SVEUILITE U ZADRU

Odjel za arheologiju

UVOD U MUEZOLOGIJU
Skripta za studente
Zadar 2010.

Priredili

mr. sc. Irena Radi Rossi i studenti 2. godine preddiplomskog studija, akademska godina 2009/2010.: Marina Batur Milo Biserko Karlo Buterin Nikola Cesarik Stipe ikoti Petar uri Tena Festini Anela Jordan Dobrila Kalebota Ana Karaole Kristina Katalini Mia Koak Juraj Kovaevi Vanja Majnari Nikola Malnar Sandi Mance Lucija Mandac Katija Marasovi Ljubko Marijanovi Marko Matei Petar Panza Ivan Peroevi Katarina Podunajec Ivan Raos Domagoj Soldo Teo ari Mira Ursi Martina Zelenko Irena Zlatec Ante epina

Grafiki uredili: Gordana i Josip agar Naslovnica: Plakat za Meunarodni dan muzeja, 18. svibnja 2005., MDC, Zagreb Tema: Muzeji spone kulture / Museums bridging cultures Autor: Boris Ljubii

Sadraj
1. Pregled povijesti muzeja 1.1 Predantiko i grko doba.................................................................. 5 1.2 Doba helenizma................................................................................ 6 1.3. Rimsko doba.................................................................................... 9 1.4 Srednji vijek, renesansa i barok. ...................................................... 13 1.5 Francuska Revolucija i 19. stoljee.................................................. 16 1.6 Dvadeseto stoljee i suvremenost. ................................................... 19 2.1 Muzeografija. ................................................................................... 24 2.2.1 Mrea muzeja i matinost. ............................................................ 24 2.2.2 Organizacija muzeja...................................................................... 25 3.1 Muzeologija...................................................................................... 27 3.2 Muzeologija kao dio informacijskih znanosti.................................. 28 4.1 Spona izmeu muzeologije i temeljne znanstvene discipline ......... 29 4.2 Izvor, nositelj i prijenosnik informacija........................................... 30 4.3 Muzejski predmet kao dokument..................................................... 31 4.4 Spomenik kulture kao dokument . ................................................... 33 4.5 Povijesni grad kao dokument........................................................... 36 4.6 Vanost predmeta. ............................................................................ 40 4.7 Zamjena za muzejske predmete. ...................................................... 41 4.8 Muzejska zbirka / zbirni fond. ......................................................... 42 5.1 Zatita .............................................................................................. 43 5.1.1 Zatita predmeta prenoenjem u muzej.................................. 43 5.1.2 Sigurnost u muzejskim zgradama........................................... 45 5.1.3 Fizika zatita muzejskih predmeta u muzejima.................... 48 5.2.2 Dokumentacija........................................................................ 50

2. Muzeografija i muzej

3. Teorija muzeologije

4. Predmet batine / muzejski predmet

5. Muzeoloke funkcije

5.3 Komunikacija................................................................................... 53 5.3.1 Izloba kao oblik muzejske komunikacije. ............................ 53 5.3.2 Ostali oblici komuniciranja. ................................................... 56 5.3.3 Stalni postav i interdisciplinarnost u muzejima...................... 58 5.3.4 Tipologija Izlaganja................................................................ 59 5.3.5 Prezentiranje spomenika kulture. ........................................... 61 5.3.6 Muzejski upotrebljavani spomenici kulture. .......................... 64

6. Ustanove 6.1 Muzejski dokumentacijski centar (MDC)........................................ 68 6.2 Arheoloki muzej u Splitu................................................................ 70 6.3 Arheoloki muzej u Zadru................................................................ 72 6.4 Arheoloki muzej u Zagrebu............................................................ 74 6.5 Arheoloki muzej Istre....................................................................... 77 7.1 Zakon o muzejima............................................................................ 80 7.2 Zakon o zatiti i ouvanju kulturnih dobara (Ante epina)............. 83 7.3 Pravilnik o sadraju i nainu voenja . ............................................ 85 muzejske dokumentacije o muzejskoj grai.................................... 85

7. Zakoni

Literatura ......................................................................................................... 87

1. Pregled povijesti muzeja

1.1 Predantiko i grko doba

Marina Batur

Otkrie Hamurabijevog zakonika u Suzi

Hamurabijev zakonik

Persepolis

Vrata boice Itar, Babilon, 6. st. pr. Kr. (Pergamon muzej, Berlin)

Rekonstrukcija svetita u Olimpiji

1.2 Doba helenizma Osnovne karakteristike umjetnosti u doba helenizma Helenizam zapoinje smru Aleksandra Velikog a zavrava Augustovim dolaskom na vlast. Tada se dogaa smjena starih oblika politikog, ekonomskog i drutvenog shvaanja ivota. Umjetnost helenizma ispunjena je novim izrazima i stilskim odlikama koje su do tada bile nepoznate. U to vrijeme posebno se istiu tri geografske oblasti Mala Azija, Rodos i Egipat, ali se odreeni osebujni umjetniki smjerovi javljaju i u pojedinim dijelovima Grke. Nekadanji grki gradovi koji su bili nositelji moi polako gube na svojoj vanosti jer novi gradovi lake prihvaaju nova strujanja kako u znanosti tako i u umjetnosti. Poetkom 3. st. pr. Kr. helenistika umjetnost prodire u Rim
Aleksandar Makedonski

iz novoosvojenih gradova june Italije i Sicilije. Na Rim je grka umjetnost uvijek imala odreen utjecaj, ali u helenizmu

Rim osim to uvozi brojna umjetnika djela dovodi i umjetnike koji tamo ive i rade. Zbog velikog broja uvezenih umjetnina u Rimu se pojavila potreba za prikladnim prostorima za njihovo uvanje i izlaganje. Na taj nain oblikovale su se prve muzejske zbirke. Umjetnike zbirke i muzej u Aleksandriji Aleksandrija je najvei novoizgraeni grad carstva Aleksandra Velikog, koji je nastao bez izraene nacionalne tradicije i prolosti. On se s vremenom razvio u glavno sredite umjetnosti i znanosti. Vladar Egipta Ptolomej I. Soter (323.283. g. pr. Kr.) osnovao je glasoviti Mouseion s bibliotekom kojom su upravljali ueni ljudi toga vremena od kojih vrijedi istaknuti Eratostena, Zenodota i Apolonija. Godine 47. pr. Kr. aleksandrijska je biblioteka spaljena ali je u 4. st. po Kr. ponovno obnovljena te ponovo potpuno unitena od strane Arapa. Mouseion nije sadrao umjetnike zbirke ve je bio opremljen predavaonicama, opservatorijem, laboratorijima i botanikim vrtom. Bio je orijentiran prouavanju bliske prolosti pod vodstvom Demetrija iz Falerona. U biblioteci muzeja postojalo je posebno proirenje gdje su stajale statue pjesnika i filozofa poput Homera ili Orfeja, Protagore i Heraklita. Ptolomej IV. (221.203. g. pr. Kr.) izgradio je hram posveen Homeru Homerion - gdje je pjesnikova statua bila okruena personifikacijama gradova koji su polagali pravo na mjesto Homerova roenja. Statue koje su bile postavljene u Homerionu imale su obiljeja povijesne zbirke. Osim statua u zbirku su bili ukljueni i mozaici i slike.


Vrhunskim ostvarenjima moemo pridodati i raskoni ator za simpozije i ostale sveane skupove Ptolomeja II. Filadelfa (285. 246. g. pr. Kr.). Umjetnika kolekcija sadravala je sto mramornih statua postavljenih ispred stupova portika, a izmeu stupova bile su izloene slike sikionskih slikara iz prve polovice 4. st. pr. Kr. Sa slikama su se izmjenjivale tapiserije s mitolokim motivima i portretima kraljevske obitelji. Pisac Atenej navodi jo brojna vrijedna djela poput zlatne statue Dioniza, zlatnih tronoaca iz Delfa, zlatne postelje ukraene sfingama i dr. Cjelokupna zbirka bila je dostupna iroj javnosti, a ne samo pojedinim uzvanicima. Atenej spominje kako je Ptolomej IV. dao izgraditi dvorac na vodi, odnosno pravi brod s tolosoidnim hramom posveenom Afroditi, gdje se nalazila njena mramorna statua i kamenom peinom gdje su bile izloene statue lanova carske obitelji. Nakon to je Cezar 47. g. pr. Kr. zauzeo Aleksandriju, silne umjetnine zavrile su pljakom u muzejima, peristilima i bibliotekama rimskih careva. Umjetnika galerija u Eskulpovom hramu na Hiosu Vaan izvor koji potvruje postojanje Eskulapovog hrama je Herondina pjesma s opisom dviju ena koje razgledaju hram na Hiosu i dive se ljepoti zavjetnih darova meu kojima se nalaze brojni vrijedni kipovi i slike. Od hrama iz 3. st. pr. Kr. nije se do danas ouvalo nita, ali znamo kako je rije o jonskoj graevini jednostavnog oblika. Unutranjost je takoer bila jednostavna i sastojala se od predvorja i unutarnjeg svetita u kojemu je bila uzidana riznica. Herondina pjesma potvruje nam postojanje vrijednih umjetnikih zbirki koje su pristupane iroj javnosti.
Mozaik s prikazom devet olimpskih Muza Idejna rekonstrukcija Muzeja u Aleksandriji

Zbirke likovnih djela pergamskih kraljeva Dinastija Atalida bila je poznata po vrsnom vladarskom umijeu ali i izraenom osjeaju za umjetniku vrijednost. Godine 133. pr. Kr. Atal III. ostavio je svoje kraljevstvo Rimu to je rezultiralo i prenoenjem brojnih umjetnikih djela. Atal I. (241.197. pr. Kr.) osnovao je, poput Aleksandrijaca, biblioteku koja je brojala vie od 200.000 svitaka. U njoj je kao simbolina poveznica Atene i Pergama stajala kopija Fidijinog kipa sa atenske Akropole. Prostorija biblioteke u kojoj je stajao spomenuti kip razlikovala se od ostalih jer su u njoj pronaeni postamenti sa natpisima koji dokazuju kako su nosili kipove pjesnika, povjesniara i filozofa, a ouvani natpisi spominju Homera, Sapfu, kopiju Atene Partenos, Timoteja, jednog od najcjenjenijih onovremenih pjesnika Antipara i brojne druge linosti. Prostorija sa statuama bila je vjerojatno neka vrsta poasne sale za sastanke uenjaka i umjetnika. Sve ostale prostorije sluile su kao uvaonice. Atalidi su u svojoj palai utemeljili i neku vrstu galerije / muzeja gdje su se uvale slike i skulpture grke umjetnosti preko kojih se mogao prouavati njen razvoj. Stoga moemo govoriti o prvoj retrospektivnoj umjetnikoj zbirci koja je ujedno sluila i kao nadahnue suvremenim umjetnicima. Djela koja se nisu mogla nabaviti u originalu bila su nadomjetena kopijama, no bez obzira na originalnost uvijek se vodila briga prije svega o njihovoj umjetnikoj vrijednosti, a ne o sadraju. Uvjerljivo najljepe ouvane skulpture iz Atalova vremena su njegovi zavjetni darovi u ast pobjede nad Galima. Rije je o mramornim skulpturama pokorenih Gala koje su bile poredane oko hrama Atene Polias. Kraljevska zbirka sadravala je i kopije slika klasinih grkih slikara, primjerice slike uvenog Polignota iz riznice Kniana u Delfima. Kao i u Aleksadriji, pergamska biblioteka i galerija nisu bile samo mjesta prikupljanja i prezentiranja kulturnog blaga, ve i mjesta novih spozbnaja i izuavanja suvremenih znanosti.

1.3. Rimsko doba Rimsko poznavanje grke umjetnosti Rimsko poznavanje grke umjetnosti datira od poetka povijesti grada Rima. Rimljani su grku umjetnost upoznali ponajvie posredstvom Etruana ija je umjetnost bila stilski usko vezana uz onu grku. Kako je Rim s vojnim osvajanjima irio svoje granice, doao je u dodir s grkom kulturom na podruju june Italije i Sicilije, te kasnije Grke i Male Azije. Od pobjede nad Pirom kod Beneventa 275. g. pr. Kr. grke statute, slike, zidni sagovi, zlatni i srebrni predmeti stizali su kao plijen u sve veim koliinama, a osvajanjem etruanskog Volsinija pljakaju se i etruanske umjetnine pri emu dolazi do proimanja grkoitalske i grke umjetnosti. Tako je Rim u 3. stoljeu pr. Kr. postao novi umjetniki centar Plutarh spominje kako je Klaudije Marcel izloio u Rimu umjetnine iz Sirakuze pri emu je izazvao ope divljenje naroda, a njihovim ponovnim darivanjem grkim hramovima na Samotraki i Lindosu navodno potvrdio povezanost Rima i Grke. Iako ta izloba nije imala osobine prave umjetnike zbirke, ipak vrijedi istaknuti kako je divljenje posjetilaca poivalo na istim estetskim vrijednostima nevezanim uz religijske osnove umjetnikih djela. Kue, vile i vrtovi bogatih Rimljana, kao to su primjerice bili Lukul i Kras, bile su pravi muzeji. Osim slika i skulptura, poznavaoci su prikupljali i nacrte i skice raznih majstora, a pojavljuju se i prvi dobrotvori (mecene). Prvi inventari umjetnikih zbirki Rima Uvoz grkih umjetnina nastavio se poslije pljake Sirakuze sve do nasljeivanja Pergamskog kraljevstva 133. godine pr. Kr., kad su svi grki krajevi doli pod
Rimska kopija Lizipovog Apoksiomena

vlast Rima. Metel je oko sredine 2. stoljea pr.Kr. izgradio trijem za smjetaj umjetnikih zbirki plodova pobjede koji su ukraavali njegov trijumf. Hram i portik u Rimu sluili su od tog vremena za stalno izlaganje likovnih djela, te su imali obiljeje umjetnike galerije. U 1.st. pr.Kr. niz politikih dogaaja potresao je Rim, no on se i dalje ukraavao sve ljepim hramovima, kazalitima, trgovima i likovnim djelima. Upravo u ovo vrijeme Rim postaje neka vrsta umjetnike galerije. U Cezarovo vrijeme sagraen je novi forum koji je bio uokviren trjemovima s 3 strane, dok se na etvrtoj nalazio hram Veneri Genetrix. U hramu su bila izloena brojna umjetnika djela. Umjetnik Arkesilaj izradio je za hram statuu Venere Genetrix. Sam Cezar je est kolekcija dragog kamenja priloio hramskoj zbirci. Motiv Medeje, slikara Timomaha, djelo koje je bilo izloeno u hramu je privlailo posebnu pozornost. Plinije ubraja tu sliku u djela najvieg umjetnikog dometa. Iz tog razdoblja potjee i uvena zbirka Asinija Poliona u Rimu u kojoj se osim brojnih djela tada ivih umjetnika nalazila i jedna statua Zeusa, djelo Praksitelovog uenika Papila. Verove kolekcije Ver je zauzimao vaan slubeni poloaj u Maloj Aziji od 80.-79. g. pr. Kr. i na Siciliji od 73.-70. g. pr. Kr. Koristei se svojim pretorskim poloajem beskrupulozno je pljakao dragocjenosti stanovnika provincija. Veliki dio umjetnikih djela iz Grke u njegovoj zbirci je potjecao iz Herinog hrama na Samosu. Prema njegovoj kolekciji moe se zakljuiti kakav je bio ukus i raspoloenje trita umjetnina tijekom 1. st. pr. Kr. Uza sve negativne karakteristike Ver je nesumnjivo bio trgovac velikog formata, kao i dobar poznavalac umjetnina svoga vremena. Umjetnike zbirke u carsko doba Neobino velika produktivnost osnovna je znaajka umjetnosti rimskog carskog doba. U Rimu i po provincijama izraivali su se kipovi od plemenitih metala i bronce, slike na ploama i zidane slike,
Portret Marka Tulija Cicerona

Glava bronaane statue pronaena na brodolomu kod Mahdije u Tunisu

Laokontova grupa iz Neronove palae u Rimu (Vatikanski muzeji)

10

mozaici, a i velik broj mramornih kopija starih grkih kipova. Tijekom carskoga vremena intenzivira se kopiranje starih slika i kipova. Zanimanje za povijest umjetnosti u Rimu trebalo je nadoknaditi nedostatak stvaralake moi, te su se zato i umjetnici poeli ugledati na djela iz starijih perioda. I sam August nastavio je tu tradiciju na nain da je popunjavao unutranjost svojih hramova zbirkama statua iz doba vrhunca grke umjetnosti tj. 4. st. pr. Kr. S Augustom zapoinje i doba velikih arhitektonskih promjena. U Rimu su restaurirana 82 hrama, a izgraeno je jo i 40 novih hramova i javnih graevina. August je dao izgraditi hram Marsa Ultora, u kojem se uvala najdragocjenija svetinja Cezarov ma. Drugo veliko svetite koje je dao izgraditi August je Apolonov hram na Palatinu. Mramorni trijemovi koji su uokvirivali hram bili su mjesta predviena za smjetaj umjetnikih djela. Tu su se nalazilo 50 statua Danajevih keri, dok se ispred samog hrama nalazio veliki kip Apolona. Hram carske sloge, Concordia Augusta, smjeten na sjeverozapadnom dijelu Rimskog foruma, rekonstruirao je August, dok je radove zavrio Tiberije 10. g. po. Kr. Izvori govore kako je hram trebao postati jedan od glavnih muzeja Carskog Rima. Hramska zbirka je sadravala statue, slike, drago kamenje i nakit. Tu su se nalazila i remek-djela mnogih slikara i kipara, a gledaoci su se mogli diviti i figurama etiriju slonova od crnog opsidijana, podrijetlom iz Egipta. Polovinom 1. st. po Kr. brojna i znaajna umjetnika djela nalazila su se u Neronovoj palai zvanoj Domus Aurea. Najvredniji ostatak nekadanje opreme palae je poznato djelo Laokontova grupa koju su izgradili najbolji rodski umjetnici Agesandar, Polidor i Atendor. Najvelianstvenije arhitektonsko
Hadrijanova vila u Tivoliju

11

ostvarenje s poetka 2. st. po Kr., Trajanov forum pored Koloseja., bio je do kraja carstva centar intelektualnog ivota. Za razliku od ranije izgraenih foruma, Trajanov nije bio sveti gaj oko nekog hrama, a jedino boanstvo na forumu bila je boginja Slobode. Velianje ratova protiv Daana, koje je vidljivo i u reljefima i statuama, davalo je tom forumu obiljeje historijske zbirke. U prigradskim vilama koje su sluili za odmor stvarane su velike zbirke likovnih djela, a naroito zbirke statua. Najvea i do danas najbolje ouvana vila jest ona koju je car Hadrijan sagradio u podnoju Tivolija. Car je na tome mjestu sagradio modele Aristotelovog liceja, Platonove akademije, slikama ukraenog Atenskog hodnika sa stupovima, egipatskih kanala i hrama iz predgraa Aleksandrije. Vila je imala obiljeja muzeja na otvorenome. Zakljuak Muzej je kao kulturna institucija koja prikuplja, uva, izlae i znanstveno obrauje predmete kulturne batine, proao kroz dugu fazu formiranja. Muzej u Rimu nikada nije bio institucija s pravilima i organizacijom kakva je primjerice postojala u bibliotekama. Rimski kolekcionari prikupljali su slike i statue prema umjetnikoj vrijednosti, te je umjetniko djelo postupno ulazilo u oblast estetskog vrednovanja, to se odrazilo i u brojnim spisima antikih autora. Zbirke iz antike znaajne su jer svojim sadrajem daju uvid u povijest muzeja od njegovih najranijih dana.

12

Zbirka crkvene umjetnosti Zlato i srebro u Zadru

1.4 Srednji vijek, renesansa i barok Na europskom tlu u srednjem vijeku dominira kranstvo nesklono sjeanjima koja nisu bila vezana uz kranska. Sakupljalo se samo ono to je bilo direktno u funkciji kranske vjere, jer se vijek kranstva drao za jedinu prolost vrijednu spomena. Od poetka 7. stoljea u samostanima se prikupljaju razni predmeti vezani uz vjeru. To su razni ostatci Isusove muke, moi svetaca, komadii svete zemlje i sl. Kako je rije o relikvijama, spremnici u kojima se ti ostatci nalaze nazivaju se relikvijarima. Relikvijari se zajedno sa crkvenom opremom, vrijednim posuem i rukopisima uvaju u riznicama. Zanimljivo je da su mnogi relikvijari bili optoeni plemenitim metalima i dragim kamenjem te su esto bili djela vrhunskih umjetnika, ali njihova se vrijednost oitavala poglavito u sadraju, a tek onda u materijalu i kvaliteti umjetnikoga rada. U doba tzv. karolinke renesanse (8.-10. st.) razvija se izrada predmeta od bjelokosti, koja se iri diljem Europe. Franaki vladar Karlo Veliki prikuplja u svojoj riznici mnoge vrijedne predmete iz doba ranoga kranstva, a tri godine prije smrti dijeli dvije treine svoje zbirke mnogim gradovima irom drave kako bi djelovao na kulturnu svijest njihovih stanovnika. Kriarski su ratovi (1095-1213) su, kao i svaki drugi, svojim pobjednicima donosili ogromne koliine blaga. To je blago esto zavravalo u riznicama europskih crkava, kao npr. u crkvi Sv.Marka u Veneciji i Sainte-Chapelle u Parizu. U kasnom srednjem vijeku znaajne su i kolekcije na dvorovima velikaa, kao npr. zbirka vojvode od Berrya u Burgundiji. Krajem 14. stoljea dolazi do postupne sekularizacije muzejskog materijala, jer i prirodne rijetkosti polako nalaze svoje mjesto u riznicama.
13

Renesansa, za razliku od prethodnih razdoblja odie optimizmom i cvjetanjem znanosti. Rije muzej u tom se razdoblju prvi put koristi u suvremenom smislu, jer krajem 15. stoljea Lorenzo de Medici (poznat i kao Lorenzo il Magnifico) stvara kolekciju (Museo dei codici e cimeli artistici) koja se naziva muzejem. Tako napokon i materijalna kultura postaje dostojna muza. Zanimanje za prolost postupno raste, a time i prikupljanja predmeta iz arheolokim iskopavanja. Interesi se dijele u dvije skupine: prva je sabiranje umjetnikog materijala ili curiosa artificialia, a druga je sabiranje prirodoslovnoznanstvenog materijala ili curiosa naturalia. Osnovu samih
Lorenzo de Medici

zbirki inile su prinevske (zatvorene za javnost, s ciljem isticanja prineve dominacije) i uenjake (s ciljem prezentacije prirodom). Vrlo vana je i pojava mecenatstva koje je imalo ulogu stimuliranja nadarenih umjetnika. Najpoznatije plemike obitelji iz bogatih talijanskih gradova poput Firence ili Milana, sponzoriraju umjetnike te otkupljuju njihova djela. Svakako najpoznatije obitelji su Medici, Ludovisi i ovjekove dominantnosti nad ostalom

Wunderkammer

Farnese, iz kojih su potekli mnogi tadanji pape i kardinali.

Upravo su Rimokatolika Crkva i njezini poglavari zasluni zbog nekoliko odredbi koje su promijenile odnos prema starinama. Tako je Pio II zabranio uporabu antikog kamena kao graevinskog materijala, Siksto IV izdao bulu o zabrani eksploatacije starina i 1471.g. osnovao Museo Capitolino, a Leon X organizirao zatitu spomenika te imenovao Rafaela nadzornikom starina i iskopavanja. U 16. stoljeu pojavljuju se i galerije, dvojnici muzeja, u kojima su umjetnine istovremeno izloci i dio dekora. to se tie zbirki na dvorovima bogataa i plemia, one se uglavnom smjetaju u sobe u kojima su predmeti spremljeni u najveem moguem broju. Takve sobe se nazivaju kabinetima ili komorama udesa (Wunderkammern). Kad je rije o muzejima u baroknom razdoblju, bitna je injenica da oni u 17. stoljeu igraju vanu ulogu u kulturi, a u 18. stoljeu se pretvaraju u javne zbirke. Zbirke se ire na sjever Europe, a Amsterdam postaje jako kulturno sredite. Trite se doslovno preplavljuje neizbjenim falsifikatima, a itave zbirke esto mijenjaju vlasnike. Vaan dogaaj predstavlja osnivanje uvenog muzeja Louvre u Parizu koji nastaje spajanjem dvije kraljevske, dvije kardinalske te zbirke jednoga bankara. Slike se i dalje uvaju u galerijama, a najstarija do danas ouvana je ona iz 1711. g. u dvorcu Pommersfelden
14

u Njemakoj. Neke galerije su nam poznate i preko slika tadanjih slikara, a ono to se u njima primjeuje izraeni je strah od praznog prostora, tzv. horror vacui. Prvi javni prirodoslovni muzej osniva se u Oxfordu 1683. pod imenom Ashmolean Museum. Pedeset godina ranije otac i sin Tradescant su sabrali razne prirodne rijetkosti i svoju zbirku nazvali Tradescantova arka. Tu zbirku je Elias Ashmole poklonio sveuilitu u Oxfordu nakon to ju je preuzeo od Tradescantovih. Posebno treba istai osnivanje British Museuma u Londonu 1753.g. koji je osnovan s namjerom osnivanja institucije iji korijen nije u kraljevskoj zbirci. Izlaganje u njemu jo uvijek nije bilo dostojno znanstvenog pristupa, jer su se u jednoj prostoriji nalazili svakojaki predmeti, koji jedan s drugim nisu imali nikakve veze. Na kraju valja napomenuti da je barokno vrijeme doba prvih pisanih muzeolokih rasprava, te vrijeme prvih pisanih vodia po europskim zbirkama, te da se krajem 18.st. stvaraju novi temelji znanosti koji rezultiraju izdava-njem Francuske enciklopedije u 35 svezaka. Na taj nain dolazi do odreene sistematizacije, koje e biti prva stepenica u napretku suvremenog muzeolokog svijeta.
Sainte-Chapelle u Parizu, nastala u vrijeme Kriarskih ratova

15

1.5 Francuska revolucija i 19. stoljee Francuska revolucija osigurala je uvjete pojave novog programa za muzeje. Program je skup propisa po kojima su se institucije trebale reorganizirati, urediti prostori te regulirati ponaanja. Novi muzeoloki program dovodi do jake centralizacije; zbirke su se zdruivale, filtrirale i reorganizirale. Muzej je stvoren kao jedan od instrumenata koji pokazuje dekadenciju i tiraniju starijih oblika vladavine, demokraciju novoosnovane Republike. U takvim se
J. L. David, Napoleon, ulje na platnu

okolnostima Louvre krajem 1792. godine pretvorio u Muzej Republike te otvorio vrata za javnost godinu dana poslije.

Iako su slike u muzeju bile izloene po kolama, dominirao je barokni princip mijeanja. Velika je koliina umjetnikih djela stigla kao rezultat Napoleonovih osvajanja, donoenjem ratnog plijena iz Belgije, Italije, Njemake, Austrije, Poljske i panjolske. Vojna osvajanja su zapravo izjednaila umjetnine s ostalom stratekom robom. Svojom politikom, Napoleon je elio Pariz uiniti svjetskim kulturnim sreditem. ak i njegovi roaci, kojima je dao na upravu novoosvojene zemlje, poinju osnivati muzeje po uzoru na Louvre (npr. u Amsterdamu, Madridu i dr.). Napoleonov poraz uvjetovao je pojavu zahtjeva za restitucijom umjetnina u zemlje iz kojih su prvotno potekle. Na Bekom kongresu 1815. god. spominje se popis za restituciju od 5233 djela. Djela se nisu vraala prvotnim vlasnicima, ve su bila izlagana u muzejima. Revolucija je prerasla u carstvo; ideje za stvaranje javnih muzeja proirile su se Europom. Motivacija za posjeivanje muzeja dobila je i politiku konotaciju, kako bi se pokazalo da nacionalna kultura pripada svima. Devetnaesto stoljee Germain Bazin nazvao je dobom muzeja; taj termin postaje rezerviran samo za slubene instuticije javnog karaktera. Poinju se graditi nove muzejske zgrade koje u stopu slijede muzej kao novonastalu instituciju. U poetku su muzeji izvana graeni po uzoru na antike hramove, dok se u unutranjosti razvija plan barokne palae sa reprezentativnim stubitima, povezanim dvoranama. U tom duhu e Sir Robert Smirke sagraditi novu zgradu British Museuma u Londonu i Leo von Klenze Gliptoteku u Mnchenu. Muzejska arhitektura sugerirala je vjenost i uzvienost te se nije sputala na razinu prostora ovjekove svakodnevne potrebe. U prvoj polovici 19. stoljea dominiraju arheoloke zbirke koje e se u nekim zemljama razviti posebnu vrstu arheolokih muzeja. Godine 1832. u Louvreu se osniva egipatski odjel, osniva se Muzej asirske umjetnosti, istrauju se Mikena i Troja te Schliemann obogauje zbirke berlinskih muzeja. U Hrvatskoj se ve 1802. god. u Puli na inicijativu marala Marnonta ureuje lapidarij u Augustovom hramu, a 1820. na poticaj cara Franje I., osniva se Arheoloki muzej u Splitu. Godine 1830. u Zadru se osniva arheoloka zbirka na temelju naredbe austrijskog namjesnika von Lilienberga o skupljanju
16

arheolokog materijala. Umjetniki muzeji i galerije nastavljaju tradiciju povijesne podjele na umjetnike i prirodoslovne zbirke. U mnogim zemljama oni nastavljaju postojati kao galerije, pinakoteke ili gliptoteke, jer termin muzej i dalje tijekom 19. st. zadrava temeljno znanstveni i edukacijski karakter. God. 1824. osniva se u Londonu National Gallery, te se za nju 1838. gradi nova zgrada na Trafalgar Squareu. U Americi se prvi pravi umjetniki muzej osniva u Hartfordu (Connecticut) kao Wadsworth Atheneum (1842.). Godine 1870. osnivaju se dva najznaajnija amerika klasina muzeja: Metropolitan Museum of Art u New Yorku i Museum of Fine Arts u Bostonu. U Hrvatskoj se u Zagrebu osniva Strossmayerova galerija starih majstora u okviru tadanje JAZU 1868. godine Berlin otvara Nacionalnu galeriju (1876.), u Engleskoj se otvara Tate Gallery (1897.), a Francuska e institucijom Salona pratiti suvremene tokove umjetnosti. Muzeji za umjetnost i obrt javljaju se u drugoj polovici stoljea kao spona izmeu zbirki to su se u prolosti zvale curiosa artificialia, umjetnikih i tehnikih muzeja. Godine 1880. u Zagrebu se otvara Muzej za umjetnost i obrt. Godine 1893. u Kninu je osnovan Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, povijesni po karakteru, a arheoloki po metodi i razdoblju koje istrauje; bio je inspiriran nalazom natpisa hrvatskog kneza Branimira iz 9. st. Krajem 19. stoljea poinju se pojavljivati posebne vrste muzeja etnografski muzeji. Prvi etnografski muzej otvoren je 1910. u Splitu, a godine 1919. otvoren je i etnografski muzej u Zagrebu. Razvijaju se i prirodoslovni muzeji, koji nastavljaju renesansno-baroknu tradiciju, ali se u njima stvaraju specijalizirane zbirke koje se bave pojedinim dijelovima prirodnog svijeta. U Hrvatskoj se
17
G. Castiglione, Salon Carr 1865. godine u Muzeju Louvre, ulje na platnu Muzej Louvre

British Museum u Londonu

prirodoslovni materijal skupljao u okviru Narodnog muzeja u Zagrebu. Osnovani su posebni odjeli, koji kasnije postaju i zasebni muzeji. Nacionalni muzeji posebna su osobina muzeolokih kretanja 19. stoljea. Javljaju se kao izraz nacionalnog kolektiviteta. Narodni muzej 1832. je osnovan u Zadru za podruje Dalmacije, a nekoliko godina nakon toga otvara se i u Zagrebu. Muzej je tijekom 19. stoljea postao atraktivna institucija, koja ispunjava edukativnu i zatitnu funkciju.

18

1.6 Dvadeseto stoljee i suvremenost Dvadeseto stoljee oznaava znaajne promjene u drutvenom, gospodarskom i politikom ivotu ovjeanstva. Pojavom svjetskih ratova koji uzrokuju unitavanje svjetske batine javljaju se i drutvene promjene koje e se odraziti na muzeologiju. Informatikom revolucijom koja je svijet pretvorila u veliko selo, lakom meusobnom dostupnou svih velikih zemalja te produenjem ivotnog vijeka ljudi mijenjaju ulogu muzeja kao mjestu akumuliranja ljudskog znanja. Razvoj muzeologije otvara nova podruja muzejskog miljenja. Koncepcija muzeja u 19. stoljeu i dananji muzeji bitno se razlikuju po razumnoj upotrebi prikupljenog materijala. Muzej postaje medij prenoenja iskustava prolosti u sadanjost i budunost na lokalnom, regionalnom i svjetskom planu. U 20. stoljeu prevladavaju muzeji iji su predmeti u zbirkama, a dijele se u dvije grupe: 1. Predmeti na izlobama (direktno za publiku); 2. Predmeti u spremitima (za istraivanja). Nakon Konferencije u Madridu 1934. muzeji nastoje neutralizirati izlobene prostore kako bi predmeti to vie doli do izraaja. Dolazi do komunikacije s javnou, od publikacija svih vrsta, preko suvenira, organiziranja predavanja i strunih obilazaka terena. Vrijeme nakon drugog svjetskog rata je vrijeme velike muzejske ekspanzije, te se rade mnogi novi muzeji. Oni moraju zadovoljavati tri temeljne muzejske sadrajne grupe: 1. 2. 3. izlobene prostore i prostore za publiku; spremine i studijske prostore; Radne prostore muzejskog osoblja.

Galerija Mertrovi u Splitu

19

Na prijelazu iz 19. U 20. stoljee javljaju se antimuzejske ideologije meu avangardnim umjetnicima koji muzej smatraju grobnicom (futuristi Marinetti, Maljevi i dr.). Bitna novost 20. stoljeu je pojava organiziranja tematskih izlobi (poruka odreenog drutvenog trenutka). U Hrvatskoj se godine 1905. u Zagrebu osniva Moderna galerija hrvatske likovne umjetnosti (I. Krnjavi), godine 1931. Galerija umjetnina u Splitu, godine 1954. Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu (kasnije poznata kao Muzej suvremene umjetnosti), Galerija Metrovi u Splitu 1952., godine 1987. Muzej Mimara i dr. Poinje i razvitak povijesnih muzeja, pogotovo u gradovima. Prirodoslovni muzeji nastavljaju veinom na obogaivanju zbirki nastalih u 19. stoljeu. U Hrvatskoj se dogodila integracija prirodoslovnih muzeja u Zagrebu u Hrvatski prirodoslovni muzej 1990. god. Razvijaju se antropoloki i etnografski muzeji (prvi je Muzej ovjeka u Parizu, 1939.) Velik znaaj dobivaju arheoloki muzeji. 1930. se osniva Arheoloki muzej Istre u Puli, 1947. u Zagrebu, 1974. u Zadru, 1976. u Splitu. Tehniki muzeji dobivaju irok publicitet eksplozivnim rastom tehnike i tehnologije (prvi je osnovan u Chicagu 1933., The Museum of Science and Industry). U Hrvatskoj se tehniki muzej osniva 1954. godine. Taj muzej pokriva podruje itave Hrvatske. Sedamdesetih godina vjerovalo se da je budunost u ekomuzeju. Prvi takav muzej osnovan je 1972. u Francuskoj. Tu muzej nije trebao biti zgrada nego proces istraivanja i ispreplitanja ljudi okolia. Museon u Haagu (osnovan 1986.) naslijedio je Muzej za edukaciju iz 1904., a prvi je integrirao vie znanstvenih podruja u jednu zgradu (geologija, povijest, etnologija, prirodne znanosti). Muzeji u posljednje vrijeme postaju banke podataka, te laboratoriji ideja. Funkcija muzeologije treba biti u zatiti prolosti i unapreivanju znanja u budunosti. Pogreka muzeja u prolosti bila je u tome to su htjeli zaustaviti vrijeme, a ne ivjeti sukladno s vremenom koje se mijenja.
Muzej Mimara u Zagrebu

20

2. Muzeografija i muzej
2.1 Muzeografija Muzeografija je disciplina koja iznalazi sredstva, naine, postupke i tehnoloka rjeenja za ostvarenje teoretskih postavki muzeologije. Pojam se prvi puta pojavio u knjizi koja je sadrala upute o zbirkama i predmetima u njima. Muzeografija stalno odrava vezu s ostalim dijelovima muzeologije jer je prisiljena iznalaziti nova rjeenja za tek nastale tehnoloke probleme u muzejskoj praksi. Upravo na taj nain, muzeografija ponekad prodire i u dijelove muzeologije koji ne pripadaju njezinoj sferi djelatnosti. To je najbolje vidljivo na primjeru konzervatorskorestauratorske djelatnosti koja se brine za fiziku sigurnost predmeta batine. Odnos muzeografije i muzeologije je najlake prikazati ako kaemo kako muzeologija izuava teoretske osnove muzeja, ciljeva i organizacije, dok se muzeografija trudi ostvariti te ideje u praksi. Drugim rijeima, muzeografija ne postavlja pitanje zato, ve kako. Muzeografija ima velik raspon interesa nunih za ispravno funkcioniranje muzejskih institucija. Najvaniji od njih su: definiranje metoda izrade dokumentacije muzejskih istraivanja i djelatnosti, arhiviranje i stvaranje sustava pretraivanja i zatite, otvaranje mogunosti uinkovite uporabe muzejske batine, utvrivanje, organiziranje i provoenje svih mjera zatite u tehnika provoenja komunikacije izmeu predmeta i cjeline

muzejima i in situ, u koju pripadaju. Kod nas glavninu muzeografske djelatnosti obavlja Muzejski dokumentacijski centar. Temelj svakog praktinog muzeografskog rada je literatura koja sadri iskustva o muzejskom radu i svim njegovim oblicima, jer se samo sakupljanjem postojeih znanja moe predvidjeti budunost i napredak muzeografije kao discipline.
21

2.2 Muzej kao institucija

Kad govorimo o muzeologiji kao disciplini, nikako ne smijemo izostaviti njen esencijalni dio, samu ustanovu muzeja, zbog koje je ona i nastala. Muzeologija se, meutim, razvila toliko da je muzej postao tek jedan od oblika muzeolokog djelovanja. Peter van Mensch 1987. unio je u muzeologiju pojam muzeoloke ustanove i odvojio ga od pojma muzeja kao institucije. Sukladno tome muzeologija se bavi muzejom kao institucijom, dok muzeografija prouava pojedine ustanove i njihove vrste. Muzeje kao hramove muza koji u sebi nose svu duhovnost umjetnosti i znanja moemo usporediti s arhivima i knjinicama koji uvaju pisanu rije kao vid batine. Muzeji uz predmete kulturne i prirodne batine mogu takoer arhivirati i neke rijetke i stare knjige. Velika raznolikost muzeja temelji se na velikoj raznolikosti predmeta. Oni su izvueni iz realnog svijeta i ivota, a muzeji imaju zadatak komunicirati ljudima bogatstvo njihovih poruka. Muzeji putem prezentiranih predmeta povezuju prolost i sadanjost, te uvaju predmete i njihove poruke za budunost. Definicija muzeja ne slui kao opis muzeja, ve kao mjerilo za ocjenu, odreivanje i identifikaciju muzeolokih ustanova u odnosu na druge. Najee se koristi ICOM-ova (International Council of Museums) definicija iz 1974. g.: Muzej je neprofitabilna, stalna ustanova u slubi drutva i njegovog razvoja i otvorena javnosti, koja sabire, uva, istrauje, komunicira i izlae materijalna svjedoanstva ovjeka i njegove okoline, radi prouavanja, obrazovanja i zabave. Neto jednostavnija definicija Petera van Menscha glasi: Muzej je stalna muzeoloka institucija koja uva zbirke predmeta kao dokumenata i generira znanje o njima. Muzejska ustanova je konkretan oblik muzejske institucije. Ona je s vremenom gotovo postala mjesto za odlaganje starih i istroenih stvari, no ujedno i mjesto afirmacije vrijednosti prolih vremena. Tijekom vremena dolo je do razvitka muzejske profesije, muzeologije kao znanosti, ovisnosti muzeja o drugim znanostima, razvitka muzeja i ralambe na razne podtipove.
Tehniki muzej, Zagreb

Etnografski muzej, Zagreb

22

Prirodoslovni muzej, Rijeka

Podjela muzeja Prema muzejskom predmetu: multidisciplinarni (opi, enciklopedijski) muzeji; specijalizirani muzeji (interdisciplinarni, umjetniki i muzeji primijenjenih umjetnosti, arheoloki i povijesni muzeji, etnografski i muzeji kulturne antropologije, prirodoslovni i muzeji fizike atropologije te muzeji znanosti i tehnologije). Prema muzeolokoj funkciji / smjetaju: muzeji u izgraenim muzejskim zgradama; muzeji u adaptiranim povijesnim zgradama; muzeji u autentinim povijesnim zgradama; muzeji na otvorenom; muzeji u prirodi. Prema kriteriju teritorija i upravljanja muzejom: privatni i nezavisni muzeji; dravni muzeji (nacionalni, regionalni, gradski, zaviajni i dr.); muzeji kulturnih i obrazovnih institucija; muzeji institucija koje nemaju predznak kulturni. Prema kriteriju komunikacije s publikom: otvoreni i zatvoreni (hladni i topli); muzeji za iroku populaciju; muzeji za djecu; muzeji za uenike i studente; muzeji za hendikepirane osobe; muzeji identiteta (za odreene nacionalne i socijalne skupine).

