Breve esame critico Kratak kritiki pregled Novoga reda Mise kardinala Ottavianija i Baccija predstavljen Papi Pavlu

VI.

Dana 25. rujna 1969. kardinal Alfredo Ottaviani, donedavni prefekt Kongregacije za nauk vjere, uputio je pismo papi Pavlu VI. popraeno teolokom prosudbom Novoga reda Mise (Novus ordo Missae) koju je sastavila skupina rimskih teologa. Najvjerojatnije je upravo zbog te Ottavianijeve intervencije papa Pavao VI. produio za dvije godine obvezatni rok za primjenu novoga misala. Nakon to ga je Pio XI. godine 1935. imenovao tajnikom Svetoga Oficija, Ottaviani se pokazao neumoljivim neprijateljem svih novotarija. U vrijeme trajanja i nakon Drugoga vatikanskog sabora doivio je provoenje reformi kojima se najvie suprotstavljao: preustroj Svetoga Oficija (u dananju Kongregaciju za nauk vjere) te ukidanje Indeksa zabranjenih knjiga i antimodernistike zakletve. Zbog svega toga podnio je u sijenju 1968. godine ostavku, a novim je proelnikom Kongregacije imenovan zagrebaki nadbisku p Franjo eper. Supotpisnik Kratkoga kritikog pregleda bio je kardinal Antonio Bacci, izmeu ostaloga poznat po svome filolokom radu na podruju suvremenoga latinskog jezika. Valja zamijetiti da se Kratki kritiki pregled uope ne osvre na prijevode Misala na narodne jezike, nego na izvorni latinski tekst, dakle na Novi obred Mise u njegovu najiem obliku. Ovdje iznesene prosudbe imaju dodatnu teinu zbog injenice da ih potpisuje jedan od najbliih Papinih suradnika.

Pismo predstavljanja Papi Pavlu VI. Sveti Oe, prouivi i predavi na prouavanje Novus Ordo, koji su pripremili strunjaci iz Consilium ad exsequendam Constitutionem de Sacra Liturgia, nakon dugoga promiljanja i molitve osjeamo dunost pred Bogom i pred Vama, Sveti Oe, izraziti sljedee opaske: 1) Kao to dostatno pokazuje priloeni, dodue kratak, kritiki pregled djelo probrane skupine teologa, liturgiara i pastira du Novus Ordo Missae, s obzirom na nove elemente za koje izgleda da su ondje uklopljeni i implicirani (premda ih se moe razliito vrjednovati), predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujue udaljavanje od katolike teologije o svetoj Misi, kako je formulirana na XXII. zasjedanju Tridentskoga sabora koji je, definitivno odreujui kanone obreda, podigao nepremostivu branu protiv bilo kakvoga krivovjerja koje bi moglo naruiti cjelovitost uiteljstva. 2) Pastoralni razlozi, koji su navedeni u prilog ovako ozbiljnoga raskida, ak kada bi bili odrivi suelice doktrinarnim razlozima, ne ine nam se dostatnima. Koliko se toga novoga pojavljuje u Novus Ordo Missae te, s druge strane, koliko toga trajno vrijednoga pronalazi tek sporedno ili razliito mjesto, ukoliko ga uope pronalazi to bi moglo ojaati sumnju, koja naalost ve obavija brojna podruja, da istine u koje je kranski puk uvijek vjerovao mogu biti promijenjene

ili preuene, a da se pritom ne iznevjeri svetome pologu vjere na koji je katolika vjera zauvijek vezana. Nedavne su reforme ve dostatno pokazale kako bi nove izmjene u liturgiji prouzroile jedino posvemanje nesnalaenje vjernik, koji ve pokazuju znakove nemarnosti i jasnoga opadanja vjere. U veemu dijelu klera to se oituje kao muna kriza savjesti, o emu imamo bezbrojna i svakodnevna svjedoanstva. 3) Sigurni smo da e ove opaske, koje mogu proizlaziti jedino od ivoga glasa pastira i stada, jamano pronai odjeka u oinskome srcu Vae Svetosti koje je uvijek duboko briljivo za duhovne potrebe djece Crkve. Podlonici, za ije se dobro donosi zakon, ukoliko bi se taj zakon pokazao tetnim, uvijek su imali, ne samo pravo, nego upravo dunost da sa sinovskim pouzdanjem zatrae od zakonodavca ukidanje takvoga zakona. Zbog toga najusrdnije molimo Vau Svetost da nam u trenutku toliko bolnih razdora i sve veih opasnosti za istou vjere i jedinstva Crkve, koje svakodnevno uzrokuju bolan odjek u glasu Vas, zajednikoga Oca ne zanijeete mogunost da se i nadalje utjeemo plodnoj cjelovitosti Rimskoga misala svetoga Pija V., koji je Vaa Svetost uvelike hvalila, a cijeli ga katoliki svijet vrlo duboko potuje i ljubi. U Rimu, 25. rujna 1969. Alfredo kardinal Ottaviani Antonio kardinal Bacci *** Prevoditeljeva napomena: Brojevi pod kojima se navode dijelovi Ope uredbe misala promijenjeni su u kasnijim izdanjima (npr. br. 54 sada je oznaen kao br. 78). *** KRATAK KRITIKI PREGLED NOVOGA REDA MISE I. Tijek promjene U listopadu 1967. godine, na biskupskoj sinodi sazvanoj u Rimu, zatraena je prosudba o eksperimentalnome slavljenju takozvane missae normativae koju je zamislio Consilium ad exsequendam Constitutionem de Sacra Liturgia. Ta je Misa izazvala vrlo ozbiljno nepovjerenje meu prisutnima na sinodi, uz snano protivljenje (43 non placet, ne odobrava se), uz vrlo mnogo bitnih rezerviranosti (62 juxta modum, odobrava se uz izmjene) i uz 4 suzdranih od 187 glasaa. Meunarodni je tisak izvjeivao o odbacivanju predloene Mise od strane sinode. Progresivno nastrojeni tisak utio je o tome. A jedan poznati asopis, namijenjen biskupima i izricanju njihovoga nauka, ovako je saeo novi obred: eli se nainiti tabula rasa od cjelokupne teologije svete Mise. U biti se pribliava protestantskoj teologiji koja je razorila rtvu Mise. U Novus Ordo Missae, koji je netom stavljen na snagu Apostolskom konstitucijom Missale Romanum, naalost ponovno nalazimo, u biti identinu, ovu normativnu Misu. Izgleda da ni biskupske konferencije, kao takve, u meuvremenu nisu bile uope pitane za miljenje u tome pogledu. Rimskoga

