1

FILOZOFIJA JEZIKA
Elementarni uvod verzija 2012
(Za privremenu uporabu studenata Filozofskog fakulteta u Mostaru sastavio A.
olji)

PRETHODNA NAPOMENA
U posljednjoj verziji promaklo mi je previe tipkarskih pogreaka. Vjerojatno ni ovaj
put nisu sve ispravljene, no moda bude prigode dati jo bolje ispravljenu (i koliko-
toliko dopunjenu) redakciju.
Uinio sam i neke dopune. Time sam zapravo donekle zaao i u podruje moguih
drugih kolegija, ali vjerujem da je manja teta od eventualnog preklapanja nego od
rizika da neke vane teme ne budu dotaknute ni u jednom kolegiju, a mislim da taj
rizik postoji. Budui da su sluai mojih predavanja studenti mjeovitih studijskih
grupa, ova su skripta i koncipirana tako da je naglasak ne na samoj filozofiji nego ire
na humanistikim studijima. Drim da i time dajem doprinos izgradnji identiteta
HUM-a, koji je u prolosti rodio (a nadam se i danas raa) brojne darovite pojedince
upravo na polju humanistikih nauka (izbor rijei nije sluajan nauka je, po mom
jezinom osjeaju, malo ispunjeniji pojam nego znanost, koja podrazumijeva
uglavnom takozvane 'pozitivne znanosti').

UVODNA RAZMATRANJA

Zanimanje filozofa za pitanja jezika oduvijek je postojalo. To je samorazumljivo, jer
je filozofija otvorena za cjelinu bitka, kako na podruju pojmova tako i na podruju
iskustva. Rezultati filozofiranja mogu se zabiljeiti samo u jeziku, no i sam in
filozofiranja bitno je ne-odvojiv od jezika. Pa ipak u arite filozofskog zanimanja
prvo su dospjela fiziko-kozmoloka pitanja (lake se suoavamo s onim to nam je
udaljenije nego s onim to nas proima, to je dio nas), potom metafizika, logika,
etika, spoznajno-teorijska, antropoloka, zatim pitanja filozofije povijesti, filozofije
umjetnosti itd. I sam izraz 'jezik' relativno je kasno postao zasebnim predmetom
promiljanja. Kao to emo vidjeti, Platon ne raspravlja o jeziku, u smislu njegove
cjelovite problematike, nego prvenstveno o imenima (tek drugotno i gotovo usput o
reeninom iskazu). Aristotel ini odmak od Platonove usidrenosti u mitski kontekst,
ali takoer ne raspravlja o cjelini jezine pojavnosti nego istie raznovrsnost
izriaja/iskaza. Tako sve do novoga vijeka filozofi pridodaju nove vidove (facete)
jezine problematike, pa se tek krajem 18. stoljea poinje problematizirati jezik kao
jedinstvena stvarnost.

Tek je u 20. stoljeu - osobito sredinom toga stoljea problematika jezika dospjela
u samo arite filozofskog zanimanja. Toj zaokupljenosti jezikom zgodan je izraz dao
ameriki filozof Richard Rorty odabravi za naslov svoje zbirke ogleda o filozofskoj
metodi, objavljene 1967 u izdanjima Chicago University Press, The Linguistic Turn
(Jezini obrat).
Doista, tih je godina, pored ve etiri afirmirana pristupa jeziku (logikog pozitivizma
u potrazi za idealnim /eventualno formaliziranim/ jezikom znanosti u tradiciji Fregea,
ranog Wittgensteina i Carnapa, zatim filozofije obinog jezika, nadahnute kasnijim
Wittgensteinom i Austinom, strukturalizma, nadahnutog prvenstveno djelom F. de
Saussurea ali i niza drugih teoretiara, te osebujnoga Heideggerova pristupa i na
njegovu tragu - hermeneutike) u punom zamahu bio ve peti pristup, koji je s jedne
strane zdruivao korjenitu modernost i duboke tradicijske korijene, a s druge strane
2
znanstvenu konkretnost s izrazito filozofskim interesom. Rije je dakako o
transformacijsko-generativnoj teoriji jezika, koja je u samo jednom desetljeu osvojila
gotovo sve mlade jezikoslovce, ali ujedno zaintrigirala i profesore filozofije.

Radilo se dakle o veoma raznorodnim i istodobno ambicioznim pristupima, koje nije
lako amalgamirati, pa je stoga Filozofija jezika ustvari jo uvijek daleko od ustaljenih
odgovora, pa i od ustaljenog popisa, kljunih pitanja. Mogli bismo rei da je usprkos
ne ba mladoj dobi i danas u nastajanju ili barem u stalnom previranju. Stoga nije
udno to prirunici filozofije jezika mahom slijede dosta raznolike programe i nacrte.

Zapravo je pitanje jezika malo pomalo dospjelo u sredite filozofije upravo zbog
dvostruke krize, to jest zbog krize filozofije i krize jezika. Razoaranje filozofskom
tradicijom, ali i nizom pokuaja da se filozofija korjenito transformira (Descartes,
engleski empiristi, Kant, Hegel, Husserl da spomenemo samo neke pokuaje) brojne
je moderne filozofe potaklo da filozofiju posve svedu na kritiku jezika, jer su u
njegovoj nesavrenosti i jo vie u zloporabi (ili navodnoj zloporabi) te
nesavrenosti - vidjeli izvor neizljeivih zastranjenja u prevladavajuoj tradiciji
zapadne filozofije. Stoga su neki filozofi kritikom analizom uznastojali provesti
svojevrsnu terapiju jezika. Ta je tendencija vidljiva osobito kod sljedbenika kasnog
Wittgensteina. Drugi su se pak zanosili reformiranjem jezika pa ak i konstruirali
formalizirane jezike, koji bi izbjegli slabosti i nesavrenosti naravnoga jezika. Ova su
nastojanja ponajvie uhvatila korijena u anglo-saksonskoj filozofiji (iako su zaetnici
tog programa njemaki logiari Gottlob Frege i njegov sljedbenik Rudolf Carnap).
Njihova je zajednika poetna motivacija antimetafizika i pozitivistika. S
vremenom se ipak taj tabor znatno diferencirao, pa su se dvije spomenute tendencije
kroz uzajamnu borbu miljenja donekle zbliile, tako da se danas i u tako-zvanoj
anglosaksonskoj filozofiji na obini, naravni jezik gleda s vie uvaavanja, a na
umjetne, formalizirane jezike s vie skepse. Zapravo vie ne moemo opravdano
govoriti o anglo-saksonskoj filozofiji, pa je danas za filozofiju kojoj je u sreditu
kritika ili 'terapija' jezika ustaljen naziv analitika filozofija. Unutar nje ima vie
razliitih tendencija, ali ih nije lako razvrstati po nekom jasnom i jedinstvenom
kriteriju.

Iako je danas analitika filozofija jezika najrasprostranjenija, drim da je dobro
razvijati i druge pristupe. Osobito je, po mom sudu, generativno-transformacijska
teorija jezika N. A. Chomskog pridonijela tome da se malo pomalo uruava zid
izmeu filozofskog i znanstvenog pristupa jeziku pa je za cjelovito poimanje jezika
oito od koristi pristupati jeziku s vie razliitih gledita. Tome je dodatno pridonijela
i kognitivna lingvistika, koju su razvili razni sljedbenici, kasniji disidenti
Chomskoga. Analitika filozofija jezika jo uvijek je najdominantnija, pa emo
nerijetko nai uvode u filozofiju jezika koji se i zaustavljaju samo na tom tipu
filozofiranja, jedva usputno dotiui transformacijsko-generativnu teoriju N. A.
Chomskog. Neki na primjer u prirunicima filozofije jezika ne spominju ni Wilhelma
von Humboldta, ni M. Heideggera, ili ih eventualno jedva spomenu, ali se uope ne
osvru na njihova promiljanja jezika, to smatram nedopustivom povrnou ili ak
intelektualnom ogranienou.

Donekle je razumljivo to razliiti prirunici filozofije jezika zaobilaze F. de
Saussurea, jer je njegov strukturalizam znatno zadahnut pozitivistikom sociologijom,
3
pa izvorno bez filozofskih ambicija, a tek je kroz recepciju kulturne antropologije
postao i filozofski relevantan.

Mi emo slijediti panoramski pristup (moglo bi se rei u tradiciji takozvanog
hrvatskog pletera uvaavati povijesnu, tematsku i metodoloku raznolikost), a to znai
da emo unato saetosti nastojati dotaknuti irok spektar kljunih pitanja
filozofije jezika, to dakako ne znai da emo svima dati jednak prostor. Pitanja su
brojna i meusobno isprepletena. Pitanje znaenja na primjer intimno je povezano s
pitanjem istine, ali i s pitanjima uporabe, svijesti i intencije. Isto tako isprepletene su
funkcije jezika: slui li jezik prvenstveno komunikaciji ili prikazivanju (opisivanju)
stvarnosti ili pak izraavanju i djelovanju?

Izlaganje bi se moglo artikulirati na razliite naine. Moglo bi se izdvojiti i sustavno
razmatrati kljuna pitanja odnosno kljune probleme, ali isto tako i u povijesnom
slijedu izdvojiti prijelomne trenutke u kojima je problematika jezika bivala jae
osvijetljena. Dakako da je mogue i kombiniranje dvaju spomenutih pristupa, jer i
kljuni problemi u vremenskom slijedu bivaju sve slojevitije sagledani, a isto tako u
odreenom prijelomnom trenutku moe pojedinom problemu biti posveeno vie
pozornosti odnosno pridavana vea vanost. Ja sam sklon povijesnoj perspektivi jer
mi se ini da povijesni kontekst pomae veoj preglednosti i razumljivosti kljunih
problema. A unutar povijesne perspektive posebno mjesto posvetit u autorima koji su
dali kljuan doprinos osvjetljavanju problematike jezika. Pri tome se ne u opirno
baviti biografskim prikazima, ali poneka anegdota iz ivota nekih mislilaca zna biti od
pomoi u razumijevanju njihova pristupa problematici jezika, pa premda je djelo
nekog mislioca svakako bitnije od njegove biografije, poneka zgoda iz ivota moe
baciti zanimljivo svjetlo na samo djelo. Stoga e tu i tamo biti spomena i neke zgode
iz ivota odreenih autora.

Promiljanje jezika trebalo bi na kraju, uz ostalo, sluiti i opem osvjeivanju
(filozofi se ne bi smjeli dati sputati ni zavesti modom, aktualnou i/li primjenjivou
odreenih uenja), jer 'udo jezika' uz raznolike uporabe zna biti i zlorabljeno. Znan
nam je izriaj A.B. imia pjesnici su uenje u svijetu, znan nam je i strah proroka
pred zadaom osvjeivanja naroda (Ah, Gospode Jahve, gle ja ne umijem govoriti:
dijete sam Ecce nescio loqui, u knjizi proroka Jeremije 1,6), ali isto tako i politiki
govor zavoenja i lanog obeavanja, sve do govora mrnje, koji osobito buja u
vrijeme ratova i meunacionalnih sukoba, pa je i poslovino poznata 'zagaenost'
njemakog jezika tijekom nacistike vladavine. Prema tome, ni pjesniki ni proroki
govor ne bi trebali ostati izvan filozofskog propitivanja, ali ni politiarsko ifrirano
zakukuljeno ne-kazujue govorenje, pa ni politikantsko bla, bla bez filozofskog
prokazivanja.

Ovaj saeti uvod u filozofiju jezika ponajvie odstupa od standardnih uvoda u
filozofiju jezika zalaenjem u podruje ope lingvistike. To je s jedne strane rezultat
moje davne mladenake zainteresiranosti za ta pianja, ali jo vie sastavom sluaa
ovoga kolegija. Nastojat u izbjei preklapanja s programima koji se cjelovitije i
kompetentnije izlau u kolegijima teorije jezika i knjievnosti, ali raunajui s time da
studenti filozofije nisu nuno i studenti knjievnosti, drim uputnim da kao kompletni
intelektualci trebaju stei uvjete za plodan dijalog s drugim humanistikim
disciplinama. Stoga, i uz spomenuti rizik manjih preklapanja, ne e biti na odmet
osvijetliti dodirne toke i hvatita za spomenuti dijalog. U tom smislu, iako danas
4
postoje mnogobrojne i vrlo raznolike znanstvene analize jezika, mi emo dotaknuti
samo one malobrojne koje nam se upravo zbog naglaska na opim znaajkama jezika
ine u znatnijoj mjeri filozofski relevantnima.

Osim osvrta na neke rezultate ope lingvistike, moe nam dobro doi i osvrt na
poneko razmiljanje o jeziku koje je u opoj povijesti filozofije ostalo vie-manje u
sjeni. Zato emo, bez kontinuiranog praenja rasprava o jeziku, ipak sporadino
ukazati na neke davne uvide koji tek danas, vieni u novom svjetlu i kontekstu, bivaju
ponovno aktualni i znakoviti.

Tako ovaj Uvod u filozofiju jezika poprima etverodjelni ustroj. Filozofska se
tradicija sve do modernog doba uglavnom bavila znaenjem pojedinanih
rijei/izraza. Tek poslije Kanta, negdje s romantizmom pogled se okree irem
spektru jezinih pojava, a osobito je de Saussure istaknuo sustavni i drutveni karakter
jezika. Stoga emo kao drugi blok razmotriti filozofske aspekte i izazove lingvistike
kao (pozitivne) znanosti o jeziku. Trei blok posvetit emo takozvanoj analitikoj
filozofiji jezika. etvrti e blok biti posveen takozvanoj kontinentalnoj, uvjetno
nazvanoj spekulativnoj, filozofiji jezika.

I. DIO RIJEI I ZNAENJA

Platonovi doprinosi promiljanju jezika

Kao i veini drugih filozofskih disciplina i filozofiji jezika korijene i pretpovijest
moemo potraiti i nai u Platonovim dijalozima. Mora nam dakako biti jasno da
Platon nije razvio filozofiju jezika u dananjem smislu, a s druge strane trebamo biti
svjesni da su se i takozvani predsokratovci ve hrvali s nekim pitanjima vezanim uz
jezik. Prema tome, kada Platonu pridajemo osobitu vanost u kontekstu antikog
promiljanja jezika imajmo na umu da su uenja predsokratovaca sauvana tek u
ulomcima (fragmentima), a od Platona su nasreu sauvani brojni dijalozi, a dijalozi
su ve po svom raspravnom obliku upueni na pozornost prema pitanjima jezika i
razumijevanja.

Platon je dakle batinik niza mislilaca koji su uoavali odreene probleme vezane uz
jezik. Dapae, uputno je uiniti i jo jedan korak unatrag: ve se u mitovima
susreemo s ovjekovim pitanjem o porijeklu jezika. Jezik se tu poima boanskim
darom, a ve uz prve ljude vee se i davanje imena stvarima u svijetu. Danas je dosta
uobiajeno brkati mitove s bajkama, pa se esto mit poima u korjenitoj
suprotstavljenosti logosu, to je pogreno. Filozofsko promiljanje ima svoje korijene
u religijskim predstavama, a kritiko svoenje miljenja u granice samoga uma bilo je
dug i postupan proces. Nakon prosvjetiteljstva, s kojim je zapoeo dugi i korjeniti
razlaz filozofije i teologije, u najnovije se vrijeme barem sporadino uju glasovi
o potrebi dijaloga filozofije i teologije. Najznaajniji od tih pokuaja susreemo na
primjer u filozofiji Jrgena Habermasa.

Prve korake odmaka od mitsko-religioznog poimanja u pravcu kritikog odnosa
prema jeziku susreemo u nekim Heraklitovim izriajima (autoritativno Dielsovo
izdanje predsokratovskih fragmenata prevedeno je i na hrvatski glede Heraklita
valja u ovom kontekstu vidjeti VS 22, B 32, 48, 67, 114) koji upozorava da se ne
5
smijemo dati zavesti rijeima nego tragati za poretkom svjetskog zakona koji ravna
vjenom mijenom..

I Parmenid je prema jeziku kritian: imena prema njegovu uenju pripadaju svijetu
privida kao izraz ljudskih mnijenja o bitku.

Demokritu se pripisuju ve neto sloenija stanovita o odnosu rijei i stvari.
Nestalnost toga odnosa zrcali se u tome to jedna rije moe upuivati na vie stvari, a
s druge strane ista stvar ponekad ima vie imena (ovaj je uvid vaan i dalekosean
on se javlja iznova i iznova u blago variranim formulacijama). Nadalje, ime odreene
stvari doivljava promjene, a na kraju susreemo i stvari kojima ne odgovara nijedna
rije. Sve to Demokrita upuuje na uvjerenje da porijeklo jezika valja traiti u
konvenciji.

Probleme jezika Platon dotie u vie dijaloga, a svakako im je ponajvie posveen
dijalog KRATIL. Naravno, od Platonova se vremena problematika jezika proirila, ali
veina pitanja koja susreemo u Kratilu i danas su aktualan predmet filozofskih
rasprava.
Glavnina rasprave, u kojoj sudjeluju Hermogen, Kratil i Sokrat, odnosi se na pitanje
to je temelj znaenja rijei, tonije imen(ic)a. Izloit emo relativno iscrpno tijek
rasprave, jedva dotiui veliki sredinji dio, u kojemu se pokuavaju objasniti brojni
korijeni imen(ic)a. Za utemeljena i pouzdana etimoloka razmatranja Platonovo
vrijeme oito ne bijae zrelo.

Hermogen i Kratil zastupaju posve oprena stanovita glede toga to odreuje
znaenje rijei (imen). Ta se dvojba najkrae moe saeti u dva kljuna izraza;
uoci (physei - po prirodi) ili ucoci (thesei - po pogodbi/konvenciji). Zato
sporazumno uzimaju Sokrata da arbitrira u njihovom sporenju.
Hermogen dri da znaenje rijei potjee od pogodbe/ugovora (synthke) ili
suglasnosti/priznanja (homologa), odredbe (nomos - nom) i navike odn. obiaja
(ethos - ethei). Nasuprot tome Kratil dri da rijei svoja znaenja dobivaju po prirodi
(physis physei).

Sebi svojstvenom ironijom Sokrat se najprije ograuje od uloge arbitra, jer navodno
zbog siromatva nije mogao biti dobro kolovan u gramatici, ali pristaje, zajedno sa
spomenutim sugovornicima, tragati za istinom o znaenju rijei.
Najprije propituje Hermogenovo stanovite. Hermogen na primjeru robova kojima
gospodari promijene ime, pa novo ime jednako dobro slui svojoj svrsi kao i ono
starije odnosno izvorno, nastoji pokazati da je dostatno naviknuti se na ime, ma kako
ono bilo dano ili odabrano. Sokrat odmah postavlja pitanje kompetentnosti davatelja
imena: moe li to doista biti bilo koji pojedinac (idiotes) i moe li npr. on zvati
ovjeka konjem i konja ovjekom, na to Hermogen u prvi mah bez dvoumljenja
odgovara potvrdno. Sljedee Sokratovo pitanje takoer je pertinentno: nije li istinitost
sudova koje izriemo na neki nain uvjetovana ispravnou imena koja su dio tih
sudova? Ako sudovi mogu biti istiniti ili neistiniti, moe li neka stvar imati bilo
koliko imena koja bi im proizvoljno davali pojedinci? Hermogen jo ustraje na svom
stanovitu, pa navodi primjer da istoj stvari barbari daju imena razliita od grkih, a i
razliita grka plemena istim stvarima daju donekle razliita imena. Sokrat nastoji
ostati pri problemu istine, pa pita Hermogena prihvaa li to on miljenje sofista
Protagore da je ovjek mjerilo svih stvari, drugim rijeima hoe li se i stvari
6
razlikovati kao to se razlikuju imena. Tu se Hermogen ve koleba jer se ne eli u
svemu sloiti s Protagorom. Sad Sokrat razvija misao pitajui po emu bi netko bio
mudriji od drugoga, ako svatko s jednakim pravom moe davati imena stvarima.
Sokrat dri da stvari po naravi posjeduju svoju bit. I ne samo stvari, nego i ini imaju
svoju istinsku narav. Da bismo neto inili sluimo se instrumentima, opet u skladu s
prirodom. Ako nam treba odgovarajui instrument za rezanje, zar i za in govora, koji
je takoer ljudski in, nisu potrebni odgovarajui instrumenti a to su imena (rijei)?
Ako je tome tako, moe li netko tko hoe ispravno govoriti, proizvoljno - kako mu se
svidi - nametati stvarima imena? Imena su instrumenti, zakljuuje Sokrat, a davanje
imena svojevrstan je zakonodavni in. Uitelj je, kad nas ui ispravnim imenima, u
ulozi zakonodavca (nomothts). Dapae, da bi se stvari ispravno imenovale,
zakonodavac bi trebao uiti od dijalektiara (filozofa).
Ukratko, Sokratu je bitno da se sauva kriterij istinitosti, a potpuna proizvoljnost u
davanju imena po njegovu bi sudu onemoguila takav kriterij.

Sad Sokrat postupno prelazi na razmatranje pojedinih imena, to nas ne e osobito
zanimati; spomenimo tek radi kurioziteta nekoliko primjera. Neumjesno bi bilo, dri
Sokrat, da bezboan sin u pobona oca nosi ime Teofil (Bogoljub ili miljenik Boji).
U ovom kontekstu pada mi meutim na pamet kako njemaki filozof Schndelbach
sebe predstavlja frommer Atheist, to bi u uobiajenom prijevodu bilo poboni
ateist. No 'fromm' u korijenu nema nita vezano za boanstvo, nego izvorno znai
blag, krotak, estit i slino, a tek proirenjem svoga znaenja izraz je obuhvatio, pa
onda i naglasio upravo pobonost
Prikladnom se Sokratu ini dvostrukost korijena u Zeusovu imenu (di- i ze- jer je
Zeus onaj po kojemu svi dobivaju ivot (di on zen 396a). Zaustavljajui se jo
malo na 'rodoslovlju' glavnih grkih bogova Sokrat kae kako u prvi mah izgleda
neprikladno Zeusa drati sinom Kronosa (Vremena), no onda u genitivnom obliku
Kronosa uoava korijen vou, to znai um, pa zakljuuje da je to itekako prikladno
Iako neke od Sokratovih 'etimologija' imaju odreeni arm tako npr. 421b ovoo
(ime) evocira ov (bie) na koje se odnosi traenje - oicouoi, a oqucio (istina)
evocira ucio oq (boansko tumaranje, kruenje), to planetarno popularni slovenski
filozof Slavoj iek paralelizira s tako-zvanim Freudovim radom sna, to jest
neoekivanim sastavljanjima i razdvajanjima. Meutim, bez obzira na sugestivnost i
arm, u tim 'igrama rijei' ne moe biti govora o etimoloki utemeljenim vezama. No,
premda su Sokratove etimologije neutemeljene (i sam sugovornik Hermogen obazrivo
ukazuje na tu neutemeljenost - Ti si to Sokrate doista smiono ralanio) druge su
teme vrijedne nae pozornosti.
Kao to smo uostalom rekli, za etimoloka pitanja Sokrat i Platon nisu bili spremni,
no ta su pitanja i danas tvrd orah, pa se i veliki autoriteti u mnogim sluajevima
razilaze. (Ni Heideggerove etimologije filolozi ne prihvaaju kao pouzdane, to ne
znai da one ne posjeduju odreenu sugestivnost i da ne mogu posluiti osvjetljavanju
nekog problema. Isto vrijedi i za brojne etimologije drugih znaajnih mislilaca,
ukljuujui Hegela), a upravo je zabavno kako je inae veoma kompetentni hrvatski
filolog Petar Skok, na tragu nekih starijih dubrovakih tekstova, otoke Elafite kod
Dubrovnika povezao s jelenima (elafos) umjesto s divljim maslinama (ela). Drugim
rijeima, ime su tim otocima dali stari grki zamljopisci jer se radi o otocima obraslim
divljim maslinama, a ne zato to bi svojom konfiguracijom imali nekakve slinosti s
jelenima).
Na tragu ve spomenutoga Demokritova uvida o 'nesimetrinosti' sklopa rijei i
sklopa stvari, ovdje se ini prikladnim ukazati na to da se stalna mijena jezinih
7
elemenata odvija razliitom dinamikom i razliitom logikom od mijene znaenjskih
polja. Veoma prikladnim primjerom ini mi se glagol taknuti (iz starijega oblika t-
konti), iz kojega imamo brojne izvedenice, kako glagolske (dotaknuti, ticati, poticati,
isticati), tako i imenine (toka, tonost, doticaj, poticaj itd.) pa i pridjevske (toan,
dotini, istaknuti itd.) i priloke (tono, netono). Vrijedi uoiti duboku starost
korijena ovoga glagola: on je zajedniki s nizom drugih indoeuropskih jezika:
latinskog tangere (zanimljivo, u grkom je posvjedoen samo aorist tctoev!),
talijanskog toccare, francuskog toucher, engleskog touchMeutim, dok u
hrvatskom imamo glagol bliskog znaenja dirati, iz kojega je izvedena imenica dodir,
te pridjev dirljiv, engleski za dodir zadrava rije touch, a dirljiv je touching! Touch
tovie znai i opip, ali ako se radi o opipavanju rukom, onda to engleski izrie
oblicima vezanim za prst pa na tom jeziku imamo glagol to finger sa desetak razliitih
znaenja, od kojih na hrvatskom nijedno nije povezano s prstima! Imajui u vidu ove
injenice nije udno to je filozof Max Black jednu knjigu o jeziku naslovio The
Labyrinth of Language!

Hermogen osjea da je Sokrat uzdrmao njegovo stanovite radikalnoga
konvencionalizma, ali ipak ne moe prihvatiti suprotnu, to jest Kratilovu, tezu. Na
kraju Sokratovih etimologija Hermogen stoga zahtijeva da Sokrat propita Kratilovu
tezu, prema kojoj postoji naravna prikladnost imena. Kratil to naime ustrajno tvrdi, ali
se Hermogen tui to se Kratil neka za svoje tvrenje navesti obrazloenje. Kratil
na to istie da je upravo pitanje jezika (imenovanja) moda i najtee od svih pitanja,
pa zato nije mogue rijeiti ga kratkim raspravljanjem. Na to Hermogen inzistira da se
usvoji Hesiodov savjet, to jest da se to teko pitanje barem malo po malo osvijetli,
pa se Sokrat doista prihvaa razglabanja Kratilovih stajalita, spreman (s blagom
ironijom) postati njegovim uenikom, ako ga Kratil uspije uvjeriti. Kratil dakako ima
intuiciju da Sokrat, iako nekolovan u jezikoslovlju, ima snanih nadahnua.
Sokrat nastoji zapoeti pojanjenjem polazita: ispravno ime ukazuje na narav
odreene stvari. Zato on predlae da se imenovanje odnosno davanje ispravnih imena
(to je jedno od brojnih oprimjerenih umijea) promatra po analogiji s drugim
umijeima, kao npr. sa slikarstvom. Slika je vjernija ili bolja, ako je slikar pogodio
prave boje: i viak i manjak boje ine sliku loijom. Ako davanje imena jest umijee,
tko su ovdje umotvorci? Tu vreba tekoa: umijee slikara jest stupnjevito, jedan e
portret biti bolji, uspjeliji od drugoga, no i onaj se loiji jo moe zvati portretom.
Zato se Sokratu ini da bi imena mogla biti bolja ili loija, ovisno o tome sadre li
pravu mjeru glasova i slogova: tako bi slog vie ili manje od prave mjere inio i ime
loijim. Kratil meutim istie da je s jezikom stvar bitno drugaija. Slog vie ne bi
ime inio tek loijim nego takav niz slogova jednostavno vie ne bi uope bio ime.
Tonije, bilo bi to ili drugo ime ili ne-ime. Kratil ustvari hoe rei da se neistina
jednostavno ne moe izricati. Sokrat nalazi oitu tekou za Kratilovo stajalite o
prirodnosti imena na primjeru brojeva: tko bi naao imena koja bi po naravi
odgovarala svakomu iz mnotva brojeva kad ne bismo imali konvenciju i dogovorno
im davali imena (na deset /10/ na primjer u hrvatskom dodajemo jedan /1/ pa imamo
jedanaest /11/). Stoga se Sokrat donekle slae s Kratilom da bi bilo idealno da imena
slie stvarima, ali mu se taj ideal ini nedostinim, pa dri da je nuno posluiti se i
konvencijom. Zatim Sokrat nainje drugo pitanje: emu imena slue? Po Kratilu ona
daju obavijesti o stvarima: tko poznaje imena poznaje i stvari to ih imena izraavaju.
No Sokrat upozorava Kratila da po njegovu poimanju vie imena izrie mijenu u
stvarima, a da nas to dovodi do pitanja istinite spoznaje. Jedna te ista rije moe
sadravati glasove suprotne naravi, npr. r i l. Ako su prvi davatelji imena u tome
8
inili pogreke, to smo dalje te pogreke bivaju veima. Ako nam pak imena slue
da spoznamo narav stvari, kako su prvi davatelji imena znali dati prava imena? Oni su
morali prvo poznavati narav stvari da bi im dali prava imena. Kratilovo stajalite
zapravo ga nuno dovodi u krug (klasino se to zove circulus vitiosus). To nas onda
dovodi do zakljuka da se stvari mogu spozna(va)ti i bez imena. Nadalje, ako su stvari
u stalnoj mijeni to je s dobrom, ljepotom i slinim stvar(nost)ima? Ono to je u
stalnoj mijeni ne moe (po Sokratu, a tako i po Platonovu miljenju) biti predmetom
istinske spoznaje. Ukratko, Sokrat je naznaio da oba suprotstavljena stanovita
nailaze na tekoe: ni proizvoljna konvencionalnost ni potpuna prirodnost ne dovode
do uvjerljivog poimanja znaenja, kao kljunog pitanja jezika. Uostalom, ovdje se
valja podsjetiti da imena nastaju i ive ne samo konvencijom u smislu pogodbe nego
(ive) i navikom (ethei), a nije bez osnova kazano navika je druga narav! Stoga
Sokrat savjetuje Kratilu da dobro promisli i ne prihvaa olako i nekritiki
heraklitovsko poimanje stvari kao stalno protjecanje i mijenu. Moda tome i jest tako,
ali vjerojatno nije. Kad nae istinu neka doe podijeliti je sa Sokratom: o jeziku dakle
valja i dalje promiljati

Dvojbe o jeziku susreu se i u nekim drugim Platonovim dijalozima (npr. u Fedonu, a
osobito u Sofistu, gdje se osim pitanja imena nainje i pitanje iskaza - rhema).

Jedno je sigurno: Platon veoma misaono ukazuje na niz problema to ih namee
razmatranje jezika, ali je oito neadekvatno osloniti pitanje naravi jezika na puke,
neutemeljene etimologije. Zato se ini da je upravo nadopunjavanje Platonovih
fundamentalnih i seminalnih miljenja sa sustavnim znanstvenim razmatranjem
jezika bitno za cjelovito poimanje jezika.

Od imena prema znaku

Ovim se ne eli rei da u meuvremenu, izmeu Platonivih dijaloga i moderne
lingvistike, nema relevantnih razmatranja jezika. Nisu u tom pogledu bez vrijednosti
ni Aristotelovi logiki spisi (Kategorije i O tumaenju pa i Metafizika), pa ni spisi
njegovih neoplatonistikih komentatora. Gotovo cijelom povijeu filozofije provlai
se problem takozvanih univerzalija, kojemu je zaetak u Porfirijevu komentaru
zvanom Uvod (Introductio - Eisagog). Tu Porfirije navodei 'predikabilija' rod
(genus), vrstu (species), razliku (differentia), znaajku (proprium) prigodak
(accidens), kae da ne e govoriti o tomu opstoje li recimo rodovi i vrste ili pak
poivaju samo u golim mislima; jesu li, ako opstoje, tjelesni ili pak netjelesni; jesu li
potom odvojeni od osjetnina ili opstoje s obzirom na njih - latinske im nazive
navodim iako je izvornik grki jer su upravo u latinskom obliku stoljeima muili
filozofe.

Glede Aristotela valja napomenuti barem to da on vie ne pozna Platonovo kolebanje
izmeu prirodnosti i konvencionalnosti rijei. On je bez dvoumljenja konvencionalist.
Uz to valja pripomenuti i to da se preesto bez pokria generaliziraju suprotnosti
izmeu ova dva filozofa. Istina je da je Aristotel 'kategoriniji', pa ondje gdje Platon
ostaje bez odgovora on daje odgovor, ali neoplatonisti nisu bez razloga traili i
nalazili vie slaganja nego suprotstavljenosti meu tom dvojicom zaetnika
sustavnijeg razmatranja filozofijskih pitanja. Upravo u jednomu od prvih pitanja
nazivlja u jeziku oni su na primjer suglasni. U obojice izrazi (onoma) i
9
(rma) oznauju ime i glagol (ovo posljednje jo i rije u smislu besjede ili iskaza), a
ne subjekt i predikat, kako se ponegdje neoprezno prevodi.
Aristotel napominje da i neartikulirani ivotinjski glasovi imaju znaenje (tu je
znaenje oigledno 'prirodno', ne konvencionalno!), ali ne doseu status imena
odnosno imenice. Temeljnu razliku izmeu imenica i glagola Aristotel vidi u
vremenitosti glagola (u njemakom se glagol zove Zeitwort 'vremenita rije'). Da bi
to ilustrirao Aristotel daje primjer jedne imenice i jednoga glagola s istim korijenom:
(higieia) je imenica (zdravlje), a (higiainei) je glagol (zdrav biti,
'zdraviti'). Upravo meutim ovi primjeri ukazuju na to kako je teko definirati rijei
kao jezine jedinice. Dok naime grku imenicu prevodimo hrvatskom imenicom,
grki smo glagol primorani prevesti dvodijelno, pomonim glagolom i pridjevom
istovjetnoga korijena s grkom imenicom. U mnogim jezicima uz imenicu ide
odreeni ili neodreeni lan, pa valja rei da u tom sluaju pred sobom imamo dvije
rijei. Niz jezika, koji takoer poznaju lan, ne piu lan ispred imenice i odvojeno od
nje, nego na kraju imenice, bez odvajanja: takav je sluaj s rumunjskim te sa
skandinavskim jezicima, danskim i vedskim. Tako je biblija na njemakom die Bibel,
a na vedskom Bibeln. Brojni njemaki glagoli u odreenim sklopivima odvajaju
naglaeni prvi slog od korijenskoga dijela. Na primjer sich vorbereiten na njemakom
znai pripremati se (ili: pripremiti se, jer njemaki ne pravi morfoloki ovu za hrvatski
vanu razliku izmeu svrenog i nesvrenog oblika!), ali dok reenicu Treba se
pripremati! prevodimo s Du sollst dich vorbereiten!, reenicu On se ne
priprema ne smijemo prevesti s Er vorbereitet sich nicht nego s Er bereitet sich
nicht vor! Isti dakle glagol jednom susreemo kao jednu rije, drugi put kao dvije
rijei, ukoliko rije shvaamo kao izdvojiv isjeak govornog lanca. To nas moe
podsjetiti i na 'dvojno' to jest sad estino, sad valno - ponaanje materije na mikro-
razini. Drugi zgodan primjer koji nam pokazuje kako nije lako iz govornog lanca
izdvajati jedinice kojima emo priznati rang rijei imamo u talijanskom terminu
vicecaporedattore, to na hrvatskom moemo prevesti samo s tri odvojena termina:
pomonik glavnog urednika!

Govorei o imenicama, Aristotel dri vanim istaknuti i to da ime(nica) u kosim
padeima, na primjer Filona ili Filonu, nema isti rang: 'Filona' po njemu nije
(samostalna) ime(nica) nego samo pade - te (ptsis).
Uz ovo se vee i delikatno pitanje za koje isjeke govornog lanca moemo rei da
nose neovisno znaenje. Aristotel reenicu naziva imenicom (logos), a neki
reenini dijelovi imaju neovisno znaenje, no taj (relativno) neovisni izriaj on
oznauje kao (fasis), to jest kao izriaj koji jo nije nositelj suda/stava. Tek na
razini reenice znaenje moe dosegnuti rang suda/stava.

Iako svaka reenica ima znaenje Aristotel izdvaja kao sudove, odnosno tvrdnje, one
reenice koje imaju svojstvo istinitosti ili neistinitosti. Ta se 'iskazna' reenica zove
ot (logos apofantikos). Takva pak reenica moe biti potvrdna -
(katafasis) ili nijena - t (apofasis).

I neki su stoiki fragmenti takoer vrijedni i zanimljivi. Klasina je stoika analiza
znaka (semeion) na semainon (osjetni/aistheton zvuk-oznaitelj), semainomenon
(inteligibilni pojam/noeton-oznaeno) i tynhnon (stvar na koju se pojmom cilja) te
lekton (nematerijalni sadraj).

10
Kod sv. Augustina susreemo znaajnu novost, koja meutim svoju motivaciju crpi
prvenstveno iz teoloke problematike. Trojstveno poimanje boanstva u kranstvu
nalazi svoj izraz u pojmu bogo-ovjeka Isusa Krista, Rijei i savrenoj slici Boga Oca.
Stoga Augustin posee i za platonskim dvojstvom naravnih i konvencionalnih odlika
jezinog znaka. On prvo usvaja stoiku ralambu: signum (znak), signans
(oznaitelj) i signatum (oznaeno). Govorei pak relativno iscrpno o znacima lui
prirodne i konvencionalne znakove. Tako je u latinski jezik prenesen u biti stoiki
nauk o znaku. Pri tome je vano, a na to upozorava Umberto Eco, jo jednom
podsjetiti da se u Platonovu Kratilu ne govori o znacima nego o imenima, to nam
govori da je Augustin uinio znaajan korak u proirenju teorije (jezinog) znaka.
Augustin definira znak kao stvar koja nam 'doziva' u pamet neto drugo, mimo svoga
lika (res, praeter speciem quam ingerit sensibus, aliud aliquid ex se faciens in
cogitationem venire - Stvar koja pored lika, koji unosi u osjetila, ini da u misao ue
neto razliito od nje/t.j. dotine stvari - De doctrina christiana, II, 1, 1). Tu se ve
nazire kako je pitanje znaenja sloeno. Eco kao ilustraciju sloenosti znaka navodi
primjer crvene zastave sa srpom i ekiem koja je znak komunizma. Ovdje oznaitelj
s oznaenim stoji u odnosu ekvivalencije (p q). Ako pak vidimo nekoga tko nosi
zastavu sa srpom i ekiem onda emo pomisliti da je taj vjerojatno komunist. Ovdje
znaenje ne uspostavlja odnos ekvivalencije nego implikacije (p q). Prvotno se
rijei nije poimalo kao znakove. Glasoviti Heraklitov izriaj: Gospodin (boanstvo)
ije je svetite u Delfima niti kazuje (lgei) niti skriva (kryptei) nego naznauje
(semainei) jasno pokazuje da glagol 'semainein' ovdje nije u funkciji povezivanja
oznaitelja i oznaenog nego u smislu davanja miga ili sugestije. 'Semeion' je i
simptom, ali svakako ne imenica. Tek Augustin stoiko artikuliranje znaka na
semainon i semainomenon primjenjuje na govor. Kad je pak rije o govoru, odnosno
kad je govor o rijei(ma) Augustinu je veoma vano razlikovanje izvanjske,
izgovorene rijei (verbum vocis) i one neizgovorene rijei, rijei uma (verbum mentis)
kao njezina unutarnjeg ekvivalenta.

I kod skolastika je pitanje znaenja bilo veoma aktualno. Iako se redovito osvru na
Aristotelove zasade, oni povezuju Aristotetlove i Augustinove motive pa se postupno
sve vie osamostaljuju i formiraju osebujna gledanja na pitanja odnosa izmeu rijei,
miljenja i stvari (vox intellectus res /glas-(raz)um-stvar). Ve kod ranih
skolastika, na primjer sv. Anzelma nailazimo na intrigantna razmatranja jezine
problematike. Profesor D. P. Henry za moto svoje knjige o odnosu logike i metafizike
u skolastika uzima veoma misaoni iskaz sv. Anzelma: Non tantum debemus
inhaerere improprietati verborum veritatem tegenti quantum inhiare proprietati
veritatis sub multimodo genere locutionum latenti (Ne trebamo se toliko drati
nepodesnosti rijei koja zastire istinu, koliko eznuti za vlastitou istine koja se
skriva pod mnogovrsnou izriaja prijevod moj). Skolastiko uenje o tzv.
supozicijama vie je vezan za povijest logike i njezine veze s ontologijom pa se ovdje
moemo zadovoljiti s kratkim pregledom Ockhamovih pogleda na jezik i znaenje.
Pozivajui se na Boetija Ockham napominje da valja razlikovati tri vrste govora:
pisani, izreeni i poimani. Svakom od njih pripadaju i odgovarajui termini. Pisani
termin nalazi se na nekoj materijalnoj podlozi i dostupan je oku, izgovoreni termin
moe se uti uhom, dok poimani termin nije dostupan ni oku ni uhu, nego je odreeni
utisak u dui. Glede ovoga posljednjega Ockham se poziva i na svetog Augustina i na
Aristotela. Ve smo spomenuli kako je Augustin razlikovao unutranju rije (verbum
mentis) od one izgovorene (verbum vocis). Aristotel pak, podsjea Ockham, kae da
su glasovi znaci utisaka u dui: Aristotelov izraz za te utiske jest touoo
11
(pathmata), a Ockham napominje da i Boetije govori slino kad kae da glasovi
oznauju pojmove.
Ockham naglaava i vanu razliku izmeu navedenih termina: pojmu kao utisku u
dui znaenje je prirodno, dok i izgovoreni i pisani termini znaenje imaju tek
pogodbom, to jest konvencijom.
Otuda opet slijedi jo jedna daljnja razlika: znaenje mislenoga termina ne moemo
nikakvom pogodbom ni dogovorom mijenjati, dok se znaenje izgovorenih i pisanih
termina pogodbom moe mijenjati.


II. DIO - RAZVOJ ZNANSTVENOG POIMANJA JEZIKA

Za cjelovito tematiziranje jezika moralo se ekati do prijeloma osamnaestog i
devetnaestog stoljea kad je otkrie duboke srodnosti svih indoeuropskih jezika
(vezano ponajvie za Franza Boppa) pokrenulo dotad nevieno zanimanje za pitanja
jezika.

Prvo razdoblje poredbene lingvistike bilo je usmjereno ponajvie povijesnim
pitanjima, prema ralanjenju velike indoeuropske (u poetku zvane i indogermanske)
jezine zajednice i pokuajima rekonstrukcije indoeuropskog prajezika. Ambicije su
ile i dalje: tragalo se za kolijevkom svih jezika. Ta su se nastojanja naravno pokazala
bezizglednima pa se konano nametnulo i kljuno pitanje: koji je pravi predmet
jezikoslovlja lingvistike.

Uza svu vrijednost i zanimljivost starih tekstova naenih na glinenim ploicama koji
su iznenaujue uspjeno deifrirani i tako davali klju za rekonstrukciju rodoslovlja
nekih drugih, neindoeuropskih jezinih porodica, za izvornu stvarnost jezika pravo je
gradivo vie govorni nego pisani jezik. Meu nepreglednim mnotvom znanstvenih
teorija jezika nama se ine filozofski osobito relevantnima dva veoma razliita
pristupa: strukturalistiki i generativno-transformacijski. Razlike ovih dvaju pristupa
na odreen nain zrcale i ve stoljeima uvrijeenu dvojnost empirizma (tipini
zastupnik John Locke) i racionalizma (tipini predstavnici Ren Descartes i Gottfried
Wilhelm Leibniz).


A. FILOZOFSKI ASPEKTI I IZAZOVI STRUKTURALNE LINGVISTIKE

Strukturalizam Ferdinanda de Saussurea

Nakon to je jezikoslovlje pod odluujuim dojmom svrstanosti jezika u velike
obitelji i otkria 'glasovnih zakona' stotinjak godina ponajvie prouavalo njihove
'genealoke' veze i unutranji razvoj, odluujui korak u novom usmjerenju
jezikoslovlja dao je vicarski jezikoslovac Ferdinand de Saussure. On je u tri
akademske godine, 1906/07, 1908/09 i 1910/11 na enevskom sveuilitu odrao
predavanja na temelju kojih je nastalo djelo Cours de Linguistique gnrale (Teaj
opeg jezikoslovlja). Djelo je objavljeno posthumno, to znai poslije njegove smrti.
Prireivai, Charles Bally i Albert Sechehaye, u de Saussureovoj ostavtini nisu nali
dovoljno materijala pa su se posluili i biljekama njegovih sluatelja. Zato nas ne
treba uditi to u tom djelu nalazimo i poneku nedosljednost: takva su djela skolastici
12
nazivali reportationes ili reportata (za njihov sadraj ne odgovara autor, jer nisu u
cijelosti njegovo djelo cjelovito autorsko djelo moglo se zvati ordinatio).
De Saussure je svjestan da je njegov pristup jeziku bitno nov pa istie da je jezik prvo
bio predmetom normativne discipline, to jest gramatike, zatim filologije, to jest
prouavanja temeljenog na tekstovima, a tek sad postaje poredmetom istog
opaanja.
Bezizgledno je prema de Saussureu - nastojanje obuhvatiti jednim djelom
sveukupnost jezine stvarnosti koju u francuskom oznauje naziv langage (itaj:
langa). Zato se de Saussure usredotouje na langue (itaj:lang), a to je po njemu
sustav znakova koji odgovaraju idejama. Time se, uz ostalo, hoe rei da mimo i
iznad razliitih organa koji sudjeluju u govornoj aktivnosti ovjek posjeduje jednu
openitiju mo (une facult plus gnrale) koja vlada znakovima. S obzirom da
jezine zakonitosti nisu lako uoljive, de Saussure se slui nizom poredaba. Jezik
(langue) slii simfoniji: realnost je simfonije neovisna o nainu na koji je izvode
glazbenici pojedinog orkestra. Izvoaku stranu jezika de Saussure naziva parole. Da
bi govorna aktivnost (parole) mogla biti razumljiva nuan je sustav (langue), iako
parole injenino i povijesno prethodi. Oba ova vida jezika nerazdvojno su povezana:
langue je ujedno instrument i proizvod govora (parole). No kako je nemogue
istodobno ii objema stazama koje se neumoljivo ravaju, sustav (langue) zadrava
logiko prvenstvo kao prvotni predmet lingvistike. Bitni razlog de Saussure vidi u
tome to je svojom cjelinom jezini sustav kao drutvena injenica (langue) u masi
govornika, dok je govorna aktivnost (parole) individualna. Ova dakle podjela
razdvaja ono to je drutveno od onoga to je individualno, a ujedno po de
Saussureovu miljenju ono bitno od onog manje bitnoga.
Da bi pojasnio ideju sustava u jeziku de Saussure posee za usporedbom koja je vrlo
znakovita: to je igra aha. Ona posve zorno istie u prvi plan formalnu sastavnicu na
raun materijalne. Bitan je broj figura, njihov raspored i pravila kretanja figura, a
posve nebitan materijal od kojeg su napravljene figure i njihova veliina. Nebitno je i
to da je ta igra potekla iz Perzije. Bitno je ono to se ne moe mijenjati a da se ne
promijeni sustav. Ne znamo tko je prvi uporabio tu usporedbu sa ahom. No znaajno
je da ju je sigurno rabio i Gottlob Frege, utemeljitelj moderne formalne logike, a
moda jo znaajnije to to i Ludwig Wittgenstein, kojega je upravo upoznavanje
Fregeovih ideja definitivno odvelo na put filozofije, ideju ili pojam (jezine) igre uzeo
za ideju vodilju u poimanju stvarnosi jezika.
De Saussure je, polazei od toga da je jezik bitno sustav znakova, svjestan da to
svojstvo povezuje jezik s nizom drugih znakovnih sustava. On zato postulira jednu
iru znanost o sustavima znakova koja bi se zvala semiologija. Tako bi lingvistika bila
tek dio semiologije. U nedostatku te znanosti de Saussure postavlja nekoliko teza o
naravi jezinog znaka.
Znak se najprije sastoji od dvije sastavnice: signifiant (itaj: sinjifin - oznaitelj) i
signifi (itaj: sinjifi - oznaeno). Poput dviju stranica jednoga lista oni su, po de
Saussureu, u strogoj korespondenciji. Oznaitelj je zvuna slika, a ono oznaeno
mentalna.
Jezini znak ima dva osnovna svojstva. To su arbitrarnost i linearnost. Arbitrarnost
podsjea na ono to u Platonovu dijalogu zastupa Hermogen; no to nipoto ne znai
proizvoljnost (emu je dosta blizu Hermogen, kako je prikazan u predmetnom
dijalogu, Kratilu) ili slobodu. Arbitrarnost jednostavno znai nemotiviranost i
nepostojanje prirodne veze izmeu dviju sastavnica jezinog znaka. Iznimka su u tom
pogledu onomatopeje, no one su prema de Saussureu - u jezicima marginalna
13
pojava, a ak i onomatopeje od jezika do jezika ipak poprimaju drugaije likove
(hrvatski pijetao glasa se s kukuriku, a njemaki s kikeriki!).
Linearnosti jezinog znaka de Saussure pridaje dalekoseniju vanost. Govor se
odvija u vremenu, a ono je jednodimenzionalno i jednosmjerno (pismo je
dvodimenzionalno i simultano dostupno pa se stoga neko pismo ita s lijeva na desno,
drugo s desna na lijevo, tree odozgor prema dolje). Uslijed linearnosti svaki
element sustava moe se odrediti opozicijom prema onomu koju mu prethodi i onomu
koji slijedi u govornom nizu/lancu, ali i s onim odsutnima koji bi mogli biti na tome
mjestu. Zato se u de Saussureovoj teoriji jezika upravo opoziciji pridaje kljuna uloga
u funkciji znaenja. Govorei o cjelini jezinog znaka de Saussure kae da u jeziku
(langue) postoje samo razlike: jezini sustav jest po njemu niz glasovnih razlika
kombiniranih s nizom razlika razliitih ideja. Ta dva zdruena niza po de Saussureu
tvore sustav vrijednosti.
Tako dolazimo do jo jedne de Saussureove znaajne dihotomije: odnos u prisutnosti
jest sintagmatian a odnos u odsutnosti asocijativan (u kasnijoj je lingvistici umjesto
Saussureove asocijativnosti prevagnuo naziv paradigmatinosti).

Primjer: Predsjednik Bush pokree rat (sintagmatiki niz)
x x x x
Profesor Supek zagovara mir
x x x x
Premijer R a a n ne zna to bi

(Predsjednik, Profesor i Premijer su u asocijativnom ili paradigmatinom nizu, a tako
i Bush, Supek i Raan)
Jo je jedna de Saussureova dihotomija ostavila dubok trag, osobito u francuskom
strukturalizmu, ali i ire. To je dihotomija: sinkronija / dijakronija. Sinkronija se
sastoji od elemenata koji su istovremeno prisutni u jeziku te praktiki sainjavaju
njegovu gramatiku. Moe se zvati i statikom lingvistikom. Iako postoje brojne
povijesne gramatike za de Saussurea nije mogua povijesna gramatika, jer
gramatika mora povezivati istovremeno vaee elemente jezinog sustava. Pojedine
se promjene u jeziku svakako mogu pratiti pa i on navodi primjere promjena unutar
romanskih jezika. No teko je ustanoviti je li neka promjena plod pritisaka, odnosno
utjecaja jednoga sustava na drugi (na granicama govornih podruja), ili se radi o
pozajmicama, ili pak o inovatorstvu darovitih lanova govorne zajednice, ili prestine
drutvene skupine.
Moda je donekle jednostrano de Saussureovo gotovo iskljuivo ostajanje pri
sinkronijskom promatranju jezika. Meutim, on govori i o jezinoj mijeni. Ona je
neminovna, dapae upravo fatalna, ali i neprogramirana. Uz to i nesvjesna. De
Saussure je moda previdio injenicu da unato neprogramiranosti i u jezinoj mijeni
ima sustavnosti. On je dao prednost opisivanju jezika pred propisivanjem jezinih
normi. S druge strane, definirajui jezik kao drutvenu injenicu ostavio je
mogunost da se jeziku pristupa i iz drugih perspektiva (na naoj novijoj i najnovijoj
povijesti vidimo koliko je jezik i vru politiki problem).

Prednost formalnog elementa nad materijalnim, prednost posredno dostupnog sustava
nad neposrednim iskustvom govora te transcendentnost i nadmo drutveno (za)danih
struktura s obzirom na pojedinca opravdavaju de Saussureov status glavnog zaetnika
strukturalizma. S obzirom na to da je nedovoljno poznat njegov ivotopis teko je
ocijeniti tko je sve i u kojoj mjeri utjecao na njegova gledita. Iako on izriito
14
spominje jezikoslovca Dwighta Whitneya ini se da je jo znaajniji utjecaj sociologa
Emilea Durkheima: to se moe zakljuiti prije svega po uestalosti kojom on
karakterizira jezik kao drutvenu injenicu (fait social- itaj: fe sosial). Durkheimu tu
zaslugu izriito pripisuje Antoine Meillet koji je bio de Saussureov uenik u Parizu
(prije enevskih predavanja). Meillet naime ve 1906. istie: (Jezik) tono ulazi u
definiciju koju je predloio Durkheim. S druge strane stoji injenica da je i Dwight
Whitney isticao da je jezik drutvena injenica, no mi emo ostaviti postrani pitanje
tko je od dvojice spomenutih autora prvi istaknuo drutveni karakter jezika.
Ve spomenuta usporedba sa ahom daje slutiti da je de Saussure pratio i razvoj
moderne formalne logike. Ne radi se naime samo o tome da istu usporedbu nalazimo
kod Fregea. Jo je indikativnija injenica da protiv Wundtova psihologistikog
poimanja polemiki nastupa de Saussureov uenik Antoine Meillet, a znamo da je kod
Fregea upravo antipsihologizam odluujui motiv za nove osnove logike i matematike
(i Husserla u Logikim istraivanjima takoer vjerojatno i pod Fregeovim utjecajem
- odlikuje antipsihologizam).

Uz utjecaj tadanje sociologije i novonastajue logike sigurno je bio znatan i utjecaj
teorije vrijednosti koja je u ono vrijeme bila vrua tema meu ekonomistima.
Naglasak na drutvenom karakteru jezika time je i dodatno pojaan. De Saussure na
vie mjesta istie analogiju izmeu lingvistike i politike ekonomije. Kao to se studij
politike ekonomije razlikuje od studija ekonomske povijesti tako i u lingvistici
razlikujemo sinkronijski pristup od dijakronijskog. Usporedo s time postoji i unutar
sinkronije obiju disciplina (politike ekonomije i /sinkronijske/ lingvistike)
ekvivalentnost meu stvarima razliitih redova, to jest ekvivalencija izmeu rada i
plae u ekonomiji te izmeu oznaenoga i oznaitelja i lingvistici.
Analogija izmeu znaenja i vrijednosti u Coursu se veoma esto naglaava. A
barem trojica meu tada vodeim ekonomistima govore o vrijednostima na nain koji
dade naslutiti da ih je de Saussure poznavao. Tako npr. Cournot kae: Postoje samo
relativne vrijednosti; htjeti drugaije vrijednosti bilo bi u proturjeju s pojmom
razmjenske vrijednosti(isticanje: A..) On je prvi uputio ekonomiju prema
matematici: vrijednost je logiko-matematiki odnos, to vrlo dobro korespondira s de
Saussureovom igrom korespondencija koja ne proizvodi supstanciju nego formu. De
Saussureov izriaj da se pojam identiteta poklapa s pojmom vrijednosti i obratno u
skladu je s Cournotovim poimanjem vrijednosti.
Engleski ekonomist Jevons jo je izriitiji: Vrijednost po njemu ne oznauje ni
koliinu neke stvari ni njezina svojstva. Vrijednost je jednostavno okolnost da se ona
razmjenjuje s bilo kojom drugom u odreenom omjeru. Poto je ta mrea odnosa
podlona stalnoj mijeni Jevons kae da razmjenu mogu obraivati samo pod statikim
vidom, to neodoljivo podsjea na de Saussureovu odluku za sinkroniju koju on na
nekim mjestima i naziva upravo statikom lingvistikom.
Njemaki sociolog G. Simmel, koji je upravo 1900. objavio uveno djelo Filozoija
novca (Philosophie des Geldes) takoer iznosi neke teze koje lako podsjeaju na de
Saussurea. Vrijednost nije u stvarima, nju odreuje ovjek: ona je dakle
konvencionalna. No istodobno je i objektivna jer je neovisna o individuama,
proizvodi je mehanizam razmjene. Iznad svega je indikativna teza da vrijednost sve
vie pokazuje tendenciju da postane znakom: materija biva sve manje pertinentnom.
Meutim, pojam pertinencije, bitan za opu lingvistiku, pravo je istaknuo tek N.S.
Trubeckoj.


15
Praka kola
jest naziv za skupinu lingvista koju je okupio V. Mathesius 1926. a koja se na I.
meunarodnom lingvistikom kongresu u Haagu 1928. afirmirala kao neupitno
vodea snaga u produbljenom studiju jezika na tragu de Saussureovih ideja. Grupi su,
pored nekoliko ekih lingvista, pripadali i lingvisti iz drugih naroda. Ustvari su
najznaajniji bili oni ruski, Nikolaj Sergejevi Trubeckoj, Roman Jakobson i Sergej
Karevski. Oni su se stjecajem razliitih okolnosti nali u Pragu. Trubeckoj je, kao
izdanak plemike obitelji poslije komunistike revolucije 1920. emigrirao u
Bugarsku, a Jakobson je doao u Prag kao kulturni atae sovjetske Rusije, dok je
Karevski onamo doao iz vicarske. Njihova ogromna erudicija svjedoi o tome da
je predrevolucionarna Rusija u mnogome bila iznimno snana kulturna sredina.
Prvih desetak godina dominantna je figura bio N.S. Trubeckoj (1890-1938),
slobodarski orijentiran (otac mu je bio rektor Moskovskog sveuilita i pripadnik
kruga Vladimira Solovjeva, znamenitog mislioca koji je nastojao ujediniti Rusku
pravoslavnu crkvu s Katolikom i borio se protiv zapadnoeuropskog pozitivizma).
Trubeckoj je od 1922.-1938. drao katedru slavistike na Bekom sveuilitu. Umro je
naalost prerano u 48. godini uslijed ikaniranja od strane nacista, kojima se zamjerio
jednim lankom protiv rasizma. Epohalno je njegovo djelo Grundzge der
Phonologie (Osnove fonologije). Kao to je de Saussure iz nepreglednog obilja
reenica koje su mogue u jeziku izvukao sustav (langue) koji ih omoguuje, tako
je Trubeckoj ustanovio da se iz slino nepreglednog obilja konkretnih glasova za
svaki jezik moe izdvojiti karakteristian sustav fonema, njih dvadesetak, na temelju
niza opozicija (vokali/konsonanti, zvuni/bezzvuni konsonanti i tsl.). Trubeckoj
istie da je bitno razlikovanje fonologije od fonetike. Fonologija spada u lingvistiku
langue-a, a fonetika u lingvistiku parole (ili u stilistiku). Fonetika razvrstava glasove
po zvunoj materiji, a da bi neka opozicija bila fonolokog a ne tek fonetikog ranga
ona mora biti u slubi razluivanja intelektualnog znaenja. To se zove pertinencijom.
Mogu biti od govornika do govornika - veoma izrazite razlike u izgovoru pojedinih
glasova, no u govornom su procesu to samo varijante. Fonemi su logike tvorevine.
Fonem je klasa svih svojih varijanata. Jedan od pretea moderne lingvistike poljski
jezikoslovac Baudouin de Courtenay poimao je fonem psihikim ekvivalentom
govornog glasa. No takvo poimanje lingvistici bi oduzelo suverenost: znailo bi da ta
znanost ne moe definirati svoj predmet. D. Jones je pokuao definirati fonem
akustiko-artikulacijski kao klasu srodnih glasova. No to je definicija putem identiteta
a ne putem opozicije, razlike, kao kod Trubeckoja. Do klase se dolazi pomou
apstrakcije, a ona mora iskazati gledite s kojeg je poduzeta. Tek u odnosu prema
drugom moe biti potpuna definicija; a to nas vodi k Trubeckojevom poimanju.
Fonologija ustanovljuje ne samo statike i bilateralne odnose meu fonemima nego i
pravila njihova kombiniranja u morfeme. To se naravno puno razlikuje od jezika do
jezika. U burmanskom su jeziku navodno sve rijei jednoslone pa se morfemi
oblikuju samo po jednom pravilu: suglasnik + samoglasnik (bilo koji). Japanski ima
osam pravila za kombinacije, a engleski ih ima ve tako mnogo da ih B. Trnka donosi
na 22 stranice. Izmeu morfoloke i sintaktike razine za neke je jezike (osobito
slavenske) prikladno priznavati i tzv. morfo(fo)noloku razinu. Uzmimo za primjer
hrvatski: vie desetaka hrvatskih rijei imaju u osnovi isti morfem koji moe ima ak
est fonolokih realizacija (polagati, polog, lei, uleknut, leati, poloiti), od toga
etiri u istoj poziciji. Morfemi se zatim kombiniraju u rijei, pa rijei u reenice.
Trubeckojev mlai kolega Roman Jakobson takoer se rodio u Moskvi. Na
spomenutom kongresu u Haagu on je zajedno s Trubeckojem i Karevskim prikazao
teze o fonologiji. Kako je imao sreu dugo nadivjeti Trubeckoja nastavio je razvijati
16
fonologiju, ali i niz drugih lingvistikih i srodnih disciplina, osobito teoriju
knjievnosti s naglaskom na poetici, prije svega analizirajui moderne ruske pjesnike
(Hljebnikova i Pasternaka).
Na tragu Trubeckojevih fonolokih gledita on je razvio i univerzalnu fonologiju na
binaristikim (dihotomijskim) osnovama. Razvijajui teoriju razlunih crta koje tvore
pojedine foneme Jakobson je donekle odstupio o jedne de Saussureove dogme, tj. od
linearnosti oznaitelja (signifianta). Fonem naime nije crta nego akord, snop
svojstava. Dovodei pak u pitanje dogmu arbitrarnosti znaka Jakobson se poziva na
puno autora, sve od Platona pa do svojih suvremenika, osobito na Francuza Emila
Benvenistea i danskog mislioca Otta Jespersena

Iz obilja irokog spektra Jakobsonovih radova ini mi se osobito zanimljivim izdvojiti
njegove vie puta izlagane - opaske o dva pola jezika i dva tipa afazije, koji se
uzajamno osvjetljuju. Analizirajui najtipiniju i najbitniju jezinu situaciju
razgovor Jakobson konstatira da sudionici, koji se izmjenjuju u ulogama govornika
i sluatelja, moraju raspolagati s vie-manje istovjetnom zalihom jezinih sredstava.
Iz te zalihe govornik u skladu sa svojom zamisli prvo ini izbor, a potom kombinaciju
kojom izabrana sredstva povezuje u govorni lanac, uvaavajui ogranienja koja
namee gramatika danoga jezika. Radi se o vrlo sloenom kombiniranju znamo li da
ve fonem predstavlja kombinaciju razlunih crta; fonemi se ulanuju u morfeme opet
uvaavajui fonoloko-gramatika ogranienja.
Moe se ak govoriti i o jednome meu-koraku unutar reenice, jer se esto sluimo
gotovim izriajima-kovanicama (npr: vie-manje, bre-bolje, i-tako-dalje i tsl.). Na
razini reenice sintaktiko-gramatika ogranienja prestaju, ali da bi govor sauvao
suvislost i reenice se povezju potujui odreeni kontinuitet teme, no svakako je
vidljivo da na razini fonema vlada ista nunost (sloboda ravna nuli) a na razini
reenice imamo ve znatan stupanj slobode. Spomenute radnje izbora i kombiniranja
uvjetovane su dvjema osovinama koje je definirao de Saussure: selekcija se vri po
asocijacijskoj osi, a kombinacija ostvaruje sintagmatiki niz. Srodna je i misao
amerikog filozofa C. S. Peircea, koji istie da se pri otkrivanju smisla moramo
obratiti na kodeks i kontekst. Upravo ovaj dvostruki karakter jezine aktivnosti
uvjetuje podjelu govornih poremeaja, tj. afazijskih pojava u dvije osnovne skupine:
nered u slinosti i nered u slijedu (suvislosti).
Bolesnik sa smetnjama iz prve skupine nije u stanju nekoj rijei nai sinonim pa cijele
skupine zamjenjuje izrazom stvar. Grevito se dri konteksta, jer mu je asocijativna
osovina nemona. Moe doi ak dotle da ne umije rei Pada kia, ako se to ne
zbiva pred njegovim oima. On iz reenice najprije gubi subjekt, jer je to
najneovisniji lan, dok najlake preivljuju veznici i pomni glagoli, jer su posve u
slubi konteksta. Ako ga se upita kako se kae no (na pitanje to je ovo?) rei e
za rezanje, drugim rijeima u njemu odmah oivljuje sintagma umjesto paradigme.
Jakobson ovaj poremeaj izraava i tehnikim izrazom simbolike logike: to je nemo
da se razlikuje meu tzv. predmetnim jezikom (object language) i meta-jezikom.
Svako pitanje o prvom ini taj jezik predmetom i iziskuje meta-jezik kao novu, viu
razinu. Neka rije u govoru nadomjeta se sinonimom u svrhu boljeg razumijevanja;
to je ustvari stegnuta metajezina radnja. Ako kaemo neizvjesnost, to jest
nesigurnost mi sugovorniku kaemo: U naem rjeniku (kodeksu) neizvjesnost
znai isto to i nesigurnost.
Naravno da nemo uporabe sinonima za sobom povlai i nemo afazinog bolesnika
da se slui heteronimima, tj. odgovarajuim rijeima drugog jezika, pa i svoga
knjievnog jezika (ako se taj govornik slui nekim dijalektom). U krajnjoj liniji on se
17
zatvara u tzv. idiolekt, svojevrstan osobni jezik, tek djelomino sukladan s jezikom
zajednice.

Druga vrsta bolesnika, kod kojih postoji nered u slijedu jezinih jedinica, imaju
uporite u asocijativnoj ili paradigmatinoj osi. esto se povrno kae da se govor
sastoji od rijei. To je netono: da bi sainjavale govor, rijei moraju stajati u
osobitim odnosima. Govoriti znai graditi reenice, stvarati od jezinih jedinica
sloenije jedinice. Nije rije samo o reeninoj razini. Smetnje kod ovih radnja
ukazuju na agramatizam, nemo da se oblikuje konkekst.

Agramatizmom se iz reenice gubi jedna po jedna skupina rijei i dolazi se do tzv.
telegrafskog stila. Za razliku od prvog oblika afazije, ovdje je najotporniji element
govora subjekt. Prevladava djeji stil kratkih i uglavnom gotovih, vrsto oblikovanih
reenica.
Na sub-reeninoj razini dade se takoer ustanoviti spomenuti nered. To pokazuje da
je rije ne samo dio reeninoga konteksta nego je i sama kontekst manjim
sastojcima, kao to su morfemi i fonemi. Morfemi su npr. padeni nastavci i svi drugi
elementi sklonidbe, bilo kod imenica bilo kod glagola (dakako i osnove rijei).
Bolesnici o kojima je rije gube infleksiju pa govore nominative umjesto drugih
padea, a infinitive umjesto odgovarajuih konjugacijskih oblika. Isto se tako moglo
ustanoviti da takvi pacijenti ne mogu pojmiti rije kao slijed fonema. Vide samo rije
kao cjelinu. Tako je jedan francuski pacijent uspijevao rei caf ali ne i kfa.

Prouavatelji afazije u spomenutim pojavama nereda uoili su i neki red. Naime, gdje
se raspada ak i glasovna razina vidjelo se da se to ne dogaa bilo kojim
redoslijedom. Najprije se gube oni razluni znaci koji se u djetinjstvu najkasnije
stjeu.

Iz spomenuta dva temeljna tipa afazije Jakobson je zakljuio da moemo govoriti o
dva pola jezika: metaforikom i metonimijskom. I u pisanom i u govornom jeziku
kod nekoga prevladavaju navike jednog oblika: ako se pred djecom na tabli napie
rije koliba i upita ih se to im prvo pada na pamet, jedni e rei kuica, drugi pak
sruila se ili neto slino. U svakom sluaju, jedni e reagirati supstitucijom
(metaforiki postupak) drugu dopunom (metonimijski postupak).

Navedena polarnost je uostalom i prikladno sredstvo za analizu knjievnih pa i nekih
drugih umjetnikih djela i postupaka. Kao pravi ekstrem metonimijskog stila
Jakobson spominje G. I. Uspenjskog koji donosi beskrajne opise. Nekad je taj
metonimijski stil uvjetovan i diktatom vremena, kad moda realizam ima prevlast; u
romantizmu i simbolizmu vie se traila metafora. Moda je zato izrazito
metonimijski stil u romanu Gntera Grassa uvjetovan i njegovim slikarskim
iskustvom

Jakobson uoava sline polariziacije i meu filmskim stvarateljima: prema Jakobsonu
D.W. Griffith je primjer metonimijskoga a C. Chaplin metaforikoga filmaa.
Doprinosi ostalih pripadnika Prake kole nisu jednako znaajni, no vrijedni su
spomena barem jo dvojica: Karl Bhler je u djelu Sprachtheorie (Teorija jezika)
oito usredotoen na 'parole', to jest na govornu djelatnost ili komunikaciju -
identificirao tri bitna imbenika u jezinoj komunikaciji (govornik, sluatelj i
predmet) kao i tri bitne funkcije te komunikacije (Darstellung
18
predstavljanje/prikazivanje, Ausdruck izraz i Appell apeliranje). Ve vie
desetljea analitika filozofija jo uvijek razglaba o odnosu prve i tree od tih
funkcija, koje se u toj filozofiji tehniki oznauju kao semantika i pragmatika. Sergej
Karevski je pak zanimljiv barem po jednom prilogu o nesimetrinosti jezinog
znaka. Ve je spomenuto da je i grki filozof Demokrit ukazivao na to da jedna rije
moe upuivati na vie stvari, a na jednu stvar moe upuivati vie rijei. Ova
injenica moe izgledati banalno, ali isto tako moe biti - i bila je - izvorom ozbiljnih
sporenja meu filozofima. Prema tome, kad znamo kako je de Saussure inzistirao na
strogoj korespondenciji oznaitelja i oznaenoga, ova korekcija je doista dalekosena.
To je izvor i velike (osobito izraajne) moi jezika ali ujedno i velikih tekoa s tzv.
polisemijom (vieznanou) u naravnom jeziku. Meu vie znaenja iste rijei neka
naime mogu biti jasna i neproblematina, druga pak razumljiva samo pripadnicima
odreene struke, to jest onima koji su stekli specifino obrazovanje. Uzmimo samo
rije transfer: koliko su razliita znaenja u sportu, u bankarstvu i(li) psihoanalizi!

Saeto moemo za usporedbu de Saussureova i 'prakog' strukturalizma rei da je
praka kola donijela znaajne korekcije, kako u gledanju na glasovnu razinu jezika s
pomou Trubeckojeve strukturalne fonologije, tako i otvaranjem prema veim
jezinim jedinicama (poetskim i proznim tekstovima). Moda vie od svega time to
je ublaila otro suprotstavljanje sinkronijske i dijakronijske perspektive. Odluujui
je u tom smislu stav prake kole da je i u jezinoj mijeni na djelu sustavno, a ne tek
sluajno dogaanje.

Kopenhagenska kola

Daljnja znaajna kola strukturalne lingvistike formirala se u Danskoj. Valja barem
spomenuti da je u Danskoj nastalo jedno iznimno vrijedno djelo posveeno
problematici jezika. To je Filozofija gramatike O. Jespersena. Kako je ve spomenuto
u svezi s Jakobsonom, on je uvjerljivo pokazao da je arbitrarnost jezinog znaka silno
precijenjena. Budui da nisam imao prilike doi do Jespersenove knjige prenosim jo
jednu njegovu misao, koju naglaava Ernst Cassirer u svom Eseju o ovjeku (An
Essay on Man), a to je da unato razlikama izmeu pojedinih jezika, moemo s
pravom govoriti o univerzalnim jezinim kategorijama, koje Jespersen naziva
pojmovnim (u Cassirera 'notional').
Neto vie rei u o djelu V. Brndala i L. Hjelmsleva.
Ova dva teoretiara jezika znatno se razlikuju pristupom pitanjima jezika. Viggo
Brndal je svoje vienje jezika stavio u osebujnu perspektivu, koju on za razliku i
od ranije dominantne dijakronije i od tada dominantne sinkronije naziva
pankronijom (tj. sve-vremenskim pristupom). Oito je teio za uklapanjem vlastite
teorije u zapadnu filozofsku tradiciju, obogaujui je novijim spoznajama o onim
odlikama koje se nalaze u svim jezicima. On je dakle prvi meu lingvistima inzistirao
na postojanju jezinih univerzalija. Izlaui tradicionalni nauk o vrstama ili klasama
rijei (u francuskom saetku Les parties du discours) od Platona i Aristotela preko
latinskih gramatiara te skolastika meu kojima istie Duns kota (iako je djelo na
koje se on poziva po svemu sudei pisao Toma iz Erfurta) pa do francuskog
teoretiara Lvy Bruhla. Brndal u tradicionalnoj filozofiji jezika s pravom uoava
prevlast metafizike tendencije (tako se u imeni(ca)ma vidi supstancija) a u novijoj
rizik psihologizma. Analizom takozvane spekulativne gramatike on u izriaju vidi dva
podruja: relativni/relacijski i deskriptivni. U onom prvome s objektivnoga se gledita
razluuju kategorije R(elatum) i r(elator), a u drugom sa subjektivnoga gledita
19
D(escriptum) i d(escriptor). Ove kategorije pretpostavljaju visoku artikuliranost
jezika. Ako se pak prihvati teza Lvy Bruhla o takozvanom primitivnom mentalitetu u
primitivnim bi jezicima etiri spomenute funkcije bile 'kumulirane' u rRDd. Ideju o
takvu znaaju primitivnog jezika danas daju naslutiti jedino uzvici. Odmah
napominjemo da ova teorija meu znanstvenicima i filozofima jezika ve odavno
nema ozbiljnih zastupnika.
Kao to je po objektivnoj i subjektivnoj osi klasificirao i analizirao univerzalne
gramatike kategorije Brndal i morfeme klasificira s pomou binarnih
(dihotomijskih) opozicija. Metoda je inspirirana Trubeckojevom 'opozicijskom'
fonologijom vidjeli smo kako kod Trubeckoja svaki element fonolokog sustava
svoje mjesto dobiva na osnovi odnosa s drugim elementima sustava. Neki su morfemi
markirani, drugi neutralni. Ako se neutralni oznae s A, pozitivni ili negativni s B,
kompleksni koji su bez prevlasti jednog obiljeja nad drugim sa C, a kompleksni s
prevlau jednog obiljeja nad drugim s D ('algebra' je dakle dosta srodna onoj
gramatiko-sintetikoj) dolazimo do etiri tipa s 15 sustava
A
AB
B AC ABC
AD ABD
C BC ACD ABCD
BD BCD
CD
D
Brndal zakljuno priznaje da je na ovaj nain stigao do strukturalizma koji u nae
dane razglaava Trubeckoj.

Louis Hjelmslev je u Obrisu teorije jezika (engl. Prolegomena to a Theory of
Language) izloio vrlo apstraktnu teoriju po modelu moderne matematike logike.
Izlaganje te teorije ovdje bi nas suvie opteretilo, pa od toga odustajem. No na samom
poetku susreemo nekoliko lake razumljivih i dojmljivih misli pa odatle donosim
jedan opirniji ulomak:
Ljudski govor prua neiscrpno obilje viestrukih blaga. Jezik je neodvojiv od
ovjeka i prati ga u svakoj njegovoj djelatnosti. Jezik je instrument kojim ovjek
oblikuje misli i osjeaje, stanja duha, aspiracije, htijenja i ine (sjetimo se Bhlerove
funkcije prikazivanja!), instrument kojim utjee na druge i drugi na njega (apel),
zadnji i najdublji temelj ljudskog drutva. No jezik je takoer zadnja, neophodna,
potpora individuuma, njegovo utoite u asu samoe, kad se um bori s problemom
egzistencije i kad se rjeava konflikt u monologu pjesnika ili mislioca: prije prvog
buenja nae svijesti oko nas je odjekivao jezik, spreman oviti se oko prvih njenih
sjemenki misli i pratiti nas neodvojiv itava ivota, u najjednostavnijim svagdanjim
aktivnostima kao i u najintimnijim i najuzvienijim asovima iz kojih crpimo snagu i
toplinu za svagdanji ivot (izraz), zahvaljujui posjedovanju memorije to nam je
prua isti taj jezik. Ali jezik nije neka vanjska pratnja, on je u samome temelju
ljudskoga uma, blago batinjenih uspomena individuuma i grupe, budna svijest koja
podsjea i opominje. A govor je razluni znak linosti, po dobru i zlu, razluni znak
obitelji i nacije, plemika povelja ljudskog roda. Jezik se razvijao u tako nerazmrsivoj
zdruenosti s linou, obitelji, nacijom, ovjeanstvom i samim ivotom da ponekad
moemo imati napast da se upitamo je li jezik samo odsjev ili on sam jest sve to
U jeziku shvaenom kao sustav znakova trailo se klju sustava ljudske misli, klju
naravi ljudske psihe Dolo se dotle da se na jezik gleda kao na kljunu poziciju
20
s koje su se otvarale razliite panorame u raznim smjerovima (prijevod i isticanja:
A.. Usput: ovi zavrni dijelovi nedvojbeno su nadahnuti lektirom W. von
Humboldta!). Ovaj gotovo himnini tekst priziva mi naslov knjige njemakog
jezikoslovca Waltera Porziga: Das Wunder der Sprache (udo jezika). Jezik je doista
toliko mnogolian i nesaglediv da nije udo to ga njemaki autor W. Porzig zove
udom, Max Black labirintom, dok Ludwig Wittgenstein govori o morima
jezika. (the seas of language- to je jedan od vodeih britanskih filozofa Michael
Dummett uzeo za naslov jedne svoje zbirke lanaka).

Vienje jezika koje je izloio u gore citiranom ulomku za Hjelmsleva krije i
opasnosti: naime, tu je jezik sredstvo da se doe do transcendentne (to jest
izvanjezine) a ne imanentne spoznaje (to jest samospoznaje jezika). Fiziko i
fizioloko opisivanje jezinih glasova lako se pretvara u istu fiziku i fiziologiju, a
logiko i psiholoko opisivanje znakova (rijei i reenica) u istu psihologiju, logiku i
ontologiju, a na taj se nain po Hjelmslevu gubi lingvistiko ishodite. Sve to
Hjelmslev ne eli obezvrijediti nego samo izbjei ustvari naravnu tendenciju da s
pomou jezika dohvatimo predmet spoznaje pa sam jezik biva neopaen. Zato
Hjelmslev hoe lingvistiku teoriju kojoj je jezik cilj a ne tek sredstvo. Tradicionalna
lingvistika po Hjelmslevu vie je otkrivala kontakte meu narodima nego narav
samog jezika. To je pak posao filologije. Poredbena lingvistika, kae Hjelmslev,
studira membra disiecta (rasjeene udove) jezika, umjesto da nam pokae cjelinu to
jezik jest. Ta tradicionalna lingvistika je stoga drugotna i 'usluna' znanost. Ono to
Hjelmslev zahtijeva od lingvistike jest pojmiti jezik kao samodostatan totalitet,
strukturu sui generis a ne konglomerat fizikih, fiziolokih, psiholokih, logikih i
sociolokih fenomena.

Htijui 'vratiti jezik njemu samom' to jest osloboditi ga podreenosti oznaiteljskim i
komunikacijskim namjenama Hjelmslev kae da je teorija u naemu smislu u sebi
neovisna o bilo kojemu iskustvu. Ona u sebi ne kazuje nita u svezi sa svojim
mogunostima primjene i svojim odnosima s iskustvenim danostima/podatcima
Ali s druge strane autor teorije, na osnovi prethodnoga iskustva zna da neke premise
teorije jezika ispunjaju uvjete primjenjivosti. Zato za Hjelmsleva teorija jezika po
svojoj neovisnosti o iskustvu treba biti arbitrarna, a po mogunosti primjene
adekvatna. Pregnantno izraeno, ona je po neovisnosti ne-realistina, a po
adekvatnosti realistina. tovie, njezina je krajnja svrha opisati i pred-kazati svaki
mogui tekst svakog mogueg jezika. (Rekao bih da je ovom milju Hjelmslev
anticipirao bitne crte Davidsonova shvaanja filozofije jezika). Ona treba biti sustav
definicija. Definirajui na primjer predmet jezine teorije Hjelmslev - oito u duhu de
Saussurea insistira na tome da jezik nije skup stvari, to jest materija ili supstancija,
nego splet odnosa i meuovisnosti.
Iako je ovo u biti i de Saussureovo poimanje Hjelmslev unosi dodatnu strogost i niz
terminolokih novina. Umjesto de Saussureova ralanjenja znaka na oznaitelja i
oznaeno (signifiant i signifi) Hjelmslev rabi termine izraz i sadraj. Razliiti jezici
istom misaonom sadraju daju znatno razliit izraz. Tako za misaoni sadraj Ne
znam (to) danski, engleski i francuski rabe po etiri rijei, finski dvije, a eskimski
jednu:

Danski: Jeg vd det ikke (doslovno-mehaniki: Ja znam to ne)
Engleski: I do not know (doslovno-mehaniki: Ja inim ne znati)
21
Francuski: Je ne sais pas (Ja ne znam uz dodatnu negacijsku esticu koja moe
znaiti i korak)
Finski: En tied (Ne-ja znati)
Eskimski: Naluvara (Neznalica sam ja to/ga/)

Valja osobito uoiti da engleski i francuski tu misao izraavaju bez objekta, za razliku
od danskoga i eskimskoga.

I paradigmatiko-pojmovni (kod de Saussurea se zvao asocijativni) kontinuum biva
razliito artikuliran. Evo kako danski, njemaki i francuski ralanjuju drvo i umu:

danski njemaki francuski
trae Baum arbre

Holz bois
skov Wald
fort
(U odsnosu na danski Holz je 'izmeu' trae i skov, a Wald je 'izmeu' bois i fort u
odnosu na francuski).

I temeljnu de Saussureovu dihotomiju langue/parole Hjelmslev preimenuje: kod
njega je rije o shemi i uporabi. Uporaba manifestira shemu.

Visoka apstraktnost ovoj je teoriji priskrbila naziv glosematika (to asocira na na
bliskost s matematikom).

B. STRUKTURALNO-LINGVISTIKI DOPRINOSI ANTROPOLOGIJI I
SEMIOTICI UNUTAR FRANCUSKOG STRUKTURALIZMA

Rekli smo da je de Saussure postulirao stvaranje jo nepostojee znanosti, koje bi
sastavni dio bila lingvistika, predlaui za tu znanost naziv semiologija.
Meutim, neovisno o njegovim istraivanjima znaka ve se postupno stvarala ta
znanost, iako s kolebanjima kako glede naziva tako i glede podruja i metoda. S jedne
strane u Americi je, na tragu ranijih prvenstveno skolastikih nastojanja Charles
Sanders Peirce u nizu tekstova udario temelje modernoj semiotici. S druge strane u
Rusiji je poetkom dvadesetog stoljea iznimno ivo zanimanje za teoriju knjievnosti
iznjedrilo vie pristupa knjievnom djelu, od kojih je pitanjem znaka u knjievnom
stvaranju najvie zaokupljena takozvana formalistika kola. Formalizam je potaknut
prvenstveno ruskim futurizmom, kojega su predstavnici najavili rat dobrom ukusu i
raskid s pranom prolou. Uz povike da treba baciti Pukina, Dostojevskog,
Tolstoja s lae naega vremena oni su oito knjievnosti namijenili nove ciljeve i
zadae. Dok je knjievnost Tolstoja i Dostojevskog bila usmjerena k onome
apsolutnom i vjenome u ovjeku, sad se pogled suzuje na samo knjievno djelo i
proizvoenje istoga. Tome prilagoena kritika traga dakle za ustrojem, strukturom
stiha i pripovijesti. Ideje su potisnute u drugi plan, u prvi plan dolazi jezik knjievnih
djela, a kad je rije o poeziji u prvi plan dolazi upravo glasovna struktura.

Meu utemeljiteljima formalizma posebno mjesto zauzima, a i posebno nas zanima
ve spominjani Roman Jakobson. On je naime ujedno bio i istaknuti lan
moskovskoga lingvistikog kruga (1915) i teoretiar futurizma, a i sam je pod
22
pseudonimom Aljagrov 1918. objavio pjesniko djelo Zaumnaja kniga. Stjecajem
sretnih okolnosti, kao svestran lingvist, ali i ljubitelj i poznavatelj vie umjetnosti
(prijateljevao je i sa slikarom Kazimirom Maljeviem, koji ga je pozivao da s njme
poe u Pariz) ostvario je dugu i uspjenu sveuilinu karijeru u Americi (Columbia,
Harvard, M.I.T.) te je u neku ruku batinio steevine formalizma, strukturalne
lingvistike te peirceovske semiotike. irinu njegovih kulturolokih interesa, ali i
teorijske kompetentnosti, pokazuju naslovi njegovih radova, od kojih spominjemo
samo mali isjeak (naslove prevodim na hrvatski): to je poezija?, Propast filma?,
Rubne napomene o prozi pjesnika Pasternaka, O lingvistikim aspektima prevoenja,
Znaci i sustav jezika, Lingvistika i poetika, Antropolozi i lingvisti: bilanca jednog
susreta, Lingvistika i teorija komunikacije, U potrazi za bti jezika, Jezik u odnosu na
druge komunikacijske sustave, Einstein i znanost o jeziku

Veliki je odjek i utjecaj osobito Jakobsonova verzija strukturalne lingvistike preko
kontakata s etnologom Claude Lvi Straussom izvrila na cijelu jednu generaciju
francuskih intelektualaca.
Bijegom pred nacizmom i Jakobson (jezikoslovac i teoretiar knjievnosti) i Claude
Lvi-Strauss (po formaciji filozof, a po vokaciji etnolog-antropolog) nali su se u
Sjedinjenim Amerikim Dravama pa su sredinom II. svjetskog rata bili i kolege na
Novoj koli za drutvena istraivanja (New School for Social Research) u New Yorku.
Rezultat njihove plodne suradnje jest i Lvi-Straussov lanak Strukturalna analiza u
lingvistici i u antropologiji objavljen 1945 u Word-u, uglednom asopisu
Lingvistikoga kruga u New Yorku. Osniva tog asopisa bio je upravo Jakobson.
Suradnja lingvista i etnologa postojala je dakako i ranije, jer je za istraivanje tzv.
primitivnih kultura bilo nuno uiti i odgovarajue jezike, ali suradnja Jakobsona i
Lvi-Straussa znaila je neto znatno vie.
Spomenuti lanak u Word-u pokazuje da je Jakobson Lvi-Straussa uputio na
rezultate Trubeckojeve fonologije, a ovaj je u fonologiji vidio svojevrsno
revolucionarno sredstvo u slubi svih drutvenih znanosti. Na taj se nain ustvari
dogaa preokret: vidjeli smo kako je de Saussure isticao da je jezik drutvena
injenica te nastojao osobito rezultatima ekonomske teorije osvijetliti pojam
vrijednosti i znaenja u okviru jezine teorije. Sad meutim Lvi-Strauss fonologiji
priznaje istu onu zadau koju je nuklearna fizika imala za sveukupne egzaktne
znanosti. Trubeckoj je naime, kako uvia Lvi-Strauss, kao prvo od studija svjesnih
jezinih pojava preao na studij njihove nesvjesne infrastrukture. Nadalje, ne prihvaa
promatranje termina kao neovisnih jedinica nego za osnovu uzima analizu odnos
meu terminima. Potom uvodi pojam sustava fonema i ujedno pokazuje konkretne
fonoloke sustave otkrivajui njihovu strukturu. Konano smjera na otkrivanje opih
zakona na podruju fonolokih sustava.
Lvi-Strauss zakljuuje da i druge znanosti o ovjeku mogu i moraju uiti od
fonologije. Sociolog se, po njemu, nalazi u formalno slinoj situaciji: termini srodstva
su poput fonema elementi znaenja pa jedinstveni ljudski um sustave srodstva
elaborira na stadiju nesvjesnog miljenja. Kada dakle etnolog na veoma udaljenim
podrujima susree jednake norme osnivanja branih zajednica i sline odnose meu
odreenim tipovima srodstva s razlogom zakljuuje da se radi o opim zakonima
skrivenima naoj svijesti. Namee se dakle promjena paradigme: kao to se prije
fonoloke revolucije glasovne zakonitosti nastojalo proniknuti dijakronijski,
individualno i 'atomistiki', tako se i u etnologiji nastojalo odreene pojave i odnose
tumaiti u perspektivi povijesne kontingentnosti (sluajnosti). Trubeckoj je umjesto
23
individualizma i atomizma fonologiju postavio na strukturalistike i univerzalne
osnove.
Nama naravno nije cilj razvijati u pojedinostima Lvi-Straussove etnoloko-
antropoloke teorije nadahnute dostignuima Trubeckojeve i Jakobsonove fonologije.
Napominjemo tek da osim elementarnih struktura srodstva Lvi-Strauss u fonologiji
crpi nadahnua i za rasvjetljavanje niza drugih kulturnih pojava. Osobito je
ilustrativno kako on vidi sustavnost u tako elementarnoj drutvenoj pojavi kao to je
spravljanje hrane. Jakobson u skladu s de Saussureovom tezom da znaenja poivaju
na opozicijama i kontrastima govori o nuklearnom slogu /pa/. Taj slog djeca najranije
usvajaju i to stoga to se on sastoji o jednoga konsonanta i jednog vokala ili drugim
rijeima sa stanovita artikulacije i u svojoj realizaciji od maksimalne zatvorenosti
glasovnog sustava (aparata) i njegove maksimalne otvorenosti. Osim opozicije
konsonant vokal tu je ostvarena i opozicija visoko koncentrirane energije /a/ i niske
energije /p/. Ali Jakobsonova analiza zatim otkriva primarne trokute. Fonem /p/ kao
labijalni (usni) konstrastira se se s fonemom /t/ kao dentalnim (zubnim). Sljedei je
korak cijepanje na dva trokuta: vokalni i konsonantni. Ni ovdje ne emo zalaziti u
pojedinosti pa emo se zadovoljiti rezultatom Jakobsonove analize fonoloke
strukture. Ona izgleda ovako:
a
u i
k
p t

Ovaj se trokut moe i pojednostaviti tako da uz vokal /a/ pridruimo konsonant /k/,
Uz vokal /u/ pridruimo konsonant /p/, a uz vokal /i/ konsonant /t/.
Slijedei taj 'prototip' Lvi-Strauss je doao do 'kulinarskog trokuta'. Kao to nema
nijednog ljudskog drutva bez govornog jezika tako nema niti drutava koja na ovaj ili
onaj nain ne primjenjuju kuhanje. Kako se u tome prepoznaje prisutnost znaenja?
Analogno opoziciji izmeu vokala i konsonanata uspostavlja se opozicija izmeu
sirove (prirodne) i kulinarski, to jest kulturnim sredstvima, obraene hrane. Tu jo
nismo doli do trokuta. Valja meutim znati da se svjea, dakle upotrebljiva hrana,
osim kulturne preobrazbe moe transformirati i s pomou plijesni, dakle prirodnom
preobrazbom. Tako dolazimo do trokuta analognog primarnom fonolokom trokutu:

sirovo

kuhano pljesnivo

Moe se meutim formirati i sloenije kulinarske trokute kontrastirajui razliite
tehnike kulinarske obrade. Meso moemo pei, ali i suiti s pomou dima i zraka
(vjetra/bure), ili variti/pirjati s pomou vode i vatre. Tako dolazimo do razvijenijeg
kulinarskog trokuta:
SIROVO
peeno
(-) (-)
zrak voda
(+) (+)
sueno pirjano/vareno
KUHANO PLJESNIVO

24
Moda je upravo razmatranje postupaka s hranom pogodno za ilustraciju Lvi-
Straussove glavne preokupacije, a to je da se u nekadanjem razlikovanju na
civilizirana i 'primitivna' drutva krije europocentrina zabluda. Ta je naime razlika
kvantitativna i nebitna a ne kvalitativna i bitna. Hranjenje nam je prirodna,
instinktivna potreba, zajednika sa ivotinjama, ali kod ljudi je hranjenje ujedno i
kulturna stvarnost. Sveana veera moe ukljuiti i sirove (stonske) kamenice i prut i
juhu i peenje i pljesnivi sir (gorgonzolu). Hrana dakle obiljeava i drutvene prigode
i doivljaje, ali i drutveni rang konzumenata (ne moe si svatko priutiti jastoga i sl.).
Ljudi su ujedno i prirodna i kulturna bia, ne postoje drutva iskljuivo 'prirodnih'
ljudi (premda u njemakom postoji izraz Naturvlker, to znai 'prirodni narodi', to
jest narodi bez civilizacije).

Lvi-Strauss je, sluei se slinom metodom, analizirao i brojne mitove te je u
mnogim 'primitivnim' drutvima naao mitove analogne edipovskom mitu, to je jo
jedan dokaz da je neopravdano govoriti o primitivnom mentalitetu. Njegova je
simpatija za kulture kojima se priiva naziv 'primitivne' tolika da njihovo siromano
znanje nipoto ne dri razlogom za osjeaj nadmoi, nego u njemu prepoznaje ono
bitno iz svojih vlastitih spoznaja. Stoga sebe dri ujedno njihovim uenikom i
svjedokom.

Problematina je prema tome i dvoznana, po Lvi-Straussu, ideja progresa. I to je
jedan od razloga odmaka od Sartreove filozofije, iako su jedan i drugi bliski
marksizmu. Tehniki napredak se ne nijee, ali ako imamo u vidu da je njegov
korelativ izrabljivanje ljudi, onda nema velika razloga da se tim progresom ponosimo.
U Francuskoj je strukturalizam, prvenstveno djelom Lvi-Straussa upravo
promjenom 'paradigme', to jest jezino-teorijskom i semiolokom orijentacijom -
definitivno prevladao nad dugo dominantnom egzistencijalistikom filozofijom Jean
Paul Sartrea. Egzistencijalizam stavlja subjekt u arite svog zanimanja, a Lvi-
Strauss je gotovo alergian na subjekt (ovdje se dakako ne radi o reeninom
subjektu). Budui da se posvetio prouavanju drugih i drugaijih, njegovu 'pogledu
izdaleka' isticanje subjekta pokazuje se beznaajnim, a povijesna zbivanja, u kojima
egzistencijalizam pripisuje subjektu kljunu ulogu, on 'demitologizira' i relativizira.
Takozvana primitivna drutva naime vremenski tijek doivljavaju ciklinim, a u
takvoj shemi nema mjesta ideji progresa. tovie, kao pripadnik zapadne civilizacije,
nositeljice tobonjeg napretka, Lvi-Strauss se osjea obvezanim na 'djelo skruenja',
s obzirom da je naa civilizacija izrazito razaraka: dovela je do unitenja mnotva
tehniki manje snanih kultura, a postupno unitava i mnotvo biljnih i ivotinjskih
vrsta, na taj nain 'napredujui' prema propasti ivota uope. Ovdje valja napomenuti
da je Lvi-Strauss osim inicijativnog nadahnua Trubeckojevom fonologijom oito
bio nadahnut i djelom Wilhelma von Humboldta, s kojim emo se susresti neto
kasnije. I Humboldt je naime, za razliku od hegelovske perspektive nezaustavljivog
napredovanja, u drugim kulturama vidio prvenstveno drugaije a ne manje vrijedne,
jer se u susretima s veoma razliitim kulturama uvjerio kako svaka od njih posjeduje
dragocjeno jezino bogatstvo i da bi gubitak bilo koje od njih znaio neprocjenjivu i
nenadoknadivu tetu.

Sve ovo naravno ne znai da je strukturalizam i danas dominantan: javili su se
osporavatelji, koji se grupno nazivaju 'post-strukturalistima'. No vano je spomenuti
da je upravo zahvaljujui strukturalnoj lingvistici Lvi Strauss uvjerljivo relativizirao
25
kako hegelovsku, idealistiku, tako i egzistencijalistiku filozofiju povijesti, koje
su se zasnivale na idejama subjekta i progresa.

Dok se Lvi-Strauss inspirirao prvenstveno trubeckojevskim i jakobsonovskim
strukturalizmom, to jest strukturalizmom Prake kole, Roland Barthes se vie
oslanjao na izvorni de Saussureov strukturalizam, primjenjujui ga prije svega na
knjievnu problematiku i osnove semiologije, ali i na druge sustave znakova. Meu
njima je za Barthesovo ime ponajvie vezano analiziranje sustava mode. Dok je
knjievnost iskljuivo kulturna stvarnost, odijevanje je poput pripreme hrane, i
ovjekova prirodna potreba (zaita tijela od nepovoljnih vanjskih utjecaja). Meutim,
kao to hrana usporedo sa zadovoljavanjem ovjekovih prirodnih potreba ujedno ima
i kulturne aspekte, razluujui na primjer obine dane od blagdana pa i blagdane jedne
od drugih (mnogi blagdani tradicionalno se obiljee i posebnim prigodnim menijem,
npr. ameriki Dan nezavisnosti puricom, na Badnjak bakalarom itsl.), tako i odjea
ujedno zadovoljava prirodnu potrebu da nas zatiti od nepovoljnih atmosferskih
utjecaja ali i puno toga moe kazivati. Ako vidimo mukarca odjevena u suknju,
moemo znati da se radi o nekom kotu, ili se pak radi o makarama. U mnogim
drutvima odreeni dio odjee rezerviran je za udane ene, odreene prigode
zahtijevaju noenje kravate, po nekim pokrivalima za glavu prepoznat emo
ortodoksne idove ili kosovske Albance itd.
Meutim, osim ovih posebnih znaenja, odjea ima i sustavnu itljivost. Odjea se
moe razmatrati kroz dvije perspektive: niz odjevnih predmeta 'od glave do pete' ini
sintagmatiki niz (npr. ubara, al, kaput, hlae, arape, cipele), dok svaki od tih
predmeta u drugom podneblju moe biti zamijenjen neim drugim (eirom,
kravatom, demperom, trenerkom, tenisicama itd.), to prema de Saussureu zovemo
asocijativnim, a po kasnijim strukturalistima paradigmatikim nizom. U tom
kontekstu bitno je uoiti da izbor ne slijedi samo praktine zahtjeve nego i one
znaenjske, kulturoloke.

Na slian nain Barthes 'ita' i sustave pokustva i arhitekture. I kod njih se praktinoj
funkciji pridruuje znaenjska. Barthes je uope zaokupljen uoavanjem znaenj
skrivenih ispod povrine u svim podrujima ivota. Meu brojnim radovima
posveenim znaenjima svakodnevice jedan obrauje 'ikonografiju' sveenika zvanog
abb Pierre, koji je svoj ivot posvetio nadasve brizi za parike beskunike.
Promatrajui nain odijevanja, frizure, brade i drugih detalja Barthes nalazi brojne
naznake (konotacije) koje tog sveenika 'preodijevaju' u svetog Franju.

Strukturalisti su, uvelike nadahnuti i ruskim teoretiarem formalizma Vladimirom
Proppom, takoer pronalazili strukturalne srodnosti brojnih bajki, mitova i drugih
pripovjednih tvorbi. Lvi-Strauss se uglavnom zaustavljao na analizi mitova tzv.
primitivnih drutava (vidjeli smo dodue da u nekima od njih nalazi strukturalnu
slinost s edipovskim mitom, koji pripada dosta 'visokoj' grkoj civilizaciji), a
biblijske je tekstove drao neprikladnim za sline analize zbog toga to su
starozavjetne tekstove viekratni intelektualni zahvati redaktora na neki nain
'deformirali' pa bi to, po miljenju Lvi-Straussa, zahtijevalo izniman oprez. Meutim
njegov se sljedbenik Edmund Leach hrabro uputa u strukturalno 'itanje' Knjige
postanka (Geneze) pa u opirnom lanku o zakonitosti Salomona iznosi veoma
zanimljivo vienje uloge genealogija, kao sredstva za premoenje dviju
suprotstavljenih potreba. Teoloka je naime dogma pozivanjem na Boja obeanja
Abrahamu, Izaku i Jakovu (Izraelu) trebala obraniti idovsko iskljuivo pravo na
26
'obeanu zemlju' (Palestinu), iako su u toj zemlji i prije njih i istovremeno s njima
obitavali brojni drugi narodi. Vjernost Bojim obeanjima u tom je kontekstu
iziskivala izbjegavanje mjeovitih brakova (to se izbjegavanje u etnologiji zove
endogamijom), ali su esto politike potrebe sugerirale odstupanje od toga pravila.
Zato u Salomonovu rodoslovlju nalazimo i niz neidovskih osoba. Iako su sve te
genealogije izloene po mukoj liniji (patrilinearno) povremeno se navode i ene, a
Leach uvjerljivo navodi razloge tome. Meutim, ne emo se baviti pojedinostima.
Bitno je svakako to da strukturalizam rauna s time da su drutvene injenice proete
znaenjem, a to znaenje redovito treba traiti ne na povrini nego ispod povrine.

Jednako tako, donekle neizravnije inspiriran strukturalnom lingvistikom, Jacques
Lacan je snano osvjeio psihoanalizu, uvodei upravo jezik kao bitno mjesto na
kojem se kao na nekom ekranu naziru dubinski, podsvjesni ili nesvjesni procesi. Za
njega je upravo govor pacijenta, vie nego snovi, privilegirano sredstvo, to jest
najvaniji dokument.
Kao psihoanalitiar Lacan je vie puta sudjelovao u tradicionalnim meunarodnim
filozofskim susretima u Royaumontu, a ve 1953. pokrenuo je izdavaki niz pod
naslovom 'Le champ freudien' (freudovsko polje/podruje), oito s namjerom da
istakne kako njegovi teorijski doprinosi ne smjeraju na originalnost ili na zasebnu
psihoanalitiku kolu nego na specifino osnaivanje izvorne Freudove teorije
ucjepljivanjem rezultata moderne lingvistike.

Koliko je ozbiljno uzimao rezultate strukturalne lingvistike, osobito Jakobsonove (po
svemu sudei i posredstvom Lvi Straussa, koji je ipak s Jakobsonom izravnije i
sustavnije komunicirao) svjedoi i domiljato oznaavanje ovjeka kao govornog bia
(parle-tre, parler naime znai govoriti).
Poziva se izriito na de Saussurea i Jakobsona: Ono nesvjesno je, polazei od
Freuda, lanac oznaitelja (signifiants) U toj formuli, krucijalni izraz jest oznaitelj,
oivljen antikom retorikom preko moderne lingvistike kojoj su zoru i vrhunac
naznaila imena Ferdinanda de Saussurea i Romana Jakobsona eneva 1910,
Petrograd 1920. dostatno kazuju zato je taj instrument nedostajao Freudu. (prijevod
moj). Freudu je prema tome nedostajala lingvistika podloga, ali je i sam Freud
isticao da je ono podsvjesno, a osobito rad snova (Traumarbeit) neto poput jezika.
Lacan nastavlja misao: mehanizmi koje je opisao Freud tono pokrivaju funkcije
koje dri ova kola za utvrivanje najradikalnijih strana uinaka jezika, posebice
metaforu i metonimiju, drugim rijeima uinke supstitucije i kombinacije oznaitelja
u sinkronijskoj odnosno dijakronijskoj dimenziji. (prijevod i isticianja A..). Freud
je, opisujui 'rad snova' govorio o ifriranju (ne smiju se prizori iz sna tumaiti kao
dovrene slikarske kompozicije nego kao 'hijeroglifi', to jest slici iz sna ne odgovara
puna slika nego svojevrsni slog/silaba, a otkrivanje znaenja i poruke srodno je s
odgonetanjem hijeroglifa), zgunjavanju (Verdichtung) i pomicanju (Verschiebung) .

Iz prethodno iznesenoga lako je uoiti koliko je oznaitelj kljuan izraz za de
Saussurea, i koliko je znaajno isticanje metafore i metonimije kod Romana
Jakobsona. Dodue, kako bi plodnije primijenio rezultate strukturalne lingvistike,
Lacan, pored simptoma kao kljunog izraza u terapijskoj primjeni psihoanalize, uvodi
izraz 'diskurs'. Naime, osim de Saussureovih izraza 'langue' (za jezini sustav) i
'parole' (za individualno koritenje jezinog sustava), pojam diskursa ukazuje se
potrebnim da oznai iskazni niz u kojemu su ifrirani simptomi, kao oznaitelji s
latentnim znaenjem, koje treba deifrirati psihoanalitiar.
27

Ono podsvjesno prema Lacanu jest govor Drugoga. Drugi/Drugo ne piu se ovdje
sluajno velikim slovom. Time se oznauje i druga osoba, kojoj se na neki nain
upuuje apel za otkrivanje smisla (a time i oslobaanje od simptoma), ali se time
oznauje i poredak jezika, kojemu je podloan svaki govornik. Bitno je po Lacanu -
razlikovati jezine oznaitelje, koji posjeduju znaenje tek posredovanjem drugih
oznaitelja u govornom lancu, od prirodnih znakova, kakav je na primjer dim, koji po
prirodi ukazuje na prisutnost vatre jer inae ne moe biti dima. Simptom se dakle
moe interpretirati jedino unutar oznaiteljskog niza.

Kao i kod Freuda, i kod Lacana se ono nesvjesno 'oglaava' kroz simptome, govorne
omake i snove. Nije nam nakana ni u najkraim crtama ovdje izlagati Freudovu
teoriju, no svakako je nuno znati da Freud segmentira psihiku realnost na tri
'instance': Super-ego jest splet drutvenih normi, kojima u neku ruku odgovara
interiorizirarna savjest, Ego, koji je u ulozi kormilara nastoji odravati ravnoteu
izmeu drutvenih normi i individualnih elja i (uglavnom podsvjesnih i nesvjesnih)
poriva, kojih se splet oznaava izrazom Id. Ve na poetku karijere Freud je svoju
psihoanalizu uz ostalo shvaao i kao lijeenje putem (raz)govora. Pacijent bi putem
slobodnih asocijacija otkrivao analitiaru svoju osobnu povijest, tijekom ega bi se
zbivao 'transfer', koji dakako nije tekao bez otpora, tako da je proces lijeenja bio
svojevrsna drama. Valjalo je dovesti u sjeanje duboko potisnute i zaboravljene
traumatine doivljaje. Za Lacana je upravo ovaj proces verbalizacije najbitniji za
psihoanalizu. Sjetiti se (zaboravljenoga), dozvati u pamenje, na njemakom se kae
'erinnern' ('pounutarnjiti') a tu se radi o doivljajima pacijenta, ne o doivljajima
analitiara. (Psiho)analitiar moe samo (re)konstruirati strukturu pacijentove linosti
na temelju nuno nepotpunih, isprekidanih, dijelom nesuvislih, priopenja. No bitno
je da ono/Id govori. (na francuskom: a parle). Prema Lacanu simptom, putem kojega
Id govori, jest neke vrste tjelesna metafora. To je uvijek neizravan govor, apel za
osloboenje i anticipacija osloboenja. Uspjena psihoanalitika interpretacija meu
uincima ima ak i uinak na bioloku realnost tijela kroz razrjeenje pacijentovih
simptoma. Prepoznavanje strukture pacijentove linosti ujedno je i priznavanje
njegove linosti. Stoga Lacan u ovom analitikom radu ak vidi paralelu s odnosom
gospodara i sluge, koji Hegel izlae u Fenomenologiji Duha. Taj analitiki rad
osnauje pacijentovu linost kao to rad osnauje poziciju sluge u odnosu na
gospodara. Veliki Drugi jest poredak jezika, koji bezuvjetno prihvaamo, ali znaenje
ovdje nije neto to prethodi analitikom radu nego ima karakter buduega, to jest
dolazi kao rezultat. S tim u svezi je i Lacanov stav da je apsolutno temeljna jedinica
znaenja reenica, a ne pojedinane rijei, s ime su se uglavnom rvali svi filozofi, od
Platona pa sve do moderne filozofije (poevi od Fregea, a osobito Quine i Davidson).
Jo i kod Lockea govor pretpostavlja gotova znaenja. Lacan naprotiv ukazuje na to
da u zapoetoj reenici znaenja 'plutaju' sve dok reenica nije dovrena. ak i
reenini lanac svoj potpuniji smisao otkriva postupno (o tome je argumentirano pisao
autor uvenog djela o semantici Algirdas Greimas, ukazujui na to da postaoji
takozvana clotre, to jest 'zatvaranje' znaenja s pomou duljega konteksta). Simptom
poput pojedinanih rijei tek kroz paljivu analizu biva 'proitan' i tako razrijeen.
Simptom dakle osim veze s prolim odnosima od poetka smjera prema
interpretativnom, to jest buduem razrjeenju.
Analitiar treba otkriti temeljne ili srne oznaitelje pacijentove linosti jer oni kao
glavne odrednice identiteta dominiraju ostalima. Ovisno o tome doivljava li se netko
liberalom ili na primjer komunistom svi e kljuni pojmovi biti razliito 'obojeni'. Za
28
liberala je sloboda prvenstveno sloboda kretanja roba, a za komunista sloboda od
izrabljivanja i tako redom. Jednako tako razliita e im biti i znaenja pojmova
jednakosti, demokracije itd.


C. DOPRINOSI TRANSFORMACIJSKO-GENERATIVNE LINGVISTIKE
FILOZOFIJSKOJ PROBLEMATICI

N. A. Chomsky i generativna gramatika

Otkad je F. de Saussure sinkronijski opis jezika nasuprot ranijem povijesno-
komparativnom pristupu - oznaio kao bitni predmet lingvistike razvilo se
nepregledno mnotvo teorija jezika. Ipak, filozofijski je najzanimljivija takozvana
Transformacijsko-generativna gramatika (TGG) Noama Avrama Chomskog. Ako se
prisjetimo kako je de Saussure spomenuo upravo gramatiku kao prvi, te normativni
pristup jeziku razumjet emo da se s Chomskim ne zbiva vraanje na neki davni
pristup jeziku, ali se u nekom smislu ipak dogaa rehabilitacija neega ve 'otpisanog'
ili prevladanog.
Chomsky je vjerojatno najautoritativniji ivui intelektualac pa emo osim njegova
struno-tehnikog pristupa jeziku dotaknuti i neke druge aspekte (u svezi politikom
uporabom i zloporabom jezika). Ovdje emo kratko prikazati razvoj njegove
gramatike teorije i njezine filozofijske korijene i odjeke.
Transformacijsku su gramatiku prihvatili i u vie smjerova razvili vrlo brojni drugi
lingvisti. ak je u bivem SSSR-u lingvist aumjan razvio vlastitu transformacijsku
gramatiku. Naravno, tamo je cjelovita Chomskyeva teorija morala biti oiena od
buroasko-idealistikih elemenata, to jest od sastavnica filozofske tradicije
kartezijanskog racionalizma.
Mnoge elemente prvotne verzije i sam je Chomsky napustio, razvijajui vie
naknadnih verzija. Meutim, uza sve preobrazbe tehnikih aspekata teorije, duh
filozofije koja ga inspirira ostao je uglavnom konstantan, a to je ono to je za nas
ovdje bitnije.

Filozofski je odluujue Chomskyevo odbijanje bihevioristikog poimanja jezika. Po
toj je koncepciji jezik bitno oponaateljska aktivnost. Najautoritativniji zastupnik
bihevioristikog izlaganja individualnog stjecanja jezika bio je Burrhus Frederic
Skinner. Po njemu ljudi stjeu jezik u osnovi na isti nain kao to i pokusne ivotinje
usvajaju neke obrasce ponaanja uvjetnim refleksima, stjeui poeljne navike s
pomou nagraivanja uspjenih pokuaja i penaliziranja promaaja.
Nasuprot tome, Chomsky usvaja racionalistiku filozofiju jezika, ali podsjeajui i na
Platona, konkretno na njegov dijalog Menon. Menonov rob, voen jedino Sokratovim
pitanjima, nikakvim dakle pozitivnim poukama, pokazuje poznavanje vanih teorema
geometrije, na primjer da kvadrat kojemu je stranica jednaka dijagonali drugoga
kvadrata ima upravo dvaput veu povrinu od toga poetnog kvadrata. Platon to
tumai 'sjeanjem' iz ranijeg ivota due. Ne radi se u Chomskoga naravno o
doslovnom prenoenju nauka o uroenim idejama nego o tome da je jezik, za razliku
od nekih organskih mehanizama koji ovjeku jesu zajedniki s drugim ivotinjskim
vrstama, specifian, to jest svojstven ovjeku kao vrsti, pa tako predstavlja njegovu
razlunu odliku.
Povezujui racionalistiki pristup spoznaji s Platonovim Chomsky je osamdesetih
godina prolog stoljea saeto formulirao dvije suprotstavljene uporabe jezika kao
29
'Platonov problem' i 'Orwellov problem'. U oba sluaja stavljeni smo pred iznimno
zauujuu situaciju. U sluaju Platonova problema zauujue je kako ljudi s tako
malo danih iskustvenih injenica ovladaju tako velikim spoznajama. To je situacija
ovjekova snalaenja u tako sloenom svijetu. Nasuprot tome u sluaju Orwellova
problema zauujue je kako ljudi s tako puno danih iskustvenih injenica ostaju
'obnevidjeli'. To je dakako situacija u kojoj se ljudi nalaze uslijed sustavne politike
manipulacije. Ovdje pretpostavljamo kao dio ope kulture poznavanje uvenog
Orwellova djela 1984, kojim je on zamjenjujui godine 1948 i 1984 anticipirao
razvoj totalitarizma i blokovske podjele svijeta. Totalitarni reimi imaju 'Ministarstva
istine', a Chomsky nesmiljenom kritikom analizom amerike politike pokazuje da se
glavnina amerike inteligencije unato demokratskom ustroju ponaa kao da i ondje
postoji Ministarstvo istine i da se openito dre normalnima stvari koje to za zdravo
kritiki um otvoren istini nipoto nisu.
Dakako da je razmatranje Platonova problema kudikamo vrjednije, no Chomsky
posveuje puno pozornosti i Orwellovu problemu, jednostavno iz etikih razloga,
svjestan odgovornosti intelektual(a)ca.

Chomskyev je najbitniji doprinos teoriji jezika na razini sintakse/gramatike: bitno
manje na razini fonologije, jer je fonoloku razinu Roman Jakobson kao 'batinik'
fonoloke Prake kole dostatno cjelovito obradio, dijelom je prilagoavajui novim
dostignuima lingvistike i u suradnji s lingvistima Chomskijeve generacije.
(Uostalom, glasovna je razina svakako filozofski manje intrigantna, iako kako smo
vidjeli na primjeru C. Lvi-Straussa i strukturalna fonologija moe biti svojevrsni
klju za razumijevanje ustroja i funkcioniranja ljudskog uma). S druge strane
semantika je komponenta zadavala puno glavobolje pa ni do danas nisu definitivno
razrijeene brojne dileme na tom podruju.
U dugakoj listi Chomskijevih jezikoslovnih djela prijelomna je mala knjiga Syntactic
Structures, prvi put objavljena 1957. Nakon UVODA od samo jedne stranice slijedi
njegova odluna teza da je gramatika neovisna (prvenstveno o semantici, to nipoto
ne znai da je semantika neovisna o gramatici). On dri da je osnovni cilj lingvistike
analize razluiti gramatine reenice nekog jezika od ne-gramatinih, pa prouavati
one gramatine. Ambicija na neki nain podsjea na Hjelmsleva: gramatika e biti
'ureaj' koji generira sve gramatike nizove unutar odreenog jezika.
Predmnijeva se da neki slijedovi fonema definitivno jesu reenice, a neki to opet
definitivno nisu. Ali postoje i (meu)stupnjevi gramatinosti. Gramatika zrcali
ponaanje osobe/govornika koji na osnovi konanoga i neprogramiranog, to jest vie-
manje sluajnog iskustva s jezikom moe razumjeti i proizvesti neodreen (naelno
neogranien) broj novih reenica.
Neovisnost gramatike Chomsky ilustrira upravo neovisnou o smislu. Dvije gotovo
istovjetne 'reenice'
(1) Colorless green ideas sleep furiously /Bezbojne zelene ideje bijesno spavaju/
i
(2) Furiously sleep ideas green colorless /doslovan hrvatski prijevod, za razliku od
engleskog izvornika, ne pokazuje negramatinost: Bijesno spavaju ideje zelene
bezbojne/
razlikuju se po tome to je prva, usprkos besmislenosti posve gramatina, a druga
posve negramatina.
Jednako negramatina jest i posve smislena reenica
30
(3) Read you a book on modern music? /U doslovnom hrvatskom prijevodu - ita li
ti knjigu o modernoj glazbi? - ona je i gramatina jer hrvatski za oblikovanje pitanja,
za razliku od engleskoga, ne zahtijeva pomoni glagol/.
Statistiki podatci o brojnosti ili uestalosti nekih izriaja u govornoj praksi takoer
nisu kriterij za gramatinost: reenice (1) i (2) zacijelo su jednako malo vjerojatne, a
njihova je gramatinost sasvim razliita.
Organinu preglednost reenine strukture Chomsky prikazuje dijagramom u obliku
izokrenutog stabla:
R
ID GD
Odr I G ID
Odr I
Onaj ovjek vozi plavi auto.

Chomsky grafiki prikazuje i ciljeve lingvistike teorije. Adekvatna bi gramatika
trebala na osnovi ogranienog korpusa ustanoviti niz pravila koja bi omoguila
stvarati, na osnovi rjenika/leksikona, nove prihvatljive reenice, iskljuujui
neprihvatljive, to jest one koje nisu kompatibilne s danim korpusom.

Prema jaini njihovih ambicija tri teorije imaju slijedei strukturalni izgled:

korpus gramatika
(1) ------------ ---------------

gramatika da
(2) ------------- --------------
korpus ne

G1 G1
(3) -------------- --------------
G2 G2
-------------- -------------
korpus
--------------

Prvi bi primjer ilustrirao 'stvaranje' gramatike na osnovi korpusa. Oito prejaka
ambicija.
Teko se od lingvistike teorije moe oekivati da bude, prema prvom modelu, stroj
koji bi na osnovi korpusa otkrivao gramatiku jezika. U malom ali vanom djelu
Language and Mind (Jezik i um) Chomsky navodi kako je poetkom pedesetih godina
dvadesetog stoljea uistinu bila zavladala euforija pojavom kompjutora: od toga
'tehnikog uda' doista se oekivalo upravo to da na osnovi korpusa (dostatno
opsenog jezinog materijala) otkrije gramatiku odreenog jezika.
Drugi model teorije odluuje odgovara li konstruirana gramatika korpusu ili ne.
Chomsky tvrdi da je i ovaj zahtjev nedovoljno realistian.
Trei model u fazi Syntactic Structures Chomsky smatra realistinim: taj model daje
relativnu ocjenu dviju konkurentnih gramatika, to jest odgovara na pitanje koja je od
njih vie u skladu s danim korpusom.

31
Nakon ove digresije o tipovima lingvistikih teorija nastavlja se razrada nekih
transformacijskih koraka. Taj je dio slijedeih godina doivio nekoliko promjena,
moda najpresudniju 1965. s djelom Aspects of the Theory of Syntax.
I ovdje je sintaksa najbitniji blok ali su i semantika i fonoloka razina uvrtene u
gramatiku (Syntactic Structures imaju umjesto fonoloke morfofonemsku razinu:
Chomsky se naime jo od mladosti puno bavio hebrejskim jezikom i posebno
morfofonolokim pitanjima hebrejskoga).

Shematski prikaz preraene organizacije izgleda ovako:
--------------------------- ----------------------
| Base | | Semantic |
| Component | -------> | Component |
-------------------------- -----------------------
| |
V V
------------------------ -----------------------
| Transformational | | Phonological |
| Component | ---------> | Component |
------------------------ ----------------------

Kasnije je ipak prevladalo drugaije vienje funkcioniranja jezine 'moi':
Znaenje reenice izvodi se iz tzv. dubinske strukture s pomou pravila semantike
interpretacije, a glasovna realizacija iz povrinske strukture s pomou pravila
fonoloke komponente.
Baza se sastoji od dva dijela: skupa kategorijskih pravila i leksikona. Semantika
informacija sastoji se od tzv. 'features' (obiljej). Natuknica /rije 'djevojka' imala bi
npr. slijedea obiljeja: /+imenica/, /+brojiva,/, /+opa/, /+ivo bie/, /+ljudsko bie/.

Lako se vidi da je gramatika nevjerojatno sloen 'mehanizam', a ta se sloenost ustvari
pravo nazire tek generativno-transformacijskim pristupom koji je inaugurirao
Chomsky.

| language |
data | | language structured expressions
| faculty |

Danas Chomskyeva teorija jezika nije opeprihvaena, namnoilo se puno
konkurentnih teorija, ali je definitivno velik izazov svakoj teoriji jezika objasniti oitu
injenicu da je jezik toliko sloena stvarnost da nijedan pojedinani jezik nije do kraja
prikazan na nain koji bi nesporno prihvatili svi lingvisti, a s druge strane njegovim
bitnim ustrojem ovladava svako normalno dijete izmeu druge i pete godine ivota.

Upravo ovo stavljanje u arite stjecanja jezika Chomskoga ini zaetnikom psiho-
lingvistike. Dok je de Saussure najsnanije naglasio drutveni znaaj jezika, koji je po
njemu bitno fait social (drutvena injenica), Chomsky taj naglasak pomie zapravo
u dva smjera: 'udo jezika' oituje se s jedne strane u djetetovom ovladavanju tim
presudnim ovjekovim posjedom a s druge strane pred oi se dovodi, zbog
'preoitosti' zanemarena, prevana injenica da je jezik opeljudska odlika pa stoga
valja uvaiti istinu da osim drutvenog vida po kojemu postoje samo 'drutveni' jezici
tj. hrvatski, srpski, ruski, njemaki, engleski, talijanski itd. (to su po Chomskomu E-
32
jezici, tj. eksternalizirana jezina stvarnost) nego i JEZIK kao sastojak ljudskog
uma/mozga (to je za Chomskoga uz ostalo i prije svega I-jezik, tj. internalizirani jezik,
zapravo individualan u svakoga govornika, ali 'nakalemljen' na njegovu uroenu
jezinu mo).

Ne udi stoga to je Chomsky u svezi s ovim pitanjima posegnuo za racionalistikom
filozofijom jezika, koja je ustvari 'demitologizirani' platonizam. Ve je Leibniz naime
priznao da je Platon u biti imao pravo tvrdei da su naa znanja 'sjeanja' iz pre-
egzistencije: treba ih samo oistiti od zablude pre-egzistencije (Usp. N:A.
Chomsky, Knowledge of Language, 263). Ve smo spomenuli da je Chomskoga na to
potaklo nezadovoljstvo bihevioristikim filozofijskim okvirom, koji je dominirao
amerikom lingvistikom. Bit e meutim korisno i neto iscrpnije izloiti pitanje
uroenih ideja u svezi s opom teorijom jezika. Chomsky istie da valja odvojeno
promatrati pitanje povijesne interpretacije klasinog uenja koje se povezuje s
Descartesom i Leibnizom od pitanja to ga nameu isto iskustvena pitanja vezana za
usvajanje jezika. Svakako je za Chomskoga kao lingvista bitnije ovo posljednje.
Upravo znanstveno istraivanje, po Chomskomu, potkrepljuje tezu da postoje
univerzalni psiholoki principi u svezi s ovjekovom predispozicijom za jezinu
komunikaciju, a to upadno podsjea na klasini nauk o uroenim idejama.
Model usvajanja jezika u skici jest trodijelni sustav koji kao input ima odreen korpus
jezinih podataka na osnovi kojih se kao output oblikuje interiorizirana gramatika
predmetnog jezika. Jasno je da 'ureaj' koji na osnovi odreenog inputa isporuuje
odgovarajui output mora posjedovati odreenu 'proizvodnu mo'.
----------
Input ---------- ---------- output
----------
Pitanje je dakle kakvu strukturu uroenih mentalnih funkcija moramo postulirati kao
adekvatno objanjenje spomenute injenice da sva djeca svih naroda, kultura i rasa u
istoj dobi steknu bitno istu jezinu kompetentnost. Oito da taj djeji um mora biti
bogato a ipak ne 'prebogato' opremljen za tu presudnu funkciju. Predispozicija za
jezik naime nije predispozicija za neki konkretni (engleski, hebrejski ili kineski) jezik:
to bi iziskivalo 'prejaku' strukturiranost i bilo bi ustvari prepreka usvajanju drugoga
'ne-oekivanog' jezika. S druge strane strukturiranost djejega uma ne smije biti ni
'preslaba' za tako krupan projekt kao to je ovladavanje sloenom gramatikom kakvu
posjeduje svaki jezik.
Bitno je istaknuti da je input, to jest korpus na osnovi kojega dijete treba izraditi
vlastitu teoriju jezika ili gramatiku i nepotpun i nesustavan, svakako veoma raznolik.
To znai da postoji silan nerazmjer izmeu ogranienog i dijelom defektnog inputa i
bitno istovjetnog outputa, to jest jezine kompetentnosti ili usvojene gramatike
vlastitog jezika. S obzirom da ni najinteligentniji majmuni, uza sva sustavna vjebanja
vrhunskih strunjaka ne mogu ovladati jezinom komunikacijom opravdan je
zakljuak da je jezina sposobnost specifino obiljeje ovjeka i da to nije tek
sposobnost ope inteligencije primijenjene na jezino podruje nego ima i uroenu
komponentu. Ona se sastoji od vie pod-sastavnica: anatomske, fizioloke i
najbitnije genetske sastavnice.
Veliki strunjak na podruju biolokih preduvjeta ili predispozicija jezika Eric H.
Lenneberg postavlja slijedei kriterij za razluivanje ope sposobnosti za neto od
predispozicije. ovjekov uspravan hod zasniva se na biolokoj predispoziciji, zato je
univerzalno obiljeje ovjeka kao vrste, dok je posjedovanje pisma kulturno razvijena
sposobnost. Zato pismo nije univerzalno prisutno u svih naroda, kultura i rasa, to
33
nipoto ne znai da su ti narodi ili kulture ili rase bitno nie inteligencije. Univerzalna
su obiljeja jezika foneminost, i konkatenacija (lanano povezivanje) rijei prema
utvrenim gramatikim pravilima (a ne nasumce ili proizvoljno).
Uza sve to vano je, s Lennebergom, istaknuti da jezik nije a priori najsavreniji
mogui nain komuniciranja ne vidi se zato su gramatike toliko komplicirane i
zato su leksikoni puni preklapanja znaenja, a uz to i tako nepodudarni od jezika do
jezika, ali sa zateenom ovjekovom konstitucijom oito je najpodudaraniji upravo
jezini sustav komuniciranja.
Da specifina jezina sposobnost ima, uz ostale, i genetsku podlogu Lenneberg dri
potvrenim i time to je usvajanje jezika oito 'programirano' za dob izmeu druge i
pete godine. Tek roeno dijete naprotiv nije u stanju odmah razluivati glasove, a ni
dijete u doba stjecanja jezika jo ne razvija adekvatnu okretnost ruku, koja se pak
izrazito brzo i uspjeno razvija poetkom mladosti. Prema tome, usvajanje jezika
nikako se ne moe adekvatno objasniti samom opom inteligencijom uz pomo
navika i poticaja/stimula. Besmisleno bi bilo govoriti da se reeninom strukturom
ovladava s pomou nekakve 'familijarnosti' reenica koje se ee susreu. Vidjeli
smo koliko su sline reenice to ih Chomsky navodi kao jednako besmislene, a ipak
po gramatinosti bitno razliite.
Oslanjajui se na Lennebergovo razlikovanje ope sposobnosti u smislu
predispozicije od kulturno razvijene sposobnosti Chomsky je dodatno zaotrio to
razlikovanje rabei za onu opu sposobnost rije faculty (od latinskog facultas, to
dolazi od facilis tj. lak, lako izvediv, a u latinskom postoji i arhaini oblik facul!), a
za onu drugu sposobnost, koja nije obiljeje vrste, rije ability (od latinskog habilis -
tj. okretan, vjet). Iako se esto rabe kao sinonimi, ova su dva izraza bitno razliitog
znaenja. Kao ljudska bia, pripadnici vrste, svi smo sposobni za jezik, imamo
'jezinu mo', dok s druge strane netko pokazuje izrazitu sposobnost (talent) za
tranje, drugi za pjevanje, trei za slikanje itd. Govorimo dodue i o
sposobnosti/talentu za jezike, no to nije u smislu, o kojemu je rije kod Chomskoga.
Materinskim jezikom ovladaju sva djeca, a samo talentirani poslije svladaju i na
desetke jezika.

Gramatika jest sustav pravila kojima povezujemo glasovnu i znaenjsku razinu: tim
pravilima ovjek ovladava nesvjesno. Tek temeljita analiza pokazuje kako povrinske
slinosti esto maskiraju dubinske razlike i obrnuto. Chomsky u svojim brojnim
radovima esto sueljuje takve reenine parove, a nakon njegovih pionirskih radova
to je postala vrlo rairena praksa meu lingvistima. On upozorava na to da je ve
racionalistiki intonirana gramatika Port Royala ukazivala na potrebu razlikovanja
dubinske i povrinske strukture. Npr. reenica Nevidljivi je Bog stvorio vidljivi
svijet - u svom temelju odnosno dubini sadri tri suda: Bog je nevidljiv; Bog je
stvorio svijet; svijet je vidljiv. Bihevioristiki usmjereni lingvisti, za razliku od toga,
zadovoljavali su se razmatranjem iskljuivo povrinske strukture. Chomsky navodi
kako je primjer koji spominje danski lingvist Otto Jespersen, autor slavne Filozofije
gramatike za ilustraciju spomenutog razlikovanja dubinske i povrinske strukture
(the man's house i the doctor's arrival) nailazio na otro protivljenje dominantnih
bihevioristikih lingvista. Chomsky meutim s pravom istie da je razlika vrlo
indikativna: the doctor's arrival (doktorov dolazak) povezuje se s frazom the
doctor arrives (doktor dolazi), a nita se analogno ne moe povezati s izrazom the
man's house (ovjekova kua). U drugom smjeru to jest dvije razliite dubinske
strukture povrinski iste reenice

34
Visiting dignitaries can be boring

po jednoj analizi ili dubinskoj strukturi moe se prevesti: Posjeivati uglednike moe
biti dosadno, ali i drugaije (Uglednici koji /nas/ posjeuju mogu biti dosadni).
Oito je da su neke od ilustriranih gramatikih osobitosti specifino engleske ali
Chomsky inzistira na tezi da jezina struktura ima i bitno univerzalnih karakteristika.
Uza sve izrazite razlike povrinske strukture dubinske strukture pokazuju izrazitu
slinost, a transformacijska pravila koja povezuju dubinske strukture s povrinskima
sadre ipak relativno ogranien broj formalnih operacija. Naelna beskonanost
moguih reenica uvjetovana je postojanjem rekurzivnosti, to jest mogunou
ponovljene primjene odreenih pravila, a to daje neograniene mogunosti
kombinacija. Ukratko, stjecanje istovjetne jezine kompetentnosti na osnovi tako
razliitoga korpusa/inputa svjedoi o izrazitoj kreativnosti ovjekove jezine
sposobnosti.

Budui da je u amerikoj filozofiji ipak dominantna kombinacija pragmatizma i
biheviorizma Chomskyevo je oivljavanje racionalistike filozofije nailo je na
korjenito odbijanje. Meu osporavateljima su vodei ameriki filozofi Quine,
Goodman i Putnam. Osobito je estok kritiar bio Neslon Goodman. Po njegovu sudu
inatizam je definitivno pobio ve J. Locke: po njemu je ta teorija ili pogrena ili bez
smisla. Osim toga Goodman dri da se moe razlikovati usvajanje prvog jezika od
usvajanja daljnjih. Ovdje se u biti radi o usvajanju prvog jezika i Goodman dri da je
dovoljno objanjenje analogija jezika i drugih predjezinih - semiolokih sustava.
Konano, Goodman odbija racionalistiku tezu kao nesuvislu i nerazumljivu, pa je
nije spreman prihvatiti ni u sluaju da nema nikakva alternativnog objanjenja.

Chomsky pak dri da Locke uope ne pokazuje poznavanje autentinoga
racionalistikog shvaanja jezika nego kritizira loije izloenu verziju racionalistike
teze. Glede razlikovanja izmeu usvajanja prvoga i drugoga odnosno daljnjih jezika,
Chomsky napominje da mi i u stjecanju novog jezika formiramo teoriju koja je
nerazmjerna s nesavrenostima i nepotpunostima razmatranih jezinih podataka pa se
ne moe smatrati rezultatom indukcije na osnovi tih podataka. A jezik toliko nadilazi
predjezine simbolike sustave da oni ni na koji nain ne mogu posluiti kao obrasci u
stjecanju prvoga jezika. Poseui za analogijom iz biologije Chomsky kae da bismo
onda mogli rei da oblikovanje sloenih organizama ne predstavlja nikakav problem s
obzirom da poznamo mitozu.

Glede Goodmanova odluujueg argumenta, da je racionalistika teza nerazumljiva
Chomsky navodi primjer uroene ideje trokuta koja je zapravo razumljivija od
nacrtanog trokuta.
Koliko god nam jezine pojave bile familijarne to ne znai da im ne treba traiti
objanjenje. Jezik nam je doista iznimno familijaran a s druge strane ipak nedovoljno
poznat. Znajui kako je sloen svaki tjelesni organ zato bi bilo nerazumljivo
pridavati ljudskome umu (koji Chomsky sustavno zdruuje, praktiki identificira s
mozgom, rabei 'dvoznak' mind/brain, to ne smatram posve sretnim) veliku
sloenost?

Kratki prikaz transformacijsko-generativne teorije jezika zacijelo je najpogodnija
poveznica s isto filozofijskim pristupima jeziku. I to iz vie razloga. Prvo zato to
je generativna lingvistika vie od svih ranijih teorija jezika uvjerljivo ukazala na
35
iznimnu sloenost jezinog ustroja. Zatim stoga to je u usku vezu dovela znanstvenu
i filozofijsku problematiku jezika, a potom i nametnula niz tema koje su u modernoj
filozofiji bile potisnute ili posve zanemarene i zaboravljene. Jedna od tih bilo je na
primjer pitanje takozvanih jezinih univerzalija. Ve je srednjevjekovni franjevac
Roger Bacon isticao da svi jezici imaju neke zajednike znaajke pored onih
specifinih koje ih razlikuju (Grammatica una et eadem est secundum substantiam in
omnibus linguis, licet accidentaliter varietur Gramatika je po svojoj biti jedna te
ista u svim jezicima, premda se u nebitnom razlikuje).
Iako je sam Chomsky svoja razmiljanja prvenstveno doivljavao kao obnovu
racionalistikog (konkretnije: kartezijanskog) pristupa jeziku i kao korekciju
bihevioristikog pristupa, on je dosta snano isticao i poticajna razmiljanja o jeziku
Wilhelma von Humboldta. Ipak je njegova generativna gramatika osim oivljavanja
ranijih ideja u teoriju jezika donijela velikih novina koje su silno potakle kritiko
razmiljanje o jeziku.
Veoma su brojni Chomskijevi sljedbenici, ali i njegovi kritiari. Kritiari se
regrutiraju iz dva posve razliita tabora: jedni su izvana, to jest iz redova vie-manje
bihevioristiki usmjerenih analitikih filozofa, a drugi iz redova neto mlaih
lingvista, prvenstveno zastupnika generativne semantike (J.D. McCawley, G.
Lakoff, J.R. Ross). Naalost, ova kola nije ostala dovoljno kompaktna, iako su
njezini predvodnici iskazivali pravu briljantnost i dubokoumnost. Moja je slutnja da je
ovoj koli, moda i iz politikih razloga, uskraena potpora u istraivakim
projektima jer je njezin, vjerojatno najoriginalniji, predstavnik J.D. McCawley (umro
nenadano 1999.), kao strastveni (ali dobroudni) anarhist, brojne izvorne uvide u
problematiku znaenja u velikoj mjeri ilustrirao upravo psovakim i opscenim
izriajima (to je svojevrsna skatoloka lingvistika): u njima su glavni likovi bili
ameriki politiari koji su vodili vijetnamski rat. Za ilustraciju (iz razumljivih razloga
ne mogu citirati reenine ilustracije): kao nakladnika vie svojih lanaka navodio je
S(outh) H(anoi) I(nstitute) of T(echnology) SHIT. U jednom lanku uzima
pseudonim Quand Phuc Dong, a 'potporu' za istraivanje navodno mu je dodijelio
Istraivaki laboratorij eksperimentalne teologije Tehnolokog instituta Junog
Hanoja, oito parodijska aluzija na uveni MIT - Massachusetts Institute of
Technology, kojemu su dodjeljivane silne potpore u istraivakim projektima. Da bi
se ovo razumjelo valja znati da su suvremena lingvistika istraivanja usko vezana za
razvoj kompjutorske tehnologije i takozvane umjetne inteligencije (Artificial
Intelligence) i robotike, pa su za takve projekte potrebna golema novana sredstva,
koja najee idu upravo preko Ministarstva obrane, u kojemu upravo politiari, a ne
gospodarstvenici ili intelektualci, imaju presudnu rije. Moja je dakle slutnja da
moda i zato projekti generativne semantike naalost nisu dovoljno ustrajno i
produbljeno potrajali, a to je semantika istraivanja okrenulo u druge smjerove. K
tome su dakako pridoli i drugi razlozi, prije svega sama narav generativne semantike.
Naime, dok je Chomsky, uza sve preobrazbe vlastite teorije jezika, ustrajao na svojoj
prvotnoj inspiraciji da je sintaksa 'neovisna', pa je semantiku razinu jezika vezao za
interpretaciju rezultata dubinske strukture, generativisti su zanijekali kljunu ulogu
njegove dubinske strukture i u sve sloenijim dubinskim transformacijskim
strukturama nazirali logiku strukturu iskaza. Izmeu pripadnika generativne
semantike i Chomskyevih mlaih uenika, koji su ostali vjerni uitelju
(najeksponiraniji je bio Ray Jackendoff) krajem ezdesetih i poetkom sedamdesetih
godina prolog stoljea vodili su se pravi mali lingvistiki ratovi.
S odreenom nostalgijom pamtim predavanja J. D. McCawleya na ikakom
sveulitu, koja sam kao slobodni slua, pripremajui se za doktorat s temom
36
Lingvistika i filozofija, neoptereen obvezom polaganja ispita, sluao s iznimnim
uivanjem 1970-1971. Ujedno sa zadovoljstvom istiem da je on ve prije G. Lakoffa
anticipirao neke vane uvide, koje gotovo trideset godina kasnije razvijaju pripadnici
kognitivne lingvistike. Tako ga nalazim skriveng upravo iza pseudonima Dong,
Quang Phuc (drugi put je za pseudonim uzimao Yuc Foo!) u izabranoj bibliografiji
poslijediplomske konferencije kognitivne lingvistike odrane u Brightonu 2008).
Osim moebitne politike motiviranosti izostanka logistike potpore ovim iznimno
sloenim istraivanjima, dodatni je razlog zamiranja ovog ogranka semantike teorije
naravnih jezika zacijelo i u tome to je bilo praktiki nemogue definitivno
opovrgnuti 'interpretiviste', jer su semantika pitanja iznimno sloena, tako da u 'moru
jezika' (ve sam spomenuo ovu Wittgensteinovu sintagmu, koju je Michael Dummett
kasnije uzeo u motto jedne svoje zbirke eseja) uvijek iznova u jednom ili drugom
jeziku (poesto ak u japanskom, tako da su se diskutanti pitali je li 'dokazni' primjer
uope gramatian!) iskrsavali primjeri koji su ukazivali na neodluivost spornih
pitanja. Dodatani je dakle razlog razlaza suparnikih tabora bez definitivnih
pobjednika i u tome to su vodei predstavnici generativista, J. D. McCawley i G.
Lakoff, sebi nali druga zanimljiva polja istraivanja: McCawley se prvenstveno
posvetio istraivanju odnosa naravnog jezika i formalne logike (o njegovoj
impresivnoj knjizi, od preko 600 stranica, Everything that Linguists have Always
Wanted to Know about Logic* *but were ashamed to ask (Sve to su jezikoslovci
oduvijek eljeli znati o logici ali su se stidjeli pitati) veliki logiar i filozof Jaakko
Hintikka je rekao da bi trebala nositi naslov to jezikoslovci znaju bolje o logici, ali
toga nisu bili svijesni !

S teorijom generativne gramatike jezikoslovna znanost definitivno je priznata kao
relevantan sugovornik u filozofskim analizama jezika. Evo samo par ilustracija: kao
svojesvrsni odjek Lvi-Straussovih razmatranja o funkcioniranju ljudskoga uma na
primjeru struktura rodbinskih odnosa McCawley istie kako semantike strukture
prethode leksikalizaciji, tako da u svim jezicima postoje leksike upljine i
vieznanosti u postojeim leksikim jedinicama. Na primjer, engleska imenica uncle
pokriva vie razliitih rodbinskih odnosa (oev brat, majin brat, mu oeve sestre,
mue majine sestre), za neke od kojih mi u hrvatskom imamo vie imenica (stric,
ujak, tetak), a neke kulture (osobito one koje nemaju pisma) jo znatno bogatije
nazivlje. Slino je s engleskom imenicom cousin (roak), za koje mi imamo takoer
vie imenica (strievi, tei, u nekim dijalektima i amidi i dajidi). McCawley se
pridruuje i iznimno utjecajnom filozofu W.O. Quineu, koji je iznio razornu kritiku
logikog empirizma. U jednom njegovu primjeru, koji ukazuje na skrivene
nedoreenosti iskaza Ernest is looking for a lion (Ernest trai nekog lava) McCawley
upravo sredstvima generativne semantike razotkriva indikativnu dvoznanost: u
jednom sluaju radi se o 'referencijalnom' znaenju, to jest misli se na odreenoga
postojeeg lava, kojemu moemo dati brojani indeks (npr. 849), a u drugom sluaju
o 'zamiljenoj' ivotinji za koju ne znamo postoji li ili ne postoji. Kao analognu
moemo navesti reenicu Ernest trai nekog jednoroga (koji poput Fregeova Pegaza
'postoji' samo u bajkama), ali i reenicu Ernest vidi jednog lava, u kojoj vie nema
spomenute dvoznanosti, jer glagol vidjeti za razliku od glagola traiti, pretpostavlja
postojanje onoga to vidimo!
Quine takoer zastupa tezu o nepostojanju (pravih) sinonima, pa stoga na neki nain
izoliranim rijeima, pa ak i reenicama, osporava puninu znaenja: punina znaenja
ostvaruje se, po njegovu miljenju tek na razini cjeline jezika. McCawley ne ide tako
daleko, ali jednom suptilnom analizom znaenja glagola to assassinate (ovdje se opet
37
potvruje njegov uvid o postojanju upljina u leksikonima svih jezika! najblie smo
prijevodu toga glagola svjema rijeima: izvriti atentat). Glagol redoviti govornici
engleskog jezika razumiju kao ubijanje politiki vane osobe. Meutim McCawley
istie da nije dovoljno da rtva takva ubojstva bude politiki vana osoba. Naime,
koliko god sama rtva bila politiki vana, da bi se takvo ubojstvo kvalificiralo kao
atentat postoji i sasvim odreen uvjet na strani ubojice: bitan je motiv ubojstva! U
sebi svojstvenom stilu McCawley za primjer uzima reenicu u kojoj je rtva ubojstva
politiar zateen in flagranti u krevetu sa enom ljubomornog mua, koji u nastupu
bijesa posee za samokresom
Iako izriito ne spominje Fregea, ini mi se da McCawleyovo svoenje semantikih
analiza na predikate i indekse veoma srodno a Fregeovim luenjem znaenja (Sinn) i
oznaivanje (Bedeutung), o kojem e uskoro biti rijei.

George Lakoff posve se okrenuo kognitivnoj lingvistici, pa se usmjerio prema
objedinjavanju razliitih disciplina sa svrhom da pridonese i politikom angairanju
intelektualaca. Osobito je zaokupljen teorijom metafore, prema kojoj to nije tek
poetska kategorija nego temeljni mehanizam jezika i uma. Metafora je prema
kognitivnoj lingvistici u prvom redu pitanje miljenja i djelovanja, a tek izvedeno
pitanje jezika. U koautorstvu s filozofom Markom Johnsonom o tome je Lakoff
1980. objavio knjigu Metaphors we live by, koja je doivjela ve i tree izdanje (ja
dodue imam ono drugo iz 2003!).
Ja se trenutno ne bih uputao u sueljavanje brojnih teorija metafore od Aristotela pa
do naih dana. Ono to mi se svia u ovoj knjizi jest prije svega obilje jezinog
materijala kojim autori potkrjepljuju svoje teze, a meu brojnim suradnicima (kau da
su taj materijal istraivali sa stotinama ljudi!) koji su pribavili to obilje ilustracija jest i
J. D. McCawley. Velik dio teza djeluje uvjerljivo. Dovoljno je na primjer vidjeti kako
se za obinu raspravu mogu rabiti izrazi koji su prvenstveno ili izvorno rabljeni za
ratna djelovanja: dobra formulacija neije teze oznaava se kao pun pogodak,
govorimo o napadu, o taktici, o strategiji, o razaranju protivnikovih argumenata, o
otkrivanju njegovih slabih strana ili toaka, o stavovima koji se nikako ne mogu
braniti itd. Sjeam se kako je prije nekoliko godina Slobodan Miloevi kao haki
uznik bahato govorio da ih rastura!
Jednako su dojmljive primjene orijentacijskih odnosno prostornih izraza: govorimo
(metaforiki) o neijem usponu ili ak uzletu, o padu, napredovanju, nazadovanju, o
visoko pozicioniranima i nisko pozicioniranima itd.
Metafore potjeu iz svih sfera ivota: iz graditeljstva su na primjer metafore koje
govore da se nekome sruio svijet, da neije miljenje nema temelja; iz podruja
prehrane uzeti su izrazi koji kau da nam je neija izjava ostavila gorak okus, da neke
ne moemo probaviti, dok je neki lanak prava poslastica, a na neki drugi nam se
povraa itd. Tema ljubavi crpi metafore iz veoma razliitih podruja: ljubav je i rat, i
igra, i magija, i ludilo, i kemija, i magnetizam, i elektricitet, i gravitacijska sila itd.
O religijskoj stvarnosti najprikladniji je metaforiki govor: Bog okuplja svoj narod
pod sjenu krila svojih, titi ga svojom desnicom, obasjava ga svojim licem, njegov tit
i njegova palica su mu utjeha itd.
Metafore ive i umiru, ali se raaju nove.
Usput napominjem da su ovi autori usporedo s metaforom dosta temeljito obradili i
metonimiju, iako ona svakako nema ni izdaleka jednako presudnu ulogu u jeziku. To
je osobito vano zato to uvena Jakobsonova razmiljanja o metafori i metonimiji
kao o dva pola jezika povrnog itatelja lako mogu zavesti na radikalnom
suprotstavljanju jedne i druge.
38
Ni najapstraktniji pojmovi, po uvjerenju ovih autora, ne mogu se cjelovito razviti bez
metafora, bilo da je rije o vremenu, umu, osobnosti, moralnosti, bitku i biti, a
metaforikim su se govorom sluili i najvei filozofi od predsokratovaca, Platona i
Aristotela preko Descartesa i Kanta do najnovijih.
Kognitivna lingvistika sve vie razvija takozvanu neuralnu teoriju jezika, koja
nastoji objediniti teoriju miljenja i jezika oslonjenu na rezultate istraivanja mozga.
Moja je slutnja da se time zalazi u podruje u kojemu e sudovi biti teko odluivi kao
i u podruju elementarnih estica, ali istraivanje e sigurno biti uzbudljivo.

III. DIO: ANALITIKA FILOZOFIJA JEZIKA

Nakon niza znanstvenih pristupa jeziku s odreenom relevantnou za filozofiju
jezika sada se moemo okrenuti dominantanim filozofskim pristupima jeziku.
Ishodite filozofije koju najee zovemo jezino-analitikom, a koja je dominantna u
anglo-saksonskoj filozofiji, pomalo paradoksalno, ipak je bilo u Njemakoj, iako ne u
matinoj struji njemake filozofije nego u istraivanjima logikih osnova matematike
koje je poloio Gottlob Frege. Frege je zapravo uinio prvi odluujui korak ka
usredotoenosti na jezik, kojoj je Richard Rorty dao zvuni naziv The Linguistic Turn
(to smo spomenuli ve u Uvodnim razmatranjima.) Stoga emo se, unato tome to
je ovo tek elemmentarni Uvod u filozofiju jezika, nizom Fregeovih koraka u tom
smjeru pozabaviti ipak neto vie nego drugim filozofijama jezika.


A. TRAGANJE ZA SAVRENIM JEZIKOM

Gottlob Frege (1848.-1925.) je iako ne iz istih pobuda kao i Chomsky takoer
djelovao na tragu racionalistikog programa. Dodue ne kartezijanskoga, nego ovome
suprotstavljenoga, Leibnizova. A Leibniz je nadahnut pomalo udnim
srednjovjekovnim franjevcom Ramonom Lullom tragao za ideografskim pismom
koje bi preko jezinih barijera kao svojevrsna characteristica universalis u funkciji
alfabeta ljudskog miljenja omoguilo logiko sueljavanje suprotstavljenih miljenja
i tako prevladalo suvine dispute s nejasno formuliranim tezama u naravnim jezicima.
Kako je pak Leibniz bio ovjek od genijalnih ideja i zamisli ali razapet na
nebrojenim projektima, pa zato manje sustavan i ustrajan u provoenju i razradi
vlastitih ideja, glavnina je njegovih djela objavljena tek mnogo kasnije, poslije
njegove smrti. Frege se na Leibniza esto poziva, ali nije lako utvrditi koje je od
Leibnizovih ideja crpio izravno, a koje posredovano preko drugih autora. U svakom
sluaju iz bibliografije Fregeovih radova moe se vidjeti da se on opetovano bavio
Leibnizovim radovima.

Nije lako ustanoviti povijest pojedinih ideja: konkretno, Leibnizom se uvelike
nadahnjivao i jedan drugi mislilac, koji je dugo bio malo poznat i cijenjen, a s
razvojem moderne logike sve se vie uvia da je on anticipirao mnoge bitne smjerove
tog razvoja. Rije je o Bernardu Bolzanu, katolikom sveeniku, kojemu je prerano
prekinuta sveuilina karijera jer su njegove propovijedi i razmiljanja o ratu,
drutvenoj hijerarhiji i graanskom neposluhu u austrijskom Svetom rimskom
carstvu ocijenjene opasnima i bliskima krivovjerju (teko je ustanoviti je li njegova
osuda bila iskljuivo rezultat svjetovne ili i crkvene vlasti). U svakom sluaju puno je
njegovih djela objavljeno tek posmrtno. Svejedno, barem su njegovo veliko djelo
Wissenschaftslehre (Nauk o znanosti) koje je u 4 sveska objavljeno 1837, pa i
39
posmrtno 1851. - objavljeni Paradoski beskonanoga (Paradoxien des
Unendlichen) mogli, bilo izravno bilo posredno, biti Fregeu dostupni. Vjerojatno
posredno, jer je Frege u mnogo primjera pokazao duboko intelektualno potenje, pa bi
zacijelo i Bolzanu, kao i Leibnizu, priznao eventualni dug. Bilo kako bilo, po
rigoroznosti u izlaganju logikih i matematikih uenja Bolzano i Frege pokazuju
dosta slinosti. Moemo dapae rei da Bolzano i Frege, iako ne pripadaju istoj
generaciji, predstavljaju znaajnu reakciju na hegelovski idealizam. Na Bolzana na
primjer neodoljivo podsjea Fregeovo otro i odluno kritiziranje psihologizma i
zalaganje za formaliziranje logike radi oslobaanja logikih stavova od unutarnje veze
sa subjektom i bilo kojim subjektivnim faktorom. Za modernu filozofiju jezika ini mi
se najrelevantnijom Bolzanovom tezom teorija o stavu po sebi (der Satz an sich).
Sam ovaj izraz ivo podsjea na brojna sporenja u filozofiji jezika. Naime, izraz
Satz nema dobrog ekvivalenta u hrvatskom jeziku pa se prevodi i izrazom
reenica, dok je u engleskom za nj usvojen termin proposition. Upravo ova polu-
prevodivost, to jest izostajanje istinskog sinonima, s jedne strane podsjea na velike
segmente jezika koji nisu (kako bi rekao Roger Bacon) univerzalno prisutni u
jezicima nego se od jezika do jezika u znatnoj mjeri razlikuju, pa se nailazi na tekoe
u primjeni Leibnizova kriterija po kojemu se mogu slobodno zamjenjivati izrazi
unutar iskaza, ako te zamjene ne ugroavaju istinitost iskaza (ovo e osobito
zaokupljati amerikog filozofa logiara Q. v. O. Quinea). Bolzanov Satz an sich
definira se kao stav da neto jest ili nije, neovisno o tome je li to istinito ili neistinito,
neovisno o tome je li to itko ikada formulirao rijeima, pa ak neovisno i o tome je li
to ikada kao misao bilo prisutno u bilo kojem umu/duhu (Wissenschaftslehre, izdanje
1929, s. 77 navodim po Povijesti filozofije F. Coplestona, S.J., dakle nemam uvid u
njemaki tekst, zato za termin mind stavljam dva hrvatska izraza). Primaran je dakle
objektivni sadraj ili znaenje stava.

Zanimljiva je i Bolzanova teza o idejama kojima ne odgovara nikakav predmet: prema
modernom nazivlju one nemaju 'ekstenziju'. Najjasniji sluaj jest 'nita(vilo)', a slino
je i s idejama 'okrugli kvadrat' ili 'zelena vrlina'. Oito pod tim izrazima neto
mislimo, ali te ideje ipak ne oznauju nikakav predmet. U novije se vrijeme postupno
pojavljuju studije o Bolzanu koje ukazuju na to da se uoava njegova relevantnost za
analitiku filozofiju (W. Knne objavio je lanak pod naslovom Jedan analitiki
filozof u sjeni njemakog idealizma, Sandra Lapointe lanak Analitinost,
univerzalnost i kvanitifikacija, M. Textor Bolzano i Husserl o analitinosti, a A. Betti
Vjena istina. Osovina Bolzano-Twardowski-Lesniewski. Znaajno je da je Bolzano
kao podanik Austro-Ugarske bio vie poznat u srednjoeuropskom krugu nego u
Njemakoj pa je stoga i njegov utjecaj na poljsku filozofiju (Twardowski i
Lesniewski) vaan i dobrim dijelom objanjava procvat moderne logike u tzv.
Varavskoj koli.

Zasad je o Bolzanu dosta toliko, a ovo je navedeno iz dva razloga: prvo da se naznai
kako ideje ive poput ponornica, ponekad uoljive i uoene, ponekad pak skrivene,
drugo zato to je upravo ovaj pojam stava/propozicije u analitikoj filozofiji izazivao
burne rasprave, a ondje se povezuje i s Fregeovim pojmom misli (Gedanke), iako je
upravo Bolzano bio prvi koji je toj ideji/pojmu dao tako istaknutu ulogu u sustavu
znanosti i jezika. Usput, Bolzano takoer govori o predstavi po sebi (Vorstellung an
sich - to je sastojak stava koji sam za se jo ne moe biti istinit ni neistinit) te o sudu
po sebi (tome bi u engleskom odgovarali izrazi judgment, ali i utterance, jer po
Bolzanu sud izraava i tvrdi stav/propoziciju). Istinitost stavova (Wahrheit an sich) ne
40
ovisi o tome jesu li izreeni ili nisu istine su ak i o Bogu neovisne. Bolzana bi
stoga valjalo jo vie revalorizirati kao vanu kariku izmeu Leibnizova i Fregeova
miljenja. Mogli bismo rei da on, naalost, za razliku od Fregea, nije susreo svoga
Russella ni svoga Wittgensteina.

Ve prvo znaajno Fregeovo djelo Pojmovno pismo (Begriffsschrift- neki ga na
hrvatski prevode kao Pojmopis, to mi se ini nezgrapno) relevantno je ne samo za
logiku i osnove matematike nego i za filozofiju jezika. Svakako je preporuljivo
proitati knjigu o tome djelu koju je kao doktorsku disertaciju napisao G. vob
(Frege, Pojmovno pismo). Tko pak eli produbiti razumijevanje Fregeove filozofije
najbolje e to postii studijem niza djela Michaela Dummett-a.
Dummett uoava pet razliitih faza u razvoju Fregeove misli. Prva obuhvaa
Pojmovno pismo (objavljeno 1879.) i nekoliko kraih lanaka koji ga objanjavaju.
Drugo razdoblje zavrava objavljivanjem njegova remek-djela Osnove aritmetike
(1884), a tree zamanim ali manje svjeim prvim sveskom Osnovni zakoni aritmetike
(1893). etvrto razdoblje bilo je u biti neplodno, obiljeeno samo nizom polemikih
lanaka (1904.-1917.). Tome su kumovale dvije vrste razloga: nije uspio dovriti
Osnovne zakone aritmetike, u kojima se upustio u dvojbenu teoriju klasa. Upravo u
vrijeme tiskanja drugog sveska dobio je pismo od lorda Bertranda Russella da ta
teorija vodi u antinomije (tzv. Russellov paradoks). Druge razloge za odreenu
depresivnost u tom razdoblju moemo slutiti u neopravdano slabom odjeku njegovih
otroumnih ideja.
Depresivnost ove faze donekle su mu iznimnim uvaavanjem i zanimanjem za njegov
rad ublaili Bertrand Russell i Ludwig Wittgenstein.
Na ovome mjestu ini mi se umjesnom jedna digresija. Britanski filozof P. T. Geach
sa suprugom G.E. M. Anscombe (oboje obraenici na katolicizam), svojim djelom iz
1961 (Three Philosophers) uvrstili su Fregea u veliku trijadu s Aristotelom i sv.
Tomom Akvinskim. U kratkom uvodu prije prikaza Fregeova djela prenesene su
Wittgensteinove uspomene na susrete s Fregeom. Wittgenstein je nakon itanja
Fregeovih spisa Fregeu uputio neke prigovore njegovim teorijama te napeto ekao
Fregeov odgovor. Frege ga je pismom pozvao u posjet. Wittgenstein se osjeao
deprimirano nakon to ga je Frege kroz diskusiju praktiki 'bacio na pod'. Nakon toga
ga je ipak ohrabrio pozivom na novi posjet. Uslijedilo je vie razgovora, a kad god bi
Wittgeinstein naeo bilo koju temu koja nije vezana za logiku ili matematiku Frege bi
s nekom uljudnom primjedbom razgovor vraao na ta dva podruja. Jednom je
pokazao nekrolog o nekom kolegi, u kojem se govorilo kako taj nikad nije upotrijebio
rije, ako nije znao to ta rije znai. Frege je bio iznenaen da bi za to nekoga trebalo
pohvaliti. Moda upravo ova pojedinost najbolje karakterizira Fregeovu zaokupljenost
pitanjem znaenja.
Opratajui se na posljednjem susretu Wittgenstein je priupitao Fregea Nalazite li
ikad ikakvu tekou u svojoj teoriji da su brojevi predmeti? Frege je odgovorio:
Ponekad mi se uini da vidim neku tekou ali onda je opet ne vidim.

Peto razdoblje Fregeova intelektualnog puta (1918.-1925.) iznova pokazuje odreenu
vitalnost: Tada je Frege kako tvrdi Dummett po esti put pokuao sustavno izloiti
svoju filozofsku logiku (a to je dakako relevantno i za filozofiju jezika). U okviru tog
projekta objavio je tri rasprave, a od etvrte je u ostavtini naeno tek est strojopisom
ispisanih stranica.
Ipak, u duhu jedne od uvodnih napomena, da filozofija jezika treba posluiti i
razvijanju kritinosti i otvorenosti duha spomenut u i Dummettovu primjedbu kako
41
je bavei se Fregeovom ostavtinom u elji da to cjelovitije osvijetli misao toga tako
otroumnog mislioca naiao i na jednu razoaravajuu crtu, a to je antisemitizam.
Moda Fregeu kao olakotnu okolnost moemo ubrojiti pogoenost slomom Njemake
u I. svjetskom ratu, za koji je smatrao znatno krivima idove, no i nas nedavni rat na
ovim prostorima moe uvesti u napast da olako izriemo kolektivne osude, da za
vlastite pogreke i promaaje okrivimo druge zajednice, pa nam ova Dummettova
primjedba treba biti opomena da se toga klonimo.

U Pojmovnom pismu Frege kao svoje ideale iskazuje preciznost i jasnou. Rijeima
naravnog jezika, dri Frege, te ideale nije mogue ostvariti. Osvrui se na recenzije
svoga djela, koje su bile promaene jer nisu iitale njegove ciljeve, Frege kae:
Ono to sam elio stvoriti nije bio puki calculus raciocinator nego lingua
characteristica u Leibnizovu smislu. Za usporedbu naravnog jezika i ovoga za im je
on tragao uzeo je odnos oka i mikroskopa. Oko je u mnogo emu superiorno
mikroskopu. Ono je i okretnije i prilagodljivije. Meutim, mikroskop omoguuje
kudikamo jasniju sliku. Naravnom jeziku nedostaje jednoznanost. To je, ne samo u
njegovim poetcima, prisutno kao svojevrsni ceterum censeo. Frege za primjer
uzima izraz konj: taj izraz oznauje i pojedinanu ivotinju i ivotinjsku vrstu, a i
sam pojam konja (na ovo su razlikovanje ukazivali ve skolastiki logiari naukom o
takozvanoj supoziciji, to jest nainu oznaivanja s razlogom moemo drati da je
Frege ove opaske preuzeo od Leibniza, koji je dosta dobro poznavao skolastike: njima
se u Fregeovo vrijeme posveivala kudikamo manja pozornost). Dakako, u ivoj je
komunikaciji naelno mogue otkloniti eventualno brkanje takvih znaenja, ali Frege
govori o pismu (sam govor ve iz drugih razloga, jer se odvija jednocrtno, lake
nego pismo dovodi do nesporazuma: puno toga podrazumijeva umjesto da iscrpno i
izriito iskae). Da bi zakljuivanje bilo pouzdano po Fregeu valja izbjei svaku
pretpostavku i inzistirati na tome da zakljuak svojim opsegom, to jest openitou,
ne prekorauje granice koje mu odreuju premise. A ak se i kod Euklida, koji se
smatra uzorom strogog zakljuivanja, kako tvrdi Frege, nalaze neke preutne
pretpostavke. Naravni jezik openito dosta toga preputa intuiciji i odgonetanju
umjesto izriitog iskazivanja. Zato Frege daje prednost pismu, koje ostaje
provjerljivo dok izgovorena rije odmah odleti. (Poznata je latinska izreka Verba
volant, scripta manent rijei odlijeu, ono to je napisano ostaje). Ali i taj je
pismeni oblik radi mekoe jezika podloan stalnoj mijeni. Iz tog razloga Frege
usporeuje jezik sa akom: aka je savrenija od alata, ali nam za mnoge poslove
trebaju alati koji se odlikuju krutou i preciznou. Pojmovno pismo je Frege i
shvaao kao alat koji moe osigurati pouzdanost i preciznost logikom zakljuivanju.
Njemaki autor Franz von Kutschera za ovu usporedbu nalazi jo pregnantiji
pojmovni par: naravni jezik odlikuje plastinost, logikom je jeziku potrebna upravo
rigidnost.
Najznaajnija novina Pojmovnog pisma, koja ga ini relevantnim i za filozofiju
jezika, jest pronalaenje odgovarajueg obiljeavanja kvantifikacije ('pokolienja'),
koje nije izvedeno apstrakcijom iz analize naravnog jezika nego izvorno iz vlastitih
pravila logikog izvoenja. To je pitanje inae stoljeima 'gurano pod tepih' jer ga
skolastici uza sve pokuaje nisu uspjeli rijeiti, a kasniji logiari i analitiari jezika
ponaali su se kao da pitanje ne postoji. Dakako da je taj spis ipak prevenstveno
namijenjen zasnivanju matematike logike. Meutim Frege svoj lanak O znanstvenoj
opravdanosti pojmovnog pisma s pravom ovako zakljuuje: Sada sam samo pokuao
dopuniti matematiki jezik formula znakovima za logike odnose tako da iz toga
proizie pojmovno pismo za podruje matematike kakvo sam prikazao kao poeljno.
42
Primjena mojih znakova na ostala podruja nije time iskljuena. Logiki odnosi
ponavljaju se svugdje, a znakovi za posebne sadraje mogu biti izabrani tako da se oni
umeu u okvire pojmovnog pisma. Bilo da se ovo dogodi ili ne, u svakom sluaju
zorno prikazivanje oblika miljenja ima znaaj koji see i dalje od matematike. Neka
zato i filozofi poklone tome panju! (isticanje A..)

Pojmovno pismo tek je naznailo Fregeovu kritinost prema naravnom jeziku. Ve u
Osnovama aritmetike on pokuava dati definiciju broja i biva sve vie svjestan kako
e mu se prigovarati to kao matematiar zalazi u podruje filozofije. On ne nijee tu
injenicu nego je proglaava neizbjenom jer je temeljito istraivanje pojma broja
zajednika zadaa matematici i filozofiji. Pri tome Frege dodatno upozorava da je ta
zadaa neobavljena i zbog toga to su psiholoki naini razmiljanja poeli
prevladavati u filozofiji, a prodiru ak i u logiku. On odluno odbacuje to
upletanje psihologije (u filozofiji je to bila jedna od reakcija na hegelijanizam): Neka
si psihologija ne umilja da moe bilo to pridonijeti zasnivanju aritmetike.
Pomiljanje nekog stavka ne smije se brkati s njegovom istinitou. Stavak ne
prestaje biti istinit kada na nj vie ne mislim, isto kao to ni Sunce ne nestaje kada
zatvorim oi. (Oita je srodnost ove teze s Bolzanovom teorijom o Satz an sich).
Kao naela istraivanja Frege ovdje usvaja: 1) otro luenje psiholokoga od
logikoga i subjektivnog od objektivnoga, (iako terminoloki posve razliita, i ova
teza podsjea na Bolzana, to jest njegovu Vorstellung an sich), 2) o znaenju rijei
treba pitati u kontekstu reenice i 3) pred oima valja imati razliku izmeu pojma i
predmeta. Predmet Frege poima kao objektivni korelat vlastitog imena: to je ono o
emu govorimo predmet se po Fregeovu miljenju ne moe drugaije karakterizirati.
Mogu to biti konkretni predmeti (ljudi, planeti itd.) ali i apstraktni (teoremi, strane
svijeta itd.). Frege za njih postulira kriterije identiteta, ali ih ne odreuje dostatno pa
Dummett dri da je to jedna od slabosti Fregeove teorije. Dummett napose upozorava
da Frege nije posvetio odgovarajuu pozornost 'pokaznim' izrazima (ovaj i tsl.). Ako
se na neto moe 'uprijeti prstom' to jest dostatan uvjet da se to smatra predmetom, ali
to ipak nije nuni uvjet. Tako dolazimo do veoma iroke kategorije predmeta i njezina
sveukupnost ostaje preslabo odreena.

Uz esto pozivanje na Leibnizove zamisli Fregeova se kritika otrica redovno
usmjeruje na tada vrlo utjecajnog J.S. Milla i njegov empirizam. Frege (u 11
Osnova aritmetike) donosi i Leibnizov tipino racionalistiki citat: itava nam je
aritmetika uroena i u nama je na virtualan nain. Moda nije naodmet ovdje ukazati
i na svojevrsni platonizam ovog otklona od empirizma (naime i Platonu i
racionalistima iskustvo ima prvenstveno 'pobudnu' ulogu u razvijanju intelektualne
moi, koja nam je uroena). A platonizmom brojni autori zovu i Fregeov stav da su
brojevi predmeti, to jest da pripadaju 'treem podruju', izmeu onih fizikih i
psihikih, te da ih odlikuje objektivnost i neovisnost o subjektima, koji se njima bave.
Znaajan korak u luenju onoga subjektivnog od onog objektivnog susreemo u 26
Osnova aritmetike. Stoga u navesti i jedan neto opirniji citat iz tog paragrafa:
Tako rije za boju esto ne oznauje na subjektivni osjet, o kojemu ne moemo
znati da se podudara s osjetom nekoga drugoga jer oito je da isti naziv to ne jami
nego objektivno svojstvo. Stoga pod objektivnou razumijem neovisnost o naemu
osjeanju, zrenju i predoivanju, o projiciranju nutarnjih slika iz sjeanja na ranije
osjete; no pod objektivnou ne razumijem i neovisnost o umu, jer odgovoriti na
pitanje o tome to su stvari neovisno o umu znailo bi suditi, a da se ne sudi, znailo
bi prati se, a da ne smoimo kou. (isticanje A..)
43
Ovaj Uvod u filozofiju jezika nema ambiciju iscrpno izloiti Fregeov doprinos
filozofiji pa ni samoj filozofiji jezika, jer bi to iziskivalo znatno vie prostora kako bi
se taj doprinos sagledao i u svom unutranjem razvoju, koji je temeljito istraio M.
Dummett, i u organskoj povezanosti matematikih, logikih i jezinih problema. U
Uvodu u filozofiju jezika koji ne bi bio elementaran, kao to je ovaj, valjalo bi
svakako produbljenije prikazati i povezanost Fregeovih shvaanja kako s
Leibnizovim, Bolzanovim te Husserlovim, tako i s Russellovim i Wittgensteinovim.
To bi pak iziskivalo ne samo vie prostora nego i produbljenije istraivanje.
Glede Fregeova znaaja za filozofiju donekle je paradoksalno da Bertrand Russell,
koji je bio u intenzivnoj pisanoj komunikaciji s Fregeom, u svojoj Povijesti zapadne
filozofije, objavljenoj 1945 Fregeu posveuje tako malo prostora! Dodue, ta je
povijest promatrana iz perspektive drutvenog utjecaja filozofije, pa su oito imali
prvenstvo mislioci koji su uvjetno reeno bili 'profesionalni' filozofi. Svejedno, kad je
ve zavrno poglavlje te Povijesti posvetio filozofiji logike analize, ini mi se da je
Fregeovoj ulozi u tom filozofskom 'obratu' trebao dati barem jednako mnogo prostora
kao i sebi, ako ne vie. Wittgenstein u tom djelu nije ak ni spomenut (istina, u
vrijeme pisanja navedenog djela Wittgenstein osim Filozofsko-logikog traktata nije
imao praktiki nita objavljeno, no i Traktat je bio dostatan razlog da njegov autor
bude uvrten meu utemeljitelje analitike filozofije).

Poetkom devedesetih godina (19.st.) Frege objavljuje nekoliko temeljitih logikih
studija, od kojih su neke izrazito relevantne za filozofiju jezika. Iznad svih ona O
smislu i znaenju (ber Sinn und Bedeutung). Taj je spis izvrio golem utjecaj na
anglosaksonsku analitiku filozofiju openito, osobito na filozofiju jezika. Oito je
Frege ovim razlikovanjem odstupao od redovite njemake uporabe tih termina. Za
ono to je Fregeu (u ovoj raspravi) Bedeutung na njemakom se obino rabi 'Bezug'.
I na hrvatskom bi vjerojatno bio toniji prijevod O Znaenju i oznaivanju (iako opet
ne idealan, ve i zato to su u hrvatskom oba termina od istog korijena, to nije sluaj
s njemakim). U engleskom se ustalio naslov On Sense and Reference, iako
prevoditelj Wittgensteinova Traktata (Ogden) termin Bedeutung, koji je i tu
fregeovski, prevodi terminom meaning umjesto reference. Ipak, u standardnom
Uvodu u filozofiju jezika amerikog autora vjerojatno hrvatskih korijena A. P.
Martinicha to je klasino Fregeovo djelo uvrteno u prijevodu Herberta Feigla pod
naslovom On Sense and Nominatum (O smislu i /onom/ imenovanom). Vjerojatno
zbog 'kontaminiranosti' pojmova znaenja i oznaivanja dosta hrvatskih autora radije
se umjesto hrvatskim terminom 'oznai/va/ti (neto)' slui anglicizmom 'referirati (se)
(na neto)'.
Frege uz glagol bedeuten (znaiti) esto pridruuje i bezeichnen (oznaivati), to
takoer ukazuje na to da ni sam Frege, unato tome to je drao nepoeljnom uporabu
razliitih naziva za isti predmet ipak nije kruto ustrajao na iskljuivoj uporabi glagola
'bedeuten'.
Miss Anscombe, jedna od izvritelja Wittgensteinove ostavtine i autorica veoma
kompetentnoga Uvoda u Wittgensteinov Traktat, koja se produbljeno bavila upravo
odnosom Wittgensteinove filozofije s Fregeovom i Russellovom, s razlogom dri da
Fregeov Sinn znai otprilike isto to i englesko meaning, ali to mean kao glagol u
odreenim sklopovima odgovara upravo Fregeovu bedeuten. Da se ne bismo zapleli
u ovoj isprepletenosti znaenja sjetimo se Fregeova naela iznesenog ve u paragrafu
62 Osnova aritmetike: Rijei neto znae samo u kontekstu nekoga stavka.

44
Ovdje napominjem da je Osnove aritmetike zajedno s nekoliko drugih spisa vanih za
filozofiju jezika (Funkcija i pojam iz 1891, O smislu i znaenju iz 1892, O pojmu i
predmetu iz iste godine, to je funkcija iz 1904) na hrvatskom objavila izdavaka
kua KruZak 1995 u prijevodu Filipa Grgia i Maje Hudoletnjak Grgi. teta je to u
ovaj izbor nije uvrten i vani spis iz 1918 Der Gedanke (Misao). Da bi se steklo
dobar uvid u strogost Fregeova miljenja treba, pored Osnova aritmetike, proitati
zapravo prouiti - barem ona dva spisa iz godine 1892. U Osnovama aritmetike uz
paragrafe 11, 26 i 62 pozornije proitati barem Zakljuni dio (od 87 do kraja). Kao
to se ondje vidi Frege se odvaio korigirati Kanta, i to opravdano. Pri tome moram
upozoriti na nekoliko pogreaka i nepreciznosti u prijevodu. Nisam matematiar, ali
ipak drim da se nipoto ne smiju istim izrazom (jednakost) prevoditi dva, po meni
bitno razliita, njemaka izraza Gleichheit i Gleichung, jer ovaj drugi znai
jednadba! to se pak tie izraza Gleichheit, s kojim poinje spis O smislu i znaenju,
ovdje bi ga, po Fregeovu citiranom naelu da rijei neto znae samo u kontekstu
nekoga stavka bilo ispravnije prevesti kao 'istovjetnost': tako bi se naime istaklo da
nije rije o koliinskoj jednakosti nego upravo o 'istosti', to jest identitetu, to istie i
sam Frege u biljeci uz taj izraz. Nadalje budui da je upravo uvodni ulomak ovoga
spisa od odluujue vanosti da bi se uoila poanta izlaganja, to jest bitan iskorak od
Pojmovnog pisma kao instrumenta matematike logike u smjeru filozofije jezika
mislim da se nije smjelo previdjeti da Frege rabi pluskvamperfekt, a ne obini perfekt
kad kae da je u Pojmovnom pismu bio pretpostavio da je istovjetnost odnos izmeu
znakova za predmete. U ovom pak spisu oito se istovjetnost shvaa i kao odnos
izmeu predmeta! To jasno slijedi iz cjeline izlaganja.

