UVOD U LOGOPEDIJU

 Logopedija je znanost koja se bavi

prevencijom, otkrivanjem,
dijagnosticiranjem i tretmanom
poremećaja humane komunikacije.
 Pod humanom komunikacijom se
podrazumjevaju svi oni procesi i funkcije
koji su povezani s produkcijom govora, te
s percepcijom i produkcijom oralnoga i
pisanoga jezika, kao i oblicima neverbalne
komunikacije (definicija Europskog
udruženja logopeda).
 Logoped je
 nezavisan stručnjak čije se središnje
aktivnosti ostvaruju na području
prevencije, procjene i intervencije u
slučajevima poremećaja humane
komunikacije, njihovog tretmana, te
znanstvenog istraživanja (definicija
Svjetskog udruženja logopeda i
fonijatara),
 A logopedija je struka u razvoju na
sjecištu primjenjene i čiste znanosti.
 Naziv i discipline stručnjaka u svijetu i Europi
Država Naziv znanstvene struke Naziv stručnjaka

Svijet
Australija Speech patology Speech pathologist
Kanada Speech-language Speech- language
patology pathologist
Novi Zeland Speech patology Speech pathologist
SAD Speech-language Speech-language
patology pathologist
Europa
Austrija logopedia Diplomierter/e
logopade/in
Belgija logopedia Logopede/logopedist
Češka Republika logopedia logoped
Danska Taleaedagogia/ Telepaedagog/
logopedia/ logopaed/
audiologopaedia audiologopaed
Estonija Logopeedia Logopeed
Finska Puhterapie Puheterapeutti
Francuska Ortophonie Orthophoniste
Irska -Speech and language -Speechand
therapy language therapist
-logopedics -Logopedist

Italija Logopedia Logopedista

Nizozemska Logopedie logopedista
Njemačka -Sprache therapie -Sprache therpeut

-Logopadia -- logopade/in

Švedska Logopedia Logoped

 Pojam “komunikacija” u ovom kontekstu
odnosi se na sve oblike ljudske interakcije
u kojoj dolazi do razmjene poruka i
isključuje značenja koja se odnose npr. na
elektroničke komunikacije
(telekomunikacije) i sl.
 Pojam “komunikacija” također uključuje:
 Alternativne i/ili augmentativne oblike
komunikacije poput elektroničkih
komunikacijskih pomagala (npr. slušna
pomagala, elektronski larinks i sl.) ali i
pomagala niske tehnološke razine (npr.
komunikacijske ploče i sl.), i
 Znakovni jezik.
 Komunikacija također uključuje:
 sociološke,
 edukacijske i
 psihološke
 tehnike i sustave koji služe ljudima u
međusobnom kontaktu uključujući i
tehnike:
 čitanja,
 sricanja i
 pisanog izričaja.
 Logopedija se bavi
 prevencijom
 otkrivanjem
 dijagnosticiranjem
 i tretmanom poremećaja ljudske
komunikacije
 Logopedska preventiva obuhvata:
 Planiranje, programiranje i provođenje
logopedskog pregleda djece ranog i
kasnijeg predškolskog uzrasta u cilju
prevencije i ranog otkrivanja poremećaja
verbalno-glasovne komunikacije,
 Savjetodavno logopedski rad s okolinom
osoba sa poremećajem verbalno-glasovne
komunikacije (roditelji, vaspitači,
nastavnici, rodbina i dr.) kako bi se
spriječilo dalje pogoršanje stanja i kako bi
se pomoglo osobama da što prije isprave
govor,
 Javna logopedska djelatnost kako bi se što
širi krug stanovništva upoznao s
teškoćama i vrstama teškoća u govoru,
faktorima koji dovode do takvih teškoća,
te o mogućim preventivnim mjerama i
načinu tretmana osoba sa smetnjama u
govoru.
 Logopedska dijagnostika obuhvata:
 Anamnezu (porodičnu, ličnu i govornu)
 Utvrđivanje govorno-jezičkog statusa:
pregled stanja govornih organa, stanje
fonacije i glasa, stanje artikulacije i
subgovornih struktura, jezika, senzorike,
shvaćanje i upotrebu pisanih simbola,
 Primjenu diferencijalnih logopedskih
postupaka,
 Utvrđivanje logopedske dijagnoze,
 Planiranje logopedskog tretmana,
 Sintezu pregleda i pisanje dijagnostičkog
zaključka, mišljenja o prognozi i
propisivanje postupaka o tretmanu,
 Rad na području komunikacijske protetike,
utvrđivanje protetske indikacije i
propisivanje pomagala,
 Izvođenje instrumentalnih dijagnostičkih
pregleda upotrebom elektroakustičkih
aparata,
 Rad na registriranju i pohranjivanju
podataka.
 Logopedski tretman se izvodi različitim
postupcima i sredstvima,
 ovisno o vrsti i stupnju poremećaja
verbalno-glasovnog ponašanja,
 kao i dobi osobe,
 a realizira se kroz individualne i grupne
oblike rada.
 Riječ logopedija je kovanica grčkog
porijekla.
 Sastoji se od riječi logos – govor i paideia –
vaspitanje.
 “vaspitanje govora”
 Razvoj logopedije u periodu od
1800. do 1900. godine
 Ljudi su zainteresovani za govorne
probleme više od 2000 godina.
 Međutim, mali progres u tretmanu
govornih poremećaja se pojavio tek 1700.
– 1800. godine.
 Tomas Braidwood – škotski matematičar
 1800. godine su donijele mnoga
istraživanja u slučajevima i tretmanima
mucanja.
 1917. godine Jean Maire Itard objavljuje
da je mucanje rezultat slabosti jezika i
nerava grkljana.
 1930. godine u Rusiji pojavljuje se
Hristifor Laguzen sa knjigom o mucanju.
 U 19. vijeku veliko interesovanje izazvao
je metod Mis Li u Americi.
 Samuel Potter (1882)
 U njegove generalne klasifikacije govornih
poremećaja uključene su:
 Alalia –motorički jezički poremećaji koji
nastaju iz cerebralnih ozljeda i motoričke
paralize
 Paralia – artikulacioni poremećaj
 Dyslalia - mucanje
 Do kraja 19. vijeka u radu s osobama s
govorno-jezičkim poremećajima
karakteristična su dva metoda:
 Cjelokupan rad na vaspitanju govora