U Apostolskoj konstituciji navodi se da je stari misal, proglaen od svetoga Pije V. 19. srpnja 1570., ali koji veim djelom see do Grgura Velikoga i do jo drevnije prolosti[1], tijekom etiri stoljea predstavljao normu slavljenja svete rtve za sveenike latinskoga obreda, i da je, proiren po svim zemljama, takoer bio obilnim izvorom duhovne hrane mnogim svetim ljudima u njihovoj pobonosti. No ova bi reforma, kojom se taj misal definitivno iskljuuje iz upotrebe, bila bi potrebna otkada je izuavanje svete liturgije meu kranskim narodom postalo rairenije i intenzivnije. ini nam se da ova tvrdnja oito sadrava ozbiljnu dvosmislenost. Naime, elja naroda bila je izraena, ako ikada, onda kad je ponajprije zaslugom velikoga svetog Pija X. zapoeo otkrivati autentina i vjena blaga svoje liturgije. Narod nipoto nikada nije zahtijevao, zbog boljega razumijevanja, promijenjenu ili okrnjenu liturgiju. Htio je bolje razumjeti nepromjenjivu liturgiju, za koju ne bi htio da se ikada promijeni. Rimski Misal Pija V. bio je vjerniki tovan i prirastao srcu katolika, sveenika i laika. Ne shvaa se u emu bi njegova uporaba, uz prikladnu katehezu, mogla sprjeavati potpunije sudjelovanje i bolje poznavanje svete liturgije, te zato ga se, nakon svih odanih priznanja, nije smatralo dostojnim da i dalje hrani liturgijsku pobonost kranskoga naroda. U biti odbaena od biskupske sinode, ova se ista normativna Misa danas ponovno uvodi i namee kao Novus Ordo Missae, to nikada nije bilo stavljeno na kolegijalnu prosudbu biskupskih konferencija, a niti je narod (ponajmanje u misijskim krajevima) ikada zahtijevao bilo kakvu reformu svete Mise. Stoga se ne mogu shvatiti motivi novoga zakonodavstva koje odbacuje tradiciju koja je u Crkvi nepromijenjena od IV. i V. stoljea, to priznaje i sama konstitucija Missale Romanum. Dakle, budui da ne postoje motivi koji bi podrali ovu reformu, sama se ta reforma doima lienom razumskoga utemeljenja kojim bi se ona opravdala i postala prihvatlji vom za katoliki narod. Koncil je, dodue, u konstituciji Sacrosanctum Concilium, br. 50, izrazio elju da se razni dijelovi Mise ponovno urede, kako bi se jasnije oitovao vlastiti smisao pojedinih dijelova kao i njihova uzajamna povezanost. Odmah emo razmotriti kako upravo proglaeni Ordo odgovara ovim nakanama, za koje moemo rei da, u krajnjemu rezultatu, vie ne ostaju niti u sjeanju. U podrobnome pregledu Novus Ordo otkriva promjene takvoga opsega da se i na nj moe primijeniti prosudba izreena o normativnoj Misi. On je, poput nje, takav da moe u mnogim stvarima zadovoljiti i najprogresivnije protestante. II. Definicija svete Mise Zapoinjemo definicijom svete Mise koja je predstavljena u br. 7, to jest, na poetku drugoga poglavlja Novus Ordo, pod naslovom De structura Missae: Coena Dominica sive Missa est sacra synaxis seu congregatio populi Dei in unum convenientis, sacerdote praeside, ad memoriale Domini celebrandum. Quare de sanctae Ecclesiae locali congregatione eminenter valet promissio Christi: Ubi sunt duo vel tres congregati in nomine meo, ibi sum in medio eorum (Mt 18, 20). Gospodnja veera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Bojega naroda okupljenoga da pod sveenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji.[2] Zbog toga o mjesnome okupljanju svete Crkve eminentno vrijedi Kristovo obeanje: Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja meu njima.

Dakle, definicija Mise ograniena je na veeru, to se zatim neprestance ponavlja (br. 8, 48, 55d, 56); ta se veera nadalje opisuje kao zborovanje pod sveenikovim predsjedanjem i kao vrenje spomena Gospodnjeg, uz spominjanje onoga to je On uinio na Veliki etvrtak. Sve to ne sadrava: niti stvarnu prisutnost, niti stvarnost rtve, niti sakramentalnost sveenika koji vri posvetu, niti nutranju vrijednost Euharistijske rtve neovisno o prisustvovanju zajednice.[3] Jednom rijeju, ne sadrava nijedan od bitnih dogmatskih imbenika svete Mise, koji zbog toga predstavljaju njezinu stvarnu definiciju. Njihovo je namjerno isputanje ovdje jednako njihovome nadilaenju, odnosno, barem u praksi, njihovome nijekanju.[4] U drugome dijelu istoga odlomka tvrdi se, oteavajui tako ve ionako preteku dvoznanost, da za to zborovanje eminentno vrijedi Kristovo obeanje: Gdje su dvojica ili trojica okupljeni u moje ime, tu sam i ja meu njima (Mt 18, 20). Ovo obeanje, koje se odnosi samo na Kristovu duhovnu prisutnost po njegovoj milosti, stavlja se na istu kvalitativnu razinu (dodue s veim intenzitetom) kao bitna i fizika euharistijska sakramentalna prisutnost. Odmah nakon toga slijedi (br. 8) podjela Mise na liturgiju Rijei i na euharistijsku liturgiju, uz tvrdnju da se u Misi sprema stol Boje rijei kao i [stol] Kristovoga Tijela, kako bi se vjernici pouili i okrijepili, to je posve nedoputena izjednaujua asimilacija dvaju dijelova liturgije, kao da se radi o dva znaka jednake simbolike vrijednosti, na to emo navratiti kasnije. to se tie naziva za Misu, ima ih bezbroj: svi su prihvatljivi u relativnome smislu, ali ih sve treba odbaciti ako se upotrebljavaju izdvojeno i u apsolutnome smislu, to i jest sluaj. Navest emo neke: in Krista i Bojega naroda; Gospodnja veera ili Misa; Vazmena gozba; Zajedniko dioni tvo na stolu Gospodnjemu, Spomen Gospodnji, Euharistijska pronja, Liturgija Rijei i euharistijska liturgija itd. Kao to je i odvie oito, naglasak se bjesomuno stavlja na veeru i na spomen umjesto na nekrvno obnavljanje kalvarijske rtve. Izriaj spomen-in muke i uskrsnua Gospodnjega je takoer neprecizan, budui da je Misa spomen-in jedino rtve koja je otkupiteljska u sebi, dok je uskrsnue plod koji iz nje proizlazi.[5] Kasnije emo vidjeti s kakvom se dosljednou, ak i u samoj formuli pretvorbe, a i openito u cijelome Novus Ordo, ove dvoznanosti ponavljaju i iznova tvrde. III. Svrha svete Mise Tako dolazimo do svrhe svete Mise. 1) Konana svrha: Misa je rtva hvale Presvetome Trojstvu, u skladu s izriitom Kristovom izjavom o glavnoj nakani Njegovoga utjelovljenja: Ulazei u svijet veli: rtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio (Ps 40, 79, u: Heb 10, 5). Ta je svrha ieznula: iz prinosa darova, ukidanjem molitve Suscipe Sancta Trinitas (Primi, Presveta Trojice); iz zavretka svete Mise, ukidanjem molitve Placeat tibi, Sancta Trinitas (Neka Ti omili, Presveta Trojice); i iz predslovlja, koje u nedjeljnome krugu vie ne e biti o Presvetome Trojstvu, budui da je ovo predslovlje sada zadrano samo za taj blagdan te e se itati samo jednom godinje. 2) Redovita svrha: Misa je pomirbena rtva. I ona se izbjegava, budui da se naglasak stavlja ne na otputenje grijeha ivih i pokojnih, nego na hranjenje i posveenje prisutnih (br. 54). Svakako, Krist je ustanovio ovaj Sakrament na Posljednjoj veeri i stavio se u stanje rtve, kako bi nas sjedinio sa svojim rtvenim stanjem; to pak prethodi blagovanju te posjeduje prethodnu i potpunu

