UVOD

to je to srednji vijek?
Pojam srednjeg vijeka pojavljuje se u 15. st. u vrijeme humanizma. Njime se oznaavalo razdoblje izmeu antike i renesanse. Razdoblje je znaajno jer se tada stvaraju dananje nacije i cijeli se europski prostor kristijanizira. Pojam Europa dobiva dananje znaenje. Periodizacija: Poetak pokrtavanje cara Konstantina I., selidba prijestolnice Carstva iz Rima u Carigrad 330. g., poetak seobe naroda, propast ZRC1-a 476. g., smrt bizantskog cara Justinijana 565. g., krunidba Karla Velikog 800. g. Kraj Kolumbovo otkrie Amerike 1492. g., pad Carigrada pod Osmanlije 1453. g., Magellanovo oplovljivanje svijeta, Tridesetogodinji rat, Francuska revolucija 1789. g. zbog nestanka feudalizma, izum tiskarskog stroja, poetak reformacije od strane M. Luthera.

I.
Politike prilike

RIMSKI SVIJET U 4. STOLJEU

Srednjovjekovna Europa nastaje na temeljima Rimskog Carstva, to znai da srednji vijek nije radikalan prekid s antikom. Rimska je civilizacija bila jedina, jer su u nju bile uklopljene druge sredozemne kulture (Egipat, Sirija,...). Preko granica Carstva su ivjeli barbari, odnosno germanska plemena i Arapi. U 4. st. rimski se car smatrao boanstvom. Nosio je oznaku dominus, to znai gospodar. Prvi takav car bio je Dioklecijan, koji je vladao apsolutistiki imenovao je sve slubenike, odreivao poreze i kontrolirao vojsku. Ceremonijal Dioklecijanovog dvora bio je preuzet s istoka njemu se pristupalo u proskinezi, tj. niice. Zbog efikasnije obrane od barbara, Carstvo je podijeljeno na 4 dijela kojima su vladala 2 augusta i 2 cezara tetrarhija. Ti veliki dijelovi zvali su se prefekture s prefektom na elu. Prefekture su bile podijeljene na dijeceze kojima su upravljali vikari, a dijeceze na provincije s guvernerima. Ukupno je bilo 4 prefekture, 12 dijeceza i 104 provincije. Osnovna jedinica lokalne uprave je bila civitas to znai gradska opina. Porezi u 4. st. rastu. Prikupljali su se na zemlju ovisno o plodnosti i stupnju proizvodnje zemljarina. Uvedene su mostarine i cestarine.

Ekonomsko i drutveno stanje

Ekonomija: Najvanija gospodarska grana bila je poljoprivreda, dok se trgovalo samo na lokalnoj razini. U Carstvu se smatralo poniavajuim baviti se trgovinom, to je jedan od razloga njene slabe razvijenosti. Senatorima je to bilo strogo zabranjeno. Gradovi su se hranom opskrbljivali s okolnog seoskog podruja. Nije bilo masovne obrtnike proizvodnje. Robovi su se koristili u svim proizvodnim djelatnostima. Nije bilo potrebe za centralizacijom proizvodnje, jer je svaki dio Carstva bio ekonomski samodostatan. Razlog tome lei u injenici da su u 4. st. svi zemljoposjedi bili velikih povrina i okupljali velik broj ljudi koji su mogli proizvoditi sve to je potrebno tom podruju. To i prestanak osvajakih ratova uzroci su slabljenja trgovine. Posljedica slabljenja nije bilo ekonomskog interesa
1

ZRC Zapadno Rimsko Carstvo

odravati politike veze pojedinih dijelova Carstva, dolo je i do krize gradova, tj. osnovnih upravnih jedinica to je uvjetovalo politiku krizu. Drutvo: Na vrhu drutvene ljestvice bili su senatori tu titulu nisu nosili samo lanovi Senata, nego i najbogatiji graani. Boravili su izvan grada na svojim zemljoposjedima villama. Na tim su posjedima ivjeli i svi oni koji su sudjelovali u proizvodnim djelatnostima (poljoprivrednici, tesari, pastiri, vinogradari,). Ti su se radnici dijelili u dvije skupine robovi i slobodni ljudi. S vremenom je broj robova opadao jer Carstvo nije vie vodilo osvajake ratove, a i robovi su se oslobaali manumisijom. Robovi su dobivali svoju kuu i komad zemlje s koje su davali tlaku veleposjedniku nazivali su se okueni robovi ili servi casati. Druga skupina su bili koloni, koji su veinom bili zarobljeni germanski barbari, a drugim dijelom propali slobodni mali zemljoposjednici. Oni su imali nasljedno pravo obraivati komad zemlje, ali on nije bio u njihovom vlasnitvu. Morali su veleposjedniku davati dio uroda i nisu smjeli napustiti posjed. Prodavani su zajedno sa zemljom. Oni koji su uspjeli ouvati posjede manje veliine nazivali su se kurijali. Imali su nasljedno pravo sudjelovati u upravi civitasa jer su po statusu bili odmah ispod senatora. U 4. st. i oni ulaze u krizu, jer su bili odgovorni za prikupljanje poreza, a ako ga nisu mogli skupiti morali su davati vlastita sredstva. Trgovcima i obrtnicima je bilo zabranjeno napustiti zanimanje. Dakle, postojala je prisila svatko je morao raditi ono to mu se kae kako se dravna blagajna ne bi ispraznila, jer je ve bila oslabljenja zbog obrane granica od barbara.

Knjievnost, obrazovanje i umjetnost

Knjievnost: U knjievnosti su se nastojali oponaati klasini pisci, ali neuspjeno. Jedino su kranski spisi uspjeli ouvati stil. U zlatno doba Carstva gotovo su svi znali i latinski i grki jezik. S vremenom se to promijenilo, tako da se na zapadu govorio samo latinski. To je rezultiralo zanemarivanjem grke knjievnosti i znanstvenih spisa, tako da se obrazovanje u kasnom Carstvu temeljilo na samo nekoliko latinskih pisaca. Obrazovanje: U tekstu Marcijana Kapele Vjenanje Merkura i Filologije spominje se sedam kategorija znanja, tj. sedam slobodnih vjetina gramatika, retorika i logika koje su inile trivij, te aritmetika, geometrija, astronomija i glazba koje su inile kvadrivij. Tih sedam slobodnih vjetina inile su temelj onoga to bi svaki obrazovan ovjek trebao znati. Umjetnost: Potpuna dekadencija.

Vjera
Ljudi u kasnom Carstvu su bili jako zainteresirani za vjeru, jer su ivjeli u vremenu politike i ekonomske nesigurnosti. Vjerovanje u grkorimski panteon gubi na znaenju. U viim drutvenim slojevima javile su se pristae stoicizma (svi ljudi imaju jednaka prava utjecaj na rimsko pravo koje je postalo blae). Obini ljudi su u vjeri traili rjeenje osobnih problema. Vjerovali su u neki drugi svijet bolji ovoga, to je utjecaj istonjakih vjera mitraizam ili tovanje Izide i Ozirisa. Kranstvo u poetku nije bilo dobro prihvaeno zbog netolerantnosti prema drugim vjerama i nepokoravanja dravi. Krani nisu htjeli sudjelovati u javnim sveanostima u kojima se odavalo potovanje starim bogovima i prinosila rtva caru. Rimljanima su takve sveanosti imale vie simbolino nego stvarno znaenje car je bio taj koji je objedinjavao sve vjere i drao Carstvo jedinstvenim, a neko posebno boanstvo. 2

Krani su bili tajno drutvo kojeg su inili ljudi iz najniih slojeva drutva. Bili su proganjani zbog uvjerenja da su prijetnja dravi. Meutim, s vremenom kranstvo postaje sve prihvatljivije, jer u njemu ljudi vide utjehu. U 3. st. Carstvo ulazi u ozbiljnu krizu. Na vlasti je Dioklecijan koji nastoji unititi kranstvo najveim progonom do tada. Njegov nasljednik Konstantin je bio drugaijeg miljenja. On je 313. godine Milanskim ediktom priznao kranstvo. Ediktom se kler izuzeo iz nadlenosti graanskih sudova osnovani su posebni crkveni sudovi s biskupom na elu. Najvea kazna crkvenog suda bila je ekskomunikacija zabrana sudjelovanja u kranskim ritualima i kontakta s drugim kraninom. Zahvaljujui sudovima, biskupi su imali veliku mo nad zajednicom. Svaki je biskup bio nadlean za jednu dijecezu. Veliki gradovi ije su crkve osnovali apostoli imali su status patrijarije. Na Istoku su bile 4 Antiohija, Aleksandrija, Carigrad i Jeruzalem. Carigradski patrijarh je imao najvei autoritet. Na Zapadu je jedino Rimska crkva mogla dokazati da ju je osnovao apostol, pa je rimski biskup imao najveu mo. U 4. st. su carevi odluivali u vjerskim pitanjima. Oni su odluivali to je hereza, a to pravovjerje, sazivali su koncile i nametali Crkvi zakone. Car je postavljao biskupe. Nakon pada ZRC-a ta se situacija promijenila. Na Istoku je Crkva dobila pravo samoodluivanja za vrijeme cara Justinijana. Ubrzo se javljaju hereze koje su prijetile raspadu Crkve. Najvie heretikih pokreta proizalo je iz dvojbi o naravi Isusa Krista je li on ovjek ili Bog? Najvanija od tih hereza je arijanstvo koje je propovijedao aleksandrijski sveenik Arije. Glavna ideja te hereze je da Isus Krist nije ravnopravan Bogu Ocu i da nije vjean kao on. Da bi se rijeili sukobi oko te hereze car Konstantin je sazvao crkveni sabor 325. g. u Nikeji u Maloj Aziji na kojem je pobijedila pravovjerna dogma. Manihejstvo je bilo suprotna sekta arijanstvu. Dobila je ime prema proroku Maniju iz Perzije. Osnovna ideja je da postoje dva naela dobro i zlo, Ahuramazda i Ahrimana. Starozavjetni Bog predstavlja zlo, a Isus dobro. Jedan od najpoznatijih manihejaca je Aurelije Augustin, koji je poslije preao na kranstvo. Broj krana je s vremenom rastao jer je vjera bila pod zatitom cara i drugih velikodostojnika. Dolo je do bogaenja Crkve, a biskupi su bili zaineresiraniji za lak ivot nego za duhovne dunosti. Crkva se posvjetovala. Otpor takvom nainu ivota pruali su asketi. Najpoznatiji asket bio je sv. Antun Pustinjak. Uz pustinjake tu su i dendriti (npr. David iz Soluna) koji su ivjeli na drveu te stiliti (npr. sv. Danijel i Simeon) koji su boravili na stupovima. S vremenom se osnivaju redovnike zajednice u 6. st. se javljaju benediktinci. Herezama su se suprotstavljali i teolozi najpoznatiji je sv. Aurelije Augustin. Kao mladi postaje manihejac, a nakon 9 godina kranin. Godine 387. pokrstio ga je biskup zapadne Crkve sv. Ambrozije. Napisao je autobiografsko djelo Ispovijesti.

II. PROPADANJE RIMSKOGA SVIJETA NA ZAPADU

Germanska plemena
Germani su bili prvi susjedi Rimskog Carstva na granici na Rajni i gornjem toku Dunava. Za Rimljane Germani su bili barbari. O Germanima se najvie saznaje iz djela Publija Kornelija Tacita Germanija (1. 2. st.) Germani su preivljavali od poljoprivrede, stoarstva i lova. Od eljeza su izraivali oruje i orue. ivjeli su u selima, gradovi nisu postojali pa se nije uspjela stvoriti ni kompleksna drutvena organizacija. Osnovna drutvena struktura je pleme koje je sainjavalo nekoliko tisua boraca. Pleme je bilo podijeljeno na porodice, a svi su lanovi jedne porodice obraivali zajedniku esticu zemlje. Pleme je vodilo vie voa, ali nisu imali velike ovlasti. Odluke su se donosile na narodnoj skuptini kojoj su nazoili svi slobodni ljudi sposobni za borbu. Voe su oko sebe okupljale nekoliko 3

mladih ratnika, koji su im morali bili apsolutno vjerni. Bilo je neasno ako je voa poginuo prije nekoga od ratnika. Dakle, lojalnost pojedinim osobama bila je puno vanija od lojalnosti institucijama. Zbog toga kod Germana nije bilo razvijenih politikih odnosa niti svijesti o zajednikoj dravi. U germanskom drutvu su postojale razlike. Oni bogatiji smatrani su boljima poeci stvaranja plemstva. Sveenstvo je takoer bilo utjecajno. Slobodni ljudi su bili pravno jednaki, ali imovinski vrlo razliiti. Najniu skupinu drutva su inili poluslobodni i robovi. Poluslobodni su bili siromaniji, ali su bili pravno izjednaeni sa slobodnima. Robovi su radili na zemlji svoj gospodara. ene nisu bile jednake mukarcima i obavljale su najtee poslove. tovale su se prirodne sile i due predaka mnogobotvo. rtve su bile uobiajene, ak i ljudske. U 4. st. dolo je do pomaka u ekonomskoj i politikoj organizaciji germanskog drutva zbog neposrednog doticaja s rimskom kulturom koja se najvie prenosila trgovinom. Mala plemena su poela stvarati plemenske saveze na elu sa samo jednim ovjekom, da bi se uspjenije obranili od ostalih plemena. Na granici s Rimskim Carstvom je vladao relativan mir. Neki su se Germani naselili na rimski teritorij kao taoci, gdje im je pruena naobrazba i usaene rimske politike ideje. S druge strane naseljavala su se i itava germanska plemena, osobito u vrijeme epidemija kad je broj rimske populacije smanjen u pograninim podrujima (to su npr. Alamani i Franci). Ta su granina plemena branila Carstvo od svojih sunarodnjaka. I vojska je germanizirana. Iako su Germani ojaali i organizirali se u 4. st. nikada nisu imali ideju o unitenju Rimskog Carstva. Svi Germani u slubi Carstva su mu bili odani, a ona plemena koja su bila ratniki nastrojena prema Carstvu bila su poraena od drugih germanskih plemena.

Germanske seobe
Germanska plemena su svoju seobu zapoela u prvim stoljeima prije Krista s podruja Skandinavije. Kako nisu mogla prodrijeti na podruje Rim. Carstva naselila su se istono i sjeverno od limesa. Na tom su podruju ivjeli Slaveni, koje su uspjeno potisnuli. Germansko pleme Ostrogota (istoni Goti) naselilo se na podruju oko Crnog mora. Zapadno od njih su se naselili Vizigoti (zapadni Goti). Vandali su ivjeli zapadno od Vizigota. Posljedica seoba Gota i Vandala bila je stvaranje plemenskih saveza na zapadu Alamani, Burgundi, Ripuarski Franci, Salijski Franci, Angli, Sasi i Langobardi. Sva su ta plemena neprestano selila zbog ispae za stoku ili pritisaka jaih plemena. Sedamdesetih godina 4. st. poinje pritisak germanskih plemena na Rim. Carstvo, uzrokovan prodorima Huna, Maara, Avara, Bugara, Peeneza i Mongola iz Azije prema zapadu. Svi ti azijski narodi pripadali su skupini uraloaltajskih naroda, odnosno nomada s podruja sredinje Azije. Kao nomadi su se teko organizirali i ivjeli su u odredima od nekoliko porodica. S vremenom su se organizirali u velike vojske koje su poele prodirati prema Kini. Huni su nakon uspjenog pohoda na Kinu krenuli prema Europi. Prvi su se na udaru nali Ostrogoti. Meu Germanima je zavladao strah koji ih je natjerao na seobu prema Rimskom Carstvu. Vizigoti su ve odavno bili bliski rimskoj civilizaciji. Mnogi su bili arijanci. Mnoge je pokrstio Ulfila, misionar meu Gotima. Naobrazbu je stekao u Carigradu kao talac. Preveo je Bibliju na gotski, a da bi to uspio morao je stvoriti gotsko pismo zasnovano na grkom alfabetu. Kako su Vizigoti bili sljedei na hunskom udaru, molili su rimskog cara da prijeu Dunav i nasele se na teritorij Carstva. To im je dopustio car Valens 376. godine, ali su morali predati oruje. Rimljani su prema njima vrlo loe postupali. Zbog toga su se pobunili. Dolo je do bitke kod Hadrijanopola 9.8.378. g. gdje su Rimljani poraeni. Ta bitka je bila vana jer od tada Carstvo vie nee biti sposobno uspjeno braniti granice zbog velikih gubitaka vojske. S druge strane, ta pobjeda nije bila toliko znaajna da bi Carstvo bilo potpuno poraeno. Nije 4

bilo vlasti meu Vizigotima koja bi se nametnula i svrgnula Carstvo. Zato je ve sa carem Teodozijem (posljednji car koji je vladao jedinstvenim carstvom) sklopljen mir. Teodozije je Carstvo ostavio dvama sinovima Arkadiju i Honoriju. Arkadije je vladao u Carigradu, a Honorije od 401. g. u Ravenni. Kako su bili maloljetni stvarnu je vlast imala najjaa osoba Zapada Stilihon. Vizigoti su se opet pobunili na elu s Alarikom. Sklopljen je sporazum po kojem je 396. g. Vizigotima omogueno da se nasele u Epiru, a Alarik je postavljen za vojskovou Ilirika. Uskoro su zapoeli prodore prema Italiji, prvi 401. g. Pokuali su jo dvaput. Trei put je Stilihon htio kupiti mir, na to ga je Honorije proglasio izdajicom i dao pogubiti. Vizigoti su napokon 410. g. uspjeli osvojiti Rim te su ga pljakali tri dana. Alarika je naslijedio Ataulf koji je Vizigote poveo prema Hispaniji, gdje je kralj postao Valija. Zaposjeli su i Galiju, ime su stvorili ogromno carstvo od Gibraltara do rijeke Loire u ime Rim. Carstva. Kako je zbog Vizigotskih provala u Italiju povuena vojska s rajnskog i dunavskog limesa, Vandali su provalili u Galiju iz koje su krenuli u Hispaniju gdje su osnovali 4 kraljevstva (dva vandalska i po jedno svevsko i alansko). Meuti, Vizigoti su ih porazili pa su krenuli prema Africi. Stvorili su Vandalsko pomorsko carstvo i gusarili. Godine 455. su opljakali Rim, iz ega je nastao izraz vandalizam. Vandalska je drava bila najjaa za vrijeme Gajzerika. Nakon pohoda bizantskog vojskovoe Belizara 534. g. Vandal su nestali. Zbog seobe Vandala i Vizigota i Burgundi su preli na teritorij Carstva. U dolini rijeke Rhone su osnovali Burgundsko Kraljevstvo. Ostrogoti su bjeei pred Hunima preli granicu Carstva na donjem Dunavu, te su se naselili u Panoniji. Neki su se Ostrogoti priklonili Hunima, tako da su se borili na njihovoj strani u bitci na Maurijakovu polju 451. g. protiv Rimljana i Vizigota. Britansko otoje je bilo naputeno od strane rimskog stanovnitva za vrijeme Vizigotskih napada na Rim, pa je ponovno dolo pod utjecaj keltske kulture to se razdoblje naziva keltska renesansa. Godine 441./442. dolazi do navale Angla, Sasa i Jita, pred ime su se Kelti povukli prema zapadu. Uz sva ova zauzimanja rimskih provincija od strane Germana, Italija je jedina ostala pod kontrolom cara. Glavnu rije je imao vojskovoa Aecije. Huni su imali vrhovnitvo nad mnogim germanskim plemenima. Njihov se utjecaj najvie osjeao na istoku, gdje su male skupine Huna stalno ugroavale stanovnitvo. Od poetka 5. st. Huni se poinju organizirati pod jednim vladarom, a vrhunac tog procesa je vladavina Atile Bia bojeg. On je od istonog cara Teodozija II. dobivao danak. Onda se okrenuo i protiv Zapada i napao Galiju. Dolo je do bitke na Maurijakovu polju 451. g. u kojoj su se Huni sukobili s Aecijem, Vizigotima, Francima, Burgundima,Huni su bitku izgubili, ali su zato sljedee godine sruili Akvileju. Krenuli su i prema Rimu, ali ih je od toga odgovorio papa Leon I. Veliki. Aecije je ubijen od strane cara Valentijana, a uskoro su i Goti ubili cara ta se dva ubojstva mogu uzeti kao poetak kraja Zapada, jer poslije njih nije bilo utjecajnih careva, a ni vojskovoa. Posljednji od velikih vojskovoa bio je Rimljanin Orest, koji je 475. g. proglasio svog 12-godinjeg sina Romula za cara Augustulus. Dolo je do pobune koju je vodio germanski vojskovoa Odoakar Romul Augustulus je svrgnut. Tada je podruje ZRC-a dolo pod vlast cara iz Carigrada Zenona ( 476. g.). Zenon je ovlastio Odoakara kao vrhovnog zapovjednika vojske u Italiji i da njome vlada u carevo ime. Taj se dogaaj naziva pad ZRC-a, premda uope nije imao takvo znaenje Carstvo je polagano propadalo od poetka 4. st. Zenon je smatrao da kao jedini car posjeduje vlast na Zapadu. Zato je odluio zavaditi germanska plemena izmeu sebe. Car je sklopio sporazum s Teodorikom, voom Ostrogota, u cilju svrgavanja Odoakara koji je caru smetao na Zapadu. Teodorik je u zamjenu trebao dobiti titulu carskog predstavnika na Zapadu. Plan je uspjeno proveden Odoakar je ubijen, Teodorik je 493. zavladao Italijom. Priznavao je vrhovnu vlast bizantskog cara, ali je u 5

mnogoemu bio samostalni vladar. Dolazak Teodorika na vlast u Italiji oznaavao je trenutak kad su se na Zapadu stvorila barbarska kraljevstva.

Barbarska kraljevstva na Zapadu

Barbari su eljeli ouvati rimski nain ivota, ali se nisu eljeli pokoravati caru. To isto su eljeli i Rimljani htjeli su ouvati svoju kulturu, ali nisu htjeli plaati velike poreze. To se najvie oitovalo u Teodorikovoj Italiji. Rimsko je stanovnitvo odralo svoje sudstvo i administraciju. Rimljani su zauzimali najvie poloaje. Po sustavu tercije (raspodjela po treinama) Ostrogoti su dobivali samo treinu prihoda s rimske zemlje. Teodorik je poticao daljnji razvoj rimske kulture. Njegov tajnik Kasiodor bio je jedan od najobrazovanijih ljudi, rodom Rimljanin. Na dvoru je djelovao i Boecije koji je preveo brojna grka djela (Aristotel, Euklid, Pitagora, Ptolomej). Njegovo najvee djelo je Utjeha filozofije. to se tie vjere, Teodorik je bio vrlo tolerantan. Pred kraj vladavine to se promijenilo arijanstvo je dobilo prednost pred pravovjerjem, a mnogi su rimski odlinici smaknuti. Teodorika je naslijedio unuk Atalarik, a njega Teodat slabi vladari. Zbog te slabosti bizantski je car Justinijan krenuo u pohod na Zapad. Prvo je njegov vojskovoa Belizar proveo uspjean pohod na Vandale. Onda je krenuo na Ostrogote. Ostrogotski kralj postaje Totila koji Bizantince izbacuje iz Italije. Bizant je pobjedu doekao tek nakon 10 godina 544. g. Ta ratovanja su jako loe utjecala na Italiju dolo je do epidemija. Uz Italiju i S Afriku Justinijan je osvojio i JI Hispanije djelomino je ostvario svoju ideju o jedinstvenom Carstvu. Za upravitelja Italije postavio je vojskovou Narzesa. Za 20 godina u Italiju provaljuju Langobardi. Oni su germanski narod koji je krenuo u seobu iz Skandinavije u 1. st. Car Justinijan im je dozvolio 546. g. da se nasele u zapadnoj Panoniji, uz uvjet da pokore Gepide. Godine 568. Langobardi kreu prema Italiji i pod vodstvom kralja Alboina ulaze u Furlaniju, osvajaju Spoleto i Benevent. Rim nisu uspjeli osvojiti zahvaljujui papi Grguru I. Nakon smrti Alboina zavladala je anarhija unutar kraljevstva je postojalo 35 samostalnih vojvodstava. Pod Bizantom su ostali Genova, Rim, Napulj, Venecija, Ravenna, Ancona, Perugia i Sicilija. Time je italski poluotok bio podijeljen izmeu Langobarda S i Bizanta J. Godine 751. Langobardi rue Ravenski egzarhat najjae predstavnitvo carske vlasti na poluotoku. U Engleskoj su Angli i Sasi formirali 7 kraljevstava heptarhija (Nortumbrija, Mercija, Wessex, Istona Anglija, Essex, Kent i Sussex). Najvaniji imbenik engleskog drutva bila je slobodna seoska opina, tj. folk. Nakon propasti ostrogotske drave na tlu nekadanjeg Zapadnog Carstva najjaa postaje Franaka. Najvie o njihovoj povijesti doznajemo iz djela biskupa Grgura iz Toursa Povijest Franaka. Salijski se Franci naseljavaju 357. g. na lijevu obalu Rajne. Drugi su se irili prema jugu. Franci su sudjelovali u bitci na Maurijakovu polju na strani Rimljana. Sredinje vlasti u poecima nije bilo, ve je teritorij bio podijeljen na oblasti. Meutim, u jednoj od tih oblasti na prijestolje je doao Klodvig (iz dinastije Merovinga) 481. godine i zavladao je svim Francima. Pokorio je Alamane i Ripuarske Franke. U bitci kod Vouillea 507. g. pobijedio je Vizigote. Klodvig se pokrstio zahvaljujui svojoj pobjedi nad Alamanima od svih germanskih kraljeva postao je prvi pravovjerni kranin. Uskoro su i ostali Franci slijedili njegov primjer. Zbog toga su dobili podrku biskupa u Galiji, a Klodvig je od bizantskog cara Anastazija dobio titulu konzula. 511. godine Klodviga nasljeuju etvorica sinova, to je uzrokovalo velike borbe za premo. Tek je Klodvigov najmlai sin Klotar 558. g. ponovno ujedinio kraljevstvo. Usprkos neslaganjima oko podjele zemlje meu Klodvigovim sinovima, nikada se nije izgubio ni komadi franakog teritorija. ak su uspjeli sebi podvri Burgundsko Kraljevstvo 534. g. Razlog tolikog uspjeha lei u injenici da su Franci imali podrku pape, stalni izvor ratnika iz 6

njihove prvotne postojbine u Germaniji, a i drava je bila podijeljena izmeu vie vladara pa se njome moglo efikasnije upravljati. Nositelj lokalne vlasti u Franakoj je bio grof comes ija je zadaa bila predvoditi ratnike naseljene na svom podruju, suditi i sakupljati poreze. Podruje jedne grofovije odgovaralo je podruju rimske civitas, a u Germaniji podruju na kojem je ivjelo jedno pleme. Vie se grofovija ujedinjavalo u vojvodstvo, najee u vrijeme rata. Nakon 600. g. mo grofova, vojvoda i veleposjednika bila je vea od kraljeve. Vlast oko kralja bila je neorganizirana. inili su je lanovi kraljevske svite koji su nakon odraene slube slani u pogranine provincije gdje su postavljani kao grofovi. Comes stabuli ili glavni konjuar postao je vojni zapovjednik, maral ili potkiva takoer. Najznaajniji je bio maiordomus ili glavni dvorski sluga koji je postao naelnik palae i mijenjao je kralja u sluaju odsutnosti. Svi su slobodni ljudi bili duni ii u rat o svom troku. Kako je sredinja vlast bila neorganizirana nije trebala puno novca. Zbog toga su se porezi prestali prikupljati do kraja 7. st. Utjecaj Rima nije bio prevelik, iako je veina stanovnitva Galije bila galorimska. Tu su ostaci senatorske aristokracije uspjeli ouvati svoje zemljoposjede i rimski nain ivota. Galorimljani su takoer zaposjedali i gradove. Za vrijeme Merovinga poinju propadati biskup postaje najutjecajniji ovjek u gradu. Najvei preitak antike je sustav villa zemljoposjeda u vlasnitvu senatorske aristokracije. Druga stvar koja je opstala je rimsko pravo svi su se odnosi meu Rimljanima regulirali prema rimskom pravu. Germani su se po doseljenju ravnali po obiajnom pravu. Nakon vremena obiajno pravo se poinje popisivati po uzoru na rimsko. Za razliku od antike politike organizacije koja je nestala, crkvena je preivjela seobu naroda to je bila jedina institucija koja je kod barbarskih kraljeva izazivala strahopotovanje i koja bila posrednik izmeu galorimskog stanovnitva i germanskog kralja. Crkva je nametnula latinski jezik i slubenoj korespondenciji, ali i obinom puku. Latinski koji je govorio puk naziva se vulgarnim i on je s vremenom potisnuo germanske dijalekte. Crkva je u svom djelokrugu imala i kole u kojima se predavalo po naelu sedam slobodnih vjetina. S vremenom su ova preivjela obiljeja antike nestajala, a germanski obiaji prevladali. to se tie sudstva, vjerovalo se da Bog ne moe dopustiti da strana koja se bori za pravednu stvar izgubi parnicu, pa se od okrivljenog trailo da dokae svoju nevinost. To se radilo jednostavnom prisegom na nevinost ako je optuenik bio odlina roda, kompurgacijom, tj. prisegom drugih ljudi koji su smatrali da optueni nije kriv, a najee bojim sudom ili fizikim kunjama. Poseban oblik bojeg suda bio je dvoboj. Pravda bi bila na strani onoga tko bi pobijedio. Ako je optuenik ubio ili ranio nekoga, kazna je bila novana, a visina joj je ovisila o teini ozljede. Odteta za ubojstvo se zvala wergeld, a visina je ovisila o drutvenom statusu rtve. Premda su Galorimljani bili u podreenom poloaju, za vrijeme Merovinga to se poinje mijenjati, tako da je i majordom bio Galorimljanin. Razlike su se smanjivale i zbog mijeanih brakova.

Crkva u germanskim kraljevstvima

Crkva je u barbarskim drutvima Zapada bila jedini imbenik koji je nastojao zadrati jedinstvo Carstva. Postala je neovisna politika sila, najvei zemljoposjednik i sredite naobrazbe i umjetnikoj stvaranja. Tijekom vremena, razni su vladari imali manje ili vee utjecaje na Crkvu. Ostrogot Teodorik je imenovao jednog papu. Bizantski car Justinijan imao je od svih careva najveu mo nad Crkvom. Biskupima je davao velike ovlasti, a sveenstvu privilegije. Rimski biskup je morao imati potvrdu cara za svoje imenovanje. U samom Rimu papa je bio najvanija 7

osoba. Osobito se to potvrdilo nakon langobardskih osvajanja kada Bizant nije pruio nikakvu zatitu Rimu. S Langobardima je sklopljen mir i papa je postao vladar Rima, koji je ostao izoliran od ostatka Carstva. To se najvie osjetilo za pontifikata pape Grgura I. Velikog. Napisao je Magna moralia ili komentar Knjige o Jobu. Njegov najvei uspjeh je bio mir s Langobardima 599. g. kojim je sprijeio pljaku Rima. Langobardi su od vremena tog mira sve vie postajali pravovjerni. Papa je radio na obnavljanju Crkve na Zapadu. U tome su mu pomogli redovnici redovnitvo se tijekom 5. i. 6. st. poelo sve bre iriti. Najvaniji od redovnika bio je Benedikt iz Nursije. kolovao se u Rimu, gdje se zgrozio nad iskvarenou grada. Zbog toga je odluio ivjeti pustinjakim ivotom. Proivio je 3 godine u jednoj peini, gdje su se oko njega poeli skupljati sljedbenici. Zatim je otiao u Monte Cassino gdje je osnovao samostan. Stvorena je Regula sv. Benedikta koja je zasnovana na pravilu ora et labora moli se i radi i tri redovnika zavjeta siromatvo, poslunost i krepost. Redovnici nisu imali osobnu imovinu. Vanost samostana irili su naobrazbu, pruali utoite najniim slojevima drutva, akumulirali imovinu, irili kranstvo. irenja kranstva od strane redovnika najbolje se vidi na primjeru Engleske. Tamo su ivjeli Angli i Sasi koji su bili pogani. Irsku je pokrstio sv. Patrik, a kotsku misionari iz Irske. Pokrtavanja Engleske preputeno je opatu Augustinu i njegovim redovnicima. Misija je bila uspjena Augustin je postavljen za nadbiskupa sa sjeditem u Canterburyju, a opat Paulin je postao prvi nadbiskup Yorka. Najvei otpor kranstvu su pruali na sjeveru Engleske, u Nortumbriji, ali i on je uskoro slomljen tako da je vei dio Engleske bio pokrten do 7. st. Na sinodu u Whitbyju 664. g. razrjeavalo se pitanje hoe li Crkva u Engleskoj prihvatiti rimsko vrhovnitvo ili e ostati izolirana. Pobijedio je Rim, pa je za canterburyjskog nadbiskupa odabran Teodor koji je uvrstio englesku crkvenu organizaciju. Prijetnju Rimskoj crkvi su predstavljali irski misionari oni su uz prihvaenje kranstva ouvali i mnoga znanja iz antike. Primjer takvog obrazovanog misionara je Kolumban. On je sa svojim propovjednicima osnovao samostane po Franakoj, a naklonost je pronaao i kod Alamana i Langobarda. Nije slijedio Regulu sv. Benedikta, ve svoja stroa pravila.

