Povijest marihuane

Marihuana je jedna od najstarijih biljaka koju su ljudi upotrebljavali u brojne svrhe. Ona
pripada među najstarije kulturne i psihoaktivne biljke. Opojnu smolu spominju svete
knjige starih Perzijanaca (Zend-Avesta) i Indijaca (Atharva-Veda), tako da su
znanstvenici zaključili da je biljka podrijetlom iz Azije.

Sigurno je da su biljku uzgajali u Kini, 4000. g. pr. Kr. i u Turkestanu 3000. g. pr. Kr.

Kao lijek se već dugo koristi i u Indiji, Kini, Srednjem istoku, jugoistočnoj Aziji, Južnoj
Africi, Južnoj Americi.

O prastaroj upotrebi Marihuane možemo zaključiti iz brojnih antičkih zapisa. Oni govore
kako se kanabis upotrebljavao za postizanje sreće, odnosno boljeg raspoloženja. Herodot
je u 5. stoljeću naveo: „Konoplja u njihovoj zemlji raste divlja, ali je Skiti i siju, a narodi
Trakije od nje prave odjeću. Skiti uzimaju sjeme te konoplje i puzeći po šatoru bacaju
sjeme na užareno kamenje te se ono dimi i stvara paru, kojoj nije ravna nikakva parna
kupelj u Grčkoj. Od te pare, Skiti su oduševljeni od veselja. To im služi namjesto kupelji,
jer oni tijelo nikada ne peru u vodi.“ Ovaj opis se, dakako, nije mogao smatrati dovoljno
uvjerljivim, kao dokaz o upotrebi kanabisa u to vrijeme. No, u prethodnom stoljeću,
sjemenke konoplje otkrivene su više puta u skitskim grobovima. Sovijetski su arheolozi
pred otprilike pedesetak godina na Atlajskom gorju otkrili skitske grobnice koje su kroz
duga stoljeća bile pokrivene ledom. Uz gotovo savršeno očuvana tijela, pronašli su i
bakrene posude ispunjene kamenjem, ledom i sjemenjem konoplje.

Isto tako, u Grčkoj su 1975. godine otkrivene grudice hašiša, te je donesena pretpostavka
da je delfijska proročica Pitija svoja pretkazanja objavljivala pod utjecajem Marihuane.
Antički liječnik Galen, jedan od najistaknutijih u to vrijeme, u drugom stoljeću govorio je
i pisao kako se konoplja servirala kod gozbi u carskom Rimu radi povećanja radosti i
užitka. Galen i drugi liječnici klasičnog i helenističkog doba visoko su cijenili
Marihuanu, a isto je tako bila cijenjena i u srednjovijekovnoj Europi. Engleski je
svećenik Robert Burton u svom slavnom djelu „Anatomija melankonije“ (eng. The
Anatomy of Melancoly), objavljenom 1621., sugerirao uporabu kanabisa u liječenju
depresije. Novija engleska farmakop eja iz 1764. godine preporučala je protiv upale kože
obloge od korijenja konoplje, što je već bilo popularno sredstvo u istočnoj Europi.

Edinburška nova farmakopeja iz 1794. godine sadržavala je dug opis djelovanja konoplje
i ustvrdila je da je ulje korisno u liječenju kašlja, spolno prenosivih bolesti i urinarne
inkontinencije. Nekoliko godina kasnije, liječnik Nicholas Culpeper sažeo je sve
slučajeve za koje se pretpostavljalo da je kanabis medicinski koristan.

Marco Polo opisuje kako je Hasan ibn-al-Sabbah, osnivač sekte Asasini iz 11. stoljeća,
koristio hašiš da bi egzaltirao i poticao na umorstva svoje fanatične sljedbenike, koji su
ubijanje nevjernika smatrali religioznom dužnošću. Najprije bi ih doveo i ponudio bi im
brojne hedonističke užitke, hedonizam je uz pomoć hašiša Asasinima sličio na Raj, te im
je obećao kako će, ukoliko budu izvršavali misiju, uvijek moći uživati, čak i kada umru.
Asasini su bili u sukobu sa križarima i tokom jednog i pol stoljeća čitav su Istok držali u
strahu i pokornosti. Ipak, prema onome što danas znamo o djelovanju hašiša, teško je u tu
legendu povjerovati jer hašiš nije mogao stimulirati ratobornost niti ubilački nagon. Veća
je mogućnost da su Asasini dobivali hašiš tek zato da bi „osjetili Raj“, za koji su se onda
fanatično borili.

Ipak, ta zastrašujuća legenda pridonijela je zlom glasu Marihuane, koja je prati

stoljećima. Filolozi ni danas nisu sigurni da li francuska riječ assassin (ubojica) ima
podrijetlo od riječi hašiš ili od imena Hasan.

Marihuana je kasnije imala velik utjecaj na islamsku kulturu, a često se spominje i u

pričama „1001 noć“. Poznate leteće ćilime danas možemo povezati s doživljajima koja su
posljedica konzumiranja kanabisa. U islamskim se zemljama, kanabisa smatrao
afrodizijakom.

Hindusima je kanabis kroz stoljeća bio univerzalni lijek, sveta biljka koja pomaže u
meditaciji, „raj za siromašne“, „vodič u nebo“, „tješitelj u tuzi“.
Prvi poznati zapis o kanbisu potječe zapravo iz 2740. godine pr. Kr., a nalazio se u
herbaru kineskog cara Chen Nunga. Preporučuje ga protiv malarije, konstipacije,
reumatskih bolova, odsutnosti duha i „ženskih problema“ (menstrualnih bolova). Jedan
drugi kineski travar preporučao je mješavinu konoplje, smole i vina kao analgetik za
vrijeme operacije.

U Indiji, Marihuana se preporuča za poticanje duha, spuštanje temperature, spavanje,

protiv dizenterije, za stimulaciju apetita, poboljšavanje probave, ublažavanje bolova i
spolno prenosivih bolesti.

U Africi su Marihuanu koristili protiv dizenterije, malarije i drugih vrsta vrućice. Danas
neka plemena liječe zmijski ugriz uz pomoć konoplje ili je puše prije rađanja djeteta.

Već je tada, kanabis bio kontroverzna biljka. Jedni su smatrali da vodi u Raj, drugi, da
vodi u Pakao. Ta dilema, Pakao ili Raj, pratila je upotrebu kanabisa tisućljećima i ostala
prisutna do današnjih dana. Kroz povijest postoji velik broj biljaka čiji su se učinci čas
omalovažavali, čas hvalili. Uzmimo npr. kavu. Kada je 1700. godine prenijeta s Istoka u
Europu, njezino je uživanje bilo kažnjivo smrću. Spominje se da je prve Europljane
pušače duhana, dvojicu Kolumbovih mornara, Sveta inkvizicija spalila na lomači zbog
saveza s Paklom, jer im je iz ustiju sukljao dim. Isto tako, kad je heroin uveden u terapiju,
smatralo se da ne može uzrokovati ovisnost, a neki su ga liječnici preporučavali kao lijek
od morfinizma. Tek je kasnije utvrđeno da je heroin jedna od najjačih droga na svijetu.
Kokain se također smatrao bezopasnim. Kontroverzije oko kanabisa možemo ilustrirati
kroz jedan vrlo malo poznati podatak, o tome kako se kroz povijest nije kažnjavalo samo
uzgajanje i konzumiranje konoplje, već i njezino neuzgajanje. U Jamestownu, koji je bio
prva stalna europska naseobina u Americi, doseljenici su kao glavnu poljoprivrednu
biljku odlučili uzgajati konoplju, uglavnom radi užadi potrebnoj britanskoj mornarici (jer
je tada najbolje uže bilo ono izrađeno od konoplje). 1762. godine uvedene su čak i kazne
za tamošnje farmere koji konoplju nisu uzgajali.
Na vlastitim su posjedima konolju uzgajali i veliki američki predsjednici George
Washington i Thomas Jefferson. Prema nekim podacima iz Washingtonova dnevnika
izvode se pretpostavke da je prvi predsjednik SAD-a uzgajao konoplju i radi njezine
opojne smole.