usmjeren je na samo jedan govorni
poremećaj – mucanje, dok se ostalim
govornim poremećajima, poremećajima
čitanja i pisanja ne poklanja nikakva
pažnja,
 Prvi logopedi su bili uglavnom ljekari,
pedagozi, psiholozi i fonetičari.
 Razvoj logopedije u periodu od
1900. do 1945. godine
 Govorna terapija postaje profesija ranih 1900-tih
godina.
 U Europi bila je povezana sa medicinskom
profesijom, dok u Americi govorna terapija
postaje usko povezana sa edukacijom,
psihologijom i govorom.
 Veliki doprinos daljem razvoju logopedije kao
nauke daje njemački ljekar Albert Gutzman i
nešto kasnije njegov sin Herman.
 Albert Gutzman (1905) na Klinici za
otorinolaringologiju u Berlinu formira
posebno odjeljenje za liječenje govora.
 Suprotno fonijatrijskoj školi A. Gutzmann-a
u Beču je formirana logopedska škola na
čelu sa ljekarom Emilom Froeschelsom koji
je postavio osnove logopedije.
 Godine 1913. prvi put uvodi naziv
“Logopedija” u širem smislu i definiše
logopediju kao posebnu, autentičnu i
kompleksnu nauku o liječenju govora.
 Kao rezultat izmirenja suprotnosti
Berlinske i Bečke škole je priznanje
fonijatrije kao medicinske naučne
discipline koja se bavi dijagnostikom i
liječenjem bolesti
 A logopedija je naučna disciplina koja se
bavi dijagnostikom i tretmanom svih
vidova poremećaja govora.
 Godine 1927. u Amsterdamu je formirano
nacionalno Društvo logopeda i fonijatara
Holandije.
 U Europi se koriste naziv fonijatrija-
fonijatar, logopedija-logoped, sa
izuzetkom Francuske gdje je naziv
logopedija-ortofonija i ortofonista.
 Lee Edward Travis je bio otac pronalaska
profesije govorne jezičke patologije u
Americi.
 Sara Stinchfield (1928) je prva osoba u
Americi koja je dobila titulu diplomiranog
doktora u oblasti govorne patologije.
 Izdala je knjigu pod naslovom “Psihologija
govora”.
 Pet godina poslije to izdanje je propratila
pod drugim naslovom “Govorni
poremećaji”, a 1938. godine izdala je
knjigu “Moto-kinetički trening”.
 Lee Edward Travis (1913) je izdao knjigu
“Govorna patologija”
 1937. godine West, Kennedi i Carr izdali
su knjigu “Rehabilitacija govora”
 Samule T. Orton (1937) je izdao vrlo
važnu knjigu pod naslovom “Čitanje,
pisanje i govorni problemi kod djece”.
 Charles Van Riper (1939) izdaje prvo
izdanje nečega što kasnije postaje klasik
na polju dobro poznate govorne korekcije
“Principi i metode”.
 Razvoj logopedije u periodu od
1945. do 1975. godine
 Od 1945. godine počela je praksa
formiranja logopedskih ustanova kao
znanstveno-prosvjetnih a ne medicinskih.
 Logopedija ulazi u područje svoga rada:
 rehabilitaciju, i otklanjanje poremećaja
govora, glasa, čitanja i pisanja.
 Kurt Goldstein
 1948. godine izdaje knjigu “Jezik i jezički
poremećaji”
 Emil Froeschels
 23 knjige i 137 članaka
 Van Riper (1954) u svom izdanju knjige
“Govorne korekcije” pominje afaziju kao
neobičan uzrok govora sa zakašnjenjem.
 U Roterdamu 1966. godine osnovana je
prva logopedska biblioteka
 Godina 1971. je svjedočila publikacijom
“Testa slušnog razumijevanja jezika” koju
je izdala Elizabeth Carrow projektovanog
za mjerenje dječijeg razumijevanja
leksičkih, morfoloških i sintaktičkih
informacija.
 U Australiji, gradu Melbourneu fakultet za
studij logopedije osnovan je 1973. godine.
 Razvoj logopedije u periodu od
1975. do 2000. godine
 Oko 1975. godine naglašavanja su počela
da se smjenjuju od jezika u terminima
formi (sintaksa i fonologija) i sadržaja
(semantika) do definiranja jezika u
terminima njihove primjene.
 Ove promjene su nastale u teoriji o
samom činu govora.
 Prve je predložio jezički filozof John Austin
(1962), a poslije njega John Searle
(1969).
 Teorija je isticala instrumentalni aspekt
komunikacije, što su Lois Bloom i
Margareth Lahey nazvali “Jezička
upotreba”.
 Dore (1974) i Holliday (1975) klasificirali
su dječije najranije komunikacione
gestikulacije i izjave u funkcionalne grupe
kao što su zahtjevi, komentari, pozdravi
itd.
 Uloga logopeda kao intervencionista je
promjenjena u ovom pristupu.
 Radije nego da budu učitelji ili treneri,
logopedi postaju servis – provajderi
(omogućavaoci usluga) koji rade
sarađujući s pacijetima, članovima
porodice, učiteljima ili nastavnicima da
identifikuju govorni poremećaj i postignu
određene ciljeve.
 Najvažnija i najbrojnija organizacija
logopeda ili govorno-jezičkih patologa u
svijetu je ASHA (American Speech-
Language-Hearing Association).
 U Australiji status logopeda je na visokoj
društvenoj ljestvici.
Istorijski razvoj logopedije u Bosni i
Hercegovini
 U periodu do 1948. godine u Bosni i
Hercegovini nema organizovanih oblika
logopedskog tretmana.
 U vremenu 1948-1962. godine osnivaju se
prve logopedske jedinice koje se bave
logopedskim radom, a u njima se
angažuju istaknuti prosvjetni i zdravstveni
radnici.
 Od 1971. godine počinje intenzivniji razvoj
i organizovanje logopedskih jedinica u
kojima se zapošljavaju diplomirani
logopedi.
 Razvoj logopedije u Bosni i Hercegovini
pretežno je vezan uz rad i razvoj
zdravstvenih ustanova, te se više tretira
kao klinička, a ne pedagoška disciplina.
 Uspješan sadašnji rad logopedskih jedinica
u Specijalnim osnovnim školama, te
redovnim osnovnim školama potvrđuje
opravdanost da se logopedski rad treba
sve više organizovati u vaspitno-
obrazovnim ustanovama.
 Potrebe za primjenom logopedije su sve
izraženije iako u Bosni i Hercegovini, a
zbog nedovoljnih materijalnih i kadrovskih
mogućnosti ispunjavaju se vrlo
ograničeno.
 Strukovna logopedska
udruženja
 Kroz udruženja se organizira i vodi briga o:
 Kontinuiranom cjeloživotnom obrazovanju,
 Normama i standardima za obavljanje
djelatnosti,
 Etici kliničkog rada i istraživanja,
 Pravnoj regulativi,
 Unapređenju struke,
 Organiziranju stručnih i znanstvenih skupova.
 IALP
 Najstarija svjetska udruga logopeda je The
International Association of Logopedics
and Phoniatrics (IALP).
 Osnovana je 1924. godine
 IALP udružuje logopede i fonijatre iz 56
nacionalnih udruga sa 125.000 članova.
 ASHA
 Američka udruga logopeda i audiologa
ASHA (American Speech-Language –
Hearing Association) broji preko 120.000
članova (98.000 logopeda).
 Postoji od 1925. godine.
 Ima stalno zaposleno 225 osoba
 Izdaje 6 znanstvenih i stručnih časopisa
 Journal of Speech, Language, and Hearing
Research
 48 godina
 CPLOL
 Comite Permanent de Liaison des
Orthophonistes/Logopedes de I’Union
Europeene – Europsko udruženje
logopeda
 Osnovano je 1988. godine i uključuje 23
strukovna udruženja logopeda iz 21 zemlje
sa ukupno 60.000 članova (logopeda).
 Obrazovanje logopeda
 Svijet
 SAD
 Izvodi se u SAD preko 300 studija
logopedije, a 120 ima organiziran i
postdiplomski i doktorski studij.
 U SAD-u ima 100.000 registriranih
logopeda.
 Europa
 U Europi se izvodi preko 170 studijskih
programa logopedije.
 Logopedi, prema ASHA
 Logopedi su stručnjaci za komunikaciju.
 Rade s ljudima svih dobnih skupina, od beba do
odraslih koji imaju teškoće na području različitih
oblika komunikacije i probleme s gutanjem.
 Probleme sa: Govornim glasovima - kako
izgovaramo glasove i sastavljamo glasove u
riječi. Nazivi za ove probleme su artikulacija ili
fonološki poremećaji, apraksija govora ili
dizartrija.
 Jezikom - koliko dobro razumijemo ono što
čujemo ili čitamo i kako koristimo riječi da
drugima kažemo o čemu razmišljamo. U odraslih
se ovaj problem može nazvati afazijom.
 Pismenošću - kako dobro čitamo i pišemo.
Osobe s govornim i jezičkim poremećajima
mogu imati problema s čitanjem, pravopisom i