Poeci oblikovanja Europe

Teritorij ZRC-a je od 3. st. postepeno propadao. Uzroci su bili barbarski prodori, zastoj trgovine i prometa, zamiranje kulture, gusarenje Vandala po Sredozemlju, pojava Arapa koji su prekinuli stare putove Sredozemljem. Jaz izmeu Zapada i Istoka je bio sve vei. Pod bizantskim je vrhovnitvom jaala Venecija. Gradovi na Zapadu slabe zbog nerazvijene trgovine oni su sada samo sjedita crkvene i svjetovne administracije.

III. PREOBRAZBA RIMA NA ISTOKU RAANJE BIZANTA

Ranobizantsko razdoblje od Konstantina I. do Justinijana I. (330-518.)
Prednost koju je Istok imao pred Zapadom jest ouvanje trgovine i gradske privrede. Grci i Sirijci bili su tradicionalno dobri trgovci te imali monopol nad trgovinom luksuznom robom i dok se Zapad mrvio u lokalne jedinice Istok je profitirao od velikog trita i stoga je stanovnitvo plaalo redovitije poreze car je u Carigradu imao vee prihode i bolje plaao vojsku nego zapadnorimski car u Ravenni. Car Konstantin je 11.5.331. godine na mjestu nekadanje kolonije Bizantij, inaugurirao novu prijestolnicu Carigrad. Izgraen je na poluotoku: s jedne strane ga je titio 8

zaljev Zlatni Rog, a Mramorno more i Bospor (kljuna toka povezivanja Europe i Azije) s druge strane a s kopna je bio pristupaan samo sa sjeverozapadne strane. U doba Konstantina a potom Teodozija II. (408-450) podignut je trostruki red zidina. Spajanjem elemenata rimskog dravnog ureenja, grke (helenistike) kulture i kranstva nastala je dravna tvorba koju nazivamo Bizantskim Carstvom a do toga je dolo pomicanjem teita Rimskog Carstva na Istok izazvanog velikom krizom 3. stoljea. U 4. stoljeu dolazi do masovnog pokrtavanja i premjetanja prijestolnice iz Rima na Bospor.

Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstvenog Rimskog Carstva

Nakon propasti ZRC-a, Bizantsko Carstvo se i dalje naziva Rimsko Carstvo Romania, a stanovnici Rimljani Romeji. U doba Justinijana I. (527-565.) prvi put nakon propasti ZRC inilo se da se ono moe obnoviti u starom sjaju i obujmu. 518. godine na vlast dolazi Justin I. Njega nasljeuje neak 527. Justinijan I. koji pokree niz ratova za obnovu: a) Perzijsko Carstvo, 532. sklapa vjeni mir - 50 god. b) vandalska drava u sjevernoj Africi c) Ostrogoti u Italiji (Totila poraen i ubijen 552.) d) osvajanje jugoistone Hispanije Justinijanova osvajanja nisu uveavala ve rasprivala vojne i financijske izvore u Carstvu. Najbolji zapovjednici ratovali su na Zapadu u vrijeme kada su bili potrebni na istoku zbog uestalih napada Sasanida . Izlika Perzije je bila nikada precizno odreena granica. Kako su strateki interesi za cara bili na Zapadu protiv Perzijanaca se vodio iskljuivo defenzivni rat Sirija strahovito patila jer je bila esto prekidala trgovina svilom s istoka. Ratovi protiv Perzije uzrokovali su poveanje poreza i osiromaili velike trgovake gradove o kojima je ovisilo bogatstvo Bizantskog Carstva. Lojalnost istonih provincija koja nije dolazila u pitanje u vrijeme germanskih napada znaajno je oslabila zbog napora koje je nametnula provedba ambicioznih Justinijanovih planova. To se odnosi na Egipat i Siriju koji su bili prisiljeni plaati velik porez dok su Grci sve vie dobivali visoka mjesta u dravnim slubama. Jaz je produbljen vjerskim prijeporima, spor je izbio zbog pitanja o Kristovoj prirodi. Zapadni dijelovi Carstva pristali su uz objanjenje da Krist ima istodobno ljudsku i boansku prirodu. Monofizitizam, koji je bio radikalna opreka nestorijanizmu (prenaglaavanje Kristove ljudske prirode), nauavao je ideje o praktini jednoj Kristovoj prirodi. Zaetnik je bio egipatski monah Eutih koji je nametnuo nauavanje 449. godine na koncilu u Efezu ali je ve 451. na koncilu u Halkedonu/Kalcedonu to uenje osueno. Razlike u shvaanju priroda bile su veoma vane jer su ljudi bili spremni prkositi svim dravnim vlastima kako bi ouvali svoju vjeru. Car je na koncilu u Carigradu 553. osudio neke pronestorijanske spise te samo izazvao sporove a monofizite nije zadovoljio. Papinstvo je uz pritiske prihvatilo pravovjernu dogmu ali velik dio stanovnitva Egipta i Sirije nikad nije osim gornjeg sloja u tim provincijama grkoga podrijetla ime je stvorena nova razlika. Stranke Plavih i Zelenih bile su prvotno organizacije navijaa na hipodromskim trkama ali su s vremenom prerasle u svojevrsne stranke i izraavale narodne tenje. Zeleni su bili inovniki stale i bogati trgovci sa Istoka, monofizitisti i ostali sektai, a Plavi grkorimska senatska aristokracija i pravovjerci. Nezadovoljni fiskalnom politikom, velikim investicijama i ratovanjem 532. su se zajedniki pobunili a pobuna je nazvana nika prema lozinki pobunjenika (pobjeuj). Vojska je napravila veliki pokolj na hipodromu te tako uguila bunu. Carigrad i sredinji dijelovi Carstva nisu bili pogoeni ratovima ve je car u Carigradu poduzeo graditeljske radove i on je bez konkurencije postao najvei i najmoniji sredozemni grad. Podignuta je sv. Sofija sv. Mudrosti, daleko najvea kranska crkva do crkve Sv. 9

Petra u Rimu. Drugi veliki spomenik Justinijanova vremena bila je kodifikacija rimskoga prava koja je ostvarena u zbirci Corpus Iuris Civilis. Zakone je sabrao pravnik Tribonijan. Od Justinijanove smrti (565) do Heraklija (610): Justin II. (565-578.) odbio plaati danak Avarima u Panonskoj nizini i Perzijancima; ouvao bogatstvo u riznici ali izloio Crastvo opasnostima Tiberije II. ukinuo neke poreze, odluio plaati Avarima a napao Perzijance. Pohod je vodio Maurikije na istonoj granici a u meuvremenu su Avari 582. zauzeli kljunu utvrdu na sjeveroistoku Carstva Sirmij (Srijemska Mitrovica) pa su Slaveni nagrnuli na prostor juno od Save i Dunava. Maurikije epoha velikih uspjeha protiv Perzije, carstvo dobilo bogatu Armeniju. Langobardi provaljuju u Italiju 568. pa Maurikije reformira upravni sustav civilnu i vojnu vlast objedinjuje u rukama egzarha ili vojnog zapovjednika kako bi se dotina pokrajina bolje branila jednog alje u Ravennu a drugog u Kartagu. Godine 602. bizant potisnuo Asvare i Slavene sjeverno od Dunava ali je car napravio dvije greke 1)umjesto da ide u pohode sa vojskom, ostao je u Carigradu i smanjio im plau 2) naredio im da prezime na nesigurnom i klimatski nepovoljnom terenu sjeverno od Dunava. To je bio motiv za pobunu. Na vlast doao nii asnik Foka (602-610.) kriza dosegnula vrhunac. Perzijski car Hozroje pokrenuo vojsku na Carstvo, dunavski se limes uruio pa su Avari i Slavenu uli, zavladala epidemija kuga. Heraklije (610-641.) sin kartakog egzarha, stigao flotom iz Afrike da bi okonao Fokinu strahovladu. Fokinom smru zavrila ranobizantska epoha. Poela je povijest srednjovjekovnog grkoga carstva.

Islam i arapska osvajanja

Arapi su Semiti, bliski idovima i Sirijcima te Babiloncima i Fenianima. Potkraj 6. i 7. stoljea oni su beduini ili nomadi te ive od napasanja stoke. Uz Crveno more postojali su gradovi gdje su se iskrcavali trgovci koji su se bojali ploviti Crvenim morem te su iz tih junoarapskih luka kretali prema Rimskom Carstvu. Ti su putovi nekada bili vani tako da se tu razvila napredna civilizacija. Kada je Rim u 1. st. prije nove ere, zauzeo Egipat trgovci iz Indije su robu iskrcavali vie na zapadnoj nego na istonoj, arapskoj obali Crvenog mora pa su se u krizi koja je nastupila u 7. st. mnogi vratili nomadskom ivotu. Du crvenomorske obale i na krajnjem sjeveru postojala su kraljevstva na niskom stupnju organiziranosti, a beduinska drutva u unutranjosti Arapskog poluotoka ivjela su po drutvenim obrascima koja je civilizirano Sredozemlje ve odavno zaboravilo: vie ena, osveivanje prolivene krvi, slaba i prekobrojna djeca ubijana, stotine boanstava. No bilo je i zajednikih vjerskih rituala: tri sveta mjeseca (prekid rata, sajmovi i sveanosti), vjerski centar bila je Meka vano trgovako sredite blizu crvenomorske obale gdje se nalazila bogomolja aba u kojoj su bili razni idoli kao i Kristova slika te crni meteorit. Muhamed je roen 571. Bio je pastir, oenio udovicu Hadidu i stekao drutveni poloaj i bogatstvo. Imao je greve koji su tumaeni kao sveti transovi - imao je viziju da mu je stigao arhaneo Gabrijel (Debrail) i naredio mu da progovori kao Boji prorok. Kako su ga u poetku zajedno sa sljedbenicima progonili pobjegao je 622. u Jatrib koji je preimenovan u Medinet-en-Nabi, odnosno Prorokov Grad, a danas se zove Medina. Njegov bijeg ili hidra oznauje poetak muslimanske ere. Medina je bila sredite Arapa koji su prihvatili idovsku vjeru pa je manje bila neraspoloena prema monoteizmu negoli u Meki. Za vrijeme boravka u Medini pobjeivao je u nekim sporadinim borbama s graanima Meke da bi 630. direktno napao grad. Oistio je Kabu od lanih idola i od poetka je tvrdio da su aba i crni kamen ostaci hrama koje je 10

podigao Abraham i da niz prorokih nasljeivanja, zapoet Abrahamom, zavrava njim samim. Umro je 632. Iza sebe je ostavio zbirku svojih objava Kur'an koju je sakupio i uredio Abu Bekr 634. g. Osnovni vjerski rituali koje je prorok propisao: molitva, post, milodari i hodoae. Jednostavnost islama, nepostojanost formalne sveenike hijerarhije i rituala bili su glavni razlozi irenja. Nasljednici (kalifi): Abu Bekr dovrio ujedinjenje Arabije. Omar silovita osvajanja, nalaze se na granicama Perzijskog i Bizantskog Carstva iscrpljenih dugotrajnim ratovanjem i unutarnjim krizama. Arapi na takav nain izmeu 634. i 639. osvajaju Siriju, Palestinu, Armeniju i Egipat. Izgradili flotu te zauzeli Cipar, Kretu i Rodos. Perzija je osvojena od 632. do 642. Islam se do polovice 7. stoljea proirio od Tripolija na zapadu do istonih granica Perzije i tada je izbio graanski rat. Osman (644.-656.) vjernici se podijelili u dvije stranke. On nije bio toliko neprijateljski raspoloen prema stanovnitvu Meke kao prethodnici pa je optuen da favorizira svoje suplemenike Omejade koji su bili jako ugledna porodica u Meki i u poetku najei Muhamedovi protivnici. Nakon to je ubijen na vlast dolazi Alija, Muhamedov neak i posinak za kojeg se sumnjalo da je sudjelovao u uroti pa je izbila pobuna predvoena Ajom. Uguio ju je, ali je Osmanov roak Muavija podigao novu i Alija je ubijen od strane haridita (ne priznaju vlast kalifa). Muavija prvi omejadski kalif, premjestio prijestolnicu iz Meke u Damask. Raste centralizacija, uvedeni redovni porezi a vlast kalifa postala nasljedna. Oko omejadskog dvora u Damasku razvija se arapska civilizacija. Od 697. do 708. pala je Kartaga pa je itava sjeverna Afrika (oslabljena podjelom izmeu bizantske uprave i lokalnog stanovnitva), sve do Gibratalskog tjesnaca na zapadu u rukama muslimana. Vojska pod vodstvom Tarika (koji je dao Gibraltari ime) je 711. prela tjesnac i povlastila itav Pirinejski poluotok. Franaka drava nije bila tako dezorganizirana, majordom Karlo Martel je 732. godine doekao osvajae kod Poitiersa i nikad im vie nije palo na um ii tako daleko na sjever. Najvei udarac osvajakim ambicijama muslimana je bila pobuna Berbera u Africi koja je zapadno-sredozemnu vojsku liila najboljih odreda a, u meuvremenu su Karlo Martel i Pipin osnaili Franaku. Na istoku su muslimani osvojili Buaharu i Samarkand te doavi do Kine ovladali Putom svile od Kine do Sredozemlja. Takoer su osvojili Afganistan i dolinu Inda ali nisu uspjeli svladati Bizantsko Carstvo.

IV. POKUAJ OBNOVE U DOBA PIPINA MALOG I KARLA VELIKOG

Od Merovinga do Pipina Malog
U 7. stoljeu Franako je Kraljevstvo slabilo i propadalo kao i ostala germanska kraljevstva. Majordom, osoba koja je kontrolirala kraljevsku upravu, promicao je interese plemstva te nije htio ni mogao ouvati mo centralne vlasti. Pogranini teritoriji poput Gaskonje i Bavarske postali su neovisni. Franaku su izvukli pripadnici jedne obitelji koji su uspjeli zadobiti nasljedno pravo nad poloajem majordoma. Prvo od tih velikih majordoma bio je Pipin. On je prvo bio majordom Austrazije (SI Francuska i SZ Njemaka) a 687. je postao majordom Neustrije te je ovladao itavom dravom. Zanimalo ga je pokrtavanje germanskih pogana koji su 11

ugroavali istone granice, to su bili Frizi, narod na sjeveru koji se bavio gusarstvom. Stvorio je temelje suradnje sa Crkvom jer je bio uvjeren da Frige ne moe pokoriti ukoliko ih ne pokrsti. Umro je 714. a naslijedio ga je nezakoniti sin Karlo Martel (eki) te 717. pokorio pobunjenu Neustriju. Ponovo je pokorio Austriju Bavarsku i vapsku te obranio zemlju od muslimana 732. kod Poitiersa. Poticao je djelovanje misionara i reformatora. Najvaniji od misionara bio je Anglosas Winfrith kojemu je monako ime bilo Bonifacije. Zadatak mu je bio reformirati franaki crkvu i podvrgnuti je sredinjoj vlasti u Rimu. Posjekao je Odinov hrast nedaleko Fritzlara i od tog drveta sagradio kapelicu te je promaknut iz biskupa u nadbiskupa. Protjerao je irske redovnike jer se nisu htjeli prilagoditi nj zahtjevima, doveo benediktince koji su osnovali samostan Fuldu, bavio se iskvarenim franakim klerom i napokon je rimsko vrhovnitvo prihvaeno. Opet se vratio pokrtavanju pa su ga ubili 754/5. poganski Frizi. Stalna pomo koju su Karlo i njegovi sinovi davali Bonifaciju dovela je do toga da je Crkva dozvoljavala upotrebu svoje imovine za sekularne namjene. Tako je oduzeo Crkvi zemlju i raspodijelio je svojim ljudima da bi podigao dovoljan broj konjanika za obranu od muslimana. Crkva je nominalno ostala vlasnik zemlje i primala rentu. Kada je Karlo Martel umro 741. godine naslijedila su ga dva sina - Pipin Mali i Karloman. Oni su kao majordomi vladali, a krunu dali nasljedniku merovinke loze Hilderiku ije je ime davalo legitimnu vlast stvarnim vladarima. Kada su skrili pobunu treeg brata Karloman se povukao u samostan. Hilderik je svrgnut, obrijan i poslan u samostan. Pipin je postao franaki kralj, prvi iz dinastije Karolinga.

Pipin Mali i Karlo Veliki

Bliske veze papinstva i Franakog Kraljevstva prerasle su nakon Pipinove krunidbe u politiki savez. Godine 751. Langobardi su osvojili Ravennu ime je nestao Ravennski egzarhat pa su Langobardi zaprijetili samom Rimu. Papa Stjepan II. je 754. otiao u Franaku kako bi od Pipina zatraio pomo. Pomazao je kraljevsku obitelj poput kraljeva iz Izraela, zabranio Francima uz prijetnju ekskomunikacije izaberu kralja iz druge dinastije te Pipinu i sinovima podario titule rimskih patricija. Slijedi glasovita Pipinova donacija kljuevi gradova koje su Langobardi osvojili su sveano odneseni u Rim i stavljeni na grob Sv. Petra kao dar. Istjerao je 759. Saracene iz Narbonne, podvrgnuo Akvitaniju, Sasku u pohodima 753. i 758. godine. Pipin je umro 768. godine a naslijedili su ga Karlo i Karloman koji su podijelili Kraljevstvo. Karloman je nakon dvije godine tajanstveno umro, a Karlova drava dosegnula vrhunac i zaposjela teritorij od Sjevernog mora do Sredozemlja i od Pirineja do Panonije. Crkva ga je kanonizirala te mu se pripisuje sreivanje kranskih poslova s abasidskim kalifom u Jeruzalemu i Svetoj Zemlji. Njegov pokuaj stvaranja dinastikog braka s bizantskom caricom Irenom 802. godine bit e simbol nedostignutog jedinstva Zapada i Istoka Europe. Pipinova udovica je Karla Velikog oenila Deziderijevom keri, no on je izazvao Karlov bijes kada je zauzeo gradove koji su otprije pripadali Pipinu i ugostio Karlomanovu udovicu koja se nadala ostavtini. Karlo je u dva pohoda svladao sjevernu Italiju, poslao Deziderija u samostan te se 774. proglasio kraljem Franaka i Langobarda. Najvei Karlov osvajaki pohod bilo je pokoravanje Sasa na dijelu SZ Njemake. Rat je trajao od 722. do 804. Sasi su redovito krili prisege vjernosti i dizali nove ustanke te protjerivali katolike misionare. Karlo je 785. objavio Kapitular o saskim krajevima u kojem se predviene najstroe kazne za svaki pokuaj neposlunosti. Zakon je ublaen kada su Sasi 12

odvratili na nj nizom ustanaka. Karlo 788. poveo vojsku niz Dunav i smijenio bavarskog vojvodu Tasila, pobijedio Avare izmeu 791. i 796. god te osvojio nj prijestolnicu Ring, 799. godine franaki odred dospio do Trsata. Istonu granicu protegnuo od Baltika do Jadrana te du nje osnivao niz teritorija s posebnom vojnikom organizacijom-marke iliti markgrofovije. Kada je 750. propao Omejadski Kalifat u Damasku jedini preivjeli aln obitelji Abdel-Rahman, pobjegao u Kordobu gdje je vladao kao emir; Karlo je elio zauzeti prostor od rijeke Ebro do Pirineja ali je pohod propao 778., odredi su se povukli a napali i unitili su ih kranski Baski. Otada je njegova politika strogo defenzivna pa je osvojio 801. Barcelonu da bi si osigurao dovoljno iroko podruje za organizaciju marke. Na Boi 800-te okrunio ga je Leon III. u crkvi Sv. Petra u Rimu, Karlo kao nije znao da e se to dogoditi. Teoretski Leon III. nije imao nikakvog prava da nekog uvede u carsko dostojanstvo, a ni Karlo da takvu ast prihvati, ako se pri tome ne rauna falsificirani dokument tzv. Konstantinova darovnica po kojoj je car Konstantin preselivi prijestolnicu iz Rima iz Carigrada prepustio papinstvu svjetovnu vlast na Zapadu. Krunidba Karla Velikog je pogodila interese Bizantskog Carstva koje je Karlovo uzdizanje u carsko dostojanstvo smatralo uzurpacijom. Potkraj 800-te dolo je do toga da otada postoje dva carstva. Razlaz Istoka i Zapada koji se davno nagovjetavao i koji se jasno iskazao u vrijeme ikonoklastike krize doao je do izraza i u politikoj sferi. Kranski se svijet raspao na dva dijela i u kulturnom i u jezinom i u etnikom smislu. U Aachenu 812. godine sklopljen mirovni ugovor izmeu Franakog i Bizantskog Carstva, po kojem je Bizantu priznato vrhovnitvo nad podrujem Venecije i primorskim dijelovima Dalmacije, a Karlu je zauzvrat priznata carska titula, ali samo kao cara Franaka ne i zapadnorimskoga. Drava mu je stvorena na snazi kopnene vojske, on ima tri funkcije: zapovijeda vojskom, vrhovni je sudac i titi tvrtku, nije se smatralo da ima apsolutnu vlast. Najvie se pribliio carskoj legislaturi sudskim reformama i izvanrednim mjerama kao kapitulari: niz odluka carskim slubenicima, a to su bili: komornik (dvor i carska blagajna) seneal/majordo (hrana i posjedi za proizvodnju), peharnik (podrum i vinogradi), maral/konstabl ( tale i vlast na d vojskom), kapelan/kancelar (skriptorij). Zastupnici sredinje vlasti u pokrajinama su grofovi, imaju sudsku, vojnu, financijsku i drugu izvrnu vlast. Uzdu granica vea podruja povjeravaju se markgrofovima ili vojvodama, to su bili franaki plemii koji su dobivali uz posjed i dio prihoda s posjeda. Slao je laike i klerike kao inspektore (missi ili missi dominici) u pokrajine prema kapitularu iz 802. godine. Carstvo je bilo podijeljeno na administrativne jedinice u koje su svake godine slani po dvojica missi, jedan laik i jedan klerik. Tako je car pomou missi mogao ostvarivati vlast nad grofovima. Postupno se obveza odlaska svakog slobodnjaka u vojsku pretvorila u obvezu odlaska samo bogatih zemljoposjednika jer siromasi nisu mogli naputati imanja (slali su u poetku samo jednog predstavnika) a onda su se oni povezali sa grofovima zbog zatite i tako je stvorena privatna konjanika pratnja te se s vremenom daju dozvole svima da u vojsku dolaze u odredu koji predvodi njihov gospodar. Financiranje konjice je rijeeno na raun Crkve: Karlo daje svojim najpouzdanijim sljedbenicima crkvene zemlje kao beneficije na doivotno uivanje tj. kao nagradu za slubu. U drugoj polovici 8. st., svi velikodostojnici sebi osiguravaju odred vjernih konjanika. Scabini - posebni suci koji odreuju koji zakon valja primijeniti u odreenom sluaju. Sudovanje i vojska se zasnivaju na besplatnom radu pojedinca Neposrednim rekvizicijama odravaju se javni radovi, smjetanje inovnika i prijevoz ljudi i robe a posredni poraz plaali su pokoreni narodi dok je opi porez plaan u vidu dara ili priloga od velikodostojnika koji ga je pak dobio od seljaka. Velik dio Karlovih prihoda ostvarivao se na njegovim vlastitim 13

posjedima jer je on bio najvei zemljoposjednik, ova strana careve aktivnosti poznata je iz njegova Kapitularima o selima. Izbori biskupa bili su pod carevom kontrolom, Crkva je imala velike koristi od careve dodjele posjeda. Vladar bi im, jo od vremena Merovinga, jamio i imunitet od grofova ili druge svjetovne vlasti. Do 9. stoljea prelati su tako postali i pravi posjednici. Trgovina je bila u opadanju, ivjelo se samo od poljoprivrede. Postojala su dva sloja 1)zemljoposjednici-crkveni ili laiki, 2)neslobodno ili poluslobodno seljatvo. Nije bilo mjesta za trgovce koji obino ive u gradovima; trgovina se svela na sitne poslove na seoskoj trnici. Svaka regija je imala vlastiti novac to je pokazatelj da je stanovnitvo prisiljeno vriti male transakcije na malom prostoru jer je kronino siromano. Pristizali su lutajui trgovci sa Istoka zvani Sirijci koji donose samo luksuzne proizvode koje kupuju samo iznimno bogati. Karlovo vrijeme nije donijelo nikakav ekonomski boljitak.

Karolinka renesansa
Karlo je zasluan za poticanje obnove i razvoja nauavanja i uenosti to se u historiografiji naziva karolinka renesansa. Poticaj za takvu obnovu stigao je s britanskih otoka. Italija je jo od vremena pape Grgura I. padala u sve dublju krizu, panjolsku su osvojili muslimani, a samo je meu Ircima i Anglosasima vladala latinska uenost. U Franaku su kasnije krenuli glasoviti misionari sv. Kolumban i sv. Bonifacije. Kulturna dekadencija bila je na vrhu u merovinko doba, odnos crkvenih otaca prema uenosti bio je pragmatian, oni su inzistirali na mistinosti, potrebi vjerovanja, preobraenju poganih i irenju istine o Kristovoj objavi. Benediktinski samostan nije bio obrazovna institucija, jer se u njemu vodio vjerski ivot i povezivao sa svakodnevnim poslovima. Svjetovno sveenstvo je bilo preputeno samo sebi a biskupi su bili svjetovnjaci i neznalice. Oni izuzetni sveenici poput Bonifacija troili su energiju pokrtavajui poganske zemlje. Karlo je elio iskorijeniti postojee stanje. Stvorio je poznatu kolu u palai te je iz Nortumbrije doveo Alkuina da joj bude na elu. U Aachenu je privukao uitelje sa svih strana: Anglosase, Irce, Italike, Hispance te Franke iz Franake i Germanije. Alkuinova djela nisu predstavljala nita posebno sastojala su se uglavnom od dijaloga o slobodnim vjetinama i komentara Biblije. Drugi istaknuti uenjak bio je Einhard, autor ivotopisa Karla Velikog. Einhard se izdvajao iz okoline idejom da je literatura neto vie od praktine potrebe za irenjem vjere. Za nas je najznaajniji Ivan Skot Eri(u)gena, Irac koji sredinom 90. stoljea stie u Franaku. Glavno djelo O podjeli prirode pisano je u obliku dijaloga te ujedinjuje neoplatonistika i kranska shvaanja u jedan filozofsko-teoloko sustav. Za karolinke epohe utemeljen je i suvremeni sustav pisanja. Pisalo se manjim slovima i stiskalo ih jedno uz drugo, sve je ira uporaba minuskule. U 8. stoljeu postoji nekoliko vrsto oblikovanih minuskula: irska, vizigotska i beneventana. Izvan uskog polja latinske naobrazbe karolinka renesansa nije postojala. Knjievnost na narodnom jeziku jo nije stvorena osim u obliku junakih pjesama koje su pjevali putujui svirai. Poslije tzv. lijepih umjetnosti, sauvan je samo jedan vaan karolinki spomenik izuzetno lijepa bazilika koju je Karlo sagradio u Aachenu. Razlika izmeu autohtonog rimskoga i novodoseljenog barbarskog (germanskog i slavenskog) stanovnitva je nestala. Stare plemenske zakone zamijenili su carski kapitulari. Crkva je znaajno ojaala pokrtavanjem.

Pomorska sila Sredozemlja: Venecija

14

Venecija je jedina nastala u vrijeme kada je zapadno-rimsko carstvo nestajalo ili je ve nestalo. Stanovnitvo joj je bilo sa dolina rijeke Po koji su se doselili nakon prodora Huna u Italiju polovinom 5. stoljea, te se poveavalo dolaskom Langobarda 568. godine. Prvi izabrani dud bio je Orso, izabran 727. kao simbol otpora bizantskom suverenitetu. Njega su naslijedili bizantski slubenici sve do 751. kada je nestao Ravenski egzarhat. Poetkom 9. stoljea dud Odelerije, njegov brata Beato sklopili su savez s Francima i stavili se pod vrhovnitvo talijanskog kralja Pipina kako bi izmaknuli bizantskom suverenitetu. Iako je franako-bizantski sporazum iz 812. godine jamio Veneciji politiku i pravnu neovisnost o Franakom Carstvu, on nije potvrdio stvarnu vlast Bizantskog Carstva. Venecija jaa do kraja 11. stoljea kao neovisna republika, te zaposjeda podruja na istono-jadranskoj obali i du pomorskog puta prema Istoku, pa i na Levantu.

V. PROPAST KAROLINKOG CARSTVA

Nasljednici Karla Velikog
Nakon Karlove smrti, Carstvo je bilo suoeno s tekim problemima. Muslimanska osvajanja uinila su plovidbu Sredozemljem opasnom, te bitno smanjile dotok robe s Istoka, koja je dodatno smanjila trgovinu robe na Zapadu. Veleposjednici su bili protiv jaanja sredinje vlasti, a itava vlast je bila ovisna o njihovoj podrci. Oni su nadzirali sudove, bili prevladavajui element u vojsci, te je iz tog sloja dolazila veinom grofova i biskupa. Mo grofova se morala posebno nadzirati, jer su vrili pritisak na careve izaslanike te ih je samo snaan vladar mogao kontrolirati. Navedeni problemi, zajedno sa dezintegracijom Carstva, odnosno anarhijom koja je svela na lokalnu ili u najboljem sluaju na regionalnu razinu vlasti nije se dala zaustaviti, a novi val barbara je dodatno oteao funkcioniranje sredinje vlasti. Ludovik Poboni je bio Karlov nasljednik. Za oeva vladanja je postao kralj Akvitanije. Kad je doao na prijestolje, otpustio je sve oeve savjetnike koji su vodili nemoralan ivot te je tako u samom poetku neki monici se udaljili od njega. Bio je to zaetak opozicije sredinjoj vlasti. Ludovika je zacario papa te tako promicao tezu da Crkva izabire, postavlja i svrgava careve; dok je Karlova namjera bila da se sam okruni za cara, elei da se odupre takvom stavu. Ludovikovo preveliko uvaavanje Crkve je oslabilo njegov carski autoritet, ali su glavni problemi uruavanja bili u obitelji. Naime, Ludovik je pokuavao odabrati svog nasljednika tako da nitko ne bude nezadovoljan. Ludovik je imao tri sina Lotara, Pipina i Ludviga. Pokuao je svakom sinu odijeliti dio kraljevstva, ali tako da to ipak bude jedinstveno Carstvo. Pipin je dobio Akvitaniju, a Ludvig Bavarsku, dok je Lotara kao najstarijeg sina proglasio suvladarom. Lotar je trebao biti car te je bilo predvieno da on nadgleda vladavinu svoje brae. Prvi koji je bio nezadovoljan takvom odlukom je bio Bernard, Ludovikov neak i Karlov unuk, ali je njegova pobuna bila brzo uguena. Nakon suprugine smrti, Ludovik se oenio Juditom koja mu je ubrzo rodila sina Karla, te je molila cara da i njemu podari dio zemlje. Razmirice su rasle i zbog nezadovoljstva odabira Lotara unutar obitelji te su svae prerasle u graanske ratove. Za vrijeme tih nesuglasica jaalo je plemstvo. Nakon Pipinove smrti, Ludovik se obratio Lotaru, poto je drao Ludviga u nemilosti, te mu ponudio ispriku i polovicu kraljevstva ukoliko bi zatitio mlaeg Karla i pomogao mu da zadri drugu polovicu. Lotar je prihvatio ponudu. Nakon Ludovikove smrti, Lotar je zahtijevao vlast nad cijelim kraljevstvom pozivajui se na sporazum iz 817. koji mu je jamio titulu cara. Karlo (elavi) mu se suprotstavio i povezao se sa polubratom, Ludvigom Bavarskim. Tako je poeo rat trojice 15

brae. Plemstvo je imalo namjeru izvui to vie ustupaka, ali ne dopustiti pobjedu ni s jedne strane. Jedina velika bitka, ona u Fonteoy-de-Puisaye 841. godine, zavrila je bez pobjednika iako su obje strane potom davale umnogome pretjerane informacije o protivnikim gubicima, ali nema potvrde da se radilo o tolikim rtvama. Ubrzo nakon te bitke, Karlo i Ludvig su se razili ali su shvatili da su odvojeni nemoni protiv Lotara. 842. godine u Strasbourgu su obnovili savez. Dali su jedan drugom javni govorni zavjet, na francuskom i njemakom. Zajednika zakletva je prisilila Lotara da se povue u Italiju, a potom da se dogovori s braom. 843. braa su potpisala sporazum u Verdunu Lotar je zadrao carski naslov, podruje od ua Rajne u Sjeverno more sve do Rima na jugu, na zapadu do Rhone i Rajne na istoku; Ludvig Bavarski (Njemaki) je dobio gotovo sve zemlje istono od Rajne; a Karlo elavi zapadni dio nekadanje drave. Lotarevo je Kraljevstvo bilo slabo, pa ga je podjela meu sinovima ubrzo dovela do propasti. 855. je podijelio Kraljevstvo izmeu svoja tri sina: najstariji Ludovik II. je dobio Italiju i carsku titulu (ali za vrijeme njegove vladavine, naslov je izgubio svaku faktinu vrijednost); Karlo je dobio podruje izmeu Alpe i rijeke Rhone (podruje koje e kasnije postati kraljevstvo Burgundije); dok je Lotar dobio sjevernije zemlje (Lotarevo Kraljevstvo, Lotaringija ili Lorraine). Sporazumom 870. u Mersenu, kraljevstvo je podijeljeno izmeu Karla . i Ludvig Nj. Nakon smrti cara Ludovika II., Karlo . i Ludvig Nj. su se opet poeli natezati, ali je Karlo prvi stigao do Rima i tamo se okrunio na Boi 875. te se vratio u svoju Francusku ostavivi Italiju njenoj sudbini. Do 884. godine, bila su samo dva legitimna nasljednika Karla elavog i Ludviga Njemakog: Karlo Debeli - sin Ludvika Nj., te Karlo Bezazleni unuk Karla elavog. Karlo Debeli je ve imao titulu njemakog kralja kad ga je plemstvo odluilo prihvatiti za svog vladara, te je za cara bio okrunjen 881., a svrgnut 887. godine. Plemstvo koje je tada bilo veoma mono, stvorilo je nove kraljevske dinastije, jer je loza Karolinga izumrla s Debelim.

Nove barbarske provale

Franako plemstvo je za razliku od kranskih ideala, koji su stalno napominjali jedinstvo, bili veoma nelojalni. Crkva je bila zgroena svim tim razmiricama i graanskim ratovima jer nije mogla funkcionirati na prostoru koji je bio razdijeljen. Crkva se estoko borila za jedinstvo. Poticali su Karolinge da se zavjetuju kako e vladati u miru. Crkva nije mogla napustiti Karolinge, jer s druge strane feudalci nisu imali uope razumijevanja za jedinstvo velike drave. Moda bi i Carstvo i dulje potrajalo da nije bilo barbarskih provala. Poele su u prvim desetljeima 9. st. i trajale vie od stotinu godina. Barbari su ponajprije bili zainteresirani za pljaku, a potom za naseljavanje. Zbog njihove brzine, Karolinzi su bili bespomoni. Zatita se osnovala na lokalnoj obrani od monika koji su titili svoje posjede te tako stvarali temelje za feudalne posjede u 10. st. koji su nastali nakon barbarskih napada. Novi su barbarski napadai bili Vikinzi/Normani, Saraceni te Maari. Svaki od njih su napadali Europu s druge strane. Opustoili su svaku regiju od Britanskih otoka do Sicilije pa od Biskajskog zaljeva do Crnog mora. Saraceni u rimsko doba je oznaavalo jedno od semitskih plemena na Sinaju, kasnije za Arape i islamizirane narode Sredozemlja. Stigli su prvi, najdulje su napadali ali uinili najmanje tete. Stizali su ponajprije iz sjeverne Afrike, manje iz panjolske. Za razliku od Saracena iz panjolske, oni iz Afrike su predstavljali veu opasnost. Bili su vrlo sposobni pomorci, opasni gusari. Osvojili su Siciliju, Sardiniju, Korziku, gradove na Apeninskom poluotoku. Nikada nisu osvojili dosta teritorija da bi mogli osnovati dravu u Italiji. Karolinzi ih nikada nisu mogli posve istjerati iz zemlje. 16

Vikinzi ili Normani jedan narod, ali su imena razliitog postanka (nortmann znalo se samo da dolaze preko mora, sa sjevera; vikingr staronorveki gusar). [u historiografiji: VIKING = napada koji samo pljaka, NORMAN = kada pljakai se poinju trajno naseljavati] Za razliku od Saracena, poinili su vie tete na veim podrujima. Napadali su svaku europsku zemlju od panjolske do Rusije, ali su najvie razarali na Britanskim otocima i u Francuskoj te su miroljubivo naselili Island, Grenland pa ak i osnovali privremenu koloniju (na dananjem Grenlandu). Maari nomadi uralo-altajskog podrijetla, prisiljeni da odu iz svoje postojbine zbog vojnog poreza. Sposobni konjanici , estoki ratnici i nemilosrdni protivnicihahaha Pljakali su u Moravskoj, Austriji pa sve do njemakih granica. 905. su sruili Velikomoravsku kneevinu te porazili teku njemaku vojsku. [Molim pogledati kartu na 143. strani zbog boljeg uvida u barbarke pohode. Hvala!] Oko 1000. godine, situacija se u Europi potpuno stabilizirala. Novi drutveni tip organizacije feudalizam je stvoren tijekom perioda nereda i nestabilnosti.

Novi narodi u srednjoj, istonoj Europi: Rusi, esi i Poljaci

Hazari je bio savez nomadskih turskih i iranskih plemena na podruju sjevernog Kavkaza koji se ubrzo irio na sjeverno, zapadno i juno podruje. Nakon poraza od Avara na Kavkazu, sredite im se preselilo u Itil na Volgi. Rusija je ve u 9. st. bila zemlja gradova-drava, odnosno kneevina, od kojih je svakom od njih vladao varjaki ili slavenski vojskovoa s titulom kneza. Prvi od takvih vladara je bio Rjurik. Sve su kneevine bile povezane do kraja stoljea u labavi savez pod vodstvom kijevskog kneza. Vaan trgovaki put je iao od Kaspijskog jezera i Crnog mora preko Rusije sve do Baltika. Ruski su knezovi izvlaili korist iz trgovine te su u 9. st. opustoili Carigrad. Od tog vremena se poeo iriti bizantski utjecaj u Rusiji, osobito pomou kranstva. Pokrtenje Rusa i njihovo uvoenje u bizantsku sferu utjecaja bilo je najbolje i najsigurnije sredstvo da se otkloni opasnost za samo Bizantsko Carstvo. Rjurikovi nasljednici vladali su Rusijom sve do kraja 16. st. Za vrijeme Rjurikovog nasljednika, Olega, Kijev je postao sredite Olegove vlasti pa od tada se drava moe zvati Kijevska Rusija. Vrhunac moi, Kijevska Rusija je dosegla za vrijeme Vladimira, kraj 10. i poetak 11. st. Uspostavio je vrstu dravnu hijerarhiju. Vladimir je pokuao stvoriti jedinstvenu pogansku hijerarhiju od plemenskih boanstava slavenskih i neslavenskih naroda sa svog podruja. Napravio je i panteon u Kijevu posveen poganskom bogu Perunu, ali je ipak nakon sporazuma s Bizantom 989. pozvao carigradskog patrijarha da uspostavi episkopiju, te samim tim inom je poelo intenzivno pokrtavanje. Vladimirov nasljednik, Jaroslav Mudri, prodro je u baltike zemlje, porazio Peenege. U njegovo doba je nastao je najstariji zakonik Ruska pravda, zapravo kodificirano obiajno pravo. Jaroslavovu vladavinu su obiljeili i mnogobrojni sukobi sa braom, kojih je sveukupno bilo 12, koji su imali svoje interese. Sve je to vodilo nejedinstvenoj dravi koja je jo vie bila ugroena prodorom Polovaca (Kumana) koji su opustoili june krajeve i kidali prometne i trgovake veze Kijeva s Crnim morem. Godine 1097. predstavnici najvanijih oblasnih gospodara dogovorili su u Ljubeu podjelu nekadanje Kijevske Drave. Na prostoru srednje Europe, u prvoj polovici 7. st., postojala je Samova Drava, koja je potpala od kraja 8. st. pod franaku dravu Karla Velikog. Slabljenjem Franakog Carstva, stvara se Velikomoravska kneevina iji je najvaniji vladar bio Rastislav za ije je vladavine dolo do masivnog pokrtavanja.

17

eka je od 10. st. bila u posebnim odnosima s SRC2. Knez Vclav je potovan kao zatitnik ekog naroda i drave. Ubio ga i naslijedio brat Boleslav II. Borbe izmeu Boleslavljevih nasljednika znaajno su umanjile snagu drave i njezin opseg. Boleslavljev unuk Bretislav je privremeno proirio vlast na podruju dananje zapadne Slovake te je osvojio i Moravsku, dio Poljske i lesku. Njemako-rimski car ga je prisilio da prizna njegovu vrhovnu vlast. Prije smrti, Bretislav je ustanovio seniorat, prema kojemu ima vladati najstariji lan Pemyslove porodice. [Moe se zapamtiti da je Libua Pemysla slovi za osnivaicu Praga.] U sjevernijim krajevima, na podruju dananje Poljske, u ranom srednjem vijeku nalazila su se razliita slavenska plemena. Pleme Poljana, koje je nastavalo sredinje podruje oko rijeke Warte, dalo je ime itavom prostoru i stvorilo dravu. Kako su dijelovi Poljske doli pod vlast velikomoravskog kneza, tako se do kraja 9. st. poelo iriti kranstvo. Na vlast je doao Siemomyslovljev (jedan od legendarnih osnivaa dinastije, koja je ujedinila zemlje kasnije poznate kao Velika Poljska) sin Mieszko, koji je poeo iriti granice do Baltika. Time je praktiki postao osniva prve poljske dinastije. Za vrijeme njegovog nasljednika, sina Boleslava I. Hrabrog, Poljska je proglaena neovisnom od vlasti njemakog cara.

to je feudalizam?
Feudalizam u uem, prvotnom i pravom smislu rijei oznaava feudalno-vazalske veze, odnosno, drutveni sustav obveza i prava zasnovan na posjedovanju zemlje i osobnim odnosima u kojima zemlju vazali dre kao leno (imanje) dobiven od gospodara (seniora). U irem smislu, pojam obuhvaa feudalno drutvo, sustav ekonomske, drutvene i politike organizacije zasnovan na vezama ovjeka prema ovjeku, u kojoj jedan sloj specijaliziranih ratnika feudalne gospode podinjenih jedni drugima hijerarhijom veza zavisnosti, gospodari seljakom masom koja obrauje zemlju i stvara im uvjete ivota. Feudalno drutvo se uglavnom razvijalo u autarkinoj (nezavisnoj) poljoprivrednoj ekonomiji, odnosno karakteristino je za one tipove drutava gdje je poljoprivreda dominantan tip privreivanja. Jo jedan aspekt feudalizma je lenski i seniorski sustav i kojem seniori nad neslobodnim seljatvom imaju niz razliitih policijskih, sudskih, poreznih i drugih prava. Razvoj europskog feudalizma poinje u doba prvih Karolinga u 8. st., povezivanjem dodjele lena i uspostave osobnih vazalsko-seniorskih odnosa. Stvaranje feudalizma prema konkretnim dogaajima: car Karlo elavi izjavio je 843. da su careve dunosti prema velikaima obavezna protuusluga za vjernost vazala; godine 859., u jednom dokumentu, vazalske su obveze definirane kao savjet i pomo. Kao je karolinka mo slabila prema kraju 9. st., tako su lokalni monici postajali neovisni. Vazal je slobodan ovjek koji svojevoljno stupa u odnos prema drugom slobodnom ovjeku, senioru. Senior i vazal su spojeni vazalskim ugovorom. Prema tom ugovoru, vazal je duan svom senioru consilium obveza sudjelovanja na skupovima koje saziva te auxilium pomo (vojna ili financijska). Zauzvrat je senior duan svom vazalu pruiti pomo. Vlasnitvo ima najee dva nosioca: vrhovnog (osvojili zemlju i nisu u neposrednom odnosu sa zemljom) i koristovnog (oni koji obrauju zemlju - vazali) vlasnika. Isto tako postoje dvije vrste zemljita: alodijalno (zemljita koja feudalac zadrava za sebe, obraujui ih snagom svojih kmetova) te zemljita to ih feudalac ustupa kmetovima na obradu, tako da na posjedu feudalaca postoji vei ili manji broj kmetskih selita. Kmetovi se obvezuju da e
2

SRC- Sveto Rimsko Carstvo

18

kao naplatu na ustupljenu zemlju davati svom gospodaru feudalnu rentu i to u tri oblika: radna, naturalna i novana. U zapadnoeuropskom tipu feudalizma cijela drutvena zgrada ima oblik piramide: na vrhu je glavni vlasnik (vrhovni senior odnosno kralj), slijede njegovi vazali koji imaju svoje vazale . ta se hijerarhija nastavlja prema dolje, te je vii vazal senior nieg. Cijela feudalna piramida poiva na kmetovima kao osnovnim proizvoaima. Patrimonijalni tip jest tip feudalne drave koji se nije dugo odrao jer feudalci, poto su ojaali, nastoje da se to vie emancipiraju od kraljevske vlasti i da sami sudjeluju u vladanju. Taj se proces odvijao u nekim zemljama i pomou fiktivnog pojma krune (eka, Poljska, Hrvatska i Ugarska), koja postaje imaginarni nosilac suvereniteta. Feudalizam u prvotnom znaenju rijei, od 14. st. vie nije najznaajnija politika i drutvena pojava. U Engleskoj se ukida u 16. st., u Francuskoj 1789., u Rusiji 1861., dok u Hrvatskoj 1848. kada se ukida kmetski odnos kao posljednji ouvani element feudalizma.

Selo u ranom srednjem vijeku

Osnovna proizvodna jedinica u srednjovjekovnom drutvu bilo je selo, odnosno seoska opina, a ne leno. Kako su zemljoposjednici postali dio feudalnog sustava, morali su sve vie vremena potroiti na politiku i ratovodstvo, pa u naelo vie nisu mogli nadgledati proizvodnju na svojim imanjima, stoga su seljaci primorani voditi brigu sami o sebi. Srednjovjekovno selo je bilo suvie mala zajednica da bi teilo prema stvarnoj samodostatnosti. Ono je bilo vrlo konzervativno i krajnje neefikasno. Proizvodilo je dovoljno hrane za svoje potrebe, ali u doba epidemija i ratova i to je bilo neostvarivo. Sve obradive estice bile su podijeljene na nekoliko otvorenih polja, a svaki je seljak na svakom polju obraivao esticu zemlje. Feudalni gospodar je takoer imao traku zemlje na svakom polju, kao i seljak. Tako ustrojeni sustav obraivanja zemlje nije samo olakavao i pojednostavljivao sam posao, ve je davao mogunost svima da osiguraju dovoljno ita za preivljavanje, jer nitko nije imao monopol na dobru zemlju. Poto gnojiva gotovo da nije bilo, nedostatak marvene stoke umnogome je onemoguavao kvalitetnu obradu zemlje. Jedini nain da se sprijei iscrpljivanje zemlje, bilo je ostaviti na ugaru. U sjevernim dijelovima Europe postupno je razvijen tropoljni sustav. Kako nije bilo znanja o najosnovnijim naelima higijene, bunari su se zagadili, pile se i movarne vode. Voda je bila opasna za pie, ali vino i pivo Mnogi su izraavali nezadovoljstvo ako ne bi dobili dnevnu dozu vina ili piva. U godinama pothranjenosti i gladi, proizvodnja piva bila je zabranjena kako bi se ouvale zalihe itarica, ali to nije uvijek bilo lako provesti. Selo je moralo uzdravati ne samo seljane, ve i vie slojeve koji su se brinuli za njegovu duhovnu i politiku dobrobit. Tijekom karolinkog razdoblja, crkvena desetina je bila obavezna; svaki seljak je morao davati Crkvi 10% svojih prihoda u kulturama i stonoj proizvodnji. esto se znalo dogoditi da je senior preuzeo pravo sakupljanja cijele ili dijela desetine koja je trebala ii nekoj upi, a to se pravo moglo ak prenositi na nekog od njegovih vazala kao leno. Seljaci su bili obavezni da odreen broj dana rade na seniorovoj zemlji i da se brinu o njegovoj stoci. Kako je u principu senior bio vlasnik sve seoske zemlje, vlasniku je nakon tih radova svaki seljak trebao platiti za kuu i za zemlju koju je obraivao. Visina poreza je ovisila o statusu seljaka. Osim nameta na zemlju, gospodar je mogao traiti i udio iz eventualnog seljakova prihoda na tritu ili njegove imovine. Slobodnjaci su obino, ali ne i uvijek, bili izuzeti iz ovog nameta, ali su neslobodni i poluslobodni bili prisiljeni plaati visoke postotke. 19

Gospodar je u selu imao i neke monopole. Posjedovao je mlin, penicu te u junim dijelovima i tijesak za groe. Valja naglasiti da je prihod koji je gospodar dobivao iz sela u RSV3-u u cijeloj Europi bio gotovo u potpunosti u naturi. Mogue je bilo da selo ima vie gospodara. Nasljedna prava, namjerni potezi vrhovnog vladara mogli su dovesti do podjele na vie vlasnika. Na nekim podrujima, osobito u junim dijelovima kontinenta, i dalje su egzistirali mali, samostalni posjedi. Ponegdje je stanovnitvo ivjelo u malim selima koja su bila samodostatna.

Crkva u feudalno doba

Propadanje Karolinkog Carstva vodilo je sve oiglednijem poveanju moi i prestia Crkve u drutvu. Crkva je bila jedina koja se zalagala za mir, red i jedinstvo krana. Crkva je preuzela politiko vodstvo na Zapadu. Kler je bio promicatelj pokreta koji su za cilj imali ouvanje Carstva i zaustavljanje feudalnih ratova. Biskupi su zahtijevali pravo da sude i da kanjavaju svjetovne vladare, pa su to i u nekim sluajevima i inili. Kada se Carstvo raspalo, biskupi su ostali podvrgnuti razliitim vladarima, pa im je bilo vrlo teko ujediniti se da bi djelovali u zajednikom cilju i interesu. Mo nadbiskupa se u to vrijeme poveala, a oni su nastojali kontrolirati i disciplinirati biskupe. Mnogi su biskupi smatrali da se moraju podvrgnuti papinu autoritetu, to nije bilo jednostavno jer je papa bio daleko. Glasoviti falsifikat, zbirka Pseudo-Izidorove Dekretalije (sastavljene sredinom 9. st.), je pomogao Crkvi da se rijei svjetovnog tutorstva svjetovnjaka. U njoj je bilo mnogo originalnih papinskih pisama i mnogo autentinih kanonskih odredbi izglasanih na razliitim crkvenim koncilima, ali kako u dokumentima nije bilo presedana koji bi opravdali i podrali tadanju politiku Crkve, nepoznati kompilator nije oklijevao dodati krivotvorene tekstove. Tijekom srednjeg vijeka ova se zbirka izvora smatrala autentinom. Papa Nikola I. je bio plemikog podrijetla, velikih sposobnosti; pokuavao je nametnuti svoj autoritet jakim laicima i klericima. Prvi je sukob imao s Bizantskim Carstvom poznatim kao Focijeva shizma. (Car Mihael II. stavio je na mjesto carigradskog patrijarha Focija a pritom smijenio dotadanjeg Ignacija. Oba pretendenta su traila pravorijek od pape. Nikola je poslao izaslanike da ispitaju sluaj, ali su bili podmieni od Focija. Papa je otpustio izaslanike, a Fociju naredio da ode s patrijarijske stolice. Focije je papu ekskomunicirao i optuio Rimsku crkve za herezu. Novi car, Bazilije I. je smijenio Focija i vratio Ignacija.) Raspad Karolinkog Carstva izolirao je Italiju od sjevernih dijelova nekadanje zajednike drave. Sin cara Lotara, Ludovik II. bio je posljednji vladar koji je imao stvarnu vlast na Apeninskom poluotoku. Nakon njegove smrti stvarna vlast je prela u ruke franakih grofova i markiza na sjeveru zemlje i langobardskih vojvoda u srednjoj Italiji. Bizant je drao june krajeve, ali nije elio imati jakog susjeda, ve je gotovo podravao protivnike kraljevske vlasti. Talijanski velikai nisu potivali papinstvo, nego su ak uzimali Crkvi zemlju i nisu se libili krenuti na Rim. Papa Ivan VIII. je pozvao Karla Debelog da intervenira, ali nakon to je dobio svoju krunu otiao je iz Italije. Na kraju su pape morale sklopiti savez s nekom od lokalnih frakcija. Izvan Italije malo se znalo o toj degradaciji papinstva te je kranski Zapad i dalje potivao nasljednika sv. Petra. Od 10. st. Crkva je prestala funkcionirati kao administrativna cjelina. Crkva je shvatila da ne moe nadzirati svoju zemlju bez zatite feudalne vojske, stoga su crkveni dostojanstvenici organizirali skupine naoruanih vazala, kojima su vrlo brzo poeli dijeliti lena. Crkva je imenovala ljude advokate koji bi obavljali za njih laike dunosti.
3

RSV rani srednji vijek

20

Od karolinkog doba kler je obavljao mnoge javne dunosti te je feudalcima bilo potrebno da budu na njihovoj strani.

VI. MOSTOVI PREKO TAMNIH VREMENA

Civilizacije Istoka Bizant i Arapi
Heraklije se, preuzevi vlast, prvo morao suoiti sa opasnim prodorom Avara, Slavena i Perzijanaca. Da bi se oduprije, proveo je drutvenu reformu, termin tema se poela koristiti ne samo vojni odred nego i za upravnu jedinicu i iskoristio je vjeru ratovanje je predstavio kao sveti rat te tako dobio pomo Crkve. 626. Slavene i Avare su porazili kod Carigrada, koji su ga pokuavali osvojiti. Za vrijeme Heraklija je zavrio rimski, a poeo bizantski period, grki jezik je postao slubeni. Tijekom 8. st. Arapi su opet zaprijetili Carigradu. Nanesene su tete Carstvu u pomorskoj bici kod Cipra, zatim i u Siriji i Armeniji. U vrijeme opsade, vladao je car Lav III. Tada je izbio ikonoklastiki sukob koji je podijelio bizantsko drutvo. [Ikonoklazam je bila struja u Crkvi koja se protivila prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice, anela i svetaca te javnomu i privatnom tovanju svetih slika.] Lav II. je otro istupio protiv kulta ikona. Njegova dinastija je izumrla s kraljicom Irenom. Njen nasljednik je poginuo u ratu s Bugarima, ija povijest poinje naseljavanjem Slavena na Balkan potkraj 6. i poetkom 7. st. Bugarsko ime potjee od Bugara, turkijskog naroda. Bizantski car Konstantin IV. je morao sklopiti mirovni savez s njima, kojim je formalno priznao pravo na zemlju izmeu Dunava i Balkana. Mihael III., bizantski car, je na zahtjev moravskog kneza Rastislava, poslao Konstantina i Metodija, slavenske apostole, redovnike rodom iz Soluna, da propovijedaju kranstvo na slavenskom jeziku meu Slavenima na srednjem Dunavu i u Moravskoj. Simeonova vlast je bila vrhunac bugarska drave. Proirio je bugarske granice te 913. dobio carsku krunu. Bizantska pomorska prevlast na istonom Sredozemlju je bila obnovljena pod vlau cara Nikefora II. Foke, koji je osvojio Kretu. Za vrijeme Bazilija II. izbija pobuna koju su potaknuli predstavnici zemljoposjednike aristokracije Barda Skler i Barda Foka, koja je skrena 989. Bazilije je osobno vodio dva pohoda protiv lokalnih arapskih vladara u Siriji, dok mu je glavni cilj bio osvojiti Samuilovu dravu (koja je preuzela Simeonovu tradiciju), to je i uinio te tako stekao nadimak Bugaroubojica. Bazilije nije imao mukih nasljednika te je nakon njegove smrti dolo do sukoba. Slabljenjem Bizantskog Carstva, paralelno su jaali Turci koju su jednom navratu u svojim osvajanjima doli i do Carigrada. Bizantinci su se isticali kao vrsni umjetnici, zlatari, svilari, draguljariNjihov novac nomizma koji direktno nastavlja tradiciju rimskog solida, bio je sve do 13. st. jedini zlatni novac kovan u Europi. Islamska civilizacija je za vrijeme Absida iji je osniva bio Abu Abas dosegnula vrhunce. On je potaknuo bunu protiv omejadskog kalifa, dinastije prije Absida, poznatu kao Abasidski prevrat ili revolucija. Trijumf Abasida znaio je i kraj Arapa u kalifatu. U to vrijeme svi muslimani postaju jednaki, a nearapi brzo stjeu politiku mo.

Obnova Zapadnog Carstva

21

Nedostaci njemakih zemalja su se zapravo pokazali kao prednost. Bila je siromanija od Francuske, Italije i veinom su svi slobodni ljudi bili ratnici to nije bilo pogodno za barbarske provale, a zbog istog razloga feudalizam se slabije razvijao. Najvanije je to to je zadrala dignitet kraljevske vlasti. Nasljednik Karla Debelog je bio nezakoniti unuk Ludviga Njemakog, Arnulf Karatanski, koji osvajanjima doao do Rima gdje ga je papa Formoz okrunio za cara. Nakon Arnolfa, dolo je do podjele Carstva na pet velikih vojvodstava (Sasi S, Bavarci - JI, vabe gornji tok Rajne, Frankonija srednja Rajna, Lotaringija). Nakon smrti nasljednika, Ludviga Djeteta, izumrla je karolinka dinastija u Njemakoj. Plemstvo je izabralo novog vladara, vojvodu Frankonije Konrada. Dolaskom saske dinastije nakon Konrada, napokon je zaustavljen rast vojvodske moi i raspadanje monarhije. Henrik I. Ptiar je bio rodonaelnik saske dinastije. Zatitio je istonu granicu utvrdama i zapoeo Drang nach Osten - Prodor na Istok. Henrikov nasljednik je bio Oton I. Veliki. lan saske dinastije koji je istaknuo svoj poloaj zatitnika svih krana u Kraljevstvu te je obnovio savez sa Crkvom. 941. je zavladao itavim Kraljevstvom. Sustav vlasti nije bio strukturiran da bi trajno odravao jaku kraljevsku vlast. On je bio najsnaniji vladar na Zapadu. Njegova vanjska politika se temeljila na pokuajima da se oslabi Francuska, poticanje naseljavanja slavenskih teritorija na Istoku te na irenju i odravanju vlasti u Italiji. Sukobio se s Maarima, Slavenima.02. veljae 962. godine je okrunjen za cara u Rimu. Oton je sazvao sinod u Rimu kako bi sudio papi Ivanu XII. zbog ubojstva, razbojstva, krivokletstva i drugih zloina. Obnovio je Zapadno Kraljevstvo, koje je obuhvaalo Njemaku i dvije treine Italije, a temeljilo se na savezu s Crkvom, na koju je gledao kao na politikog saveznika kojeg tek treba ovladati. Otona je naslijedio Oton II. koji se odmah u poetku morao pozabaviti pobunom vojvoda, a nakon to je uguio pobunu, poeo je provoditi politiku kojom je posve dokonao njihovu vlast. Nakon nepromiljenog pohoda na Italiju, poginuo je u 28. godini, a za nasljednika je postavljen njegov trogodinji sin, Oton III, koji je bio priznat za kralja Njemake i Italije. Nazvao je sebe Italicus, Saxonicus, Romanus imititajui rimske careve te servus Apostolorum, servus J. Christi to je htio batiniti od Karolinga. Za njegovo vrijeme je dolo do ustanka Slavena kojima su pomogli Poljaci,a Poljska i eka su poele prihvaati kranstvo te se je polako poela stvarati politika organizacija na tom prostoru. Otonov izbor Nijemca (bratia Brunu) i Francuza (uitelja Gerberta) na mjesto pape samo je ojaao njegov poloaj. Bavarski vojvoda Henrik iz saske dinastije postaje carem Henrikom II. nakon Otonove smrti. Poticao je razvoj Crkve te time nesvjesno stvarao preduvjete za raspad Carstva. Nasljednik koji je doao na vlast odabirom knezova, bio je vojvoda Frankonije, Konrad. Konrad II. je prestao vjerovati Crkvi te je traio saveznike u niem plemstvu koje je elio uiniti nasljednicima krune. Pripojio je Burgundsko Kraljevstvo. Vrhunac Kraljevstva, prema nekim miljenjima, je dosegnulo za vrijeme Konradova sina, Henrika III. koji je uinio svojim vazalima Poljsku, eku i Ugarsku. Zbog sukoba oko izbora pape, Henrik je morao intervenirati 1046. to zbog obnove Carstva na tom podruju, to zbog reforme Crkve. Za papu je odabrao prijatelja, Bamberga, odnosno Klementa II. koji ga je iste godine okrunio za cara. Henrik je definitivno oslobodio papinstvo tekih utega rimske politike, dok je papa bio vie neovisniji i nije trebao pomo njemakih vladara. Leon IX. izabran je za papu 1049. godine. Ponovno je uspostavio autoritet pape na prostoru sjeverno od Alpa, te je sazvao koncil u Reimsu to ga je dovelo u sukob s kraljem Francuske. Obnovljeno SRC Njemake je proivjelo do 1056. koje je bilo utemeljeno na idejama Karolinkog Carstva.

VII. OPORAVAK ZAPADA

22

Vjerska obnova
Pobuna protiv prakse Crkve u 10. stoljeu krenula je iz europskih samostana od kojih je prednjaio samostan Cluny u Burgundiji te je ubrzo postao i sredite reformnog pokreta. Samostan u Clunyu je osnovao akvitanski vojvoda Vilim, 910. godine koji je svoju zadubinu podvrgnuo izravno papi. Samostan je prihvatio verziju Regula sv. Benedikta kojom se ostavljalo vrijeme za intelektualne i vjerske aktivnosti, s naglaskom na strogoj disciplini i potivanju visokih moralnih standarda. Reformni se pokret iz Francuske proirio po cijeloj Europi, a na vrhuncu pokreta, samostanu u Clunyu je bilo podreeno 200 europskih samostana. U prvo vrijeme je cilj bio obnova nekadanjeg redovnikog ivota, a kasnije su se kao glavni problemi nametnuli simonija i nikolaitizam koje su reformatori estoko napali. Do 1100. reformatori su postigli mnogo od prvotno zacrtanih ciljeva. Od vremena Leona IX. (1049. 1054.) papinska mo raste i oni opet nadgledaju biskupe koje su imenovali svjetovnjaci. Obnovu je pratio i porast puke pobonosti koja je svoj vrhunac dosegnula u 11. stoljeu, a ega je direktan rezultat i masovni odaziv na prvi kriarski rat 1095. godine. Razvijaju se i dva srodna pokreta: Boje primirje ili Tregua Dei zabranjivanje borbi na odreene dane u godini koji su bili sveti i Boji mir koji je imao utjecaj na razvoj laike vlasti, sa zajednikom svrhom odravanja mira. Vana posljedica vjerske obnove su bili kriarski ratovi, zaetak romanike te porast interesa za obrazovanje. To je vrijeme porasta ivotnog standarda prosjenog ovjeka i napretka u odnosu prema radu. Vezano uz obrazovanje, na Treem lateranskom koncilu 1179. godine odreeno je da se uz katedrale osnivaju kole, a jedan od preduvjeta bio je i unaprjeenje latinskog jezika, glavnog razgovornog jezika uenih ljudi diljem Europe. Jedan od najistaknutijih papa razdoblja vjerske obnove bio je Silvestar II. Koji je postavljen za papu 999. godine, a radio je na jaanju papinstva i Carstva. Smatralo se da je arobnjak jer je puno panje pridavao laikoj naobrazbi, pa je njegovo ime ubudue izbjegavano.

Politika obnova Francuska

Do kraja 10.stoljea, Francuska je rastrgana borbama izmeu Karolinga i Robertovaca, nasljednika francuskog kralja Roberta I., koji su vladali do 936. kada su se na prijestolje vratili Karolinzi. Karolinzima je ostanak na prijestolju osigurala naklonost krupnog plemstva, a s protjecanjem 10. stoljea slabila je i kraljevska vlast i ubrzavao se razvoj feudalizma koji je potkraj 10.stoljea zagospodario teritorijem Francuske. Karolinge su naslijedili Kapetovii koji su znatno centralizirali dravu u 12., a pogotovo u 13. stoljeu. Henrik I. (1031. 1060.), kao i njegovi prethodnici, je bio znatno vezan uz karolinku tradiciju dranja ovlasti nad cijelim, prevelikim teritorijem drave, zbog ega je njegova vlast bila najmanja od svih prije njega. Za njegova sina, Filipa I. (1060. 1108.), polako poinje jaati vlast vladara, a on je bi prvi iz dinastije koji je nastojao proiriti i uvrstiti kraljevski posjed, komad zemlje od oko 130 km oko Pariza koji je nekada posjedovao rodonaelnik dinastije Kapetovia, Hugo Kapetovi. Taj teritorij je imao veliku strateku vanost jer je razdvajao velika lena na sjeveru Francuske i oteavao stvaranje protukraljevskih saveza, a nalazio se i na krianju svih vanijih putova. Filipova vladavina je prekretnica u povijesti Kapetovia. Ipak, u 11. stoljeu vladaju krupni feudalci, a ne kraljevi. Tek je u nekoliko feudalnih dravina vladaru istih uspjelo razviti institucije i obiaje koje su mu davale neto vie od osobne vlasti, primjerice Flandriji i Normandiji. U obje pokrajine, vladar je zadrao pravo sudovanja, imao je pravo na visoke prihode od poreza i trgovakih pristojbi koji su uglavnom plaani u novcu. Zabranili su napade na nenaoruane ljude i pljaku imovine, vjerojatno pod 23

utjecajem Bojeg mira. Zahvaljujui normanskim ratnikim tradicijama i strogo odreenim pravilima slube, normandijski je vojvoda imao najbolju vojsku u itavoj Europi jer je u Normandiji ve poekom 11. stoljea uglavljen broj vojnika koji svaki vazal mora dovesti svom senioru. Normandijski je vojvoda imao i potpunu kontrolu Crkve na svom posjedu. Do kraja 11. stoljea velik dio Francuske je imao relativno stabilnu vlast te se oslobodio najgorih oblika nasilja i nereda. Francuski feudalci i vitezovi e biti glavna snaga u kriarskoj vojsci koja je 1099. godine osvojila Jeruzalem, a polovicom 11. st. njihovi najznaajniji pothvati su bili osvajanje june Italije i Engleske.

Politika obnova Sicilija i Engleska

U prvoj polovici 11. st. u junu Italiju poinju stizati mnogi siromani vitezovi, mlai sinovi koji su ostali bez zemlje, hajduci i neprijatelji normandijskog vojvode, a 1030. Normani, koji su se u j. Italiji iskrcali 1016. godine i ostali na pomo lokalnom stanovnitvu, dobivaju grofoviju Aversa koja postaje mjesto gdje Normani plaenici dobivaju posao. Meu njima su bili braa Vilim eljezne Ruke i Drogon. Vilima je godine 1043. vojvoda od Salerna (u kojem su se 1016. iskrcali) imenovao grofom od Apulije ime oni postaju znaajan imbenik junotalijanske politike. Nakon Vilimove i Drogonove smrti, njihov mlai brat Robert Guiscard postaje voa Normana. On je 1071. godine istisnuo Bizantince s juga Italije. Zauzeo je Dra i dopro do sredinje Grke. Njegov mlai brat, Roger, je osvajao Siciliju i konano je osvojio 1091. godine kad su i posljednje saracenske snage pokleknule. Njegov nasljednik, Roger II. nastavio je njegovu politiku i osnovao Kraljevstvo Obaju Sicilija ija je vlast dosegla viu razinu nego bilo gdje u Europi. Iznimno efikasnu vlast sicilskog kralja inili su arapski emiri, bizantski logoteti i normanski baruni. U Engleskoj su normanski osvajai bili mnogi discipliniraniji, pa je njihovo osvajanje i teklo mnogo organiziranije. Za stvaranje kraljevstva na Siciliji bilo je potrebno skoro jedno stoljee, a u Engleskoj je posao obavljen za jedno desetljee. Engleska je do 9. stoljea nalikovala vie primitivnim germanskim drutvima nego stanju u Franakoj i Italiji. Vikinke provale i normanska osvajanja preivjela je samo jedna anglosaksonska drava, Wessex, koja se razvila u Kraljevstvo Engleske osnovano od strane vladajue obitelji. Za opstanak je bilo potrebno stvoriti administrativnu podjelu jer je u 10. stoljeu drava postala prevelika da bi njome izravno vladao kralj. Trebalo je unaprijediti vojni sustav, poboljati sudstvo. U to doba se isticao canterburryjski nadbiskup, sv. Dunstan, koji je uporno nastojao reformirati Crkvu i dravu. Engleska je bila podijeljena na grofovije kojima je upravljao erif, koji usprkos svoj moi koju je imao, nije mogao svoj poloaj pretvoriti u osobni posjed kako su to napravili francuski velikai, jer je bio jak samo kao kraljev podanik i da bi takav ostao morao je ostati lojalan kralju. Grofovije su bile podijeljene na kotareve, a i grofovije i kotarevi su imali vlastite sudove kojima je predsjedao kraljev slubenik. Ovim sustavom lokalne vlasti spreavalo se plemstvo da preuzme vlast na lokalnoj razini, a kralju omoguavalo da proiri utjecaj diljem drave. S reformom sudstva, krvna je osveta postala rijetkost, a nove kaznene odredbe su dodatno ojaale kraljevsku vlast. Slabosti ovog sustava su bile neefikasnost vojske koju su inili slobodni seljaci i slabost institucija centralne vlasti. Kao i u Francuskoj, dolazi do jaanja grofovija, paralelno s jaanjem kraljevske vlasti te kralj Etelred u 11. st. vie n moe stati na kraj ojaalim magnatima. Nakon Etelredove smrti, 1016. godine za engleskog kralja je priznat danski kralj Knut koji je obnovio jaku kraljevsku vlast istovjetnu onoj iz 10. st. Nakon Knutove smrti, Englezi odbacuju dansku dinastiju i zapadaju u stanje slino onom u kojem je Francuska bila stoljee ranije. Zemlja je bila prevelika da njome vlada kralj, a nije bilo sredinjih institucija koje bi pomogle u vladanju. Sve vie ljudi postaje podlonicima grofova i dolazi do nestajanja 24

seoskih opina. Jaaju tendencije prema feudalizaciji, ali ne postoji institucija lena. Postoje privatne vojske, privatni sudovi i nasljedne slube. Od godine 1051. Normani su znatno ojaali utjecaj na dvoru i pojaali pritisak na engl. kralja Edvarda ime su pokazali pretenzije na englesku krunu, a koji im je istu, budui da nije imao nasljednika i obeao. Ovo je izazvalo estoke reakcije kod engleskog plemstva. Normanski vojvoda Vilim je ve 1066. bio jedan od najjaih europskih vladara. Grofom je postao 1035., nakon oeve smrti, a Normandijom je vladao unato snanoj opoziciji. Prvotno je nosio nadimak Kopile. Kad su se 1047. godine pobunili Vilimovi vazali on je odnio briljantnu pobjedu, uz pomo kralja Henrika I. Unaprjeivao je odnose s Crkvom. Godine 1066. je osvojio Englesku. Kada je roak Knuta Velikog, Harold, pokuao uzeti englesku krunu, Vilim je zatraio papinu pomo, a papa mu je poslao posveeni stijeg kao znak legitimnosti. Dana 14. listopada 1066. odigrala se odluujua bitka, a nakon to su Harold i njegova braa poginuli otpor je nestao. Vilim je za Boi okrunjen u Londonu, ali je u itavoj zemlji uspostavio vlast tek 1072. godine, zbog otpora na sjeveru. U svega nekoliko godina, Engleska, koja je dotad kaskala za ostatkom Europe, je bila praktiki ispred svih, zahvaljujui ureenju koje su Normani donijeli sa sobom. Sva je zemlja prela u kraljeve ruke koji ju je dijelio kao lena, a ne privatne posjede, a dogodile su se i promjene u Crkvi. Rezidencije biskupa su premjetene u vanije gradove, dolazi do jaanja sredinje vlasti, Veliko vijee postaje feudalni sud engleskih seniora, a Malo vijee je uz kralja i pomae mu u administraciji. Godine 1086. Vilim je dao sastaviti Knjigu stranog suda koja je pomogla u poveanju kraljevih prihoda i utvrivanju osobnog vlasnitva svakog pojedinca. Vilim Osvaja umire 1087. godine i ostavlja Normandiju najstarijem sinu Robertu, a Englesku drugom sinu Vilimu II. Riem.

Ekonomski oporavak
Temelj ekonomskog opravka bila je zemljoradnja. Meutim, kada su seljaci poeli proizvoditi vie nego to im je bilo potrebno dolo je u gradovima do razvoja trgovine i obrta. Vezano za zemljoradnju vana je upotreba pluga i poveanje koritenja ivotinjske snage, osobito konja, zatim, prelazak na tropoljni sustav. Sve ove inovacije poticale su rast stanovnitva, a porast teritorija i poljoprivrednih prihoda dali su poticaj europskom gospodarstvu. Unutarnjom kolonizacijom nastaje velik broj novih sela i dolazi do slabljenja ropstva. Procesi oslobaanja robova, nastajanje novih sela, krenja uma i porast broja stanovnika dugotrajni su procesi koji su obiljeili 12. i 13. stoljee u Europi. Nakon 1100. godine dolazi do ubrzanog i naglog razvoja trgovine i obrta, uspona i razvoja gradova te transformacije zemljoposjednike aristokracije u feudalno plemstvo. Crkva je ustrajala na isticanju dostojanstva rada i time poticala obrtnike da se ponose svojim poslom. U Italiji, primorski gradovi iskazuju svoju mo, posebice Venecija, ve od 9. st., a do polovice 11. st. oni postaju kljuni imbenici europske i sredozemne trgovine. Genova i Pisa istiskuju muslimane sa Sredozemlja, pa je do poetka Prvog kriarskog rata 1095. nestala opasnost za plovidbu Sredozemljem, sve do dolaska Osmanlija. Nastaju gradovi du prometnica, a raste i industrijska proizvodnja. Trguje se luksuznom robom i posebice, robom iroke potronje, zbog ega dolazi do revolucije u ekonomskom ivotu. Dolazi do komutacije robne rente u novanu, to dovodi i do toga da seljaci kmetovi mogu kupiti svoju slobodu. Razvija se graanstvo koje eli osobnu slobodu, osloboenje od financijskih obveza prema feudalcima te vlastitu samoupravu to nikako nije bilo po volji kleru i plemstvu, ali su se eventualno morali prilagoditi duhu vremena. U elji za potpunom neovisnou dolazi do stvaranja gradskih komuna kolektivnog tijela graana koje ima pravnu osobnost, a koje se razvijaju u 11. st., a u Hrvatskoj potkraj sljedeeg stoljea. 25

VIII. PREVLAST CRKVE NA ZAPADU

Obnova na Zapadu zapoela je sredinom 11. stoljea. Borba, koju su zapoeli clunyjevski redovnici i papa Leon IX (1049.-1054.), nastavila se do kraja srednjeg vijeka.

Veliki crkveni raskol. Odnos crkve i carstva

Do konanog raskola crkava na Istonu ili Pravoslavnu i Zapadnu ili Katoliku dolo je 1054. godine. Na Zapadu je Crkva teila to veoj neovisnosti u odnosu na svjetovne vladare dok je na Istoku dolo do tijesne simbioze dravne i crkvene vlasti, s prevlau dravne. Papa Lav IX odrao je 1049.-1053. diljem Europe niz crkvenih sinoda na kojima je osuivao pojave svjetovnjake investiture, simonije i sveenikih brakova. Ovakva su se shvaanja sukobila sa nazorima carigradskog patrijarha Mihaela Kerularija. Do vrhunca krize je dolo 1054., kada je Lav IX poslao u Carigrad kardinala Humberta i izaslanike. Zadaa im je bila dobiti priznanje rimskog prvenstva u Crkvi. 1054. papini su izaslanici prekinuli pregovore i na oltar crkve svete Sofije u Carigradu poloili papinsku bulu o izopenju patrijarha Kelurarija i svih njegovih sljedbenika iz Crkve. Neovisnost papinstva na Zapadu uvrena je odredbom o nainu izbora pape (donesenom 1059.) kojom se nastojao suzbiti svaki svjetovni utjecaj na taj postupak. Papa je trebao birati i kardinale. Od tada carevi zaista vie nisu mogli imenovati pape. Dok je papinstvo jaalo svoj poloaj, njemaka je monarhija bivala sve slabija. Na prijestolje dolazi Henrik IV (1056.-1106.). U monarhiji su nestale sve institucije sredinje vlasti, a plemstvo je stekao nasljedno pravo upravljanja posjedima. Vladarsku domenu i prihode Henrik IV pronaao je u junoj Saskoj, s njezinim bogatim rudnicima srebra, a u upravi je sve vie koristio ministerijale-sloj neslobodnih ljudi u vanoj upravnoj slubi na pojedinom posjedu. Papa je tada bio jedan od najveih voa i reformatora u povijesti Crkve-Grgur VII (1073.1085.), poznat do svog izbora kao opat Hildebrand. Prema njegovim nazorima, svi su katolici morali sliati papinske odluke o tome to je drutveno poeljno. Papa je trebao suditi i osuditi i vladare ako su grenici. Prvo je zabranio brak svim sveenicima, zatim je zabranio da svjetovnjaci dodjeljuju biskupske asti, tap i prsten. Svjetovni dunosnici nisu smjeli imati nikakvog udjela u izboru crkvenih slubenika. Potekoa je bila u tome to su biskup i opati istovremeno bili i feudalci te tako ujedno i slubenici svjetovnog vladara. Henrik IV je objavio rat papi 1076. godine, uz to je prisilio njemake biskupe da odbiju priznati Grgura za papu. Papa je izopio Henrika iz Crkve, zbog ega su mnogi njemaki velikai stali na papinu stranu. Stanje se za vladara neprekidno pogoravalo tako da je u svom otporu ostao praktiki sam. Henrik je sa odanim dijelom vojske krenuo na Italiju. Grgur se zatvorio u utvrdu Canossa, no Henrik je doao zamoliti papu za oprost i milost. Papa ga je primio i razrijeio izopenja, to je bila politika pobjeda Henrika jer je stekao naklonost njemakih velikaa. Henrik je sve vie jaao svoje pozicije, da bi ga papa 1080. ponovo izopio. Iste godine Henrik je s vojskom ponovo krenuo na Italiju, umarirao u Rim i protjerao papu. Protupapa je okrunio Henrika carskom krunom na Uskrs 1084. Grgurovi nasljednici nastavili su s politikom suprotstavljanja Henriku, a ubrzo su uz njih ponovo stali brojni njemaki velikai. Konano ga je mlai sin, rimski kralj Henrik V, odluio skloniti s vlasti. Uz pomo velikaa, prisilio je oca na abdikaciju. Car Henrik V (1106.-1125.) odluio je teite vladarske djelatnosti pomaknuti ka Crkvi, poglavito prema papi. 1122. car i papa Kalist II (1119.-1124.) sklopili su Wormski konkordat. Car se odrekao investiture prelata znakovima crkvene vlasti, prstenom i tapom, ime je konano ukinuta svjetovna investitura u uem smislu rijei. Carevi nikada vie nisu imali mo nad Crkvom nalik na onu careva iz otonske dinastije. 26

Rastua mo teritorijalnih kneeva dola je do izraaja prigodom smrti Henrika V 1225. jer car nije imao mukih nasljednika. Prijestolje je pripalo Lotaru II (1125.-1137., knezu Saske. Ovakav izbor doveo je do sukoba i tekog rata novog vladara s Hohenstaufovcima. Prvi put javljaju se nazivi gvelf (Lotarovi pristae) i gibelini (pristae Hohen.) Gvelfi podupirali papinstvo, a gibelini pristae prevlasti cara. Lotarova vladavina obiljeena je slomom slavenskog otpora na istonim granicama Carstva, te njemakom kolonizacijom na istok, koja nje dola do poljskih granica. Nakon Lotara, izabran je Hohenstaufovac Konrad III (1137.-1152.) ime je vraeno legitimno nasljeivanje prijestolja. Time zapoinje doba dinastije Hohen. Konrada je naslijedio Fridrik I Barbarossa (1152.-1190.), gvelf po majci. Svima je priznao zateena prava i povlastice, a sam je poeo raditi na jaanju vladarske domene u Porajnju. Fridrikove mjere ile su prema jaanju sredinje vlasti i drave, to bi caru omoguilo neovisnost od ostalih sredita moi. Prvi carev pohod na Italiju zbio se 1154., elio pod svoj nadzor staviti cvatue sjevernotalijanske gradove. Pod utjecajem radikalnih ideja Arnolda iz Brescie rimsku puk se pobuno 1143. protiv pape traei samoupravnu komunu, ubili su i papu Luciju II 1145. Fridrik se 1154. u Paviji okrunio za kralja Italije te slomio otpor nekolicine sjevernotalijanskih gradova. U Rimu je okrunjen za cara od pape Hadrijana IV (1154.-1159.) Odnosi carstva i papinstva ubrzo su se poeli ponovo kvariti. Papa je u caru poeo prepoznavati veu opasnost od svih talijanskih komuna, dok je car papu doivljavao kao glavnu prepreku vlastitoj kontroli nad itavom Italijom. Meu sjevernotalalijanskim gradovima snagom i hegemonistikim tenjama isticao se Milano. Kralj je prisilio grad na pokornost i iskaze lojalnosti. Car je u vee sjevernotalalijanske gradove poeo postavljati nove slubenike zvane podesta, carske predstavnike koji su obavezno morali biti doljaci. Prednost novih dunosnika bila je u njihovoj nepristranosti. Novi papa Aleksandar III (1159.-1181.) sklopio je savez s talijanskim komunama. Kao odgovor, Fridrik je imenovao protupapu kojeg je priznavala samo manjina kardinala, i to njemakih. Sjeverotal. gradovi okupili su se u protucarsku, tzv. Lombardsku ligu (1167.), za sredite lige izabran je grad Alesandria. Lombardska je vojska carevoj, 1176. kod Legnana, nanijela teak poraz. Fridrik je 1183. s Lombardskom ligom sklopio mir u Konstanzu. Zadrana je careva nominalna vrhovna vlast nad sjeverotalijanskim gradovima, ali su oni imali pravo sami izabirati vlastite slubenike i prikupljati vlastite poreze. Fridrik je stvaranje jake carske vlasti usmjerio na Njemaku, u kojoj su vlast imali teritorijalni kneevi. Meu njima se isticao Henrik La, saski i bavarski knez. Fridrik je pokorio itavu Saku i Bavarsku te protjerao Henrika. Fridrikovi nasljednici bili su preslabi za nastavak politike centralizacije te previe zaokupljeni Italijom i tamonjim odnosima. Brakom sina Henrika s Konstancom, normanskom princezom s juga Italije, Fridrik je oslabio poloaj papinstva u Italiji. Henrik VI (1190.-1197.) je preko ene traio krunu Normanskog Kraljevstva. Papa Celestin III (1191.1198. okrunio je 1191. u Rimu Henrika za cara. Novi papa nije priznao caru vlast na jugu Italije. Zarobivi engleskog kralja Rikarda Lavljaeg Srca, Henrik VI ishodio je veliku otkupninu, ime je znatno ojaao svoj poloaj u Njemakoj i Italiji. Uvrstivi se u itavoj Italiji, car je postao gospodar prostora od Baltika do Sicilije, to do tada nije uspjelo ni jednom njegovom prethodniku. Umro je 1197.

Kriarski ratovi
Kriarskim ratovima prethodili su pohodi poput istjerivanja Saracena iz Italije, renkokviste muslimanske panjolske te njemakih napada ma poganske baltike Slavene. Od poetka se zapaala veza izmeu reformskih elemenata u Crkvi i kriarskog pokreta. Krajem 11. stoljea Turci Selduci izbili su na obale Egejskog mora i zaprijetili samom Craigradu. Pomaui Bizantu papa se nado da bi mogao prevladati crkveni raskol te osigurati vei broj hodoasnika. Postojali su i unutarnji razlozi zbog kojih je Europa okretala pozornost Istoku. 27

Odlazak dijela pripadnika ratobornih svjetovnih elita na Istok mogao je olakati Crkvi nametanje poeljnog drutvenog reda. Godine 1095. na koncilu u Piacenzi pojavili su se poslanici bizantskogcara Aleksija I Komnena (1081.-1118.) i zatraili pomo Zapada. Papa Urban II (1088.-1099.) i koristio je to kao povod da sazove koncil u Clermontu. 1095. odrao je jedan od najpoznatijih govora u povijesti papinstva i pozvao ljude u kriarski pohod. Osim vojnika, poelo se u kriare javljati mnogo neborakog stanovnitva zbog vjerskog ara. Prvi se za odlazak javio grof Rajmond Tuluski, najmoniji velika juga Francuske, normandijski vojvoda Gotfrid Bujonski, flandrijski grof Robert. Najuspjeniji propovjednik diljem Francuske koji je pozivao ljude u rat bio je Petar Pustinjak, koji je iza sebe imao tisue sljedbenika. Dvije velike skupine od po nekoliko tisua kriara krenuli su kroz Njemaku, Ugarsku i Bugarsku. Prva je skupina bez veih problema napredovala, dok je druga imala velikih problema s domaim stanovnitvom, posebno u Bugarskoj. Meu lokalnim kriarskim voama u Porajnju bilo je i onih koji su svjetinu poticali na pogrom protiv idova. U Carigrad je umjesto profesionalnih i organizirane vojske stigla kaotina svjetina, sastavljena preteito od seoske sirotinje. Car ih je dolino primio, upozorivi ih da ne kreu na svoju ruku. Prebacio ih je maloazijsku obalu odakle su poeli napadati i pljakati selduke teritorije. Selduci su brzo okupili vojsku koja ih je teko potukla. Bizantski car Aleksije je podmiivanjem vezivao jednog po jednog kriarskog zapovjednika uz sebe. Konano su mu svi prisegnuli na vjernost i u zamjenu za obenu carsku pomo obeali da e gradove i teritorije, koje na Istoku osvoje (osim Svete zemlje) vratiti Bizantu. Slubeni predvodnik kriarskog pohoda bio je papin legat, biskup Ademar koji je imao teak zadatak mirenja i posredovanja meu svjetovnim voama pohoda. Prvi kriarski rat (1096.-1099.) postigao je zauujue uspjehe, unato brojnim unutarnjim proturjenostima. Kriarima su posao olakale unutarnje slabosti i poetak procesa raspadanja Seldukog Carstva. U ljeto 1097. kriari su opsjeli Nikeju. Kriari su krenuli dalje na istok prema Antiohiji, na putu ih je muila nestaica vode i hrane. U takvom stanju doekali su ih i napali Selduci, bitka je zavrila potpunim trijumfom kriara. Novu teritorijalno-politiku jedinicu velikog stratekog znaenja stvorio Balduin, Edesku Grofoviju. Osvojili su klju Sirije, Antiohiju, ali su ih ubrzo opkolili Selduci. Kriarima je s vojskom pohitao u pomo i car Aleksije ali je povukao svoje trupe, time jo vie produbivi kriarsko nepovjerenje prema Bizantu. U gradu je pronaeno koplje, kojim je navodno Isus proboden, to im je vratilo borbeni zanos. Opsada je razbijena i uslijedio je slom muslimanske obrane na itavom prostoru sjeverno od Jeruzalema. Beomond je preuzeo vlast u Antiohiji, umire biskup Ademar. Vodstvo nad kriarima preuzeo je Rajmond Tuluski. 1099. kriari su osvojili Jeruzalem. Novi vladar postao je Balduin, doveden iz Edese, ime je stvoreno feudalno Jeruzalemsko Kraljevstvo u kojem su se preslikale zapadne drutvene i dravne funkcije. Izmeu katolika i muslimana razvio se suivota, izrazita vjerska snoljivost, poput molitvi razliitih vjernika u istim svetitima. Jeruzalemsko Kraljevstvo se do 1130. proirilo i na sjeveru i na jugu te osvojilo gotovo sve sredozemne luke u Svetoj zemlji. U osvajanju luka pomogli su talijanski gradovi Pisa, Genova i Venecija. Tekoe su za kriare na Istoku poele kada su muslimanski vladari poeli prevladavati unutarnje nesuglasice i sve jedinstvenije nastupati protiv njih. Edeska Grofovija je 1144. dospjela u ruke muslimana. Pad Edese potaknuo je ujedinjavanje svih muslimana sjeverno od matinog kriarskog teritorija. Na Zapadu se poela okupljati vojska za Drugi kriarski rat (1147.-1149.), odaziv nije bi masovan kao za prvi pohod. Vodeu ulogu preuzeli su francuski kralj Luj VII te njemaki car Konrad III. Od samog poetka sve je polo po zlu. Kriarskim osvajanjem Damaska bi se oteala komunikacija muslimanskih zemalja, no opsada je zavrila potpunim neuspjehom. Luj i Konrad vratili su se u Europu. Kriarske zemlje su bile sa svih strana okruene Saladinovom 28

vlau. Snaan muslimanski vladar, iza kojeg su jedinstveno stajali svi okolni muslimani, suprotstavio se slabim i razjedinjenim kriarima iji je borbeni duh sve vie slabio. U odluujuoj bici kod Galilejskog jezera 1187., kriari su potueni, a jeruzalemski kralj zarobljen, 3. 10. 1187. godine Jeruzalem je, nakon 88 godina, pao u muslimanske ruke. Zbog novog kriarskog pohoda pregovaralo se o pomirenju Francuske i Engleske. Engleski kralj Henrik II i njegov sin Rikard Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II August te car Fridrik I Barbarossa osobno su predvodili vojsku koja se zaputila u Svetu zemlju. Kao prihod za pohod skupljala se Saladinova desetina u Engleskoj i Francuskoj. Trei kriarski rat (1187.-1192.) bio je dobro planiran i financiran, unato tome pokazao s velikim promaajem. Obnovljen je sukob Henrika II i Filipa II Augusta. Rikard se na putu zapleo u sicilska unutarnja pitanja, izazvavi protiv sebe cara Henrika Vi i Bizantince zbog osvajanja Cipra. Najvanija palestinska luka, Akra, predala se kriarima 1191. godine. Saladin je ponudio engleskom kralju prihvatljive uvjete mira koji je sklopljen 1192.. Katolici su od tada mogli posjeivati Jeruzalem koji je ostao u muslimanskim rukama. Ostatak Jeruzalemskog Kraljevstva ostao je u rukama kriara. Rikarda je pri povratku zarobio Henrik VI, traei za njega otkupninu od 100 000 funti.

Jaanje Bizanta za dinastije Komnena (1081.-1185.)

