4101-4179: 5. javna sjednica, 21. studenog 1964.

:
Dogmatska konstitucija o Crkvi "Lumen gentium"

l. vatikanski sabor nije, zbog prijevremenog završetka, mogao konačno obraditi

pripremljeni prijedlog "De ecclesia Christi", te se ograničio na definiciju o prima-
tu i papinoj nezabludivosti (usp. *3000 3050). Kao zaključak daljnjeg službenog
razvitka ekleziologije (usp. *3800o-3822o), prvi je prijedlog, izrađen pod vodstvom
kardinala Ottavianija i S. Trompa SJ, na kraju prvog razdoblja zasjedanja odba-
cila velika većina saborskih otaca.
Teološko povjerenstvo je iznijelo prerađeni nacrt, iz kojeg je nakon žive rasprave
proizašla treća i konačna verzija. 16. studenog 1964. su saborskim ocima objav-
ljena "Očitovanja" ("Notificationes"), generalnog tajnika, te jedno "Prethodno tu-
mačenje" ("Nota explicativa praevia"], koje su precizirale dogmatsku obvezatnost
saborskih izjava i položaj biskupskog kolegija (AAS 57 [1965] 72-75; usp. *4350-
4359). Izvedbene odredbe za obnovu stalnog đakonata, što je izneseno u čl. 29,
Pavao VI. je izdao u svom Motu proprio "Sacrum diaconatus ordinem" od 18. lip-
nja 1967. (AAS 59 [1967] 697-704).
Izd.: AAS 57 (1965) 5-64 / COeD3 849-898/ ASyn 3NUI, 784-836 / CoDeDe 93-206.
2

l. POGLAVLJE: O MISTERIJU CRKVE

4101 1. Svjetlo naroda je Krist i zato ovaj Sveti sabor, sabran u Du-
hu Svetomu, žarko želi da njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu
Crkve, rasvijetli sve ljude navješćujući Evanđelje svakomu stvoru
[usp. Mk 16, 15]. A kako je Crkva u Kristu kao sakrament ili znak i
oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog ro-
da, ona, nastavljajući predmet prethodnih sabora, namjerava točnije
objaviti svojim vjernicima i cijelom svijetu svoju narav i svoje opće po-
slanje.
Sadašnje prilike u svijetu požuruju ovu dužnost Crkve, da naime svi
ljudi, danas tješnje povezani različitim društvenim, tehničkim i kul-
turnim vezama postignu također potpuno jedinstvo u Kristu.

4102 2. Vječni je Otac slobodnom i tajnom odlukom svoje mudrosti i

dobrote stvorio cijeli svijet, odlučio ljude učiniti dionicima božanskog
života i kad su u Adamu pali, nije ih napustio, nego im je uvijek da-
vao pomoć da se mogu spasiti promatrajući Krista, Otkupitelja,
,,kojije slika nevidljivoga Boga, prvorođeni svakoga stvorenja" [Kol
1,15]. Sve odabrane Otac je već od vječnosti "unaprijed znao i predod-
redio ih da budu slični slici njegova Sina, da On bude prvorođenac
među mnogom braćom" [Rim 8,29]. One koji u Krista vjeruju odlučio
je sazvati u svetu Crkvu, kojaje već od početka svijeta bila prikazana
u slikama, divne pripravljena u povijesti izraelskog naroda i u Sta-
rom zavjetu1, i ustanovljena u posljednjim vremenima, a napokon je
bila očitovana dolaskom Duha, i imat će slavan završetak na koncu
vjekova. Tada će, kako se čita kod svetih Otaca, svi pravedni tamo od
Adama, „od pravednog Abela sve do posljednjeg izabranika“2 biti kod
Oca sjedinjeni u općoj Crkvi.

4103 3. Došao je dakle Sin, poslan od Oca, koji nas je prije stvorenja
svijeta u njemu odabrao i predodredio da nas usvoji kao sinove, jer je
htio da u njemu obnovi sve [usp. Ef 1,4-5 i 10]. Zato je Krist, da izvrši
Očevu volju, osnovao nebesko kraljevstvo na zemlji i otkrio nam je
njegov misterij i svojom poslušnošću izvršio otkupljenje. Crkva ili
Kristovo kraljevstvo već prisutno u misteriju, po Božjoj moći vidljivo
raste u svijetu. Taj početak i rast simbolizirani su krvlju i nadom što
su izašle iz otvorenog boka raspetoga Isusa [usp. Iv 19,34], i unapri-
jed naviješteni Gospodinovim riječima o njegovoj smrti na križu: "Ija
ću, kad budem podignut od zemlje, sve privući k sebi" [Iv 12,32 gr.].

14102 Usp. Ciprijan, Pismo 64,4 (PL 3,1017 / CSEL 3/II; 720); Hilarije iz Poitiera, In Matt-
haeum 23,6 (PL 9,1047); Augustin, razasuto; Ćiril Aleksandrijski, Glaphyra in Genesim
2,10 (PG 69.l10A).
2Usp. Grgur I. Veliki, In Evangelia homiliae 19, l (PL 76,1154 B); Augustin, Sermones
 3

Kad god se na oltaru obavlja žrtva križa, kojom "je bio žrtvovan Krist
naše vazmeno janje" [1 Kor 5, 7], vrši se djelo našeg otkupljenja. Uje-
dno se sakramentom euharistijskog kruha predočuje i izvršuje jedin-
stvo vjernika, koji tvore jedno tijelo u Kristu [usp. 1 Kor 10,17]. Svi su
ljudi pozvani na ovo sjedinjenje s Kristom koji je svjetlo svijeta; od
njega potječemo, po njemu živimo, k njemu idemo.

4104 4. Kad je bilo svršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvr-
ši na zemlji [usp. Iv 17,4], poslan je Duh Sveti na dan Duhova, da
Crkvu neprestano posvećuje, i da tako oni koji vjeruju imaju po Kris-
tu ujednom Duhu pristup k Ocu [usp. Ef 2,18].
On je Duh koji daje život, ili izvor vode koja teče u vječni život [usp. Iv
4,14; 7,38-39]; po njemu Otac oživljuje ljude koji su po grijehu umrli,
dok njihova smrtna tjelesa ne uskrisi u Kristu [usp. Rim 8,10-11].
Duh stanuje u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu [usp. 1 Kor 3,.
16; 6,19], i u njima moli i daje svjedočanstvo o njihovu posinjenju
[usp. Gal 4 6; Rim 8,15-16 i 26]. On uvodi Crkvu u svu istinu [usp. Iv
16,13], ujedinjuje ju u zajednici i službi, poučava ju i vodi raznim hije-
rarhijskim i karizmatičkim darovima i uresuje je svejim plodovima
[usp. Ef 4,11-12; i 1 Kor 12,4; Gal 5,22]. Snagom Evanđelja čini da se
Crkva pomlađuje, i neprekidno je obnavlja i vodi k savršenom sjedi-
njenju s njezinim Zaručnikom3. Jer Duh i Zaručnica kažu Gospodinu
Isusu "Dođi!" [Usp. Otkr 22,17].
Tako se cijela Crkva pojavljuje kao „puk skupljen u jedinstvu Oca i
Sina i Duha Svetoga“4.

4105 5. Misterij svete Crkve očituje se u niezinu ustanovl j enju. Jer

je Gospodin Isus dao početak svojoj Crkvi propovijedajući radosnu vi-
jest, to jest dolazak Kraljevstva Božjega koje je u Svetom pismu bilo
od vjekova obećano: "Jer se ispunilo vrijeme i približilo se Kraljevstvo
Božje" [Mk 1,15; usp. Mt 4,17]. To se pak Kraljevstvo jasno očituje
ljudima u riječima, djelima i prisutnosti Kristovoj. Gospodinova se ri-
ječ naime uspoređuje sa sjemenom koje se sije u polju [Mk 4, 14]; oni
koji slušaju s vjerom i pripadaju malom Kristovu stadu [Lk 12,32],
primili su samo Kraljevstvo; zatim sjeme svojom snagom niče i raste
sve do vremena žetve [usp. Mk 4, 26-29].
I Isusova čudesa dokazuju da je Kraljevstvo već došlo na zemlju: "Ako
Božjom moći istjerujem đavle, doistaje k vama došlo Kraljevstvo Bož-
je" [Lk 11,20; usp. Mt 12,28]. Ipak se Kraljevstvo očituje prije svega u

3 *4104 Usp. Irenej Lyonski, Adversus haereses III 24, br. 1 (PG 7,966B / W.W. Harvey
[Cambridge 1857] 2,131 / SouChr 211,470-472).
4 Ciprijan, De dominica oratione 23 (PL 4,553/ CSEL 3/I, 285 / C. Moreschini: CpChL 3A

[1976] 105); Augustin, Sermones 71,20, br.33 (PL 38,463s1); Ivan Damaščanski, Adversus
Iconoclastes 12 (PG 96,1358D).
4

samoj osobi Krista, Sina Božjega i Sina čovječjega, koji je došao "da
služi i da dade svoj život kao otkup za mnoge" [Mk 10,45].

4106 Kad je Isus, pošto je pretrpio za ljude: smrt na križu, uskrsnuo,

pojavio se kao Gospodin i Krist i Svećenik postavljen na vijeke [usp.
Dj 2,36; Heb 5,6; 7,17-21], a zatim je izlio na svoje učenike od Oca
obećanog Duha [usp. Dj 2,33]. Zato Crkva, nadarena darovima svoga
Ustanovitelja i vjerno vršeći njegove zapovijedi ljubavi, poniznosti i
samozataje, prima misiju da navješćuje Kristovo i Božje Kraljevstvo i
da ga ustanovi u svim narodima, i postavlja klicu i početak toga Kra-
ljevstva na zemlji. Medutim, dok ona polagano raste, teži za savrše-
nim Kraljevstvom i svim svojim silama nada se i želi da se sa svojim
Kraljem sjedini u slavi.

4107 6. Kao što se u Starom zavjetu objavljenje Kraljevstva često

prikazuje pod slikama, tako nam se i sada nutarnja narav Crkve oči-
tuje različnim slikama, koje su uzete iz pastirskog života ili poljodjel-
stva, ili iz gradieljstva, ili iz obitelji i zaruka, a pripravljene su u knji-
gama proroka.

4108 Crkva je ovčinjak, kojemu su jedina i nužna vrata Krist [Iv

10,1-10]. Ona je i stado, o kojemu je sam Bog unaprijed rekao da će
mu biti pastir [usp. Iz 40, 11; Ez 34, 11-22] i čije ovce, iako njima up-
ravljaju ljudski pastiri, neprekidno vodi i hrani sam Krist, dobri Pas-
tir i Knez pastira [usp. Iv 10, 11; l Petr 5,4], koji je svoj život dao za
ovce [usp. Iv 10,11-15].

4109 Crkva je Božja njiva [1 Kor 3,9]. Na toj njivi raste stara masli-
na, kojoj su sveti korijen bili patrijarsi i u kojoj se zbilo i zbit će se
pomirenje Židova i pogana [Rim 11, 13-26]. Ona je posađena od nebe-
skog Vinogradara kao odabrani vinograd [Mt 21, 33-43 par; usp. Iz
5,1-7]. Prava je loza Krist, koji daje život i plodnost mladicama, to jest
nama, koji po Crkvi ostajemo u njemu i bez kojega ništa ne možemo
učiniti [Iv. 15,1-5].

4110 Češće se Crkva naziva i gradnjom Božjom (1 Kot 3, 9). Samje

Gospodin usporedio sebe s kamenom koji su odbacili graditelji, ali koji
je postao ugaonim kamenom [Mt 24 42 par.; usp. Dj 4,11; 1 Pt 2,7; Ps.
118, 22]. Na onom je temelju od Apostola sagrađena Crkva [usp. 1
Kor 3,11] i od njega prima čvrstoću i koheziju. Ta se zgrada naziva
raznim nazivima: kućom Božjom [1 Tim 3,15], u kojoj stanuje Božja
obitelj, stan Božji u Duhu [Ef 2,19-22]. Božji šator među ljudima [Otk
21,3], a osobito sveti hram, koji sveti Oci uzvisuju kad je prikazan u
svetištima od kamena, i u liturgiji se s pravom uspoređuje sa svetim
 5

Gradom, s novim Jeruzalemom5. Jer se na ovoj zemlji u nju ugrađu-

jemo kao živo kamenje [1 Pt 2,5]. Taj sveti grad promatra Ivan kako
pri konačnoj obnovi svijeta silazi s neba od Boga pripravljen kao za-
ručnica koja se uresila za svoga muža [Otk 21,1sl].

4111 Crkva se naziva "nebeskim Jeruzalemom" i ,,našom majkom"

[Gal 4,26; usp. Otk 12,17], opisuje se kao čista zaručnica čistog Ja-
ganjca [Otk 19,7; 21,2 i 9; 22,17], koju je Krist "ljubio i sebe predao za
nju daje posveti" [Ef 5,26], koju je sebi pridružio nerazrješivim ugovo-
rom i neprekidno je „hrani i za nju se brine" [Ef 5,29] i htio je da bude
s njim združena i s ljubavlju i vjernošću njemu podložna [usp. Ef
5,24], koju je, napokon, zauvijek obasuo nebeskim dobrima, da shva-
timo ljubav Boga i Krista prema nama, koja nadilazi svako znanje
[usp. Ef 3,19]. Ali dok Crkva na ovoj zemlji putuje daleko od Gospodi-
na, smatra grebe kao prognanicu, te traži i misli na stvari koje su go-
re, gdje Krist sjedi s desne Boga, gdje je život Crkve sakriven s Kris-
tom u Bogu, dok se sa svojim Zaručnikom ne pojavi u slavi [Kol 3,1-4].

4112 7. Božji je Sin ljudskoj naravi koju je sjedinio, pobjedivši smrt

svojom smrću i uskrsnućem, otkupio čovjeka i pretvorio ga u novo
stvorenje [usp. Gal 6,15; 2 Kor 5,17]. Dajući svoga Duha, On svoju
braću, sazvanu iz svih naroda, na mističan način sastavlja kao svoje
tijelo.
U tom se tijelu Kristov život izlijeva na vjernike, koji se po sakramen-
tima tajnim i stvarnim načinom sjedinjuju s Kristom kojije trpio i
proslavio se6. Po krštenju postajemo naime slični Kristu: "Jer smo mi
svi kršteni u jednom Duhu da budemo jedno tijelo" [1 Kor 12,13]. Tim
svetim obredom predočuje se i ostvaruje naše sjedinjenje s Kristovom
smrću i uskrsnućem: "Jer smo bili pokopani s njime po krštenju u
smrt"; a ako smo "srasli s njime smrću sličnom njegovoj, bit ćemo i po
uskrsnuću" [Rim 6,4sl]. U lomljenju euharistijskog kruha postajući
stvarno dionici Gospodinova Tijela, uzdižemo se do sjedinjenja s njime
i među sobom. "Jer je jedan kruh jedno smo tijelo mnogi, svi koji smo
dionici jednoga kruha" [l Kor 10,17]. Tako mi svi postajemo udovi
onoga Tijela [usp. 1 Kor 12,27], a "pojedinci postajemo udovi jedan
drugome" [Rim 12,5].

5 *4110 Usp. Origen, In Matthaeum 16,21 (PG 13,1443C lE. Klostermann: GChSch 40,546);
Tertullian, Adversus Marcionem III 7 (PL 2,357C / CSEL 47/III, 386/ E. Kroymann: CpChL
1 [1954] 516). Za liturgijske dokumente usp. Sacramentarium Gregorianum: "Bože, koji iz
čitavog skupa svetih gradiš sebi prebivalište ... " (PL 78,160B / L.C.Mohlberg, Liber sacra-
mentorum Romanae Ecclesiae [Rim 1960] 111, XC); himan "Urbs Ierusalem beata" u mona-
stičkom časoslovu, i "Coelestis urbs Ierusalem" u Rimskom časoslovu.
6 *4112 Usp. Toma Akvinski, Summa theologiae III, q.62, a.5 uz 1 (izdanje Leonina 12,27a).
6

4113 Kako pak svi udovi ljudskoga tijela, iako ih je mnogo, čine ipak
jedno tijelo, tako i vjernici u Kristu [usp. 1 Kor 12,12]. I u zgradi Kris-
tova tijela postoji raznolikost udova i službi. Jedan je Duh, koji na ko-
rist Crkve dijeli različite svoje darove po svome bogatstvu i prema po-
trebama službi [usp. Kor 12,1-11]. Među tim darovima ističe se milost
Apostola, pod čiju vlast sam Duh podlaže vjernike obdarene kariz-
mom [usp. 1 Kor 14]. Isti Duh, sjedinjujući tijelo sam svojom moći i
nutarnjom vezom udova, stvara i potiče ljubav među vjernicima. Sto-
ga, ako jedan ud nešto trpi, s njim trpe i svi udovi; ili, ako je počašćen
jedan ud, s njim se raduju svi udovi [usp. 1 Kor 12,26].

4114 Glava je toga tijela Krist. On je slika nevidljivoga Boga, i po

njemu je sve stvoreno. On je prije svih i sve stvari postoje po njemu.
On je glava tijela, a tijelo je Crkva. On je početak, On je prvorođenac
od mrtvih, da ima prvenstvo u svemu [usp. Kol 1,15-18]. Veličinom
svoje moći gospoduje nad svime što je na nebu i što je na zemlji, i svo-
jom nadmoćnom savršenošću i djelovanjem napunja cijelo tijelo bo-
gatstvom svoje slave [usp. Ef I, 18-23]7.

4115 Svi udovi treba da postaju njemu slični, dok se u njima ne obli-
kuje Krist [usp. Gal 4,19]. Zato smo uzeti u misterije njegova života,
učinjeni slični njemu, s njim umrli i uskrsnu1i, dok ne budemo s njim
kraljevali [usp. Fil 3,21; 2 Tim 2,11; Ef2,6; Kol 2, 12; itd]. Dokjoš pu-
tujemo zemljom, slijedeći njegove stope u žalosti i progonu, pridružu-
jemo se njegovim mukama kao tijelo Glavi, trpimo s njime, da bude-
mo s njim i proslavljeni [usp. Rim 8,17].
Po njemu "cijelo tijelo složeno i sastavljeno zglobovima i vezama raste
za rast u Bogu" [Kol 2, 19]. On u svome tijelu, koje je Crkva, nepreki-
dno daje darove služba, kojima se po njegovoj moći izmjenično poma-
žemo da se spasimo, i držeći se istine u ljubavi, po svemu rastemo u
njega, koji je naša Glava [usp. Ef 4,11-16 gr.].

4116 Da se ipak neprekidno obnavljamo u njemu [usp. Ef 4,23],

učinio nas je dionicima svoga Duha koji, budući da je jedan te isti u
Glavi i udovima, čitavo tijelo tako oživljuje, ujedinjuje i kreće da su
sveti Oci mogli usporediti njegovo djelovanje s onim što ga vrši u
ljudskom tijelu životno počelo ili duša8.

7*4114 Usp. Pijo XII., enciklika "Mystici corporis", 29.lipnja 1943. (AAS 35 [1943] 208).
8 *4116 Usp. Leon XIII., enciklika "Divinum illud', 9. svibnja 1897. (ASS 29 [1896/97] 650;
*3328); Pijo XII, enciklika "Mystici corporis"(AAS 35 [1943] 219s1; *3808); Augustin, Ser-
mones 268,2 (pL 38,1232) i dr.: Ivan Zlatousti, In Ephes, horn. 9,3 (pG 62,72); Didim Alek-
sandrijski, De trinitate II 1 (PG 39,449s1); Toma Akvinski, In Col 1,18, lectio 5: "Kao što je-
dno tijelo postaje po jedinstvu duše, tako i Crkva po jedinstvu Duha ... ": izdanje Vives 4
[Paris 1876] 387a).
 7

4117 Krist ljubi Crkvu kao svoju zaručnicu, te je postao primjerom

muža koji ljubi svoju ženu kao svoje tijelo [usp. Ef 5,25-28]; a sama je
Crkva podložna svojoj Glavi [ib. 23-24]. "Jer u njemu stanuje sva pu-
nina božanstva združena s čovječanstvom" [Kol 2,9] i On napunja svo-
jim božanskim darovima Crkvu, koja je njegovo tijelo i njegova puni-
na [usp. Ef 1,22-23], da sama napreduje i da postigne svu puninu
Božju [usp. Ef 3,19].