pisanjem.
 Društvenom komunikacijom - koliko dobro
slijedimo pravila, poput izmjenjivanja, razgovora
s različitim ljudima ili koliko smo bliski s nekim
kad razgovaramo. To se također naziva
pragmatikom.
 Glasom - kako zvuči naši glas. Možda
zvučimo promuklo, lako gubimo glas,
razgovaramo preglasno ili kroz nos ili ne
možemo ispuštati zvukove.
 Tečnošću - naziva se i mucanje, je koliko
tečno govorimo. Mnoga mala djeca proći će
kroz period kad mucaju, većina to preraste.
 Kognitivna komunikacija - koliko dobro
funkcionira naš um. Problemi mogu
uključivati ​pamćenje, pažnju, rješavanje
problema, organizaciju i druge vještine
razmišljanja.
 Hranjenjem i gutanjem - koliko dobro
sisamo, žvaćemo i gutamo hranu i
tekućinu. Poremećaj gutanja može dovesti
do loše prehrane, gubitka kilograma i
drugih zdravstvenih problema. To se
naziva i disfagijom.
 Temeljnim logopedskim disciplinama
smatraju se:
 Afazija (Afazija predstavlja gubitak ili
poremećaj jezika i govora uzrokovan
ozljedama mozga),
 Artikulacijski poremećaji (atipična
produkcija govornih glasova
karakterizirana omisijama, supstitucijama i
distorzijama koje mogu utjecati na
razumljivost govora),
 Motorički govorni poremećaji – dizartrija i
stečena apraksija (dizartrija je
poremećena produkcija govora zbog
poremećaja u mišićnoj kontroli govornog
mehanizma; Apraksija je nedostatak
sposobnosti jednostavne produkcije
sekvenci govornih pokreta jezika, usana,
vilice itd.),
 razvojni jezički poremećaji (Pojam "razvojne
jezičke teškoće" je pojam koji se odnosi na
razvojni jezički poremećaj nepoznate etiologije,
karakteriziran nesposobnošću da se razvije jezik,
razumijevanje pisanog jezika i produkcija, unatoč
normalnoj neverbalnoj inteligenciji, normalnoj
oštrini sluha i nedostatku faktora za koje se zna da
uzrokuju poremećaje jezika kod djece, kao što su
neurološki poremećaji uključujući žarišne lezije ili
traumatske ozljede mozga, intelektualne teškoće,
autizam, oštećenje sluha i/ili druge sindrome),
 poremećaji glasa (Poremećaji glasa
karakterizirani su abnormalnom
proizvodnjom i/ili odsustvom kvalitete glasa,
glasnoće, visine rezonancije i/ili trajanja
koje je neprikladno za dob ili spol
pojedinca),
 poremećaji tečnosti govora (prekid u
protoku govora koji karakterizira atipična
brzina, ritam i ponavljanja glasova, slogova,
riječi i fraza; odnosi se na mucanje,
bradilalija – pretjerano spor govor,
tahifemija – pretjerano brz govor),
 poremećaji hranjenja i gutanja (Disfagija
je medicinski termin koji se koristi za
opisivanje poremećaja gutanja),
 poremećaji čitanja i pisanja (disleksija i
disgrafija),
 poremećaj matematičkih sposobnosti
(diskalkulija),
 poremećaji uzrokovani cerebralnom
paralizom,
 poremećaj socijalne komunikacije
(karakteriziraju teškoće u korištenju verbalnog i
neverbalnog jezika u društvene svrhe. Primarne
su teškoće u socijalnoj interakciji, društvenoj
spoznaji i pragmatičnosti),
 dječja apraksija govora je neurološki poremećaj
govornih glasova u djetinjstvu kod kojeg se
smanjuje preciznost i konzistentnost pokreta bez
prisustva neuromuskularnih deficita (npr.
abnormalni refleksi, neodgovarajući ton).
 oštećenja sluha i
 kompleksni poremećaji.
 Pomoćne discipline iz drugih znansvenih
područja su:
 Biomedicinske znanosti (biologijska osnova
govora i jezika, anatomija, fiziologija, fizika i
akustika govora, neurologija,
otorinolaringologija, pedijatrija, gerijatrija,
psihijatrija, ortodoncija i audiologija),
 Znanosti o jeziku (lingvistika, psiholingvistika,
neurolingvistika, sociolingvistika i
multilingvizam),
 Znanosti o ponašanju (psihologija,
neuropsihologija, edukacija i sociologija).
 Studij logopedije unutar sustava visokog
obrazovanja u zemljama EU

