BOSANSKO KOMPARATIVNO PRAVO

Doc.dr. Benjamina Londrc

III. PRAVO U OSMANSKOJ BOSNI

A. VJERSKA STRUKTURA OSMANSKE BOSNE,

B. PRAVO I SUDSTVO U OSMANSKOJ BOSNI,
C. TANZIMAT (REFORMA) I TANZIMATSKO PRAVO,
 A. VJERSKA STRUKTURA OSMANSKE BOSNE

• 1. Proces prihvatanja islama,

• 2. Millet sistem,
• 2. Bosna Srebrena,
• 3. Pravoslavna crkva,
• 4. Sefardi;
 1. PROCES PRIHVATANJA ISLAMA
1. Islam (uz srednjovj. herezu) čini duhovnu vertikalu Bosne,
posebno Bošnjaka.
2. Ima više pristupa tom pitanju, koje opterećuju emocije,
izazivaju strasti i predrasude:
a) Popularno bošnj. uvjerenje: da su Bošnjaci potomci bogumila
- netačno jer je (1) prihvatanje islama u Bosni trajalo 250
godina i (2), islam su prihvatali pri-padnici svih religija;
b) Da je bogumil. vlastela prva prihvatila islam kako bi sačuvala
svoj posjed (Jukić, Klaić, Cvijić, Prelog, I. Andrić) historijski
neutemeljena (dokazao historičar Vaso Čubrilović);
3. Islam nije nametan silom (kao što tvrde neki srpski i hrvatski
historičari; jedan od dokaza berat sultana Mehmeda II 1453.
carigradskom patrijarhu (priznata jurisdikcija nad „svim
podanicima grčkog obreda“);
 2. MILLET SISTEM
(1) Pripadnici knjige „Božijeg otkrovenja“, pravoslavni, jevreji
i katolici (tzv. milleti) imali su na personalnoj osnovi određenu
vjersku samoupravu i zaštitu, t.j. status zaštićene manjine (uz
uslov da im vjerski poglavar živi u Osmanskom carstvu kao
osmanski podanik, ali su to pravo u Bosni uživali i katolici – po
odredbama Ahdname, od 1464.);
(2) Oni su svoje privatno-pravne, prvenstveno statusne i
porodične odnose regulirali na osnovu svog vjerskog i
kanonskog prava;
(a) pozitivna strana mileta: osmanska „pluralistička“ formula
rješavanja „nacionalnog pitanja“;
(b) negativna strana mileta: pogodovao je potkopava-
nju Osmanskog carstva od strane krćanskih zemalja;
 3. BOSNA SREBRENA

1. Franjevci su čuvari uspomene na srednjovjekovnu Bosnu –

Ahdnama (obaveza, jemstvo) 24. 5. 1464. - fra Anđeo
Zvizdović zatražio i dobio od sultana Mehmeda II Fatiha
slobodu daljeg vjerskog dje-lovanja;
2. Katolici su Ahdnamom dobili: spokojstvo i pravo
vjeroispovijedanja dotle dok budu mirni i dok se pokoravaju
sultanovim naredbama;
3. Tako je nastala franjevačka provincija ili „redo-država“,
kasnije nazvana Bosna Srebrena (Bosna Argentina);
4. Teritorij Bosne Srebrene – od Ugarske do Jadrana
(postepenim povlačenjem Osmanlija, našla se u tri države –
Osmanskoj carevini, Mletačkoj i Austriji);
 4. PRAVOSLAVNA CRKVA

1. Pravoslavni – imali status zaštićene manjine - zimmi (u 16.

stoljeću pravoslavno naselje Gornja Varoš i crkva u centru
Sarajeva);
2. Uspostavom Pećke patrijaršije, 1557. obnovljena je
autokefalnost pravoslavne crkve (Sulejman I Zako-
nodavac) – imala preko 40 mitropolija;
3. Pećka patrijaršija, odnosno srpska crkva imala je status
najvećeg kršćanskog feudalca što potvrđuje:
- Prva štamparija nabavljena u Veneciji i prenesena u
Goražde, 1519. u Crkvi sv. Đorđa;
- Podizanje manastira (Tamna, Ozren, Lomnica, Voz-uća,
Gostović), crkava (nova saborna u Sarajevu) i učilišta
(srpska realka u Sarajevu);
 5. SEFARDI

1. O islamskoj državi na prostoru južne Španije: prostor

Andaluzije od 711. g. – jedinstven primjer skladnog života
muslim., kršćana i jevreja; od 11. st. – španski vladari
progone muslimane – rekonkvista, 1492., okončana
osvajanjem Granade – kralj Ferdinand V Katolički)
2. Nakon pada Granade,1492. otpočeo je progon muslimana i
Jevreja – koje jedino prihvataju u Osmanskom carstvu,
naredbom sultana Bajazita II),
3. Doseljavanje Jevreja (Sefardi) u Bosnu – završeno je
najkasnije 1540/41., jevreji su Sarajevo nazivali „mali
Jerusalim“,
4. Doseljavanje srednjoevropskih Jevreja Aškenaza, počelo je
poslije austrougarske okupacije BiH,
5. Uloga Jevreja u privrednom i kulturnom životu BiH je
znatna (iako su bili malobrojni).
 B. PRAVO I SUDSTVO U OSMANSKOJ
BOSNI (A)

