Intervju Dana: dr.

Rešid Hafizović

ISLAMSKA ZAJEDNICA JE SVE OSIM RIJASETA1

Rešid Hafizović je rođen 1956. godine u Potočarima kod Srebrenice (u genocidu nad Bošnjacima izgubio je
dva brata i dvadeset članova šire porodice, što nije bila prepreka Mustafi Ceriću da mu u saopćenju
Rijaseta na nos nabija i "Srebrenicu"). Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese diplomirao je na
Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu 1981. godine, kada postaje i asistent na predmetima islamska
dogmatika i uporedne religije. Magistrirao je 1989. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu iz oblasti
kršćanske dogmatike u Zagrebu, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1993. godine tezom o
djelu najvećeg mističkog filozofa islama iz nekadašnje muslimanske Andaluzije Muhyiddin ibn 'Arabija.
Predavao je i provodio brojna specijalistička istraživanja na najuglednijim univerzitetima širom svijeta:
Institute catholique u Parizu, engleskom Oxfordu i Cambridgeu, njujorškom State Universityju, te japanskim
i iranskim univerzitetima. Redovni je profesor sarajevskog Fakulteta islamskih nauka, te saradnik brojnih
naučnih asocijacija u BiH i u svijetu. Njegov naučni opus, sačinjen od brojnih autorskih knjiga, studija i
članaka, prepoznatljiv je i po velikom broju prevedenih knjiga na bosanski jezik s arapskog, engleskog,
francuskog i talijanskog jezika. Predani rad nije ostao nenagrađen: akademik dr. Hafizović nagrađen je Al-
Farabijevom nagradom, koju dodjeljuje Ministarstvo nauke, istraživanja i tehnologije Islamske Republike
Iran, a namijenjena je naučnicima s visoko dostignutim rezultatima iz humanističkih i islamskih nauka.

DANI: Dr. Hafizoviću, prošle sedmice ste oglašeni dobitnikom ugledne Nagrade Al-Farabi koju
dodjeljuje Ministarstvo nauke, istraživanja i tehnologije Islamske Republike Iran, a namijenjeno je
naučnicima s visoko dostignutim rezultatima iz humanih i islamskih nauka. Nekako se podrazumijeva da se
dobitnici ovog prestižnog priznanja svrstavaju u red najistaknutijih islamskih mislilaca. Šta Vama lično
znači ovo priznanje?
HAFIZOVIĆ: Tako zaista stoji u statutu Fondacije Al-Farabi i to, naravno, čovjeku imponuje,
pogotovu onom koji je nagrađen u svojoj akademskoj karijeri za ono što je uradio. Bio bih neskroman da ne
kažem da mi nije drago i da to ne doživljavam kao veliku čast. Ipak, moram reći da me danas ne zaokuplja
previše to da me neko kvalificira kao "najvećeg" ili "jednog među vodećim islamskim autoritetima" - to što
radim, ostat će iza mene. Pretpostavljam da će me to nadživjeti, barem se trudim da to tako bude. Neko
buduće vrijeme će, s jedne validne historijske distance, dati validnu kritiku i ocjenu je li to bilo za tu vrstu
nagrade ili nije. Velika je čast dobiti nagradu koja obilježava i ime i djelo jednog velikog muslimanskog
filozofa i ne samo filozofa. Velika je čast uspjeti svoje vlastito djelo dovesti pod temeljno obilježje imena i
djela filozofa, teozofa, Abu Nasra al-Farabija.
DANI: Kako tumačite to što je, i pored činjenice da Vam je uručeno tako značajno priznanje, i sama
vijest da ste dobili Al-Farabijevu nagradu nekako prešućena, ili još preciznije - institucionalno prešućena?
Evo, pomno sam pratio ovih dana – ni Rijaset IZ-a BiH, ni Vaš matični fakultet, ni Univerzitet u Sarajevu -
niko se nije oglasio.