 U EU se izvode 172 obrazovna programa

logopedije.
Studiji su organizirani na sljedeći način:

Studij logopedije kao samostalan 26 programa

odjel pri sveučilištu
Samostalni studij logopedije na 68 programa
visokim učilištima i veleučilištima
Studij logopedije pri medicini 59 programa

Studij logopedije u okviru fakulteta 12 programa

(studija) psihologije
Studij logopedije pri (specijalnoj) 7 programa
edukaciji, lingvistici i fonetici
 Područje rada logopeda
 Prema CPLOL-u logoped je stručnjak koji se
bavi:
 prevencijom,
 procjenom,
 tretmanom i
 znanstvenim istraživanjem
 ljudske komunikacije i njenih poremećaja koji su
povezani s procesima razumijevanja, percepcije i
produkcije oralnog i pisanog jezika kao i
neverbalnih oblika komunikacije.
 Logopedska terapija obuhvata sljedeća područja:
 poremećaje artikulacije,
 govorne poremećaje,
 poremećaje glasa funkcionalnih i organskih
uzroka,
 poremećaje govornog jezika,
 poremećaje pisanog jezika, poremećaje
matematičkog i logičkog shvaćanja, ranu
edukaciju i terapiju različitih teškoća govora kod
djece, terapija afazija i drugih jezičkih
poremećaja neurogenog porijekla,
 terapija hranjenja i gutanja,
 podražavanje komunikacije kod osoba s
oštećenjima mozga povezanih sa starenjem.
 Logopedi rade u:
 sustavu zdravstvene zaštite (centrima za
rehabilitaciju govora i slušanja, centrima za
medicinsku rehabilitaciju, otorinolaringološkim,
neurološkim, psihijatrijskim, audiološkim,
fonijatrijskim i pedijatrijskim klinikama,
ustanovama za mentalno zdravlje i
savjetovalištima)
 području odgoja i obrazovanja (kao stručni
saradnici u predškolskim ustanovama, osnovnim
školama, centrima za odgoj i obrazovanje)
 sustavu socijalne skrbi (gerijatrijskim
ustanovama, dječjim domovima)
 posebnim ustanovama (centrima i
posebnim ustanovama za rehabilitaciju)
 znanstvenoistraživačkim institucijama
(istraživačkim centrima, fakultetima i dr.)
 privatnoj praksi.
 Broj logopeda s obzirom na broj stanovništva
(podaci Europskog udruženja logopeda iz 2005)

Država Broj Broj Broj

stanovnika logopeda stanovnika po
logopedu
Austrija 8.033.000 872 9.212
Belgija 10.170.226 3.962 2.567
Cipar 700.000 127 5.512
Danska 5.400.000 1.150 4.695
Estonija 1.410.000 200 7.050
Francuska 62.000.000 15.357 4.037
Finska 5.236.000 1.037 5.049
Njemačka 82.259.000 9.013 9.126
Grčka 10.000.000 800 12.500
Italija 57.000.000 8.000 7.125