Do razdoblja Aleksijeve vladavine Bizant je izgubio posjede i vlast na jugu Italije te u Maloj Aziji, a utjecaj na Balkanu znatno mu je oslabio. Za Komnena Biznat je izgubio prevlast na istonom Sredozemlju u korist talijanskih gradova-drava. Glavni Aleksijevi protivnici bili su Normani s juga Italije. Bizant je naao saveznike u Mleanima koji su nanijeli pomorski poraz Normanima kod Draa, ali su ga s kopna Normani osvojili. Mleani su u protunapadu zauzeli Dra, a Bizantinci su potisnuli normanske snage. Mleani su za tu pomo dobili goleme trgovake povlastice u Carigradu. Nova opasnost Bizantu predstavljali su Peenezi. Aleksije se za pomo u obrani obratio Kumanima koji su 1091. razbili Peenege. Aleksije je vodio i tri pohoda protiv rakog upana Vukana. Od Zapada Bizant nije oekivao kriare, ve pomone postrojbe za svoju vojsku i oslobaanje Palestine. Dolazak kriarske vojske u Bizant car je dpustio, ali je bio vrlo sumnjiav prema njihovim pravim namjerama. Do sredine 1097., bizantska je vlast, uz pomo kriara, obnovljena u veem dijelu Male Azije. Kriari nisu vratili Antiohiju. Od poetka 12. st. sve su vaniji odnosi Bizanta s Ugarskom koja je zavladala Hrvatskom i Dalmacijom. Carev sin, Ivan, oenio se ugarskom princezom. Aleksijeva vladavina oznaila je uspon i jaanje vojne moi Carstva, ali niz negativnosti kao to su davanje dravnih poreza u zakup, kvarenje novca. Opadalo je tematsko ureenje, a opseg i znaaj tema znatno su se smanjili. Porezne obveze za stanovnitvo znatno su se poveale. Na znaaju je sve vie dobivala feudalna vojska pod vodstvom pojedinih pronijara. Vlasnik pronije bila je drava. Ubrzala se fudalizacija Bizanta. Nastavljeno je davanje manastira na upravu svjetovnjacima, izazivajui ogorenje u crkvenim krugovima. Car je ipak bio dobro prihvaen u crkvenim krugovima jer se odluno borio protiv bogumilskog pokreta. Autoritet carske vlasti je za Aleksija znatno poratsao, ali je stvoren novi, feudalni, a ne vie centralistiki poredak. Cara Aleksija naslijedio je sin Ivan II Komnen, najvei od Komnena. Pokorio je Srbe te rakog velikog upana prisilio na priznavanje vrhovne bizantske vlasti. 1137. Antiohija je pala, a normanski vladar je poloio caru vazalnu prisegu. Bizant je sa Njemakim Carstvom i Pisom sklopio protunormanski savez. Naslijedio ga je najmlai sin Emanuel koji je ujedinio u sebi viteke ideale zapadnog tipa s bizantskom zamisli univerzalnog carstva. Dvaput se enio, oba puta zapadnjakinjom. Emanuel se okrenuo put Zapada, upustivi se u borbu za mo na Sredozemlju. Prolazak kriarske vojske kroz Bizant poremetio je odnose sa njemakim carom. Bizantsku zauzetost 29

kriarima iskoristili su Normani koji su 1147. osvojili bogate grke gradove, Korint, Tebu i Krf. Bizantinci, Nijemci i Mleani sklopili su protunormanski savez i 1149. preoteli Krf. Iste godine protiv Bizanta pobunila se Raka, a zatim je uslijedio i niz ugarsko-bizantskih ratova. Emanuel je uspio uvrstiti poloaj na Balkanu. Poduzeo je veliku ofenzivu na Italiju kojom se krenulo 1155. iz Ancone, ubrzo je cijelo obalno podruje palo u bizantske ruke. Sve sile zainteresirane za Italiju odmah su se ujedinile protiv Emanuela. Godine 1156. Normani su kod Brindisija teko porazili bizantsku vojsku. Primirje je sklopljeno 1158., a bizantska vojska se morala povui iz Italije. Na Istoku je Emanuel imao mnogo vie uspjeha. Pokorio je Malu Armeniju i Antiohijsku Kneevinu. 1167. Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Srijem kratkotrajno su potpali pod bizantsku vlast. 1172. raki veliki upan Stefan Nemanja odustao je od otpora i priznao bizantsku vrhovnu vlast. Bizant se sukobio s Mleanima zbog zauzimanja Dalmacije. 1182. na vlast je doao Andronik, za enu je uzeo ker Luja VII. Glavna politika smjernica njegove kratkotrajne vladavine bila je obraun s plemstvom i dokidanje njegove prevlasti u Crastvu. Pri tome se sluio najbrutalnijim sredstvima i metodama. Crastvo je naglo slabilo, to se vidjelo i na bojnom polju, gdje je trpjelo poraz za porazom. 1181. ugarskohrvatski kralj Bela III Bizantu je oduzeo Hrvatsku, Dalmaciju i Srijem. Stefan Nemanja svoju je dravu osamostalio u odnosu na Bizant i teritorijalno se proirio na raun Carstva prema istoku i jugu. 1185. Normani su zauzeli Solun, drugi grad Carstva. Smru Andronika nestalo je dinastije Komnen.

Reformski pokret u crkvi u 12. stoljeu

Papinstvo je u jaanju vlastite ulogu unutar Crkve imalo veliku pomo redovnitva, ija je uloga bila presudna i u jaanju puke pobonosti. Clunyjevski redovnici zadrali su veliki utjecaj iz 11. stoljea. Njihovu organizacijsku shemu, centralizaciju pod jednim glavarom reda, slijedili su i mnogi novi redovi. Pokret za to vei asketizam zapoet je tijekom 11. stoljea u Italiji osnivanjem reda kamaldoleza, iji su redovnici ivjeli pustinjaki. U Francuskoj se strogou isticao red kartuzijanaca koji su smjeli govoriti samo u krajnjoj nudi. Najutjecajniji od svih redova bili su cisterciti, koji su tijekom 12. stoljea postupno preuzimali prvenstvo meu redovnitvom. Utemeljitelj Bernard iz Clairvauxa na temelju Benediktove regula organizira novi red cistercita u 12. stoljeu. On je smatran stvarnim poglavarom Crkve izmeu 1125. i 1153. Prvi je zapazio novu opasnost za katolianstvo od krivovjerja (hereza) koja su stizala s Istoka. Jaa kult Blaene Djevice Marije. Unato strogosti, broj cistercita je ubrzano i stalno rastao. Samostane su redovito podizali na pustim ili zaputenim podrujima, s vremenom su cisterciti postali znalci isuivanja movara. Vlastite posjede davali su u gospodarski zakup, osiguravi stalne prihode. Posebni problem za Crkvu predstavljali su katedralni slubenici kanonici, vrlo bogat i utjecajan sloj. esto su ivjeli svjetovno i bilii oenjeni, a za vjerske dunosti postavljali bi zamjenike vikare. Novi redovi norbertinaca bili su najznaajniji meu kanonicima koji su slijedili redovnika pravila. Posebnu grupu novih redova unutar Crkve predstavljali su tzv. viteki redovi. Viteki red templara, iji su osnivai bili osmorica francuskih vitezova, stvorio je udrugu za zatitu hodoasnika na putu prema svetim mjestima. Preuzeli su redovnike zavjete siromatva, poslunosti i duhovne istoe. Crkveni koncil u Troyesu 1128. potvrdio je pravila novog reda. Vladari i pape dali su im povlastice koje su ih izuzimale od bilo kakvih svjetovnih ili crkvenih jurisdikcija. U bankarstvu su se izuzetno izvjetili te su tijekom 13. stoljea postali glavni bankari i blagajnici francuskih kraljeva. Takmaci templara bili su vitezovi ivanovci. Postali su 30

financijski moni te su se od poetka s njima sukobljavali oko premoi u Jeruzalemskom Kraljevstvu. Teutonski red (Njemaki viteki red) postao je predvodnik njemake kolonizacije na istok Europe. Na prelasku 12. u 13. stoljee papinstvo se zabrinulo zbog inflacije novih redova i njihove suvie uske specijalizacije. etvrti lateranski koncil 1215. pokuao je zabraniti osnivanje novih redova, ali bez uspjeha. Redovnici su znatno olakavali provedbu papinskih reformskih mjera vlastitim utjecajem na javno mnijenje. Sve je vanija uloga papinske kurije kao vrhovne sudske instance. Rastao je broj samostana sudski podlonih jedino i izravno papi.

Uspon Europe renesansa 12. stoljea

12. stoljee je doba obiljeeno remek-djelima knjievnosti na narodnim jezicima Euurope, vrhuncem romanike i poecima gotike u likovnoj umjetnosti, obnovom prouavanja prava, prihvaanjem znanstvenih dostignua istonih naroda te pojavom prvih sveuilita. Od ivih europskih narodnih jezika prvi je u knjievnosti zabiljeen francuski (od poetka 12. stoljea.). Popularan anr bile su duge epske pjesme (chansons de geste) o ivotima junaka. Najpoznatija je bila Pjesan o Rolandu, o Tristani i Izoldi, o Svetom Gralu ili o kralju Arturu. Glavna zadaa znanstvenika toga doba bila je prepisivanje arapskih i grkih tekstova koji su sadravali znanja antikog svijeta. Carigrad, Palermo i Toledo bile su tri ulazne luke grke znanstvene batine u srednjovjekovnoj Europi. Meu prevoditeljima isticao se i na Herman Dalmatin (1110.-1154.) koji je radio na prijevodu Kur'ana. Do sredine 13. stoljea veina najvanijih znanstvenih i filozofskih djela bila je ve s grkog i arapskog uspjeno prevedena na latinski. U filozofiji je prevlast su imale Aristotelove misli. Velika zasluga autora 12. stoljea bila je oivljavanje znanstvene misli. Sredinom 12. st. teologija, filozofija i logika postale su nova i vana podruja istraivanja. Najpoznatiji logiar, teolog i filozof bio je Petar Abelard. Vjerovao je u crkvena nauavanja ali je smatrao i da sve vjerske istine moe dokazati razumskim putem. Prouavanje logike i teologije naroito se razvilo u sjevernoj Francuskoj. U Italiji i na jugu Francuske najjai su bili studiji prava i medicine. Profesor Irnerije najzasluniji je za organiziranje sustavnog prouavanja rimskog prava. Razvija se kanonsko odnosno crkveno pravo. Rad na usavravanju kanonskog prava doveo je redovnik Gracijan u svom djelu Decretum Gratiani. Krajem 11. st. najpoznatija kola medicine bila je u Salernu kraj Napulja. Prva sveuilita nije utemeljila Crkva, kasnije je preuzela u svoje ruke osnivanje veine novih te je pomou sveuilinih upravnih tijela uspijevala nadzirati obrazovanje i istraivanje. Najpoznatije talijansko sveuilite iz 12. stoljea bilo je Bolonjsko. Najveem dijelu Europe model je postalo pariko sveuilite. Samostani, posebice Cluny, bili su predvodnici razvoja novog tipa arhitekture i likovne umjetnosti koja se naziva romanika jer se oslanjala na rimske uzore. Ve do 1220. oblikovana su naela novog, gotikog stila u arhitekturi. Znaajke su mu bile velika visina graevina i obilje svjetlosti u njihovoj unutranjosti.

IX. USPON ZAPADNIH MONARHIJA

Engleska
Krajem 11. stoljea Engleska je bila najnaprednije europsko kraljevstvo s ogranienom sredinjom vlau. Godine 1110. umro je kralj Vilim II. Njegov najmlai brat 31

Henrik I (1110.-1135.) okrunio se za kralja unato starijem bratu Robertu Normandijskom. Velikaima je poveljom o povlasticama zajamio dotadanji status i prava. Pozvao je natrag u zemlju protjeranog nadbiskupa Canterburryja. Sporazumom iz 1106. Henrik se odrekao investiture znakovima duhovne asti. Na Henrikovu dvoru dolazi do jaanja sredinjih financija to mu omoguuje prevlast nad barunima. Tako je postao sve neovisniji o velikaima. U sudstvu su i dalje prevladavali velikai, ali Henrik je na lokalnim sudovima mogao provoditi reforme. Poeo je slati kraljevske suce koji su obilazili sve dijelove Kraljevstva, oni su bili podloni izravno kralju. Henrik nije uklonio feudalnu rascjepkanost ali je naznaio put njezina nestanka u 13. st. Uspjeh reformi, odnosno nove uprave i sudstva, donio je Henriku nadimak Lav Pravde. Jedini Henrikov nasljednik bila je ker Matilda koja se udala za grofa od Anjoua, velikog normanskog neprijatelja. Velikaka oporba istakla je drugog kandidata Stjepana od Bloisa koji se uspio nametnuti kao kralj, te je plemstvu morao izdati novu povelju slobotinama i dati ustupke Crkvi. Izbio je graanski rat, ali Stjepan se uspio zadrati na vlasti. Stjepan je pristao priznati Matildinog sina Henrika za nasljednika. Novi kralj Henrik II Plantagenet (1154.-1189.) od 1150. vladao je Normandijom, od oca je naslijedio Anjou i Touraine. enidbom je doao do Poitoua, Guienne i Gaskonje te je polagao pravo na itav dananji jugozapadni dio Francuske. Pokazao se jednim od najznaajnijih promicatelja uprave, pravnog sustava i vlasti u Engleskoj. Prisiljavao je velikae da mu predaju utvrde, vraao je kraljevske posjede i prava u svoje ruke. Obnovio je sredinju upravu. Nastojao je da svi vaniji sporovi budu voeni pred kraljevskim sucima. Time je poveao vlastite prihode i smanjio mo baruna. Okruni kraljevski suci bivali su sve vaniji u odnosu na erife. Posljednja kraljeva sudska reforma bila je stvaranje sredinjeg suda. Sudske reforme dovele su Henrika do sukoba s Crkvom koja je do tada imala utjecaj u sudstvu. Dolo je do sukoba s canteburyskim nadbiskupom Thomasom Beckettom. Henrik je sazvao koncil u Calrendonu 1164., zatraivi da se na njemu utvrdi englesko obiajno pravo. Calerendonske konstitucije Beckett je odbio priznati jer su ile u pravcu smanjivanja prava Engleske crkve. Nakon to su njegovi vitezovi ubili Becketta, Henrik II se dao javno izbievati u znak kajanja grijeha. Beckettovo ubojstvo bilo je povod nezadovoljnom dijelu plemstva za usatnak protiv kralja. Kralj je pomou plaenika suzbio ustanike. Uz pomo svojih pristaa kralj je proirio i uvrstio svoju vlast nad dijelom Irske. Njegovi sinovi eljeli su prijestolje, a pomagao im je i francuski kralj Filip II August s kojim je Henrik bio u sukobu. Henrika II naslijedio je Rikard Lavljeg Srca (1189.-1199.) koji je za cijele vladavine boravio izvan zemlje. Za Rikarda u engleskoj je uveden porezni sustav. Rikard je bio i ostao popularan u narodu, za razliku od brata, Ivana Bez Zemlje, koji ga je naslijedio i ostao zapamen kao jedan od najneuspjenijih engleskih kraljeva, a za neprijatelje je imao Filipa II Augusta i papu Inocenta III (zbog sukoba oko izbora canteburyjskog nadbiskupa). Filip je u jednom nevanom sluaju Ivana pozvao pred svoj sud, na to se Ivan ogluio pa mu je francuski kralj oduzeo sve feude na francuskom podruju i objavio rat. Ivan je do 1204. izgubio sve francuske posjede osim Gaskonje i dijela Poitoua, izgubio je i Normandiju. Od poetka 13. st. anglosaksonska sastavnica engleskog drutva postajala je sve znaajnija. Nakon Ivanove smrti engleski je jezik postao i jezik pisane kulture. 15. 6. 1215. Ivan je donio Veliku povelju slobode - Magna Cartu. Od tog vremena organizirane grupe velikaa branile su u Engleskoj svoje povlastice i engleske zakone u odnosu prema kralju.

Francuska
Poetkom 12. st. francuski je kralj imao ogranienu mo u odnosu na velikae. Nakon 1100. kraljevsku vlast stvarno je obnaao Luj VI Debeli na podruju Pariza do Orleansa. Normandija je ostala vezana uz Englesku iako je franc. kralj zbog nje vodio rat s engleskim kraljem Henrikom I. Njegov sin Luj VII oenio se Elenorom Akvitanskom, na iji se poticaj 32

sukobio s velikaima i Crkvom. Dolaskom u Francusku buduu kralj Henrik II je stupio u ljubavnu vezu s Elenorom. Luj VII je ponitio brak, a Elenora se udala za Henrika II i donijela mu Akvitaniju. Kralj je pruio utoite papi Aleksandru III tijekom sukoba s carem Fridrikom I, ime je dolo do jaanja francuske monarhije. Sitno plemstvo je u mnogim mjestima ustupalo dio uprave na svojim posjedima kralju, kako bi ih ovaj zatitio od jaih susjeda. U sredinjoj Francuskoj utjecaj monarhijske vlasti postao je prevladavajui na podrujima sitno-plemikih feuda. Jaanje kraljevske vlasti bilo je posljedica renesanse 12. st. Podravao je gradove na velikakim podrujima, davao im povlastice. Luj VII nije uspio znaajnije iskoristiti obnovu ideje snane monarhijske vlasti. Njegov nasljednik Filip II August (1180.-1223.) iskoristio je centralizaciju do krajnjih granica. Zadrao je potporu veine plemstva, Crkve i graanstva. enidbom je dobio pokrajinu Artois ime se teritorijalno proirio prema Lam Mancheu. Filip je spletkario protiv engleskog kralja Henrika II, podravajui njegove sinove u zahtjevu za prijestolje. Filip je od slabog Ivana Bez Zemlje uspio oduzeti najvei dio plantagenetskih posjeda na francuskom podruju. Posljednja Filipova bitka bila je protiv koalicije koju je 1213.-1214. organizirao Ivan Bez Zemlje. Velikai sa sjevera, ukljuivi i flandrijskog grofa, stavili su se na stranu Engleza i Nijemaca, ali su svi kod Bouvinesa 1214. potueni i kanjeni. To je Filipu donijelo prevlast sredinje vlasti i uprave nad najveim vazalima. Filip se posvetio unutarnjoj izgradnji zemlje, postavi u pravom smislu rijei utemeljitelj centralizirane i birokratizirane francuske drave. Nastavljeno je jaanje sredinjeg kraljevskog suda. Bio je naklonjen gradovima i trgovini. Kralj je izdao brojne povlastice francuskim graanima i titio je strane trgovce na francuskom ozemlju-. Znatno se poveao i kraljevski prihod. Filip je bio prvi put do tada najmoniji i najbogatiji ovjek Francuske. Njegova vladavina bila je toka s koje nije bilo povratka na razdoblje velikake premoi i rascjepkanosti.

X. DOBA BORBE CRKVE ZA OUVANJE PREVLASTI U DRUTVU.

Tijekom 13. stoljea Crkvi je postalo sve tee ouvati vodei poloaj u drutvu. Porast materijalnog blagostanja kod svjetovnih elita vodio je relativizaciji vjerskih uputa i propisa za neporoan ivot. Brojni su biskupi, opati i pape bivali zaokupljeni upravljanjem i stjecanjem prihoda od velikih materijalnih dobara, a sve manje zainteresirani za duhovni utjecaj nad svjetovnjacima.

Papa Inocent III.

Probleme papinstvu naroito je zadavao Henrik VI. vlau nad Italijom. Papinstvo je kroz 12. st. imalo problema i a gradovima u kojima se razvija krivovjerje. Od 1198. g. papa postaje Lothario Conti, poznatiji kao papa Inocent III. On je naumio ostvariti plan prema kojem je papa glava kranstva i voa itave Europe, vrhovni sudac u svim vanim sukobima. Uspio je izboriti pravo imenovanja vodeeg rimskog senatora, ali zbog otpora u Rimu, morao je u prvih 10 godina svog pontifikata pobjei iz Rima 2 puta. Nakon smrti Henrika VI., gibelini su za cara izabrali Filipa vapskog, a gvelfi Otona IV od Brunswicka, sina Henrika Lava. Papa je podrao Otona i on je izabran za cara 1209. g. (do 1215.). No Oton se pojavio u Italiji traei carska prava i teritorije. Papa se tada okrenuo protukandidatu Fridriku II Hohenstaufovcu (Sicilskom), sinu Henrika VI. Dao je obeanje papi da nee traiti spajanje Sicilije i ostatka Carstva. Oton je poraen 1214. g. kod Bouvinesa i 1215. godine za cara je postavljen Fridrik II. Inocent je odigrao vanu ulogu u prijestolnim borbama u Ugarsko 33

hrvatskom kraljevstvu. Kraljevi Engleske, Aragona i Portugala stavili su svoja kraljevstva pod vrhovnu vlast pape, dok je Sicilija ve bila papinski feud. Inocent nije zapostavio ni vjerska pitanja. etvrtim kriarskim ratom i zauzeem Carigrada privremeno je nestalo raskola. Unitio je krivovjerce juga Francuske. Sazvao je 1215. g. etvrti lateteranski koncil s ciljem ponovnog zauzimanja Svete zemlje i provoenja crkvene reforme. Zabranjeno je sveeniko odavanje svjetovnim uicima, zabranila simonija, prodaja svetakih moi. Dvije vane koncilske odluke: 1. Prvom se strogo zabranilo sveenstvu sudjelovati prigodom sudskih dvoboja ili ordalija. 2. Druga vana odluka ila je prema uvrenju rastue protuidovske nesnoljivosti u Europi, odredivi razliita ogranienja za idove i obvezu noenja idovske oznake na odjei.

Krivovjerja (hereze)
Na etvrtom lateranskom koncilu strogo su osueni krivovjerci valdenzi i albiani. Krivovjerni pokreti s kraja 12. st. izrasli su u puku, a ne meu intelektualcima te su iza njih stajale na tisue sljedbenika. Glavna pokretaka snaga hereza bilo je nezadovoljstvo ponaanjem sveenstva. Od vremena grgurovskih reformi upljanima je bilo doputeno odbiti sveenika iz moralnih razloga. Grgurove odredbe da sveenici koji ive u grijehu ne mogu dijeliti sakramente vodile su obnovi donatistikog krivovjerja koje je nauavalo da sakramenti nemaju vrijednost ako ih je udijelio greni sveenik. Sjevernotalijanski gradovi postali su glavna uporita krivovjerja krajem 12. st. Graanstvo je bilo sklono raspravama o vjerskim pitanjima. Jedan od prvih voa krivovjeraca u Italiji bio je Arnold iz Brescie, iji su sljedbenici bili poznati kao arnoldisti ili siromasi. Najvaniji protusveeniki pokret pokrenuo je Petar Vald odluio je svu svoju imovinu razdijeliti sirotinji. Posvetio se propovijedanju evanelja, oko sebe je okupio sljedbenike poznate pod nazivom lyonski siromasi. Trei lateranski koncil konano je odbacio valdenge. Valdenzi su odbijali poslunost papama i episkopatima te su drali da svi svjetovnjaci, ukljuivi i ene, mogu propovijedati. Krivovjerni pokreti su prihvaali kransku vjeru, ali su odbacivali sveenstvo. Uenja stare sljedbe manihejaca proirila su se s Istoka, preko Balkana, trgovakim putovima na Zapad u gotovo sve vanije gradove. Na jugu Francuske, u Languedocu, ti sljedbenici su bili poznati pod imenom albiana. Bili su poznati i pod imenima Bugara ili katara. Uspjehu novih pokreta pogodovala je injenica da se od obinih vjernika malo trailo. Vjersko uenje bilo je jednostavnije od katolikog. Veina krivovjeraca bila je dualistikog svjetonazora. Vjerovali su da je sav materijalni svijet djelo sila zla. Starozavjetni Jahve je za njih bio zli bog, koji je ubio Krista. Papa je ubrzo odobrio propovijedanje tzv. kriarskog pohoda protiv onih koji odbijaju uvidjeti jedine vjerske istine. U poetku je odaziv bio skroman, ali kada su 1208. g. slubenici grofa Rajmonda Tuluskoga, poznatog zatitnika krivovjeraca, ubili papinog legata. Veliki odaziv za pohod bio je na sjeveru Francuske zbog politikih i gospodarskih razloga. Vojsak pod vodstvom grofa Simona od Montforta krenula je na jug. Katolici s juga pridruili su se krivovjercima u otporu prema sjevernjacima. Braniteljima je pomo pruao i aragonski kralj. Sjevernjaci su pobijedili i njihovi velikai zauzeli posjede na jugu. Kriarski rat protiv albiana vie je znaio u politikom nego u vjerskom smislu. Juni velikai poeli su vraati posjede koje su im oduzeli sjevernjaci. Pokrenut je novi kriarski rat na jug Francuske u kojem je vodeu ulogu uzeo francuski kralj Luj VIII (1223.-1226.). Najvei dio Languedoca izravno je prikljuen kraljevskim posjedima, a ostali dio vrsto vezan uz Crkvu. Tijekom II. etvrtine 13. st. vodstvo u progonu krivovjeraca preuzela je crkvena inkvizicija od biskupa. Inkviziciju su, prema odobrenju pape Grgura IX. Preuzeli znalci dogmatskih pitanja, lanovi novih crkvenih redova franjevaca i dominikanaca. Inkvizicija je u stotinjak godina djelovanja smanjila broj heretika, da bi ih krajem 14. st. potpuno iskorijenila. Inkvizicija je od poetka dobila potporu svjetovnih 34

vladara, Krivovjereje je slabilo autoritet glavnih institucija na kojima je srednjovjekovno drutvo poivalo, drava i Crkva. Pritiskom inkvizicije uspjeno je iskorijenjeno albiansko krivovjerje. Gradovi u Flandriji, Francuskoj i Italiji oieni su od heretika.

Prosjaki redovi
Meu propovjednicima u Languedocu poetkom 13. st. isticao se panjolac Dominik de Guzman (1170.-1221.). Sudjelovao je na etvrtom lateranskom koncilu i 1216. dobio pravo da osnuje novi red dominikanaca od strane pape Honorija III. Dominikanci su preuzeli pravila reda augustinaca, nazivali se propovjednicima i bili su vrlo obrazovani. Nazivali su se braom (fratrima) stoga su trebali ivjeti meu ljudima, a ne zatvoreni i izdvojeni u samostane. Na sebe su preuzeli zavjet potpunog siromatva, nisu imali privatnog vlasnitva niti prihode. Uzdravali su se pronjom. Bili su snani na europskim sveuilinim sreditima, posebno na parikom. Istie se otac skolastike filozofije Toma Akvinski (1225.-1274.). Drugi veliki prosjaki red osnovao je sveti Franjo Asiki (1181.-1226.) poetkom 13. st. okrenuo se vjeri, odrekao se bogatstva. 1215. na 4. lateranskom koncilu zatraio je od pape Inocenta III potvrdu pravila svog reda franjevaca. Franjo je ustrajao na potpunom siromatvu i fratri su morali raditi vlastitim rukama. Dominikanci su uvijek bili usmjereni prema uenju i teologiji, franjevci su se bavili misionarskim radom. Najvee dostignue prosjakih redova predstavljala je obnova crkvenog utjecaja na svjetovnjake. Kod franjevaca pridruena braa (svjetovnjaci, meu njima i franc. Kralj Luj IX Sveti) zvali su se treoreci, a kod dominikanaca Kristova milicija. 1217. prosjaki redovi dobili su pravo propovijedi, ispovijedi i davanja oprosta od grijeha u svim upama. Podvrgnuti su izravno papi.

Papinstvo i dinastija Hohenstaufovaca

Povijest Njemake i Italije od vremena smrti pape Inocenta III (1216.) do smrti posljednjeg cara iz dinastije Hohen. (1268.) obiljeena je borbama papa i carske obitelji. Inocent je za sobom ostavio mladog Fridrika II Sicilskog, koji je nakon njegove smrti postao protivnik papinstva. Isticao se obrazovanou, kao pjesnik i eljom za znanjem. Papi je dao dva obeanja: 1. Predaja Sicilije papi poto postanje njemaki car, kako bi papinska drava izbjegla opasnost okruenja. Fridrik nije ispunio obeanje jer mu je Sicilija bila izvor financijske i vojne moi. 2. Obeao je da e povesti kriarski rat, no odgaao ga je 12 godina jer se usmjerio na uvrenju vlasti u Italiji. Odnosi carstva i papinstva zaotrili su se 1227. g. dolaskom Grgura IX za papu. Fridrik je 1227. krenuo u kriarski rat ali se ubrzo vratio, na to je papa reagirao njegovim izopenjem iz Crkve. Car je ponovo krenuo na Istok, dobio je Jeruzalem, Nazaret i Btlehem s koridorom do Sredozemnog mora od egipatskog sultana. Konstitucijama Sicilskog Kraljevstva iz 1231. g. sva je vlast centralizirana u carevim rukama, dok je drutvena elita liena moi. Uz podrku signorea (gospodara) Fridrik II stekao je prevlast u Toskani i Lombardiji, ak i u nekim dijelovima papinske drave. U Njemakoj je za kralja postavio sina Henrika, ali tamo su stvarnu mo imali svjetovni i crkveni kneevi. Njemaki su velikai potakli Henrika na pobunu protiv oca koja je brzo uguena. Na koncilu u Lyonu 1245. car je ponovo izopen iz Crkve, izabran protucar i proglaen kriarski rat protiv Fridrika. Fridrik je zadrao posjede u Njemakoj i na Siciliji, dok je papa Inocent IV (1243.-1254.) onemoguio stvaranje ujedinjenog talijanskog kraljevstva. Fridrika je u Njemakoj naslijedio sin Konrad IV (1250.-1254.), nakon njegove smrti izabran je Rudolf Habsburgovac za cara 1273. g. Na Siciliji je zavladao njegov vanbrani sin Manfred Sicilski koji je imao papinstvo za protivnika. Papa je pozvao Karla Anuvinca koji je ubio 1266. Manfreda i proglasio se kraljem. 35

Kasniji Kriarski ratovi

Unato neuspjehu Treeg kriarskog rata do kraja 1201. g. dio francuskih velikaa na sebe uzeo znak kria. Odluili su putovati morem prema Bliskom Istoku, u organizaciji Venecije. Venecija je kao plau traila osvajanje Zadra, to je izvreno 1202., kriari su tamo i prezimili. Kriari su 1204. uz pomo Mleana osvojili Carigrad. Mleane je zbog toga papa izopio iz Crkve. Za cara je postavljen flandrijski grof Balduin, a za carigradskog patrijarha Mleanin. Stvoreno je Latinsko Carstvo koje je potrajalo do 1261. g. Venecija je uvrstila vlast na egejskim otocima i priobalju te osigurala strateke i trgovake interese. 1212. se pojavio veliki pokret djece iz Njemake i Francuske, uvjereni da mogu bez borbe zauzeti Jeruzalem, nazivajui se Bojim izabranicima. Filip II August naredio je povratak djece. U Njemakoj su djeca pod vodstvom djeaka Nikole dola do Genove gdje su im vlasti zabranile ukrcaj na brodove. Teko unutarnje stanje u muslimanskim zemljama nakon Saladinove smrti (1193.) pruilo je priliku za uspjean 5. (1217.-1221.) kriarski pohod. Kriari su zauzeli vanu egipatsku luku Damiette. Fridrik II Sicilski je pregovorima stigao do Jeruzalema ali su ga muslimani opet vratili 1244. 6. kriarski rat (1227.-1270.) vodio je francuski kralj Luj IX Sveti koji nije uspio zauzeti Jeruzalem. U 7. kriarskom ratu (1270.) poloaj krana bio je beznadan. Luj IX poveo je bezuspjeni pohod na Tunis. Padom Akre 1291. g. izgubljeno je i posljednje kriarsko uporite u Svetoj zemlji. Pape su u 13. st. pozivale na kriarske ratove pokuavali uglavnom da bi imali opravdan razlog za skupljanje poreza. Iz Jeruzalemskog Kraljevstva mnogi talijanski i drugi gradovi tijekom 13. st. uvozili su velike koliine razliitih dobara. Sredozemna trgovina dobila je znaajne poticaje. Trgovaak i hodoasnika putovanja pridonijela su razvoju bankarstva. Vodei bankari bili su vitezovi templari. Sicilija je postala vano sredite manufaktura svile.

Slom Bizanta. Pad Carigrada 1204. i Latinsko Carstvo.

Nakon smrti cara Andronika Komnena (1185.), na vlast je dola obitelj Angel. Car Izak II Angel (1185.-1195.) sklopio je mir i sa ugarsko-hrvatskim kraljem Belom III, te je oenio Belinu ki. U Bugarskoj 1185. ustanak Petra i Asena, stvaranje Drugog Bugarskog ili Vlako-bugarskog Carstva. Bizant je izgubio Bugarsku, u kojoj se Asen proglasio za cara, to je nakon gubitka Srbije novi udarac za Carstvo na Balkanu. Nijemce predvoene Barbarossom, koji su ili u 3. kriarski rat, 1188. g. u Niu su doekali srpski i bugarski izaslanici koji su im ponudili savez i vazalnu prisegu protiv Bizanta. Nijemci su zauzeli Hadrianopol i Filapopol te zaprijetili opsadom Carigrada koji je onda morao propustiti kriare. Bizant je izgubio Cipar. Izak je 1190. Srbe prisilio na mir, Bizant je priznao samostalnost srpske drave, a Stefan Nemanji dobio je za enu bizantsku princezu. U ratu s Bugarima nije imao uspjeha. 1195. g. Izaka je oslijepio i zbacio s prijestolja brat Aleksije III Angel. Za vojni obraun s Bugarima Bizantinci nisu imali snage. Novi bugarski car Kalojan (1197.-1207.) osvojio je ubrzo i velik dio Makedonije, okrenuo se papi za priznanje vlasti, dobio je 1204. i kraljevsku krunu iz ruku legata pape Inocenta III. Opasnost za Bizant predstavljao je i njemaki kralj Henrik VI koji je traio povrat teritorija od Draa do Soluna. Henrik VI je oenio ker Izaka II, a Bizant je pristao plaati danak, tzv. alamanski porez. Nakon smrti Henrika Venecija postaje glavnim neprijateljem Bizanta, ona eli kontrolu nad istonim Sredozemljem. Jedino rjeenje za osiguranje mletake prevlasti u regiji bilo je ruenje Bizanta, Mleani su uz kriare imali pomo Aleksija Angela, sina zbaenog Izaka II. Nakon osvajanja Zadra 1202. i sklapanja sporazuma na Krfu s pretendentom Aleksijem, kriari i Mleani opsjeli su Carigrad. Osvojenje grada kriari i Mleani izvrili su 13. 4. 1204. Na ruevinama Bizantskog Carstva nastalo je Latinsko 36

Carstvo ( 1204.-1261.) u kojem je za cara postavljen grof Balduin Flandrijski koji je dobio etvrtinu bizantskog teritorija, a ostatak su podijelili Mleani i kriari- dobivi ih kao lena. Caru je pripala Trakija, Hij, Sam, Lezb. Bonifacije Montferatski osnovao je Solunsko Kraljevstvo koje je obuhvaalo i susjedna podruja Makedonije i Tesalije. Mleani su uzeli Dra, jonsko otoje, Kretu, luke na Helespontu i Hadrianopol. Tako su postali najjaa kolonijalna sila na istonom Sredozemlju. Na ruevinama Bizanta izniknulo je mnotvo kriarskih dravica. Na Peloponezu nastala je francuska kneevina Ahaja ili Moreja od svih kriarskih tvorevina najdulje se odrala. Teodor Laskaris, zet Aleksija III, stvorio je Nikejsko Carstvo u Maloj Aziji. Mihael Angel na Balkanu stvorio je Epirsku Despotovinu. Aleksij i David Komnen, unuci Aleksija I., osnovali su u maloazijskom crnomorsskom prostoru Trapezuntsko Carstvo. Grci su digli ustanak u Trakiji, pomogao im je Kalojan, Latinsko Carstvo povuklo se iz MA to je omoguilo Laskarisu da izgradi novu prijestolnicu u Nikeji, obnovljena je i grka patrijarija. Teodor se 1208. okrunio za cara, tako je Nikejsko Carstvo postalo nosilac dravnopravnog i crkvenog kontinuiteta Bizanta. Latinsko Carstvo nakon smrti cara Henrika (1216.) zapalo je u krizu. Trapezuntsko Carstvo odralo se i nakon pada Carigrada 1453. Nikejsko Carstvo ojaalo je za vladavine Ivana III Bataca (1222.-1254.) zauzeo je i Hadrianopol. Dolo je do sukoba Bugarske i epirske despotovine na Marici 1230. u kojem su zapadni Grci doivjeli poraz. Bugarska je postala dominantan imbenik na Balkanu. Nikejski je patrijarh 1235. priznao samostalnost bugarske patrijarije. Konanu pobjedu na d Bugarima i zapadnim grkim vladarima Batac je ostvario 1246. kada je osvojio Solun (dokinuto Solunsko Kralj.). Do 1252. pokorio je i Epir. Batacov nasljednik,Teodor II Laskaris, koji je elio kontrolu nad svjetovnim i crkvenim poslovima, sukobio se s aristokracijom to je ubrzalo propast dinastije Laskarisa. Regenstvo je pripalo Mihaelu Paleologu koji je 1261. g. sklopio sporazum s Genovom glavni takmac Venecije. 27. 7. 1261. osvojen je Carigrad i srueno Latinsko Carstvo, a obnovljeno Bizantsko. Dinastija Paleologa vladala je Bizantom do propasti 1453.

Obnova Bizanta: Mihael VIII. Paleolog (1261.-1282.)

Bizant je ponovo postao sredozemna sila. Najvea opasnost prijetila je Bizantu sa Sicilije ako bi se tamonji vladat povezao s papinstvom. Bizant je i Veneciji dao povlastice kao i Genovi ime je smanjio ovisnost o talijanskoj strani. Problem je bio dolazak Karla Anuvinca za kralja na Siciliji 1266. uz kojeg su stale Srbija i Bugarska. Paleolog je, koristei naklonost pape Klementa IV i Grgura X te francuskog kralja Luja IX, nudei crkvenu uniju, neutralizirao anuvinsku opasnost. U ratu s Bugarima 1272. Mihale je ostvario odreene uspjehe i pomake. Mihael se saveznitvima osigurao: papom protiv Anuvinaca, Ugarskom protiv Srba, Tatarima protiv Bugara, a Tatarima i Mamelucima od Selduka. 1274. na crkvenom saboru u Lyonu sklopljena je crkvena unija. Bizant je zagospodario Egejskim morem. Stanovnitvo se u Bizantu podijelilo na pristae i protivnike unije. Mihael je unutar Bizanta imao i problema s arsenitima- pristaama svrgnutih Laskarisa. Novi papa, Francuz Martin IV (1281.-1285.), potpuno se stavio u slubu Anuvinaca i proglasio Mihaela raskolnikom. Anuvinci i Mleani 1281. sklopili su savez za obnovu Latinskog Carstva. Mihael VIII pozvao je araganskog kralja Pedra III da napadne Karla Anuvinca i oduzme mu kraljevstvo, kako bi Pedro osvetio zeta Manfreda, kojem je Karlo to isto uinio.

XI. IRENJE KRANSKE EUROPE

pregled dogaaja od 11. st. 37

Naini irenja kranstva: Kriarski ratovi, rekonkvista, misionari razaslani itavom Europom, poganstvo se zadralo iskljuivo u Litvi Porastao broj kranskih monarhija nastaje sloeniji meunarodni politiki sustav Rekonkvista ponovno kransko osvajanje panjolske ( nakon muslimanskih osvajanja) Krajnji sjever i sjeverozapad Pirenejskog poluotoka jedini dio koji je ostao katolicima za vrijeme vrhunca muslimanske ekspanzije Tu stvorena Kraljevstva Lona i Navarre Kastilja bila juna pogranina regija Lona, sa osvajanjima prema jugu iri se i njeno ime Na sjeveroistoku formira se grofovija Barcelona Po. 11. st. nastalo Kraljevstvo Aragon 1055. osvojeni Toledo i Madrid Nakon toga dolazi do promjene vlasti meu muslimanima nova dinastija Almoravida, voa Jusuf ubrzo vraaju izgubljene teritorije 1106. Jusuf umire opadanje moi muslimana, pojaane provale katolika prema jugu El Cid ( Sid) najpoznatiji katoliki ratnik krajem 11. st. Kronika o Sidu Pripisivali mu sve kranske vrline, ak i svetost Zapravo bio voa bande katoliko muslimanskih razbojnika 1093/1094. osvojio Valenciju 1212. bitka kod Las Navas de Tolosa pobjeda katolike strane, prekretnica u ratu Jako slabljenje muslimanske moi, pola stoljea kasnije ostaje im Kraljevstvo Granada Znaaj rekonkviste: - plemstvo i sveenstvo vrlo snaan poloaj u drutvu Povlateni slojevi stekli velike posjede i povlastice Nastali mnogi gradovi sa visokim stupnjem slobode i povlastica Stvaranje gradskih liga meusobni savezi radi ouvanja i uvrivanja vlasti protiv svih protivnika, pa i kralja Polagani rast kraljevske vlasti i centralizacije

Skandinavija u razvijenom srednjem vijeku

pokrtavanje ilo polagano, uestali sukobi s starim vjerskim obiajima Germana u vedskoj i Norvekoj snane poganske drutvene snage dugo se odupirali Crkvi i vladarima esti unutarnji sukobi i graanski ratovi Danska - od skandinavskih kraljevstava bila najsnanija tokom 12. st. pokorila veinu okolnih slavenskih podruja vea sila sve do 13. st. kada im veinu posjeda uzimaju Nijemci poetkom razvijenog srednjeg vijeka nesreene prilike od kraja vladavine Knuta Velikoga 1035. i Svenda Estridssona (10471076) pa do sredine 12. stoljea trajale unutarnje borbe Valdemar I. Veliki 1157-1182. Uvrstio vlast 1158. poloio vazalnu prisegu njemakom caru 1162. od njemakog cara dobio Dansku kao leno ( Leno zemljini posjed to ga je feudalac dao vazalu uz uvjete da e vazal izvravati svoje obveze) Poetak velikog uspona Danske 38

Uguio ustanak seljatva u pokorenoj vedskoj Jaanje feudalnih snaga, plemstva i Crkve pogoranje poloaja seljatva Knut IV. 1182-1202. Odbija priznati vazalitet caru Od 1185. danski se kralj naziva kraljem Danaca i Slavena U to vrijeme osvajaju Schleswig, Holstein, Lbeck i Hamburg Valdemar II. Pobjednik 1202-1241. 1219. osvaja Estoniju posljednji veliki uspjeh 1227. poraz od koalicije sjevernonjemakih kneeva i Lbecka Gube dotadanji poloaj regionalne velesile Norveka od sredine 12. stoljea pratimo sukob dviju strana koje se bore za vlast o Magnus V. Erlingsson 1162-1184. Na vlast doao uzurpacijom, pokuava ozakoniti svoj in i dobiti krunu od Crkve Zato daje brojne povlastice katolikom sveenstvu o To izazvalo otpor birkenbeinera (brezonogih), stanovnitva umovitih podruja uz vedsku granicu o Sverre 1177-1202. Potekao kao voa iz redova birkenbeinera Nametnuo se kao novi norveki vladar Ne priznaje naela nasljeivanja i nedjeljivosti drave, niti ovlast sveenstva da izabere novog vladara sve te odredbe bile su usvojene za Magnussove vladavine Najvie mu se opiru crkveni redovi o U toj borbi kao pobjednik izaao kralj (Magnuss) o Nakon toga jo bilo brojnih sukoba prvo s sveenstvom, a potom i sa plemstvom vedska poetkom 12. stoljea vlada dinastija Stenkil o Razdoblje dinastije Stenkil obiljeeno opadanjem poganstva i rastom kranstva o 1130. na vlast dola dinastija Sverhera o Za njihove vladavine kranstvo se uvrstilo, iri se njemaki utjecaj na razvoj vedskih gradova o Knutsson prvi okrunjeni vedski kralj (1208-1216) o 1250-1266. zapoelo povezivanje vedske i Norveke

Srednja Europa u razvijenom srednjem vijeku

do 1100. pokrtena veina slavenskih naroda istoni Slaveni (Rusi i ostali) pravoslavni, a zapadni Slaveni (esi, Slovaci, Poljaci, Maari) katolici u pokrtavanju preostalih poganskih plemena se isticali vitezovi Njemakog vitekog reda Teutonci i viteki red maonoa posljednji se pokrstili Litvanci (14. stoljee) eka pokrtena tokom 10. stoljea o 11. stoljee vodea slavenska drava Zapada 39

o Pod jakim njemakim utjecajem eki kraljevi dobivali krunu od njemakog cara o U 12. stoljeu doseljavanje njemakih kolona, dravna uprava oponaa njemake uzore + doseljavanje njemakih rudara snana rudarska proizvodnja + razvijena trgovina (takoer Nijemci kontroliraju) o Uvrstilo se pravo primogeniture kraljev prvoroenac nasljeuje krunu o 1273. vrhunac moi o 1278. unitena zajednikim napadom Maara i cara Rudolfa Habsburgovca o Ne gubi izvorni teritorij ubrzo pada pod stranu vlast o Izumrla domaa dinastija Pemyslovia zamijenili ih Luksemburgovci o Germanizacija Maarska pokrtena oko 1000. godine o Pokrtena za kralja Stjepana nasljeuje ga nekoliko slabijih vladara, priznavali vrhovnu vlast Nijemaca o Od Nijemaca ih oslobodila borba za investituru, za Ladislava(1077-1095) i Kolomana(1095-1116) ojaala kraljevsku vlast i proirila ju na Hrvatsku, Dalmaciju (1102.), dio Galicije i itavu Transilvaniju o U 12. stoljeu zapoela unutarnja previranja vojni neuspjesi, jaanje plemstva o 1222. Zlatna bula Andrije II (1205-1235) ograniavanje kraljevske vlasti, definiranje prava povlatenih slojeva o Sredina 13. stoljea Ugarsko Hrvatsko Kraljevstvo ne predstavlja snaniji imbenik u regiji ni Europi Poljska pokrtena oko 965., neko vrijeme bila jedno od najmonijih slavenskih kraljevstava, pokorili eku, lesku, Pomeraniju i dio Rusije o Slaba sredinja vlast, prevlast plemstva i sveenstva, dezintegracija i gubljenje osvojenih podruja o Kao i drugdje u Europi, jaanje plemstva uzrokovalo slabljenje kralja o Boleslav III Krivousti (1086-1138) se smatra glavnim uzronikom mrvljenja sredinje vlasti oporuno podijelio zemlju i titule petorici sinova o Ti posjedi se stalno dijelili sredinom 13. stoljea 20 kneevina o 12. i 13. stoljee znaajni demografski rast(koloni), razvoj gradova i sela( po uzoru na Njemaku i Flandriju), velika kolonizacija nakon Tatarske provale 1241. o Lokacijske povlastice izdavane naseljenicima za obnovu postojeih ili izgradnju novih gradova i sela, povlastice se temeljile na Magdeburkom zakonu(odreivao pravnu i fiskalnu organizaciju naselja) o Postotak Nijemaca naglo raste od 13. stoljea o Tri Tatarske provale 1241, 1259, 1287 - katastrofalno oslabile sredinju vlast, odcjepljenje Pomeranije, irenje njemakog Brandenburga na poljskom teritoriju o Krajem 13. stoljea tenja za ujedinjenjem ali i sukobi kneeva oko vlasti o Elementi jedinstva lanovi dinastije Piastovia u svim kneevinama, zajednika crkvena metropolija, zajedniki naziv Regnum Poloniae te znakovi kraljevske vlasti

Baltika regija u 12. stoljeu, Velika Kneevina Litva

40

1201. osnivanje Rige, vano uporite Teutonaca 1202. osnovan i Viteki red maonoa Snanu vlast uspostavio veliki knez Mindaugas ( 1236-1263) o Ujedinjuje litvanske prostore, otima pogranina ruska podruja Crnu Ruteniju 1237. Viteki red maonoa i Teutonci se ujedinjuju u jedinstveni Teutonski viteki red

Rusija u razvijenom srednjem vijeku

najrascjepkaniji prostor itave Europe preuzeti slavenski obiaji nasljeivanja vlasti glavni grad Kijev, njime upravlja pojedinac vladajue kue vlast u ostalim gradovima se dijelila na temelju seniorata ( starosti) nasljeivanje nije bilo dosljedno, svaki novi vladar grabio koliko je vie zemlje za sebe mogao od 1054. postojale 64 kneevine, 293 kneeva i odigralo se 83 graanska rata od 1125. teritorij se nezaustavljivo mrvi, a sredinja vlast slabi Kijev gubi stvarnu mo, ostaje mu simbolika, i ulogu, ali jaaju ostali gradovi Gali, Rostov, Suzdalj, Polock, Minsk, Smolensk i Novgorod Polako se kroz desetljea sve vie uzdie Novgorod Od 1236. njime upravlja Aleksandar Nevski(1236-1252) Raspadom Sredinje vlasti Kijevske Rusije, u sreditu Rusije i na zapadu oblikovalo se nekoliko kneevina koje svoju samostalnost nisu uspjele trajnije odrati

Prva i druga Mongolska provala. Mongolska vlast nad Rusijom.

u 12. stoljeu ivjeli od Bajkala do Mandurije, Velikog kineskog zida i Altaja javlja se vodei sloj prvaka nojoni, sa svojim vojnikim druinama nukeri najmonijeg vou skuptina mongolskih poglavara bira za dingis kana, vrhovnog kana, tako stvorena jedinstvena mongolska drava, bila ujedno strogo hijerarhijski podijeljena Temudin 1167-1227 dingis-kan itavo drutvo vojniki organizirano i podijeljeno na tmene (deset tisua ljudi) i na nie jedinice takvo drutvo zahtjeva stalna ratovanja 1207. osvojeni Kirgizi, 1211. jugozapad Sibira, nakon toga pokorena Kina sve do Koreje Kinezi znatno utjecali na daljnji razvoj vojne tehnologije, dravnog aparata i na irenje pismenosti Prvi val osvajanja zaobiao Rusiju, krenuvi sjeveroistono na Bugare 1235. novi dingis-kan postao Batu kan Do 1240. osvojen velik dio Rusije Batu kanovo Mongolsko Carstvo od rijeka Oba i Dunava, Kavkaza i Crnog mora Sredina 13. stoljea unutarnji sukobi, osamostaljenje Zlatne Horde i mongolske Perzije od velikog kana Mongolska vlast zadrala se dva stoljea u Rusiji Smatrali islam puno opasnijim od kranstva, niz katolikih misija od Carigrada do Pekinga (osnovana katolika nadbiskupija u Pekingu) Veliko se Carstvo na kraju raspalo krajem 14. stoljea na niz meusobno suprotstavljenih drava 41

XII. USPON SVJETOVNIH INSTITUCIJA I NOVIH DRUTVENIH GRUPA

Francuska
U 13.st. dolazi do jaanja teritorijalnih velikih monarhija Engleske i Francuske. U tom razdoblju za Francusku su bitna dva vladara. To su bili Luj VIII. (1223.-1226.) i Luj IX. Sveti (1226.-1270.). Obojica su bili poboni vladari i nastavili su uobiajenu politiku tadanjih vladara Francuske davati politiku potporu papi. Unato tome papinska mo u Francuskoj je sve vie slabila. Vladavina Luja VIII. imala je dvije znaajke: preuzeo je novi sustav dravne uprave ustanovljen jo za Filipa II. Augusta te je uspostavio kraljevsku vlast u srcu LANGUEDOCA ime su steeni novi posjedi na jugu Francuske. Francuska je kruna prvi put dobila izlaz na Sredozemno more. Nakon smrti Luja VIII. u ime njegovog maloljetnog sina Luja IX. vladala je njegova majka Blanka Kastiljska. Zbog toga je dolo do velikog otpora velikaa koji su traili pomo od Engleza. No sve pobune bile su skrene. Na prijestolje zatim dolazi Luj IX. koji je istican kao uzor katolikog vladara i ubrzo nakon smrti proglaen je svetim. Postoji i njegov ivotopis koji je napisao Jean de Joinville (1225.-1317.). Tijekom njegove vladavine, dravna se uprava razvijala. Kraljevska se kurija poela dijeliti na specijalizirane odjele. Sudske dunosti su dodijeljene Parlamentu, a te promjene su poveale vanost administracije i smanjile mo velikaa. Sukobio se s engl. kraljem Henrikom III. (1216.-1272.) oko podruja koji je izgubio Ivan Bez Zemlje u Francuskoj. Sukob je zavren mirom 1259. kojim su potvrena prava Henrika na pokrajine GUIENNE i GASKONJU. Znaajno je jo da u Francuskoj u to doba bila zastupljena feudalna rascjepkanost i umanjena je mo crkvenog suda.

Engleska
U tom razdoblju na vlast dolazi Henrik III. (1216.-1272.) koji je takoer bio suoen s pobunom velikaa. Njegov regent William Marshal (1144.-1219.) uspio je suzbiti velikake pobune no njegova ubrzana smrt je dovela u pitanje sve njegove rezultate. Henriku III. je pomo pruao papa koji je velikaima zajamio opstanak odredbi Velike povelje te je rijeio sukobe vodeih engl. velikaa. Henrik je bio vrlo poboan vladar koji je bio uvjeren pristaa ideje o ujedinjenom kranstvu pod vodstvom pape. U to vrijeme je u Engleskoj prevladavao osjeaj vjernosti prema zakonima i institucijama drave. Veliku ulogu su imale odredbe Velike povelje slobode: kraljevska je vlast bila ograniena, velikai su mogli ograniiti kraljevsku samovolju. Dravna uprava vie nije bila ovisna o kraljevskoj osobnoj kontroli kao prije. No ipak dolazi do zaotravanja odnosa izmeu kralja i velikaa zbog kraljevske ambiciozne vanjske politike( vraanje posjeda iz Francuske koje je izgubio Ivan Bez Zemlje, potpomagao je pobune franakih velikaa, doputao je ubiranje velikih poreza za papu, sukob s Velanima). Vrhunac sukoba izmeu kralja i velikaa bio je 1258. Dolazi do pojave gladi i velikih neuspjeha protiv Velana. Velikai su stvorili stalno vijee koje je trebalo imenovati sve visoke dravne slubenike i odluivati o svim vanim pitanjima dok je kralj trebao provoditi i potivati odluke vijea. Najistaknutiji u tom vijeu je bio Simon de Montfort (1208.-1265.). Odmah je stvoreno novo velikako vijee. 1265. Simon je sazvao Parlament gdje su prvi put bili pozvani predstavnike gradove. No vii drutveni slojevi nisu se ujedinili oko Montforta i ve je Edvard, najstariji sin Henrika III., uspio okupiti vojsku i 1265. kod Eveshama potukao 42

Montforta koji je u bici i poginuo i ime je okonana velikaka oporba kralju. Nastavljen je razvoj dravne uprave. Znaajne su i drutvene promjene: manji zemljoposjednici postojali su sve vie neovisniji, ojaao je graanski sloj, trgovina i obrt postojali su sve vanije grane gospodarstva, dolazi do pojave jakog osjeaja engleskog narodnog identiteta. Engleska je do 1272. postala najjae ujedinjeno i najbolje upravljano kraljevstvo europskog Zapada.

Svjetovnjaci u 13.st.:
1. PLEMSTVO Tijekom 13.st dolazi do jaanja svjetovnih upravnih tijela. Krajem stoljea veina europskih drutava morala je redovito plaati dravi poreze, biti obvezatan na odreen oblik vojne slube te pomagati u radu lokalne uprave. Gradovi su znatno porasli i u stanovnitvu i u politici i u gospodarstvu. Talijanski gradovi su razvili bankovne poslove velikog obujma, a imunijim drutvenim slojevima bila su pristupana razliita luksuzna dobra te se openito popravio standard niih drutvenih slojeva. Rasla je vanost novca. Promjena je bila najvie pogoeno plemstvo. U tenji za centralizacijom i profesionalizacijom vlasti lieni su mnogih ranijih dunosti i privilegija. Dolazi do pojave vitetva. Pravi vitez je trebao biti branitelj prave vjere, zatitnik slabih i potlaenih. Glavna su sredita viteke kulture i ivota bili dvorovi francuskih velikaa do kraja 13.st. Posebnu vanost za irenje vitetva imao je dvor Eleonore Akvitanske. Razvoj vitetva je utjecao i na razvoj knjievnosti na narodnom jeziku. Razvija se njema. i talijansko pjesnitvo. Vrhunac je postignut za vrijeme Dantea Alighierija (1265.-1321.). Dolazi i do uspona fran. proze. Brunetto Latini napisao je svoju enciklopediju na francuskom. Vrlo vana djela iz tog razdoblja: Osvajanja Konstantinopola Geoffreyja de Villehardouina, ivot Sv. Luja Jeana de Joinvillea. Najpoznatiju alegoriju je predstavljao Roman o rui, duga pjesma koja zapoinje kao idealizacija dvorske ljubavi, a zavrava kao enciklopedija. 2. GRAANSTVO To je razdoblje poznato kao zlatno doba europ. srednjovjekovnog graanstva. Jaali su trgovina i obrt, poveao se broj stanovnitva u gradovima i pojavljuju se novi oblici poslovne djelatnosti. Na Apeninskom poluotoku gradovi su uivali najvee bogatstvo te posjedovali najvii stupanj politike neovisnosti i najrazvijeniju gradsku kulturu. Trgovina Sredozemljem je predstavljalo najunosniju granu europske trgovine. Tu su jo i gradovi zapadnog Sredozemlja Barcelona i Marseille. Krajem 13.st. Lombardski i toskanski gradovi bili su u stvarnosti neovisni gradovi-drave, drei itavu sjevernu Italiju pod kontrolom. Ostali europ. gradovi se nisu razvijali u tom smjeru kao to su to radili tal. gradovi. Najvaniju novost 13.st. predstavljao je razvoj komercijalnog bankarstva. U tome su prednjaili talijanski gradovi. Jedini konkurenti su im bili vitezovi templari. Kao bankari se jo istiu i idovi koji su utjerivali dugove pa se ve u 13.st. javlja antisemitizam to je dovelo do otjerivanja idova iz Engleske 1290. i iz Francuske 1306. Glavni bankari bili su tijekom 13.st. Toskanci i Lombardijci. Rast bankarstva je dovelo do pojave fenomena protokapitalista, osoba koji su se bavili iskljuivo financijskim operacijama. Dolazi do pojave gilda i cehova. Pojavljuju se jo u 12.st., ali se razvijaju u 13.st. Za glavni cilj su imale osiguranje monopola u proizvodima odreene struke svojim lanovima; zauzvrat su im osiguravale zajamene cijene i dobre uvjete rada. Ceh je propisivao kvalitetu i cijenu sirovina, cijenu konanih proizvoda, mogui prekovremeni rad itd. Cehovi i gilde su esto nastupali kao vjerske i karitativne skupine. Razvijena trgovaka i poslovna djelatnost u 13.st. Zabiljeena je u 4 grada francuske pokrajine Champagne (PROVINS, LAGNY, BAR-SURSEINE, BAR-SUR-AUBE). Postali su sredita europske kontinentalne trgovine 13.st. Bili su najvea sredita razmjene robe sa Zapada, iz Italije i s Bliskog istoka, sredite bankara i zajmodavaca. U veini gradova vlast je bila u rukama patricijata. Graanstvo je imalo i svoju 43

knjievnost u kojoj je ismijavalo drutvene skupine- fabule-kratke humoristine prie u stihovima. Bitnu ulogu su jo odigrali i seljaci, a najbolji status imali su seljaci na prostoru sjev. Fran. i zap. Njem.

Intelektualno i umjetniko stvaralatvo

Sveuilita i kole u 13.st. bili su gotovo bez iznimke pod crkvenom kontrolom, a nastavno osoblje bili su sveenici i redovnici. Ve tijekom 12.st. bilo je vie sredita uenosti, ali najvaniji su Salerno, Bologna i Pariz i jedini koji su se u pravom smislu mogli nazvati sveuilitima. Na parikom sveuilitu tijekom 13.st. dolazi do estokih borbi profesora koji su eljeli preuzeti kontrolu nad sveuilitima Papa Grgur IX. donosi 1231. bulu Magna Cartom kojom se istie pravo slobodnog odseljavanja profesora. 1229. su mnogi studenti i profesori otili sa parikog sveuilita i tako su osnovani Oxford i Cambridge. Najpoznatiji koled je bio Sorbona u Parizu, zaslugom Roberta Sorbona oko 1257. Poznati znanstvenici u tom razdoblju bili su: Leonard iz Pise, zasluan za uvoenje arapskih brojki u Europu, Robert Grosseteste, pobio Aristotelove tvrdnje u optici, Roger Bacon, rodonaelnik prirodnih znanosti. Takoer je bitan bio Toma Arhiakon koji se naziva ocem skolastike. Gotika arhitektura dostigla je svoje vrhunce u katedralama u Chartresu, Parizu, Amiensu, Reimsu i Bourgesu. Kult Blaene Djevice Marije, uspostavljenog u 12.st., nastavio se i u 13.st.

XIII. GUBITAK PRVENSTVA CRKVE

Papa Bonifacije VIII
Utjecaj papinstva nikada vjerojatno nije bio vei nego u treoj etvrtini 13. st., za to je dokaz i pontifikat pape Grgura X. (1271. 1276.) koji neki smatraju razdobljem vrhunca papinske moi uope. Ubrzo nakon toga, papinstvo ulazi u sukob s kraljevima Engleske i Francuske u kojem svjetovnjaci odnose pobjedu. Kao rezultat te pobjede pape se sele u Francusku. Odanost se puanstva premjestila s Crkve ka svjetovnim vladarima, a javno mnijenje se krajem 13. st. okrenula od Crkve zbog prevelike upletenosti Crkve u svjetovna pitanja. Na ovu situaciju je velik utjecaj imao i rat papinstva s Hohenstaufovcima. Na Siciliji je 1282. godine dolo do pobune Sicilska veernja protiv Karla Anuvinca, a puanstvo je na vlast dovelo aragonskog kralja Fridrika II. Sicilskog. Papa je, razbjenjen nastalom situacijom uspio nagovoriti francuskog kralja Filipa III. na kriarski rat protiv Aragona koji je zavrio tekim neuspjehom, a papinstvu dodatno naruilo ugled i povealo ve postojee nezadovoljstvo. Na najvie dunosti u Crkvi postavljani su pravnici, skupljai crkvenih poreza i praktini, poslovni ljudi. Od 1292. do 1294. papinska stolica je bila prazna, a novi papa, Celestin V., se pokazao, kad je doao na vlast, nedoraslim problemima u kojima je papinstvo bilo ogrezlo/zaglibilo. Nakon pet mjeseci je abdicirao i vratio se u samostan, a naslijedio ga je Bonifacije VIII. (1294. 1303.) iji je odabir izabrao najvee nezadovoljstvo od 11. st. On se borio za prava za koja je smatrao da Crkvi pripadaju i zastupao svom snagom teoriju o prvenstvu papinstva, ime je samo razjario ve samosvjesne i mone europske vladare. Engleski kralj Edvard I. je svoje nepovjerenje prema Crkvi iskazao 1279. zabranivi kupnju zemljita crkvenim institucijama bez njegove privole, a Filip IV. Lijepi je s jaanjem svoje moi i vlasti odbacio neka udoredna naela i zakone. Njegova politika nije naila na 44

ozbiljniji otpor do nakon njegove smrti. Bonifacije VIII. je odbio i nastaviti praksu oporezivanja sveenstva, na to se engleski i francuski kralj odgovorili jo veim porezima i zapljenom crkvenih dobara (Engleska), na to je papa reagirao bulom Clericis Laicos iz 1296. kojom je zaprijetio bilo kakvo oporezivanje sveenstva uz prijetnju ekskomunikacijom. Godine 1927. je papa ipak donio odluku kojom svjetovni vladari, u velikoj potrebi, mogu oporezivati sveenstvo. Sukob izmeu pape i francuskog kralja se nastavio kada je kralj dao uhititi jednog biskupa pod optubom za izdaju. Papa ne poputa. Godine 1302. sastali su se u Parizu francuski stalei pod izgovorom papinog napada na slobotine Kraljevstva na to je Bonifacije odgovorio bulom Unam sanctam kojom je papa ak svojatao pravo zbacivanja neposlunih vladara s prijestolja. Kao odgovor, a na poticaj francuskog kralja, Guillame de Nogaret je sastavio popis navodnih optubi protiv pape i pozvao na sazivanje koncila kako bi se utvrdila njihova istinitost. Nogaret je osobno krenuo u Italiju, s vojskom, po papu, ali se prebacivanje pape u Francusku na suenje pokazalo neizvedivim. Bonifacije je ubrzo umro od oka, a naslijedio ga je kompromisni Benedikt XI. (1303. 1304.) koji je dao oprost grijeha Filipu, ali ne i Nogaretu. Naslijedio ga je Klement V. koji je na put u Rim stao u Lyonu i rekao da nema namjeru krenuti dalje, kupivi tako tjelesnu sigurnost po cijenu duhovnog ropstva. Njegovom krajnje popustljivom politikom pred francuskim kraljem poeo je sumrak srednjovjekovnog papinstva i gubitak politikog vodstva Crkve u zapadnom svijetu. Osim ukidanja Bonifacijevih bula i odluka, ukidanja vitezova templara pred neutemeljenim Filipovim optubama, za njegov je pontifikat znaajan i prelazak Svete Stolice iz Rima u Avignon 1308. ime poinje razdoblje babilonskog suanjstva koje traje do 1377. godine.

Nastavak centralizacije u Francuskoj i Engleskoj

Francuska je bila manje jedinstvena od Engleske, pa je centralizacija bila i znatno olakana nepostojanjem oporbe na dravnoj razini. Ope odrednice dravne politike oblikovali su kralj i ui krug njegovih slubenika, a njihova provedba povjerena je tisuama slubenika diljem Kraljevstva. Desetogodinji rat s Englezima oko Akvitanije i borbe u Flandriji bez veih uspjeha, samo su dodatno oslabile o tetile resurse i kraljevsku blagajnu. Kako bi nametnuo goleme trokove, 1306. godine je potjerao idove iz Kraljevstva te zaplijenio njihovu imovinu, a viestruko je mijenjao vrijednost novcu kako bi ostvario profit pa je stekao naziv Krivotvoritelj. Bio je prisiljen raspisati velike poreze. Problem je bio i injenica da je uloga staleke skuptine bila tek u zaetku, pa sve do sredine 14. st. nije bilo uobiajeno traiti njen pristanak za odreivanje poreza. Izravno je vladao Francuskom tradicijom snane kraljevske vlasti i birokratizirane uprave koja se odrala sve do Francuske revolucije. Nakon Filipove smrti je ipak dolo do slabljenja kraljevske vlasti (sredinom 14. st.) i jaanja plemstva. Engleska je bila ujedinjena daleko prije Francuske. Lokalno obiajno pravo je bilo nadvladano zajednikim pisanim pravom, a povlateni slojevi su morali pregovarati izravno s kraljevskom vlau. Edvard I. (1272. 1307.) je imao oznaku znaajnog vladara zbog usavravanja engleskog zakonodavstva, reformiranja upravnog sustava, razvoja Parlamenta te osvajanja Walesa i kotske, a nosio je nadimak engleskog Justinijana. U sustavu uprave kralj je dao primat kraljevskom dvoru, sastavljenom uglavnom od njegovih vlastitih slubenika i pratitelja. Od 1277. do 1282. proveo je pokoravanje Walesa, 1284. velkim je statutom nametnuo toj pokrajini englesko pravo i upravni sustav, a 1301. je svom nasljedniku dodijelio naslov princa od Walesa koji se zadrao do danas. Godine 1290. kotska ostaje bez nasljednika. Edvard postavlja Johna Balliola, ali se ovaj 1296. odmee od engleskog kralja, a Edvard u vojnom pohodu protiv Balliola s lakoom osvaja kotsku. Nakon povratka u Englesku, u kotskoj izbija pobuna pod glasovitim Williamom Wallaceom. U bici kod Sterling Bridgea, 11. rujna 1297., engleska vojska doivljava teak poraz. Wallace je uhien 45

tek 1304., kada je uhvaen i pogubljen. Novi kotski vladar, Robert Bruce, 1306. godine ponovo zapoinje borbu, Edvard umire, a koti, zbog mrnje prema Englezima, sklapaju saveznitvo s Francuskom koje e trajati naredna dva stoljea. Jo jedna znaajka Edvardove vladavine je savjetovanje s velikaima. Kad god je smatrao da se odluke tiu i njihovih interesa, a to je rezultiralo, od 1295. godine, redovitim zasjedanjem Parlamenta na kojem uestvuju predstavnici vitezova i gradova. Parlament je postao kljuno tijelo engleske uprave. Bio je najvii zemaljski sud, sredite izvrne vlasti, sastajalite velikaa, tijelo koje je odobravalo poreze i glavni forum za oblikovanje stavova javnosti. Tijekom 14. st. velikai su uspjeli potpuno istisnuti utjecaj kraljevih slubenika iz rada Parlamenta i koristiti ga za svoje ciljeve.

Babilonsko suanjstvo (avignonski pape) i Zapadni raskol

Uz politike, gospodarske i vojne udarce, papinstvo i Crkva su izgubili poetkom 14. st. i velik dio potpore javnosti. Formalne crkvene slube su postale nedovoljne, i traio se blii dodir s Bogom putem meditacije i mistike. Zbog naina i okolnosti odlaska u Avignon, papa je za veinu postao tek slubenik francuskog kralja, a do povratka u Rim, pape i veina kardinalskog zbora su bili Francuzi. Avignonski pape su nastojali centralizirati sve vanije poslove na svom dvoru zbog dominacije svjetovnih vladara nad lokalnim sveenstvom, meutim, to se pokazalo kao skup i neuinkovit sustav koji je ubrzo postao predmetom opeg negodovanja. Sve negativnosti ovog vremena iskazale su se u pontifikatu Ivana XXII. (1316. 1334.) koji je usavrio sustav financijskih iznuda u papinom pravu postavljanja veine visokih slubenika u Crkvi. Tako su se prodavale ekspektancije mogunost kandidiranja za odreenu visoku crkvenu slubu nakon odlaska ili smrti prethodnika pod uvjetom da netko drugi u meuvremenu ne ponudi veu svotu. Rasla je i zloporaba oprosta od grijeha. Poveali su se sukobi pape Ivana XXII. s franjevcima spiritualcima i carem Ludvigom IV. Bavarskim. Spiritualci su eljeli povratak cijelog franjevakog reda izbornim naelima, radikalnom siromatvu i pronji, a sugerirali su da bi i svi ostali sveenici trebali uiniti isto, budui da Krist i njegovi apostoli nisu imali nikakve imovine. Ovakve su ideje uasnule Ivana XXII. koji je proglasio shvaanje o Kristu i apostolima bez imovine krivovjerjem. Papinska je kurija na kraju odnijela pobjedu. Dio spiritualaca se sklonio kod cara Ludviga. Zapoeo je promidbeni rat optubama i pamfletima. Sve je vea i znaajnija postala djelatnost protupapinskih pisaca. Najpoznatiji i najvaniji takvi pisci bili su William Ockham, Jean de Jandun i Marsilije Padovanski. Jandun i Padovanski su objavili raspravu Defensor pacis iz 1324. godine najpoznatiju politiku raspravu s kraja srednjeg vijeka u kojoj su zagovarali ogranienu monarhiju kojom e vladati zakoni i obiaji. Nasljednici Ivana XXII. su pokuali obnoviti staru ravnoteu i nagodbu izmeu crkvenih i svjetovnih vlasti. Zavreni su procesi centralizacije uprave i poduzeti napori ka osvajanju crkvenih teritorija u Italiji, a ostalo je i dovoljno novca za odravanje raskonog dvora u Avignonu koji je postao jedno od vodeih europskih kulturnih sredita. Rim je, pak, nakon odlaska papa u Avignon osiromaio i prepustio se bezakonju i tekim unutarnjim borbama koje je donekle uspio suzbiti kardinal Albornoz, a u to vrijeme je i papa poeo razmiljati o povratku u Rim. Presudno razdoblje avignonskog papinstva bilo je za pontifikata Urbana V. (1362. 1370.). Urban V. je bio stvarno poboan ovjek koji je elio reformirati Crkvu i sprijeiti daljnje uruavanje prestia papinstva. Godine 1367. odlazi u Rim gdje je sveano doekan. Nakon tri godine se vratio ponien i iscrpljen u Avignon. Naslijedio ga je Grgur XI. koji je u Rimu boravio tek nekoliko mjeseci, i iznenada u njemu i umro. Papinska konklava iz 1378. jedna je od najvanijih u povijesti Crkve. Uzrokovala je raskol, a iz njega je potekao itav niz drugih zala od kojih se Crkva nije zadugo oporavila. Godine 1378. za papu je izabran Urban VI. koji se po preuzimanju vlasti pokazao vlastodrcem i reformistom. Odbio je rasprave o povratku u 46

Avignon, odrao kardinalima predavanje o udoreu, javno ih ponizio i smanjio im prihode. Kardinali su se pred papinim bijesom sklonili u Anagni, zanijekali mu pravo na naslov i poloaj i izabrali protupapu Klementa VII. sa sjeditem u Avignonu. Nakon njihove smrti, njihovi pristae meu kardinalima izabrali su im nasljednike. Ovo je rezultiralo ponovo pojavom krivovjerja nakon dugo vremena. Zaetnik, za Crkvu najopasnijeg krivovjerja, bio je engleski profesor John Wycliffe. On je naglaavao vanost Svetog Pisma, nijekao nadmo i posebnu svetost sveenstva, osuivao svjetovno bogatstvo Crkve i sveenstva. Njegov je napad uglavnom bio usmjeren prema crkvenim vlastima i povlasticama. Njegovo ustrajavanje na vanosti Svetog pisma dovelo je do prvih engleskih prijevoda Biblije. Nasljednici njegova uenja su se zvali lolardi i nakon 1399. su bili izloeni tekom progonu. Njegov se utjecaj osjeao posebno u ekom kraljevstvu gdje je Karlo Luksemburki dao doputenje za otvaranje Prakog sveuilita 1348. godine i za djelovanje narodnih propovjednika koji su napadali udoree sveenstva i crkvenu upravu. Pod utjecajem Wycliffeovog uenja je posebice bio rektor prakog sveuilita i voa vjerskih reformi u ekoj, Jan Hus, koji se ubrzo naao u otvorenom sukobu s Crkvom.

Crkveni koncili i vjerska obnova

Oko 1400. godine i dalje je postojala mogunost spaavanja jedinstva Crkve. S parikog sveuilita je potekla zamisao o spaavanju Crkve sazivanjem koncila neovisnog o papi, kao opem koncilu prelata i uenjaka koji predstavljaju univerzalnu Crkvu. Koncil bi imao konani autoritet u odreivanju najvanijih vjerskih pitanja i oblika upravljanja Crkvom i trebao je reformirati Crkvu, udoredno i politiki. Koncil je sazvan u Pisi 1409. godine s ciljem dokidanja raskola. Obojica papa su smijenjena, a izabran je Grk Aleksandar V. Obojica dotadanjih papa su koncil proglasili nezakonitim i izopili Aleksandrove pristae. Nakon Aleksandrove smrti za papu je izabran Ivan XXIII. kojeg je priznao i igmund Luksemburki. Njih dvojica su se susrela 1413. u Lodiju i sazvali koncil za sljedeu godinu u Konstanci na kojem su se po posljednji put okupili duhovni, intelektualni i politiki voe kako vi dokinuli raskol, reformirali Crkvu i uklonili krivovjerje. Car igmund je pozvao Jana Husa uz obeanje kako mu se nita nee dogoditi. im se Hus pojavio u Konstanci, uhien je i utamnien, te je osuen na smrt i spaljen na lomai 1415. godine. U ekoj je izbila velika pobuna i zapoeo tzv. Husitski pokret uperen protiv igmunda i Katolike crkve, koji je trajao nekoliko desetljea. U razdoblju od 1415. 1417. nije bilo pape. Za to je vrijeme koncil imenovao povjerenstva koja su trebala prouiti pitanja crkvene reforme. Donesena je poznata odredba Frequens kojom je propisano da se koncil mora sastajati u redovitim razmacima, ak ako ga papa i ne bio voljan sazvati. Bio je to program neprimjeren vremenu i uvjetima. Umjesto jedinstva postojale su tri sukobljene strane, a bez pravog vodstva, koncil se od 1417. poeo raspadati. Godine 1417. koncil je izabrao novog papu. Bio je to Martin V. koji se ubrzo pokazao odlunim zadrati stare obiaje papinskog apsolutizma u Crkvi. Godinu dana kasnije, koncil u Konstanci je i slubeno rasputen, a Martin V. je dobio potpunu kontrolu upravljanja Crkvom. Koncil je rijeio problem raskola u Crkvi, ali nita vie od toga pa Crkva nije uspjela vratiti staru mo i ugled. Odgodio je protureformacijski pokret za stotinjak godina, ali ne i uzroke koji e do njega dovesti. Martin V. je pokorio podruja papinske drave i vratio prosperitet Rimu. Kao rezultat toga pojavio se od 15. st. i nepotizam - zasipanje novcem i visokim crkvenim slubama bliih, daljnjih roaka i vlastite izvanbrane djece. Povremeno su sazivani crkveni sabori, a na onima u Paviji, Sieni i Baselu posebno se istakao dubrovaki dominikanac, kardinal Ivan Stojkovi koji je otvorio i vodio koncil u Baselu 1431. Radio je na pomirenju zapadnih i istonih krana, pred Osmanlijama je iz Konstantinopola dopremio 47

mnotvo starih grkih i latinskih rukopisa i knjiga neprocjenjive vrijednosti. U svom djelu Tractatus de Ecclesia se zaloio za ukidanje dotada neospornog prvenstva pape. Mnogi su vladari sklopili konkordate s papom formalne ugovore kojima su se crkveni prihodi dijelili u skladu sa stvarnim odnosima pape i pojedinog vladara. Raznim nainima svjetovni su vladari uspjeli postii znatan stupanj kontrole nad sveenstvom u svojim zemljama, a takvo je stanje vodilo direktno u reformaciju. Meu ostalim papama treba spomenuti: Nikolu V. prvaka meu humanistima i utemeljitelja vatikanske knjinice; Pia II. humanista i pobornika kriarske vojne protiv Osmanlija; Siksta IV. koji je itavu Italiju uvukao u rat kako bi ostvario vlastite politike elje i posljednjeg papu u srednjem vijeku Aleksandra Borgiu koji je na papinsku stolicu doao potkupljivanjem i koristio crkvena sredstva za bogaenje svoje mnogobrojne vanbrane djece.

XIV. NEUSPJEH SVJETOVNOG VODSTVA

Preobrazba srednjovjekovnog drutva
Opadanje moi Crkve krajem srednjeg vijeka stvorilo je bojne potekoe svim strukturama europskih drutava. U tom razdoblju Europa prelazi na robnonovano gospodarstvo. Plemstvo i dalje ovisi o dohotku sa zemlje. Srednji sloj je bio nezadovoljan jer bogati trgovci i bankari vre s vremenom sve jai pritisak na obrtnike cehove i gilde. Tijekom 14.st. nii slojevi graanstva stvaraju puke politike stranke. Bankari i trgovci imaju sve vei politiki utjecaj. Nered i nesigurnost zbog gospodarskih razloga znatno su pogorani najteom epidemijom kuge u povijesti-Crna smrt, koja je opustoila Europu 1347. Zaraza je prenesena s Istoka, vjerojatno od Tatara na Krimu preko tal. pomoraca i trgovaca najprije na jug Italije, a odatle se iri na ostale dijelove Europe. Najtee su bili pogoeni gusto naseljeni gradovi. Kuga je uzrokovala drastino smanjeni broj radnog sposobnog stanovnitva. Zbog sve veeg straha, jedan dio stanovnitva prelazi u vjerske fanatike kao to su to bili red flagelanata (samobievalci). Red je osnovan 1270. u Perugiji. Oni su stupali ulicama Europe, udarajui se po leima lancima i bievima. Ubrzo se red okomio na idove, optuivi ih da su uzronici izbijanja kuge. Kasnije su flagelanti stavljeni izvan zakona. Bilo je to i vrijeme progona vjetica i arobnjaka. Umjetnost 14. i 15.st izraava ope znaajke doba. U knjievnosti poznata su ova djela: Theologica Germanica, spisi Imitatio Christi. Djeluju Francois Villon, Geoffrey Chaucer (Canteburyjske prie). Gradi se po obrascima gotike.

Engleska i Francuska u 14. i 15.st.

Kraljevi su znatno oslabili, ali veina institucija iz 14 st. uspjela je preivjeti. Dvije su zemlje kasnije vodile i Stogodinji rat (1337.-1453.). Za vrijeme kralja Edvarda II. (1307.1327.) Engl. je bila na rubu bankrota, plemstvo je bilo nezadovoljno te su gubili rat s kotima. Velikai su uspjeli razvlastiti kralja, ali ipak nisu uspjeli poraziti kote u bitci kod Bannockburna 1314. ime su koti obnovili vlastitu neovisnost. Edvarda II. je naslijedio Edvard III. koji je bio maloljetan i u njegovo ime je vladala njegova majka, ali je ubrzo dolo do pobune i mladi kralj preuzima prijestolje. Dolazi do sukoba s Francima. Sukobili su se zbog Akvitanije. Kako bi oslabili otpor Engleza, Francuzi su podrali kote u njihovom otporu, a zauzvrat su Englezi poticali Flandrijce. Flandrija je u tom razdoblju postala glavno europsko trite engl. vune. 48

Kao povod Stogodinjem ratu bilo je pitanje nasljeivanja francuskog prijestolja. Nitko od trojice sinova Filipa IV. Lijepog nije imao sina kao mukog nasljednika pa je na vlast doao Filip VI. (1328.-1350.) koji je bio njihov roak. No kada je Edvard III. doao na vlast poeo je isticati vlastita nasljedna prava na fran. krunu kao unuk Filipa IV. te je odbio priznati kralja iz kue Valois. No ipak ga je priznao, ali kasnije je iskoristio nezadovoljstvo u Flandriji pod vodstvom Jacques van Artevelda.. Njih je ucijenio prekidom izvoza vune iz Engl. i oni su postali njegovi saveznici protiv Franc. Edvard se proglasio fran. kraljem, a fran. odgovor na to bila je zapljena svih eng. posjeda na fra. zemlji. ime je zapoeo Stogod. rat. Edvard je zapoeo rat pomorskom pobjedom 1340. kod Sluysa. 1346. je opustoio sjev. Fran. sve do Pariza, a na povlaenju kod Crecyja je teko potukao Francuze. Dolazi do predaje Calaisa. U meuvremenu je Filip VI. je umro i naslijedio ga je njegov sin Ivan Dobri (1350.-1364.). 1356. Edvardov sin, Crni Princ (1330.-1376.) krenuo je na Akvitaniju i u bitci kod Poitiersa porazio Ivana Dobrog i zarobio ga.. Sklopljeno je primirje u Calaisu 1360. koje je na neko vrijeme zaustavilo rat. Njime se Edvard preutno odrekao fran. prijestolja, a u zamjenu je dobio vlast nad JZ Fran.- Akvitanijom te nad Calaisom i Ponthieuom na sjeveru dok su Francuzi morali platiti ogromnu otkupninu za kralja. Nitko nije potivao te odredbe. Rat je obnovljen 1369., a novi fran. kralj postao je KarloV. (1364.-1380.). Engl. je poela slabiti nakon smrti Edvarda i njegovog sina Crnog Princa, teritorijalne steevine u Fran. su poele nestajati. Velikai su utjecali na vlast, ali ju nisu htjeli obnaati. Crni Princ je prije smrti uspio uspostaviti kontrolu nad Parlamentom, ali se ta pobjeda pokazala privremenom. Naslijedio ga je djeak Rikard II. (1377.-1399.). Glavnu je rije preuzelo kraljev. vijee. Nezadovoljstvo je takoer izbilo zbog tzv. Radnikih statuta iz 1351. zbog kojih su se zamrznule cijene i plae. Izbila je pobuna 1381.g. Ubrzo su se pobunili Kent i Essex. Seljaci su traili ukidanje tlake i davanje zemlje u zakup po povoljnoj cijeni. Ulaze u London, ali kralja nisu dirali. Kasnije je ipak ta pobuna uguena i ubijen je njihov voa Wat Tyler. Rikard II. ipak je uspio podvrgnuti Parlament kruni, oslabiti velikae. Organizirao je pohod na Irsku, ali kada se vratio izgubio je prijestolje i na vlast dolazi novi kralj Henrik IV. (1399.-1413.). U Fran. su prevladali rat, kuga i loa dravna uprava tijekom Filipa Vi. i Ivana II. Dobroga. Opi stalei sjevera sastali su se u Parizu te pod vodstvom Etiennea Marcela zatraili sudjelovanje u vlasti i promjene u sastavu kralj. vijea. Marcel je uspio nagovoriti regenta dauphina Karla da objavi reforme o uspostavi demokratskije vlasti i kontrole nad dravnim financijama. Pobuna se proirila i na selo koja se posprdno naziva akerija prema najeem mukom imenu na selu, ali je tu pobunu krvavo uguilo plemstvo. Dauphin i budui kralj Karlo V. Mudri (1364.-1380.) ujedinio je plemstvo u otporu graanstva i seljatvu ne iz naklonosti prema plemstvu, ve zbog ouvanja vlastite moi. Njegov nasljednik Karlo VI. Ludi (1380.-1422.) je nastavio tu politiku sve dok se nije duevno razbolio. Dolaskom Henrika IV. u Engl. na vlast 1399. zapoelo je razdoblje aristokratske vladavine. Kraljev nasljednik Henrik V. (1413.-1422.) se do kraja ivota posvetio iskljuivo vladarskim poslovima. Okrenuo se ratu s Fran. U Francuskoj se vodila borba za kontrolu nad regentstvom izmeu burgundske i orleanske kue. U takvoj je situaciji Henrik V. zahtijevao 1414. fran. krunu. Upao je s vojskom u Fran. te ostvario pobjedu kod Azincourta 1415.g. to mu je omoguilo savez s Burgundijom. 1417. je zapoeo iskrcavanje u Normandiji gdje se prvi put poelo u znaajnoj mjeri koristiti topnitvo. Filip Dobri (1396.-1467.) predao je Fran. Engl. mirom u Troyesu 1420. ime je Henrik priznat za fran. kralja. Njega je naslijedio Henrik VI. (1422.-1471.) koji je bio maloljetan. Savez s Englezima postao je nepopularan u Burgundiji, ali engl. poloaj djelovao je vrlo obeavajue zbog politikih sposobnosti vojvode od Bedforda, engl. regenta u Parizu. 1428. engl. postrojbe dolaze do grada Orleansa koji se smatrao kljunim za itavu junu Fran. Vodstvo za obranu grada preuzela je Ivana Orleanska 49

(1412.-1431.) i pobijedila je. Dauphin Karlo se na nagovor Ivane Orleanske uspio okruniti u Reimsu za fran. kralja kao Karlo VII. Pobjednik (142.-1461.). Englezi su se Ivani Orleanskoj osvetili namjetenim procesom pred inkvizicijskim sudom u Rouenu gdje je pogubljena 1431. Filip Burgundski je napustio savez s Englezima 1435., a iste godine je umro Bedford. 1436. Francuzi su osvojili Pariz. Od 1444.-1449. vladalo je primirje. Rat je obnovljen 1449., Fran. su osvajali engl. posjede u Fran. da bi na kraju samo u rukama engl. kralja ostao 1453. Calais. Bio je konani kraj Stogod. rata. Novi fran kralj je postao Luj XI. (1461.-1483.) i imao je dva uspjeha. Prikljuio je sve velike posjede kralj. domeni, a uz to je slomio mo kue burgundskih kneeva. 1465. je osnovana velika feudalna liga koja je prisilila kralja da prepusti velike dijelove kralj. domene pobunjenicima, ali kralj nije to potivao. Jedino burgun. kneza Karla Smjelog (1467.-1477.) nije mogao poraziti. Karlo Smjeli bio je jedan od najmonijih vladara tog razdoblja. Branim vezama je doao do Flandrije i gotovo itave Nizozemske. Luj je potaknuo vicarce i vladare u Porajnju na pobunu protiv Karla. vicarci su u nekoliko navrata porazili Karla koji je konano poginuo 1476. prigodom opsade Nancyja. Luj XI. je odmah poeo zauzimati njegovo nasljee. Karlova ker se udala za Maksimilijana Habsburgovca tako da su se kue Habs. i Valois nadmetale za posjede. Ugovorom iz Arrasa 1482. Luj je stekao Burgundiju te pokrajine Artois i Pikardiju na sjeveru Fran. Flandrija i Nizozemska ostale su u habs. rukama. Luj XI. se posvetio i srednjem sloju pa je tako dobio i nadimak kralj graanstva. Henrik VI. je bio suoen s potpunim raspadom aristokratske, parlamentarne vladavine i poetkom Rata dviju rua. Engl. velikai imali su tada jak poloaj nego ikad. Javni red se poeo raspadati povratkom postrojbi iz Fran. Sukob se pretvorio u graanski rat. Jednu je stranku vodila kraljica i njezini miljenici, dok je oporbu predvodio Rikard, vojvoda od Yorka. Rikard je traio regentstvo umjesto oboljelog kralja to mu je Parlament odobrio za 1453. i 1454. No zatim se Henriku poboljalo i preuzeo je vlast. Pristae Yorka su pruili oruani otpor i 1455. odigrala se prva bitak s pristaama kralja iz kue Lancaster. Time je zapoeo Rat dviju rua, prema bijeloj rui u grbu Yorka, dok je puku ubrzo stvorena pria da je crvena rua znak Lancastera. 1460. Rikard od Yorka je bio ubijen kod Wakefielda. Grof od Warwicka je preuzeo vodstvo Bijele rue. On je 1461. zauzeo London i proglasio Edvarda, sina vojvode od Yorka za kralja. Nametnuo je vlastitu volju kralj. vijeu koje je izgubilo velik dio nadlenosti i ranije samostalnosti. Edvard se zatim oenio s jednom udovicom iz Lancastera to je dovelo do nestabilnosti vlasti. Njezin brat se kasnije proglasio kraljemRikard III. Zbog naina na koji je doao do vlasti nije imao punu potporu. Mnogi velikai su stali na stranu Henrika Tudora, gospodara Richmonda. Rikard III. je poraen kod Boswortha, a sam je ubijen u toj bitci. Za kralja je proglaen Henrik VII. Tudor (1485.-1509.). On je ujedno postao osniva nove engl. dinastije. Engl. je oko 1500. raspolagala znaajnom tekstilnom proizvodnjom i rastuom trg. mornaricom.

Njemako Carstvo i Habsburgovci. Stvaranje panjolske

Njem. se carstvo u potpunosti dezintegriralo krajem sred. vijeka. Uzdiu se pojedine kneevske i prinevske kue. Jedna od najmonijih bili su Habsburgovci. 1273. za cara je odabran Rudolf I. Habsburgovac (do 1291.). On je elio iskoristiti svoj poloaj za stjecanje novih posjeda. Zavladao je prostorom od Baltika do Jadrana. Na Reichstagu u Nurnbergu je 1274. car Rudolf dobio je ovlasti zauzeti taj prostor. U 14. i prvoj polovici 15.st. ulogu Habs. na carskom prijestolju zauzela je dinastija Luksemburgovaca. Prvi car iz te kue bio je Henrik VII. kojeg je papin legat okrunio u Rimu. Od 1313.-1346. vladao je u Njema. nered. Novi car je postao Ludvig (1328.-1346.) makar je papa Ivan XXII. naglaavao kako samo papa moe odrediti novog cara. I zdan je dekret Licet Juris kojim je istaknuto prvenstvo kneeva i Reichstaga u izboru cara. Naslijedio ga je Karlo 50

IV. Luksemburki. Sredite njegove vlasti bila je eka. elio je da samo 7 kneeva bira novog cara. Njegovi sinovi Vjencaslav i igmund su samo do 1437. zadrali prijestolje, a igmund je enidbom stekao Ugar.-Hrv. Kralj. Vlast preuzimaju Habs. Novi je car Fridrik III. koji se nije interesirao za rad Reichstaga. Posvetio se vladanju austrijskim zemljama. U 14. i 15.st. profilirale su 4 znaajne lokalne dinastije: Wettini u Saskoj, Wittelsbachov u Bavarskoj, Hohenzollerni u Brandenburgu i Habs. U 14.st. Habs. su osvojili Tirol i Koruku ime su kontrolirali sve vane trg. pravce prema Ital. Fridrikov sin Maksimilijan je enidbom stekao Nizozemsku, Burgundiju i Artois. Sklopio je ugovor s Vladislavom II. Jageloviem da e Habs. naslijediti njegovu krunu ako nee imati mukog potomka. Teritorijalni gubici Habs. bili su u vic. Jezgra otpora caru bila je u tri kantona: Uri, Schweiz i Unterwalden. 1291. s dolaskom Rudolfa Habs. Na vlast ujedinili su se u konfederaciju, tzv. vjeni savez. vicarci su ih potukli kod Morgartena i sklopili primirje kojim je priznata neovisnost vic. Kantona. U kasnom srednjem vijeku konfederacija se zvala Liga Gornje Njemake. Na Pirinejskom poluotoku vladari pojedinih kran. kralj. Imali su sloene zadatke u uvanju i izgradnji vlastitih drava. Najprije su trebali istjerati Maure. Malena su kralj. iz ranog srednjeg vijeka postupno su okrupnjala te na kraju srednjeg vijeka preostala su 4 znaajna: Navarra oko Pirineja, Portugal, Aragon te Kastilja. Mauri su jedino zadrali Granadu. Stanje se dugo nije mijenjalo sve dok kastiljska kraljica Izabela (1474.-1504.) nije udala za Ferdinanda Aragonskog (1479.-1516.). Uinili su presudan korak za ujedinjavanje panjolske. Obnovili su crkvenu inkviziciju. Osvojili su Granadu 1492., dali su potporu velikim otkriima. No neprestani ratovi ispraznili su dravnu blagajnu pa su saveznika u ratu protiv Fran. pronali u Filipu Habs. koji se oenio s panj. nasljednicom. vica. savez nije bio jedini takav savez na tom prostoru. D sredine 14.st. stvoren je vrst savez gradova nazvan Hanzeatska liga (Hanza). Gradovi Hanze obuhvaali su prostor Sjeverno i Baltikog mora, dalje na istok do ruskog Novgoroda, a svoje faktorije imali su u Londonu i Bruggesu. Najvaniji cilj Hanze bio je monopol na trgovinu sjevernjakim proizvodima (riba, krzno, vosak) to je Hanzi tijekom 14. i 15.st. najveim dijelom i uspijevalo. Sukob s Danskom 1361.-1370. zaprijetio je gubitkom baltikog monopola, a ujedno i oznaio vrhunac moi Hanze. Mo hanzeatskih gradova prema kraju 15. i 16.st. poela je postupno opadati, a pojedini gradovi-lanovi saveza ili su potpadali pod vlast pojedinih njem. kneeva ili su postojali samostalni gradovi-republike.