4118 8. Krist, jedini Posrednik, ustanovio je na ovoj zemlji i nepres-

tano uzdržava svoju svetu Crkvu, zajednicu vjere, ufanja i ljubavi,
kao vidljivi organizam9 po kojemu na sve razlijeva istinu i milost. Ali,
društvo sastavljeno od hijerarhijskih organa i mistično Kristovo Tije-
lo, vidljiv zbor i duhovna zajednica, zemaljska Crkva i Crkva koja već
posjeduje nebeska dobra, ne smiju se smatrati kao dvije stvari, nego
one tvore jednu složenu stvarnost, koja je sastavljena od ljudskog i
božanskog elementa10.
Stoga se ona ne malom analogijom uspoređuje s misterijem utjelov-
ljene Riječi.
Jer kao što božanskoj Riječi uzeta narav služi kao živi organ spasenja,
s njom nerazrješivo sjedinjen, na sličan način društveni organizam
Crkve služi Kristovu Duhu, koji je oživljuje, za rast tijela [usp. Ef
4,16]11.

4119 Ovo je jedina Kristova Crkva, koju u Vjerovanju priznajemo je-

dnom, svetom i apostolskom12 i koju je naš Spasitelj poslije svoga us-
krsnuća predao Petru da je pase [Iv 21,17] i povjerio njemu i ostalim
Apostolima da je šire i njom upravljaju [usp. Mt 28,18-20], i postavio
je zauvijek kao "stup i tvrđavu istine" [Tim 3,15].
Ova Crkva, ustanovljena i uređena na ovom svijetu kao društvo, na-
lazi se u Katoličkoj crkvi, kojom upravljaju nasljednik sv. Petra i bis-
kupi sjedinjeni s njime13, iako se izvan njezina organizma nalaze
mnogi elementi posvećenja i istine, koji kao darovi svojstveni Kristo-
voj crkvi potiču na katoličko jedinstvo.

9 *4118 Leon XIII., enciklika "Sapientiae christianae", 10. siječnja 1890. (ASS 22 [1889/90]
392); enciklika "Satis cognitum", 29. lipnja 1896. (ASS 28 [1895/96] 710724-727; *3300); Pi-
jo XII., enciklika "Mystici corporis" (AAS 35 [1943] 199sl).
10 Usp. Pijo XII., enciklika "Mystici croporis" (AAS 35 [1943] 221sl; *3809-3811); enciklika

"Humani generis", 12. kolovoza 1950 (AAS 42 [1950] 571).

11 Leon XIII., enciklika "Satis cognitum" (AAS 2B [1895/9'6] 713; *3304).

12 *4119 Usp. Apostolsko vjerovanje (10-13); Nicejsko-carigradsko vjerovanje (150); preuze-

to u Tridentsku vjeroispovijest (1862 1868).

13 Ta formula "sveta (katolička, apostolska) Rimska Crkva" nalazi se u Tridentskoj vjerois-

povijesti (na nv. mj. kao gore) i na 1. vatikanskog sabora, 3. sjednica, 24. travnja 1870. Do-
gmatska konstitucija o katoličkoj vjeri "Dei Filius", pogl. 1 (*300 l).
8

4120 Kao što je Krist izvršio djelo otkupljenja u siromaštvu i progonu,

tako je i Crkva pozvana da ide istim putem, da saopći ljudima plodove
spasenja. Krist Isus, "iako je bio u Božjoj naravi, ... ponizio se uzevši
narav sluge" [Fil 2,6] i radi nas je "postao siromah, premda je bio bo-
gat" [2 Kor 8,9]; tako i Crkva premda za izvršenje svoje misije treba
ljudskih sredstava, nije ustanovljena da traži zemaljsku slavu, nego
da i svojim primjerom širi poniznost i samozataju.
Krist je poslan od Oca da "propovijeda Evanđelje siromašnima, ... da
ozdravlja one koji su skrušena srca [Lk 4, 18], da traži i spasi ono što
je izgubljeno" [Lk 19,10]; tako i Crkva pokazuje ljubav prema svima
koji su ožalošćeni uslijed ljudske slabosti, dapače u siromasima i pat-
nicima vidi sliku svoga siromašnog i trpećeg Ustanovitelja, nastoji da
olakša njihovu oskudicu, nastoji da u njima služi Kristu. Ali dok Krist
"svet, nevin, neporočan" [Heb 7,26], nije poznavao grijeha [2 Kor
5,21], nego je došao da zadovolji samo za grijehe naroda [usp. Heb
2,17], Crkva, koja u svom krilu obuhvaća grješnike, u isti mah sveta i
uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu.

4121 Crkva ,,nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i Božje

utjehe“14 navješćujući muku i smrt Gospodinovu, dok on ne dođe [usp.
1 Kor 11,26]. Od moći uskrsnuloga Gospodina ona dobiva snagu da
strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i teškoće nutarnje i vanj-
ske, i da otkrije svijetu njegov misterij vjerno, iako ne savršeno, dok
se na svršetku ne očituje u potpunom svjetlu.

14*4121 Augustin, De civitate Dei XVIII 51,2 (PL 41,614 / B. Dombart - A. Kalb: CpChL 48
[1955] 650).
 9

POGLAVLJE II.: O BOŽJEM NARODU

4122 9. U svako je vrijeme i u svakom narodu Bogu ugodan svatko

tko ga se boji i čini pravdu [usp. Dj 10,35]. Ipak je Bog htio posvetiti i
spasiti ljude ne pojedinačno, bez ikakve veze između njih, nego je htio
od njih učiniti narod koji bi ga uistinu priznavao i vjerno mu služio.
Zato je izabrao izraelski narod za svoj narod, s njim sklopio savez i
postepeno ga poučio očitujući mu u njegovoj povijesti sebe i svoje os-
nove i posvećujući ga za sebe.
Sve se to dogodilo kao priprava i slika onoga novoga savršenoga save-
za koji se imao sklopiti u Kristu, i one punije objave koja je imala biti
dana po samoj utjelovljenoj Božjoj Riječi. "Evo dolazi vrijeme, kaže
Gospodin, kad ću učiniti s kućom Izraelovom i s kućom Judinom nov
ugovor ... Stavit ću zakon svoj u srce njihovo i upisati ga u pamet nji-
hovu, i ja ću biti njihov Bog i oni će biti moj narod .... Jer će me pozna-
ti svi, od najmanjega do najvećega, kaže Gospodin" [Jr 31,31-34].
Taj novi ugovor ustanovio je Krist, to jest novi savez u svojoj krvi
[usp. 1 Kor 11, 25], pozivajući iz Židova i pogana narod koji bi bic je-
dan lile po tijelu, nego po Duhu, i bio novi Božji Narod. Jer oni koji
vjeruju u Krista, budući da su ponovno rođeni ne iz raspadljivoga
sjemena, nego iz neraspadljivoga po riječi živoga Boga [usp. 1 Pt
1,23], ne iz tijela, nego iz vode i Duha Svetoga [usp. Iv 3,5-6], čine na-
pokon "izabrani narod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, puk koji
pripada Bogu ... koji nekoć nije bio narod, a sada je Božji narod" [1 Pt
2,9-10].

4123 Taj mesijanski narod ima za glavu Krista, ,,koji je predan za

naše grijehe i uskrsnuo za naše očišćenje" [Rim 4,25], i sada, pošto je
stekao ime koje je nad svakim imenom, slavno vlada na nebu. Nalazi
se u položaju dostojanstva i slobode sinova Božjih, u srcima kojih sta-
nuje Duh Sveti kao hramu. Ima za zakon novu zapovijed da ljubi ka-
ko je Krist ljubio nas [usp. Iv 13,34]. Ima napokon za svrhu Kraljev-
stvo Božje, koje je početo na zemlji od samoga Boga koje se treba dalje
širiti dok na kraju vjekova ne bude od njega dovedeno do savršenosti,
kad se pojavi Krist naš život [usp. Kol 3,4], i kad "sami stvorovi budu
oslobođeni od ropstva raspadljivosti da imaju dio u slavnoj slobodi si-
nova Božjih" [Rim 8,21].
Zato taj mesijanski narod, iako stvarno ne obuhvaća sve ljude, i često
izgleda kao malo stado, ipak je za sav ljudski rod jaka klica jedinstva,
ufanja i spasenja. Krist gaje ustanovio da bude zajednica života, lju-
bavi i istine, on ga uzima i kao oruđe otkupljenja svih i šalje ga sve-
mu svijetu kao svjetlo svijeta i sol zemlje [usp. Mt 5,13-16].
10

4124 Kao što je već Izrael po tijelu, kad je putovao pustinjom, bio
nazvan Crkvom Božjom [2 Ezd 13,1; usp. Br 20,4; Pnz 23, 1-8], tako
se i novi Izrael, koji putuje u sadašnje vrijeme i traži budući i trajni
grad [usp. Heb 13,14], također zove Kristovom Crkvom [usp. Mt
16,18],jer ju je on stekao svojom krvlju [usp. Dj 20,28], napunio svo-
jim Duhom, opskrbio prikladnim sredstvima vidljivog i društvenog
jedinstva.
Bog je sazvao sve one koji gledaju s vjerom u Krista, početnika spase-
nja i počelo jedinstva i mira, i ustanovio je Crkvu, da bude svima za-
jedno kao i pojedincima vidljivi sakrament ovoga spasonosnog jedin-
stva15. Budući da je ona određena da se raširi u sve krajeve, ulazi u
ljudsku povijest, II ipak ujedno prelazi vremena i granice naroda. U
kušnjama i patnjama putovanja nju jača snaga milosti Božje koju joj
je Gospodin obećao, da zbog slabosti ljudske ne odstupi od savršene
vjernosti, nego da ostane dostojna zaručnica svoga Gospodina, i da ne
prestane uz pomoć Duha Svetoga sebe obnavljati, dok po križu ne do-
đe do svjetlosti koja ne poznaje zapada.

4125 10. Krist Gospodin, Veliki Svećenik uzet između ljudi [usp. Heb
5,1-5], učinio je od novoga naroda ,,kraljevstvo i svećenike za Boga,
Oca svoga" [Otk 1, 6; usp. 5, 9sl]. Jer se kršteni po preporodu i poma-
zanju Duha Svetoga posvećuju da budu duhovni dom i sveto svećen-
stvo, da svim djelima kršćanina prinose duhovne žrtve, i da navješću-
ju čudesa onoga koji ihje iz tmina pozvao u divno svoje svjetlo [usp. 1
Pt 2,4-10]. Zato neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i hvaleći
Boga [usp. Dj 2, 42-47], prikazuju sebe kao živu, svetu, Bogu ugodnu
žrtvu [usp. Rim 12,11], neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu i oprav-
davaju svoju nadu u vječni život pred onima koji to traže [usp. 1 Pt
3,15].

4126 Opće svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko sve-

ćeništvo, premda se između sebe razlikuju bitno a ne samo po stup-
nju, ipak su u međusobnom odnosu; jer jedno i drugo imaju na svoj
posebni način dio u Kristovu svećeništvu16. Ministerijalni svećenik,
svetom vlašću koju ima, odgaja svećenički narod i upravlja njime,
izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu u ime
cijeloga naroda; vjernici pak snagom svoga kraljevskog svećeništva,
sudjeluju u prinošenju Euhatistije17 i vrše ga u primanju sakramena-

15 *4124 Usp. Ciprijan, Pismo 69,6: "Nerazrješivi sakrament jedinstva": PL 3,1142B / CSEL
3/II,754).
16 *4126 Usp. Pijo XII., nagovor "Magnificate Dominum", 2. studenog 1954. (AAS 46 [1954]

669); enciklika "Mediator Dei', 20. studenog 1947. (AAS 39 [1947] 555; *3851).
17 Usp. Pijo XII., nagovor "Vous nous al'ez", 22. rujna 1956 (AAS 48 [1956] 714).
 11

ta, u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetog života, samozata-

jom i djelotvornom ljubavi.

4127 11. Sveta i organski izgrađena narav svećeničke zajednice pri-

vodi se u djelo i po sakramentima i po krepostima. Vjernici, po kršte-
nju uključeni u Crkvu, određeni su za bogoslužje kršćanske vjere po
neizbrisivom biljegu krštenja, i budući da su preporođeni za sinove
Božje, dužni su pred ljudima ispovijedati kršćansku vjeru koju su
primili od Boga preko Crkve18.
Sakramentom potvrde još su savršenije vezani uz Crkvu, nadareni su
posebnom jakošću Duha Svetoga, i tako su više obvezani da kao pravi
Kristovi svjedoci i riječju i djelom šire i brane vjeru19.
Imaju dio u euharistijskoj žrtvi, izvoru i vrhuncu cijeloga kršćanskog
života, prinose Bogu božansku žrtvu i sebe s njom20; tako svi bilo pri-
nosom bilo svetom pričešću izvršuju svoj dio u liturgijskom činu, ne
svi jednako, nego jedni na jedan, a drugi na drugi način. Hraneći se
pak Kristovim tijelom u svetoj pričesti, pokazuju konkretnim načinom
jedinstvo Božjeg naroda, koje se tim sakramentom prikladno izražava
i divno ostvaruje.

4128 Oni koji prisustvuju sakramentu pokore primaju od Božjeg mi-

losrđa oprost uvrede Bogu učinjene i ujedno se pomiruju s Crkvom,
koju su svojim grijehom ranili, i koja radi za njihovo obraćenje s lju-
bavlju, primjerom i molitvom. Svetim pomazanjem bolesnika i molit-
vom svećenika cijela Crkva preporučuje bolesne trpećem i proslavlje-
nom Gospodinu, da im olakša boli i da ih spasi [usp. Jak 5, 14-16],
dapače ih potiče da se slobodno sjedinjuju s Kristovom mukom i smr-
ću [usp. Rim 8,17; Kol 1,24; 2 Tim 2,11-12; 1 Pt 4,13], i tako doprinesu
dobru Božjega naroda.
Oni pak između vjernika koji prime sveti red, u Kristovo se ime pos-
tavljaju da Crkvu hrane riječju i milošću Božjom.
Napokon, kršćanski bračni drugovi djelovanjem sakramenta ženidbe,
kojim naznačuju i imaju dio u misteriju jedinstva i plodne ljubavi iz-
među Krista i Crkve [usp. Ef 5,32], uzajamno se pomažu da postignu
svetost u bračnom životu i u primanju i odgoju djece, i tako imaju u
svojem životnom položaju i u svojem staležu svoj posebni dar u Bož-
jem narodu [usp. 1 Kor 7,7]21. Jer iz te ženidbene zajednice proizlazi

18 *4127 Usp. Toma Akvinski, Summa theologiae III, q.63, a.2 (izdanje Leonina 12,31-34).
19 Usp. Ćiril Jeruza1emski, Katechesen 1'1: O svetom Duhu, II 35-37 (PG33,1009-1012):
Nikola Kabasilas, Uber das Leben in Christus III: O korisnosti potvrde (PG 150,569-580);
Toma Akvinski, Summa theologiae III, q.65, a.3; q.72, a.l; a.5 (izdanje Leonina 12,59 s1125
sl 130 sl).
20 Usp. Pijo XIII., enciklika "Mediator Dei', 20. stud. 1947. (AAS 39 [1947] pos. 552 sl).

21 *4128 l Kor 7,7: "Svako ima svoju vlastitu karizmu od Boga: jedan ovako, drugi onako."
12

obitelj, u kojoj se rađaju novi građani ljudskog društva, koji po milosti

Duha Svetoga postaju po krštenju sinovi Božji, da tako Božji narod
može trajati kroz sve vjekove. U toj Crkvi, koja bi se mogla nazvati
kućnom, roditelji moraju biti za svoju djecu riječju i primjerom prvi
vjesnici vjere, i njegovati zvanje prikladno za svakog pojedinog, s oso-
bitom brigom ono sveto.

4129 Opskrbljeni tolikim i tako divnim sredstvima spasenja, svi

vjernici bilo kojeg staleža i položaja pozvani su od Gospodina, svaki
na svom putu, na ovu savršenost svetosti kojom je savršen sam Otac.

4130 12. Sveti Božji narod ima dio i u proročkoj Kristovoj službi, ši-
reći svuda živo svjedočanstvo o njemu, osobito životom vjere i ljubavi,
i prinoseći Bogu žrtvu hvale, plod usta koja ispovijedaju ime njegovo
[usp. Heb 13,15].
Cjelina vjernika, koji imaju pomazanje od Svetoga [usp. 1 Iv 2,20 27],
ne može se u vjeri prevariti, i to svoje posebno svojstvo očituje nadna-
ravnim osjećajem vjere cijeloga naroda kad »od biskupa sve do poslje-
dnjih vjernika laika"22 pokazuje opće svoje slaganje u stvarima vjere i
ćudoređa. Tim osjećajem vjere, koji pobuđuje i podržava Duh istine,
Božji narod pod vodstvom svetog učiteljstva, uz koje vjerno pristajući
prima ne više ljudsku riječ, nego uistinu BOŽJl riječ [usp. 1 Sol 2,13],
nepokolebivo pristaje uz vjeru, koja je jednom bila predana svetima
[usp. Jud 3], ispravnim sudom dublje u nju prodire i potpunije ju
primjenjuje u život.

4131 Osim toga, isti Duh Sveti ne samo da po sakramentima i služ-

bama Božji narod posvećuje i vodi, i krepostima ga uresuje, nego svoje
darove "dijeleći kako hoće" [1 Kor 12, 11], dijeli među vjernike svako-
ga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i sprem-
nima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću iz-
gradnju Crkve, prema onomu: "Svakomu se daje očitovanje Duha na
korist" [1 Kor 12, 7]. Te karizme, bilo najsjajnije, bile jednostavnije, i
više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i ko-
risne, treba primiti sa zahvalom i utjehom.
Izvanredne pak darove ne treba lakoumno tražiti, niti se preuzetno
smiju od njih očekivati plodovi apostolskih djela; ali sud o njihovoj is-
pravnosti i vrednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i
na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono
što je dobro [usp. l Sol 5,12 i 19-21].

Usp. Augustin, De dono perseverantiae 14, br.37: "Nije samo suzdržavanje Božji dar, nego i
čistoća oženjenih": PL 45,1015 sl).
22 *4130 Usp. Augustin, De praedestinatione sanctorum 14, br.27 (PL 44,980).
 13

4132 13. Svi su ljudi pozvani u novi Božji narod. Stoga se ovaj narod,
ostajući jedan i jedini, mora protegnuti na cijeli svijet i na sve vjeko-
ve, da se ispuni odluka volje Boga koji je u početku stvorio jednu
ljudsku narav i odlučio da djecu svoju, koja su bila raspršena, napo-
kon skupi ujedno [usp. Iv 11,52]. U tuje svrhu Bog poslao svoga Sina,
kojegajeučinio baštinikom svih stvari [usp. Heb 1,2], da bude Učitelj,
Kralj i Svećenik sviju, Glava novoga i sveopćeg naroda Božje djece.
Zato je Bog napokon poslao Duha svoga Sina, Gospodina i životvorca,
koji je za čitavu Crkvu, za pojedince i za sve koji vjeruju, počelo saku-
pljanja i jedinstva u nauci Apostola i u zajednici, u lomljenju kruha i
molitvama [usp. Dj 2, 42 grč].

4133 U svim je dakle narodima zemlje jedan Božji narod, jer on iz

svih naroda uzima svoje građane, građane Kraljevstva ne zemalj sko-
ga, nego nebeskoga. Svi vjernici raspršeni po svijetu saobraćaju s
drugima u Duhu Svetomu, i tako „onaj koji boravi u Rimu zna da su
Indijci njegovi udovi“23.
Budući pak da Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta [usp. Iv
18,36], zato Crkva ili Božji narod, uvodeći ovo Kraljevstvo, ne oduzi-
ma ništa od vremenitoga dobra bilo kojega naroda, nego naprotiv bo-
gatstvo i obilje i običaje svakoga naroda, ukoliko su dobri, podupire i
prima i primajući ih čisti ih, jača podiže. Jer se sjeća da mora sakup-
ljati s onim Kraljem kojemu su dani narodi za baštinu [usp. Ps 2,8], i
u čiji grad donose darove i poklone [usp. Ps 72, 10; Iz 60,4-7; Otk
21,24]. Taj značaj općenitosti, koji resi Božji narod, dar je samoga Go-
spodina, po kojem Katolička crkva s uspjehom i neprestano teži da
okupi čitavo čovječanstvo sa svim njegovim dobrima pod Glavom Kri-
stom, u jedinstvu njegova duha24.

