You are on page 1of 258

BOGUMIL HRABAK

VLAŠKA I USKOČKA KRETANJA U SEVERNOJ DALMACIJI U


XVI STOLEĆU

Rezime

Vlasi koje istorijskm izvori beleže na tlu mletačke ili turske severne
Dalmacije nisu bili istog porekla. Vlaha (poromanjenog stanovništva
Balkana) bilo je od samog dolaska Slovena, dakle u hrvatskim župama
pre dolaska Turaka. Samo izuzetno mogli su se pre kraja XIV st. na
prostoru današnje severne Dalmacije sresti i vlasi iz istočnijih krajeva, iz
delova pretkosovske srpske države. U vreme osmanlijske poplave
zapadnih balkanskih zemalja sa Turcima dolaze mnogobrojni vlasi,
naročito iz nekadašnje centralne i istočne Hercegovine. Ta seoba je
nastala prinudom otomanskih gospodara, kojima su vlasi bill potrebni
kao pomoćni vojni odredi (martolosi) i kao privrednici koji bi snabdevali
njihove garnizone. Sa uništenjem ugarsko-hrvatske vlasti u pojasu od
Karina do Skradina prvih decenija XVI veka doseljavanje vlaha
pravoslavne vere na prostoru Ravnih Kotara i Bukovice postalo je
konačno.

Organizacija vlaha u severnoj Dalmaciji pokazuje iste znač ajke kao


organizacija vlaha u današnjoj istočnoj Hercegovini. Istorijski izvori nove
doseljenike najlakše prate na karavanskim saobraćajnicama i na morskoj
obali. Vlasi oko Krke i Zrmanje i na prostoru između dve reke zatekli su
uslove koji su zahvatali obezbeđenje ljetnih ispaša, pored zimskih
pašnjaka blizu morske obale. To stalno preseljavanje iz regije zimskog
stočarenja u oblast letnjih trava (biregionalno stočarstvo) doprinelo je
očuvanju katunske organizacije, koja se najlakše prati kod susednih
cetinskih vlaha. Veća mogućnost prelaska na zemljoradnju na terenu
Ravnih Kotara i oko Benkovca izazvala je njihovu teritorijalizaciju a
samim tim i postepeno potiskivanje katunske organizacije. Prema tome,
prvi razlog vlaških kretanja u severnoj Dalmaciji nalazio se u načinu
njihovog privređivanja, tj. u biregionalnom stočarstvu.

Drugi razlog, koji izvori mnogo češće beleže bila su njihova gibanja zbog
političkih zbivanja. Tu autor koristi mletačke arhivske izvore i Dnevnik
Marina Sanuda, pored ves ti koje daju fondovi Dubrovačkog i Zadarskog
arhiva. Kao vojnički organizovani martolosi turski vlasi su učestvovali u
snažnom turskom pritisku na severnu Dalmaciju i na uklanjanje ugarsko-
hrvatske vlasti iz pojasa Knin - Skradin. Za to vreme treba zabeležiti dva
tursko-mletačka rata (1499-1503 i 1537-39). Sve do kraja 30-ih godina
tursko-martološki pritisak bio je jak a Mlečani su se samo branili. Senjski
uskoci se do tad samo marginalno pominju, više samo u morskim
tesnacima ispod Velebita i oko Novigrada. Između 1540. i novog rata
1570-73. ofanzivna inicijativa prelazi na stranu uskoka iz Hrvatskog
primorja, koji gotovo svake godine, na kraju zime ili posle letnjih radova
upadaju u turske oblasti oko mletačkih poseda severne Dalmacije, te
otimaju stoku, žito, ljude ili robu koja je karavanima dovožena ili
odvožena naročito u Šibenik. Uskočki prepadi takođe spadaju u vlaška
kretanja, jer su uskoci, osim malobrojnih došljaka u njihovu sredinu, bili
takođe vlasi iz turskog ili mletačkih krajeva. Uskoci su najčešće napadali
moreuzima oko Novigrada u pravcu Obrovca ili Šibenika. Njihovi su
napadi samo povećani od 1573. do 1601.

Pokretati pitanje vlaha (Vlaha), posebno u hrvatskim zemljama, dugo se


držalo za nezgodno iz nacionalno-političkih razloga, jer reč vlah još nije
prestala da odzvanja pogrdno ili da u dalmatinskom primorskom pojasu
ima sasvim relativno značenje (brđanin za primorca, onaj sa kopnene obale
za otočanina). Pored toga, u nekim izrazito vlaškim oblastima (na primer u
Crnoj Gori) to je moglo značiti naturanje neke druge nacionalne
karakteristike ili relativiziranje savremenog nacionalog opredeljenja. Pored
svih dužnih obzira prema društvenoj praksi koja nije još prevaziđena, za
historičara pitanje vlaha ne može biti tabu-tema, jer je nesumnjivo da je u
daljoj prošlosti postojala vrsta življa našeg podneblja koja se razlikovala
svojim načinom privređivanja, životnim stilom, proizvodnim navikama,
nošnjom i društvenim običajima, dugo i govorom pa i historijskom ulogom.
U ovom radu govoriće se o elementima koji su napomenuti i neće se ulaziti
u dileme o etničkoj pripadnosti i poreklu u dalekoj prošlosti ni o
nekadašnjem jeziku Vlaha. U tekstu se želi konstatovati da su vlasi i na
teritoriji današnje severne Dalmacije bili stalno u pokretu, da im je povesna
uloga stalno rasla jer su uticali i na međudržavne odnose nekadašnjih
velesila i da su karakteristična gibanja nastala kako zbog učešća u ratnim
zbivanjima i življenjem uz oružje tako i usled načina njihovog stočarenja.
Prikazaće se udeo vlaha u ratnim dejstvima oko zauzimanja najvećeg dela
današnje severne Dalmacije od strane Turaka, i to posebno između turskih
martolosa i ugarsko-hrvatskih vlaha (u vremenu, od 1499. do 1537). Potom
će se detaljno obraditi stradanje vlaha sa osmanlijskog područja oko
mletačke granice od upada senjskih uskoka i uopšte nastup uskoka sa
Hrvatskog primorja u severnoj Dalmaciji. Pri tome treba imati na umu da
su senjski uskoci u najvećoj meri bili takođe vlasi, najpre više iz mletačke
Dalmacije i tzv. Banadega, a potom iz otomanskih krajeva. Ta će se
aktivnost pratiti do 1601. godine, kad će senjski uskoci sa ofanzivnih
dejstava polako morati da pređu na de-fanzivna. Pratiće se držanje turskih
vlaha kao mletačkih suseda (1537-1601) i najzad će se u zaključnom delu
govoriti o ekonomskim kretanjima vlaha u severnoj Dalmaciji tokom XVI
veka.

O uskocima se kod nas mnogo pisalo, ali više patriotski i nedovoljno


istraživački, pri čemu nisu iole podrobnije korišćeni odnosni arhivi.

Rad je historijski po svom usmerenju, tematika je i politička i političko-


sociološka, zasnovan je na onovremenim historijskim izvorima i od
metodoloških postupanja mogao je biti primenjen samo tradicionalni
historijski metod. Etnografske i ekonomsko-geografske studije, ukoliko su
uopšte moguće za stanja pre toliko stoleća, u nas nisu vršene, a prenositi
sadašnja ili skorašnja stanja u daleku prošlost ne bi odgovarale
elementarnom metodološkom zahtevu historizma u najjednostavnijoj istini.
Korišćena je pre svega prebogata mletačka arhivska građa, ne samo
savremena nego i operativna u odnosu na zbivanja. Dobro su poslužili i
mletački dnevnici (Marino Sanduo) i neob-javljeni stari rukopisi po svetski
poznatim venecijanskim bibliotekama (Marčana, Korer, Kverini
stampalija). Neka zrnca dala je i stara venecijanska historiografija, na
osnovu tragova koji se do danas nisu sačuvali. Zadarska arhivska, zadarska
rukopisna i dubrovačka arhivska građa, iako je brižljivo pregledana, mogla
je dati efekte neke vrednosti, često samo fragmente. Mletački i drugi
izveštaji (na primer objavljeni papski, K. Horvat) crpljeni su samo onoliko
koliko odgovaraju na pitanja postavljena naslovom rada, dok su ostali
zanimljivi ili i važni elementi ostavljeni za druga, kasnija istraživanja.
Turska vrela malo su mogla biti uključena, jer su vesti o uskocima i vlasima
u po-smatranoj oblasti retka i deklarativna u zapisnicima divanskog saveta
(Muhi-me defteri) ili se (popisni defteri) odnose na druge problematike.

U prezentovanju materijala primenjena je narativna ekspozicija,


najpogodnija za izlaganje burnih političkih događaja. Za kvantitativno-
statističko izlaganje nema dokumentacije, čak ni mletačke; takva bi građa
uklanjala subjektivni činilac, tj. čovjeka, koji je oružanim dejstvima ipak
svojom svešću i voljom igra presudnu ulogu, bez obzira na ekonomsko-
socijalne indikatore. Tematsko iznošenje problematike, koje je jezgrovitije,
ovdje je ukomponovano samom kompozicijom (iz šest delova teksta). Ono
bi moglo da vodi parafraziranju »uvodnih partija«, kakvih ima u svakoj
povesti o uskocima; novi elementi za tematski pristup mogu se dobiti samo
analizom, za koju je narativna forma najprimerenija. Mada se zbivanja
posmatraju sa raznih aspekata, nastojalo se da ne bude ponavljanja.

I. Upadi Morlaka ugarsko-hrvatskog područja i martolosa turske


vojske u primorski mletački pojas 1499-1537.

Već prvih nedelja 1499. godine, pre nego što je usledila objava rata između
Mletačke Republike i Osmanlijske Imperije, zabeleženi su upadi turske
vojske u šibenski kraj. Sedamnaestoga januara 200 ratnika sa Neretve upali
su u selo Slivno i odvukli su sobom 74 žitelja. Tada su u posebnoj opasnosti
od Turaka bili i kaštel Vrana i grad Novigrad, ali se ni kaštel Nadin nije
mogao pohvaliti velikom sigurnošću. Na ugarsko-hrvatsko područje upravo
je upućen jedan gubernator, koji je imao da nadzire oblast između gradova
Knina, Sisina (?), Ostrovice i još jednog koji su Turci već stavili pod svoj
udar. Tu su se nalazili i posedi pokojnog grofa Karla Frankopana kojima je
upravljala njegova udovica Doroteja sa svojim sinovima od kojih je
najstariji imao 20 godina. Sa pomenute teritorije Turci su oterali 6000 grla
stoke. U kraju prema Šibeniku očekivao se dolazak hercegovačkog sandžak-
bega. U međuvremenu Turci i martolosi koji su se već nalazili na terenu
stalno su nanosili štete. U naseljima stradiota, mletačkih seljaka-graničara,
koji su povučeni za odbranu Šibenika, ta vojska je otela 100 komada krupne
i 300 grla sitne stoke kao i 16 žitelja. Pritisak je postojao i južnije, oko
Trogira, gde su ugarski Morlaci primili islam i dobivši dobre hatove
neprestano su prelazili granične međe. Ivan Frankopan i njegova braća bili
su spremni da se nagode sa Turcima i o tome su čak obavestili ugarskog
kralja. Sredinom februara turski martolosi poveli su sa sobom sedam žitelja
iz pet starodiotskih naselja šibenske okoline. Na tom sektoru nalazilo se
100 stradiota i 50 kod novopodignute tvrđavice Sv. Marko. Naredna turska
pustošenja izvedena su na praznik Blagovesti.1

Zimska kavalkada turske konjice ponavljala se u manjoj ili većoj meri sva
ke zime. To je bilo kruženje neprijateljskom teritorijom, koja je dolaskom
pastira sa letnjih ispaša, bila bolje napučena i bogatija mrsom.

Dvanaestoga maja zadarske vlasti poslale su u Nadin i Vranu nove momke.


Tvrđavica Sv. Marko iznova je ojačana sa 50 boraca i stradiota. Tada je
ratno stanje između mletačke i turske države već počelo. Sredinom juna
6000 okolnih muslimana došli su u šibensko selo Bistricu, ali su mogli
odvesti samo osam stanovnika mesta; ove je sekretar šibenske opštine,
otišavši na tursku teritoriju, uspeo da povrati. Morlaci ni na mletačkom
području, kao podanici Krilatog lava, nisu mirovali, te su dve naoružane
barke morale biti upućene u vode otoka Paga da sprečavaju te vlahe da ne
čine štete. Sledećih dana Turci su preduzeli kruženje u okolini kule Sv.
Marko i Šibenika i odveli su pet osoba. Prvoga juna knez i kapetan Zadra
morali su da otpišu vojvodi Janošu Korvinu, ugarskom zapovedniku, koji je
u ime nekog svog prijatelja tražio neki posed pored Nadina. Početkom
druge polovine juna odred konjanika iz kontingenta bosanskog namesnika
Skender-paše, a po sultanovom naređenju, napao je Mali Zemunik; mesto
su branili Tomazo Venijer i braća mu i tu je poginulo 30 ljudi i još više ih je
odvedeno u ropstvo. Nekoliko dana kasnije u šumi tri milje od Nadina (a 17
od Zadra) bivakovalo je 2000 ljudi koji su bili određeni da prokrstare celi
kraj do zadarskih gradskih kapija; oni su već držali 60 sužanja. Ta turska
vojska spustila se iz logorišta kod Knina i imala je nalog da napadne samo
mletačku teritoriju. Prema njima su iz Zadra pošli stradioti-konjanici. Iz
Zadra upućeno je i 220 dukata da se ojačaju zidine u Nadinu i Vrani.

Nekoliko dana docnije (22-23. juna), Turci su prokasali do Nina, ali nisu
načinili veću štetu, jer su ljudi i marva na vreme evakuisani na ostrva.
Pedeset odvažnih i spretnih ljudi poslato je iz Zadra u Vranu da se
onemogući sultanovim borcima da robe podgrađe Vrane. Tako malobrojni,
nisu bili u stanju da spreče da napadači ne popale 40 sela i da paljevine
nastave sve do nadomak Zadra, dve milje od grada. Očekivalo se da će Turci
harati potom do Novigrada, te su tamo dovučeni pšenica i novac.2 Dvadeset
petog juna već se znalo da je Skender-paša prispeo na bojište, što je bio
signal muslimanskim podvižnicima da još žešće pritisnu mletačku seljačku
sirotinju. Dvadeset šestog juna Turci su došli sve do zadarskih predgrađa,
gde su sekli lozu i masline. Sto turskih vojnika odjahalo je prema Vrani, ali
je šteta bila mala, s obzirom da je teren bio pripremljen za takvu
mogućnost. Istoga jutra Skender-paša je sa svojim atlijama ispao pred
Kličevac (16 milja od Zadra), popalivši mnoga naselja i načinivši velik plen
u ljudima i stoci. Sutradan je Skender-paša bez uspeha jurišao na ugarsko-
hrvatsku tvrđavu Ostrovicu. U to vreme on je već gonio sa sobom 674
muških i 1314 ženskih sužanja sa 37.987 grla stoke.3

Kao jednu od mera za odbranu zadarskog kraja senatu u Veneciji je (27.


juna) predloženo iz Zadra da se pomiluje izgnani vlaški moćnik Kožul, koji
je bio vrlo uticajan u tom kraju i mogao se uvesti u odbranu protiv Turaka.
Iz činjenice da Turci nisu napustili pohod posle napada na Ostrovicu, nego
su se samo nešto udaljili, upravljači u Zadru su pretpostavljali da će
Osmanlije obnoviti prodor zadarskim područjem, te su tražili 1000 dasaka i
pozajmicu od sto dukata za dužne isplate. Za odbranu Nadina upućeno je
sto momaka i odgovarajuće snabdevanje. Sin Ahmeta Hercegovića, u
svojstvu vojvode odreda od 500 konjanika, nalazio se pod zapovedništvom
svog oca paše koji je pod sobom imao ukupno 1500 vojnika, dok je Skender-
paša neposredno komandovao sa 2500 ljudi na selima. Početkom jula 200
hercegovačkih momaka prekrstarilo je šibenskim krajem i odvelo je 40
osoba, dok je njih 600 plovnim objektima prevezeno na sigurna mesta.
Jedan bosanski junak iz Prusca izjavio je da je u najezdi učestvovalo 200
konjanika iz Bosne, da je Kožul oteo Skender-paši jednog čoveka sa pašinog
dvora, koga potom nije hteo da otpusti. Iz sastava pašine konjice zadarskim
krajem protutnjalo je 280 konjanika kod zapovedništvom vojvode
Sulejmana. Iz svog logora kraj Ostrovice paša je jedne noći uputio 300-400
konjanika u pravcu koji ostali u taboru nisu mogli ustanoviti. Roblje koje je
Skender-paša držao prodavano je po 30 dukata sužanj, dok je 60 devojaka
paša poklonio sultanu.4

Prvih dana jula 1499. u logor udaljen četiri milje od Knina prispeo je jedan
nov paša sa ljudstvom koje je imalo dužnost da izvede novo kruženje po
zadarskoj teritoriji. Zbog toga je nastavljeno sa utvrđivanjem Nadina. Želelo
se da se obezbedi i posada za ratne brodove, te je ljudima šibenskog kraja,
koji se nisu razbežali ili nisu boravili sa svojim stadima, obećano po sedam
dukata ako pređu na bojne lađe. Skender-pašine trupe

1 Rapoorti della Republica Veneta coi Slavi Meridionali. Brani tratti dei
Diarj manostritti di Marino Sanudo 1496-1533, Arkiv za povjestnicu
jugoslavensku, knj. V (u daljem tekstu: Arkiv V), Zagreb 1859, 18, 19, 20,
22, 26. - Podaci o tursko-mletačkom ratovanju u današnjoj severnoj
Dalmaciji 1499-1503, publikovani su u raspravi: B. Hrabak, Turske
provale i osvajanja na području današnje severne Dalmacije do sredine
XVI stoleća, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, XIX, Zagreb 1986, 73-
80.

2 Arkiv X, 37, 38, 40, 42, 43, 44; A. de Benvenuti, Storia di Zara dal 1409. a
1797, vol. 1. Milano 1944, 63.

3 V. Klaić, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX UIU


stoljeća, knj. IV, Zagreb 1973, 257-8; V. Lago, Memorie sulla Dalmazla, vol.
I, Venezia 1868, 299; C. F. Bianchi, Fasti di Zara, Zara 1888, 63; A.
Strgačić, Upadi osmanskih gusara u predjele zadarskih otoka, Zadarska
revija 11 1953, 4, 196. - Prema jednoj vesti iz Šibenika od 28. juna Turci su
savladali posadu ugarsko-hrvatskog uporišta Kličevac (Arkiv V,50).
4 Arkiv V, 45, 46, 47, 48-50. - O vojnoj organizaciji Dalmacije krajem XV
veka vid.: G. Praga, L'organizazzione militare dela Dalmazla nel
Quattrocento e lа costruzione di Castel vecchio di Trau, Archivio~storico
рег la Dalmazla, vol. HH, Roma 1936, 5 и 11 separata.

su smenjene, te su se povukle u Bosnu da podele plen. S obzirom da je


zadatak izvršen, paša je pozvao sve one koji su još bili željni ćara na polju
časti da se prijave, kako bi se za njih sledovala bojna oprema i municija i
učvrstili u jedinice. Kožul je tada ušao u mletačku službu a Ivan, knez
Krbave, postavio je straže u Kninu, koji je pripadao vojvodi Janošu
Korvinu. U to vreme hrvatski vojvoda, knez Žarko Dražojević, koji je držao
kaštel Nutjak na Cetini i imao sto konjanika, ponudio je svoje utvrđenje i
svoj odred Sinjoriji za 2000 dukata; on je postao mletački plaćenik a
njegovi družinici stekli su status stradiota.5 Vojne akcije imale su u velikoj
meri pljačkaški karakter, što ne samo da je bila taktika turskih akindžijskih
poduhvata pre glavnih operacija, nego je i sastav turskih graničnih trupa na
to upućivao: daleko najveći broj boraca su sačinjavali vlasi, bilo kao
martolosi u svojim jedinicama, bilo kao pripadnici regularnih, naročito
posadnih trupa, primivši »zakon« osvajača ali ostavši i u veri svojih
predaka. Odmah posle sredine jula pričalo se kako je bosanska ordija pod
Ninom pljačkala i da su duždevi podanici bežali ka morskoj obali da iznesu
živu glavu. Osamnaestoga jula jedno kombinovano odeljenje od 400
konjanika i sto pešaka poharalo je selo Grbac na šibenskom kontadu; tu su
seljaci pružali otpor, tako da su napadači uspeli da zarobe samo četiri
seljana i zaplene 200 komada marve.6 Prema vestima iz Dubrovnika,
subaša bosanskog sandžak-bega upao je u šibenski kraj ne da stiče plen,
nego da uništava zaseoke i pali pšenicu.

Osamnaestoga jula upravljači Zadra javili su Veneciji da se bosanske


Osmanlije ponovo pripremaju za zalet u mletačku Dalmaciju. Posada
kurirskog gripa imala je prilika da vidi poharu ninskog kraja i ljude koji su
iznova bežali na morsku obalu. Tih dana Skender-paša je sakupljao ratnike
pod Bistricom i opravljao je kaštel Tresam (3), ranije popaljen; paša je imao
nalog da pohara predeo između Trogira i Šibenika, i za to su podignuti i
zainteresovani Moralci. Četiri dana kasnije 400-500 Skender-pašinih ljudi
je ponovo poslato da pleni šibenski kraj; oni su dospeli nanovo do kapije
utvrđenja, ali su istoga dana dobro poduhvaćeni od mletačke odbrane, te ih
je stotina zarobljeno a mnogi su poginuli. Vojvoda Žarko se povukao najpre
u Zadar, a zatim je prešao u Split, odakle je slao svoje martolose u
obaveštajne misije preko turskih međa; njemu je u špijunskim poslovima
pomagala i nećaka Čelina, koja je živela u jednom kaštelu 15 milja daleko od
Splita.7

Od turskih komandanata koji su sredinom jula vodili akcije od Trogira na


sever valja pomenuti mostarskog vojvodu Sinana, kome lov nije naročito
pošao za rukom, jer je sindžirom povezao samo 30-40 osoba. Kako je kuga
godinu dana ranije desetkovala stanovništvo tog kraja, Sinanovoj akciji se
nisu priključili martolosi, znajući da nije mnogo sveta ostalo po selima.
Sinan vojvoda je bio uporan, te je triput plenio severnodalmatinske predele.
Skender-paša nalazio se i poslednje trećine meseca jula nad Ostrovicom.
Žalio se u pismu Janošu Korvinu na kneza Kožula, da mu nije predao sve
zarobljenike muslimane. Glasnik kninske opštine, koga je paša primio,
interesovao se zašto se i nadalje kupe ratnici u Vrhbosni, strahujući da bi
oni mogli biti upućeni i na ugarsko-hrvatsko poprište. Skender-paša je
početkom avgusta pod Ostrovicom sakupio 9000 ljudi. Zadarske
obaveštajne stanice, raspoređene na četiri sata hoda od grada, imale su
zadatak da na vreme jave da li se Turci spremaju na Zadar ili na Frijaul.
Izveštaj iz Senja bio je da će pašine trupe pod Ostrovicom i u Bosni (već
20.000 askera!) poći na mletačku Dalmaciju. Kninski banovac Marčinko,
koji se neopaženo sa 60 konjanika spustio do Ostrovice, u svom
predviđanju očekivao je da će bosanski namesnik sa 16-20.000 vojnika poći
ili na Zadar ili na Istru i Frijaul, ali je dolazilo u obzir i ugarsko Jajce.
Splićani su smatrali da je u najvećoj opasnosti podgrađe vranskog kaštela.8

Turski ratni poduhvati 1500. godine kasnili su i bili su bez ranije upornosti.
Između 9. i 13. marta provalila su dvojica Skender-pašinih vojvoda sa 700
konjanika u severnu Dalmaciju, te su sobom poveli ili usmrtili 452 lica,
1080 komada krupne i 2000 sitne stoke. Početkom aprila pored turskih
haranja i odvođenja 50 osoba i stradioti su nanosili štete. Turskih 200-300
konjanika napalo je sela Morić i Frank (?) i odvele 60 ljudi i mnogo stoke;
nešto te stoke povratio je banovac. U drugoj polovini jula vojvoda Žarko
izvršio je pripreme za pokret protiv Turaka; zajedno sa kninskim banom
prešao je u Cetinu, pa je zarobio 18 muslimana, šaljući ih u Knin.
Petnaestoga jula, međutim, nena-dano su se pred Zadrom i Ninom pojavili
Turci, njih 2000; u zadarskom lazaretu poneli su ogrtače (sklavine)
zaraženih Zadrana i tako su proširi zarazu i među svojim ljudima. Turke je
jedino sredinom jula uspešno gonio vojvoda Žarko. Mnogo ih je više
unesrećila, međutim, kuga, dobijena sa opljačkanim sklavinama, tako da je
od odnosnog odeljenja ostalo je u životu svega 47 vojnika. Karakteristična
su za to vreme i mala, patrolna odeljenja, koja su imala mnogo veću
mogućnost pljačkanja nego veći odredi. Jedan takav mali konjički vod ili
eskadron od svega 15 boraca pošao je od šibenskih mlinova prema Zadru,
no loše se namerio na vojvodu Žarka. Druga jedna grupa Turaka, odbijena
pod zidinama Nina, krenula je ka Vrani. Zadarski rektori javili su (18. jula)
da se stanovništvo Dujna, blizu Nadina, jedva (17. jula) sklonilo u planinu
Grimnicu (8 milja od Zadra). Bosanski ratnici su u nekim tesnacima na
svojoj teritoriji u okolini Uskoplja (13 jula) i Bistrice bili napadnuti od
martolosa i Morlaka, odred je ipak stigao do Ostrovice a potom se usmerio
na Vranu. Jedna skupina od 1400 turskih ratnika došla je (16. jula) pred
ninsko jezero i pred Nin. Uz pomoć stotinu Pažana Turci su proterani ispod
Nina. Odbranu, pak, Vrane pomogao je knez Žarko sa 50 konjanika.9

Devetnaestoga jula oko 22 časa 400 turskih atlija dojurilo je do vrata


zadarskog podgrađa. Sutradan su Turci došli u selo Trnovo (devet sati hoda
od Zadra), gde su ostali da se odmore; samo jedna konjička izvidnica
poslata je prema Zadru. Dan docnije Turci su se podigli iz Trnova i krenuli
na kaštel Perušić. Pošto su podgrađe temeljito oplenili, novi korak su
odredili pod Ostrovicom, goneći uzapćenu stoku. Seljani Zablata i okolnih
naselja ukonili su se pred poprištem i došavši na morsku obalu, splavovima
su prebacili svoja stada na jedno ostrvce. Veći broj Turaka je 22. jula
iznenada ispao pred Novigrad a jedna kolona se oglasila i kod vranskog
podgrađa. Zatim je 2000 konjanika krenulo prema Skradinu i Šibeniku.
Prethodno se većina njih tri dana gostila na račun težaka pod Ostrovicom.

5 Arkiv V, 51, 53, 53-4, 57-8.


6 I diarii di Marino Sanuto, vol II, Venezia 1879 (U daljem tekstu: MSD),
949, 954.

6aV. Makuše, istorijski spomenici Južnih Slovena i okolnih naroda, knj.


II, Beograd 1882, 109 (234, VII 1499).

7 Arkiv V, 56-7, 59-60, 54, 63, 74, 88

8 Isto, 62, 74, 63, 66, 77, 84, 86, 87, 88

9 Isto, 97, 92, 107, 112, 113-4. - Prilikom turskog naleta kod Šibenika
jednog turskog podanika kao vojnika zarobio je šibenski stradiot Ivan
Nikšić zvani Oblešić, koji je ostatak novca za otkup primio 10. Januara
1501. U dubrovačkom notarijatu od nekih Trsteničana sa Pelješca preko
kojih je išla otkupna akcija (Historijski arhiv u Dubrovniku - u daljem
tekstu: HAD - Deb. Pro Com. I, 100' od 10. I 1501.). Mora da je zarobljenik
bio hercegovački vlah!

Novi konjanici koji su stizali iz Bosne nisu bili više spahije nego seljaci i oni
su bili lošiji vojnici. Trupama je bilo zapoveđeno da ne diraju ugarsko-
hrvatsko područje, jer je sa budimskim dvorom održavano stanje mira. Deo
Turaka koji se u isto vreme našao u šibenskoj okolini, nije plenio. Od
Turaka koji su se meseca avgusta pred Zadrom i Ninom stalno nalazili u
pokretu, mnoge je zahvatila zaraza, stečena od sklavina pred Zadrom. Ipak,
nisu odustajali od osvajanja, te su za zauzimanje Nina pripremili i 30
lestvica. U prvom naletu bolesti od tih vojnika umrlo je 40. Jedanaestoga
avgusta u turskom logoru pred Zadrom pomrlo je daljih 20 ljudi. Zbog toga
je vojvoda Bistrice napustio sa svojim ljudima tabor.10

Dvadeset prvoga avgusta knez Žarko, podban Knina, knez Kožul i Martin
Dudešić sa svojim družinama, njih ukupno oko 300 konjanika, upali su u
tursku teritoriju, te su prokrstarili tim krajem do mesta Rakitno u
Hercegovini, oteravši u plen 400 grla sitne stoke, 900 volova, 110 konja i 50
zarobljenika. Knez Žarko se sa 60 svojih konjanika nalazio na platnom
spisku u Šibeniku, odnosno deo njegovih ljudi važili su kao stradioti. On
nije mirovao ni kasnije. U novembru iste 1500. godine knez Žarko i podban
Knina organizovali su drugu provalu na tursko područje, zaplenivši 4000
komada sitne stoke, 2000 volova i uhvativši 16 osoba; spalili su i mnoga
naselja.11 Oni su u potpunosti primili turski način ratovanja, kome je
pretežniji cilj bila pljačka nego uništenje žive borbene sile neprijatelja. Vlasi
u odredima bili su željni tuđe marve.

Skender-paša je prvih dana septembra rešio da ne kreće u Frijaul, jer za


takav pohod nije imao dovoljno sakupljenih ratnika, nego da ponovo dođe u
zadarski kraj. Obaveštajci iz Primoštena javili su da se, na primer u Blagaju,
muslimani ne prikupljaju pod barjak, nego da su zauzeti raspravama sa
svojim hrišćanima, pa je pet ovih i usmrćeno, jer su kao martolosi pljačkali
oblasti kneza Mihaila. Sledećeg meseca kuga se pojavila u dve kuće u Vrani,
gde je posada, kao i u Nadinu i Novigradu, u zatišju, snabdevena dvopekom
i novcem. U Ninu je nešto bilo teškoća sa Špancima, vojnicima u gradskoj
posadi, jer su zahtevali platu. Sredinom oktobra u Zadru je od bana u Kninu
primljeno saopštenje da Skender-pašin sin namerava da se zaputi ka Zadru,
ali da su ga zadržale velike kiše kao i očeva obaveza da prema Smederevu
pošalje 5000 boraca, kako bi se blokirao ugarski upad. Tek poslednjih dana
oktobra Turci su preko Zelengrada stigli pred Obrovac, gde su im se konji
teško pobijali u kamenitom terenu, a potom su pošli preko Kličevca i
Nadina ka Vrani, u želji da pljačkaju. U toku noći 30. oktobra uz jak vetar
mnogo je kvasio dažd, pa je, navodno, 2000 turskih konjanika konačilo u
ugarsko-hrvatskom selu Bičini, dve milje od Nadina. Bili su u sporazumu sa
banovcem, čiji su ljudi kalauzili Turcima. U otimačini je učestvovao i
kaštelan Vrane i to u selu Krašćanu. Podgrađe Vrane je dalje zahvatila kuga,
te su se žitelji rasprvali po okolini. Tu je operisalo 2000 Bosanaca pod
zapovedništvom Jerebega, Ječebega i Soismaila. Da ne bi iznenadili Nin, na
drugoj strani, predviđeno je dovođenje 300 Pažana u Nin.12

Dvadeset devetog oktobra u 22 časa Turci su iznenadili vranski kraj sa


2000 konjanika a pošto su nagrabili plena vratili su se ka Ostrovici i potom
u Grahovo. Ukupno je opljačkano 13 sela vranskog kotara, čiji su žitelji
stradali zato što zbog širokog, koji je duvao na moru, nisu mogli da se
prebace na obližnji otok . Tridesetog oktobra turski hatovi su se ponovo
pojavili pred Vranom i to u samu ponoć, uhvativši 3000 ljudi i 2500 glava
marve, pošto su opustošili sela mletačke regije. Vratili su se u Kličevac
(ugarsko-hrvatsko područje). Odmah posle toga knez Žarko na poziv
banovca i zajedno sa ovim izveo je sličnu pljačkašku akciju na turskoj
zemlji, oteravši 4000 komada sitne i 2000 krupne stoke i doteravši 16
sužanja. Trinaestoga novembra pri popisu u Zadru, ustanovljeno je da je
zbog turskih upada nestalo 2500 žitelja i 30.000 grla stoke i da su se gubici
naročito odnosili na zadarski kraj. U isto vreme 200 ljudi ležalo je u gradu
zbog kuge. Prihodi zadarske komore iznosili su 31.810 lira a troškovi
71.826, te komora nije bila u stanju da novčano pomogne urgentne potrebe
Vrane, Nadina i Nina. U Zadru je tada živelo 4500 stanovnika. U grad su se
doselili i Ivan Frankopan sa majkom Dorotejom, knez Žarko i Kožule.
Sedamnaestoga novembra stigao je u Zadar i Tomaš Sloven sa četom i
istoga dana je upućen u Vranu, kao straža u pograđu. Novi precizni podaci o
gubicima navodili su manjak od 5000 lica, od kojih samo u poslednjoj
provali 2500, dok je stoke ukupno bilo manje za 35.000. Morlaci su stalno
otimali i to stanje su dokrajčili isti vlasi kao turski organizovani martolosi.
Šesnaestoga novembra Turci su ponovo harali po šibenskom kraju i tom
prilikom uhvatili 40 osoba i 2000 komada stoke. Kad su sledećeg dana za
njima pošli stradioti i seljani sa nešto građana, Turci su ih dočekali u zasedi
i zarobili nekoliko stradiota i Šibenčana pešaka.13

Turska zimska ofanziva počela je 29. decembra ali se odmah raspršila. Sto
pedeset konjanika krstarilo je po šibenskoj okolini a 400 boraca se
pripremalo u Vrhbosni da nagrne na severnu Dalmaciju. Posada u Vrani je
dala izjavu da ne može više bez plate živeti u kaštelu, a napuštanje
garnizona želeli su i vojnici u Ninu. Sledećih dana Turci su upali u zadarski
kraj i uznemirili su seoski svet Vrane. Na Vranu i Nin bila je usredsređena
najveća pažnja Skender-paše. Pred Vranom vlaški starešina Kožul je mesec
dana sa svojim ljudima držao straže na sedam mesta za samo 20 dukata. U
Vranu i Nin je poslat pozajmljen novac a u Vranu i providur stradiota
Manoleso. Knez-kapetan Šibenika javio je (9. januara) da Skender-paša
sakuplja mnogo veću vojsku nego što se ranije mislilo i da ima već pod
zastavom 9000 momaka, što konjanika što pešaka; glavne mete njegovog
gibanja trebalo je i dalje da budu Vrana i Nin. Potom je Kožul preko posade
u Vrani proširio glasine da bosanski sandžak-beg želi da najpre preuzme
kulu kod šibenskog pristaništa, i da su se zato čuli topovski pucnji i topot
600 hatlija. Značaj Vrane u to doba može se prosuditi i po tome što je
vojvoda Janoš Korvin sa svojih 800 konjanika bio spreman da napusti most
kod Trogira i da pređe u Vranu, plašeći se da Turci tu ne uprave svoj glavni
udar. Hrana, prah i olovo slati su i u Nadin, a sa jajačkim banom, Kožulom i
ljudima gospođe Doroteje ugovoreno je stražarenje oko Zadra za 350
dukata. Zadarske rukovodioce posebno je zabrinjavalo ruševno stanje
vranskog kaštela, koje je tražilo temeljitu reparaciju, i to kako opravku
ruiniranih zidina tako i izgradnju velike cisterne i dovlačenje hrane i
streljiva kako bi se tu, ako zatreba, moglo smestiti čak 200 vojnika sa
puškama.14

10Arkiv v, 97,98, 102, 103, 104, 105, 112,11З-5, 116, 117, 120, 122; С. F.
Bianchi, n.d., 68; V. Klaić, n.d., IV, 258; vid. i: V. Lago, n.d., 300. - U
Skradinu je Janoš Korvnn morao da raspravlja spor u vezi s tamošnjim
sveštenikom. Korvin je od Mlečana tražio brodove da načini pontonski
most (Arkiv) V, 122).

11 Arkiv V, 123, 126, 130 (borci kneza Žarka traže novac, jer im svakako
stradiotska parcela zemlje nije odgovarala); II cobte Žarko Dražoević,
Bullettino di Archeologia e Storia dalmata, Split 1861, 192.

12 Arkiv V, 128, 132 (28. oktobar), 134, 140, 142-3.

13 Isto, 146, 148, 150, 153, 132, 154, 155, 158. - Usled turske ratne bujice
mnogi hriš-

ćani seljaci, posebno u šibenskom kraju iselili su se godine 1500.


(Commissioner et reltiones Venetae III, Zagreb 1888, 239, relacija o stanju
na šibenskoj terntoriji 1566-68).

14 Arkiv VI (1863), 166, 161, 162, 163-4, 166, 167, 176, 182, 189; С. F.
Bianchi, Fasti, 69.

Jači turski pritisak osetio se početkom februara 1501. na trogirskom


sektoru, dok su grabljenja ljudi i marve zabeležena krajem prve dekade
februara samo kod Grapca i Primoštena u šibenskom kotaru. Ponovo su u
središtu pažnje bšš mogući prodori prema Vrani i Ninu, zadarskim krilima.
Oko 20. marta Kožul, koga su Turci razbili, nalazio se kod Ostrovice sa
svega 400 od ranijih 700 vojnika, a nestali su i mnogi mletački stradioti,
dok su Ugri od Knina svi pobijeni. Poduhvat je bio izveden ka Neretvi, kod
mesta Blato, i tom prilikom je Kožul ubio turskog kapetana Vojvodinu a
Marin Budijević je bio zarobljen. Jedan Kožulov glasnik, Sinrin, koji je
prispeo u Zadar, ispričao je celu dogodovštinu. Ekspedicija je počela
upadom vojvode Janoša u tursko mesto Sućeska (Juriska?) a cilj mu je bio
da uhvati što više ljudi i marve. Turci su se zaklonili iza jednog tesnaca,
imajući velik broj pešaka. Na tu pešadiju natrapali su banovac Marčinko i
Kožul. Banovac je naredio Kožulu da svojim odeljenjem zaobiđe pešake i
napadne ih sa boka. Kožul je postupio po zapovesti, ali su se Marčinkovi
vojnici dali u bekstvo videći da mogu biti zaokruženi. Potom su Turci lako
obračunavali sa pojedinim izolovanim odeljenjima upadača, pod vođstvom
mostarskog vojvode. S ovim je ukrstio oružje Kožulov sin, oborio ga je s
konja i odrubio mu je glavu. U tom gustom kreševu izginuli su i mnogi
drugi ugledni Turci ali i desetak Kožulovih junaka. Knez Žarko je ranjen te
je odbegao sa malo svojih boraca. Tu je hrišćanskih konjanika ostalo oko
500, dok je na turskoj strani bilo samo 200 hatlija ali mnogo pešadije.
Najzad se i Kožul morao izmaknuti i odreći zadobijanja plena. To je učinio
naročito zato što je njegov vrstan prijatelj Marin Jelačić iz Radobilje, koji je
upravo prispeo iz Bosne, obavestio prijatelja da je svojim očima video
veliku Skender-pašinu ordiju, u kojoj je bilo mnogo janičara, tek došlih, ali i
mnogobrojnih bombarda i velikih lukova za izbacivanje strela.15 Knez
Žarko je pre toga bio postavljen da čuva okolinu Šibenika, ali je zbog želje
za pustolovinama bio nekoristan kao teritorijalni vojni starešina, a ljudstvo
posade mu je propalo zbog neplaniranih poduhvata.16

Krajem aprila 1500 turskih konjanika kružilo je i pljačkalo u okolini


Šibenika; odveli su 40 osoba i 1500 komada stoke.17 Meseca juna 1501.
sarajevski namesnik kupio je vojnike za nastup ka Splitu, Trogiru, Šibeniku
i Vrani. Umesto Bosanaca, susedni Kožulovi vlasi plenili su oko Šibenika
oktobra i novembra 1501. godine. Turci su te godine, navodno, iz šire
okoline Nina odveli 3000 ljudi i 25.000 glava stoke. Svaka naredna pljačka
bila je mršavija nego ranije, pošto je sve manje bilo ljudi i životinja koji bi
mogli biti oterani.18

Godine 1502. nisu zabeleženi veći poduhvati bosanskih ratnika u severnoj


Dalmaciji. Ipak, nije moglo proći bez vlaških robaca i rabotica. Vlahe
turskih akinčijskih odreda zamenili su vlasi sa ugarsko-hrvatskog područja.
U prvoj nedelji oktobra, na primer, redili su Morlaci banovca. Šibenčani su
za otimačine krivili banovca i loše su ocenjivali Kožula, inače mletačkog
plaćenika. Banovac iz Knina morao je da se izvini knezu i kapetanu
Šibenika zbog pljačke koju su njegovi vlasi izvršili Sinjorijinim podanicima,
i to i oko Trogira. Trideset martolosa je 22. i 23. oktobra 1502. kružilo i
otimalo u okolini Šibenika, odvukavši deset lica.

Knez Žarko, zapovednik nad sto konjanika šibenskog područja, bio je


optužen i 18. novembra morao je da se pred venecijanskim senatom pravda
za zla koja je prouzročio; bio je spreman da preda Republici svoj kaštel na
Cetini i da promeni sredinu, tj. da se prebaci u Split. Trećeg novembra
Morlaci ugarsko-hrvatskog kralja, podređeni banovcu i krbavskom knezu,
obnovili su pljačkaško obrušavanje u trogirskom kraju, pri čemu je plen
deljen na tri časti - banovcu, Kožulu i vojvodi Ivanu iz Karađe (Krbava).
Postojala je bojazan da se bravure ne obnove i u šibenskoj oblasti, pa i da
postupci Morlaka i Turaka budu u neku ruku koordinirani. U prazan
prostor ubacilo se 40 Turaka, koji su 17. i 18. decembra plenili no
šibenskom prostoru, odvodeći ljude i stoku. Trogirani su isplatili za plate
vojnika koji su čuvali okolinu grada od turskih a u poslednje vreme i od
morlačkih pljenjenja u godinama 1499-1502. čak 1500 dukata. Krajem
godine, 5. decembra, registrovani su slučajevi kuge u vranskom podgrađu.
Osamnaestoga decembra Kožul i knez Ivan od Krbave izrazili su spremnost
da plate plen zadobijen oko Trogira.19

Početkom 1503. obnovljena je konstatacija da gladnu trogirsku regiju


ponovo pustoše turski martolosi i ugarsko-hrvatski Morlaci. Dvesta turskih
ljudi je noći 22. januara, osvetljene mesečinom, oplenilo šibensko selo
Rogoznicu, u koju su ušli u tri sata posle ponoći; odveli su 36 osoba i 2000
grla sitne odnosno 200 komada krupne stoke. U Primoštenu, koji je zatim
došao na red, odvučeno je samo četiri žitelja i 40 komada krupne rogate
marve. Kad su (5. februara) Kožul i drugi obaveštajci javili da se Skender-
paša priprema da bi ponovo oplenio mletački pojas u severnoj Dalmaciji, u
Nin, Nadin i Vranu upućeni su kontingenti snabdevanja, ali su posade
zahtevale i novac. Pohodnih marševa sa strane Bosanaca te godine nije bilo.
Tek avgusta meseca »mudri« u Veneciji bili su spremni da predlože
reduciranje broja stradiota u celoj Dalmaciji i zetskom primorju; u Zadru je
određeno 63 levantinska stradiota, a izvan grada 47 drugih i 37 seljaka; u
šibenskom kraju predviđeno je 40 pešaka i pet konjanika pod komandom
Petra Namurovića iz Polešnika, verovatno poreklom takođe vlaha. Meseca
decembra naknadno je rešeno da se plaća po 30 stradiota u Novigradu i
Vrani i 40 u Nadinu; u Nadinu je trošak iznosio samo 50 dukata godišnje,
što bi značilo da su ti stradioti bili seljaci koji su primali minimalnu platu
godišnje od samo dukat i četvrtinu. Čim je minula turska opasnost, u toku
oktobra 1503. međusobno su se pljačkali Skradinjani i Trogirani. Kad su
saznali turski podanici i oni su se (20. oktobra) priključili otimačini, pa su
sišli u šibenski kraj da plene; kao pravi lopovi, pobegli su kad su opazili da
su im za petama stradioti. Sedmicu dana kasnije opet su se oko Skradina
našli neki mletački vlasi sa zadarskog područja, te je iz Zadra poručeno da
plen vrate. Meseca decembra obnovljene su raspre između Šibenčana i
ugarskih podanika oko pljačke, ali je ipak sa banom postignut sporazum o
obezbeđenju straža protiv martolosa iz susedstva i za puštanje iz
zarobljeništva u Kninu starešine skradinskih stradiota.20

Turci nisu imali većeg uspeha u ratu zato što su ih Mlečani u severnoj
Dalmaciji dočekali dosta spremni. Još 1480. izvršena je organizacija
stradiota, seljaka-graničara i nađeni su tereni za njihovo naseljavanje. Bez
obzira da li su bili Dalmatinci, Grci ili Italijani, ti su ljudi revnosnije branili

15 Arkiv VI, 195, 199, 209-10; V. Klaić, n.d., IV, 258.

16 A. Miagostovich, Per ima сгопаса sebenicese, Rivista dalmata, anno


IV, fasc. П, Zara 1908, 270 (28. III 1501).

17 ArkivVI, 214.

18 B. Maštrović, Grad Nin i naše pomorstvo, Zadar 1969, 23; V.


Miagostovich, n.d., anno V, fasc. II, 275 (15. V 1501).

19Arkiv VI. 220, 220-1, 222, 225, 226, 228, 229.

20Arkiv VI, 234,235,236, 245, 248-9,249, 253, 258, 263 (Šibenčani i


Skradinjani oko pljačke). - Vlasi mletačkog kaštela Vituri opljačkali su
tursku teritoriju prema Trogiru (Isto, 271).
granicu nego najamnici, jer su ujedno branili svoj dom i porodicu.21 Posle
godine 1499. počela je sistematska izgradnja tvrđavica (Tin, Kukalj, Bičine,
dok su članovi porodice Venijer podigli Hortek, Levovo, Pećare i Polešnik,
Kaštele između Nina i Zadra).22

Treba pretpostaviti da su se u odbranu uključil i i neki begunci koji su se


naselili u Klisu i Skradinu. Njihovu tvrdu ruku u nastalom miru osetili su i
Dubrovčani, na primer u leto 1506. kad su im Skradinjani i Klišani
opljačkali podanike.23

U doba mira turski martolozi su ugarsko-hrvatsku teritoriju više harali


nego mletačko primorje u severnoj Dalmaciji. 24 Vojvoda Kožul u Skradinu
držao je u sužanjstvu čak i neke dubrovačke poslovne ljude,25 kao turske
prijatelje. Otkup za te ljude upućivan je preko mostarskog vojvode.26

Od 1504. pa za deset godina vladao je na granicama mletačke severne


Dalmacije uglavnom mir. Kao neposredna zaštita Zadra smatrao se sistem
kaštela u koje su spadali i Novigrad, Nin, Nadin i Vrana. Taj lanac nije bio
naročito čvrst i važnija je bila okolnost koja se sastojala u tome što su turski
nasrtaji postali mnogo ređi i što su izvođeni neznatnim snagama.27 Pljački
je, međutim, bilo i dalje, samo ih nisu vršila odeljenja regularne vojske
nego, martolosi-turski, ugarsko-hrvatski pa i mletački.28 Samo 40
konjanika turskih prošetalo se šibenskim krajem i poharalo selo Grbac 7.
februara 1504, ali su ugrabili jedino neku lepu devojku i deset volova. U
noći između 26. i 27. januara, između 22 i 4 sata izjutra Turci su nasilno
oduzeli stoku iz nekih sela u blizini Novigrada, oteravši 100, a sledeće noći
još 300 grla stoke. Velika je nezgoda bila u tome što je 300 martolosa bilo
isključeno iz mirovnog ugovora koji su zaključili sultan i ugarski kralj, tako
da su oni, van zakona, lako mogli kršiti poredak zasnovan na zakonu i
sporazumima. Meseca oktobra 1504. martolosi pomešani sa Turcima koji
su došli iz Bosne upali su u šibenski kraj, učinivši mnoge drkosti i
bezočnosti. Narednog meseca 200 turskih konjanika pljačkalo je šibenski
kotar, pa su čak oštetili mlnnove u blizini grada.29

Sledećih godina u zadarskom kontadu vladao je mir, a šibenski i trogirski


kraj bili su više na udaru lako pokretnih vlaha pod oružjem. Godine 1505.
nije bilo većih incidenata. Tek meseca novembra Turci su u šibenskoj
okolini izveli jednu noćnu diverziju na su odveli 120 osoba, 500 komada
krupne i 3000 sitne stoke. Kretali su se ka Primoštenu. Dvadeset devetog
marta, na karnevalski dan, 100 hatlija i više pešaka Turaka i martolosa su
grabili ljude i marvu u trogirskom kraju. U poslednjoj desetini juna 200
turskih konjanika skršili su otpor malobrojnih stradiota i postigli su plen.
Prve nedelje sledećeg Meseca 70 ratnika na sedlu plenilo je isti, šibenski
predeo. Prvih dana januara 1507. na istu teritoriju povalilo je 60 turskih
konjanika, harajući i ubivši starešinu stradiota. Potom je naišla i skupina od
200 njihovih drugova kojaje odvela 16 osoba.

I meseca aprila u toj regiji jezdilo je 200 Turaka, odlazeći prema ugarsko-
hrvatskom području. Odmah zatim, martolosi su upali u trogirski atar, te
neke odveli a neke ubili. Juna iste godine turski glasnik došao je u Šibenik
zbog pljačke koju su počinili Turci i Morlaci.30 Januara 1508. martolosi i
drugi Hrvati oterali su iz zadarske okoline dosta krupne i sitne stoke, zbog
čega je posle o tome pisano hrvatskom banu.31

Prva linija odbrane protiv Bosanaca nije se nalazila na mletačkoj teritoriji


nego jugoistočnoj, u cetinskoj krajini, od Klisa uzvodno na sever. Ven ecija
je davala stvarno bespovratni kredit ugarskom kralju od 400 i više dukata
godišnje, što je isplaćivano knezu i veću Klisa.32

Martolosi su februara 1509. upali u mletačku Dalmaciju i odveli nešto ljudi


i stoke. Dva meseca kasnije oni su posao obnovili, ali ih je tada gonio knez
Kožul, koji je nekolicinu njih i uhvatio te su bačeni u okove. Jula 1509. ban
iz Senja sa svojom konjicom prokrstario je Likom i stigao sa severa do
Nadina i Vrane; od generalnog providura dobio je hranu, a u Ninu ga je
čekala jedna galija da ga vrati u Senj.33 To je bio prolog u životnu pesmu o
uskočkim podvizima, kasnije istina manje na kopnu, a više na moru.

Turci ili martolosi kružili su zadarskim krajem u prvoj polovini januara


1510. Sledećeg meseca oni su pred Zadrom nastojali da izgrade nekakve
bastione da bi obezbedili sebi naredna osvajanja. U Splitu su u to vreme
pokušali da obrazuju jedan konjički odred od 250 vojnika, sastavljen od
turskih martolosa kojima bi u mletačkoj službi bio na čelu jedan musliman
koji je izrazio spremnost da se pokrsti, a i brat se za njega zakleo. O
preuzimanju izvesnog broja konjanika u mletačku pomoćnu vojsku
razgovarano je i u Sarajevu sa sandžak-begom Ferizom. U isto doba
Sinjorija je slala kneza Kožula u pomoć nemačkom caru za odbranu Knina,
ali je Kožul zatezao da pođe, jer je uvek imao zaostalih potraživanja plate.
Potom je uzeto u najam od Ivana Frankopana po 50 konjanika za Zadar i
Trogir. Ponude za prijem u mletačku službu nisu oneraspoložile turske
graničare da ne ulaze u mletačko područje prema Šibeniku i da ne robe. Još
meseca marta Turci su opkolili Knin, koji je životario bez pomoći sa strane.
Kao deo šire akcije, 300 turskih konjanika i 150 pešaka prispeli su u oblast
od Zadra do Skradina i reke Krke, ugrabivši veći broj osoba i zaplenivši
dosta stoke sitnog i krupnog zuba. Izmđu Zadra i Nadina patroliralo je
manje tursko odeljenje od 50 konjanika. Zadarski upravnici su u svom
izveštaju (20. aprila) zbog stalnih turskih upada, tražili izgradnju utvrđenih
rovova i malih lokalnih utvrđenja, gde bi se okolni svet sklanjao od turske
konjice, koja bez topova nije bila u stanju da savlada fortifikacije. Takav
jedan redut krajem protekle godine sagradili su u Zemuniku Tomazo
Venijer i njegova braća, a druga dva brata nameravala su da izgrade sličan
odbrambeni sistem u selu Smoković. Početkom maja knez Kožul je konačno
trebalo da se uključi u odbranu Knina, ali je on tražio jednog zadarskog
bombardera i novac za isplatu svojih stražara. On je ipak otišao i u leto je
slao u Šibenik, svoj garnizon, glasnika po platu. U isto vreme, svega četiri
martolosa, svakako iz privatne, svoje inicijative, išlo je u primoštenski ater i
uhvatilo dve mletačke straže. Dvadeset trećeg

21 V. Klaić, n.d., IV, 263. - Treba skrenuti pažnju da je već 1503. bilo
muslimana na području koje je smatrano hrvatskim. Neki Allia, Turchus
de partibus Croatiae postavio je 4. jula 1503. za,svog punomoćnika u
Dubrovniku Marina Bruska. hirurga iz Barlete

(HAD . Pros. pot. Ha, 57).

G. Praga, n.d., 5 separata.

22 Commissiones etrelationes venetae (u daljem tekstu: CRV) II, 173,


relacija Antoinija da Mula, zadarskog kapetana 1540-1542.

23 HAD, Cons. min. XXIX, 32 од 13. VIII 1506.

24 HAD, Deb. not. LXVI, 163 оd 1. IX 1508.


26 Arkiv VI, 254.

27 S. Traljić, Vrana i njezini gospodari u doba turske vladavine, Radovi


Instituta JAZU u Zadru, XVIIII (1971), 350-1

28 Arkiv VI, 267, 271, 272, 273 279-80

29 Isto, 275, 272, 273, 290.

30 Isto, 294, 295, 296, 299, 300. - Za jul 1505. ipak treba zabeležiti da su
Turci iz Neretve upali u šibenski kraj i da su robili (Archivio di stato - u
daljem tekstu: ASV, Senato I, Mar, R. XVI, fol. 87' ол 5. VIII 1505).

31 Arkiv VI, 303 (Martolossi et altri Croati); A. de Benvenuti, n.d., 73.

32 I libri commemorali della Republica di Venezia, t. VI, Venezia 1903,


102, n0 176, 171 od 5. XII 1508.

33 Arkiv VI, 313, 314, 317

jula Turci su opljačkali selo Zablaće u šibenskom kotaru, koje nije


napadano 20 godina, i odveli su 30 ljudi.34

Godine 1511. nije bilo, osim izuzetno, turskih provala u severnoj Dalmaciji,
ali su zato vlaški pljačkaši nastavili posao. Meseca marta neki martolosi su
načinili štetu kod Skradina. Na hrišćanskoj strani slično je poduhvate
izvodio knez Kožul, koji je preko jednog uhvaćenog Turčina, prvi saznao o
smrti sultana Bajazita I. Krajem prve dekade novembra 800 turskih
konjanika prošunjali su se na zadarsku teritoriju i odveli su izvestan broj
ljudi i stoke, i to protiv volje centralne državne vlasti. Naredne 1512. godine
nije bilo ni stočarskih krađa ni vlaškog hajdukovanja. Godine 1513. bilo je
pljačkaških poseta, a u mesecu junu neki Turci plenili su u šibenskom kraju,
no štete su pretrpele samo straže. U isto vreme Turci su na reci Cetini
zauzeli ugarske-hrvatske kaštele Nutjak i Zdrinj, i meseca juna pokazivali
su nameru da osvoje i Knin i Klis. Skender-paša je želeo da na čelu pohodne
vojske od 20.000 ljudi zauzme i ugarsko-hrvatski Skradin; već je znao da za
operacije na dalmatinskoj obali akcije mora da kombinuje i sa brodovima,
te je mislio da fuste dovede do brda.35 Tada su Turci poseli četiri kaštela u
blizini Skradina - Ostrovicu, Zečevo, Uzdaj i Sonković.36 Prvih nedelja
1513. godine bilo je uobičajeno vreme martološke provale, uz poseban
pritisak prema dva kaštela koji su se još nalazili u hrišćanskim rukama.
Tako su javljali (24. februara) Ivan K. Frankopan i hrvatski ban.37

Posle intenzivnije 1513. godine, 1514. mogla je biti prekretna. Prvoga marta
10.000 turskih vojnika nalegli su pod Knin, a prema nekim pogrešnim
obaveštenjima i zauzeli su grad, te su nameravali da posednu i ostale
posede ugarsko-hrvatskog kralja na taj strani. To Turci nisu postigli ni
početkom jeseni, kad su poslednjih dana septembra martolosi i Turci
pljačkali posed Ivana K. Frankopana u Lici, oteravši 3000 glava krupne i
10-12.000 komada sitne stoke. Udar je osetila i Vrana, u čijem je kraju
najjače pozicije imao knez Kožul. On je sa knezom Ivanom Korvinom
učestvovao u pljačkaškom pohodu sa 250 konjanika; kolona je prodrla u
Bosnu do Prusca, gde je sabrano čekalo 3000 boraca bosanskog sandžak-
bega. Meseca septembra 4000 askera uskočilo je u oblast krbavskog kneza
Ivana Karlovića Frankopana. Ta vojska je najpre pustila prethodnicu od
250 konjanika a potom je naišla glavnina od 3000 ljudi, dobro
disciplinovanih, sa dve bombarde i sa dosta širokih pušaka (arkibura). Tu je
četiri milje od Novigrada postojao kaštel ugarsko-hrvatske gospode Auri.
Četrnaestoga oktobra vojska je osvojila tvrđavicu i zasužnjila 400 žitelja.
Sutradan je vojska zauzela i kaštel Korlat kneza Jurja Korlatovića. Borbe za
grad Karin Ivana Hranovića trajale su tri dana, i tu su Turci odagnali u
ropstvo 300 većinom žena i kćeri branioca grada. Mletački kaštel porodice
Venijer poseo je samo jedan Turčin. Obrovac nije bio ugrožen, na čak nije
bio ni opsađivan. Decembra meseca bosanski paša sakupio je ponovo 4000
konjanika, te se u Vrani pretpostavljalo da će te trupe poći na Zadar i
Vranu. Kod Kožulovog kaštela (Ostrovice) bilo je raspoređeno 3000 turskih
boraca.38

U uslovima mira, prema mišljenju jednog savremenika, zarobljavanja je


najviše bilo između godina 1509. i 1524. kad je iz Dalmacije odvedeno
10.000 žitelja.39 Tako je mletačka severna Dalmacija više stradala u miru
nego u prohujalom ratu, jer tada nije bilo teritorijalnih gubitaka a manjak
ljudi posle ratnih operacija nije bio veći nego sada, u miru.
Godine 1515. Bosanci su se obračunali sa ugarsko-hrvatskim posedom od
Senja do Skradina, i to tako što je 1500 vojnika bilo već 23. februara nad
Senjom. U Šibeniku su strahovali zbog obližnjeg Skradina, ali stalno u oku
Turcima, taj grad tada ipak nije bio napadnut. U takvim slučajevima, kad se
pokrenu velike vojske, nema mesta za lokalne otimačine. Meseca marta ban
Petar Berislavić je sa 500 konjanika i 2000 pešaka boravio nedaleko od
Šibenika. Krajem maja sa 10.000 vojnika i sa bogatim plenom iz Bosne ban
je podigao logor kod Novigrada.40

Godina 1516. bila je mirna. Tako je uglavnom bilo i narednih 12 meseci.


Martološke otimačine priređivane su na najviše izloženom trogirskom
terenu. Meseca oktobra bosanski namesnik sa znatnim brojem askera,
konjanika i pešaka, došao je u susedstvo Skradina, ali nije napao grad nego
je obnovio dva turska kaštela na Cetini. Poslednjih dana godine Turci ili
martolosi upali su u šibenski kraj i odvukli su neke osobe.41 Ni 1518. nije
obeležena velikim ofanzivnim poduhvatima. Februara 1518. turska konjica
doprla je do pred Skradin i davši signal za ispuštanje stoke na ispašu,
zaplenila je više od 1000 komada marve. Odmah zatim poslat je glasnik sa
pismom bosanskom sandžak-begu Mustafi da se povrati prevarom
odvedena stoka, no vraćeno je samo pet ug-rabljenih osoba. Hrvatski ban je
marta meseca pao pod jedan kaštel u blizini Skradina koji su Turci skoro
poseli, u želji da ga povrati; zbog manjka hrane, posada se morala ukloniti,
ali su se Turci odmah počeli pripremati za posetu. Turski ljudi su i sledećih
meseci otimali po šibenskom kraju. Skradinski gusari, sa svoje strane,
uzaptili su neki brod sa robom turskih trgovaca koji su odlazili na čuveni
sajam u Lančano. Dakle, uzajamna otimačina! I pored toga, u Šibeniku se
(30. maja) pričalo da bi Skradinjani pristali da postanu sultanovi podanici.
Oktobra meseca 25 hrvatskih konjanika otelo je neku stoku u zadarskoj
regiji, koju je Kožul imao da povrati; vraćena je samo 43 komada krupne
stoke uz nadoknadu od 25 dukata; Kožulu, kao mletačkom plaćeniku, je
zamereno što nije bolje branio povereni mu teren i što na vreme nije javio
vlastima u Zadru da nastupa pljačkaška kolona." Znalo se da je Kožul
prijatelj tih koji su napadali. Istoga meseca i Turci su se umešali u gužvu, te
ima arhivskih vesti o njihovom hvatanju jednog »iz Sukošana«43
Dvadeset devetog januara umro je knez Kožul i sahranjen je u Skradinu.
Njegov posed sa kaštelom trebalo je da nasledi njegov nećak a ne sin koji je
već i sam bio u godinama i nije se isticao vrlinama. Taj se kaštel nalazio šest

34 Isto, 323, 324, 325, 326, 327, 329, 335, 339,340, 356, 355. - O ponudama
da turski konjanici stupe u službu Venecije za njene ratove u Italiji vid.: Р.
Preto, Venezia е i Turchi, Firenze 1975, 38.

35 Arkiv VI, 366, 371, 399, 402, 403, 404; A. de Benvenuti, n.d., 77; B.
Klaić, n.d., IV, 300

36. P. Каеr, Preti e frati nella guerra con Turchi, Rivista dalmatica, anno
III fasc. V Zara 1904, 187.

37 I Libri commemorali VI, 129, n°5 оd 24. II 1515, Počitelju.

38 Arkiv VI, 4109-10, 434, 437-8, 441; V. Klaić,n.d., IV, 302, 307; A. de
Benvenuti, n.d., 78. (delle cose veneziane i quali hanno scritto рег pubblico
decreto, t. VI (III. Andrea Morosini), Venezia 1719, 78.

39 Relazioni di meeser Andrea da Mula 1545, Venezia 1868, 14.

40 Arkiv VI, 446, 447; Klaić, n. d., IV, 319, 310.

41Arkiv, VIII (1865), 7, 28, 31.

42Isto, 33, 34, 39, 37-8, 46, CRV 1(1878), 143.

43A. de Benvenuti, n.d., 80; Historijski arhiv u Zadru (u daljem tekstu:


HAZd), Atti del conte di Zara, Pietro Marcello, vol. I, I I' од 24. X 1518
(sužanj Toma Jurković odredio je za svog punomoćnika Jakoba Britanca,
tumača).

milja od Vrane, na mletačkom terenu, na neplodnom mestu, mnogo izložen


turskom pritisku. Zbog toga je iz Zadra upućen glasnik da podnese izveštaj
o upravljaču kaštela i njegovoj snabdevenosti. Tvrđavicom je tada
komandovao jedan Kožulov zet, koji takođe nije bio na dobru glasu i
održavao je odnose sa Turcima, pa je postojala opasnost da utvrđeni zamak
ne preda svojim turskim prijateljima. Sam Kožul je u svojoj pismenoj
poruci zamolio Sinjoriju da stavi kaštel pod svoju zaštitu i da redovno
snabdeva i plaća vojnike, kako bi se kaštel održao prema Turcima. U
venecijanskom Koleđu je (15. marta) konstatovano da Turci sa martolosima
svakog dana upadaju u Dalmaciju i da za plaćanje posada treba odrešiti
kesu. Za neke Turke koji su 24. februara upali u Primošten te su oteli pet
osoba rečeno je u šibenskoj opštini da su lopovi i razbojnici; tih 150 Turaka
ili martolosa potom su odveli još 12 žitslja. Tom prilikom uhvaćeno je i
utamničeno četiri martolosa, za koje je došao u Šibenik turski čauš. Sa svoje
strane, i Skradinjani su nastavljali sa svojim gusarstvom. Aprila. 1519.
splitski emin naoružao je za plovidbu jedan brigantin, bojeći se da ne nađe
na plovidbi barke Skradinjana. Protiv Skradinjana krajem aprila dovukla se
u šibenske vode jedna velika fusta turskih gusara. U tom momentu, kad su
se gusari spremali na obračun pred njenim očima, morala je da interveniše i
Sinjorija; poslata galija uhvatila je fustu i spalila ju je a 44 člana njene posa-
de stavljena su pod sud. Hajdučija se tako sa kopna proširila i na obalni
prostor oko severne Dalmacije. Ipak, bilo je prilika i za dobrosusedsku
saradnju između zvaničnih predstavnika turske i mletačke strane; na
primer, pšenica bosanskog sandžak-bega samlevena je u mlinovima kraj
Skradina i ukrcana na njegove lađe.44

Od 1520. godine počinje doba turskog posedanja strategijskih tačaka oko


mletačkog kopnenog pojasa u severnoj Dalmaciji. Tome je najviše doprinela
smena na carigradskom sultanskom prestolu, jer je Sulejman Veličanstveni
ponovo obratio pažnju Evropi (dok je njegov otac Selim I upirao pogled na
arapske zemlje Bliskog istoka). No, bilo je događaja koji su i pre ustoličenja
novog vladara pomagali ekspanziju. Kad je sredinom decembra 1519. umro
bosanski sandžak-beg, otvorena je dvostrana serija upadačkih akcija. Knez
Ivan Karlović odmah je nagrnuo u pograničin kraj Bosne, pobio ili poveo 80
osoba i poterao dosta stoke. Banovac se okrenuo prema mletačkom
području, te je poveo 40 volo-va. Smrt svoga zapovednika i upravnog
starešine mnogo su više iskoristili Bosanci, jer više nije bilo čoveka koji ih je
ipak obuzdavao. Dve njihove kolone prešle su mletačke međe. Jedna sa 600
konjanika u pravcu Zadra i druga, oko 1. februara, sa 200 konjanika i 600
pešaka u pravcu Šibenika. Prva je odvela oko 800 ljudi i 3440 grla stoke.
Turcima su se suprotstavile dve čete teritorijalaca sa ukupko 150 ljudi. Oni
nisu bili u stanju da oteraju napadače i njihovo gonjenje nije dalo vidniji
rezultat - zarobljeno je samo 14 upadača. O martolosima se uopšteno
mislilo da dolaze samo kao dušmani. U pomenutom turskom zaletu stradao
je ceo zadarski kontodo, poharano je deset sela a naročito su stradali Vrana,
Nadin i Novigrad. U sva tri mesta stradiotima su zapovedali stranci, dva
Grka i jedan Arbanas. U susednom trogirskom kraju grupe od 100 -200
Turaka i martolosa su dnevice dolazile i posle njih je ostajala samo šteta.
Oko 20. januara Mlečani su napustili Kličevac. Druga turska navala u
zadarsku regiju dogodila se 21 - 22. februara. Koncem marta iz šibenske
okoline, više izložene napadima, moglo je da se otera svega 80 grla stoke.45

Turci su tada (pre 20. marta) odveli mnoge seljake i najamne radnike
zadarskih patricija i građana. Sredinom juna zadarska okolina a posebno
Sukošan i Perljen su se po treći put te godine našli na udaru osmanlijske
najezde. Zadarski knez je predložio duždu i senatu da se otočić prema
Sukošanu utvrdi.46

Kad je u jesen 1520. umro Selim I, Bosanci su se konačno oslobodili da


krenu prema moru. Turci su se najpre okupili pod Nadinom i nastavili su
pljačkaški nastup sve do Nina. Njih je 500 ostalo u nadinskom kraju.47
Odbrana je morala postati fleksibilnija i pogodnija za koncentraciju i
manevarsku snagu. Zadržavanje u pojedinim mestima je umrtvljavalo
mobilnost trupa i one su uvek bile inferiornije, jer su pred sobom imale
napadača udruženog u akciji. U tri konjičke postaje, u Novigradu, Nadinu i
Vrani, nalazili su se borci raznih nacionalnosti pa i državljanstva. U
Novigradu bili su seljaci Mletačke Republike, u Nadinu Hrvati vlasi ili
podanici ugarskog kralja i kod Vrane raspoređeni su stradioti, obično Grci
sa Levanta. Najviše je bilo stradiota seljaka i Hrvata. Kapetan mora, Đ.
Moro, tada najstariji zapovednik u Zadru, smatrao je da u službu treba
primiti 100 Hrvata, ponuđenih od krbavskog kneza.48

Zimska ofanziva u šibenskom kraju počela je poslednjih dana decembra.


Turci su težili da posednu Skradin. U istom nastojanju, da onesposobe
šibenski kraj za puni otpor, jedna pljačkaška grupa je upala u šibenski
kotar. Do sredine januara napadači su osvojili jedan kaštel i poveli 500
žitelja. Šesnaestoga januara 500 - 600 turskih konjanika jahali su preko
Vrane i pored jezera, te su na more dognali veliku količinu stoke, da ih
odatle prebace morem. Žitelji su prešli na otoke, ali im je tu pretila glad.
Udarna grupa se sledećih dana primakla Zadru. Tu je opkolila sedam sela i
odvela 110 stanovnika, 284 grla krupne i 961 sitne stoke. I u prvom talasu
(pre 20. januara) spaljeno je 11 sela i odvedeno 500 ljudi i mnogo marve.
Oko Šibenika je februara 1521. bilo 1000 turskih pešaka i 50 konjanika, pa
je planirano upućivanje u Šibenik 300 momaka i sedam tobdžija. Za straže
oko Vrane primljeno je pod ugovor novih 20 Hrvata.49

Ugarsko-hrvatski Skradin je još u prvoj nedelji 1521. ponudio mletačkim


predstavnicima u Šibeniku da pređe pod vlast Krilatog lava. Koncem
januara Turci su doprli do na sedam milja od naselja. Kad je pritisak
napadača popustio, Skradinjani i Vranjani su pošli da plene tursku
teritoriju. Skradinski biskup govorio je 17. marta u venecijanskom Koledžu
da će se njegovi parohijani sporazumeti s Turcima, i to tako što će sultanu
obećati plaćanje harača; oni bi, međutim, ostali uz hrišćane, ako bi od
Mlečana dobili pomoći.50

Godina 1522. bila je godina turskog zauzeća Skradina. Još 9. januara u


Šibeniku se znalo da će 10.000 vojnika iz Bosne krenuti na Šibenik.
Dvadeset osmog maja 20.000 Muhamedovih boraca prispelo je pod Knin.
Jedno odeljenje od 500 konjanika odvojeno za Skradin. Garnizon u Kninu
predao se bez otpora, posle prvih navala. Opsadnih borbi nije bilo ni u
Skradinu, jer se posada toga grada razbegla. Skradin se našao u rukama
bosanskog paše oko 1. juna. Sledeća meta trebalo je da bude Šibenik. To su
predosećali i u Zadru, te su 20. Novembra

44Arkiv VIII, 54, 55, 56, 57-8, 58, 61, 65; A. de Benvenuti, n.d., 82.

45Arkiv VIII, 67, 68, 68-9, 71-3, 77; I diarii di Marino Sanuto XXIX (1890),
392; A. de Benvenuti, n.d., 82-3.

46 HAZd, Aui del conte di Zara, Pietro Marcelio, vo III, 154 od 18. VI 1520.
47Arkiv VIII, 38-89, 91, 94; S. Traljić, Vrana 351.

48V. Brunelli. Le opere fortificatorie e la compagnia degli artiglieri del


comun di Zara, Rivista dalmata, anno IV, fasc, I, Zara 1907, 76.

49Arkiv VIII, 93, 94, 95, 96, 97, 101; S. Traljić, Vrana, 351; A. de Benvenuti,
n.d.,84.
50 Arkiv VIII, 103, 105, 105, 104; V. Klaić n.d., IV, 378; A. de Benvenuti,
n.d., 84

javili Veneciji da hercegovački sandžak-beg namerava da pljačka šibensku


okolinu. To je trebalo da bude u okviru zimske operacije u mletačku
Dalmaciju. Jedan odred je u poslednjoj dekadi decembra kružio zadarskim
krajem, goneći stoku i ubravivši 34 žitelja.51 Prolećni danak muslimanskim
ropcima bile su u šibenskoj okolini 300 osoba. Četiri dana posle izvršenog
upada sedam turskih fusta tražilo je ulaz u šibensku luku kako bi ostvarilo
prolaz za Skradin. Krajem aprila turski konjanici stekli su značajni plen u
selima zadarskog okružja; bilo je samo 40 jahača, ali su uspeli da poharaju
tri sela. Prema vesti Marina Sanuda, Turci su te godine zauzeli i Ostrovicu,
kaštel Ivana Karlovića, jer je neki Damjan iz reda članova posade ušao u
pregovore s napadačima da se kaštel preda bez borbe. Pogranična pljačka u
to vreme pojačavana je i iz činjenice da su neke izbeglice iz Hercegovine
dolazile u dalmatinske gradove i iz njih odlazili u akciju privatnih otimačina
i lične osvete. U tom smislu, na primer, pisao je upravljač dukata sv. Save
trogirskom administratoru, no ovaj je osporio da prima takve izbeglice,
sandžak-beg Mehmed Begović, naime tvrdio je da su prebezi sa njegovog
upravnog područja najpre došli u Klis ali da su potom prešli na otočić
Varnicu, gde mogu očekivati pomoć u hrani od mletačkih ljudi.52

Godina 1524. počela je u svođenju računa između hercegovačkog


namesnika, inače mletačkog prijatelja, i Klišana. Da bi opsada Klisa, koju je
izvodio hercegovački vojvoda Mustafa, tekla bez uznemiravanja i prisustva
mletačkih ljudi, skradinski dizdar je pisao šibenskom knezu da se ne misli
da se akcijom pritisne i mletačka Dalmacija. Upad 150 turskih konjanika u
sela Goricu, Hrašćane i Forco, u nastupu ka Vrani, odakle su ih dočekali
artiljerijom, svedočilo bi da su Turci i dalje tolerisali, ako ne i podsticali,
samoinicijativne akcije nižih vojnih starešina čiji se interes iscrpljivao u
grabeži. Tom prilikom povedeno je 70 osoba i nebrojena stoka. Kako se pri
gonjenju plena lagano odmiče, 70 stradiota-konjanika iz Vrane i Nadina
zakasali su za napadačima. Boj je održan kod sela Mirana i Kamenjana;
stradioti su se raspršali posle pogibije trojice svojih drugova. Međutim,
seljaci koji nisu morali da brinu ko će primati plate kad se pogine, ali su
morali da brane svoj mal, želeli su da se bore. Na njihovu spremnost vojnici
iz kaštela su se ponovo pribrali i okršaj je obnovljen, trajući sad mnogo
duže. Najzad su turski pljačkaši okrenuli leđa, ostavivši 34 svojih mrtvih,
nekoliko ranjenih i nekoliko desetina dobrih konja. U akciji je učestvovao i
Petar Vadelić, zastupnik Damjana Dohošića, vrlo hrabrog čoveka i velikog
martolosa, koji je u dvoboju sa jednim vrednim momkom, izgubio glavu. U
tom pograničnom upadu život je izgubio i čuveni junak Deli-Džafer bešli-
baša, koji je protekle zime nadvladao Jurja Božića. U borbi protiv
martolosa, glavnih dušmana na mletačkoj međi, istakao se toga proleća i
starešina šibenskih stradiota, Petar Helmi, sin jednog mletačkog kavalijera,
i to naročito kad su martolozi došli da odvode čeljad i marvu u Primoštenu,
a on je od njih povratio plen i lično ubio nekoliko pljačkaša. Drugog juna u
venecijanskom Koledžu odobreno je 2000 zlatnika da se poprave
fortifikacije zadarske regije, u prvom redu kašteli Nin, Novigrad, Nadin i
Vrana. Meseca septembra radilo se i na zidinama Zadra. Zadrani su
naročito nalagali da se ojača položaj i tvrđavska platna kaštela Novigrada,
za koji su držali da predstavlja ključ za odbranu zadarskog kontada.

Meseca avgusta najpre je jedan poslanik iz Šibenika otišao hercegovačkom


sandžak-begu da se vrati oteto roblje i stoka a potom je sandžak-beg poslao
jednog svog sklava da udovolji zahtevu.53 Iste godine Senat u Veneciji,
posle dužeg opiranja, dozvo-lio je turskim biremama da mogu uspostaviti
plovidbenu vezu između Skradina, na čijoj se opravci upravo tokom godine
mnogo uradilo, i mora rekom Krkom.54

O provali Turaka u zadarski kontado raspravljalo je i Plemićko veće Zadra.


Konstatovano je da je cela okolina grada potpuno poharana i da su
stanovnici seoskih naselja dopali ropstva; da su lokalne tvrđice od slabe
pomoći i da je stvarno dobro utvrđen i branjen samo Zadar; rešeno je da se
od mletačke vlade zahteva da pojača straže radi odbrane naselja u zadarskoj
regiji i da se razrušene zidine osposobe za svoju funkciju.55 U to doba
Vrana je imala 561 žitelja u gradu i varoškom podgrađu a posada je brojala
25 konjanika; naselje je ostvarivalo godišnji dohodak od 2200 lira, a za
plate vojnika davano je 2600 lira. Zemunik je imao nešto manje članova
posade a Nadin upola više, dok je vojska u Novigradu bila dvostruko
veća.56
Turci u utvrđenom Skradinu odmah su prema susedstvu pokazali da je za
njih merodavna samo sila i da im je životno načelo grabež. Neki od njih
oteli su Šibenčanima 25 vreća pšenice koja je nošena u mlinove; kako je o
tome šibenski knez više puta pisao, skradinski kadija mu je odgovorio da
mu je dosadno da o tome misli. Oko mlinova bilo je između Šibenčana i
Skradinjana međusobica i kasnije, na primer u prvoj polovini aprila iste
godine. Krajem februara 400 Turaka i martolosa iz Skradina prošli su
mletačkim graničnim pojasom te su napali Karlobag kneza Ivana Karlovića
Frankopana, opljačkali su okolinu mesta i odveli sto osoba; između njih bilo
je i plemića, primerice Gašpar i Ivan Perošić, koji su se sa 50 - 60 konjanika
suprotstavili napadačima. Pre tog poduhvata, skradinski martolosi izlazili
su u mletačku okolinu da plene stoku. Tom prilikom su neki od njih
zarobljeni, pa i jedan sin Damjana Konjklušića, koji je nekad bio mletački
vojnik, ali je zbog nekih krivica (odlasci bez dozvole na tursko područje)
pobegao Turcima, gde je stekao zavidan glas pri akcijama zauzimanja
kaštela od Hrvata. Skradinski dizdar i pomenuti Damjan sporazumeli su se
sa braćom Perošićima da ovi budu upućeni u Zadar, odakle bi izdejstvovali
razmenu za određeni broj zarobljenih turskih konjanika; oni su stigli u
Zadar 6. ili 7. februara, te su preko Paga uređivali stvari oko svog otkupa, a
potom su pre oslobođenja turskih hatlija došli u Karlobag, što je bilo
protivno sporazumu. Za osvetu, skradinski dizdar je sakupio 500
muslimana i martolosa pa je obnovio pohod mletačkim područjem na
Karlobag. Odveo je 300 sužanja, a oslobođeni Perošići navaljivali su na
gomile Turaka, stekavši reputaciju u celoj Hrvatskoj. Okršaja na mletačko-
turskoj krajini zadarske regije nije potom bilo sve do prve polovine
decembra.57

Prema pismu dalmatinskog generalnog providura iz Nadina od 16.


decembra, bosanski sandžak-beg bacio je oko na Obrovac, te je prema
Obrovcu upućena vojska, koja je upravo toga dana, tj. 16. decembra izjutra
izvela juriš na obrovačko podgrađe. Izgleda da je zbog dolaska turske vojske
Ivan Karlović i poslao

51 Arkiv VIII, 145, 150-1, 151, 154; MSD XXIX, 57495, 607, 643 m 652- CRV I
173, 183; V. Klaić, n.d., IV, 382-3; A. de Benvenuti, n.d., 85-6.
52Arkiv VIII, 157, 157-8. 159. 165. 169, l7l-2, 173; V. Klaić, n.d., IV, 389

53 Arkiv VIII, 173-4 i 175, 178, 179-80, 180, 181 и 187; A. de Benvenuti, n.d.,
86-87. - Godine 1524. Turci su poseli i značajnu tvrđavu Ostrovicu
(Deglistorict 54 S. Ljubić, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, II,
Rijeka 1869, 123.

54 HAZd, Libri consiliorum III, carte 25-6. - O odbrani Skradina vid. članak
G. Prage u Archivlo рег ta Dalmazla, anno VIII, vol XVI, fasc. 93, Roma
1933, 419-431.

55 CRV I, 200, 202,219; S. Traljić, Vrana, 351. - Kod Nina tereni su bili pusti
iz straha od Turaka i martolosa (CRV II, 43, relacija Vetora Barbadiga, 24.
VI 1528).

57Arkiv VIII, 193, 201, 198-99.

jednog od svojih sekretara u Nadin da se tu sastane sa generalnim


providurom. Sekretar je izneo informacije koje je dobio preko Posedarja:
Obrovac očekuje pomoć od 1000 konjanika i 2000 pešaka; fortifikacije
brani 40 boraca, koji imaju dovoljno brašna, vina, 14 konja (ako im
ponestane mesa) i 25 stara baruta; zamolio je da fusta u Novigradu služi za
razmenjivanje pisama i poruka. Sam sandžak-beg se ni u toku 16. decembra
nije pojavio na poprištu, što je bio znak da će se opsada produžiti. Ljudi iz
Posedarja slati u planinu više Obrovca da sakupe brđane koji bi svojim
napadima uznemiravali opsađivače. Da spreči kneza Ivana od Krbave da
veće snage baci za odbranu Obrovca, bosanski namesnik je uputio drugu
kolonu od 1000 konjanika i 500 pešaka da napadnu kneževo mesto
Dobrovicu. Zadar je i sledećih dana obaveštavan o borbenim pozicijama oko
Obrovca, a vesti je 18. decembra doneo jedan Ciganin, očigledno pogodan
za obaveštajni rad; ovaj je preneo da je deo ordije iz turskog logora pod
Obrovcem upućen prema Zelengradu (tri milje od Obrovca), i to 800 hatlija
i 100 pešaka sa dva mala topa. Na samom obrovačkom utvrđenju topovske
tutnjave označile su da je na tvrđavnim platinama načinjena manja breša.
Branioci su puščanom vatrom bili precizni, te su usmrtili oko 40 Turaka,
izgubivši pri tome samo jednog druga. Dvesta Turaka paša je još 15.
decembra odredio za ulaz u podgrađe, gde je nastalo pravo gušanje u kome
su učestvovali i neki plemići kao i topići sa citadele. Nastupajuće noći borci
za reč Muhamedovu uneli su ugarak pod naslagano drvo te su plameni
jezici počeli da ližu bokove zidina. Potom je zapucalo 300 pušaka i dva topa.
Narednog jutra 50 konjanika uspelo se na jedno susedno brdo, sa koga su
se spustili pod same kamene blokove tvrđave. Ništa, međutim, nisu postigli
ni do 20. decembra, kad su i opsađeni saznali da vrhbosanski sandžak-beg
dolazi sa novih deset topova, podignutih sa kninske fortifi-kacije. Tada je
pod Obrovcem bilo 2000 turskih vojnika, što konjanika što pešaka. Opsada
Obrovca nije uspela i Turci su bili prinuđeni da se na početku zime vrate
svojim kasarnskim budžacima, ostavivši na poprištu 50 grobova svojih
drugova i više zarobljenih. U prvoj polovini januara 1526. oni su se vratili u
Skradin, zadržavši se neko vreme sa sandžak-begom u jednom mestu na
sredini toga odstojanja.58

U svim tim borbama Zadar i njegova bliža okolina bili su zaklonjeni i


pošteđeni. Zadarski kraj je u izveštaju jednog sindika, poslatog u Dalmaciju
iste godine, označen kao najlepša zemlja ili slabo naseljena, odakle je
zadarska komora ubirala 5500 dukata prihoda ali na čiju je odbranu i
izdržavanje uprave trošila 6400. Grad je čuvalo 24 četa, čiji su pripadnici
dobijali osam dukata godišnje plate. U Ninu je zapovedao knez sa dva
kaštelana i sa 20 vojnika, dok su u Novigradu i Vrani komandovali plemići a
u Nadinu kontestabile sa 20 boraca. Na području je ukupno bilo 231
stradiot-konjanik sa šest starešina, od kojih je samo jedan bio Zadranin.
Zadar sa otocima brojao je 2630 a Šibenik 2200 stanovnika. Predeo između
Zadra i Šibenika bio je obrađen i tu avgusta 1525. nije vladao strah od
Turaka i martolosa iz susedstva.59 Napredak za poslednju četvrt stoleća bio
je očigledan. Jer, sela Tinj i Hrašćani su 1499. i 1500, zbog ratnih prilika
proizvodili samo 300 kvintala hlebnog zrna, dok su pre rata od 1499. davala
deset puta veću količinu.60 Kad je zapupilo proleće 1525. pristupilo se (sa
500 dukata) utvrđivanju dva sela od većeg značaja - pomenutog Tinja i
Ljube (Ljubač).

Programom je bilo predviđeno i pobošljanje utvrda u Nadinu i Vrani, s


obzirom da od 1501. do 1518. za fortifikacije pomenutih mesta nije mnogo
trošeno.61
Krajem januara 1526. 45 Novigrađana sa 15 Istrana i još nekim upali su u
tursko područje i izveli su preko granice sedam pastira, šest konja i 2500 ili
čak 3000 grla stoke, od kojih hiljadu nije moglo biti proterano preko Krke u
šibensku okolinu. Žalbe oštećenih muslimana odmah su usledile, uz pretnje
da će se preko Porte tražiti povraćaj plena. U toj grupi neki »četari«
označeni su kao razbojnici, uz druge koji su bez tog imena takođe
upražnjavali zlikovački poziv. Odmah su prema Skradinu morala biti
upućena konjička odeljenja, da susedi ne bi uzvratili sličnim poduhvatom u
ime osvete. Kad su mletačke vlasti nastojale da ukradenu stoku nađu i
vrate, razbojnici su deo plena sakrili u nekoj špilji u planinama, a neki od
njih umakli su na hrvatsko-ugarsku teritoriju, oteravši 600 glava marve.
»Četari« sa plenom iz špilje bili su opkoljeni i morali su vratiti oteto. Među
tim haramijama jedan je bio musliman a trojica iz Obrovca. Predstavnici
mletačkih vlasti odmah su se potrudili da podmite skradinske prvake kako
bi oni svojom izjavom onemogućili eventualan postupak pokrenut iz
Carigrada. Poslednjeg dana aprila dizdar Turali- ara, potkapetan Skradina
Kulaj Pothlijić i Nasup ćehaja, brat Davuda, vojvode bo-sanskog sandžak-
bega pred dvojicom muslimanskih svedoka posvedočili su da su februara
iste godine martolosi iz carevih zemalja (ne mletački!) opljačkali između
Skradina i Stekve neku stoku i odveli i čobane, i da je dalmatinski providur
Andre Čivran povratio 450 grla otete stoke, pa je četvoricu tih martolosa
uhvatio a njihovog vojvodu odmah i obesio, goneći i preostalih 19
razbojnika prema morskoj obali. Iz ovog primera jasno izlazi da su pljačke
bile obostrane, mada mnogo češće sa turske strane, da se nije pazilo na veru
i državnu pripadnost učesnika poduhvata, da su u ovima učestvovali kako
profesionalni razbojnici (i sa nazivom »čatari«) tako i žitelji primorskih
palanki sa jačim prometom pa i seljaci. Hajdučija je imala samo jedno
zajedničko-vlaško poreklo, tu »internacionalnu« za ono vreme oznaku
lopovluka. Sa mletačkim pljačkašima sarađivali su Istrani, sa poseda
nemačkog cara, kao i vlasi muslimani, iz sultanovih zemalja. Sedmoga juna
četiri muslimana uhvaćena su kod Nadina.62 To je svakako bila tatska
družina, grupica koja nije od strane turskih vojnih vlasti ubačena iza
granične linije radi špijunskih zadataka, nego nekoliko među sobom dobro
poznatih ljudi koji su išli za svojim lakim interesima. Sa turske strane
godine 1526. nije bilo više sličnih upada na mletačku teritoriju, jer je te
godine sam padišah vodio pohod protiv ugarskog kralja.

Godine 1527. ugarsko-hrvatska tvrđava Obrovac pala je u ruke vojvode


Murat-bega, ćehaje sandžak-bega Husreva. Turski logor pod gradom počeo
se formirati još u poslednjoj dekadi februara. Pod grad na Zrmanji 26.
marta stigla su još dva sandžak-bega, tako da je tada opsađivača bilo 2000.
Tridesetog marta oglasio se svega jedan topić i posle njegovih 13 ili 14
hitaca posada je kapitulirala. Posledice osvojenja Obrovca bile su
mnogobrojne i za mletačku severnu Dalmaciju.63 Prema jednoj hronici, te
godine su Turci zauzeli i Karin, a u to

58 Isto, 219-20, 221, 223-4, 224-5, 225-6, 226.

59 Isto, 213-14, 217, 211.

60G. Stanojević, Jugoslovenske zemljeu mletačko-turskimratovima XV1-


XVIII vijeka, Beograd 1970, 29-30.

61 Arkiv VIII, 200; A. de Benvenuti, n..d., 88-89; V. Makuše, Spomenici


Južnih Slovena i okolnih naroda iz italijanskih arhiva i biblioteka, Glasnik
Srpskog učenog društva, I odeljenje, knj. XIV, Beograd 1882, 63.

62 Arkiv VIII, 229, 231, 234, 246.

63 Arkiv XII (1873), 268, 270, 271; V. Klaić, n.d., V (1973), 93, A. de
Benvenuti, n.d., 90; CRV I, 96; II, 43; A. de Benvenuti, Foetezze venete in
Dalmazia; I due Obbrovazzi, Atteneo veneto, anno 129, vol. 123, n°2,
Venezia 1938, 92.

vreme došlo je do rušenja nekih kaštela u Ravnim Kotarima.64 Krajem


proleća Turci su spalili a potom konačno zauzeli i mletački kaštel Kličevac
(između Benkovca i Raštevića).66 Opšti metež te godine iskoristili su i
Mlečani pa su meseca oktobra preuzeli kulu u Velimu, koji je za odbranu
svojih dobara podigao šibenski građanin Petar Vojvodić.67

Godine 1528. i 1529. Osmanlije Bosne bile su zauzete na drugim stranama


te nisu stigle i da upadaju u mletačku severnu Dalmaciju koja se nalazila
podalje od pravaca njihovog osvajanja. Slično je bilo 1530, kad su Turci,
susedi mletačke Dalmacije, bili zauzeti pripremama u Obrovcu i drugde za
pohod na uskočki Senj i borbom Senjana koji su svojom diverzijom u
Obrovcu onemogućili planove za izgradnju većeg broja plovila. Nova je
pojava bila da su turski Morlaci počeli svojatati obradivu zemlju sela
mletačkog područja time što su ih orali i sejali a potom skidali plodove.
Sinjorija je intervenisala kod bosanskog paše, nastojeći da uzurpacije
legalizuje time što bi se ti vlasi smatrali zakupcima bez ugovora koji bi bili
dužni da plaćaju šestinu roda. Ova uzurpacija nije bila usamljena pojava, jer
je upravo veliki sultanov pohod na Ugarsku i Beč 1529. značio početak
gibanja u Carstvu kao i početak otimanja od zakona. Mletački poslanik sa
darovima sultanu na pohodu pri prvom pokušaju odlaska iz Sarajeva za
Beograd (avgusta 1529) nije mogao da se probije, jer je nesigurno bilo i oko
samog Sarajeva a iskusan sarajevski emin je tvrdio da su ceste razorene i da
ne može proći ni obično magare. Negde na dubrovačkom drumu, verovatno
u Polimlju (septembra 1529) 150 martolosa je napalo veliki karavan koji je
putovao za Carigrad u Dubrovnik i prilikom napada noću gdje su odseli
bolji gosti, ubili su ili ranili šest mletačkih veletrgovaca.68

Jedino kršenje mirovnog stanja 1531. godine nastalo je meseca avgusta,


kad su malobrojni Turci i martolosi pljačkali na teritoriji šibenske
kapetanije te su plenili stoku i odveli dve osobe. Maja 1531. zadarski
kapetan je sa sultanovim predstavnikom određivao tursko-mletačke međe
na sektoru granice između Šibenika i Skradina; njega je pratilo 17 konjanika
dakako kao prva odbrana u slučaju kakvog martološkog prepada. Slično je
vojvoda Murat preko brata, popa Jurja, tražio od Sinjorije da mu ustupi tri
sela koja bi prema nekim razlozima imala da pripadnu Obrovcu. Možda je
to bilo zato što je hteo da, pored Obrovca podigne novu utvrdu koja bi imala
da osigura fuste, ali je za pomenutu gradnju morao prethodno dobiti
sultanovu saglasnost. Stradioti u Novigradu pomno su motrili što se radi u
širem krugu Obrovaca. Vojvoda Murat poslao je 15. decembra štafete svima
kaštelima i mestima na granici a sam je stalno bio u sedlu, pokrećući pešake
od Skradina na Kninu, jer je imao cilj da preduzme pljačkaški pohod prema
Bihaću i Rijeci. Krajem godine vicebail u Carigradu radio je na tome da se
monahinjama iz Zadra vrate njihova sela koje su Turci poseli.
Sredinom decembra turski Morlaci ušli su u trogirsku okolinu, očekujući
iskrcavanje Hrvata sa ugarsko-hrvatskog područja; pristupili su i izgradnji
stanica i utvrđenih rovova, koje su snabdeli topovima i arkibuzima. 69
Zemlju oko Vrane koji su vlasnici napustili Sinjorija je kao leno dodeljivala
zaslužnim Zadranima.70

Oko mlinova između Skradina i Šibenika bilo je sporova i dalje, te je


početkom marta 1532. mletački predstavnik na Porti uspeo da izdejstvuje
traženo naređenje kao i da na račun opljačkanih Mlečana u nekom
karavanu naplati 23.000 akči, šest zlatnih polugica i nešto oružja, ali nije
uterao i neko prstenje od kojih jedan prsten sa dijamantom. Sredinom
aprila mnogi turski konjanici, dolazeći iz oblasti iznad Knina, opljačkali su
mletački kraj oko Skradina, na su neke Morlake i stoku poveli u Hrvatsku;
kad je o tome saopšteno vojvodi Muratu koji se u to vreme nalazio u
Skradinu, on je omalovažio pri-tužbe, jer je svakako sam i koordinirao
akcijom. Za uzvrat, 17. aprila neki su se »bednici« sa mletačke teritorije na
jednoj barki noću iskrcali pod kaštel Velim, te su opljačkali. jedno selo
vlaha skradinskog dizdara Murata i odveli četiri člana jedne porodice a
ostale na koje su naišli su pobili. Da bi se uspostavili dobri susedski odnosi
sa Turcima, knez i kapetan Šibenika je sproveo isleđenje; ustanovio je da su
na veliku subotu dva Morlaka, begunci iz Rijeke, sa 14 nepoznatih ljudi na
barkama stigli i da su imali top-mužar (sa ubacivanjem đuleta u cev odozgo,
tromblonski); njima su se priključila dva mletačka podanika iz oholine
Velima. Pomenuti nepoznati ljudi sa topom mora da su bili uskoci iz
Hrvatskog primorja. Poslednjih dana aprila sa severoistočne strane,
svakako sa pravca Knina, spustilo se 500 konjanika austrijskog nadvojvode
u pravcu Šibenika, te su pljačkali naselja oko Skradina, oteravši neke
volove. Vojvoda Murat odgovorio je odlaskom prema Kninu i skupljanjem
veće vojske konjanika i pešaka za haranje u Hrvatskoj (odnosno Lici). To je,
inače, bilo vreme turskog pohoda na Beč. Za sultanov izlazak na vojnu
bosanski paša i njegov ćehaja Murat su rekvirirali teretnu karavansku
kljusad (»roncini«) od Morlaka. Zbog zbivanja u okolini Skradina, ispred
šibenske luke oko 1. maja odmah su se našle četiri dobro uređene fuste, te
su i Šibenčani morali izlaziti na otvoreno more uz pratnju svojih fusta; četiri
moreške fuste istoga dana viđene su kod otoka Azuri; one su presrele i
opljačkale u šibenskim vodama jedan veći brod, gde su zasužnjile 200
osoba i oplenjenu lađu oteglile na zadarsko otočje Kornate. Tu su, prema
mišljenju šibenskog kapetana, moreške brzoplovke takođe grabile.
Garnizoniranje i kretanje mletačkih galija od Brača na sever u vezi sa
vrludanjem berberskih fusti pratili su Morlaci sa pobrđa turske teritorije
(»Morlakije«), te su o tome javljali i mletačkim zapovednicima, kao što su
svakako obaveštavali svoje martološke starešine. Četiri fuste koje su
krenule ka zadarskom otočju, još 8. maja nisu pored Šibenika prošle ka
jugu. Tada se u Zadru pričalo da se turski vojni obveznici kupe u Bosni za
osvajanje Senja. To je potvrdio i generalni providur Dalmacije pismom od
8. maja iz Vrane, javljajući da je jedna prethodna trupa od 1000 vojnika već
krenula za Senj, ali da je bila raspršena i da su trupe u Kninu, koje su
pripremile i topove, snabdevane hranom za osam dana. Čak i Morlaci
zadarskog kraja, u toj opštoj gužvi pomorsko-kopnene hajdučije nastale u
proleće 1532. sa ponovljenim sultanovim pohodom na Beč, izlazili su na
pučinu i harali su susedne zemlje. Kapetan mletačke fuste Bondumjer,
primerice, uhvatio je i sproveo u zadarsku luku jednog Morlaka koji je na
barci prevozio otetih 300 dukata i šest konja, koje je konje,

64 Сгоnаса d'ignoto, Bullettino di Archeologia e Storia dalmata, anno V,


Spalato 1882, 191.

65 Arkiv XII, 282. - Obrovac je malo vremena posle prelaska u


osmanlijske ruke postao vojno-pomorska baza (S. Traljić, Organizacija
turske mornarice u XVI stoljeću, Adriatica maritima, II, Zadar 1974, 247.

66 G. Р. Bianchi, Fasi di Zara, 71.

67Arkiv ХП, 315.

68 MSD li(1898), 216; Izvodi za jugoslovensku poviest iz dnevnika Marina


ml. Sanuda za g. 1526-1533, Starine XVI, Zagreb 1884, 169, 138 i 144, 191-2
(razbojništvo je izvršeno kod Prijepolja, o čemu je tamošnji kadija morao
da podnese izveštaj Porti: MSD LV, 328-9). - O hadjučiji u Polimlju u to
vreme vid.: B. Hrabak, Hajdučija Hercegovaca 1465-1530, zbornik radova:
Oslobodilački pokreti jugoslovenskih naroda od XVI veka do početka
prvog svetskog rata, Beograd 1976, 20-21.

69 MSD LV, 34; Starine XVI, 184, 180, 186, 191,192.


70 MSD LIV (1899), 506, оd 22. VII 1531.

tobože, našao u Labinu (Istra); mletački kapetan je sa uzapćenim plenom


otplovio u Bakar i predao ga je Jeronimu Zadraninu, austrijskom kapetanu
na Dunavu koji beše u Rijeci, gde je sakupljao posadu za dunavske brodove.
Sredinom maja Turci i Morlaci su ponovo navalili na Senj, ali su iznad
grada bili razbijeni, ostavivši na visovima dosta ljudi i mnogo plena,
odlazeći dalje u pljačku pred vrata Rijeke.71

Samo nekoliko dana ranije turski vlasi su oteli stoke i ljudi iznad Šibenika.

Dvadesetog juna starešina novigradskih stradiota izvestio je generalnog


providura u Zadru da je iz Obrovca pre nekoliko dana izašlo 200-300
konjanika i 800 momaka peške da oplene područje Senja i Rijeke; da su
doterali i da čuvaju mnogu zarobljenu čeljad i stoku, s kojima zajedno
borave na polju; da ih je Gašpar Peruš(ić), sinovac kneza Ivana od Krbave,
iznenada napao sa 400 konjanika i izvesnim brojem pešaka, da je pokupio
plen i rasterao veći deo obrovačkih Turaka; odvedeno je 15 njih, ali su četiri
uspeli da se vrate, mada ih je više moglo pobeći jer su loše vođeni. Na
drugim stranama granice mletačke severne Dalmacije nije bilo većih
povreda, jer je većina martolosa bosanskog sandžaka povedena u Beograd,
da se priključe ordiji sultanovog pohoda. Oni sa zapadnih strana sakupili su
se u Grahovu, i tu je bosanski paša odredio potpašu Ljubunčića da im
zapoveda prema graničnim mestima Hrvata, te da spreči da ovi plene
sultanove harače. Tu su okolnost iskoristili carevci, te su najpre odred od
4000 ljudi isturili prema bosanskom i još jednom sandžak-begu koji su
prebacivali trupe preko Save, a potom su se zaputili u Bosnu da robe
malobrojne preostale muslimane i Morlake, a naročito nejač i mnogobrojna
stada i krda; plen koji su stekli cenio se na 700 osoba, 1500 konja, 2000
goveda i nebrojeno ovaca; prošli su 11 milja od Hlivna. Mnogi Morlaci su
pošli na carev pohod da bi bili oslobođeni dažbina i posebno vojnice (telos),
što su teško plaćali. U oblastima prema mletačkim primorskim gradovima
oni su se već stalno naselili i privikli na obradu zemlje, te su prihvatili i
prazne parcele mletačkih vlasnika, osobito u trogirskom kraju. Prema
jednom izveštaju iz Sarajeva od 28. juna, bosanski sandžak-beg, pošto je
preveo trupe preko Save kod Kobaša, vratio se da bi se smestio u mestu
Hartasi, na granici prema Šibeniku, ne govoreći da li će ići u pohodne
kolone u Srem. Čuveni martološki starešina Radič došao je u Uskoplje,
dobivši naređenje iz Hartasa da sakupi Morlake i da pođe da hara Istru i sve
do Ljubljane.72

Obrovčani nisu ni dalje mirovali. Devetog jula jedan Pažanin, prispevši iz


Obrovca u Novigrad, obavestio je dvojicu stradiotskih starešina da je
kapetan Turaka, zvani Anan, sa 9000 ljudi opljačkao mesto »Dilameco«, da
je uhvatio mnogo turskih Morlaka, od kojih je dosta i pobio, da je doterao
nebrojeno stoke, da je spalio podgrađe Valgrad(!), kaštel »Dilameca«.
Protiv takvih pljačkanja turske teritorije iz redova samih Turaka pošao je
Ljubunčić sa željom da povrati plen; obrovački kapetan, međutim, dočekao
je gonioce u zasedu, te su mnogi pobijeni i zarobljeni. Plašeći se za dalju
svoju sudbinu, jer su se odmetnuli od vlasti, Obrovčani su preneli stvari od
vrednosti u tvrđavu a vesla svojih fusta su sklonili u Novigradu.

Oko 20. juna dizdari Obrovca, Kona(?) i Ostrovice zabranili su svojim


hrišćanskim podanicima da, po cenu života, ne dolaze u podgrađe tih mesta
sa oružjem; Obrovčani su, uz to, fuste izvučene na kopno preneli u tvrđavu.
Dvadeset drugog jula mnogi turski Morlaci sa graničnog pojasa preneli su
svoje stvari i doterali svoju stoku na mletačku teritoriju, te se upravili ka
Nadinu i Novigradu.73 Za razliku od Morlaka na granici koji su već bili
priviknuti na zemlju i mirni, vlasi koji su se spuštali iz Bosne toga proleća
otimali su čeljad iznad Šibenika.74

Obrovac je predstavljao opasnost za zadarsku regiju. Zato je zadarski


kapetan novembra 1532. tražio sredstva da se repariraju utvrđenja u
Novigradu i Ninu, čije su zidine bile oštećene a stanje u samim kaštelima
loše; opravke je valjalo izvršiti i u Vrani (prema Ostrovici), čiji je pokretni
most bio pokvaren i gde se nalazilo zastarelo naoružanje; stanje je bilo
nešto povoljnije u Nadinu (prema turskom Kličevcu), kojim je deset godina
upravljao Frančesko Đustinijani.75

U Obrovac je prvih dana 1533. došao Murat ćehaja da skupi novac i odredi
300 ljudi da seku drva i pripremaju građu za pravljenje fusta. Na isti se
način radilo i u Skradinu, gde je već početkom februara sakupljeno vrlo
mnogo lađa, tako da su predstavljale pravu flotilu. Naoružanje fusta u
Obrovcu ugrožavalo je bezbednost cele severne Dalmacije. U Obrovcu se
nalazila baza i za obaveštajni rad u Italiji. Njegov dizdar je meseca marta
1533. preko jednog svog prijatelja u Ankoni saznao da je formirana liga
hrišćanskih država u Bolonji u koju je ušla i Mletačka Republika; štampano
obaveštenje o tome zapovednik grada poslao je namesniku u Sarajevo a ovaj
Porti.76 Meseca marta bosanski sandžak-beg je naredio Obrovčanima da se
drže primirja i da ne upadaju u austrijske posede. Sami vojnici u Obrovcu,
dosta unezvereni, bili su zadovoljni kad su saznali da je Republika rešila da
pošalje dve galije i dve fuste kao stražu u vode severne Dalmacije, i o tome
su odmah obavestili bosanskog namesnika.77

Za sledeće godine, kad su istorijski izvori postali oskudniji, nema posebnih


vesti o stanju na mletačko-turskoj granici u severnoj Dalmaciji. Valja
pretpostaviti da su Turci bili prilično zaposleni borbom sa Hrvatima i da su
imali mnogo nezgoda da obuzdaju uskočke diverzije. Zato, bez sumnje, nisu
nalazili za potrebno da snage rasipaju na pljačkaške provale u zadarsku
regiju. Stanje je relativno bilo mirno već i zato što se dobar deo vlaha na
granici toliko stabilizovao da se i sam brinuo oko svog doma.

Ukupan osvrt na period mira od 1504. godine pa do novog rata 1537.


morao bi konstatovati da je doba mira u velikoj meri bilo vreme
beskonačnih otimačkih upada Morlaka i Turaka ali i ugarsko-hrvatskih pa i
mletačkih vlaha, iako ovih poslednjih u manjoj meri. Glavni turski udar
primili su ugarsko-hrvatske oblasti u susedstvu mletačke severne
Dalmacije. Istorijski rezultat toga razdoblja bio je gubitak vlasti ugarsko-
hrvatskog kralja na tom prostoru. Trećina posmatranog stoleća ima tri faze
razvitka: od 1504. do 1514, kad su tursko-mletački zaleti bili sve
intenzivniji,

71 Starine XXI (1889), 138-139, 140, 141, 142, 143, 145, 146, 149, MSD LIV
233 233-4

927.
- Velim se nalazi 18 milja od Šibenika i u šemu je tada stolovao knez Lukač
sa dva konjanika. Velim i Vrpolje su se tada nalazili na udaru martološke
pljačke (CRV II, 82 i 83, relacija Bernarda Balbija, bivšeg kneza-kapetana
Šibenika, 26. I 1532

72 Starine ХХI, 168, 163, 166-7.

73 Isto, 167, 169, 171. - Oko 1530. počinje preseljavanje vlaha na širim
prostorima. Na primer, vlasi su te godine uskočili iz Unca, Glamoča i
drugih krajeva zapadne Bosne, te su potražili zaštitu u Hrvatskoj.
Posledica tog uskakanja se osetila već sledeće godine, jer su hrvatski
krajišnici češće napadali te otomanske krajeve Bosne (Е. Laszowski,
Monumenta habsburgica Regni Croatie, Dalmatie et Slavonie I, Zagreb
1916, 411, 418-9.

74 MSD LVI (1901), 233-34, šibenski hnez-kapetan Bernardo Balbi 4. V


1532.

75 Starine XXI, 196-7.

76 StarineXXV, 105, 107, 108, 116, 131; MSD LVI, 442, 498, 507-8; LVIII
(1903), 46-7

77 MSD LVIII, 42, generalni providur Gregorio Picamano, iz Zadra 1. IV


1533.

od 1514. do 1527, kad su provale dostigle vrhunac žestine i kad je pretila


opasnost da ne bude likvidirana i mletačka vlast na pomenutom prostoru, i
od 1527. do 1537, kad su Turci bili zabavljeni na drugim bojištima ili su se u
severnom delu Jadrana morali nositi sa sve osionijim Senjanima; za
zadarski kraj te decenija je bila relativno mirna, samo sa uznemiravanjima
u nekim godinama i to opet u vezi s uskocima i Obrovcem.78

Mada je rat Osmanlijskog carstva sa Mletačkom Republikom na teritoriji


severne Dalmacije kasnio, pa je čak Junuz-beg po peti put bio poslat u grad
na lagunama kao poklisar da se žali što je Zadranin Nasi oteo neku tursku
lađu,79 izvesne ratne pripreme su tu izvođene još u leto 1536. Otomanska
armada doplovila je na zadarska razmeđa, pa su po zapovesti mletačkog
Senata sve zgrade u polju srušene, žito spaljeno, loza i voćke posečene, sve
u bojazni da ne bi poslužili neprijatelju; čak su demolirane i crkve i
samostani izvan gradskih bedema.80 Pored Zadra, i Šibenik je tokom 1537-
9. bio prilično utvrđen.81 Godine 1537. oko Zadra bilo je koncentrisano:
3700 pešaka, 500 konjanika i čak 14 galija.82

Bosanski Turci i pre rata 1537-9. nisu bili zadovoljni graničnom linijom.
Prilikom utvrđivanja Obrovca (oktobra 1531) ćehaja bosanskog namesnika
Murat Tardić je tražio tri mletačka sela u obrovačkoj okolini. Odmah zatim
došlo je do gužve na granici nešto južnije (u drugoj polovini 1532) zbog
delovanja Petra Kružića i njegovih kliških vitezova protiv susednih
otomanskih vlaha. Kad je izbio rat, aktuelizovina su otvorena pitanja i
prema zadarskoj regiji, pa su operacije vođene na celoj liniji od Obrovca do
Skradina. Akcije su počele neuspešnim naletom mletačke konjice pod
komandom Frančeska Brbara na Karin i punim porazom Mlečana pod
Obrovcem. Turci su odgovorili dizanjem 20.000 ratnika da zaposednu
Nadin i ugroze Zadar.83 Prvi oružani pokret preduzeli su, dakle, Mlečani ali
ne samo kod Karina i Obrovca, nego i nastupom protiv Skradina,
istovremeno, septembra 1537. obe pomenute tvrđave branile su lokalne
posade. Skradin je posle kraćeg otpora kapitulirao, mada je većina
mletačkih trupa bila vezana za operacije protiv Obrovca.84 U Skradinu je
nađeno 30.000 vesala i velika količina brodograđevnog drva, što jasno
pokazuje osmanlijske namere sa desantom ka italijanskoj obali.85

U ratu je znatno više angažovana mornarica nego u vojni početkom stoleća.


Zadatak mletačke flote bio je pre svega da pasivizira ili potpuno uništi
turske pomorske baze u Skradinu i Obrovcu. Jedna eskadra sa dosta
vojnika na brodovima otplovila je u Skradin, pod zapovedništvom generala
Pezara, a druga, pod komandom Đovanija Viturija, pojavila se pod
Obrovcem. Mlečani su lako ovladali Skradinom, ali nisu zadržali grad nego
su samo minirali bedeme.86

Operacija protiv Obrovca povedena je tek 1538, kad je u Jadranu protiv


Osmanlija izvedeno čak 28 galija.87 Nikolae Jorga taj pohod Kamila
Orsinija stavlja u prvu godinu rata i drži da su Mlečani tokom 1537. imali u
svojim rukama i Obrovac.88 I kad su zauzeli grad, s obzirom da je turska
vojska došla u pomoć Obrovcu, Mlečani su se povukli, odnoseći plen i
zapalivši grad.89
Prve godine rata (1537) borbe su vođene oko mletačkih gradova, Zadra i
Šibenika. Mletačke ove gradove dalje utvrđivali i snabdevali, prepuštajući
manja utvrđenja svojoj sudbini.90 U duhu takve strategije, Nin ne samo što
nije dograđivan, nego je prosto napušten.91 Odlučne borbe vođene su tek
druge godine rata, pošto su Turci najpre (1537) zauzeli Klis. Oni su skršili
otpor Mlečana u Nadinu i Vrani, dok su ih kod Zemunika odbili ugarsko-
hrvatski vojnici. Turci su ušli u Nin, razrušili ga, ali se ni oni nisu u njemu
hteli zadržati. U Nin su potom dobegli mletački najamnici iz manjih
kaštela92 Pred gubitak Nadina Plemićko veće u Zadru rešilo je da uputi u
Veneciju dvojicu poslanika koji će od Senata tražiti sredstva za obnovu
nadinskih zidina.93 Predaja Nadina usledila je krajem aprila 1538, kad se u
Kninu sakupila turska vojska od 20.000 momaka, koja je preduzela napad
na Zadar a prema Nadinu poslala konjičko odeljenje od 400 boraca; posadi
Nadina do 150 ljudi bilo je dopušteno da pređu Zadar, čija se odbrana
sastojala samo od 200 najamnika.94

Već prvih nedelja rata u mletačku službu primljen je jedan kapetan Hrvata
sa sto konjanika, da bi pod zapovedništvom Kamila Orsinija ponovo
preuzeo kaštel Obrovac, da se opljačkaju sultanovi podložnici i da se ugrozi
kaštel Karin. Profesionalci-najamnici nisu bili naročito raspoloženi da se
tuku, jer su uzalud zahtevali da im se namire dugovane plate. Kad se u
Kninu sakupilo oko 20.000 turskih vojnika, u Zadru se nalazilo samo 200
pešaka i 400 konjanika. Jedna kolone te zadarske momčadi najpre je
krenula u Nadin, gde je dužnost kaštelana zauzimao Đakomo Sagredo,
jedan smetenjak; njega su ismevali Turci kao kukavicu, pa su mu javno
obećali vreću akči, turskih srebrnih novčanica; vreću su zaista doneli, mada
su pare bile krivotvorene. Sagredo je bio očajan, jer su njegovi saborci
smatrali da je pristao na mito. Najzad su ga uhvatili i sproveli u Veneciju,
gde mu je odrubljena glava.

Pored odreda pomenutog kapetana Hrvata, pod najam je prihvaćen i jedan


drugi kapetan sa 500 boraca. Deo tih vojnika bio je garnizoniran u Vrani,
čiji je zapovednik bio Pjetro Soranco.

78 B. Hrabak, Turske provale i osvajanja, 93.


79Ј. V. Hammer, Geschuchte des Osmamschen Reiches, хх, Pesth,1834 139.

80 C. F. Bianchi, Pasti, 72.

81Dalmacija i crnogorsko primorje u vrijeme mletačko-turskog »ata


(1537-1539), IstorIJSki glasnik, br. 3-4/1960, 87.

82 V. Brunelli, Le fortificatorie, 72-3.

83A. de Benvenuti, Storia di Zara 1,91-2, 93-4, 96. - O mletačkom neuspehu


pod Ob-ovcem vid.: CRV II, 117-8, Fr. Longo o razvoju ratnih operacija
1537-9

84A. Мorosini, Degl-istorici delle cose Veneziane, III, Venezia 1718, 711: G.
Stanojević, Dalmacija i Crnogorsko primorje, 91.

85Diari Udinesi dall-anno 1500 al 1541, Venezia 1884, 5; G. Stanojević,


Dalmacija i Crnogorsko primorje, 91.

86Cronaga d'ignoto, Bullettino VI (1883), 14-5; Р. Paruta, Historia


Venetiana, voll, Venezia 1703; B. Vinaver, Senjski uskoci i Venecija do
kiparskog rata, Istorijski glasnik, br. 3-4/1953, 61

87A. de Benvenuti, Fortezze, 92-3.

88 N. Jorga, Geschichte des Osmaniscehn Reiches II, Gotha, 381. -


Anonimna hronika je takođe pod 1537, zabeležila ulazak lađa u
novigradski kanal, ali komandu nad brodovima vezuje za Gabriela de
Rivu, koji je želeo da uzme Obrovac (Cronaca d'ignoto. Bullettino VI, 15).

89 S. Traljić, Husrevbegov boravak i rad u dalmaciji, Anali Gazi


Husrevbegove biblioteke, V-VI, Sarajevo 1978, 11.

90 S. Traljić, Husrevbegov boravak, 8.

91 M. Novak, Kada i kako je došlo do formiranja službe generalnog


providura Dalmacije i Albanije, Radovi Instituta JAZU u Zadru XV (1968),
103.

92 CRV III, 20; Cronaca d ignoto, Bullettino VI, 15. Savremenik,


Šibenčanin Antun Vrančić beleži pad Nadina i Vrane u turske ruke u 1538.
godinu (Osszes munkai, kozli Szalay Laszlo, k. I, Pest 1853, MHH, Scr. I,
65-66). - C. F. Bianchi (Fasti, 72) stavlja tursko osvojenje Vrane u 1537.
Jozef Hamer (Geschiche desd Osmanischen Reiches II, Pesth 1834, 63) je
tursko zauzeće još pogrešnije stavio u 1527, verovatno zamenjujući je sa
Obrovcem, čiju sudbinu te godine ne pominje.
93 HAZd, Libri Consiliorum III, 122-3 оd 16. IV 1538; Naučna biblioteka u
Zadru, MS 704, nc 26251, lib. II, fol. 16 i 65'.

94 CRV II, 121, pregled ratnih zbivanja Fr. Longa.

Kad se pred Vranom nešto docnije našlo 6.000 osmanlijskih pešaka i 2000
atlija, kaštelan je pobegao. I pored otpora obezglavljene posade, utvrđenje
je palo u ruke Turaka. U to vreme i Nin je ostao bez odbrane, tako da se
obruč oko Zadra počeo stezati. Da pojača zaštitu glavnih gradova Senat je
uputio u Dalmaciju i Boku Kotorsku 15 mletačkih patricija, njih deset u
Zadar i dva u Šibenik; svaki je komandovao tridesetoricom vojnika, dok je
500 stavljeno na raspolaganje generalnom providuru u Zadru, kao
strategijska rezerva; od tih 5000 ljudi njih 2000 bili su konjanici.95

Zemunik i utvrđeno selo Tinj spadali su u najmlađe fortifikacije, u grupi od


sedam kaštela koje su Mlečani podigli u vremenu od 1504. do 1537. Pred
osmanlijskom najezdom plaćeni vojnici Italijani povukli su se iz Zemunika,
pa su u utvrđenje ušli neki »Skjavoni«, domaći žitelji, koji su uspeli da
kaštel odbrane od Turaka. Zbog bojažljivosti i nezainteresovanosti
najamnih vojnika umalo što nije bio izgubljen i Zadar, jer je najveći deo
vojnika napustio grad i prešao u najam Turcima, s obzirom da Mlečani nisu
izdavali ugovorenu platu. Jedne nedelje straža je propustila 25 konjanika
koji su prodrli do zadarskog gradskog trga, ali su ih građani proterali.96
Mletačka konjica koja se u pomenutim akcijama loše pokazala bila je
milicijskog tipa, sastavljena od zavisnih seljaka, koja je i 1518. gonila
Morlake i martolose koji su upadali u granični pojas pljačke radi; pred pad
Nadina i Vrane ti konjanici su bili stacionirani u ta dva kaštela i u
Novigradu, sa zadatkom da sprečavaju pograničnu krađu.97

Posle zauzeća Vrane Turci su se najpre pojavili pred Šibenikom. Mlinovi


šibenski su odmah napušteni a žitelji varoši su se povukli u tvrđavu. Oni su
se na gradskom trgu zakleli da će se boriti do smrti. U Zadru je u časovima
krize donesena zapovest kojom je u toku od tri dana bio svakom zabranjen
izlazak iz naselja. Odbranu Šibenika preuzeo je Frančesko Barbaro, uz koga
se nalazio komandant lake konjice Paolo K. Orsini sa 1500 vojnika. Od
strane generala Pezara u Šibenik je upućen zapovednik galije Markantonio
Priuli sa posebnim, najvećim ovlašćenjima. U istini, komandanti su jedan
drugog kontrolisali i ograničavali u zapovedanju. Varoš je napustilo 1500
stanovnika zato što su bedemi grada bili oronuli. Šibenik je redovno
snabdevan s mora, na gladi nije bilo. Kad je najakutnija kriza prošla, na
sektor mlinova prvi su pošli građani. Providur Badoer je tako mogao ostati
u Zadru. Srčani Dalmatinci (Skjavoni) su uspevali čak da pokojeg turskog
vojnika uhvate. Za vreme blokade Šibenika, u Nadinu a najpre i u Vrani,
bilo je po 150 boraca pešaka i sto konjanika, dok se 400 vojnika nalazilo
izvan utvrđenja, na graničnom pojasu.98

Posle pada Nadina i Vrane turskom pritisku je posebno bio izložen trokut
Zemunik-Dračevac-Vukovac (kod Novigrada), pa se očekivala nova
koncentracija turske vojske od oko 8000 boraca prema Obrovcu. Tada se
na bombast način ponudio u dvomesečni najam udbinski vojvoda da lično
sa 1000 pešaka, 600 lakih konjanika, 12 velikih i 12 malih topova povede
operacije prema Obrovcu, Kninu i drugim mestima, i to uz nevelik trošak.
99 U Nin, da obnovi posadu, otišao je otac Paola Orsinija Kamilo, i to kad je
najveća opasnost po Šibenik minula. Kamilo Orsini je od venecijanskog
Veća desetorice tražio još 4000 pešaka i 500 konjanika, kako bi se održale
slabe preostale posade ka kaštelima i kako bi se eventualno uspostavio
garnizon u Obrovcu, koji je valjalo povratiti. Sa 1400 pešaka i nešto
konjanika kao i sa nekoliko topova Kamilo je prispeo pod Obrovac.
Topovskom paljbom je u bedemima probijen otvor, te je vojska jurnula u
citadelu. Tu je zarobila ukupno 300 sultanovih podanika. Deo kolone
krenuo je na susedni Karin. Osmanlije su se održale jer je tvrđava tako bila
situirana da ju je bilo lako braniti a teško zauzeti.100 Škrta Sinjorija,
poslavši 4000 vojnika Kamilu Orsiniju i upućujući novih 500 najamnika
koje je on tražio posle pada Nadina, smatrala je da se u severnoj Dalmaciji
već nalazi dovoljan broj boraca da se turska najezda suzbije. Uostalom,
odbrana gradova nije bila jevtina. U tjednima krize sam Šibenik je trošio po
25.000 dukata mesečno, kako za plate vojnika tako i za dalje
utvrđivanje.101

Već je ukazano na to da hronologija tursko-mletačkih borbi u ratu 1537-40.


nije sigurna. Izvori, osobito osmanlijski, deklarativni su, a mletački
narativni nisu uvek dorečeni, te su istraživači prisiljeni da kombinuju i da
se domišljaju. Prema mletačkom latinisti A. Moroziniju, Nadin je pao pre
Vrane, koju su Turci zauzeli 10. maja 1538. Najezda prema njemu ne bi
dolazila od Šibenika preko Vrane na Nadin i Zadar, nego sa severa, od
Knina, gde se sabralo 20.000 boraca, došavši preko Livna. Iz Knina ta je
vojska krenula izravno zapadnim pravcem prema Nadinu, a zatim je malo
skrenula na jug i opkolila Vranu. Operacija oko Šibenika bila je odelita
akcija i nije se vezivala za dalje poduhvate u pravcu dalmatinske metropole.
Na Nadin je nastupilo 4000 konjanika i 2000 pešaka. I tu se garnizon brzo
izvukao iz konfrontacije i pobegao u Zadar. Pred Vranom je bilo čak 6000
pešaka i 2000 konjanika. Orsinijev pohod na Obrovac Morozini opisuje
posle osvojenja Nadina i Vrane; beleži 360 sužanja u gradu i 5000 turskih
vojnika koje su Mlečani naterali da napuste Obrovac.102 Historičar K.
Bjanki pogrešno navodi da je Nadin izgubljen tek 1539. godine, i to izdajom
koju je aranžirao vojvoda Murat Tardić.103 Prema zapisnicima
venecijanskog Senata može se tačnije ustanoviti redosled događaja tokom
1538. O turskom zauzeću Nadina, Vrane i Nina znalo se već 27. aprila; za
ulazak mletačkih trupa u Obrovac postoji senatska beleška u sednici 8.
avgusta, ali to ne znači da je tek tada tvrđava morala biti osvojena.
Sredinom oktobra pisano je iz Zadra kako vlasi, turski pripadnici, prilaze
Republici i da su spremni da sa porodicama dođu pod zaštitu Krilatog
Lava.104

U proleće 1539. godine 200 vlaških porodica prešlo je Mlečanima koji su ih


odmah smestili u Istru da tamo rade kao koloni.105 Tokom ranije godine
Advize Badoer je učinio da sa teritorije ranijeg Banadega (bivše
ugarskohrvatske banovine) pređu pod

95 A. Theiner, Vetera monumenta Slavorum Meridionalium historiam


ittustrantia, t. II, Zagreb 1875, 54-55.

96 CRV II, 122-3, pregled ratnih zbivanja Fr. Longa ; G. Stanojević,


Dalmacija i Crnogorsko primorje, 95-6; S. Traljić, Zadar i turska pozadina
od kraja XV do potkraj XIX stoljeća, Radovi Instituta JAZU u Zadru ХI-
ХП, (1975), 208.
97 CRV Ш, 190, relacija Dj. Morozinija po povratku sa dužnosti providura
dalmatinske konjice, predstavljena 3. Ш 1567.

98A. Theiner, n. d., II, 55-56.

99 Isto, 55; A. de Benvenuti, Stona di Zara, I, 96-8.

100 B. Hrabak, Turke provale, 95.

101A. Theiner, n.d., II, 55-56

102 A. Morosini. n.d, t.V, 460, 502, 505. - Još pre pomenutih datuma ljudi
su se iz Nadina Velima pa i iz sela preseljavali u Zadar, o čemu svedoče
njihovi testamenti (HAZd, Atti del notaio: Petrus de Bassano, b. II, 2. X
1536) Velim, 13. XII 1537 (Dračevac 30 XII 1538 (Račice), 17 IV 1539
(Nadin) iz Vrke kod Nina (15. VI 1543, pre naseljen)

103 C.F. Bianchi, Fasti, 72

104 ASV, Senato х secreta, Deliberazioni, P. LIX, 56' (27. IV 1538), 81-l' (12
VI 1538) 97 (8. VIII 1538), II5'-6 (22. X 1538).

105 Senato Mar; Cose dell'Istria: Atti e memorie della Societa istriana di
Archeologia e storia patria, vol. IX, Parenzo 1894, fol. 32', 13, V 1539.

mletački suverenitet 5000 Morlaka, koji su isto tako prebačeni u Istru; tu,
međutim, nije bilo trave i vode za njihova stada kao u starim staništima.106
Jula 1539. nastala je užasna glad, od koje se umiralo u zadarskom kraju čak
i ujesen 1540. Tome treba pribrojati štete od senjskih uskoka i sredinom
aprila 1540.107 U svakom slučaju, na koncu vojne Mlečani su pored Nadina
i Vrane u ratu izgubili i 14 otočića,108 a Obrovac su morali da vrate. Od 280
sela zadarske okoline godine 1541. samo je 19 bilo u mletačkom posedu;
prvo naselje na morskoj obali koje su Turci zauzeli bila je lučica Busolina
(1501).109 I posedi Grabovci i Gaćeleci, koje je samostan sv. Dominika
dobio 1450. u zamenu za terene bliže Zadra, koje je posela mletačka država,
a koji su placevi narednih decenija takođe bili već pokriveni zgradama, isto
tako su bili opljačkani od Turaka u toku borbi.110

Svojim rezultatima rat 1537-39. bio je nalik onom iz početka stoleća, po


tome što Republika na području severne Dalmacije ipak nije imala suviše
osetnih teritorijalnih gubitaka, ali su posledice bile znatne u materijalnom
pogledu; i ti gubici su 1537-39. bili manji nego 1499-1500. godine.

106CRV II, 172-3, relacija Antonija da Mula, zadarskog kkeza 1540-42.

107Naučna biblioteka u Zadru, MS 704, n° 26231, 77', 86', 84.

108G. Sagredo, Memorie istoriche de'monarchi ottomani, Venetia 1679,


274.

109P. Kaer, n.d., 187-88.

110ХAZd, Generalni providuri, Alessandro Molin (1687-92), libro I, 131

II. Početak delovanja senjskih uskoka u severnoj Dalmaciji do


1540. godine

Uskoci predstavljaju populaciju u Senju, Vinodolu, na Rijeci i u drugim


mestima Hrvatskog primorja, koji su se doselili iz Hercegovine, Dalmacije i
Like, ali kao tzv. venturini, i iz Italije i sa ostalih str ana. Pod izgovorom
osvete, bavili su se profesionalnom ispolitizovanom hajdučijom odnosno i
gusarstvom na račun Turaka i njihove bedne raje ali kao gusari i na račun
hrišćanskih trgovaca i pomoraca. Prema Rimu, katoličkom svetu i svojim
austrijskim gospodarima oni su predstavljali predziđe hrišćanstva protiv
muslimanske poplave. Pored »pravih« uskoka (200 plaćenika), koji su bili
loše i neuredno plaćani carski vojnici, bilo je domaćih boraca i stranaca koji
u Senju i susednim kaštelima nisu primali platu, nego su zavisili od sreće u
pljačkaškom lovu. Daleko najveći broj uskoka predstavljali su Morlake,
stočare-vlahe, poreklom iz Otomanske imperije,1 iz austrijskih zemalja i sa
područja mletačke Dalmacije, a po veri po stalnom nastanjivanju u
Hrvatskom primorju bili su katolici, dok su dolazili i kao pravoslavni pa i
kao muslimani, čak i pravi Turci. Kad je prelaz iz Senja preko Velebita u
Liku i Krbavu postao sve opasniji, uskoci su rano prešli na poduhvate i
brodicama, pleneći po širokom moru sve lađe na koje bi naišli, ali su u
prvom redu plenili robu muslimana i Jevreja, a od hrišćana Dubrovčana;
kasnije, kad su ušli u krv sa Mlečanima, ponekad su više šićara ostvarivali
na njihov račun nego na uštrb Turaka. Pored plovidbe prema Veneciji,
uskoci su kontrolisali i putovanja u pravcu Ankone i papskih Maraka.
Njihov odnos prema narodu iz koga su potekli bio je negativan: oni su vlahe
i druge ljude jezika, bez obzira na veru, hvatali, prodavali u roblje ili ubijali,
a u svakom slučaju pljačkali, mada je među tim svetom bilo i njihovih
rođaka, prijatelja i nekadašnjih zavičajnika.

Uskočko delovanje steklo je i politički aspekt. U doba ratova hrišćanskih


saveza protiv Osmanlija (1537-9, 1570-73), sarađujući sa Mlečanima,
podržavani kasnije od Španije, pomagani i moralno i materijalno od pape,
oni se ni izraleka tako dugo ne bi održali na velebitskim liticama da im
Austrija nije bila jatak, pruživši im utočište i zaštitu. O njima se uvek
mnogo govorilo i izveštavalo, ali naročito u godinama kad je zbog njih
dolazilo do kriza u odnosima Austrije i Turske odnosno Mletačke Republike
i države habzburškog doma. Mada su i drugi postavljali pitanje slobodne
plovidbe u Jadranu, oni su ipak prvi načeli problem Jadrana kao mletačkog
zabrana, gde se Sinjori-ja nadređivala i gde je gospodarila. Iako je Venecija
ulagala znatna sredstva za održavanje flote koja bi savladala nemirni
uskočki elemenat, nisu ni izdaleka postizani očekivani rezultati. Pitanje je
delimično skinuto sa dnevnog reda

1 Uskoci kao sinonim za vlahe-katolike izvan osmanlijske države: M.


Vanino, Misijska izvješća XVII i XVIII vijeka, Vrela i prinosi, 1, Sarajevo
1932, 141.- »Vlasi ili uskoci«: Acta comitlalia, V, 427. - Vlasi kao druga
vrsta uskoka (1595): CRV V (1955), 133. - »Ad Vallachos vel Uschoccos«: E.
Fermencin, Acta Bosnepotissimum ecclest'astica, Zagreb 1892, 384. -
Definicija mletačkog providura Donada (1599): »Uskoci su turski podanici
morlačke nacije, ljudi nezadovoljni, koji nisu mogli podnesti tursku vlast i
kojima se nije sviđalo da rade, zato su se dali na pljačku.« (G. Stanojević,
Prilozi za kstoriju senjskih uskoka, Istorijski glanik br. 1-2/1960, 112). -
»Uskoci« kao vojnici -vlasi u habzburškoj vojsci u Ugarskoj, konkretno
1556. kod Sigeta (Ј. V. Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, B.
III, Pesth 1828,337-8 ). - Senjski uskoci kao vlasi katolici ratovali su u Lici,
Krbavi i drugde protiv vlaha drugih vera (R. Lopašić, Karlovac., Zagreb -
1879). - O uskocima senjskim kao Morlacima vid. i: G. Stanojević, Senjski
uskoci, Beograd 1973, 24-28.

Pitanje je delimično skinuto sa dnevnog reda kad su se posle rata 1615-17.


ili sami uskoci odselili iz Senja ili su najvećim delom prisilno preseljeni u
druge krajeve Austrije.

Njihov broj se nikad tačno nije mogao ustanoviti, jer je uvek među
Morlacima pa i drugima bilo ljudi koji su im se priključivali u upražnjavali
sličan način života preko mača i oroza. Najzad, iz redova sličnih naseljenika
na otocima ili i od ljudi zavičajnih u Zadru, Šibeniku i iz srednje Dalmacije
bilo je pojedinaca koji su samostalno presretali lađe a upotrebljavali su
uskočko ime pa nekad i njihovu nošnju.2 Morlački svet i franjevci
Dalmacije bili su uz njih nešto iz straha da ih ne ubijaju ili zasužnjuju, a
nešto da se i sami okoriste njihovim akcijama. Na nekim ostrvima imali su
baze ili prisnije pouzdanike, koji su bili obično naseljenici kao i oni,
ponekad iz istog kraja.3 Zbog toga su uskoci bili ne samo povlašćeni gusari,
nego jedna socijalna pojava, jedna zaraza u vremenu u kome su
primenjivali silu i otimali oni koji su to mogli. Koristi od njihovog delovanja
imala su njihova gospoda, senjski kapetani, nadvojvoda iz Graca i drugi, a
senjski biskup ubirao je desetinu od plena na i od svakog prodatog sužnja,
bio on i katoličke vere.

Starija historiografija zbog nedovoljne izučenosti historijskih vrela vezala


je njihovu pojavu za vreme od 1537. do 1617. godine.4 Na tome je naročito
insistirao nedovoljno obavešteni Bare Poparić, koji je od uskočke epopeje
načinio nacionalnu legendu s mitskim oreolom o snazi i veličini vlastitog
naroda. Nisu, međutim, tačne ni neke tvrdnje savremene nauke, da je
glavna meta senjskih uskoka bila turska flotila fusti, da su se uskoci javili na
povesnoj pozornici upravo sa organizovanjem turskih pomorskih garnizona
30-tih godina i da su Senjani u zametku uništili tursku pomorsku silu na
Jadranu.5 Uskoci su već uveliko dejstvovali kad je pao Klis (1537) a
migraciono gibanje stočarskog življa ranije je zahvatilo i Klis i Senj, samo s
tom napomenom da je ranije ime »krajišnik« zamenjen uskočkim.
Prema mišljenju jednog domaćeg historičara iz severne Dalmacije, prvi
uskoci su se javili sa prvim izbeglicama koji su umakli pred turskim
zaletima 1476. godine pa su potom našli zaklona u kaštelima koji su se
nalazili na morskoj obali od Splita do Trsta; oni su bili potrebni državama
koje su ih primile i na moru, jer su Turci plenili i dalmatinska ostrva,
naročito posle potpunog utvrđivanja u Neretvi i zauzimanja Makarske
Krajine.6 Svoje prvo gnezdo sviće u Skradinu, odakle se već kao znatna
snaga u prostoru oko ušća Neretve javljaju u proleće 1487. godine. Te akcije
nisu imale politički nego pljačkaški karakter, mada će Turke primoravati da
i na taj način angažuju vojne snage.7 Njihova prva braća, i po zavičaju i po
zlehudoj subini ali i po gusarskom zanatu, bili su Klišani. U prepisci između
Dubrovačke Republike i kliškog arhiđakona Nikole M. Sovića zabeleženi su
Nikola i Pavle Prićevići (1490) koji su naoružali i popunili borcima neke
brodove, te su pljačkali dubrovačke lađe i podanike.8

2 Starine JAZU, IX, 180

3 A. Jutronić, Podrijetlo stanovništva otoka Brača, jadranska straža, br.


4, 1939, 139-40

4 B. Poparić, Pregled povijesti pomorstva, dio I, Zagreb 1932, 208

5 G. Stanojević, Senjski uskoci, 17, 22-23 (tačnije).

6 Р. Keer, Preti е frati nelia guerra coi Turchi, Rivista dalmatica, anno III,
fasc. V. Zara 1904, 184-5.

7 B. Hrabak, Uskočke akcije krajišnika na ušću Neretve (1482-1537),


Historijski zbornik, ХХ1Х-ХХХ, Zagreb 1976-77, 183.

8 I. Nagy - A. Nyari, Magyar diplomaczia emlekek maiyas kiraly korabol


1458-1480, kotet IV, MHH, Acta esterna VI, Budapest 1878, 265

Kad je za vreme turskog prodora do Trogira (1495) tamošnjim vlastima tle


bile isuviše vruće, jer su plenili tursku teritoriju (decembra 1503), uskočili
su (oktobra 1504) u šibenski kraj.9 Pre maja 1510. Skradinjani su oteli neke
devojčice i dečake iz dubrovačkog sela Topolo.10 Na srednjem Jadranu
ostali su tada kao hrvatski junaci jedino Makarani, od kojih je njih četiri
uhvaćena (maja-juna 1512) na dubrovačkom području, pa su dvojica
predata glasniku hercegovačkog sandžak-bega.11 Ipak, tek posle pada Klisa
uskoci su se konačno prebacili znatno severnije, pa i u Senj.

Novost u severnoj Dalmaciji u inače mirnoj 1516. godini bile su turske fuste
koje su avgusta meseca prodrle u vode srednjeg Jadrana da bi koordinirale
napadu turskih kopnenih snaga na Klis; pretpostavljalo se da će brzoplovke
nastojati da se probiju do Skradina, kako bi paralisale odbranu Šibenika.12
Skradinski gusari, sa svoje strane, devastirali su neki brod sa robom turskih
trgovaca koji su odlazili na poznati sajam u Lančanu.13

Prebezi koji su ranije uskočili u Senj prvi put su se jače ispoljili u vodama
Zadra, i to nakon osvajanja Skradina (u proleće 1522).14 U jesen 1522.
hercegovački sandžak-beg upao je u Makarsku Krajinu da umiri osvetnike
koji su voleli da uberu tuđ trud, te su se ovi razbegli na sve pravce, u
dubrovačka sela Janjinu i Trstenicu,15 ali i na severne strane, ka Šibeniku,
Zadru i Senju. Maja meseca te godine šibenski knez je poslao poverenika da
u Bosni nađe i oslobodi 26 osoba, otetih sa šibenskog područja.16 U tom
slučaju se svakako radilo o turskoj odmazdi zbog odlaska nekih Šibeničana,
uz dozvolu lokalnog kneza a sa ljudima ugarskog kralja, na tursku teritoriju
pljačke radi.17 Tako bi Šibenik u neku ruku zamenio uskočku bazu u
Skradinu, koja je postojala uz onu u Obrovcu.18 Mletački i sultanovi
podanici prihvatili su Senjane kao prijatelje i saveznike, koje su pomagali ili
su im se priključivali u akcijama.19

U proleće 1524, kad su Turci opseli Klis (pošto su prethodno navalili na


Zadar da bi paralisali mletačku pomoć Klišanima), naoružane barke iz
Senja prošle su pored Zadra u akciju pod Klisom. Čak i lađice sa istarske
obale dolazile su da plene brodove koji su pristizali sa sajma Sv. Trojice (u
Ljubljani), te su uhvatili neke turske poslovne ljude. Juna meseca iste
godine desilo se da su Senjani u samoj zadarskoj luci ščepali neke trgovce
Turke i turske podanike; to je izveo čovek koji je označen kao gusar i koji je
zasužnjene poveo u Senj. Među onima koji su pre toga prešli u Senj nalazio
se i neki
9 B. Hrabak, Uskočke akcije, 182. - В. Iago (n.d., I, 300) nalazi termin
uskoci tek 1501. godine.

10HAD, Cons.rog. XXXI, 210 оd 12. V 1510; Ј. Gelcich - L. Thalloczy,


Diplomatanum relatlonum relpublicae ragusanae cum regno Hungariae,
Budapest 1887, 833.

11HAD, Cons. min. XXXII, 118 i 123, оd 15. i 29. V 1512; Cons. rog. XXXII,
128 оd 12 VI 1512.

12Arkiv, VI, 463; A. Tenenti, I corsari in Mediterraneo dall'inicio del


Cinquecento, Rivista storica italiana, anno LXXII, fasc. II, Napoli 1960,
258, 277, bel. 201.; Prvа važnija turska pomorska diverzija u severnom
delu Jadrana bila je blokada Ankone 1486. godine (R. Sarpi, Dominio del
Mar Adriatico della Serenissima Republica di Venetia, Venetia 1684, 27.

13 Arkiv, VIII (1865), 29, 31, 33, 39, 36-7; CRV 1(1876), 143.

14 B. Hrabak, