Vladimir Nazor (Postira, 30. svibnja 1876. - Zagreb, 19. lipnja 1949.), hrvatski pjesnik, prozaist, prevoditelj i politiar.

Puku kolu je zavrio na otoku Brau a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najvie svog ivota. Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme poinje pisati i Istarske prie. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jou (1908.) - djelo po kojemu e se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena. Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovaiem preko Kupe odlazi u partizane, o emu je izvijestio ak i Radio London. Nazor poinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvrnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je itao ulomke iz svoje nedovrene zbirke U zaviaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, prie za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemake pjesnike. Cijelog ivota je vjerovao u pobjedu dobra nad zlom, a to ivotno uvjerenje potvruje djelima koja su nastala u antifaistikom ratu. To su Pjesme partizanke i dnevnik S partizanima. Njegova najpoznatija djela su: Medvjed Brundo (epski spjev), Pastir Loda (roman), Veli Joe (pripovijetke), te zbirke lirike; Slovenske legende i Hrvatski Kraljevci. Nazor je pisao i za djecu - pjesme, prie, igrokaze. Meu priama se posebno istiu Bijeli jelen, Dupin, Min an - Lin, Voda, Klesar Angelo a igrokazi su mu Crvenkapa, Pepeljuga i Pionir Grujo.

Vladimir Nazor - Voda Kraj u kojemu smo roeni i u kojemu smo odrastali trajna je, iva slika, koja zauvijek ostaje u nama. Sazdana je od detalja krajolika, ljudi, dogaaja, razgovora, zvukova, boja, mirisa. Zovemo je sjeanje. Uspomena. Vraamo joj se spontano, naoko bez povoda, ili namjerno elei jo jednom proivjeti djeli toga prologa vremena. Imamo li knjievnoga dara, ovo bogatstvo, to ga je djetinjstvo ostavilo u nama, nai e se na papiru, u nekoj lijepoj knjizi, spremno da postane dijelom jo neijega ivota. Ve tri mjeseca nije padala kia. Ljudi u selu su ogoreni. Trpe, ali ne oajavaju. Ne tue se toliko zbog ei nego se najvie boje za svoje vinograde i maslenike. Ovce i mazge takoer trpe e: ne daju mlijeko niti mogu prenositi teret. Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oi bole a die teko: neto i u tebi ee i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni nou. U onoj kratkoj tami izmeu kasnog smiraja i ranog roenja suneva, osjea jo jae toplinu to izbija iz uarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga ega su se dotakle sunane zrake preko dugog ljetnog dana. Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vruine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku dugih itkih niti to se zlate a suncu. Zamukli su ak i cvrci koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavaca i popaca to se prosipaju u tihim noima, zvuei kao pregrti bisernih zrnaca baenih na neke zvonke ploe, stiavaju se sve vie i odmiu uvijek dalje. Ali seljani za to ne mare; ima neto drugo to njih titi i plai. Ovce i mazge trpe eu: ne mogu da nose terete, ne daju vie mlijeko. Jedna je koza crknula, i taj je dogaaj uzbunio Velo Selo. Polo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomo od vlasti i unajme lae to e dovesti vodu u luku. Ali lae teko nai, a vlast im kazala da e proi nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu. I doista iz Pule dolazi veliki brod koji prenosi vodu. Rujan se primicao i Vlado je trebao krenuti u kolu izvan njihova sela. Stanovao bi kod tete. Ali kako je sua bila sve jaa, njegov otac izbjegava svaku rije o kolovanju. Sutradan ene sile do mora nosei prazna vedra na glavi. ekale su brod s vodom koji je trebao doi. Na obali je Koe oko sebe zabavljao nekoliko derana. On im kae da zna gdje se mogu nahraniti i napojiti. Odvede ih do jednog bunara u dvoritu prazne kue. Koe se spusti u bunar i uhvati jegulju. Djeaci su brzo pripremili vatru tako da je jegulja u taj as bila pojedena. Zbog previe posoljene jegulje djeaci su postali edni. Koe im veli da se na Koniljerovim dvoritu nalazi cisterna puna vode, ali je dvorite zatvoreno i uva ga Koniljerov "navdar". Ubrzo se pred tom kuom skupila gomila ljudi. Htjeli su gredom razvaliti u Koniljerovu kuu, ali im navdar prijeti da e pucati. Nazad, ene! - Na zidu dvorita stajae ovjek i gledae u gomilu. Bio je to Koniljerov navdar, teak iz Malog Sela. Ali upravo taj ovjek nije bio kadar stiati buru to se poinjala dizati u njedrima onih ena ednih i gladnih, izmuenih dugim ekanjem i ve u strahu da nee nita ni doekati. Nisu ga voljele jer je bio za njih tuinac; a mrzile su ga jer bijae otar prema enama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na gospodarevu.

- Ti si to, hudobo! - On se isprsi i viknu iznova: - Nazad, ene! - Gredu! Gredu! - nastavi Koe, a njegovi drugovi digoe gredu. Navdar se smrknu u licu. - Stoj ili ... pucam! - Hi! Puka ti ostala doma ... pod postejom. - On prui ruku; dignu odnekud puku. - Hu! Hu! - u se jo glasniji uzvik. Prkos i mrnja bijahu ve raspalili ene. Nijedna se ne maku. S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kriale su na navdara. - Nema u njoj praha ka ni u tebi due. - Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim. - Navdar dignu puku i opali u zrak. U pravi as se pojavi Vladin otac i smiri ljude. On je sa jo dva najstarija ovjeka provjerio da li ima vode u cisterni ili Koniljerovoj kui. Vode nije bilo, a ljudi su poludjeli. Poli su u konobu traiti vodu. Tad se uje glas: - Brod!, Brod! - I tad su svi ljudi nahrlili na obalu. ene su napadale kapetana zato odmah ne dade vode. Ali da svima kapetan lije u sudove, trebalo bi puno vremena i veina vode bi se prolila u tlo. Vladin otac tada nastupi i smiri ene. Svi zajedno odlue da vodu puste u najblii bunar i tamo se svi razdjele. Ubrzo su dvije cijevi leale na putu nalik na dvije zmijurine. I voda je potekla. Koe zapazi da iz nekih rupica na cijevi tee voda pa i on poinje rezati cijev. ene ga tuku i udaraju ali on toliko to ne osjeti koliko uiva u vodi. ene mu zavide pa poinju i one rezati cijevi. Ubrzo se voda samo razijevala po putu. Mornari tada ljutiti odlaze, a narod utke gleda kako: - Kapetan dotra s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah e otputovati. Javiti vlastima. Tuiti selo da plati tetu. Nikad vie nikakve pomoi tim divljacima: ma ni za to i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud. Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna, bez jedne rijei, a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjeala i priznavala da je kriva. Uto dotre ljudi s druge strane otoka. Donose vijesti da dolazi jako veliko nevrijeme. Svi odlaze u kue i ekaju. Kia je obilno natopila ednu zemlju, napunila cisterne i bunare, bio je to pravi mali povodanj, no uskoro se pretvorila u tuu. tete su bile goleme. Tua je unitila ionako slabu ljetinu, a posebno su stradali vinogradi koji su donosili najvie prihoda. Uniten je i vinograd Vladina oca. Obitelj je to doivjela kao veliku nesreu i mali Vlado, vidjevi utuena oca, govori mu da ne mora ii u grad u kolu, da e ostati na otoku i pomagati mu. No dogaaji proteklog dana samo su uvrstili oevu odluku da sina svakako izvue s otoka. Pripovijetka zavrava oevim rijeima: - Ne, sinko! Ti e ipak poi! Neu ni ja da postane Koin drug.

Vrsta djela Voda je autobiografska pripovijetka i pripada jednom irem ciklusu autobiografskih pripovjedaka u kojima se Nazor zaputio u potragu za izgubljenim rajem svoga djetinjstva, ostavljenim negdje u maloj uvalici Bobovia na otoku Brau. U pripovijetki Djeak s otoka Nazor je napravio svoj davni portret: - Traim nekog djeaka. Ostavio sam ga pred mnogo i mnogo godina, daleko, na morskom otoku, u maloj dragi punoj utnje i kamenja. Ondje je on pio vodu iz bunara svoga oca i lutao po alima tijesna zaliva gledajui more i nebo. Promatrao je ivot kukaca i ptica, prislukivao je glasovima mrtvih stvari. Drugovao je samo sa stablima i ivotinjama. On je znao govor kamenja i drvea. Traim ga, jer otkada njega vie uza me nema, moje su ui gluhe, moje su oi slijepe... Kada govorimo o Vodi kao o autobiografskoj pripovijetki, moramo imati na umu da autobiografska pripovijetka nikada ne moe biti ista autobiografija. U njoj se najee ono proivljeno, stvarno, stapa s pievom fantazijom u jednu novu, umjetniku istinu. Mjesto i vrijeme Radnja se odvija na rodnom otoku Vladimira Nazora, na Brau, u mjestu zvanom Velo Selo. Prostor je tipian mediteranski: selo s kamenim kuama, cisterne, bunari za kinicu, vinogradi, malo plodne zemlje, ograene suhozidima daje kia ne spere, masline, smokve, magarci, mazge... I pristanino mjesto takoer je tipino za taj dio nae domovine. Vrijeme zbivanja mogli bismo, vodei se autobiografskim tragom, smjestiti u drugu polovicu 19. stoljea, tonije u 1886. godinu, godinu Nazorova prelaska na daljnje kolovanje u Split. to se tie samog vremena pripovijetke ono se poinje odvijati silaskom seljana iz Velog Sela u pristanite i traje koliko i ekanje vode - samo jedan dan. Tema i ideja U pripovijetki Voda isprepliu se dvije teme: jedna je tema zajednika - sua koja mori zemlju i ljude; druga je tema strepnja djeakova oca da bi ga propala ljetina mogla omesti u namjeri da sina poalje na kolovanje u grad. Rjeenje u oba sluaja moe donijeti samo voda. Ironino, kada voda (kia) stigne, bit e je u tolikim koliinama da e tua i povodanj dodatno poharati vinograde. Meutim, kako je Voda autobiografska pripovijetka, u kojoj pisac obnavlja ve proivljeno, rekonstruira jedan isjeak iz vlastitoga ivota, moramo se prije svega zapitati kako e se opisani dogaaji odraziti na daljnju djeakovu (pievu) sudbinu. Odgovor na to pitanje donosi sam kraj pripovijetke; razgovor oca i sina olakat e duu obojici i samo uvrstiti oevu odluku da unato svim materijalnim nevoljama otpremi sina u grad i izvue ga s otoka, gdje bi mogao postati Koin drug, tj. utopiti se u onoj istoj svjetini kojom su toga dana u pristanitu vitlali strahovi, strasti i nagoni. Uistinu, djeak i Nazor) nastavio je kolovanje u gradu. Slikajui posljedice sue, njeno djelovanje na ljude i prirodu, Nazor nam takoer skree pozornost na teak ivot otokih teaka - ljudi koji ive od krevite krte zemlje i u oskudici svake vrste. U tom kraju svaki hir vremena moe izazvati pravu katastrofu. Neimatina i slaba povezanost s kopnom, stalna prijetnja gladi i ei utjecali su na formiranje karaktera otoana.

Kompozicija Pripovijetku Voda ve smo odredili kao autobiografsku, stoga sasvim prirodnim doivljavamo pripovijedanje u prvom licu (ja-oblik). Takav pripovjedni postupak omoguuje poseban, subjektivni ton pripovijedanja, a pripovjeda je istodobno i sudionik zbivanja. O poloaju samoga pripovjedaa Nazor je zapisao: - Ima dvije vrste pripovjedaa zgoda iz svojih najmlaih dana: pripovjeda - djeak, tj. onaj koji zna gledati svojim jo djetinjastim oima, i pripovjeda koji motri samo zrelim pogledom u svoju daleku prolost. -Sastavlja ove zbirke pokuao je biti jedno i drugo. Pripovijetka je inae podijeljena na dvanaest kraih poglavlja, ali u samom ustroju pripovijetke lako emo uoiti tri vee kompozicijske cjeline: o suu (i njene posljedice na prirodu i ponaanje ljudi); dolazak broda; nevrijeme. Sama pripovijetka obiluje dinaminim i dramatinim prizorima, a posebno je zanimljivo kako njezina fabula u svojoj uzlaznoj liniji doivljava nekoliko dramatinih obrata: tako e provalu u Koniljerovu kuu prekinuti iznenadni dolazak broda s vodom, zatim e pretakanje vode prekinuti nerazumno ponaanje svjetine, koja e povuena Koinim primjerom u mahnitoj pohlepi za vodom izbuiti cijev kojom se crpila voda; sljedei je obrt najava ljetne oluje da bi se na koncu ono to je trebalo biti spas prometnulo u propast - oluja je donijela tuu koja je do kraja unitila vinograde. Vano je uoiti da je u pripovijetki snano naglaen kontrast izmeu ponaanja svjetine i ponaanja djeakova oca. Svjetina se ponaa neracionalno, ona je utjelovljenje onog nagonskog u ovjeku, nasuprot njoj djeakov otac utjelovljenje je razuma. Osnovna misao Uvijek trebamo pomagati drugima jer e nam se to kasnije vratiti. Jezik i stil Pripovijetka je pisana standardnim knjievnim jezikom, ah u dijalozima likova esto emo se susretati s akavskim govorom brakih teaka. Upotreba akavskoga narjeja daje pripovijetki lokalnu obojenost, a dijalozima uvjerljivost, ali valja primijetiti da su likovi svojim govorom paljivo diferencirani: djeak Vlado i njegovi roditelji govore knjievnim jezikom (time se istie njihova razliitost - vea obrazovanost i uljuenost), dok ostali seljani govore brakom akavtinom. O djelu Pripovijetka zapoinje opisivanjem sue. Posebnu panju Nazor skree na isticanje i usporeivanje patnja biljaka i ljudi: uju se glasovi, jer su na mnogim prisojima, ponajvie na stranama brda, usahli itavi redovi mladih loza i mladih maslina, osuili se i pocrnjeli kao da ih neto oparilo. I ta su eljad suha, crna i ilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih i sve njihove ile suzile i savile u vorove, da ne izgube i ono malo soka to im jo ostade. Uvod detaljno doarava nestaicu vode te lake razumijemo oaj ljudi. To se oitava u situacijama kad se skupe mase ljudi. Tada na vidjelo dolaze sve slabe ljudske strane. Ali Vladin otac, lik koji dri ravnoteu, ui svog sina kreposti i solidarnosti s drugima.

Jest, otac me ui. Da je njihova e ista kao i moja, da kada njima nije dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. A jer je tako, svi emo lake skupa pretrpjeti. I kad majka donije enama ono malo vode to smo je jo imali kui, te me pozva da pijem pred djecom to su ekala, ja progutah slinu to mi se, ve gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh: - Hvala! Nisam ba tako edan. Vlado otac se takoer pojavljuje i u napetim situacijama i umiruje narod. S druge strane su mase ljudi koji bi napravili bilo to da se domognu eljenog. Ljudi gube povjerenja i ne vjeruju na rije. Razvalili bi vrata i provalili u neije dvorite (7. Poglavlje) ili ak otetili brod (8. Poglavlje). Ponaaju se pomalo udno: eljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uivajui to su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjeaju svjeinu vode; kao da ak uju i bilo te vodene ile to kuca po ritmu nekog srca dolje u lai. - Tee! eljad kao da joj osjea i vonj, pa im nozdrve dru. Sva njihova dugo trpljena i silom priguena e ezne i krii u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; miriu ih i liu. - Je! Voda! Ma ba voda! A na kraju kad pohlepnici poinju rezati cijevi i mornari odu, oni se sami uhvate u svojim djelima i smatraju se krivima. Moda e odsad poeti misliti na druge i djeliti s drugima jer nam se to vraa dvostruko. Likovi Djeak Vlado i njegov otac najistaknutiji su likovi ove pripovijetke. Nasuprot njima, kao svojevrsna suprotnost, stoji svjetina (seljani, eljad, kako ih jo naziva Nazor), shvaena kao jedinstven kolektivni lik i lik seoskog derana Koe. Tako se u pripovijetki uspostavljaju odnosi: otac - seljani, djeak Vlado - Koe i na pozadini tih odnosa jo se snanije istiu osobine djeaka i njegova oca. Vlado - je djeak od desetak godina, osjeajan, radoznao, u sebe zatvoreni sanjar s izrazitim darom zapaanja detalja i promjena u prirodi i osobina drugih ljudi. Budui da je dijete uglednog i obrazovanog otokog ovjeka, njegovi kulturni vidici su neto iri od onih u druge djece, jer ga otac dodatno obrazuje itajui mu iz knjiga klasinih pisaca: Otac me esto zvao k sebi; itao mi i prevodio najmilije mu stihove iz Vergilija. Zbog oca ga druga djeca vie potuju, ak i okorjeli Koe prema njemu ima izvjesno potovanje i obraa mu se sa jor (od tal. sinjor - gospodin). Vlado je plemenit djeak i eli suosjeati s obinim seljanima i dijeliti njihove nevolje: Jest, otac me ui da je njihova ea ista kao i moja; da kad njima nije dobro, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. Ja bih rado htio da je moja ea ljuta kao i u tih ljudi, i da je ne utiam, sve dok je se i oni ne lie... kad majka donije enama ono malo vode to smo je imali u kui, te me pozva da pijem pred djecom to su ekala, ja progutah slinu to mi se, ve gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh: Hvala! Nisam ba tako edan. Posebno je zanimljiv odnos djeaka i oca; to je odnos pun ljubavi, topline i prisnosti. Djeak shvaa oevu muku i nastoji mu ublaiti tugu izjavljujui da e ostati na otoku i pomoi mu kako bi nadoknadio tetu uzrokovanu tuom. Otac je ponosan to ima ovako plemenito dijete.