4134 Snagom toga katoliciteta, pojedini dijelovi donose vlastite da-

rove drugim dijelovima i cijeloj Crkvi, tako da se i cjelina i pojedini dij
elovi jačaju pomoću svega što jedni drugima saopćuju i rade za pot-
puno jedinstvo. Odatle slijedi da se Božji Narod ne samo skuplja iz
različitih naroda, nego daje i u 1 rvoj oj nutrini sastavljen od raznih
redova. Među njegovim udovima postoji raznolikost, bilo po službama,
jer neki vrše svetu službu na dobro svoje braće, bilo po položaju i na-
činu života, jer mnogi živeći u redovničkom staležu i težeći za svetoš-
ću tješnjim putem, daju pobudni primjer braći.
Stoga i u crkvenoj zajednici zakonito postoje posebne Crkve, koje ima-
ju vlastite predaje, dok ostaje netaknut primat Petrove stolice, koja

23*4133 Usp. Ivan Zlatousti, In Johannem, hom. 65,1 (PG 59,361).

24Usp. Irenej Lyonski, Adversus haereses III 16, br.č; III 22, br.l-3 (PG 7,925C-926A
955C-958A / W.W. Harvey [Cambridge 1857] 2,8781121-123 / SouChr 211,310-314 430-438).
14

predsjeda čitavoj zajednici ljubavi25, štiti zakonite raznolikosti i ujed-

no bdije da ono što je posebno ne samo da ne bude na štetujedinstvu,
nego radije da mu služi.
Odatle napokon među različitim dijelovima Crkve postoje veze nutar-
njeg zajedništva s obzirom na duhovno bogatstvo, apostolske radnike
i vremenite pomoći. Jer su članovi Božjega Naroda pozvani da među-
sobno dijele dobra, i o pojedinim Crkvama vrijede riječi Apostolove:
''Poslužujte jedan drugoga svaki onim darom koji je primio, kao dobri
upravitelji mnogostruke milosti Božje" [1 Pt 4,10].

4135 Svi su dakle ljudi pozvani na ovo katoličko jedinstvo Božjega

naroda, koje označuje i promiče opći mir; i njemu na razne načine
pripadaju, ili su upućeni bilo vjerni katolici bilo drugi koji vjeruju u
Krista, bilo napokon uopće svi ljudi, milošću Božjom pozvani na spa-
senje.

4136 14. Sveti sabor obraća se dakle prije svega na katolike, On pak
uči, oslanjajući se na Sveto pismo i Predaju, daje ova putujuća Crkva
potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja,
prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a On naglašavaju-
ći izričito potrebu vjere i krštenja [usp. Mk 16,16; Iv 3,5], potvrdio je
time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata.
Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji, iako im nije nepoznato daje
Katolička crkva od Boga ustanovljena po Isusu Kristu kao potrebna,
ipak ne hi htjeli ili u nju ući ili u njoj ostati.

4137 Potpuno se uključuju u društvo Crkve oni koji, imajući Kristov

Duh, potpuno prihvaćaju njezinu organizaciju i sva sredstva spasenja
u njoj ustanovljena, i u njezinu se vidljivom ustrojstvu združuju s
Kristom koji njom upravlja po Vrhovnom svećeniku i biskupima, na-
ime vezama ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvene uprave i zaje-
dnice. Ipak se ne spašava onaj koji, iako je član Crkve, ne ustraje u
ljubavi te ostaje u krilu Crkve "tijelom", ali ne "srcem"26.
Neka se sjete svi članovi Crkve da svoj odlični položaj nemaju pripisa-
ti svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti, a ako njoj ne

25 *4134 Usp. Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici Rima, Predgovor (Funk 1,252 I SouChr

10, 106-108).
26 *4137 Usp. Augustin, De baptismo contra Donatistas V 28, br.39: "Potpuno je jasno ono

što se kaže 'u Crkvi je unutra i vani', da treba razumjeti o srcu, ne o tijelu" PL 43,197 /
CSEL 51,296 24-26. Usp. na nav. mj. III 19, br.žri; V 18, br.24 (PL 43,152 189 / CSEL
51,218 283); In Evangelium Iohannis, tract. 61, hr.2 (PL 35,1800 / R. Willems: CpChL 36
[1954] 481) i dr.
 15

odgovaraju mišlju, riječju i djelom, ne samo da se neće spasiti nego če

biti strože suđeni27.

4138 Katekumeni koji, potaknuti od Duha Svetoga, izričito traže da

budu primljeni u Crkvu, već se samom tom željom združuju s njom, i
Majka ih Crkva već ljubi kao svoje i za njih se brine.

4139 15. Crkva zna da je zbog više razloga povezana s onima koji su
kršteni te nose kršćansko ime, a ne ispovijedaju potpunu vjeru ili ne
drže jedinstvo zajednice pod Petrovim nasljednikom28.
Ima mnogih koji poštuju Sveto pismo kao pravilo vjere i života i poka-
zuju iskrenu vjersku revnost, s ljubavlju vjeruju u Boga Oca svemo-
gućega i u Krista, Sina Božjega, Spasitelja29, primili su krštenje po
kojemu se spajaju s Kristom, dapače priznaju i primaju i druge sak-
ramente u svojim Crkvama i crkvenim zajednicama. Mnogi među
njima im~u i episkopat, slave Svetu Euharistiju i goje pobožnost
prema Bogorodici Djevici30. K tomu se pridružuje zajednica molitava i
drugih duhovnih dobara; dapače neko pravo sjedinjenje u Duhu Sve-
tomu, koji svojom posvećujućom snagom i u njima djeluje darovima i
milostima, i neke je od njih ojačao sve dotle da su i krv dali.
Tako Duh pobuđuje u svim Kristovim vjernicima želju i djelovanje da
se svi, načinom od Krista ustanovljenim, miroljubivo sjedine u jedno
stado pod jednim Pastirom31. Da to postigne Majka Crkva ne prestaje
moliti, nadati se i raditi, i potiče sinove da se očiste i obnove, da Kris-
tov znak jasnije sine na licu Crkve.

4140 16. Oni napokon koji još nisu primili Evanđelje, na različite se
načine svrstavaju a Božji Narod32.
U prvom redu onaj narod kojemu su bili dani znakovi i obećanja i iz
kojega se rodio Krist po tijelu [usp. Rim 9,4-5], narod po izabr:anju
veoma drag radi svojih otaca, jer se Bog ne kaje za svoje darove i po-
ziv [usp. Rim 11,28-29].
Ali odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među
kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedajući da drže vje-

27 *4137 Usp. Lk 12,48: "Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati". Usp. i Mt
5,19sl; 7,21s1; 25,41-46; Jak 2,14.
28 *4139 Usp. Leon XIII., apostolsko pismo "Praeclara gratulationis". 20. lipnja 1894. (ASS

26 [1893/94] 707).
29 Usp. Leon XIII., enciklika "Satis cognitum", 29. lipnja 1896. (ASS 28 [1895/96] 738; encik-

lika "Caritatis studium", 25. srpnja ][898. (ASS[1898/99] 11); Pijo XII., radio-poruka "Nell'
alba", 24. prosinca 1941 V .• AS 34 [1942] 21).
30 Usp. Pijo XI., enciklika "Rerum orientalium", 8. rujna 1928 (AAS 20 [1928] 287); Pijo XII.,

enciklika "Orientalis ecclesiae", 9. travnja 1944. (AAS 36 [1944] 137).

31 Usp. Instrukcija Sv. oficija od 20. prosinca 1949. (AAS 42 [1950] 142).

32 *4140 Usp. Toma Akvinski, Summa theologiae III, q.8, a.3 uz l (izdanje Leonina 11,129b).
16

ru Abrahamovu klanjaju s nama jedinomu, milosrdnomu Bogu, koji

će suditi ljude na Sudnji dan.
Bog nije daleko ni od onih koji traže nepoznatoga Boga u utvarama i
u likovima, jer on svima daje život i dah i sve stvari [usp. Dj 17,25-
28], i kao Spasitelj hoće da se svi ljudi spase [usp. 1 Tim 2,4]. Oni koji
bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak is-
kreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje djelom izvršiti njego-
vu volju koju su spoznali po glasu savjesti, mogu postići vječno spase-
nje33.
Božanska providnost ne uskraćuje pomoć po trebnu za spasenje oni-
ma koji bez svoje krivnje nisu još došli do jasne spoznaje Boga i nasto-
je, ne bez božanske milosti, postići pravi život. Sve što se kod njih na-
lazi dobro i istinito Crkva smatra pripravom za Evanđelje34 i kao da-
no od onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka da napokon ima život.
Ali često su ljudi prevareni od Zloga bili zaluđeni u svojim mislima i
zamijenili Božju istinu lažju, služeći više stvoru nego Stvoritelju [usp.
Rim 1,21 25] ili su živeći i umirući bez Boga u ovom svijetu, izloženi
skrajnjem očaju. Zato Crkva, da bi promicala slavu Božju i spasenje
svih tih, sjećajući se zapovijedi Gospodinove "propovijedajte Evanđe-
lje svakom stvorenju" [Mk 16,15], marljivo nastoji oko misija.

4141 17. Kao što je Sin poslan od Oca, i onje sam poslao Apostole
[usp. Iv 20,21] govoreći: "Idite dakle, učite sve narode krsteći ih u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga. Učite ih da drže sve što sam vam zapovi-
jedio. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" [Mt 28,18-
20]. I tu svečanu Kristovu zapovijed, da propovijeda spasonosnu isti-
nu, Crkva je primila od Apostola da je izvršuje sve do kraja zemlje .
[usp. Dj J,8]. Zato na se primjenjuje Apostolove riječi: "Jao ... meni
ako ne budem propovijedao Evanđelje!" [1 Kor 9,16], i zato Crkva i
dalje neprestano šalje misionare dok se mlade Crkve potpuno ne us-
tanove te i same nastave djelo naviještanja Evanđelja.
Potiče je Duh Sveti da surađuje kako bi se izvršila Božja odluka po
kojoj je Bog postavio Krista kao početnika spasenja za cijeli svijet.
Propovijedajući Evanđelje, Crkva privlači slušatelje da vjeruju i da
vjeru ispovijedaju, priprema ih za krštenje, otima ih iz ropstva zablu-
de, pridružuje ih Kristu, da napreduju u ljubavi prema Njemu dok ne
budu Njime potpuno ispunjeni. Svojim djelovanjem ona čini da dobro
što se nalazi u srcu i pameti ljudi ili u posebnim obredima i kultura-
ma naroda ne samo ne propadne, nego da se pročisti, podigne i usavr-
ši na slavu Božju, na poniženje đavla i na sreću čovjeka.

33*4140 Usp. pismo Sv. oficija nadbiskupu Bostona, 8. kolovoza 1949 (*3869-3872).
34Usp. Euzebije Cezarejski, Praeparatio Evangelica 1, 1 (PG 21,28AB / K.Mras - E. des
Places: GChSch 43/I [1982] 8).
 17

Svaki je Kristov učenik dužan da širi vjeru koliko može35. Ali iako
svatko može krstiti one koji primaju vjeru, ipak je dužnost svećenika
dovršiti gradnju Tijela euharistijskom žrtvom ispunjavajući Božje ri-
ječi što ih je rekao po proroku: "Od istoka sunca do zapada veliko je
moje ime među narodima, i na svakom se mjestu žrtvuje i prikazuje
čist prinos mojem imenu" [Mal 1,11]36.
Tako Crkva ujedno moli i radi, da ljudi cijeloga svijeta postanu Bož-
jim Narodom, Tijelom Gospodinovim i Hramom Duha Svetoga, i da se
u Kristu, Glavi svih, daje svaka čast i slava Stvoritelju i Ocu svemira.

35 *4141 Usp. Benedikt XV., apostolsko pismo "Maximum illud" (AAS II [1919] 440, pos.

451-454); Pijo XL, enciklika "Rerum ecclesiae" (AAS 18 [1926] 68 sl); Pijo XII., enciklika
"Fidei donum", 21. travnja 1957. (AAS 49 [1957] 236 sl).
36 *4141 Usp. Didache 14 (Funk 1,32/SouChr 248,192);Justin, Dialog mit dem Juden

Tryphon 41 (PG 6,564); Irenej Lyonski, Adversus haereses IV 17, br.5 (PG 7,1023 / W.W.
Harvey [Cambridge 1857] 2,199 sl / SouChr 100/II, 590-594); Tridentski sabor, 22. sjednica,
17. rujna 1562., Učenje o misnoj žrtvi, pogl.1 (*1742).
18

POGLAVLJE III.: HIJERARHIJSKO UREĐENJE CRKVE I POSE-

BNO O EPISKOPATU

4142 18. Krist je Gospodin za upravljanje i stalno povećavanje Božje-

ga naroda u svojoj Crkvi ustanovio različne službe, koje idu za dob-
rom čitavoga Tijela. Službenici koji imaju svetu vlast služe svojoj bra-
ći, da svi oni koji pripadaju Božjem narodu i imaju zato kršćansko do-
stojanstvo svi zajedno slobodno i po redu teže za istim ciljem te posti-
gnu spasenje.
Ovaj sveti sabor, idući stopama prvog vatikanskog sabora, zajedno s
njim uči i izjavljuje da je Isus Krist, vječni Pastir, sagradio svetu
Crkvu poslavši Apostole, kakoje i sam bio poslan od Oca [usp. Iv
20,21]: i htio je da njihovi nasljednici, to jest biskupi, budu u njegovoj
Crkvi pastiri do konca vjekova. Da pak episkopat bude jedan i neraz-
djeljiv, postavio je na čelo ostalim apostolima blaženoga Petra i u
njemu je ustanovio trajno i vidljivo počelo i temelj jedinstva vjere i za-
jednice37. Tu nauku o ustanovljenju, trajnosti, značenju i naravi sve-
tog primata rimskog biskupa i o njegovu nezabludivom učiteljstvu,
sveti sabor ponovo nalaže svim vjernicima da je čvrsto vjeruju, i - nas-
tavljajući isti predmet - odlučio je da pred svima izjavi i proglasi nau-
ku o biskupima, nasljednicima apostola, koji s Petrovim nasljedni-
kom, Kristovim namjesnikom38 i vidljivom glavom čitave Crkve up-
ravljaju kućom Boga živoga.

4143 19. Gospodin Isus, pomolivši se Ocu, pozvao je k sebi one koje je
htio, odabrao dvanaestoricu da budu s njim i da ih šalje propovijedati
Kraljevstvo Božje [usp. Mk 3,13-19; Mt 10,1-42]; te je Apostole [usp.
Lk 6,13] ustanovio kao kolegij ili stalan zbor, kojemu je stavio na čelo
Petra izabrana u među njih [usp. Iv 21,15-17]. Njih je najprije poslao
k sinovima Izraelovim i svim narodima [usp. Rim 1,16], da kao dionici
njegove vlasti učine sve narode njegovim učenicima, da ih posvete i
njima upravljaju [usp. Mt 28,16-20; Mk 16,15; Lk 24, 45-48; Iv 20,21-
23], da tako rašire Crkvu i pod vodstvom joj Gospodinovim budu služ-
benici i pastiri u sve dane do svršetka svijeta [usp. Mt 28,20]. U toj su
misiji bili potpuno utvrđeni na dan Duhova [usp. Dj 2,1-36] prema
Gospodinovu obećanju: "Primit ćete jakost Duha Svetoga koji će doći
na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, i u svoj Judeji i Samariji, i
sve do kraja zemlje" [Dj 1,8]. Apostoli pak, propovijedajući svuda
Evanđelje [usp. Mk 16,20], primljeno od slušalaca djelovanjem Duha
Svetoga, sakupiše opću Crkvu, koju je Gospodin osnovao na apostoli-

37 *4142 Usp. 1. vatikanski sabor, 4. sjednica, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi

"Pastor aeternus", Predgovor (3050 sl).
38 Usp. Firentinski sabor (1439.), Dekret za Grke "Laetentur caeli" (*1307); 1. vatikanski

sabor, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi "Pastor aeternus", pogl. 3 (*3059).

 19

ma i sagradio na blaženom Petru, njihovu prvaku, sa samim Kristom

Isusom kao glavnim ugaonim kamenom [usp. Otkr 21,14; Mt 16,18;
Ef 2,20]39.

4144 20. Ta božanska misija, kojuje Krist povjerio apostolima, tra-

jat će do svršetka svijeta [usp. Mt 28,20], budući da je evanđelje, koje
oni moraju propovijedati za Crkvu počelo svega njezina života u svako
vrijeme. Zato su se apostoli u tom hijerarhijski uređenom društvu po-
brinuli da ustanove nasljednike.
Oni nisu imali samo različne pomoćnike u službi40 nego su, da se mi-
sija njima povjerena nastavi poslije njihove smrti, ostavili kao oporu-
ku svojim neposrednim suradnicima dužnost da nadopune i očvrste
djelo od njih započeto41 preporučujući im da paze cijelo stado u koje-
mu ilije stavio Duh Sveti da upravljaju Božjom Crkvom [Dj 20,28].
Zato su odabrali takve ljude, a zatim odredili da, kad ti umru, njihovu
službu preuzmu drugi vrijedni ljudi42. Između različnih onih služba
koje se od prvih vremena vrše u Crkvi, prema svjedočanstvu predaje,
prvo mjesto ima služba onih koji, postavljeni za biskupe, po nepreki-
nutom nasljedstvu43 imaju mladice od apostolskoga sjemena44. Tako
se, kako svjedoči sv. Irenej, po onima koje su apostoli postavili za bis-
kupe i po njihovim nasljednicima, sve do nas, apostolska predaja iz-
nosi45 i čuva46.
Biskupi su dakle primili službu zajednice sa suradnicima svećenicima
i đakonima47, stojeći mjesto Boga na čelu stada48 o kojemu su pastiri,
kao učitelji nauke, svećenici svetoga bogoslužja i službenici uprave
Crkve49. I kao što ostaje služba od Gospodina posebno povjerena Pet-

39 *4143 Usp. Liber Sacramentorum S.Gregorii, Predslovlje za blagdan sv. Matije i sv. Tome
(PL 78,51152); usp. Cod. Vat. lat. 3548, fol.18; Hilarije iz Poitiersa, In Psalmos 67,10 (PL
9,450 /CSEL 22,286); Jeronim, Adversus Jovinianum I 26 (PL 23,247A); Augustin, In Psal-
mos 86,4 (PL 37,1103); Grgur I. Veliki, Moralia in Job XXVIII 5 (PL 76,455sl); Primazije, In
Apocalypsim V 21 (PL 68,924BC / W. Adams: CpChL 92 92 [1985] 290); Pashazije Radberto,
In Matheo VIII 16 (PL 120,561 / B. Paulus: CpChLCM 56 [1984] 805 sl). Usp. Leon XIII.,
pismo "Et sane", 17. prosinca 1888. (ASS 21 [1888] 321).
40 *4144 Usp. Dj 6,2-6; 11,30; 13,1; 14,23; 1 SoI5,12~:I; Fil 1,1; Kol 4,11 i dr.

41 Usp. Dj 20,25-27; 2 Tim 4,6s1 usp s 1 Tim 5,22; 2 Tim 2,2; Tit 2,2; Tit 1,5; Klement Rim-

ski, Pismo zajednici u Korintu, br.44,3 (Funk 1,156/ SouChr 167,172).

42 Klement Rimski, Pismo zajednici u Korintu, br.44,2 (Funk 1,154sl/SouChr 167,172).

43 Usp. Tertulijan, De praescriptione haereticorum 32 (PL, 2,52s1 / R.F. Refoule: CpChL 1

[1954] 212/ CSEL 70,39 sl); često i kod Ignacija Antihijskog.

44 Usp. Tertulijan, na nav. mj. (PL 2,53 / CpChL 1,213 / CSEL 70,40 sl).

45 Irenej Lyonski, Adversus haereses III 3,1: "manifestatam" (PG 7,848A / W.W. Harvey

[Cambridge 1857] 2,8/ SouChr 211,30).