Irska 4.000.000 550 7.273

Luksemburg 423.700 37 11.451
Nizozemska 16.000.000 4.800 3.333
Portugal 10.299.000 650 15.845
Velika 58.800.000 10.083 5.832
Britanija
Španjolska 39.000.000 4.500 8.667
Švedska 0.011.392 1.180 7.636
Ukupno 372.612.926 59.459 Prosjek:6.267
 Znanstveno-istraživački rad
 Teme znanstvenih istraživanja obuhvaćaju
različite poremećaje glasa, govora i jezika
kroz modalitete njihove ekspresije i
recepcije, te čitanje, pisanje i neverbalne
oblike komunikacije, s ciljem ispitivanja
komunikacijskih sposobnosti kao
integralnog dijela čovjekove osobnosti.
 Područje istraživačkog rada
 Tematska područja kojima se bavi
logopedija:
 govorna patologija
 kraniofacijalne anomalije i rascjepi nepca
 glas i larinks
 rehabilitacija govora kod laringektomiranih
 glas vokalnih profesionalaca
 problemi gutanja i hranjenja
 dizartrija
 afazija
 mentalna retardacija
 jezički razvoj
 disleksija i disgrafija
 bilingvizam
 cerebralna paraliza
 augmentativna i alternativna komunikacija
 poremećaji tečnosti govora
 Znanstveno polje
 Logopedija se najsažetije može prikazati
kroz 4 osnovne skupine poremećaja
ljudske komunikacije:
 jezički poremećaji,
 govorni poremećaji,
 poremećaji glasa,
 poremećaji komunikacije uslijed oštećenja
sluha.
 Jezički poremećaji obuhvaćaju sve
vidove narušenog oralnog i pisanog jezika
od rođenja do starosti.
 Tu se podrazumijeva:
 rani jezički i fonološki razvoj i poteškoće,
 bilingvizam,
 teškoće čitanja i pisanja i sl.
 u širem smislu spadaju i gubici jezičkih
sposobnosti uslijed oštećenja mozga bilo
koje etiologije.
 Govorni poremećaji obuhvaćaju:
 nerazvijen govor (alalija),
 nedovoljno razvijen govor (usporen razvoj
govora) zbog dvojezičnosti,
 oštećenja sluha i dr.
 ili nedovoljno razumljiv govor (artikulacijski
poremećaji) zbog zakašnjelog razvoja
artikulacije,
 nepravilnosti govornih organa, ortodonskih
anomalija ili nepravilne nervne inervacije
govornih organa.
 dislogije (kod osoba s intelektualnim
teškoćama)
 poremećen govor zbog nedovoljne
tečnosti (mucanje),
 prebrz govor (sindrom brzopletosti) ili
 prespor govor (bradilalija).
 Navedeni poremećaji mogu biti posljedica:
 nepravilnog govornog razvoja,
 različitih nepravilnosti perifernog ili
centralnog govornog mehanizma,
 oštećenja ili oboljenja nervnog sistema,
 različitih trauma i sl.
 Poremećaji glasa obuhvaćaju
istraživanja normalnog i poremećenog
glasa, njegove fenomenologije, fiziologije,
percepcije i produkcije. Logopedija
istražuje, analizira i definira uzroke i
manifestacije poremećaja glasa sa
različitih aspekata (fiziološkog,
psihoakustičkog, akustičkog i
komunikacijskog) te razvija i evaluira
metode ispitivanja, dijagnosticiranja i
terapije poremećaja glasa od rođenja do
starosne dobi.
 Oštećenja sluha bave se klasifikacijom
oštećenja, etiologijom, istraživanjem
govorno-jezičkog razvoja, slušnog
procesiranja te psihoakustikom i
percepcijom govora kod osoba oštećena
sluha.
 Logopedija se bavi rehabilitacijom slušanja
i govora osoba s oštećenjem sluha
(osobito djece), uključujući odgovarajuće
instrumente i tehnologije u rehabilitacji
(elektronska slušna pomagala, umjetnu
pužnicu i sl.)
 Bavi se i posebnim oblicima komunikacije
kod gluhih:
 Čitanje govora s lica i usana,
 Manuelnim oblicima komunikacije (ručna
abeceda, manuelno kodirani vokalni jezici,
znakovni jezici i sl.)
 U zavisnosti od kriterija na temelju kojih
se vrši klasifikacija, u logopediji se mogu
izdvojiti i druge znanstvene grane kao
npr.:
 poremećaji čitanja i pisanja,
 klinička logopedija,
 afaziologija,
 specifične teškoće učenja,
 poremećaji hranjenja i gutanja,
 ostali poremećaji komunikacije itd.