HAFIZOVIĆ: Moram reći da sam prijatno iznenađen što se nešto tako desilo, tim prije što nisam
imao pojma da ima ljudi i van naše zemlje koji prate rad ovdašnje akademske zajednice. Tim prije sam
iznenađen što znam da u mojoj vlastitoj zemlji nikoga nije briga za tu vrstu događanja. Ovdje vi možete u
jednom danu same dragulje napisati i objaviti, to je rijetko kome osobito značajno. Tu najprije mislim na
zvanične institucije, koje bi se morale po definiciji brinuti o tome šta ljudi iz akademske zajednice rade i šta
taj rad u svijetu uopće proizvodi, ako išta proizvodi. Utoliko sam bio više iznenađen jer je moj rad prepoznat
u zemlji koja je, s jedne strane, samo duhovno središte i vrelo duhovnog univerzuma kojeg sam ja pokušao
smjestiti između korica knjige Ljudsko lice u ogledalu sufijske literature.

1
Intervju je objavljen u magazinu „Dani“, br. 647, od 06. 11. 2009. god.

1
 Što se tiče naših institucija, računajući tu i krovnu instituciju Islamske zajednice, kao i onu na kojoj
sam zaposlen - ja ću biti potpuno iskren: nisam ni očekivao nikakve posebne izraze oduševljenja niti euforiju
kada su naše obrazovne i ine institucije u pitanju. Pogotovo ne kada je riječ o administrativnom vrhu
Islamske zajednice, dakle o Rijasetu. Ako bismo tražili odgovor na pitanje zašto ondje nema niti najmanje
reakcije u vezi s tim - odgovor će se jasno nazrijeti ako se vratimo koju godinu unazad. Meni je Rijaset IZ-a
dodijelio jedno jedino priznanje u karijeri prije par godina, da bi dva dana iza toga doslovno pljunuo na
njega i javno se odrekao i mojih stavova i mojih intelektualnih usluga. Slične stvari su se dešavale još nekim
mojim kolegama.
DANI: Šta je s Vašim kolegama, šta je s Vašim međusobnim, da tako kažem, privatnim kontaktima -
da sada ne nabrajamo Vaše kolege s FIN-a, koji su kao i Vi "prokazani" od strane Rijaseta... Zašto oni šute,
kao što su šutjeli kada Vas je Rijaset brutalno napadao?
HAFIZOVIĆ: To su bila bezočna saopćenja Rijaseta. Ko je imao imalo zdrave pameti mogao je
vidjeti da su to bile stvari motivirane povrijeđenim sujetama, nekim prizemnim interesima, nije tu bilo
zdravorazumskog argumenta. Postoje ovdje i drugi ljudi koji su trpili slične ili iste napade, kvalificiranja, ili
ograđivanja od onoga što oni svaki dan rade. Ne znam zašto ne postoji snažnija reakcija kolega na tako
nedopustive postupke, jer Fakultet islamskih nauka i ljudi koji na njemu rade ne zaslužuju da se tako
kvalificiraju i obezvređuju niti ova institucija sa svojim tridesetogodišnjim postojanjem i rezultatima koje je
dala za to vrijeme zaslužuje da bude tako bezočno obezvrijeđena, diskvalificirana, gurnuta u blato. Tu više
ne treba trošiti riječi. Administrativno, Islamska zajednica više ne zaslužuje toliko pažnje nakon svega.
Nakon ovakvog svog odnosa prema istinskim vrijednostima, prema kojima je morala pokazati više respekta
i pijeteta, administrativni vrh, to jest Rijaset Islamske zajednice, ne zaslužuje nikakvu ozbiljnu pažnju. Stoga
mislim da moje kolege ubuduće ne zbog mene, nego zbog digniteta institucije i posla kojim se bave, moraju
smoći snage i znanja da naprosto zaštite ovu instituciju, ali i vlastito dostojanstvo.
DANI: Ivan Lovrenović je jednom u Danima napisao da je "inflacija intelektualaca u bh. društvu
obrnuto proporcionalna osjećanju odgovornosti za društvo u kojem ti 'intelektualci' žive" - kako komentirate
to što ogromna većina bh. intelektualaca ne pokazuje ni minimum spremnosti na individualni kritički javni
angažman?