46 Irenej Lyonski, na nav. mj.: "custoditur"; usp IV 26,2; IV 33,8 (PG 7,84710531077 / W.W.

Harvey 2,7236262/ SouChr 211,26; 100/11,718818-820).

47 Igancije Antiohijski, Pismo zajednice Filadelfije, Predgovor (Funk 1,264 / SouChr 10,120).

48 Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Filadelfiji, br.Ll; zajednici Magnezije, br.6,1 (Funk

1,264234/ SouChr 10,120 84).

49 *4144 Klement Rimski, Pismo zajednici u Korintu, brA2,3-4; 44,3-4; 57,1-2 (Funk 1,152

156 171 sl) / SouChr 167,168-170 172 150); Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Filadelfi-
20

ru, prvaku apostola, a koja se ima prenositi na njegove nasljednike,

tako ostaje služba apostola da pasu Crkvu, služba koju ima neprekid-
no vršiti sveti red biskupa50. Zato Sveti sabor uči da su biskupi po bo-
žanskoj ustanovi došli na mjesto apostola51 kao pastiri Crkve i tko
njih sluša, sluša Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i onoga koji
je Krista poslao [usp. Lk 10,16]52.

4145 21. U biskupima, dakle, kojima pomažu svećenici, nalazi se pos-

red vjernika Gospodin Isus Krist, Vrhovni Svećenik. Sjedeći naime s
desne Boga Oca, ne prestaje biti prisutan u zajednici svojih biskupa53,
nego u prvom redu po njihovoj odličnoj službi propovijeda svim naro-
dima riječ Božju i vjemicima neprestano dijeli sakramente vjere, po
njihovoj očinskoj službi [usp. 1 Kor 4,1] pridružuje svome tijelu nove
udove nadnaravnim preporodom: i napokon njihovom mudrošću i raz-
boritoš-ću upravlja i uređuje Narod Novog zavjeta na njegovu puto-
vanju prema vječnom blaženstvu. Ti pastiri, izabrani da pasu stado
Gospodnje, službenici su Kristovi i upravitelji tajna Božjih [usp. 1 Kor
4,1], kojima je povjereno svjedočanstvo Evanđelja milosti Božje [usp.
Rim 15,16; Dj 20,24] i služba Duha i pravednosti u slavi [usp. 2 Kor
3,8-9].
Da ispune tako velike službe, apostole je Krist obdario posebnim iz-
ljevom Duha Svetoga koji je sišao na njih [usp. Dj 1,8; 2,4; Iv 20,22-
23], a sami su predali svojim pomoćnicima duhovni dar polaganjem
ruku [usp. 1 Tim 4,14; 2 Tim 1,6-7], koji je sve do vas došao u bis-
kupskom posvećenju54. Sveti Sabor pak uči da se biskupskim posve-
ćenjem dijeli punina sakrementa Reda, koja se i liturgijskim običajem
Crkve i glasom svetih Otaca zove najviše svećeništvo, vrhunac svete
službe55. Biskupsko posvećenje daje sa službom posvećivanja također
službe poučavanja i vladanja, koje se ipak po svojoj naravi mogu izvr-

ji, br. 1,1; zajednici u Smyrni, br.8; zajednici u Magneziji, br. 3; zajednici Tralla, br. 7 (Funk
1,265 sl 282 232 24f sl / SouChr 10,120 138 82 100) i dr.; Justin, Apologija I 65 (PG 6,428);
Ciprijan, Pisma, razasuto.
50 Usp. Leon XIII., enciklika "Satis cognitum", 29. lipnja 1896 (ASS 28 [1895/96] 732).

51 Usp. Tridentski sabor, 23. sjednica, Učenje o sakramentu svetoga reda, poglA (* 1768); 1.

vatikanski sabor, 4. sjednici, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi "Pastor aeternus",

pogl.3 (*3061); Pija XII., enciklika "Mystici corporis", 29. lipnja 1943. (AAS 35 [1943] 209
212; *3804).
52 Usp. Leon XIII., pismo "Et sane", 17. prosinca 1888 (ASS [1888] 321s1).

53 *4145 Leon I. Veliki, Sermones 5,3 (PL 54,15LI).

54 Tridentski sabor (23. sjednica, 15. srpnja 1563., pogl.3) navodi 2 Tim 1,6 sl, kako bi doka-

zao da je sakrament svetog reda, pravi sakrament (usp. *1766).

55 *4145 Hippolit Rimski, Traditio Apostolica 3: Biskupu se daje ''najviši stupanj svećeniš-

tva" (SouChr II [1984] 44). Usp. Sacramentarium Veronense (Leonianum):( "za službu veli-
kog svećnika ... usavrši u Tvojim svećenicima cjelinu tvog otajstva": L.C. Mohlberg, Sacra-
mentarium veronense [Rerum Ecclesiastica Documenta I; Rim 1959] 119); usp. Liber Sac-
ramentorum Romanae Ecclesiae: "Daj mu, Gospodine, biskupsku stolicu da upravlja tvoju
Crkvu i sveukupni puk": L.C. Mohlberg [Rim 1960] 121 sl; usp. PL 78,224).
 21

šivati samo u hijerarhijskoj zajednici s Glavom i članovima Kolegija.

Jer iz predaje, koja proizlazi osobito iz liturgijskih obreda i iz prakse i
Istočne i Zapadne crkve, jasno je da se polaganjem ruku i riječima po-
svećenja tako daje milost Duha Svetoga56 i tako utiskuje sveti biljeg57
da biskupi na odličan i vidljiv način imaju ulogu samoga Krista, Uči-
telja, Pastira i Svećenika, i da rade u njegovo ime58. Biskupima pri-
pada vlast da po sakramentu Reda uzimlju nove izabranike u bis-
kupski zbor.

4146 22. Kao što po Gospodinovoj odluci sveti Petar i drugi apostoli
tvore samo jedan apostolski Kolegij, tako su na sličan način među so-
bom povezani Rimski biskup, Petrov nasljednik, i biskupi, nasljednici
apostola. Već prastari postupak, po kojemu su biskupi cijelog svijeta
saobraćali među sobom i s Rimskim biskupom u vezi s jedinstvom,
ljubavlju i mirom59, a isto tako i sakupljeni sabori60, po kojima su se
zajednički rješavala i pitanja od osobito velike važnosti61, nakon što je
odluka bila odvagnuta vijećanjem mnogih62, pokazuju kolegijalnu na-
rav i značaj biskupskog reda; to očito potvrđuju opći sabori održani ti-
jekom vjekova, Na to upućuje i stari običaj da se sazove više biskupa
da sudjeluju kod podizanja novog izabranika na službu najvišeg sve-
ćenstva. Članom biskupskog zbora postaje netko po sakramentalnom
posvećenju i hijerarhijskoj zajednici s Glavom i članovima kolegija.
Kolegij ili zbor biskupa nema vlasti osim ako se shvaća zajedno s
Rimskim biskupom, Petrovim nasljednikom, kao Glavom, dok tomu
ostaje potpuna vlast primata nad svima, bilo pastirima, bilo vjernici-
ma, Jer Rimski biskup po svojoj službi kao namjesnik Kristov i pastir
cijele Crkve ima potpunu, vrhovnu i opću vlast koju može uvijek slo-
bodno vršiti. Zbor pak biskupa, koji je u učiteljstvu i pastirskoj upravi

56 Hippolit Rimski, Traditio Apostolica 2 (B. Botte: SouChr 11 [2984] 40-42).

57 Tridentski sabor, 23. sjednica, pogl.4, uči da sakrament svetoga reda utiskuje
neizbrisiv biljeg (usp. *1767). Usp. Ivan )Dm., nagovor "Jubilate Deo", 8. svibnja 1960. (AAS
52 [1960] 466); Pavao VI., Horn ilija u Vatikanskoj bazilici, 20. listopada 1963. (AAS 55
[1963] 1014).
58 Ciprijan, Pismo 63,14: („Svećenik uistinu nastupa kao drugi Krist“: PL 4,386 / CSEL

3111,716); Ivan Zlatousti, In 2 Tim horn. 2,4 svećenik "simbol" Krista (PG 62,612); Ambro-
zije, In Psalmos 38,25-26 (PL 14,1051s1 / CSEL 64,203sl); Amroziaster, In 1 Tim 5,19 (PL
17,479C); In Ephes 4,11sl (pL 17,387C); Teodor Mopsuestijski, Homiliae Catecheticae XV
21 24 (R. Devresse: ST 145 [Vatikan 1949] 497 503); Hezihije Jeruzalemski, In Leviticum II
9, br. 23 (PG 93,894B).
59 *4146 Usp. Euzebije, Historia Ecclesiae V 24,10 (E. Schwartz: GChSch 911,495 / SouChr

41 [1955] 69); Dionizije, kod Euzebija, Historia Ecclesiae VII 5,2 (GChSch 911,638s1 / Sou-
Chr 41,169).
60 Usp. o starim saborima, Euzebije, Historia Ecclesiae V 23-24 (E. Schwartz: GChSch

9/1,488-496/ SouChr 41,66-71) i dr.: Nicejski sabor, kan.5 (COeD2 8 / Turner 1/I/II, 196-
198).
61 Tertulijan, De Ieiunio 13 (PL 2,972B / CSEL 20,292 13-16 / A. Reifferscheid - G. Wissowa:

CpChL 1 [1954] 1271).

62 Ciprijan, Pismo 56,3 (CSEL 31II, 650).
22

naslijedio zbor Apostola, u kojem dapače apostolski zbor neprekidno

traje, također je subjekt vrhovne i potpune vlasti nad cijelom Crkvom,
zajedno sa svojom Glavom Rimskim biskupom, a nikad bez te Glave63,
i ta se vlast može vršiti samo uz pristanak Rimskog biskupa. Gospo-
din j e postavio jedinoga Šimuna kao stijenu i ključara Crkve [usp. Mt
16,18-19] i učinio ga pastirom cijeloga svoga stada [usp. Iv 21,15-19];
a ona služba vezivanja i raztješivanja, koja je dana Petru [Mt 16,19],
očito je dana i zboru Apostola združenom sa svojom Glavom [Mt
18,18; 28,16-20]64. Taj zbor, ukoliko je sastavljen od mnogih, izražava
raznolikost i općenitost Božjega Naroda, a ukoliko je skupljen pod je-
dnom glavom, izražava jedinstvo Kristova stada. U tom zboru bisku-
pi, vjerno čuvajući primat i prvenstvo svoje Glave, vrše svoju vlast na
korist svojih vjernika, dapače cijele Crkve, dok Duh Sveti neprekidno
jača organsku građu i slogu njezinu. Vrhovna vlast nad cijelom Crk-
vom, koju taj zbor ima, svečano se vrši na općem saboru. Ne može biti
općega sabora koji nije od Petrova nasljednika kao takav potvrđen ili
prihvaćen; i povlastica je Rimskoga biskupa da te sabore saziva, da
im predsjeda i da ih potvrđuje. Tu kolegijalnu vlast mogu vršiti zaje-
dno s papom biskupi cijeloga svijeta, ako ih Glava Kolegija pozove na
kolegijalni rad, ili barem odobri ili slobodno primi sjedinjeni rad ras-
pršenih biskupa, tako da to bude pravi kolegijalni čin.

4147 23. Kolegijalna se veza pokazuje i u međusobnim odnosima po-

jedinih biskupa s posebnim Crkvama i s općom Crkvom. Rimski bis-
kup a Petrov nasljednik trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva
kako biskupa tako i mnoštva vjernika65. Pojedini su pak biskupi vid-
ljivo počelo i temelj jedinstva u svojim posebnim Crkvama66, obliko-
vanim na sliku opće Crkve, u kojima i od kojih je sastavljena jedna i
jedina Katolička crkva67. Stoga pojedini biskupi predstavljaju svoju
Crkvu, a svi zajedno s Papom cijelu Crkvu u vezi s mirom, ljubavlju i
jedinstvom.
Pojedini biskupi, koji se postavljaju na čelo posebnim Crkvama, vrše
svoju pastoralnu upravu nad dijelom Božjega Narodakojije njima pov-
jeren, a ne nad drugim Crkvama niti nad općom Crkvom. Ali kao čla-
novi biskupskog zbora i zakoniti nasljednici Apostola pojedini od njih
su dužni po Kristevoj ustanovi i naredbi imati ono brigu za opću Crk-

63 *4146 Usp. Izvješće F.M. Zinellia na 1. vatikanskog saboru (MaC 52,1109C).

64 Usp. 1. vatiknski sabor, Nacrt II dogmatske konstitucije De Ecclesia Christi, pogl. 4 (MaC
53,310). Usp. Izvješće J. Kleutgena o prerađenom nacrtu (MaC 53,32IB-322B) i izjavu
F.M.zinellia (MaC 52,IIIOA); usp. i Leon I. Veliki, Sermones 4, br.3 (pL 54,151A).
65 *4147 Usp. 1. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija u Kristovoj Crkvi "Pastor aeter-

nus", Predgovor (*3050 sl).

66 Usp. Ciprijan, Pismo 66,8: "Biskup je u Crkvi i Crkva je u biskupu": CSEL 3/II, 733).

67 Usp. Ciprijan, Pismo 55,24: "Jedna Crkva je razdijeljena po čitavom svijetu i u mnogim

udovima": CSEL 3/II, 642 33); Pismo 36,4 (CSEL 3/II, 575 20sl).
 23

vu68 koja, iako se ne vrši činomjurisdikcije, ipak mnogo doprinosi raz-

vitku opće Crkve. Svi naime biskupi moraju promicati i štititi jedin-
stvo vjere i zajedničku stegu cijele Crkve, vjernike učiti da ljube čita-
vo Mistično Tijelo Kristovo, osobito one članove koji su siromašni, ža-
losni i koji trpe progonstvo zbog pravde [usp. Mt 5,10], napokon pro-
micati svaku aktivnost koja je zajednička cijeloj Crkvi, osobito da po-
raste vjera i da svim ljudima sine svjetlo potpune istine. Uostalom,
sigurno je da dobro upravljajući svojom Crkvom kao dijelom opće
Crkve oni uspješno pridonose dobru čitavoga Mističnog Tijela, koje je
također tijelo Crkava69.
Briga navještavati Evanđelje po svoj zemlji spada na zbor Pastira, ko-
jima je svima zajedno Krist dao zapovijed nalažući im zajedničku du-
žnost, kako je već papa Celestin preporučio ocima Efeškog sabora70.
Stoga su pojedini biskupi, koliko im dopušta vršenje posebne njihove
dužnosti, obavezni sud, elovati u zajedničkom radu između sebe i s
Petrovim nasljednikom, kojemu je na poseban način bila povjerena
velika dužnost da širi kršćansko ime71. Zato svim silama moraju pri-
bavljati misijama ne samo radnike za žetvu, nego i duhovnu i materi-
jalnu pomoć, ili neposredno sami ili potičući vjernike na revnu surad-
nju. Biskupi, napokon, u općoj zajednici ljubavi neka rado pružaju
bratsku pomoć drugim Crkvama, osobito susjednim i potrebitijim,
prema časnom primjeru stare Crkve.
Po Božjoj se Providnosti dogodilo da su se različne Crkve II različnim
mjestima ustanovljene od Apostola i njihovih nasljednika tijekorr-
vremena spojile u više skupina, organski spojenih, koje, ne dirajući u
jedinstvo vjere i božansko ustanovljenje opće Crkve, uživaju vlastitu
stegu, vlastiti način liturgij e te teološku i duhovnu baštinu. Među
njima su neke osobito drevne patrijarške Crkve kao majke vjere, rodi-
le druge kao kćeri, s kojima su sve do naših vremena vezane tješnjom
vezom ljubavi u sakramentalnom životu i u uzajamnom poštivanju
prava i dužnosti72, Ta raznolikost lokalnih Crkava, koja teži zajedin-
stvom, s većom očevidnošću dokazuje katolicitet nerazdijeljene Crkve.
Na sličan način biskupske konferencije mogu danas donijeti mnogo-

68 *4147 Usp. Pijo XII., enciklika "Fidei donum", 21. travnja 1957. (AAS 49 [1957] 237).
69 Hilarije iz Poitiersa, "In Psalmos" 14,3 (PL 9,206 / CSEL 22,86); Grgur I. Veliki, Moralia
in Job IV 7,12 (PL 75,643C / M. Adriaen: CpChL 143 [1979] l70sl); Pseudo-Bazilije, In Isai-
am 15,296 (PG 30,637C).
70 Celestin, Pismo 18,1-2 Saboru u Efezu (PL 50,:i05AB l ACOe llI/I, 22). Usp. Benedikt XV.,

apostolsko pismo "Maximum illud" (AAS 11 [1919] 440); Pijo Xl., enciklika "Rerum Ecclesi-
ae", 28. veljače 1926. (AAS 18 [1926] 69); Pijo XII., enciklika "Fidei donum", 21. travnja
1957. (AAS 49 [1957] 237).
71 Leon XIII., enciklika "Grande munus", 30. rujna 1880. (AAS 13 [1880] 145).

72 O pravima patrijaršijskih stolica usp. Nicejski sabor, kan. 6 u odnosu na Aleksandrijsku i

Antiohijsku, kao i kan. 7 u odnosu na Jeruzalemsku Crkvu (COeD28; COeD3 8 sl), 4. late-
ranski sabor (1115.), Konstitucija V: De dignitate Patriarcharum (COeD2 212; COeD3 236);
Sabor u Ferari-Firenzi, 6. sjednica, 6. srpnja 1439., definicija (COeD2 504; COeD3 528).
24

vrstan i plodan prinos, da se kolegijalni duh dovede do konkretne

primjene.

4148 24. Biskupi kao nasljednici Apostola primaju od Gospodina, ko-

jemu je dana sva vlast na nebu i na zemlji, misiju da uče sve rarode i
da propovijedaju Evanđelje svakomu stvorenju, da svi ljudi postignu
spasenj e po vjeri, krštenju i vršenju zapovijedi [usp. Mt 28,18-20; Mk
16,15-16; Dj 26,17-18]. Da tu misiju ispune, Krist Gospodin je Aposto-
lima obećao i na Duhove poslao s neba Duha Svetoga, da mu po nje-
govoj moći budu svjedoci do kraja zemlje pred plemenima, narodima i
kraljevima [usp. Dj 1,8; 2,1-13; 9,15]. A ona dužnost koju je Gospodin
povjerio i pastirima svoga naroda pravo je služenje, koje se u Svetom
pismu značajno naziva "diakonia" ili služba [usp. Dj 1,17 i 25; 21,19;
Rim 11,13; l Tim 1,12].
Kanonska pak misija biskupa može nastati po zakonitim običajima
koje nije opozvala vrhovna i opća vlast Crkve ili po zakonima koje je
donijela ili priznala, ili izravno po samom Petrovu nasljedniku; ako
on to odbije ili zaniječe apostolsku zajednicu, biskupi ne mogu biti
uzeti u službu73.

4149 25. Među osobitim dužnostima biskupa ističe se propovijedenje

Evanđelja74. Biskupi su glasnici vjere, koji dovode nove učenike Kris-
tu, i autentični ili Kristovom vlašću obdareni učitelji, koji povjerenom
im narodu propovijedaju vjeru koju on ima vjerovati i u životu prim-
jenjivati, i razjašnjuju je pod prosvjetljenjem Duha Svetoga iznoseći iz
riznice Objave staro i novo [usp. Mt 13,52], i čine da daje plod, i bud-
no odbijaju od svoga stada zablude, koje mu prijete [usp. 2 Tim 4,1-4].
Biskupe, kad uče u zajednici s Rimskim biskupom, trebaju svi pošto-
vati kao svjedoke božanske i katoličke istine; a sud svoga biskupa što
ga on u Kristovo ime daje u stvarima vjere i ćudoređa, moraju vjernici
primati i uza nj pristajati s religioznim posluhom.
Taj pak religiozni posluh volje i razuma treba se na osobit način iska-
zivati autentičnom učiteljstvu Rimskoga biskupa i kad ne govori "ex
cathedra"; tako naime da se njegovo vrhovno učitelj stvo sa štovanjem
priznaje i iskreno pristaje uz mišljenja od njega iznesena prema oči-
tovanoj namjeri i volji njegovoj, koja se osobito vidi ili iz naravi do-
kumenata, ili iz čestog predlaganja iste nauke" ili iz načina izražava-
nja.