23

2.2.1 Mrea muzeja i matinost Mrea muzeja predstavlja model struktuiranja muzejske djelatnosti u kojemu se meusobno povezuju razliite muzejske ustanove. U mrei muzeja potuje se specifinosti svake pojedine ustanove. Vertikalna povezanost muzeja oituje se u hijerarhiji po strunosti, a horizontalna u teritoriju koji se mreom pokriva. Bitno je istaknuti kako mrea muzeja ne moe funkcionirati kao statiki definiran sustav u kojemu su tono odreena imena ustanova, njihov status i teritorij koji pokrivaju. Za funkcioniranje mree nuna je dinamika i suradnja koja ukljuuje i predvianje mogunosti osnivanja novih ustanova kako bi se pokrilo prazna podruja, kako geografski tako i u odnosu na materijal kojim se pojedini muzej bavi. Status, rang i djelokrug rada pojedine muzejske ustanove utvruje se Registrom muzejskih ustanova. Njime se takoer utvruje i podruje matinosti. Matinost oznaava organizirano djelovanje koje se oituje u 3 oblika povezanosti muzejskih ustanova: 1. vertikalna povezanost koja se ostvaruje kroz hijerarhiju muzejskih ustanova; ustanove vieg ranga nadziru rad ustanova nieg ranga, organiziraju razliite oblike strunog kolegijalnog rada (stalne izlobe, zbirke, strune grupe i sl.), pruaju strunu pomo i obavljaju struni nadzor nad radom istovrsnih muzeja nie razine; 2. horizontalna povezanost koja se oituje u povezivanju opih muzeja radi pokrivanja odreenog teritorija i u povezivanju muzeja i zbirki specijalnog tipa radi integriranog pristupa odreenom materijalu; teritorijalna povezanost ostvaruje se na razini grada, regije ili drave; opi muzeji dijele se na nacionalne, regionalne, gradske, zaviajne i lokalne, a specijalni muzeji na arheoloke, etnografske, umjetnike, povijesne, tehnike i prirodoslovne; 3. mrena povezanost koja ustvari predstavlja integraciju horizontalne i vertikalne povezanosti muzejskih ustanova.

24

2.2.2 Organizacija muzeja Organizacija muzejske ustanove mora biti prilagoena funkcijama koje ta ustanova obavlja tj. zadovoljiti temeljne muzeoloke parametre: zatitu, istraivanje i komunikaciju. Da bi to zadovoljila, ustanova mora imati svoju muzejsku grau, struno osoblje i prostor. Osnovne jedinice zbirnog fonda nazivaju se zbirkama. One se razlikuju ovisno o tome je li posrijedi opi ili specijalizirani muzej. Svaka muzejska ustanova organizira svoj zbirni fond na nain koji odgovara sadraju zbirki, te tradiciji i povijesti muzejskog rada na odreenom podruju. Struno osoblje pojedine muzejske ustanove organizirano je na nain da su na prvom mjestu jedinice za upravljanje zbirkama, na drugom su mjestu slube koje se bave odnosima s publikom, zatim su tu konzervatorsko-restauratorske i bibliotekarsko-dokumentacijske jedinice, tehnike slube zaduene za postavljanje izlobi, uvanje prostora i sl. i napokon upravna i administartivna jadinica zaduena za upravljanje i financije. Kustosi predstavljaju osnovnu muzeoloku profesiju, koja se bavi upravljenjem zbirkama, sa irokim opsegom poslova koji obuhvaaju zatitu, izuavanje i komunikaciju muzejskih predmeta. O njihovom radu ovisi i rad drugih organizacijskih jedinica. U poslu im pomau dokumentaristi, bibliotekari, konzervatori, restauratori i dizajneri. Svi oni zajedno doprinose sastavljanju i izlaganju zbirki. Druga vana profesija su muzejski pedagozi i andragozi koji se bave odnosima muzeja s publikom. Oni na razne naine (oglaavanjem, priredbom, predavanjem...) muzejski zbirni fond

25

predstavljaju javnosti. Bitno je istaknuti i tehniku slubu koja se brine o nizu vanih poslova (infrastruktura, alarmi, rasvjeta, audiovizualna sredstva ...), a u svom radu nuno surauje s ostalim slubama. Naposljetku tu je administracija i uprava koja se brine za administrativne poslove, financije i pri tom se ne uputa u strunu problematiku, iako ravnatelj mora imati muzeoloko obrazovanje i objediniti ga sa menaderskim pristupom. Prostor muzeja je podijeljen na prostor za zatitu muzejske grae (koji mora imati kvalitetna spremita, poseban pristup i kvalitetnu zatitu, ime se stvaraju idealni uvjeti za ouvanje muzejskih predmeta), prostor za izuavanje muzejske grae (u kojemu kustosi i ostali strunjaci obavljaju istraivanja) i prostor za komunikaciju s publikom (od prostora za garderobu, recepciju i orjentacijski centar do prostora u kojima je izloena zbirka, knjinice, dokumentacijski centri i dr.). Prostori koji nisu usko povezani sa samim muzejskim zbirnim fondom su radni prostori za smjetaj infrastukturnih pogona, skladita i sl. te radni prostori uprave i administarcije. Svojom arhitekturom muzeji odraavaju vrijeme i prostor u kojem su izgraeni, razliita kulturoloka zbivanja ali i muzeoloke programe tipine za prostor i vrijeme u kojima su nastajali. Suivotom arhitekture i eksponata predstavljau svojevrsni vremeplov u kojemu se pretpostavlja da e uivati svi njegovi posjetitelji.

26

3. Teorija muzeologije
Sustav apstraktnog muzeolokog miljenja temelji se na teoriji muzeologije. U njoj se razvija cjelokupni znanstvenospoznajni i metodoloki aparat muzeologije i muzeologija strukturira kao znanstvena disciplina. Batina i smisleni odnos ovjeka prema batini, kao i uloga batine u ivotu ovjeka temeljni su sadraji muzeologije. Muzeologija je iva i dinamina struktura u kojoj se vjeno odrava aktivan odnos teorije i prakse. 3.1 Muzeologija Na UNESCO-vom seminaru 1958. godine u Rio de Janeiru sudionici su se usuglasili da je muzeologija nauka kojoj je svrha studij zadataka i djelovanja muzeja, a muzeografija tehnika sakupljanja predmeta i muzejskog rada zasnovanog na muzeologiji. Time se muzeologija svrstala meu discipline koje su pomagale da se znanstveno utemelji i prati rad muzeja kao kulturnih institucija. Z. Stransky utvrdio je tri temeljna kriterija po kojima muzeologiju valja smatrati znanstvenom disciplinom: povijesnost; unutarnja logika znanstvenog znanja; drutvena potreba.
Ivo Maroevi

W. Gluzinski uoio je dvoslojnost muzeologije. Dio muzeologije

koji se bavi odnosom ovjeka i stvarnosti on naziva oekivanom muzeologijom, a dio koji rjeava praktine probleme koji se odnose na funkcioniranje institucije naziva stvarnom muzeologijom. Muzeologija je znanstvena disciplina koja se bavi principima zatite, istraivanja i komuniciranja batine ovjeanstva i ovjekove okoline, te institucionalnim okvirima takve djelatnosti.

27

3.2 Muzeologija kao dio informacijskih znanosti Krajem lipnja 1983. god. Zajednica sveuilita u Hrvatskoj ukljuila je informacijske znanosti u okvir drutvenohumanistikih znanosti. Po UNESCOvom tumaenju, u okvire informacijskih znanosti meu ostalim spada i muzeologija. Pod informacijskim znanostima podrazumijevamo one znanosti koje se bave sustavnim prouavanjem procesa emisije, prikupljanja, odabira, vrednovanja, obrade, pohrane, prijenosa, tumaenja, koritenja i zatite informacija, kao i drutvenim komuniciranjem u svim njegovim oblicima. Muzejski zbirni fond je mjesto uvanja i zatite predmeta batine kao nositelja informacija. Muzeologija kao znanost bavi se i drutvenim komuniciranjem, razmjenama poruka izmeu ljudi prolosti i sadanjosti, ljudi razvijenog i nerazvijenog svijeta, ljudi razliitih drutvenih struktura i statusa, prirode i ovjeka posredstvom predmeta koji su u skladu sa svojom muzealnou sposobni emitirati neogranienu koliinu informacija, poruka i sloenih informacijskih sklopova, a istovremeno zadrati sav svoj dokumentarni karakter. kolovanje i priprema strunjaka za rad u muzeolokim institucijama treba uz temeljno obrazovanje iz podruja informacijskih znanosti obuhvatiti i potpuno poznavanje one struke koja se bavi izuavanjem dotinog predmetnog svijeta. Predmeti batine obiluju strukturnim informacijama koje su uvjetovane naim kulturnim i drutvenim biem.

28

4. Predmet batine / muzejski

predmet
4.1 Spona izmeu muzeologije i temeljne znanstvene discipline Predmet batine (muzejski predmet, muzealija) temelj je muzeologije i initelj muzejskog zbirnog fonda. On se izdvaja iz prve realnosti

Posudica za tamjan u obliku dubrovake karake, Dominikanski samostan, Dubrovnik

i prenosi u novu, muzejsku realnost. Ve tu je vidljiva razlika, ali i nuna meusobna povezanost temeljne znanstvene discipline koja predmet prouava u okviru njegove prve realnosti i muzeologije koja se bavi njegovom muzejskom realnou (npr. arheologija, etnologija i dr.). Odabir predmeta s muzeolokog aspekta ne povodi se samo za injenicom da predmet postoji, ve se uzima u obzir i sva njegova znaenja: znanstvena, socijalna i druga (vrijednost, specifinost, ekskluzivnost). Taj proces sve je sloeniji i nuno se obavlja u suradnji muzeologije i temeljne znanstvene discipline. U komunikacijskom procesu predmeta i ovjeka presudna je poruka koju prima ovjek. Nizom komunikacijskih procesa neprekidno se stvaraju nove informacije o predmetu ili skupinama predmeta koji su odabrani za zatitu i prezentaciju svojih vrijednosti. U tom procesu stvaraju se dvije vrste informacija: znanstvene; kulturne. kvalitetnih muzeolokih informacija. Poznata su tri postupka analize predmeta: dokumentacijski pristup usmjeren je prema materijalnom predmetu i najvie je vezan uz temeljnu znanstvenu disciplinu; komunikacijski pristup usmjeren je prema znaajkama predmeta i uspostavlja muzeologije; informacijski pristup usmjeren je prema sadraju predmeta i orijentiran je gotovo iskljuivo na muzeoloki aspekt. Muzejski predmet na svim svojim razinama idealna je spona izmeu muzeologije i temeljne znanstvene discipline koja se njime bavi.
Nadgrobni spomenik Gaja Utija, Arheoloki muzej Split Brodska apoteka, Pomorski muzej Dubrovnik

Dobro prepoznavanje znanstvenih informacija idealno je za stvaranje

odnos

izmeu

temeljne

znanstvene

discipline

29

4.2 Izvor, nositelj i prijenosnik informacija Muzejski predmet i svaki predmet batine nositelj je informacija. Proces komunikacije izmeu ovjeka i muzejskog predmeta ovisi o sposobnosti i osjetljivosti ovjeka da otkrije i primi prave informacije, te da ih pokua zabiljeiti na nain da bi onima koji dolaze nakon njega olakao pristup i prihvaanje tih informacija. Taj proces nam omoguuje nove spoznaje, a u cjelini ovisi o pristupu tj. o naem interesu. Proces otkrivanja novih podataka nikada ne zavrava jer u predmetu kao uvijek postoji nova koliina podataka koja se moe viestruko upotrijebiti, a potom i novi senzibilitet, kontekst i ljudsko okruje. Predmet batine otkriva nam svoju prolost, govori o trajanju, vremenu i prostoru kojemu je pripadao i o onome to se njemu samom dogodilo. Muzej kao kolekcija muzejskih predmeta utoite je beskonano mnogo informacija. Moglo bi se stoga rei da su muzeji vrlo sloeni informacijski sustavi sainjeni od zbirki informacija koje je sklopio ovjek. Prilikom odabira predmeta vano je voditi rauna o svim razinama informacija koje on moe pruiti. Kod sakupljake djelatnosti taj je odabir, na primjer, vrlo ogranien, jer sakupljae esto zanima samo jedna razina informacija. Predmet izloen u muzeju uz nau pomo emitira informacije i time postaje komunikacijsko sredstvo. Emitiranje i uporaba informacija moe se ostvariti na vie naina: izravni dijalog korisnika s predmetom (izravni kontakt); prouavanjem muzejskog predmeta stvara se odnos izmeu istraivaa i predmeta; publiciranje rezultata istraivanja te njihova distribucija; emitiranje informacija iz muzejskog informacijskog sustava tj. izlaganje; predmet batine prestaje biti izolirana jedinka; on prenosi svoju individualnu poruku te sudjeluje u prenoenju poruke u cjelini.

30

4.3 Muzejski predmet kao dokument Peter van Mensch definirao je predmet kao najmanji element materijalne kulture koji ima priznatu i prepoznatljivu funkciju u sebi. On konstatira da se svi predmeti nalaze u jednom od tri stanja: u uporabi, kada ive u primarnom kontekstu; izvan uporabe ili kada su u arheolokom kontekstu; zatieni, ako su u muzeolokom kontekstu. Predmeti, dakle, ive u kontekstu (fizika i idejna okolina predmeta). Fizika okolina predstavlja prostornu, a idejna drutvenu komponentu. Razvrstavajui kontekste na primarni, arheoloki i muzeoloki van Mensch pretpostavlja da su oni svaki pojedinano kombinacija fizike i idejne okoline. Primarni kontekst je najei
Arheoloki kontekst Primarni kontekst

oblik konteksta, a odreuju ga funkcije proizvodnje, odravanja predmeta. U ovom kontekstu su predmeti uglavnom roba, a dijele se na trajne i prolazne. Arheoloki kontekst predstavlja privremeni ili stalni depozit odbaenih predmeta. Stabilan je kad je posljedica namjernog pohranjivanja ( grobovi, spremnice ), razaranja, prirodnih nepogoda itd. Nestabilan je kad je posljedica istroenosti predmeta i kad se odlae u podrume ili ostave, koji ponekad imaju karakter privremenog depozita. Muzeoloki kontekst je kontekst zatite predmeta u kojem se provodi prouavanje predmeta. On gubi znaenje robe i dobiva znaenje predmeta kulturne batine. Priljev predmeta u muzeoloki kontekst intenzivniji je od odljeva, a brzina i smjer ovisi o drutvenim initeljima, kao to su gospodarski, politiki ili kulturni.
31

Mnogi su se istraivai materijalne kulture bavili istraivanjem dokumen-tarnih svojstava predmeta, a u tome su najvanije etiri osnovne osobine predmeta: 1. materijal sirovina, oblik, konstrukcija i tehnologija; 2. povijest opisni prikaz namjene i uporabe; 3. okolina ukljuuje sve prostorne odnose;
Muzeoloki kontekst

4. vanost obuhvaa psiholoke poruke.

Van Mensch, predlaui cjelovitu metodologiju muzeolokog istraivanja muzejskog predmeta formulirao dva pristupa predmetu, od kojih je u jednom predmet izvor, a u drugome medij ili sredstvo prijenosa podataka. Razine podataka su: fizika svojstva, koja ukljuuju materijal, konstrukciju i oblik; funkcionalna svojstva, koja se odnose na uporabu i vanost predmeta; odnos predmeta prema kontekstu, koji se odnosi na fiziku i idejnu okolinu. strukturni i funkcionalni.

Prema van Menschu postoje dva identiteta predmeta:

Strukturni identitet upuuje na zbroj fizikih svojstava predmeta koja se mogu grupirati prema tri principa: namjere, spoznaje i razvoja. Princip namjere otkriva uinke kreatora predmeta, spoznajni princip upuuje na razlike izmeu materijala kao nositelja poruke ili znaenja, a razvoj upuuje na promjene, propadanje, oteenja, restauriranje. Propadanje predmeta obino se smatra gubitkom informacija. Funkcionalni identitet je druga vertikala trajanja i razvoja predmeta. Uz fiziku zastarjelost pojavljuju se i tehnoloka i psiholoka zastarjelost koje predmet dovode do iskljuenja iz uporabe. Predmet se moe ponovno upotrijebiti, ali adaptiran ili obnovljen. Odnos funkcionalnog i strukturnog identiteta predmeta predstavlja ivot, povijest i razvoj predmeta.

32

4.4 Spomenik kulture kao dokument Spomenik kulture je jedinka koja sama, svojom materijom, oblikom i znaenjem predstavlja vrijednosti to u sebi integrira spomen, svjedoenje i znaenje odreene kulture, prolosti neke sredine i izvjesne socijalne grupe. Svjedoi o ideji koja mu je prethodila, o vremenu i prostoru nastanka, o znaenju, funkciji, materijalu i obliku vlastitog trajanja i napokon o stanju u kojem je do nas doao zahvaljujui odnosima u drutvu. Spomenik kulture, promatran kao dokument, predstavlja i medij i poruku, jer se u njemu moe kondenzirati i formulirati poruka koja se ujedno i prenosi samim njime. Tradicionalno, spomenici kulture mogu se podijeliti na pokretne i nepokretne. Oni se meusobno razlikuju s obzirom na prostor: pokretni spomenici mogu se dislocirati, mijenjati mjesta, prenositi se - prostor je za njih mjesto nepokretni spomenici su vezani za tlo - prostor je za njih zaviaj. boravka; Spomenici kulture mogu se podijeliti i s obzirom proces nastajanja. Kod pokretnih spomenika vezu izmeu idejnog i stvarnog identiteta ostvaruje ovjek kreator odnosno autor koji je ujedno i stvaratelj. Kod nepokretnih spomenika kulture, odnosno u arhitekturi, izmeu ideatora i izvedene zgrade pojavljuje se niz majstora o ijoj vjetini i nizu vanjskih faktora ovisi stupanj odstupanja izvedenog objekta od onog zamiljenog. Svaka je graevina sloeni je organizam, a upravo ta sloenost utjee na njenu znakovitost, odnosno dokumentarnu vrijednost. Spomenik kulture uvijek se promatra i tumai u dimenzijama vremena, prostora i drutva, te sadri tri osnovne dimenzije: materiju, oblik i znaenje. Primijenjeni materijal i tehnologija njegovoga meusobnog povezivanja, tj. struktura, konstrukcija, odabir materijala i organizacija prostora ovise o znanju i vjetini ovjeka te tehnikim dostignuima vremena. Stoga spomenik kulture u svojim izvornim materijalnim elementima tehnologiji i konstrukciji u potpunosti dokumentira znanje, vjetinu, vrijeme, utjecaj lokalnih uvjeta i sve ono to je na bilo koji nain moglo utjecati na onoga koji je zgradu zamislio i pod ijim je nadzorom ili uputama sagraena. Prema tome, materijal, njegova struktura i konstrukcija u direktnoj su vezi i utjeu na oblik, funkcioniranje
Starokranski relikvijar iz Novalje

33

ibenska katedrala

i znaenje neke zgrade ili nekog predmeta. Dokumentarnu vrijednost materijala nije mogue izdvojiti, baviti se samo njome i u konanici materijal zamijeniti ili izmijeniti. Novi materijal istoga oblika preuzet e simbolike i dio znaenjskih vrijednosti predmeta, ali vrlo malo onih dokumentarnih, koje e izgubiti. Pod kategorijom oblika podrazumijeva se materijal koji je na odreeni nain organiziran pod utjecajem funkcije, sila ili mode i kod kojeg dolazi do izraaja znanje majstora u oblikovanju i formuliranju unutarnjeg prostora i vanjskog izgleda graevine. Oblik izraava specifinost odreenih pojava i naglaava znaenje pojedinih prostora. Kad je rije o odnosu materijala i oblika treba rei da se tu esto javlja odreeni nesklad, odnosno, esto dolazi do mijenjanja oblika i funkcije pod utjecajem drutva pa se na taj nain unosi u samu zgradu niz novih dokumentarnih vrijednosti koje je nemogue i nedopustivo zanemariti u razmiljanju o zgradi kao o spomeniku kulture. Znaenje to ga ima

34

jedinstvo oblika i materijala, ma koliko raznoliko bilo u razliitim trenucima kronolokog i povijesnog vremena, najvanije je za spoznaju vrijednosti takve graevine. To je znaenje uvijek bilo motivirano drutvenom prihvaenou pa tako kada govorimo o znaenju neke graevine u povijesti ovjeanstva ili neke od socijalnih grupa, govorimo o znaenju u njezinim vrhuncima, a rijetko kada u razdoblju njezinih padova. Dokumentarna vrijednost spomenika mora ukljuivati kompletnu strukturalnu interpretaciju svjedoenje povijesnog, kronolokog i drutvenog vremena, svjedoenje trajanja, svjedoenje ovjekova znanja i umijea i mogunosti njegovih intervencija, njegovih spoznaja i potreba da intervenira u odreenom povijesnom trenutku. esto se dogaa da vrijednost spomenika kao dokumenta vremena nadilazi sve ostale njegove vrijednosti, no u svakom sluaju podatci koje u sebi krije spomenik kulture kao dokument esto su nezamjenjivi jer su jedini i jedinstveni. Jedinstveno materijala, oblika i znaenja te sva sloenost njihovih meusobnih odnosa trebali bi pridonositi da se valoriziranje spomenika kulture i njihovo prezentiranje interpretiraju i odvijaju na najbolji mogui nain, to bi ujedno trebali biti i temeljni postulati zatite kulturne batine.

