Sreko M.

DAJA Dubravko LOVRENOVI

Srednjovjekovna

Crkva bosanska

POSEBNI PRILOG SVJETLA RIJEI: Bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili

sijeanj 2007.

Bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili

otaknuti aktualnou teme koja, posebno od izbijanja rata 1992. godine izaziva rasprave i suprotstavljena tumaenja, te na taj nain izravno utjee na izgradnju nae ukupne politike kulture, urednici Svjetla rijei u posebnom prilogu itateljima nude tekst o Crkvi bosanskoj. Tekst su napisali povjesniari: akademik Sreko M. Daja i prof. dr. Dubravko Lovrenovi. Osvjedoeni u znanstvene reference spomenutih povjesniara, u nastojanju da problem priblii to je mogue irem krugu itatelja, Svjetlo rijei ovim ne eli promovirati konane istine niti zatvoriti rasprave, nego pridonijeti boljem razumijevanju bosanskohercegovake povijesti s ciljem izgradnje budunosti dostojne ovjeka. Zahvaljujemo Hrvatskom leksikografskom institutu BiH iz Mostara za iji je projekt Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine ovaj tekst prvotno pisan, a koji nam je spomenuti Institut ustupio. Ovdje je tekst neto proiren i prilagoen karakteru nae revije.

rednjovjekovnu Crkvu bosansku optuivali su zbog dualistike hereze ve njezini suvremeni protivnici. Jedan dio moderne historiografije poevi od 19. st. te je, politiki motivirane, objede najprije prihvatio kao pouzdana povijesna svjedoanstva pa je o Crkvi bosanskoj pisao sve do polovice 20. st. ne pod njezinim stvarnim imenom (Crkva bosanska!) nego pod imenom bogumila i patarena (Boidar Petranovi, Franjo Raki i dr.) i svrstavao je meu izrazite srednjovjekovne dualistike sekte. Pri tome se misli na radikalni dualizam ranokranskih i srednjovjekovnih sekti koje su svoju kritiku i pobunu protiv postojeeg drutva i politikog establimenta temeljile na demoniziranju ovoga svijeta i propovijedale rigidni asketizam, a ne na blagi dualizam prisutan u pravovjernom kranstvu i u religijama uope pri objanjavanju dobra i zla, vjenosti i prolaznosti. Zastupnici naglaeno dualistikog karaktera Crkve bosanske temelje svoje stavove na latinskim izvorima i glagoljskim fragmentima, u kojima se bosansko-humski krstjani optuuju ili pak sumnjie zbog hereze.

Sreko M. DAJA Dubravko LOVRENOVI

Dualistiki koncept svijeta, meutim, treba razumijevati kao opi odgovor na egzistencijalna pitanja ljudskog ivota, na pitanja o porijeklu zla i stradanja, te odatle proistjee i dualistika opreka duha i tijela, dobra i zla, boanstva dobra i sila zla rijeju: opreka izmeu svijeta svjetlosti i svijeta tame.

Dualistiki okvir
Zastupnici bogumilskog karaktera Crkve bosanske prihvatili su dualistiki okvir kao mjerodavan te su raznim spekulacijama i kombinatorikama nastojali uskladiti iskaze drugih i drukije zvueih izvora s duhom dualizma odnosno bogumilizirati ih. Najupornije i najdosljednije u tom smjeru iao je srpski povjesniar ruskog podrijetla Aleksandar Solovjev (1890-1971) koji je s nevjerojatnom imaginacijom uitavao dualistike tragove u bosanske povelje i druge zapise, u minijature i na steke svrstavi ih u izrazito dualistiki kontekst. Fascinantnost Solovjevljevih interpretacija nala je svoje poklonike i epigone

prije svega meu bonjakim mitologizatorima bosanskog srednjovjekovlja, poevi od Envera Imamovia, Mustafe Imamovia do Saliha Jalimama, Adila Zulfikarpaia, Rusmira Mahmutehajia, Muhameda Filipovia i brojnih drugih koji u nae vrijeme nekadanji bogumilski nastoje transformirati u bonjaki hegemonijalni mit, s tezom o Bonjacima kao temeljnom narodu Bosne i Hercegovine. Latinski izvori koji su posluili kao temelj za bogumilsko-dualistiku tezu o Crkvi bosanskoj dvojakog su karaktera. Jednu skupinu poput Raspre izmeu rimokatolika i bosanskog patarena i Dijaloga protiv manihejaca u Bosni fra Jakova Markijskog ine tzv. suvremeni herezioloki spisi, tj. teoloke rasprave u kojima se bosanski heretici proglaavaju manihejcima ili manihejcima slinim sektama, te im se pripisuju slini obredi i stavovi prema drutvu. Povjesniari koji prihvaaju ovakve izvore kao vjerodostojna svjedoanstva suoeni su s problemom politikih motivacija, koje su u srednjem vijeku pri proglaavanju nekoga heretikom bile odluujue, te sa specifinim karakterom herezioloke literature uope. Naime, opa je znaajka tradicionalne crkvene polemike da se nove oblike heterodoksije antikiziralo, tj. vjetaki rastvaralo u pojedine reenice koje podsjeaju na stare ili openito poznate hereze da bi im se onda moglo objesiti zvono starih hereza. Dakle, u pitanju je jedan kliej, koji je na slian nain primjenjivan i u suvremenim drutvima u kojima se politike i ideoloke protivnike proglaavalo revizionistima, iako u veini sluajeva nije bio u pitanju revizionizam. Drugu vrstu latinskih izvora ine normativni tekstovi nastali kao rezultat pokuaja da se osumnjiene ili zabludjele vrati vjeri velike Crkve i crkvenom jedinstvu. U tu svrhu trailo se od njih da potpiu dokumente koji su izraavali vjeru Crkve i odricanje od krivovjerja. Klasian primjer takvog dokumenta predstavlja abjuracija koju su predstavnici bosanskih krstjana potpisali 8. travnja 1203. na lokalitetu Bolino Poili (Bolino Polje), smjetenom vjerojatno u dananjem Visokom polju. Latinski pisanim izvorima sline su po hereziolokom naboju i povijesnoj (ne)vjerodostojnosti optube na bosanske krstjane zbog dualistike hereze iz pravoslavne grke i srpske sredine, samo ih izvori iz ovih sredina ne nazivaju manihejcima, nego kutugerima, bogomilima (?) i babunima.

bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili

Na srpskoj je strani Vaso Gluac (1879-1955) najdosljednije zastupao tezu o Crkvi bosanskoj kao pravoslavnoj Crkvi, usidrenoj u tradicije istonog monatva i pravovjerja odnosno pravoslavlja, koja se od Rima odvojila konano 1232/33. nakon pokuaja s te strane da se reformira prema zapadnom katolikom modelu kranstva. Na hrvatskoj strani hercegovaki franjevac fra Leon Petrovi (1883-1945), suprotstavljajui se Gluevoj tezi o pravoslavnom karakteru Crkve bosanske, u raspravi napisanoj 1944. i posthumno objavljenoj 1953. (2. izd. 1999), pod naslovom Krani bosanske crkve (Krstiani Crkve bosnske), po prvi put u historiografiji ve je u naslovu naglasio samoidentifikaciju bosanskih krstjana, nasuprot nazivima koje su im davali njihovi protivnici, i postavio tezu o benediktinskim korijenima ove institucije, te je bosanske krstjane interpretirao kao zaputene hrvatske benediktince. Pri tome je povukao jasnu razliku izmeu doktrinarne i ideoloke hereze i time historiografskom diskursu dao novi smjer pomicanjem teita od spekulativnih pokuaja rekonstrukcije dualizma unutar Crkve bosanske na njezinu politiku ulogu u bosanskom srednjovjekovlju.

