MUCANJE

DEFINICIJA MUCANJA
Kompleksnost simptomatologije mucanja i nedovoljno
jasno poznavanje etiologije utjecalo je na veliku
varijabilnost definicija mucanja među autorima.
Pojedini autori, prilikom definisanja mucanja, uzimaju
u obzir samo verbalne i/ili neverbalne simptome
uočene od strane onih koji vrše procjenu "mucajućeg
ponašanja",
dok drugi autori ističu da samo osobe koje mucaju
znaju šta je mucanje, "a jedino vrijeme kada to znaju je
onda kada se to dešava”.
Za mucanje se navodi da je to "gubljenje kontrole nad
svojim govorom, kada ljudi nisu u stanju da nastave sa
svojim
govorom, iako znaju riječ koju pokušavaju da kažu.”

Perkins (1992) citira osobu koja muca i navodi: "Osjećam

neuspjeh u svakom trenutku mucanja i to je ono na čemu
radim svaki dan svog života. . . Ali taj trenutak kada ste
potpuno blokirani, taj trenutak kada ne možete ići dalje
mislim da ne možete ništa učiniti da zaustavite taj
trenutak. Taj trenutak je baš tu. Sada se to ne dešava. . .
prošlo je. Ali u tom trenutku prikliješten si".
 Prema posljednjem Dijagnostičkom i statističkom
priručniku za duševne poremećaje DSM-V (2013) mucanje
se definira kao komunikacijski poremećaj koji karakterizira
prekid u normalnoj tečnosti govora, pri čemu brzina
govorenja nije u skladu s onom koja se očekuje s obzirom
na dob.
 Učestala su ponavljanja glasova, slogova i jednosložnih
riječi, produžavanja glasova, umetanja, pauze unutar riječi,
čujne ili tihe blokade, napetosti i cirkumlokucije, odnosno
zamjene riječi.
 Sve navedeno uočava se već tokom ranog razvoja i utječe
na školski uspjeh i socijalnu komunikaciju.
Mucanje ili dječiji poremećaj tečnosti početka
govorenja (prema Dijagnostičkom i statističkom
priručniku za duševne poremećaje DSM-V, 2013) je
neurorazvojni poremećaj koji počinje kada se
neuronske mreže koje podržavaju govorne, jezičke i
emocionalne funkcije brzo razvijaju.
Teorija multifaktorijskog dinamičkog puta motivira
eksperimentalni i klinički rad na određivanju
specifičnih faktora koji doprinosi putanji svakog
pojedinog djeteta ka dijagnozi mucanja i onih koji
podstiču oporavak (Smith i Weber, 2017).
PREVALENCA MUCANJA
Informacija o prevalenci mucanja pokazuje koliko
ljudi muca u slučajno odabranom momentu našeg
vremena.
Većina istraživanja koja su provedena u cilju
utvrđivanja prevalence mucanja su realizovana na
školskoj populaciji.
Bloodstein (1995) je na osnovu pregleda velikog broja
studija o prevalenci mucanja, provedenih u zadnjih 80
godina u Evropi i Americi, objavio podatak da je
prevalenca mucanja u evropskoj populaciji nešto malo
više od 1%, a u američkoj nešto malo manje od 1%.
SPOLNI OMJER U MUCANJU
 Spolni omjer kod mucanja je predmet skoro isto toliko
različitih spekulacija, kao i sam uzrok mucanja.
 Rezultati mnogih istraživanja pokazuju da je omjer oko 3
muške osobe koje mucaju naspram 1 ženske osobe koja
muca.
 Također su dosljedni podaci o tome da se ovaj omjer
povećava kako djeca postaju starija.
 Višu prevalencu mucanja u muškoj populaciji su neki
naučnici smatrali za dokaz spolno ograničene
predispozicije za mucanje te da se spolni omjer kod
mucanja može posmatrati kao direktan ili indirektan odraz
široke kongenitalne osjetljivosti muške konstitucije
 (veća smrtnost muške djece, više povreda u toku poroda,
veća osjetljivost na većinu dječjih bolesti, itd.)
POČETAK MUCANJA
Veoma je teško tačno utvrditi dob početka mucanja
kod djece pošto se izvještaji od roditelja dobiju tek
nakon nekoliko sedmica ili mjeseci.
Najranija dob u kojoj se roditelji prilično ustaljeno
prisjećaju početka mucanja je oko 18 mjeseci,
očigledno sa početkom govora u rečenicama.
Većina roditelja navodi da je "početak mucanja bio
postepen”.
Početak mucanja se događa prije 10 godine u oko 98
% slučajeva.
Sardelić (1988) navodi nekoliko kritičnih perioda za
pojavu mucanja. Pojavu mucanja između 2 i 3 godine
godine autorica objašnjava činjenicom da je to period
intenzivnog govorno-jezičkog razvoja djeteta.
Period između 4. i 5. godine smatra kritičnim jer
dijete u to doba počinje “intenzivnije društveno
živjeti”.
Period polaska u školu smatra se kritičnim zbog
neadekvatne pripreme djeteta za školu.
Mucanje se može javiti i u pubertetu i uglavnom je
posljedica emocionalne nesigurnosti.
Sheehan (2008) na jednostavan način objašnjava šta se dešava sa osobom
koja muca. Prenosimo njegovu poruku u cjelosti:
Ako je vaše iskustvo kao osobe koja muca imalo slično
mom osobnom iskustvu, onda ste proveli dobar dio
vašeg života slušajući sugestije kao što su: "opusti se,
razmisli što želiš reći, imaj hrabrosti, udahni duboko", ili
čak "pokušaj govoriti s kamenčićima u ustima" itd. I do
sada ste već spoznali da ove stvari ne pomažu; što više,
one samo pogoršavaju stanje.
Postoji dobar razlog zašto ove stvari ne funkcioniraju,
stoga što su sve usmjerene na potiskivanje i prikrivanje
vašeg mucanja, na činjenje nečega što nije prirodno. A
što više prikrivate i pokušavate da izbjegnete mucanje,
više ćete mucati.
Vaše mucanje je kao ledeni brijeg (ledena santa). Dio koji je
iznad površine, ono što ljudi vide i čuju kada mucate, je u stvari
manji dio. Mnogo veći dio je onaj koji se nalazi ispod površine -
sram, strah, krivnja, i svi ostali osjećaji koji se javljaju kada
pokušamo izgovoriti jednostavnu rečenicu i ne uspijemo u tome.
Kao i ja, vjerojatno ste pokušavali održati što veći dio tog
ledenog brijega ispod površine. Pokušavali ste prikrivati vaše
mucanje, pretvarati se da normalno govorite, usprkos dugih
govornih blokada i zastoja, previše bolnih da bi ih vi ili vaši
sugovornici mogli ignorirati. Vjerojatno ste postali umorni od
ovog pretvaranja. Čak i kad uspješno koristite vaše govorne
trikove, ne osjećate se dobro u vezi s tim. A kada vas vaši
trikovi iznevjere, osjećate se još gore. Što više, vjerojatno i ne
uviđate u kolikoj mjeri vas vaše prikrivanje i izbjegavanje
zadržava u začaranom krugu mucanja.
Istraživanjima smo otkrili dokaze da je mucanje konflikt,
posebna vrsta konflikta između kretanja naprijed i oklijevanja -
konflikt tipa "govoriti - izbjegavati govorne situacije". Želite se
izraziti ali vas razdire jak osjećaj oklijevanja, uzrokovan
strahom. Ovaj strah ima mnogo izvora i razina. Najneposredniji
i najjači strah je onaj od samog mucanja, i on je vjerojatno
sekundarnog karaktera u odnosu na ono što je uzrokovalo
mucanje u samom početku.
Vaš strah od mucanja je u velikoj mjeri baziran na vašem
osjećaju srama i mržnji prema samom mucanju. Strah je također
baziran i na izigravanju lažne uloge, pretvaranju da vaše
mucanje ne postoji. Možete učiniti nešto u vezi ovog straha
ukoliko imate dovoljno hrabrosti. Možete biti otvoreniji u vezi
vašeg mucanja. Možete naučiti da se ne ustručavate govoriti, da
se hrabro suočite sa strahom.
Ukratko, možete biti ono što jeste. Tada će nestati ona
nesigurnost koja se uvijek javlja kada se pretvarate da ste
nešto što niste. Tada ćete reducirati veličinu onog dijela
ledenog brijega koji je ispod površine. A to je dio koji je
najprije potrebno ukloniti. Znatno ćete umanjiti napetost ako
budete otvoreni u vezi vašeg mucanja, ako budete ono što
jeste.
Dva principa koja možete upotrijebiti u vašu korist jednom
kada ih shvatite, a to su:
vaše mucanje vas ne može povrijediti;
nemate ništa posebno od toga kada govorite savršeno
fluentno.
Nemate se čega stidjeti kada mucate, i nemate na što biti
ponosni kada govorite potpuno fluentno.
Većina ljudi koji mucaju ustuknu nakon svake govorne
blokade, doživljavajući je kao neuspjeh i grešku. Iz tog
razloga oni, uz velike napore, nastoje da ne mucaju i zato,
na kraju, mucaju još više. Oni zapadaju u začarani krug
koji se može prikazati sljedećim dijagramom:
Mucanje je, u neku ruku, izolirajuće iskustvo. Vjerojatno
niste susreli mnogo drugih osoba koje mucaju, a one koje
ste susreli ste izbjegavali kao da imaju kugu. Isto kao što
možda ima ljudi koji vas poznaju a koji nisu primijetili
ništa neobično u vezi vašeg govora, tako ima i drugih ljudi
koji imaju sličan govorni poremećaj kao i vi a koji ga isto
tako prikrivaju. Iz tog razloga, mali broj ljudi razumije da
gotovo 1% cjelokupne populacije muca, da u SAD-u ima
više od 3 miliona osoba koje mucaju; da su mnogi poznati
ljudi u povijesti imali problema s mucanjem, kao što su
Mojsije, Demosthenes, Charles Lamb, Charles Darwin, i
Engleski kralj Charles I. U skorije vrijeme to su bili
Engleski kralj George VI, Marilyn Monroe, Garry Moore.
Možda ipak niste tako usamljeni s vašim problemom kao
što ste mislili.
Svaka odrasla osoba koja muca ima osoben stil u smislu
korištenja trikova koji olakšavaju govor, a koji su postali
automatske radnje utemeljene na strahu. Ipak svi oni pate od, u
osnovi, istog poremećaja, bez obzira da li ga nazivaju mucanje,
govorni nedostatak, ili nešto drugo. Vrlo je bitno kako mucate.
Ne možete birati da li mucati ili ne, ali možete birati kako ćete
mucati. Mnoge osobe koje mucaju su spoznale ono što sam i ja
spoznao, a to je da se može lakše mucati, uz manje napetosti i
naprezanja. Najvažnija stvar kod ovoga je otvorenost:
izvlačenje većeg dijela ledenog brijega iznad površine, biti ono
što jeste, suočavanje s govornim blokadama i gledanje
sugovornika u oči, ne odustajanje od govora koji je započet, ne
izbjegavanje riječi ili govornih situacija, preuzimanje inicijative
u razgovoru bez obzira na učestalost mucanja. Ovo su temeljni
aspekti koje je potrebno adresirati ukoliko se mucanje želi
uspješno prevladati.
Vi možete prevladati vaš problem. Sve dok su vaše
govorne blokade popraćene sa osjećajima kao što su sram,
mržnja i krivnja, osjećat ćete strah i potrebu da izbjegavate
govorne situacije. Taj strah, izbjegavanje i krivnja će voditi
do još više mucanja, i tako u krug. Većina starih terapijskih
pristupa nije uspjela raskinuti ovaj začarani krug odnosno
trougao, jer su bili usmjereni na prevenciju i eliminiranje
samo učestalosti mucanja. Bolji rezultati se mogu postići
ukoliko se reduciraju neposredni uzroci straha kao što su
sram, krivnja i mržnja usmjereni na mucanje. Mnoge
odrasle osobe koje mucaju mogle bi u velikoj mjeri
prevladati govorne poteškoće ukoliko bi prihvatile svoje
mucanje, ostale otvorene u vezi njega, te učinile sve što
mogu kako bi umanjile mržnju prema mucanju.
Neki pojedinci, pod uvjetom da idu u pravom smjeru, mogu
samostalno ostvariti veliki napredak. Dok drugi trebaju
sveobuhvatnu i formalnu govornu terapiju.
Možete pokušati učinit ovo. Idući put kada odete u
prodavaonicu ili se javite na telefon, razmislite u kojoj se mjeri
možete suprotstaviti strahu. Pokušajte prihvatiti vaše govorne
blokade i opustite se, kako bi se i vaš sugovornik mogao
opustiti; i u svim ostalim situacijama pokušajte otvoreno
prihvatiti vašu ulogu kao osobe koja će još neko vrijeme mucati
i imati strahove i blokade u govoru. Ali pokažite svima da ne
namjeravate dopustiti mucanju da vas spriječi da preuzmete
vašu ulogu u životu. Izražavajte se na svaki mogući i praktičan
način. Ne dopustite da se mucanje ispriječi između vas i drugih
ljudi. Pokušajte doći do točke u kojoj ćete u bitnim situacijama
imati malo ili nimalo potrebe da izbjegavate ili prikrivate vaše
mucanje.
A kada budete mucali, a mucat ćete, nemojte previše
mariti za to. Ne trošite vaše vrijeme uludo pokušavajući da
savršeno govorite. Ako ste odrasla osoba koja muca, šanse
su da ćete, na određen način, uvijek biti osoba koja muca.
Možete prevladati vaše mucanje ukoliko budete hrabri i
otvoreni.

Zaključak:
Vaše mucanje je kao ledeni brijeg.
Imate mogućnost izbora u vezi toga kako ćete mucati.
Govorite što više možete i izrazite se na svaki mogući
način.
 Uzroci mucanja
Hipoteze:
1. mucanje je povezano sa karaketeristikama temperamenta i
karakteristikama ličnosti koje uključuju stidljivost ili anksioznost (Alm,
2014).
2. osobe koje mucaju znaju kada će zamucati i ova svjesnost utječe na
pojavu mucanja i na sam tretman (Garcia-Barrera i Davidow, 2015;
Jackson, Yaruss, Quesal, Terranova i Whalen, 2015).
3. razvoj mucanja se pojavljuje uslijed defekta bazalnih ganglija
uključujući deficit mreže možanog proračuna vremena (Etchell,
Johnson i Sowman, 2014) i/ili zbog razlika u strukturalnoj moždanoj
povezanosti povezanoj sa teškoćama auditivno-motorne integracije
(Chang, Zhu, Choo, Angstadt, 2015; Ludlow i Loucks, 2003; Watkins,
2011).
Genetika
Postoji genetska predispozicija za mucanje, što je
dokazano studijama sa porodicama i blizancima. Djeca čiji
rođaci prvog koljena mucaju imaju tri puta veću šansu da
razviju mucanje (Khan, 2015).

Neuralni i motorički korelati

Otkrića ukazuju na povećanje moždane aktivnosti u
regionima koja su inače manje aktivna tokom govora što je
povezano sa nefluentnosti govora (Braun i sar., 1997; Fox
i sar., 2000, prema Khan, 2015).
Kongenitalni
Kongenitalni faktori mogu imati važnu ulogu. Mogu
uključivati fizičku traumu za vrijeme rođenja, uključujući
cerebralnu paralizu, intelektualne teškoće, ili stresne
situacije, kao što su rođenje brata ili sestre, preseljenje ili
iznenadan porast lingvističkih sposobnosti (Khan, 2015).

Auditivni
Deficiti auditivnog procesiranja predloženi su kao uzrok
mucanja.

Okruženje
Okruženje ima značajan utjecaj na razvoj mucanja.
Okruženje koje je stresno ili zahtjevno može uzrokovati
teškoće u razvoju fluentnog govora (Khan, 2015).
 Dijagnosticiranje.
 Nakon procjene uzorka govora, govorne brzine, sekundarnih
karakteristika, osjećaja i stavova, drugih govorno-jezičkih
problema i drugih faktora, pristupamo objedinjavanju
informacija koje smo prikupili i određivanju dijagnoze našeg
klijenta.
 Odlučit ćemo da li klijent muca ili ne i ako muca da li ga treba
uključiti u tretman ili ne.
 Možemo naći da je govor klijenta normalno nefluentan, da je na
granici mucanja, da je prisutno početno mucanje ili se radi o
razvijenom mucanju srednjeg ili teškog stupnja.
 Kod djece je obično u pitanju lakši do umjereni stupanj
mucanja.
Diferencijalna logopedska dijagnostika normalnih
nefluentnosti i mucanja.
Logopedskom procjenom primarnih i sekundarnih
ponašanja osobe koja muca kao i procjenom njenih
osjećaja i stavova prema govoru dobit ćemo uvid kojem
razvojnom nivou mucanja osoba koja muca pripada,
odnosno dobit ćemo uvid da li je mucanje uopšte prisutno
ili se radi o normalnoj nefluentnosti.
 Dijagnostičkim postupkom se može utvrditi slijedeće:

 normalna nefluentnost ----------koja se obično sreće u djece

dobi od 1,5 do 6 godina, mada se određena količina
nefluentnosti u govoru zadržava i u odrasloj dobi;
 prelazno mucanje----------------koje se obično javlja između
1,5 i 6 godina;
 početno mucanje-----------------koje se javlja između 2. i 8.
godine;
 Srednje mucanje------------------koje se obično javlja
između 6. i 13. godine;
 napredno mucanje--------------koje se sreće kod osoba sa 14
godina i više.
Normalna nefluentnost.
Normalna nefluentnost se pojavljuje tokom cijelog
djetinjstva i odraslog doba.
Može početi prije 18 mjeseci starosti; u dobi od 2 do 3,5
godine obično dostiže vrhunac, a nakon toga se polako
smanjuje i mijenja.
Sardelić (1988) netečnosti u govoru u periodu od druge do
treće godine naziva fiziološkim mucanjem koje
karakteriše: zastajkivanje u govoru, ponavljanje glasova,
slogova, riječi, oklijevanje u govoru, ubacivanja itd.
Netečnosti u govoru fiziološki odražavaju stanje na
čitavom misaono- fiziološkom planu.
Veliki broj istraživanja koja su obuhvatila ispitivanje
broja i kvaliteta nefluentnosti kod djece su pokazala
da normalnu nefluentnost karakteriše jedno do dva
ponavljanja početnog glasa ili sloga u riječi (npr. se-se-
seka) i do 10 nefluentnosti na 100 riječi.
Najuobičajeniji tipovi nefluentnosti kod djece između
dvije i tri i pol godine su ubacivanja, i ponavljanja
riječi.
Kako djeca sazrijevaju, nakon treće godine pokazuje
se opadanje u ponavljanju dijelova riječi.
Sa stabilizacijom govorno-jezičkih funkcija većina
govornih netečnosti se smanjuje.
Razvoj jezika je sigurno jedan od glavnih faktora koji
utiče na mucanje.
Djeca su sklona da budu najnefluentnija na početku
sintaksičkih jedinica i kada se povećava dužina i
kompleksnost njihovih izjava.
Ovi nalazi sugeriraju da je nefluentnost najveća kada
je dijete zauzeto planiranjem dugih ili kompleksnih
jezičkih struktura.
 Drugi vjerovatan faktor koji utječe na nefluentnost u ovoj dobi,
pored jezika, je govorna motorna kontrola.
 Na uzrastu od druge do pete godine dijete mora naučiti i dostići
sve ciljeve svog maternjeg jezika i naučiti povećati svoju
govornu brzinu kako bi produkovalo sve duže i duže izjave.
 Dijete se trudi oponašati govor svojih roditelja i starije braće i
sestara tražeći modele kako bi ono trebalo govoriti te stalno
ispravlja svoje vlastite produkcije kako bi ih sve više i više
približilo onim koje čuje.
 Na ovom uzrastu između druge i pete godine dijete mora
intenzivno učiti negovorne motorne vještine.
Prelazno mucanje.
Termin prelazno mucanje se koristi da se opišu
slučajevi mucanja koji se preklapaju sa normalnim
nefluentnostima i za koje se smatra da nisu normalno
nefluentna niti definitivno mucaju.
Osoba sa prijelaznim mucanjem ima više od 10
nefluentnosti u 100 riječi i ponavlja više od dvije
jedinice (npr. (se-se-se-seka).
U govoru ove djece se sreće više ponavljanja i
produžavanja nego revizija i produžavanja.
Nefluentnosti su slobodne i opuštene te osoba rijetko
reaguje na svoje nefluentnosti.
Osoba sa prelaznim mucanjem ima veoma malo ili
nimalo sekundarnih ponašanja i obično ne postoji ništa
što ukazuje da je svjesna svog mucanja.
U slučajevima učestalog ponavljanja može biti
frustrirana što ne može završiti riječ.
Logopedu je često teško dijagnosticirati prelazno
mucanje jer se javljaju periodi od nekoliko sedmica ili
mjeseci kada je dijete potpuno fluentno i periodi kada
dijete muca.
Neke osobe sa prelaznim mucanjem postepeno gube
simptome mucanja, te odrastaju u osobe bez traga
mucanja.
Druge osobe sa prelaznim mucanjem razvijaju više
simptoma mucanja i umjesto toga, odrastaju u osobe sa
početnim, srednjim ili jakim stupnjem mucanja.
Djeca sa prelaznim mucanjem se ne uzimaju u direktan
logopedski tretman. Terapija se provodi savjetovanjem
roditelja
 Početno mucanje.
 Kako se mucanje razvija, dijete koje je imalo prelazno mucanje
postaje napeto i ubrzava ponavljanja.
 Ponavljanja počinju da zvuče brzo i nepravilno.
 Mucanje može biti praćeno porastom u visini glasa, što nastaje kao
rezultat povećane napetosti u njihovom larinksu.
 Osobe sa početnim mucanjem će početi produžavati glasove koje
su ranije ponavljala.
 Kako početno mucanje napreduje pojavit će se prvi znaci blokada.
 Pojava blokada ukazuje da dijete zaustavlja tok zraka i glasa na
jednom ili više mjesta.
 Umjereno mucanje.
 Osobe sa umjerenim nivoom mucanja su obično djeca dobi od 6
do 13 godina.
 Logopedskim postupkom se obično utvrđuje da djeca sa
umjerenim stupnjem mucanja ispoljavaju dvije glavne
karakteristike koje ih razlikuju od osoba sa početnim mucanjem.
 Dijete sa umjerenim stupnjem mucanja počinje da se plaši svog
mucanja i na svoj strah od mucanja reaguje izbjegavanjem.
 Strah djeteta može biti prvo vezan za glasove i riječi na kojima je
najčešće mucalo te ih u narednim komunikacijama želi izbjeći.
Dijete može na pitanja odgovarati sa "Ne znam" ili može
početi rečenicu u kojoj se nalazi riječ koje se plaši i onda
iskriviti rečenicu kako bi je izbjeglo, producirajući
konfuziju od poludovršenih rečenica.
Strah osobe sa umjerenim stupnjem mucanja može biti
povezan sa situacijama isto kao i sa riječima.
Dijete može pronaći situacije u kojima muca više nego u
drugim i ono u početku ovim situacijama prilazi sa
strahom, a onda ih izbjegava.
Dijete sa umjerenim stupnjem mucanja obično muca tako
što zadržava tok zraka, fonacije ili pokreta (ili sve troje) i
onda se bori da ponovo krene.
Prisutna je izrazita laringalna napetost, napetost usana i
jezika.
Osoba nije svjesna šta sve radi dok blokira (stišće usne,
pritišće jezik o nepce itd), ali je živo svjesna da ne može
izgovoriti riječ koju je namjeravala i zbog toga se osjeća
potpuno bespomoćna.
Dijete za vrijeme blokade može istovremeno
treptati očima i klimnuti glavom, a ukoliko
blokada još uvijek traje može početi npr. tapšati
nogom.
Dijete sa umjerenim stupnjem mucanja pokazuje
svoje narastajuće negativne osjećaje vezane za
mucanje na brojne načine.
Ono ne gleda u slušaoca tokom mucanja.
Djeca sa umjerenim stupnjem mucanja zahtijevaju
direktan logopedski tretman.
 Teški oblik mucanja.
 Teški oblik mucanja je više okarakteriziran uzrastom osobe
koja muca, nego razlikama u obrascu mucanja u odnosu na
srednji stupanj mucanja.
 Teški oblik mucanja je obično prisutan kod starijih
adolescenata i odraslih osoba.
 Tretman na ovom nivou je jedinstven, jer osoba koja muca
može preuzeti veći dio odgovornosti za terapiju, uključujući
značajan rad van klinike.
 Osoba sa teškim oblikom mucanja ili naprednim mucanjem
ima dugu istoriju mucanja i stvorenu sliku o sebi kao o osobi
koja muca.
Tipična osnovna ponašanja kod osobe sa naprednim
mucanjem su blokade, zastoji zračnog toka i/ili fonacije.
Blokade mogu biti duže i napornije u odnosu na osobe
sa umjerenim stupnjem mucanja.
Međutim, ima osoba sa teškim stupnjem mucanja čije su
blokade jedva primijetne.
Ove osobe su izvježbale svoja ponašanja izbjegavanja
tako da su ova ponašanja nevidljiva i sekundarna
ponašanja osobe sa teškim stupnjem mucanja mogu se
sastojati od dugih lanaca izbjegavanja riječi i ponašanja
bježanja.
SAVJETOVANJE RODITELJA DJECE
KOJA MUCAJU
Osnovni značaj savjetovanja roditelja jeste da im se
pomogne da reduciraju uvjete koji negativno utječu na
fluentnost u govoru i da pojačaju one koji je
pojačavaju.
Prije nego što roditelji počnu da eliminiraju uvjete koji
negativno utječu na fluentnost u govoru, moraju ih
prepoznati.
Da bi im se pomoglo da to učine, razmatraju se
najčešće prisutni uvjeti koje nalazimo da su drugi
roditelji prepoznali takvima.
U te uvjete spadaju:
gubitak pažnje slušalaca,
ometanja tokom izlaganja,
nadmetanje za prostor u komunikaciji,
izlaganje pod pritiskom vremenskog ograničenja,
govor kojim se želi iskazati ili govor kojim se dijete
želi iskazati ili kojim se ono osjeća izloženo pritisku da
govori pred drugim osobama,
pokušaj da se koristi govornim i jezičkim primjerima
koji su preteški za njegove sposobnosti i izlaganje
djeteta kada je emocionalno uzbuđeno.
Roditelji se zamole da promatraju dnevne aktivnosti
djeteta da bi odredili koji od ovih uvjeta pogoršavaju
stanje mucanja kod djeteta.
Kada su uvjeti pod kojima dolazi do ometanja
fluentnosti u govoru identificirani, sa roditeljima se
pronalaze načini kako da se ti uvjeti eliminiraju.
U tu svrhu, roditeljima se predlaže slijedećih sedam
načina razgovora sa njihovim djetetom:
Roditelj treba da govori sa svojim djetetom tako
da ne žuri, praveći česte pauze.
Potrebno je sačekati nekoliko sekundi nakon što dijete
završi sa govorom prije nego što se počne govoriti.
Sporiji i više relaksiran govor će biti efikasniji od bilo
kakve kritike ili savjeta kao što je "uspori" ili "pokušaj
polako ponovo".
Potrebno je reducirati broj pitanja koja se postavljaju
djetetu.
Djeca govore dosta slobodnije kada izražavaju svoje
sopstvene ideje, nego kada odgovaraju na pitanja odraslih.
Umjesto da postavlja pitanja, roditelj treba jednostavno da
komentira ono što je dijete reklo, jer tako mu daje do
znanja da je čuo ono što je dijete kazalo.
Kada dijete muca, roditelj treba da se služi izrazima
lica i drugim pokretima tijela da bi saopćio djetetu da
ustvari sluša sadržaj poruke, a da ne obraća pažnju na
način djetetovog govora.
Potrebno je odvojiti nekoliko minuta svakog dana u
redovno vrijeme kada je roditelj u mogućnosti da pruži
potpunu pažnju svom djetetu.
Tokom ovog perioda, treba djetetu dopustiti da
odabere ono što bi željelo da radi.
Takođe treba djetetu dozvoliti da usmjerava roditelja u
aktivnosti, i da sâmo odluči da li želi da govori ili ne.
Kada roditelj razgovara sa djetetom u ovo posebno
odvojeno vrijeme, treba da govori sporo, smireno i
relaksirano, i treba da pravi mnogo pauza.
Ovo mirno vrijeme koje se provede sa djetetom, može
pomoći u izgradnji samopouzdanja kod malog djeteta,
što djetetu daje do znanja da roditelj uživa u njegovom
društvu.
Kako dijete odrasta, ovakvo vrijeme se može koristiti
kao pogodno za razgovor djeteta sa roditeljem jer se
dijete osjeća ugodno da razgovara o svojim osjećajima
i iskustvima sa svojim roditeljem.
Treba pomoći svim članovima porodice da nauče da
naizmjenično govore i slušaju.
Djeca, a posebno ona koja mucaju, smatraju da je
mnogo lakše govoriti kada postoji nekoliko prekida i
kada imaju pažnju slušaoca.
Treba posmatrati međusobni odnos sa djetetom.
Roditelj treba da nastoji da poveća sa djetetom broj
razgovora koji djetetu daju poruku da ih roditelj sluša i
koji djetetu omogućavaju mnogo vremena za govor.
Iznad svega, treba dati djetetu do znanja da je
prihvaćeno takvo kakvo jeste.
Kada roditelj govori sporije i relaksiranije, i kada čini
sve što je potrebno da bi izgradio djetetovo
samopouzdanje kao govornika, velika je vjerovatnoća
da će sve ovo povećati tečnost u govoru kod djeteta i
da će umanjiti njegovo mucanje.
Međutim najjaču moć će svakako imati podrška koju
roditelj pruža djetetu bez obzira da li ono muca ili ne.
Takođe je preporučljivo primjenjivati tehnike restimulacije.
Restimulacija je tehnika koja se može primijeniti da se kod
djeteta reducira značaj momenata mucanja kao stimulusa.
Primjenjuje se na taj način što roditelj treba parafrazirati
ono što je dijete reklo sa uočljivom brigom ili frustracijom
na moment mucanja.
Smirenom i staloženom restimulacijom izgovaranja riječi
na kojoj je dijete zamucalo pretpostavlja se da će dijete
lako i brzo izbrisati iz sjećanja doživljeno negativno
iskustvo.
Roditeljima se pojasni da se dijete vrlo često u svom
govornom i jezičkom okruženju susreće sa situacijama
koje uzrokuju porast netečnosti u govoru.
Ako nam se učini da je govor nekog od roditelja
previše brz ili ako je primjena jezika previše
sofisticirana da bi predstavljala dobar model za dijete,
sa takvim roditeljima treba raditi na usporavanju
brzine govora ili na tome da pojednostave svoje
jezičke forme tokom vremena koje provode sa
djetetom.
Roditelji se zamole da jednu sedmicu pažljivo
promatraju dijete i bilježe situacije za koje se čini da
uzrokuju pogoršanje mucanja kod djeteta.
Slijedeći put se zajednički istražuje da li u tome što
roditelji iznose nešto odgovara uobičajenim
primjerima takvih situacija.
SAVJETOVANJE NASTAVNIKA ZA
KOMUNIKACIJU SA DJETETOM
KOJE MUCA