35

Povijesni grad Trogir

4.5 Povijesni grad kao dokument Na fenomen povijesnog grada moe se primjeniti osnovni model trojnosti njegovoga bia u kojem istodobno egzistiraju materijal, oblik i znaenje. Tu znaenje ima ulogu identifikacije po kojoj se povijesni grad razlikuje od nekog drugog grada. K. Doxiadis kae da je struktura grada sastavljena od odnosa mrea i ljusaka. Mree predstavljaju komunikacije, tj. javne gradske prostore po kojima se komunicira i preko kojih grad funkcionira kao organizam. Ljuske predstavljaju arhitektonsku strukturu grada koja se nalazi izmeu komunikacija, a podlona je vremenu, promjenama ukusa, vlasnikih odnosa i ostalim promjenama koje djeluju na izgled grada. P. Fister je u analizi konzervatorskih metoda i postupaka unio pojam razine promatranja i tako govori o razini pojedinane zgrade, urbanistikoj razini i razini krajolika. Po tome se grad kao pojava mora promatrati s urbanistike razine i razine krajolika. Tada materijal, oblik i znaenje povijesnog grada postaju njegove informacijsko-dokumentacijske znaajke koje ga opisuju kao komunikacijski objekt. Materijal povijesnoga grada ini strukturalni odnos njegovih mrea i ljusaka. Odreena zgrada u povijesnom gradu predstavlja sloeni organizam koji mora zadovoljiti potrebu zbog koje je napravljen,
36

ona ima vijek trajanja i na njenoj strukturi e doi do promjena ili e na njenom mjestu vremenom nastati nova zgrada koja e bolje zadovoljavati potrebe. Zbog toga materijal povijesnoga grada ne ine kamen, opeka, ili buka od koje je sazidana zgrada, nego strukture arhitektonskih objekata koje zadovoljavaju potrebe grada. Materijal grada ine i prazni prostori komunikacija po kojima se kree ivot. Materijal povijesnoga grada ine gazne plohe, poploenja ulica i trgova, krovovi i proelja kua, njihovi detalji, javni spomenici, zelenilo, fontane, javni prostori, svi oni ambijenti u kojima se neto zbiva, po kojima se jedan grad razlikuje od drugoga. Tako kad kaemo kameni grad, grad opeke ili bukani grad mislimo na materijal koji u tom gradu prevladava, koji mu daje karakter i njegova je osnovna oznaka. U materijal povijesnoga grada spada i njegov odnos prema ambijentu i prirodnoj okolini u kojoj je nastao. Gradovi su nastajali na mjestima gdje je bilo potrebno i mogue stvoriti prostor za okupljanje i zajedniki organizirani ivot. Oblik grada je formatiziranje i oblikovanje materijala. To je oblik rastera mrea, oblikovana lica kua, definirani oblici trgova i ulica, pokrovi, oblici i nagibi krovova. Istodobno je to i slika grada u prostoru i krajoliku. Oblik grada povezan je s oblikom arhitekture koja se oblikuje i funkcionira u odnosu na pravila

Povijesni grad Dubrovnik

37

Povijesni grad Zadar

koja je grad zadao. Ta pravila su negdje spontana, a negdje su propisana. Struktura arhitektonskih ljusaka je jako promjenjiva tako da danas imamo malo ostataka iz antike i sve vie iz razdoblja bliih sadanjosti. Mree traju znatno dulje od ljusaka. Primjer za to su mnogi gradovi koji jo uvijek imaju sauvan antiki raster ulica. Oblik grada obuhvaa i odnos izmeu onoga po emu grad ivi i od ega ivi. U kreiranju oblika grada sudjeluju i tradicija i prirodna okolina. Teko je odrediti autora grada jer on ne postoji u istom smoslu kao kod drugih oblika kulturne batine. U povijesnom gradu autor je grad kao cjelina, kao drutveno bie. Grad je u odreenim situacijama nalazio ljude koji su mogli precizno nacrtati odreene vizije razvitka grada. I gradovi koji su spontano nastali imali su odreena pravila rasta i ponaanja u prostoru, odreenu tradiciju. Znaenje grada je podlono vremenu, to je vremenska kategorija koja spada u sloj kulturnih informacija jer e se mijenjati iz vremena u vrijeme. Znaenje nekog grada uvijek je znaenje u odreenom trenutku. Povijesni je grad tako u svakom trenutku dokument nataloenog vremena koji se ita u sadanjosti. Identitet grada jedan je od elemenata i sastavni dio znaenja povijesnoga grada. On se ne oituje na isti nain kao identitet predmeta ili zgrade. Oni nastaju u odreeno vrijeme, dok grad nastaje kroz due vrijeme i stalno evoluira. Stvarni identitet grada je njegova povijesna, odnosno drutvena
38

odreenost u vremenu i prostoru. Taj je identitet skriven u nizu promjena koje su slijedile nakon to je grad nastao. Ideji i materijalu grada prethode drutveni i prirodni uvjeti. Razvojni identitet s vremenom dovodi do akumuliranja povijesne vrijednosti koja se dalje komunicira posredstvom ouvane materijalne gradske strukture kao kulturne batine u prostoru. Dananje vrijeme mora nastojati utvrditi i istaknuti one vrijednosti po kojima je neki grad vrijednost u lokalnim i irim razmjerima. Treba utvrditi koje su to vrijednosti koje dokumentiraju rast gradova, njihovu povezanost s prirodnim okoliem, njihovo reagiranje na povijesna dogaanja, kvalitetu gospodarskog rasta i dinamike stanovnitva. Tako bi se grad u dananjem ivotu doveo do pozicije da moe ivjeti i da, svjestan svih svojih vrijednosti, moe te vrijednosti prenijeti ljudima. Gradovi ive samo s ljudima i za ljude. Ljudi prepoznaju njihove vrijednosti, uvaavaju ih i uvaju. U ljudima se povezuje materijal grada s njegovim znaenjem. Sloena struktura grada trai i sloenije oblike muzeoloke prezentacije, koji se moraju prilagoditi funkcioniranju grada.

39

4.6 Vanost predmeta Procesi muzealizacije predmeta dovode do promjene njihovoga znaenja zbog mijenjanja njihove drutvene uloge. Kulturna znaenja predmeta grupiraju se s obzirom na etiri aspekta: praktini ili funkcionalni; estetski; simboliki; metafiziki.

Praktini i estetski aspekt imaju primarno, a simboliki i metafiziki sekundarno znaenje. Predmeti, dok su shvaeni kao roba, gube vrijednost starenjem. Kad dosegnu razinu starine ili rijetkosti, vrijednost im opet poinje rasti. Ovi procesi poznati su kao singularizacija i sakralizacija predmeta. Muzeologija se bavi predmetima koji su dijelom ili u potpunosti singularizirani i sakralizirani. U procesu singularizacije dolazi do oblika otuenja predmeta predmet se otuuje iz svog konteksta i ulazi u novi u kojem esto djeluje kao samostalna jedinka. Prema nekim autorima muzejski predmet je: dokaz realiteta (stvaran); spomenik prolosti (autentian); izvor spoznaje (dokument); izlobeni znak izraza (izloak); jedinstveni predmet sabiranja (starina).

Velika vanost pridaje se autentinosti i originalnosti. Dokumentarna vrijednost predmeta batine temelji se na ovim dvjema kategorijama te je nedvojbeno da muzejski predmet ili bilo koji drugi predmet batine moraju imati jednu ili obje ove osobine da bi mogli ostvariti pravo na muzealnost.

40

4.7 Zamjena za muzejske predmete Zamjenski predmet je predmet koji zamjenjuje originalni muzejski predmet. Izraen je u muzeju ili za muzej, od posebno odabranog materijala i primjenom odgovarajue tehnike. On nastoji pruiti to toniju predodbu o izvornom muzejskom predmetu ili predmetu batine izvan muzeja, u svrhu zatite originalnog predmeta, potreba izlaganja, edukacije ili koritenja radi znanstvene komparacije, kada nismo u mogunosti u muzeju izloiti originalni predmet.
Kopije najvanijih nalaza Neandertalaca u Muzeju krapinskog praovjeka

Predmete koji zamjenjuju originale moemo svrstati u etiri skupine: kopije koje su izraene u muzeju (radi zatite ortiginala ili zbog nemogunosti da se potrebni kopije koje su izraene kao rekonstrukcija oteenih ili izgubljenih predmeta; izvorni muzejski predmeti koji su namjerno skupljeni zato to su izraeni kao kopije odreenih predmet donese u muzej);

predmeta u naravnoj veliini (odljevi kipova ili otisci grafikih listova, modeli ili makete, uveani ili umanjeni dio stvarnosti ili realnog predmeta); zamjena za original koja koristi drugi izraajni i prostorni medij (fotografije, dijapozitivi, hologrami, video i filmske vrpce, itd.). Termini koji se esto upotrebljavaju za zamjenski predmet jesu: kopija ili reprodukcija; odljev ili otisak; rekonstrukcija (ponovno kreiranje na temelju interpretacije preostalih ulomaka, na temelju model, maketa. krivotvorine originala (intervenira se u origikrivotvorine bez uzorka (nastaju bez imitiranja krivotvorine s uzorkom (imitira se stil); imitacije (odnose se na predmete koji postoje).
41
Maketa carskog Rima, detalj

dokumentacije, te na temelju izvornih nacrta); Uz zamjenske predmete javljaju se i krivotvorine: nalna djela npr. dodavanjem potpisa); kao novi predmeti);

4.8 Muzejska zbirka / zbirni fond Muzejska zbirka ili sklop vie zbirki koje predstavljaju muzejski zbirni fond temeljna su forma organizacije muzejskih predmeta u muzeju. Muzejska zbirka je skup muzealija i rezultat procesa njihove akumulacije s unaprijed odreenom svrhom. To je niz umjetno povezanih akumuliranih artefakata, naturfakata ili mentefakata. Raznolikost pojavnih oblika muzejskih zbirki izuzetno je velika. One se razlikuju po obiljejima i veliini, po vrijednosti i kriterijima, po vrstama muzeja i organizaciji ukupnih zbirnih fondova.

Primjeri razliitih muzejskih zbirki

42

5. Muzeoloke funkcije

Podvodni park skulptura, Museum Granada, Meksiko

5.1 Zatita 5.1.1 Zatita predmeta prenoenjem u muzej Zatita odabranih predmeta i njihovo pretvaranje u muzejsku zbirku, znai zapravo prepoznavanje i odabir onih predmeta koji imaju vrlo bogat stvarni identitet, odnosno onih predmeta kojima zbog istroenosti prijeti realna opasnost od propadanja. U sastav muzejske zbirke dolaze razni predmeti. Jedni su istroeni, drugi odbaeni, trei pronaeni arheolokim ili drugim znanstvenim istraivanjima koja omoguavaju da se jedan itav svijet koji je prestao postojati vrati u nau zbilju. Takvi istroeni i socijalno ugroeni predmeti u muzejima stjeu novi identitet. Ostali su jo u funkciji, ali im je funkcija izmjenjena ili takva da bi njihova daljnja upotreba ozbiljno ugrozila njihovu fiziku egzistenciju. Rijetki su izuzetno istaknuti i vrijedni predmeti, koji se u muzeje smjetaju predodreeni da tamo ostanu dok ne izgube vrijednost. Zatita koju prua muzej, uzrokuje i odreenu promjenu znaenja predmeta. Predmeti u muzejskim zbirkama vie ne obavljaju funkciju koju su nekada obavljali te kao takvi, izdvojeni iz vlastite zbilje, pokuavaju tu funkciju pribliiti interpretacijom ili na neki drugi nain. Takvi predmeti, u pravilu, ne mogu funkcionirati van umjetnog muzejskog ambijenta. Prema teorijama Z. Z. Stranskog razlikujemo aktivno i pasivno skupljanje predmeta za muzejsku zbirku. Aktivno se odvija po odreenom programu te je rezultat terenskog znanstvenog rada, ali i kupovine pa ak i izrade predmeta. Pasivno sakupljanje oituje se darovima i ostavtinama. Peter van Mensch uvodi podjelu na eksterno i interno sakupljanje. Eksterno znai direktnu
43

transformaciju iz primarnog i arheolokog konteksta u muzeoloki, bez posrednika. Trenutak skupljanja predmeta utjee na sadraj predmeta kao dokumenta. Tako je u vedskoj 1977. godine osnovan SAMDOK (meunarodni standard za dokumentaciju sadanjosti) u kojem su razvili 6 kriterija selekcije: kriterij uestalosti ili rijetkosti predmeta ili pojave; kriterij stupnjevanja (inovacije); kriterij reprezentativnosti; kriterij privlanosti; kriterij oblasti (pripadnosti nekoj etnikoj grupaciji); formalni ili oblikovni kriterij.

Interno sakupljanje kao posrednike navodi trgovce i privatne sakupljae koji su ve obavili transformaciju u muzeoloki kontekst. Ovdje je mogue da se zbog nestrunosti putem izgubi dio muzealnosti nekog predmeta. EKO muzeji imaju potpuno obrnutu logiku. U njima se ne skupljaju predmeti ve se s njima ivi, ali na specifian nain, tako da se predmeti uvaju i upotrebljavaju. Takav proces nuno vodi do stvaranja i upotrebe zamjenskih predmeta, jer e novo aktiviranje predmeta dovoditi do njihova breg propadanja. Dakle, razliiti muzeji imaju razliite kriterije sakupljanja zbirke jer oni izviru iz njihovoga sadraja. No, sasvim je sigurno da u svim sluajevima sakupljanje ne moemo odvojiti od zatite. Fizika zatita predmeta u muzejima Svi oblici zatite bave se nekim od naina stvaranja prikladne okoline za materijalnost predmeta u muzeju ili pak nainima direktne intervencije na predmetima. Zatita predmeta u samim muzejima je zatita od fizikog propadanja. Ona se uglavnom temelji na zatiti fizikih osobina i cjelovitosti predmeta te je duna voditi rauna o svakom od 3 temeljna sastavna elementa svakog predmeta: jedinstvo materijala i strukture; jedinstvo oblika i naina obrade; znaenje ili muzealnost. Preventiva Gledajui predmet kao cjelinu, primarni zadatak je ouvati ga u njegovoj cjelovitosti u kojoj je prisutan kao vrijednost. Stoga se osnovna briga oituje u nastojanju da se unutar muzeja stvore takvi uvjeti u kojima e predmet moi nesmetano egzistirati i ispunjavati svoju funkciju. To se oituje u kvaliteti arhitekture muzejskih prostora i sadraja kao to su spremini i izlobeni prostor te prostor za potrebna istraivanja. Osim toga, nuno je osigurati kvalitetne kriptoklimatske uvjete, stabilan odnos temperature i relativne vlage zraka i na kraju dobru zatitu od tetnog svjetla i zagaenog
44

Etnoloki muzej Staro Selo Kumrovec

zraka. Na taj se nain sprjeavaju fizika naprezanja materijala i pojave mnogih oblika korozije, kao i pojava mikroorganizama, a ograniavanje izlaganja svjetlu sprjeava razne fotokemijske procese. U okvire prevencije ulazi i redovno odravanje predmeta te kontrola i uklanjanje moguih uzroka i prije nego se oni dogode. Zatita materijala Mjere kojima se fiziki zadire u materijal i strukturu predmeta provode se tek nakon to preventiva nije dala rezultata. Elementarni i najneutralniji oblik fizikog zadiranja u materijal jest konzerviranje, odnosno uvrivanje materijala, unoenjem novih materijala u samu strukturu predmeta koji pomau vrstoi oslabljenih muzejskih predmeta. Konzerviranje se vee uz osposobljavanje predmeta za istraivanje i izlaganje. U mnogim muzejima konzerviranje je zavrni in direktnog zadiranja u materijal predmeta. Meutim u odreenim muzejima i kod odreenih predmeta provodi se sloeniji postupak - restauriranje. Restauratorskim postupkom uz konzerviranje, dodajemo dijelove oblika ili strukture koji nedostaju ili su se zagubili tijekom vremena. Tako se stvara odreeni oblik koji bi mogao interpretirati dio koji nedostaje, spajaju se ulomci i izrauju novi i dr. Sedam stupnjeva intervencije na predmetu: spreavanje propadanja (prevencija); zatita (odravanje); uvrivanje ( konzerviranje); restauriranje (obnova); reproduciranje (izrada kopija); rekonstruiranje (nova izrada unitenih predmeta na temelju dokumentacije); novo ocjenjivanje ili rehabilitacija.

45

Posljednji oblik zatite muzejskih predmeta jest njihova sigurnost unutar muzejskih zgrada odnosno zatita muzejske grae od svih onih opasnosti koje mogu zadesiti arhitekturu. Razlikujemo dva mogua aspekta opasnosti za muzejsku grau. Zatita od prirodnih katastrofa i ratnih razaranja Jedan aspekt ine ratna razaranja i prirodne katastrofe poput potresa, poplave, poara, udara gromova, klizanja tla i dr. Osnovni je oblik zatite protiv takvih opasnosti da se pri odreivanju lokacije za muzej vodi rauna o njenim kvalitetama i potencijalnim opasnostima. Projektiranje muzejske zgrade moe se planirati tako da ona bude otporna na sve spomenute opasnosti te da se raspored muzejske grae u spremitima i na izlobama uspostavi na nain da se unaprijed eliminiraju potencijalni rizici. To znai da se primjerice pri izgradnji spremita predvidi mogui rizik od poplava, poara i dr. te da se unaprijed odredi evakuacijski put, kao i lokacija za spremanje materijala nakon evakuacije. Sigurnosti znaajno pridonosi i edukacija osoblja o ponaanju u odreenim, potencijalno opasnim uvjetima. Isto vrijedi i za muzeje koji su smjeteni u vrijednim povijesnim zgradama. Ovdje je preventiva puno tee izvediva zbog nemogunosti arhitektonskog manipuliranja. Tu se prije svega misli na izlobeni ansambl ili cjeline muzejskih predmeta sadrajno vezane uz arhitekturu (vladarski dvorovi, memorijalne kue, crkve s inventarom). U tome sluaju dobra organizacija i edukacija osoblja mogu donekle zamijeniti direktnu fiziku neotpornost same zgrade. Zatita od kraa i vandalizama Drugi aspekt vezan je uz sigurnost predmeta u pogledu zatite vlasnitva. Rjeenja se postiu adekvatnim video nadzorom, postavljanjem raznih vrsta alarma, organiziranom uvarskom slubom pa sve do uvrivanja predmeta na izlobama i u vitrinama. Od vandalizma se predmeti tite barijerama, tako da osobe ne mogu doi u izravni kontakt s izlobenim predmetima.