Sinkretistike interpretacije
Proirenje palete izvora objavljivanjem dubrovakih i osmanskih podataka zaotrilo je pitanje karaktera heterodoksije Crkve bosanske naime, je li ona bila bogumilska odnosno dualistika ili pak samo raskolnika ali ne i heretina u strogom znaenju te rijei, ili pak neto tree? Dobar poznavatelj bosanskog srednjovjekovlja, srpski povjesniar Sima M. irkovi odluio se na prevladavanje ove dileme sinkretistikom sintezom, prema

Pravovjerni okvir
Tumaenju Crkve bosanske na dualistikoj (bogumilskoj) podlozi dio povjesniara suprotstavio se pravovjernim okvirom ili kontekstom, oslanjajui se pri tome prvenstveno na bosanske irilske povelje i na oporuku gosta Crkve bosanske i umjenog diplomata u slubi hercega Stjepana Vukia Kosae Radina Butkovia iz 1466. godine. Svojim rukopisom i stilom ovi dokumenti stoje blie pravovjernom kranstvu negoli dualizmu, pa su pristalice ove teze Crkvu bosansku interpretirali ne kao heretiku sektu nego samo kao raskolniku Crkvu dakle u teoloki pravovjernom kontekstu.
4

Lik Hrvoja Vukia Hrvatinia iz Hrvojeva misala

Grb Hrvoja Vukia Hrvatinia iz Hrvojeva misala

kojoj je heretika Crkva bosanska nastala stapanjem stare (katolike) Bosanske biskupije i heretikih elemenata koji su u njoj prevladali davi joj dualistiko obiljeje, pa se prema tome u irkovievoj interpretaciji heretika Crkva bosanska pojavljuje u organizacijskom okviru ecclesiae bosnensis. Prema irkoviu, izmeu katolike biskupije sa slavenskom slubom u Bosni i dualistike Crkve bosanske nema kontinuiteta u njihovu uenju, nego samo u organizacijskom ustrojstvu. Jo se od Franje Rakog sveenika, politiara, ideologa, historiografa i prvog predsjednika Jugoslavenske Akademije Znanosti i Umjetnosti koji je 1869. svojom studijom Bogomili i Patareni postavio temelje prouavanju ove teme, osnovni problem o Crkvi bosanskoj ogleda u tome to je veina istraivaa ipak ostala u uskim tematskim i metodolokim okvirima, raspravljajui o Crkvi bosanskoj u kontekstu opozicijske sheme: heretina pravovjerna. Pri tome se legitimnom smatrala samo pozicija velikih crkava Katolike i Pravoslavne iz ije se perspektive bosanske krstjane neminovno moralo proglasiti hereticima ili otpadnicima a njihovu Crkvu pseudocrkvom. Bosanski krstjani, meutim, sebe nisu smatrali ni krivovjercima ni raskolnicima. Iz pozicije Crkve bosanske koja je sebe proglasila tumaem prave vjere apostolske, velike su crkve bile raskolnike to znai da je, barem proklamativno ako ne i normativno, Crkva bosanska zastupala rigorozniji oblik kranstva.

Kako su bogumilizirani bosanski i humski steci?

Historiografski put slian Crkvi bosanskoj od mitologizatorsko-legendarnih na brzu ruku sroenih teza s konca XIX. st. do rafiniranih znanstvenih uvida druge polovice XX. st. koji su ih smjestili u europski kontekst kranski interpretirane smrti proli su i bosansko-humski nadgrobni spomenici steci. U zaivljavanju teze o stecima kao bogumilskim nadgrobnicima odluujuu je ulogu odigrao Englez Arthur Evans koji je, putujui kao mladi novinar po Bosni u vrijeme ustanka 1875, zabiljeio da markantni steci mogu biti bogumilski nadgrobni spomenici. Nedugo zatim postao je Evans arheolog svjetskog glasa, to je znatno pridonijelo da teza o stecima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima dobije mjesto u europskoj i junoslavenskoj historiografiji. Znaajan doprinos daljnjoj razradi Evansove teze dao je Janos von Asboth, inovnik rane austrougarske administracije u Bosni i Hercegovini i lan maarskoga parlamenta. Asbothova knjiga o bosanskoj kulturi, s centralnom bogumilskom tezom, bila je i prva literatura o toj temi na stranim jezicima, objavljena u Budimpeti

1887. u Beu 1888, a u Londonu 1890. Nakon Asbotha, ovoj tezi snano je bio naklonjen za bosanskohercegovaku historiografiju iznimno zasluni arheolog iro Truhelka. Evansova je teza dugo vremena, gotovo cijelo stoljee, presudno odreivala duh razumijevanja svijeta steaka, tako da je ovoj zamamnoj teoriji o njihovu bogumilskom karakteru podlegao i Miroslav Krlea. Osim toga, teza o bogumilskom karakteru steaka naslonila se na teoriju o bogumilskom podrijetlu bosanskohercegovakih muslimana Bonjaka. Tako su steci kae Marian Wenzel, jedna od najboljih poznavatelja ovoga jo uvijek do kraja neistraenog fenomena dani na poklon Muslimanima, naglaavajui njihova nasljedna prava na zemlju i implicirajui da su kasniji krani, usporedno, pridolice. U tim je okolnostima, obiljeenim snanim nacionalno-integracijskim procesima zadnjih decenija XIX. stoljea, u vrijeme kada su tradicionalni bosanski konfesionalizmi osmanske provenijencije na sebe navlaili moderna nacionalna odijela i zapoeli svoju emancipaciju od tuinskih vladavina sa srednjim vijekom kao orijentacijskom epohom, Crkva bosanska a s njom i steci stekli bogumilsku oreolu koju su, usprkos svim pomacima u historiografiji, na razini puke svijesti zadrali do dana dananjega. Pomalo paradoksalno, budui da je ova kvaziznanstvena teorija u politikoj uporabi ostala ekskluzivno vlasnitvo Bonjaka-muslimana, bogumilizam Crkve bosanske u osnovi je, kako to tvrdi A. Vaillant, djelo Franje Rakog i hrvatskoga romantizma. Slinoj sudbini nisu izmakli ni steci iako danas znamo da je najraireniji religiozni simbol, ujedno najei ukras na stecima, znak kria, koji se pojavljuje u tri osnovna oblika: kao obini i ukraeni kri i kri raspelo. Meu njima je gotovo nemogue postaviti jasnu granicu, te zato s isto religijskog stajalita sva tri oblika imaju istu vrijednost. Najei su na stecima tzv. grki i latinski kri, a uz njih se pojavljuju: kalvarijski kri, Andrijin kri, Petrov kri, ljiljanov kri, kri u obliku trozuba ili dvozuba, T-kri koji se povezuje s Antunom Pustinjakom, kri jednakih krakova, malteki kri, dvostruki patrijarijski kri, kao i znatan broj njihovih varijacija. U mnogo sluajeva krievi su ukraeni grozdovima koji u kranskoj umjetnosti simboliziraju euharistijsko vino ovi oblici prevladavaju u centralnoj Bosni ali ih ima i na jugu.