Međutim, na Zapadu se kanabis nije priznao kao lijek sve do sredine devetnaestog
stoljeća. U njegovim zlatnim danima, od 1840. do 1900. godine, u zapadnoj medicinskoj
literaturi objavljeno je više od stotinu rasprava koje ga preporučuju za različite bolesti i
tegobe. Čak bi se moglo reći da su liječnici prije jednog stoljeća znali više o kanabisu
nego suvremeni današnjice; u svakom slučaju bili bili su zainteresiraniji za istraživanje
njegovog terapijskog potencijala.

Prvi zapadni liječnik koji se zauzimao za ljekovite moći konoplje bio je W.B.O
´Shaughnessy , mladi profesor na Medicinskom fakultetu u Kalkuti, koji je pratio njezinu
uporabu za vrijeme izbivanja u Indiji. Davao je kanabis životinjama i, nakon što se
uvjerio da je to sigurno, počeo ga je primjenjivati na pacijentima oboljelim od bjesnoće,
migrene, reumatizma, padavice i tetanusa. U izvještaju objavljenom 1839. godine napisao
je da je otkrio kako je tinktura konoplje (otopina kanabisa u alkoholu koja se uzima
oralno) učinkovit analgetik . Ujedno je bio impresioniran njezinim svojstvom opuštanja
mišića i nazvao ju je antikonvulzivnim sredstvom najveće vrijednosti. Pred kraj stoljeća,
osušeni vrhovi konoplje u Europi postaju priznati lijek, kojega su smatrali djelotvornim u
suzbijanju gore navedenih oboljenja, isto tako i neuralgija, menstrualnih bolova a
upotrebljavali su ga i kao sredstvo za smirenje.

O´Saughnessy se vratio u Englesku 1842. godine i donijeo sa sobom velike količine

kanabisa, opskrbivši tako farmaceute. Liječnici u Europi i u Sjedinjenim Državama
uskoro su ga počeli propisivati za razna tjelesna stanja. Kanabis je od svog dvorskog
liječnika dobivala kraljica Viktorija . Godine 1854. uveden je u United States
Dispensatory-u (uz upozorenje da su velike doze opasne i da je to moćni narkotik), i tada
su se komercijalni preparati kanabisa mogli kupiti u dućanima. Za vrijeme stoljetne
izložbe u Philadelpiji 1876. godine, neki farmaceuti su sa sobom nosili četiri ili više
kilograma hašiša. U međuvremenu, razmatranja o kanabisu nagomilavala su se u
medicinskoj literaturi. Gorine 1860. doktor R. R. M´Meens dao je izvještaj o otkrićima
Komisije za indijsku konoplju Liječničkom udruženju države Ohio. U njemu, nakon
odavanja zasluga O´Shaughnessyu, M´Meens je dao pregled simptoma i stanja za koje je
provjereno da je indijska konoplja korisna, a koji su uključivali tetanus, neuralgiju,
dismenoreju (bolnu menstruaciju), grčeve, bolove od reumatizma i kod rađanja djeteta,
astmu, postporođajnu psihozu, gonoreju i kronični bronhitis. Kao hipnotičku drogu (koja
izaziva san), uspoređuje ju je sa opijumom. Kaže kako je njezino djelovanje manje
intenzivno i ne smanjuje tjelesne izlučivanje u toj mjeri, ne ometa probavu i prilično
povećava apetit. Budući da je ukupni učinak konoplje manje nasilan, a omogućuje
prirodniji san bez ometanja rada unutrašnjih organa, ona je zasigurno često
preporučljivija od opijuma iako mu nije jednaka po snazi i pouzdanosti. Kao i O
´Shaughnessy, i M´Meens je naglasio nevjerojatnu sposobnost konoplje da stimulira
apetit.
U Egiptu, Napoleon zabranjuje uporabu hašišem, kao i njenu trgovinu. No, nije znao da
su ga njegovi vlastiti vojnici prenijeli u Francusku. Od 1844. godine, u Parizu postoji
Klub Hašišovaca (Club des Hachichens), u kojem se pušio indijski charas, koncentrirani
oblik kanabisa. S klubom surađuje psihijatar Moreau. Klub hašišovaca osnovao je pjesnik
Théophile Gautier (1811.-1872.), koji je zagovarao doktrinu l´art pour l´art (umjetnost
radi umjetnosti). U to vrijeme javlja se i književni pokret, larpurlartizam , kojeg je
Gautier bio jedan od glavnih pokretača. On 1843. godine objavljuje svoja iskustva s
hašišom. Isto tako, o kanabisu je pisao i Charles Baudelaire , pjesnik koji je napisao
„Cvjetove Zla“ (Les fleurs du mal), u svojemu proznom djelu „Umjetni rajevi“ (Les
paradis artificles), objavljenom 1860. Gautierovi i Baudelaireovi opisi imaju neizmjernu
literarnu vrijednost, to možemo sa sigurnošću tvrditi, ali, čitajući njihova djela, biti će
nam teško razlučiti što je u njima stvarno doživljeno, a što je plod njihovih fantazija i
literarnog preuveličavanja. Treba još dodati da su prijatelji hašiša u to vrijeme bili pisci
Alexandre Dumas- otac , Honoré de Balzac, Victor Hugo, Gérard de Nerval zajedno sa
slikarima; Eugéne Delacroix i Honoré Daumier.

Zanimanje za konoplju prelazi na sljedeću generaciju. Godine 1887., H .A. Hare veliča
svojstvo konoplje da smiri nemir i tjeskobu te da razveseli duh nasmrt oboljelog
pacijenta. U takvom kontekstu napisao je: „pacijent, čiji je najgori simptom bila duhovna
strepnja, može postati sretniji, pa čak i sklon smijanju“. Vjeruje da je kanabis jednako
djelotvoran analgetik kao i opijum: „Za vrijeme dok ova izuzetna droga ublažava bol
katkad dolazi do vrlo neobičnog fizičkog stanja, naime, čini se da smanjenje boli potječe
otud što se osjećaj boli udaljava, tako da postaje sve manja i manja, kao što bi bol u
osjetljivom uhu postajala sve manja i manja dok bi se udarci bubnjeva sve više udaljavali
iz dometa sluha.“ Hare je također uočio da je konoplja izvrstan lokalni anestetik, osobito
za sluznicu ustiju i jezika – što je osobina konoplje koja je dobro poznata zubarima
devetnaestog stoljeća.

1890. godine, britanski liječnik J. R. Reynolds sažeo je tridesetak godina iskustva koje je
imao s indijskom konopljom, te je preporučio pacijentima sa staračkom nesanicom: „Kod
slučajeva takve vrste, nisam našao ništa što bi bilo usporedivo s korisnošću umjerene
doze indijske konoplje.“ Reynolds kaže da konoplja ostaje djelotvorna mjesecima pa i
godinama bez povećanja doze.

Također otkriva njezinu vrijednost u liječenju različitih oblika neuralgije, uključujući i

bolni facijalni neurološki poremećaj – tic douloureux, te je dodao da je korisna u
sprečavanju napadaja migrene: „Nebrojene žrtve ove bolesti godinama su kontrolirale
svoju boljku uzimajući konoplju u trenutku kada zaprijeti početak napadaja.“ Otkriva
također da je konoplja korisna kod nekih vrsta padavice, protiv depresije, a ponekad i
protiv astme i dismenoreje.

Potičući liječnike da nastave koristiti konoplju, doktor J. B. Mattison 1891. godine

nazvao ju je drogom koja ima posebnu vrijednost u nekim bolesnim stanjima, a kojoj
njezina svojstva i bezopasnost uporabe daju pravo na mjesto koje je nekada imala u
medicinskoj praksi. Mattison navodi i mogućnost njezine uporabe kao analgetika i
hipnotika, uz poseban osvrt na dismenoreju, kronični reumatizam, astmu, želučani čir i
ovisnost o morfiju, no za njega je najvažnija upotreba kanabisa bila za liječenje „one
bruke umjetnosti iscjeljivanja – migrene.“ Razmotrio je svoja iskustva i iskustva ranijih
liječnika, te zaključio da kanabis ne samo što zaustavlja bol kod migrene, već i sprečava
njezine napadaje.

Godinama kasnije, William Osler izrazio je svoje slaganje, rekavši da je kanabis

„vjerojatno najbolji lijek za migrenu.“ Mattison je izvještaj završio u pomalo
zamišljenom tonu: „Dr. Suckling mi je napisao: „Oni mladi ljudi je rijetko propisuju“.
Njima je osobito preporučam. Osim što brzo djeluje, mnogo ju je lakše upotrijebiti od one
suvremene štetočine, potkožne injekcije morfija, kod koje su oni mladi liječnici skloni
zaboravljati na dugoročne posljedice neopreznog davanja opijata. Bilo bi lijepo kad bi
mudrost koja je njihovim profesionalnim osima došla putem, donekle, nesretnog iskustva,
njima poslužila da se izvuku iz narkotičkih pličina na kojima su se nasukali mnogi
pacijenti. Ne tvrdim ovdje da je indijska konoplja savršena. I ona će, ponekad, zakazati.
Tako je i s drugim lijekovima. ali, mnogi slučajevi u kojima ona pozitivno djeluje daju joj
pravo na veliko i trajno povjerenje.“

Mattison uočio jednu stvar, a to je da je medicinska uporaba kanabisa već je 1890. godine
bila u padu. Snaga preparata od kanabisa bila je suviše raznolika, a individualne reakcije
na oralno konzumirani kanabis činile su se hirovitima i nepredvidivima. Još jedan razlog
za zanemarivanje analgetskih svojstava kanabisa bilo je uvelike povećano korištenje
opijata, nakon što je 1850. izum injekcijske igle omogućio direktno ubrizgavanje topivih
lijekova za brzo ublažavanje boli; proizvodi od konoplje nisu topivi u vodi i ne mogu se
lako primijeniti injekcijom. Kako se krećemo prema kraju devetnaestog stoljeća, razvoj
sintetičkih lijekova poput aspirina, kloral-hidrata i barbiturata, koji su kemijski stabilniji
od indijske konoplje i stoga pouzdaniji, još se više ubrzao pad kanabisa kao lijeka.
Međutim, novi lijekovi imali su vrlo izražene mane, koje su na svakom koraku ostavljale
svoje žrtve.

Svake godine u Sjedinjenim Državama više od tisuću ljudi umire zbog krvarenja
uzrokovanog aspirinom, a barbiturati su, naravno, još daleko opasniji. Bilo je za očekivati
da će se liječnici koji traže bolje analgetike i hipnotike okrenuti kanabinoidnim
supstancama, osobito nakon 1940., kada je postalo moguće proučavati kemijske srodnike
THC-a koji bi mogli imati stabilnije i pouzdanije djelovanje.

Na prijelazu stoljeća, dok su na Istoku ljudi upotrebljavali kanabis u tradicionalne,

vjerske i druge svrhe, na Zapadu su eksperimenti sa kanabisom bili vezani uz umjetničke
i znanstvene krugove.

Negdje u to vrijeme, 1893. godine, Britanski parlament osnovao je komisiju koja u više
od 3000 stranica objavljuje rezultate ispitivanja i razgovora sa 1200 liječnika, kulija,
fakira, jogija, voditelja azila za umobolne, seljaka, poreznika, krijumčara, oficira,
trgovaca drogom i svećenika, ne bi li stekao uvid u uporabu kanabisa u Indiji. Zaključeno
je da se umjerena upotreba kanabisa ne može uspoređivati sa upotrebom opijuma te
sličnih droga. Ako bi je se uspoređivalo, onda se mora uspoređivati sa umjerenim
pijenjem viskija. Konačni zaključak je bio da ne bi smjela doći nikakva administrativna
zabrana droge. Ovakva, i mnoga druga istraživanja počela su se vršiti na prijelazu sa 19.
stoljeća na 20.
No, u Sjedinjenim Državama, Zakon o porezu na marihuanu (Marihuana Tax Act) iz
1937. godine, pokapa takve pokuse. Taj zakon bio je rezultat kampanje koju je
organizirao Savezni ured za narkotike pod vodstvom Harrya Anslingera („Marihuana je
kriva za ubojstva, razbojstva, silovanja, krađu, moralnu degregaciju, impotenciju, delirij,
ludilo, bigamiju, razvrat i za sve ostale strahote i sramote“), a u kojoj je javnost
uvjeravana da Marihuana stvara ovisnost i da njezino korištenje dovodi do nasilnih
zločina, psihoze i mentalnog propadanja, isto tako, korisnici Marihuane smatrali su se
saveznicima sa Vragom, prišivali su im se razno-razni zločini bez ikakvog razloga, te im
se nanosila i psihička i fizička bol. Podnose se izvještaji u kojima se navodi da je preko
80 posto zločina počinjenih na teritoriju SAD-a, djelo korisnika Marihuane. Tridesetih
godina, Anslinger u časopisu American Magazine lansira doslovno ovu vijest: „Jedan
mladi narkoman u Floridi pobio je cijelu svoju obitelj. Policija je, došavši na mjesto
zločina, našla mladića kako tetura usred krvoprolića. Sjekirom je ubio oca, majku, dva
brata i sestru. Izgledao je tupo, nije se sjećao da je počinio zločin. Policajci su ga
poznavali kao razumnog i relativno mirnog mladića. Tražili su uzrok promjene. Mladić je
priznao da se navikao pušiti nešto što su mu prijatelji zvali muggles, a to je dječji naziv
za Marihuanu.“ Danas znamo da Marihuana definitivno ne potiče agresivnost niti
ubilački nagon, zapravo, djeluje potpuno suprotno. Potiče razmišljanje, podiže čovjekovo
raspoloženje i čini ga smirenim. Gore navedeno ponašanje čine lijekovi koje danas
svrstavamo u grupu amfetamina, koji su, ironično, upravo tih godina sintetski proizvedeni
i bačeni u legalnu prodaju bez ikakvih uzbuna i upozorenja. Danas ta grupa lijekova
pripada najopasnijim i najštetnijim psihoaktivnim sredstvima. Isto tako, krivnja za te
zločine nastoji se prebaciti na „obojene“ građane, kako su ih zvali u to vrijeme.
Kampanja protiv Marihuane, pretvara se tih godina u kampanju protiv crnog, meksičkog i
portorikanskog stanovništva (počinju se stvarati izrazi kao „ne-američke rase“ – a koja je
to američka rasa?). Film „Ludilo trave“ (Reefer Madness ), snimljen je kao sastavni dio
Anslingerove kampanje, te bi sofisticiranoj današnjici mogao izgledati kao šala, no nekoć
je taj film smatran ozbiljnim pokušajem pristupanja jednom društvenom problemu, a
atmosfera i stavovi koje je navodio i promicao i danas utječu na dezinformaciju naše
kulture. Anslingerovu kampanju podržavaju u to vrijeme Earle i Albert Rowell, autori
knjige „Na tragu Marihuane, trave ludila “. U spomenutoj knjizi doslovce pišu: „Vidjeli
smo osobu u ranom stadiju upotrebe Marihuane koja izgleda kao savijena zmija čegrtuša,
kao nešto što može postati opasno u djeliću sekunde. U kasnijem stadiju ta je osoba
potpuno poludjela.“

Prema Zakonu o porezu na Marihuanu od svakoga tko koristi biljku konoplje za određene
industrijske ili medicinske svrhe zahtijevalo se da prijavi i plati porez od jednog dolara po
unci (unca=31 kg). Osoba koja koristi Marihuanu u bilo koju drugu svrhu morala je
plaćati porez od 100 dolara po unci kod neprijavljenih transakcija. Oni koji to nisu
poštivali bili su izloženi velikim globama ili zatvarani radi utaje poreza. Zakon nije
izravno ciljao na medicinsku uporabu Marihuane – njegova svrha je bila smanjiti
rekreativno pušenje. Kako bi se izbjeglo odlukama Vrhovnog suda koje su državama
ostavljale pravo reguliranja većine trgovačkih transakcija, Zakon je stavljen u oblik
financijskih mjera. Prisiljavajući ljude da neke transakcije marihuanom prijave a da za
neke plaćaju velik porez, vlada uvodi prohibicijsku skupoću nabave te droge legalno u
nemedicinske svrhe. Gotovo nehotice, taj je zakon otežao medicinsku uporabu kanabisa
zbog obilne papirologije koja se zahtijevala od liječnika koji su ga htjeli koristiti. Savezni
ured za narkotike nastavio je s „proturekreativnim“ odredbama koje još više doprinose
razočaranju liječnika. Kanabis je uklonjen iz Farmakopeje i Državnog popisa lijekova
Sjedinjenih Država 1941. godine. Čitanje zapisa sa saslušanja na kojima je taj zakon
ispitivala komisija House Ways and Means prije nego što je on prihvaćen, pokazuje
koliko je malo podataka podržavalo ocjenu štetnosti marihuane i koliko je mnogo
masovne histerije okruživalo tu temu. Jedini svjedok koji se nije slagao bio je W. C.
Woodward, liječnički odvjetnik u službi pravnog savjetnika u Američkom liječničkom
udruženju (American Medical Association). On je pokušavao uvjeriti Kongres da donese
manje restriktivne zakone, na temelju kojih bi budući istraživači mogli otkriti značajne
mogućnosti medicinske upotrebe kanabisa. U pogledu „ovisnosti“ o marihuani,
Woodward je komentirao:“Novine su na to toliko izričito privlačile pozornost, da neki
temelji za njihove tvrdnje moraju postojati. Mene je, međutim začudilo što činjenice na
kojima su se te tvrdnje temeljile nisu bile podnesene ovoj komisiji od strane nekog
kompetentnog, s dokazima iz prve ruke. Upućuju nas na novinske članke koji se bave
epidemijom ovisnosti o Marihuani.

Govore nam da Marihuana uzrokuje zločin... Međutm, još nitko nije bio doveden iz
Ureda za zatvore da nam pokaže broj zatvorenika kod kojih je ustanovljena ovisnost o
Marihuani. Jedino racionalno raspitivanje pokazuje da Ured za zatvore nema podataka o
tome. Rekli su vam da su školska djeca veliki potrošači Marihuane. Nitko nije pozvan iz
Ureda za djecu da pokaže prirodu i razmjere te navike prisutne među djecom.
Raspitivanje u Uredu za djecu pokazuje da oni to nisu imali prilike istraživati i da ne
znaju ništa osobito o tome. Razgovor s ljudima iz Službe za obrazovanje – koji bi
svakako trebali znati barem nešto o epidemiji te navike među školskom djecom ovog
okruga, ukoliko epidemija navike postoji – ukazuje da nisu imali prilike to istraživati i da
ne znaju ništa o tome.“

Kongresmeni su pobliže i kritički ispitali Woodwarta o njegovom obrazovanju, odnosu sa

Američkim liječničkim udruženjem i o pogledima na medicinsko zakonodavstvo u
proteklih petnaest godina. Njegove primjedbe na kvalitetu i na izvore dokaza protiv
kanabisa nisu ga učinile simpatičnim u očima zakonodavaca.

Njegovo svjedočenje bilo je uzaludno. Nacrt je postao Zakonom 1. oktobra 1937.,

Marihuana je u potpunosti zabranjena u 46 država od tadašnjih 48. Samo pušenje
Marihuane tada se kažnjavalo sa 5-15 godina zatvora. Uslijedilo je još mnogo državnih
zakona, isto toliko strogih i smišljenih u žurbi.
Harry Anslinger je bio glavna zvijezda toga vremena. Njegove izjave poput: „Popušite
cigaretu Marihuane i sigurno je da ćete ubiti rođenog brata.“ bile su toliko uobičajene da
je javnost počela histerično i slijepo vjerovati u njih. 1938. godine Reader´s Digest
objavljuje njegov horor članak pod naslovom „Marihuana, ubojica omladine“. U njemu
opisuje osobe koje su pobile svoje majke i očeve pod djelovanjem Marihuane i između
ostalog navodi jednu od posljedica uživanja Marihuane: „ljudi gmižu po podu, laju kao
psi.“
Otprilike u to vrijeme, postepeno i europske zemlje, po uzoru na „veliku Ameriku“,
uključujući i Jugoslaviju, izbacuju kanabis kao lijek iz svojih farmakopeja.

Jedan od malobrojnih državnih službenika koji su razumno reagirali na pitanje Marihuane

u 1930-tim bio je gradonačelnik New Yorka, Firello LaGuardia . Godine 1938. sazvao je
komisiju znanstvenika sa ciljem proučavanja medicinskih, socioloških i psiholoških
vidova uporabe Marihuane u New York Cityu. Tu komisiju čene dva internista, tri
psihijatra, dva farmakologa, jedan stručnjak za javno zdravlje i upravitelji kaznenih,
zdravstvenih i bolničkih ustanova. Svoji studiju započinju 1940. godine i podnose
detaljan izvještaj o rezultatima 1944. godine, pod naslovom „ Problem Marihuane u
gradu New Yorku“ (Marijuana Problem in the City of New York ). Ova, uglavnom
zanemarena studija, raspršila je mnoge mitove koji su ranije pomogli prihvaćanju zakona
iz 1937. godine. Komisija nije našla nikakvih dokaza za to da su veći zločinci povezani s
Marihuanom, niti za to da ona uztokuje agresivno ili antisocijalno ponašanje: Marihuana
nije bila previše seksualno stimulirajuća i nije uzrokovala promjene ličnosti; nije bilo
dokaza o stečenoj otpornosti.
U septembru 1942. American Journal of Psychiatry objavljuje članak „Psihijatrijski
aspetki intoksikacije Marihuanom“, kojeg su napisala dvojica istraživača o studiji o New
Yorku, Samuel Allentuck i Karl M. Bowman. Između ostalog, Allentuck i Bowman su
napisali da navika na kanabis nije toliko jaka kao navika na duhan ili alkohol. Tri mjeseca
kasnije, u decembru, jedan uvodnik Journal of the American Medical Association opisao
je Allentuckov i Bowmanov članak kao „pažljivu studiju“ i spomenuo potencijalne
terapijske upotrebe kanabisa pri liječenju depresije, gubitka apetita i ovisnosti o
opijatima.
U idućih nekoliko godina urednici tog časopsa morali su se predomisliti pod pritiskom
Vlade. Od Harrya Anslingera u januaru 1943., te od R. J. Bouqueta , stručnjaka koji je
radio u Odboru za narkotike Liga naroda u aprilu 1944. godine, dobili su i objavili pisma
koja su potkazivala izvještaj LaGuardia. Napokon je i Američko liječničko udruženje
izrazilo svoje slaganje sa Saveznim uredom za narkotike u jednom uvodniku u aprilu
1945.