otkupiteljsku vrijednost koja proizlazi iz krvne rtve. To je razvidno i iz injenice da narod koji prisustvuje Misi nije obvezan sakramentalno se priestiti.[6] 3) Imanentna svrha. Kakva god bila narav rtve, bitno je da bude Bogu ugodna i prihvatljiva te je Bog prihvati. U stanju istonoga grijeha nikakva rtva ne bi i mala pravo biti prihvatljiva. Jedina rtva koja ima pravo biti prihvaena jest Kristova rtva. Novus Ordo iskrivljuje narav prinosa, predstavljajui ga kao svojevrsnu razmjenu darova izmeu ovjeka i Boga; ovjek donosi kruh, a Bog ga pretvara u kruh ivota; ovjek donosi vino, a Bog ga pretvara u pie duhovno: Blagoslovljen si, Gospodine, Boe svega svijeta: od Tvoje dareljivosti primismo kruh (ili: vino) to ti ga prinosimo; ovaj plod zemlje (ili: trsa) i rada ruku ovjejih postat e nam kruhom iv ota (ili: piem duhovnim).[7] Suvino je spominjati potpunu neodreenost ovih dvaju izraza, kruh ivota i pie duhovno, koji mogu oznaavati bilo to. I ovdje pronalazimo fatalnu dvosmislenost identinu onoj iz definicije Mise: ondje je Krist samo duhovno prisutan meu svojima; ovdje se kruh i vino mijenjaju duhovno (a ne bitno).[8] Kod pripravljanja prinosa na djelu je slina igra dvoznanosti dokidanjem dviju velebnih molitava. Molitva Deus, qui humanae substantiae dignitatem mirabiliter condidisti et mirabilius reformasti... Boe, koji si dostojanstvo ljudske naravi udesno sazdao a jo udesnije obnovio... dozivala je u pamet drevno stanje ovjekove nedunosti i njegovo sadanje stanje otkupljenika Kristovom Krvlju, diskretno i ukratko saimljui cjelokupnu rtvenu rasporedbu od Adama do sadanjega trenutka. Prinoenje kalea s pomirbenom svrhom, da uzie cum odore suavitatis (na ugodan miris) pred Boansko velianstvo ija se milostivost molila, iznova je divno potvrivalo tu rasporedbu. Ukidanjem neprestanoga obraanja Bogu u euharistijskoj molitvi, nestalo je jasne razlike izmeu boanske i ljudske rtve. Kad se uklanja zaglavni kamen treba podii skelu; iskljuujui stvarnu svrhu, treba iznai fiktivnu. I odmah se pojavljuju geste koje bi trebale naglasiti jedinstvo izmeu sveenika i vjernika, izmeu vjernika i vjernika; pojavljuje se preklapanje prinosa za siromane i za Crkvu s prinosom hostije koja se rtvuje, to e odmah dovesti do apsurda. Prvorazredna jedinstvenost prinoenja hostije posve e se pomutiti, a sudjelovanje u prinoenju rtve pretvorit e se u filantropski sastanak i u dobrotvorni banket. IV. Bit rtve Prelazimo na bt rtve. Otajstvo Kria vie se ne izraava izriito, nego na nejasan i zastrt nain nepristupaan narodu.[9] Evo zbog ega: 1) Smisao koji se u Novus Ordo pridaje takozvanoj euharistijskoj molitvi je sljedei: da se cijeli vjerniki skup pridrui Kristu u ispovijedanju velianstvenih djela Bojih i u prinoenju rtve (br. 54 na kraju). No, o kojoj se rtvi radi? Tko je prinosi? Nema nikakvoga odgovora na ta pitanja. Definicija na poetku euharistijske molitve je ova: Sada zapoinje sredite i vrhunac svega slavlja, a to je sama euharistijska molitva, to jest, molitva zahvaljivanja i posveivanja (br. 54, poetak). Prema tome, uinci se navode umjesto uzroka, koji se ne spominju nijednom rijeju. Izriiti spomen svrhe prinosa, koji se nalazio u molitvi Suscipe..., nije niim nadomjeten. Promjena izriaja otkriva promjenu nauka. 2) Razlog izostanka eksplicitnoga spomena rtve jest ni vie ni manje dokidanje sredinje uloge stvarne Prisutnosti, koja je bila tako razvidna u negdanjoj euharistijskoj liturgiji. Ona se

spominje samo jednom a to je takoer jedini citat Tridentskoga sabora, i to u biljeci s obzirom na stvarnu Prisutnost kao hranu (br. 241, biljeka 63). Nikada se ne upuuje na stvarnu i trajnu Kristovu prisutnost Tijelom i Krvlju, Duom i Boanstvom u posveenim prilikama. A i sama je rije transupstancijacija potpuno preuena. Prestanak zazivanja Tree boanske osobe (molitva Veni Sanctificator...), da sie nad prinose kao neko u krilo Blaene Djevice te izvri udo Boje prisutnosti, jednako se tako uklapa u ovaj niz sustavnih preutnih negiranja i omalovaavanja stvarne Prisutnosti. Osim toga, ukidanje: poklecanja (ostaju samo tri za sveenika i, uz odreene izuzetke, samo jedno za narod, prilikom Pretvorbe); pranja sveenikovih prstiju nad kaleom; uvanja sveenikovih prstiju od bilo kakvog profanog doticaja nakon Pretvorbe; ienja svetoga posua, koje se moe obaviti i naknadno, i izvan tjelesnika; pale, kojom se zatiuje kale; unutranje pozlate svetoga posua; posvete pokretnoga oltara; posveenoga kamena i relikvija u pokretnome oltaru i nad stolom, ukoliko se slavlje ne odvija u posveenome prostoru (to nas razlikovanje izravno dovodi doeuharistijskih veera po privatnim kuama); triju oltarnih prekrivaa, koji su svedeni na samo jedan oltarnik; zahvaljivanja na koljenima (zamijenjeno grotesknim zahvaljivanjem sveenika i vjernika koji sjede, to predstavlja fatalnu posljedicu prieivanja stojei); svih starih propisa za sluaj pada posveene hostije na pod, koji su svedeni na gotovo sarkastini izraz: reverenter accipiatur neka se uzme sa tovanjem (br. 239) ...samo dodatno potvruje kako je ovdje na neuveni nain ukljueno odbacivanje vjere u dogmu stvarne Prisutnost. 3) Uloga koja se pridaje oltaru (br. 262). Oltar se gotovo konstantno naziva stolom:[10] Oltar, ili stol Gospodnji, koji je sredite cijele euharistijske liturgije, br. 49 (usp. br. 262). Odreuje se da oltar mora biti odvojen od zida, kako bi ga se moglo obilaziti i da se omogui slavljenje prema narodu (br. 262); napominje se da on mora biti sreditem vjernikoga okupljanja, tako da se pozornost spontano usmjeruje prema njemu (isto). No ini se da usporedba broja 262 i 276 jasno pokazuje kako se iskljuuje mogunost uvanja Presvetoga Sakramenta na tome oltaru. To e oznaiti neizbjenu podvojenost izmeu prisutnosti Velikoga Vjenog Sveenika u slavitelju i iste te prisutnosti ostvarene na sakramentalan nain. Prije su one bile jedna te ista prisutnost.[11]

Sada se preporuuje da se Presveti Sakrament uva na posebnome mjestu gdje se moe odvijati privatna pobonost vjernik, kao da se radi o nekakvoj relikviji, tako da, prilikom ulaska u crkvu, prvi pogled vie ne pada na svetohranite nego na otkriven goli stol. Tako se jo jednom privatna pobonost suprotstavlja liturgijskoj i podie se oltar nasuprot oltara. Ustrajnim preporuivanjem da se u priesti dijele hostije posveene tijekom iste Mise, tovie, da se posveti kruh veih dimenzija,[12] kako bi ga sveenik mogao podijeliti barem jednome dijelu vjernika, dodatno se utvruje prijezirni stav prema svetohranitu kao i prema cjelokupnoj euharistijskoj pobonosti izvan Mise, to je jo jedan silovit udarac na vjeru u stvarnu Prisutnost dok traju posveene prilike.[13] 4) Formula Pretvorbe. Stara je formula Pretvorbe bila navlastito sakramentalna formula, a ne narativna, na to upuuju nadasve tri stvari: a) biblijski tekst nije doslovce preuzet; Pavlov umetak tajna vjere predstavljao je neposrednu sveenikovu ispovijest vjere u otajstvo koje je Crkva ostvarila po svome hijerarhijskome sveenstvu; b) interpunkcija i izvedba tiska; to jest, najprije toka i novi odlomak, to oznauje prijelaz od pripovjedakoga naina do sakramentalnoga i izjavnog naina, a sakramentalne rijei otisnute su veim slovima, na sredini stranice i esto u drukijoj boji, jasno odijeljene od povijesnoga konteksta; sve je to na mudar nain davalo sakramentalnoj formuli vlastitu, autonomnu vrijednost; c) anamneza (Haec quotiescumque feceritis, in mei memoriam facietis kadgod ovo budete inili, init ete na moj spomen, to na grkome glasi: eis ten emou anamnesin k mojemu spomenu). Anamneza se odnosila na Krista koji djeluje, a ne na puki spomen na Njega ili na dogaaj Posljednje veere; to je poziv na spominjanje onoga to je On uinio (haec... in mei memoriam facietis) i na nain kako je to uinio, a ne samo na spominjanje Njegove osobe ili veere. Pavlova formulacija (Hoc facite in meam commemorationem Ovo inite meni na spomen), koja danas zamjenjuje staru, i koja e se svakodnevno izgovarati na narodnim jezicima, nepopravljivo e kod sluatelja izazvati premjetanje naglaska na Kristov spomen kao svrhu euharistijskoga ina, dok je to ustvari njegovo ishodite. Predodba da svrha Mise jest spomen, uskoro e is tisnuti predodbu o sakramentalnome inu.[14] Pripovjedaki je nain sada naglaen nazivom narratio institutionis pripovijedanje o ustanovljenju (br. 55d) i dodatno istaknut definicijom anamneze gdje se veli da Crkva izvodi spomen-in samoga Krista (br. 55c). Ukratko: teorija donesena u vezi s epiklezom te promjena rijei Pretvorbe i anamneze uzrokuju promjenu naina znaenja rijei Pretvorbe. Sveenik sada izgovara formule posvete kao rijei koje predstavljaju povijesno pripovijedanje, a ne navijeta ih vie kao rijei koje izraavaju kategoriki i potvrdni sud, izreen od Onoga u ijoj osobi sveenik djeluje: Ovo je Tijelo moje (a ne: Ovo je Tijelo Kristovo).[15] Nadalje, poklik namijenjen narodu odmah nakon Pretvorbe Tvoju smrt, Gospodine, navijetamo... Tvoj slavni dolazak iekujemo ponovno uvodi istu neodreenost glede stvarne Prisutnosti, ovoga puta u ruhu eshatologije. Navijeta se, bez vremenskoga razlikovanja, iekivanje Kristovoga drugog dolaska na koncu vremena, i to ba u trenutku kad je na bitan nain prisutan na oltaru: kao da bi onaj, a ne ovaj dolazak bio istinski. Ovo je jo izraenije u fakultativnome obliku toga poklika, br. 2 (Appendix): Kadgod blagujemo ovaj kruh i pijemo iz kalea, Tvoju smrt, Gospodine, navijetamo, dok ne doe, gdje razliite

stvarnosti rtveni prinos i blagovanje, stvarna Prisutnost i drugi Kristov dolazak dostiu vrhunac pomutnje.[16] V. Sastavnice rtve Sada dolazimo do ostvarivanja rtve. etiri njezine sastavnice bile su, po redu: 1) Krist; 2) sveenik; 3) Crkva; 4) vjernici. Meutim: 1) U Novus Ordo, uloga dodijeljena vjernicima je autonomna (ab-soluta), dakle, potpuno pogrjena: sve od poetne definicije: Misa je sveto zborovanje ili skup naroda, pa do sveenikovoga pozdrava narodu, koji bi sakupljenoj zajednici trebao izraavati Gospodinovu prisutnost (br. 28): Ovim pozdravom i odgovorom naroda oituje se otajstvo okupljene Crkve. Dakle, istinska Kristova prisutnost, ali samo duhovna; i otajstvo Crkve, ali kao obino zborovanje koje oituje i navijeta tu Kristovu duhovnu prisutnost. Ovo se ponavlja posvuda: zajedniarski karakter Mise koji se bjesomuno naglaava (br. 74152); neuveno razlikovanje Mise s narodom i Mise bez naroda (br. 203231); definicija sveope ili vjernike molitve (br. 45), gdje se jo jednom istie sveenika sluba naroda (populus sui sacerdotii munus exercens), koja se predstavlja na dvosmisleni nain, budui da se preuuje njezina podreenost sveenitvu zareenoga slubenika; to vie to on, kao posveeni posrednik, predstavlja tumaa svih nakana Bojega naroda u molitvi Te igitur i u dvama spomenima (Memento). U Treoj euharistijskoj molitvi (Uistinu svet si..., str. 123) obraa se Gospodinu ak ovim rijeima: ...i bez prestanka okuplja svoj narod da od istoka sunanog do zapada prinosi istu rtvu imenu Tvome, gdje veznik da stvara dojam kako je narod, a ne sveenik, neophodan imbenik za slavlje. A budui da niti ovdje nije tono odreeno tko izvrava prinos,[17] ini se da je sam narod obdaren autonomnom sveenikom vlau. Na temelju toga, uope ne bi bilo iznenaujue da se doskora dopusti narodu da zajedno sa sveenikom izgovara formulu Pretvorbe (to se uostalom, kako izgleda, ve i dogaa tu i tamo). 2) Uloga sveenika je marginalizirana, promijenjena i krivotvorena. Ponajprije, sveenik je, u odnosu prema narodu, opisan u najboljemu sluaju kao obini predsjedatelj ili subrat, a ne kao posveeni slubenik koji slavi u Kristovoj osobi. Zatim, u odnosu prema Crkvi, opisan je kao quidam de populo netko iz naroda. U definiciji epikleze (br. 55c) pronje se anonimno pripisuju Crkvi, a sveenikova uloga iezava. U molitvi Confiteor Ispovijedam se, koja je sada postala zajednikom, on vie ne predstavlja sudca, svjedoka i zagovornika kod Boga; stoga je logino da mu se vie ne daje niti da podijeli odrjeenje, koje je takoer ukinuto. On je integriran meu brau. A bratom ga naziva ak i ministrant u Confiteoru kad se slavi Misa bez naroda. Ve i prije ove posljednje reforme ukinuta je znakovita odijeljenost sveenikove priesti to je trenutak u kojemu se Veliki Vjeni Sveenik i onaj tko djeluje u njegovoj osobi takorei stapaju u najtjenje zajednitvo (a tu se nalazi i izvrenje rtve) i prieivanja vjernika. Vie se ne moe pronai nijedna rije o njegovoj vlasti posvetitelja, o njegovome inu posveenja, o ostvarenju euharistijske Prisutnosti po njemu. On vie ni u emu nije vei od nekoga protestantskog slubenika.

Nestanak ili fakultativna upotrjeba mnogih dijelova misnoga ruha (u odreenim sluajevima dovoljna je alba i tola, br. 298) jo jae ponitavaju izvornu suoblienost Kristu; sveenik vie nije opremljen svim Njegovim ovlastima; on je jednostavno na malo veemu stupnju, te se izdvaja iz mase tek po jednoj ili dvije oznake:[18] on je malo vie ovjek nego li drugi, da se posluimo nehotino humoristinim izrazom jednoga suvremenog propovjednika.[19] Ponovno se, kao ono kod suprotstavljanja oltara, odvaja ono to je Bog sjedinio: jedinstveno sveenitvo i Boja Rije. 3) Na posljetku, poloaj Crkve suelice Kristu. Samo se u jednome sluaju, u Misi bez naroda, udostojalo spomenuti da je Misa in Krista i Crkve (br. 4; usp. Presbyterorum Ordinis br. 13), dok se kod Mise s narodom spominje jedino svrha izvriti spomen-in Kristov i posvetiti prisutne. Sveenik koji slavi... pridruuje sebi narod... u prinoenju rtve Bogu Ocu po Kristu u Duhu Svetome (br. 60), umjesto da pridruuje narod Kristu koji prinosi samoga sebe Bogu Ocu po Duhu Svetomu. U ovaj se kontekst uklapaju: vrlo ozbiljna injenica izostavljanja zavretaka Per Christum Dominum nostrum po Kristu Gospodinu naemu [u Kanonu], to predstavlja jamstvo uslianja obeano Crkvi svih vremena (Iv 14, 1314; 15, 16; 16, 2324); posvemanji pashalizam, kao da priopavanje milosti ne posjeduje i druge, jednako tako vane aspekte; sumnjivi i sumanuti eshatologizam, u kojemu se priopavanje milosti, koja je trajna i vje na stvarnost, svodi na vremensku dimenziju: na narod u hodu, na putujuu Crkvu ne vie na vojujuu, kako se tvrdi, protiv moi tmina usmjerenu prema budunosti koja vie nije povezana s vjenou (pa i s prisutnom vjenou), nego je obina vremenska budunost. Crkva jedna, sveta, katolika i apostolska kao takva biva poniena u formuli koja je u etvrtoj euharistijskoj molitvi zamijenila molitvu Rimskoga kanona za sve pravovjerne promicatelje katolike i apostolske vjere. Oni tu postaju, ni vie ni manje: svi koji Te trae iskrena srca. Na isti nain, u spomenu na mrtve, oni vie nisu preminuli u znaku vjere te spavaju snom mira, nego jednostavno preminue u miru Krista Tvoja; a njima se pribraja, opet na tetu vjere u jedinstvo i vidljivost Crkve, mnotvo svih pokojnika ija je vjera samo Tebi znana. Nadalje, u nijednoj od triju novih euharistijskih molitava ni najmanje se ne spominje, kao to smo ve vidjeli, trpee stanje pokojnika; u nijednoj ne postoji mogunosti posebnoga spomena. Sve to jo jednom ugroava vjeru u pomirbenu i otkupiteljsku narav misne rtve.[20] Posvuda izvrena izostavljanja nijeu svetost i oslabljuju otajstvo Crkve. Ono je ponajprije zapostavljeno kao sveta hijerarhija: aneli i svetci svedeni su na anonimni spomen u drugome dijelu kolektivnoga Confiteora; a nisu vie prisutni kao svjedoci i sudci, u osobi arkanela Mihaela, niti u prvome dijelu te molitve.[21] Ieznule su aneoske hijerarhije (to je bez presedana) iz novoga predslovlja druge euharistijske molitve. U molitvi Communicantes (U zajednitvu) Rimskoga kanona, ukinut je [obvezatni] spomen papa i svetih muenika na kojima je izgraena Rimska Crkva i koji su, nesumnjivo, bili prenositelji

apostolskih predaja te su ih utkali u cjelinu koja e se u vrijeme sv. Grgura ustaliti kao rimska Misa. U molitvi Libera nos (Izbavi nas, nakon Oenaa) ne spominju se vie niti Blaena Djevica Marija, niti apostoli niti svi sveti: vie se, dakle, ne moli za njezin i za njihov zagovor nit i u trenutku opasnosti. Jedinstvo Crkve kompromitirano je do granice nedopustivoga, time to su u cijelome redu Mise (ukljuujui i tri nove euharistijske molitve, s jedinim izuzetkom Rimskoga kanona) izostavljena imena apostola Petra i Pavla, utemeljitelja Rimske Crkve, kao i imena drugih apostola, koji su temelj i znak jedne i sveope Crkve. Jasan napad na dogmu Opinstva svetih: kad sveenik slavi Misu bez posluitelja, ukidaju se svi pozdravi i zavrni blagoslov; a otpust Ite missa est [22] izostavlja se ak i kada slavi Misu s posluiteljem [ali bez naroda]. Dvostruka molitva Confiteor pokazivala je kako sveenik u ulozi Kristovoga posluitelja i u dubokome naklonu, priznajui da nije dostojan uzvienoga poslanja i strahovitoga otajstva koje ima proslaviti, tovie, da nije dostojan niti ui u Svetinju nad Svetinjama (u molitvi Aufer a nobis) moli zagovor (u molitviOramus te, Domine) muenike ije su moi bile pohranjene u oltaru. Obje su ove molitve ukinute. I ovdje vrijedi ono to je ve reeno o dvostrukom Confiteoru i o odijeljenoj priesti [sveenika i vjernika]. Desakralizirane su pretpostavke za slavljenje rtve, koje su pokazivale da se radi o neemu svetome: primjerice, prilikom slavlja izvan posveenoga prostora, umjesto oltara moe se upotrijebiti obian stol bez posveenoga kamena i bez relikvija, prekriven samo jednim stolnjakom (br. 260, 265). I ovdje vrijedi to je ve reeno glede stvarne Prisutnosti: radi se o razdruivanju gozbe i rtvene veere, s jedne strane, od sam e stvarne Prisutnosti, s druge strane. Desakralizacija je dovedena do potpunosti zahvaljujui novim, grotesknim nainima prinoenja: naglasak se stavlja na kvasni kruh a ne na beskvasni; omogueno je, ak i ministrantima (kao i laicima prilikom prieivanja pod obje prilike), da dotiu sveto posue (br. 244d); stvara se nemogua atmosfera u crkvi tako da se neprekidno izmjenjuju sveenik, akon, podakon, psalmist, komentator (pri emu je i sm sveenik postao komentatorom, jer ga se neprestance potie da objanjava ono to upravo ini), itai i itaice, klerici ili laici koji doekuju vjernike kod ulaza te ih prate do njihovih mjesta, skupljaju milostinju, donose i rasporeuju prinosne darove; i usred svega tog propisanog bunila pojavljuje se, u suprotnosti s cijelim Starim zavjetom i Pavlovim naukom, lik prikladne ene (mulier idonea), koja e po prvi puta u Crkvenoj predaji biti ovlatena za itanje itanja i za vrenje drugih slubi koje se obavljaju izvan prezbiterija (br. 70); i na kraju, manija koncelebriranja, koja e naposljetku razoriti sveenikovu euharistijsku pobonost i pomraiti sredinji lik Krista, jedinoga Sveenika i rtve, te ga rastopiti u kolektivnu prisutnost koncelebranata.[23]

VI. Razaranje jedinstva Ograniili smo se na sumarni pregled Novus Ordo i njegovih najteih zastranjenja od teologije katolike Mise. Primjedbe smo ograniili samo na tipine stvari. Cjelovito vrjednovanje svih skrivenih opasnosti, pogibelji i elemenata koji su duhovno i psiholoki razor ni a nalaze se u dokumentu bilo u tekstovima, bilo u rubrikama i uputama zahtijevalo bi mnogo zamaniji rad. Samo smo letimice pregledali nove euharistijske molitve, budui da su ve u mnogo navrata na kompetentan nain bile kritizirane u pogledu njihovoga oblika i sadraja. Takozvana druga euharistijska molitva[24] odmah je, zbog svoje kratkoe, izazvala sablazan kod vjernika. O njoj se ve s pravom pisalo, izmeu ostaloga, da je potpuno mirne savjesti moe upotrijebiti neki sveenik koji vie ne vjeruje niti u transupstancijaciju niti u rtvenu narav Mise, te da bi se njome bez ikakvih potekoa mogao posluiti i neki protestantski slubenik. Novi je misal predstavljen u Rimu kao izdana pastoralna graa, kao tekst koji je vie pastoralni nego juridiki i koji biskupske konferencije mogu prilagoditi u skladu sa situacijom i duhom pojedinoga naroda. Uostalom, prvi odsjek nove Kongregacije za bogotovlje bit e odgovoran za izdavanje i trajno revidiranje liturgijskih knjiga. Zadnji slubeni bilten Liturgijskih instituta Njemake, vicarske i Austrije pie: Sada e biti potrebno prevesti latinske tekstove na razne narodne jezike; rimski e se stil morati prilagoditi osobitostima mjesnih Crkvi; ono to je zacrtano izvan vremena morat e se prenijeti u promjenjivi kontekst konkretnih situacija u konstantnome trajanju sveope Crkve i njezinih tisua zajednica.[25] I sama Apostolska konstitucija zadaje smrtni udarac univerzalnome jeziku (u suprotnosti s izriitim zahtjevom Drugoga vatikanskog sabora), nedvosmisleno govorei da u tolikoj raznolikosti jezika neka se uzvine jedna (?) te ista zajednika molitva... mirisnija od tamjana. Smrt latinskoga jezika smatra se ve svrenim inom, a izumiranje gregorijanskoga pjevanja za koje je i sm Koncil potvrdio da je liturgiae Romanae proprium, vlastit rimskoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium, br. 116) te odredio da zadrava glavno mjesto (isto) proizlazi kao logina posljedica, budui da se, izmeu ostaloga, tekst Introitusa i Gradualamoe slobodno odabrati. Novi je obred, dakle, ve u samome polazitu osmiljen kao pluralistiki i eksperimentalni, povezan s vremenom i mjestom. Budui da je na taj nain zauvijek razbijeno jedinstvo bogosluja, postavlja se pitanje u emu e se sada sastojati jedinstvo vjere koje je odatle proizlazilo, i za koje se uvijek tvrdilo da ga treba braniti bez ikakvoga kompromisa. Oito je da Novus Ordo vie ne eli predstavljati vjeru koju nauava Tridentski sabor. Unato tome, katolika je savjest na nju zauvijek obvezana. Od objavljivanja Novoga obreda, istinski je katolik stavljen pred traginu nunost opredjeljenja. VII. Udaljavanje od Istonjaka Apostolska konstitucija izriito spominje bogatstvo pobonosti i uenja to Novus Ordo preuzima od istonih Crkvi. No izgleda kako stvarni rezultat, ne samo da nije nadahnut istonim obredom, ve mu je potpuno suprotan, tako da tjera uasnutoga vjernika istonoga obreda.

Na to se svodi ovo ekumensko opredjeljenje? U biti, na umnaanje anafora (ne pribliavajui se pritom ljepoti i sadrajnosti istonih) te na prisutnost akona i prieivanje pod obje prilike. Naprotiv, izgleda kao da se htjelo svjesno ukloniti sve ono to je u rimskoj liturgiji bilo najblie istonoj[26] te se odrei onoga to je joj bilo svojstveno i duhovno dragocjeno, zanijekavi njezin jasno prepoznatljiv i starodrevan rimski karakter. To je zamijenjeno elementima koji pribliavaju rimski obred samo izvjesnim protestantskim obredima (ak ne onim obredima koji su najblii katolianstvu) te ga pritom srozavaju, a istodobno ga sve vie udaljavaju od Istoka, to se ve dogodilo uslijed zadnjih reformi. Zauzvrat tome, reformirani e se obred izuzetno sviati svim onim skupinama, bliskima otpadnitvu, koje razaraju Crkvu oneiujui njeno tkivo, nagrizajui jedinstvenost u nauku vjere, liturgiji, moralu i disciplini unutar besprimjerne duhovne krize. VIII. Naputanje zatita Sveti Pio V. pobrinuo se oko izdavanja Rimskoga misala, kako bi bio (kao to spominje i sama Konstitucija) sredstvom jedinstva izmeu katolika. U skladu s odredbama Tridentskoga sabora, ovaj je misal trebao iskljuiti, na podruju bogosluja, bilo kakvu opasnost vjerske zablude, koja je u to vrijeme prijetila od strane protestantske reformacije. Motivi ovoga svetog Pape bili su toliko ozbiljni, da se ni u jednoj drugoj prilici nije doimala tako opravdanom, gotovo prorokom, sveana formula kojom zavrava Bula uvoenja njegovoga Misala: Si quis autem hoc attentare praesumpserit, indignationem omnipotentis Dei, ac beatorum Petri et Pauli Apostolorum eius se noverit incursurum. No ako bi se tko usudio to pokuati [osporavati Misal koji se odreuje za uporabu], neka dobro znade da e upasti u srdbu svemoguega Boga i Njegovih blaenih apostola Petra i Pavla (Quo primum, 19. srpnja 1570).[27] Prilikom slubenoga predstavljanja Novoga obreda u Vatikanskome tiskovnom uredu imalo se smjelosti ustvrditi da motivi Tridentskoga sabora danas vie ne postoje. Meutim, ne samo da jo uvijek postoje, nego, izjavljujemo bez ustruavanja, danas postoje jo neusporedivo tei motivi. Upravo da bi se mogla suoiti s opasnostima koje su iz stoljea u stoljee ugroavale istou primljenoga poklada vjere (uvaj poklad klonei se nevaljalih brbljanja: 1 Tim 6, 20), Crkva je oko njega morala podii nadahnute zatite, u vidu dogmatskih definicija i izjava o nauku vjere. One su imale izravan odjek u bogosluju, koje je tako postalo najpotpunijim svjedoanstvom crkvene vjere. No, ako se to bogosluje pod svaku cijenu eli vratiti u antiki oblik, umjetno obnavljajui u epruveti ono, to je u starini uivalo milost prvobitne spontanosti, u duhu toga nezdravog arheologizma koji je Pio XII. promptno i lucidno osudio[28] tada to znai, kao to smo naalost i sami vidjeli, da se bogosluje liava svih svojih teolokih zatita, kao i svih ljepota koje je stoljeima stjecalo,[29] i to upravo u jednom od najkritinijih, ako ne i najkritinijemu trenutku to ga crkvena povijest pamti. Danas je na slubenoj razini potvrena prisutnost podijeljenosti i raskolnitva, ne vie izvan nego unutar samoga katolianstva;[30] crkveno jedinstvo vie nije samo ugroeno, nego je ve tragino kompromitirano;[31] a zablude protiv vjere nameu se, vie negoli sugeriraju, preko liturgijskih zloporaba i zastranjenja koja doivljavaju isto takvo priznanje.[32] Naputanje liturgijske tradicije koja je tijekom etiri stoljea bila znakom i zalogom jedinstva bogosluja (i uvoenje neke druge, koja e nuno biti znakom podijeljenosti z bog nebrojenih sloboda to se u njoj omoguuju, te koja i sama obiluje insinuacijama i oitim zabludama protiv istoe katolike vjere) pokazuje se, reeno na najblai mogui nain, kao nesaglediva pogrjeka. Na Tijelovsku svetkovinu 1969.

Prevoditeljeva napomena: Brojevi kojima se citiraju tekstovi iz Denzingerove Zbirke definicija i izjava o vjeri i udoreu odgovaraju starijemu izdanju. Biljeke [1] Molitve naega kanona nalaze se u raspravi De Sacramentis (konac IV.-V. st.)... Naa Misa potjee, bez bitne promjene, iz razdoblja u kojemu se po prvi puta razvila iz najstarije zajednike liturgije. Ona jo uvijek uva miris te prvobitne liturgije iz dana kad su rimski carevi upravljali svijetom te se nadali da e uspjeti zatrti kransku vjeru; iz dana kad su se nai oevi okupljali prije svitanja kako bi pjevali Kristu kao svojemu Bogu [usp. Plinije Mlai, Ep. 96]... U svemu kranstvu ne postoji tako astan obred kao to je rimska Misa (A. Fortescue). Rimski kanon, onakav kakav je danas, potjee iz vremena sv. Grgura Velikoga. Niti na Istoku ni na Zapadu ne postoji nijedna euharistijska molitva koja bi se, ostavi u upotrjebi sve do naih dana, mogla podiiti takvom starodrevnou! Da se sada baci u vodu, to bi znailo ne samo za pravoslavne, nego i za anglikance, pa ak i za protestante koji jo uvijek donekle imaju osjeaja za tradiciju, kako Rimska Crkva vie nema nikakvoga prava da se smatra istinskom katolikom Crkvom (Louis Bouyer). [2] U biljeci se ova definicija utemeljuje na dva teksta II. vatikanskoga sabora. No kad se ta dva teksta proitaju, ne pronalazi se nita to bi opravdalo tu definiciju. Prvi od navedenih tekstova (Presbyterorum Ordinis, br. 5) glasi ovako: ...Prezbiteri bivaju posveeni Bogu po slubi biskupa, tako da... u svetome bogosluju djeluju kao slubenici Onoga koji neprekinuto za nas vri sveeniku slubu u liturgiji... Nadasve u slavljenju Mise na sakramentalni nain prinose Kristovu rtvu. Evo i drugoga teksta na koji se upuuje (Konstitucija Sacrosanctum Concilium, br. 33): U liturgiji Bog govori svojemu narodu. Krist jo uvijek navijeta svoje Evanelje. Narod pak odgovara Bogu pjesmama i molitvom. tovie, molitve koje Bogu upuuje sveenik, koji u Kristovoj osobi predsjeda zborom vjernika, izgovaraju se u ime svega svetoga puka i svih prisutnih. Ne objanjava se kako se iz ovih tekstova moglo izvesti gore navedenu definiciju. Osim toga, upozoravamo na korjenitu promjenu u ovoj definiciji Mise, s obzirom na definiciju Mise koju daje II. vatikanski sabor u Presbyterorum Ordinis, br. 12: Euharistijsko zborovanje jest, dakle, sredite zajednice vjernika.... Budui da je rije sredite pritajeno isputena, u Novus ordo sredinje mjesto zauzima upravo zajednica. [3] Ovako Tridentski sabor definira stvarnu Prisutnost: Ponajprije nauava ovaj sveti Sabor, te jasno i jednostavno ispovijeda kako je u presvetome sakramentu Euharistije, nakon posvete kruha i vina, na Gospodin Isus Krist, pravi Bog i ovjek, istinski, stvarno i bitno [kan. 1] sadran pod prilikom tih osjetnih stvari (Denz.874). Na XXII. zasjedanju, koje nas ovdje izravno zanima (De sanctissimo Missae Sacrificio), definirani je nauk (Denz. 937a956) na jasan nain saet u devet kanona: 1. Misa je istinska vidljiva rtva (a ne simboliko predstavljanje), kojom se ona krvna rtva, to se imala izvriti samo jednom na kriu, ponovno uprisutnjuje, te se njezina spasenjska snaga primjenjuje za oprotenje grijeha koje svakodnevno inimo (Denz. 938). 2. Gospodin na Isus Krist, oitujui da je zauvijek postavljen sveenikom po redu Melkisedekovu [Ps 110 (109), 4], prinio je svoje Tijelo i Krv pod prilikama kruha i vina Bogu Ocu,

te ih je pod znakom tih istih stvari predao za blagovanje Apostolima (koje je tada uinio sveenicima Novoga saveza), te je njima i njihovim nasljednicima u sveenitvu zapovjedio initi taj prinos rekavi: Ovo inite meni na spomen [Lk 22, 19; 1 Kor 11, 24], kao to je Katolika crkve uvijek razumijevala i nauavala (Denz., isto). Slavitelj, prinositelj, rtvovatelj jest sveenik koji je za to posveen, a ne Boji narod i zajednica: Ako netko rekne da rijeima: Ovo inite... Krist nije postavio apostole za sveenike, ili da ih nije zaredio kako bi oni i drugi sveenici prinosili njegovo Tijelo i Krv: neka je izopen (kan. 2; Denz. 949). 3. Sveta misna rtva jest istinska pomirbena rtva, a ne puko prisjeanje na rtvu uinjenu na kriu: Ako netko rekne da je Misa samo rtva slavljenja i zahvaljivanja, ili puko prisjeanje rtve izvrene na kriu, a da nije pomirbena rtva; ili da koristi samo onome tko prima od nje, te da se ne treba prinositi za ive i mrtve, za grijehe i kazne, za zadovoljtinu i za ostale potrebe: neka je izopen (kan. 3; Denz. 950). Osim toga, podsjeamo na kan. 6: Ako netko rekne da misni kanon sadrava z ablude i da ga zato treba ukinuti: neka je izopen (Denz. 953); i na kan. 8: Ako netko rekne da su nedoputene Mise u kojima se samo sveenik prieuje na sakramentalni nain i da ih zato treba ukinuti: neka je izopen (Denz. 950). [4] Ovdje je suvino napominjati da, ukoliko bi se zanijekala samo jedna definirana dogma, samim time bi se osporile sve dogme, budui da bi se osporilo smo naelo nezabludivosti vrhovnoga sveanog hijerarhijskog uiteljstva, bilo papinskoga ili koncilskoga. [5] Trebalo bi dodati i Uzaae, ukoliko bi se htjela preuzeti molitva [rimskoga kanona] Unde et memores; no ta molitva ne stavlja zajedno, nego na jasan i precizan nain razlikuje [Uzaae i uskrsnue od muke]: ...tam beatae Passionis, nec non ab inferis Resurrectionis, sed et in caelum gloriosae Ascensionis. [6] Ovakva promjena naglaska moe se ustanoviti i u zauujuemu ukidanju Spomena za mrtve u trima novim euharistijskim molitvama, u kojima se ne spominje niti trpljenje dua u istilitu, za koje se prikazuje pomirbena rtva. [7] Usp. Mysterium Fidei, gdje Pavao VI. osuuje zablude simbolizma, kao i nove teorije transignifikacije i transfinalizacije: ...ili na nain znaka... Time nastaje neki simbolizam, koji je zasigurno prisutan u presvetoj Euharistiji, to nitko ne osporava; meutim, on [nipoto ne] izraava niti iscrpljuje cjelovit nain Kristove prisutnosti u ovome Sakramentu... Ili se raspravlja o otajstvu transupstancijacije ne spominjui udesnu pretvorbu cijele supstancije kruha u Kristovo Tijelo i cijele supstancije vina u Kristovu Krv, o kojoj govori Tridentski sabor, tako da je rije samo o transignifikaciji i transfinalizaciji, kako kau (Acta Apostolicae Sedis LVII [1965], str. 755). [8] Uvoenje novih formulacija ili izriaja koji se, premda potjeu iz otakih i koncilskih tekstova te dokumenata Uiteljstva, upotrjebljavaju u jednoznanome smislu bez podreivanja konano definiranome nauku s kojim tvore neodjeljivu cjelinu (npr. duhovna hrana, duhovno jelo, pie duhovno itd.), nairoko se odbacuje i osuuje u Mysterium fidei. Pavao VI najprije kae: Uz ouvanje cjelovitosti vjere, treba obdravati i prikladan nain govorenja, kako nam se ne bi upotrjebom neprikladnih rijei potkrala pogrjena miljenja glede vjere u najuzvienije stvari, to neka se nikada ne dogodi; zatim navodi sv. Augustina: Mi trebamo govoriti prema utvrenome pravilu, da ne bi, zbog proizvoljnih rijei, nastala bezbona miljenja o stvarima koje [te rijei] oznauju (De civitate Dei, X, 23: Patrologia Latina 41, 300); te nastavlja: Prema tome, pravilo govorenja, koje je Crkva, jamano pod okriljem Duha Svetoga, iznjedrila stoljetnim radom i

potvrdila autoritetom koncila, a koje je mnogo puta postalo znamenom i stijegom prave vjere, neka se pobono uva, i neka ga se nitko ne usudi mijenjati za volju ili pod izgovorom nekoga novog saznanja... Isto tako, ne smije se trpjeti onoga tko bi na svoju ruku htio dokinuti formulacije kojima je Tridentski koncil izloio vjeru u euharistijsko otajstvo (AAS LVII [1965], str. 758). [9] U oitoj opreci s onim to propisuje II. vatikanski sabor (Sacrosanctum Concilium, br. 48). [10] Jednom (br. 259) se potvruje njegova prvotna svrha: Oltar, na kojemu se rtva kria uprisutnjuje pod sakramentalnim znakovima. To se ne ini dovoljnim za uklanjanje dvosmislenosti koja proizlazi iz konstantnoga drukijeg nazivanja. [11] Odjeljivanje svetohranita od oltara znai razdvajanje dviju stvari koje po svojoj naravi moraju ostati sjedinjene (Pio XII, Govor na Meunarodnome liturgijskom kongesu, Asiz-Rim 18.-23. rujna 1956.). Usp. takoer Mediator Dei, I, 5. [12] U Novus ordo rijetko se upotrjebljava rije hostia, koja se u liturgijskim knjigama tradicionalno rabi u njezinome tonom smislu rtve. To se uklapa u sustav koji iskljuivo istie vidik veere i hrane. [13] Uobiajenom pojavom promjene i zamjene jedne stvari drugom, stvarna se Prisutnost poistovjeuje s nazonou u rijei (br. 7, 54). Meutim, ta je nazonost zapravo sasvim drukije naravi, budui da je stvarna samo za vrijeme uporabe (in usu), dok je stvarna Prisutnost postojana, objektivna, neovisna o sakramentalnome prieivanju. Tipino su protestantski izriaji: Bog govori svojemu narodu... Krist je po svojoj rijei nazoan meu vjernicima (br. 33; usp.Sacrosanctum Concilium, br. 33 i 7), to, strogo uzevi, nema smisla, budui da je Boja prisutnost u rijei posredovana, povezana s duevnim inom, s osobnim duhovnim stanjem, te je vremenski ograniena. Ova pogrjeka ne ostaje bez svoje najalosnije posljedice; a to je tvrdnja, ili barem naznaka, da je stvarna prisutnost povezana s uporabom (usus) i da prestaje zajedno s njome. [14] Sakramentalni in ustanovljenja predstavljen je kao da se dogodio u Isusovome davanju apostolima da blaguju njegovo Tijelo i Krv, a ne u inu posveenja i u mistinome odjeljivanju Tijela i Krvi koje se dogaa u posveenju (pretvorbi), to predstavlja bt euharistijske rtve (usp. cijelo I. poglavlje II. dijela Euharistijski kult u enciklici Mediator Dei). [15] Rijei pretvorbe, koje su stavljene u kontekst Novus ordo Missae, mogu biti valjane snagom slaviteljeve nakane. Meutim, mogue je i da ne budu valjane, jer nisu vie valjane snagom rijei (ex vi verborum), odnosno, preciznije, po nainu znaenja (modus significandi) koje su do sada imale u Misi. Hoe li sveenici, koji u bliskoj budunosti ne budu imali tradicionalnu formaciju, nego se budu samo oslonili na Novus ordo, kako bi uinili ono to ini Crkva, zaista valjano izvravati posvetu? U to se moe sumnjati. [16] Neka nitko ne rekne, prema poznatome protestantskom nainu postupanja, da ovi izrazi pripadaju tome istom biblijskom kontekstu. Crkva je uvijek izbjegavala njihovo izjednaavanje i preklapanje, upravo da se ne bi pomijeale te razliite stvarnosti koje ovi tekstovi izraavaju. [17] Nasuprot luteranima i kalvinima, koji su tvrdili da svi krani jesu sveenici i da stoga prikazuju Veeru Gospodnju, vidi: A. Tanquerey: Synopsis theologiae dogmaticae, sv. III, Descle 1930.: Svi sveenici, i samo sveenici, jesu u pravome smislu drugotni sluitelji misne rtve. Krist je prvotni sluitelj. Vjernici na posredan nain, ne u strogome znaenju, prinose preko sveenika (usp. Tridentski sabor, XXII. zasjedanje, 2. kan.).