Na razlikovanje Sinn i Bedeutung Frege se odluio kako bi rasvijetlio probleme
identiteta. Pitajui se koja je razlika izmeu iskaza tipa a = a i a = b (kad je ova
posljednja jednakost istinita) Frege istie da se u oba sluaja oznauje isti predmet, ali
kod jednakosti a = b dodatno valja uoiti i smisao. Da bi olakao razumijevanje
spomenute razlike daje ak tri razliita primjera. Ako npr. iz vrhova trokuta A, B, C
povuemo crte do sredine suprotnih stranica, sve tri e se crte (a, b i c) sjei u istoj
toki: oznaena/obiljeena je ista toka ali moemo razlikovati smisao sjecita a/b i
sjecita a/c. Popularniji je primjer planeta Venere (Danice), koja se na njemakom
zove i Abendstern (veernja zvijezda) i Morgenstern (jutarnja zvijezda hrvatski
danica): znaenje je isto, ali se smisao razlikuje. Trei je primjer imenovanje filozofa
Aristotela opisnim nainom kao Platonov uenik i uitelj Aleksandra Velikog ili
Stagiranin (po mjestu roenja). Iako imenovanje Aristotela s pomou razliitih
sloenih naziva po Fregeu ne ugroava istinitost iskaza o Aristotelu, u 'savrenom
jeziku' ne bi se dri Frege - smjelo tolerirati takve varijacije smisla. Bitni rezultat
razlikovanja smisla i znaenja/oznaivanja Frege vidi u tome da se iskazi tipa a = a
ne razlikuju samo svojom konfiguracijom od iskaza tipa a = b, nego i time to je
razliit nain danosti onoga oznaenoga. Iskazi ovoga tipa su informativni za
razliku od onih prethodnih (a = a), kojih je istinitost vidljiva a priori. Sve ove izraze
(pa i one opisne, kao uitelj Aleksandra Velikog) Frege tretira kao vlastita imena.
Ti znakovi svoj smisao izraavaju, a znaenje (ono oznaeno odnosno imenovano)
oznauju (bedeutet oder bezeichnet seine Bedeutung). Veoma je vano imati uvijek na
umu ovo temeljito razlikovanje, a uz to i injenicu da je ono uinjeno na pozadini
Fregeova nepovjerenja u svagdanji govor, a to znai da su ovo za Fregea tehniki
izrazi, utvreni konvencionalnim utanaenjem (stipulacijom). Ovo razlikovanje prema
Fregeovoj nakani bitno povezuju pitanje znaenja i pitanje istine.
45
Od smisla i znaenja odreenog znaka, upozorava Frege, valja razlikovati predodbu.
Bitna je razlika izmeu smisla i predodbe u tome to ak i kod jednoga te istog
ovjeka nije ista predodba povezana s istim smislom. Pogotovo pak predodba koju
ima npr. osoba A nije predodba osobe B. Budui da je subjektivna, pogotovo e se
razlikovati predodba koju o imenu (konja) 'Bukefalus' imaju jedan slikar, jedan
jaha, jedan zoolog.
Frege iskljuuje svaku debatu sa skepticima ili idealistima, koji bi mogli prigovoriti
tvrdnji da ime nekog planeta ima znaenje, odnosno traiti dokaze da ime oznauje
neki izvanmisaoni predmet, to jest da se tvrdi izvanmisaona egzistencija toga
predmeta. Mi znaenje jednostavno pret-postavljamo: Da bi se opravdao govor o
znaenju znaka pod uvjetom da neko takvo znaenje postoji dovoljno je uputiti na
nau namjeru pri govorenju odnosno miljenju. Moglo bi nam moda smetati ono
pod uvjetom da neko takvo znaenje postoji. Meutim, Frege nipoto ne tvrdi da
svako ime ima znaenje: upitno je na primjer ima li ime Odisej znaenje ili nema.
To ovisi o tome je li Odisej postojao ili je samo lik u umjetnikom djelu. Pegaz na
primjer uope nema znaenje nego samo smisao, jer se radi jednostavno o mitskoj
fikciji. Drugim rijeima, ovo razlikovanje smisla i znaenja ima ontoloke reflekse,
jer je Frege (umjereni) realist. Likovima koji postoje samo u mati, mitu ili
umjetnikom djelu on priznaje smisao, ali ne i znaenje (oni naime ne mogu
oznaivati jer ne postoje individue koje bi s pomou njih bile oznaene). Uostalom,
Frege vidi slabost naravnog jezika upravo u toj 'sposobnosti' naravnog jezika da sadri
(gramatiki) ispravno oblikovane izriaje koji nemaju znaenja (u njegovu smislu, to
jest nemaju referente odnosno oznaene ili imenovane predmete).
Iskazi koji sadre odreene opise bez postojanja oznaenih predmeta (na primjer
krilati konj, ili sadanji francuski kralj) po Fregeu nisu ni istiniti ni lani.
(Upravo e ovo biti uporite P. F. Strawsonu za kritiku Russellova gledanja na taj isti
problem).

Stvari sa smislom i znaenjem stoje drugaije u sluaju reenice koju izriemo kao
tvrdnju (Behauptungssatz). Ona sadri misao (Gedanke). S posebnim naglaskom (u
biljeci) Frege objanjava da pod tim ne razumije subjektivni in miljenja nego
njegov objektivni sadraj koji moe biti zajedniko vlasnitvo mnogih (sjetimo se
opet Bolzanova Satz an sich). Reeninoj je cjelini po Fregeu znaenje njezina
istinosna vrijednost. Slijedi iznenaujui zakljuak: sve istinite reenice imaju isto
znaenje, a sve lane isto tako. Dodue, u ovom kontekstu valja napomenuti da se
Frege ne dri uvijek takva shvaanja. Uoljivo je od razdoblja do razdoblja
razliito poimanje znaenja kako rijei tako i reenica.

Poseban su sluaj reenice s neupravnim govorom. Znaenje zavisne reenice jest
misao. Tu se misli na reenice koje glavnoj reenici pridruuju izrazi poput biti
uvjeren da, drati da, uti da i sl. Za istinu cjeline svejedno je je li ta
misao istinita ili je lana.
Frege priznaje vrijednost umjetnosti, ali kao znanstvenik dri da misao gubi za nas
na vrijednosti im spoznamo da jednome njezinu dijelu nedostaje znaenje. Ti su
sklopovi (glavnih i zavisnih reenica) dali zamah razvoju modalne logike, ali su i
zadali puno glavobolje u analitikoj filozofiji zbog takozvanih 'neprozirnih' konteksta.
I Frege istie da ve kod onih zavisnih reenica koje se uvode s pomou glagola kao
to su 'spoznati', 'znati', 'misliti' stvar stoji drukije i to prilino zamreno.

46
Ne ulazei u brojne suptilnosti Fregeova izlaganja logike zavisnih reenica vano je
barem istaknuti da kod njih esto ostaje nejasno imaju li pojedini njihovi dijelovi
znaenje, a to je po Fregeu dakako izvor mogunosti ozbiljnih zabluda u znanosti. I to
u veoma razliitim podrujima. Ne moemo na primjer rei (kad smo u podruju
astronomije) da opisnom imenu najudaljeniji planet odgovara odreeno nebesko
tijelo. U podruju matematike pak Frege ustanovljuje da nepotpunosti jezika nije
posve osloboen ni znakovni jezik analize. Jo uvijek su po njemu na primjer bez
znaenja divergentni beskonani nizovi. To se, dri on, moe izbjei posebnim
utanaenjam (prevoditelji Grgi rabe izraz tvrdnjom, no to po meni ne prevodi
adekvatno njemaki izraz Festsetzung; tvrdnja je Behauptung, no ovdje je u pitanju
ad hoc konvencija) da ti nizovi znae broj 0. U podruju drutvenih znanosti Frege
upozorava na demagoku zloporabu izraza volja naroda, jer ne postoji nikakvo
opeprihvaeno znaenje toga izraza.
Drukija je situacija kad glavna i zavisna reenica imaju zajedniki sastavni dio, na
primjer u reenici
Napoleon, koji je uvidio opasnost za svoje dsno krilo, sam je poveo svoje
trupe na neprijateljski poloaj.
Tu su izraene dvije misli, a ovdje je znaenje zavisne reenice istinsosna vrijednost.
Ako se cjelina izrie kao tvrdnja, tu se ujedno tvrde oba dijela reenice, a ako je
jedan od tih dijelova laan, lana je i cjelina.
Opet naglaavam, ne emo se uputati u sve suptilnosti, no vano je uoiti da Frege
nastoji baciti svjetlo na vie tipova zavisnih reenica, meu kojima oito postoje
znatne razlike glede njihove 'neprozirnosti'.

Pozivajui se na Leibnizovo naelo da 'salva veritate', to jest pod uvjetom da se
ouva istinitost, eadem sunt quae sibi mutuo substitui possunt (istovjetni su oni
izriaji koji se uzajamno mogu supstituirati/zamijeniti), Frege kae da istinosna
vrijednost reenice mora ostati nepromijenjena, ako se jedan njezin dio zamijeni
izrazom istoga znaenja a drugaijeg smisla. Meutim situacija moe biti zamrenija
kad uz glavnu misao odreene reenice elimo izraziti i sporednu misao. U ve
citiranoj reenici
Napoleon, koji je uvidio opasnost za svoje desno krilo, sam je poveo svoje
trupe na neprijateljski poloaj
implicitno je, pored dviju misli (da je uvidio opasnost i da je sam poveo svoje trupe)
naznaeno i to da je upravo spomenuti uvid bio razlog zbog kojega je osobno poveo
trupe. Frege se pita bi li reenica bila lana da je Napoleon odluio sam povesti trupe
i prije uoavanja opasnosti. Ako bi bila istinita, onda bi se po citiranom Leibnizovu
naelu moglo umjesto Napoleon je uvidio opasnost za svoje desno krilo staviti
Napoleon ve bijae stariji od 45 godina, to bi poremetilo ustroj misaonih
sastavnica, pa u takvim sluajevima ne bi bilo doputeno izvriti zamjene, jer
reenica tada prema svojoj povezanosti s drugom izraava vie nego sama za se.
Da bi uinio zornijima te sluajeve gdje zavisnu reenicu uvodi glagol 'misliti' Frege
navodi primjer
Bebel pogreno misli da bi se vraanjem Alsace-Lorraine mogla stiati
francuska tenja za osvetom.
Tu su izraene dvije misli, ali ne pripada jedna od njih samo glavnoj a druga samo
zavisnoj reenici. U reenici
1. Bebel vjeruje da bi se vraanjm mogla stiati francuska tenja za osvetom
- misli zavisne reenice imaju svoje nepravo znaenje, dok u izriaju
2. vraanjem..se ne bi mogla stiati francuska tenja za osvetom
47
iste rijei imaju svoje uobiajeno znaenje, pa prema tome u izvornom reeninom
sklopu zavisnu reenicu treba razumjeti na dvostruki nain, s razliitim znaenjima,
od kojih je jedno misao a drugo istinosna vrijednost (isticanja a..). Analogni su
sluajevi gdje se zavisna reenica uvodi glagolima 'znati', 'spoznati' i slinima.

Spis O smislu i znaenju svakako je najodlunije utjecao na razvoj analitike
filozofije. Sam Frege u sporenju s jednim autorom (Benno Kerry), koji mu je
upuivao kritiku zbog navodne nepreciznosti u razlikovanju pojma i predmeta,
ukazuje na to da dok je pisao svoje Osnove aritmetike jo nije pravio razliku izmeu
smisla i znaenja, kao i na to da izrazi kao to je 'pojam F' ne oznauju pojmove
nego predmete. Ti pomaci, to jest postupno uvoenje odreenih distinkcija ini
razumljivim to povrno itanje Fregeovih tekstova moe dovesti do pogrenog
shvaanja njegova izlaganja (nota bene Kerry se 1885 osvrtao na neka mjesta iz
Osnova aritmetike, objavljenih 1884, a Frege se 'brani' 1892, nakon to je objavio spis
O smislu i znaenju). Nesporazumi (i kod dananjeg itanja Fregea) mogu dolaziti i
otuda to itatelj lako zaboravi da se Frege uvijek dri svoga naina izraavanja, to
ne znai da je neke izraze ili pojmove izriito definirao (on dapae istie da nije
mogue definirati sve pojmove), ali isto tako ne znai da njegove kljune izraze
smijemo shvaati kako ih se obino shvaa u svagdanjem govoru, ne uvaavajui
njegov nain izraavanja, to dakako nije lako, osobito zbog spomenutih pomaka u
njegovu nainu izraavanja. Valja uvijek imati na umu njegov stav iz Osnova
aritmetike da rijei neto znae samo u kontekstu nekoga stavka( 62). Pored svega
toga Frege kao da jedno stoljee prije Donalda Davidsona zaziva 'princip milosra'
kad kae: itatelju za razumijevanje oito stoji na putu osebujna prepreka, da naime
sa stanovitom jezinom nunou moj izraz, uzet posve doslovno, kadto promauje
misao, imenujui predmet tamo gdje se pomilja pojam. Potpuno sam svjestan da sam
u takvim sluajevima potpuno upuen na dobrohotnu susretljivost itatelja koji ne
tedi sa zrncem soli (Osnove aritmetike i drugi spisi, str. 210 aludira se jasno na
latinsku izreku cum grano salis - sa zrncem soli, isticanje A..).
S obzirom da Fregeov kasni spis Der Gedanke (Misao) nije uvrten u spomenutu
zbirku objavljenu kod KruZak-a (ne znam je li uope preveden na hrvatski) donosim
u vlastitom prijevodu nekoliko pregnantnih izriaja iz toga spisa:
Dovesti do poklapanja jednu predodbu s jednom stvari bilo bi mogue jedino kad bi
i stvar bila predodbaTako se izjalovljuje taj pokuaj da se istina objasni kao
podudarnost. Ali tako se takoer izjalovljuje svaki pokuaj definiranja
istinitostiPrema tome je vjerojatno da je sadraj rijei istinito posve jedinstven i
da ga ne moemo definirati
Ne elei time dati definiciju ja misao nazivam neim, kod ega se uope moemo
pitati o istinitosti Misao jest neto nesjetilno Smisao zapovjedne reenice ne u
zvati milju A kako stvar stoji s upitnim reenicama?...Upitna reenica i reenica
koju tvrdimo sadre istu misao Prema tome razlikujemo
1. Poimanje (das Fassen u hrvatskom nemamo jedinstven izraz koji bi
adekvatno prenio sadraj ovoga njemakog izraza, koji obuhvaa i 'zainjanje'
i shvaanje misli pa mi se ini da je 'poimanje' tome najblie) misli
miljenje,
2. priznavanje istinitosti neke misli suenje,
3. obznanjivanje tog suda tvrenje
Kad se u nekoj reenici nalazi rije ja to daje povoda jo nekim pitanjima
/ista reenica izgovorena od razliitih govornika nije i ista misao/ Pod gornjim
pretpostavkama te su misli dakle razliite
48
Misli nisu ni stvari izvanjskoga svijeta ni predodbe. Mora se priznati neko
tree carstvo /Biljeka:/ Neku stvar vidimo, neku predodbu imamo, neku
misao poimamo
Ako je sve predodba, onda nema nikakvoga nositelja predodabaako nema
nikakva nositelja predodaba onda nema ni nikakvih predodaba; jer
predodbama je potreban nositelj, bez kojega one ne mogu postojati Moe li
biti neke boli bez ikoga koga boli?
Moe dodue bolesnikovoj boli odgovarati neka predodba u svijesti lijenika;
ali to nije ta bol i nije ono to se lijenik trudi ukloniti.
Mi nismo nositelji misl kao to smo nositelji svojih predodaba.
A zar nema i misli koje su danas istinite, a nakon pola godine lane?... Ne; jer
to uope nije ista misao. To to izriaj glasi ovo je stablo obraslo zelenim
liem samo za se nije dostatno za izraz (misli), jer k tome pripada i vrijeme
govorenja Prezent u (onom) istinito je ne ukazuje dakle na sadanjost onoga
koji govori nego je, ako je taj izraz doputen, tempus (gramatiko vrijeme)
bezvremenosti
Mislim da se moe uoiti kako ove pregnantne misli odlikuje vea jasnoa od one iz
Fregeovih ranijih spisa. Dummett istie da se Frege poetkom 20. stoljea odrekao
svojih logikih doktrina iz ranijih razdoblja, vjerojatano zbog toga to su neke
formulacije iz ranijih spisa dovele do poznatih paradoksa. No ostalo je kao konstanta
njegovo uvjerenje da se glavna zadaa logiara sastoji u oslobaanju od jezika te da
se velik dio filozofova rada sastoji u borbi s jezikom (navedeno u tekstu predavanja
M. Dummetta odranih 1987 u Bolonji njemaki prijevod Ursprnge der
analytischen Philosophie, Suhrkamp, Frankfurt 1992)

Bertrand Russell
odbacio je Fregeovo razlikovanje smisla i znaenja. Meutim, Russellova kritika
Fregeova razlikovanja Sinn i Bedeutung kako je osobito uvjerljivo pokazao P.T.
Geach poiva na oprostivo pogrenom razumijevanju te distinkcije. Naime, u
jednoj fazi vlastitog razvoja teorije znaenja, koja se vee za djelo The Principles of
Mathematics (P.M.) sam je Russell pravio razliku izmeu onoga to neki izraz znai
(means) od onoga to on oznauje (denotes). Tako je on, izlaui spomenuto
Fregeovo razlikovanje rabio izraz denoting complex, a to nikako nije Fregeov izraz
nego sastavnica Russellove vlastite filozofije koju je upravo tada nadilazio. Russell
je drao da su njegovo razlikovanje (mean i denote) i Fregeovo (Sinn i
Bedeutung) gotovo ista stvar (very nearly the same). Tako bi bedeuten i
Bedeutung odgovarali njegovim terminima denote i denotation. Meutim, opi
termin man za Russella u P.M. oznauje ljude, dok bi za Fregea takav izraz u opoj
uporabi oznaivao pojam ovjek a ne ljude kao konkretna iva bia. Kako Geach
kae Russellovo je stapanje (conflation) vlastitog pojmovnog para s Fregeovim
oprostivo zato to je u mnogim kontekstima meaning zaista najadekvatniji prijevod
Fregeova termina Sinn. Ono to bi oznaavao Russellov odreeni opis engleski kralj
iz 1905. bilo bi upravo Fregeovo znaenje (Bedeutung) toga opisa. Kako kae
Geach misao (Gedanke) koja odgovara reenici s odreenim opisom imat e
znaenje (Sinn) tog opisa kao sastavni dio, ali ne e biti o tom znaenju nego o
predmetu to ga taj opis oznauje (engl. denotes, njemaki-fregeovski bedeutet).
Geach zakljuuje da je Russell odreene opise poimao kao nepotpune simbole tako
da neki komentatori dre da je Russell svojom teorijom opis reducirao predmete
opisa na logike fikcije i da zato za njega ti opisi nemaju svoje znaenje, to
meutim upozorava Geach - predstavlja krivo itanje Russella kao to je i on krivo
49
itao Fregea. Geach upozorava da je Russell kod Fregea predmnijevao epistemoloku
namjenu 'proirenim imenima' (Platonov uenik, uitelj Aleksandra Velikog), dok
ustvari Frege odbacuje epistemoloki pristup filozofskim problemima. Ne uputajui
se u suptilnosti razvoja Russellove teorije znaenja i sporenja u trokutu Geach
Russell - Strawson, dobro je imati na umu Geachovu preporuku da itatelji Russellove
studije On Denoting trebaju jednostavno ignorirati spominjanje Fregeova imena u tom
tekstu jer je Russell, kao uostalom i Aristotel kako kae Geach iskrivljivao tuu
misao prenosei je u vlastiti kalup.
U svakom sluaju Russell, za razliku od Fregea, ne doputa tumaenje opis kao
zamjena za vlastita imena (sjetimo se Fregeova 'uitelja Aleksandra Velikog' kao
proirene varijante Aristotelova imena). Kako objanjava Miss Anscombe, vlastito
ime oznaava ('stands for') svoj predmet jer se taj predmet zove tim imenom; ali ako
opis 'stoji za' svoj objekt to nije zato to se objekt tako zove nego zato to taj objekt
zadovoljava dotini opis, a to je dakako razliit semantiki odnos.

ak ni vlastita imena za Russella nisu uvijek 'prava' vlastita imena. Da bi neko ime
bilo pravo vlastito ime, ono po Russellu mora imati svoga egzistentnog nositelja u iju
se egzistenciju ne smije sumnjati. Mora nam biti 'familijaran' nositelj imena. To mogu
biti osjetne danosti ili 'vjeni' jednostavni predmeti (za Russella su takvi i brojevi). U
spominjanoj Povijesti zapadne filozofije Russell pomalo samodopadno prikazuje svoje
analizirane odreene opise kao definitivni lijek protiv zbrke koja nastaje kada se neko
'ogoljeno' ime rabi nekritiki, to jest kad smo izloeni upitnoj egzistenciji nekoga
gramatikog subjekta. Russell to demonstrira na iskazu: Scott je bio autor
Waverleya, koji on analizira na sljedei nain: Jedno bie c ima svojstvo da je
tvrdnja 'x je napisao Waverley' istinita samo ako je x istovjetno s c; uz to je c
identino sa Scott.
P. Strawson objanjava Russellovo protivljenje 'imenskom' statusu (neanaliziranih)
opisa njegovim realizmom: Russellu su naime neprihvatljivi izriaji poput sadanji
francuski kralj i slini jer to, po njegovu sudu, jednostavno vrijea zdrav osjeaj za
realnost. Ako netko izrekne reenicu Sadanji je francuski kralj elav (ili mudar) to
je reenica 'o niemu' (po Russellu i lana, a ne samo besmislena) jer ne postoji
sadanji francuski kralj, a kao subjekt reenice opisni izraz sadanji francuski kralj
zahtijeva po Russellovu shvaanju postojanje toga kralja. Za Fregea se u takvim
iskazima jednostavno ne postavlja pitanje istinitosti ili neistinitosti, dok Russell
apodiktiki tvrdi da su takvi iskazi lani.
Strawson dri da Russell pogreno analizira predmetnu reenicu. On istie da se
pitanje istinitosti ne vee za sadraj reenice nego za njezinu uporabu. Ta ista reenica
mogla je biti izgovorena i u vrijeme Luja XIV ili Luja XV i tako eventualno jednom
istinita a drugi put neistinita.
Sam izraz francuski kralj naravno ne moe biti ni istinit ni neistinit, ali i tu po
Strawsonu valja razlikovati izraz, uporabu izraza i izricanje izraza. Iako izraz moemo
spomenuti ili izriui ga njime nekoga oznaiti, ne moe sam izraz spominjati niti
nekoga oznaiti. Spominjanje i odnoenje/oznaavanje ('referiranje') stvar je uporabe
izraza a ne izraza samog. Tako se pitanje smislenosti reenice i izraza razvrgava od
pitanja istinitosti reenice koja je ovisna o okolnostima izricanja.

Dakako da nama ova anglosaksonska sporenja o znaenju djeluju izvjetaeno,
upravo 'skolastiki' u pejorativnom smislu. No valja imati na umu da je bio veliki
posao raistiti neke dvojbe koje su u engleskom jeziku ozbiljne zamke uslijed
preklapanja znaenjskih opsega nekih za filozofiju vanih izraza. U hrvatskom na
50
primjer ne moe uope doi u obzir uporaba glagola 'znaiti' za prijevod engleske
reenice I mean you! (Mislim / ciljam upravo na tebe!), ili I mean to go to cinema
tomorrow (Sutra (ozbiljno) mislim poi u kino), iako se glagol 'to mean' u nekim
drugim kontekstima moe adekvatno prevesti glagolom 'znaiti' (Glazba mi puno
znai; voda znai ivot; latinska rije 'terra' znai 'zemlja').
Ovim Strawsonovim opaskama nisu rijeene sve dvojbe koje se nameu u suptilnim
pitanjima odnosa rijei, reenice, suda, tvrdnje, misli, pretpostavljenih i impliciranih
sadraja, intencija itd. Uvijek iznova susreu se nepreciznosti i nepotpunosti
tumaenja Fregeovih, Russellovih i Wittgensteinovih teorija. Fascinantna je
istovremena zaokupljenost slinim problemima uz duboke razlike u pristupu i
rjeenjima tih istih pitanja. Sva trojica su uostalom u vlastitom intelektualnom razvoju
prolazili kroz dosta korjenite zaokrete i podlijegali zabludama od kojih su se zatim
distancirali, da bi moda upadali u nove. Ipak sva trojica su izvrili velik utjecaj na
niz generacija analitikih filozofa. No svaki od njih imao je specifinu karizmu. Frege
je pokrenuo jedan stil razmiljanja, Russell je presudno utjecao na dovoenje
problema logike u sredite filozofskih interesa, a Wittgenstein je jedinstvenom
otroumnou poput davne sfinge zadao brojne zagonetke misliocima na itavom nizu
podruja, prije svega na podruju jezika.


Logiko-filozofski Traktat Ludwiga Wittgensteina

Wittgenstein je, uz Heideggera, zacijelo najsnanije obiljeio filozofiju 20. stoljea, a
to je uinio dobrim dijelom i zahvaljujui dojmu koji je ostavio njegov Tractatus
logico-philosophicus, objavljen prvi put 1921 na njemakom a zatim godinu kasnije i
na engleskom jeziku, s predgovorom Bertranda Russella. I najsumarniji pregled
filozofije jezika mora se osvrnuti na to djelo. Meutim, s obzirom na to da je 1996
objavljena rasprava Ivana Macana, S.J. Wittgensteinova teorija znaenja (Biblioteka
Filozofska istraivanja) koju bi svi zainteresirani za ovu tematiku trebali proitati,
ovaj osvrt moe biti krai nego to bi to inae znaaj djela zahtijevao. Nastojat u da
moj prikaz ne slijedi tijek iscrpnog Macanova izlaganja nego da bude njemu
komplementaran.

I Wittgenstein i Heidegger svojim su djelom zahvatili vrlo iroku lepezu problema, ali
je kod obojice upravo pitanje jezika jedno od sredinjih. To napose vrijedi upravo za
ovo djelo, koje u radi ekonominosti u daljnjem tekstu jednostavno zvati Traktat. No
svakako valja ve iz samog naslova iitati da problem znaenja, koji nas ovdje
prvenstveno zanima, ipak nije nipoto jedina tema kojom se djelo bavi.
Zbog utjecaja koji je ovo djelo izvrilo na razvoj filozofije valja spomenuti i njegove
najznaajnije komentatore i tumae. To su Miss Gertrude Elizabeth Margaret
Anscombe, Wittgensteinova izravna uenica i jedna od troje upravitelja njegove
literarne ostavtine (zajedno s Rush Rheesom i Georgom Henrykom von Wrightom),
zatim Max Black, Eric Stenius i Irving M. Copi, te na tragu Steniusa W.
Stegmller.

Wittgeinstein u Traktatu iskazuje zauujuu apodiktinost, ali i dozu gotovo
paradoksalne ironije pa i samoironije: na mahove prevladava jedan a na mahove drugi
dojam. Tako ve u predgovoru, koji je datiran 1918, iznosi uvjerenje da je istinitost
priopenih misli definitivna i da je njome probleme konano rijeio. Ali odmah
51
pripominje da je vrijednost radnje na drugom mjestu u tome to pokazuje kako je
malo uinjeno time to su problemi rijeeni.
Poput predgovora i kraj je djela na rubu paradoksa. Naime, svojevrsnu okosnicu ine
sedam stavova-teza, a posljednja, sedma, glasi: O emu se ne moe govoriti o tome
se mora utjeti. Ovo je djelo u Sarajevu objavljeno dvojezino, to jest na njemakom
s paralelnim dobrim prijevodom Gaje Petrovia, no ja citate donosim preteno u
vlastitom prijevodu, koji se uglavnom poklapaju s Petrovievim, a uinio sam ih prije
nego sam dobio u ruke sarajevsko izdanje.
Stil pisanja u Traktatu odaje dobrog stilista pa se knjiga moe itati i kao umjetnika
proza. Reenice su pregnantne, jedre poput uvene tvrdo kuhane proze E.
Hemingwaya. No koliko god se stavovi odluno zalagali za jasnou velik je dio teksta
zagonetan poput delfijskih kazivanja, a zavrni su dijelovi poput nagovora na mistiku
i suzdranost u filozofskom govoru, i odustajanje od preuzetnosti diskursa
tradicionalne metafizike. Ton se dakle smjenjuje, s tim da su poetni pasai gotovo
hegelovski apodiktini i monolitni, a zavrni gotovo sokratovski ironini. To, kako se
meni ini, osobito vrijedi za predzadnji broj (6.54): Moji stavovi razjanjavaju time
to ih onaj koji me razumije na kraju prepoznaje kao besmislene (unsinnig), kad/ako
je se po njima (iz)nad njih po peo. (On mora, takorei, odbaciti ljestve nakon to
se po njima popeo.)
On ove stavove mora prevladati, tada on svijet vidi ispravno (isticanje A..). Upravo
ovaj podcrtani stav, izreen nakon niza onih antimetafizikih, ima htjeli ne htjeli -
metafiziki doseg i status, a time daje pravo na zakljuak da je (i) Traktat besmislen
(ili: nesmislen), pa je Russell, koji je pisao predgovor engleskom izdanju, s razlogom
primjetio da nas to ostavlja with a certain sense of intellectual discomfort (s
izvjesnim osjeajem intelektualne nelagode).

Traktat, nakon Predgovora zapoinje s tezom broj 1, da je svijet sve to je sluaj,
koju odmah dopunja tezom 1.1 Svijet se cjelokupnost injenica, ne stvari (isticanje
A..). Dakle ne cjelokupnost stvari. Gajo Petrovi u svom Pogovoru s pravom istie
da se time Wittgenstein distancira od svog prijatelja Bertranda Russella, koji je
napisao Predgovor engleskom izdanju. Po Russellu naime logiki atomi svijeta jesu
stvari, po Wittgensteinu su to injenice. Naravno da on ne nijee postojanje stvari:
stvar (moe biti sastavni dio stanja stvari (Sachverhalt - 2.011), no ini mi se da je
naglasak na injenicama upravo zbog toga to Wittgenstein govori i o negativnim
injenicama. Drugim rijeima, ne-nunost i meusobna neovisnost injenica ukazuju
na sluajnost u svijetu. Jedina nunost koju Wittgenstein priznaje jest logika nunost.
To je anticipirano ve ranijom tezom Neto moe biti sluaj ili ne biti sluaj, a sve
ostalo moe ostati jednako (1.21). Negativna injenica je isto to i nepostojanje
(odreenih) atomskih injenica. Neke injenice postoje, neke ne postoje, a postojanje
jednih ne povlai nuno postojanje ili ne-postojanje alternativnih.

Glavna odlika Wittgensteinove teorije znaenja oprimjerene Traktatom (koji je on
pripremao piui biljeke tijekom itavog Prvog svjetskog rata i diskutirajui njegove
teze s drugim uvaenim engleskim filozofom Mooreom) jest pikturalnost ili
slikovnost. Iako je u predgovoru gotovo dirljivo na poticaju za iznesene misli zahvalio
velianstvenom Fregeovu djelu i radovima prijatelja B. Russella, gotovo tijekom
cijelog teksta on ukazuje na njihove pogreke. Glede Russella, kritika se ponajvie
odnosi na odnos logike i matematike pa nas to, s obzirom na nau tematiku manje
zanima. Fregeov je utjecaj bio presudniji pa je i odstupanje od Fregeove teorije
znaenja bitnije. Zato ga valja pregledno, iako saeto, izloiti.
52
Frege je imenima pridavao smisao i znaenje, s tim to je za neka imena upitno imaju
li znaenje (pr. Odisej) a neka ih uope nemaju (pr. Pegaz). Osebujnost Fregeove
teorije znaenja jest u tome to on i stavovima daje status imena. A njihovo je
znaenje istinitost ili neistinitost.
Wittgenstein takoer rabi termine smisao i znaenje, ali ih poima bitno drugaije.
Osnovna je razlika u tome to Wittgenstein korjenitije lui znaenje i smisao.
Znaenje se kod Wittgensteine vee iskljuivo za imena, a smisao za stavove.
Mislim da je za razumijevanje Wittgeinsteinove teorije znaenja korisno navesti
nekoliko njegovih kljunih stavova, premda nije lako odluiti se glede toga koji su to
kljuni stavovi. Naime, normalno bi bilo oekivati da su kljuni oni stavovi koji su
pod kraim rednim brojevima (1, 2 7). Doista, stav pod brojem 3 (Logika slika
injenica jest misao zacijelo spada u one kljune. Po toj logici stavovi oznaeni
dugakim brojevima zauzimaju znatno manje vane misli. Meutim, stav pod brojem
4.001 Sveukupnost stavova/reenica jest jezik unato dvojbi glede ispravnog
prijevoda (reenica ili stav) ini se veoma vanim, iako je oznaen relativno dugim
brojem), a ni onaj pod brojem 4.4611 (Tautologija i kontradikcija meutim nisu
besmislene; one pripadaju simbolizmu, i to slino kao to '0' (pripada) simbolizmu
aritmetike.) ne izgleda mi nevaan, osobito u povezanosti sa sljedeim stavom (br.
4.462) Tautologija i kontradikcija nisu slike stvarnosti. One ne prikazuju nikakvo
mogue stanje stvari. Jer prva doputa svako mogue stanje stvari, druga nijedno.,
jer se ovim snano osvjetljava ve isticana slikovnost, a vie aspekata slikovnosti
nazire se takoer i iz stavova koji poinju s brojem 3:
3.203 Ime oznauje predmet. Predmet je njegovo znaenje. (A je isti znak kao i
A) //Neposredno za ovim slijedi//
3.21 Konfiguraciji jednostavnih znakova u stavnim znakovima odgovara
konfiguracija predmet u situaciji (Sachlage G. Petrovi istim izrazom prevodi
Sachverhalt i Sachlage, ja radije za ovaj posljednji izraz rabim 'situaciju').
3.22 Ime u stavu zastupa predmet //Slijedi//
3.221 Ja predmete mogu samo imenovati. Znakovi ih zastupaju. Ja mogu samo o
njima govoriti, ja njih ne mogu izrei. Jedan stav moe samo kazati kako neka stvar
jest, ne to ona jest. (isticanje A..)
Moda je povodom ovoga posljednjeg stava uputno istaknuti dvoje: 1) kazujui kako
neka stvar jest pokazuje se slikovni znaaj stavnih znakova, 2) naglaavajui da moe
govoriti o stvarima ali da ne moe njih izrei Wittgenstein izrie svoj naelni
antimetafiziki stav.
Jo vie o slikanju svijeta s pomou stavova govori se u stavovima koji poinju s
brojem 4
4.027 U biti je stava da nam on moe priopiti nov smisao. //Slijedi odmah//
4.03 Stav mora starim izrazima priopiti novi smisao. //Time se kae da nam
jednostavne izraze imena netko treba razjasniti, a reenicama-stavovima se mi
sporazumijevamo. Nastavlja se://
Stav nam priopuje neku situaciju, on dakle mora biti bitno u svezi sa situacijom. A ta
je sveza upravo to da je on njezina logika slika
4.04 U stavu mora biti za razlikovanje upravo toliko toga koliko i na situaciji koju on
predstavlja/prikazuje
4.2 Smisao stava jest njegovo slaganje/podudaranje i neslaganje s mogunostima
postojanja i nepostojanja stanj stvari.
4.21 Najjednostavniji stav, elementarni stav, tvrdi postojanje nekog stanja stvari.
(Isticanje A.. I ovdje susreemo jedno od Wittgensteinovih odstupanja of Fregea.
53
Naime Frege je, kako se moglo vidjeti iz niza citata o 'misli' tvrenje shvaao kao
zaseban korak od poimanja misli (Fassen).
4.211 Znak elementarnog stava jest da nijedan elementarni stav ne moe biti u
protuslovlju s njim.
4.221 Oito je da mi pri analizi stavova moramo doi do elementarnih stavova koji se
sastoje od imena u neposrednoj povezanosti

Stavovi koji poinju s brojem 5 posveeni su pitanjima logike i vjerojatnosti i proeti
s dosta tehnikih elemenata pa se osvrem jedino na mali dio tih stavova, od broja 5.6
nadalje. Pod brojem 5.6 nalazi se veoma dojmljivo iskazan stav: Granice moga
jezika znae granice moga svijeta. Tim se pokreu neka pitanja koja imaju
metafizike reflekse. Tako unutar stava 5.62 kae se ono to solipsizam mnije sasvim
je ispravno, samo se to ne da kazati, nego se to pokazuje. Po mom sudu time se
onome metafizikom ne odrie postojanje nego iskazivost. Jo izrazitiji metafiziki
refleks ima dio stava pod brojem 5.641: ..Ja ulazi u filozofiju time to je 'svijet moj
svijet'. Filozofsko Ja nije ovjek, nije ljudsko tijelo, ni ljudska dua, kojom se bavi
psihologija, nego metafiziki subjekt, granica ne dio s vijeta (isticanje A..)

Osobito pak stav 6.54, kojim se praktiki zakljuuju Wittgensteinove misli o svijetu,
uza svu antimetafizinost glavnine stavova u Traktatu, koje na kraju proglaava
besmislenima nakon to su izvrili svoju 'rasvjetljujuu' ulogu, ostavlja nas pred
zagonetkom. Je li mogua prihvatljivost mistike a da se, barem implicitno ne postulira
i metafizika?
Negativan stav prema metafizici, a zaudo pozitivan prema mistici oprimjeren je s
vie razliitih stavova, npr. 6.44: Nije mistino to kako svijet jest, nego da on jest
(potcrtao Wittgenstein). I ovdje se potvruje slikovna teorija znaenja: kako svijet jest
pokazuju stavovi o svijetu jer se upravo stanja stvari i situacije zrcale u konfiguraciji
stavova koji o tim stanjima stvari i situacijama govore. Da bi nam bilo razumljivije
zato je tako razliit stav prema metafizici i mistici dovoljno je shvatiti da nas mistika
uvodi u utnju a metafizika u govor kakav je prema uenju Traktata bez nuno
utvrdivih znaenja.

Mislim da ovih nekoliko ilustrativnih citata dovoljno uvjerljivo potvruju da je
slikovnost za filozofiju jezika najrelevantnija odlika Wittgensteinove teorije znaenja
iz vremena Traktata.
Moda jo valja istaknuti da, po Wittgensteinovu Traktatu, stav nije besmislen time
to je (ako je) neistinit. On je naime i tada slika moguega stanja stvari.
Zakljuujui ovaj niz citata s povremenim osobnim primjedbama moram naglasiti da
su sve te primjedbe izreene s velikom suzdranou. Uostalom i oni koji su se bavili
slinim pitanjima, a uz to i osobno poznavali Wittgensteina i s njim dijelili
jedinstvenu intelektualnu klimu koja olakava razumijevanje nekog umovanja,
uvelike se razilaze u tumaenju njegovih stavova, iako je sam Wittgenstein viekratno
isticao da se sve ono to se moe izrei moe jasno izrei.
Zanimljivo je na primjer kako Wittgensteinov Traktat opisuje Karl Popper:
Wittgenstein je nastojao pokazati da su svi takozvani filozofski odnosno
metafiziki iskazi/stavovi ustvari pseudo-iskazi/stavovi: da su besmisleni ili bez
znaenja. Svi autentini (ili smisleni) iskazi/stavovi (teko je rei koji bi hrvatski
termin bio adekvatan prijevod engleske rijei 'proposition' A..) su istinosne
funkcije elementarnih ili atomskih iskaza, koji su opisivali 'atomske injenice', to jest
injenice koje se u naelu mogu potvrditi opaanjem. Drugim rijeima, oni su bili
54
svodivi na elementarne ili atomske iskaze koji su bili jednostavne konstatacije koje
opisuju mogua stanja stvari i koje se moe utvrditi ili odbaciti s pomou opaanja.
Ako neku izjavu zovemo 'opaajnom izjavom' ne samo ukoliko konstatira neki
aktualni opaaj nego i ako konstatira bilo to to se moe opaati, morat emo rei da
svaki autentini iskaz mora biti istinosna funkcija opaajnih iskaza te stoga iz njih
izvediva. Svi drugi prividni iskazi bit e ustvari besmislice; bit e pseudo-iskazi bez
znaenja. (Uzeto iz Uvoda u Wittgensteinov Traktat autorice G.E.M. Anscombe,
London 1971, str. 25).
Miss Anscombe uz ovaj Popperov citat istie da se u Traktatu opaanje gotovo i ne
spominje. Moda se Popperov sud moe potkrijepiti stavom 3.263: Znaenja
prvobitnih znakova mogu se objasniti pomou pobliih objanjenja (Erluterungen
Gajo Petrovi prevodi izrazom 'rasvjetljenja', vjerojatno zato da izbjegne cirkularnost,
jer su Erluterung i Erklrung praktiki sinonimi). Poblia objanjenja su stavovi koji
sadre prvobitne znakove. Ona se, dakle, mogu razumjeti samo kada su ve poznata
znaenja tih znakova. Miss Anscombe dri da su 'prvobitni znakovi' isto to i
'imena', o kojima je rije u stavku 3.261: Dva znaka, jedan prvobitan znak, i jedan
koji je definiran pomou prvobitnog znaka, ne mogu oznaavati na isti nain. Imena
se ne mogu rastaviti na dijelove pomou definicija. Tu je jasno da su imena prvobitni
znakovi, zapravo i jedini prvobitni znakovi. Njih je dakle mogue pojasniti pobliim
objanjenjima s pomou reenica upuenih nekome tko je upoznat s predmetima to
ih ta imena oznauju. U Traktatu ne samo to nema govora o jednostavnim
opaajnim iskazima, o kojim govori Popper, nego openito nema epistemolokog
sadraja. Miss Anscombe takvu tvrdnju argumentira stavkom 4.1121: Psihologija
nije srodnija filozofiji nego bilo koja druga prirodna znanost.
Spoznajna teorija je filozofija psihologije. Iz toga se dade zakljuiti da ni Popper ni
Russell nisu dostatno nijansirano iitavali Wittgensteinov Traktat.

Zakljuno o Traktatu valja radi jasnoe istaknuti da je teorija znaenja, koja nas sa
stajalita filozofije jezika ovdje prvenstveno zanima, tematski ipak podreena teoriji
spoznaje. Naime, u pismu Bertrandu Russellu (19.8.1919.) Wittgenstein izraava
bojazan da ovaj nije uoio glavnu nakanu njegova uenja o logikim stavovima, a to
je teorija o tome to se stavovima, to jest jezikom, moe kazati (i to se moe misliti,
to izlazi na isto) a to se ne moe kazati nego samo pokazati.

Osim ranoga Wittgensteina, za idealnim su jezikom slijedei na svoj nain Gottloba
Fregea tragali brojni filozofi zaokupljeni prvenstveno problemima pozitivnih
znanosti. Takvo usmjerenje dosta se esto oznauje kao


Logiki pozitivizam (empirizam)

Ova je filozofska kola osobito estoka u kritici metafizike. Korijeni su joj u
scijentizmu i neopozitivizmu fiziara Ernsta Macha (koji se opet nadahnjivao
Berkeleyem i Humeom), a glavno su joj nadahnue teoretiari osnova matematike
(Frege, Russell, Hilbert) te Wittgensteinov Traktat. Pogrjeno bi bilo samog
Wittgensteina ubrajati meu njih, iako je zaetak kole u takozvanomu Bekom
krugu (M. Schlick, O. Neurath, F. Waismann, Herbert Feigl, Philipp Frank, Karl
Menger, Kurt Gdel i jo neki, manje poznati), s ijim se pripadnicima Wittgenstein
povremeno susretao. S obzirom na to da je Beki krug presudno utjecao na formiranje
logikog pozitivizma nije na odmet rei i neto vie o njegovu nastanku i irenju. Ve
55
1907 u Beu su poeli usko suraivati matematiar Hans Hahn, fiziar Philip Frank te
ekonomist i sociolog Otto Neurath. Njih se obiava zvati 'Bekom grupom' u smislu
prethodnice Bekom krugu. Neurath je bio enciklopedijski nastrojen i u duhu
marksizma revolucionarno motiviran i orijentiran. Nakon I. svjetskog rata bio je ak u
sredinjem planskom uredu socijaldemokratske vlade u Bavarskoj sovjetskoj
republici. Poslije propasti te tvorevine preao je u Be. Kad je 1922 na Beko
sveuilite doao i Moritz Schlick oko njega se okupila gore spomenuta skupina
filozofski nastrojenih znanstvenika. Malo.kasnije (1926) im se pridruio pa postao i
sredinjom figurom, Rudolf Carnap, a diskusijama su se povremeno pridruivali i
sam Wittgenstein i Karl Popper, koji meutim nisu usvajali glavne teze kole. Kako
su imali veoma ambiciozne planove za reformu filozofije u empiristikom duhu, 1928
formirali su 'Verein Ernst Mach' (Udruga Ernst Mach). Kad se 1929. Schlick vratio s
gostovoanja na kalifornijskom sveuilitu Stanford, Carnap, Hahn i Neurath sastavili
su svojevrsni manifest pod naslovom Wissenschaftliche Weltauffassung, der Wiener
Kreis (Znanstveno poimanje svijeta, Beki krug) u kojem su svoje korijene vidjeli u
pozitivizmu Humea i Macha, metodologiji Helmholtza, Poincara, Duhema i
Einsteina, logici Leibniza i Russella pa ak i u sociologiji Marxa i Spencera. Iste
godine Wittgenstein je, kako je ve spomenuto, poeo predavati u Cambridgeu, gdje
je dao impuls drugaijoj filozofiji jezika (no ona se vie razvila na konkurentskom,
oxfordskom, sveuilitu). Krug je 1930 preuzeo filozofski asopis Annalen der
Philosophie i preimenovao ga u Erkenntnis (Spoznaja). Uskoro su poeli organizirati
kongrese znanstveno usmjerene filozofije, a zatim i monografska izdanja. Najagilniji
organizator izdavatva bio je upravo O. Neurath. Njegova enciklopedistika
orijentacija vidljiva je i u tome to je asopis Erkenntnis 1938 s prelaskom u Haag
(pretpostavljam zbog Hitlerova pripojenja Austrije Njemakoj) preimenovan u
Journal of Unified Science. Pokretu su se s vremenom pridruili i brojni drugi
logicistiki nastrojeni filozofi i znanstvenici. Meu tima su se osobito isticali Hans
Reichenbach iz Berlina te Alfred Jules Ayer iz Londona.

Znakovito je da logiki pozitivisti meu svoje pretee nisu ubrojili Kanta, iako je on
zadao najjai udarac tradicionalnoj metafizici (ali i napisao Prolegomena svakoj
buduoj). Logiki pozitivisti naime idu dalje od kantovske kritike. Oni se ne
zadovoljavaju time da se ukae na posrtanje uma kad on prekorai granice iskustva:
oni ele pokazati konkretne primjere nesmisla u djelima metafiziara. Ovim putem
borbe protiv metafizike iao je osobito engleski neopozitivist A.J.Ayer, koji je u djelu
Language, Truth and Logic (2. izdanje N.Y.1952) ustvari dao paradigmatski prikaz
logikog pozitivizma. Tu on na primjer pie: Naa optuba protiv metafiziara nije to
to on pokuava rabiti um na podruju u koje se on ne moe korisno odvaiti nego to
to on proizvodi reenice koje nisu u skladu s uvjetima pod kojim reenica jedino
moe imati doslovno znaenje(nav.dj. s. 35.).
Kriterij smislenosti injeninih (to jest neanalitikih) iskaza za logike je pozitiviste
provjerljivost (verifiability). Valja znati koja nam opaanja mogu posluiti da
prihvatimo iskaz kao istinit ili da ga odbacimo kao neistinit. Ayer lui praktinu
provjerljivost od naelne. esto nije mogue praktiki provjeriti neki faktiki iskaz:
kako je navedeno djelo pisano prije letova u svemir on kao primjer praktine
nemogunosti verifikacije iskaza kao to je iskaz da na drugoj strani mjeseca postoje
brda. Stoga se on zadovoljava naelnom provjerljivou.
Glavna meta logiko-pozitivistikih napada jesu metafiziki iskazi, na primjer iskazi
o supstancijama. Takvi iskazi naime nisu ni naelno provjerljivi, stoga su besmisleni.
Za primjer navodi iskaz F.H. Bradleya: the Absolute enters into, but is itself
56
incapable of, evolution and progress (Ono Apsolutno ulazi u evoluciju i napredak,
ali ono samo ne moe evoluirati ni napredovati). Ayer dri da se u tim (pseudo)
iskazima radi o gramatikom nesporazumu. Metafiziar ide ak dotle da svakom
imenu pripisuje realnost.
Omiljene su mete za Ayera apsolutno (osim ve spomenutog Bradleyevog, osobito
ono iz Hegelove Fenomenologije Duha) i Nita iz Heideggerova djela to je
metafizika. Usput valja ipak napomenuti da je Ayer s vremenom znatno modificirao
svoja poetna, jednostrana stajalita. Jedan Ayerov lanak iz 1934 upravo u naslovu
iskazuje bitnu opreku izmeu logikog pozitivizma i metafizike (Demonstration of
the Impossibility of Metaphysics, Mind, 1934, p.339). Filozofija se, prema Ayeru
kao autentina grana spoznaje (to je oito ono to se misli pod logikim
pozitivizmom) mora razlikovati od metafizike. Pri tome on dodaje da veliki
filozofi iz prolosti nisu bitno metafiziari.
Drugaiji je sluaj s apriornim iskazima. Oni su zbog svoje sigurnosti uvijek bili
privlani filozofima, ali njihova se sigurnost prema Ayeru ne temelji ni na emu
faktinom nego samo na tautologinosti.
Osim kljunih metafizikih izraza i iskaza, po Ayeru su isto tako lieni smisla i
religijski i etiki pa i estetiki izrazi.
Glede religijskih izraza Ayer polazi od toga da postoji opa suglasnost filozofa da se
Boja opstojnost ne moe demonstrativno dokazati, jer su svi apriorni iskazi
tautologije, to jest nemaju faktinog sadraja, a s druge strane svi empirijski sudovi
imaju samo odreeni stupanj vjerojatnosti. A po Ayeru kransko poimanje Boga nije
ak ni vjerojatno. Ono naime ima metafizike odlike, pa su po Ayeru izriaji o Bogu
ne-smisleni. No on gotovo u istom dahu dodaje da su i iskazi ateista ne-smiselni
samim tim to je samo smislene iskaze mogue nijekati.
Etike iskaze Ayer dri svodivim na ne-etike, drugim rijeima iskaze o etikim
vrijednostima dri prevedivim na iskaze o empirijskim injenicama. Kad kaemo da
je kraa zlo, prema Ayeru samo izraavamo odreene osjeaje pa je prema tome etika
ustvari ogranak psihologije ili eventualno sociologije, budui da etiki iskazi prema
Ayeru nemaju faktikog/injeninog sadraja.

Naime prema uenju logikog pozitivizma (u tome se oslanjaju na Humeovu podjelu
sudova) iskazi su smisleni jedino ako su analitiki ili pak ako su empirijski
provjerljivi. Stoga se odbacuje i Kantova teza o sintetikim apriornim sudovima.
Ayer zakljuuje da su filozofski iskazi jezini, a ne faktiki, to jest o jeziku, a ne o
injenicama (o svijetu). Drugim rijeima, za njega je filozofija ogranak logike. (We
may say that philosophy is a department of logic).

Meutim, osim metafizikoga govora i matematiki govor predstavlja ontoloke
probleme. Kad netko kae 5 je broj moramo se pitati je li time izrekao analitiki ili
injenini stav. Logiki pozitivist zacijelo odabire prvo rjeenje. Radi se naime o tome
da se brojka poima kao oznaitelj apstraktne realnosti koja se moe definirati kao
klasa klas, to jest kao svojstvo drugog reda (u takozvanoj logicistikoj tradiciji
Fregea i Russella), ili kao formula koju ne treba interpretirati. Carnap je, iako jedan
od zaetnika logikog pozitivizma, i sam doivio optube zbog pripadnosti ovoj
Fregeovoj i Russellovoj tradiciji realizma glede problema univerzalija. Taj mu je
prigovor uputio G. Ryle, jer bi kao empirist morao prihvatiti nominalistiko rjeenje
problema univerzalija, po kojemu brojevi nemaju objektivni nego samo imenski
status.
57
Carnap se glede toga brani pravei distinkciju izmeu unutarnjih, to jest teorijskih
pitanja, i onih vanjskih ili neteorijskih. Za njega je dilema realizam-nominalizam
lana dilema. Rabei termin broj on jednostavno prihvaa jedan lingvistiki okvir ili
skelet. A pitanja o egzistenciji dijele se u dva tipa: izvanjska ili neteorijska su ona
koja se tiu egzistencije skeleta kao cjeline, dok su nutarnja ili teorijska ona koja se
tiu egzistencije jedinica/bitnost unutar danoga skeleta. Prihvaanje skeleta jest
praktino rjeenje i ne obvezuje nas ni na koji tip ontologije. Ako nam je rabei neku
shemu (skelet) govor laki i jednostavniji po Carnapu ga je legitimno rabiti. Prema
tome iskaz 5 je (neparni) broj jest analiltian unutar jedne lingvistike sheme, ali
pitanje koje glasi Postoje li brojevi? jest pseudo-pitanje jer se tie totaliteta.
Prihvaanje apstraktnih lingvistikih forma dakle za Carnapa ne zahtijeva prihvaanje
(opstojnosti) apstraktnih bia. Openito, za Carnapa su metafizika pitanja pseudo-
pitanja.
Carnap je u tom smislu pristaa radikalnoga konvencionalizma. Jezine sustave
moemo prihvatiti ili ne prihvatiti; prihvatiti neki sustav znai samo prihvatiti pravila
formiranja iskaza/stavova i njihove verifikacije. Zato je po njemu normalno
konstruirati razliite jezike za razliite namjene jer tako moemo odrediti i opseg
jednoga 'univerzuma' koji razmatramo i uvjete formiranja stavova/sudova o tom
univerzumu, i njihove istinitosti. Po Carnapovu miljenju takav jezik moe sluiti i
analizi obinoga, naravnog jezika. On je u vie navrata i sam konstruirao
formalizirane jezike namijenjene pojanjenju filozofskih problema. Najprije je
pokuavao davati upute za prevoenje takozvanoga materijalnog naina govora
(inhaltliche Redeweise) na formalni nain. Materijalni je nain po Carnapu
svojstven odnosno uobiajen u naravnom govoru, ime se stvara privid da spomenom
predmeta govorimo o njihovu postojanju, to je zamka u koju, po njegovu sudu,
metafiziari doista upadaju. Carnap dri da se takvi stavovi mogu svesti/reducirati na
sintaktika pitanja. Stoga se taj tip njegove filozofije i naziva redukcionizmom.
Tome je posveeno njegovo djelo Logische Syntax der Sprache (Logika sintaksa
jezika).
Carnap vidi vezu izmeu znaenja i naina njegova mogueg provjeravanja na
slijedei nain: U nekom smislu na ta dva pitanja postoji samo jedan odgovor. Ako
bismo znali to za neki iskaz znai ustanoviti njegovu istinitost, znali bismo koje je
njegovo znaenje a neki iskaz ima znaenje samo ako je mogue takvo odreenje.
(Testability and Meaning).

I sam je Carnap meutim s vremenom uvidio da je jeziku, osim sintakse, potrebna i
semantika pa i pragmatika: stoga je stvarao daljnje sustave. Meutim, sve se opet
svodilo na jako pojednostavljeno opisivanje naravnih jezika, a za pobijanje
metafizkih teza uzimaju se nekakvi ad hoc antimetafiziki aksiomi. (Potanji kritiki
prikaz Carnapove filozofije jezika dao je J.J. Katz, ali nema potrebe opirno se na
tome zadravati).
Pored ovog redukcionizma, koji je u biti varijanta Humeove teorije, Carnapovo
poimanje filozofije i jezika u konanici je dovelo do fizikalizma. U biti je to uenje
da se sve mentalne pojave mogu svesti na fizikalne, odnosno da se sve reenice mogu
prevesti na reenice jezika takozvanih fizikih protokola. Taj fizikalni jezik po
Carnapu treba imati prvenstvo zbog toga to ga odlikuje intersenzualnost (meu-
osjetnost, zajednika dostupnost razliitim osjetilima), intersubjektivnost i
univerzalnost.
Carnap je bio spreman prihvaati obrazloene kritike svojih doktrina pa je, osobito
pod utjecajem Karla Poppera i Q.v.O.Quinea, usvojio gledite da znanstvene pojmove
58
odlikuje otvorenost. Meutim, unato svim tim uzmacima ostao je uvjeren da treba
otro luiti iskaze koji imaju spoznajno znaenje od onih koji ga nemaju, to se istie
u lanku Normana M. Martina u Enciklopediji Filozofije Paula Edwardsa.

Logiki su se pozitivisti osobito nadahnjivali Wittgensteinovim Traktatom, a odatle su
prije svega usvojili te adaptirali logiki atomizam. Logiki atomizam organski je
povezan s ve komentiranim verifikacionizmom. Premda su pripadnici Bekoga
kruga u ovom pogledu nadahnjuju prvenstveno Wittgensteinovim Traktatom, to je
dosta prirodno jer se tu povezuju injenice sa stavovima kao 'slikama' injenica, a
znaenje se vee s nainom verifikacije stavova, dobro je imati na umu da su se
zacijelo i Wittgenstein i Russell vodili Fregeovim rezultatima, a svakako je Russell
najdulje razvijao teoriju logikog atomizma. Meutim je injenica da je sam Russell
najvie radio na produbljenom razvijanju logikog atomizma upravo izmeu 1912 i
1918, dakle u vrijeme kad je puno komunicirao s mladim Wittgensteinom pa je i
izriito priznao 'dug' mlaemu prijatelju.