Otac - je najplemenitiji lik ove pripovijetke. On utjelovljuje oinsku brinost, muevnu razboritost i plemenitost duha, i za djeaka je neprijeporni uzor i autoritet. I teaci osjeaju prema njemu izvjestan respekt, potuju ga i sluaju: A moj je otac htio da ti ljudi ne klonu, da kakogod prevari i svoju i njihovu nestrpljivost, u sluaju da laa zakasni ili ak ne stigne. Prekidao je razgovore to bi mogli uzbuditi ogorenje prema onima koji su odgaali ve davno obeano rairivanje njihovih lokvi i gradnju novih bunara. Nikad ga ne uh tako govoriti i nikad mi se ne priini tako dobar. Sad sam i ja vjerovao da e sve to zlo zaas proi; i bi mi lake. Obrazovan je, voli svoju djecu i potuje enu. Uvijek je udubljen u razmiljanja i planiranja. Kao i svi ostali teko proivljava suno razdoblje, a naroito ga pogaa to to mu je tua unitila vinograd, njegov najvei izvor prihoda od kojeg je mislio lake kolovati djecu u gradu. Iznad svega mu je stalo da mu djeca budu lijepo odgojena, obrazovana i potena. Koe je neto stariji seoski deran: Suh, ut u licu, malene glave i dugih nogu i ruku, bio je nalik na kolac o kojem visi nekoliko krpa. .Bez ikoga i bez iega, skitao se posvuda, vie zahtijevajui no proeci tiranu. Potuka, otporan na ivotne nedae, samoiv i bez ikakva fagjeaja odgovornosti Koe e, poput nekog malog demona, u dva navrata potaknuti masovnu histeriju i provalu iracionalnog ponaanja svjetine: - Ipak se ne bi bilo nita dogodilo da Koe neto ne uradi. On izvadi iz depa noi; provrta u platnu rupu. ivot ga je formirao u lo karakter: kraa, nepotenje, varanje, prijetnje, podcjenjivanje druge djece, nagovaranje na loa djela, sva-dljivost... Primjer je odgojno zaputena djeaka koji loe djeluje na drugu djecu. Drutvo su mu djeaci slini njemu: svadljivac Golijat kojega se djeca boje i hitri, nemirni Sibe. Svjetina u pripovijetki na izvjestan nain funkcionira kao kolektivno bie, tj. kolektivni lik. U opisima tog kolektivnog lika pripovjeda se slui motivima i usporedbama iz prirode, tako da jedva razaznajemo to pripada krajoliku, a to ljudskim likovima: I ta su eljad suha, crna i ilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuti, rekao bih, e se i sve njihove ile suzile i savile u vorove, da ne izgube i ono malo soka, to im jo ostade. I ponaanje svjetine isto je tako elementarno kao i njezin izgled: njome vladaju nagonski strahovi i pokreu je nagle provale snanih strasti, dovoljna je samo mala iskra da sve plane pod uarenim suncem i upravo takvu situaciju koristi drsko mali manipulator Koe. ________________________________