Skandinavija u kasnom srednjem vijeku

To je razdoblje feudalnog partikularizma. Kraljevske su vlasti pokuale centralizirati dravne organizacije, a u tu svrhu sluila im je zamisao o politikom ujedinjenju triju kraljevstva pod jednim vladarom. Jedini vladar koji je ojaao sredinju vlast bio je danski kralj Erik IV. Menved (1286.-1320.). Proirio je dansku vlast na Mecklenburg i Pomeraniju. Na Islandu nije bilo feudalizma jer nije bilo potrebe za vojnom organizacijom. Danski kralj Valdemar IV. Atterdag (1340.-1376.) je prodao Estoniju Teutoncima, a dobivenim novcem je kupovao zemlju i jaao vlast po Danskoj. 1360. je sklopljena nagodba o podjeli vlasti kojom je stvoren kralj. sud. U vedskoj i Norvekoj vlast se sve vie feudalizirala. U tom razdoblju tim prostorom hara kuga i jedino je bio poteen Island. Demografski gubici Skandinavije bili su veliki, ostalo je vrlo malo radne snage. U borbi za ved. prijestolje upleo se i mecklenburki knez Albert koji je na prijestolje doveo svog sina Alberta. On je plemstvu izdao 1371. povelju s kapitulacijama, prvu u ved. povijesti, kojom se obvezao vladati iskljuivo u suglasju s vijeem velikaa. 51

Mir s Hanzom je potpisan 1370. nakon to je danski kralj Valdemar pokuao osvojiti Wisby. Tim mirom je Hanza odreivala nasljednika Valdemara. No ipak nakon njegove smrti prepustili su tu odluku Danskoj. Tada je u prvi plan izbila Margareta, mlaa ki Valdemara koja je udajom ve postala norveka kraljica. Zatim je svog sina Olafa nametnula za danskog kralja i vedskog kralja. Danci i veani su zanijekali pravo kui Mecklenburg na nasljedstvo njihovih kruna, a za jedinog nasljednika su priznali Erika Pomeranskog. U veljai 1389. ved. Kralj Albert je bio poraen, a ved. se pokorila Margareti. Kada je Erik postao punoljetan, sazvao je u ljeto 1397. sabor u Kalmaru, u vedskoj kako bi ga okrunili za kralja unije i kako bi se meu kraljevstvima sklopio sporazum koji bi potvrdio njihov savez. Stvarna je vlast bila ujedinjena u Danskoj. Erik je naginjao centralizaciji nakon 1412. s prijestolnicom u Kopenhagenu. Podie se seljatvo, posebice u vedskoj, a njima su se kasnije prikljuili i trgovci i vlasnici manufakturnih radionicama. 1435. je sazvan novi staleki sabor gdje su zastupstvo dobili i graani te obraivai zemlje. Erik je morao pobjei iz zemlje, a 1440. za kralja Danske, vedske i 1442. Norveke izabran Kristofor. Pred kraj 15.st. sve je vie slabila Norveka, a sve vie je jaala vedska. Norveka je u korist kota izgubila 1468. otoje Orkney i Shetland. Izvoznu trgovinu iz Norveke u potpunosti su drali Nijemci iz Hanze. Nakon smrti vedskog kralja Karla Knutssona 1470., kralj postaje neak pokojnog kralja Sten Sture. On je u bitci kod Stockholma1471. potukao kralja Kristijana. 1477. u Upssali je osnovano sveuilite. vedska se vlast iri i tako je itava Finska dola pod upravu vedske. U Danskoj i Norvekoj kralja Kristijana naslijedio je Hans (1483.-1513.). 1508. njema. su trgovci izbaeni iz Osla. Na putu za ved. krunu, Hansu je smetao Sten Sture. No Hans je pronaao saveznika u ruskom velikom knezu Ivanu Vasiljeviu koji je uao u Finsku, te je Sten Sture bio poraen i Hans je bio okrunjen za ved. kralja 1497. U dogovoru s Hemmingom Gadha, Sten Sture se pomirio sa roakom Svanteom Stuerom i zajedno su svrgnuli Hansa u ved. 1501.

Poljska i Poljsko-litvanska Unija u 14. i 15.st.

Poljska je ipak poetkom 14.st. bila najslabija karika u tim lancu, ugroena savezom eke i Teutonaca. Kazimir Veliki je sklopio s Teutoncima 1343. mir prema kojem im je trajno ustupio Istonu Pomeraniju. Do kraja svoje vladavine Poljskoj je omoguio mir. Novanom reformom uveo je poljski gro, srebrnjak velike vrijednosti. Pokrajinama u kraljevo ime su upravljali tzv. starosti. Kralj je dopustio 1364. osnivanje poljskog sveuilita. Dolo je do preuzimanja pravne konstrukcije o Kruni Poljskog Kraljevstva. Tim se pojmom eljelo naglasiti odvojenost i zasebnost drave i krune od osobe konkretnog vladara. Zauzeo je 1366. Galiku kneevinu. Nije imao mukog nasljednika te za nasljednika imenovao ugars.-hrv. kralja Ludovika Anuvinca koji je 1370. preuzeo poljsku krunu. Njega je naslijedila ker Jadviga koja se trebala udati za litvanskog velikog kneza Jagela iji je narod jo jedini bio poganski u Europi. Velika Kneevina Litva se takoer morala prikloniti Poljskoj. Pokrtavanjem Litve, njem. viteki je red izgubio glavnu izliku za agresivnu i osvajaku politiku na Baltiku. Odnosi su bili nategnuti nakon sklapanja Unije, a posebice se kao veliki politiki problem pojavio otean i onemoguen poljski izvoz rijekom Vislom prema Gdansku. Dolazi do izbijanja rata na inicijativu njem. vitezova 1409. U odluujuoj bitci 15.7.1410. kod Grunwalda njem. vitezovi su doivjeli teak poraz. To je oznailo kraj moi njem. vitezova na Baltiku. Na pruskim podrujima do sredine st. je osnovan Pruski savez te je Kazimir Jagelovi proglasio 1454. pripajanje Pruske i Istone Pomeranije, ime je zapoeo novi rat koji je trajao do 1466. 52

Rusija u kasnom srednjem vijeku

Pod utjecajem mongolskih provala dolo je do postupnog pomicanja ruskog stanovnitva sve vie na sjever. Veliki dio obradive zemlje zauzimali su seljaci koji se nazivaju crni ljudi. ivjeli su u seoskim opinama, volostima. Ukupno stanovnitvo jedne takve opine naziva se mir. Kasnije dolazi do sve veeg pravnog izjednaavanja razliitih kategorija seljatva u jednu jedinstvenu grupu. Krajem srednjeg vijeka nestaju i seoski robovi, tzv. holopi. Ruski su gradovi veinom nastajali na obalama velikih rijeka. U sreditu grada je stajao tvreni kremlj, a prvi takav je izgraen u Moskvi za vrijeme Dimitrija Ivanovia Donskog 1367. Naseljeni dio grada nazivao se posad. U ruskim gradovima u 15.st. poeli su se javljati gradski tornjevi sa satovima, pri takav bio je podignut 1404. Moskvi. Trgovinom su se isticali Moskva, Tver i Ninij Novgorod. Na Volgi je istaknuto sredite Kazan, a veliko trite bila je i prijestolnica Zlatne Horde, Saraj. Sredinom 14.st. Rusija je u biti bila labavi savez razliitih kneevina kojima je na elu bio veliki knez. On je od Mongola dobivao jarlik, povelju s naslovom vladimirskog kneza. Od vremena Ivana Danilovia Kalite taj je naslov redovito pripadao moskovskom knezu. Takoer su Mongolima trebali plaati danak. Zbog sve vee centralizacije dovela je 1425.-1450. do velike pobune udjelnih kneeva i rata u Moskovskoj Velikoj Kneevini. Rat je zavrio pobjedom velikog kneza. Tako je 1425. Moskovska Kneevina osvojila cijelu sredinju i sjeveroistonu Rusiju. Kneev savjetodavni organ je bilo bojarsko vijee. Vrhunac i ujedno kraj upravne i sudske centralizacije Moskovske Kneevine dostignut je 1497. donoenjem Sudbenika, jedinstvenog pravnog zbornika koji je dokinuo sudsku i upravnu razmrvljenost Kneevine. U razdoblju izmeu raspada Kijevske Rusije i uspona Moskve, Novgorodska Republika bila je najvea dravna tvorevina. Najvei i najvaniji bio je Veliki Novgorod, najvee trite cijele Rusije. Sve do sredine 15.st. veliki je knez naelno bio zatitnik Republike, vrhovni vojskovoa te najvie sudsko tijelo i organ uprave, ali je vrhovni suverenitet bio u rukama Novgorodskoga vijea. Iz tog je vijee kasnije nastalo Vijee gospode. Osvajanjem Perejaslavske Kneevine 1302. i dijela Smolenske Kneevine 1303., Moskovska Kne. teritorijalno je udvostruena. Mihael je bio prvi knez koji se slubeno nazivao velikim knezom itave Rusije. Od 1320. kada je mitropolit Petar prenio u sredite u Moskvu, ona je postala i crkveno sredite itave Rusije. Od 1352. i u Rusiji je zavladala velika europska kuga. Kan Mamaj je 1378. poslao snanu vojsku, ali su je Rusi na elu s Dimitrijem unitili kod Perejaslavlja. U odluujuoj bitci na Kulikovu polju kraj Dona 8.9.1380. Mongoli su pretrpili teak poraz. Ova je bitka oznaila poetak procesa zbacivanja mongolske vlati u ruskim zemljama. Na vlast dolazi novi kan Tohtami koji je 1382. izvrio teku odmazdu za poraz i opustoio je Moskvu. Rusija je ponovno bila pod Mongolima te je morala plaati danak. Ruske se zemlje iz godine u godinu sve vie oslobaaju mongolskog pritiska kako su rasle Tothtamieve unutarnje nevolje, povezane s pojavom Timur Lenka koji je 1391. napao kana i 1395. razorio Saraj. Od toga udarca Mongoli se nisu oporavili. Vasilije I. Dimitrijevi (1389.-1425.) je krajem 14.st. prikljuio Moskvi SuzdaljskoNiegorodsko Kneevstvo. Vasilije se pokuao pribliiti Litvi. 1408. Mongoli su ih ponovno napali Ruse te su 1412. ponovno podreeni njima. Moskovski je mitropolit Grk Isidor na crkvenom koncilu u Firencu 1439. pristao na crkvenu uniju s Rimom, moskov. su ga vlasti 1441. zbacile i prekinule crkvene veze s carigradskim patrijarijom. Izborom novog mitropolit Jone 1448. Ruska se pravoslavna crkva odvojila od Carigrada. Uslijedilo je ukidanje niza manjih kneevina, dok su se prevlasti Moskve djelomice jo odupirali jedino Tver i Novgorod. Tveru je glavna potpora bila Litva, 53

ali se poetkom 15.st. preputaju moskovskom knezu. Posljednja prepreka je bila Novgorod. Za Ivana III. Vasiljevia Moskva je ostvarila potpunu prevlast nad ostalim kneevinama sjeveroistone Rusije. Najprije su se 1463. predali ostaci Jaroslavske Kneevine. Uslijedilo je pokoravanje Novgoroda. Nakon mukotrpnih borbi, ukinuto je novgorod. gradsko vijee te je prikljuen Moskvi. U ljeto 1485. Moskovljani su opkolili Tver, a u dr. polovici 15.st. Moskva je pokorila i Rjazan. 1485. ukinuto je i posljednja udjelna kneevina na starom podruju Moskov. Kne. Od 1419. je zapoela posljednja faza rasula u Zlatnoj Hordi. Na istoku se osnovala tzv. Nogajska Horda, na zapadu osamostalio se Krimski Kanat. Takoer se pojavljuju Turci. 1475. su zauzeli enoveke kolonije na crnomorskim obalama i najvaniju Kaffu. 1479. Krimski Kanat je postao vazalna drava Turcima. Moskvi su najvei neprijatelji bili Litva i Velika Horda. Ivan III. Je zakljuio 27.8.1503. mir s Litvom. Smru aika Ahmeda, posljednjeg kana Velike Horde 1505., Horda je prestala postojati. Na njezinom nekadanjem europskom dijelu naslijedila su je tri kanata: Kazanski, Astrahanski i Krimski.

Velika Kneevina Litva i Rusija

irenje Litve je bilo najvee za vrijeme velikog kneza Olgerda. 1362. osvojio je Kijev, a zatim potukao Zlatnu Hordu 1363. na rijeci Sinje Vode. Naslijedio ga je sin Jogajl. On se borio za vlast s Vitautasom, koji je bio Jogajlov brati. Oko 1431.-1432. Poljska i Litva otvoreno su se sukobile oko Galicije i Volinije. Primirjem iz 1432. Litvi je ostala Volinija, a Poljskoj zapadna Podolija. Knez u Litvi je postao Kazimir, Jogajlin sin. On se 1447. okrunio za poljskog kralja. Poveljom Kazimira IV. iz 1447. svim je feudalcima zajamena nasljednost svih posjeda te potpuno oslobaanje od novanih i naturalnih davanja dravi. Uz velikog kneza glavna je institucija je bila panska rada. Poljski i litvanski vladar Kazimir IV. bio je Moskvi vrlo opasan takmac. Fridrik III. Habs. ponudio je 1486. Ivanu III. kraljevsku krunu pod uvjetom priznanja vazaliteta Carstvu te napada svom snagom na poljsko-litvansku uniju i Kazimira. No to ruski knez odbija. Vode se dva rata s Rusima. 1492. smru Kazimira IV. dolo je do ponovnog razdvajanja Poljske i Litve. U Rusiji umjesto ranijih votina stvarale su se pomjestije, doivotno dodijeljeni posjedi kao plaa za slubu velikom knezu. Pomjeiki podrijetlom iz niih slojeva plemstva i od starih dvorjanina bili u glavni oslonca veliko kneevske politike centralizacije, a izmeu njih i stare aristokracije vladala je duboka mrnja koja je dosegnula vrhunac u 16.st., za vladavine Ivana Groznog. Pojavljuju se posebni, stalni uredi izbi ili prikazi. Na elu prikaza formalno je stajao mjesni bojar ili knez kao sudac. Od 1497. Ivan III. se naziva Bojom milou gospodar cijele Rusije, a povelje nazivaju moskovskog velikoga kneza od 1480. i carem cijele Rusije. Propau Bizanta 1453. ruski e monasi razviti ideju o Moskvi kao treem Rimu i o ruskom caru kao nasljedniku bizantskih careva.

Opadanje Bizanta i pad Carigrada. Balkanske drave.

Suvladari su postajali sve vie ravnopravni partneri i suradnici cara te se Bizant od autokracije preobrazio u carstvo kojim upravlja itava dinastika porodica. Uspon Paleologa oznaio je pobjedu bizantskih velikaa. Ubrzao se proces feudalizacije to e oslabiti dravu, dravna kriza postaje vidljiva i u kvarenju novca. U vjerskoj politici car Andronik potpuno se odrekao crkvene unije. Njegova vanjska politika je bila umjerena i nastoji ugovorima o miru osigurati se od svih sila u susjedstvu. 54

Bizant je uao u rat Genove i Mleana na stranu Genove no na kraju su Genova i Mleani sklopili separatni mir i ostavili Bizant da sam vodi dalje rat. Znatno je oslabila istona granica Carstva u Maloj Aziji. Ve se oko 1300. praktiki itava Mala Azija nalazila pod tur. vlau. Meu tur. kneevima najjai je bio Osman, zaetnik budue slavne dinastije i carstva. U ovo vrijeme su oivjeli i protubizan. planovi na Zapadu. Posebno s opasnim pokazao Karlo Valois, istakavi pretenzije na bizantsku krunu te za saveznike imao i Mleane i Srbe. No nije nita uspio ostvariti te su 1313. potpisali primirje s Bizantom. Na vlast dolazi Andronik III. koji zbacio svog djeda. Pokuao je reformirati i centralizirati sudstvo putem institucije opih sudaca Romeja. Vanjska politika Carstva bila je obiljeena jaanjem i teritorijalnim irenjem Osmanlija u Maloj Aziji te Srba u Makedoniji kao i slabljenjem separatistikih grkih i latinskih dravica na Balkanu. U borbi s Srbima saveznike su nali u Bugarima no nakon bitke kod Velbuda 1330. oznaena je prevlast Srba na Balkanu. Novi srpski vladar Stefan Duan stupio je 1332. u savez i brak s bugar. dvorom te je odmah krenuo u osvajaki rat protiv Bizanta. Nevolje su snale Bizant i na azijskoj strani. Sultan Orhan je 1331. zauzeo Nikeju, a 1337. Nikomediju. Nakon smrti Andronika III. zapoinju graanski ratovi u Bizantu od ega se Carstvo vie nikada nije oporavilo. Bizant je takoer bio zahvaen i tekim drutvenim sukobima te vjerskim kontroverzama. To dolazi do izraaja u hesihastikom pokretu. Hesihastima su u Bizantu od davnina nazivana redovnici koji u ivjeli strogo pustinjaki, u potpunoj tiini i povuenosti od svijeta. U 14.st. ovim se imenom nazvala jedna mistiko-asketska struja koju je osnovan sinajski redovnik Gregorije. Njegovo uenje je imalo odjeka u manastirima na Svetoj Gori. Najvii cilj hesihasta u duhovnom smislu predstavljalo je dosizanje vizije boanske svjetlosti pomou asketskih metoda i neprekidnim ponavljanjem tzv. Isusove molitve. Najpoznatiji protivnik je bio gr. redovnik iz Kalabrije, Barlam. U obranu hesihazma ustao je Gregorije Palama. U bizan. gradovima glavnu ulogu je imala zemljoposjednika aristokracija. Ivan Kantakuzen bio je glavni predstavnik aristokracije, tako da su njegovi protivnici traili saveznike u gradskim masama. Izbile su pobune gradske sirotinje, a najvee borbe su se vodile u Solunu. Ondje se oblikovala jaka puka stranka zelota. Kantakuzen je pronaao saveznike u Srbima no kada je Tesalija priznala Kantakuzena za cara, Srbija je prela na stranu legitimnog cara Ivana V. Paleologa. Srpski vladar Duan je 1343. zauzeo itavu Albaniju osim Draa. Novi car je postao Ivan VI. Koji je okrunjen 1346. u Hadrianopolu. Zeloti su se jo jedno vrijeme odrali u Solunu i odbijali priznati novog cara, no car ih je porazio i uao u grad 1350. Pobjeda novog cara oznaila je i pobjedu hesihazma. Crkveni sabor 1351. proglasio je pravovjernost hesihazma. Najvie koristi od cijele te situacije je imala Srbija. Srbi su zauzeli itavu antiku Makedoniju do Soluna, 1345. je pao i grad Ser, a car Duan je ubrzo nakon toga preuzeo naslov cara Srba i Grka, osnovana je srpska patrijarija. Sredinom 14.st. Bizant je oslabio, zadrao je vlast samo nad Carigradom i Solunu, Trakijom i mali dio Peloponeza. Drava je i finac. propadala te je izbila kuga 1348. Smru srpskog cara Duana krajem 1355. vie nije bilo ozbiljne sile koja bi se mogla suprotstaviti osmanskom napredovanju u Europi. Ubrzo nakon osvajanja Galipolja, sve vie jaaju. 1362. je pao Hadrianopol. Novi sultan Murat I. osvaja polako Balkan. Car Ivan V. traio je pomo od Rima, ali prvo su zahtijevali crkvenu uniju zatim e dobiti pomo. No nita se od toga nije dogodilo. Novi car je postao Andronik IV. Paleolog, Ivanov sin koji je na vlast doao uz pomo Genove. No Ivan V. se nije pomirio s gubitkom prijestolja te je na kraju Ivan V. zadrao vlast u Carigradu, a Andronik IV. u gradovima na Mramornom moru, drugi Ivanov sin, Emanuel je dobio Solun. 55

Od 1383. do 1389. Turci su osvojili Ser, Sofiju, Ni i Solun, 1389. pokorili su bugar. vladara Ivana imana, a na Vidovdan 1389. potukli su vojsku na Kosovu. 1393. Turci su pokorili Bugarsku i Tesaliju, 1396. Nikopolje, zauzeli su i Vidindsko Carstvo. 1397. opustoili su Atenu. Olakanje i privremeni spas Bizantu pruili su Mongoli koji su kod Ankare 1402. teko potukli Osmanlije. Novi car je postao Ivan VIII. koji je opet traio pomo Zapada protiv Turaka. Pokuao je s crkvenom unijom. Pregovori su zapoeli s 1431. Koncil je nastavljen u Firenci gdje je u srpnju 1439. proglaena crkvena unija Rima i Carigrada. No ni taj pokuaj nije uspio. Posljednji bizantski car bio je Konstantin XI. Draga. Poetkom travnja 1453. sultan Mehmed Osvaja je okupio golemu vojsku pred zidinama Carigrada. Opsada je zapoela 7.4., a zavrena 29.5. Sultan je uao u grad i proglasio ga prijestolnicom Osmanskog carstva. Osmanlije su 1456. pokorili Atenu, 1459. Srbiju, a 1460. Morejsku Despotovinu. Padom Trapezunta 146. i posljednji djeli grke zemlje je doao pod osmansku vlast. (hvala Bogu to je gotovo, nadam se da vas nisam ubila u pojam)

XV. TRAENJE RJEENJA DRUTVENE KRIZE

u Italiji se od 14. i 15. stoljea javljaju znakovi novog vremena tei se raskidu s neposrednom prolou i okretanju prema uzorima iz antike Grkoj i Rimu dok se na sjeveru vie trai oslonac na nekim dotadanjem kontinuitetu, dakle monarhiji u kranskoj vjeri

Talijanski gradovi drave

u srednjem vijeku u Italiji ne prestaje urbani nain ivota, kao u mnogim drugim europskim zemljama gospodarstvo temeljeno na seljatvu i poljoprivredi nije nikada prevladalo do te mjere kao drugdje tokom borbi papa i careva slabe moi i velikaa i careva poetkom 14. stoljea sjevernotalijanski gradovi neovisni s zasebnom upravom iroki slojevi stanovnitva najee prihvaali despotsku vladavinu pojedinih monika, tako su neki gradovi pod takvu upravu padali ranije, neki kasnije, a Venecija nikada nije preuzela takav nain uprave neki vladari gradova bili su razbojnici, a drugi zatitnici kulture i umjetnosti, ali zajednika im bila nedovoljna briga za podanike tri najistaknutija sredita i najvanija sjeverna grada: Venecija, Firenca i Milano Venecija: o Dugotrajna povezanost s Bizantom povlaten poloaj u trgovini Sredozemljem o Krajem 13. st. Mletaka Republika jedna od najrazvijenijih europskih zemalja o Marko Polo 1254-1324, otkrio put prema istoku o Njegovim putem iri se i dohvat mletake trgovake flote, te se oni javljaju kao izravni posrednici izmeu Zapada i Istoka o Iznutra politiki vrlo stabilan grad o Zlatna knjiga 1297. dovren proces oblikovanja aristokratske vlasti, politiki monopol od tada u rukama gradskog patricijata, u mletakom vijeu mogu sjediti samo pojedinci ije je ime zapisano u knjizi o Nedugo nakon toga osnovano izvrno tijelo Vijee desetorice, a usporedno s njima je i dud 56

o Cilj mletake politike bio je ouvati monopol u trgovini s Istokom mo Venecije se na tome temeljila o Strani trgovci mogli su sudjelovati samo u kopnenoj trgovini sjeverno od Venecije i to uz visoka davanja o Radi opskrbe hranom, a i kontroliranja alpskih trgovakih putova, Venecija se u 14. stoljeu iri na podruju u svom zaleu o Od sredine 15. stoljea ima prevlast u sjeveroistonoj Italiji o Vodila 4 krvava rata s Genovom oko prevlasti na istoku, iz kojih je Venecija 1380. izala kao pobijednik o Venecija prva razvila bankarske i financijske metode poslovanja, prvak u organiziranju i djelovanju diplomacije Firenca: o Njena povijest se ini puno konfliktnijom o Gvelfi i gibelini, patriciji i graani, kapitalisti i radnici u stalnoj meusobnoj borbi o To se odrazilo i na izgled grada prevladavaju tornjevi, utvrde pojedinih frakcija koje su tako branile politiku koju su zastupali, ali i svoju imovinu o Grad se i unato sukobima razvijao i bogatio o Bogatstvo grada potjecalo iz manufakturne proizvodnje tekstil, vuna i svila o Postojanje slabo plaene i nekvalificirane radne snage o 1378. pobuna Ciompa dobila ime po najnie plaenom radniku, nekvalificiranom grebenaru vune; pobuna radnika protiv vlasnika o Pobuna uguena brzo i krvavo, a poloaj radnika postao je jo gori o Odlino razvijena i u financijskim poslovima, a temeljio se na davanju zajma pa ak i kraljevima i papama o Nakon velike krize sredinom 14. stoljea, svoj uspon zapoinje bankarska obitelj Medici svoj vrhunac dosegli stotinjak godina poslije o Cosimo de Medici (1389-1464) doao 1429. na elo puke stranke, 1434. postao gospodar (signore) Firence. o Ouvao je republikanske institucije, ali je na sva vanija mjesta postavljao svoje ljude o Politikom vjetinom uspio smiriti sve pokuaje organiziranog otpora, a sporazumima s ostalima talijanskim velegradovima osigurao je gotovo pola stoljea mira i napretka o Firenca je u njegovoj osobi dobila stabilnu i vrstu vlast Milano: o Bio trgovaki jak poput Venecije i bankarski i proizvodno jak poput Firence o Strateki poloaj na putovima prema Francuskoj i Njemakoj o Imali razvijenih manufaktura poznata bila izrada milanskih oklopa o Vodei grad u dolini rijeke Po o Unutarnje politike borbe bile izrazito krvave i nasilne uobiajene kazne za politike gubitnike bile su financijska propast i protjerivanje iz grada, ali su stranaki obrauni uestalo zavravali pokoljima, ubojstvima i smrtnim kaznama o Prvi talijanski grad koji je prihvatio vlast jedne obitelji kao sinjorije obitelj Visconti vladala je Milanom (uz krae prekide) od 1317.-1447. o Viscontiji vladali elinom rukom, strahom i terorom najpoznatiji bio Gian Galeazzo, zavladao gradom tako to je iz zasjede ubio strica i dva bratia 57

( zauzeo Lombardiju do granice Veneta, irio se po Toskani i na podruju papinske drave) o Nakon njegove smrti, Milano gubi velik dio svog teritorija o Nakon smrti posljednjeg Viscontija pokualo se vratiti republikanskom nainu uprave neposredne opasnost i neprijateljsko okruenje iziskivalo je jednog jakog vladara o Izabran je kao takav Francesco Sforza, do tada bio voa Viscontijevih plaenika o Isti nain vladavine kao i kod Viscontija, do kraja 15. stoljea pod pritiskom Francuske i panjolske, Sforze vie nisu u stanju odrati se u Milanu Talijanski gradovi razvili su suvremenu diplomaciju i merkantilizam Dva glavna naela talijanskih gradova: o Udruivanje gradova kada se jedan grad previe ojaa i postane potencijalna prijetnja ostalima o Dravni interes opravdano svako sredstvo neke obitelji da se odri na vlasti(zloini, nepravde, ubojstva,); takav sistem kasnije usvojili vladari monih monarhija Engleske, Francuske i panjolske No unato svim prednostima, glavni nedostatak bio je taj to je bilo nemogue ujediniti sve gradove drave u jedinstvenu politiku cjelinu Velika portugalska i panjolska zemljopisna otkria oteala poloaj talijanskih gradova, te na kraju i razbili njihov monopol u trgovini s Istokom, a otkriem velikih nalazita srebra i zlata i talijanski bankarski monopol Na kraju 1453. padom Carigrada oteano i trgovanje istonim sredozemljem Strane su sile u naredna tri stoljea stekle prevlast nad Italijom

Talijanska renesansa
razdoblje 14. i 15. stoljea, pokuavanje raskidanja veza sa srednjovjekovnim tradicijama i vraanje antikim temeljima, ali ne i njihovo oponaanje umjesto teolokih rasprava i vitekih romana javlja se elja za knjigama koje veliaju ivotnost i uitke, kipove koji veliaju ljepotu ljudskog tijela u Italiji je utjecaj klasinog antikog nasljea bio ivlje prisutan nego igdje drugdje u Europi, te je donio velike promjene u svakodnevnom ivotu, obiajima, pravu, trojica najveih knjievnika predrenesanse: Dante (Boanstvena komedija), Boccaccio (Decameron) i Petrarca (Cancioneri bar mislim) unato tome to se u renesansnim djelima velia vjera, a ne Bog, to nije dovelo do odbacivanja vjere mo, bogatstvo, politika beskrupuloznost samo su djelomice ublaavani osjeajem za lijepo greka je misliti da su ljudi za vrijeme renesanse odbacili autoritete nisu, samo su se ti autoriteti promijenili izraz renesansni Talijani dakako nikako se ne odnosi na sve pripadnike stanovnitva, ve na samo izrazitu manjinu sa stvaralakim mogunostima u obrazovanju i dalje na sveuilitima pravo, medicina i teologija zadravaju prvenstvo renesansa je bila izrazito aristokratska po svojim nositeljima i publici; a to su bili vladari, pape i bogati graani vrlo popularno zanimanje bogatijih i obrazovanih bilo je sakupljanje starih, nepoznatih i zaboravljenih tekstova 58

mnogi su humanisti ivjeli profesionalno kao agenti znaajnih kolekcionara, kupujui, kopirajui ili kradui novo naene knjige dobro opskrbljene knjinice postale su u talijanskim gradovima znakom prestia izvor humanizma i renesanse bila je Firenca, otkuda se oni ire itavom Italijom humanisti bili vrlo traeni kao dravni slubenici talijansko je slikarstvo najbolji izraz duha vremena renesanse Giotto veliki slikar predrenesanse, uveo treu dimenziju u slikarstvo Slikari se okreu slikanju vjerskih i mitolokih prizora sa sloenim alegorijskim znaenjem najpoznatiji: Michelangelo Buonarotti, Leonardo da Vinci i Rafael Sanzio No unato svim naprecima, humanisti i renesansni umjetnici nisu uspjeli rijeiti etike i drutvene probleme svoga doba Humanizam nije bio u stanju stvoriti nove standarde ponaanja niti pronai ideale koji bi doveli Talijane do ujedinjenja U talijanskim se kolama javlja termin obrazovani dentlmen, koji e ostati do 20. stoljea cilj elitnog kolstva Najpoznatiji renesansni uitelj bio je Vittorino da Feltre, 1425. otvorio kolu u Mantovi za djecu lokalnih gospodara iz kue Gonzaga, kola je ubrzo dola na glas, te su je poeli pohaati uenici iz mnogih krajeva Italije i Njemake iz visokih drutvenih krugova Temelj obrazovanja: prouavanje klasinih autora, vjerska poduka, tjelesni odgoj, osobna urednost i lijepe manire

Sjevernjako rjeenje
razdoblje teke krize u svim poljima, mnogi ratovi, razaranja i epidemije viteki obiaji zastupljeni vie nego prije i nevjerojatan porast broja vitekih redova svi poznatiji europski viteki redovi nastali upravo u to doba razoaranje i strah irokih razmjera izazvani nesigurnim i tekim ivotom vodili su k morbidnom, opsesivnom zanimanju za smrt i sve njezine oblike groblja postala popularna mjesta izlazaka, razvio se Mrtvaki ples (dance macabre) i postao omiljena tema umjetnika i pjesnika jaala je trgovaka razmjena europskih zemalja, pronaena nova trita i nove sirovine obnavlja se stari ideal o odanosti vladajuoj dinastiji, brojni graanski ratovi uvjerili su konano veinu da je postojanje nasljednog vladara jedino rjeenje tih nevolja borba za vlastite povlastice postala je najvei grijeh, a poslunost kraljevoj bolji najvea ast i dalje prisutni snani vjerski osjeaji, naroito sjeverno od Alpa sluio i kao jedino vezivno tkivo u izrazito tekim situacijama javlja se misticizam, dobio na masovnosti u 15. stoljeu (oponaanje Krista i njegova ivota), najzastupljeniji u Porajnju rad mistika je doveo do snanog razvoja obrazovnog i reformskog pokreta unutar Crkve duhovni voa pokreta u Porajnju bio je uitelj Eckhart Misticizmom se pripremalo tlo za nadolazak reforme Razvija se i specifino kolovanje, koje za razliku od talijanskog cilj ima stvoriti dentlmena, ovaj tip kolovanja imao je cilj u stvaranju pobonog ivota i ojaati vjeru Dva njihova ideala: korisnost i unutarkranska demokracija Talijani se bave rijetkim rukopisima, Nijemci usavravaju vjetinu tiska Johannes Gutenberg izumio tiskarski stroj 1453. (jel' tak?) 59

Umjesto zakljuka
iz politikog univerzalizma Rimskog i Bizantskog Carstva nastale su razliite dravne tvorevine na zapadu Europe razvijaju se protonacionalne monarhije, na istonoj srednjoj Europi oblikovale su se vieetnike i vievjerske drave, na istoku poela dominirati nova velika sila Moskovska Velika Kneevina, a na jugoistoku sasvim novo carstvo s drugaijim vjerskim obiljejima, Osmansko Carstvo u vjerskom smislu, kranstvo i islam u potpunosti su istisnuli poganstvo pomorski putovi nadmaili su kopnene putove daleko bolji ustroj i razvoj gospodarstva

60