46

Socijalizacija zatite Ne treba zaboraviti ni novi trend u zatiti muzejskih predmeta, a to je trend socijalizacije zatite. On ide za tim da se predmeti to je vie mogue tite in situ i da se ne prenose u muzej ako imaju moguu socijalnu sigurnost, ve da se kombinirano sa zatitom prirodne i kulturne okoline razvija svijest ljudi da su tako zatiene cjeline dio ljudske batine i da je u takvim uvjetima puno lake prihvaati poruke koje potencijalni muzejski predmet nudi. Rije je ustvari o suivotu ljudi i muzeolokih predmeta u povijesnom ambijentu. Idealno bi bilo kada bi se cjelokupna mrea muzejskih institucija udruila s mreom zavoda za zatitu spomenika (danas konzervatorski odjeli). Takva suradnja stvorila bi jedinstvenu mreu institucija koje bi brinule o zatiti materijalnih i prirodnih dobara koja smo naslijedili kao kulturno dobro nae prolosti.

47

5.1.3 Fizika zatita muzejskih predmeta u muzejima Fizika zatita muzejskih predmeta odnosi se na zatitu muzejskih predmeta od fizikog propadanja u muzeju. Temelji se na zatiti fizikih osobina i cjelovitosti muzejskih predmeta, pri emu vodi rauna o svakom od tri temeljna sastavna elementa pojedinog muzejskog predmeta; o jedinstvu materijala i strukture, obliku i nainu obrade i njegovom znaenju ili muzealnosti. Preventiva je prisutna kao primarni oblik zatite u cjelokupnom kompleksu kulturne i prirodne batine. Gledajui muzejski predmet kao cjelinu, prvenstveni je zadatak ouvati ga u onoj njegovoj cjelovitosti u kojoj je prisutan kao vrijednost. Osnovna briga oituje se u nastojanju da se unutar muzeja stvore takvi uvjeti u kojima e predmet moi nesmetano ivjeti ispunjavajui funkciju zbog koje je izdvojen u muzejski kontekst. Stvaranje povoljnih uvjeta u muzejskoj okolini jedan je od primarnih zadataka zatite muzejske grae to se prije svega oituje u kvaliteti arhitekture u koju su smjetene muzejske zbirke. Nuno je osigurati kvalitetne klimatske uvjete, dobar i stabilan odnos temperature i relativne vlage zraka i dobru zatitu muzejskih predmeta od svjetla i zagaenog zraka. Ti su uvjeti temeljna pretpostavka prevencije, odnosno spreavanja pojave mnogih oblika propadanja muzejske grae, u ije okvire spada i redovito odravanje muzejskih predmeta, te dezinfekcija i dezinsekcija novodobavljenih predmeta. Zatita materijala, kojom se fiziki zadire u materijal i strukturu muzejskog predmeta, ostvaruje se konzerviranjem i restauriranjem nakon to preventiva nije dala rezultata. Konzerviranje je uvrivanje struktura i materijala unoenjem novih materijala u postojee strukture koji pomau vrstoi oslabljenih muzejskih predmeta. Restauriranje je tenja prema obnovi stvarnog ili nekog povijesnog identiteta predmeta, a vrlo se esto zavrava kao interpretacija koja stvara neki novi identitet predmeta, jer je iluzija da predmet moemo vratiti prolosti. Dakle, restauratorskim postupcima uz konzerviranje osnovne strukture dodajemo i one dijelove oblika ili struktura koji su stjecajem okolnosti dotinom muzejskom predmetu nedostajali ili se izgubili tijekom njegovoga ivota prije dolaska u muzej. Zatita oblika, ako nije direktno vezana uz materijal autentinog predmeta, provodi se kopiranjem uz posredovanje drugih materijala, imitacijom autentinih oblika ili pak modeliranjem u drugom mjerilu. Zatita oblika kao izdvojenog elementa, bude li on u opasnosti, u pravilu e se obavljati
48

izradom kopija li modela, u kojima emo nastojati fiksirati odreeni vremenski trenutak u ivotu predmeta i njegov izgled u tom trenutku. Zatita znaenja obavlja se dokumentiranjem interpretacije vrijednosti i znaenja premeta, dokumentiranjem muzealnosti tog predmeta, te jaanjem potovanja predmeta batine. Odgovarajua prezentacija, a kod predmeta batine primjerena funkcija, uspostavit e osjeaj potovanja prema batini, a posebno prema njezinu znaenju. Dok su izvorna materija i oblik muzejskog predmeta ouvani, oni su sami po sebi dokument, a dokumentacija je sekundarni oblik i njihova projekcija. Dokumentacija nam je najznaajnija u zatiti znaenja. Predmetima se rukuje u muzejima od trenutka njihovoga prikupljanja na terenu do izlaganja na izlobi. Zahtijeva se da se muzejski predmeti maksimalno uvaju i da se prema njima korektno odnose i posjetitelji i muzejsko osoblje koje je educirano i kompetentno za takav posao. Radi ispravnog odnosa prema zatiti muzejskih predmeta razvila se posebna etika postupaka s muzejskim predmetima. Osnovna etika pretpostavka je da se rad s muzejskim predmetima doputa jedino educiranom profesionalnom osoblju, a kao osnovno pravilo postavlja se uvaavanje svih triju osnovnih odrednica muzejskog predmeta materijala, oblika i znaenja, te potovanje cjelovitosti predmeta kao nositelja poruka i informacija. Etika tretmana zahtijeva profesionalnu kompetenciju osoblja koje mora potovati cjelovitost predmeta. Etiki principi nalau da tretman mora biti povratan, tj. predmeti se moraju moi vratiti u prvotno stanje prije tretmana bez potekoa. Nadalje, tretman ne smije izmijeniti karakter predmeta. Etika nalae i dokumentiranje izvornog stanja muzejskog predmeta kao i svih radova na predmetu u okviru konzervacije i restauracije. Metodoloki pristup zatiti muzejskih predmeta sastoji se od nekoliko temeljnih postupaka u koje spadaju redom: izuavanje uvjeta u kojima predmeti ive i uzrok oteenja; kontrola uvjeta u kojima muzejski predmeti ive u muzejima; organizacija ljudskog djelovanja na zatiti predmeta. sprjeavanje propadanja; zatita; konzerviranje; restauriranje; reproduciranje; rekonstruiranje; rehabilitacija ili nova upotreba.

Intervencije se dijele na sedam stupnjeva:

49

5.2.2 Dokumentacija Dokumentacija je nezaobilazni pratitelj svakog istraivanja. Dokumentiranje kulturne batine je organizirani proces biljeenja informacija koje posjeduju i emitiraju predmeti i cjeline batine. Te informacije se pregledno i sustavno obrauju i arhiviraju s ciljem da nam prue to toniju predodbu o tom predmetu ili cjelini batine, sa svih strunih i znanstvenih aspekata kako bismo ih mogli bolje upoznati, dalje prouavati, vrednovati i ouvati za budue narataje. Sama definicija upuuje direktno na etiku u dokumentiranju, a ona ukljuuje nunost potovanja pravila meu kojima je najvanija istinitost podataka. Dokumentacija se ne smije privatizirati ve treba biti dostupna svima, a njeni podaci trebali bi se integrirati u informacijske sustave. Dokumentaciju treba promatrati kao sustav koji ukljuuje: stvaranje dokumentacije; upotrebu dokumentacije; uvanje / arhiviranje dokumentacije.

Ako dokumentacija mora ukljuiti stvaranje, upotrebu i uvanje onda to znai da i u njenoj izradi moraju sudjelovati svi strunjaci ( arheolozi, restauratori, kustosi i sl.). Stvaranje dokumentacije U tom se procesu biraju oblici i vrste dokumentiranja koji bi bili najprimjereniji biljeenju rezultata istraivanja i koji bi spojili interese temeljnih znanstvenih disciplina i muzeologije koji se u istraivanju konstantno isprepliu. Podjela dokumentacije po sadraju i funkciji: primarna ona je u neposrednom kontaktu s predmetom i ukljuuje dvije razine podataka: 1.) osnovnu grau predmeta (obrasci, kartoteke) i 2.) podskupine prema sadrajnom i vremenskom kriteriju (crtei i sl.); sekundarna podrazumijeva svu onu primarnu dokumentaciju koja je zbog obrade prenesena u druge medije te ujedno predstavlja i zatitu primarne dokumentacije; u izradi ove dokumentacije sudjeluju dokumentaristi; tercijarna tu spadaju katalozi, kartoteke, pregledi dokumentacije kao arhivirani podatci i dr., a njome se bave iskljuivo dokumentaristi. U procesu dokumentiranja treba potivati neke principe kako bi kako bi dokumentacija bila upotrebljiva i itav proces bio uinkovito odraen. Principi dobrog dokumentiranja su:
50

potivanje vrijednosti predmeta batine; svrhovitost ili primjenjivost dokumentacije; preciznost, egzaktnost;

pravodobnost to je vrlo bitan princip jer u sluaju da se neki muzejski predmet oteti ako sveobuhvatnost upozorava kako se predmet mora dokumentirati sa svih moguih aspekata; postupnost; selektivnost princip kojim se sprjeava rast dokumentacije preko optimalne mjere tj. kontinuiranost.

informacija o njemu nije dokumentirana na vrijeme onda je zauvijek izgubljena;

eliminiranje suvinog;

Navrtna dokumentacijamodel topa s brodoloma kod hridi Mijoke

Upotreba dokumentacije Upotreba dokumentacije je jedan od ciljeva dokumentiranja. Dokumentacija koja se ne upotrebljava ili se ne moe upotrijebiti postaje neuinkovita, a samim tim i nepotrebna. Upotreba dokumentacije usmjerava se prema korisnicima i potencijalnom korisnicima dokumentacije. Korisnike moemo svrstati u dvije grupe: one koji neposredno koriste dokumentaciju u obavljanju muzeolokih funkcija i one koji na temelju dokumentacije grade odnos prema batini, rade propagandu i razvijaju svijest o vrijednosti kulturne batine za drutvenu zajednicu. Temeljni princip upotrebe dokumentacije jest da se upotreba izvornika svede na minimum kako bi se to manje izlagao moguim oteenjima, te zbog toga dokumentaciju s izvornika nastojimo prenijeti u druge medije ili kopirati na istom mediju, stvarajui na taj nain optimalne mogunosti kasnijeg reproduciranja za druge potrebe. Izrada odgovarajuih kopija i njihovo pohranjivanje u razliitim IN-DOK centrima, kao i prenoenje ili primarno unoenje podataka u raunala pokazuju pravac u kojem bi se trebala razvijati upotreba dokumentacije.

51

uvanje / arhiviranje dokumentacije Arhiviranje znai precizno oznaavanje i odlaganje dokumentacije, njezino uvanje i obradu koja osigurava uvjete za njeno brzo i djelotvorno pronalaenje. Sam izvornik se arhivira prema odreenim klasifikacijskim sustavima, a dokumentacija prenesena na druge medije arhivira se ovisno o znaajkama tog medija. Izvornu dokumentaciju i onu prenesenu na druge medije arhiviramo u IN-DOK centrima ija osnovna zadaa nije da bude arhiv dokumentacije ve mjesto gdje se moe dobiti potrebna informacija o dokumentaciji ili sam podatak u nekonvencionalnom obliku, u sekundarnoj publikaciji, raunalnom ispisu i sl. Uvjeti uvanja pretpostavka su dobrog arhiviranja koje dokumentaciju mora osigurati od raznih uzroka unitenja (npr. u sluaju rata, elementarnih nepogoda, krae i sl. ). Sustavom arhiviranja trebalo bi se omoguiti kvalitetno i jeftino reproduciranje dokumentacije koja je arhivirana, a pritom maksimalno tititi izvornik i upotrebljavati dokumentaciju prenesenu na druge medije. U Hrvatskoj ne postoji jedinstven IN-DOK centar koji bi bio vrh dokumentacijsko-informacijske piramide ve se dokumentacija arhivira u institucijama za zatitu kulturne i prirodne batine, u muzejima i galerijama, djelomice u arhivima, a ponekad i u bibliotekama. U muzejskoj djelatnosti djeluje MDC ( Muzejski dokumentacijski centar ) koji arhivira neke elemente muzejske dokumentacije, organizira te dijelom i provodi informatizaciju muzejske djelatnosti.

52

5.3 Komunikacija
5.3.1 Izloba kao oblik muzejske komunikacije Izloba kao glavni oblik muzejske komunikacije u pravilu je vezana uz muzej kao instituciju koja raspolae prostorom, zbirnim fondom i osobljem. Ona je element muzejske politike i slijedi protok vremena i promjene u drutvu. Izlobom u muzeju uspostavljaju se neprekidni komunikacijski procesi izmeu posjetitelja izlobe i onoga to predstavlja izlobu. Posjetitelj koji dolazi na izlobu mora posjedovati odreene osobine poput otvorenosti, izraenog zanimanja, znanja i sposobnosti praenja sadraja, mora imati oblikovano ili barem naznaeno stanovite prema stvarima ije poruke eli konzumirati. Izloba u muzeju elementarni je oblik prezentativne muzejske komunikacije, jer je organizirani sustav unutar kojega i pomou kojega muzej prezentira drutvenoj i kulturnoj javnosti poruke sadrane u muzejskim predmetima. Upitamo li se to se prezentira, tada moemo rei da se na izlobi prezentiraju muzejski predmeti u takvim meusobnim odnosima koji uz pomo muzeografskih pomagala stvaraju poruku koja istovremeno prikazuje razinu dostignutog znanja o odreenom problemu i preuzima na sebe stanovitu didaktiku obvezu da to znanje prikae na odgovarajui nain. Na pitanje tko prezentira odgovor je najee da je to grupa strunjaka u kojoj su najmanje tri
53

osobe. Kustos muzeja koji daje koncepciju i osnovni scenarij, koji formulira poruku izlobe i pokuava pratiti njezinu realizaciju do zavrne faze ispitivanja miljenja publike; zatim dizajner koji pretvara stvarnost i poruku muzejskih predmeta u trodimenzionalni koncept izlobe tj. koji stvara okolinu ili ambijent izlobe u kojoj se zbiva i prenosi poruka; i napokon pedagog koji e sudjelovati u grupi da bi osigurao da odreene edukacijske aplikacije nau svoje mjesto kako bi se sadraj i poruka izlobe prenosili na prihvatljiv, logian i edukacijski podoban nain. Naravno, toj se osnovnoj grupi strunjaka pridruuje i niz drugih koji pomau u odreenim segmentima procesa, kao to su konzervator, likovni umjetnik i napokon razne vrste obrtnika koji e izraditi sve to je potrebno da muzejska izloba funkcionira. Na pitanje gdje se prezentira odgovor je, barem to se muzejskih izlobi tie, vrlo jasan. Poglavito u muzeju, a i bez obzira na to odvija li se izloba izvan muzeja, znai u nekom povijesnom ili drugom odgovarajuem ambijentu ili pak u neutralnom prostoru, treba imati na umu da su svi prostori muzejske prezentacije zapravo prostori u kojima se ostvaruje posebna realnost, umjetno konstruirana, da su svi izloeni predmeti i dalje izvan realnog svijeta i da oni ive u stvorenom svijetu. Pitanje kada se prezentira isto tako vrlo je delikatno, jer nas uvodi u fenomen vremena. Bez obzira na to koliko nam razliitih tipova vremena stajalo na raspolaganju, ipak je svaka izloba u muzeju vremenski vrlo jasno odreena; ona traje i istovremeno ima ogranien vijek trajanja. Bez obzira na to o kojoj je vrsti izlobe rije, njeno trajanje ovisi o drutvenom interesu, o kulturnom i strunom interesu za pojedinu tematiku i o eventualnoj potrebi da se taj muzejski materijal upotrijebi za stvaranje neke druge izlobe. Izloba pokuava stvoriti dokumentacijsko i informacijsko vrijeme, ponekad rekonstruirati povijesno vrijeme ili ga staviti u odnos s drutvenim vremenom. Ona omoguava da se posjetitelj u odreenom trenutku sadanjosti susretne s onim znaenjima predmeta koja u sadanjem vremenu dobivaju uvijek neku drugaiju konotaciju po emu izloba i jest informacijsko-dokumentacijski sustav. Pitanje je i kako se prezentira. Odgovor ovisi o mnogo razliitih initelja, a prije svega o odnosu raspoloivih muzejskih predmeta i pomagala. Kreator izlobe doznaje od posjetitelja je li nain na koji je izloba postavljena stvorio onaj efekt i prenio onu poruku po kojoj posjetitelj nakon to izae s neke izlobe ne bi smio ostati isti. Napokon dolazimo do pitanja motivacije; zato se neto prezentira, zato se neto izlae? Odgovor na pitanje je jasan - da se prenese jasna i definirana poruka i da se prikae znanje koje je motiviralo upravo takvu poruku. Educiranje posjetitelja na
54

izlobi, a to je u konanici jedan od glavnih ciljeva izlobe, ne provodi se samo serviranjem neke koliine znanja, nego motivacijom posjetitelja da se zainteresiraju kako bi se na izlobi mogli ukljuiti u odreene procese i aktivno sudjelovati te pronai nove kvalitete. Ne moemo zanemariti jo jedan razlog ili cilj izlaganja, poglavito u muzejima i poglavito njihovoga zbirnog fonda, a to je proces objektivizacije tog zbirnog fonda u realnom svijetu i realnom vremenu. Na kraju, iznimno vaan initelj jest samostalnost muzejske djelatnosti u kreiranju izlobene politike. Iako se ne smije zanemariti uloga drutvene sredine u kojoj muzej djeluje, ipak muzej svojim metodama treba biti u poziciji relativne nezavisnosti od drutvene sredine, kako izborom teme za izlaganje, tako i odreivanjem funkcioniranja dimenzija i sadraja pojedinih izlobi. Uvaavanjem ta dva temeljna elementa muzej stvara osnovne pretpostavke da prezentativna komunikacija djeluje u svom stimulativnom podruju, da izloba bude neponovljiv oblik muzejske komunikacije sa svijetom; neponovljiv utoliko to se ne mogu dogoditi dvije jednake izlobe stoga to ih nee raditi isti ljudi i to e drutvena situacija i drutvena pa i fizika sredina biti takve da e izlobe biti nuno razliite.

55

5.3.2 Ostali oblici komuniciranja Ostali oblici komuniciranja muzeja i kulturne batine koja se u njima uva ili za koju se oni brinu s ovjekom i njegovom drutvenom okolinom ne oituju se u direktnoj vezi muzejskog predmeta ili pak predmeta ili sklopa batine s posjetiteljem. Oni se koriste razliitim medijima pomou kojih prenose znanje o muzealijama i kulturnoj batini i dokumentiranje njihove poruke. Iako su dananje mogunosti medija iznimno velike, oni jo uvijek nisu u stanju zamijeniti izvorni predmet jer gotovo uvijek daju predodbu njegovoga izgleda i materijalne strukture ili pak iznose njegova znaenja ne omoguujui one izazove koje pred nas postavlja suoavanje s izvornim predmetom batine. Shvaajui sva ova ogranienja, treba rei da medijski oblici komuniciranja muzealija i kulturne batine ipak otvaraju niz mogunosti koje su nedostupne izvornom predmetu. To je u prvom redu mogunost prijenosa poruke kulturne batine ili informacije o njoj na daljinu, izvan fizikog dosega izvornog predmeta ili ambijenta. Koliko god izlobe kao oblici muzejske komunikacije imale ogranieno vrijeme trajanja nakon ega se gube kao informacijsko-komunikacijski sustavi, toliko svi drugi oblici muzejske komunikacije imaju ogranien vremenski trenutak identifikacije s predmetom nakon ega traju onoliko koliko njihova materijalna struktura doputa; mogu se reproducirati i nastavljati ivot, ali njihov funkcionalni, strukturalni i razvojni, pa prema tome i zbiljski identitet vie nikada nee biti identian predmetu, zbirkama ili ambijentima ije su poruke i informacije komunicirali. Iako muzeji nisu uvijek svjesni ogranienja ovih drugih oblika komuniciranja vlastite poruke, oni igraju vanu ulogu u cjelokupnom odnosu muzeja i publike. Medijski oblici komuniciranja koji koriste papir, brouru, knjigu ili razglednicu, dijapozitiv, videovrpcu, videodisk, magnetofonsku vrpcu ili kompaktni disk, filmsku vrpcu ili raunalnu disketu, pa napokon i reprodukciju, kopiju ili umanjenu maketu nekog predmeta, do kreacija koje su inspirirane muzejskom graom, pogodni su za prenoenje muzejske poruke u intime ljudskih ivota. Premda e se mnoga od tih sredstava koristiti kao muzeografska pomagala od kojih e neka biti nezamjenjiva, poput kataloga izlobe ili fotografije, glazbe ili video-projekcija, multivizije ili kompjutorskih programa ili pak drugih oblika vizualizacije stvarnosti u muzejskom svijetu poruka, ona e posluiti publici i mnogim drugim znanstvenim ili kulturnim institucijama koje skupljaju produkte muzejske edicije, da onaj dio poruka koje su mediji uspjeli zabiljeiti prenesu u budunost, da ih ugrade u svoj vlastiti svijet, kako bi im mediji mogli rekonstruirati vrijeme iz nekog drugog svijeta u kojem su participirali taj kratki trenutak boravka u muzeju ili na izlobi. Postoji realna opasnost ili pak izuzetna prigoda da medijske aplikacije zamijene predmete na izlobama, odnosno da potpuno izmijene funkciju muzeja. Privlanost i interpretativne mogunosti koje nadilaze materijalnost i oblik predmeta, mogunosti stvaranja interpretativnih sustava, nesluene
56

Stranica virtualnog muzeja na internetu

mogunosti pohrane informacija u svim oblicima trae ve sada, a jo e vie trait u budunosti, odgovor na pitanje svrhe i smisla tradicionalnog muzeja. Muzej e komunicirati s publikom i preko izgovorene rijei, organiziranjem predavanja i razgovora o temi izlobi, muzejskog istraivalakog ili sakupljakog rada ili pak prireivanjem razliitih priredbi koje e biti u funkciji muzejskih izlobi ili muzejskog posla u cjelini. Meutim, vei dio ovih oblika komuniciranja ostat e vezan uz muzejsku instituciju, pa ak i muzejsku zgradu. Bit e komplementaran drugim oblicima muzejske komunikacije i pridonosit e vrem vezivanju muzeja uz vlastitu drutvenu i kulturnu okolinu. Postat e dijelom kulturnog ivota koji se inicira u muzeju i po emu muzej sve vie postaje mjestom okupljanja ljudi, mjestom kreativne i aktivne veze s prolou.

57

5.3.3 Stalni postav i interdisciplinarnost u muzejima

Marko Matei

58

5.3.4 Tipologija izlaganja U pripremanju muzejske postave i izlobi u muzeju koriste se metode koje potjeu iz metoda kreiranja stalnog postava. Primjenjuju se zavisno od mogunosti muzeja, zahtjeva i ambicije pojedinih izlobi. Godine 1970. Z. Z. Stransky napravio je prvu tipologiju izlaganja. Ukoliko njegovu podjelu nadopunimo suvremenim idejama, izlobe moemo podijeliti na sljedei nain: Stalni postav: U njemu se nalaze svi najvaniji, istiniti i znanstveno utemeljeni prikazi i teme koje govore o znaenju nekog muzeja. Stalni postavi mora bit estetski sreen, pouan i zanimljiv. On mora bit odraz muzeja koji kao ustanova treba skupljati, uvati i izlagati predmete neke vrste. Stalni postav ne postavlja znanstvena pitanja i ne potie problematiku neke teme. Povremena izloba: Koristi materijal iz zbirnog fonda muzeja, ali ga ne pokuava prikazati u cijelosti, ve samo djelomino i tako postavlja problematiku odreene teme. Isto tako moe dodatno nadopuniti spoznaje o nekoj temi koja je inae dio stalnog postava. Povremene su izlobe uglavnom namijenjene uem krugu poznavatelja teme jer zahtijevaju viu razinu razumijevanja nego li kod posjetitelja laika, iako su i njima zanimljive i ire im vidike. Ovakva izloba koristi rjeenja koja se odlikuju prolaznou i privremenou. Pokretna izloba: To je izloba bez muzealija, opremljena kopijama, reprodukcijama i modelima. Te su izlobe u pravilu poune ili animacijske. One mogu biti putujue i obilaziti razna mjesta te tako iriti poruku. Velika tematska izloba: Svrha izlobe nije samo prezentacija muzealnog fonda jednog muzeja, a za prijenos poruke ne koristi se samo muzejski materijal. Takve izlobe bave se iroki temama iz polja povijesti, kulture, tehnike i umjetnosti. Korijeni im seu u polovicu prologa stoljea. Mogu se, a i ne moraju odravati u muzeju, reprezentativne su, cjelovite, sveobuhvatne i vremenski ograniene. Na njima dolazi do mijeanja inventara iz muzeja i onoga iz samostana ili privatnih zbirki. Kada takve izlobe zavre jedini trag njihovoga postojanja su katalozi. Izlobe se mogu podijeliti i na sljedei nain: istinski zanimljive - nose vanu poruku, a ljudi koji ih posjeuju imaju interes za temu; estetski privlane - uglavnom umjetnike izlobe; didaktike izlobe - objanjavaju procese, priaju priu, te pokuavaju voditi posjetitelja tako

da on sam doe do zakljuka i ponese pravu poruku. Postoje jo i sljedee vrste izlobi: narativne izlobe pripovijedanje im je temeljni organizacijski princip; obino pripovijetka tee kao u knjizi te ima poetak i kraj; materijal koji se prezentira uvjetovan je temom prie koja se prikazuje; situacijske izlobe izlobe primarnog iskustva; obino ih nalazimo u prirodoslovnim

59

muzejima gdje pomou diorama imitiraju stvarni svijet ili u povijesnim muzejima gdje se stvara prostor razdoblja i tako imitira cjelokupna slika toga vremena; estetske izlobe nastoje izlobene predmete pokazati u punoj njihovoj ljepoti; takve izlobe evokativne izlobe Pokuavaju prizvati razdoblje, zemlju, ambijent, stil vremena te se slue didaktike izlobe nastoje ravnopravnim koritenjem muzejskog materijala i pomagala biti dominiraju kad je posrijedi izlaganje umjetnikih djela; izlobenim prostorom kao sa scenom na kojoj se odvijaju scene sa sadrajem; poune i prenijeti neke spoznaje posjetitelju. Muzejske izlobe mogu biti statine i dinamine tj. razlikuju se po uestalosti mijenjanja postava. Dinamine su promjenjive, trae participaciju posjetitelja i zna se dogoditi da neki vizualni medij (npr. film u prirodoslovnom muzeju) zamjeni izvorni predmet. Dinamine su uglavnom problemske ili tematske izlobe te putujue izlobe. Sve izlobe i njihov uspjeh ovise o tehnici izlaganja. Tehnika izlaganja omoguuje komunikaciju izmeu posjetitelja i muzejskog eksponata, a ako je taj posao odraen loe neke se poruke nee uspjeti prenijeti.

60

5.3.5 Prezentiranje spomenika kulture Muzealnost predmeta i sklopova batine najvie dolazi do izraaja u njihovoj prezentaciji, tj. u postupku u kojem se nastoji na samom spomeniku itko ukazati na njegove vrijednosti i specifinosti, esto uz pomo muzeografskih pomagala, poput oznaka, tabli, raznih oblika tumaenja, vodia, informacijskih centara i sl., kako bi spomenik kulture ili bilo koji drugi predmet batine mogli prikazivati spoznato znanje o sebi i iskazivati sve svoje realno mogue vidljive osobine. Prezentiranje spomenika kulture nain je na koji se strunoj i ostaloj javnosti vizualno pokazuje kako su rijeene dileme to ih pred nas postavlja oblikovna i povijesna, tj. vrijednosna slojevitost materijala i oblika neke zgrade ili sklopa zgrada, slike, kipa ili nekog drugog predmeta. Svako prezentiranje kulturne batine zapravo je interpretacija, kojom se iz bogatog ivota spomenika izabiru one faze, ivotne situacije ili detalji pomou kojih e se stvoriti i oblikovati povijesna slika spomenika relevantna trenutku prezentiranja. Stoga je odgovornost prezentiranja kulturne batine u prostoru znatno vea od one u muzejskoj stvarnosti, jer se s prvom ivi, a k drugoj se dolazi u posjet, jer je prva stabilnija i njome se direktno intervenira u materijal i oblik spomenika, a druga je promjenjiva i ovisi o karakteru i vrsti izlobe. Objektiviziranje predmeta Ono je potrebno zbog dimenzije sadanjosti koja se unosi u te procese i svodi se na tenju prema ispunjavanju objektivnih i subjektivnih pretpostavki kojima se odreuju nain i dimenzije intervencija na spomeniku, koje su esti inicijator i pratitelj prezentiranja batine. 1. Objektivna pretpostavka je sam spomenik. On u sebi sadri svu slojevitost koju elimo prezentirati. Njegovom analizom esto dolazimo do veoma jasne i itke studije raspona i kontinuiteta razvojnih faza, slojevitosti materijalne strukture i konstrukcije, kako za prouavanje spomenika i stjecanje znanja o njemu, tako i za izricanje ocjene mogunosti spomenika za prezentiranje. 2. Subjektivne pretpostavke svode se na ocjenu podobnosti mogue nove namjene spomenika za isticanje neke od ranijih razvojnih faza, ili pak postojee namjene za isticanje muzealnosti spomenika, kao i na htijenje investitora da se pozabavi ovim vrijednosnim aspektom strukture kulturne batine u prostoru. Kriteriji Kriteriji za aktualnu intervenciju u povijesnu strukturu spomenika temelje se na valorizaciji spomenika, jer nam vrijednost spomenika otvara pretpostavke za izbor struktura, oblika ili faza razvoja na spomeniku koje emo prezentirati. Poznavanje spomenika olakava i objektivizira valorizaciju. Kriteriji nadalje osiguravaju potovanje integriteta ili cjelovitosti spomenika, to znai
61

da u procesu odabira elemenata za prezentiranje valja iskljuiti iz razmatranja ono to bitno remeti dojam cjelovitosti spomenika. Koncepcija Koncepcija je izbor razvojne faze spomenika koja e se prezentirati i nain prezentacije, a stvara se nakon provedenih analiza spomenika. Ona je misaoni proces u kojem se odreuje pristup batini nakon provedenih potrebnih istraivanja i analiza i nakon provedbe utemeljene valorizacije. Bitni dio koncepcije je selektivnost kojom se provodi negativna selekcija, tj. eliminiraju se oni elementi koji su nevani za prezentaciju. 1. 2. 3. 4. etiri temeljne komponente su: Znanstvena komponenta Estetska komponenta Funkcionalna komponenta Ljudska komponenta

Mogunosti opih usmjerenja naina prezentiranja Mogunosti opih usmjerenja naina prezentiranja prvenstveno graevina kao spomenika kulture mogu se grupirati na razne naine.

62

Postoje etiri teoretske mogunosti: 1. 2. 3. 4. Prezentiranje posljednjeg ivog sloja spomenika Prezentiranje posljednje cjelovite faze u ivotu spomenika Prezentiranje najvrednijeg sauvanog sloja Prezentiranje slojevitosti kao temeljne vrijednosti spomenika Metode Metode koje su nam na raspolaganju za prikazivanje muzealnosti ili povijesnosti kulturne batine, prvenstveno u prostoru, izvan muzeja, nisu specifine samo za procese prezentacije. One se primjenjuju i u drugim intervencijama na spomenicima kulture, preklapaju se i kombiniraju tako da njihova uporaba i stupanj iskoristivosti ovisi o odabranoj koncepciji prezentiranja. Krene li se od opsega intervencije, metode se mogu klasificirati kao: metoda potovanja izvornika; arheoloka metoda; metoda rekonstrukcije;

metoda interpolacije (novih oblika i materijala).

63

5.3.6 Muzejski upotrebljavani spomenici kulture Spomenicima kulture koji su upotrebljavani kao muzeji, primarna je namjena da posjetitelju organizirano prikazuju svoje spomenike vrijednosti. Zato su ureeni i opskrbljeni edukativno informativnim pomagalima koja posjetitelja upuuju na ono to treba vidjeti, to treba znati o spomeniku i kojim putem treba ii kako bi se dobila cjelovita i sustavna slika o spomeniku. Iako takav spomenik ivi in situ, on se paljivo odrava i njeguje, izbjegavajui opasnost uporabe koja bi ga degradirala. Uvjeti za muzejsku uporabu poglavito su vrijednost i pogodnost spomenika, njegova prilagodljivost namjeni te niz vanjskih faktora (smjetaj, prirodna okolina, tradicija i sl.). Naravno, za takvo ureenje vana je i mogunost podrke od strane drutva. Muzejsko upotrebljavanje spomenika postalo je kulturna potreba upoznavanja ovjeka s vlastitom prolou te je spomeniku dana namjena koja e ga dulje odrati zajedno s porukom koju prenosi i interpretira. Svaki spomenik kulture koji ureujemo i prezentiramo u svrhu njegovog koritenja kao muzeja treba zadovoljiti odreene uvjete. Najprije, spomenik treba biti znanstveno i muzeoloki

64

obraen kako bi nam postala jasna njegova znanstvena vrijednost i iskoristljivost informacija koje on nudi. Mora nam biti jasna njegova povijest i razvitak, kako bi se definirala ideja prezentiranja. Konani rezultat prezentiranja mora biti itkost spomenika, postignuta prostornom organizacijom muzejski upotrebljavanog spomenika. Elementi koji pomau da se bolje shvati kulturna poruka takvog prezentiranog spomenika su vidljive i komunikacijski dobro oblikovane legende s tlocrtima lokaliteta, logian smjer kretanja obiljeen razliitim strukturama gaznih ploha ili vizualnim oznakama, naznake onih dijelova zgrada koji eventualno nedostaju te oznaavanje razliitosti nastanka povijesnih slojeva tamo gdje se oni preklapaju. Potpunijem doivljaju pridonose kvalitetni tiskani vodii poput malih znanstvenih monografija, odnosno popularnih prospekata. Sastavni dio svake prezentacije je i uporaba svjetla njime se obogauje vizualni doivljaj prostora. Arheoloki lokaliteti Najpogodnija vrsta spomenika za muzejsku uporabu su dobro ureeni i prezentirani arheoloki lokaliteti. Stil prezentiranja takvih spomenika ovisi o njihovoj vrijednosti, o podneblju, o mentalitetu ljudi i okoline u kojoj se nalaze i o broju posjetitelja. Takvi spomenici imaju karakter stalnog muzejskog postava. Kod njih je nuno prikazati njihove osnovne znaajke, koje se dopunjuju i mijenjaju novim istraivanjima. Za utvrivanje tematike i potpuniji dojam, izlau se i pratei sadraji poput informativnog ili orijentacijskog centra, te zbirke predmeta koji su naeni na lokalitetu. Sva muzeografska pomagala slue da se posjetitelju doara vrijeme u kojem su odreeni slojevi takvog lokaliteta funkcionirali. Ruevine Muzeoloki pristup ruevinama nije bitno razliit od onog u sluaju arheolokih lokaliteta slojevi znaenja prezentirani su vertikalno unutar graevine. Ruevine srednjovjekovnih starih gradova ili drugih povijesnih graevina vrlo su srodnog znaenja. Prezentiranje ruevina povijesnih graevina naglaava se prateim muzeografskim instrumentima. Za logian i sveobuhvatan obilazak i razgledavanje grade se drveni ili laki betonski mostovi preko iskopina i jaraka, pomone drvene ili metalne stube za prijelaz preko zidova, izdignute gazne plohe i staze prijelaz preko arheolokih slojeva. Za sigurnost na viim dijelovima zidova grade se ograde. Prostori ruevine koji su ostali pod krovom, mogu se iskoristiti za izlobe kojima se obogauje cjelokupni kompleks i za izlaganje arheolokih nalaza s lokaliteta. Prezentiranje ruevine odreuje se istraivanjem njezinih pojedinih dijelova, najee pomou nalaza koji se sauvao u arheolokim slojevima tako ih se prostorno i oblikovno odredi, da bi na kraju bili rekonstruirani ili rekomponirani. Rekonstruiranje elemenata koji nedostaju, odnosno rekompozicija postojeih zbog tenje, pa i nepaljivosti moe dovesti do nestajanja izvornog oblika, ime se smanjuje mogunost za daljnja istraivanja i nova saznanja.
65

Arheoloki nalazi ispod postojeih ivih struktura Poseban oblik prezentiranja rezultata arheolokih istraivanja ine ureeni arheoloki nalazi ispod postojeih ivih struktura. Oni se javljaju na mjestima gdje je lokacija vanija od zgrada koje se nalaze na njoj. To su mjesta visokih simbolikih vrijednosti, kao to su crkve i katedrale, dvorci i utvrde, gradske vijenice ili rekreacijski objekti (primjerice terme), gdje su zgrade nastajale jedna iznad druge; esto tako da starije slue mlaima kao temelj. Da bi se spomenute strukture prezentirale ljudima dananjice primjenjuju se komplicirana tehnika i tehnoloka rjeenja. Ona moraju osigurati pristup takvim prostorima, uiniti ih sigurnima i lakim za odravanje te na kraju privui ljude u taj minuli svijet. S obzirom da se izloba nalazi u tami podzemlja svjetlo igra glavnu ulogu kod prezentiranja cjelokupnog prostora, ponajvie za naglaavanje pojedinih arheolokih nalaza i za izdvajanje slojeva. Dakle, jedino se u izoliranim i kontroliranim ambijentima moe odrati na ivotu ono to nema realnu ivotnu funkciju. Takvi nalazi svjedoe o prostorima i strukturama proteklih vremena kojih vie nema. Njih je ovjek razorio do te mjere dokle mu je njihova fizika struktura smetala u ostvarivanju novih zamisli. Ouvane pojedinane graevine Granino podruje muzejski upotrebljavanih spomenika kulture ine ouvane pojedinane graevine koje su konzervirane ili restaurirane. U nekim sluajevima rije je o graevinama u kojima nema inventara i esto nisu dovoljno atraktivne ni impresivne da bi zadovoljile interes posjetitelja. Stoga se njihov prostor koristi i za neke druge javne priredbe (npr. crkve izvan kulta) kao to su koncerti ili manje dramske predstave. Jedan nain davanja posebne vrijednosti nekoj graevini jest prezentacija njenoga inventara ponajvie onog koji ima umjetniku vrijednost i time tu graevinu ini riznicom kulturne batine. Takve se dijelove naglaava dodatnim osvjetljenjem, a informacije o njima dostupne su u vodiima.
66
Dvorac Malbork

Primjer takvog sluaja su crkve koje se koriste u kultu. Drugi je nain primijenjen na starim gradovima, dvorcima ili palaama. Izgubivi svoju prvotnu namjenu zbog promjena u drutvu, ureeni su i opremljeni odgovarajuim inventarom da predstavljaju vrijeme u kojem su nastali, odnosno vrijeme kada su bili u naponu snage. Ovdje je muzejska uporaba spomenika vie posveena opremi i inventaru, pa je esto njegova arhitektura nedovoljno prezentirana. Najvei problem kod koncepcije i prezentacije stvaraju jedino objekti iji slojevi predstavljaju nekoliko vremenskih razdoblja njihovog ivota. Pitanje kako i koje vrijeme prezentirati, rjeava se spoznajama i eljama sadanjosti. Poseban sluaj ine spomenici u kojima su smjetene muzejske zbirke, koje s njima ne moraju biti direktno povezane. Naglasak kod prezentiranja i posjeta vie je na muzejskoj izlobi, a manje na samom spomeniku. Ipak, postoje pravila gdje smjestiti neku zbirku. 1. Zbirke memorijalnog karaktera izlau se u autentinim ambijentima, u kojima su boravile znaajne linosti (npr. Kopernikova kua u Torunu, Rembrandtova kua u Amsterdamu, Mozartova kua u Salzburgu); 2. Zbirke koje su vezana uz pojedini spomenik kulture izlau se u samom spomeniku i nalaze se u prvom planu, ali ambijent pridonosi boljem doivljavanju cjeline; 3. Kompleksne zbirke se u pravilu izlau u spomenicima s kojima nemaju nikakve veze. To su spomenici kulture prilagoeni za prihvat takvih zbirki, gdje njihovi prostori slue kao okvir. Pri tome je zanemareno prezentiranje spomenika, te oni esto gube svoju vrijednost. U ovu grupu spomenika ulaze i oni koji granie s posebnim tipovima muzeja. Tu se istodobno izlae sama arhitektura spomenika i muzejski materijal. Ovdje je problem u autentinosti materijala i analogno tome dislokacija spomenika. Primjer toga su kulturna sela za koja (zbog razvoja urbanizacije) preseljenje u muzeje na otvorenom predstavlja jedini uinkovit nain spaavanja seoske arhitekture i ambijenta. U tom sluaju, odabrani se spomenik kulture treba prilagoditi sadraju koji dobiva, te zaivjeti u tom stilu. Grupe spomenika Grupe spomenika najmanje se koriste kao muzeji. Problem je u tome to su takve cjeline ve dio razliitih oblika ivota, pa ih je tee upotrijebiti na klasian nain. Da bi to uspjelo, muzejska upotreba se mora vrsto vezati za druge interese i poticaje ureenih prostora koji imaju spomenikih vrijednosti. Npr. povijesna gradska sredita sadre materijal koji je iva pulsirajua struktura i ne smije se umrtviti. Muzejska uporaba treba omoguiti kvalitetnije itanje poruka grada i doivljavanje njegovih vrijednosti. Gradske zidine predstavljaju posebni fenomen. Njihov poloaj koristi se za smiljeno i organizirano doivljavanje grada sa zidina i njegov odnos prema neposrednoj okolici. Problem je kako ih muzeoloki iskoristiti, a da pri tome sredstva kojima se posjetitelja upuuje ne konkuriraju vrijednostima onoga to se eli pokazati.
67

6. Ustanove
6.1 Muzejski dokumentacijski centar (MDC) Muzejski dokumentacijski centar je krovna ustanova koja uva, prikuplja i objavljuje rad svih muzeja u Hrvatskoj. Kao pokreta i nukleus djelovanja muzejskih institucija u Hrvatskoj on svojim djelovanjem i modernom vizijom hrvatsku muzeoloku zajednicu stavlja uz bok drugim inozemnim muzeolokim institucijama, a inae iskljuivo znanstveni materijal pribliava irem spektru korisnika. Povijest muzejskog dokumentacijskog centra Ranih 50.-ih godina utvreno je kako u hrvatskim muzejima ne postoji nikakva sistematizirana evidencija niti je mogue dobiti konkretne informacije o muzejskim ustanovama. Priroda tog problema stvorila je potrebu za osnutkom centra koji bi djelovao kao jezgra i polazina toka kada je rije o muzejskim institucijama i njihovom radu. Muzejski dokumentacijski centar ( u nastavku skraeno MDC), osnovan je na inicijativu dr. Antuna Bauera 1955. g. u Zagrebu. U cilju osnivanja MDC-a, dr. Antun Bauer darovnim je aktom gradu Zagrebu poklonio bogat fundus dokumentacije, fototeke, strune biblioteke i grafike zbirke koji je prikupio tijekom tri desetljea, a koja se odnosi na muzeoloku problematiku. MDC je osnovan u svrhu: sustavnog prikupljanja, evidentiranja i obraivanja grae o razvoju i djelovanju muzejskih ustanova; prikupljanja strune muzeoloke literature, dokumentacije i grae; kako bi sluio strunjacima i svim osobama zainteresiranima za daljnje unapreenje muzejske struke; kako bi popularizirao rad i djelovanje muzejskih ustanova. Od svog osnutka pa sve do 1964. g., MDC djeluje u sastavu kolskog muzeja, a od 1966. g. pripaja se Tehnikom muzeju. Kao samostalna ustanova MDC je poeo s radom 22. srpnja 1968. u Mesnikoj ulici, a danas se prostorije centra nalaze na adresi Ilica 44 u Zagrebu. O djelovanju muzejskog dokumentacijskog centra MDC je danas, jednostavno reeno, srce mree hrvatskih muzeja. Aktualno mjesto ravnatelja Muzejskoga dokumentacijskog centra obnaa Vinja Zgaga koja svojim modernim pristupom usavrava i proiruje djelovanje institucije. U budunosti MDC vidi kao posrednika muzejskih baza s europskim bazama. Putem svoje osnovne djelatnosti - dokumentacijske, informacijske, savjetodavne, muzeoloke, istraivake, obrazovne, izdavake, knjinine i izlobene MDC
68

sudjeluje u razvoju hrvatske i svjetske muzejske zajednice. MDC potie: ouvanje znanja o povijesti muzeja i galerija Hrvatske; skupljanje i slanje podataka i informacija o muzejima; promidbu muzejske djelatnosti i postignua muzeja u irokoj javnosti; promidbu i unapreenje muzejske struke; osnivanje novih muzeja; izradu i predlaganje muzejskih zakona i pravilnika; irenje informacija o muzejima objavljivanjem strunih asopisa i publikacija; promicanje strunih standarda te unapreenje muzejske struke kreiranjem programa strunog usavravanja, stalnog obrazovanja; slobodan pristup informacijama i grai; informatizaciju i implementaciju novih tehnologija; suradnju hrvatskih muzeja s nacionalnim i svjetskim batinskim institucijama. MDC svojim zbirkama i graom te uslugama otvoren je kako strunoj muzejskoj zajednici, studentima, uenicima, istraivaima i znanstvenicima, tako i svim zainteresiranima bez obzira na njihov struni profil. Centar prua besplatne usluge uvida i koritenja baze podataka te knjininih i arhivskih zbirki u prostorima MDC-a, a jo nudi i teajeve preventivne zatite muzejskih zbirki i slika. Nadalje MDC djeluje kao registar muzeja te registar muzeja, zbirki i riznica u vlasnitvu vjerskih zajednica iji se podaci takoer nalaze pri ovom centru. MDC je od svog osnutka za svoj rad primio brojne nagrade i priznanja renomiranih inozemnih i domaih institucija, ustanova kao i novinskih kua i izdavaa. itav rad MDC-a dostupan je na slubenoj internet stranici www.mdc.hr, na kojoj korisnici mogu dobiti sve one informacije i usluge koje centar prua.

Dr. Antun Bauer

69

6.2 Arheoloki muzej u Splitu Osnivanju Arheolokog muzeja u Splitu pogodovalo je putovanje cara Franje Josipa I. i njegove supruge Dalmacijom 1818. godine. Carska je obitelj ostala zadivljena ostatcima Dioklecijanove palae, raznih zbirki starina i zvonika katedrale. Arheoloki muzej u Splitu osnovan je 22. kolovoza 1820. godine. Za njegovo osnivanje bili su zasluni i carevi pomonici, a posebno istraivanja u Solinu i okolici. Godine 1884. ravnateljem muzeja postao je don Frane Buli, koji je zapoeo sustavno popisivanje cjelokupnog arheolokog i knjinog fonda te otvorio 13 kataloga podijeljenih po vrsti materijala. Takav nain voenja inventara zadrao se sve do 2005. g. kad se prelo na obradu grae putem raunalnog programa M++. U inventarnim knjigama do tada je bilo inventirano vie od 38.000 predmeta. Uz mjesto ravnatelja muzeja Buli je obnaao i mjesto ravnatelja i profesora na Klasinoj gimnaziji, konzervatora i predsjednika drutva Biha, te mnoge druge znaajne i odgovorne dunosti. Poetkom dvadesetog stoljea Arheoloki je muzej istraivao na prostoru gotovo itave Dalmacije, a njegov fond ve je tada brojao tisue spomenika. Stoga je Buli bio prisiljen osigurati novu zgradu za smjetaj velike koliine arheolokih nalaza. Radovi su zapoeli 1912. godine, a zgrada koja se i danas koristi bila je uglavnom dovrena 1914. godine. Ureena je velika izlobena dvorana za manje predmete, vrt s lapidarijem i uvaonice u podrumskim prostorima. ezdesetih godina prologa stoljea uslijedili su popravci i preureenja. Poetkom dvadesetog stoljea Muzej je imao dva zaposlenika, poslunika i uvara iskopina u Solinu. Buli, iako je bio ravnatelj, za svoju funkciju nije primao plau, pa se za izradu dokumenata i restauriranje spomenika kao i za struni arheoloki rad zaposlio
70

Anton

Steinbuchel

von

Rheinwall, profesor arheologije i ravnatelj Carskoga muzeja u Beu. Ubrzo su uslijedila i arheoloka

Mihovil Abrami. Godine 1923. kustosom je postao Antun Grgin, a 1936. naslijedio ga je Cvito Fiskovi. Tijekom kasnijeg vremena broj se kustosa postupno povea, pa se godine 2000. njihov broj popeo na deset. Od samoga poetka rad Muzeja bio je usredotoen na antiku Salonu. Na lokalitetu Manastirinama Buli je 1898. podigao kuu nazvanu Tusculum, koja je kasnije postala muzejskom depandansom u kojoj borave djelatnici Muzeja. U kasnije vrijeme vie je pozornosti posveeno Issi i Naroni, pa su tamo osnovane i podrune zbirke, a ona u Vidu prerasla je u samostalan muzej. Do 1910. godine, kad je osnovan Etnografski muzej, u Splitu nije bilo druge muzejsko-galerijske ustanove pa je mnogo predmeta koji po tematici ne bi trebali pripadati arheolokom muzeju ipak u njemu bilo pohranjeno. Do sredine dvadesetoga stoljea Muzej je istraivao na svim vanijim salonitanskim lokalitetima: Manastirine, Marusinac, episkopalni kompleks, Kaplju, teatar, forum, amfiteatar, Hortus Metrodori itd. Osobito su znaajna bila istraivanja prapovijesnih lokaliteta poput sojenikog naselja Dugi (Otok) kod Sinja 1955. i 1956., peine karin Samograd u Mirlovi Zagori 1958.-1960., gomila oko Vrela Cetine 1953., 1954. i 1958., oko Bogomolja na Hvaru 1981. i oko Vida 1977. godine. Iz podruja podmorske arheologije istraeni su brodolomi na rtu Sv. Ivana kod Vignja 1971. i 1972. te u uvali Veloj Svinji na Visu 1972., 1973. i 1977. Posebnu cjelinu unutar Muzeja predstavlja njegova bogata knjinica koja se stalno obogaivala, u poetku iskljuivo kupovinom i darovanjima a od 1878. i zamjenom za muzejski asopis Bullettino di archeologia e stora dalmata, koji su pokrenuli Mihovil Glavini i Josip Alaevi. Prvi broj objavljen je povodom ezdesete obljetnice slavnog arheologa Theodora Mommsena, to je izazvalo negodovanje javnosti jer je Mommsen bio poznat kao antislaven i estoki protestant. Godine 1884. urednitvo asopisa u potpunosti je preuzeo Buli, a 1920. u tom poslu pridruio mu se Abrami. Bullettino je poeo izlaziti na talijanskom jeziku jer je on, prema Glavinievim rijeima, bio diplomatski jezik arheologije. Talijanski se jezik zadrao sve do kraja I. svjetskog rata, a 1920. naziv asopisa pohrvaen je u Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. od godine 2005. asopis nosi naziv Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku. Prvu samostalnu izlobu Muzej je priredio 1959. u podrumima Dioklecijanove palae i tom prigodom izloio 25 antikih skulptura. Nakon toga,1965. godine uslijedila je izloba Portretna umjetnost Salone i 1976. izloba o rezultatima podmorske arheologije Muzeja. Tijekom zadnja dva do tri desetljea izlobe se niu jedna za drugom. Za svoj uspjean rad na podruju arheologije Muzej je dobio i nekoliko vrijednih priznanja.
71

6.3 Arheoloki muzej u Zadru Arheoloki muzej u Zadru po svojoj starosti ide u red najstarijih arheolokih muzeja u Hrvatskoj, a samo je desetak godina mlai od Arheolokog razvila se muzeja na u Splitu. stare Dananja muzeologija u Zadru temeljima kolekcionarske, a time na neki nain i muzejske djelatnosti. Ve krajem etrnaestog stoljea javlja se prvi poznati sakuplja, posebice rimskih natpisa, Juraj Benja. Polovicom osamnaestog stoljea Ante Danielli Tommasoni sakupio je najveu i najljepu zbirku antikih skulptura na podruju Dalmacije. Najmonumentalniji dio zbirke sastojao se od osam kipova rimskih careva, otkrivenih 1768. godine u vrtu Josipa urovia u Ninu. Prema nekim sumarnim katalozima, od kojih je prvi tiskan 1818. godine, zbirka je sadrala preko 300 kiparskih djela, veinom od kamena, brojne antike natpise, keramike i staklene posude, oko 6.000 komada novca, zbirku slika i veu knjinicu. Ona je kasnije dospjela u nasljedstvo obitelji Pellegrini-Danieli koja ju je 1859. prodala u Udinama u sjevernoj Italiji. Na aukciji odranoj 1900. i 1901. zbirka je rasprodana, a Arheoloki institut u Beu otkupio je dvadesetak kiparskih djela za Arheoloki muzej u Zadru. Ostatak materijala raznio se u muzeje u Veneciji, Akvileji, Milanu, Kopenhagenu i dr. Arheoloki muzej u Zadru osnovan je 30. studenoga 1832., na dan kada je austrijski namjesnik u Dalmaciji general Vetter Vjenceslav von Lilienberg izdao proglas da se graa iz cijele Dalmacije prikuplja u Zadru kao sjeditu pokrajine. Graa za muzej u poetku se smjetala u jednu prostoriju osnovne kole na poloaju crkve sv. Tome, a zatim u tadanju gimnaziju koja se nalazila u bivem samostanu sv. Krevana u Zadru. Godine 1877. crkva Sv. Donata naputena je kao skladite i ostala je slobodna. Iste godine Ivan Smiri zapoeo je njeno ienje i ureenje te prikupljanje arheoloke i kulturno-povijesne grae. Zadar je po Rapallskom ugovoru 1920. kao enklava pripojen Italiji. Godine 1943. Talijani su, povlaei se, odnijeli veinu najvrjednije grae, a osobito manje i lake predmete. U bombardiranjima je bila poteena samo crkva sv. Donata i u njoj izloene zbirke. U tim uvjetima bilo je potrebno iznova organizirati muzejski i znanstveni rad te mnoge druge poslove. Godine 1954. muzej je preseljen u zgradu biveg Zavoda sv. Dimitrija, kasnije Filozofskog fakulteta, a danas Sveuilita. Godine 1972., pri obnovi sklopa samostana i crkve sv. Marije, izgraena je i nova zgrada muzeja. Po najsuvremenijim metodama toga vremena u njoj su godine 1974. postavljene
72

stalne izlobe srednjeg vijeka u prizemlju i rimskog razdoblja na I. katu, a godine 1975. stalna izloba prapovijesti na II. katu. Idejna i likovna rjeenja dao je akademski slikar Mladen Pejakovi, a muzeoloke su koncepcije izradili Janko Beloevi (srednji vijek), ime Batovi (prapovijest) te Julijan Medini i Boidar Ilakovac (antika). Danas su u prizemlju muzeja izloeni arheoloki nalazi iz vremena 7. - 12. st., od kojih se najvei dio vee za materijalnu i duhovnu kulturu Hrvata; na prvom su katu izloeni brojni predmeti koji ilustriraju ivot u sjevernoj Dalmaciji u doba Rimljana, a na drugom katu izloen je pretpovijesni arheoloki materijal iz kamenog i metalnog doba (od oko 10.000 g. pr. Kr. do dolaska Rimljana). Muzejske aktivnostiobuhvaaju obavljanje sustavnih, zatitnih i sondanih arheolokih istraivanja, zatitu i obradu arheoloke grae te njeno prezentiranje, organizaciju i ugoivanje povremenih izlobi. Arheoloki muzej Zadar izdaje i svoje godinje glasilo pod nazivom Diadora, a do danas je iz tiska izaao 21 svezak s brojnim znanstvenim radovima hrvatskih i inozemnih autora. Kao dravni muzej, Arheoloki muzej Zadar pokriva podruje Zadarske upanije s otocima Rabom i Pagom. Unutar Muzeja djeluju Odjeli za prapovijesnu, antiku, srednjovjekovnu arheologiju, Odjel za podmorska arheoloka istraivanja, Odjel za pedagoko-andragoku djelatnost, Konzervatorsko-restauratorski odjel, Knjinica i drugi, te kao zasebna organizacijska jedinica i Muzej ninskih starina u Ninu. U Arheolokom muzeju Zadar uva se preko 100.000 raznih arheolokih predmeta iz svih kulturnih i povijesnih razdoblja od paleolitika do kraja 11. stoljea.

73

6.4 Arheoloki muzej u Zagrebu O muzeju Arheoloki muzej u Zagrebu jedan je od slijednika nekadanjega Narodnog muzeja, najstarije muzejske ustanove u Zagrebu. Ta prva nacionalna muzejska institucija poela je javno djelovati 1846. godine, danom otvorenja stalne izlobe u prostorima tadanjega Narodnog doma u Opatikoj ulici 18. Od utemeljenja Muzej je prolazio kroz razliite organizacijske faze. Na prijedlog Sabora, 1866. g. postao je Zemaljskim zavodom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, djelujui pod njegovom zatitom, kao i pod upravom Akademije, a Muzej je tada ujedno bio podijeljen na Arheoloki i Prirodoslovni odjel. Od 1878. godine Arheoloki odjel djeluje samostalno, ali i dalje u sklopu Narodnog muzeja. Arheoloke zbirke poetkom 1880-ih godina preseljene su u skuene prostore novoizgraene Akademijine palae na Zrinskom trgu, a 1945. potpuno se osamostalivi, Muzej je dobio na koritenje palau na Zrinskom trgu 19, u kojoj i danas djeluje. Muzejski fundus danas sadri priblino 400.000 razliitih predmeta. Ve 1880-ih godina Muzej zapoinje i sustavna arheoloka iskopavanja pribavljajui na taj nain bogatu spomeniku grau vanu za prouavanje ivota stanovnitva od pretpovijesnog do srednjovjekovnog doba. Muzejski fundus sistematiziran je u odgovarajuim zbirkama. Pretpovijesna, Antika (grki i rimski spomenici) i Srednjovjekovna zbirka slijede uobiajeni kronoloki sustav. Muzej posjeduje i bogatu Egipatsku zbirku, jedinstvenu u ovim prostorima, kao i Numizmatiku zbirku, jednu od najveih zbirki takve vrste u Europi i svijetu. Muzej posjeduje i znaajne kolekcije grkih i rimskih spomenika. Osobito treba istaknuti bogatu kolekciju oslikanih grkih vaza, podrijetlom iz Grke, odnosno june Italije, zatim dragocjenu kolekciju kamenih spomenika (skulpture, reljefi, natpisi i dr., koji su ranije bili u vlasnitvu grofa Lavala Nugenta), a osobitu pozornost privlae glasoviti povoji zagrebake mumije, odnosno Zagrebaka lanena knjiga (Liber linteus Zagrabiensis), rukopis s najduim etruanskim tekstom. Muzej trenutno nema cjelovit stalni postav jer nedostaju dijelovi postava Antike zbirke te itav postav Srednjovjekovne zbirke. Od 1999. godine za posjetitelje je, otvoren stalni postav Numizmatike zbirke, Pretpovijesne zbirke i prethodno spominjane Egipatske zbirke. Nedavno je za javnost otvoren i dio Antike zbirke sa spomenicima iz grkog razdoblja, domaeg i inozemnog podrijetla.

74

Pregled zbirki Antiki odjel U muzejskoj Antikoj zbirci je zastupljena spomenika graa iz razliitih domaih nalazita, ali i iz nekih susjednih zemalja. Od grkih spomenika domaeg podrijetla od osobite je vanosti niz natpisa javnog karaktera, jedinstvenih povijesnih vrela o grkom kolonizatorskom djelovanju na dijelu dananje hrvatske obale. Kolekcija grkih oslikanih vaza, preteito inozemnog (junoitalskog i atikog) podrijetla najcjelovitija je i najbogatija kolekcija takvog sadraja na hrvatskom prostoru. Egipatski odjel Fundus egipatske zbirke broji vie od 2.100 predmeta i uglavnom je nabavljen u prolom stoljeu otkupom od obitelji austrijskog podmarala Franza Kollera. Glavni dio fundusa ine predmeti iz kasnog razdoblja starog Egipta (1070. god. pr. Kr. - 30. god. po Kr.). Iz tog razdoblja potjee niz spomenika u kamenu i bronci. Numizmatiki odjel Numizmatika zbirka Arheolokog muzeja svojim je sadrajem blia profilu kabineta. Broji vie od 270.000 primjeraka metalnog novca, papirnih novanica, medalja, spomenica, plaketa, znaaka, kolajni i markica. Znaajna je i Numizmatika biblioteka koja djeluje u sklopu zbirke.