„Već mnogo godina medicinski znanstvenici smatraju kanabis opasnom drogom.

Međutim, njiga pod nazivom „Problem Marihuane“ (Marihuana Problems) koju su
napisali članovi Komisije gradonačelnika New Yorka za Marihuanu, predstavlja nam
analizu na 77 testova nad zatvorenicima, te na tom uskom i potpuno neznanstvenom
temelju izvlači široke i neadekvatne zaključke koji minimaliziraju opasnost Marihuane.
Knjiga je već učinila štete... Knjiga bezrezervno govori javnosti da uporaba ovog
narkotika ne dovodi do tjelesne, duševne niti moralne degradacije i da stalne loše
posljedice njezine kontinuirane uporabe nisu bile primijećene na 77 zatvorenika. Ova
tvrdnja već je nanijela mnogo štete pitanju provođenja zakona. Državni službenici dobro
će učiniti ako zanemare ovu neznanstvenu, nekritičku studiju i ako nastave Marihuanu
držati prijetnjom bez obzira gdje se koristila.“

Riječima R.S. deRoppa, časopis je odustao od svoje uobičajene suzdržanosti i izrazio

svoj urednički bijes svadljivim tonom. Uvodnik je bio toliko žestok da se moglo
predpostaviti da su učeni članovi gradonačelnikove komisije oformili sramotni savez s
vlasnicima „tea-padova“ (vlasnicima mjesta gdje su se zbog pušenja okupljali potrošači
marihuane) kako bi namjerno potkopali zdravlje u gradu iskrivljujući činjenice o
Marihuani. Više od četrdeset godina nakon tog uvodnika, Američko liječničko udruženje
nepokolebljivo se držalo stava prema Marihuani koji je bio vrlo blizak stavu Saveznog
ureda za narkotike, kao i organizacija koje su ga naslijedile. Izjave za javnost njegova
Savjeta za mentalno zdravlje prečesto su doprinosile dezinformacijama i zastrašujućoj
mitologiji koje okružuju pitanje Marihuane.

Sedamdesetih godina, u SAD-u je bilo, bez obzira na prohibicijsko tretiranje Marihuane,

25-30 milijuna ljudi koji su povremeno ili stalno konzumirali cigarete s Marihuanom, a
prema nekim procjenama, 1972. godine bilo je 13 milijuna Amerikanaca koji su se
smatrali stalnim pušačima Marihuane. Iste godine, broj prodavača Marihuane penje se na
280 000, a svi su oni bili izvan zakona, te je uhapšeno četvrt milijuna ljudi zbog
prodavanja ili konzumiranja.

Iako se već godinama nije provelo niti jedno liječničko istraživanje kanabisa, vlada nije u
potpunosti izgubila zanimanje. Kratko vrijeme nakon što je autor knjige iz koje vadim
ove podatke, 1971. godine objavio knjigu o Marihuani, jedan kemičar koji ju je pročitao
otkrio je istome da je tvrtka u kojoj radi, „Arthur D. Little Company), dobila milijune
dolara od Vlade kako bi ustanovila vojne mogućnosti uporabe kanabisa. Dodao je to da
nisu naišli niti na jednu, ali da su našli na nekoliko važnih naznaka terapijske upotrebe.

Vrijeme 60-ih i 70-ih godina, vrijeme je političke radikalizacije i sveopćeg bunta mladih.
Glasno se traži da se zakoni, koji su donijeti zbog „ignorancije“, prilagode stvarnoj
situaciji i rezultatima suvremenih istraživanja. Rezultati istraživanja, koja su u to vrijeme
ponovno počinjala, pokazuju da je među pušačima Marihuane bilo manje počinitelja
kriminalnih delikata nego među ostalim stanovništvom.

Za liberalizaciju zakona zalaže se popularni američki pjesnik Allen Ginsberg , u nas

poznat i kao dobitnik „Zlatnog vijenca“ na Struškim večerima poezije 1986. godine.
Ginsberg otvoreno piše da ludilo nije posljedica intoksikacije Marihuanom, već te
simptome pokazuju oni koji zastupaju takva neprihvatljiva gledišta i brane „idiotske
zakone“. „Strah od zatvora i kafkijanskog suđenja može kod mase od 25 milijuna pušača
prouzročiti neke oblike kolektivne tjeskove i paranoje, a ne djelovanje same droge“, reče
jednom Ginsberg. Isti pjesnik se pojavljuje i na demonstracijama i posterima u korist
marihuane. Zahtijeva da se Federalni ured za narkotike smjesti u muzej voštanih figura i
da svi oni predstavnici „kancerogene birokracije“, koji su godinama američkom
stanovništvu prali mozak s „drogom-ubojicom“, dođu pod istragu Kongresa, da bi im se
utvrdila odgovornost.

U 1960-tim, veliki broj ljudi počeo je koristiti Marihuanu rekreativno, a istodobno se

pojavljuju priče iz života o njezinoj medicinskoj korisnosti, i to uglavnom ne u
medicinskoj literaturi već u obliku pisama popularnim časopisima poput Playboya. U
međuvremenu se zakonodavna zabrinutost u pogledu rekreativne uporabe povećala, i
kongres je 1970. godine prihvatio sveobuhvatni Zakon o sprečavanju i kontroli
zlouporabe droga, koji dijeli psihoaktivne droge na pet kategorija i smjestio kanabis u
prvu, najrestriktivniju kategoriju. Prema pravnoj definiciji, droge prve kategorije nemaju
nikakvu medicinsku uporabu, a imaju mnogo potencijala za zlouporabu, te se ne mogu sa
sigurnošću koristiti čak ni pod liječničkim nadzorom. U to doba je renesansni interes za
kanabis kao lijek bio već u punom zamahu. Dvije godine kasnije, 1972., NORML
(National Organization for the Reform of Marijuana Laws), Nacionalna organizacija za
reformu zakona o Marihuani uputila peticiju BNDD (Bureau of Narcotic and Dangerous
Drugs) Uredu za narkotike i opasne droge, bivšem Saveznom uredu za narkotike, za
premještanje Marihuane u drugu kategoriju, tako da bi je liječnici mogli legalno propisati.
Dok su se pravni procesi ovdijali, uključile su se i druge strane, pa i Federacija za borbu
protiv droge i Liječničko udruženje za liječenje AIDS-a.

Saslušanja pred Uredom za narkotike i opasne droge bila su poučna. Kako je jedan od
autora knjige iz koje izvlačim podatke (Hvala mu!) želio svjedočiti o medicinskim
uporabama kanabisa, opazio je pokušaje da se pentazocin (Talwin), sintetski opioidni
analgetik koji je izradila tvrtka „Wintorp Pharmacauticals“, stavi u kategoriju opasnih
droga. Svjedočanstva su ukazala na nekoliko stotina slučajeva razvoja ovisnosti, određen
broj smrtnih slučajeva od predoziranja, te prilično mnogo dokaza o zlouporabi. No, šest
pravnika iz te tvrtke, s aktovkama u rukama su istupili kako bi spriječili klasifikaciju
pentazocina, ili barem kako bi postigli da ga se smjesti u neku manje sigurnu kategoriju.
Djelomično su uspjeli: pentazocin je uvršten u droge četvrte kategorije, dostupne na
recept uz manje restrikcije. U svjedočanstvu o kanabisu, sljedećoj drogi na rasporedu za
razmatranje, nije bilo slučajeva smrti o predoziranju niti razvijanju ovisnosti – samo
mnogo svjedoka, i pacijenata i liječnika, koji su svjedočili o njezinoj medicinskoj koristi.
No, Vlada ga je odbila premjestiti u drugu kategoriju. Možda bi rezultat bio drugačiji
kada bi neka velika tvrtka za lijekove s ogromnim financijskim sredstvima pokazala
komercijalni interes za kanabis?

Odbivši peticiju NORML-a, Ured za narkotike i opasne droge propustio je sazvati javna
saslušanja, kao što to zahtijeva Zakon. Razlog koji su naveli bio je taj da bi reklasifikacija
te droge prekršila obveze SAD-a, odeđene međunarodnim ugovorom sastavljenim na
Konvenciji Ujedinjenih naroda o narkotičkim tvarima. NORML je odgovorio u januaru
1974., podnijevši tužbu protiv Ureda. Drugi krug žalbenog suda SAD-a nije se složio s
tim što je Ured odbio peticiju, te je poslao slučaj na ponovno razmatranje i kritiku i
Uredu i Ministarstvu pravosuđa. U septembru 1975., policijski Odjel za borbu protiv
droge, nasljednik BNDD-a, obznanio je da konvencijske obaveze ne sprečavaju
rekategorizacije Marihuane, ali mu je i dalje odbijao javna saslušanja. NORML je
ponovno podnio tužbu. U oktobru 1980., nakon još mnogo pravnog manevriranja, žalbeni
je sud po treći put vratio na razmatranje peticiju NORML-a policijskom Odjelu za borbu
protiv droga. Vlada je 1985. reklasificirala sintetički delta-9-THC (dronabinol) kao drogu
druge kategorije, ali je samu Marihuanu i THC deriviran iz Marihuane – ostavila u prvoj
kategoriji. Napokon je, u maju 1986., upravitelj DEA-e najavio javna saslušanja koja je
sud odredio sedam godina ranije.

Ta su saslušanja počela ljeta 1986. i trajala su dvije godine. Stranke koje su tražile
reklasifikaciju bile su: NORML, obrazovna organizacija osnovana 1970. koju financira
članstvo, a suprotstavlja se svim zabranama marihuane, uključujući i pušenje; Savez za
terapiju kanabisom, neprofitna organizacija osnovana 1980.. čiji je cilj postići da
Marihuana bude dostupna na recept; Američka korporacija kanabisa (Cannabis
Corporation of America), farmaceutska tvrtka osnovana s namjerom ekstrahiranja
prirodnih kanabinoida za terapeutsku upotrebu kada kanabis bude smješten u drugu
kategoriju i Etiopska cionska koptička crkva, koja Marihuanu smatra svetom biljkom
neophodnom za svoje vjerske obrede. Ovim grupama suprotstavila se DEA, Međunarodni
načelnici policije (International Chiefs of Police) i Nacionalni savez roditelja za omladinu
bez droge (National Federation of Parents for Drug-Free Youth), još jedna obrazovna
organizacija koju financira članstvo.
Duga saslušanja uključila su mnoge svjedoke, i pacijente i liječnike, te tisuće stranica
dokumentacije. Zapisnik o tim saslušanjima predstavlja najnovije istraživanje dokaznog
materijala o kanabisu kao lijeku. Administrativni sudac Francis L. Young pregledao je
dokazni materijal i donio svoje službeno odobrenje 6. septembra 1988., rekavši da je
„potvrda značajne manjine liječnika dovoljna da bi se uklopila u standarde trenutačno
prihvatljive uporabe lijekova u Sjedinjenim Državama iz druge kategorije, kako je
definira Zakon o kontroliranim supstancama“. Dodao je da je „Marihuana, u svom
prirodnom obliku, jedna od najsigurnijih terapeutski atkivnih supstanci poznatih
čovjeku... Nameće nam se razuman zaključak da je sigurnost uporabe Marihuane pod
nadzorom liječnika prihvatljiva. Suprotan bi učinak u zapisniku bio nerazuman,
subjektivan i kapriciozan.“ Young se nadovezao s preporukom: „Neka upravitelj DEA-e
zaključi da biljka Marihuane kao cjeline ima trenutačno prihvatljivu medicinsku upotrebu
u terapeutici Sjedinjenih Država, da njezina uporaba pod nadzorom liječnika nimalo ne
krši propisanu sigurnost uporabe lijeka, te da se ona zakonski može premjestiti iz prve u
drugu kategoriju.

U određivanju što „trenutačna uporaba lijekova znači“ za pravne svrhe, sudac Young
prihvatio je poglede DEA-e, čiji je kriterij bio rezultat prijašnje parnice, a odbio poglede
DEA-e, čiji je kriterij bio rezultat prijašnje parnice o kojoj se radilo o drogi 3,4-
metilendioksimetamfetamin (MDMA). Godine 1984. DEA je smjestila ovu, prije toga
nekvalificiranu drogu, u prvu kategoriju. Tome se suprotstavila grupa liječnika i
nekolicina drugih koji su vjerovali da MDMA ima terapijske mogućnosti. Nakon opširnih
saslušanja, sudac je odbio DEA-in stav da MDMA nema mogućnost medicinske uporabe
prihvatljive u Sejdinjenim Državama i složio se sa suprotnom stranom u tome da se ona
treba smjestiti u treću, a ne u prvu kategoriju. Upravitelj DEA-e odbio je tu preporuku.
Suprotstavljena strana žalila se Prvom krugu žalbenog suda SAD, koji je presudio u
njihovu korist, nalazeći da je potrebno formalno odobrenje za marketing preko Uprave za
hranu i lijekove FDA (Food and Drug Administration), to jest DEA-in kriterij za
„prihvatljivu medicinsku uporabu lijeka u liječenju u Sjedinjenim Državama“ nije
prihvatljiv u terminima Zakona o kontroliranim supstancama.

Upravitelj DEA-e odgovorio je sljedećim novim kritetijima za prihvatljivu uporabu

lijeka:

znanstveno određeno i prihvaćeno poznavanje njegovih kemijskih sastojaka znanstveno

poznavanje njegove toksikologije i farmakologije na životinjama djelotvornost na ljudska
bića dokazanu znanstvenim kliničkim pokusima općenita dostupnost te supstance i
podaci o njezinoj uporabi potvrda o njezinoj kliničkoj uporabi o općeprihvaćenim
farmakopejama, medicinskim referencama, časopisima i udžbenicima definiranje
indikacije za liječenje znanih poremećaja prihvaćanje njezine uporabe od strane
organizacija i udruženja liječnika njezino prihvaćanje i uporaba od strane značajnog
dijela liječnika u Sjedinjenim Državama.

Te je kriterije odbio sudac Young u svojoj odluci o Marihuani. Upravitelj DEA-e nije
prihvatio mišljenje svog vlastitog administrativnog suca i odbio je reklasificirati
Marihuanu. Pravnik DEA-e je napomenuo: „Čini se da se sudac poziva na ono što se
zove „značajnom manjinom liječnika“. O kolikom postotku govorite? Pola od jedan
posto? Četvrtina od jedan posto?“ Upravitelj DEA-e John Lawn otišao je i dalje, nazvavši
tvrdnje o medicinskoj uporabi Marihuane „opasnom i okrutnom prijevarom“. U martu
1991. tužitelji su se ponovno žalili, a u travnju je žalbeni sud okruga Columbia
jednoglasno naredio DEA-i da preispita svoje standarde, sugerirajući da su nelogični i da
ih Marihuana nikada ne može zadovoljiti. Ilegalnu drogu ne može upotrebljavati značajan
broj liječnika niti se ona može navoditi kao lijek u medicinskim tekstovima. Kako je sud
istakao: „Željeli bismo shvatiti kako bi netko mogao dokazati da je neka droga prve
kategorije u općoj upotrebi ili da je općenito dostupna“. Sud je DEA-i vratio slučaj da ga
pobliže objasne, no nije nikakav izravni izazov središnjoj dogmi da Marihuana nema
terapijsku vrijednost. DEA je na kraju odbila sve zahtjeve za reklasifikacijom u martu
1992.

Usprkos protivljenju savezne vlade, nekoliko je pacijenata uspjelo legalno nabaviti

Marihuanu u terapeutske svrhe. Državne vlade počele su na ograničen način reagirati na
pritisak pacijenata i liječnika 1970-im. Godine 1978., New Meksiko je donio prvi zakon
smišljen tako da Marihuana postane dostupna za medicinsku uporabu. Uslijedile su
trideset tri države u kasnim 70-im i ranim 80-im godinama. Massachusets je tako 1992.
godine postao trideset i četvrta država koja je donijela takav zakon, a 1994. godine,
Missouri, trideset peta. Međutim, pokazalo se da je teško provoditi te zakone. Budući da
pod saveznim zakonom Marihuana nije priznata kao lijek, države je mogu dijeliti samo
tako da uspostave formalne istraživačke programe i da dobiju odobrenje od FDA za
istraživanje novog lijeka (Investignational New Drug – IND). Mnoge države su se
predale čim su službenici odgovorni za te programe suočili s redovitom noćnom morom
relevantnih saveznih zakona. Pa ipak, između 1978. i 1984., sedamnaest je država dobilo
dopuštenje da osmisle programe za uporabu Marihuane u liječenju glaukoma i mučnine
koju uzrokuje kemoterapija. Svaki pojedini od tih programa pao je u vodu zbog mnogih
problema koji su se upleli.
Uzmimo slučaj Louisiane, u kojoj je 1978. donesen zakon koji je omogućio Odboru za
propisivanje Marihuane (Marihuana Prescription Board) da pregledava i odobrava molbe
liječnika za liječenje pacijenata kanabisom. Odboru bi više odgovarala jednostavna
procedura u kojoj bi medicinske odluke bile povjerene dotičnom liječniku, no savezna
tijela nisu omogućavala uporabu kanabisa bez IND-a. To bi značilo ogromnu količinu
papirologije i učinilo bi program nepodnošljivo napornim. Odbor se stoga odlučio
koristiti jednim već odobrenim istraživačkim programom koji je provodio Nacionalni
institut za rak, a koji se svodio na oboljele od raka koji su smjeli koristiti samo sintetski
THC. Sama Marihuana nije postala legalno dostupna niti jednom pacijentu u Louisiani.
Uz ta ograničenja, program se pokazao nedjelotvornim. Pacijenti su bili prisiljeni koristiti
kanabis.

Samo deset država na kraju je uspostavilo programe u kojima se kakabis koristio kao
lijek. Među njima je prvi najuspješniji bio New Mexico, uglavnom zahvaljujući naporima
mlade Lynn Pierson, koja je bolovala od raka. Godine 1978. državno zakonodavstvo
donijelo je zakon koji omogućava liječnicima da propišu Marihuanu pacijentima koji pate
od mučnine i povraćanja uzrokovanih kemoterapijom. Taj je zakon kasnije promijenjen
kako bi se uskladio sa saveznim odredbama o primjeni novih lijekova (IND) koje su
zahtijevale istraživački program. Odmah se razvilo značajno trenje između FDA i
odgovornih ljudi u programu New Mexika. FDA je zahtijevala studije s placeboima
(neaktivnim supstancama) kao kontrolom; liječnici u programu New Meksika željeli su
pružiti njegu bolesnim ljudima. FDA je željela napredovati polako; stavovi liječnika
odražavali su hitnost potreba njihovih pacijenata. Napokon je došlo do kompromisa:
pacijenti će nasumično biti stavljeni na tretman cigaretama Marihuane ili kapsulama
sinetičkog THC-a. Međutim, neprestana odgađanja ukazala su služvenicima u New
Meksiku da FDA nije iskrena u svojim namjerama i napetosti su počele rasti. U jednom
trenutku državni su službenici razmatrali čak i mogućnost korištenja konfiscirane
Marihuane, te su upitali načelnika State Highway patrole bi li im je mogao nabaviti.

U augustu 1978., Lynn Pierson, koja je poduzela herojske napore da se uspostavi

milosrdni program, umrla je od raka, nikad ne primivši legalnu Marihuanu. Sada je FDA
odobrila IND New Meksiku, no, opozvala je odobrenje nekoliko tjedana poslije, kada se
bijes koji je okruživao Piersoninu smrt stišao. Tada su službenici New Meksika
razmišljali o održavanju konferencije za tisak kako bi optužili savezne službenike za
„neetičko i nemoralno ponašanje“. Napokon je program odobren, u novembru 1978.;
pošiljke Marihuane bile su obećane za mjesec dana, ali nisu bile isporučene dva mjeseca.

Zamisao o nasumičnosti programa uskoro je pala u vodu. Pacijenti su među sobom

raspravljali o relativno dobrim stranama dva tipa liječenja i mijenjali se međusobno kada
bi to željeli; to im je ujedno davalo i osjećaj kontrole nad njegom koju su primali.
Međutim, mnogi su pacijenti vjerovali, usprkos demantima NIDA-e (National Institute of
Drug Abuse) Nacionalnog instituta za zlouporabu droge, institucije koja uzgaja i
organizira njezino motanje u cigarete i distribuciju, da cigarete koje su primali nisu bile
dovoljno jake. Država nikada nije provela neovisno ispitivanje. Neki su pacijenti
napustili program kako bi kupovali kanabis na ulici za koji su osjećali da je bolji od
vladine Marihuane i od sintetičkog THC-a.

Od 1978. do 1986., u New Meksiku je oko 250 oboljelih od raka primalo Marihuanu ili
THC ukoliko konvencionalnim lijekovima ne bi uspjeli suzbiti mučninu i povraćanje. Za
te pacijente bili su djelotvorni i Marihuana i sintetički THC, no Marihuana je bila bolja.
Više od 90% ih je izvijestilo o značajnom ili potpunom oporavku od mučnina i
povraćanja. U cijelom programu prijavljena su samo tri slučaja negativnih djelovanja –
tjeskobnih reakcija koje su se lako rješavale običnim ohrabrivanjem.
Uspješni programi u drugim državama nalikovali su na ovaj u New Meksiku. Znalo se da
je istraživanje samo maska; cilj je bio olakšati patnje. Iako se rezultati nisu poklapali s
metodološkim standardima za nadzirana klinička istraživanja, oni su ipak potvrdili
efikasnost kanabisa i prednost pušenja Marihuane nad oralnim THC-om. Uzgred, niti
jedan program nije izvijestio da je bilo problema sa zlouporabom ili rekreativnim
korištenjem THC-a ili Marihuane.
Izvještaj Ministarstva zdravlja države New York o terapijskoj uporabi kanabisa postavio
je pitanje zašto se više pacijenata i liječnika nije uključilo u njujorški program. Zaključio
je da postoji nekoliko razloga. Kao prvo, liječnici su bili skeptični zbog svoje ograničene
prakse i iskustva. Kao drugo, birokratske prepreke su bile goleme. Kao što izvještaj kaže:
„...bolnički farmaceuti i administratori žale se na papirologiju i procedure. Liječnici se
žale na naporno podnošenje izvještaja i zahtjeva za primjenu. Barem šesnaest liječnika se
raspitivalo o dostupnosti Marihuane, ali se nisu uključili u program jer su predvidjeli
veliku količinu birokratskih procedura.“ Treća mogućnost bila je da su mnogi pacijenti i
liječnici shvatili da je lakše dobiti kvalitetnu Marihuanu na ulici.
Otprilike u isto vrijeme kada su se uvodili državni programi, povećana potražnja prisilila
je FDA da uspostavi IND za individualni tretman (poznatiji kao IND za milosrdnu
uporabu ili Milosrdni IND), koji je omogućavao individualnim liječnicima čiji su
pacijenti trebali Marihuanu, da im je daju. Proces podnošenja zahtjeva nije bio lak, jer je
bio zamišljen u potpuno drugačiju svrhu – natjerati farmaceutske kompanije da budu
sigurne u bezopasnost novih lijekova. Prvo bi pacijent kojem treba kanabis morao uvjeriti
svog liječnika da podnese zahtjev za IND u FDA. Tada bi liječnik morao ispuniti poseban
formular za DEA-u u vezi s lijekom prve kategorije. Ako bi zahtjev prošao u obje službe,
tada bi liječnik morao ispuniti posebne formulare za naručivanje Marihuane u
Sjedinjenim Državam – odakle ju je slala u Sjevernu Carolinu, gdje bi ju motali u
cigarete koje su trebale imati istu snagu kao i ulična Marihuana (2% THC-a). Nakon toga
bi NIDA otpremala Marihuanu u određenu ljekarnu koja bi morala pristati na stroge
DEA-ine odredbe o osiguranju te droge.

Proces rješavanja zahtjeva trajao je četiri do osam mjeseci. I FDA i DEA-u je neprestano
trebao podsjećati i rijetko bi reagirale u vremenskom razdoblju određenom zakonom.
Prema Savezu za treapiju kanabisom, koji je pomagao mnogim pacijentima i liječnicima
tijekom takvih procesa, vladine službe kao da su rutinski gubile neke od formulara, pa bi
ih liječnik morao ponovo podnositi, ponekad i više puta. Shvatljivo je da se većina
liječnika tijekom takvih procesa, vladine službe kao da su rutinski gubile neke od
formulara, pa bi ih liječnik morao ponovno podnositi, ponekad i više puta. Shvatljivo je
da se većina liječnika nije željela uplitati u tu papirologiju, osobito zato što ih je mnogo
vjerovalo da je s propisivanjem kanabisa povezana i profesionalna sramota.
1976. godine Robert Randall postao je prvi pacijent koji je primio Milosrdni IND (pravni
način da se učini iznimka u zabrani uporabe Marihuane, te da se ona legalno odobri
bolesnim ljudima koji dokazano ne mogu bez nje) za iporabu Marihuane. U idućih
trinaest godina vlada je nevoljko odobrila još šest. Tada su, 1989. godine, FDA preplavili
zahtjevi ljudi oboljelih od AIDS-a. Sluičaj koji je privukao pozornost na apsurdne i
zastrašujuće posljedice medicinske zabrane Marihuane bio je napad vlade na Kennetha i
Barbru Jenks, floridski par u svojim dvadesetim godinama života koji je dobio AIDS
preko transfuzije krvi dane suprugu hemofiličaru. Oboje su patili od mučnine i
povraćanja i gubitka apetita uzrokovanih AIDS-om ili AZT-om (jedan od lijekova koji se
daju oboljelima od AIDSA); njihov se liječnik bojao da će Barbra umrijeti od gladi prije
nego je dokrajči bolest. Početkom 1989. godine, Jenksovi su doznali za Marihuanu u
grupi osnovanoj za podršku ljudima oboljelih od AIDS-a. Počeli su je pušiti i godinu
dana su vodili normalne živote. Osjećali su se bolje, vratili izgubljenu težinu i bili su u
stanju biti izvan bolnice; Kenneth Jenks uspio je čak i zadržati svoj posao punim radnim
vremenom.

Tada ih je netko prijavio. Dana 29. marta 1990., deset naoružanih pripadnika Odjela za
narkotike razvalilo je vrata njihova doma u kamp kućici, prislonilo pištolj na glavu
Barbre Jenks i dočepalo se dokaza o zločinu – dvije malene biljke Marihuane koju su
uzgajali jer si nisu mogli priuštiti plaćanje ulične cijene droge. Uzgajanje Marihuane u
Floridi je krivično djelo; Jenksovi su se suočili s pet godina zatvora . Na svom suđenju, u
julu, imali su obranu utemeljenu na medicinskoj nuždi, koja rijetko kada uspijeva. Sudac
je odbio obranu i osudio Jenksove, mada je odredio skraćenu kaznu. Viši je sud kasnije
promijenio osudu i obrana osnovana na medicinskoj nuždi bila je prihvaćena.

Slučaj je popraćen javnim publicitetom pa su Jenksovi uspjeli dobiti Milosrdni IND. Sada
se FDA našla preplavljena novim zahtjevima oboljelih od AIDS-a. Broj postojećih
Milosrdnih IND-a porastao je s pet do trideset i četiri u godini dana. Početkom juna
1991., zamjenik direktora Državne službe za kontrolu dorga, Herbert D. Kleber,
uvjeravao je televizijsku publiku diljem nacije da će svakome tko ima medicinsku
potrebu za Marihuanom biti omogućeno da dobije Milosrdni IND. Međutim, nekoliko
tjedana kasnije, James O. Mason, načelnik Službe javnoga zdrravlja objavio je da će se
taj program ukinuti zato što šteti suprotstavljanju Bushove uprave uporabi ilegalnih
droga. „Ukoliko ljudi primjete da Služba javnog zdravlja ide uokolo i dijeli ljudima
Marihuanu, tada će pomisliti da ta stvar i ne može biti tako loša.“ rekao je Mason. „To bi
davalo loš signal. Ne smeta mi da se to čini ako ne postoji niti jedan drugi način da se tim
ljudima pomogne.. Ali, ne postoji niti mrvica dokaza da pušenje Marihuane pomaže
ljudima s AIDS-om“.

Nakon što je devet mjeseci držala program „pod razmatranjem“, Služba javnog zdravlja
ukinula ga je u martu 1992. Dvadeset osam pacijenata čiji su zahtjevi već bili odobreni,
bilo je uskraćeno za obećanu Marihuanu. Trinaest pacijenata koji su već primali
Marihuanu dobili su odobrenje da je nastave primati. 1996. godine, ta je brojka spala na
osam. Nakon više od dvadeset godina, tijekom kojih se stotine ljudi probijalo kroz
državna zakonodavstva, savezne sudove i upravne službe kako bi postigli da Marihuana
bude dostupna ljudima koji pate, ovih osam ljudi jedini su za koje ona više nije
zabranjeni lijek.