73 *4148 Usp. (stari) Kodeks za istočne Crkve, kan. 216-314 (o patrijarsima); kan. 324-339 (o
velikim nadbiskupima); kan. 362-391 (o drugim nositeljima časti); osobito kan 238 § 3; 216
240 251255 (o imenovanju biskupa po patrijarsima).
74 *4149 Usp. Tridentski sabor, 5. sjednica, 17.lipnji 1546.,2. dekret (o čitanju i propovijedi),

br.9 (COeD2 645; COeD3 669); 24. sjednica, ll. studenog 1563., Dekret oreformaciji, kan. 4
(COeD2 739; COeD3 763).
 25

Premda pojedini biskupi nemaju povlasticu. nezabludivosti, ipak, kad

se, iako raspršeni po svijetu, ali čuvajući vezu zajednice među sobom i
s Petrovim nasljednikom, autentično učeći stvari vjere i ćudoređa slo-
že u jednoj nauci kao defmitivno obvezatnoj, tada nezabludivo iznose
Kristovu nauku75. To je još očitije kad su sakupljeni na Općem saboru
kao učitelji i suci vjere i ćudoređa za cijelu Crkvu, te njihove definicije
treba primati s vjerskom poslušnošću.
Ta nezabludivost, koja po volji Božanskog Spasitelja treba imati Crk-
va u definiranju nauke o vjeri i ćudoređu, odnosi se samo na one stva-
ri koje se nalaze u izvorima božanske Objave, koje treba sveto čuvati i
vjerno turnačiti. Rimski biskup, glava kolegija biskupa, ima tu nezab-
ludivost snagom svoje službe kada kao vrhovni pastir i učitelj svih
vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri [usp. Lk 22,32], definitivno
proglašuje koju nauku vjere i morala76. Zato se njegove definicije s
pravom nazivaju nepromjenjive, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve,
jer su izrečene uz pomoć Duha Svetoga obećanu mu u blaženom Pet-
ru, i zato ne trebaju nikakvog odobrenja drugih, niti dopuštaju bilo
kakav priziv na koji drugi sud. Jer tada Rimski biskup izriče odluku
ne kao privatna osoba, nego izlaže ili brani nauku katoličke vjere kao
vrhovni učitelj čitave Crkve, u kojemu se posebno nalazi dar nezablu-
divosti same Crkve77. Crkvi obećana nezabludivost nalazi se također
u zboru biskupa kada vrše vrhovnu učiteljsku službu zajedno s Petro-
vim nasljednikom. Tim definicijama ne može nikada uzmanjkati pris-
tanak Crkve zbog djelovanja istoga Duha Svetoga po kojemu se cijelo
Kristovo stado čuva u jedinstvu vjere i napreduje78.

4150 Kada pak bilo Rimski biskup ili Zbor biskupa s njim definiraju
jedno mišljenje, izriču ga po samoj Objavi, uz koju su dužni svi prista-
ti i prema. njoj se vladati i koja se potpuno predaje ili pismeno ili po
predaji po zakonitom slijedu biskupa, a osobito brigom samoga Rim-
skoga biskupa i u Crkvi se uz prosvjetljenje Duha Svetoga pažljivo
čuva i vjerno tumači79, Rimski biskup i biskupi po svojoj dužnosti i
prema važnosti stvari marljivo se trude prikladnim sredstvima, da

75 Usp. l. vtikanski sabor, Dogmatska konstitucija "Dei Filius", pogl. 3 (*3011). Usp. Nacrt I.
o Katoličkoj Crkvi i priložene napomene (uzete iz Robert Bellarmin: MaC 51,579C) kao i
neobrađeni nacrt II. dogmatske konstitucije De Ecclesia Christi s komentarom J. Kleutgena
(MaC 53,313AB); Pijo XI .• Pismo "Tuas libenter' (*2879).
76 *4149 Usp. 1. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi "Pastor aeter-

nus", pogl. 4 (*3074).

77 Usp. tumačenja V. Gassera na 1. vatikanskom saberu (MaC 52,1213A-C).

78 V. Gasser, na nav. mj. (MaC 52,1214A).

79 *4150 V. Gasser, na nav. mj. (MaC 52,1215CD 1216.1217A).

26

ona bude točno istražena i prikladno izložena80, ali ne primaju neku

novu javnu objavu kao dio božanske riznice vjere81.

4151 26. Biskup, koji ima puninu sakramenta Reda, jest "upravitelj
milosti vrhovnog svećeništva"82, osobito u Euharistiji, koju sam prino-
si ili se brine da se ona prinosi83, i po kojoj neprekidno Crkva živi i
raste. Ta se Kristova Crkva uistinu nalazi u svim zakonitim mjesnim
zajednicama vjernika koje se, ukoliko su u vezi sa svojim pastirima, i
same u Novom zavjetu nazivaju crkvama84. Jer one su u svojem mjes-
tu nov Narod od Boga pozvan, u Duhu Svetomu i u mnogoj punini
[usp. 1 Sol 1,5]. U njima se propovijedanjem Kristova evanđelja skup-
ljaju vjernici i slavi se misterij Gospodinove Večere, "da se po Gospo-
dinovu tijelu i krvi tijesno sjedine sva braća zajednice“85. U svakoj za-
jednici koja učestvuje oko oltara pod svetom službom biskupa86, poka-
zuje se simbol one ljubavi i ''jedinstva Mističnog Tijela, bez kojega ne
može biti spesenja“87. U tim zajednicama, iako su često malene i si-
romašne, ili su raspršene, prisutan je Krist, po čijoj se moći združuje
jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva88. Jer "učestvovanje u Kris-
tovu tijelu i krvi ne čini drugo nego da prelazimo u ono što prima-
mo“89.
Svakim zakonitim slavljenjem Euharistije upravlja biskup, kojemu je
povjerena dužnost da Božanskom Veličanstvu iskazuje štovanje krš-
ćanske vjere i da njim upravlja prema Gospodinovim zapovijedima i
crkvenim zakonima, po njegovu posebnom sudu dalje određenima za
njegovu biskupiju.
Tako biskupi moleći za narod i radeći, na mnogo načina i obilato izli-
jevaju od punine Kristove svetosti. Službom riječi saopćuju silu Božju
vjernima na spasenje [usp. Rim 1,16], a po sakramentima, kojih pra-
vilno i plodno dijeljenje svojom vlašću uređuju90, vjernike posvećuju.
Oni uređuju dijeljenje krštenja, po kojemu se daje udio u Kristovu
kraljevskom svećeništvu Oni su prvotni djelitelji potvrde, djelitelji
svetih redova i upravljači ispovjednih propisa i marljivo potiču i pou-

80 V.Gasser, na nav. mj. (MaC 52,1213).

81 1. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o Kristovoj Crkvi "Pastor aeternus", pogl. 4
(*3070).
82 *4151 Molitva za biskupsko posvećenje u bizantskom obredu: "Euhologion to mega" (Rim

1873) 139.
83 Usp. Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Smirili, br. 8,1 (Funk 1,282/ SouChr 10,138-

140).
84 *4151 Usp. Otk 8,1; 14,22 sl; 20,17 i dr.

85 Mozarabijska molitva (PL 96,759B).

86 Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Smirni, br. 8,1 (Funk 1,282 / SouChr

10,138-140).
87 Toma Akvinski, Summa Theologiae III, q.73, a.3 (izdanje Leonina 12,14 sl).

88 Usp. Augustin, Contra Faustum 1220 (PL 42,265); Sermones 57,7 (PL 38,389 i dr.).

89 Leon I. Veliki, Sermones 63,7 (PL 54,357C).

90 Hipolit Rimski, Traditio Apostolica 2-3 (R Botte: SouChr II [1984] 40-46).

 27

čavaju svoje vjernike, da u liturgiji, a osobito u svetoj misnoj žrtvi, s

vjerom i poštovanjem ispunjavaju svoju ulogu. Napokon, primjerom
svoga života moraju pomagati one kojima upravljaju, čuvajući od sva-
koga zla svoje ponašanje i koliko mogu, uz Božju pomoć mijenjajući
na bolje, da zajedno s povjerenim stadom dođu u vječni život91.

4152 27. Biskupi upravljaju posebnim, njima povjerenim Crkvama,

kao Kristovi zamjenici i poslanici92, savjetom, uvjeravanjem, primje-
rom, ali i autoritetom i svetom vlašću, kojom se služe samo zato da
svoje stado odgoje u istini i svetosti, sjećajući se da onaj kojije veći
bude kao manji, a onaj kojije poglavica da bude kao sluga [usp. Lk
22,26-27]. Taje vlast koju osobno vrše u Kristovo ime, prava, redovita
i neposredna, iako njezino vršenje konačno određuje vrhovna vlast
Crkve i nekim se granicama s obzirom na korist Crkve i vjernika mo-
že ograničiti. Na temelju te vlasti biskupi imaju sveto pravo, a pred
Gospodinom i dužnost da donose zakone za svoje podložnike, da sude i
uređuju sve što spada na bogoslužje i apostolat.
Njima je potpuno predana pastirska služba ili redovita i svagdanja
briga za njihovo stado, i nemaju se smatrati namjesnicima Rimskog
biskupa, jer imaju svoju posebnu vlast i opravdano se nazivaju Pogla-
vicama naroda kojim upravljaju93. Njihovu vlast ne krnji vrhovna i
opća vlast, nego je naprotiv proglašuje, jača i štiti94 budući da Duh
Sveti čuva neokmjen oblik vlasti ustanovljen od Krista Gospodina u
njegovoj Crkvi.
Biskup, poslan od Oca obitelji da upravlja njegovom obitelji, neka drži
pred očima primjer Dobroga pastira, koji je došao ne d" bude :služen,
nego da služi [usp. Mt 20,28; Mk 10,45] i da za ovce dade svoj život
[usp. Iv 10,11]. Uzet između ljudi i podložan slabostima, može se ža-
lostiti s onima koji griješe iz neznanja ili zablude [usp. Heb 5,1-2].
Neka ne izbjegava saslušati podložnike, za koje se brine kao za pravu
svoju djecu i potiče ih da živo s njim suraduju. Budući da mora za nji-
hove duše dati račun Bogu [Heb 13,17], neka molitvom, propovijeda-
njem i svim djelima ljubavi ima brigu za njih kao i za ove koji još ne
pripadaju jednom stadu, akoje neka smatra da su njemu povjereni u

91 Usp. tekst tzv. "Examena" na početku biskupskog posvećenja i molitvu na kraju mise po-

svećenja, nakon "Te Deuma".

92 *4152 Benedikt XIV., pismo "Romana Ecclesia", 5. listopada 1752., br. l : "Biskup preds-

tavlja tip Krista i upravlja njegovom službom"; Benedikt XIV., Bullarium 4 [Rim 1758] 21);
usp. Pijo XII., enciklika 'Mystici corporis": "Pojedini (biskupi) pasu i vode njima povjereno
stado u Kristovo ine"; AAS 35 [1943] 211).
93 *4152 Leon XIII., enciklika "Satis cognitum", 29. lipnja 1896 (ASS 28[1895/94] 732); pis-

mo "Officio sanctissimo", 22. prosinca 1887 (A:;S 20 [1887] 264); Pijo IX., apostolsko pismo
njemačkim biskupima, 12. ožujka 1875.; nagovor kardinalima, 15. ožujka 1875. (usp. *3112-
3117).
94 l. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija. o Kristovoj Crkvi "Pastor aeternus", pog1.3

(*3061). Usp. Izvješće F.M. Zinelli (MaC 52,1114D).

28

Gospodinu. Budući de je on kao i apostol Pavao svima dužnik, neka

bude pripravan da svima propovij eda Evanđelje [usp. Rim 1,14-15] i
da potiče svoje vjerne na apostolsku i misionarsku djelatnost. Vjernici
pak moraju pristajati uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i bo Isus
Krist uz Oca, da sve stvari budu u skladu i jedinstvu95 i da rastu na
slavu Božju [usp. 2 Kor 4,15].

4153 28. Krist, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet [Iv 10,36],
učinio je preko svojih Apostola dionicima svoga posvećenja i poslan-
stva njihove nasljednike, to jest biskupe96, koji su zakonito povjerili u
različnom stupnju dužnost svoje službe različitim osobama u Crkvi.
Tako crkvenu od Boga ustanovljenu službu vrše u raznim redovima
oni koji se već u starini zovu biskupima, svećenicima, đakonima97.
Premda svećenici nemaju vrhunac pontifikata i u vršenju svoje vlasti
ovise o biskupima, ipak su s njima spojeni svećeničkom čašću98 i pos-
većuju se po sakramentu Reda99, na sliku Krista, vrhovnog i vječnog
Svećenika [usp. Heb 5,1-10; 7,24; 9,11-28], da propovijedaju Evanđe-
lje i ela pasu vjernike i da vrše službu Božju, kao pravi svećenici No-
voga zavjeta100. Kao dionici službe jedinog Posrednika Krista [1 Tim
2,5] u svom stupnju službe navješćuju svima Božju riječ. Svoju svetu
službu najviše vrše u euharistijskom bogoslužju ili sinaksi, gdje rade-
ći kao predstavnici Krista101 i proglašujući njegov misterij, sjedinjuju
molitve vjernika sa žrtvom njihove Glave, i u žrtvi mise prikazuju i
namjenjuju sve do Gospodinova dolaska [usp. 1 Kor 11,26] jedinu žrt-
vu Novoga zavjeta, to jest žrtvu Krista koji se Ocu jedanput prikazao
kao neporočna žrtva [usp. Heb 9,11-28]102. Za vjernike koji se kaju ili
boluju, vrše na najvišem stupnju službu pomirenja i olakšanja i izno-
se Bogu Ocu potrebe i molitve vjernika [usp. Heb 5,1-4]. Vršeći prema
dijelu vlasti, koju imaju, službu Krista Pastira i Glave103 skupljaju

95 Usp. Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Efezu, br.5,1 (Funk 1,216 / SouChr 10,60-62).
96 *4153 Usp. Igancije Antiohijski, Pismo zajednici u Efezu, br.6,1 (Funk 1,218 / SouChr
10,62).
97 Usp. Tridentski sabor, 23. sjednica, 15. srpnja 1563., Učenje o sakramentu svetog reda,

pogl.2 (* 1765); kan. 4 (* 1776).

98 *4153 Usp. Inocent L, Pismo Decenciju: "Budući da su prezbiteri svećenici drugog reda,

nemaju vrhunac svećeništva": PL :W, 554A / MaC 3,1029; *215; Ciprijan, Pismo 61,3 (CSEL
31II, 696).
99 Usp. Tridentski sabor, 23. sjednica, Učenje o sakramentu svetog reda (* 1763-1778), oso-

bito kan.7 (* 1777); Pijo XII, Apostolska konstitucija "Sacramentum ordinis" (*3857-3861).
100 Usp. Inocnet L, Pismo Decenciju (na nav. mj.); Grgur Nazijanski, Apologeticus de fuga II

22 (PG 35,432B); Peudo-Dionizije, De ecclesiastica hierarchia I 2 (PG 3,372D).

101 Usp. Tridentski sabor, 22. sjednica, Učenje o misnoj žrtvi (*1743); Pijo XII., enciklika

"Mediator Dei", 20. studenog 1947. (AAS 39 [1947] 553; *3850).

102 Usp. Tridentski sabor, 22. sjednica, 17. rujna 1562., Učenje o misnoj žrtvi (*1739 sl); 2.

vatikanski sabor, Konstitucija o svetoj liturgiji "Sacrosanctum Concilium", br. 7 47 (AAS 56

[1964] 100 sl 113; *4007 4047).
103 Usp. Pijo XII., enciklika "Mediator Dei" (AAS 39 [1947], pod br.67).
 29

Božju obitelj, kao skupinu braće koju prožimlje jedan duh104, i po

Kristu ih dovode u Duhu k Bogu Ocu. Posred stada mu se klanjaju u
duhu i istini [usp. Iv 4,24]. Trude se napokon II propovijedanju i pou-
čavanju [usp. 1 Tim 5,17], vjerujući ono što su čitali i razmišljali u
Gospodinovu zakonu, učeći ono što vjeruju, živeći po onome što uče105.

4154 Svećenici, mudri suradnici biskupskoga reda106 i njegva pomoć i

oruđe, pozvani da služe Božjemu narodu, čine jednu svećeničku druž-
bu107 sa svojim biskupom, određenu za različite dužnosti. U pojedinim
mjesnim zajednicama vjernika čine na neki način prisutnim biskupa
s kojim su vjerno i velikodušno sjedinjeni i djelomično preuzimaju
njegove službe i brigu i svaki dan ih brižno vrše. Oni koji pod bisku-
povim autoritetom posvećuju i vode dio Gospodinova stada njima pov-
jeren, čine opću Crkvu vidljivom u svom mjestu i mnogo koriste iz-
gradnji cijeloga Kristova Tijela [usp. Ef 4,12]. Uvijek misleći na dobro
djece Božje, neka nastoje pridonijeti svoj dio za pastoralni rad cijele
biskupije, dapače cijele Crkve. Zbog toga njihova udjela u svećeništvu
i poslanju neka svećenici priznaju biskupa uistinu kao svoga oca i ne-
ka ga sa štovanjem slušaju. Biskup pak neka smatra svećenike, svoje
suradnike, kao sinove i prijatelje, kao što Krist svoje učenike ne zove
slugama, nego prijateljima [usp. Iv 15,15]. Na temelju Reda i službe
svi su svećenici, bilo dijecezanski, bilo redovnički, pridruženi zboru
biskupa i prema svome zvanju i milosti služe dobru cijele Crkve.
Snagom svoga svetog ređenja i poslanja svi su svećenici među sobom
vezani tijesnim bratstvom, koje se mora dragovoljno i rado očitovati u
uzajamnoj pomoći, i duhovnoj i materijalnoj, i pastoralnoj i osobnoj,
na sastancima i u zajedništvu života, rada i ljubavi.
Za vjernike koje su duhovno rodili krštenjem i poučavanjem [usp. l
Kor 4, 15; l Pt 1,23] neka se brinu kao oci u Kristu. Dragovoljno pos-
tavši uzori stada [l Pt 5,3], neka svojom mjesnom zajednicom uprav-
ljaju i služe joj, da se ona dostojno može zvati onim imenom kojim se
označava cijeli Božji Narod, to jest Božjom Crkvom [usp. 1 Kor 1 2; 2
Kor 1,1 i dr.]. Neka se sjete da moraju u svom svagdanjem ponašanju
i nastojanju pokazati vjernima i nevjernima, katolicima i nekatolici-
ma sliku uistinu svećeničke i pastoralne službe i dati svima svjedo-
čanstvo istine i života, i kao dobri pastiri tražiti i one [usp. Lk 15,4-7]
koji su, iako kršteni u Katoličkoj Crkvi, prestali primati sakramente
ili, dapače, otpali od vjere.

104 Usp. Ciprijan, Pismo 11,3 (PL 4,2'12B / CS.lEL 31II, 497).
105 Usp. Ciprijan, Pismo 11,3 (PL 4,2'12B / CS.lEL 31II, 497).
106 *4154 Liturgija svećeničkog ređenja, kod oblačenja.

107 Usp. Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Filadelfiji, br.4 (Funk 1,266 / SoliChr

10,122); Kornelija L, kod Ciprijana, Pismo 49, br.2 (CSEL 3/II, 610).
30

Kako čovječanstvo danas sve više ide za civilnim, ekonomskim i druš-

tvenim jedinstvom to više treba da svećenici, sjedinjujući sVOJU rev-
nost i svoj rad pod vodstvom biskupa i Pape, uklanjaju razlog za podij
e1j enost, kako bi se cijelo čovječanstvo dovelo u jedinstvo Božje obite-
lji.