[18] Istiemo jednu nezamislivu inovaciju koja e imati pogubne psiholoke posljedice: Veliki petak u ruhu crvene boje umjesto crne (br. 308b), kao da se radi o spomenu nekoga od muenika, a ne o tugovanju cijele Crkve za njezinim Utemeljiteljem. Usp. Mediator Dei, I, 5 (vidi br. 36, bilj. 28). [19] O. Roquet OP, betanijskim dominikankama u Plesschenetu. [20] U nekim prijevodima Rimskoga kanona, locus refrigerii, lucis et pacis mjesto osvjeenja, svjetlosti i mira jednostavno je prevedeno kao stanje (blaenstvo, svjetlost, mir). A to rei sada kad nestaje bilo kakav izriiti spomen istilita? [21] Usred takvoga grozniavog skraivanja nalo se samo jedno obogaenje: propust, koji se spominje u optubi za grijehe u molitvi Ispovijedam se... [22] Na tiskovnoj konferenciji prilikom predstavljanja Novus Ordo o. Lecuyer je, izraavajui isto racionalistiku vjeru, govorio o promjeni pozdrava u Misi bez naroda u: Gospodin s tobom, Moli, brate itd., tako da vie ne bude niega to ne bi odgovaralo istini. [23] S time u vezi usputno napominjemo kako izgleda da je sveenicima, koji su primorani sami slaviti Misu prije ili nakon koncelebracije, doputeno ponovno se priestiti pod obje prilike za vrijeme koncelebracije. [24] Ovu se euharistijsku molitvu htjelo predstaviti kao Hipolitov kanon, meutim, ona tek ponekim rijeima podsjea na taj kanon. [25] Gottesdienst, br. 9, 14. svibnja 1969. [26] Spominjui samo bizantsku liturgiju, dovoljno se prisjetiti pokornikih molitava, vrlo dugakih i uporno opetovanih; sveanih obreda oblaenja slavitelja i akona; pripreme prinosa za proskomidiju, koja ve za sebe predstavlja zaokrueni obred; neprekidne prisutnosti Blaene Djevice Marije, svetaca i aneoskih hijerarhija u molitvama i u prinosima (prilikom ulaska s Evaneljem nebeski se zborovi spominju ak kao nevidljivi suslavitelji te se s njima poistovjeuje zbor uKerubikonu); ikonostasa koji jasno odjeljuje svetite od hrama i kler od naroda; sakrivene posvete, to je oiti simbol Nespoznatljivoga o kojemu govori cjelokupna liturgija; slaviteljevoga poloaja prema Bogu, nikada prema narodu; svete priesti koju dijeli uvijek samo slavitelj; neprekidnih dubokih znakova klanjanja; bitno motrilakoga stava prisutnoga naroda. injenica da te liturgije, ak u manje sveanome obliku, traju vie od sat vremena, kao i izrazi koji se neprestano opetuju (strahovita i neizreciva liturgija, strahovita, nebeska, ivotvorna otajstva, itd.), sasvim jasno kau sve. Na kraju napominjemo da i uBoanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustoga i u Bazilijevoj liturgiji pojam veere i gozbe biva na jasan nain podreen pojmu rtve, kao to je bio sluaj i u rimskoj Misi. [27] Na XIII. zasjedanju (Dekret o Presvetoj Euharistiji) Tridentski sabor oituje nakanu da se iskorijeni i sasijee kukolj svetogrdnih zabluda i razdora koje je neprijatelj ovjek... zasadio [Mt 13, 25ss] u vjerskome nauku, upotrjebi i tovanju Presvete Euharistije... koju je na Spasitelj ostavio svojoj Crkvi kao simbol njezinoga jedinstva i ljubavi, u kojoj je htio da budu meusobno poveza ni i sjedinjeni svi krani (Denz. 873). [28] Navraati pameu i srcem na izvore svete liturgije svakako je mudro i pohvalno, budui da izuavanje te znanosti od njezinih zaetaka uvelike doprinosi dubljemu i jasnijemu istraivanju znaenja blagdana te smisla formula i svetih ceremonija koje se upotrjebljavaju; no nije niti mudro niti pohvalno pod svaku cijenu svoditi sve na starinu. Stoga, da se posluimo primjerima, zastranio bi s pravoga puta onaj tko bi htio vratiti oltaru njegov prijanji oblik stola ; tko bi htio da

liturgijsko ruho ostane bez crne boje; tko bi izbacio svete slike i kipove iz hrama; tko bi odredio da se lik Boanskoga Otkupitelja raspetoga na kriu prikae tako da njegovo tijelo ne odaje strahovite pretrpljene muke... Takav nain razmiljanja i djelovanja, naime, ponovno oivljava pretjerani i nezdravi arheologizam koji se javio na nezakonitome koncilu u Pistoji, te se nastoje obnoviti mnogobrojne zablude koje su bile pretpostavke za taj buntovniki sabor ili su iz njega proistekle uz veliku tetu za due, te ih je Crkva, kao budna zatitnica poklada vjere povjerenoga od Gospodina, s potpunim pravom osudila (Mediator Dei, I, 5). [29] ...Ne dajmo se zavesti kriterijem smanjivanja graevine Crkve koja je postala irokom i velebnom na Boju slavu, poput Njegovoga velianstvenog hrama na njezin izvorne i siune razmjere, kao da bi ti bili jedini istiniti i dobri... (Pavao VI., Ecclesiam suam). [30] Neki uistinu raskolniki kvasac dijeli, razdjeljuje, razdire Crkvu (Pavao VI., Propovijed na Veeri Gospodnjoj 1969.). [31] I meu nama se nalaze ti raskoli, ti razdori koje s tugom prokazuje Pavlova Prva poslanica Korinanima, itanje koje nas danas pouava (usp. Pavao VI., isto). [32] Svima je poznato kako danas II. vatikanski sabor nijeu upravo oni koji su se hvalili da su njegovi oci; oni koji su dok je Sveti Otac, na zatvaranju toga sabora, govorio da Koncil nije nita promijenio otili s namjerom da dovedu do eksplozije njegov sadraj pod izlikom primjene Koncila. Naalost, Sveta je Stolica takvom uurbanou, kakva se veini uinila neobjanjivom, preko Consilium ad exsequendam Constitutionem de Sacra Liturgia dopustila i gotovo potaknula sve veu nevjernost Koncilu. To se kree od stvari koje su samo naizgled formaln e (latinski jezik, gregorijansko pjevanje, ukidanje poklonstvenih obreda itd.) pa sve do bitnih stvari koje je Novus ordo blagoslovio. Zastraujue posljedice, koje smo pokuali ocrtati, odrazile su se, psiholoki moda jo pogubnije, na podruju crkvene discipline i Uiteljstva, potresajui na strahovit nain ne samo ugled, nego i poslunost koja se duguje Svetoj Stolici.