Škola ima izuzetno važno mjesto u životu djece koja

mucaju.
Negativan stav nastavnika može pogoršati govor
djeteta koje muca, poništiti rezultate najboljih terapija,
a ponekad se sa nepravilnim stavom mogu "producirati
novi slučajevi mucanja“.
Nastavnik je osoba koja provodi mnogo više vremena
sa djetetom od ostalih odraslih osoba.
U radu sa nastavnikom logoped treba da ostvari četiri
cilja:

Pojašnjavanje programa tretmana i uloge nastavnika u

njemu;
Razgovor sa djetetom u vezi njegovog mucanja;
Aktivno učestvovanje u diskusijama u grupi/razredu;
Uklanjanje zadirkivanja.
Jedan autor knjige o mucanju je naveo da je prošao
čitavo školovanje od obdaništa do srednje škole a da ni
jedan nastavnik nije nikada spomenuo njegovo
mucanje.
Svi su znali da je mucao ali mu to niko nije dao do
znanja zbog čega se osjećao veoma neugodno.
Nastavnik treba sjesti sa djetetom i pažljivo
porazgovarati o mucanju.
Nastavnik mu treba reći da je svjestan njegovog
mucanja i da mu želi pomoći na svaki mogući način.
 Djetetu koje muca treba reći da ga nastavnik neće ometati i
požurivati kada ono govori.
 Ovo prihvatanje mucanja kod djeteta i davanje do znanja da
nastavnik zna da ono muca, će učiniti da se dijete ugodnije
osjeća u razredu.
 Posebna pomoć nastavnika se ogleda u pomoći djetetu da se
nosi sa situacijama u kojima aktivno učestvuje u verbalnim
aktivnostima u razredu.
 Nastavnik treba da razgovara sa djetetom i da mu dijete pruži
neki uvid u situacije u kojima se osjeća ugodno ili neugodno.
 Moguće je da neki postupci u razredu poput prozivanja
učenika prema abecednom redoslijedu imena u razredu
stvaraju napet osjećaj iščekivanja kod osobe koja muca, a što
bi se možda moglo izmijeniti.
 Može se desiti da dijete želi da ga nastavnik prozove na
početku časa, tako da iščekivanje nema priliku da raste.
 Sa fleksibilnim postupcima većina nastavnika može
pomoći djeci koja mucaju da se ugodnije osjećaju kada
aktivno, verbalno učestvuju u razredu.
 Posebnu pažnju nastavnik treba pokloniti eliminiranju
zadirkivanja djeteta.
 Nastavnik treba ozbiljno razgovarati sa djecom koja
zadirkuju dijete koje muca.
 Potrebno je da nastavnik objasni djeci da zadirkivanje
pogoršava govor djeteta koje muca, te da zahtijeva da takvo
ponašanje odmah prestane
Nastavnik treba o govornim problemima djeteta koje
muca razgovarati sa ostalom djecom, ali bez njegovog
prisustva.
Treba sugerirati da ga ne sažalijevaju, da budu strpljivi
sa njim, da ga uvijek saslušaju, da ga ne imitiraju i ne
ismijavaju.
 Veoma je važno u njima razviti pozitivan stav prema
mucanju.
Dijete koje muca ne smije biti odbačeno.
Svi stresogeni faktori u školi utiču na pogoršanje
govora kod djeteta.
Stoga je važno da ih nastavnik prepozna, identificira, i
da ih ukloni ili svede na najmanju moguću mjeru.
Gottwald i Starkweather (1995):

Nemojte izbjegavati nošenje sa mucanjem. Prihvatite teškoće

djeteta i njegove osjećaje.
Sporije govorite, s više pauza.
Dvije sekunde pauze prije nego odgovorite djetetu. Ne
prekidajte ga.
Nemojte razgovarati s djetetom ako je vaša pažnja usmjerena
na nešto drugo.
Pitanja koja zahtijevaju ograničenu verbalnu proizvodnju.
Omogućite da odmah odgovaraju na početku časa kako bi se
smanjilo nakupljanje anksioznosti.
Koristite manje grupe za aktivnosti umjesto rasprava u
velikim grupama.
Usredotočite se na ono što dijete govori, a ne kako
govori.
Organizujte aktivnosti u kojima će dijete uspjeti.
Posebno vrijeme za interakciju djeteta i učitelja.