4155 29. Na nižem stupnju hijerarhije stoje đakoni, na koje se pola-

žu ruke "ne za svećeništvo, nego ze služenje"108. Jer, ojačani sakra-
mentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i
njegovim svećenstvom u službi liturgije, propovijedanja i ljubavi. Slu-
žbaje đakona, kako mu odredi kompetentna vlast, svečano dijeliti krš-
tenje, čuvati i dijeliti Euharistiju, u ime Crkve prisustvovati ženidbi i
blagoslivljati je, nositi popudbinu umirućima, čitati vj ernicima Sveto
Pismo, poučavati i poticati narod, predvoditi bogoslužje i molitvu
vjernika, dijeliti blagoslovine, voditi obred sprovoda i pokopa. Budući
da su posvećeni dužnostima kršćanske ljubavi i pomaganja, neka se
sjete đakoni opomene blaženoga Polikarpa: "Neka budu milosrdni,
marljivi, hodajući po istini Gospodina, kojije postao sluga svih“109.
Budući da se te službe, koje su veome potrebne za život Crkve, prema
propisima koji danas vrijede u latinskoj Crkvi mogu u mnogim kraje-
vima veoma teško vršiti, đakonat će se moći u budućnosti ob: loviti
kao posebni i trajni hijerarhijski stupanj. Da li je i gdje je zgodno za
dušobrižništvo uvesti takve đakone, imaju odlučiti različne kompe-
tentne teritorijalne biskupske konferencije uz odobrenje samoga Pa-
pe. Uz pristanak Rimskoga Biskupa moći će se taj đakonat podijeliti
ljudima zrelije dobi i ako žive u braku, i sposobnim mladićima, za koje
ipak mora ostati na snazi zakon celibata.

*4155 Constitutiones Ecclesiae Aegypticae III 2 (F.X. Funk, Didascalia et Constitutiones

108

Apostolorum 2 (Paderborn 1905] 103 20); Statuta Ecclesiae Antiquae 37-41 (MaC 3,954/ Ch.
Munier: CpChL 148 [1963] 175 [= br.57-61]).
109 Polikarp iz Smirne, Pismo zajednici u Filipima, tr.5,2; Krist je kazao daje on postao "slu-

ga sviju" (Funk 1,300/ SouChr lO [1969] U2). Usp. Didache 15,1 (Funk 1,32/ SouChr
248,192); Ignacije Antiohijski, Pismo zajednici u Trallu, br.2,3 (Funk 1,242/ SouChr 10,96);
Constitutiones Apostolorum VIII 28,4 (F.X. Funk, Didascalia et Constitutiones Apostolo-
rum 1,530/ SouChr 336,230).
 31

POGLAVLJE IV.: O LAICIMA

4156 30. Sveti Sabor, prikazavši službe hijerarhije, rado obraća misao
na stalež onih vjernika, koji se zovu laicima. Iako je sve ono što je bilo
rečeno o Božjem Narodu jednako upravljeno laicima, redovnicima i
svećenstvu, ipak neke stvari posebno spadaju na laike, muškarce i
žene, prema njihovu položaju i poslanju. Temelje tih stvari treba bolje
promotriti s obzirom na posebne prilike našega vremena. Jer sveti
pastiri dobro znaju koliko laik doprinosi dobru cijele Crkve. Pastiri
znaju da nisu od Krista ustanovljeni da sami preuzmu svu spasonos-
nu misiju Crkve prema svijetu, nego da je njihova uzvišena služba
kako pasti vjernike i tako nadzirati njihove službe i karizme da svi
jednodušno sudjeluju na svoj način za opće dobro. Jer treba da svi "dr-
žeći se istine i ljubavi, rastemo na svaki način u njemu, koji je glava,
Krist; od njegaje cijelo tijelo dobro složeno i čvrsto vezano svakom ve-
zom, dajedan drugomu pomaže silom koja je odmjerena svakom poje-
dinom dijelu, te čini da tijelo raste i da se usavršuje u ljubavi" [Ef
4,15-16).

4157 31. Pod imenom laika ovdje se razumiju svi vjernici osim člano-
va svetoga reda i redovničkog staleža odobrenog od Crkve, to jest
vjernici koji, pošto su krštenjem združeni u jedno tijelo s Kristom,
učinjeni Božjim narodom i na svoj način postali dionici Kristove sve-
ćeničke, proročke i kraljevske službe, vrše, koliko na njih spada, u
Crkvi i u svijetu poslanje čitavoga kršćanskog naroda.
Laicima je svjetovna narav vlastita i posebna. Jer članovi svetoga re-
da premda se katkad mogu baviti svjetovnim stvarima, čak i vršeći
koje svjetovno zvanje, ipak su po svom posebnom pozivu osobito i pr-
votno određeni za svetu službu, dok redovnici svojim staležom pruža-
ju sjajno i posebno svjedočanstvo da se svijet ne može preobraziti i
Bogu prikazati bez duha blaženstava, Na laike spada po njihovu po-
zivu da traže kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i ure-
đujući ih po Bogu. Žive u svijetu, to jest u svim i pojedinim dužnosti-
ma i poslovima svijeta i u redovitim prilikama obiteljskog i društve-
nog života, kojime je kao protkan njihov život. Tu su oni od Boga poz-
vani da pridonesu, kao iznutra poput kvasca, posvećenju svijeta vrše-
ći vlastitu dužnost, vođeni evanđeoskim duhom, i tako drugima otkri-
ju Krista u prvom redu svijetleći svjedočanstvom svoga. života, vje-
rom, nadom i ljubavlju. Na njih dakle posebnim načinom spada da.
sve vremenite stvari, s kojima su tijesno vezani, tako rasvijetle i ure-
de da se uvijek vrše po Kristu i da rastu i budu na slavu Stvoritelja i
Otkupitelja.
32

4158 32. Sveta se Crkva po božanskoj ustanovi " sređuj e i upravlja

divnom raznolikošću. "Jer kao što ujednom tijelu imamo mnogo udo-
va, a svi udovi nemaju iste službe, tako smo mnogi jedno tijelo u Kris-
tu, a po~ edinci udovi jedan drugomu" [Rim 12,4-5].
Jedanje dakle izabrani Božji narod: "jedan Gospodin, jedna vjera, je-
dno krštenje" [Ef 4,5]; zajedničko je dostojanstvo udova po njihovu
preporodu u Kristu, zajedničkaje milost djece, zajednički poziv na
savršenost, jedno spasenje, jedna nada i nerazdijeljena ljubav. Nema
dakle nikakve nejednakosti u Kristu i u Crkvi s obzirom na podrijetlo
i narodnost, na društveni položaj ili spol, jet tu "nema više ni Židova
ni Grka, ni roba ni slobodnjaka, nemani muškog ni ženskog, jer ste vi
svi 'jedan' uKristu Isusu" [Gal 3,28 gr.; usp. Kol 3,11].
Iako dakle u Crkvi svi ne idu istim putem, ipak su svi pozvani na sve-
tost i primili su jednaku vjeru po pravdi Božjoj [usp. 2 Pet 1,1]. Prem-
da se neki po Kristovoj volji postavljaju kao učitelji i djelitelji tajna i
pastiri za druge, ipak postoji među svima prava j ednakost s obzirom
na dostojanstvo i na djelovanje zajedničko svim vjernicima u izgradnji
Kristova tijela. Jer razlika koju j€~ Gospodin postavio između svetih
službenika i ostaloga Božjeg naroda uključuje neku vezu, jer su pasti-
ri i drugi vjernici među sobom vezani zajedničkim nužnim odnošajem;
neka pastiri Crkve, slijedeći Gospodinov primjer, služe jedan drugo-
mu i drugim vjernicima, a ti neka živo surađuju s pastirima i učite-
ljima. Tako u raznolikosti svi daju svjedočanstvo o divnom jedinstvu
u Kristovu tijelu: jer sama raznolikost milosti, službi i djelovanja
skuplja Božje sinove ujedno tijelo, jer "sve ovo čini j edan i isti Duh" [1
Kor 12,11].
Laici, dakle, kao što po božanskoj dobroti imaju za brata Krista, koji
je Gospodin svih, a ipak je došao ne da bude služen, nego da služi
[usp. Mt 20,28], tako imaju za braću one koji, postavljeni za svetu
službu, po Kristovu ovlaštenju učeći i posvećujući i upravljajući tako
pasu Božju obitelj de. svi ispune novu zapovijed ljubavi. Zato veoma
lijepo kaže sv. Augustin: "Dok me utraši ono što sam vama, ipak me
tješi ono što sam s vama. Jer sam vama biskup, a s vama sam kršća-
nin. Ono je ime službe, ovo je ime milosti; ono je ime pogibli, a ovo
spasenja“110.

4159 33. Laici sakupljeni u Božjem Narodu i postavljeni pod jednu

glavu u jednom Kristovu Tijelu, bili oni koji mu drago, pozvani su da
kao živi udovi sve svoje sile, što su ih primili od dobrote Stvoritelja i
od milcsti Otkupitelja, upotrijebe za porast Crkve i njezino trajno na-
predovanje u svetosti.

110 *4158 Augustin, Sermones 340,1 (PL 38,1483).

 33

Apostolat je laika sudjelovanje u samom spasiteljskom poslanju Crk-

ve, a za taj su apostolat svi određeni od samoga Gospodina po kršte-
nju i potvrdi. Po sakramentima se pak, a osobito po Euharistiji, daje i
hrani ona ljubav prema Bogu i ljudima kojaje duša svega apostolata.
Laici su posebno za to pozvani da Crkvu učine prisutnom i djelatnom
u onim mjestima i prilikama gdje ona samo po njima može postati sol
zemlje111. Tako je svaki laik zbog samih darova koje je primio ujedno
svjedok i živo oruđe misije same Crkve "prema mjeri u kojoj mu je
Krist dao svoj dar" [Ef 4,7].
Osim ovoga apostolata, koji spada potpuno na sve vjernike, laici mogu
još na različite načine biti pozvani na neposrednije sudje: lovanje s
apostolatom hijerarhije112, poput onih muževa i žena koji su apostola
Pavla pomagali u Evanđelju, radeći mnogo u Gospodinu [usp. Fil 4,3:
Rim 16,3-23]. Osim toga imaju sposobnost da od hijerarhije budu uze-
ti da vrše za duhovnu svrhu neke crkvene službe.
Na sve laike dakle pada slavno breme da rade kako bi božanska odlu-
ka spasenja sve više i više došla do svih ljudi svih vremena i li sve
zemlje. Neka im zato bude otvoren bilo koji put, da prema svojim si-
lama i potrebama vremena i oni aktivno sudjeluju na spasitelj skom
djelu Crkve.

4160 34. Budući daje vrhovni i vječni Svećenik Isus Krist htio i po lai-
cima nastaviti svoje svjedočanstvo i svoju službu, oživljuje ih svojim
Duhom i neprestano potiče na svako dobro i savršeno djelo.
Onima naime koje tijesno spaja sa svojim životom i svojim poslanjem
daje također dio svoje svećeničke službe da vrše: duhovno bogoslužje,
da se slavi Bog i da se ljudi spasavaju. Zato su laici, budući da su pos-
većeni Kristu i pomazani od Duha Svetoga, divno pozvani i poučeni,
da sc: u njima proizvedu sve obilniji plodovi Duha. Jer sva njihova
djela, molitve i apostolski pothvati, bračni i obiteljski život, svagdanji
red, odmor duha i tijela, ako se vrše u Duhu, dapače i tegobe života,
ako se strpljivo podnose, postaju duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu
Kristu [usp. 1 Pt 2,5], koje se u služenju Euharistije pobožno prinose
Ocu s prinosom Gospodinova Tijela. Tako i laici, sveto radeći posvuda
kao klanjaoci, posvećuju Bogu sam svijet.

4161 35. Krist, veliki prorok, kojije svjedcčanstvom života i snagom

riječi proglasio Očevo Kraljevstvo, ispunja svoju proročku službu sve
do punog očitovanja svoje slave, ne samo po hijerarhiji, koja uči u nje-
govo ime i po njegovoj vlasti, nego i po laicima, koje zato čini svojim
svjedocima i poučava ih osjećajem vjere i milošću riječi [usp. Dj 2,17-

111 *4159 Usp. Pijo XI., enciklika "Quadragesimo anno", 15. svibnja 1931. (AAS 23 [1931]
221s1); Pijo XII., nagovor "De quelle consolation", 5. listopada 1951. (AAS 43 [1951] 790sl).
112 Usp. Pijo XII., nagovor "Six ans se sont ecoules", 5. listopada 1957. (AAS 49 [1957] 927).
34

18; Otk 19,10], da sila Evanđelja svijetli u svagdanjem, obiteljskom i

društvenom životu. Oni se pokazuju kao sinovi obećanja, ako jaki u
vjeri i nadi iskorišćuju sadašnje vrijeme [usp. Ef 5,16; Kol 4,5] i strp-
ljivo čekaju buduću slavu [usp. Rim 8,25]. A tu nadu neka ne skrivaju
u nutarnjosti duha, nego neka je izražavaju i kroz oblike svjetovnog
života neprekidno se obraćajući i boreći se "protiv vladara ovoga tam-
noga svijeta, protiv duhovnih sila zloće" [Ef 6,12].
Kao što sakramenti Novoga zakona, kojima se hrani život i apostolat
vjernika, naznačuju novo nebo i novu zemlju [usp. Otk 21,1], tako i
laki postaju moćni glasnici vjere u stvarima kojima se nadamo [usp.
Heb 11,1], ako sa životom po vjeri nepokolebivo spajaju ispovijedanje
vjere. Ovo propovijedanje Evanđelja, to jest navješćivanje Krista i
svjedočanstvom života i riječju, dobiva neku specifičnu i osobitu us-
pješnost po tome što se izvršuje u običnim prilikama svijeta,
II toj službi ukazuje se veoma vrijedno ono životno stanje koje se pos-
većuje posebnim sakramentom, a to je bračni i obiteljski život. Tu je
vježbalište i odlična škola apostolata laika, gdje kršćanska vjera pro-
žimlje sav način života i svaki dan ga sve više preobražava. Tu bračni
drugovi imaju svoje zvanje, da hudu jedan drugomu i djeci svjedoci
vjere i Kristove ljubavi. Kršćanska obitel; glasno proglašuje sadašnje
kreposti Kraljevstva Božjega i nadu u blaženi život. Tako svojim
primjerom i svjedočanstvom optužuje svijet zbog grijeha i rasvjetljuje
one koji traže istinu.
Zato laici, i kad su zabavljeni vremenitim brigama, mogu i moraju vr-
šiti dragocjeno djelovanje za naviještanje Evenđelja svijetu. Ako neki
od njih u pomanjkanju svetih službenika, ili ako su ti spriječeni u
krajevima progona, nadopunjuju neke službe prema svojoj mogućnos-
ti, i ako mnogi od njih ulažu sve: svoje sile u apostolski rad, ipak tre-
ba da svi surađuju na raširenju i porastu Kristova Kraljevstva u svi-
jetu. Zato neka laici marljivo nastoje da steknu dublju spoznaju ob-
javljene istine i neka ustrajno mole od Boga dar mudrosti.

4162 36. Krist, koji je postao poslušan sve do smrti i radi toga bio od
Oca uzvišen [usp. Fil 2, 8-9], ušao je u slavu svoga kraljevstva. Njemu
su podložne sve stvari, dok on podloži Ocu sebe samoga i sve stvorove,
da Bog bude sve u svemu [usp. 1 Kor 15, 27-28]. Tuje vlast on dao i
učenicima, da i oni budu postavljeni u kraljevsku slobodu, i samozata-
jom i svetim životom pobijede u sebi kraljevstvo grijeha [usp. Rim
6,12], dapače da, služeći Kristu i u drugima, poniznošću i strpljivošću
dovedu svoju braću Kralju, kojemu služiti znači kraljevati. Gospodin
želi da svoje Kraljevstvo širi i po laicima, to jest kraljevstvo istine i
života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mi-
 35

ra113. U tom će kraljevstvu i sami stvorovi biti oslobođeni ropstva ras-

padljivosti, da učestvuju u slavnoj slobodi Božje djece [usp. Rim 8,21].
Veliko je doista obećanje i velika zapovijed dana učenicima: "Sve je
vaše, a vi ste Kristovi, a Krist je Božji" [1 Kor 3,23].
Vjernici dakle moraju spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje
svega stvorenja na slavu Božju i jedni druge pomagati i svjetovnim
djelima na svetiji život, tako da se svijet prožme Kristovim duhom i
da u pravednosti, ljubavi i miru uspješnije postigne svoju svrhu. Izvr-
šujući općenito tu dužno st laici zauzimaju posebno mjesto. Svojom
kompetentnošču u svjetovnim strukama i svojom aktivnošću, iznutra
uzdignutom Kristovom milošću, neka snažno rade da po određenju
Stvoriteljevu i rasvjetljenju njegove Riječi, ljudskim radom, tehnikom
i kulturom poljepšavaju stvorena dobra na korist svih ljudi uopće, da
se prikladnije među njih razdijele i da na svoj način dovedu do općeg
napretka u ljudskoj i kršćanskoj slobodi. Tako će Krist po članovima
Crkve svojim spasonosnim svjetlom sve više i više rasvjetljivati cijelo
ljudsko društvo.
Osim toga neka laici ujedinjenim silama tako ozdravljaju ustanove i
prilike u svijetu, ako gdje na grijeh potiču, da sve hude dovedeno u
sklad s pravilima pravde i da ne smetaju, nego pogoduju vršenju kre-
posti. Tako radeći prožet će moralnom vrijednošću kulturu i ljudska
djela. Na taj St: način polje svijeta bolje pripravlja za sjeme božanske
riječi i ujedno se šire otvaraju vrata Crkve da kroz njih vijest mira
uđe u svijet.
Zbog same ekonomije spasenja neka vjernici nauče pomno razlikovati
prava i dužnosti što na njih spadaju ukoliko su čl snovi Crkve, od onih
što im pripadaju ukoliko su članovi ljudskog društva. Neka nastoje da
oboje dovedu u sklad, imajući na pameti da se u svakoj vremenitoj
stvari m oraju voditi kršćanskom savješću, jer se nikakva ljudska dje-
latnost ni u naravnim stvarima ne može oteti Božjoj zapovijedi. U na-
še je vrijeme veoma potrebno da ta raz lika i to slaganje na najjasniji
način odsijevaju u načinu rada vjernika, da poslanje Crkve može pot-
punije odgovarati posebnim prilikama sadašnjega svijeta. Kao što se
nora priznati da se zemaljska država, s pravom predana svjetovnim
brigama, upravlja vlastitim načelima, tako se s pravom odbacuje zlo-
kobna nauka koja hoće da društvo izgradi bez ikakva obzira na vjeru
te napada i guši vjersku slobodu građana114.

113*4162 Iz predslovlja na blagdan Krista Kralja.

114*4162 Usp. Leon XIII., enciklika "Immortale Dei", 1. studenog 1885. (ASS 18 [1885] 166-
169); enciklika "Sapientiae christianae", 10. siječnja 1890. (ASS 22 [1889/90] 397-399; Pijo
XII., nagovor "Alla vostra filiale", 23. ožujka 1958.: "… zakonita i zdrava svjetovnost drža-
ve": AAS 50 [1958] 220).
36

4163 37. Laici, kao i svi vjernici, imaju pravo da obilno primaju od
svetih pastira duhovna dobra Crkve, osobito pomoć riječi Božje i sak-
ramenata115; neka dakle njima otkrivaju svoje potrebe i svoje želje s
onom slobodom i pouzdanjem koje pristoji djeci Božjoj i braći u Kristu.
Prema svom znan u, kompetentnosti i ugledu imaju slobodu,
a katkada i dužnost da reknu svoje mišljenje o stvarima koje se odno-
se na korist Crkve116. Neka se to čini, ako treba, preko ustanova koje
je Crkva za to ustanovila, i uvijek istinoljubivo, hrabro i razborito, s
poštovanjem i ljubavlju prema onima koji radi svoje svete službe
predstavljaju Krista.
Laici, kao i svi vjernici, neka s kršćanskom poslušnošću spremno pri-
hvaćaju ono što sveti pastiri kao Kristovi predstavnici određuju kao
učitelji i upravitelji u Crkvi, slijedeći primjer Krista, koji je svojom
poslušnošću sve do smrti svim ljudima otvorio blaženi put slobode
djece Bož; e. Neka ne propuštaju u svojim molitvama Bogu preporuči-
vati svoje poglavare, da o.ii, budući da moraju s odgovornošću bdjeti
nad našim dušama, to čine s radošću, a ne uzdišući [usp. Heb 13,17].
Sveti pastiri sa svoje strane neka priznaju i podupiru dostojanstvo i
odgovornost laika u Crkvi; neka se tada služe njihovim razboritim
savjetom, neka im s povjerenjem predaju dužnosti u službi Crkve i
neka im ostavljaju slobodu i polje rada, dapače neka ih potiču da po-
duzimlju djela i vlastitom pobudom. Neka pažljivo i s očinskom lju-
bavlju gledaju pothvate, prijedloge i želje iznesene od laika117. S poš-
tovanjem će pak pastiri priznavati onu slobodu koja svima pripada u
zemaljskoj državi.
Od tih obiteljskih odnosa između laika i pastira moraju se očekivati
mnoge koristi za Crkvu: jer se na taj način kod laika jača osjećaj vlas-
tite odgovornosti, gaji se oduševljenje i njihove se sile lakše pridružu-
ju djelu pastira. A ovi, pomognuti iskustvom laika, mogujasnije i zgo-
dnije suditi bilo u duhovnim, bilo u svjetovnim stvarima, tako da cije-
la Crkva, ojačana od svih svojih članova, uspješnije vrši svoju misiju
za život svijeta.