S obzirom da se filozofija logikog pozitivizma esto bez ikakva razlikovanja naziva i
neopozitivizmom, i logikim empirizmom i filozofijom Bekoga kruga, valja imati na
umu da se ovdje ipak ne radi o monolitnoj filozofskoj koli. U opoziciji prema
tradiciji njemakog idealizma bilo je i filozofa koji su bili daleko od fizikalizma, a
takoer i od antimetafizikih pretjerivanja, ali su prihvaali znanstvenu usmjerenost
ovakog filozofiranja. Dosta je spomenuti briljantnog logiara Kurta Gdela, koji se
ubraja u vodee linosti Bekoga kruga, ali se veoma duboko unosio u pitanja koja
spadaju upravo u naravnu ili filozofsku teologiju. Zanimljivu dokumentaciju o tome
nalazimo na primjer u knjizi vodeeg hrvatskoga logiara Sreka Kovaa Logiko-
filozofski ogledi, Zagreb 2005, gdje je gotovo polovica sadraja posveena
gdelovskim temama.

Donekle je s Bekim krugom bio povezan i Karl Popper, autor veoma utjecajnog
djela iz filozofije znanosti Logik der Forschung (Logika istraivanja). Prema njegovu
miljenju, umjesto verifikacijske provjere, to jest pitanja to bi jamilo istinitost
nekog iskaza ili hipoteze bolje je pitati to moe pokazati njihovu neistinitost, to jest
to ih moe opovrgnuti (falsify). Naime, jedan jedini primjer suprotan hipotezi
dovoljan je da je ospori. Meutim, Popper taj kriterij ne predlae kao kriterij
smislenosti nego kao kriterij demarkacije. Kako je i logino, njime Popper hoe
odvojiti znanstvene iskaze od metafizikih, a ne ovim posljednjima odricati svako
znaenje. Povlai se dakle crta-razdjelnica unutar smislenoga govora, a ne oko njega.
(Ayer odbija Popperov prijedlog). Konano je i jedan lan Bekoga kruga, Waismann,
primijetio da su pojmovi porozni te da ih zato ne moemo potpuno definirati. to
bismo, kae on, rekli o zlatu koje bi imalo sva svojstva zlata, ali novu vrstu
zraenja? Moe se rei da se to ne dogaa. Ali bi se moglo dogoditi. Mi uvodimo
pojam pa ga ograniimo u nekim smjerovima.. No olako previdimo injenicu da
uvijek ima drugih smjerova u kojima pojam nije definiran.
Naravno, ostaje i ona osnovna upitnost takva kriterija, a to je karakter samoga
kriterija: je li on injenina tvrdnja, jer oito nije analitian? Po samom izriaju takva
kriterija on je dakle sam besmislen. (M. Dummett, najautoritativniji poznavatelj
Fregeove filozofije, ipak brani ublaenu verziju verifikacionizma te dri da nije
opravdano spomenuti kriterij ovako prosuivati).

59
Moemo dakle zakljuno rei da filozofija logikog pozitivizma ipak nije posve
'mrtva': barem kao izazov znaajno je utjecala na razvoj filozofije u dvadesetom
stoljeu.


B. FILOZOFIJA OBINOG/NARAVNOG JEZIKA

Wittgensteinova kasnija filozofija jezika Filozof(ij)ska istraivanja

Vjerojatno u uvjerenju da je postavljene filozofske probleme Traktatom definitivno
rijeio, Wittgenstein je gotovo cijelo jedno desetljee tragao za smislom ivota pa se
tek 1928. vratio filozofiji.
1929. priznat mu je doktorat na osnovi Traktata i dano mu je mjesto predavaa u
Cambridgeu. Meutim, povratak filozofiji ubrzo ga je odveo u drugom smjeru od
Traktata. Ve ranih tridesetih godina, a od 1933. izrazito, nastupa korjeniti otklon od
filozofije izloene u Traktatu. O tome svjedoi G.H. von Wright, koji je kao jedan od
upravitelja literarne ostavtine sastavio i skicu Wittgensteinova ivotopisa. Naravno
da se novo poimanje jezika oblikovalo postupno. U nekom je pogledu ak postojao i
kontinuitet: i dalje je na primjer zadaa filozofije razjanjavanje uloge jezika, samo
to se dogodio kopernikanski obrat. Teorija znaenja izloena u Traktatu polazila je
od svijeta razloivog u jednostavne injenice koje je trebalo izomorfno oslikati logiki
konstruiranim, idealnim i preciznim jezikom. Takvo poimanje odnosa izmeu jezika i
stvarnosti naziva se realistikom teorijom znaenja, zato to jezik oznauje stvari i
stvari su znaenja rijei.
Ta neproblematina danost svijeta za prikazivanje kojeg treba podeavati idealni jezik
sad se dovodi u pitanje.
Rezultat ovoga dugog traganja za sagledavanjem novog odnosa izmeu svijeta i
jezika jesu Filozofijska istraivanja (Philosophische Untersuchungen). Objavljena su
dvije godine poslije autorove smrti, 1953. Prijelazne faze novog pristupa vide se u
takozvanim Plavim i smeim knjigama (The Blue and Brown Books). Usprkos
brojnim preradbama, Wittgenstein se nije mogao osloboditi skokovitosti vlastitog
miljenja, koje podsjea na Pascalove Misli (ne karakterom sadraja nego
nesustavnou i stalnim cezurama).
Svijet za nas nije oblikovan prije jezika niti dan po sebi nego nam se tek po jeziku
otvara. Zato ishoditem ne mogu biti ontoloke strukture. Prvotnije su nam naime
dane jezine strukture, projiciranjem kojih se tek konstituira na svijet. Tako se svijet
i artikulira ovisno o jezinim formama koje nam stoje na raspolaganju za opisivanje
svijeta. Zbog toga se mora napustiti ambicija da se za filozofiju izgrauje nekakav
idealni i precizni jezik. Umjesto toga logiki organiziranog jezika, kakav se traio u
Traktatu, u sredite dospijeva obini, redovni jezik, koji je naelno u redu.
Filozofiji i dalje ostaje zadatkom kritika jezika, ali ne u smislu zamjene nesavrenog
obinog jezika logiki idealnim nego u smislu borbe protiv zloporaba obinog jezika.
Filozofija je borba sredstvima naeg jezika protiv zaaranosti/'omaijanosti'
(Verhexung Hexe je vjetica, arobnica, isticanja A..) naeg razuma (FI br.109).
Dakako da na jezik ne posjeduje apsolutnu egzaktnost, takve jednostavno nema,
egzaktnost je uvijek vezana za odreen kontekst. Neegzaktno, istie Wittgenstein, ne
znai neupotrebljivo. Za primjer se navodi depni sat kao mjerilo tonog vremena. On
posve zadovoljava, iako znamo da ima i tonijih mjerenja vremena. (Za nevolju,
hrvatski prijevod (Igor Mikecin, Globus, Zagreb 1998. Pogovor I. Macan, S.J.) nije
60
uspio prenijeti nijansiranost njemakog izvornika koji razlikuje pnktlich od
genau, to naznauje veu preciznost).
To nas dovodi do jo dvaju kljunih pojmova Filozofijskih istraivanja: to su
Lebensform ivotni oblik i Sprachspiel jezina igra.
U Traktatu su gotovo jedini znaajni jezini oblici bili stavovi, to jest izjavne
reenice, tvrdnje. Sad se meutim jezik gleda kao jedna od nebrojenih ljudskih
djelatnosti, poput oranja, sjeenja drva, tjelovjebe itd. Jezina se djelatnost odvija u
posve razliitim situacijama i kontekstima. Zato je moramo i gledati u tim okvirima
ivotnih oblika. Ne samo da ima nebrojeno mnogo razliitih vrsta primjene rijei i
reenica nego stalno nastaju nove jezine igre a druge zastarijevaju i zaboravljaju se
(FI 23). Da bi se dobio dojam o nesvodivosti tog bogatstva navest emo ondje dane
primjere:
nareivati i djelovati prema naredbama-
opisivati neki predmet prema promatranju, ili prema mjerenjima-
proizvoditi neki predmet prema opisu (crteu)-
izvjeivati o tijeku nekog zbivanja-
o tijeku zbivanja nagaati-
postaviti/postavljati i provjeriti/provjeravati hipotezu-
prikazivati rezultate nekog eksperimenta pomou tablica i dijagrama-
izmisliti priu; i itati-
igrati se kazaline predstave (Theater spielen Mikecin prevodi, po mom sudu
neodgovarajuim izrazom, glumatati) -
pjevati u kolu-
gonetati zagonetku-
zbivati alu/vic; pripovijedati-
rjeavati primijenjeni raunski primjer-
prevoditi s jednoga jezika na drugi-
umoljavati, zahvaljivati, kleti, pozdravljati, moliti.
- Zanimljivo je mnogostrukost orua jezika i naina njihove primjene mnogostrukost
vrsta rijei i reenica usporediti s onim to su logiari rekli o grai jezika. (A i autor
Logiko-filozofijske rasprave).

Ovaj podulji navod FI tek je dio moguih jezinih igara. U svakoj od njih, to jest u
svakom ivotnom kontekstu, jezik se rabi po specifinim pravilima. Jezik dakle
nipoto nije samo sredstvo opisivanja ili prikazivanja danih i pregledno konfiguriranih
stanja stvari.
Govor o jezinim igrama ne treba uzeti odve doslovno: ipak mi u tim razliitim
kontekstima i situacijama govorimo isti jezik. Iako su nebrojene i nesvedive situacije i
ivotne forme u kojima se odvijaju jezine igre to jo ne znai da svaka od tih igara
ima posve razliita pravila. Takvo bi nas shvaanje stavljalo u poloaj da u svakoj igri
poinjemo iznova uiti jezik, to oito nije sluaj. Na jednoj dakle strani Wittgenstein
upozorava na pogrjeku da brkamo jezine igre, ali na drugoj strani priznaje da
postoje obiteljske slinosti (family resemblance) meu rijeima i jezinim igrama.
To naravno namee obvezu budnosti protiv jezine zbrke i
zaaranosti/omaijanosti. Naravni jezik rijeima daje brojne facete i nijanse i njih se
mora potivati. Tekoe ostaju u tome kako uoiti i utvrditi granice invarijantnosti,
to jest znaenjske jezgre rijei koje igraju uloge u vie razliitih kontekstno-
situacijskih jezinih igara i po kojoj te rijei pripadaju istoj obitelji.
Wittgenstein neumoljivo odbija traganje za precizno utvrdivim znaenjima rijei
upravo na osnovi stajalita da je jezik primarniji od artikulirane slike svijeta: ona se ne
61
moe stvoriti neovisno o jeziku. Svjestan da se pitanje znaenja ne moe posve izbjei
ni otkloniti on osobito vanu ulogu daje jo jednomu kljunom pojmu svoje filozofije
jezika a to je uporaba.

Uporaba i znaenje
Prema uenju Traktata znaenje se sastoji u korespondenciji izmeu rijei i predmeta
odnosno izmeu stavova i injenica ili stanja stvari. Nova filozofija jezika, usvojena u
FI, porie taj realizam, to jest biunivonost u odnosu rijei i stvari (sparivanje u
odnosu 1 : 1). Poricanjem takvih znaenja, mogli bismo ih zvati hipostaziranima
(po-osobljenima), Wittgenstein naravno ne pribjegava drugoj krajnjosti, koja bi se
sastojala u proizvoljnom stvaranju pravila za sve razliite jezine igre. Rijeima je
naravni jezik ve dodijelio odreene funkcije i odreenu svrhu u tim igrama. Valja
dakle potraiti pravu ulogu, to jest nain uporabe rijei u danoj situaciji umjesto da
traimo iskljuivo, precizno znaenje.
Protivljenje hipostaziranju znaenj Wittgensteina ostavlja u kritinosti prema
metafizici, ali sad s drugaijom motivacijom. U Traktatu je protiv metafizike vailo
naelo da su granice jezika ujedno granice svijeta. Sad se vie ne govori o granicama
svijeta nema naela po kojemu bismo ih mogli odrediti ali odbijanjem
hipostaziranih znaenja odbija se esencijalizam, bez kojega metafizika jednostavno ne
moe biti jednim od ivotnih oblika.
Kad umjesto na znaenje Wittgenstein upuuje na uporabu on to ipak ne poima kao
neku definiciju znaenja putem uporabe. Tipinu karakterizaciju ovoga poimanja
nalazimo u broju 43 FI: Za veliku skupinu sluajeva koritenja rijeu znaenje
iako ne i za sve sluajeve njezina koritenja ta se rije moe objasniti ovako:
Znaenje neke rijei je njezina upotreba u jeziku.
A znaenje nekog imena objanjava se ponekad time to se pokazuje na nositelja
imena. Po samom nainu kvantificiranja (za veliku skupinu, ponekad) vidi se da
Wittgenstein niti ne pokuava dati vrstu definiciju znaenja s pomou uporabe. On
jednostavno ne moe prihvatiti platonizam, kojega kontinuitet vidi u Sokratovu
argumentu o praelementima u dijalogu Teetetu (Theaitetu), sve do najnovijih
realistikih semantikih teorija oprimjerenih po njemu u Russellovim individuals
i predmetima u njegovu Traktatu.
Shvaanju ovog upuivanja na uporabu umjesto na vrsto znaenje donekle moe
posluiti usporedba s nejezinim znakom kakav je na primjer strjelica. Na tendenciju
da iz nje iitamo neto to je izvan nje Wittgenstein odgovara da strjelica
pokazuje samo u primjeni koju od nje ini ivo bie.
Ovo pokazivanje nije neki hokuspokus, koji moe izvriti samo dua. Drugim
rijeima, strjelica nema unaprijed danoga referenta (njoj odgovarajue stvari),
njezino se znaenje sastoji u tome to emo slijedei je dospjeti do nekog cilja. To pak
znai da je rijeima, pored obiteljskih crta njih moemo zvati semantikima (njih
redovno naznauju rjenici) - potrebna i naznaka pragmatikog konteksta.
Razluivanjem semantike sastavnice znaenja od one pragmatike pozabavit emo
se neto kasnije. Zasad je vano istaknuti da se Wittgensteinovo poimanje uporabe ne
podudara s bihevioristikim, to bi se moglo pomiljati s obzirom na vanost koju on
pridaje situaciji i kontekstu, a konteksti i kod biheviorista igraju vanu ulogu. Za
bihevioriste je bitna dispozicija da se pod odreenim uvjetima izgovori odreena rije,
a to se zasniva na ponavljanju praenom poticajima, nagradama, stimulima. Tako se
stvori shema stimula i odgovora/reakcija. Wittgenstein oito ne eli mehanizam koji
poiva na identificiranju neke situacije s ranijima nego tei k dubljem i openitijem
sagledavanju prikladnosti raspoloivih rijei za igranje uloga u novoj situaciji. Istina,
62
nova situacija zahtijeva i nove rijei, ali ovladavanje novim rijeima ne odvijaa se
tek bubanjem tih rijei i obrazaca u koje se te rijei uklapaju. Ako se kae dao je
osjetu ime zaboravlja se da u jeziku mora ve mnogo toga biti pripremljeno da bi
puko imenovanje imalo smisla. I kad govorimo o tome da netko daje ime bolu, onda
je gramatika rijei bol ovdje ono pripremljeno; ona naznauje mjesto na koje se
stavlja nova rije. (FI 257). ini mi se da postoji analogija izmeu ove ipak
kreativne uloge jezinih igara s jednim pojmom koji je u jezinu teoriju uveo
Chomsky, a to je kompetentnost. Ona se razlikuje od puke sluajne uporabe koju
Chomsky naziva performance po tome to kompetentnost za razliku od puke
sluajne uporabe - otkriva poznavanje i primjenu gramatikih pravila (kao to
uostalom i Wittgensteinove jezine igre odlikuje primjena pravila igre nisu tek
igrarija).
Konano, iako se preteno poziva na uporabu, Wittgenstein neki put naznauje jo
jedno uporite za otkrivanje znaenja: to je upravo gramatika. Bit je izgovorena u
gramatici (FI 371). Koja vrsta predmeta neto jest, kazuje gramatika. (Teologija kao
gramatika.)
Teko se moe porei da Wittgensteinovo pozivanje na uporabu umjesto znaenja
ostaje nedoreeno, to se uostalom vidi i po ve spomenutoj kvantifikaciji, koja nije
univerzalna. Nije uostalom udno to su Filozofijska istraivanja objavljena tek
poslije autorove smrti. Moemo pretpostaviti da je Wittgenstein nastojao oko
cjelovitije teorije znaenja, ali je oito nije izgradio; moda jednostavno nije dospio
izgraditi je. Ono to je za njega bilo bitno jest razrjeavanje filozofijsko-metafizikih
vorova: za sustavnim tezama o znaenju uzalud emo tragati u objavljenom tekstu
FI (ili ih je drao naelno nemoguim ili nije dospio njima se produbljeno pozabaviti).
On ak smatra pogrekom to traimo objanjenje tamo gdje bismo trebali vidjeti
injenice kao prafenomene. To znai, gdje bismo trebali rei: dieses Sprachspiel
wird gespielt.(Ostavljam namjerno njemaku konstrukciju jer me hrvatski prijevod
igra se ova jezina igra ne zadovoljava: naime po logikoj gramatici hrvatskoga
jezika tako prevedena reenica stavlja naglasak na ova, to bi drugim rijeima
kazivalo ova, a ne neka druga, a ja sam uvjeren da se hoe rei, to jest konstatirati
da se ta jezina igra doista igra, to jest da ona u jeziku postoji. Mislim da je i
ponajvea Wittgensteinova zasluga upravo to potivanje jezika i njegove silne
nijansiranosti).

Drei se naravnog jezika i naputajui ambiciju stvaranja idealnoga Wittgenstein je
svjestan da naravni jezik nije savren. No u svakom sluaju Kada govorim o jeziku
(rijei, reenici etc.), moram govoriti jezikom svakodnevice. Je li taj jezik moda
pregrub, prematerijalan za ono to hoemo rei? A kako se tvori neki drugi?(FI,
120).

Najsnaniji impuls, a vjerojatno i najvrjedniji doprinos filozofiji naravnog jezika
oito kao implicitnu kritiku logikog pozitivizma - dao je, po mom uvjerenju J.L.
Austin, a njegov osebujni doprinos analitikoj filozofiji jezika jest

Teorija govornih ina

Austin se ohrabrio, uvaavajui Wittgensteinovo naelno stanovite da ne moemo
tvoriti neki drugi jezik, ipak uiniti poneki dijagnostiko-kirurki zahvat u tkivo
jezika. Dakle, ne amputirati nita od jezika, ali ipak unijeti poneku sondu u jezino
tkivo kako bi se u nj unijelo malo vie svjetla. Uope, kao to uvjerljivo istie
63
profesor David Pears, izmeu Wittgensteinove i Austinove filozofije postoje i velike
razlike i znaajne srodnosti.
Meu srodnostima najuoljivija je osobiti znaaj uporabe/upotrebe jezinog znaka.
Wittgenstein ga na mnogo mjesta istie, no tek Austin od njega ini arhitektonsku
ideju svoje filozofije jezika. Klasinim bismo mjestom Wittgensteinova promiljanja
uporabe mogli oznaiti ulomak br. 432 FI: Svaki se znak sam ini mrtvim. to mu
daje ivot? U upotrebi ivi on. Ima li on ivi dah u sebi? Ili je je upotreba njegov
dah? Upravo je se Austin u svojoj filozofiji usmjerio prema ivotu jezinih iskaza,
nazirui u njima vie od samih rijei, nazirui ine.
Dok je Wittgenstein u Filozofijskim istraivanjima posvuda u jeziku vidio razliitosti,
Austin nastoji otkriti i moebitne sustavne crte u toj beskrajnoj raznolikosti. Pri tome
se dakako ne slui konstrukcijom nego samo otkrivanjem sustavnosti. Po njegovu
sudu ne bismo se smjeli obeshrabriti velikim brojem raznolikih jezinih uporaba: ako
entomolozi strpljivim promatranjem kukaca popisuju i opisuju desetine tisua
njihovih rodova, onda je i jezik vrijedan slinog razvrstavanja rijei i iskaza. Usprkos
relativno ranoj smrti Austin je stvorio impresivno djelo, ne toliko opsegom tekstova
(za ivota je objavio samo sedam rasprava, kasnije sabranih pod naslovom
Philosophical Papers Filozofski lanci) koliko duhovitim originalnim uvidima.
Glavno Austinovo djelo jest How to do things with Words (Kako s pomou rijei
initi stvari, to jest djelovati) a sadraj tog djela jest razvrstavanje jezinih iskaza-
ina u tri glavna tipa: ne vidim hrvatske istovrijednice (ekvivalente) pa u navesti
Austinove nazive a zatim ih objasniti.
Sva tri su termina izvedenice od latinskoga glagola loqui govoriti, a na
engleskom (nema tih termina u engleskim rjenicima!) glase: locution, illocution,
perlocution.
Izmeu prva dva znaenja postoji razlika koju moemo naznaiti ovako: lokucija je
in govorenja, ilokucija in govorenjem (ili s pomou govorenja), 'perlokucija'
postizanje planiranog uinka s pomou govorenja. Austin s pravom kae da su filozofi
ranije zanemarivali ove nijanse tretirajui sve probleme kao probleme lokucijske
uporabe. Tek je sredinom dvadesetog stoljea analitika filozofija (oito pod
utjecajem Wittgensteinova isticanja uporabe) poela ozbiljno uzimati prigodu
izricanja kao bitnu, filozofski relevantnu injenicu za cjelovito shvaanje jezinih
iskaza.
U jednom predavanju, odranom 1958. u Royaumontu, Austin za ovu distinkciju rabi
jedan drugaiji terminoloki par: performative : constative. Tu bi constative
otprilike bio istovrijednica (ekvivalent) lokucijske, a performative ilokucijske
uporabe jezinih ina.
Veoma je vano odmah shvatiti da izmeu lokucije i ilokucije ne postoji iskljuiva
disjunkcija, to jest nisu u odnosu ili-ili. Ilokucija je naime takoer lokucija. Razlika je
u tome to je lokucija samo govorni dogaaj, a ilokucija bitno prekorauje sam govor.
Ralanjujui govorni in Austin ide i u daljnje finese pa ukazuje na to da je svaki
govorni in fonetiki (glasovni) in, ali i fatiki in, to znai da ukljuuje rijei, koje
pripadaju odreenom rjeniku, uklapaju se u odreenu konstrukciju i ravnaju se po
odreenoj gramatici. Openito (dakle kad je u pitanju ovaj trei kriterij ne svaki!)
govorni ini jesu i retiki ini, to jest sadre znaenje.

Izmeu konstativne i performativne uporabe Austin malo drugaije objanjava
distinkciju. Konstativni izriaj je izjavan i njegovo je bitno obiljeje da je istinit ili
neistinit. Za razliku od toga performativni izriaj ne moe biti ni jedno ni drugo.
Mogli bismo rei da je to 'logiki kriterij' razlikovanja konstativnih i performativnih
64
ina. Nadalje se razlikuju i po svojoj svrsi: konstativni neto opisuju ili prikazuju, a
performativni neto ine. To je dakle 'pragmatiki kriterij' razlikovanja.
Najjednostavnije je pokazati tu razliku s pomou nekoliko primjera performativnih
izriaja:

Ovom brodu dajem ime Libertas
Ispriavam se.
Dobro doli!
Preporuujem ti da proita Wittgensteinova Filozofijska istraivanja.

Lako je vidljivo da nijedan od ovih izriaja nije ni istinit ni neistinit. Meutim, i ovi
performativni, to jest ilokucijski govorni ini podlijeu prosudbi, i to analognoj
prosudbi koja suprotstavlja izjavne izriaje. Istinitosti izjavnih izriaja odgovarala bi
sretnost ili posreenost ili uspjelost performativnih. Meutim, ovdje je prosudba
ipak znatno sloenija. Da bi naime performativni izriaj uspio on mora udovoljiti
svim uvjetima koje mu namee drutvena norma ili konvencija. Brak se na primjer
sklapa izjavama suprunika: Ja M. uzimam tebe N. za svoju zakonitu enu.. ili pak
jednostavnim odgovorom Da! na odgovarajue pitanje vjenatelja. No barem u
drutvima u kojima je brak iskljuivo monogaman, takva izjava ne postie uinak, ako
je onaj koji je izgovara ve u valjanom braku. Osim uvjeta na strani initelja postoje i
drugi: iako narodna izreka kae Besposlen pop jarie krsti takvo krtenje ipak ne
moe biti krtenje, jer se krtenje podjeljuje samo ljudima. Dakle u navedenim su
primjerima vjenanje i krtenje jednostavno nisu uspjeli nisu se dogodili, nitavni
su.
Nadalje, postoji manje korjenita podjela performativnih/ilokucijskih ina na sretne i
nesretne. Ako kaem Obeajem ti da u te sutra posjetiti ali ne kanim svoje
obeanje i izvriti, moda i zato to u sutra biti na dalekom putu, ja jesam dao
obeanje, ali sam to uinio neiskreno, ustvari sam zlorabio tu formu(lu). Obeanje
nije nitavno ali in moemo ocijeniti nesretnim (analogno neistini u izjavnim
izriajima).
Austin dodaje jo jednu vanu okolnost potrebnu za istinski posreene
ilokucijske/performativne govorne ine. Da bi se pravo posreili njih treba i
provesti. Ne bi se na primjer moglo ocijeniti sretnim da nekome izrazim dobrodolicu,
a nakon toga se prema njemu odnosim nemarno, prezirno ili ga ak zlostavljam. Time
bismo naime poinili krenje obveze. Naravno, postoji stupnjevitost obveze:
drugaija je obveza koju dajemo osobi kojoj to iz opravdanih razloga dugujemo od
obveze koju damo sluajnom prolazniku, drugaija je obveza dana slobodno od one
koja je iznuena ili moda ispisana u lirskoj pjesmi ili otpjevana u lageru.
Austin upozorava na to da, usprkos naizgled jasnom razlikovanju performativnih od
konstativnih izriaja, ipak nije mogue u svim sluajevima posve pouzdano ustanoviti
je li neki izriaj performativan ili nije. Lake je rei da neki izriaj nije performativan.
Izriaj On obeaje sigurno nije performativni nego opisni, deskriptivni in. Ni
izriaj Ja sam (bio) obeao nije performativan nego samo izvjee o bivem
obeanju. Normalna forma performativa jest prvo lice prezenta indikativa aktiva.
Ovdje dakle moemo govoriti o 'gramatikom' kriteriju, po kojemu se performativni
izriaji izdvajaju od ostalih govornih ina. Kad su performativi u pisanom obliku ta se
forma na odgovarajui nain mijenja, pa tada moe biti u bezlinom obliku, npr.
Mole se putnici za Zagreb da se upute prema izlazu broj 3. Zapovijed je takoer
performativni in; on moe biti u eksplicitnom obliku (Ja ti zapovijedam da zatvori
vrata), ali i ne mora, zapovjedni je nain (Zatvori vrata!) i bez toga uvodnog,
65
zapravo izjavnog dodatka jednako performativan. Ali ponekad ostaje dvojbeno jesam
li nekim izriajem dao obeanje ili tek neodreenu nakanu ili jednostavno obavijest,
ako na primjer kaem Sutra u biti u Meugorju ili na irokom Brijegu
Performativi dakle nisu uvijek posve pronini (transparentni), ali ne treba ni o
konstativima misliti da su uvijek neproblematini. Osim istinitosti i neistinitosti
postoji na primjer besmislenost. Izriaj Svi su mi unuci plavokosi oito je izjavni
izriaj, dakle nije ni ilokucijski ni perlokucijski in, ali jest besmislen ako nemam
nijednog unuka. Drugi, jo problematiniji izriaj, koji navodi Austin jest sloeni
izriaj, gdje jedna reenica potire smisao druge: Maka je na prostirci, ali ja to ne
vjerujem. Prema tome, i ovdje moemo govoriti o neposreenosti takvih izriaja.
Austin je dakako bio svjestan da su njegove klasifikacije tek krenje puta u tom
sloenom podruju i nije pretendirao na to da su raiena sva pitanja koja se tom
klasifikacijom pokreu. Nije uostalom ni pokuao utvrivati sve sastavnice konteksta
koje su preduvjet uspjelosti ili posreivanja performativnih ili ilokucijskih ina.
Osim razlike spram (samo) lokucijskih ina za potpunije razumijevanje ilokucijskih
ina Austin jo dodatno naznauje tzv. illocutionary force (na hrvatskom bi se to
moda moglo nazvati ilokucijskom ulogom). Naime, postoje izriaji koji su
lokucijski, to jest zaista priopenja te podlijeu razvrstavanju na istinite i neistinite, ali
ih kontekst i(li) nakana izgovaratelja ini (i) ilokucijskima. Kad kaem Pada kia to
moe znaiti, osim obavijesti, i upozorenje da treba zatvoriti prozor ili pri izlasku
uzeti kiobran; kad kaem Pue to moe biti upozorenje (dakle ima ilokucijsku
ulogu) da se treba bolje obui itd.
Na drugoj strani razlika izmeu ilokucijskih i perlokucijskih ina analogna je razlici
izmeu ishodita i cilja. Bitna razlika sastoji se u tome da se perlokucijski ini ne
ravnaju po standardnim konvencijama. Ilokucijskim inima informiramo,
zapovijedamo, opominjemo, obeajemo, obvezujemo se i sl. Perlokucijskim
postiemo da se netko uvjeri, prepadne bude nagovoren, iznenaen i slino. Netko e
biti zastraen ili odvraen od nekog ina samom informacijom koja mu dovodi do
svijesti posljedice namjeravanog ina. Pri tome je nebitno je li mu spomenuta
informacija pruena namjerno ili nenamjerno. Informacija je bila isto
lokucijski/konstativni in. Vano je uoiti razliku izmeu izriaja Pada kia koji je
izreen s namjerom upozorenja (upozorenje je performativni/ilokucijski in) od
izriaja uo sam da e sutra pojeftiniti benzin koji e nekoga navesti da odgodi
odlazak po gorivo za prekosutra, a kanio je poi upravo sad. Izriaj naime nije izreen
kao savjet ni kako nagovaranje, ali je u sluatelju proizveo uinak nagovora. Vano je
uvidjeti da ilokucijski in ujedno jest lokucijski, ali oni nisu odvojeni u smislu da bi
ilokucijski bio posljedica lokucijskog: sam izriaj je ve in. Na drugoj pak strani
perlokucijski in jest posljedica lokucijskog ina..
Kratko reeno, moemo u jednoj reenici usporediti sve tri spomenute vrste govornih
ina tako da kao bitne odlike lokucijskim inima pridajemo znaenje, ilokucijskima
ulogu ili 'snagu' (engl. force), a perlokucijskima postizanje nekih uinaka.

Ovdje naravno ne moemo prenijeti sve nijanse Austinovih predavanja koja je
tijekom vie godina o ovoj problematici drao na oksfordskom, a 1955. i na
harvardskom sveuilitu. Napominjem tek da se sam Austin kolebao glede
razlikovanja performative/constative i vie se drao trodijelne klasifikacije, ali je
naznaio i daljnju podjelu glagola s ilokucijskom ulogom (kad se rabe u prvom licu
jednine indikativa aktiva) na pet skupina. U njih bi se iz rjenika po njegovoj vrlo
gruboj procjeni moglo svrstati red veliine 10 glagol, to znai izmeu 1000 i 9999
66
glagola! Navest emo njegove posve neelegantne nazive tih skupina ilustrirajui ih s
po nekoliko najtipinijih predstavnika:

1. verdictives (acquit/osloboditi, convict/proglasiti krivim, rule/odluiti)
2. exercitives (appoint/imenovati, dismiss/otpustiti, choose/izabrati)
3. commissives (promise/obeati, covenant/ugovoriti, propose/predloiti)
4. behabitives (apologize/ispriati se, thank/zahvaliti,
commend/preporuiti)
5. expositives (affirm/tvrditi, deny/nijekati, tell/kazati, remark/primjetiti)


Sustavniji razvoj teorije govornih ina poduzeo je osobito Austinov uenik John
R. Searle u nizu rasprava i u knjizi Speech Acts, koja je takoer nala svoje kritiare,
to je kod ovako novoga i delikatnog i suptilnog pothvata posve razumljivo.
Searle ukazuje na to da kod Austina ima preklapanja meu razredima 'performativnih'
glagola, ima u istom razredu raznorodnih (heterogenih) glagola, a najvanija njegova
primjedba jest da se klasifikacija ne bi trebala initi po glagolima nego po inima.
Searle cjelovitije nego Austin razrauje ustroj (strukturu) ilokucijskih ina.
Najprije Searle kao bitno istie razlikovanje ilokucijske 'snage' (force), koju
simbolizira slovom F, od propozicijskog sadraja, koji simbolizira slovom p, zajedno
F(p). Na prvome mjestu Searle razluuje ilokucijske ine po namjeni ili 'poanti'. Kao
paradigmatiki ilokucijski in uzima obeanje. Ne broji se na primjer kao obeanje
izricanje obeanja unutar neke kazaline predstave ili pjevuenjem lagera koji sadri
formulu obeanja, ili izricanjem takve formule oito aljivim tonom. Nadalje,
obeanje moe biti samo o govornikovu buduem djelovanju. Ovo moda zvui
odvie pedantno, ali je svakako bitno da ja ne mogu obeati da e npr. Marko pruiti
neku uslugu mom susjedu: mogu eventualno obeati da u se pobrinuti ili se zauzeti
da to Marko uini. Isto tako obeati mogu (ispravno) samo ono to drim dobrim ili
korisnim, ili poeljnim za mog sugovornika. Inae to ne bi bilo obeanje nego
eventualno prijetnja. Obeanje nadalje ne bi smjelo biti neto to se ionako
podrazumijeva: bilo bi smijeno obeati nekome da u mu sutra, kad ga susretnem,
rei Dobro jutro!. Dosad navedene uvjete Searle oznauje kao pripremne. Bitna je
pak odlika obeanja svakako da mora postojati iskrena nakana da u ono to obeam
doista uiniti. Kad obeanje iskreno izreem trebam to ujedno shvatiti kao preuzetu
obvezu, to jest ne smijem svoje obeanje zanemariti. Sve reeno odnosi se na
govornika davatelja obeanja. Meutim, obeanje ukljuuje i intenciju da
sugovorniku primatelju obeanja dajem na znanje da su sve sastavnice ina
obeanja. To, uz ostalo, znai da neu 'muljati', govoriti na nain koji sugovornik ne
razumije i tome slino. Podrazumijeva se dakle da davatelj i primatelj obeanja
govore istim jezikom odnosno dijalektom te da se sadraj izriaja kojim dajemo(o)
obeanje ne smije biti dvoznaan.

Druga vana dimenzija ilokucijskih ina prema Searleu jest smjer prilagodbe
(direction of fit). Za ilustraciju ove dimenzije Searle uzima primjer koji je navodila
Wittgensteinova miljenica i jedna od izvretiljeca njegove oporuke, Elizabeth
Anscombe. ovjek ide u duan s popisom namirnica koju mu je dala supruga
(graak, maslo, unka i kruh). On dakle obilazi police i traga za namirnicama, ali u
duanu je i ovjek od osiguranja, koji prati to kupci uzimaju kako bi nadzirao hoe li
to staviti u koaru i platiti ili moda sakriti, to jest ukrasti. Kako kupac uzima neku od
namirnica on je moe prekriiti, dok je istovremeno detektiv unosi na svoj popis. Kad
67
izlaze iz duana obojica imaju iste popise. No ako je sluajno dolo do pogreke pa
kupac umjesto unke uzme svinjski odrezak (na polici je bilo jedno do drugoga),
detektiv moe lako prekriiti jednu stavku i upisati drugu, ali kupac kod kue ne moe
isto tako jednostavno pogreku ispraviti kriajui jednu stavku i upisujui drugu.
Searle karakterizira smjer prilagodbe u detektivovu popisu kao rije-prema-svijetu,
(takvi su ini konstatacije, opisi, tvrdnje i objanjenja), a onaj u kupevu popisu kao
svijet-prema-rijei. (takvi su ini zahtjevi, zapovijedi, zavjeti, obeanja). Detektivovu
orijentaciju Searle simbolizira strjelicom prema dolje: +, a kupevu strelicom prema
gore: |. To uvijek ovisi o ilokucijskoj poanti.
Trea vana dimenzija ilokucijskih ina jest izraeno psiholoko stanje. Kad neto
tvrdimo time ujedno izraavamo vjerovanje da je to uistinu tako (ne moemo rei
Vani pada kia, ali ja u to ne vjerujem). Kad dajemo obeanje izraavamo
nakanu/intenciju da emo obeano izvriti. Kad neto zapovijedamo izraavamo
htijenje/elju da to sugovornik/sluatelj uini. Kad se za neto ispriavamo
izraavamo aljenje to smo neto (pogreno) uinili.
Izraena psiholoka stanja prema Searleu su uvjet iskrenosti ilokucijskih ina.
Searle je i za psiholoka stanja koja se izraavaju ilokucijskim inima predloio
simbole, uglavnom poetna slova odgovarajuih glagola. B za vjerovanje (moda je
radi univerzalnosti u primjeni, bolje uzeti C, od latinskoga credere), W (ili V, od
latinskog velle) za htijenje, I za intenciju itd.
Manje vana razlikovanja ilokucijskih ina vidimo u naglaenosti, npr. snanije je
inzistirati nego sugerirati, premda je poanta (svrha ilokucijskog ina) u oba sluaja
ista.
Dakako da ilokucijski ili performativni izriaji podrazumijevaju i dosta toga izvan-
jezinog. Ako se na primjer radi o zapovijedi podrazumijeva se odnos nadreenosti
izricatelja zapovijedi odnosno podreenosti primatelja zapovijedi.

Searle ukazuje i na to da se glagoli kojima se sluimo u performativima ili
ilokucijskim inima razlikuju i po tome to neke moemo definirati s pomou
perlokucijkog uinka, a neke ne moemo. Najbolje to vidimo razlikujui obeanje od
zamolbe. Za zamolbu je na primjer bitno da u sugovorniku proizvede perlokucijski
uinak, to jest 'odgovor', dok to ne karakterizira obeanje (obeanje je dano i vee nas
i onda kad sugovornik kome smo obeanje dali nije stekao bilo kakvu sigurnost da je
obeanje dano iskreno i da e biti ispunjeno).
Rabei predloene simbole tvrdnju prema Searleu moemo simbolizirati ovako:
+ B(p)
Htijenje u smislu zapovijedi ovako:
! | W (H ini A) valja uoiti smjer strjelica!
Preuzimanje obveze u obeanju Searle simbolizira ovako:
C | I (S ini A) dakako da S oznaava govornika, a H sugovornika/sluatelja.
Sloena formula E C (P) (S/H + svojstvo) sadri E kao oznaku za izraavanje, C
oznaava neprimjenjivost smjera prilagodbe, P zastupa lepezu moguih psiholokih
stanja, a svojstvo unutar propozicijskog sadraja treba biti u nekoj vezi s govornikom
i/li sugovornikom/sluateljem.
Razlike izmeu ilokucijskih ina svakako imaju i svoje sintaktike implikacija ili
posljedice. Znakovito je da Searle u svrhu simbolizacije sintaktikih aspekata
ilokucijskih ina posee za formalizmom koji je razvio N.A. Chomsky pa kao
'dubinsku strukturu' iskaza Prognoziram/predviam da e Ivan udariti Rikarda
predlae sljedeu sintaktiku strukturu:

68
S

NP VP
N V NP

Ja predviam S

NP VP

N Pom V NP
N
Ivan e udarit Rikarda

Kao najvaniji zakljuak ovih klasifikacija i analiza Searle istie da se ovim bitno
suzuje navodna bezgraninost uporaba jezika, kojom je osobito Wittgenstein bio
zaokupljen. Ostaje istina da su neograniene kombinacije, koje stoje na raspolaganju
u kreativnoj uporabi jezika, ali tu se radi o neogranienom broju razliitih reenica a
ne o neogranienom broju sintaktikih struktura, niti o neogranienom broju
ilokucijskih poanta. Premda dakle moemo ostaviti otvorenim popis uporaba jezika,
kojim je Wittgenstein sugerirao neogranienost uporaba jezika ili lepezu jezinih
igara (nareivati, opisivati, izvjeivati itd.), mislim da je Searle uspjeno ukazao na
to da ta otvorenost ipak nije neogranienost.
Moram napomenuti da me je na ovaj razmjerno opirniji prikaz Searlova vienja
ilokucijskih ina osim knjige/itanke profesora A.P. Martinicha (The Philosophy of
Language), koji je po svoj prilici 'nae gore list, potakla i magistarska radnja jedne
mlade Dubrovkinje, Line Mitrovi, obranjena prije par godina na Sveuilitu u
Milanu (Atti linguistici e performativit nella Carta delle Nazioni Unite)


C. TRAGANJE ZA CJELOVITIM POIMANJEM JEZIKA

Quineva osporavanja logikog pozitivizma

Willard van Orman Quine dao je ogroman doprinos arolikosti analitike filozofije
jezika. Razvijao se pod velikim ali ne iskljuivim - utjecajem Rudolfa Carnapa
(kojega u posveti djela Rije i predmet (Word and Object) oznauje kao uitelja i
prijatelja, no bio je voen mnogostrukim interesima te je tijekom svoga misaonog
razvoja uinio znatan odmak od Carnapove filozofije, tako da Nenad Mievi,
vjerojatno na najbolji poznavatelj analitike filozofije jezika, njegovu filozofiju
smatra pravom filozofskom revolucijom (dakako unutar analitike filozofije).
Spomenuta Quineova revolucija, po mom sudu, sastoji se prvenstveno u toleranciji i
fleksibilnosti u ontolokiim pitanjima, i u naputanju fanatinog i skrupuloznog
'perfekcionizma', na mjesto kojega stupa Quineov 'holizam'. To znai da svaki iskaz,
bilo da ga shvaamo kao analitiki bilo kao injenini, svoje pravo znaenje za
razliku od Fregeova vezanja za iskazno-reenini kontekst ima tek u cjelini jezika.
Kako pak po Quineovu uvjerenju naa spoznaja nailazi na sukob s iskustvom tek na
svojim rubovima pri tom sukobu iziskuju se prevrednovanja odreenih iskaza, a
Prevrednovanje nekih iskaza iziskuje prevrednovanje drugih zbog njihovih logikih
meuveza (str. 83 u Maloj itanci).

69
Quine je podjelu na analitike i injenine iskaze, koja je utkana u temelje
neopozitivistike filozofije obiljeio kao dogmu (pozitivistikog) empirizma i zabacio
je. Tako je na kraju logiki pozitivizam odbaen od gotovo svih ozbiljnijih filozofa.
Napominjem da je spomenuto Quineovo djelo Word and Object objavljeno na
hrvatskom jeziku u nakladi KruZak, Zagreb 1999. s kompetentnim i dragocjenim
predgovorom Nenada Mievia, pa preporuujem da zainteresirani proitaju to djelo
ili barem Mieviev predgovor, a ja ga ovdje neu iscrpno izlagati. itajui ovu
knjigu primjeujem da se Quine izrazito distancirao od filozofije svoga uitelja
Carnapa. Smeta mi jedino to to je, poput mnogih amerikih filozofa, ostao u
bihevioristikom okviru, osobito glede stjecanja jezine kompetencije, ali i druge
aspekte jezika Quine poima bihevioristiki. Evo jednoga kratkog citata, koji to zorno
ilustrira. 'Jao' je reenica od jedne rijei kojom se ovjek povremeno javlja iznosei
na taj nain lakonski komentar prizora koji se pred njim odvija...pravilnu uporabu
jezika openitio, drutvo usauje u pojedinca vjebanjemU naelu metoda kojom
se drutvo koristi sastoji se u nagraivanju izgovaranja 'Jao' kada govornik pokazuje
neki daljnji dokaz iznenadne neugodnosti, recimo trzaj, ili kad stvarno vidimo da
podnosi nasilje, te u kanjavanju izgovaranja 'Jao' kad je govornik vidno
neuznemiren i kad je njegov izraz lica nepomuen.. (nav. djelo str. 7). To mi smeta
osobito zbog toga to sam uvjeren da je Chomsky dao utemeljenu i razornu kritiku
bihevioristikog poimanja stjecanja jezika malo godina prije objavljivanja ovoga
Quineova kljunog djela.
Unato bitnom odmaku od Carnapova pozitivizma, Quine ostaje i braniteljem
fizikalizma.
Kako istie Mievi, knjigu je teko itati, a onaj tko ipak ustraje pa je proita u
cijelosti bit e sigurno impresioniran silnom otroumnou i erudicijom autora,
premda se kritian itatelj nee lako uvjeriti u ispravnost Quineove filozofije.

Ne mogu odoljeti a da ne navedem motto knjige, a to je citat O. Neuratha, jednog od
osnivaa Bekog kruga, jer taj motto sjajno ilustrira teinu jezine problematike, koje
su kao i Quine bili slino svjesni i Platon i Wittgenstein i Heidegger:

Mi smo poput laar koji svoju lau moraju prepravljati na otvorenom moru, a da je
pri tom nikad ne mogu u pristanitu rastaviti i iznova sastaviti od najboljih sastavnih
dijelova. A slino je duhovit i dodatni motto uzet od J.G. Millera: Ontologija saeto
ponavlja filologiju to je parafraza biologa E.Haeckela (Ontogeneza saeto ponavlja
filogenezu).

S obzirom da je Quineova knjiga Rije i predmet, kao to je ve istaknuto izrazito
teka za itanje onima koji nisu vini argonu analitike filozofije, preporuujem da
se proita barem njegov lanak Dvije dogme empirizma, uvrten u Malu itanku iz
filozofije jezika. S obzirom na to da je tim lankom u amerikoj analitikoj filozofiji
uinjen krupan korak od neopozitivizma Beke kole u pravcu izvornije amerikog
pragmatikog filozofiranja ini mi se uputnim navesti ulomak koji osobito jasno
iskazuje razliku u poimanju znaenja izmeu Carnapa i Quinea. Dok Carnap znaenje
prvenstveno vee za pojedinane iskaze, Quine dri da ga treba vezati tek za vee
znaenjske cjeline (to se Quineovo poimanje zove holizam):
Dogma redukcionizma opstaje na pretpostavci da svaki iskaz, uzet u izolaciji od
ostalih, uope doputa potvrivanje ili nijekanje. Moja je protu-sugestija, koja u biti
proizlazi iz Carnapove doktrine fizikog svijeta u Aufbau (rije je o Carnapovu djelu
o logikom ustroju svijeta A..) da se nai iskazi o vanjskom svijetu suoavaju sa
70
suditem osjetilnog iskustva ne pojedinano ve jedino kao udrueno tijelo.
(isticanje A.. Quineov je lanak u hrvatskom prijevodu objavljen unutar knjige
Kontekst i znaenje koju su priredili Nenad Mievi i Matja Potr Izdavaki
centar Rijeka 1987), a o datle je i preuzet u Malu itanku
Citirani je lanak upravo model sustavne i pregledne argumentacije. Iako se autor
osvre i na Aristotela i na Kanta, te na Fregea i Russella, oito je argumentacija
usredotoena na Carnapovo razlikovanje analitikih i sintetinih sudova, izloeno u
vie Carnapovih djela, ukljuujui i tada najsvjeije Empirizam, semantika i
ontologija iz 1950. Quineov je lanak objavljen 1953 u knjizi From a Logical Point
of View (S logikoga gledita).
Quine uvjerljivo pokazuje da je besmisleno pojam analitinosti vezati za umjetne
jezike, kakve je Carnap u vie navrata stvarao. Uz te je jezike Carnap izraivao i
semantika pravila 'prevoenja' iz jednoga jezika u drugi (luei jezike na objektni
jezik i metajezik), a katkad su semantika pravila ustvari pravila prevoenja na
obian jezikOvdje nedvojbeno ne moe biti ni govora da bi se problem analitinosti
osvjetlio od strane umjetnog jezika.
Jo jedan ulomak ini se osobito razornim za otro luenje analitikih i sintetikih
iskaz: Oigledno je da istina openito ovisi o jeziku i o izvanjezinim iniocima.
Iskaz 'Brut je ubio Cezara' bio bi laan da je svijet na neki nain bio drugaiji, a bio bi
takoer laan da rije 'ubio' sluajno ima smisao 'zaeo'. Tako dolazimo u iskuenje
pretpostaviti kako je istinitost iskaza openito mogue ralaniti na lingvistiku i
injeninu komponentu. Ako je ova pretpostavka dana, dalje izgleda razumno da u
nekim iskazima injenina komponenta treba biti nitavna; a to su analitiki iskazi.
Ali uz svu tu apriornu razumnost, granica izmeu analitikih i sintetikih iskaza jo
nije naznaena. Da takvu distinkciju uope treba naznaiti, predstavlja neempirijsku
dogmu empirista, metafiziki lanak vjere.
Nakon ovoga Quine razmatra i teoriju verifikacije, koju - zanimljivo! povezuje s
amerikim filozofom C.S Peirceom, suosnivaem pragmatizma (u hrvatskom
prijevodu pogreno stoji Pierce! Moda zaveden naslovom Quineove katedre, on je
naime bio 'Edgar Pierce Professor' na Harvardskom sveuilitu). Po toj teoriji
znaenja znaenje iskaza predstavlja metodu njegovog empirijskog potvrivanja ili
opovrgavanja. Analitiki je iskaz onaj granini sluaj koji se potvruje u svim
okolnostima. (U prijevodu S. Grgasa stoji 'ograniavajui'. teta je to profesor
Mievi nije lektorirao Grgasov prijevod pa su mu klase /p/ostale vrste, a
verifikacijska teorija znaenja njemu je teorija verifikacije znaenja).
Vezanje ideja za iskustvo potjee jo od Lockea i Humea, ali Quine istie da se kritika
mora vezati za iskaze kao cjeline, a ne tek za pojedinane termine. To je postalo jasno
poslije Benthama i Fregea. No Quine ide i korak dalje kad kae, nasuprot dogmi
redukcionizma, to jest svoenja iskaza na iskustvo, da se nai iskazi o vanjskom
svijetu suoavaju sa suditem osjetilnog iskustva ne pojedinano ve jedino kao
udrueno tijelo (isticanje A..). Po Quineu je jedinica empirijskog znaaja
cjelokupna znanost (ne dakle pojedinani iskazi i to je izraz Quineova holizma).
Bilo bi pogreno misliti da osporavanjem dviju dogmi empirizma Quine dovodi u
pitanje empirizam kao takav. Ne, on se zalae za empirizam bez dogmi. On naime
kao empirist nastavlja misliti o pojmovnoj shemi znanosti kao oruu za
predvianja budueg iskustva u svjetlu prolog iskustva. U tom kontekstu neko su
Homerovi bogovi igrali ulogu analognu ulozi koju u modernoj znanosti igraju fiziki
predmeti. I oni su mit! Ili pretpostavke, kao to su pretpostavke i sile a danas
saznajemo da je granica izmeu energije i materije zastarjelas epistemoloke toke
gledita, ovo su mitovi iste vrijednosti kao i fiziki predmeti i bogovi, ni bolji ni gori
71
osim razlike u stupnju koliko pospjeuju nae bavljenje osjetilnim iskustvima..
Dakle, premda se priznavao Carnapovim uenikom, Quine je usvojio veoma
tolerantnu ontologiju. Ali dok je Carnap u spomenutom djelu Empirizam, semantika i
ontologija priznao (S. Grgas prevodi 'recognized' kao 'uoio', no u ovom kontekstu
tonije je rei 'priznao'!) da moe odrati dvostruko mjerilo za ontoloka pitanja i
znanstvene hipoteze samo pretpostavljajui apsolutnu distinkciju izmeu analitikog i
sintetikog Quine zakljuuje ne trebam opet kazati da ovu dinstinkciju odbacujem.
Time on prihvaa potpuniji pragmatizam, a odbacuje i dogmu otrog luenja
analitikih i sintetikih iskaza i dogmu redukcionizma.
Ruku pod ruku s ovim odmakom od logikog pozitivizma ide i Quineova tolerantna,
relativistika ontologija.
Usput, glede odnosa analitikih i injeninih iskaza Quineovo stanovite jest temeljito
poljuljalo ranije povjerenje u logiki pozitivizam, ali to stanovite ipak nije openito
prihvaeno. U obranu 'dogme' osobito su energino ustali ugledni analitiki filozofi H.
P. Grice P. F. Strawson. Njihov lanak In defense of a Dogma moe se itati na
Googleu pa to i preporuujem. Quineov mi se lanak ini temeljitije argumentiranim,
ali itanje protuargumenata moe biti dobra vjeba argumentiranja pa se svaki itatelj
moe odluiti za jednu ili drugu stranu, ali i ostati neodluan.


Pragmatiki aspekti izriaja

Nakon to smo osobito po Wittgensteinovu inzistiranju na uporabi kao pravom
mjestu znaenja vidjeli da je nuno prekoraiti samo jezine sastavnice da bismo
razumjeli izriaje, namee se potreba da se poblie pozabavimo odnosom jezinih i
izvanjezinih doprinosa znaenju, i interpretaciji izriaj.
Saeto reeno na taj se nain usporeuju semantiki i pragmatiki elementi znaenja
ili jednostavno semantika i pragmatika.

Iako je implicitno interpretacija tekstova i izriaja oduvijek uzimala u obzir oba
spomenuta elementa tek je 1938. Charles Morris izriito i s jasnim kriterijem
kontrastirao semantiku i pragmatiku na slijedjei nain: Semantika se bavi odnosom
znakova s objektima koje oni mogu oznaavati ili oznauju. Pragmatika se tie
odnosa znakova prema onima koji ih tumae. Morris je oito (oslanjajui se
prvenstveno na radove amerikog filozofa C.S. Peircea, jednog od utemeljitelja
pragmatizma) razmatrao ire podruje znakova, ne samo jezine, a i ire podruje
tuma znakova (i ivotinje komuniciraju oslanjajui se na tumaenje znakova), dakle
ne samo ljudi. Iako tu jo nije dovoljno uoena sloenost jezinih pojava, koja namee
poblie razmatranje imbenika koji utjeu na cjelovito konstituiranje i interpretiranje
znaenja u jezinoj komunikaciji, Morrisovo je razlikovanje u osnovi prikladno, ali ne
iscrpljuje sve relevantne aspekte.

Jezina komunikacija oito se temelji na znaenjima rijei i reenica, ali joj je
potreban i dodatni oslonac koji zovemo pragmatinim, a koji je oito neto tee
precizirati. Stoga nam nije mogue unaprijed rei jesu li neki elementi jezine
komunikacije iskljuivo semanatiki a drugi iskljuivo pragmatiki ili ima i
mjeovitih pojava.

U jezinoj komunikaciji ima nekoliko polarnosti koje izgledaju analogne razlici
semantike i pragmatike:
72

jezino/lingvistiko znaenje uporaba
reenica/iskaz izriaj (engleski proposition nema sretne istovrijednice u
hrvatskom, najbliim mi se ini iskaz)
neovisnost o kontekstu/okolnostima ovisnost o kontekstu/okolnostima
doslovna uporaba nedoslovna (prenesena) uporaba
kazivanje impliciranje

Oito je da su na lijevoj strani semantiki a na desnoj (prvenstveno) pragmatiki
elementi. Meutim, nijedna od pet nabrojenih polarnosti (a slinih ima jo) ne
koincidira u cijelosti s podjelom na semantiku i pragmatiku.
Jezino/lingvistiko znaenje neupitno spada u semantiku. No znai li to da uporaba
automatski pripada u pragmatiku? Ne ba. Ima naime izraza koji ve svoje doslovno
znaenje povezuju s uporabom. To se prvenstveno odnosi na takozvane indeksine
izraze. U njih na primjer spadaju line zamjenice: ja je osoba koja govori, ti je
osoba kojoj se govori, on(a) i oni su osobe o kojima se govori. Isto vrijedi za rijei
ovdje sada i sline. S obzirom da su jezino markirani, premda ti izrazi od sluaja
do sluaja oznauju razliite osobe, mjesta, vremenske trenutke njihovo znaenje im
ipak ne odreuje pragmatika nego semantika (a po Morrisovu kriteriju jer se radi o
odnosu znakova/rijei prema onima koji ih tumae ovi bi sluajevi spadali u
pragmatiku).
Kako stoji s odnosom izmeu reenice, iskaza i izriaja?
Naalost za hrvatsko govorno podruje nema mjerodavnih ustanova ni autoriteta, koji
bi pomogli ujednaenoj, standardiziranoj uporabi strunog filozofijskog nazivlja. ak
i u njemakom dolazi do konfundiranja i preklapanja izmeu nekih kljunih izraza ili
vie znaenja istog izraza (najoitiji je primjer uporabe imenice Satz koja ima
znaenje reenice, ali i stava/postavke/teze). Stoga sljedee razlikovanje valja uzeti
kao pokusno. Cilj mu je u manjoj mjeri utvrivanje terminologije, a vie ukazivanje
na potrebno razlikovanje
Iskaz je ustvari logika jezgra reenice: on ostaje nepromijenjen iako moe biti vie
reeninih oblika koje ga sadre. Mogli bismo ga jo zvati propozicijom. Isti je na
primjer iskaz u osnovi slijedeih reenica:

Ivan kupuje cipele.
Kupuje li Ivan cipele.?
Ivan je kupio cipele.
Ivan je nabavio cipele.
Je li Ivan kupio cipele? i sl..

Iskaz je dakle sveden samo na logiki bitne sastavnice reenice, a reenica moe biti
na vie naina zamagljena: ponekad sadri nestandardan izbor rijei (obojena
dijalektom, argonom odreene drutvene skupine itd.) pa i gramatike pogreke, to
sve zahtijeva odreeni napor adresata/sluatelja da je ispravno i cjelovito protumai.
Izriaj (engl. utterance) je reenica koja je izgovorena u jezinoj komunikaciji. Naime
reenica sama po sebi moe biti i dio pisanog teksta to svakako predstavlja znaajnu
razliku glede interpretacije. Reenicu Pazi, auto! napisanu unutar neke pripovjetke
protumait emo drugaije nego izreenu od prijatelja dok razgovaramo hodajui
cestom.
Reenica kao takva ima znaenje koje u cijelosti ovisi o znaenjima njezinih sastavnih
dijelova i njezina sintaktikog/gramatikog ustroja. Strawson je s pravom upozorio da
73
je Russell u teoriji opisa pogrijeio jer je odbacio fregeovsko razlikovanje smisla i
znaenja/oznaivanja. Rijei sadanji francuski kralj nemaju naime u nekoj reenici
same po sebi odnos prema konkretnoj osobi: u taj odnos stavljaju ih tek
osobe/govornici svojim izriajima. Tu je reenicu mogao netko izrei u 17. stoljeu i
ona bi se odnosila na tadanjega kralja, a izreena danas ona se ne odnosi ni na koga.
Ovdje prema tome imamo sluaj razlikovanja semantike pojave (reenice) i
pragmatike pojave (izriaja). No trebalo je proi podosta vremena dok jedan drugi
autor (R. Stalnaker) nije upozorio kako je i Strawson nedosljedno luio semantike i
pragmatike elemente. Strawsonova se pogreka sastojala u tome to je znaenjske
pretpostavke/presupozicije pripisivao rijeima i tako ih svrstavao u semantike
pojave, a ispravnije je pripisati pretpostavke (jer ih ine osobe a ne rijei)
pragmatikom vidu umjesto semantikom.
Izriaji ustvari kombiniraju striktno jezine injenice s doprinosom govornika i
sluatelja, to jest njihovih (kontekstualnih) radnja, intencija i inferencija
(zakljuivanja) i razgovornih/konverzacijskih impliciranja/podrazumijejvanja
(ameriki filozof Grice skovao je termin implicatures). Moda bi kao djelominu
istovrijednicu izriaju bilo dobro rabiti izraz oitovanje. Engleska (djelomina)
istovrijednica (sinonim) utterance po nekima ak moe biti i sasvim neverbalni in.
Moemo se o neemu oitovati kimanjem glave, grimasom, gestom: ti su naime ini
kada su dio konverzacijskog tijeka takoer jezini ini oitovanja.