srednjovjekovna crkva bosanska

5

Povijesni i politiki okvir Crkve bosanske

Fenomenu Crkve bosanske, a s njom i steaka, povijesna znanost danas prilazi uz punu svijest da se kranstvo ve u srednjem vijeku toliko pluraliziralo da se ustrajavanje na iskljuivo jednoj poziciji i jednome kutu gledanja pokazuje kratkovidnim i neodrivim, jer ne uzima

u obzir tijesnu isprepletenost religije i drave (Crkve i politike), potenciranu crkvenim raskolom iz 1054, borbom carstva i papinstva, avignonskim suanjstvom papa (1309-1378) i zapadnom izmom (1378-1417). Sagledan u ovoj klimi, koja od epiteta heretika nije potedjela ak ni velika svetaka imena poput sv. Metoda, sluaj Crkve bosanske poprima znaenje strukturalno razliito od stereotipa koji ne prave razliku izmeu teoloke i ideoloke sfere problema. Upravo iz svih ovih razloga vano je ustanoviti je li se u nastanku Crkve bosanske radilo o politikom prevratu s vjerskim posljedicama, ili o vjerskom prevratu s politikim posljedicama. To je jedno od kljunih pitanja, jer e od usvojenog polazita u najveoj mjeri ovisiti slika cjeline. Za razliku od njezina nestanka s povijesne pozornice, koji se 1459. godine odigrao u spletu kritinih politikih okolnosti obiljeenih ekspanzijom Osmanskoga carstva, pojava Crkve bosanske jo uvijek raa vie pitanja nego to nudi odgovora. Jedno od tih pitanja glasi: postoji li veza izmeu Crkve bosanske kakvu poznajemo iz izvora XIV. i XV. st. i krstjana koji se na Bolinu Poilu 8. IV. 1203. pred papinskim legatom Ivanom de Casamarisom, dubrovakim arhiakonom Marinom i banom Kulinom odriu raskola i krivovjerja te obvezuju na lojalnost Katolikoj crkvi? Odgovor na postavljeno pitanje najtjenje je povezan s utvrivanjem identiteta spomenutih krstjana, naime, jesu li oni bili lanovi laikoga bratstva, pripadnici zaputene redovnike biskupije, redovnici koji su se ravnali prema tradicijama istonoga ili zapadnog monatva ili pak heretici lanovi jedne dualistike sekte? S obzirom na terminologiju dokumenta iz travnja 1203. te na imena starjeina i istaknutih lanova Crkve bosanske sadrana u glosama Evanelja tepije Batala iz 1393. (Dragi, Lubin, Draeta) podudarna s imenima nekih protagonista dogaaja iz 1203. (Dragice, Lubin, Drageta), ne moe se zanijekati mogunost kontinuiteta izmeu krana s Bolina Poila i Crkve bosanske poznate iz izvora XIV. i XV. st., pogotovo s obzirom na povezanost ove izmatike Crkve s istonim monatvom u tradiciji sv. Bazilija. Ta okolnost govori u prilog opciji da su u pitanju bili redovnici koji su ivjeli po pravilima sv. Bazilija. Tako je to shvatio i Mavro Orbini (u svome djelu Kraljevstvo Slavena tiskanom u Italiji 1601), koji za Radina Gosta, velikodostojnika Crkve bosanske i dvoranina hercega Stjepana Vukia, tvrdi da je bio redovnik Svetog Bazilija i Stjepanov ispovjednik. O bazilijanskoj orijentaciji Crkve bosanske svjedoi i ueni isusovac Daniel Farlati koji spominje metropolita ili igumana mileevskog bazilijanskog manastira u ulozi osobe koja je 1377. godine okrunila kralja Tvrtka I. Kotromania. Ovoj mogunosti cijena bi dodatno porasla kada bismo mogli biti sigurni u postojanje jednog bazilijanskog samostana u dolini Vrbasa, kao to smo sigurni u prisutnost bazilijanskih samostana u Italiji i ostalom Sredozemlju, odnosno u utjecaje benediktinskog i bazilijanskog reda prisutne jo od vremena kristijanizacije obalnog podruja Jadranskoga mora i njegove unutranjosti to znai i srednjovjekovne Bosne. To, istina, jo uvijek ne daje konaan odgovor na pitanje bazilijanske orijentacije Crkve bosanske, odnosno ne rjeava enigmu: kada i kako je ova autokefalna crkvena organizacija usvojila regulu sv. Bazilija, koja je preko benediktinskog pravila utjecala i na

bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili

Sveta kruna ugarska (Izvor Sacra Corona Hungariae)

Zapad? Jo preciznije: je li se to dogodilo prije ili tek nakon svrgavanja posljednjeg bosanskog biskupa slavenske obredne prakse? Pretpostavka da bi bosanski slavenski biskupi bili redovnici benediktinci ili bazilijanci za sada ipak ostaje samo pretpostavka, za razliku od injenice da se tovanje istaknutih svetaca istonoga kranstva sv. Grgura udotvorca (zatitnika Bosne kojega je 7. XI. 1461. u tom svojstvu potvrdio papa Pio II.) i sv. Grgura Nazijanskog, svojedobnog biskupa i bliskog suradnika i uenika sv. Bazilija (njegov lik nalazio se na novcima bosanskih kraljeva Tvrtka II. i Stjepana Tomaa) u srednjovjekovnoj Bosni proirilo upravo preko Crkve bosanske kakvu poznajemo iz izvora XIV. i XV. st.

Akcije Rimske kurije i Ugarske

Provodei reformu u duhu univerzalne Crkve, papa Inocent III. (1198-1216) je nastojao zajednici bosanskih krstjana dati zapadnjaki profil i njezin ivot urediti prema statutima postojeih redovnikih zajednica na nain kako je to uradio s humilijatima i siromanim katolicima. Tada provedena istraga Rimske kurije u Bosni ostavila je po strani bosansku biskupiju, koja e tek dva desetljea kasnije postati njezinom glavnom preokupacijom. Nakon spomenutoga skupa u travnju 1203. smatrao je papinski legat Ivan de Casamaris potrebnim u pismu Inocentu III. naglasiti da se prostrana bosanska biskupija trenutno nalazi bez biskupa, te je sugerirao da se za novoga biskupa imenuje jedan Latin, a bosanski teritorij, radi lake uprave, podijeli na tri ili etiri dijeceze. Ali od te akcije u koju bosanski biskup, kao osoba najodgovornija za stanje u bosanskoj Crkvi nije bio ukljuen, iako bi se to po naravi njegova poloaja moralo oekivati nije bilo nita. Tako je i nakon dogaaja iz 1203. zadran ustaljeni red nasljeivanja na bosanskoj biskupskoj stolici, potvren 1209, kada je dubrovaki nadbiskup Leonard za svoga sufragana posvetio glagoljaa Dragonju. I nakon 1220, prema ljetopiscu Restiju, posve-