4164 38. Svaki laik mora pred svijetom biti svjedok uskrsnuća i ži-
vota Gospodina Isusa, i znak živoga Boga. Svi skupa i svaki sa svoje
strane moraju hraniti svijet duhovnim plodovima [usp. Gal 5,22] i u
nj ulijevati duh kojim se napunjaju oni siromasi, krotki i miroljubivi,

115 *4163 Usp. CIC/1917, kan. 682.

116 Usp. Pijo XII., nagovor "De quelle consolation", 14. listopada 1951.: "U odlučujućim bit-
kama, upravo s bojišnice dolaze najsretnije inicijative ... ": AAS 43 [1951] 789); nagovor "L'
importance de la presse catholique", 17. veljače 1950. (AAS 42 [1950] 256).
117 *4163 Usp. 1 Sol 5,19; 1 Iv 4,1.
 37

koje je Gospodin u Evanđe.ju proglasio blaženima [usp. Mt 5,3-9]. Je-

dnom riječju, "što je duša u tijelu, to neka budu kršćani u svijetu“118.

118*4164 Pismo Diognetu 6 (Funk 1,400). Usp. Ivan Zlatousti, Homiliae in Matthaeum 46
(47) 2 (PG 58, 478) o kvasnom kruhu u misi.
38

POGLAVLJE V.: O OPĆEM POZIVU NA SVETOST U CRKVI

4165 39. Crkva, koje misterij izlaže Sveti sabor, po nauci je vjere
trajno sveta. Jer je Krist, Sin Božji, koji se s Ocem i Duhom slavi kao
„jedini Sveti“119, ljubio Crkvu kao svoju zaručnicu i dao samoga sebe
za nju da je posveti [usp. Ef 5,25-26], i združio je sa sobom kao svoje
tijelo i obasuo je darom Duha Svetoga na slavu Boga.
Zato su svi u Crkvi pozvani na svetost, bilo da pripadaju hijerarhiji,
bilo da ona njima upravlja, prema riječima Apostola: "Ovo je Božja vo-
lja, vaše posvećenje" [1 Sol 4,3; usp. Ef 1, 4].Ta svetost Crkve nepres-
tano se očituje i mora se očitovati u plodovima koje Duh u vjernicima
proizvodi, a izražava se u različnim oblicima kod pojedinaca koji u
svom načinu života teže za savršenom ljubavi i druge pobuđuju na
dobro; na svoj posebni način očituje se ona u vršenju savjeta koji se
obično zovu evanđeoski. To vršenje savjeta, koje provode mnogi krš-
ćani poticajem Duha Svetoga, bilo privatno, bilo u kojoj ustanovi ili
staležu odobrenima od Crkve, donosi u svijetu i mora donijeti sjajno
svjedočanstvo i primjer te svetosti.

4166 40. Gospodin Isus, božanski Učitelj i uzor svake savršenosti,

svima je i pojedinim svojim učenicima kojega god položaja propovije-
dao svetost života, kojoj je On sam i početnik i usavršitelj : "Budite
dakle savršeni kako je savršen vaš nebeski Otac" [Mt 5,48]120. Svima
je poslao Duha Svetoga da ih iznutra potiče da Boga ljube svim srcem,
svom dušom, svom pameću i svom snagom svojom [usp. Mk 12,30], i
da se međusobno ljube kako je Krist ljuoio njih [usp. Iv 13,34; 15,12].
Kristovi sljedbenici, pozvani od Boga ne po svojim djelima, nego po
odluci i milosti Njegovoj, i opravdani u Isusu Gospodinu, postali su po
"krštenju vjere uistinu Božja djeca i dionici božanske naravi, i zato
uistinu sveti. Oni dakle moraju uz Božju pomoć živeći držati i usavr-
šiti svetost koju su primili. Apostol ih opominje da žive "kako se pris-
toji svetima" [Ef5,3] i da se obuku "kao izabrani d Božji, sveti i ljub-
ljeni, u srdačno milosrđe, dobrotu, poniznost, krotkost i strpljivost"
[Kol 3, 12], i neka imaju plodove Duha za posvećenje [usp. Gal 5,22;
Rim 6,22]. A budući da svi činimo mnoge pogreške [usp. Jak 3,2], ne-
prestano trebamo Božje milosrđe i svaki dan moramo moliti: "I opros-
ti nam naše dugove" [Mt 6, 12]121.

119 *4165 Missale Romanum, Slava na visini Bogu. Usp. Lk 1,35; Mk 1,24; Lk 4,34; Iv 6,69
(ho hagios tou theou); Dj 3,14; 4,27 30; Heb 7,26; 1 Iv 2,20; Otk 3,7.
120 *4166 Usp. Origen, Commentariorum in epistulam in Romanos series 7,7 (PG 14,1

122B); Pseudo-Makarije De oratione 1 1 (PG 34,861AB); Toma Akvinski, Summa theologiae

II-II, q.l84, a.3 (izdanje Leonina 10,453-455).
121 Usp. Augustin, Retractationes II 18 (PL 32,637s1 / A. Mutzenbecher: CpChL 57 [1984]

104s1); Pijo XII., enciklika "Mystici corporis", 29. lipnja 1943. (AAS 35 [1943] 225).
 39

Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stepena,

pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav122. Po toj se
svetosti i u zemaljskom društvu promiče humaniji način života. Da
postignu tu savršenost, neka vjernici upotrebljavaju sile primljene po
mjeri po kojoj ihje Krist darovao, da - slijedeći njegov primjer i pos-
tavši slični njegovoj slici, u svemu slušajući Očevu volju - svom se du-
šom posvete slavi Božjoj i službi bližnjemu. Tako će svetost Božjega
Naroda dati obilate plodove, kako u povijesti Crkve to izvrsno doka-
zuju životi tolikih svetaca. …

122 Usp. Pijo XI., enciklika "Rerum omnium", 26 . siječnja 1923. (AAS 15 [1923] 50 59s1);

enciklika "Casti connubii", 31. prosinca 1930. (AAS 22 [1930] 548); Pijo XII., apostolska
konstitucija "Provida Mater", 2. veljače 1947. (AAS 39 [1947] 117); nagovor "Annus sacer",
8. prosinca 1950. (AAS 43 [1951] 27 sl]; nagovor "Nel darvi", 1. srpnja 1956. (AAS 48 [1956]
574 sl).
40

POGLAVLJE VI.: O REDOVNICIMA

4167 48. Budući da su evanđeoski savjeti Bogu posvećene čistoće, si-

romaštva i poslušnosti osnovani na Gospodinovim riječima i primje-
rima i preporučeni od Apostola i Otaca, od učitelja i pastira Crkve,
BOlji su dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina i po njegovoj ih
milosti uvijek čuva. Sama se crkvena vlast pod vodstvom Duha Sve-
toga pobrinula da ih tumači, da upravlja njihovom praksom i da im
ustanovi stalne oblike života. Stoga se dogodilo da su se, kao na stab-
lu koje je Bog posadio i koje se na divan i raznolik način razgranalo u
Gospodinovu polju, razvili razni oblici samotničkog ili zajedničkog ži-
vota i nastale različne obitelji, koje povećavaju sredstvakoliko za ko-
rist svojih članova toliko i za dobro cijeloga Kristova Tijela123. Te obi-
telji pružaju svojim članovima pomagala čvršće stalnosti u načinu ži-
vota, prokušanog nauka za postignuće savršenosti, bratske zajednice
u Kristovoj vojsci, posluhom ojačane slobode, tako da mogu sigumo
ispuniti i vjerno održati svoje redovničke obaveze i u duhovnoj radosti
napredovati na putu ljubavi124.
Ako se gleda na božansku i hijerarhijsku us tanovu Crkve, taj stalež
nije srednji izmedu svećeničkog i laičkog položaja, nego Bog poziva s
obje strane neke vjernike da imaju u životu Crkve poseban dar i ko-
riste njezinom spasiteljskom poslanju svaki na svoj način125. …

123 *4167 Usp. Rosweydus, Vitae Patrum (Antwerpen 1628); Apophthegmata Patrum (PG
65); Paladije, Historia Lausiaca (PG 34,995-l260 / G Butler [Cambridge 1898; 1904]); Pijo
XI apostolska konstitucija "Umbratilem", 8. srpnja 1924. (AAS 16 [1924] 286 sl); Pijo XII.,
nagovor "Nous sommes heureux", 11. travnja 1958. (AAS 50 [1958] 283).
124 Usp. Pavao VI., nagovor "Magno gaudia', 23. svibnja 1964. (AAS 56 [1964] 566).

125 Usp. CIC/1917, kan. 487 488,4E; Pijo XlI, nagovor "Annus sacer", 8. prosinca 1950 (AAS

43 [1951] 27); apostolska konstitucija "Provida Mater", 2. veljače 1947. (AAS 39 [1947] 120-
124).
 41

POGLAVLJE VII.: O ESHATOLOŠKOM ZNAČAJU PUTUJUĆE

CRKVE I NJEZINO SJEDINJENJE S NEBESKOM CRKVOM

4168 48. Crkva, u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj po
Božjoj milosti postižemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi,
kada dođe vrijeme obnove sviju [Dj 3,21] i kad se s ljudskim rodom u
Kristu savršeno obnovi i cijeli svijet, kojije tijesno spojen s čovjekom i
po njemu dolazi do svoje svrhe [usp. Ef 1,10; Kol 1,20; 2 Pt 3,10-13].
Kad je Krist bio podignut od zemlje, uistinu je sve privukao k sebi
[usp. Iv 12, 32 grč.]; kad je uskrsnuo od mrtvih [usp. Rim 6,9], poslao
je na učenike svoga Duha koji oživljuje, i po njemu je ustanovio svoje
Tijelo, koje je Crkva kao opći sakrament spasenja; sjedeći s desne
Ocu, neprekidne djeluje: u svijetu, da ljude dovede k Crkvi i po njoj ih
tješnje poveže sa sobom i hraneći ih svojim tijelom i krvlju učini ih di-
onicima svoga proslavljenog života. Obnova koja nam je obećana i ko-
ju čekamo već je dakle počela u Kristu, napreduje u slanju Duha Sve-
toga i po njemu se nastavlja u Crkvi u kojoj po vjeri bivamo poučeni
također o smislu našega vremenitog života, dok dovršujemo djelo koje
nam je od Oca u svijetu povjereno, s nadom u buduća dobra, i dok ra-
dimo za svoje spasenje [usp. Fil 2,12].
Već su dakle k nama došla posljednja vremena [usp. 1 Kor 10,11] i
neopozivo je ustanovljena obnova svijeta i na neki se stvarni način
anticipira u ovom vremenu: jer Crkva već na zemlji ima znakove pra-
ve svetosti, iako nesavršene. Ipak, dok ne bude novo nebo i nova zem-
lja, u kojima stanuje pravednost [usp. 2 Pt 3,13], putujuća Crkva u
svojim sakramentima i ustanovama, koje spadaju na ovo vrijeme, no-
si prolazni lik ovoga vijeka i sama boravi među stvorovima koji uzdi-
šu i trpe porođajne bolove sve dosad čekajući očitovanje sinova Božjih
[usp. Rim 8,19-22].
Združeni dakle s Kristom u Crkvi i označeni Duhom Svetim "koji je
jamstvo naše baštine" [Ef 1,14], pravo se zovemo sinovi Božji i jesmo
[usp. 1 Iv 3,1], ali se još nismo pojavili s Kristom u slavi [usp. Kol
3,4], u kojoj ćemo biti slični Bogu, jer ćemo ga vidjeti kakav jest [usp.
1 Iv 3,2]. Zato "dok smo u tijelu, u tuđini smo, daleko od Gospodina"
[2 Kor 5, 6] i imajući prvine Duha uzdišemo u sebi [usp. Rim 8,23] i
želimo biti s Kristom [usp. Fil 1, 23]. A ista nas ljubav potiče da više
živimo Njemu, koji je za nas umro i uskrsnuo [usp. 2 Kor 5, 15]. N as-
tojimo dakle ugoditi Gospodinu u svemu [usp. 2 Kor 5,9] i oblačimo
Božje oružje, da možemo biti čvršći protiv zasjeda vražjih i oduprijeti
se na zao dan [usp. Ef 6,11-13]. Budući pak da ne znamo dana ni ča-
sa, treba, kako opominje Gospodin, da ustrajno bdijemo da svršivši
jedini tijek našeg zemaljskog života [usp. Heb 9, 27] zaslužimo s njim
ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene [usp. Mt 25,31-46] i
Cila ne budemo kao zli i lijeni sluge [usp. Mt 25,26] potjerani u vječni
42

oganj [usp. Mt 25,41], u vanjske tmine gdje "će biti plač i škrgut zuba"
[Mt 22,13 i 25,30]. Jer, prije nego počnemo kraljevati s proslavljenim
Kristom, svi ćemo biti razotkJiveni "na Kristovu sudu, da svaki primi
prema tome kako je činio u svojem tijelu dobro ili zlo" [2 Kor 5,10], i
na svršetku svijeta "ustat će oni koji su činili dobro na uskrsnuće ži-
vota, a koji su činili zlo, na uskrsnuće suda" [Iv 5,29; usp. Mt 25,46].
Držeći dakle da "patnje sadašnjega vremena nisu u razmjeru s budu-
ćom slavom koja će se otkriti na nama" [Rim 8,18; usp. 2 Tim 2,11-
12], jaki u vjeri čekamo "blaže tlU nadu i dolazak slave velikoga Boga
i Spasitelja našega Isusa Krista" [Tit 2,13], "koji će preobraziti tijelo
naše bijede i učiniti ga sličnim svome slavnom tijelu" [Fil 3,21] i koji
će doći "da bude proslavljen u svojim svetima, i divan u svima koji su
vj erovali" [2 Sol 1,10].

4169 49. Dok dakle ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli
s njim [usp. Mt 25,31] i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne
budu podložne sve stvari [usp. 1 Kor 15,26-27], neki su od njegovih
učenika putnici na zemlji, neki se - ostavivši ovaj život - čiste, a neki
uživaju slavu gledajući „jasno trojedinoga Boga kakav jest“126; ipak
svi, iako na različitom stupnju J. na različit način, učestvujemo u istoj
ljubavi prema Bogu i bližnjemu i pjevamo istu pjesmu slave našemu
Bogu. Jer svi koji su Kristovi, imajući njegova Duha, tvore jednu Crk-
vu i među sobom su sjedinjeni u njemu [usp. Ef 4,16]. Sjedinjenje pu-
tnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida,
dapače, po trajnoj se vjeri Crkve jača u saopćivanju duhovnih doba-
ra127. Zbog toga naime što su nebeski blaženici tješnje s Kristom sje-
dinjeni, oni jače utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti, oplemenjuju štova-
nje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu i na mnogo načina prido-
nose njezinoj većoj duhovnoj izgradnji [usp. l Kor 12,12-27]128. Jer,
primlje tri u domovinu i stojeći pred Gospodinom [usp. 2 Kor 5,8], po
njemu, s njime i u njemu ne prestaju kod Oca za nas posredovati129, i
prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji po Kristu Isusu, jedinome
posredniku između Boga i ljudi [usp. 1 Tim 2,5], služeći Gospodinu u
svima i dajući u svom tijelu dopunu za ono što nedostaje Kristovim

126 *4169 Firentinski sabor (1439), Dekret za Grke (*1305).

127 Osim starih dokumenata protiv svakog oblika zaklinjanja duhova od Aleksandra IV. (27.
rujna 1258.) usp. enciklika Sv. oficija od 4. kolovoza 1856. o zloporabi magnetizma (ASS 1
[1865] 177 sl; *2823--2825); odgovor Sv. Oficija, 24. travnja 1917. (AAS 9 [1917] 268; *3642).
128 Usp. sažeti prikaz tog Pavlovog učenja kod Pija XII., enciklika "Mystici corporis" (AAS

35 [1943] 200 na više mjesta).

129 *4169 Usp. među ostalim, Augustin, Enarrationes in psalmos 85, br.24 (PL 37,1099 / E.

Dekkers - J. Fraipont: CpChL 39 [1956] 1196 sl); Jeronim, Liber contra Vigilantium 6 (pL
23,344); Toma Akvinski, In IV libros sententiarum IV, d.45, a.3, q.2 (R. Busa: Opera 1
[1980] 658); Bonaventura, In IV libros sententiarum IV, d.45, a.3, q.2 (Quaracchi 4 [1889]
948s1) i dr.
 43

mukama za njegovo Tijelo koje je Crkva [usp. Kol 1,24]130. Stoga nji-
hova bratska briga mnogo pomaže našoj slabosti.

4170 50. Crkva putnika, dobro poznajući tu zajednicu cijeloga Mis-

tičnoga Tijela Isusa Krista, već je od prvih vremena kršćanske religije
s velikom pobožnošću štovala uspomenu mrtvih131 i, "jer je sveta i
spasonosna misao moliti za mrtve da se odriješe od grijeha" [2 Mak
12,46], za njihje prinosila i molila. A za apostole i Kristove mučenike
koji su, prolivši svoju krv, dali najveće svjedočanstvo vjere i ljubavi,
Crkva je uvijek vjerovala da su u Kristu tješnje s nama spojeni, ujed-
no ihje s Blaženom Djevicom Marijom i sa svetim anđelima s osobitim
osjećajem štovala132 i pobožno prosila pomoć njihova zagovora. Njima
su doskora bili pribrojeni i drugi koji su revnije nasljedovali Kristovo
djevičanstvo i siromaštvo133 i napokon ostali koje su posebno vršenje
kršćanskih kreposti134 i božanske karizme preporučivale pobožnom
štovanju i nasljedovanju vjernika135.
Dok naime promatramo život onih koji su vjerno slijedili Krista, dobi-
vamo novi poticaj da tražimo budući Grad [usp. Heb 13,14 i 11,10] i
učimo koji je najsigurniji put po kojemu ćemo među promjenljivim
stvar.ma svijeta moći doći do savršenor jedinstva s Kristom, tj. do
svetosti, svaki prema svom posebnom stanju i položaju136. U životu
ovih koji se, iako dionici naše ljudske naravi, savršenije preobraze u
Kristovu sliku [usp. 2 Kor 3, 18] Bog živo očituje ljudima svoju prisu-
tnost i svoje lice. U njima nam On sam govori, i daje nam znak svoga
Kraljevstva137 prema kojemu nas snažno privlači to što imamo pred
sobom toliko mnoštvo svjedoka [usp. Heb 12, l] i takvu potvrdu istine
Evanđelja.
Ipak ne štujemo uspomenu svetaca radi samoga primjera, nego još vi-
še zato da se sjedinjenje Crkve u Duhu pojača vršenjem hratske lju-
bavi [usp. Ef 4,1-6]. Jer, kako nas kršćanska zajednica među putnici-
ma dovodi bliže Kristu, tako nas zajednica sa svetima združuje s Kri-
stom, od kojeg kao od Izvora i Glave izlazi svaka milost i život samoga
Božjega naroda138. Veoma dakle dolikuje da ljubimo te prijatelje i su-

130 Usp. Pijo XII., enciklika "Mystici corporis" (AAS 35 [1943] 245).
131 *4170 Usp. mnogobrojni natpisi u rimskim katakombama.
132 Usp. Gelazije 1., dekretal "De libris recipicndis" 3 (PL 59,160; *353).

133 Usp. Metodije, Symposion VII 3 (G.N. Bonwetsch: GChSch 27,74).

134 Usp. Benedikt XV., Dekret odobrenja za proglašenje blaženim i svetim Ivana Nepomuka

Neumanna (AAS 14 [1922] 23). Više nagovora Pija XI., o svetima: "Inviti all' eroismo" (Dis-
corsi I-III [Rim 1941-42: na raznim mjestima); Pijo XII., Discorsi e Radiomessaggi 10 (1949)
37-43.
135 Usp. Pijo XII., enciklika "Mediator Dei" (.'\AS 39 [1947] 581).

136 Usp. Heb 13,7; Sir 44-50; Heb 11,3-40. Usp. i Pijo XII., enciklika "Mediator Dei" (AAS 39

[1947] 581 sl).

137 Usp. 1. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija "Dei Filius", pogl.J (*3013).

138 *4170 Usp. Pijo XII., enciklika "Mystici corporis" (AAS 35 [1943] 216).
44

baštinike Isusa Krista koji su nam također braća i odlični dobročinite-

lji, da po dužnosti za njih Bogu zahvaljujemo139, „da ih ponizno zazi-
vamo i da se utječemo njihovim molitvama i njihovoj jakoj pomoći, da
od Boga isprosimo dobročinstva po njegovu Sinu Isusu Kristu, Gospo-
dinu našemu, koji je jedini naš Otkupitelj i Spasitelj“140. Jer svako
naše pravo svjedočanstvo ljubavi prema svecima po svojoj naravi teži
i svršava u Kristu koji je „kruna svih svetaca“141 i po njemu u Bogu
koji je divan u svojim svetima i u njima slavljen142.
Naše pak sjedinjenje s nebeskom Crkvom ostvaruje se na najplemeni-
tiji način kad, osobito u svetoj liturgiji, u kojoj sila Duha Svetoga dje-
luje na nas po sakramentalnim znakovima, bratskim klicanjem pje-
vamo hvale božanskog veličanstva143, i svi, otkupljeni Kristovom krv-
lju, od svakoga plemena i jezika, puka i naroda [usp. Otk 5,9] i u jed-
nu Crkvu skupljeni, veličamo jednom pjesmom hvale trojedinoga Bo-
ga. Kada dakle slavimo euharistijsku žrtvu, najbolje se pridružujemo
bogoštovlju nebeske Crkve sjedinjeni u zajednicu i štujući uspomenu
prije svega slavne vazda Djevice Marije, ali i blaženog Josipa i blaže-
nih apostola i mučenika i svih svetaca144.

4171 51. Tu časnu vjeru naših predaka u životnu zajednicu s braćom

koja su u nebeskoj slavi ili se poslije smrti još čiste, ovaj Sveti sabor
prima s velikim pijetetom i ponovno propisuje odluke svetih sabora
Nicejskog II.145, Firentinskog146, i Tridentinskog147. A ujedno, radi
svoje pastoralne brige, potiče sve na koje spada, ako su se ovdje-ondje
uvukle zloporabe, pretjeranosti ili nedostaci, da ih nastoje ukloniti ili
popraviti i sve urediti na veću slavu Krista i Boga. Neka dakle pouče
vjernike da pravo štovanje svetih nije toliko u mnogim vanjskim či-
nima, nego više u jakosti naše djelotvorne ljubavi, kojom za veće dob-
ro svoje i za dobro Crkve tražimo od svetaca "iz njihova života prim-
jer, od zajednice s njima udio s njima i od njihova zagovora pomoć148.
S druge pak strane neka vjernike pouče da naš odnošaj sa svetima,
ako se samo shvaća u potpunom svjetlu vjere, nikako ne umanjuje

139 U odnosu na zahvalnost prema svetima, usp. E. Diehl, Inscriptiones latinae christianae
veteres I (Berlin 1925), br. 2008 2382 i dr.
140 Tridentski sabor, 25. sjednica, 3. prosinca 1563., Dekret o zazivanju oo' svetaca (*1821).
141 Breviarium Romanum, zaziv na blagdan Sviju svetih.
142 Usp. npr. 2 Sol 1,10.
143 2. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija o svetoj liturgiji "Sacrosanctum Concilium",
br. l 04 (AAS 56 [196L] 125 sl)
144 Rimski (I.) misni kanon.

145 *4171 2. nicejski sabor (787.), 7. sjednica (600).

146 Firentinski sabor (1439.) Dekret za Grke (* 1304).

147 Tridentski sabor, 25. sjednica, 3. prosinca 1563., Dekret o zazivanju i štovanju relikvija

svetaca i o svetim slikarra (*1821-1824); 25. sjednica, Dekret o čistilištu (*1820); 6. sjedni-
ca, 13. siječnja 1:47., Dekret o opravdanju, kan.30 (*1580).
148 Iz predslovIja, koje je odobreno nekim biskupijama.
 45

poklonstveno štovanje dano Bogu Ocu po Kristu u Duhu, nego ga na-

protiv pojačava149.
Jer svi koji smo djeca Božja i tvorimo jednu obitelj u Kristu [usp. Heb
3,6], dok u međusobnoj ljubavi i u jednoj hvali Presvetog Trojstva
među sobom općimo, odgovaramo bitnom pozivu Crkve i unaprijed
kušamo liturgiju konačne slave i u njoj učestvujemo150. Jer, kad se
Krist pojavi i kad bude slavno uskrsnuće mrtvih, sjajnost će Božja ra-
svijetliti nebeski Grad i njegova će svjetiljka biti Janje [usp. Otk
21,24]. Tada će se cijela Crkva svetih s najvećom srećom ljubavi kla-
njati Bogu i "Janjetu koje je ubijeno" [Otk 3, 12], vapijući jednim gla-
som: "Onomu koji sjedi na prijesto Iju, i Janjetu: blagoslov, i čast, i
slava, i vlastu vijeke vjekova" [Otk 5,13].

149 *4171 Usp. Petar Kanizije, Catechismus maior seu Summa Doctrinae christianae, pogl.
III 8 Izd. F. Streicher), p.I, 15-16, br.44; 100-101, br.49.
150 Usp. 2. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o svetoj liturgiji "Sacrosanctum Conci-

lium", br. 8 (*4008).

46

POGLAVLJE VIII.: O BLAŽENOJ DJEVICI MARIJI BOGORODICI

U OTAJSTVU KRISTA I CRKVE

I. Uvod

4172 52. Predobri i premudri Bog, hoteći izvršiti otkupljenje svijeta,

"kad je došla punina vremena, poslao je svoga Sina rođena od žene ...
da primimo posinjenje" [Gal 4,4-5]. „Koji je radi nas ljudi i radi naše-
ga spasenja sišao s nebesa, i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije
Djevice“151. To namje božansko otajstvo spasenja objavljeno i nastav-
lja se u Crkvi, koju je Gospodin ustanovio kao svoje tijelo i u kojoj
vjernici, koji pristaju uz Krista Glavu i koji su u zajednici sa svim
njegovim svecima, treba da štuju i uspomenu "prije svega slavne vaz-
da DJevice Marije, Majke Boga i Gospodina našega Isusa Krista"152.

4173 53. Djevica Marija koja je po anđelovu navještenju primila u

srce i u tijelo Božju Riječ i svijetu donijela Zivot, priznaje se i časti
kao prava Majka Boga i Spasitelja. Na uzvišen način otkupljena s ob-
zirom na zasluge: svoga Sina i s njim sjedinjena tijesnom i nerazrješi-
vom vezom, odlikovana je velikom ulogom i dostojanstvom da bude
Majka Božjega Sina, i zato premila kći Oca i svetište Duha Svetoga,
po kojemu daru odlične milosti daleko nadvisuje sve druge stvorove,
nebeske i zemaljske. Ujedno je pak združena u Adamovu rodu sa svim
ljudima koji trebaju spasenje, dapače je '“uistinu majka udova (Kris-
tovih) .. , jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji
su udovi one Glave“153. Zato se ona pozdravlja i kao preodlični i sas-
vim osobiti ud Crkve i njezin tip i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi, te
je Katolička crkva, poučena od Duha Svetoga, s djetinjom ljubavlju
štuje kao preljubeznu majku.

4174 54. Zato Sveti Sabor, izlažući nauku o Crkvi, u kojoj božanski
Otkupitelj izvodi spasenje, namjerava pažljivo osvijetliti i ulogu Bla-
žene Djevice u otajstvu utjelovljene Riječi i Mističnog Tijela, i dužnos-
ti otkupljenih ljudi prema Bogorodici, majci Kristovoj i majci ljudi,
osobito vjernika, a da ipak nema namjere izložiti potpunu nauku o
Mariji niti riješiti pitanja koja teolozi još nisu potpuno rasvijetlili. Za-
to ostaju u svom pravu mišljenja koja se u katoličkim školama slobo-

151 *4172 Credo u Rimskoj misi: Carigradska vjeroispovijest (MaC 3,566; *150). Usp. Efeški

sabor (MaC 4,1138; dalje MaC 2,665; 4,1(171); Kalcedonski sabor (MaC 7,111-116); 2. carig-
radski sabor (MaC 9,375-396).
152 Rimski (I.) misni kanon.

153 *4173 Augustin, De virginitate 6 (PL 40,399).

 47

dno iznose o onoj koja u Svetoj crkvi zauzima poslije Krista najviše i
nama najbliže mjesto154.

II. O ulozi blažene Djevice u otajstvu spasenja

4175 59. Budući da se Bogu svidjelo da tajnu ljudskoga spasenja ne

očituje prije negoli izlije od Krista obećanoga Duha, vidime' Apostole
prije dana Pedesetnice kako "jednodušno ustrajno mole sa ženama i s
Marijom, Isusovom majkom, i s njegovom braćom" [Dj 1,14], i kako
Marija svojim molitvama moli dar Duha, koji juje već kod navještenja
bio osjenio. Napokonje Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake
ljage izvornoga grijeha155, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i
tijelom bila uznesena u nebesku slavu156, i od Gospodina b: Ila uzvi-
šena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim
Sinom, Gospodarom gospodara [usp. Otk 19, 16] i pobjednikom nad
grijehom i smrću157.

III. O blaženoj Djevici i Crkvi

4176 60. Jedini je naš Posrednik prema riječima Apostolovim: "Jeda-

nje Bog ijedan Posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, kojije
dao sebe kao otkup za sve" [1 Tim 2,5-6]. Marijina pak materinska
uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje to Kristovo
jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni
utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Bo-
žje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih. zasluga, temelji se
na Njegovu posredništvu, potpuno zavisi o njemu i iz njega crpe svu
snagu; a nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom,
nego ga olakšava.
61. Blažena Djevica, zajedno s utjelovljenjem božanske Riječi predod-
ređena od vječnosti kao Božja Majka, po odluci božanske Providnosti
bila je na ovoj zemlji slavna Majka božanskog Otkupitelja, i posebno
ispred drugih plemenita drugarica i ponizna službenica Gospodinova.

154 *4174 Usp. Pavao VI., nagovor na saboru, 4. prosinca 1963. (AAS 56 [1964] 37).
155 *4175 Usp. Pijo IX., bula "Ineffabilis Deus", 8. prosinca. 1854. (Pijo IX., Acta [Rim] III,
616; *2803).
156 Usp. Pijo XII., apostolska konstitucija "Munificentissimus Deus", l. studenog 1950. (AAS

42 [1950] 770; *3903). Usp. Ivom Damaščanski, pismo In dormitionem Dei genitricis, hom.2
i 3 (PG 96,721-761, pos. 728B / B. Kotter: PTS 29 [Schriften 5] 516-555, pos. 520): German
Carigradski, In Sanctam Dei genitricis dormitionem, govor 1 (PG 98 [6], 340-348); govor 3
(PG 98 [6],361); Modest Jeruzalemski, In dormitionem Sanctissimae Deiparae (PG 86 [2],
3277-3312).
157 Usp. Pijo XII., enciklika "Ad caeli Reginam", 11. listopada 1954. (AAS 46 [1954] 633-636;

*3913-3917): usp. Andrija Kretski, Homiliae tres in dormitionem Sanctissimae deiparae

(PG 97, l 089-11(19); Ivan Damaščanski, De fide orthodoxa IV 14 (PG 94,1153-1161 / B.
Kotter: PTS 12 [Schriften 2] 198-202).
48

Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu ga Ocu prikazala, i

sa svojim Sinom, dokje na križu umirao, "trpjela, na sasvim je osobit
način sudjelovala u Spasiteljevu djelu, poslušnošću, vjerom, ufanjem i
žarkom ljubavlju, da obnovi vrhunaravni život duša. Radi toga nam je
postala majkom u redu milosti.
62. I to Marijino materinstvo u poretku milosti neprekidno traje, od
časa pristanka, koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokoleb-
ljivo održala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih.
Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, ne-
go nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vje-
čnoga spasenja158. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Si-
na koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu
dovedeni u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva
imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica159. Ipak se
to tako shvaća, da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći
Krista, jedinoga Posrednika160.
Nijedan se naime stvor nikada ne može usporediti s utjelovljenom Ri-
ječi i Otkupiteljem; nego kao što u Kristovu svećeništvu na različne
načine učestvuju i sveti službenici i vjerni narod, i kao što se jedna
Božja dobrota na različite načine stvarno razlijeva u stvorove, tako i
jedino posredništvo Otkupitelja ne isključuje, nego pobuđuje kod
stvorova različitu suradnju koja zahvaća iz jednoga izvora.
Tu podređenu ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano
je doživljuje i preporučuje srcu vjernika, da se poduprti tom materin-
skom pomoćijače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem.
63. Blažena je Djevica darom i ulogom božanskog materinstva, koje je
sjedinjuje sa Sinom Otkupiteljem i svojim osobitim milostima i ulo-
gama tijesno spojena i s Crkvom: Bogorodica je tip Crkve, kako je učio
već sv. Ambrozije, tj. u redu vjere, ljubavi i savršenog sjedinjenja s
Kristom161. Jer u misteriju Crkve, koja se također s pravom naziva
majkom i djevicom, Blažena Djevica Marija je išla naprijed dajući od-
lično i osobito primjer i djevice i majke162. Jer je vjerujući i slušajući

158 *4177 Usp. J. Kleutgen, nanovo sastavljeni tekst De Mysterio Verbi incarnati, pogl. IV
(MaC 53,290). Usp. Andrija Kretski, In nativitatem Mariae, govor 4 (PG 97,865A); German
Carigradski, In annuntiationem Deiparae (PG 98,321BC); In dormitionem Deiparae III (PG
98,361); Ivan Damaščanski, In dormitionem Beatae Virginis Mariae, hom. 1,8 (PG
96,712BC-713A / B. Korter: PTS 29 [Schriften 5] 492 sl).
159 Usp. Leon XIII., enciklika "Adiutricem populi", 5. rujna 1895. (ASS 1895/96) 303; Pijo X.,

enciklika "Ad diem illum", 2. veljače 1904. (Acta 1,154; *3370); Pijo XI., enciklika "Miseren-
tissimus", 8. svibnja 1928. (AAS 20 [1928]1 178); Pijo XII., radio-poruka od 13. svibnja
1946. (AAS 38 [1946] 266).
160 Ambrozije, Pismo 63 (PL 16,1218).

161 Ambrozije, Expositio evangelii secundum Lucam II 7 (PL 15,1555).

162 *4177 Usp. Pseudo-Petar Damašćanski, Sermones 63 (PL 144,861AB); Godefrid od sv.

Viktora, In nativitatem Beatae Mariae (Ms. Paris: Mazarine 1002, fol109r); Gerhoh von Re-
ichersberg, De gloria et honore Filii hominis 10 (PL 194,1105AB).
 49

rodila na zemlji samoga Sina Očeva, i to ne poznajući muža, osjenjena

od Duha Svetoga, kao nova Eva, vjerujući ne staroj zmiji nego Božjem
glasniku, nimalo ne sumnjajući. A rodila je Sina kojega je Bog učinio
prvorođencem među mnogom braćom [usp. Rim 8,29], tj. među vjerni-
cima, za kojih rođenje i odgoj ona surađuje materinskom ljubavlju.

4178 64. Crkva promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i nasljedu-

jući njezinu ljubav, i vjerno izvršujući Očevu volju, po vjerno primlje-
noj Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i kršte-
njem rada na novi i besmrtni život djecu, začetu po Duhu Svetomu i
od Boga rođenu. Ona je i djevica koja potpuno i čisto čuva vjeru danu
Zaručniku, i nasljedujući Majku svoga Gospodina, krepošću Duha
Svetoga djevičanski čuva potpunu vjeru, čvrstu nadu i iskrenu lju-
bav163.
65. Dok je Crkva u Blaženoj Djevici već došla do savršenosti, po kojoj
je bez ljage i nabora [usp. Ef 5,27], kršćani se još trude da rastu u sve-
tosti pobjeđujući grijeh; i zato dižu svoje oči k Mariji, koja sja kao uzor
kreposti pred svom zajednicom odabranih. Crkva pobožno misleći o
njoj i promatrajući je u svjetlu Riječi, koja je postala čovjekom, s poš-
tovanjem dublje prodire u veliki misterij utjelovljenja i sve više posta-
je slična svome Zaručniku. Matija, koja po svom tijesnom učestvova-
nju u povijesti spasenja, u sebi na neki način sjedinjuje i odrazuje
najveće istine vjere, i dok se o njoj propovijeda i dok joj se iskazuje
štovanje, ona vjernike zove k svom Sinu, k Njegovoj žrtvi, i k ljubavi
Oca. Crkva pak, dok širi Kristovu slavu, postaje sličnija svome uzvi-
šenom Uzoru, neprestano napredujući u vjeri, ufanju i ljubavi, i u
svemu tražeći i vršeći Božju volju. Zato i u svom apostolskom radu
Crkva opravdano gleda na Onu kojaje rodila Krista, začeta po Duhu
Svetom i rođena od Djevice, da se on po Crkvi rađa i raste i u srcima
'lj ernika. Ta je Djevica u svom životu bila uzor ovoga materinskog os-
jećaja kojim treba da budu prožeti svi koji rade u apostolskom posla-
nju Crkve na preporodu ljudi.

V. Marija znak pouzdane nade i utjehe putujućem Božjem Narodu

4179 68. Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već pro-
slavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti,
tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji [usp. 2 Pt 3,10], svi-
jetli putujućem Božjem Narodu kao znak pouzdane nade i utjehe.

*4178 Ambrozije, Expositio evangelii secundum Lucam II 7; X 24-25 (PL 15,1555 1810):
163

Augustin, In Evangelium Iohannis, tract. 13,12 (PL 35,1499/ R. Willems: CpChL 36 [1954]
137); usp. Sermo 191,2,3 (PL 38,1010), i dr. Usp. i Beda Venerabilis, In Lucam
expositionem I 2 (PL 92,330); Isaak von Stella, Sermones 51 (PL 194,1863A).
50

69. Ovom svetom Saboru velika je radost i utjeha da i među odijelje-

nom braćom ima onih koji iskazuju čast Majci Gospodina i Spasitelja,
osobito kod Istočnjaka koji žarkim oduševljenjem i pobožnim srcem
natječu u štovanju Bogorodice vazda Djevice164. Neka svi kršćani up-
ravljaju vruće molitve Majci Božjoj i Majci ljudi, da ona koja je svojim
molitvama pomagala Crkvu u početku i sada na nebu uzvišena nad
sve blažene i anđele, u zajednici sa svim svetima posreduje kod svoga
Sina, dok se sve obitelji naroda, bilo one koje nose kršćansko ime, bilo
one koje još ne znaju za svoga Spasitelja, sretno ne sjedine u miru i
slozi u jedan Božji narod, na slavu presvetog i nerazdijeljenog Troj-
stva.

164*4179 Usp. Pijo XI., enciklika „Ecclesiam Dei“, 12. studenog 1923. (AAS 15 [1923] 581);
Pijo XII. enciklika „Fulgens corona“, 8. rujna 1953. (AAS 45 [1953] 590sl.).