HAFIZOVIĆ: Gospodin Lovrenović je to detektirao na najbolji način - mi zvanično imamo jednu
oveću intelektualnu zajednicu, unutar koje postoji dosta ljudi koji nose akademske titule, ali svoj život
provode tako da iza njih ne ostaje gotovo nikakav trag. Dobar dio članova te zajednice izvrgava se
konformizmu, ide linijom manjeg otpora, nezamjeranja, pa smo na kraju uspjeli da ukupni duhovni i kulturni
ambijent ove zemlje pretvorimo u mrtvo more, unatoč činjenici da imamo sjajne pojedince koje ne treba
zaboraviti i koji čine sve da u tom "mrtvom moru" podignu bar poneki talas. No, nažalost, broj tih ljudi, koji
misle svojom glavom i koji razvijaju intelektualne vrijednosti koje nimalo ne zaostaju iza vrijednosti koje
proizvode njihove kolege drugdje u svijetu, nije dostatan. Njihova snaga nije dovoljna da u samom temelju
uzdrma akademsku zajednicu, koja bi onda kao jedan kolektiv postala odgovornija i prema sebi, kao
kolektivu, a i prema pojedincima koji doprinose ponekad možda i više nego što objektivne okolnosti
dopuštaju.
DANI: Oprostite, ali ima i vrlo istaknutih pojedinaca koji su pristali postati glasnogovornicima
određenih tabora, određenih političkih ili vjerskih dogmi...
HAFIZOVIĆ: To je naša tragedija. Kad jedna tako neaktivna i neodgovorna akademska zajednica
počne pucati po šavovima, uvijek vođena sitnim interesima, situacija postaje samo gora. Na kraju dođemo u
situaciju da imate sve manje šanse da makar i govorite o istinskim vrijednostima. Dotle da smo dovedeni u
situaciju da govorimo kako vrijedi biti pametan, da vrijedi biti dobar, pošten... što se po sebi uvijek
podrazumijevalo. Vi sad morate čak i institucije koje su profesionalno zadužene da te ideale promiču
uvjeravati da je ipak isplativo biti dobar, čestit, pošten, plemenit... Zar trebam naglašavati da te institucije po
definiciji i same te ideale trebaju promicati i skrbiti se za svakodnevni duhovni, kulturni rast u ovoj zemlji,
iznaći sredstva ili načine da svakodnevno stimuliraju kreativne ljude, one koji emitiraju iz svog vlastitog
mislećeg duha ideje koje bi mogle biti znakoputi ili standardi naše istinske intelektualnosti. Znam da je
stanje u ovoj zemlji teško, ali se isto tako svaki dan može vidjeti kako se razbacuje novac na stvari koje su
apsolutno nepotrebne.

2
 DANI: Dr. Hafizoviću, unaprijed se izvinjavam zbog dužine mog sljedećeg pitanja. Reisul-ulema
prof. dr. Mustafa Cerić boravio je nedavno u SAD-u gdje je, između ostalog, učestvovao u radu konferencije
Zajednička riječ, značajne globalne inicijative za kršćansko-muslimanski dijalog, u čijem radu su
učestvovali brojni međunarodni uglednici, akademici, intelektualci i vođe svojih zajednica. Istovremeno dok
poziva na međuvjerski dijalog hiljadama kilometara daleko od kuće, reis Cerić u obrazovnom sistemu, na
koji direktno utječe, tolerira tumačenja islama koja su daleko od toga: konkretan primjer je konferencija u
Beču o islamskom obrazovanju u jugoistočnoj Evropi, koja je održana pretprošle sedmice, na kojoj je Cerić
govorio "o značenju vjerskog obrazovanja za mir i dijalog na Balkanu", a podršku su mu pružali Muharem
Štulanović i Zuhdija Adilović, islamski pedagozi, poznati po tome što Ameriku, Jevreje i šiite predstavljaju
kao neprijatelje islama i muslimana u Bosni. "Postoje tri važna vanjskopolitička faktora koja igraju ulogu u
kreiranju budućnosti BiH - Amerika, Židovi - Čifuti i šiije. Što se tiče Amerike, sve je poznato. To je jedan
od glavnih neprijatelja muslimana i islama u svijetu. Dalje, Čifuti su neprijatelj islama i to broj jedan. I neće
doći Sudnji dan, to je u vjerodostojnom hadisu i to je istina, dok ih muslimani potpuno ne pobijede", govorio
je Štulanović. I još: "Neće nastupiti Sudnji dan, završetak ovog svijeta, dok muslimani ne povedu sveopšti
boj protiv Jevreja, pa će u toj bici Jevreji biti toliko poraženi da će ih muslimani pobiti. Oni će se tako
razbježati da će se kriti za svako drvo i za svaki kamen. I svako drvo i svaki kamen će govoriti: 'O, Muslime,
Robe Božiji, evo ga Jevrej, sakrio se iza mene, dođi pa ga ubij.'" Na sličan način Zuhdija Adilović govori o
Jevrejima. Ovo je samo jedan primjer mržnje koju su Cerićevi saputnici u Beč propagirali kao sastavni dio
vjere. Zašto reis Cerić tu mržnju tolerira?
HAFIZOVIĆ: Islamska zajednica nije samo Rijaset Islamske zajednice. Rijaset je samo njen
administrativni vrh, koji nastoji predstavljati interese IZ-a kod nas i u svijetu na način na koji se to već
dešava. Mislim da ne treba više trošiti riječi na taj administrativni vrh koji je, nažalost, odavno potpuno
personaliziran u jednoj osobi. Ja - jednako je Rijaset; ja - jednako je Islamska zajednica; ja - jednako je
bosanskohercegovačko društvo. Ja već odavno izražavam svoje neslaganje s takvim načinom vođenja i
prezentiranja Islamske zajednice. No, mi, nažalost, na čelu Rijaseta imamo čovjeka koji je uvjeren kako to
radi na najbolji način i koji misli kako se problemi ovog društva i ove IZ rješavaju negdje daleko od granica
ove zemlje. Valjda zato toliko izbiva izvan granica ove zemlje. Zašto na konferencijama koje se u svijetu
održavaju dopušta da u svojoj blizini ima vrlo radikalne ljude, koji su protiv svake vrste dijaloga, suživota,
tolerancije, ja to, zaista, ne znam. Zašto takvim ljudima dizajnira svoj neposredni ambijent - to treba njega
pitati. Apsolutno ne mislim da on s njima dijeli iste vizije i uvjerenja, ali je moguće da ih neki drugi interesi
povezuju. Ljudi koje spominjete su ljudi od velikog povjerenja ljudi iz utjecajnih krugova u Saudijskoj
Arabiji i moguće je da od njihovog mišljenja o svakom čovjeku u ovoj zemlji, pa tako i o reisul-ulemi, ovisi
finansijska i svaka druga podrška te zemlje. Ja mogu razumjeti da prvi čovjek Rijaseta u BiH želi da zadrži
svaku vrstu finansijske potpore Saudijske Arabije koja je među najbogatijim zemljama islamskog svijeta, ali
ne smatram da je to jedini način da ovdašnja Islamska zajednica preživi. Možda je, dakle, to razlog zašto
dopušta da ponekad i takvi ljudi zalutaju na konferencije o miru i dijalogu na kojima se i on pojavljuje i da
govore stvari koje, prije svega, nisu primjerene islamu. Ali, bilo kako bilo, on će za to u bližoj ili daljoj
budućnosti, vjerovatno, morati ponijeti i veliku odgovornost za takve postupke - vjerovatno će neka buduća
povijesna distanca na najbolji način podcrtat posljedice, implikacije koje će iz svega toga proisteći ne samo
za IZ u BiH, nego i za islam kao takav, jer sve je više članaka, intervjua, knjiga koje na Zapadu sve
promašaje muslimanskih religijskih vođa stavljaju na teret samome islamu koji nema ništa zajedničko s
njihovim postupcima.
DANI: Zašto?
HAFIZOVIĆ: Zato što neki ljudi misle da imaju pravo s islamom da čine što god hoće, da ga
dizajniraju prema vlastitoj želji, kao da je on njihova prćija, a ne poklonjeno nam Božije dobro. Njihova
neodgovorna ponašanja samo jačaju predrasude i krive predodžbe o islamu.
DANI: Je li radikalizacija Islamske zajednice dio nekog šireg plana? Kad kažem radikalizacija, prije
svega mislim na zvanični stav Rijaseta prema skupini koju u govoru kolokvijalno nazivamo vehabijama. Vi
ste i došli u sukob s Islamskom zajednicom kad ste rekli da "vehabije dolaze po našu djecu".
HAFIZOVIĆ: Ja sam bio samo jedan u nizu intelektualaca koji su javno reagirali povodom svega
što nam se dešava u vezi s tom društvenom pojavom. Moj tekst čak nije bio u tom smislu najoštriji, ali se

3
Rijaset, za divno čudo, okomio baš na moj tekst i na mene. Oni iz Rijaseta su htjeli reći kako je žarište
vehabizma negdje van granica BiH, a onda su u više navrata sami sebe demantirali.
DANI: Upravo sam to čekao da čujem - dakle, Islamska zajednica nije priznavala postojanje
vehabija, zatim ih je reis označio "novim muslimanima", a najnoviji stav, kojeg sam našao na zvaničnoj
stranici Rijaseta IZ-a BiH, problematizira postojanje vehabija i "medijsko linčovanje IZ-a BiH zato što
dozvoljava da se praktikuje druga pravna škola islama u BiH". Šta se promijenilo u odnosu Islamske
zajednice BiH prema tzv. vehabijama?
HAFIZOVIĆ: Ništa se nije promijenilo. Ovdje pojedinci još uvijek govore o vehabizmu,
naglašavajući da sve vehabije nisu iste. Postoje umjerene vehabije koji misle da je način života i
prezentiranja islamske kulture na način na koji to oni rade za njih najvjerodostojniji. To je, naravno, stvar
vlastitog izbora i vlastite kulture odijevanja o kojoj se ne raspravlja sve dok to ne vrijeđa i ne ugrožava prava
drugoga. Međutim, postoje neki drugi radikalni elementi kojima vehabije dođu kao dobra maska. Oni u vrhu
IZ-a to vrlo dobro znaju. No to im nimalo ne smeta da demantiraju svoj vlastiti stav od prije petnaestak
godina kojim su hanefijsku pravnu školu proglasili službenom u religijskom životu ovdašnjih muslimana, da
bi danas, evo, govorili o nekoj drugoj pravnoj školi islama u religijskim institucijama u BiH. Treba li uopće
podsjećati da je u pitanju takva pravna škola koja nije u stanju da održava tlo pod nogama ako sve u svom
neposrednom okolišu neće pomesti, ako neće sve promijeniti i svemu sa čime se susreće neće dati svoj
prepoznatljiv ton i znak.
DANI: Katolička crkva je revidirala mnoge stavove koje je dogmatski stoljećima zastupala i religije
nisu imune na korekcije te vrste. Ima li potrebe za "prosvjetiteljstvom" u islamu, odnosno, da li bi se islam
trebao modernizirati? Ovo Vas pitam zbog jedne Vaše veoma oštre reakcije na tvrdnju ili bolje reći pitanje
kršćanskog teologa Anthonyja O'Mahonyja: "Da li u islamu uopće postoji volja za teološkim razvitkom?"
HAFIZOVIĆ: U islamu nema dogmi. Samo načela vjere. Ne postoje dogme, ali postoje istine vjere
koje stalno treba učitavati u vrijeme u kojem živimo i koje proističu iz nepotrošivog svetog teksta. Ne
mislim da se u islamu nešto treba revidirati, ali mislim da se kod muslimana mnoge stvari moraju
promijeniti. Muslimani moraju znati da je islam jedan, a njegove interpretacije višestruke. Islam je uvijek
iznad svake interpretacije, a ne obrnuto. Nažalost, danas to nije tako. Muslimani su danas duboko
podijeljeni, u dobroj mjeri i zato što su im njihova mezhebska opredjeljenja postala važnija od samog islama
kojeg ta mezhebska opredjeljenja samo djelomično i u strogo određenom segmentu posreduju. Kao jednu od
posljedica toga, danas imamo tragične događaje u Afganistanu, Pakistanu ili Iraku, gdje muslimani ubijaju
jedni druge, jer smatraju da jedni za druge nisu dovoljno dobri muslimani i da je interpretacija islama jednih
bolja od interpretacije islama onih drugih. To su oni vječni popravljači svijeta za koje mislim da bi danas
našli zamjerke i Poslaniku islama. Takvih danas imamo i u Bosni i Hercegovini. Oni zaboravljaju da je
Islam jedno, muslimani su nešto drugo, što važi za druge religije. Tako je bilo kroz cijelu povijest. Tako će i
ostati. Prema tome, ako treba neke stvari promijeniti, treba ih mijenjati u ljudima koji baštine ovu ili onu
ideju ili religijsku tradiciju.
DANI: Reisul-ulema Mustafa Cerić je na tribini udruženja Ilmijje, problematizirajući "potrebu"
Bošnjaka za nacionalnom državom citirao, kako je rekao, "njemačkog pjesnika i filozofa", Johanna
Gottfrieda Herdera. Odakle potreba da se poziva na utemeljitelje organskog nacionalizma, zagovornike
nacionalizma koji ističe urođenost vrijednosti nacionalne kulture?
HAFIZOVIĆ: Mislim da je to jedan užasan nesporazum u kome prebivaju ljudi koji lansiraju takve
ideje. Ja više nisam siguran da li bi krajnji "proizvod" takvog njihova nesporazuma sa samima sobom bio
nacionalna država. Tim prije što vrijeme nacionalnih država prolazi. Većma ujedinjujuća Europa je najbolji
primjer koji podrazumijeva da se sve nacionalne države u Europi polagano odriču nacionalnog u korist
transnacionalnog. Ja nisam siguran kako bi ta nacionalna država o kojoj ti ljudi govore mogla biti realizirana
na ovom tlu. Bojim se da bi krajnja posljedica tog njihova "pregnuća" bilo nešto sasvim drugo - reduciranje
Bošnjaka na vjersku zajednicu. Ne bih volio spekulirati oko toga, mada se bojim da je baš to temeljni motiv
zagovornika te ideje, upravo to, to jest da se bošnjačke podanike svede na stado, na pastvu, na džemat, koji
će izgubiti sva temeljna obilježja jednog uljuđenog europskog naroda. Mislim da bi danas bio najviši interes
svih u Bosni, a naročito Bošnjaka, zagovaranje bosanskog identiteta naslonjenog na ideji pripadnosti ovome
tlu do posljednjeg pedlja. Svaka druga priča vodi u svađu, u tragediju, u ko zna šta drugo.

4
 DANI: Tek ste se vratili iz Irana. Sreli ste mnoge važne ljude, između ostalih i predsjednika
Mahmuda Ahmadinedžada. Kakve su vaše impresije?
HAFIZOVIĆ: To je za mene zaista bilo jedinstveno iskustvo u životu. Prvo, nisam mogao ni
zamisliti da ću dobiti takvu nagradu, a onda ni da ću je primiti u jednom takvom okruženju i na tako visokoj
državnoj razini. S jedne strane, to je lijep osjećaj, ali osjećaj koji je povremeno bio praćen i osjećajem
nelagode. Pored nagrade, moja posjeta Iranu je podrazumijevala i druge obveze, održao sam jedno
predavanje o suvremenom sufijskom mišljenju danas u BiH u Ministarstvu za kulturu i obrazovanje, potom
radnu posjetu iranskoj Akademiji za filozofiju i teozofiju, obilazio sam biblioteke, velike knjižnice...
Kulturno, Iran smatram duhovnom supersilom. Iranci su veliki muslimanski narod, narod koji je duhovno,
vjerovatno, najnjegovaniji u cijelom muslimanskom svijetu.
DANI: Kakvo je Vaše mišljenje o borbi između iranskih konzervativaca i reformista, te
netrpeljivostima i sukobima koji su eskalirali tokom demonstracija protiv Mahmuda Ahmadinedžada, u
kojima je optuživan za izbornu prevaru. Ahmadinedžadov državni aparat je pritom ispoljio neviđenu
surovost u obračunu s demonstrantima. Je li Vam bilo malo neugodno primiti nagradu od njega?
HAFIZOVIĆ: To što se desilo nakon predsjedničkih izbora u Iranu bilo je tragično. Pravo govoreći,
takvo nešto nisam očekivao u toj zemlji, bez obzira šta ja mislim o aktualnom predsjedniku Irana. Budući da
je Iran jedna od rijetkih "parlamentarnih demokracija" među muslimanskim zemljama, moram, ipak,
konstatirati da Iranci spadaju među najdemokratičnije narode muslimanskoga svijeta. Valjda zato onaj
rasplet nisam očekivao u toj zemlji. Iranci su mogli to izbjeći, morali su biti malo fleksibilniji, baš zato što
imaju značajnu političku opoziciju. Nisam siguran da li su, ni nakon trideset godina, u cijelosti razumjeli
poruke revolucije. Malo više demokratske fleksibilnosti ne bi im škodilo. No, unatoč svemu, mislim da su
Iranci trijezan narod i da se nisu previše razočarali u revoluciju.

Eldin Hadžović