tio je dubrovaki metropolit u stolnoj crkvi u Dubrovniku bosanskog biskupa Vladimira. Stariji su pisci Bosnu tada ponovno dovodili u vezu s krivovjerjem, ali sve do 1221. Rimska kurija nije nita poduzela da bi izmijenila stanje stvari. Te je godine pokrenuta lavina, o ijim su posljedicama protagonisti tadanjih zbivanja teko mogli i slutiti. U koordiniranoj akciji Rimske kurije i ugarskih crkvenopolitikih struktura sve je zapoelo imenovanjem Acontija papinskim legatom u Bosni 3. prosinca 1221. da bi se nastavilo uplitanjem kalokog nadbiskupa Ugrina, kojemu je ugarski kralj Andrija II, uz naknadnu papinsku potvrdu, poklonio Bosnu, Sol i Usoru. Godine 1232. svrgnut je dotadanji bosanski biskup slavenskoga obreda i umjesto njega imenovan novi latinski biskup Ivan od Wildeshausena, dotadanji provincijal dominikanaca u Ugarskoj. Time je aktivirano djelovanje dominikanaca i njihov inkvizicijski rad u Bosni; propagirani su i vjerojatno pokrenuti kriarski pohodi protiv Bosne, a ugarski kralj Andrija II. darovao je 1235. Bosnu svome sinu hercegu Kolomanu. Vano je primijetiti da su se do 1232. optube iz Rima i Ugarske odnosile openito na heretike u Bosni, da bi od tada otrica napada trajno bila usmjerena na bosansku biskupiju, koju se dovodilo u vezu s hereticima i optuivalo za izmu. Uklanjanje biskupa slavenske slube i kidanje veza izmeu Dubrovnika i bosanske biskupije pokazalo se dalekosenim inom, jer se poslije 1233. bosanski slavenski biskupi vie nisu imali gdje posveivati, to ih je najprije gurnulo u izolaciju a na koncu i u izmu. Ova je pozicija zacementirana nakon to je Ivan od Wildeshausena dao ostavku, a papa Grgur IX. bosansku biskupiju izuzeo iz nadlenosti dubrovakog nadbiskupa, direktno je podinio Svetoj Stolici i novim bosanskim biskupom imenovao ugarskog dominikanca Ponsu koji se u toj ulozi prvi put javlja 26. IV. 1238.

Tako je slavenska bosanska biskupija stavljena izvan zakona, to je svoj vidljivi izraz dobilo u izgradnji katedrale i kaptola u mjestu Brdu u upi Vrhbosni (koja vjerojatno nikad nije bila dovrena). Tada je dolo do cijepanja bosanske biskupije na latinsku sa sjeditem u Vrhbosni i slavensku sa sjeditem u Motrama. Novoj je latinskoj biskupiji novanim prilogom za izgradnju katedrale pomogao i bosanski ban Ninoslav, prvi put spomenut upravo 1233. godine. Sve to ipak nije pomoglo da latinska biskupija uhvati dublji korijen, jer je domae plemstvo pruilo odluan otpor ovoj nasilnoj promjeni. I sam je Ninoslav bio optuen za pad u herezu, to je dalo razloga papi da povede istragu o njegovim religioznim uvjerenjima.

srednjovjekovna crkva bosanska

Dislokacija sjedita bosanske biskupije u akovo

Radilo se, dakle, najprije o pokuaju latinizacije bosanske biskupije irilo-metodske tradicije i njezinome potpunome uklapanju u onaj model upravljanja Katolikom crkvom koji je svoj zavrni oblik dobio na IV. Lateranskom koncilu 1215. godine. I kada su propali svi ostali pokuaji u tome smjeru, kombinacijom diplomatskih i vojnih pritisaka papinstva i Ugarske, bosanska je biskupija bulom pape Inocenta IV. od 26. kolovoza 1247. jurisdikcijski podloena metropoliji u Kalocsi, da bi najkasnije sredinom 1252. za njezino sjedite bilo odabrano akovo mjesto pod ingerencijom svete krune ugarske. Pokuaji dubrovakog biskupa da pred papom obrani svoje metropolitansko pravo na bosansku biskupiju nisu donijeli ploda. Time je za dulje vrijeme zapeaena sudbina katolianstva u Bosni, koja je izgubila svoju zemaljsku crkvu. Nastalu prazninu popunila je izmatika Crkva bosanska, jurisdikcijski neovisna od Rima, sa svojim vjernicima bosanskim krstjanima (kako su se oni sami nazivali) i sa svojom vlastitom upravnom strukturom. Tako se najprije 1233. godina, zatim 1247. pokazuju prekretnicom u bosanskoj crkvenoj povijesti, kojom su katoliki vjernici obezglavljeni a bosanska se Crkva, otrgnuta od zajednitva s opom Crkvom, razvila u autokefalnu. Od podlonosti Rimu do slavenske autokefalnosti rezime je crkvenoga puta srednjovjekovne Bosne prijeenog od poetaka kristijanizacije do sredine XIII. stoljea. Ova strukturalna crkveno-politika promjena gubitak biskupskog sjedita odigrala se u klimi obiljeenoj vrhuncem moi Katolike crkve u vrijeme pontifikata pape Inocenta III. i neposredno nakon njega. Paradoksalno je u bosanskom sluaju bilo to su ostvareni rezultati predstavljali punu negaciju proklamiranih ciljeva! Kada se 1326/29. prvi put javlja u jednoj sauvanoj ispravi domae provenijencije, Crkva bosanska imala je na elu s djedom (episkopom) ve sasvim jasno formiranu vlastitu hijerarhiju i predstavljala je alternativu dislociranom bosanskom kaptolu i katolikom biskupu koji je, boravei u akovu, izgubio sve emotivne i stvarne veze s

Plan otkopanih ruevina i groblja crkve sv. Nikole u Milima nakon revizijskih istraivanja Pave Anelia

bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili

Hvalov zbornik

srednjovjekovna crkva bosanska

Bosnom. To posredno ukazuje da izmatika Crkva bosanska korijeni iz katolike biskupije (ecclesiae bosnensis) i predstavlja njezinu nekanonsku supstituciju. Tako je srednjovjekovna Bosna u spletu povijesnih okolnosti postala jedina europska zemlja iji je rimokatoliki biskup rezidirao na teritoriju druge drave (Ugarske) i predstavljao dio ugarskog crkveno-politikog establimenta. Koju je prazninu to proizvelo u vjerskom, crkvenoorganizacijskom i politikom ivotu tadanje Bosne najjasnije e se pokazati u svjetlu dubokoga traga to su ga u europskoj povijesti srednjega vijeka ostavile brojne biskupije kao sredita kristijanizacije i rane srednjovjekovne administracije, pismenosti, urbanizacije i izgradnje dravno-politikih struktura. Osnivanje biskupija bilo je od najranijih vremena osnovni preduvjet i pouzdan indikator organizacijskog irenja kranstva, a biskupi su bili kljune linosti u pokrtavanju svojih dijeceza, osobito u vrijeme dok jo nije bilo misionarskih redova ni udruenja koja bi raspolagala ljudstvom i sredstvima za evangelizaciju. Oko biskupija su se kristalizirale prve srednjovjekovne drave, jer je kristijanizacija bila povezana s izgradnjom politikih struktura, budui da je Crkva bila batinica rimske dravne tradicije koju je posredovala srednjovjekovnoj feudalnoj dravi. Kao dravi niega ranga (banovini, tj. kneevini) Bosni je pripadalo pravo na vlastito biskupsko sjedite, dok su kraljevstva imala pravo na nadbiskupski centar. U ovoj se crkveno-politikoj formuli, s obzirom na to da je poglavar izmatike Crkve bosanske od 1377. po svemu sudei nastupao u ulozi krunitelja bosanskih kraljeva, krije odgovor na pitanje zato bosansko kraljevstvo nije dobilo svoj katoliki metropolitanski centar. Crkvu bosansku bosansko je plemstvo prihvatilo kao alternativu dislociranom katolikom kaptolu u akovu, odnosno kao institucionalni okvir za novu kransku konfesiju iz izvora poznatu kao vjera bosanska, prava vjera, prava vjera apostolska, na zakon.