75

Pretpovijesni odjel Pretpovijesna zbirka, koja sadri oko 78.000 predmeta, jedna je od najveih i najcjelovitijih zbirki takvoga sadraja na prostoru Hrvatske. Raznorodna graa prua uvid u razvoj i slijed kultura pretpovijesnih razdoblja na povijesnim hrvatskim prostorima, ukljuujui i podruje vojvoanskog Srijema, u rasponu od sedam tisuljea tj. od mlaeg kamenog doba pa sve do mlaeg eljeznoga doba. Srednjovjekovni odjel Srednjovjekovni odjel najmlai je odjel Ahreolokog muzeja u Zagrebu, a kao samostalan odjel postoji i djeluje tek od 1945. godine. Odjelna zbirka uva vie od4.000predmeta. Ona obuhvaa arheoloku ostavtinu brojnih naroda, plemena i etnikih skupina koje su u razdoblju od 5. od 15. stoljea nastavale ili se kratko zadravale na dananjim hrvatskim prostorima (Huni, istoni Goti, Gepidi, Langobardi, Heruli, Avari, Kutriguri, Ugri, Maari i dr). Osim navedenih odjela/zbirki u okviru muzeja djeluju i Odjel za dokumentaciju, Pedagoki odjel, Konzervatorsko-restauratorski odjel, Knjinica i Odjel za marketing. Godine 1970. iz tiska je izaao prvi broj muzejskog glasila Vjesnik Arheolokog muzeja u Zagrebu, koji u 3. seriji izlazi gotovo kontinuirano od 1879. godine.

76

6.5 Arheoloki muzej Istre Utemeljenje i djelovanje Muzeja u Puli Skupljanjem kamenih spomenika u Augustovom hramu 1802. g. maral Marmont, namjesnik u Ilirskim Pokrajinama od 1809. do 1811., zapoeo je stvaranje muzejske zbirke u Puli. Posjetom austrijskog cara Franje Josipa I. Puli 1816. godine odobrena su novana sredstva za konzervaciju i restauraciju Augustovog hrama i sakupljene spomenike batine, koju je proveo arhitekt Pietro Nobile. Godine 1828. Giovanni Carrara nastavio je sakupljanje kamenih spomenika u Augustovom hramu i izradio popis (inventar) ukljuujui numizmatiku zbirku smjetenu u gradskoj palai, tako da se poetak njegovog djelovanja moe smatrati istinskim poetkom muzeologije u Puli. Otkrie kamenih, keramikih i metalnih predmeta u Nezakciju bilo je osnova za utemeljenje Gradskog muzeja (Museo Civico della Citt di Pola) u Puli 1902. godine. Prvim ravnateljem bio je imenovan dr. Bernardo Schiavuzzi, a 1906. zamijenio ga je Alberto Puschi. Godine 1930. dvorane muzeja prvi su put otvorene za posjetitelje, a tom je prilikom izdan i vodi na talijanskom jeziku. Izloba je uz manje izmjene bila dostupna javnosti do kraja II. svjetskog rata kad su za vrijeme angloamerike uprave mnogi predmeti preneseni u Italiju. S nekim izmjenama u lapidariju i postavom preostalih eksponata 1949. godine muzej je ponovno otvoren kao specijalizirani Arheoloki muzej Istre. Godine 1968. otvoren je u prizemnim prostorijama i hodnicima Muzeja preureen i dopunjen lapidarij kao samostalna stalna izloba izabranih, sistematski rasporeenih i struno obraenih kamenih spomenika. Prilikom razrade koncepcije lapidarija nastojalo se omoguiti da izloeni spomenici prue iri vizualni pregled materijalne kulture kroz povijesna razdoblja od antikih vremena preko kasne antike i srednjeg vijeka. Antiki izloci se veinom sastoje od rimskih natpisa i nadgrobnih spomenika. Kameni spomenici u srednjevjekovnom dijelu lapidarija uglavnom pripadaju arhitektonskoj sakralnoj dekoraciji i kamenom pokustvu veih ili manjih crkvenih graevina u Puli i pulskoj okolici. Godine 1968. u Augustovom hramu u Puli otvorena je nova izloba pod nazivom Antika kamenostatuarna plastika; izloba je koncipirana tako da daje pregled najljepih izloaka rimske skulpture i
77

portretne umjetnosti, te pokae izbor sitne bronane plastike, uglavnom kultnog znaenja. Godinu dana kasnije u podzemnoj galeriji ispod amfiteatra u Puli je otvorena stalna izloba Vinogradarstvo i maslinarstvo Istre u antiko doba, u to vrijeme jedinstvena na Mediteranu. Sastoji se od rekonstrukcije antike pree za groe i mlina za masline s vie velikih kamenih recipijenata dopremljenih s antikog lokaliteta na Barbarigi. U jednom dijelu podzemlja izvrena je rekonstrukcija antikog brodoloma kod Savudrije s velikom koliinom amfora i olovno-drvenim sidrom. Godine 1961. zapoelo je izdavanje arheolokog asopisa Histria archaeologica. U suvremeno ureenim izlobenim dvoranama prvog kata Muzeja 1970. je otvorena prapovijesna izloba, koja obuhvaa pet velikih dvorana s izlocima fosila te artefakata iz starog kamenog doba i kasnijih razdoblja, sve do rimskog. Nakon istraivanja ostataka rimske gospodarske vile u ervar Portu djelomino je konzerviran i rekonstruiran dio keramiarske pei, stambeni dio objekta s malim privatnim termama te konzerviran graevinski ostatak uljare. Nalazi su uklopljeni u parkovno-urbani prostor naselja i marine tj. arheoloki park 1980. godine. U nastojanju ouvanja i prezentacije istraene arheoloke batine, 1983. utemeljen je i Arheoloki park Nezakcij uz otvorenje stalne muzejske zbirke u malenoj zgradi na lokalitetu. Prve vijesti o Nezakciju potjeu iz antikih pisanih izvora (Tit Livije, XLI, II, 4-16), a materijalna potvrda da Vizae predstavlja ostatke grada sa slavnom prolou, potvrena je poetkom stoljea nalazom zavjetnog rtvenika caru Gordijanu (3. st.) na kojoj se spominje Res Publica Nesactiensium. Lokalitet je okruen s 800 m istraenih bedema. Na samom ulazu u grad, izmeu rimskih i prapovijesnih vrata, nalazila se bogata prapovijesna nekropola. Pronaene urne i predmeti koji su kao prilog poloeni u grobove ukazuju na slojevitost naseljavanja i pokapanja od 11. st. pr. Kr. do rimskog osvajanja. Za uspjean kulturan i drutveni rad, Arheoloki muzej Istre primio je vie znaajnih priznanja. Odlukom Ministarstva kulture, prosvjete i porta Republike Hrvatske 1994. godine Arheoloki muzej Istre, kao muzejska i kulturna ustanova izuzetnog znaaja dobio je status dravnog nacionalnog muzeja.
78

Ustroj muzeja Zbirke: Prapovijesna Antika Kasnoantika Srednjovjekovna

Spomenici u gradu Puli na skrbi Muzeja: Amfiteatar Augustov hram Dijanin hram Mozaik Kanjavanje Dirke Sergijev slavoluk Dvojna vrata Herkulova vrata Bazilika sv. Marije Formoze

Dislocirani objekti u sastavu Muzeja: Nezakcij

79

7. Zakoni
7.1 Zakon o muzejima Zakon o muzejima donesen je 9. listopada 1998 u Zagrebu. Podijeljen je na sljedea poglavlja: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Ope odredbe Muzejska graa Osnivanje i prestanak Matina djelatnost Ustrojstvo i upravljanje Osiguranje muzejske grae i druge imovine Sredstva za rad Nadzor nad radom Struno muzejsko osoblje

10. Hrvatsko muzejsko vijee 11. Kaznene odredbe 12. Prijelazne i zavrne odredbe. 1. Ope odredbe Zakonom o muzejima ureuju uvjeti i nain obavljanja muzejske djelatnosti, ustrojstvo i nain rada muzeja, muzejska graa, muzejska zvanja i druga pitanja od znaenja za muzejsku djelatnost koju obavljaju muzeji kao ustanove te muzeji, galerije i zbirke unutar ustanova i drugih pravnih osoba 2.Muzejska graa Muzejsku grau ine civilizacijska, kulturna te prirodna dobra, kao dio nacionalne i opeljudske batine. Muzeji, te muzeji, galerije i zbirke unutar ustanova i drugih pravnih osoba vode dokumentaciju o muzejskoj grai. Oni si duni omoguiti uvid u muzejsku grau i muzejsku dokumentaciju radi njene znanstvene i strune obrade. Mogu je pribavljati kupnjom, darovanjem, nasljeivanjem, zamjenom i terenskim istraivanjem. Takoer su duni svakih 5 godina izvriti popis muzejske grae. 3. Osnivanje i prestanak Muzeji mogu osnovati Republika Hrvatska, upanije, Grad Zagreb, gradovi, opine, te domae pravne i fizike osobe. Mogu se osnovati ako postoji: muzejska graa i muzejska dokumentacija; prostor, oprema i sredstva za rad; struno osoblje. Oni se utvruju rjeenjem Ministarstva kulture, a prestaju s radom prema zakonu uz dozvolu Ministarstva kulture. 4. Matina djelatnost Matina djelatnost je oblik strunog djelovanja unutar sustava muzeja Republike Hrvatske, a
80

provode je matini muzeji. Ona obuhvaa sljedee poslove: struni nadzor nad radom muzeja i strune pomoi; unapreenje strunog rada u muzejima; usklaivanje rada unutar sustava muzeja. 5. Ustrojstvo i upravljanje Ureuje se statutima i drugim opim aktima muzeja. Muzejom upravlja upravno vijee od 3 ili 5 lanova. Muzejom koji ima do 5 zaposlenih upravlja ravnatelj. Upravno vijee donosi prijedlog ravnatelja o programu rada i razvoja muzeja, nadzire njihovo izvravanje i odluuje o financijama. Ravnatelj organizira i vodi rad i poslovanje muzeja. Njih razrjeuje ministar kulture. Muzej ima struno vijee od najmanje 3 lana. Ima i voditelja i muzejski odbor. 6. Osiguranje muzejske grae i druge imovine Osiguranje muzejske grae provodi se kod osiguravajueg drutva. Sredstva osiguravaju osnivai muzeja te osnivai ustanova i drugih pravnih osoba unutar kojih su muzeji, galerije i zbirke. 7. Sredstva za rad Sredstva za rad osigurava osniva, ali i iz vlastitih prihoda, sponzorstva, darovanja i na drugi nain u skladu sa zakonom. 8. Nadzor nad radom Nadzor obavljaju matini muzeji, a struni nadzor nad radom matinih muzeja i zatitom Ministarstvo kulture. Nadzor nad zakonitou obavlja Ministarstvo kulture te upanijski uredi, odnosno Gradski ured za kulturu Grada Zagreba. Ako se ustvrdi da nije neto u skladu sa zakonom mora se u roku od mjesec dana promijeniti. Ako ne, moe se ukinuti ili zabraniti rad muzeja. 9. Struno muzejsko osoblje Struno osoblje ine zaposlenici. Muzejska zvanja su: kustos, vii kustos, muzejski savjetnik, muzejski pedagog, vii muzejski pedagog, muzejski pedagog savjetnik, dokumentaristi, informatiari, restauratori, diplomirani knjiniari, arhivisti, preparatori, muzejski tehniari, vii muzejski tehniari, arhivski tehniari, vii arhivski tehniari, fotografi i vii fotografi. Odluku o stjecanju viih zvanja donosi ministar kulture na prijedlog Hrvatskog muzejskog vijea. 10. Hrvatsko muzejsko vijee Hrvatsko muzejsko vijee savjetodavno tijelo koje obavlja strune i druge poslove muzejske djelatnosti. Ima predsjednika i 6 lanova koje imenuje ministar kulture. Mandat traje 4 godine. Sredstva za njegov rad daje Ministarstvo kulture.
81

11. Kaznene odredbe Novana kazna od 5.000,00 do 50.000,00 kn predviena je za: ne voenje dokumentacije o muzejskoj grai; povjeravanje muzejske grae na uvanje suprotno zakonu; ne dostavljanje podataka za upis oevida. Za zamjenu i prodaju muzejske grae suprotno zakonu je kazna od 10.000,00 do 100.000,00 kn. 12. Prijelazne i zavrne odredbe Ministar kulture je duan imenovati predsjednika i lanove Hrvatskog muzejskog vijea u roku od mjesec dana. Zaposlenici koji nisu poloili struni ispit moraju ga poloiti u roku od 1 godine ili gube posao. Na dan stupanja na snagu ovoga Zakona prestaju vaiti: Zakon o muzejskoj djelatnosti; odredbe lanka 1., 3., 5., 6., 9., 11., i 16., Zakona o upravljanju ustanovama u kulturi; odredba lanka 30. Zakona o odreivanju poslova iz samoupravnog djelokruga jedinica lokalne samouprave i uprave; Zakon o Hrvatskom povijesnom muzeju; Zakon o Muzejsko-galerijskom centru.

82

7.2 Zakon o zatiti i ouvanju kulturnih dobara Zakon o zatiti i ouvanju kulturnih dobara donesen je 18. lipnja 1999. godine te je doivio 3 izmjene i to dvije izmjene 2003. godine i jednu izmjenu 2009. godine. Zakonom o zatiti i ouvanju kulturnih dobara ureuju se: dobara. Kulturna dobra od interesa su za Republiku Hrvatsku i uivaju njezinu osobitu zatitu. Kulturnim dobrima smatraju se pokretne i nepokretne stvari od umjetnikog, povijesnog, paleontolokog, arheolokog, antropolokog i znanstvenog znaaja; arheoloka nalazita i arheoloke zone, krajolici i njihovi dijelovi koji svjedoe o ovjekovoj prisutnosti u prostoru, a imaju umjetniku, povijesnu i antropoloku vrijednost; nematerijalni oblici i pojave ovjekova duhovnog stvaralatva u prolosti kao i dokumentacija i bibliografska batina i zgrade, odnosno prostori u kojima se trajno uvaju ili izlau kulturna dobra i dokumentacija o njima. Vlasnici i nositelji prava na kulturnom dobru, te drugi imatelji kulturnog dobra odgovorni su za zatitu i ouvanje kulturnih dobara prema odredbama Zakona. Svi su graani duni skrbiti o zatiti i ouvanju kulturnih dobara, te prijaviti nadlenom tijelu dobro za koje se smatra da ima svojstvo kulturnog dobra. Kulturna dobra mogu biti pokretna i nepokretna te nematerijalna. Sva kulturna dobra na podruju RH upisuju se u Registar kulturnih dobara. Nadleno tijelo stalno prati stanje kulturnih dobara i pie izvjea. Kulturna dobra, kao i sva dobra pod preventivnom zatitom ne mogu se iznositi u inozemstvo, osim ukoliko se iznosi radi izlaganja, ekspertiza, obavljanja radova na zatiti i ouvanju kulturnog dobra ili drugih opravdanih razloga uz odobrenje nadlenog tijela. Ugroenim kulturnim dobrom smatraju se nepokretna kulturna dobra upisana u Listu svjetske batine ili u Listu ugroene svjetske batine, kao i kulturna dobra upisana u Registru kojima je poloaj ugroenog kulturnog dobra utvren odlukom ministra kulture, a na prijedlog Hrvatskog vrste kulturnih dobara, uspostavljanje zatite nad kulturnim dobrom, obveze i prava vlasnika kulturnih dobara, koncesije i koncesijska odobrenja na kulturnim dobrima, mjere zatite i ouvanje kulturnih dobara, obavljanje poslova na zatiti i ouvanju kulturnih dobara, obavljanje upravnih i inspekcijskih poslova, rad i djelokrug financiranje zatite i ouvanja kulturnih dobara, druga pitanja u vezi sa zatitom i ouvanjem kulturnih

Hrvatskog vijea za kulturna dobra,

83

vijea za kulturna dobra. Hrvatsko vijee za kulturna dobra je osnovano radi praenja i unaprjeivanja stanja kulturnih dobara. Upravne i strune poslove na zatiti i ouvanju kulturnih dobara predviene Zakonom te inspekcijske poslove u podruju zatite i ouvanja kulturnih dobara obavlja Ministarstvo kulture RH. Poslove restauriranja, konzerviranja i obnove kulturnih dobara obavlja Hrvatski restauratorski zavod kao javna ustanova u vlasnitvu Republike Hrvatske. Zakonom su predviene novane kazne u iznosu od 50.000,00 do 500.000,00 kn za tee povrede Zakona, od 20.000,00 do 200.000,00 kn za prekraje srednje teine, te kategorija od 3.000,00 do 40.000,00 i od 1.000,00 do 10.000,00 kn za lake povrede zakona.

84

7.3 Pravilnik o sadraju i nainu voenja muzejske dokumentacije o muzejskoj grai

Pravilnik o sadraju i nainu voenja muzejske dokumentacije o muzejskoj grai donesen je 29. srpnja 2002. godine. Pravilnikom se utvruju sadraj i nain voenja muzejske dokumentacije koja nastaje u muzejima i galerijama, te muzejima, galerijama i zbirkama unutar ustanova i drugih pravnih osoba, kao i postupci koji se odnose na stvaranje i pohranjivanje muzejske dokumentacije. Muzejska dokumentacija je sustavno izraen, prikupljen, organiziran i pohranjen skup podataka, koji je nastao u tijeku procesa strune obrade, zatite i prezentacije muzejske grae, te se temelji na dogovorenom i utvrenom broju i kvaliteti podataka o predmetu, grupi predmeta ili cjelokupnom fondu. Svrha je voenja muzejske dokumentacije da se preko pregledno i sustavno obraenih fondova prui tona informacija o muzejskoj grai, njezinu stanju, izlobama, drugim manifestacijama i aktivnostima muzeja, te o povijesti muzeja sa strunog i znanstvenog aspekta. Muzeji su duni redovito voditi primarnu (temeljnu), sekundarnu i tercijarnu muzejsku dokumentaciju. Primarnu dokumentaciju ine: inventarna knjiga muzejskih predmeta, katalog muzejskih predmeta, knjiga ulaska muzejskih predmeta, knjiga izlaska muzejskih predmeta, knjiga pohrane muzejskih predmeta i zapisnici o reviziji muzejske grae. inventarne knjige audio-vizualnih fondova, inventarna knjiga hemeroteke,
85

Sekundarnu dokumentaciju ine:

knjiga evidencije o izlobama, evidencija o konzervatorsko-restauratorskim postupcima, evidencija o pedagokoj djelatnosti, evidencija o strunom i znanstvenom radu, evidencija o izdavakoj djelatnosti, dokumentacija o marketingu i odnosima s javnou te dokumentacija o osnivanju i povijesti

muzeja. Tercijarna dokumentacija generira se iz fondova primarne i sekundarne dokumentacije u obliku tezaurusa, indeksa, katalokih listia i saetaka, a u funkciji je breg pretraivanja i koritenja podataka iz postojeih dokumentacijskih fondova.

86

Literatura
DIN 2009. K. Din, Arheoloki muzej Istre u Puli, u J. Balen - B. euk, Hrvatska arheologija u XX. stoljeu; Zbornik radova, Matica hrvatska, 377-418. DUPLANI 2009. A. Duplani, Arheoloki muzej u Splitu i njegov Bullettino / Vjesnik, u J. Balen - B. euk, Hrvatska arheologija u XX. stoljeu; Zbornik radova, Matica hrvatska, 271288. JURI 2009. R. Juri, Arheoloki muzej u Zadru, u J. Balen - B. euk, Hrvatska arheologija u XX. stoljeu; Zbornik radova, Matica hrvatska, 321-356. MAROEVI 1993. I. Maroevi, Uvod u muzeologiju, Zavod za informacijske studije, Zagreb. MIRNIK 2009. I. Mirnik, Arheoloki muzej u Zagrebu, u J. Balen - B. euk, Hrvatska arheologija u XX. stoljeu; Zbornik radova, Matica hrvatska, 289-320. ULC 1978. B. ulc, Zbirke umjetnina u antiko doba, Muzeologija, 22. www.amz.hr www.amzd.hr www.mdc.hr www.mdc.hr/pula www.mdc.hr/split-arheoloski

87