EKSPRESIONIZAM U SLIKARSTVU

I KNJIŽEVNOSTI
• Ekspresionizam franc. expression – izraz, izražaj.
Umjetnički smjer koji je najveći zamah doživio
između 1910. – 1925. godine izvorno u slikarstvu,
a potom se proširio i na ostale umjetnosti poput
glazbe, književnosti, kazališta i tada još uvijek
mlade filmske umjetnosti.
• Danas ekspresionizmom zovemo modernu
umjetnost koja deformacijom objekta na slici ili
skulpturi teži za što intenzivnijim izrazom
osjećaja.
• Nastaje kao opozicija kako naturalizmu, kojemu je
svrha bila objektivno prikazivanje vanjskog svijeta,
tako i impresionizmu, kojemu je svrha bilo
odražavanje osjetilnih dojmova.

• IMPRESIONIZAM
Poticanje unutarnjih osjećaja
(impresija) preko vanjskoga podražaja
(cilj je prikazati doživljaj trenutka).
EKSPRESIONIZAM
Osnovni cilj je iznijeti unutarnje stanje
autora, odnosno one osjećaje koji
prožimaju samo autora i tako oblikuju
njegovo viđenje svijeta.
• Ekspresionisti se obraćaju vječnim čovjekovim
strastima i težnjama, traže vanvremensku i
nadvremensku karakterizaciju čovjeka, žestoko se
obaraju na zadovoljstvo i utilitarizam građanske
civilizacije. Njih zanima samo neposredan život,
njegov izravni i neposredni odjek, krik, odraz.
• Umjetnost se, drže ekspresionisti, mora u
potpunosti okrenuti prema unutrašnjosti, kako bi
razabrala otkuda izvire moć oblikovanja i kako se
subjektivna, unutrašnja stvarnost uopće može
izraziti tako da je netko drugi razumije.
• Svrha je umjetnosti da uzbudi, da izazove
osjećajni odziv, da uspostavi izravno i neposredno
razumijevanje kakvo karakteriziraju uzvik, krik i
uzdah mnogo više nego razgovor i obrazlaganje.
• Današnja povijest umjetnosti i književnosti
razlikuje tri faze ekspresionizma
• Predratni ili kozmički ekspresionizam
• Ratni ekspresionizam
• Poslijeratni ili socijalni ekspresionizam
 Predratni ili kozmički ekspresionizam
• Prva faza u kojoj se unutarnja ekspresija
projicira prema nečemu vanzemaljskom i/ili
nebeskom.
 Ratni ekspresionizam
• Obilježen je živim i pretjerano grotesknim
slikama unutarnjeg užasa proizašlog iz žrtava
Prvoga svjetskoga rata.
Poslijeratni ili socijalni ekspresionizam
• Tematika usmjerena prema čovjeku,
socijalnom aspektu i kritici otuđenog
suvremenog društva, a glavni "likovi"
najčešće su mali ljudi čijim se sudbinama
autori i bave.
 Ekspresionizam u likovnoj umjetnosti

Prvi veliki ekspresionist bio je slikar Vincent van Gogh

(1853-1890). Na njegovim slikama intenzivne boje i grčevit
rukopis malih jednakih poteza stvaraju deformaciju
prirodnih oblika i izražavaju uzbuđenje i nemir. U
posljednjem desetljeću začetnikom ekspresionističkog
slikarstva smatra se Edvard Munch, norveški slikar koji je u
svojim djelima prvi počeo primjenjivati elemente
ekspresionizma. Dugi i vijugavi potezi i intenzivne boje
pojednostavnjuju likove i pejzaže na njegovim slikama
izražavajući stravu i užas, potisnuti svijet straha i groze koji
on otkriva pod prividom običnog građanskog života.
Njegove slike Strah i Krik prvi su relevantni primjeri
pesimistične ekspresije unutarnjeg stanja koji će obilježiti
ekspresionizam.
• U slobodnoj i naglašeno individualnoj
interpretaciji slikani ili modelirani objekt se
izobličuje, deformira; boja je jedna od glavnih
izražajnih sredstava; istaknute konture i
dramatični kontrasti koriste se kako bi što jače
izrazili unutarnji subjektivni doživljaj
stvarnosti.
• Do izražaja dolazi krajnja sloboda i
antinaturalistička interpretacija kolorizma.
• Prodor ekspresionizma u Njemačkoj obilježen
je osnivanjem grupe Die Brücke (most) u
Dresdenu 1905. godine. Tu su zajednicu
osnovali: Ernst Ludwig Kirchner, Erich Heckel,
Karl Schmidt-Rottluff i Fritz Bleyl. Kirchner je
sastavio manifest koji je namijenio novoj
generaciji stvaralaca, svojevrsni apel upućen
svima onima koji žele neposredno i
nekrivotvoreno izraziti ono što ih nagoni na
stvaranje. Grupi su pristupili Emil Nolde i Max
Pechstein, a nešto kasnije i Otto Mueller.
 Svima im je bio zajednički prezir prema društvenom
sustavu u kojem su živjeli i težnja k temeljitoj obnovi
kulture. Skupno su djelovali različitim oblicima
zajedničkoga života te neumornim propagandnim
radom i intenzivnim izlaganjem na izložbama kojih su
priredili čak sedamdeset. U svojoj težnji za “izrazom”,
ekspresijom, pripadnici grupe Die Brücke bili su
radikalni: boja u njihovim djelima dobiva subjektivan,
često vrlo intenzivan tretman, oblik se iskrivljuje,
kontrasti postaju dramatični, konture se naglašavaju.
Na taj način umjetnici izražavaju svoje emocionalne
reakcije na doživljaj stvarnosti koje se najčešće
manifestiraju u obliku nelagode, tjeskobe i drugih
teških duševnih stanja izazvanih spoznajom o
izgubljenosti u dehumaniziranom svijetu.
• Zbog jakih, neskladnih boja i nemirnih poteza kista na
njihovim uljima, zbog snažnih kontrasta na njihovim
grafikama i erotičnosti u prikazima, umjetnici grupe
Most smatrani su nasljednicima Cézannea, Gauguina,
van Gogha, Matissea i Muncha. Odlučni da se oslobode
represija tadašnjega državnoga uređenja, tzv.
Wilhelmova carstva, odabrali su simbolično ime Most
koje je označavalo njihovu želju za povezivanjem s
drugim mladim umjetnicima i intelektualcima, kako bi
se svojim djelima zajedno izborili za slobodniji i bolji
svijet.
• P. Klee, A. Kubin, O. Dix, G. Grosz, M. Beckmann, Paula
Modersohn-Becker i dr. koji u svom novom razdoblju
pripadaju općem pokretu ekspresionizma.
• Njihovi prikazi gradskoga života puni
napetosti, psihološki portreti, senzualni likovi
žena i muškaraca u iskonskim pozama, oštre
linije, klaustrofobičan prostor, jarke boje i
crno-bijeli kontrasti još su dugo i snažno
utjecali na umjetnost 20. stoljeća.
• Nakon zadnje zajedničke izložbe u Münchenu,
grupa Die Brücke 1913. godine se raspala.
Nekoliko godina prije, 1909., Kandinski biva
jednim od utemeljitelja novog udruženja
münchenskih umjetnika. Nakon razlaza tog
udruženja formira se skupina umjetnika Der blaue
Reiter (Plavi jahač). Naziv je potekao od almanaha
Plavi jahač koji je Kandinski pokrenuo s Franzom
Marcom. Godine 1911. pokretu pripadaju još i
Gabriele Münter, Aleksej Javlenski, August Macke
te kasnije i glazbenik Arnold Schönberg.
Početkom Prvoga svjetskog rata i ta se grupa
raspala. Kandinski se vratio u Rusiju, a Marc i
Macke otišli su u rat iz kojeg se nisu vratili.
• Nakon rata, doživjevši kulminaciju,
ekspresionizam oko 1923. ustupa svoje mjesto
novim previranjima i strujama. Godine 1937., za
vrijeme nacizma u “Kući njemačke umjetnosti“ u
Münchenu, ekspresionizam je prikazan kao ruglo,
sramota i izopačena umjetnost (Entartete kunst).
• Među francuske ekspresioniste (foviste) pripadaju
G. Rouault, M. Kisling, C. Soutine, i dr.
 Ernst Ludwig Kirchner

Amselfluh, 1923. ulje na platnu; prisutna je koloristička sloboda

kao i sve jača tendencija prema konstruktivnoj ulozi crteža.
Slikari tog perioda željeli su da slika ima mat karakter.
 Karl Schmidt-Rottluff

Kuće u noći, 1912.

Za razliku od Kirchnera i Heckela, djela Karla Schmidta-Rottluffa
ispunjena su mirom i ravnotežom. Različito obojena polja slijevaju
se u dvodimenzionalni uzorak u kojem je ukinuta razlika prvog
plana i pozadine.
 Emil Nolde

Ovaj portret prvi je u nizu akvarela kakve je Nolde od 1938. do 1945. tajno naslikao u
Seebüllu, nakon što su ga nacisti protjerali. Nolde je te male radove s neobično jakom
ekspresivnošću, zvao svojim “nenaslikanim slikama”. Tehniku akvarela doveo je do
savršenstva. Slikao ih je na japanskom papiru koji dobro upija vlagu.
• Francuski su ekspresionisti (G. Rouault, M. Kisling, C.
Soutine…) bili znatno umjereniji u svom izrazu i nisu
imali neku specifičnu homogenost, već su djelovali
neovisno, a elemente njihova slikarstva slijedili su i
brojni strani slikari koji su se okupljali u Parizu.
• Apstraktni ekspresionizam je američki umjetnički
pokret nastao poslije 2. svjetskog rata. Postigao je
svjetski utjecaj te postavio New York u središte
zapadnog umjetničkog svijeta preuzevši ulogu Pariza.
Pojam „apstraktni ekspresionizam“ uvodi 1929. godine
američki muzeolog i povjesničar umjetnosti Alfred H.
Barr Jr. u vezi s djelima Vasilija Kandinskog.
• Njihova su djela poznata po silovitim potezima kista,
iskrivljenim oblicima i naglašeno jakim koloritom.
 Ekspresionizam u Hrvatskoj
• Proljetni salon (1916. – 1928.)
• Vilko Gecan, Marijan Trepše, Vladimir Varlaj i
Milivoj Uzelac-Grupa četvorice
• Njihovo praško iskustvo vežu mnoge
zajedničke teme, zajednička motivska i stilska
ishodišta u rasponu od kubizma do
ekspresionizma, a njihov umjetnički angažman
imao je velikoga odjeka na čitavu hrvatsku
umjetnost oko 1920.
 Ekspresionizam u književnosti
• U jednoj svojoj varijanti ekspresionizam je lirska,
emotivna, moralna i misaona negacija stvarnosti
na koju ekspresionisti reagiraju i oštrinom izraza.
Želeći izraziti revolucionarna raspoloženja
vremena koje karakteriziraju ratne grozote i
poratne političke i socijalne borbe, oni se često u
ime neke više idealne harmonije suprotstavljaju
realnosti na apstraktan način boreći se za
duhovno i moralno očišćenje ljudi. Za
ekspresionizam je karakteristična leksička i stilska
bujnost, patetika, povišen ton, dramatičnost te
prenaglašavanje izraza.
• Pretežit dio ekspresionističkoga stvaralaštva
ostvaren je u lirici (G. Trakl, F. Werfel, E.
Lasker-Schüler, G. Benn, G. Heym) i drami (E.
Toller, E. Barlach, C. Sternheim, G. Kaiser, B.
Brecht, K. Kraus). Pripovjedna je proza slabije
zastupljena (A. Döblin, F. Kafka, A. Zweig, K.
Edschmid).
• Ključni predstavnici njemačkog ekspresionizma
bili su Rainer Maria Rilke, Hermann Bahr,
Georg Trakl, August Stramm i Gottfried Benn.
Gottfried Benn(1886. - 1956.)
• Mrtvačnica, Meso, Ruševine
(za razliku od ostalih
ekspresionista ne prikazuje
čovjeka kao neko uzvišeno
mitsko biće, već ga okom
liječnika opisuje kao
stvorenje koje podliježe
nezaobilaznim biološkim i
fiziološkim zakonima)
• Izabrane pjesme, Statičke
pjesme (zatvorenom
formom i bogatstvom
pjesničkih slika)
Georg Trakl (1887. – 1914.)
• Osnovne teme njegove
lirike su tamne životne
noći, besmislena
patnja, morbidna
priviđenja užasa koja
se objavljuju u snažnim
slikama asocijativnih
impresija
• Pjesme
• Sebastian u snu, Jesen
osamljenika
 Ekspresionizam u hrvatskoj
književnosti (1914. – 1928.)
• Ovo razdoblje omeđuju dva važna povijesna događaja;
početak Prvoga svjetskoga rata (1914.) i atentat na
hrvatske poslanike u beogradskoj Narodnoj skupštini
(1928.).
• U književnom smislu to vrijeme može se odrediti kao
razdoblje od kraja moderne i pojave prvih Krležinih
djela do početka drugog razdoblja hrvatske
književnosti.
• 1914. izlazi Hrvatska mlada lirika, u suprotnosti s
društvenom stvarnošću. Javljaju se ekspresionistička
djela u kojima se odražava duh ratne stvarnosti,
tjeskobe, straha, ali i pobune.
• Književnici pokreću časopise u kojima
prekidaju s tradicijom i postavljaju zahtjev za
novom umjetnošću.
• Ulderiko Donadini-Kokot 1916., život se
manifestira u stalnoj dinamici, pokazuje otpor
prema tradiciji, prihvaća ekspresionistička
načela, osjeća se nemir i pobuna.
• A. B. Šimić- Juriš (1917.), Vijavica
• M. Krleža i A. Cesarec-Plamen
• Najznačajniji predstavnik A. B. Šimić.
• Tom razdoblju svojom ranom fazom pripadaju
i neki književnici koji su se afirmirali u
sljedećem razdoblju (I. Andrić, M. Krleža, T.
Ujević).
 Obilježja poetike
• Osjećaj raspadanja cjelovite slike svijeta, strah, vizije, prihvaćanje
kaosa
• Poniranje u čovjeka – izražavanje vlastitih unutarnjih osjećaja (očaja,
straha, doživljaja kaotičnog svijeta)
• Pjesnici zahtijevaju potpunu slobodu u formi pjesme (ne prihvaćaju
ritam, rimu, uvode slobodan stih)
• Škrtost izraza
• Boje dobivaju simbolično značenje i upotpunjuju sadržaj pjesme
• Nizanje glagola kako bi se ostvarila unutarnja dinamika
• Važnost grafičkog izgleda pjesme
• Osnovni motivi i teme: ljubav, život, smrt, usamljenost, prolaznost,
pesimističan doživljaj svijeta
A. B. Šimić (1898. – 1925.)

• Središnji predstavnik novih

pogleda
• Najznačajniji pjesnik
ekspresionističke faze
• Negira tradiciju i povezanost
književnosti s društvenim
problemima
• Umjetnost za njega
predstavlja najintenzivniji
doživljaj
• Uvodi slobodan stih,
izostavlja interpunkciju radi
traženja slobode izraza
• Preobraženja
Miroslav Krleža (1893.- 1981.)
• Simfonije (1917.) –
ekspresionistička
obilježja: crne slutnje,
strah, bol, rušenje,
iracionalnost
• Drama Kraljevo
(1918.) – opći nemir
• Zahtijeva društveno
angažiranu književnost
Ivo Andrić (1892. – 1975.)
• Pjesme u prozi;
Ex Ponto (1918.),
Nemiri ( (1920.)
– vrijeme
provedeno u
zatvoru
• Jednostavne
lirske fraze