Izmeu Istoka i Zapada

Tako je srednjovjekovna Bosna postala pozornicom jednog od glavnih tokova zapadno-europske povijesti konfesionalne pluralizacije nalazei svoje mjesto i u konfesionalnom mozaiku istono-centralne Europe. Braudelova teza Zapad gleda prema Rimu, Istok prema Konstantinopolu u Bosni nije bila primjenjiva u svemu, jer su vladari i vlastela lavirali izmeu triju konfesija katolike, pravoslavne i bosanske tako da ovdje nije vrijedilo pravilo: cuius regio, illius religio. Vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini lavirao je izmeu katolianstva i vjere bosanske, isti je sluaj s banom Stjepanom II. Kotromaniem, s prvim bosanskim kraljem Tvrtkom I, s Tvrtkom II. Tvrtkoviem i Stjepanom Tomaom. Vojvoda Sandalj Hrani bio je dokazani sljedbenik Crkve bosanske do samoga kraja ivota kao i njegov nasljednik herceg Stjepan Vuki Kosaa, koji se osim toga nije ustruavao koketirati s pravoslavljem i katolianstvom drei na svome dvoru do same smrti mileevskog metropolita Davida i Gosta Radina. Radinovii-Pavlovii bili su, po svemu to se zna, najodaniji pripadnici Crkve bosanske, a i druga su bosanska vlastela, poput tepije Batala Santia, Pavla Kleia,

Petra Dinjiia i brae Dragiia, izravno ili neizravno, bila povezana s ovom izmatikom Crkvom. Odatle je iz te povezanosti vlastele s hijerarhijom Crkve bosanske prije nego iz navodnih visokih moralnih kvaliteta krstjana i njihove aureole svetosti, koje su u pitanje dovodili ve suvremenici optuujui ih za srebroljupstvo, izvirao visoki ugled to su ga pojedini pripadnici Crkve bosanske, sluei kao instrument vlasti, uivali u bosanskoj feudalnoj sredini. To postaje jasnije ako se zna da su krstjani i lanovi hijerarhije bili angairani u diplomatskim misijama, u arbitarskim tijelima zaduenim za rjeavanje sporova izmeu vlastele i vladara, kao i da su nastupali kao savjetnici velikaa. Ova naglaena politika uloga Crkve bosanske spreavala je druge dvije Crkve, prvenstveno katoliku, ali i pravoslavnu, da u drutvu zadobiju takvu ulogu koja je mogla poduprijeti centralizaciju, to znai da je Crkva bosanska izravno sluila decentralizaciji i predstavljala vaan element politike ravnotee. Krstjanske hie, osim toga, preuzimale su na sebe vanu drutvenu ulogu davanja azila, to je dodatno jaalo politiki znaenje Crkve bosanske. Tako se dolazi do jezgre bosanskog konfesionalnog i crkveno-politikog gordijevskog vora olienog u postojanju jedne nekanonske biskupije, ija pojava stoji u tijesnoj svezi s afirmacijom tzv. nacionalnih crkava u vrijeme krize univerzalne koncepcije Katolike crkve, krize politikog i crkvenog sistema, avignonskog suanjstva papa i zapadne izme (1309-1417). Samostalna, vertikalno i horizontalno provedena vlastita organizacijska struktura, predstavlja Crkvu bosansku kao kransku crkvu sui juris koja se i na taj nain distancirala kako od istone tako i od zapadne Crkve. Njezini su se lanovi dijelili na dvije, brojnou nejednake skupine. Prvu, brojniju, inili su obini vjernici mirski ljudi (credentes) a drugu, brojem manju, pravi krstjani i prave krstjanice, odnosno redovnici (regulantes). Iz skupine krstjana koji su predstavljali okosnicu Crkve bosanske izdvojili su se lanovi hijerarhije strojnici ili poglaviti krstjani, nositelji razliitih slubi i upravnih dunosti. Meu strojnicima postojale su dvije vrste dostojanstvenika po inu nii starci i vii gosti. Na elu ove crkvene strukture nalazio se djed ili episkop koji je, u duhu drevnih biskupskih ovlasti, po svemu sudei, vrio instalaciju bosanskih kraljeva u crkvi sv. Nikole u Milima kod Visokog i nastupao u javnom i politikom ivotu zemlje. Sagledana u ovom svjetlu, Crkva bosanska predstavljala je organski dio konfesionalnog pluralizma i faktor regionalne akulturacije. U globalnom okviru konfesionalizacije katolike Europe na primjeru Crkve bosanske oituje se pravilo da je formiranje konfesionalnih identiteta na prvom mjestu bilo posljedica uzdizanja institucionaliziranih konfesionalnih crkava i razvoja konfesija kao religija i kulturnih sustava, koji su se jedan od drugog razlikovali u doktrini, duhovnosti, obredu i svakodnevnoj kulturi.

bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili

Borba oko patronata

Promjena dosadanje vladajue historiografske dioptrije i prebacivanje akcenta s teolokih finesa na razinu politike teologije i na tzv. atipina rjeenja izvan

10

srednjovjekovna crkva bosanska

Kopitarova bosanska Evanelja: poetak Evanelja po Mateju, po Ivanu i portret evanelista Luke
etabliranih Crkava na Istoku i Zapadu znai vraanje Crkve bosanske u njezin svijet i povijesni kontekst u kojemu je politiki moral bio tijesno povezan s konfesionalnim oprekama. Upravo u arolikom konfesionalnom mozaiku istonocentralne Europe, zemljopisne, historijske i kulturoloke regije, nastanjene preteno slavenskim narodima kojoj je pripadala i srednjovjekovna Bosna, koji sluaj Crkve bosanske u najmanju ruku relativizira i svodi u okvire objanjivog incidenta, izdvaja se jo jedan crkvenopolitiki fenomen koji vodi u istome smjeru: patronatsko pravo ugarskih kraljeva. Promotreno iz bosanske perspektive, patronatsko pravo ugarskih kraljeva ostalo je do samoga kraja bosanske drave 1463. godine glavnom preprekom hijerarhijskom etabliranju katolicizma i slanju papinske krune u Bosnu. Ova praksa odgovarala je samo kraljevom zahtjevu na vrhovno patronatstvo, ali ne i stvarnom kanonskom pravnom poloaju, jer je u XV. st. pridrana praksa ugarskog vrhovnog patronatskog prava dijametralno proturjeila kanonskom pravu. Iza ovog pravnog izraza crkvene provenijencije krila se bit problema u odnosima izmeu ugarske i bosanske krune; ugarski kraljevi su htjeli raspolagati bosanskom krunom te imati bosanske kraljeve za svoje vazale i imenovati bosanske biskupe. Na povijesnoj sceni bosanskougarskih odnosa suprotstavljena su bila dva nekanonska zahtjeva: na jednoj strani Crkva bosanska, na drugoj patronatsko pravo ugarskih vladara, to im ipak nije smetalo da ponesu epitet najkatolikijih kraljeva. Prolazei kroz razliite faze odnosa s Crkvom, vladari eke i Poljske takoer su zadrali znatan utjecaj na izbor biskupa i nadbiskupa. Razlika u odnosu na Bosnu: dok ti biskupi ipak nisu izili iz sistema, bosanski anti-biskupi trajno su ostali odmetnici. Potaknuti slinim motivima, njihovi putovi su se razili. Borba za bosansku biskupiju izmeu Rima i Ugarske u XV. stoljeu presudno je pridonijela konzerviranju bosanske vjere kao kranske konfesije izvan etabliranih jurisdikcijskih kanona. Kao to su se u spletu politikih okolnosti pojavili na povijesnoj pozornici, isto tako u spletu politikih okolnosti bosanski krstjani su iezli, i to voljom pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaa, koji se, optuen na Zapadu za izdaju srpske prijestolnice Smedereva Turcima, sredinom 1459, odluio na eliminaciju Crkve bosanske kupujui na taj nain pred zapadnim javnim mnijenjem vrijeme za produetak svoga politikog ivota. Tek nakon to je vladar eliminirao Crkvu bosansku, mogla je u Bosnu, usprkos otrom protivljenju ugarskog kralja Matijaa Korvina, doi papinska kruna kojom je u studenom 1461. u Jajcu okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomaevi.

Zakljuci

1. Crkva bosanska nekanonska biskupija i dravna crkva

Sve navedeno o Crkvi bosanskoj govori prvenstveno kao o dravnoj crkvi, odnosno o tome da je politika dimenzija problema daleko nadilazila teoloku. To je i vie nego vidljivo iz uloge koju je kao poglavar zemaljske crkve (nekanonske biskupije) djed Crkve bosanske od 1377. imao kao krunitelj bosanskih kraljeva, odnosno kao crkvena osoba koja je legalizirala (sakralizirala) njihovu kraljevsku titulu. O povezanosti crkvenih i dravnih struktura izravno svjedoi i to to djed Crkve bosanske povremeno boravi na kraljevskom dvoru u krugu najutjecajnijih politikih osoba. U delikatnijim sluajevima kraljevi su se pozivali na autoritet bosanskog crkvenog poglavara, ija je rezidencija smatrana za locus credibilis gdje su ovjeravani i pohranjivani dokumenti. S pak druge strane, Crkva bosanska i njezin episkop primali su, poput Katolike crkve i njezinih prvaka, pod svoju posebnu zatitu bosanske feudalne magnate, jamili im imovinsku sigurnost, osobnu slobodu i staleka prava. Krstjani su i inae zauzimali visoke drutvene poloaje, a dostojanstvenici Crkve

11

bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili

bosanske nosili su naslov gospodin rezerviran obino za vladara i velikae. Uivajui zatitu politikih monika, bosanski krstjani su kao obrazovani ljudi i pripadnici vieg drutvenog stalea u diplomatskim misijama sluili njihovim ovozemaljskim interesima. Ozbiljno se takoer mora uzeti u obzir okolnost da se Crkva bosanska nije protivila trgovini robljem koja je u srednjovjekovnoj Bosni cvjetala osobito u drugoj polovici XIII. stoljea. Znaajno je da dubrovaka graa koja je nastajala u svakodnevnom kontaktu s Bonjanima i Crkvom bosanskom njezinu ulogu u politikom ivotu bosanske drave ne registrira kao ulogu jedne sekte, nego Crkve koja je u feudalnom bosanskom establimentu obavljala iste pravne, politike i diplomatske funkcije kao i druge Crkve u srednjovjekovnim feudalnim dravama na Istoku i Zapadu. Naime, u svim vanijim pravnim, politikim i diplomatskim radnjama bila su uvijek prisutna, u duhu srednjega vijeka, dva elementa kleriki i laiki, ili moderno reeno predstavnici Crkve i drave kao svjedoci, jamci, porotnici, pravni strunjaci i diplomati. Osim toga, kao to su u ostaloj srednjovjekovnoj Europi samostani, odnosno na Istoku manastiri, uz svoje duhovne funkcije, bili i komunikativni punktovi raznih putnika, tako su i hie bosanskih krstjana bile svratita dubrovakih trgovaca i diplomata. Ono to je srednjovjekovnu Bosnu razlikovalo od ostalih srednjovjekovnih drava jest kako je to spomenuto injenica da u njoj nije vladalo naelo cuius regio, illius religio, nego su bosanski kraljevi i oblasni gospodari u svoje poslove uz Crkvu bosansku sve vie ukljuivali Katoliku crkvu, a u istonom Humu i Srpsku pravoslavnu crkvu. Zabiljeeni su sluajevi gdje su predstavnici svih triju ovih Crkava zajedno kooperativno nastupali.

2. Kranstvo Crkve bosanske

Registrirajui pravnu, politiku i diplomatsku djelatnost Crkve bosanske izravno, dubrovaki su izvori neizravno registrirali istina s manje jasnoe i preciznosti i njezino hijerarhijsko ustrojstvo, navodei uz osobna imena i nazive hijerarhijskog statusa pojedinih njezinih predstavnika. I to govori da je Crkva bosanska iako jurisdikcijski odvojena od Rima i Carigrada kao velikih crkvenih centara pripadala kranskoj tradiciji, odnosno da nije predstavljala opoziciju kranstvu kao vjeri, nego slubenim crkvama, Rimu prvenstveno. Iako iz same Bosne nema sauvanih autentinih opisa ustrojstva, ceremonija i teologije Crkve bosanske, povijesni izvori nastali u njezinu krilu prije svih iluminirane bogotovne knjige svjedoe da su bosanski krstjani, za razliku od bogumila i zapadnih neomanihejaca, tovali svetake moi i priznavali sve vjerske istine sadrane u Apostolskom vjerovanju osim lanka Vjerujem u svetu katoliku crkvu a to znai: tri boanske osobe, jednoga Boga, materinstvo Majke Boje, istoni grijeh i osobne grijehe, posebni sud odmah nakon smrti i strani sud na koncu svijeta, oprotenje grijeha, Kristovo uskrsnue, milost Boju. Bosanski su krstjani prakticirali post, tovali svece i kranske blagdane (Boi, Blagovijest, Uskrs, Uzaae, Dan sv. Djevice Marije, sv. Petra i Pavla, sv. Mihovila Ar-

kanela, sv. Stjepana i Svisvete), a knjige Staroga i Novoga zavjeta drali za svete spise. Iluminirani rukopisi Crkve bosanske Mostarsko ili Manojlovo evanelje, Evanelje Divoa Tihoradia, Evanelje tepije Batala, Kopitarovo evanelje, Vrutoko etveroevanelje, Nikoljsko evanelje, ajniko etveroevanelje, Hvalov zbornik, Hrvojev misal, Srekovievo evanelje, Mletaki zbornik i Radoslavov zbornik uvjerljivo demantiraju tezu o odsutnosti crkvene umjetnosti unutar ove izmatike Crkve koja se, neopravdano, izjednaavala s ikonoborcima i njihovim negatorskim stavom prema predmetima kulta. Veina od tih knjiga liturgijskog je karaktera a nastale su u krilu same Crkve bosanske, vjerojatno u njezinim skriptorijima. Neke od njih izuzetno su visoke umjetnike razine i mogu se svrstati uz rame najuspjenijim ostvarenjima ove vrste u tadanjoj europskoj iluminatorskoj umjetnosti. U novije je vrijeme sazrelo uvjerenje o postojanju i znaaju bosanske minijature kao posebnog smjera u okviru junoslavenskog sitnoslikarstva. Najvei broj bosanskih rukopisa odlikuje se utjecajima romanike umjetnosti, ali se isto tako naziru utjecaji starije bizantske umjetnosti, ak armenskih i koptskih sitnoslikarskih kola. Po svojim ikonografskim osobinama Hrvojev glagoljski misal i Hvalov zbornik pripadaju krugu zapadnoeuropske gotike umjetnosti kasnog srednjeg vijeka s najbliim uzorima u Dalmaciji i sjevernoj Italiji. Njihove minijature odgovaraju europskom prosjeku toga vremena. U svom najirem umjetnikom znaenju bosanske minijature uklapaju se u okvir mediteranskih dodira Istoka i Zapada; one su proizvod jakih hetero-

Zapis krstjanina Hvala na kraju njegova Zbornika (1404) Va ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha. A sye se knyge napisae ot ruky Hvala krstinina na potenie slavnomu g(ospodi)nu Hrvoju hercegu spltskomu i knezu ot Dolnih Krai i inim mnogim zemlam. Tyme molu vi, bratye, kto budu proytati sie pismo, ate eso ne umyl budu svriti v siem pisanii, prostyte, a tute pominaite toga komu se pisae, a pisara toliko koliko (j)e vam razumyti ot toga metarstva. A pisae se i dosvrie v lto rodstva H(risto)va 1404 lto, v dny epyskupstva i nastavnika i svrytela crkvy bosanskoi g(ospodi)na dda Radomra.

(Tekst prenesen iz knjige: Jaroslav IDAK, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb 1975, str. 161)

12

genih elemenata koji ih predstavljaju kao posebnu koncepciju u ilustraciji rukopisa.

Avers peata Tvrtka I. s bosanskim i srpskim grbom, crte izradio Jozo Dambo

srednjovjekovna crkva bosanska

3. Bosanski krstjani: izmatici i heterodoksni krani, ali ne bogumili ili neki drugi dualistiki heretici
Na pitanje koji je obred slijedila Crkva bosanska zapadni ili istoni nije odgovoreno na zadovoljavajui nain. Razloge za jo uvijek prisutna kolebanja treba traiti i u oteavajuoj okolnosti da sintagmu bosanski obred, za razliku od sintagme vjera bosanska, povijesni izvori ne biljee. Vaan putokaz u odgonetanju ove enigme predstavlja kontinuitet upotrebe bosanskih rukopisa nakon propasti Crkve bosanske i bosanske srednjovjekovne drave, odnosno injenica da su veim dijelom sauvani u srpsko-pravoslavnim manastirima. To posredno govori da je mogunost prisutnosti istonog obreda u Crkvi bosanskoj ipak bila znatno vea nego zapadnoga. To ujedno aktualizira prije vie od stotinu godina formulirano miljenje crkvenih povjesniara Aleksandra Hoffera i Svetozara Rittiga o postojanju grkog obreda u bosanskoj katolikoj biskupiji na poetku XIII. stoljea. Informacija sadrana kod Orbinija da je ban Stjepan II. Kotromani u trenutku dolaska franjevaca u Bosnu neto prije sredine XIV. stoljea bio odan grkom obredu i stoga nepodloan papi govori u prilog ovoj tezi. U ulozi naruitelja ovih umjetniki ukraenih bogotovnih knjiga, plodno spajajui mecenatstvo s nabujalim financijskim potencijalima, pojavljuje se bosanska feudalna elita poput Divoa Tihoradia, tepije Batala Santia i hercega Hrvoja Vukia koja je i inae svoje ivotne obrasce nalazila u suvremenom feudalnom drutvu europskih zemalja proetom snanim utjecajem viteko-dvorske kulture kao internacionalnog vladajueg stila epohe, koja je, osim toga, u sebi sadravala znaajne elemente kranske etike, a ne u tobonjem autistikom, na asketizmu zasnovanom uzdravanju od uitaka ovoga svijeta to ih je navodno propovijedala i prakticirala Crkva bosanska. To, s druge strane, ne znai da Crkva bosanska nije uspjela udariti svoj navodni asketski peat bosanskoj dvorskoj kulturi ona takav program nije ni zastupala nego da je i sama prihvatila isti vrijednosni sustav zasnovan na materijalnom bogatstvu i politikoj moi. Iako je sebi pripisivala univerzalnu misiju, otvoreno je pitanje koliko je Crkva bosanska bila misijska Crkva i koliko je duboko mogla oblikovati puku pobonost na onaj nain kako je to za rukom polo franjevcima. Ovo je pitanje dobilo na aktualnosti posebno od kada je postalo jasno da bosanski nadgrobni spomenici steci, nisu specifino vezani za Crkvu bosansku. Nju je limitirala i ta okolnost da je ostala izvan domaaja gradskih naselja i trgova gdje su franjevci smjestili veinu svojih samostana gdje su boravili katoliki stranci, rudari Sasi i trgovci iz dalmatinskog primorja i gdje se irio krug pripadnika katolike konfesije ime se istodobno suavao prostor za djelovanje Crkve bosanske. Pri tome je i vie nego za-

nimljivo da je najvea koncentracija franjevakih samostana, gradskih naselja i hia Crkve bosanske bila u sredinjoj oblasti kraljevoj zemlji jezgri srednjovjekovne bosanske drave. Time i pouzdanost latinskih izvora koji su sluili i jo uvijek slue kao podloga za iroko rasprostranjenu tezu o dualizmu Crkve bosanske ozbiljno biva dovedena u pitanje, budui da se njihove tvrdnje ni izdaleka ne mogu dovesti u sklad sa svjedoanstvima izvora bosanske provenijencije koji o teologiji bosanskih krstjana pruaju sasvim drukiju sliku. Zbog toga se bosanski krstjani najprije mogu nazvati izmaticima a ne hereticima, ali nikako bogumilima, jer se sami tako nikad nisu nazivali, a tako ih nisu nazivali ni njihovi politiki i ideoloki protivnici te se naziv bogumili za bosanske krstjane moe oznaiti iskljuivo povijesnim falsifikatom ili, u najmanju ruku, nespretnou nacionalne historiografije druge polovice XIX. stoljea. Potaknute ideolokim motivima, ovaj su naziv opet oivjele na kraju XX. i poetkom XXI. st. neznanstvene (re)konstrukcije mahom bonjakih publicista i znatno manjim dijelom historiara i time u historiografiju o Crkvi bosanskoj ponovno uvele opsadno stanje.

4. Ekleziologija Crkve bosanske

Ni katoliki ni pravoslavni suvremenici Crkvu bosansku nisu smatrali svojom, niti je Crkva bosanska sebe smatrala jednom od tih Crkava. Postavimo li pitanje karaktera heterodoksije ili hereze Crkve bosanske, sauvani krti izvori vlastite provenijencije upuuju na to da se ona od velikih Crkava odvojila drukijim shvaanjem Crkve, tj. drukijom ekleziologijom, a ne drukijom kristologijom, odnosno drukijim shvaanjem Krista i Presvetog Trojstva ime bi se tek prikljuila dualistikim sektama. To su meu prvima uoili zagrebaki povjesniar Jaroslav idak i praki bizantolog Milan Loos, pa su istaknuli potrebu promatranja Crkve bosanske kao posebnog sluaja, izvan kako dualistikog tako i pravovjernog konteksta. Odsutnost buntovnikog naboja i demonizacije vidljivoga svijeta, na jednoj strani, te njezina uraslost u srednjovjekovni feudalni establiment, na drugoj, govore protiv teze o Crkvi bosanskoj kao dualistikoj sekti. Optube za dualizam potjeu iz neprijateljski raspoloenih sredina i ne daju se potvrditi sauvanim fragmentima vlastite provenijencije Crkve bosanske. Svi dosadanji pokuaji usklaivanja te diskrepancije zavravali su u nedokazanim spekulacijama. Ni Bazelski koncil nije tretirao Bonjane kao eke husite, ije je unitenje traio, nego se bavio milju da ih pozove na povratak crkvenom jedinstvu i svrstao ih u tom pogledu meu Grke, Armence, Jakobite, Maronite, Etiopljane i druge stare narode to na neizravan nain govori da nije bila u pitanju dualistika sekta, nego jedna raskolnika heterodoksna Crkva razliita od drugih vjerskih pokreta istono-centralne Europe, bugarskih

13

bosanski krstjani ni dualisti ni bogumili

bogumila i ekih husita, koje se sada ee smatra predreformacijskim prije nego heretikim. Crkvu bosansku takoer se ne moe izjednaiti niti dovesti u vezu s pokretom flagelanata, koji se sredinom XIV. st. nakratko pojavio u Ugarskoj, ekoj, Moravskoj, Poljskoj i leskoj, a koji je 1349. god. bio osuen od pape Klementa VI. Isti je sluaj s polumonastikim sestrinstvima begina, osuenim na koncilu u Vienni 1311, a zatim okrutno progonjenim u Zapadnoj Europi. Crkvu bosansku nije mogue povezati ni s begardima, o kojima se neto moe saznati iz inkvizicijskih protokola eke i leske XIV. stoljeu, kao ni s valdenzima pokretom iroko rasprostranjenim u nekim dijelovima istonocentralne Europe u vremenu prije pojave husita. Ovi valdenzi potjeu od lombardske grane pokreta, a njihovu prisutnost u XIV. stoljeu u ekoj, Moravskoj, leskoj, Transilvaniji i Slovakoj treba povezati s njemakom kolonizacijom. Poetkom XV. st. inkvizicija je iskorijenila valdenze njemakoga jezika u opronu (Ugarska) i ak poruila njihove kue. Za razliku od ovih sekti inkvizicija se nikad nije bavila bosanskim krstjanima niti ih je papa ikad slubeno zabranio, a Crkvu bosansku eliminirao je 1459. bosanski kralj Stjepan Toma. Konano, za razliku od svih navedenih heterodoksnih vjerskih pokreta, Crkva bosanska je bila dravotvorna, odnosno bila je visoko rangirana u politikom establimentu srednjovjekovne Bosne raspolaui vanim polugama vlasti.

Jacopo Bellini (14001470/71), Krist i donator, Strossmayerova galerija starih majstora HAZU Zagreb iz samostana u Kraljevoj Sutjesci

Izbor iz bibliograje:
Pavao Aneli, Doba srednjovjekovne bosanske drave, u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Veselin Maslea, Sarajevo 1984. Sima M. irkovi, Bosanska crkva u bosanskoj dravi, u: Prilozi za istoriju BiH, I, Drutvo i privreda srednjovjekovne bosanske drave, ANU BiH, Sarajevo 1987. Sreko M. Daja, Srednjovjekovna Crkva bosanska u procijepu suprotstavljenih kontekstualizacija. U povodu i o knjizi Pejo okovi, Crkva bosanska u XV. stoljeu, Sarajevo: Institut za istoriju, 2005, 559 str, u: Status. Magazin za politiku kulturu i drutvena zbivanja, 10, Mostar, jesen 2006. John V. A. Fine, Jr., The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the Bosnian Church and its Place in State and Society from the 13th to the 15th Centuries, East European Monographs, No. X, East European Quarterly, New York and London 1975. Dubravko Lovrenovi, Na klizitu povijesti. Sveta kruna ugarska i Sveta kruna bosanska 1387-1463, Synopsis, Sarajevo-Zagreb 2006. Nenad Moaanin, Bosansko-humski krstjani u turskim vrelima (Napomene), u: Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Zbornik radova, Sarajevo-Zagreb 2005. Marija Panteli, Povijesna podloga iluminacije Hrvojeva misala, Slovo, 20, Zagreb 1970. Leon Petrovi, Krani crkve bosanske, Svjetlo rijei, Sarajevo 19992. Heinz Schilling, Confessionalisation and the Rise of Religious and Cultural Frontiers in Early Modern Europe, u: Frontiers of Faith. Religious Exchange and the Constitution of Religious Identities 1400-1750. Edited by E. Andor and I. G. Tth, Central European University, European Science Foundation, Budapest 2001. Bernhard Schimmelpfennig, The Papacy, Columbia University Press, New York 1992. Jaroslav idak, Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Liber, Zagreb 1975.

5. Tragovi bosanskih krstjana nakon 1463. godine

Blijedi tragovi bosanskih krstjana nalaze se jo neko vrijeme u osmanskim katastarskim knjigama (defterima) nakon pada Bosne 1463, u kojima su pojedinci zabiljeeni pod nazivom kristian za razliku od uobiajenih oznaka za krane, gebr ili kfir, u znaenju nevjernik kako su obiljeavani katolici i pravoslavni. Tako u defteru od 1469. zabiljeeno je u 10 kristian-sela 113 (obiteljskih) kristiankuanstava (hane) i 5 kristian-neoenjenih (mudered), a u defteru od 1477. u 2 kristian-sela 17 (obiteljskih) kristian-kuanstava (hane) s njihovim poimence navedenim starjeinama, na pr. Cvitko kristian itd. U sljedeim defterima iz 1489, 1528-30, 1534 (?), 1540-42, 1585. i 1599. godine oznaka kristian pojavljuje se u osmanskom knjienju kao apozicija uz razne kategorije posjeda ukupno 93 takva toponima s oznakom kristian, dvaput od toga s oznakom hijerarhijskih predstavnika Crkve bosanske gost, i to selite Radonje gosta u nahiji Kreevo i zemljite kristiana Cvatka gosta u selu Kunovo u nahiji Sokol. U cijelom se tom razdoblju do poetka XVII. st. pojavljuje manje od 700 pojedinaca s oznakom kristian. To bi govorilo u prilog tezi da je naziv krstjanin prije oznaavao sljedbenike Crkve bosanske u cijelosti, nego iskljuivo njezine redovnike. Vremenom se izdiferenciralo i miljenje da defterski zapisi pod imenom krstjana biljee manju skupinu ili ostatak sitnoga plemstva odanog staroj heterodoksiji, koja ni u novim drutvenim i politikim okolnostima nije promijenila staru vjeru u korist ortodoksnog kranstva ili pak islama. Njihovi se tragovi mogu pratiti sve do 1604. godine, kada ih defteri biljee na istim mjestima kao zapisi iz XV. stoljea.

14

Nekropola u Radimlji

Stranica Hrvojeva misala