1. Izvori prava u osmanskoj državi,

2. Izvori katoličkog kanonskog prava,
3. Izvori pravoslavnog crkvenog prava,
4. Izvori jevrejskog prava,
5. Krivično pravo,
6. Šerijatsko bračno pravo,
7. Ženidbeno pravo
katoličke crkve,
 B. PRAVO
I SUDSTVO U OSMANSKOJ BOSNI (B)

8. Bračno pravo pravosl. crkve,

9. Bračno pravo Jevreja,
10. Šerijatsko nasljedno pravo,
11. Sudska organizacija,
12. Gradska i druga lokalna
uprava i samouprava,
13. Vakufi,
14. Mulk
 1. IZVORI PRAVA U OSMANSKOJ DRŽAVI
(A)
1. Osnov pravnog poretka u Osmanskom carstvu kao
islamskoj državi bilo je islamsko pravo, t.j. Šerijat
- To je skup ili sistem vjerskih i općenito pravnih propi-sa,
koji su sadržani u osnovnim izvorima islama ili su iz njih
izvedeni.
- Osnovno značenje riječi „šerijat“ je „jasni“ ili „pravi“
put,
2. Obavezni izvori šerijatskog prava su:
- Kur¨an (muslimani vjeruju da je Kur¨an knjiga otkro-
venja, božja riječ) i
- Suna ili hadis (tradicija koja se vezuje za Muhameda a.s.)
 1. IZVORI PRAVA U OSMANSKOJ DRŽAVI (B)

3. Izvori šerijata nisu normativni akti, pa je njihova primjena

zahtijevala različite metode tumačenja (Postupak
tumačenja izvora šerijatskog prava zove se idžtihad),
4. U procesu tumačenja šerijata tokom stoljeća formirala su
se 4 pravno-naučna sistema ili pravne škole - mezhebi:
- hanefijska (Ebu Hanifa, 699. – 767.),
- malkijska (Malik, 713. – 795.),
- šafijska (767. – 819.) i
- hanbelijska (Ibn Hanbal, 780. – 855)
 1. IZVORI PRAVA U OSMANSKOJ DRŽAVI
(C)

5. Šerijatsko pravo nastojalo obuhvatiti cjelokupan život

muslimana i u osnovi sadrži:
- vjerske propise (ibadet) i
- razne svjetovne norme (muamelat), ali nije raz-dvajalo
pravo u užem smislu od religije.
6. Vremenom se pojavljuje jaz između šerijatskih normi i
praktičnih potreba države:
- to premošćava zakonodavna aktivnost sultana, koji
izdaju svoje zakone, zv. kanuni i kanuname
- za razliku od šerijtaskog kao vjerskog, to se zvalo
državno ili kanunsko pravo;
 1. IZVORI PRAVA U OSMANSKOJ DRŽAVI
(D)

7. Pored kanuna, sultani su objavljivali i svoje poje-dinačne

odluke i naredbe - fermane, a kasnije u svečanim poveljama
poznatim kao hatišerifi.
8. Pored šerijatskog i državnog (kanunskog prava), u Osm.
carstvu je u stalnoj upotr. bilo i milletsko pravo, koje je
imalo svoje posebne izvore;
9. Tako je (kao milletsko) primjenjivano i kanonsko pravo:
- rimokatoličke crkve,
- srpsko-pravoslavno crkveno pravo, te
- običajno pravo Jevreja;
 2. IZVORI KATOLIČKOG KANONSKOG
PRAVA (A)
1. „Kanon“ označ. crkveno pravilo, odnosno crkveni zakon
kojim se regulišu unutrašnja pitanja crkve: to je skup
tekstova (svetih spisa),
2. Izvori katoličkog kanonskog prava su: Biblija ili sveto
pismo, crkveno zakonodavstvo i običaji:
a)Biblija ili Sveto pismo:
-sveta knjiga svih kršćana ili hrišćana, koju čine: Stari zavjet
sa 46 i Novi zavjet sa 27 knjiga);
-Spasenje ljudskog roda – je nit koja povezuje različ.
biblijske knjige (otuda shvatanje da Biblija predstav-lja i
ljudsku i Božju riječ).
-Biblija je očigledno, djelo ljudi koji su vjerovali u Boga i
dokaze Božjeg prisustva nalazili u (1) historiji starih Jevreja,
(2) životu Isusa Krista i (3) razvitku ranog kršćanstva u
Rimskom carstvu.;
-
 2. IZVORI KATOLIČKOG KANONSKOG PRAVA (B)

• b) Crkveno zakonodavstvo kao drugi izvor kanonskog prava

čine:
• - odluke crkvenih sinoda i sabora,
• - papski dekreti i enciklike,
• - konkordati i razni drugi akti visokih crkvenih vlasti;
• - usaglašavanje ili kodifikacija crkvenih akata i propi-sa traje
od sredine 12. stoljeća i konačno je službeno kodificirano tek
1917.;
• c) Običaji kao izvori crkvenog prava – uzimani su samo ako
nisu bili u suprotnosti sa vjerom;
• d) Usmena crkvena predaja kao izvor prava (često je
rezultirala apokrifnim, tj. neispravnim učenjima);
 3. IZVORI PRAVOSLAVNOG CRKVENOG PRAVA (A)
1. Osnovni izvori su (a) Biblija, (b) sveto predanje, (c) odluke
prvih sedam vaseljenskih sabora, (d) razni akti Carigradske
patrijaršije,
a) Biblija ili pravoslavni kanon Svetog pisma sastoji se
takođe 46 knjiga Starog i 27 knj. Novog zavj. koje se dijele
na: zakonske, historijske, poučne i proročke knjige).
-Novozavjetne knjige čine 4 jevanđelja u kojima je opisan
život, rad i nauka Isusa Hrista,
- Jedna je historijska knjiga: „Djela apostola“ - opisuje
razvitak ranog hrišćanstva i prve hrišćanske crkve,
- Poučne knjige su apostolske poslanice, uglavnom apostola
Pavla;
- Jedna je knjiga proroka zv. Apokalipsa ili Otkrove-nje
Jovana Bogoslova. (alegorijski opis Crkve, poseb. pred drugi
Hristov dolazak, u koji hrišćani vjeruju, te ga očekuju).
 3. IZVORI PRAVOSLAVNOG
CRKVENOG PRAVA (C)
b) Sveto predanje kao izvor prava čine spisi koji potiču od
svetih otaca.
c) Kanonske odluke 7 prvih vaseljenskih sabora od 4. do druge
pol. 8. st. (rezultat su arbitraže u velikim crkvenim
sporovima oko toga šta je pravovjerno, a šta heretičko);
d) Od raznih akata Carigradske patrijaršije, kao naj-češći
priručni izvor prava korišten je Nomokanon ili zbornik
državnih (nomos) i crkvenih (kanon) propisa;
• - Pojavio se još u Bizantu u VI st. a najveći autoritet imao je
nomokanon patrijarha Fotija iz 833. g.
• - Često se koristio i u autokefalnim crkvama, kakva je bila i
srpska (najpoznatija Svetosavska krmčija, Save Nemanića iz
1219., koja pored vjerskog, sadrž. i odredbe građanskog
prava);
 4. IZVORI JEVREJSKOG PRAVA (A)
1.U uskoj je vezi sa judaizmom kao religijom s kojom i ima
osnovne zajedničke izvore i to su:
• a) Hebrejska biblija: ista knjiga koju kršćani ili hriš-ćani
zovu Starim zavjetom (sadrži 39 knjiga, koje se dijele na 3
skupine: Tora, Proroci i spisi ili hagiografi;
• (1) Tora: na hebrejskom zakon Ili Petoknjižje koje obuhvata
5 knjiga Biblije i sadrži:
• -historiju Jevreja do Mojsijeve smrti u 13. st. p.n.e
• - deset zapovijesti, kao osnov jevrejskog prava i morala
koje je Bog izdiktirao Mojsiju na Sinajskoj gori (prva
grupa ima vjerski karakter i određuje dužnosti čovjeka
prema bogu; drugi dio tiče se odnosa među ljudima)
• (2) proroci i
• (3) spisi ili hagiografi
 4. IZVORI JEVREJSKOG PRAVA (B)
• b) Talmud - drugi osnovni izvor jevrejskog prava (u znač.
priručnik, uputa, zbirka vjerskih i svjetovnih zakona), sastoji
se od dva dijela – Mišne i Gemare:
• (1) Mišna (pisana verzija jevrejskog običajnog prava), sadrži:
• - propise o braku, razvodu i drugim odnosima između
muškarca i žene;
• - propise o čišćenju, vjerskim praznicima, građanskom i
krivičnom pravu
• (2) Gemara: sadrži tumačenje Mišne
• - kako se jevrejski učenjaci i pravnici nisu uvijek sla-gali,
Gemara sadrži brojne rasprave i o sitnim detalji-ma
jevrejskog prava, kao i
• - rasprave o historiji, jevrejskim običajima i folkloru, tu su i
mnoge narodne priče i legende.
 5. KRIVIČNO PRAVO (A)

1. Osnov starog osm. kriv. prava je šerijatsko pravo - u kome se

krivična djela dijele u tri grupe:
- (a) hadd: kriv. djela direktno uperena protiv vjere i javnog
morala koja je država službeno progonila i kažnjavala i za
koja su kazne bile tačno određene (blud, kleveta, alkohol,
krađa, razbojništvo),
- (b) kriv. djela za koja je bila predviđena odmazda ili plaćanje
umira (ostaci rodovsko-plemenskog sistema krvne osvete (ius
talionis);
- (c) djela za koja je bila predviđena samo vrsta kazne –
batinanje, globa, odnosno novčana kazna;
- za razliku od prve dvije grupe, krivična djela iz treće grupe u
izvorima nisu unaprijed predviđena, ali su samo primjera
radi navedena: uvreda, lažno svjedočenje, lihva, prevara;
- Za ova djela kazne je u ime sultana odmjeravao kadija
 5. KRIVIČNO PRAVO (B)
2. Pravo tačnog propisivanja krivičnih djela i visine kazne iz
treće grupe šerijat je prepustio poglavaru islamske države,
odnosno po njegovom ovlaštenju kadiji kao sudiji),
- U osmanskom carstvu je po tom osnovu sultan, kao šef države
svojim kanunamama odmjeravao vrstu i visinu kazne za
mnoga krivična djela (siyaset);
- Centralna osmanska vlast pri tome se rukovodila vlas-titom
procjenom svojih interesa, posebno fiskalnim potrebama
države;
- Kako osnovni izvori šerijata nisu predvidjeli takve slučajeve,
to je pravosudna ulema (muftije i kadije) cijelu ovu oblast
prepustila sultanovoj jurisdikciji.
3. U osmanskom pravu (koje se oslanjalo na šerijat) nije bilo
razlike u kažnjavanju prema staleškoj pripadnosti krivaca,
već po spolnoj i vjerskoj pripadnosti. (muslim. strožije
kažnjavan, žena ponekad strožije kažnjavana od muškarca).
 6. ŠERIJATSKO BRAČNO PRAVO
1. Brak – građanskopravni, ugovorni odnos, - sklapanje
braka nije vezano ni za kakvu vjersku ceremoniju;
• a) Saglasnost za sklapanje braka: davala se u pri-sustvu dva
svjedoka;
• b) Bračni poklon (mehr), davao muž. (ostajao lična svojina
žene)
• c) Bračni ugovor (sklapao se između mladoženje i bračnog
zastupnika žene, bračnom ponudom mla-doženje (idžab) i
nevjestinim prihvatanjem (kabul);
2. Punoljetstvo za brak: žene 12, muškarci 14 godina;
3. Smetnje za sklap. braka: krvno srodstvo, srodstvo po
tazbini, muslimanka se nije mogla udati za nemusl.
4. Razvod braka (talak)- je stvar zakonita, „ali je Bog ne voli“;
razlozi su različiti (impotencija, duševna ili fizička, bolest,
socijalne razlike, preljuba, ropstvo, otpadanje od islama);
 7. ŽENIDBENO PRAVO KATOLIČKE
CRKVE

1. Brak se smatrao kao božanska ustanova i istovre-meno

ustanova prirodnog, ljudskog prava,
• a) Ženidba ili brak uspostavlja se kao nerazdvojiva životna
zajednica,
• b) Ženidba je znak Božje milosti (sakrament), a brak
pravno neraskidiva veza,
2. Uslovi i smetnje za sklapanje braka,
• a) Punoljetstvo i drugi uslovi za sklapanje braka (dvije
krštene osobe, žena sa 14, muškarac sa16 godina),
• b) Smetnje za sklapanje braka (maloljetstvo, polna nemoć,
različitost vjere, krvno srodstvo),
• b) Mješoviti bakovi (sa pojavom protestantizma, Tridentski
sabor 1563., Kanon iz 1917. priznaje mješovite brakove
samo između krštenih osoba);
 8. BRAČNO PRAVO PRAVOSLAVNE
CRKVE
1. Brak kao sveta tajna i duhovno druženje:
• a) Potpuna duhovna i tjelesna zajednica: radi uzajamnog
života i rađanja djece,
• b) Procedura sklapanja braka: u crkvi, u prisustvu
sveštenika i najmanje dva svjedoka, u dane kada to crkva
dozvoljava;
2. Smetnje za sklapanje baka:
- (1) neotklonjive:, krvno srodst., kumstvo, postoj. brak i
- (2) otklonjive: maloljetstvo, neki stepen krvnog srod-stva,
razlika vjere;
3. Razvod braka (dozvoljen: preljuba, nestanak brač-nog
druga, bolest, otpadništvo od vjere), ali je u „Božjim očima
prvi brak najveći“;
4. Mješoviti brakovi (u početku samo sa svojom vjerom, od
1933. pod posebnim uslovima);
 9. BRAČNO PRAVO JEVREJA
1. Brak se shvata kao povezivanje dviju familija radi potomstva,
a manje kao lični odnos supružnika. Sam čin ženidbe ima 4
etape:
• a) Prva: sporazum između članova dviju porodica kojim se
nevjesta obećava mladož., uz dogovoren vjerenički dar -
mohar,
• b) Druga: predaja mohara - mladož. priređuje gozbu,
• c) Treća: kada mladoženja na osnovu snage mohara zatraži
nevjestu, punac priređuje gozbu,
• d) Četvrta: vjenčanje se završava čitanjem i potpisiva-njem
bračnog ugovora, čime je brak sklopljen,
2. Razvod baka: jednostrani čin muža koji se realizuje
jednostavnom izjavom da mu žena više nije žena i da on nije
njen muž;
 10. ŠERIJATSKO NASLJEDNO PRAVO (A)

1. Nasljedno pravo skoro u cijelosti regulirano je odred-bama

Kur¨ana – osnovni principi: muškarcu kao nasljedniku
pripadalo onoliko koliko dvjema ženama nasljednicama);
2. Nasljednici:
• a) normalni – univerzalni (asaba) nasljednici – srodnici po
muškoj liniji i to kako djeca, tako i roditelji;
• b) udjelni: 12 kategorija pobočnih i daljih srodnika,
3. Podjela imovine:
• a) Srodnici po muškoj liniji (asaba) dobijali su cijelu imov., ali
pošto se prvo podmire „udjelni nasljednici“;
• b) Ako nije bilo asabe ostatak imovine odlazio je u državnu
riznicu, pod uslovom da se koristi za potporu muslimana, ako
to nije bilo moguće, pozivali su se srodnici po ženskoj liniji;
 10. ŠERIJATSKO NASLJEDNO PRAVO (B)

4. Testament ili oporuka:

• a) Poziv na nasljedstvo upućivao se, tek nakon izvršenja
testamenta i podmirenja eventualnog duga umrlog (opći
okvir testamenta utvrđen je Kur¨anskom odredbom);
• b) Ostavilac i nasljednici u testamentu: ostavilac je
raspolagao do 1/3 imovine, a preko toga samo uz suglasnost
zakonskih nasljednika;
• c) Zavještanje se poništavalo ako ga ne potvrde svi ostali
nasljednici;
5. Posljedica dosljedne primjene šerijatskog nasljed-nog
prava: usitnjavanje posjeda – zbog velikog broja
nasljednika;
 11. SUDSKA ORGANIZACIJA (A)
1. Sudsku vlast vršio je kadija – u prvom redu organ
pravosuđa, a u lokalnoj upravi – organ opće nadležnosti,
ali i izvršilac naredbi centralne vlasti;
2. Sudska nadležnost kadije: svi građanski i krivični sporovi,
administrativno, poresko, zemljišno pravo, privatno-
pravni sporovi, starateljstvo, cijene , vakufi;
3. Izvršna i nadzorna funkcija:
a) čuvar zakona i izvršilac naredbi centralne vlasti,
b) nadzor nad radom i djelovanjem svih vojno-upravnih
organa i drugih službenika na području svog kadiluka, te o
tome izvještavao cara i vezira.
4. Protokoli (sidžil) su posebne knjige kadije;
5. Neformalna porota (šuhudul-hal) kadije (10-12 uglednih
ljudi svih nacionalnosti, prisustvovali svim suđenjima);
 11. SUDSKA ORGANIZACIJA (B)
5. Tri ranga ili vrste kadija:
a) obični kadija,
b) mula sa sjedištem u Sarajevu,
c) naib – ovlašteni zastupnik mule za posebna pitanja na
području;
6. Nije bilo institucije apelacije: stranka koja bi bila
nezadovoljna prvom presudom, mogla je obnoviti
postupak, ali pred istim kadijom;
7. Muftija kao organ sudske vlasti u širem smislu – bio je
najstariji islamski svećenik i učenjak u jednom okrugu ili
jednoj pokrajini (izdavao fetve);
8. Autoritativne fetve u Carstvu je izdavao istambulski
muftija (Šejuhu-l-islam), ali i ostale muftije. (u Bosni je
Sarajevo već 1509. g. postalo sjedište muftije).
 12. GRADSKA I DRUGA LOK. UPRAVA I SAMOUPRAVA (A)

1. U klasično osmansko doba postojale su četiri vrste naselja:

(1) velegradovi (šeher), (2) mali gradovi (kasabe), (3) trgovi
ili bazari i (4) sela (karije);
2. Stvarna urbanizacija Bosne, počinje sa uspostavom
osmanske vlasti (administr. sjedišta, kasabe);
3. Uloga derviških redova u ranoj urbanizaciji: tekije ili
staništa podizane su pored vode ili na drugim pogod-nim
mjestima oko kojih su se formirala naselja;
4. Svi gradovi su bili nova naselja, sa osloncem na dugu
tradiciju gradskog života na Orijentu, dakle, bez neposredne
veze sa ranijim bosan. trgovištima;
5. Povlašten položaj gradskog stanovništva: posebna carska
povelja – muafnama stanovništvo oslobađa izvjesnih
obaveza (u Bosni samo u Sarajevu);
 12. GRADSKA I DRUGA LOK. UPRAVA I
SAMOUPRAVA (B)

6. Esnafi kao oblici posebne samouprave djelovali su u svim

zanatskim i trgovačkim centrima;
•a) Esnaf je udruženje svih majstora jedne struke, njihovih
pomoćnika i učenika (imao svoju samo-upravu, svoj statut i
rukovodstvo);
•b) Djelovali su kao samostalne organizacije sa svojim
statutom u kojem su za sve pripadnike bili propisani
određeni standardi i mjere;
•c) Organi esnafa: skupština i uprava (londža), na čelu esnafa
kao cehmajstor stajao je ćehaja ili ustabaša, pomoćnici ćehaje
(kalfabaša);
7. Ukidanje esnafskih uredbi u Bosni (Omer-paša Latas
1850.)
 13. VAKUFI (A)
1. Vakuf: nepokretna imovina darovana od strane vakifa u
općekor. svrhe – izvan pravnog prometa;
2. Svrha vakufa dobrotvorna (izdržavanje džamija, imareta,
musafirhana, izgradnja vodovoda, javnih česmi itd.);
3. Vakufnama (povelja ili zakladnica), koju izdaje vakif, a
ovjerava nadležni šerijatski sud, koji je postavljao i
muteveliju ili upravnika vakufa.
4. Vrste vakufa:
• a) samostalni ili opći (srf), čijim se dobrima koristila
muslimanska zajednica i svi ostali;
• b) porodični (evladijet), čija su se sredstva samo djelimično
trošila u vakufske svrhe, a ostatak su koristili potomci
(evlad) zavještača (rjeđi vakufi).
5. Najpoznatiji vakufi u Bosni: Isa-bega Ishakovića,
utemeljitelja Sarajeva, te Gazi Husrevbegov vakuf;
 14. MULK
1. Islamska koncepcija svojine: Bog kao apsolutni vlasnik
svega, pa i zemlje, povjerava vlasništvo imamu (kolektiv,
država) na jednoj i pojedincu, na drugoj strani;
2. To se u praksi srednjeg vijeka i feudalizma izraža-valo kroz
postojanje državnog i privatnog vlasništva. (u Osmanskom
carstvu privatna svojina se nazivala mulk ili erazi-memluke,
za razliku od erazi-mirije kao državnog vlasništva);
3. Mulk je privatna svojina, sa neograničenim pravom
raspolaganja od strane vlasnika:
• a) Prava posjednika mulka: neograničeno pravo
raspolaganja svojim posjednom, prodaje i naslje-đivanja,
• b) Mulk je činila kuća sa okućnicom, baščom i oko pola
dunuma (mulk zemlje obično su nazivane milać ili
milćevina),
 C. TANZIMAT (REFORMA) I
TANZIMATSKO PRAVO

• 1. Pojam i počeci Tanzimata

• 2. Hatišerif od Gülhane
• 3. Hati Humajun (Hatt-i Humayun) 1856.
• 4. Ramazanski zakon, osmanski zemljišni zakon, 1858.
• 5. Saferska naredba (Uredba o čiflucima), 1859.
• 6. Medžela (Osmanski građanski zakonik)
 1. POJAM I POČECI TANZIMATA (A)

1.Pojam: tanzimat je program i politika reformi i moder-

nizacija tradicionalnih osmanskih institucija u cilju spre-
čavanja propasti carstva, a prvenstveno:
- (a) reforma vojske i uprave, a potom i
- (b) kodifikacija osmanskog prava;
2. Počeci Tanzimata: kraj 18. v. za vladavine sultana Selima III
(1789. – 1807.) , koji je:
- (a) uveo redovnu diplomatsku službu, 1792.;
-(b) predložio program reformi vojske i lokalne uprave
(Nizam-i-džedid), da bi: (1) ojačao autoritet centralne vlasti,
(2) spriječio dalji socijalni razdor i političke nerede;
 1. POJAM I POČECI TANZIMATA (B)

3. Teškoće i otpori reformama: unutrašnji i vanjski

(a) unutrašnji: nezadovoljstvo i pobune janjičara, lokalne
oligarhije, ajana i kapetana;
(b) vanjski: Napoleonova invazija Egipta 1799., Srpski ustanak
1805., rat sa Rusima 1806.;
4. Sultan Selim III bio je prisiljen da odustane od reformi, ali su
ga ipak, protivnici zbacili s prijestolja i ubili 1807.
5. Reforme nastavlja Mahmud II (1808.–1839.), sljedbe-nik
Sultana Selima III. i pristalica reformi;
- okončao rat sa Rusima na Krimu,
- likvidirao janjičarski red, 1826. i obračunao se sa ajanima i
kapetanima,
- otvorio put ka redovnoj vojsci i izvršio reorganizaciju
lokalne uprave 1835.;
 2. HATIŠERIF OD GÜLHANE (A)

1.Sultan Abdul-Medžid (1839. – 1861.), nastavlja reforme svog

prethodnika i svoju vladavinu počinje izdavanjem Hatišerifa od
Gülhane:
- Prvi temeljni pravno-politički akt ere Tanzimata;
-na zapadu nazivan osmanska povelja sloboda,
-djelo osm. ambasadora u Parizu Mustafa Rašid Paše;
2. Hatišerif od Gülhane (plemeniti ili časni dekret iz kuće ruža)
proklamira „korisne“ ili „srećne“ reforme (tanzi-mat-i-hajriye):
•a) Potpunu sigurnost života, časti i imetka svim podani-cima
Carstva bez obzira na religiju ili sektu,
•b) uvođenje stalnog načina razrezivanja poreza,
•c) jednak i redovan sistem regrutovanja u vojsku i trajanje
vojne službe;
 HATIŠERIF OD GÜLHANE (B)
• d) Pravno je ukinut timarski sistem (i na njemu zasnovana
spahijska organizacija);
• e) Javno suđenje – za svako optuženo lice poslije istrage i
ispitivanja;
• f) Slobodno raspolaganje imovinom (nevini nas-ljednici
zločinca zadržavaju svoja zakonska prava);
• g) Plaćanje i nagrađivanje svih javnih službenika (jasno
određene plaće),
• h) rigorozan zakon protiv mita i korupcije;
2. Hatišerifom od Gülhane počinje razdoblje reformi ili
tanzimata, (trajalo je do donošenja prvog osman. ustava
1876. godine i išlo vrlo teško, sa otporima, posebno u
Bosni);
 3. HATI HUMAJUN (HATT-I HUMAYUN) 1856.
(A)
1.Drugi temeljni pravno-politički akt ere tanzimata:
-potvrdio i proširio listu obećanja iz Hatišerifa od Gülhane
-za razliku od Hatišerifa iz 1839., koji je nastao u zemlji, Hatt-i-
humayun je iniciran iz inozemstva;
2. …kao direktan rezultat Krimskog rata 1853. – 1856.
-Rat je počeo napadom Rusije na Osmansko carstvo, upadom u
Vlašku i Moldaviju, 1853.;
-nakon toga na stranu Porte (Osmanlija), 1854., staju V.
Britanija i Franc., a kasnije i Kraljevina Sardinija, dok je
Austrija ostala neutralna;
-poraz Rusije, 1855., u čuvenoj bici za Sevastopolja, oz-načio je
kraj Krimskog rata - završen Kongresom mira u Parizu 1856.
 3. HATI HUMAJUN (HATT-I HUMAYUN) 1856. (B)
3. Na kongresu mira velikih sila u Parizu – Portu primaju za
punopravnog člana koncerta (sporazuma), uz uslov da
pokrene nove reforme;
4. Porta prihvata taj uslov, proglašavajući Hati Humajun, 1856.
godine - u kojem proklamuje:
a) jednakost svih sultanovih podanika, bez obzira na vjeru, jezik
i rasu,
b) striktno pridržavanje godišnjeg budžeta,
c) kodifikacija krivičnog i trgovačkog prava,
d) unapređenje i poboljšanje rada pokrajinskih i lokalnih
upravnih vijeća ili savjeta,
e) reorganizacija milletskog sistema;
6. Hati Humajun – je početak druge faze tanzimata (u narednih
20 g., do izdavanja Ustava 1876., donijeti su brojni reformski
ili tanzimatski zakoni);
 4. RAMAZANSKI ZAKON, OSMANSKI ZEMLJIŠNI
ZAKON, 1858. (A)
1. Reguliše agrarne odnose koje je zatekao Hatišerif od
Gülhane (legalizovao prisvajanja posjeda u procesu
čiflučenja – ozakonjen čiflučki sistem,);
2. S obzirom na pravnu prirodu posjeda, Ramazanski zakon
razlikuje pet kategorija zemljišne svojine:
• (1) mulk (erazi-memluke): privatno vlasništvo, s pra-vom
neograničenog raspolaganja (kuća, okućnica ili kućište sa
pola dunuma zemlje);
• (2) državno vlasništvo (erazi-mirija), koje je u klasič-nom
timarskom sistemu bilo izuzeto iz pravnog pro-meta;
• - Ramazanski zak. je mirijske zemlje učinio djelimično
pravno mobilnim (prodaja moguća, ali uz suglasnost države,
nije mogla biti predmet nasljeđivanja),
• - sa nje je naplaćivan porez: zemljarina ili – desetina.
 4. RAMAZANSKI ZAKON, OSMANSKI ZEMLJIŠNI
ZAKON, 1858. (B)
• (3) vakufske zemlje (erazi-mevkufe): u pogledu njih-ovog
pravnog režima, zakon nije donio nikakve bitne promjene u
odnosu na klasično doba,
• -ubrzo nakon donošenja Ramazanskog zakona pristu-pilo se
kodifikaciji vakufskog prava,
• -Zakon o upravljanju vakufima, te više propisa iz te oblasti
doneseno je 1859. g.;
• (4) općinske zemlje (erazi metruke), bile su vlasništvo seoskih
općina, najčešće kao zajednički pašnjaci i ispasišta, šume i
vode, kojima su se seljaci slobodno koristili za svoje potrebe;
• (5) puste zemlje (erazi-mevat). – obuhvatali su ledine,
močvarna i neplodna zemljišta.
 5. SAFERSKA NAREDBA (UREDBA O ČIFLUCIMA), 1859.
GODINE (A)

1.Ovim aktom konačno su ozakonjeni postojeći agrarni odnosi

u Bosni:
- Ozakonjeno je, postojeće običajno agrarno pravo, nastalo u
procesu čiflučenja);
- Ozakonjeni su, dakle, odnosi uspostavljani slobodnom
pogodbom između vlasnika zemlje (čitluk-sahibije) i seljaka
(čifčije);
2. Saferskom naredbom ustanovljena je neka vrsta traj-nog, tj.
neograničenog, otuđivog i nasljednog zakupa zemljišta između:
a)posjednika (spahije), koji je postao vlasnik zemljišta (mogao
je zemljište staviti u promet i nasljeđivati, ali uz suglasnost
države) i
b)kmeta, t.j. zakupca (mustedžira, čifčije), koji nema svojinskih
prava na zemlju, ali je njegov zakup imao nasljedni karakter;
5. SAFERSKA NAREDBA (UREDBA O ČIFLUCIMA), 1859.
GODINE (B)

3. S obzirom na to pravo nasljeđivanja, seljak je sa vlas-nikom

zemlje imao u isto vrijeme i
- (a) privatno-pravni (zakupnički) i
- (b) javno-pravni (t.j. kmetski) odnos:
4. Sklapan je zakupnički ugovor između posjednika i kmeta
(muzarea), po kome je:
- kmet mogao sam napustiti posjed tek po završ. žetve,
- imao je pravo preče kupovine čifluka,
- nije bio obavezan na kuluk kod vlasnika čifluka;
5. Zatečeno stanje agrarnih odnosa postavljeno je na privatno-
pravnu osnovu: čifluk-sahibija je u isto vrije-me bio privatno-
pravni zemljovlasnik, ali i aga (spa-hija, feudalac), dok je
seljak u isto vrijeme bio kmet, ali i najamni radnik na
zemljoposjedu;
 6. MEDŽELA - OSMAN. GRAĐANSKI ZAKONIK (A)
1. Medžela je prva službena kodifikacija hanefijskog tumačenja
šerijata: Osmanski građanski zakonik ili Knjiga pravnih propisa,
i to: obligacionog, parničnog i dijelom stvarnog prava,
- iako nije formalno proglašena zakonom, „uživala“ je silu i
autoritet zakona;
- Na izradi Zakona radila je posebna komisija od 1869. – 1876.
(objavljena i na francuskom jez.);
2. Sadržaj (dijelovi) Medželle: dva uvodna „govora“ i 16 knjiga,
sa ukupno 1851 paragrafom ili članom:
•a) U „govoru prvom“ daje se definicija pravnič. nauke (Ilmi
Fikh) kao poznavanje šerijatskih pravila o postu-panju i
življenju, „na ovom svijetu“ (u „Medželli“ nisu vjerski, već
svjetovni propisi),
•b) U „govoru drugom“ nalazi se 99 „temeljnih pravnič-kih
pravila“, kojima se različite pravne norme svode na jedno opće
pravno pravilo ili načelo; u rimskoj i evrop. pravnoj nauci to su
regule (regulae) ili sentence (sententija).
 6. MEDŽELA - OSMAN. GRAĐANSKI ZAKONIK (B)
- Primjeri iz pravnih pravila iz „Medželle“: „ono što postoji od
davnina ima se ostaviti u tom stanju“ (čl. 6), ali da se „šteta ne
može opravdati starinom“, t.j. „dugim trajanjem“ (čl.7).
„Nužda ili viša sila čini dozvoljenim ono što je zabranjeno“ (čl.
21). „Ono što je zabranjeno primati, zabranjeno je i drugome
davati“ itd.;
3. Poslije uvodnih govora - „temeljnih pravničkih pravi-la“,
slijedi 16 knjiga u kojim su iscrpno normirani: kupo-prodajni
odnosi, „najmovi“, zalog, jamstvo, amanet, darovanje,
prisvajanje i uništenje tuđih stvari, ograni-čenje raspolaganja
sa sredstv., raznovrsne zajednice i zajednica vlasništava
(kompanija, susvojina), povjera ili punomoćstvo, nagodba,
priznanje, tužba, dokazi, prisega i svjedočenje (šehadet), te na
kraju suđenje;
4. Medžela se primjenjivala i poslije propasti Osmanskog
carstva (u Turskoj do 1926., u BiH do 1946).