Tako nailazimo i na jezine pojave koje nije lako decidirano svrstati u semantiku ili
pragmatiku. Posebno su problematine u tom smislu takozvane anafore. Anafora je
jezina/govorna pojava ili figura koju najee rabe govornici: ona upuuje unazad to
jest iziskuje povezivanje nekog izraza koji se ponavlja s nekim prethodnim izrazom ili
izrazima bez kojih taj (ponavljani) ne moemo ispravno razumjeti. Anafore su
najee zamjenice. Dodatnu sloenost anaforikim pojavama predstavlja
kvantifikacija, osobito stoga to te zamjenice za razumijevanje upuuju na ranije
reenice, a gramatika regulira ustroj pojedinanih reenica pa prekoraivanje
reeninih granica uvelike oteava otkrivanje ispravnog znaenja diskursa. Evo par
primjera anafore:

Ivan je svoju prtljagu nosio u ruci a svi drugi su je predali alterskoj slubenici.
Svi roditelji koji to mogu alju sinove na fakultet. Oni to vole. (Roditelji ili
sinovi?)

Za ispravno shvaanje navedenih i slinih izriaja samo jezino gradivo ne daje
dovoljnu osnovu pa je za tu svrhu potrebno poznavanje konteksta.
Posebno smo kod Austinovih performativnih govornih ina vidjeli kako su neki
elementi konteksta upravo konstitutivni da bi ti ini imali svoje puno znaenje.
Ameriki autor Kent Bach upozorava da valja razlikovati ui i iri kontekst. Ui
kontekst jo ne pripada pragmatici kako smo ve vidjeli i indeksini izrazi svoje
znaenje dobivaju tek u kontekstu, ali je ono ve jezino/lingvistiki kodirano. No ako
je za puno razumijevanje izriaja potrebno poznavanje irega konteksta onda moramo
govoriti o pragmatikom dopunjavanju znaenja. Pogledamo li izriaje:

Juer je zavrio.
Kasnije je opet pokuao.

74
vidimo da su oni semantiki nepotpuni pa moramo poznavati iri govorni kontekst da
bismo ih pravo razumjeli.
Ima pak i izriaja koji imaju cjelovito semantiko znaenje ali ipak imaju i
pragmatiko proirenje (izraz je od K. Bacha). Evo dva primjera:

Tu je tolika guva da vie nitko /vaan/ ne dolazi.
Nije on iao na kupanje pa se /uslijed toga/ prehladio; on je se prehladio pa
/onda/ iao na kupanje.

Ovdje je osim samog znaenja rijei, oito bitna govornikova nakana da posebno
istakne odreene okolnosti. Nakana govornika je svakako bitna za ispravno tumaenje
njegova izriaja. Naime, reenica moe biti sadrajno sasvim semantiki potpuna, ali
njezino izricanje jest pragmatika injenica. Izricanje je uvijek povezano sa
situacijom i okolnostima u kojima se izrie. Za govornu je komunikaciju bitno
potrebno da sluatelj sagleda nakanu s kojom je govornik izrekao odreenu reenicu,
dakle i ono to je reeno (iskaz) i nain na koji je to izreeno, jer jedna te ista reenica
moe ovisno o okolnostima i intonaciji biti obeanje ili pak prijetnja. Sve ono to
je za razumijevanje izriaja potrebno povrh jezinih svojstava izreene reenice tie
se pragmatike. K. Bach navodi zgodan par reenica iz kojih se vidi da se iste
zamjenice u ta dva primjera moraju razliito interpretirati, a da za tu razliitost nema
odgovarajue semantike osnove nego je za ispravno shvaanje nuna izvanjezina
informacija:

Ann told Betty that she wanted to borrow her car. (Ovdje je she Ann!)
Ann told Betty that she could not borrow her car. (Ovdje je she Betty!)
(Ana je rekla Beti da ona eli posuditi njezin auto Ana je rekla Beti da ona ne moe
posuditi njezin auto. Hrvatska verzija nije jednako transparentna to nas uostalom
upuuje na slijedeu temu jezine relativnosti).

Pragmatika kao dio jezine teorije ne daje sustavna ni cjelovita objanjenja kako
protumaiti svaki konkretni izriaj. Stoga, za razliku od semantike, koja je sustavna i
formalna lingvistika i filozofska disciplina, u lingvistikoj teoriji nije uspostavljena
formalna pragmatika. Jednostavno nije mogue formirati sustav konvencija koje bi
obuhvatile sve mogue ivotne situacije. Za interpretaciju izriaja koji su bitno ovisni
o irem govornom kontekstu moramo se stoga osloniti na opa naela ljudskog
umovanja i racionalne komunikacije. Prema tome semantike informacije povezane
su preko sintakse/gramatike s izgovorenim lingvistikim gradivom/materijalom dok
se pragmatine informacije stjeu samo inom izricanja. Pragmatiku informaciju,
kako kae K. Bach, moe prenijeti i sama, upravo grobna, utnja. Drugim rijeima,
semantike su informacije kodirane u onome to se izrie, a pragmatike se
informacije raaju samim inom izricanja. Nijedna reenica ne kodira injenicu da
se nju izrie. K. Bach istie da ni reenica Ja govorim nije analitian iskaz. in
izricanja reenice prenosi/iskoriuje informacije koje su u njoj kodirane, ali samim
izricanjem stvara i novu informaciju. Upravo ta informacija u kombinaciji s
jezino/gramatiki kodiranim informacijama daje osnovu za sluateljevo
dokuivanje/identificiranje govornikove komunikacijske nakane.
Svojevrsna otvorenost znaenja nekih izraza ne treba biti argument za olako
zazivanje/pripisivanje pragmatikog elementa. Tono je da pridjevi tuan, dug,
opasan i mnogi drugi ne znae uvijek isto:

75
tuna osoba, tuno lice, tuan dan, tuna glazba
dug tap, dug film, duga propovijed
opasna droga, opasna igra, opasna cesta

jasno pokazuju razliita znaenja istih izraza. To meutim jo ne znai da bi rjenici
morali razvrstavati takve pridjeve pod razliite stavke jer se njihova otvorenost ili
nedoreenost i vieznanost razrjeava uzajamnim zdruivanjem s odreenim
imenicama, koje oni poblie odreuju i koje u tom zdruivanju otkrivaju njihovo,
kontekstu odgovarajue, znanje. Tu dakle nema govora o pragmatici jer se znaenje
dopunja jezinim a ne izvanjezinim sredstvima.

Ukratko dakle, kao najpogodniji kriterij za razlikovanje semantikog elementa K.
Bach predlae razlikovati interpretaciju reenice od interpretacije izriaja, te
razlikovati usko lingvistiku kompetentnost od ope komunikacijske racionalnosti. U
svakom sluaju semantika i pragmatika ne stoje u odnosu iskljuivoga ili ili
(latinski: aut aut) nego se esto kombiniraju njihovi elementi.

Unutar analitike filozofije jezika ipak se najbitnijim doprinosom osvjetljenju
pragmatikih aspekata znaenja smatra doprinos H.P. Gricea u lanku Meaning
(Znaenje), objavljenom 1957. Premda je znaenje vezano i za rijei i za reenice,
Grice kao temeljno znaenje uzima ono koje daje izvritelj govornih ina. Ovo moda
zvui malo nezgrapno, jer se moglo rei govornikovo znanje. No Griceova analiza
ukazuje upravo na to da valja razlikovati samo verbalno znaenje, koje zovemo
govornikovim ukoliko je vezano upravo na ono to on izgovori. Drugim rijeima u
Griceovim analizama jedna nijansa razlikuje imenice speaker (govornik) i utterer
('oitovatelj'). Na prvi pogled to se ini pukim cjepidlaenjem, ali se radi upravo o
tome da se ukae na usidrenost komunikacijske i konverzacijske uporabe jezika u
iru situaciju, to jest nesvedenost na same rijei. Da bismo pravo uoili ovu
razlikovnu nijansu moemo se osloniti na etimologiju glagola utter. On potjee od
nekadanjeg outre, to je oito blisko s njemakim glagolom uern, koji znai i
oitovati i otuiti: bitan je poetni morfem out u engleskom ili aus u njemakom.
Ukratko, oitovanje je iri pojam od izricanja. Izricanje naime obuhvaa samo
verbalnu sastavnicu oitovanja, a mi u komunikaciji i konverzaciji rabimo i geste i
druga sredstva za oitovanje svojih nakana i stavova.
Griceu je stalo do toga da se razlikuju (barem) tri znaenja 'znaenja'. Prirodno
znaenje moemo ilustrirati opepoznatom izrekom Gdje ima dima ima i vatre,
koju moemo parafrazirati tako da glasi Vidimo dim, znai da neto gori. Drugo
znaenje 'znaenja' jest komunikativno znaenje. Ako na primjer tijekom veere
Hrvoje ustane i uz naklon sustolnicima mahne rukom, ne mora nita rei a drugima e
to ipak znaiti da Hrvoje odlazi. Tree znaenje moemo zvati intencionalnim. Ako
Marko kae Ivani Ti si moje zlato! on joj time hoe pokazati da je cijeni, da mu je
draga i slino, a pri tom je vana i njegova intencija da Ivana prepozna upravo
njegovu intenciju.
Ve smo jednom spomenuli da Grice u posebnom znaenju rabi izraz implikatura.
Time se takoer ukazuje na to da komunikacija i konverzacija prekorauju iskljuivo
izriita znaenja. Ako Marko pita Luku o Ivanovoj vezi s Lucijom, a Luka kae Tu i
tamo se susretnu, to implicitno znai da je spomenuta veza zahladila, da nije ozbiljna
itd.
76
Grice dosta pedantno nabraja niz maksima za normalnu konverzaciju. Aludirajui na
Kantovu kategorijalnu podjelu on te maksime svrstava u kvantitativne, kvalitativne,
relacijske i nainske.
Glede kvantitete Grice dri da u konverzaciji valja dozirati informativni sadraj, to
jest ni premalo ni previe informacija nije uputno.
Glede kvalitete bitno je ne govoriti ono to drimo neistinitim ni ono to ne moemo
potkrijepiti valjanim razlozima.
Glede relacije moe se kratko rei da u konverzaciji valja ii na stvar, puki reeno
ne priati Markove konake.
Konano, glede naina Grice daje ak etiri upute: izbjegavati nejasnou, izbjegavati
dvoznanost, izbjegavati suvinu opirnost i nastojati oko preglednosti, to jest ne biti
'zbrkan'.
Grice u nizu lanaka svoje osnovne misli artikulira i s pomou veoma razraenog
simbolizma, ali se u to neemo uputati, jer bi bilo veliko optereenje. To bi unijelo
vie zabune nego svjetla.

Poljski logiar Jacek Malinowski predlae jedan zanimljiv, grafiki ilustriran
prijedlog za pragmatiko interpretiranje izriaja. Njegov dijagram koji slui
pojanjenju pojma konteksta na neki nain izmeu izriaja i (pragmatikog) znaenja
predvia tri postaje, to jest kontekst (rekao bih kontekst u uem smislu premda
analizi K. Bacha), iskaz (propoziciju) i mogui svijet. Mogui svijet je u filozofiju
kao pojam uveo Leibniz, ali ga je aktualizirao tek moderni logiar Saul Kripke. Taj
pojam ovdje mi se ini analognim Bachovu pojmu irega konteksta. Evo spomenutoga
dijagrama poljskog logiara (dijagram je ovdje tek priblian):


context (kontekst) possible world (mogui svijet)
x x
x x x x
x x x
________________________________________________
utterance (izriaj) proposition (iskaz) meaning (znaenje)

N.B. Ovaj se lanak (Logical Approach to Pragmatics) nalazi na internetu, ali je
naalost autorov engleski veoma lo pa neka mjesta nije lako odgonetnuti. No, ideja
mi se ini dosta utemeljenom.
U svezi s ovim dolazi mi na pamet ulomak Markova evanelja u kojemu Isus nakon
Preobraenja nalae uenicima da nikome ne pripovijedaju o onom, to su vidjeli,
dok Sin ovjeji ne uskrsne od mrtvih. Oni to zadre, ali su se meusobno pitali:
to znai uskrsnuti od mrtvih?(Mk 9, 9-11). Evanelje je pisano poslije Uskrsa, koji
je Isusovim uenicima otvorio jedan novi mogui svijet, u svjetlu kojega su
dokuili puninu znaenja, ali kad im je Isus prije smrti spominjao uskrsnue njima su
ti izriaji bili nerazumljivi; nisu dokuivali ni sam iskaz/propoziciju, to jest pravi
smisao onoga to im Isus hoe rei.

Od Morrisove definicije semantike i pragmatike (1938) pa do devedesetih godina 20.
stoljea njihovo se poimanje znatno promijenilo. Veliki odmak od Morrisa uinio je

R. Stalnaker 1972:
77
Sintaksa prouava reenice, semantika studira propozicije (iskaze). Pragmatika je
studij jezinih/lingvistikih ina i kontekst u kojima se oni izvravaju. U pragmatici
treba rijeiti dva glavna tipa problem: prvo, definiriati zanimljive tipove govornih
ina i govornih proizvoda; drugo, karakterizirati obiljeja (features) govornog
konteksta koji pomau odrediti koja se propozicija izraava danom reenicom
Semantiki je problem specificirati pravila za povezivanje (matching up) reenica
naravnog jezika s propozicijama koje one izraavaju. Meutim u veini sluajeva
pravila nee izravno povezati reenice s propozicijama nego e povezati reenice s
propozicijama ukoliko se odnose na obiljeja konteksta u kojemu se reenice koriste.
Ta obiljeja konteksta dio su predmeta pragmatike

J. Katz 1977:
(Ja) povlaim teorijsku crtu izmeu semantike interpretacije i pragmatike
interpretacije podrazumijevajui da semantika komponenta istinski predstavlja samo
one aspekte znaenja reenice koje bi idealni govornik-sluatelj jezika znao u
anonimnoj situaciji pisma /gdje nema/ nikakve naznake o motivu, okolnostima
prenoenja ni bilo kojega drugog imbenika relevantnog za razumijevanje reenice na
osnovi njezina izriajnog konteksta

N. Fotion (1995 The Oxford Companion to Philosophy)
Pragmatika je studij jezika koji se usredotouje na korisnika i kontekst jezine
uporabe vie nego na oznaavanje, istinitost i gramatiku.

W. Lycan (1995 The Cambridge Dictionary of Philosophy)
Pragmatika studira koritenje/uporabu jezika u kontekstu i ovisnost o kontekstu
razliitih aspekata lingvistike interpretacije/Njezini ogranci ukljuuju teorijsko
izlaganje/ kako jedna te ista reenica moe izraziti od konteksta do konteksta razliita
znaenja ili propozicije, ovisno o dvoznanosti ili indeksinosti ili jednome i
drugome,teoriji govornih ina i teoriji konverzacijske implikature

M. Davies (1996 The Blackwell Companion to Philosophy)
Distinkcija izmeu semantike i pragmatike jest, grubo govorei, distinkcija izmeu
znaenja (significance) konvencionalno ili doslovno pridavanih rijeima pa stoga i
itavim reenicama i daljnjeg znaenja koje moemo dokuiti s pomou openitijih
naela, koristei kontekstualne informacije.

Kognitivna lingvistika donosi dosta uvjerljive argumente da nema otre granice
izmemu semantike i pragmatike. O tome se dosta materijala moe nai na internetu
(potraiti sljedee autore: Gilles Fauconnier, Leonard Talmy, Vyvyan Evans, Joseph
E. Grady, Seana Coulson, a onda se krozh bibliografiju nailazi na brojne druge).

Anglosaksonska filozofija jezika znatno se vie dri semantikih pitanja nego
pragmatikih. argonom strukturalizma mogli bismo rei znatno vie jezinog sustava
nego ivoga govora. Moja je slutnja da je to zbog toga to ivi govor neizbjeno
uplee govornikovu intenciju, a u anglosaksonskoj je analitikoj filozofiji uglavnom
dominantna psihologija biheviorizma, dok se bjei od 'mentalizma'. Tek u najnovije
vrijeme u toj se filozofiji ilavo namee ptanje odnosa mentalne i jezino-sustavne
strane govorne komunikacije. Zanimljivo, tu su problematiku nametnuli upravo autori
koji su potekli iz Chomskyeve kole: Jerry Fodor i George Lakoff. Tako se Jerry
Fodor zalae za priznanje primata takozvanog 'mentalnog jezika' koji on naziva
78
mentalese. Koliko god je ta ideja udaljena od Augustinove filozofije ne mogu a da ne
podsjetim na ve spominjanu injenicu da je Augustin isticao naravno s drugim
ciljem i u drugaijem kontekstu razliku izmeu verbum vocis (glasovna rije) i
verbum mentis (rije uma/svijesti).

***

Znaajnim mi se ini nastojanje suvremenog engleskog filozofa Michaela Dummetta
da se premoste raskoraci izmeu Wittgensteinove rane i kasne filozofije te da se
pitanju znaenja prie s polazita da je jezik socijalna injenica, a to znai da je
bitnija naelna provjerljivost naih iskaza nego (uglavnom neutvrdiva) istinitost u
konkretnom sluaju, to jest korespondencijski odnosno 'realistiki' shvaena istinitost.
Kako bismo na primjer utvrdili je li istina da u susjednom selu nee nikad biti
izgraena robna kua? Nadalje, mi stalno rabimo mnoge izraze koji za iscrpno
poznavanje iziskuju specifinu strunost. Da bismo spoznali znaenje nekog iskaza
potrebno je znati pod kojim bi uvjetima on bio istinit, ali to jo ne znai da upravo mi
i prepoznajemo njegovu istinitost.

Dummett stoga ne prihvaa tendenciju Donalda Davidsona, koja je oito jo uvijek
svojevrstan nastavak Carnapova i Quineova nastojanja da se pitanje znaenja reducira
na samo jezine elemente, bez pravog uvaavanja intencionalne sastavnice govornih
ina, te openito komunikacijskog ambijeenta jezine aktivnosti. Dummett dri (po
mom sudu s pravom) da osim samog jezika moramo nauiti i reagirati na ljude i
ophoditi s ljudima. Dummettu je s Quineom i Davidsonom zajedniko inzistiranje na
istini kao vanom kriteriju znaenja, ali on istie da je bitno razlikovati intencionalni
status izriaja od njihova gramatikog statusa. U tom smislu bitno je ne tumaiti kao
tvrdnju iskaz kojim je netko izjavnom reenicom namjeravao uputiti zapovijed.

Uza sve to Dummett s razlogom ide korak dalje i od Austina, odluno pridravajui
tvrenju zbog njegove intimne veze s istinom odnosno neistinom povlaten poloaj
meu svim govornim inima. Dok je za Austina karakteristino pitanje to s nekim
izriajem mogu uiniti (time se naime govorni ini niveliraju) za Dummetta je bitnije
pitati se koje sve izriaje moram poznavati da bih neto razumio i kojim bih radnjama
u tu svrhu morao ovladati.

Komentatori Dummettove filozofije istiu da je njegove tekstove dosta teko itati i to
je tono. No on je i sam svjestan da jo puno toga o jeziku teko moemo dokuiti pa i
izriito apelira na druge da ustraju na rasvjetljavanju bezbrojnih suptilnosti jezika, ali
su dragocjena njegova upozorenja da je bolje ostaviti otvorenima ona pitanja na koja
nemamo odgovore nego se zadovoljiti redukcionistikim zaobilaenjem pitanja na
koja nemamo spremne odgovore.

***

Iako opseg ovoga Uvoda u filozofiju jezika ne doputa zalaenje u neke suptilnosti
teorije znaenja, koje su dovele do grananja analitikih kola, valja barem spomenuti i
jednu donekle novu teoriju znaenja koje su glavni zastupnici Hilary Putnam i Saul
Kripke. To je takozvana 'uzrokovna' teorija znaenja. Putnam je to kauzalistiko
stajalite vie argumentirao poseui za primjerima oznaivanja prirodnih vrsta.
Netko je davno vodu nazvao vodom i mi je jo i danas tako zovemo, no to ne znai da
79
ista miljenja o vodi imamo mi dananji korisnici te imenice kao oni davni. Davnima
je bilo odluujue svojstvo vode da je vlana, da tee u rijekama, da je prozirna, da
tai e itd. Nama je danas najodlunije to da je voda H2O! Naziv i njegova
znaenjska veza s vrstom prenosi se uenjem s koljena na koljeno, a to je svojevrsna
uzrona veza.

Saul Kripke poznat nam je iz osnovnih pojmova modalne logike kao onaj koji je
ingeniozno razvio davnu Leibnizovu ideju moguih svjetova. Kad je rije o kauzalnoj
teoriji znaenja Kripke argumentira prvenstveno primjerima vlastitih imena.
Kritizirajui Fregeovo i Russellovo poimanje odreenih opisa kao zamjen za imena
Kripke istie privilegiranost imen kao krutih/rigidnih oznaitelja. Uzimajui primjer
imena (u engleskom je to prvenstveno prezime ili prezime i ime zajedno) Richarda
Nixona, Kripke pokazuje kako je buduem amerikom Predsjedniku kao
novoroenetu dano ime koje ga onda oznauje i kao adolescenta i kasnije kao
Predsjednika. Po Kripkeu nipoto nije isto rei Beethoven i rei najgenijalniji
glazbenik, jer ova oznaka nema krutosti kakvu ima ime. A kruti oznaitelji imaju
znaajnu ontoloku, a ne samo socioloku, ulogu. Bia imaju bit, neovisnu o naoj
svijesti i naoj spoznaji. Tako se teorija znaenja konano povezuje s ontologijom, a
ne samo s logikom, teorijom spoznaje i interpretacijom/hermeneutikom.

Dok dakle na jednoj strani sve tamo od Aristotela do amerikog profesora Donalda
Davidsona jedna nit vee autore opsjednute strogou jezinih izriaja vezanih za
pitanje istine, na drugoj strani uvijek iznova provru i intuicije platonskog duha po
kojima se ne da sav smisao okovati u slova i sustav. Ali, kao to se poetna briga za
logiku strogost i peciznost postupno ipak granala u vie kola i pravaca, slinu je
raznolikost i razgranatost doivjela i ona tradicija koju uvjetno moemo zvati
spekulativnom, a koju odlikuje naglaavanje komunikacijskom aspektu jezika.


IV. DIO: SPEKULATIVNA (NEANALITIKA) FILOZOFIJA JEZIKA

Naziv spekulativna za filozofiju jezika, koju emo prikazati tek u vrlo ogranienom
dijelu, nije ustaljen, ali mi se s druge strane ne dopada ni isto negativno odreenje te
filozofije kao neanalitike, kao ni isto zemljopisno odreenje kao kontinentalne pa
zato uzimam ovaj naziv unato njegovoj nestandardnosti.

Ne treba nas zbunjivati to to spekulativnost u svagdanjoj uporabi danas ne zvui
laskavo. U filozofijskoj tradiciji spekulacija nije nipoto bila na lou glasu. Dapae,
oslanjajui se na pojam zrcala (speculum - ono neko nije bilo tako jasno kao danas
nego je valjalo odgonetati ono to se u njemu tek naziralo - zato sveti Pavao u 1.
poslanici Korinanima, 12. redak kae da sada vidimo nejasno, 'kao u zrcalu')
spekulacija je bila vie-manje sinonim za teoriju u smislu traganja za uzrokom i
temeljem, polazei od konkretnog opaajnoga. Spekulacija je prema tome bila
teorijsko filozofiranje za razliku od praktine filozofije. U vrijeme skolastike
spekulacija se prvenstveno odnosila na zadnje uzroke i na Boga, a u modernoj je
filozofiji, osobito u filozofiji njemakog idealizma, ono sredite to je neko pripadalo
ideji Boga zauzelo apsolut(izira)no Ja. Ta apsolutizacija subjekta (Ja) zapoeta je u
Kantovoj filozofiji a vrhunac joj je u Fichteovoj i Hegelovoj. Zato je i spekulativnu
filozofiju jezika najprirodnije pratiti od Kantova vremena.

80
Pa ipak, Gottfried Wilhelm Leibniz, kao svojevrsni posrednik formalistikih i
spekulativnih tendencija, zasluuje kratki osvrt i na ovome mjestu, premda njega s jo
vie razloga promatramo u kontekstu anticipacije Fregeove teorije jezika, kojoj je
ishodite u zaokupljenosti problemima zasnivanja matematike.
Leibniz je kao posljednji univerzalni genij europske misli uistinu jedinstvena
karika, koja na osobit nain povezuje tradiciju, od Platona preko skolastike do
racionalizma, s kasnijim pogledima na filozofiju jezika, kako Bolzanovim te onim
dominantno fregeovskim, logistikim, tako i s onima spekulativnim, oprimjerenima
nadasve u Humboldtovu vienju jezika.

U ovu Leibnizovu posredniku poziciju uvjerava me jedan njegov Dijalog kojega
nisam imao prilike itati u izvorniku nego tek u njemakom prijevodu to ga je prvi
objavio Ernst Cassirer. Sugovornici u dijalogu ovdje nisu oznaeni imenima, kao u
Platonovu Kratilu nego tek kao A i B. Raspravlja se, kao kod Platona, o vezi izmeu
stvari i rijei. Tijek raspravljanja diktira sugovornik A, koji zapoinje s jednim
pitanjem iz geometrije: koja se najvjea povrina oblikuje jednim opsegom. Na
oekivani odgovor da je to krug slijedi drugo pitanje, koje evocira Bolzanovu misao
da istinit stav (postavka, teza) ostaje takvim neovisno o tome mislimo li ga ili ne
mislimo (kod Bolzana je to der Satz an sich, stav po sebi). Dakle na pitanje bi li
izreeni stav ostao istinitim i kad ga sugovornik ne bi mislio odgovor je potvrdan. No
onda nastupaju dvojbe.
Subesjednik A pita lee li istinitost i neistinitost u stvarima, a ne u mislima? Kad se
subesjednik B odluio za prvu alternativu, 'izaziva' A pita moemo li bilo koju stvar
nazvati neistinitom? Odgovor je da neistinit moe biti samo iskaz o stvari(ma). No
ako je neistinitost vezana za iskaze i misli, onda tako mora biti i u sluaju istinitosti
tvrdi izaziva A i odmah nastavlja sa sugestijom da ponekad ostajemo u dvojbi je li
neto istinito ili neistinito.

Sad se kroz dvojbu glede toga gdje je istinitost u stvarima ili u rijeima ve
pomalja, bolje reeno nazire, Leibnizova misao o moguim svjetovima, to jest da
misao kao sud moe biti istinita ili neistinita, ovisno o tome kako je formulirana. Valja
dakle traiti temelj, odnosno razlog (u njemakoj verziji Grund znai i temelj i razlog,
naalost ne znam to ovdje stoji u Leibnizovu vjerojatno francuskom - izvorniku!)
da bismo neku misao proglasili istinitom ili neistinitom. Subesjednik B dri da je
temelj u naravi stvari, dok se A pita nije li moda temelj u naravi onoga koji misli
odnosno govori? B se odluno protivi toj 'subjektivistikoj' sugestiji: temelj, po
njemu, ne moe biti samo u naravi govornika. Subesjednik A podsjea da je bilo i da
ima uenih ljudi koji tvrde da je istina stvar ovjekove diskrecije (proizvoljnosti). Ovo
oito podsjea na stavove Platonova Hermogena iz dijaloga Kratil i na sofiste.
Meutim argumentacija je sada sofisticiranija: za temelj dokazivanja uzima se
definicija, a definicije tako se barem ini utvrujemo po vlasitom nahoenju. U
korist takva stava izaziva A navodi da matematiari jedan lik proizvoljno oznauju
rijeju 'elipsa', a i da su Latini liku krunice proizvoljno dali ime 'circulus'.
Subesjednik B u otporu proizvoljnosti naziv pribjegava tvrdnji da misli mogu
postojati i bez rijei. Ali izaziva A ostaje neumoljiv: ne moemo misliti bez ikakvih
znakova, to potkrepljuje osobito primjerom aritmetikog raunanja. Subesjednik B
trai odstupnicu u tvrdnji da je unato konvencionalnoj naravi latinske imenice
'circulus' i Latini i Grci ipak imali samo jednu te istu geometriju. Meutim i on
priznaje da u svakoj spoznaji putem dokazivanja i njegov duh zaziva rijei ili neke
znakove. S druge strane neke istine shvaamo i samim motrenjem likova. Izaziva A
81
na to odgovara da istinski lik krunice nije onaj to ga motrimo na papiru, ali
subesjednik B tvrdi da ostaje slinost izmeu lika na papiru i onoga istinskoga.
Izaziva A izmie mu taj oslonac prelazei s podruja geometrije na podruje
aritmetike: Kakva slinost postoji izmeu broja deset i znamenke 10? Subesjednik B
'uzvraa udarac' tvrdnjom da izmeu dobro izabranih znamenki ipak postoji odnos
reda. Izaziva A meutim ustraje na proizvoljnosti odnosa izmeu znamenke 0 i
nitice i/li izmeu slova a i odreene crte. No i on uvia da sloeni znakovi ve
ukazuju na analogiju izmeu rijei i stvari, to potvruje imenica 'lucifer'
(svjetlonoa), sloena od sastavnica 'lux' (svjetlo) i 'ferro' (nosim), kojoj subesjednik
B pridodaje analognu grku sloenicu eooo.. Izaziva A i dalje ukazuje na
tekoe, koje proistjeu iz injenice da su Grci umjesto te imenice mogli istoj stvari
dati i neki drugi naziv. Sad meutim subesjednik B ostaje stamen u tvrdnji da oznake
koje rabimo u postupku dokazivanja moraju ouvati neke uzajamne odnose analogne
odnosima meu stvarima koje one oznauju. Ukratko, odnosi meu stvarima moraju
se na odreen nain zrcaliti u odnosima meu rijeima. Tako se malo po malo
iskristalizirala misao dosta slina Wittgensteinovu miljenju iz Traktata!

A. HAMANN, HERDER, HUMBOLDT

Ako modernu spekulativnu misao zapravo zapoinje Kant, prvo znaajno
spekulativno promiljanje jezika moemo konstatirati kod njemakoga svestranog
mislioca Hamanna (Johann Gottlieb, 1730-1788). On je bio Kantov suvremenik, a s
njim je i razmjenjivao ideje.
Autor iscrpnog Uvoda u filozofiju jezika Erich Heintel istie kako naalost nije bilo
pravog dijaloga izmeu naprijed nabrojenih trojice 'otaca' spekulativne filozofije
jezika i Kanta, te tadanjih vodeih predstavnika njemakoga klasinog idealizma.
Hamann je osjeao da Kant u svojoj Kritici istoga uma nije posvetio adekvatnu
pozornost temi jezika. Po Hamannu i sama mogunost apriorne spoznaje i istoga
uma ovisi o naravi jezika. U tom je smislu osobito znaajna njegova pregnantno
iskazana misao: Bez rijei nema uma ni svijeta. Bez jezika dakle po Hamannu ne
bismo ni imali uma. Po jeziku se uzdiemo iznad ivotinje i upravo nam jezik
omoguuje intelektualni ivot. Hamannu je jezik A i uma, u nekim njegovim
izriajima Deipara Bogorodica uma. On ak ide dotle da posve poistovjeuje um
i jezik: um jest jezik (logos)!
Tu misao o identitetu uma i jezika Hamann je izricao esto i emfatino. Jedno takvo
karakteristino mjesto iz Hamannova pisma Herderu navodi i Martin Heidegger:
Kad bih bio tako rjeit kao Demosten ipak bih morao triput ponoviti nita vie nego
jednu jedinu rije: um jest jezik, . Ja gloem tu kost s modinom i naglodat u je
se do smrti. Nad tom mi se dubinom jo uvijek mrai; jo uvijek ekam na nekog
apokaliptikog anela s kljuem za taj bezdan. (Heidegger, Unterwegs zur Sprache,
Neske, Pfullingen 1971, str. 13).
Kritizirajui Kantovo ignoriranje uloge jezika Hamann kae da je Kantov isti um
rezultat niza purizama, od kojih je posljednji 'purizam jezika'. Naime, prvo ienje
filozofije sastojalo se u dijelom pogreno shvaenom, a dijelom neuspjelom pokuaju
da se um uini neovisnim o svoj predaji, tradiciji i vjeri u tradiciju. Drugo (ienje)
je jo transcendentnije, a izlazi ak na neovisnost o iskustvu i njegovoj svadganjoj
indukciji Trei vrhunski purizam tie se jezika, jedinog, prvog i posljednjeg
organona i kriterija uma
82
Hamann promatra jezik i u teolokoj perspektivi: u njoj su Rije objave, 'Logos' u
Isusu kao utjelovljenoj Rijei apsolutni smisao i povijesno Ja jedno, i zbiljski
oit(ovan)i, pa ih se ne mora razotkrivati tek u transcendentalnoj refleksiji.
Kod Heintela se navodi i miljenje E. Metzkea prema kojemu upravo Hamann
razotkriva jezik kao nosivi temelj uma. U tako shvaenoj jezinosti pokazuje se
ovjekov izvorni odnos prema svijetu kao ujedno duhovan i sjetilno-tjelesan. U
tome navedeni autor vidi zaokret miljenja od orijentiranosti na Descartesa prema
kranskoj tradiciji.
Kada kae 'logos' Hamann ne misli prventveno na logiku: upravo suprotno, po njemu
se jezik iskazuje prvenstveno u izrazu i komunikaciji, simbolizmu i metafori puno
vie nego u apstrakciji i analizi. Tipina je za Hamannovo poimanje jezika sljedea
misao: Poezija je materinji jezik ljudskog roda.
Heintel istie da u novijem temeljitom prouavanju sve vie dolazi na vidjelo znaaj
Hamanna kao Herderova mentora.

Hamannov mlai prijatelj Johann Gottfried Herder (1744 1803) bio je zaokupljen
osobito pitanjem nastanka jezika te odnosa jezika i interpretacije. 1769. nagraena je,
a 1772. objavljena njegova Rasprava o porijeklu jezika. Ona se ne ograniava niti
usredotouje na povijesnu genezu jezika nego se bavi bitnim osnovama i sadrajima
jezika. I Herder je kao i Hamann drao da je izvorni govor poetski govor. Dok
meutim Hamann, u dilemi o ljudskom ili boanskom porijeklu jezika bira trei
odgovor porijeklo je jezika u odnosu izmeu Boga i ovjeanstva - Herder ipak
porijeklo jezika vee za ljudsku narav. Ustroj jezika, dri Herder, jest slika ljudske
naravi. Ali glede odnosa jezika i uma odnosno spoznaje Herder se u bitnome slae s
Hamannom: spoznaja je mogua jedino posredstvom jezika: miljenje je, dri on,
unutarnji govor.

Herder znatno prije Hegela uvodi zanimljiv dijalektiki odnos izmeu spoznajnog
subjekta-individua i svijeta: osjeajem se ovjek sjedinjuje sa svijetom, ali ih onda
svijest razdvaja, da bi ih iznova povezao intencionalni in u kojem je ukorijenjeno
objektivno znaenje rijei. Tako se osjeaj i refleksija isprepliu vee ih upravo
rije, koja je ujedno i zvuk/glas i znaenje.

Herder suglasno s Hamannom upravo u pjesnitvu nalazi kreativnu funkciju jezika. Po
njemu je pjesnik stvaratelj nacije to ga okruuje on joj daje svijet za gledanje, on na
odreen nain 'u ruci' dri due da bi ih poveo u taj svijet.

Ne smijemo meutim misliti da Herder ovdje ima u vidu umjetniko-autorsko
pjesnitvo. Naprotiv, po Herderu je pjesnitvo bilo najie i najsnanije u poetcima,
u 'ne-civiliziranim' epohama svake nacije. Herder je pokrenuo sakupljanje narodnih
pjesama svih naroda, jer je u njima gledao sredstva moralnog odgoja ovjeanstva.
Kao kolovani teolog Herder se poziva prije svega na Stari zavjet i na prastare
narodne epove sjevernih naroda.

Za razliku od Hamanna, kojega ne bez razloga, mnogi svrstavaju meu iracionaliste,
Herder je znatno blii empirizmu, dakako ne empirizmu u smislu engleskih mislilaca
Lockea i Humea, nego u smislu suprotstavljanja aprioristikom i umjetnom stvaranju
filozofskih sustava u stilu Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela. Okotalost sustava
Herder je vidio kao smetnju usvajanju novih iskustava, a upravo razliitost svjetskih
kultura njemu je svjedoila kako se razliite epohe i razliite kulture silno razlikuju i u
83
pojmovima i u vjerovanjima i u osjeajima. I ne samo to: i unutar iste kulture
pojedinci se znatno razlikuju, pa interpretiranje tuih tekstova mora raunati s
korjenitim razlikama i ne smije podlijegati napasti da olako vidimo slinosti i
srodnosti tamo gdje su tako brojne razlike. Interpretiranje je stoga veoma teka zadaa
(ne i nemogua, ali izrazito zahtjevna u mnogo kojem pogledu).

U nizu Herderovih interpretacijskih naela osobito je vano naelo uivljavanja
(Einfhlung), a to znai da pored briljive jezine analize teksta valja raunati s
povijesnim, geografskim i drutvenim kontekstom, sluei se imaginacijom i tako se
stavljajui u situaciju u kojoj je poruka oblikovana, te izbjegavajui neprijateljski stav
prema onima koje interpretiramo s njima se meutim ne trebamo ni identificirati.
Takoer je vano sagledati nakanu interpretiranog autora. Herder je drao da se
interpret mora sluiti i hipotezama, poput prirodoslovnih znanstvenika, kako bi
dokuio cjelovit smisao.

Meutim, iako se u povijesti njemake kulture najee tretiraju kao svojevrstan
'trolist' ni Hamann ni Herder nisu dali tako svestran i zreo doprinos refleksiji o jeziku
kao

Wilhelm von Humboldt (1767 1835)

Humboldtov pristup nije ni u anglo-saksonskoj kulturi sasvim nepoznat jer su ga za
razliku od filozofa - poznavali i donekle (ali samo donekle) slijedili neki lingvisti.
Mislim na E. Sapira, B.L. Whorfa i u znatno drugaijem svjetlu N.A. Chomskog.

Humboldtov se pristup nadasve odlikuje iznenaujuom svestranou. On je jeziku
pristupao s nerazluivim filozofskim i jezikoslovnim interesom. Dapae, moe se rei
da je Humboldtova recepcija u znanstvenoj teoriji jezika donekle i tetila njegovu
ispravnom vrednovanju unutar filozofije, koje bi po mom sudu trebalo biti znatno
snanije. U tom kontekstu jednostavno me razoarava injenica da, inae izvrsni,
njemaki izbor tekstova iz filozofije jezika (sastavio Christian Bermes) nema ni
jednog teksta ovoga uistinu genijalnoga mislioca.

Kad se govori o Humboldtovoj filozofiji jezika umjesno je ponoviti konstataciju
prireivaa njegovih spisa o jeziku da je ovdje genitiv (jezika) ujedno subjektivni i
objektivni genitiv. Upravo sam na to mislio kad sam anglo-saksonsku filozofiju jezika
karakterizirao kao objektivistiku. Kod Humboldta se naime ne radi samo o
filozofiranju o jeziku nego jo vie o filozofiranju iz jezika.

Vjerojatno je Humboldtov najire poznati izriaj o jeziku onaj da jezik nije ergon (to
jest uinak) nego energeia (aktivnost). Time se on, prema miljenju Chomskoga,
moe uvrstiti u tradiciju kartezijanske filozofije jezika kao stvaralake aktivnosti.
Meutim, Humboldtovo je umovanje o jeziku kudikamo svestranije od
kartezijanskoga. Vjerojatno je Chomsky trebao umjesto 'kartezijanske' rei
'racionalistike', to bi bilo tonije, jer je Humboldtova misao ipak bliskija Leibnizovu
nego Descartesovu (dualistikom) duhu. Humboldt je naime uoavanju stvaralakog
elementa u jeziku pridruio osjeaj za konkretnu jezinu realnost, ostvarujui ivi
kontakt s mnotvom razliitih jezika, a i bogatu razmjenu s pjesnikom i estetiarem
Friedrichom Schillerom. Sve je to ponajvie omoguila okolnost da je za razliku od
kartezijanskog razdoblja u njegovo vrijeme otkrivena srodnost velikog broja
84
indoeuropskih jezika. I u diplomatsku je slubu uao prvenstveno zato jer mu je ta
sluba pruala mogunost putovanja u mnoge zemlje radi prouavanja jezika i kulture
razliitih naroda.

Ve 1795. Humboldt je sastavio esnaest teza od miljenju i govoru (ber Denken
und Sprechen). Iako je u to vrijeme jo pod izraenim utjecajem Fichteove, a po
nekima jo vie Kantove filozofije, kad je rije o samom jeziku ve se naziru znaajke
izvornoga pristupa. Ve u tezi broj 5 od spomenutih esnaest, govorei o artikulaciji,
Humboldt u njoj vidi ujedno konstitutivni in samosvijesti. Narav miljenja sastoji se
u refleksiji (to se kae ve u 1. tezi) u kojoj se mislei subjekt razluuje od vlastite
misli, a da bismo mislili mi u svijesti moramo zaustaviti tijek utisaka kako bismo se
na neto usredotoili i to neto izdvojili kao zasebnu jedinicu (Einheit). Humboldt u
kantovskom duhu govori o opim formama nae sjetilnosti. Bez sjetilnosti duhovni
ini jezika ne bi bili mogui, jer je uz opoziciju govornik-jezik jednako konstitutivna
meusobna opozicija jezinih jedinica.

U sedmoj tezi susreemo se pored spoznajnog aspekta s antropolokim aspektom
jezika. Naime, kako se jezik javlja istodobno s prvim inom refleksije, a upravo
kad se ovjek iz pomamljenosti pohlepe (Dumpfheit der Begierde), u kojoj subjekt
prodire objekt, budi u samosvijest, rije je tu i prvi svojevrsni impuls kojim se ovjek
potie da se smiri, obazre oko sebe i orijentira se.
Za razliku od Hobbesa i Hegela koji ishodite drutvenog zbivanja vide u uzajamnoj
borbi poznat je iz Hegelove Fenomennologije duha borbeni odnos gospodar-rob
Humboldt civilizacijsku silu vidi u samosvijesti i pozitivnom odnosu prema drugome.

Humboldt je ustvari zaetnik zdruenoga antropolokog i jezikoslovnog studija. U
mnotvu jezika Humboldt vidi i dubinsko jedinstvo. Boravak u Rimu dao mu je
prigodu dubokog upoznavanja antike kulture i od tada potjee njegova osobita
oduevljenost grkim jezikom i kulturom. Humboldt je zacijelo, poslije
Winckelmanna, najzasluniji to je njemaka kultura ambiciozno slijedila uzore i
ideale klasine grke kulture.
Ne samo to: u Rimu je dobio i poticaj za prouavanje jezika amerikiih Indijanaca.
Ondje je naime imao priliku sprijateljiti se s nekadanjim poglavarom isusovakih
misija u Americi i efom Papinske knjinice na Kvirinalu, panjolcem Lorenzom
Hervsom. Taj je isusovac i sam bio uvaeni jezikoslovac, a njegovo djelo Catlogo
de las lenguas de las naciones conocidas iz godine 1787 Humboldt ve poznavao.
1820. Humboldt naputa diplomaciju i posve se posveuje studiju jezika udubljuje
se u sanskrit, prouava kineski i japanski, egipatski i koptski, javanski kawi, amerike
indijanske i neke afrike jezike. Zacijelo je Humboldta najvie zaokupljao baskijski
jezik, no on se u razliitom stupnju bavio s vie od 200 jezika!

Svoja razmiljanja o jeziku izlae u nizu predavanja u Berlinskoj akademiji znanosti
(koju je osnovao Leibniz). U tom nizu opaa se i ponavljanje osnovnih ideja: ini mi
se da je meu njima najdominantnija ideja o prevagi duha i forme u jeziku nad
praktinim i materijalnim elementom. Ali kao duhovno i ujedno materijalno bie
ovjek se ne moe zaustaviti u miljenju a da ga ne materijalizira (izraz nije
Humboldtov). Naime, miljenje je duhovni in, ali ga njegova potreba za jezikom ini
i tjelesnim inom. Posredstvom jezinih sredstava nalazi u zraku materiju u kojoj uz
ovjekovo uspravno dranje govor slobodno i mirno tee od usana k uhu.

85
Najbliskiji je, kae Humboldt, ali i najogranieniji pogled na jezik taj da ga se
promatara pukim sredstvom sporazumijevanja A jezik nipoto nije tek sredstvo
sporazumijevanja nego otisak duha i pogleda na svijet (svjetonazora) onoga koji
govori, drutvenost je neophodno sredstvo njegova razvoja, ali ni izdaleka nije jedina
svrha prema kojoj on djeluje.

Humboldt isto tako esto govori o neodjeljivosti ljudske svijesti i ljudskog jezika.
Jezik je, po njemu, organ koji oblikuje misao. Intelektualna djelatnost, posve
duhovna, posve unutarnja i u neku ruku bez traga prolazna, biva s pomou glasa u
govoru izvanjskom pa je osjetila mogu opaati. Stoga su ta intelektualna djelatnost i
jezik Jedno te nedjeljivi jedno od drugoga. Ona je i u sebi vezana za nunost da se
povee s glasovima jezika; miljenje inae ne moe dospjeti do jasnoe, predstava ne
moe postati pojmom. Ovdje je donekle prisutna misao koju je izricao ve Hamann.

Meutim, Humboldtova su razmatranja znatno sustavnija i ralanjenija od
Hamannovih. Ovisnost miljenja o jeziku Humboldt ustanovljuje jednako na
individualnoj kao i na kolektivnoj razini: Miljenje nije ovisno samo o jeziku uope
nego, do nekog stupnja i o svakom pojedinom jeziku. (isticanje A..). Jedan je dio
jezine grae jednostavno prevediv, dok drugi osobito oni dijelovi koji se tiu
unutarnjeg opaanja i osjeaja ostaju neodvojivima od jezika zajednice u kojoj smo
roeni i koji nam je zarana oblikovao miljenje. To zapravo vodi do razliitog utjecaja
na miljenje od strane pojedinih rijei i/li od strane gramatikog ustroja pojedinih
jezika, koji je dublji i snaniji. Rijei naime putuju od nacije do nacije. Gramatikim
je to formama tee, budui da one od finije intelektualne naravi svoje sjedite
imaju vie u razumu nego materijalno u glasovima. Tako, u posve razliitom duhu,
Humboldt i ameriki filozof nominalistike i pozitivistike orijentacije W.V.O. Quine
u gotovo potpunoj suglasnosti dre da nema pune sinonimije izmeu rijei razliitih
jezika.

Neka mjesta dosta spontano asociraju na dvojbe koje su na primjer Wittgensteina
odmakle od shvaanja izraenog u Traktatu (gdje se poznavanje svijeta pretpostavlja
prethodnim u odnosu na jezik koji samo treba prilagoditi kako bi ve spoznato izloio
prikladnom slikom) prema onome iz Filozof(ij)skih istraivanja: Po uzajamnoj
ovisnosti misli i rijei biva jasno razvidno da jezici ustvari nisu sredstvo s pomou
kojega bi se predstavila ve spoznata istina nego puno vie (sredstvo) da se otkrije
prethodno nepoznata (istina). Njihova razliitost nije razliitost zvukova i znakova
nego razliitost samih pogleda na svijet.

Humboldt je bio itekako svjestan da su neki jezici znatno bogatije gramatike
strukture od drugih, ali ipak nije podlegao predrasudi koju je kasnije zastupao
francuski teoretiar Lvy Bruhl o takozvanom primitivnom mentalitetu. Po toj teoriji
primitivni jezici akumuliraju sve jezine funkcije u jednu i praktiki se sastoje od
samih uzvika. Naprotiv, Humboldt istie: Vrijedna je pozornosti pojava da se nije
nalo jo ni jedan jezik s onu stranu granine crte potpune gramatike
oblikovanosti On izriito spominje kako su zadivljujue sadrajni govori nekih
amerikih poglavica. Humboldt se ne oituje apodiktiki o tome da li odreeni stupanj
(gramatike) oblikovanosti nekog jezika pretpostavlja odreeno kulturno stanje ili ga
pak proizvodi. U tom se kontekstu pita koji su uzroci osobitosti afrikih i amerikih
jezika.

86
Organizam jezik izvire iz ovjekove ope moi i potrebe da govori i potjee iz cijele
nacije; kultura pojedine nacije ovisi o posebnim nadarenostima i sudbinama te
velikim dijelom poiva na individuama koje se s vremena na vrijeme podiu u toj
naciji Komparativni studij jezik moe pokazati kako je individualnost nacij
djelovala na jezik, a kako jezik povratno na tu individualnost.

Poredbeni studij jezika otkriva posebnosti tih jezika, kako u pogledu obilja rijei tako
i u pogledu gramatikog ustroja. Obilje/kvantiteta rijei predstavlja opseg svijeta
odreene nacije Razvijenost gramatike forme omoguuje razvoj ideja. Stoga su,
po Humboldtu, gramatika forma i duhovno-kulturna razvijenost nacije u uskoj vezi.
U tom su pogledu na primjer sanskrit i grki posebni u tom smislu to je sanksrit prvi
od poznatih jezika postigao zbiljsku gramaatiku formiranost. Grki je pak, po
Humboldtovu miljenju, neosporno postigao najveu savrenost u tom pogledu.

Jezici su prema Humboldtu svjetonazori. Ako bismo zamislili epsku poeziju u
dorskom a liriku u jonskom narjeju odmah bismo, dri Humboldt, osjetili da se ne
radi tek o zamjeni glasova nego o zamjeni duha i biti. Isto tako bez atikog se
dijalekta nikad ne bi razvila via proza. Stoga je znakovita i srodnost atikog dijalekta
s jonskim. Dakako, karakter jezika lei ipak ponajvie u ivom govoru. I po ovome je
Humboldtovo poimanje jezika izrazito aktualno: kako smo vidjeli u razvoju odn.
napretku analitike filozofije jezika, tek u uporabi i izriaju rijei u punom smislu
ostvaruju znaenja.

Ovo razlikovanje jezika putem gramatikog ustroja i obilja rijei Humboldta ipak nije
zavela u paualno karakteriziranje naroda s pomou samih jezika. U uzajamni utjecaj
nacionalnog jezika i nacionalnog duha ne smijemo uitavati i pitanje drutvene
organizacije i moralnog napretka odreene nacije. Drugim rijeima, mogue je da
nacija koja ima manje bogat gramatiki ustroj jezika ipak ima razvijeniji sustav
drutvenih institucija.

Humanistiki duh i motivacija Humboldtova bavljenja jezikom oituje se u
karakterizaciji cilja poredbenog studija jezika: taj je cilj da ovjeanstvo jasno spozna
sebe te sve vidljivo i nevidljivo oko sebe i iznad sebe. Zvijezda vodilja nauka o
jeziku, koja vodi kroz labirint jezika za Humboldta je ovaj uvid: Jezik lei samo u
povezanom govoru, gramatika i rjenik usporedivi su jedva s njihovim mrtvim
kosturom.

Glede pitanja zajednikih znaajki kod razliitih jezika Humboldt razmilja
nedogmatino, sa ivim zanimanjem ali i otvorenou za razliite odgovore. Ne moe
se, s jedne strane, porei mogunost posve neovisno nastalih i izgraenih jezika. S
druge pak strane nema razloga da se odbaci hipotetika pretpostavka ope
povezanosti svih jezika. Nijedan kutak na Zemljinoj kugli nije tako nedostupan da bi
se posve iskljuila mogunost da su tamo puanstvo i jezik mogli stii od drugdje. Ne
moemo uostalom toga je Humboldt svjestan tvrditi da je raspored kopna i mora
oduvijek bio onakav kakav je danas. Uvijek su postojali pomaci i borbe za ivotni
prostor meu ljudskim zajednicama, to je po naravi stvari bilo i prigoda da jezici
dou u doticaj te meusobni utjecaj i srodnost. Zato i uz pretpostavku da su jezici
nastajali u potpunoj izolaciji te da nemaju zajedniku genealogiju posve su mogui
kasniji dodiri i uzajamni utjecaji. Stoga je znanstveno legitimno traganje za
znakovima srodnosti meu jezicima. U svakom sluaju Humboldta vodi uz
87
kulturno-antropoloki - znanstveno-istraivaki interes i temeljno filozofsko-
antropoloko preduvjerenje da univerzalna injenica jezika govori o bitnom i
moralnom jedinstvu ljudskoga roda, o jedinstvu ljudske naravi, u kojoj sline moi
djeluju po jednakim zakonima. Jedan od posebno pregnantnih izriaja ovog
Humboldtova uvjerenja glasi: ovjek je posvuda jedno s ovjekom. Jedinstvo
ljudske naravi, kojem se on uvijek iznova vraa, dokazuje se i u tome da djeca svakog
naroda, premjetena od materina krila u bilo koji drugi narod svoju jezinu
mo/sposobnost razviju u jeziku toga (drugog) naroda.

Po Humboldtu nije mogue mehaniko uenje jezika. Kako njemaki razlikuje
aktivno uenje, to jest pouavanje (drugoga), koje se oznauje glagolom lehren, od
samostalnog uenja, koje se oznauje glagolom lernen, Humboldt zastupa tezu da se
jezik u neijoj dui/naravi (Gemt) moe samo p/r/obuditi. Ne radi se dakle o tome da
se djetetu u pamenje polau rijei, nego njegova jezina sposobnost
(Sprachvermgen) postupno raste s razvojem jezine moi (Sprachkraft).
Ovaj izraz Sprachkraft lako podsjea na Kantov izraz za mo suenja Urteilskraft.
Jo poneka crta Humboldtova pristupa jeziku, kao na primjer izvjesna antinominost
izmeu jezika i ovjeka (ovjek je samo po jeziku ovjek; da bi pak pronaao jezik
ve bi morao biti ovjek dosta slinu misao varira i Cl. Lvi Strauss), izmeu
univerzalnoga i parcijalnoga, izmeu pojedinca i (jezine) zajednice (samo pojedinac
govori, ali jezik nikad ne pripada pojedincu nego zajednici), izmeu aktivnoga/ivoga
(energetikog) i pasivnoga/mrtvoga (ergotikog) u jeziku i tsl. moe podsjeati na
Kantovo miljenje. Ipak, mislim da se nikako ne moe govoriti o jakom Kantovu
utjecaju na Humboldta, koji istiu Haym, Steinthal i Cassirer. Tonije reeno, moe se
govoriti o Kantovu utjecaju na Humboldta kad je rije o spoznaji uope, ali kada je
rije o funkciji jezika unutar stvarnosti duha, onda se Humboldtova misao odlikuje
izrazitom samosvojnou. On je uistinu mislio iz jezika, a takoer iz jezik, to jest iz
presudno vane injenice istovremenog dubinskog jedinstva svih jezika i veoma
raznolike realizacije jezika u nacionalnim kulturama.

Davno prije K. Bhlera i Ch. Morrisa Humboldt je naznaio i tri osnovne
funkcije/svrhe jezika:
- jezik posreduje razumijevanja (to iziskuje odreenost i jasnou)
- jezik daje izraz osjeajima i pobuuje osjeaje (to iziskuje snagu, njenost i
plastinost jezika)
- jezik potie nove misli i misaone sveze (to iziskuje duh koji u rijei utiskuje svoj
peat)
Na jednom drugom mjestu ove se svrhe naznauju lapidarnije: u jezik prelaze
potreba/nuda, nakana i svianje (isticanje A..), ali u neku im se ruku pridruuje (ili
je njihov izvor?) potreba drueljubivog priopavanja (gesellige Mittheilung). Iako
Humboldt u ovom nabrajanju prvo navodi potrebu, a tek na treem mjestu svianje,
mislim da se njegova filozofija jezika najbitnije razlikuje od one analitike,
anglosaksonske upravo po tome to u jeziku vie uoava radost nego nudu
komunikacije. Na jednome mjestu on ovjeka ak definira kao bitno pjevajue
stvorenje, koje ideje povezuje samo s tonovima.

Nadalje, davno prije Fregea Humboldt je uoio da jezina 'energija' stvara razliite
tvorbe s istim ciljem to cjelovitijeg spoznavanja svijeta i meuljudske komunikacije.
Frege je dodue dvojnosti smisla i znaenja/oznaivanja dao sustavno mjesto
'tehnikim' nazivima Sinn i Bedeutung, ali je ve Humboldt na primjerima
88
mnogostrukih naziva za isto bie (slona) u nekim daleko-istonim jezicima naznaio
istovremenu razliitost jezinih tvorbi i dubinsko jedinstvo jezika kao ovjekove
duevne moi.

Osobitost svakog jezika prosijava ponajvie iz njegovih pjesnikih djela gdje jezini
ustroj najmanje sputava duh. Ipak, po Humboldtovu miljenju individualnost jezika
najduevnije nastupa u filozofskom razgovoru. Pretpostavljam da se misli na
Platonove dijaloge, jer na prvome mjestu - filozofija Humboldtovih suvremenika
nija dijaloka, a drugo Humboldt vjerojatno s razlogom istie savrenost grkoga
jezika i visoke atike proze.

Usko vezana za energetiko poimanje jezika jest i Humboldtovo tematiziranje bitno
dijalokog obiljeja jezika. iva razmjena ideja i osjeaja jest takorei sredinja toka
jezika, ija se bit moe misliti kao jeka i odjek, nagovor i uzvratni govor. Jezik
izvorno nikad ne pripada jednome nego uvijek svima.

Za jezik je upravo presudno da u njemu dvojstvo ima vanije mjesto od bilo ega
drugog. Sav govor poiva na razgovoru; i kad se govori mnotvu onaj koji govori
naspram sebi stavlja kao jedinstvo one kojima se obraa. ak i u mislima ovjek
govori samo s drugim ili sa sobom kao drugim. Pa i za samo miljenje ovjek ezne
za nekim Ti koje e odgovarati jednomu Ja. Uope, izmeu jedne misaone moi
(Denkkraft) i druge misaone moi nema druge posrednice ni poveznice osim jezika!
Koliko je Humboldtu bitan motiv ovaj dijaloki izvor jezika vidi se i po tome to u
dva ponajznaajnija teksta o jeziku ( O dualu i O razliitosti ljudske jezine gradnje )
gotovo od rijei do rijei ponavljaju ove misli: Pratip svih jezika izraava zamjenica
razlikovanjem drugog lica od treeg. Ja i on su stvarni razliiti predmeti i s njima je
iscrpljeno sve, jer se oni drugim rijeima zovu ja i ne-ja. Ti je meutim onaj on to
stoji naspram JaTo je takoer jedno ne-ja, ali ne kao On u sferi svih bia nego u
jednoj drugoj, u sferi zajednikog djelovanja kroz (uzajamni) utjecaj.

U ovom kontekstu zanimljiva je i slijedea Humboldtova opaska: Sve dok se samo
logiki ralanjuje miljenje, a ne gramatiki (ralanjuje) govor, uope nema potrebe
za drugim licem

Svakako je za aljenje injenica to se o Humboldtovim plodnim razmatranjima
jezika nije razvio odgovarajui dijalog meu predstavnicima njemakog klasinog
idealizma. Pa ipak, moe se zapaziti da su Humboldtove spoznaje nalazile odreenog
odjeka u Hegelovim sudovima o jeziku. U Enciklopediji filozofskih znanosti uoljivo
je da tree izdanje sadri jedan sadrajan dodatak u kojemu se osjea uvaavanje
Humboldtova raspravljanja o dualu, ak se i izriito navodi Humboldtova rasprava
objavljena 1828!
Hegel oito nije, ili barem nije na vrijeme, uoavao doseg i dubinu problema odnosa
jezika i miljenja. I u Predgovoru drugom izdanju svoje Znanosti Logike, pisanom tek
nekoliko mjeseci prije svoje smrti on se tek nejasnim slutnjama dotie tog pitanja,
pitajui se to nam glede toga mogu rei usporedbe kineskoga i njemakog jezika
(oito se preutno misli na rezutate Humboldtovih usporednih razmatranja).

Znatan je utjecaj Humboldt izvrio i na niz filozofa kao i na brojne jezikoslovce.
Oit je na primjer njegov utjecaj na filozofa Karla Jaspersa, koji dri da
filozofiranje znai razvijati uvjete za mogunost univerzalne komunikacije. Na
89
tragu Humboldtove teze da je jezik bitno vie od pukog sredstva, Jaspers istie da
valja razlikovati jezik od znaka. To razlikovanje za sobom povlai i razlikovanje
filozofske od formalne logike. Formalna logika rabi jezik znakova, a filozofska logika
koristi puninu jezika rijei. Jezik je dakle po Jaspersu bitno 'nad-znakovan', a
komunikacija nije tek razmjena izriaja i priopenja nego je ontoloki povezana s
egzistencijom, koja je uvijek ko-egzistencija. U jeziku se oituje i razvija
mnogostrukost ljudske egzistencije.

Jaspers naglaava da jezinu mo moramo razlikovati od povijesno-pojedinanih
jezika a i od individualnoga govora. Pojedinani jezici upueni su na jezikoslovlje, a
individualni govor na psihologiju. Jezik pak u svojoj openitosti predstavlja
neistraivu zagonetku ljudskog bia (unerforschbares Rtsel des Menschseins).
Dubina problema jezika po Jaspersu se nazire u tomu to se on ne moe svoditi na
empirijski objektivitet: jezik je granica naeg horizonta, iz njega kao ni iz povijesti
nikako ne moemo izai. Zato jezik ne momemo ni de-finirati, ali mu moemo
temeljne fenomene karakterizirati opisom, s pomou znaenja. U tom kontekstu
Jaspersu je kljuni pojam Spaltung (rascjep, pukotina). Naime, sve dotle dok je 'ja'
jedno sa svijetom, ono ne moe doi do svijesti. Paradoksalno je da se jezik zbiva
nesvijesno i bez namjere, ali je ujedno uvjet temeljnog odnosa prema bitku i svijesti.
Tek po jeziku svijest dolazi do jasnoe. Pri tome je bitno uoiti da rascjep nije
razdvajanje. Drugi pojmovni par, koji Jaspers lui, teko je adekvatno prevesti na
hrvatski. To je razlikovanje Bezug Beziehung. Naime, rascjep zasniva Bezug,
upuenost, dok bi Beziehung kao odnos pretpostavljala razdvajanje.
Za Jaspersa je pitanje jezika bitan temelj za pitanje istine.

Za razliku od Jaspersa, Nietzsche, koji se kao i Jaspers takoer nadahnjuje
Humboldtovim uvidima u neiscrpnost jezika, u bitnoj metaforinosti jezika nalazi
iluzornost ovjekova fundamentalnog nagona prema istini. Nietzsche se pita:
poklapaju li se oznake i stvari? Je li jezik adekvatan izraz svih realiteta? Po njemu to
nije sluaj. Nietzsche tvrdi da rije nastaje kao odslikavanje jednog nervnog
podraaja u glasovima pa rijei nigdje ne dotiu apsolutnu istinu. Prema tome
nema drugog prilaza stvarima osim metafor, koje stvara praizvorna mo ljudske
fantazije, a ona zahvaa identitet u razlici. Nietzsche izvodi zakljuak da svaki
pojam nastaje poistovjeivanjem neega to nije istovjetno.

ovjek, kako kae Nietzsche, zaboravlja metaforino ishodite jezika pa prihvaa
drutvenu obvezu da bude 'zbiljan' (wahrhaft), to jest da rabi uobiajene metafore, to
drugim rijeima znai lagati grupno u jednom stilu obvezatnom za sve
Premda se i Jaspers i Nietzsche nadahnjuju Humboldtovim uvidom da je jezik mrea
analogija, Jaspers je zacijelo blii Humboldtovu duhu, jer po Humboldtu ovjek
unutar te mree ipak moe ouvati slobodu i spontanost, dok Nietzsche dri da je to
pauina pojmova, ija krutost individue ini zarobljenicima i gasi im stvaralaku
mo. Nietzsche praktiki jezik promatra jedino kao umjetnost pa aspekt iluzije
prevladava nad aspektom istine.

Ernst Cassirer jedan je od prvih filozofa 20. stoljea koji je jeziku posvetio veliku
pozornost. On jezik uz umjetnost, mit i religiju - uvrtava meu bitne 'simbolike
forme' (njegovo kapitalno djelo upravo nosi naslov Filozofija simbolikih forma).
Vano je njegovo inzistiranje na tome da je bitnije prouavanje jezine strukture nego
teoretiziranje o nastanku jezika. Takoer je vano upozorenje da je bilo neutemeljeno
90
oekivanje da e Darwinova teorija evolucije rijeiti pitanje nastanka i razvoja jezika.
Ve je Demokrit poetke jezika vidio u emotivnim reakcijama. Ako bi se bitnim
jezinim fenomenom smatrali uzvici time ne bismo nipoto objasnili razvoj
komunikacijske i propozicijske funkcije jezika. Uzvici su prema Cassireru zapravo
negacija jezika: njima se naime pribjegava kad ovjek ne zna ili nee govoriti.

Silnom erudicijom Cassirer prolazi kroz svu povijest razmatranja jezika, sve tamo od
Heraklita, Demokrita, Platona i sofista pa do svojih suvremenika, to jest glavnih
eksponenata strukturalne lingvistike Trubeckoja, Jespersena i Hjelmsleva.
Ipak je pri tom oito da najzrelije misli o jeziku nalazi kod Humboldta, premda ima
poneku kritiku opasku i na neke Humboldtove teze. Upitno mu je na primjer moe li
se fleksionalna forma smatrati superiornom u odnosu na druge, kao to je drao
Humboldt, prema kojemu je to die einzige gesetzmssige Form (jedina zakonita
forma). Priznaje mu meutim prvenstvo u zaokretu od isto 'genetikih' i 'genealokih'
interesa prema funkcionalnom pristupu i klasifikaciji jezika prema osnovnim
tipovima. Humboldt je naime, zahvaljujui bogatom materijalu koji je prikupio njegov
brat, prirodoslovac i istraiva Alexander, prvi dao analitike opise nekih uroenikih
amerikih jezika, a takoer i komparativnu gramatiku indoneziijskog i
melaneziijskog.

Cassirer se takoer hrabro usprotivio reduciranju jezika kakvo je u Logikoj sintaksi
jezika poduzimao tada ve veoma afirmirani Rudolf Carnap. Zauzeo se radije za
jezinu raznolikost, funkcionalnu i svaku drugu. Bez dubljeg uvida u narav jezika
drao je neadekvatnim i svako razumnijevanje ljudskog duha.
Zanimljivo je i Cassirerovo ukazivanje na sluajeve poput Helen Keller, gdje bitno
hendikepirana slijepa osoba zahvaljujui ovladavanju jezikom uspijeva postii
cjelovit duhovni razvoj.

Meu transcendentalnim misliocima Heidegger se na osebujan nain, uz znatne
oscilacije ali ipak uz postupno sve vee uvaavanje (iako zadrava distancu) takoer
ozbiljno bavi Humboldtovim doprinosom.
Ve u prvom zamanijem prilogu o jeziku iz 1950. (Die Sprache) prvi se odlomak
zakljuuje ovako: Kao govorei jest ovjek: ovjek. Wilhelm von Humboldt je to
rekao. No ostaje (nam) promisliti) to to znai: ovjek. Meutim, Heideggerovu
pristupu jeziku ipak emo posvetiti zaseban prilog.

Meu jezikoslovcima je odjek Humboldtovih intuicija bio znatno jai pa je
Humboldtov izriaj o 'udu jezika' W. Porzig svom djelu o problemima, metodama i
rezultatima jezikoslovlja dao naslov po toj sintagmi (Das Wunder der Sprache). A
Humboldtov je utjecaj na jezikoslovce dosezao i daleko izvan Njemake.
Zakljuno valja istaknuti i to da prava afirmacija Humboldtovih pogleda na jezik tek
predstoji. On je naime svoju bogatu zbirku jezinih materijala zajedno s vlastitim
rukopisima oporuno ostavio Pruskoj kraljevskoj knjinici u Berlinu kako bi bila
dostupna javnosti radi daljnjih istraiivanja. Naalost, uskoro nakon njegove smrti ti
su materijali podijeljeni i otili na razliite lokacije. Jo uvijek se mogu nai po
razliitim knjinicama bive Istone Njemake. Tako je jo uvijek u tijeku
objavljivanje njegovih spisa vezanih za jezikoslovlje (Schriften zur
Sprachwissenschaft), od kojih je tiskano tek nekoliko poetnih svezaka od planiranih
23!

91
Ameriki humboldtovci i teorija jezine relativnosti

Utjecaj i udio jezika u iskustvu, o kojemu je toliko govorio Humboldt, na
konkretnijim su primjerima amerikih (indijanskih) jezika vrlo bogato i zanimljivo
dokumentirali ve spominjani ameriki lingvisti Eduard Sapir i Benjamin Lee Whorf.
Kako je ovaj humboldtovski tih bio barem prije Chomskoga izrazito stran
bihevioristikoj tradiciji njih su pomalo s visoka nazivali mentalistima.
Sapir, kod kojega je Whorf inae po formaciji inenjer uio lingvistiku, iznosi
oito humboldtovsku misao da ljudska bia ne ive samo u objektivnom svijetu niti
samo u svijetu drutvene aktivnosti kako se ona redovito shvaa nego su uvelike
izrueni na milost pojedinom jeziku koji je postao izraajnim medijem njihova
drutva.
Ova je ideja ipak znatno vie zaokupljala Whorfa. On je moda potaknut i
dalekosenou Einsteinove teorije o fizikom svijetu primijenio na svijet jezika i
duha novo naelo relativnosti koje dri da svi promatrai nisu voeni istom fizikom
evidencijom do iste slike svemira, ukoliko nisu sline njihove jezine pozadine.
Ovo naelo, koje je Whorf nazivao i izriito linguistic relativity principle znai da
korisnike znaajno (markedly) razliitih gramatika njihove gramakike usmjeruju
prema razliitim tipovima opaanja i razliitim vrednovanjima slinih ina opaanja
pa oni stoga moraju stii do poneto razliitih vienja svijeta. Whorf ovaj utjecaj tako
jako naglaava da govori i o jezinoj prinudi. Po njegovoj teoriji misli neke osobe
kontroliraju neumoljivi strukturni zakoni (inexorable laws of pattern) kojih osoba nije
svjesna. Meutim te se strukture pokazuju poreenjem i kontrastiranjem s drugim
jezicima, osobito s jezicima razliite jezine obitelji. Poredbeni studij jezika, dri
Whorf, proiruje na horizont. Vie neemo gledati na nekoliko indoeuropskih
narjeja kao na vrhunac evolucije ljudskog duha/uma (mind) nego tek kao na jedno
zvijee u galaksiji.
Za ilustraciju utjecaja jezika na vienje svijeta moe se navesti opaanje boja. Navaho
Indijanci za nau crnu boju imaju dva razliita naziva kako bi razlikovali crnost noi
od crnosti ugljena. Nasuprot tome za dvije boje (po naoj klasifikaciji) ima jednu te
istu rije.
Ovi dalekoseni zakljuci o utjecaju jezika na vienje svijeta naile su naravno na
kritiku i odbacivanje od strane nominalistikih i bihevioristikih teoretiara. Tako
Max Black istie da dotini Indijanci imaju iste pojmovne mogunosti percepcijskog
razluivanja boja; razlika u jezinim oznaka nastaje ne zato to oni ne bi bili u stanju
opaati razliku izmeu plave i zelene boje nego zato to su jednostavne njihove
jezine mogunosti. Tonije, Black precizira da se ne radi o razlici u opaanju, koja bi
potjecala od jezinog utjecaja na opaanje nego o razlici u klasifikaciji boja. odnosno
njihovih naziva.

Moda Whorf i pretjeruje u tezi da jezik nad nama nesvjesno vri prinudu (u svakom
sluaju Humboldt vie istie slobodu jezinog ina), ali distinkcija M. Blacka ne daje
potpun odgovor. Ne radi se naime samo o pitanju optike i percepcije nego o pitanju
pertinentnosti odreenoga razlikovanja. Bitno je to to njima razlika plavo/zeleno nije
pertinentna pa je ne markiraju u svom nazivlju za boje dok je to u naoj kulturi i
svim naim indoeuropskim jezicima itekako vano.
Kao i Humboldt i Whorf rauna na dvosmjerno djelovanje jezika na vienje svijeta ali
i djelovanje svijeta kao konkretnog okruenja na jezik odreene narodne zajednice.
Nootka Indijanci na sjeverozapadu SAD imaju npr. obilje rijei za morske ivotinje
dok kontinentalna plemena imaju detaljno razraeno nazivlje za razne jestive biljke s
92
bobicama. Paiute Indijanci ive u ravniarskom predjelu pa radi uspjene orijentacije
imaju osobito precizno nazivlje za topografske pojedinosti.
Mi smo skloni apsolutizirati jezine kategorije: imamo imenice, pridjeve, glagole itd.
Whorf upozorava na to da Hopi Indijanci nemaju imenica za grom, oblak, plamen,
meteor i sl. nego za te fenomene rabe glagole.
I pojam vremena znaajno se drugaije izraava u Hopi jeziku. Oni nemaju prezenta,
perfekta ni futura nego imaju oblike za iskazivanje ostvarenja, elje, nakane i slino.
U biti Whorf vidi kod naroda Hopi drugaiju metafiziku od nae, indoeuropske. Tu
nam je ve teko pratiti Whorfovu argumentaciju jer bez poznavanja dotinog jezika
ne moemo vidjeti u kojoj je mjeri Whorf pouzdan interpret te navodno drugaije
metafizike. Pogotovo nam je teko slijediti Whorfovo umovanje kad on kae da jezik
Nootka Indijanaca ne poznaje strukturu subjekt-predikat. Da bismo imali pouzdan
uvid u taj problem morali bismo imati kompetentno poznavanje njihove gramatike.
Jedna je naime stvar ima li eventualnih preklapanja izmeu subjektnog dijela reenice
i predikatnog dijela a sasvim druga stvar potpuno nepostojanje tih kategorija. S
obzirom na to da subjekt kazuje o kome ili o emu se govori, a predikat to se o
nekome ili neemu govori teko je zamisliti da neki jezik ne lui ta dva elementa.
Zato na ovoj toki moemo zakljuiti razmatranje Whorfove teorije s dojmom da ona
ima iznimno zanimljivih sastavnica, ali i nekih s kojima je se teko sloiti i koje bi
valjalo produbljenije razmotriti uz pretpostavku pouzdanog znanja o konkretnim
jezicima iz kojih on crpi svoje argumente.

Ovo to smo dosad izloili o teoriji jezine relativnosti spada u filozofske spekulacije,
pa nije udno to se autori svrstavaju u pristae i protivnike spomenute teorije.
Meutim kognitivna je lingvistika potakla i svestrana istraivanja ovih pitanja, koja su
ukljuila i eksperimentalnu sastavnicu. Rezultati tih istraivanja ve se mogu nai i na
internetskim stranicama. Veoma uvjerljiv je na primjer lanak Lere Boroditsky,
profesorice na sveuilitu Stanford u Kalifiorniji How Does Our Language Shape the
Way We Think? (Kako na jezik oblikuje nain naega miljenja?), koji se moe itati
na internetu (pa i ispisati!), a koji veoma bogato ilustrira argumente pristaa teorije
jezine relativnosti.
S druge strane u istom kontekstu veoma je opominjui lanak Dietera Wunderlicha
(profesora na sveuilitu Heinrich-Heine u Dsseldorfu) Was verlieren wir, wenn
Sprachen sterben? (to gubimo kad jezici umiru?), koji takoer na internetu moemo
itati (ja ga nisam mogao ispisati, ali okretni mladi ljudi vjerojatno i to umiju).
Gotovo je stravina tabela koju on donosi u tom lanku:

Prije 10.000 godina Danas Kroz 100 godina
6 milijuna ljudi govorilo je
3000 razliitih jezika
6 milijuna ljudi govori
6000 razliitih jezika
12 milijuna ljudi govorit
e 600 razliitih jezika

20% jezika gotovo je izumrlo govori ih 5 do 20 odraslih! Daljnjih 20% upravo
izumire djeca ih vie ne ue, a oko 50% jezika je ugroeno zbog malobrojnosti onih
koji ih govore.
Neki kau da nam i ne treba tako mnogo jezika, s manje jezika jednostavnija je
globalna komunikacija. Wunderlich, u duhu Humboldta i Whorfa, s pravom
upozorava da nema primitivnih (to jest nevrijednih) jezika: ako npr. indijanski jezik
Cayuga za 'konja' kae ono to vue brvna, to je strukturirano analogno njemakoj
imenici Korkenzieher (vadiep), to jest ono to izvlai epove. Ali potomci narodne
skupine iji jezik nestaje gube kulturu svojih predaka, a ovjeanstvo gubi dio
93
kulturne raznolikosti. Nadalje, ljudi gube poticaje za razvoj jezika gubitkom kontrasta
s drugim jezicima. Jezikoslovci gube uvid u jezinu raznolikost, a ovjeanstvo gubi
podatke za rekonstrukciju vlastite povijesti. Moemo se meutim upitati (sad bez
Wunderlicha) i o dubljim, pozadinskim razlozima ovog zbivanja. To nestajanje
rezultat je pohlepe kapitalistikog nerazumnog iskoritavanja prirodnih bogatstava,
koje dovodi i do gubitka bioloke raznolikosti, emu danas jedva moemo naslutiti
krajnje posljedice!

Pa ipak, koliko god bili dojmljivi ovi znanstveni rezultati profesorice Boroditsky i
profesora Wunderlicha, kao i rezultati Lakoffa i Johnsona na osnovi kognitivne
lingvistike, ja (barem zasad!) vie snage nalazim u genijalnim Humboldtovim
uvidima, temeljenim na neposrednom susretanju s brojnim raznorodnim jezicima, ali
prije svega u susretu vlastita genijalnog duha s duhom brojnih naroda, nego u
laboratorijskom susretanju monih kompjutora s neuronima


B. HEIDEGGEROVO TRANSCENDENTALNO MILJENJE JEZIKA

Ne samo anglo-saksonski pregledi filozofije jezika nego ak i njemaki autor Franz
von Kutschera potpuno zaobilazi Heideggerovo bavljenje jezikom. Meni se ini da je,
uza sve zaista ogromne - tekoe interpretacije Heideggerova miljenja neopravdano
potpuno izostaviti Heideggera iz ovih razmatranja. Dodue, neko opravdanje za takvo
izostavljanje daje sam Heidegger brojnim teko dokuivim izriajima.

S obzirom da pojam transcendentalnosti kao jedan od kljunih filozof(ij)skih pojmova
treba objasniti drugdje, zadovoljimo se ovdje tek time da se on ponajvie vee zu
Kantovu kritiku tradicionalne metafizike, ali i za Fichteovu kritiku Kantova dualizma,
a zatim i za Hegelovu kritiku nepovijesnosti Fichteova miljenja. Konano i
Heidegger daje nov sadraj pojmu time to transcendenciju poima kao Ereignis
(zbivanje, zgodu s tim to moramo imati na umu da ta njemaka rije sadri i
prizvuk vlastitosti eigen znai vlastit).

Heidegger nije volio pisati traktate pa tako nije izgradio ni filozofiju jezika u smislu
filozofske discipline. Meutim, on je jo od mladenakih dana bio zaokupljen
pitanjem jezika. U veoma opirnom i sugestivnom razgovoru s japanskim profesorom
Tezukom on to izriito naglaava: njegova habilitacijska disertacija iz 1915. bila je
posveena Duns kotovu uenju o kategorijama i znaenju (tada jo nije bilo poznato
da se rad temelji na djelu Tome iz Erfurta, kotova uenika), a ve je u gimnaziji
dobio raspravu Franza Brentana, Husserlova uitelja, o vieznanosti bia prema
Aristotelu kao dar od dr. Conrada Grbera, svoga duhovnog voe, koji je 1945. kao
nadbiskup u Freiburgu Heideggera, kao biveg lana nacional-socijalistike partije,
nastojao zatititi od progona. Podsjeajui japanskog gosta na te rane susrete s
pitanjima jezika Heidegger je kao znakovit naveo Hldrelinov stih iz ode (himne)
Rajni: Wie du anfiengst, wirst du bleiben Kako zapone takav e ostati.
U svom prvom velikom djelu Bitak i vrijeme, jedan od 83 paragrafa, onaj 34.
naslovljen naslovljen je s Tubitak (Dasein) i govor. Jezik. Izdvojit emo samo
nekoliko misli. Govor je egzistencijalno-ontoloki temelj jezika Govor je
artikulacija razumljivosti. Govornom izricanju kao mogunosti pripadaju sluanje i
utnja Priopavanje nikada nije nekakvo prenoenje doivljaja, npr. mnijenja i
elja, iz nutrine jednog subjekta u nutrinu drugoga. Su-tubitak je bitno ve otvoren
94
Heidegger se ve ovdje oito opire izdvajanju jezika u zaseban predmet filozofiranja:
Pokuaji da se obuhvati bit jezika uvijek su se orijentirali nekim pojedinim od ovih
momenata te jezik poimali voeni idejom izraza, simbolike forme(Cassirerov
pristup, a s Cassirerom koji je upravo na veliko iznenaenje javnosti postao prvim
idovskim rektorom jednoga njemakog svuilita Heidegger je 1929. u Davosu imao
uveni razgovor polemikog toma) priopenja kao iskaza, obznanjivanja doivljaja ili
oblikovanja ivota. Za dostatnu definiciju jezika ne bi se meutim nita dobilo, ako bi
se ove razliite odrednice sinkretistiki spojile. Odluujuim ostaje prethodno izraditi
ontoloko-egzistencijalnu cjelinu strukture govora na temelju analitike tubitka

Sluanje je konstitutivno za govor Tubitak uje jer razumije Jo izvornije jest
oslukivanje (Horchen)... Govor(enje) i sluanje temelje se u razumijevanju

Isti egzistencijalni temelj ima jedna druga bitna mogunost govora, utnja. Tko u
razgovoru (za)uti moe istinskije dati razumjeti to jest izgraditi razumijevanje nego
onaj kojemu ne ponestaje rijei utnja meutim ne znai nijemost ovjek je kod
Grka poiman kao zoon logon ehon.

U ovoj fazi Heidegger daje prednost Husserlovu pristupu znaenju pred
Humboldtovim. Valja meutim imati u vidu da se ovdje jeziku tek naznauje
ontoloko mjesto unutar ustroja tubitkova (ljudskog) bitka, u smislu priprave
jedne analize koja je imala uslijediti (ali Heidegger je odustao od dovrenja
ambiciozno zacrtanog projekta ovoga djela). Tako je jednom od zakljunih misli ovog
paragrafa ostala husserlovski obojena: Filozofsko istraivanje morat e se odrei
filozofije jezika, da bi se raspitalo o samim stvarima i morat e sebe dovesti u
status jedne pojmovno razjanjene problematike.

Husserlovska je crta u ovom djelu i jezgrovito izlaganje znaenja logosa: tomu je
posveen drugi dio 7. Pojam logosa kod Platona i Aristotela iskazuje izrazitu
vieznanost on je um i sud i pojam i definicija i razlog i odnos. Kako Heidegger
ovdje logos razmatra prvenstveno kao sastavnicu fenomeno-logije, on kao temeljnu
istie funkciju govora koji otkriva, ini vidljivim. Zato Heidegger naglaava da se
fenomenologija od ranije filozofije ne razlikuje predmetom kojim bi se bavila vie
nego nekim drugim nego pristupom, metodom.
No iako je Bitak i vrijeme djelo posveeno Husserlu i objavljeno unutar asopisa koji
je Husserl izdavao, Heidegger je ve tu bio zacrtao veoma dug put analitike tubitka
pa u ve spomenutom razgovoru s japanskim gostom priznaje da je moda glavna
pogreka tog djela to se njime odvaio predaleko.
Ipak ostaje istinitim da, unato zaokretima (od skolastike k fenomenologiji pa od
fenomenologije prema hermeneutici) Heidegger ostaje zaokupljen jezikom. I
viekratna kasnija predavanja o jeziku imaju kao sastavnice arolikog pletera motive
sadrane u Bitku i vremenu (osobito motive utnje, sluanja i autentinosti).

Krupan zaokret zbio se ne samo organskim razvojem njegova miljenja nego i
usudbeno. Prieljkujui dubinski preporodne plodove od nacional-socijalistikog
prevratnikog pokreta Heidegger je ak postao lanom partije te je nakon Hitlerova
osvajanja vlasti 1933. postao rektorom sveuilita u Freiburgu. Na funkciji je ostao
tek jednu godinu, koja je bila dostatna da se otrijezni i uvidi da je i nacional-
socijalizam tek jedan rukavac neumoljivog tehniziranja modernog svijeta. Stoga je
1945. morao platiti visoku cijenu za svoje ulanjenje u partiju, pa mu se puno puta i s
95
raznih strana predbacivao ak i antisemitizam. U tom pogledu radi se dijelom o
nesporazumima, dijelo o objedama. Zbog nesporazuma ga je njegov nekadanji
prijatelj Karl Jaspers tada sudio preotro. Njemu je ve pri jednom susretu s
Heideggerom te sudbonosne 1933. zapela rije u grlu. Htio je upozoriti Heideggera na
kobnost nacional-socijalizma usporedbom s godinom 1914. kad je takoer masovna
opijenost Nijemce odvela u tragediju. Ali, videi kako je i Heidegger time opijen
jednostavno je zanijemio. Zatim je 1936. i posve prekinuto njihovo dopisivanje, a
Jaspers je to pripisao injenici to je njegova supruga bila idovka. Nadalje, Jaspers
nije znao da je jedna druga idovka, Hannah Arendt postala njegovom studenticom
tek nakon to je bila Heideggerova muza Bitka i vremena (i ljubavnica), a u
Heidelberg ju je k Jaspersu uputio upravo Heidegger, jer se nije mogao odrei svoje
supruge (koja dodue jest bila antisemitski nastrojena). Jaspersu takoer nije bilo
poznato da je i sam Heidegger nacional-socijalistikim zanesenjacima uskoro postao
sumnjiv te da je vlastito miljenje morao sve vie ifrirati. Iako je nacional-
socijalistiku revoluciju drao nunom i obeavajuom, postupno se nastojao sve vie
odmicati od politike. Upravo 1936. (kad je prekinuto dopisivanje Jaspers
Heidegger) u predavanju o Schellingu znakovito e rei: Na svjetlo dana uskoro je
imala doi duboka neistinitost one rijei koju je Napoleon u Erfurtu rekao Goetheu:
Politika je sudbina. Ne, Duh je Sudbina i Sudbina je Duh. A bit Duha jest Sloboda (u
njemakom se sve imenice piu velikim slovom, a ja sam i ovdje zadrao velika slova,
jer mi se ini da je Heidegger ovim veoma emfatino elio suprotstaviti duh i
politiku!)

***

Kasni(ji) Heidegger sada kudikamo zaokupljeniji jezikom - odbija svaki govor o
jeziku koji bi jezik inio predmetom. No time nije reeno da je pitanje jezika
drugorazredno po vanosti. Naprotiv! Heidegger je se jezikom bavio intenzivno, ali
transcendentalo miljenje i jest ne-predmetno (to je posve razliito od bez-
predmetnosti) jer jezik ne moemo za-ob-ii da bismo ga gledali izvana (jezik je,
reeno njemaki: unhintergehbar). Stoga je Heidegger s njim u svezi ostavio puno
tamnih ali i puno fascinantnih izriaja te toliko odluujue utjecao na velik broj
mislilaca da mi se ini uputnim pa i ne-zaobilaznim posvetiti i njemu jedan naslov u
ovom letiminom pregledu problematike jezika.

Danilo Pejovi, svakako jedan od naih malobrojnih autora koji mogu neto suvislo
rei o Heideggerovu miljenju, s pravom ukazuje na to da se tu mijenjalo
razumijejvanje velike teme govora (potcrtao A.. uz pripomenu da drim sretnijim
termin jezik od termina govora, iako su oba termina potrebna za cjelovitije izlaganje
Heideggerova bavljenja jezikom) i da se tako u skladu sa samom stvari postupno
promijenio i njegov vlastiti jezik filozofije od znanstvenog diskursa do Kaze bitka.
Najvei je napor govora naime da istinski progovori sam o sebi!
Oito je, kako kae Pejovi, Heidegger silno promijenio pristup temi jezika i govora
od razdoblja egzistencijalne ontologije (Bitak i vrijeme) do predavanja o istoj temi
krajem pedesetih i tijekom ezdesetih godina 20. stoljea. Bitak i vrijeme iziskuje od
itatelja ogroman napor, ali barem moe puno pomoi produbljeno studiranje
Husserla i upoznavanje s fenomenolokom metodom. Paragraf o jeziku ima ak i
relativno itkih dijelova. Na primjer: Govor jest artikulacija razumljivosti. Otuda on
lei ve u temelju izlaganja i iskaza. Ono to se u izlaganju, dakle izvornije ve u
govoru, moe artikulirati, nazvali smo smislom (Heideggerov prevoditelj H. arini
96
ovdje ima smisao, mislim da je bolje smislom- A..) Ono to je ralanjeno u
govoreoj artikulaciji kao takvo, nazivamo cjelina znaenja Ne bih rekao da taj
tekst puno kazuje, ali se dade razumjeti. Moda bi bolji prijevod omoguio i vie
kazivanja: dovoljno je poi par reenica od upravo citiranog mjesta da se naie na
izrazito loe prevedenu reenicu: Ako je govor, ta artikulacija razumljivosti Tu,
iskonski egzistencijal dokuenosti, nju pak primarno konstituira bitak-u-svijetu, onda
mora i govor bitno imati jednu specifino svjetovnu crtu bitka. Da je u sintagmu
artikulacija razumljivosti Tu uvrteno barem onoga/Tu/ (kao elementa tubitka, tj.
ovjekova bitka) jer u izvorniku stoji des Da, to upuuje na Heideggerovu kljunu
temu, to jest Dasein, i da je Erschlossenheit prevedena s otvorenost/otkritost
umjesto dokuenost tekst bi kazivao ve znatno vie No, Heidegger je doista
jedva prevodiv. Mislim da nema puno smisla baviti se Heideggerom bez temeljita
poznavanja njemakog jezika, iako Heidegger i vlastiti njemaki jezik nemilosrdno
'mui', gotovo rastee na 'Prokrustovoj postelji'.

U osvrtima na Humboldtov pristup jeziku Heidegger pokazuje znatan razvoj.
Zauuje na primjer kad Heidegger pri kraju spomenutoga paragrafa u Bitku i
vremenu tek nekako usputno spominje Humboldta: Jednako je malo dovoljno,
recimo, preuzimanje filozofskog horizonta unutar kojega je jezik postavio kao
problem W. v. Humboldt. Uenje o znaenju ukorijenjeno je u ontologiji tubitka.
Njegovo uspijevanje i propadanje ovisi o njezinoj sudbini. Meutim, u jednom od
posljednjih predavanja koja je Heidegger pedesetih godina posvetio jeziku sud o
Humboldtu puno je afirmativniji. U predavanju znakovita naslova 'Put k jeziku' (Der
Weg zur Sprache), koji zavrava upravo s dva opirna citata, Heidegger kae da se
njegovim duboko tamnim pogledima u bitstvovanje jezika ne smijemo prestati
diviti.

S obzirom na jo daleko manju itljivost kasnijeg Heideggera koji i ne pokuava
davati odgovore nego samo dubiti dno i razlagati razloge (Grund u njemakom
znai jednako dno i razlog) i voditi itatelja umskom stazom (Holzweg sada prevode
izrazom 'staza u dubinu', no to je ustvari put probijan kroz umu bez odredita, kojim
se naie na poneki proplanak Lichtung, to znai istinu u koju moe prodrijeti
svjetlo Licht, ali koja ne nastaje na osnovi svjetla nego tek omoguuje igru
istovremenog otkrivanja i skrivanja). Lichtung je ustvari nov naziv za ono to je u
Bitku i vremenu predstavljala Erschlossenheit 'otkritost', samo to je otkritost bila
plod i rezultat bitne situacije tubitka i fenomenolokog gledanja na jezik kao jedan od
bitnih 'egzistencijala' ovjekova 'bitka-u-svijetu', dok se Lichtung tek kao neka sretna
mogunost i zgoda Er-eignis gotovo bismo religioznim govorom (koji Heidegger -
moda i iz potovanja prema mistici izbjegava) rekli, kao milost zbude/obistini (Er-
eignis naime upuuje i na to da nije rezultat naega hotiminog, planskog nastojanja,
ali i na to da jest neto istinsko, autentino, vlastito eigen znai vlastit!).

Poslije ostavke na rektorsku dunost Heidegger se okree (ovo se razdoblje oznauje
kao Kehre zaokret: ne znam postoji li i etimoloka veza s izrekom okolo kere pa na
mala vrata!) razlaganju i izlaganju jezika pjesnika, ponajprije Hlderlina. Iako nisu
isto, jezik pjesnika i jezik mislilaca veoma su bliski. Heidegger osim Hlderlina
intepretira i niz drugih ali uvijek onih misaonih pjesnika (Rilkea, Trakla i
Georgea), dok na primjer Goethe, koji je najomiljeniji njemaki pjesnik, nije mogao
zaokupiti Heideggera (iako je u svojim sedamdesetim godinama znatno modificirao
raniji uglavnom negativan sud o Goetheu). Moda upravo zato to je Goethe pjesnik
97
vedrine i svojevrsne 'lakoe' (upravo se hvalio time da on nikad nije mislio o
miljenju), a Heideggera je sve vie zaokupljao bezdan, kao i Hamanna krajem 18.
stoljea, koji je ekao anela Apokalipse s kljuem za bezdan jezika.

U nekoliko predavanja koja vie ili manje izriito tematiziraju jezik javlja se u
razliitim kontekstima i s blagim variranjem opetovano slika etvorstva (doslovno
etverokuta ili kvadrata, no kod Heideggera das einige Geviert koje Josip Brki
prevodi kao sjedinjeno etvero oito treba izrei vie od geometrijskog lika, neto
temeljno ontoloko) zemlje i neba, boanskoga i smrtnika. Zanimljivo je da
Heidegger, iako se u vie tekstova vraa ovoj figuri, koliko ja vidim ne naznauje da
upravo kod Platona, kojega Heidegger esto optuuje da je prvi, paralelno sa
sofistima, tehnizirao filozofsko miljenje, u dijalogu Gorgija (507e-508a) Sokrat,
raspravljajui o dobroj dui, to jest moralnoj dobroti, govori o tom istom etvorstvu
neba i zemlje, bogova i smrtnika. Mislim da nije na odmet to klasino mjesto navesti
cjelovito: Mudri pak kau, o Kalikle, da i nebo i zemlju i bogove i ljude na okupu
dre zajednitvo, prijateljstvo i skladnost i razboritost i pravednost, a sve se to stoga
zove kozmosom (tj. ureenim svijetom ili svjetskim poretkom), dragi prijatelju, a ne
neredom ni razuzdanou. Ponajopirnija artikulacija ovoga etvorstva susree se u
Heideggerovu predavanju iz 1950. o Stvari. Naalost, upravo u ovom kljunom
pasau Heideggerov tekst sadri praktiki nerjeivu jezinu igru. U paru s imenicom
stvar (njemaki Ding) nastupa naime glagol (dingen) izveden iz iste imenice. Nije
mi pri ruci njemaki izvornik ovog predavanja, ali s razlogom slutim da Heidegger
glagol upravo tako glasi. Naime predavanje iz iste godine (Die Sprache Jezik) u
istovjetnom kontekstu sadri izriaj das im Dingen der Dinge verweilte einige
Geviert von Himmel und Erde, Sterblichen und Gttlichen. Glagol 'dingen' ima dva
znaenja: staro, koje oito jedino moe ovdje donekle funkcionirati, jest parniiti se -
ili pogaati na sudu, biti u prijeporu. Prevoditelj Josip Brki odluuje se za kovanicu
vjetovati, to dodue ima vezu s imenicom odvjetnik (u dubrovakoj tradiciji
odvjetnik se zvao parac, po glagolu preti (se)): gotovo uvijek Brki taj glagol pie u
navodnim znakovima. Fascinantnost ove slike etvorstva na nesreu blijedi u takvu
prijevodu, jer se malo tko moe domisliti toj vezi, a pogotovo nam nedostaje
korijenska veza stvari i vjetovanja. Moda je bilo bolje odluiti se za takoer
donekle udaljeni pojmovni par 'parnica / parniiti (preti) se', ostajati u prijeporu. Bez
eventualnoga glosiranja koje bi naznailo da je i na sudu neki put rije o pravnoj
stvari itatelj biva ostavljen 'u zraku'. Evo kako to zvui u Brkievu prijevodu:
Blizina vlada u blienju kao vjetovanje stvari.
Vjetujui, zadrava stvar to sjedinjeno etvero, zemlju i nebo, boansko i smrtnike, u
ujednosti njihova iz sebe ujedinjena etvorstva.
Zemlja je ono gradei nosivo, ono hranei oplodivo, njegujui vodu i stijenje,
rastinje i ivotinje

Nebo je tijek sunca, put mjeseca, sjaj zvijezda, doba godine, osvit i suton dana, tama
i svjetlo noi, lijepo i kiovito prohladno vrijeme, oblaci to lebde i plavetna dubina
etera

Boansko su znakoviti vjesnici boanstva. Iz njegova skrivena vladanja pojavljuje se
Bog u svojoj biti, koja mu uskrauje svaku poredbu s prisutnim

Smrtnici su ljudi (isticanja A..). Oni se zovu smrtnicima zato to mogu umirati.
Umirati znai: moi imati smrt kao smrt. Samo ovjek umire. ivotinja ugiba. Ona
98
nema smrt kao smrt ni pred sobom ni za sobom. Smrt je krinja Nita (Heidegger
1996, s. 211)
Namjerno sam naveo znatno opirniji citat da bi se iz ovog zbog nemogunosti
potpunoga prijevoda neizbjeno oslabljenog teksta ipak naslutilo blizinu ovoga
etvorstva.

Ipak jo jedan, ovaj put vrlo kratki citat:
Tu zrcalnu igru ujednosti neba i zemlje, boanskoga i smrtnika, koja se stjee,
imenujemo svijetom. Svijet bivstvuje svjetujui. Uzgred podsjeam na Herderov
izriaj da pjesnik naciji daje svijet za gledanje (Sva isticanja: A..)

Ovo je jo jedna osobitost kasnog Heideggera: stvar vjetuje, svijet svjetuje,
jezik/govor govori i slino. Dakako da to nije banalnost (dapae francuski filozof
Emanuel Levinas upravo u ovom Heideggerovu osebujnom sueljavanju imenica i
glagola vidi jedan od njegovih najdragocjenijih doprinosa miljenju) nego srastanje i
zagrljaj imenica i glagola kao neka naznaka da misao ne moe nai dostatno bogat
jezik, to je rjeito izrekao Gadamer (istina je, tom misli se Heideggerovu -
miljenju nedostaje jezik).

Drugi Heideggerov omiljeni postupak jest 'premetanje' subjekta i predikata. Na prvi je
pogled paradoksalan, ali zacijelo i dojmljiv njegov izriaj o biti istine. Bit jezika: jezik
biti.

Izriitije Heidegger nastoji tematizirati jezik u predavanju s naslovom Jezik i u nizu
od tri predavanja pod naslovom Bit jezika. (Oba objavljena u hrvatskom prijevodu, u
knjizi Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb 1996 skraeno Heidegger
1996).
Heidegger oito izbjegava objektni pristup jeziku. Oba puta on u sredite stavlja
jednu pjesmu. U prvom sluaju radi se o pjesmi Georga Trakla Zimska veer.
Prireiva je pjesmu donio i u izvorniku i u prijevodu, to je dobra odluka jer
pokazuje kako ni dobar pjesnik (Gustav Krklec) nije mogao prenijeti puninu izvornika
(dakako da bi bilo jo bolje da je to prireiva inio i s nizom drugih pjesama, koje su
donesene samo u hrvatskom prijevodu). S druge strane to opravdava jedan od rijetko
rjeitih Heideggerovih ulomaka:
Kako bitstvuje jezik kao jezik? Odgovaramo: Jezik govori. No kada se ta misao
razvija, rjeitost najednom biva manja. Je li to namjerno kazujue nekazivanje
kojemu on takoer povremeno izriito pribjegava? Ili je jednostavno odjea jezika
pretijesna za tijelo misli? Donekle u pomo dolazi i pomak naglaska:
Jezik govori. To istodobno i u prvom redu znai: Jezik govori. Jezik? A ne ovjek?
Ne porie se dakako to da i ovjek govori, no Heidegger daje prednost govoru samog
jezika. Ovdje je to govor pjesnike rijei. Doista, Heidegger i ovdje i na puno drugih
mjesta istie blizinu, ali i razliitost pjevanja i miljenja. Meutim, to kazujue
nekazivanje, moj je dojam, ima vie nekazivanja. Barem u prijevodu. Ali ni izvornik
ne daje puno svjetla:
Stvari su stvari vjetujui- Vjetujui, one uobliuju svijet.
(u izvorniku: Dingend sind die Dinge Dinge. Dingend gebrden sie Welt. (Usput,
gebrden nije uobiajen u prijelaznom obliku, a u povratnom obliku opet znai
ponaati se upadno, ludo moda je bolje u slobodnijem prijevodu rei da stvari
vjetujui to jest parbenim poslovanjem - utiskuju crte u lice svijeta, jer mi se ini
99
vjerojatnim da je Heidegger htio upravo u svom ve isticanom stilu pridodati inae u
korpusu njemakoga nepostojei glagol imenici Gebrde).

Najtemeljitije hrvanje s jezikom koliko je meni poznato - Heidegger je poduzeo u
nizu od tri predavanja odrana na Sveuilitu u Freiburgu u akademskoj godini
1957/58. Uporine toke opet su izriaji njemu omiljenih pjesnika, a zagonetni se
dvostih iz pjesme Stefana Georgea

So lernt ich traurig den verzicht:
Kein ding sei wo das wort gebricht.
U prijevodu J. Brkia: Tako sam se s tugom nauio odrei:
Da nema stvari gdje nema rijei.

vraa opet i opet u Heideggerovu ustrajnom oekivanju da doivimo iskustvo s
jezikom. Iskustvo njemu znai sudbinski dubok doivljaj koji nas na neki naiin
preobraava. Ono nam se neki put posrei ili zbude, ali ono nije rezultat naega truda i
nastojanja. Naslov odabrane pjesme jest nadasve znakovit: Rije (Das Wort), a
navedeni stihovi su zakljuni stihovi. Oekivanje iskustva s jezikom, kojemu slui
viekratno ponavljanje zakljunih stihova produbljuje nae pozorno sluanje.
Pjesnikovo iskustvo jezika pouava nas da bitak svega to jest stanuje u rijei. To
onda Heideggera utvruje u stavu: Jezik je kua bitka.

Hlderlinu je Heidegger posvetio vie dosta opirnih tekstova, ali i ve spomenuto
predavanje o jeziku kao i ova tri predavanja proarana Georgeovom pjesmom Rije na
osobit su nain povezana s Hlderlinom. Naime, predavanje o jeziku iz 1950.
komemoriralo je Maxa Kommerella, a upravo je uz njega i uz Georgea vezano
'oivljavanje' Hlderlinova pjesnitva u njemakoj kulturi. Pa iako su ovdje
Georgeovi stihovi prevladavajui, moda je vrhunac iskustva s jezikom ipak vezan za
Hlderlinov izriaj iz V. kitice himne Germanija:

I potajice, jer snivala si, ostavih
O podne ti rastajui se prijateljski znamen,
Cvijet ustiju

Da ne bi bilo dvojbe Heidegger odmah kae: Jezik je cvijet ustiju. U njemu cvjeta
zemlja nasuprot cvatu neba. (Umjesto 'nasuprot' ja bih radije rekao 'suelice'. Usput
napominjem da su predavanja o Hlderlinovim 'himnama' Germanija i Rajna u
prijevodu moga mlaeg kolege Ivana Bubala s pogovorom Otta Pggelera objavljena
u izdanju Demetre, Zagreb 2002. Bubalov je prijevod malo drugaiji, a odstupa i od
nekih ve ustaljenih terminolokih rjeenja tako za Dasein umjesto 'tubitak' rabi
'opstanak', za Lichtung rabi 'istinu')

Time se po tko zna koji put okreemo onom 'kvadratu' u kojem odjekuje Sokratova
rije iz Gorgije, sada upravo mitski sveano karakteriziran : Jezik kao kaza
svjetoetvorstva
Kaza daje to jest u osvijetljenu slobodu i istodobno skriveno njegovoj
miljivosti.
Ono bezglasno zovue sabiranje, kao koje kaza opuje svjetoodnos, imenujemo mi
zvon tiine. To je Jezik biti. Opuivanje je prijevod jo jednoga Heideggerova
osebujnog izraza: Bewgung. Uzalud emo taj izraz traiti u rjenicima. Bewegung
100
bez prijeglasa na 'e' znai (po)kretanje, ali ovdje se tvori glagolska imenica iz imenice
Weg - put. Put nam omoguuje stjecita i rastjecita i upravo to Heideggeru daje
prigodu da nam obznani:

Jest se stjee, gdje rije rastjee.

Rastei znai ovdje: artikulirana rije vraa se natrag u bezglasje u zvon tiine
To rastjecanje rijei pravi je korak natrag na put miljenja

Biva oitim da jeziku uz rije jednako bitno pripada i utnja i njom omogueno
sluanje (opet se dakle javljaju motivi iz Bitka i vremena, potvrujui Hldorlinov
ranije citirani izriaj ).
A o sluanju u M. Heideggera vrijednu je raspravu objavio dalmatinski franjevac fra
Ante Vukovi (oigledno potomak Ramljaka to su pred oko 320 godina iz Rame
izbjegli u Cetinsku krajinu).

Miljenje je kod kasnijeg Heideggera stalno na granici izrecivoga, u temelju, zapravo
na 'donjoj' strani temelja. Naime, neumitno tehniziranje svijeta po Heideggeru dovodi
do 'zaborava bitka', a on sebe vidi u paraleli s Hlderlinom, koji u jednoj pjesmi kae:
Ali prijatelju! Mi dolazimo prekasno. Bogovi dodue ive,/ Ali iznad glave gore u
drugom svijetu/Jer njih krhka posuda ne moe uvijek obuhvatiti. Heidegger je
dakle u svom samopoimanju - mislilac u jednom turobnom vremenu, iz kojeg su se
povukli boanstvo i bitak. Ne pomau naa nastojanja, samo nam neki Bog moe
pomoi. I svoje je miljenje on doivljavao ambivalentno, nekad kao sudbonosno,
nekad kao uzaludan trud. Ali se jednostavno nije mogao od njega ustegnuti. Svomu
sinu Hermannu jednom je rekao: Es denkt in mir. Ich kann mich nicht dagegen
wehren. Ono u meni misli. Ja se protiv toga ne mogu (o)braniti. Tu vidim bitnu
razliku izmeu Heideggera i Humboldta. Za Humboldta je bitan dijalog i zamjenica
Ti. Za Heideggera je bitan monolog. Jezik govori. On (Heidegger) je tek medij tog
govora. Miljenje je Es Ono! Meutim, ovo Es je bitno razliito od Freudova
podsvjesnog i pred-subjektnog Es (Id). Kod Heideggera se radi zapravo od nad-
svjesnom, nad-subjektnom Es.

C. PREMOIVANJE JAZA IZMEU SPEKULATIVNE I ANALITIKE
FILOZOFIJE Jrgen Habermas i Manfred Frank

Iako posve razliitim putovima, i Wittgenstein i Heidegger (ali i Husserl, kojega ipak
nisam uvrstio u ovaj Uvod) nastojali su usidriti jezik i miljenje u iri kontekst
ivotnog svijeta (Lebenswelt).
I sami ivoti mislilaca, kako sam natuknuo ve u Uvodnim razmatranjima, nameu tu
i tamo temu povezanosti njihovih ivotnih storija i njihovih tekstova. U sluaju
Jrgena Habermasa (1929- ) to je umjesnije nego kod veine drugih filozofa.
Habermasa je ivot postupno doveo do komunikacijske problematike, kojoj
konvergentno vode brojni motivi dotaknuti u ovom Uvodu (od Platonova Kratila,
preko Humboldtova isticanja dijaloke predisponiranosti jezika, Wittgensteinova
podvoenja znaenja pod kategoriju uporabe, zatim Austinova i Searleova fokusiranja
na govorne ine.
Habermas je, kako se s razlogom istie i u njegovoj kratkoj biografiji izloenoj i na
stranicama interneta, bio ukljuen u Hitlerjugend, a ve kao esnaestogodinjak bio je
primoran poi na zapadno bojite. Otac mu je bio 'pasivni simpatizer nacizima'.
101
Nakon to je nrnberki sudski proces primjerno osudio nacistike voe za ratne
zloine, mladi su Nijemci sustavno promidbenim filmovima suoeni s razmjerima
zloudnosti nacistikog reima - to je naalost dijelom zamaglilo ne ba dobroudne
strategije onih koji su organizirali dotino suenje. (Mora se ipak priznati da su
nrnberki osuenici nedvojbeno bili zloudniji nego organizatori njihove osude, to
nije u jednakoj mjeri nedvojbeno kad usporedimo organizatore i reisere dananjih
hakih suenja i tamonjih osuenika!).
Habermas se dakle, nakon mladenakog otrjenjenja, prihvatio studija filozofije i
sociologije, kritian prema Heideggeru, usvjajajui prvenstveno kritiku teoriju
takozvane Frankfurtkse kole, koju su stvorili Max Horkheimer i Theodor Adorno.
Kao i kod drugih znaajnih filozofa i kod Habermasa u odreenoj mjeri moemo
razlikovati raniju filozofiju od kasnije. Naime, ranija je faza nadahnuta prvenstveno
neomarksizmom Theodora Adorna, iako je moda Adorno jo kritiniji prema sustavu
industrijskog kapitalizma. Naime, Habermas je u svrhu nune budnosti protiv
oivljavanja strahota nacizma, nastojao u prosvjetiteljstvu, kojeg su nedoreenosti i
svojevrsne paradoksalnosti, Horkheimer i Adorno takoer otro kritizirali, u
kombinaciji s parcijalnim usvajanjem Marxova historijskog materijalizma (plod toga
je njegovo djelo Zur Rekonstruktion des Historischen Materialismus) nai uporite u
borbi za etinije drutvo. ini se da ga je upravo radikalizam studentskog pokreta
1968, koji se nadahnjivao maoistiki koloriranim radikalnim marksizmom, udaljio od
marksizma. Uvidio je da je marksizam dubinski proet idejama linearnog progresa i
determinizmom dijalektike povijesti. Stoga se okrenuo instrumentima analitike
filozofije u ostvarivanju istog cilja, to jest nenasilnog ostvarivanja etinijega drutva.
Alternativa nasilnom djelovanju u preobrazbi drutva po Habermasu je
komunikativno djelovanje. Njegovo kapitalno djelo stoga nosi naslov upravo
Theorie des kommunikativen Handelns (Suhrkamp, Frankfurt am Main 1981).
Habermas razlikuje djelovanje usmjereno na uspjeh od djelovanja orijentiranog na
sporazumijevanje. U kontekstu drutvenoga prvo naziva stratekim, a drugo
komunikativnim. Sporazumijevanje je proces usuglaavanja subjekata koji posjeduju
sposobnost govora i djelovanja. Komunikacijski postignuto sporazumijevanje ima
racionalnu podlogu (nav. dj. S. 387). Ono se ne postie strateki kalkuliranim
uspjehom nego poiva na zajednikim uvjerenjima. Upravo tu ukljuuje se govorni
in. Taj in uspijeva (sjetimo se Austinova razlikovanja performativnih govornih ina,
koji se razlikuju od 'konstativnih' upravo time, to se vrednuju posreenou, a ne
istinitou) jedino onda, kad drugi prihvaa ponudu sadranu u ponudi
performativnog odnosno ilokucijskog izriaja. Dakako da se trebamo prisjetiti i
Griceova uvida da izriaj ustvari moe biti i neverbalan: kretom ruke ili samo migom
moemo neki put oitovati svoju nakanu. Valja dakle imati na umu ak i Saussureovu
temeljnu tezu da je jezik drutvena injenica, to hoe rei da govornik i sluatelj s
pomou jezika posjeduju sredstvo utvrivanja zajedniki prihvaene osnove za
sporazumijevanje. I Austin je isticao da je za posreenost govornih ilokucijskih ina
neophodno uvaavanje odreenih drutvenih konvencija.
Upravo za onaj drugi tip govornih ina, to ih je Austin nazvao perlokucijskima,
Habermas vee strateko djelovanje. Za ilokucijske je konstitutivno znaenje
izreenoga odnosno oitovanoga, a za perlokucijske, one usmjerene na uspjeh
prvenstveno intencija initelja. Odreeni strateki cilj moda u naime lake postii
bez eksplicitnog oitovanja tog cilja. Dok je na primjer za uspjelost ina krtenja
nuno izgovoriti utvrenu formulu, npr.
Ivo, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!
za uspjeh zastraivanja bilo bi posve besmisleno izgovoriti reenicu
102
*Ivo, ja te zastraujem!
Dodue i ovdje valja raunati s time da nema potpune sinonimnosti izmeu razliitih
jezika pa bi u engleskom jednako tako bilo besmisleno rei
I convince you, dok hrvatska (nepotpuno) sinonimna reenica
Ja te uvjeravam nije liena smisla, ali dok je izgovorenom formulom krtenja, pod
uvjetom da su ispunjene drutveno ustanovljene konvencije, krtenje doista uspjeno
obavljeno, ne postoji nikakva drutvena konvencija kojom bi moj sugovornik mojim
izgovaranjem reenice Ja te uvjeravam! postao uinkovito uvjeren.
U perlokuciji dakle nije iskljueno da poslue i ilokucijski ini u slubi postizanja
strateki kalkuliranog uinka, ali u sreditu je upravo uinak, a ne znaenje koje je
ovdje posve podreeno ciljanom uinku. Cilj uvjeravanja (ili zastraivanja, koje je
takoer jedan od perlokucijskih stratekih ciljeva) moe se meutim postii
zaobilazno, ne ilokucijama nego odreenim dokumentima, opisima ili nekim
sluajnim okolnostima (da bih nekoga zastraio neu to postii izjavom o toj namjeri,
ali vjerojatno hou ako mu na pregovore doem s dvojicom 'gorila'). Vana je dakle
razlika u tome da je za ilokucijske ine nuno prepoznati njihov namjeravani cilj, a
kad se hoe postii perlokucijski (strateki) cilj, prepoznavanje cilja od strane
sugovornika ne samo da nije bitno ni nuno, nego je uinkovitije njegovo prikrivanje.
U komunikativnom djelovanju, kojemu je cilj usuglaavanje sudionika drutvene
aktivnosti, bitno je usklaivanje individualnih planova djelovanja pa i bezrezervno
pridravanje ilokucijskih ciljeva od strane svih sudionika (nav. dj. S. 395).
Perlokucijske ciljeve imamo onda kad sugovornika smatramo protivnikom ili
takmacem, a ne partnerom s kojim kanimo ostvariti zajednike ciljeve.
Iako se obilato i kompetentno slui Austinovom teorijom govornih ina, Habermas
ukazuje na to da govorni ini funkcioniraju kao koordinacijski mehanizmi za druga
djelovanja. Stoga Habermas istie da interakcijski kontekst iziskuje da se ne fiksiramo
na model institucionalno vezanih govornih ina (s. 397). Osim institucionalno
zasnovanih govornih ina (kakvi su npr. formule krtenja, vjenanja, porinua broda i
sline), Habermas daje primjere reeninih parova koji ne pretpostavljaju
institucionalne osnove. To su npr. izriaji obeanja, na koje adresat/slua/primatelj
(moda i preutno, to jest neverbalno) odgovara potvrdom odnosno prihvaanjem
(Da, raunam s time), zatim zamolbe (to mogu biti izriite molbe u prvom licu
jednine prezenta, ali ak i pisane upute npr. Mole se gosti da poslije 21 sat utiaju
TV), na to se adresat koji je spreman na komunikativno djelovanje preutno oituje:
Da, ja u se toga pridravati, priznanja, npr.Priznajem ti da tvoje ponaanje
smatram runim (na to adresat odgovara: Da, to ti vjerujem), te predvianja
odnosno prognoziranja: Mogu ti unaprijed rei da e nam godinji pokvariti kia,
na to e (verbalni ili neverbalni) odgovor biti: Da, s time moramo raunati (s.
398).
Dakako da u interakciji sluatelj moe zauzeti i stav odbijanja. Sluatelj naime
govornikov izriaj razumije ne samo na semantikoj razini, nego i na pragmatikoj, to
jest povezujui semantiku razinu s empirijskom. Na toj razini govorni se in u
interakcijskoj situaciji vrednuje kao prihvatljiv ili neprihvatljiv. Dok naime sam
ilokucijski govorni in vrednujemo uspjelim ako ispunja ope konvencionalne uvjete
kad je on u slubi komunikativnog djelovanja on podlijee dvostarukom vrednovanju,
to jest ne jednostrano nego i u relaciji prema govorniku i u relaciji prema
adresatu/sluatelju: treba udovoljavati obostranom intersubjektivnom priznanju. (s.
401). Ako se dakle radi o zapovijedi, izricatelj treba raunati s time da adresat ima
razloga posluati ga, a on treba raspolagati s nekim sankcijama. Adresatu se moe
prikazati tetnost neposluha ili pak prednost posluha. Adresat sa svoje strane moe
103
imati sumnje u opravdanost zapovijedi ili preporuke: tada on treba iznijeti razloge
protiv osnovanosti ili zakonitosti zapovijedi ili preporuke. Adresat na primjer
opravdano moe od izricatelja preporuke ili zapovijedi oekivati pa i zahtijevati
dosljednost.
Habermas opetovano naglaava da u komunikativnom djelovanju sudionici trebaju
bezrezervno slijediti ilokucijske ciljeve, to jest koordinirati svoje individualne djelatne
ciljeve, iskljuujui prikrivene strateke ciljeve. U otvorenoj komunikaciji adresat
moe na razne naine ne prihvatiti govorni in zahtjeva. Ako na primjer profesor
zatrai od nekog studenta na seminaru da mu donese au vode, student to moe
odbiti s obrazloenjem da mu profesor nije poslodavac, ili pak s obrazloenjem da ga
profesor time namjerno stavlja u neogodan poloaj pred drugim sudionicima seminara
(to znai da profesor umjesto ilokucijskog cilja hoe postii perlokucijski uinak), ili
bi moda po vodu morao ii tako daleko da bi izgubio previe vremena, to jest
praktiki izostao s predavanja. Habermas ova tri tipa odbijanja zahtjeva povezuje s
trima funkcijama jezika, koje je klasino klasificirao Karl Bhler (to su prikazivanje,
izraz i apel). Drugim rijeima, student u konkretnoj situaciji dri da je profesor svojim
zahtjevom povrijedio barem jednu od bitnih funkcija jezika. Habermas zatim
formalizira govorne radnje: u formuli Mp M predstavlja ilokucijsku, a p
sadrajnu (propozicijsku) sastavnicu, pa ako se radi o kognitivnoj uporabi jezika (na
nekim mjestima Habermas istim simbolom oznauje konstativnu uporabu!) to se
moe oznaiti s M(k)p, to znai da u svijetu postoji odreeno injenino stanje, ako
se radi o izraajnoj/ekspresivnoj uporabi jezika to se moe oznaiti s M(e)p, to
oznauje subjektivni doivljaj odnosno unutarnji svijet govornika, dok M(r)p oznaava
neku radnju koja se priznaje legitimnom u drutvenom svijetu. Drugim rijeima,
komunikativno djelovanje iziskuje razumljivost (k), vjerodostojnost/istinoljubivost (e)
i ispravnost (r). Habermas ujedno istie da ovo 'iziskivanje' shvaa kao ope
preduvjete komunikativnog djelovanja, a ne kao nametnute norme.

Za svoju teoriju komunikativnog djelovanja Habermas nalazi jo jedan oslonac u
analitikoj filozofiji, zapravo u kombiniranoj uporabi njezinih rezultata. Naime,
oslanjajui se dijelom i na promiljanja drugoga njemakog filozofa, E. Tugendhata,
on konstatira specifinost izriaja o injenicama govornikova unutarnjeg svijeta.
Podsjeamo da je J.L. Austin ukazao na privilegiranost prvog lica jednine prezenta u
performativima, tako da Markov izriaj Ivan je obeao nipoto nema snagu Ivanova
izriaja Obeavam. Meutim kad se radi o oitovanju boli, bilo da se to uini
uzdahom Au! ili iskazom Boli me zub, ne moemo uputiti jednak prigovor
vjerodostojnosti Markova izriaja Ivana boli zub nakon to je Ivan rekao Boli me
zub. Radi se naime o iskazu za ispravljanje kojega nemamo nikakva kriterija. Ako je
Ivanov izriaj neistinit onda je rije o prijevari odnosno o stratekom, a ne
komunikativnom ponaanju, a ako je neistinit Markov izriaj radi se samo o zabludi, a
ne o prijevari. Drugim rijeima u prvom smo sluaju na semantikoj, a u drugom na
pragmatinoj razini. Uporita za ovo preciziranje Habermas je naao u
Tugendhatovim opservacijama o nizu mjesta u Wittgensteinovim Filozofskim
istraivanjima. U ovakovim izriajima naime raunamo s vjerodostojnou govornika
nemajui kognitivnog jamstva odnosno pokria istinitosti njegovih izriaja. Osim na
kasnog Wittgensteina ovo nas podsjea i na Davidsonov princip milosra. Naime,
komunikacija je mogua jedino ako (preutno) usvojimo stav da sugovornik iskreno
misli ono to govori.
Pri svemu reenom valja imati na umu da specifini kontekst moe dovoditi do
raskoraka doslovno znaenje od kontekstualno uvjetovanoga. Takoer valja voditi
104
rauna o tome da Habermas prvenstveno govori o idealnoj (raz)govornoj situaciji, ali
da nije posve iskljuena uporaba ilokucija u stratekim djelovanjima niti uporaba
perlokucija u komunikativnom djelovanju. Razlikujemo dakle strateke elemente
unutar kooperativnog ili komunikativnog djelovanja od dominantno stratekog
djelovanja. Radi jasnoe daje se i tabela intuitivno doputenih prijelaza od jednog tipa
govornih ina na drugi:

Od na:
konstativni govorni
in (istinitost)
na:
ekspresivni govorni
in (vjerodostojnost)
na:
regulativni govorni
in (ispravnost)
konstativnoga
govornog ina
(istinitosti)

X

+

-
ekspresivnoga
govornog ina
(vjerodostojnosti)

+

x

-
regulativnoga
govornog ina
(ispravnosti)

-

+

X

U biti je Habermas zainteresiran za etiku diskursa. Naravno da valja razgraniiti
razine 'igre' i 'zbilje' u jezinoj gradnji fiktivne realnosti. Govornik se moe namjerno
sluiti dosjetkom, ironijom, aluzijama itd. pa moe nastupiti i sustavno
iskrivljena/poremeena komunikacija. Radi preglednosti Habermas donosi sljedeu
tipoloku shemu:
Drutveni ini (radnje)
komunikativno djelovanje strateko djelovanje
prikriveno otvoreno
strateko djelovanje strateko djelovanje
obmana obmana
nesvjesna svjesna
(sustavno iskrivljena (manipulacija)
komunikacija)

Etiku diskursa Habermas eli staviti u slubu univerzalne racionalizacije ivotnog
svijeta, to bi nas odvelo daleko od naega predmeta. U svakom sluaju drim da se
filozofija jezika ne bi trebala zatvoriti u samo jedan tip promiljanja, i da je opravdano
koritenje rezultata analitike filozofije za plodniju razradu pitanja koja se postavljaju
na tragu tradicije kontinentalne filozofije, kao to je razumljivo i Dummettovo
reflektiranje korijena analitike filozofije u kontekstu znanstvenih tendencija
poslijehegelovske filozofije. U tom kontekstu vrijedi se podsjetiti da je Richard Rorty,
koji se priznaje 'davidsoniancem' priznavao Heideggera najveim misliocem, iako je
Carnap, kojega moemo smatrati uiteljem Davidsonova uitelja Quinea,
Heideggerove izriaje uzimao za primjer apsurda u filozofiji. Jednako tako vrijedi
podsjetiti se i na to da je Yehoshua Bar-Hillel, Carnapov uenik i veliki logiar,
takoer iskazivao spremnost na dijalog s filozofima neanalitikog usmjerenja, dodue
uz izvjesne uvjete, ali daleko od tona kojim se njegov uitelj Carnap koristio ranih
dvadesetih godina prologa stoljea
Usporedo s Habermasom, ak i melo prije Habermasa, slian metodoloki zaokret
prema semiotici i analitikoj metodi uinio je Karl Otto Apel, no ja mislim da je
105
Habermas prikladniji primjer tematske i metodoloke univerzalnosti pa sam (zasad)
izostavio osvrt na Apelovo promiljanje jezika.
Usporedno i plodno njegovanje kontinuiteta s ranom hermeneutikom i dijaloga sa
suvremenicima, ukljuujui analitike filozofe, uoio sam kod jo jednoga njemakog
filozofa, Manfreda Franka. Uzorno je to oprimjereno u lanku posveenom upravo
Habermasu prigodom njegova 60. roendana, naslovljenom Postoje li u
sporazumijevanju racionalno neodluivi konflikti?
Frank je u spomenutom lanku podrao Habermasovo stanovite protiv Jean-
Franoisa Lyotarda, koji dri da stupanjem u postmodernu situaciju um prestaje
vrijediti kao najvia pomirbena instanca, ako diskurzivni konflikti postanu naelno
neodluivima. Frank ukazuje na to da je ve Hegelov suvremenik, veliki mislilac,
teolog i filozof Friedrich Scheiermacher prouavao pravila prema kojima se moe
pojaviti i nadii spor meu sugovornicima (semantiki ili argumentacijski). Frank
ga citira: Odriemo se takve ope valjanosti, ne samo zbog nedostatnosti naih
sredstava nego i zbog toga to bi uniformna jezina jedinstvenost mogla zaguiti
pluralnost individualnih smisaonih perspektiva, a s njom i mogunost jezine i
kognitivne inovacije. Frank nastavlja Schleiermacherovu misao da u svekolikom
sporazumijevanju ostaje prisutno nerazumijevanje koje se nikada ne da posve
razrijeiti... a konsenzus o tvorbi smisla i tumaenju svijeta nikada ne moe biti
potpun i nikada univerzalno valjan. Drugaije reeno: disenzus je neotklonjiv dio
batine svekolikog sporazumijevanja. Podsjetimo da Schleiermacher pripada
njemakom romantizmu, kojega veina izvora ima oblik fragmenta. To bi nas moglo
navesti na pomisao da su se romantiari odricali zahtjeva za sustavnom koherencijom
misli. A to nipoto nije tako, jer, kako kae Frank, fragmenti su krhotine i
apeliraju dakle na cjelinu ali na takvu cjelinu koju spekulativna refleksija ne bi
mogla izvoditi i prikazivati u povezanu razvoju dio po dio. Sliku fragmenata koji su
uvijek fragmenti cjeline Frank nadopunja citatom Novalisa, karakteristinim za tu
paradoksalnu tendenciju:
Pravi filozofijski sustav mora biti sloboda i beskonanost ili, da to upadljivije
izrazimo, nesustavnost unesena u sustav. Samo takav sustav moe izbjei pogreke
sustava, i nee se povezivati niti s nepravednosti niti s anarhijom [misli se: neemo ga
za to optuivati].
Na ove misli Frank oslanja i svoj argument protiv Lyotarda: Kada ne bi postojala
barem usmjerenost ka takvoj normi, razliiti iskazi ili pravila o iskazima uope si ne
bi mogli protusloviti, jer ne bi bilo zajednike badarske mjere. Neto moe biti
fragmentom jedino kao proputena cjelina. A neto kasnije, opet aludirajui na
Novalisa: sustavu fragmenata mora nedostajati kljuni kamen, ona Jedna,
sredinja perspektiva. Pa jo kasnije: Ako se polaganje prava na valjanost vie ne
moe finalizirati prema nekom apsolutnom znanju, posljednju rije zadrava
interpretacijska zajednica sa svojim pripisivanjem smisla i valjanosti koje nikada nije
posve slono (isticanje: A..). Zanimljivo, Frank nalazi svojevrsnu paralelu ovim
romantiarskim stanovitima upravo u najautoritativnijih analitikih filozofa Quinea i
Davidsona, to jest u njihovoj tezi o nemogunosti da se nadie znaenjska
neodreenost. Znaenjska pak neodreenost po Quineu dovodi do toga da se ne
moe iskljuiti mogunost da jedan te isti iskustveni nalaz, utvren eksperimentima,
moemo prikladno interpretirati pomou vie inkompatibilnih teorija. Citirajui
Quinea: Jednom rijeju, one mogu biti logiki inkompatibilne a empirijski
ekvivalentne, jer teorije nisu reprezentacije teorijski nezavisne stvarnosti ve orue
za obradu stvarnosti (ovdje moram napomenuti da posljednji citat spaja Frankov i
Quineov iskaz), dakle ne semantiko orue za postizanje neporecive istine nego
106
pragmatiko orue, kakvo je u biti i Davidsonov princip milosra (principle of
charity). Habermasovo naelo konsenzusa, istie Frank, mnogo je snanije
instrumentirano, no i ono je samo (dodue nuni) regulativni princip za orijentaciju
naega sporazumijevanja.
Lako e se uoiti da ovaj odlomak o Habermasu i Franku ni izdaleka nije cjelovito
izlaganje njihove filozofije jezika i da je prepun lakuna: on slui prvenstveno kao
ilustracija uvida da se s Heideggerom, koji je vie puta govorio o kraju filozofije,
kraj filozofije ipak nije dogodio, nego je bio neizbjean odreeni zaokret, odnosno
sintetiziranje heideggerovske refleksije i analitikog pristupa filozofijskom jeziku.


D. ZAKLJUNO RAZMATRANJE - GOVOR I STVARNOST: DVA PRIMJERA

Unutar irokog luka razliitih pogleda na jezik od znanstveno-opisnih (De Saussure
i drugi) do 'orakularnoga' Martina Heideggera - valja nai mjesta i za pogled koji
nastoji osvijetliti specifinost jezika pojedinih podruja miljenja i kulture. Kao to
Humboldt s razlogom istie dubinsko jedinstvo jezika, uza sve njegove pojavne
razlike, jednako je razlono naglasiti i osobitosti govora psihologije ili etike u odnosu
na govor fizike ili informatike.

S obzirom na razumljivu ogranienost programa ovoga kratkog Uvoda u filozofiju
jezika ograniit u se na dva podruna 'jezika': jezik politike i jezik religije,
oslanjajui se uglavnom na njemake autore Carla J. Burckhardta i Romana
Guardinija (nedavno je jedan komentator na televiziji Guardinija oznaio poznatim
talijanskim teologom, no on je samo roen u Italiji, a formirao se i djelovao u
Njemakoj, i iznimno nadahnuto - pisao na njemakom) .

Povijest kljunog politikog nazivlja moemo pratiti od grkih gradova-drava
(polisa) do suvremenih demokracija.
Ovisno o kutovima gledanja oblici vlasti sadre opisne i vrjednosne sastavnice.
Aristokracija je po etimologiji vlast 'najboljega' drutvenog sloja, njoj bi suprotna bila
ohlokracija vlast najloijih. Vrjednosno bi u sredini bila demokracija naelno
vlast demosa, to jest politikog naroda, kojega nije lako konkretizirati (iako praktiki
vie vlasti ima onaj tko ime vie bogatsva to je urodilo i pojmom plutokracija, vlast
bogatih). Drugaija je i manje izravno vrjednosna perspektiva koja govori o stupnju
koncentracije vlasti: monarhija je vlast pojedinca, oligarhija uglavnom nasilno
prigrabljena vlast maloga broja monika, dok se anarhijom naziva stanje bezvlaa
(koje moe imati zloudne, ali i dobroudne oblike, to bi meutim pretpostavljalo
prethodni preodgoj egoistinih ljudi u zdrave osobe, koje nemaju udnju za vladanjem
nad drugima). Krajnja suprotnost anarhiji moda je tiranija, strahovlada pojedinca
uzurpatora ili grupe fanatika. Svi su se ovi oblici vlasti pojavljivali ve u antiko doba
a i danas ih ima u veoj ili manjoj mjeri, gotovo nigdje kao trajan i iskljuiv oblik.
U traganju za poeljnim i stabilnim stanjem politike zajednice Grci su razvili niz
pojmova za vrline, koje mahom ukazuju na mitska i religijska uporita. U dijalogu
Gorgija Sokrat kae da prema nauku mudrih i nebo i zemlju, i bogove i ljude, na
okupu dre samo sloga, ljubav, mjera i pravednost Nije udo da je tako eljna sloga
imala brojne sinonime homonoia (jednodunost/istoumnost), sinfonia (suglasje),
harmonia (sklad), filotes (prijateljstvo), koji su mahom personifiriani u mitskim,
poluboanskim likovima, muzama. Po predaji je Pitagora pozivao da se muzama
podigne hram, jer one kao stalni zbor svojim pjevanjem vjeno obnavljaju slogu meu
107
uvijek novim naratajima. U stalnoj drutvenoj mijeni ovim je objedinjujuim
vrlinama ravnala sofrosine (razboritost). Nad zakonom jednoglasja bdio je Apolon.

Odmiui se od mita u pravcu racionalne analize vrlina Aristotel mjeru nalazi u
sredini. Tako se stoerna vrlina hrabrosti suprotstavlja na jednoj strani kukaviluku, a
na drugoj strani ludoj smionosti. Tako iskrsava djelovanje psiholoke relativnosti:
kukavica svom kukaviluku nastoji dati izgled razboritosti, ocjenjujui hrabroga
nerazborito smionim, dok onaj ludo smioni razboritost hrabroga igoe kao
kukaviluk.

Tako se sve vie relativiraju ne samo osobne vrline i vrijednosti nego i drutvene
vrijednosti. Jednakost (isthes) koja je meu aristokratima trebala jamiti drutvenu
stabilnost, a koja je podrazumijevala podjelu prava razmjerno vrijednosti osoba,
demokrat ve zahtijeva za sebe kao graanina neovisno o svom doprinosu opem
dobru. Preiklo je uspijevao odrati 'zlatnu' sredinu, ne doputajui ni mnotvu ni
monicima da dobiju potpunu prevagu. No ve Tukidid uoava pogubnost
vrjednosnog relativizima. Optuujui demokratske tendencije za propadanje
zakonitosti on tradicionalnoj eunomiji (dobrom pravnom poretku) suprotstavlja
kakonomiju nadiruih skorojevia koji nameu diktat i poredak demagoga i hukaa,
koji poravnavaju put tiranima koji e udovoljiti njihovim apetitima.

Kod Aristotela su vodee politike ideje i vrijednosti jo u hijerarhiziranom ustroju,
ali Aleksandrovim utapanjem polisa u helenistiko carstvo taj se ustroj gubi i dolazi
do sukoba grupnih interesa, gdje neko asni nazivi vrlina bivaju tek pokriem
individualnih ili grupnih egoizama.

Nov i specifian sustav drutvenih vrjednota stvarala je nova svjetska sila Rim. Tu
su dominantne preteno vrijednosti moi: dignitas (ugled, dostojanstvo) i auctoritas,
koje Rimu stjeu i slavu (gloria) i na temelju moi omogueni mir Pax Romana,
koji je Rimu trebao donijeti i osigurati i vjenost aeternitas. Nju su trebale
uvrivati iustitia (pravda) i concordia (sloga). No i ovdje su vjeti demagozi uspjeli
izvorno drutveno i ope usmjerenim pojmovima pokrivati individualne ambicije.
Tacit vrlo pregnantno znade istaknuti kako sloboda i druge bljetave rijei postaju tek
izlika za podjarmljivanje drugih i vlastohleplje. Osobito su rijei mir, mirotvorstvo
pacifizam postale, sve do naih dana, predmetom manipulacije (pacifizmu se danas
daju 'prilijepiti' etikete od izrazito pozitivna do izrazito negativna prizvuka). Vrhunski
majstor te manipulacije u rimsko je doba bio Gaj Julije Cezar. Da bi svom
vlastohleplju dao pozitivan ton i istovremeno diskreditirao Sulu i njegove pristae on
je rado rabio rijei humanitas i clementia (humanost i blagost). Ruenjem republike i
uspostavom carstva Rim je ovladao veim podrujima ali je njegova moralna snaga
ustvari nezaustavljivo slabila.

Time je meutim u rimsku orbitu ula jedna nova moralna snaga klica
judeokranske civilizacije, koja je s ruba carstva najprije uz protivljenje i progone
postupno zahvatila i samo njegovo sredite, da bi s vremenom, uz moralnu snagu,
bivala i politikom stvarnou (Augustinova Civitas Dei time je naalost dobila
prilino iskrivljeno tumaenje).

108
Politiko nazivlje s kransstvom poprima korjenito razliit ton. Sloboda je sada
prvenstveno unutarnja, duhovna stvarnost. Concordia biva univerzalnou /
katolicitetom kranske vjere.
Osobitu promjenu doivljava ideja Logosa, koja jo od Heraklita ima duboko
znaenje temeljne uloge uma i zakona svekolike stvarnosti. Ta se ideja preko Filona
amalgamira sa staraozavjetnom boanskom Mudrou a u Novom Zavjetu s Rijeju
drugom boanskom osobom, Sinom Bojim.

Srednji vijek to je uz ostalo i posljedica manipulacijske tendencije vlastodrca
Konstantina dovodi do neprirodnog srastanja duhovne i politike stvarnosti, koja
konano dovodi do jednako neprirodnog raskida u Francuskoj revoluciji, koja protiv
kranstva na svoju zastavu ispisuje upravo one vrijednosti koje su izvorno kranske:
slobodu, jednakost i bratstvo. U malo godina meutim ta sloboda opet nekima slui za
pokrie bezobrzirne tiranije Robespierreova revolucionarnog terora. Uime te 'slobode'
giljotiniran je najvei francuski pjesnik 18. stoljea, Andr Chnier, umjereni kritiar
kako revolucionarnog tako i reakcionarnog ektsremizma. Izvoznik revolucije
Napoleon Bonaparte protiv sebe ujedinjuje brojne trule monarhije, inae sve
uzajamno neprijateljski nastrojene, to modernoj politikoj povijesti umjesto
nekadanjih sveanih deviza namee prizemnije politike ciljeve i vrednote prije
svega krhku ravnoteu snaga sa stalnim pomacima u takozvanim svjetskim
poredcima. Pravo glasa postupno postaje univerzalno, ali politike 'elite' izotravaju
tehnike zavoenja glasaa uvijek novim obeanjima i pridobivanja saveznika
podjelom plijena do kojega se dolazi osvajanjem vlasti. Upravo smo bili svjedoci
vrhunskog primjera politike manipulacije jedina preostala svjetska sila namee
svoje ciljeve i interese kao opi civilizacijski interes, a njezin Predsjednik za javnost
organizira molitvene doruke, dok privatno vraa dugove svojim financijerima i
sponzorima rata, namjeta mimo javnih natjeaja poslove od pola milijarde dolara.

Ukratko, govor politike primoran je na sve veu sofisticiranost jer zahtjevi javnosti
bivaju sve vei, ali je sve vea i mogunost manipulacije s pomou snanih medija pa
je politika praksa sve cininija razvija se govor koji namjerno i ciljano nita ne
kazuje pa tako i sve manje obvezuje.
***
Znatno je drugaiji religiozni govor. Na ovoj razini jo ne ulazimo u filozofiju
religije: ostajui u filozofiji jezika samo konstatiramo da religiozni govor ima svoju
specifinost, ne ulazei u vrednovanje samoga podruja religijske stvarnosti.
Religiozni je govor upuen na unutarnje iskustvo takozvanoga numinoznoga. To je
podruje bitno drugaije od svjetovnoga, ali govor je o njemu mogu opet samo na
osnovi 'analogije bitka' to jest jezikom koji ukazuje istovremeno i na srodnost i na
razliitost dviju sfera s tim da realnostima svijeta daje dodatni smisao. Time jezik
iskazuje specifinu mo prekoraivanja svakodnevice. Religiozni govor rabi svjetske
sadraje na nain da oni neizravno, specifinom dijalektikom iskazuju vie
religiozno se izraava u svjetovnom ujedno se od njega razlikujui, produbljujui i
ujedno uznemirujui ono svjetovno. Daje mu krajnji smisao i dovodi ga u pitanje.
Sluatelj religioznoga govora doivljava ga meutim u njegovoj istinskoj naravi tek
ako on i sam posjeduje religiozno iskustvo.

Religiozni iskaz Guardini artikulira u vie stupnjeva.
109
Njegov je najjednostavniji oblik jednostavna slika. Ona prenosi sadraj neposrednog
iskustva na numinozno. Sluatelj koji je iskustvom osposobljen za razumijevanje toga
govora odmah je svjestan razlike.
Tipina slika numinozne stvarnosti nalazi se na primjer u Plotinovoj i ire
neoplatonskoj slici izvora. Boansko je izvor, ne neki izvor meu izvorima nego izvor
uope, iz kojega sve proistjee.

Druga slika numinoznoga jest slika svjetlosti. Ona potjee iz platonske batine, a
preuzima je u Novom zavjetu ivanovska tradicija, te jo artikuliranije augustinsko
miljenje.
Fizika svjetlost sve stvari ini vidljivima. Duevno svjetlo pak, na primjer u uvstvu
radosti obasjava srce i lice. Jo je via forma duhovno svjetlo u spoznaji istine. A svi
ti stupnjevi svjetla pomau nam prihvatiti iskaz da je ono numinozno, boansko
takoer svjetlo. U religioznom podruju njemu pripada uloga koju fiziko svjetlo ima
u zemaljskom podruju. U tom svjetlu izlaze na vidjelo vrijednost i smisao, opet
naravno uz apel na religiozno iskustvo.

Druga je forma religioznih iskaza sloena slika ili sklop slika. Ovdje religiozni govor
poprima veu pokretljivost i bogatstvo. Kad na primjer mistici iz kruga Meistera
Eckharta u 14. stoljeu govore o putu i pustinji:

Put te vodi u divnu pustinju
ili
Idi bez puta
uskom stazom

prva slika hoe rei: ono boansko pokree ovjeka na put. Druga pak govori da
odnos prema boanskome ide kroz pustinju, kroz bespue jer ono boansko je mimo
i iznad svakoga zemaljskog poretka, htijenja, planiranja i djelovanja. (Samo usput
napominjem da je u izdavakoj kui Naprijed u dva izdanja objavljeno djelo
Meistera Eckharta Knjiga boanske utjehe u mom prijevodu.)

Druga sloena slika uzeta je iz Danteove Boanske komedije. U pjevanju o Raju Dante
donosi dvije uzajamno povezane vizije. U skladu s ondanjom ptolomejevskom
kozmologijom on govori o empireju, krugu oko cijele kugle svijeta. Taj je pojam u
prvi mah jednostavan, oznauje prazni prostor oko svijeta. No kako srednjovjekovnoj
filozofiji praznina znai isto to i nitavilo, susreemo se s nezamislivim. O tome
nezamislivom, to sve okruuje, Beatrice kae Danteu da je to nebo koje je ista
svjetlost. Ali duhovna svjetlost, puna ljubavi; ljubavi prema istinskom dobru, puna
radosti, radosti to svu slast premauje
S time kozmoloka predstava prelazi u duevno-duhovnu i znai puninu vrjednota i
vrjednosnih ina. daljnja preobrazba sastoji se u tome da Beatrice oznaava empirej
kao mjesto gdje se svijet nalazi, a to je um Boji (la mente divina). Poput kruga i
njegova svjetlost i njegova ljubav okruuju svijet.
Zatim se i to duhovno-duevno prekorauje u pravcu pneumatskog podruja
aneoskih zborova neoplatonsko-kranske tradicije Pseudo-Dionizija. U sreditu niza
koncentrinih krugova konano jest toka zasljepljujue svjetlosti. Radi se o motivu
integracije tipinom za religioznu simboliku. Tu mistika sjedinjuje sve i (gotovo)
nita, ili apsolutno maleno. Bog je simboliziran tom neprotenom, nepomino
stojeom tokom oko koje se sve kree i koja sve pokree.
110

Jedan daljnji tip religioznog iskaza vidi Guardini u iskazima s pomou preobrazbe.
Prvi je primjer iz romana F. M. Dostojevskog Zli dusi (Demoni). Skeptik Stavrogin
provocira duboko religioznoga Kirilova pitanjem o tome je li sretan, na to ovaj
odgovara da je veoma sretan. A malo prije si se srdio na Liputina nastavlja s
provociranjem Stavrogin. Hm! Ali sad vie ne. Tada nisam znao da sam sretan
Kirilov sad bezazleno otkriva kako je njega pogled na jedan list vratio u djetinjsjtvo
kad je kao desetogodinjak usred zime zatvorenih oiju snatrio o jednom sjajnom
zelenom listu silne ljepote i sad mu je taj susreet s listom otvorio oi za ljepotu i za
injenicu da je sve dobro. ovjek je nesretan jer ne zna da je sretan. Samo zato. To
je sve, sve.
Sline primjere preobrazbe trenutka u dubokom susretu s jednostavnim injenicama
svijeta ali zbiljski otvorenih oiju i srca Guardini nalazi kod niza drugih autora:
danskog pisca Ankera Larsena, te osobito kod pjesnika R. M. Rilkea, koji na osobit
nain uspijeva doarati iskustvo prostora otvorenog, te u nekim pjesmama o temi
smrti. Jedna je od Mathiasa Claudiusa, a druga od Friedricha Hlderilna. Claudius u
pjesmi s naslovom Smrt sretno povezuje/izjednauje svjetlo i ivot a tamu smrti sa
tutnjem tekog ekia koji udara sate. Tama groba transponira nas u prostor
numinoznoga u doivljaju smrti kao ure koja stavlja granicu ivotnom vremenu.
Hlderlinova elegija na temu smrti nosi naslov Menonova tubalica za Diotimom a
ustvari je pjesnikova tubalica za dragom Susette Gontard. U toj je elegiji izvanredno
dojmljivo povezana daljina u koju smrt odnosi drago bie s duhovnom blizinom
prisutnosti ljubljene osobe usprkos injenici smrti.

Guardini zakljuuje niz primjera podsjeanjem na tekst kojim je moderni slikar Paul
Klee popratio jedan od svojih brojnih crtea anela:

Einst werd ich liegen im Nirgend,
bei einem Engel irgend.

S gledita svake empirike logike to je isti besmisao (Jednom u leati u nigdini, uz
nekakva anela). No to ih vie ponavljamo ovi stihovi sve vie dobivaju na dubini do
gotovo maginog znaenja.
Leati je lokaliziran tjelesni poloaj. No oito je rije o stanju s onu stranu smrti, i
nigdina oito nije mjesto, a ipak se najavljeno treba zbiti u njoj. Preko mjesnoga
osjeajno prelazimo u otvoreno. A crta-pisac zna da onamo nee biti sam nego uz
jednog anela. Izraena je nada u zajednitvo i skrovitost.

Bitno je uoiti antisimetrinost dvaju skicozno naznaenih govornih stilova. Govor
politike visoko je tehniciziran i kodiran do te mjere da se govornik njime ustvari
zatvara obiljem govora s minimalizmom kazivanja. Za razliku od toga religiozni
govor nastoji kazati vie nego to se uope moe rei.
To su tipine tendencije dvaju spomenutih govora, to ne znai da govor politike ne bi
mogao biti drugaiji, niti da je religiozni govor a priori slobodan od neautentinosti.
No njihove konkretne oblike u ovom kratkom Uvodu u filozofiju jezika valja ostaviti
po strani.


DODATAK
111
Johann Gottfried HERDER, Rasprava o podrijetlu jezika (Demetra, Zagreb 2005)
KARAKTERISTINE MISLI (s ponekom 'glosom', to jest mojim opaskama)
sve jake strasti svoje due on (=ovjek) neposredno izraava krikom, tonom,
divljim neartikuliranim glasom ivotinja kao i junak Filoktet, ako je zaboli, cvilit
e ak i na usamljenom otoku //dakle gdje je nema tko uti - jezik je prema tome
izraz, prije komunikacije // ini se da slobodnije die dok svome bolu i strahu daje
oduka // Ali // Priroda nas nije stvorila kao odvojene kamene litice, kao egoistine
monade! (str. 1) Udarena struna izvrava svoju naravnu dunost priziva jeku
Zakon: Ne osjeaj samo za sebe, nego dopusti da tvoj osjeaj zazvui!(2) .
nekom udaljenom srcu mogu pruiti povod da osjea za to nevidljivio stvorenje. Ti
uzdasi, ti tonovi su jezik Da je takav jezik prvotno zajedniki ljudima i ivotinjama
dokazuju sad ostatci .. takvih pojava Koliko vrsta osjetljivosti drijema u naoj
naravi, toliko i vrsta tonova. Sin ume, lovac, razumije jezik jelena jezik prirode
zapravo je narodni jezik za svaku vrstu meusobno, pa tako i ovjek ima svoj jezik
Klonulo ah istodobno je glas zanosa ljubavi i depresivnog oajnika, vatreno O!
jednako znai provalu iznenadne radosti(4) tonovi ne govore mnogo, ali zato
snano(5) //jezik metafizike// dijete uma i drutva moe znati malo ili nita o
djetinjstvu svoje prve majke; no stari, divlji jezici to su blie poetku, to vie sadre
od njega ali gle! Koliko sauvanih ostataka tih tonova u interjekcijama
Najstariji istonjaki jezici puni su uzvika, za koje mi, kasniji oblikovani narodi, esto
nemamo nita doli praznine U njihovim elegijama, kao i na grobovima divljaka,
zvue oni urlici i jauci, jedna stalna interjekcija prirodnog jezika //ovo moda
objanjava zato u njemakom postoji imenica Naturvolk A.. Po Herderu
ima krivo njegov oponent Smilch da se svi jezici dadu svesti na nekih dvadesetak
slova, jer je glasova puno vieini mi se da je tu u pitanju nesporazum: oponent
misli na ono to je kasnije bilo predmet fonologije, a Herder na ono to je predmet
fonetike!// Odakle posebnosti ortografije negoli od nemogunosti da se pie onako
kako se govori? Desetci godina nisu dostatne za dobar izgovor amerikih jezika
//Herder u divljake ubraja i Estonce, kod kojih navodno postoje uestali
poluartikulirani glasovi!// nije posrijedi boansko nego upravo ivotinjsko
podrijetklo (jezika) Po Herderu je nain pisanja hebrejskog jezika u suprotnosti sa
zdravim umom, tj. da se nebitno (=suglasnici) pie, a ono bitno (samoglasnici) isputa
U nas su vokali prvi i jedini, a u njih se i ne piu. Zato? Jer se nisu ni mogli
pisati u istonjaka govor je takorei posve bio spiritus, odlazei dah i duh usta
Bio je to dah Boji a mrtva slova bila su samo leina koja se itanjem morala
nadahnuti ivotnim duhom to aspiriranje odaje podrijetlo njihova jezika, to je
bjelodano Jezik nije nastao iz slova Boje gramatike, nego iz divljih tonova
slobodnih organa. ((Meutim je znakovito da Herder pripisuje ivcima 'induciranje'
kod sluatelja istih osjeaja kakve ima 'poiljatelj'. Za razliku od Diderota, koji misli
da slijepi tee razumije vapaje i sl. Herder s pravom dri da je u slijepih sluh
razvijeniji, receptivnij)) 'Krianje' brazilskih Indijanaca znalo je, kae Herder,
potaknuti na samilost Europejce (( slino je I. Crijevi karakterizirao kao krijetanje
'slavensko' protiv uporabe kojega se on borio)) to to nas je ponovno uinilo
djetetom, bila je magina mo govornika, pjesnika puki prirodni zakon bio je u
osnovi toga: ton osjeta treba to simpatetiko stvorenje prenijeti u isti ton

Herder konstrastira ovjeka i ivotinju, pa ivotinjama pod utjecajem Reimarusa -
pripisuje priroenu umjetniku sposobnost i umjetniki nagon. Dobro uoava
vezanost za 'svoj krug', sferu, tj. 'Umwelt' //Heidegger znatno korjenitije lui ovjeka i
112
ivotinju upravo time to ovjek umire a ivotinja ugiba (kod Herdera, barem u
hrvatskoj verziji, ivotinja umire!)//
Herder dobro uvia vezu udesnog instinkta i uskoe njegova djelokruga ovjek
nema usku sferu, on je 'raspren' (bez umjetnikog nagona) --- ovjekova je
pozornost podijeljena 'Jezik' ivotinje po Herderu je primjeren njenoj sferi U
ovjeku umjesto instikta drijemaju druge skrivene snage. Nijem roen; ali (20)
//Drugaije od Chomskog, Herder ipak sluti slian odgovor ovjek nije stupnjem
nego vrstom iznad ivotinja! - slabiji po instinktu, ovjek ima 'prednost slobode'! I
'iri vidik'! ovjek nije nepogreivi stroj u rukama prirode, nego sam sebi postaje
svrhom i ciljem obradbe //tj. bie kulture - Na str. 26 sumnjiv mi je prijevod izraza
rflexion en puissance kao umna sposobnost, mislim da se radi o izrazu 'in
potentia'// Herder odbacuje 'drutveni ugovor' kao ishodite jezika Ako je drugima
nepojmljivo kako je ljudska dua mogla pronai jezik, tako je meni nepojmljivo kako
je ljudska dua mogla biti to to jest, a da upravo takva, bez usta i drutva, ve nije
pronala jezik(31).
Herder sugerira da je Smilch na korak do pravog odgovora kad kae da je
upotreba jezika nuna za upotrebu uma. Herder istie da se ni ona najjednostavnija
potreba uma nije mogla dogoditi bez jezika(33).
Ni um bez jezika ni jezik bez uma //analogan problem nalazimo ve u Platonovu
Kratilu Ako emo arbitrirati Smilch je u krivu ako tvrdi da je Bog pouio ljude
jeziku, no u pravu je ako ga se interpretira da je Bog obdario ovjeka jezikom, kroz
prirodu/narav, ne kroz lekcije.. No Herder ima pravo da je umnost pretpostavka
Nelogino je govoriti o umnoj sposobnosti koja ni najmanje nije um to je valjda
teza njegova oponenta Nedostaje mi njem. izvornik; to je npr. genetska toka
jezika (izraz u prijevodu)? Kako li u njem. izvorniku glasi izriaj da je jezik kao
razlikovno obiljeje nae vrste?
Ne mogu zamisliti prvu ljudsku misao a da ne dijalogiziram(40) ovjek je i kao
stvor koji oslukuje i zapaa prirodno stvoren za jezik //ak i na usamljenom otoku
slijepac e htjeti upoznati izvore umova te ih imenovati u dui ovo me podsjea
na Fodorov mentalese// Iz teksta Geneze Bog dovede k njemu ivotinje da vidi kako
e ih imenovati Herder zakljuuje ovjek je sam sebi pronaao jezik(42)
Imenice su nastale od glagola. Dijete ne imenuje ovcu kao ovcu, nego kao stvor
koji bleji. (44)
Kod divljaka u Sjevernoj Americi sve je jo ivo. Jer je sve dovodio u vezu sa
sobom, svemu je davao rod //to jest muki ili enski// sve je prijatelj ili neprijatelj,
bog ili boica..(45)
Pjesnitvo i stvaranje rodova jezika su, dakle, interes ovjeanstva(46)
to je bio taj prvi jezik negoli prikupljanje elemenata poezije? Oponaanje zvuee,
djelatne prirode(47)
Rjenik due, koji je istodobno mitologija i divna epopeja radnji i govora sviju bia
- to li je drugo poezija?(48)
Jezik je i ostao nekom vrstom pjeva(49)
Ali ne zvue svi predmeti!... po emu e njih dua nazvati?(50) U nekom su suodnosu
vid, sluh, boja i rije, miris i ton.... ne slijevaju li se oni .. svi u jedno? Mi smo
misaoni sensorium commune, samo dotaknuti s razliitih strana tu lei
objanjenje.(51)
Kod osjetlnih bia koja odjedamput osjeaju kroz mnoga razliita ula to skupljanje
ideja je neizbjeno u prirodi sve niti su jedno tkivo!(52)
Po Herderu (54) sluh je sredinje ulo (to znai izmeu vida, koji nas baca daleko
i opipa)
113
Ono to se vidi i ono to se opipava moe postati zvunim (55)
Opip je prejak, vid je prehladan i ravnoduan Sluh je za duu ono to je zelena,
srednja boja, za vid. ovjek je stvoren da bude jezino bie(56)
Kad bih sad ovdje mogao sastaviti sve krajeve i odjedanput uiniti vidljivma tkivo
onoga to se zove ljudskom naravi, bilo bi to posvema jezino tkivo(58)
ovjek je remek-djelo prirode(59)
Herder dakako (62) iz vie razloga ne vjeruje da se origines prvog ljudskog jezika,
pa makar to bio i hebrejski, ikada posve mogu razviti
Razlog estokih rijei-metafora leao je u prvom pronalasku, ali kako?... Bijae to
sirova uzvienost fantazije //Cijeli je francuski jezik/ proza zdravoga uma, i
prvotno nema gotovo nijednu poetsku rije koja bi bila svojstvena pjesniku; ali
istonjaci? Grci? Englezi? i mi Nijemci?(63)
//Zbog navodno boanskog porijekla jezika Smilch nijee postojanje sinonima. No
po Herderu Arapin ima 50 rijei za lava, 200 za zmiju, 80 za med, vie od 1000 za
ma!! Zato su se neke izgubile (kao suvine) ako su od Boga? Otkuda takvo
siromatvo izraza za unutranje osjeaje?(64)
400 arapskih rijei za bijedu! Zar da dokoni pronalazanajnesavrenijeg jezika bude
Bog? Svaki je jezik i rasipan i oskudan, ali na svoj nain Karibljani imaju tek 4
boje!! //ovo podsjea na amer. Humboldtovce!// Jedan novi kanon: IV(66)
to izvorniji jezik to manje apstrakcija, to vie osjeaja --- A apstrakcije potjeu od
osjetilnosti, npr. Duh od vjetra i daka; sveto od odvojenog; ljutnja od soptanja
nosnica(= zajapurenosti?) //Zanimljivo Herder i finski, pored estonskog, ubraja u
nerazvijene jezike!// ---Dok ideju nisu sebi razjasnili kao obiljeje nemaju za to
rije(67)
kad, dakle takve rijei uu u jezik tono im se vidi podrijetlo(68)
Rijei se stvaraju za potrebe. Divlji narodi imaju malo rijei za brojeve. Feniani
su radi trgovine otkrili matematiku
to izvorniji jezik to manje gramatike u njemu, a najstariji jezik je samo prethodno
objavljeni rjenik prirode(70)
//Zbog komocije pronalazaa// trebala im je nova rije, a kako je dokono izmiljanje
iz prazne glave vrlo teko uzimali su neku slinu rije moda tek s izmjenom nekog
daha (spiritusa?) Najoitijim naposljetku postaje razvoj jezika putem uma i uma
putem jezika, kad je ve napravio nekoliko koraka, kad u njemu ve postoje
umjetnika djela, npr. pjesme, kad je pronaeno pismo(75)
D r u g i d i o --- kojim je putem ovjek na najprikladniji nain mogao i morao
sebi pronai jezik?
//Herder nabraja niz prirodnih zakona//
Prvi prirodni zakon: ovjek je bie koje slobodno misli i djeluje, ije
snage nastavljaju djelovati progresijom; zato je (ovjek) stvorenje jezika!(77)
Promatran kao gola ivotinja bez instikata ovjek je najbjednije bie //sline misli
susreemo ve kod Platona!// Ali taj jadni stvor bez instikata od prvog trenutka je
slobodno djelovao kao umni stvor(78) Ako se ni najmanja radnja njegova razuma
nije mogla dogoditi bez natuknice, onda je i prvi trenutak osvjeenja bio trenutak
unutarnjeg postanka jezika od prvog trenutka to nije ivotinja stvor koji razmilja
taj ovjek nije doao iz Platonove pilje(79)
Cijela priroda navaljuje na ovjeka da razvije svoje snage, svoja ula, sve dok ne bude
ovjek. I budui da od tog stanja zapoinje jezik i cijeli lanac stanja u ljudskoj dui
takve je vrste da svako takvo stanje dalje razvija jezik(80)
Kod ovjeka trajno djeluje zakon usavravanja ovjekov lanac misli postaje
lancem rijei(82)
114
Netko tko bi mislio bez rijei, morao bi biti najmraniji zanesenjak ili marva,
najapstraktniji vidjelac bogova ili neka sanjajua monada ovjek osjea razumom i
govori jer razmilja(83).
to mogu filozof i filolog u svom mrtvom muzeju poboljati od jezika, koji ivi u svoj
svojoj djelotvornosti?(88)
Nepojmljivo mi je kako je nae stoljee tako duboko moglo zalutati u hladovinu
Uzima se mrtvo miljenje tupi, kasni zakoni gramatike su ono to tujemo, a
zaboravljamo zbiljsku boansku prirodu jezika koji se oblikovao u njezinu srcu s
ljudskim duhom, ma kako nepravilnim se inio(91)
Drugi prirodni zakon
ovjek je po svojem odreenju drutveno bie: Usavravanje jezika mu je,
dakle, prirodno, bitno i nuno(92)
Na materinski jezik bio je istodobno prvi svijet, koji s mo gledali i radost koju smo
uivali!... sve to jedno s drugim biva ovjekovjeeno jezik ve postaje pjesmom!(96)
A koje li je blago obiteljski jezik za neki rod u nastajanju! Grci su pjevali o
Argonautima.. Kelti o oevima svojih plemena Meu Peruancima i
Sjevernoamerikancima jo vlada ovo podrijetlo plemenskoga jezika u pjesmama
njihovih plemena i otaca(100)
Trei prirodni zakon
Kao to nije bilo mogue da cijeli ljudski rod ostane jedno stado, tako nije
mogao ni zadrati jedan jezik. Tako dolazi do oblikovanja nacionalnih jezika.
Svaki rod u svoj jezik unosi kuni i obiteljski ton: to prema izgovoru postaje
razliitim dijalektom(101)
udoree drutva i mona boica navika uskoro e prema gestama i pristojnosti uvesti
ove posebnosti i one razliitosti - i evo dijalekta! //jo vie// same rijei, smisao,
dua jezika kakvog li beskrajnog polja razliitosti! //meu mnotvom sinonima
jedan (govornik) preferira ovaj, drugi onaj sinonim to je dovelo do razliitih
idioma U knjigama jezik dulje traje//
U slobodnom ivotu mora se mijenjati (jezik)(103)
Dok ivotinje imaju skuene sfere ljudi su nastanjeni praktiki po itavom globusu i
to dovodi do jezine raznolikosti
Herder se protivi stereotipnim sudovima o ovjeku. ovjeka se ne smije prema
nekom omiljenom sistemu siliti da bude neto drugo. On nije nikakav Rousseauov
umski ovjek: on ima jezik. On nije nikakav Hobbesov vuk: on ima obiteljski jezik.
No on --- moe.. stvoriti suprotnu prirodu, naviku i jezik Uzrok ovoj jezinoj
razliitosti tako bliskih naroda i njihovoj razliitosti u nainu miljenja i ivota jest
meustobna obiteljska i nacionalna mrnja(105).
//Uzrok moe biti i oskudica hrane, vode i sl.// Uzrok tog neprijateljstva i vjeitih
ratova u takvom sluaju vie je plemenita ljudska slabost nego podla opaina(106)
Tko nije sa mnom, taj je protiv mene. Barbar i zlobnik! Stranac, neprijatelj! Kao u
Rimljana prvotno rije hostis(107)
//Aludirajui na kulu babilonsku// Herder napominje kako je i nesloga oko jedne
velike zajednike namjere, a ne samo seoba naroda bila uzrok tako mnogim
jezicima(109)
etvrti prirodni zakon
Ljudski rod po svj vjerojatnosti ini progresivnu cjelinu j e d n o g
podrijetla u j e d n o m velikom domainstvu, a tako i svi jezici i cijeli lanac
postanka
prva misao u prvoj ljudskoj dui povezana je s posljednjom u posljednjoj ljudskoj
dui.
115
Da je jezik ljudima priroen kao pelama pravljenje meda, cijela ta najvea i
najraskonija graevina odjednom bi se sruila! Svatko bi sa sobom na svijet donio
malo svog jezika(110)
Ako svatko pronalazi samo za sebe, onda se bespotreban trud udvosturuje do u
beskonanost i pronalazaki razum biva lien svoje najvee odlike, a to je rast Ako
sam doao na svijet i odmah moram k mojima na poduku, onda su to morali i moj
otac, i otac njegova plemena, i prvi od sviju otaca. Lanac see dalje i zaustavlja se tek
na jednome, na prvome: od njega zapoinje rod, poduka, jezik Kako velik li je jezik
s tog gledita! Riznica ljudskih misli, gdje je svatko na svoj nain neto pridonio! Zbir
djelotvornosti sviju ljudskih dua.(111)
Da su ljudi nacionalne ivotinje i da je s vaka od njih posve nezavisno pronala svoj
jezik, onda bi on zacijelo morao pokazivati razliitost kakva bi moda trebala
postojati izmeu stanovnika Saturna i Zemlje a u nas se oito ipak sve razvija na
jednom temelju. Ne samo kad je posrijedi oblik, nego i stvarni hod ljudskoga duha; jer
meu svim narodima Zemlje gramatika je gotovo izgraena na isti nain. Jedino se
kineski, koliko ja znam, u tome bitno razlikuje(113)
Njemaki jo ima ista slova kao i koptski, a Irci su bili dosta hrabri da za Homera
izjave da je to prijevod s njihova jezika. Tko zapravo, ako se vie ili manje bavi
jezicima, moe ne spoznati srodnost jezika?(114)
U cjelini vidljiv ostaje prirodni zakon: Jezik se sadi i usavrava s ljudskim rodom
kako malo toga bi pronaao usamljenik, ak i usamljeni filozof na svom pustom
otoku!(115)
to vie okrenuta protiv neke druge obitelji, to jae (obitelj) zbija svoje redove, to vie
jaa u svojemu korijenu, pretvara djela svojih predaka u pjesme, poklie, vjene
spomenike, to ie i patriotskije zadobiva to jezino miljenje - to jae napreduje
usavravanje jezika, kao dijalekt otaca: zato je priroda odabrala to usavravanje(116)
Mi Nijemci jo bismo mirno ivjeli u naim umama poput Amerikanaca, ili bismo
tovie u njima surovo ratovali i bili junaci, da lanac strane kulture nije dopro tako
blizu nas i prisilio nas silinom svih stoljea da se ukljuimo u nj. Rimljanin je svoje
obrazovanje preuzeo od Grke, Grk ga je dobio iz Azije i Egipta, Egipat iz Azije,
Kina moda iz Egipta tako lanac ide dalje od one prve karike i moda e jednom
dosei preko cijele zemlje grka gramatika mogla je biti i postala je boljom od
istonjake, jer joj je bila kerka, rimska pak filozofskijom od grke, francuska
filozofskijom od rimske: - nije li patuljak na ramenima nekoga diva uvijek vei //hm..
valjda 'vii'// od samoga diva?(117)
Sada se odjedanput vidi kako varljiv je dokaz o boanskom podrijetlu jezika -
Red i ljepota postoje, ali kada, kako i odakle su doli? Zar je taj zadivljujui jezik
prvobitan jezik? I nije li on dijete svih stoljea i mnogih nacija? (118)
Vie podrijetlo ne posjeduje nita sebi u prilog, ak ni svjedoanstvo istonjakog
pisma na koje se poziva, jer ono oito ukazuje na ljudski poetak jezika imenovanjem
ivotinja Ljudsko podrijetlo pak pri-(119)
kazuje Boga u velikom svijetlu: njegovo djelo, ljudsku duu, koja sama iz sebe stvara
i razvija jezik, jer je njegovo djelo ljudska dua //Akademija je zadala hipotezu o
podrijetlu jezika, no Herder je kao natjecatelj// prekrio zapovijed Akademije i nije
iznio hipotezu: jer to bi bilo kad bi jedna hipoteza jednako vaila i vrijedila kao i
druga? A kako se to to ima formu neke hipoteze obino promatra nego kao filozofski
roman Rousseauov, Condillacov i ostalih? On se isto radije potrudio prikupiti vrste
podatke iz ljudske due, ljudske organizacije, grae svih starih i divljih jezika i cijelog
domainstva ljudske vrste te tako dokazati svoju tvrdnju, kao to se moe dokazati i
116
najvru filozofsku istinu. Vjeruje da je svojim neposluhom prije ispunio volju
Akademije, nego to bi je inae bio ispunio.(120)




IZBOR IZ LITERATURE
Ovaj 'izbor' moda je i preopiran, ali za to ima vie razloga. Neki su naslovi uvrteni jer su
vani, drugi jer su dostupni, trei jer se nadam da ima i studenata koji su vie zainteresirani
za ovu materiju. Kako je knjinica Filozofskog fakulteta u Mostaru jo uvijek veoma
skromna, veinu naslova zainteresirani mogu dobiti preko mene pa fotokopirati za osobnu
upotrebu (to je u naelu zabranjeno umnoavati). Nisam se trudio oko nekakva naelnog
popisa, ni abecednog, ni sadrajnog, ni kronolokog.

A.P. Martinich, (ed.), The Philosophy of Language, Oxford, 2001 (4. izdanje)
Ch. Bermes, (ed.), Sprachphilosophie, Karl Alber Verlag, Mnchen 1999
P. Prechtl, Sprachphilosophie, J.B. Metzler, Stuttgart 1999
E. Heintel, Einfhrung in die Sprachphilosophie, WBG, Darmstadt 1991
M. Devitt & K. Sterelny, Jezik i stvarnost, KruZak, Zagreb 2002 (teko i tendenciozno)
F. de Saussure, Teaj ope lingvistike, Zagreb 2000.
G. Frege, Osnove aritmetike i drugi spisi, KruZak, Zagreb 1995.
G. vob, Frege: Pojmovno pismo, Zagreb 1992
L. Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, V. Maslea, Sarajevo 1987.
L. Wittgenstein, Filozofijska istraivanja, Globus, Zagreb, 1998.
L. Wittgenstein, The Blue and Brown Books, Basil Blackwell, 1958
L. Wittgeinstein, Uvodni studiji u Filozofska istraivanja, openito poznati kao Plava i
smea knjiga, Globus Zagreb 2009
N. Malcolm, Ludwig Wittgeinstein, u Encyclopedia of Philosophy, P. Edwards
(ed.) London 1967
G.E.M. Anscombe, Introduction to Wittgenstein's Tractatus, London 1959
Wilhelm Baum, Ludwig Wittgeinstein izmeu mistike i logike, Zagreb, 2006
I. Macan, Wittgensteinova teorija znaenja, HFD Zagreb 1996
W.v.O. Quine, Rije i predmet, KruZak, Zagreb 1999.
S. Kripke, Imenovanje i nunost, KruZak, Zagreb, 1997
D. Davidson, Istina i interpretacija, Demetra, Zagreb, 2000.
N. Mievi, Filozofija jezika, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.
E. Cassirer, Prilozi filozofiji jezika, Matica Hrvatska, Zagreb, 2000.
M. Heidegger, Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb, 1996.
Unterwegs zur Sprache,
A. Vukovi, Dimenzija sluanja u Bitku i vremenu Martina Heideggera, HFD ZG
R. Jakobson, Saggi di linguistica generale, Feltrinelli 1966
E. Sapir, Language,
B.L. Whorf, Sprache, Denken, Wirklichkeit, Rowohlt, Hamburg, 1963
N.A. Chomsky, Syntactic Structures, Haag 1957
Language and Mind, New York 1968
Cartesian Linguistics, New York 1966
Knowledge of Language, Praeger, Westport 1986
Language and Problems of Knowledge, MIT 1988
N.A. omski, Gramatika i um, Nolit, Beograd 1972
G. Lakoff & M. Johnson, Metaphors we live by, Chicago 2003
Lera Boroditsky, How Does our Language Shape the Way we Think? (na internetu)
E. von Savigny, Die Philosophie der normalen Sprache, Suhrkamp, Frankfurt 1969
M. Dummett, Ursprnge der analytischen Philosophie, Suhrkamp, Frankfurt 1988
The Seas of Language, Clarendon Press Oxford, 2003
117
J.R. Searle (ed.), The Philosophy of Language, Oxford 1971
Speech Acts, Cambridge, 1969
Geist, Sprache und Gesellschaft, Suhrkamp Frankfurt 1998
M. Black, The Labyrinth of Language, Mentor New York & Toronto 1969
F. v. Kutschera, Sprachphilosophie, UTB 1993
J.L. Austin, How to Do Things with Words,Oxford 1962
B. Hale & C. Wright (ed.), A Companion to the Philosophy of Language,
Blackwell 1999
H.G. Gadamer, itanka, MH 2002
J.G. Herder, Rasprava o podrijetlu jezika, Demetra, Zagreb 2005
W. v. Humboldt, Schriften zur Sprachphilosophie, Cotta Stuttgart1963
V. von Humbolt, Uvod u delo o kavi jeziku, Novi Sad (Knjievna zajednica) 1988 (s dobrom
uvodnom studijom Milorada Pupovca Nakon stopedeset i dvije godine)
Sprache und Wirklichkeit, Essays, dtv 1967
J. Habermas, Theorie des kommunikativen Handelns, Frankfurt 1981 (u prvom od dva sveska
III poglavlje stranice 369-452 - posveeno je veinom analitikoj filozofiji jezika, uz
iznenaujue temeljito poznavanje iste).

Zbog siromatva nae knjinice dragocjena je mogunost nalaenja mnotva relevantnih
podataka na internetu. Nadam se da se svi studenti mogu sluiti engleskim jezikom, jer je bez
toga uzaludna spomenuta raspoloivost podataka na internetu.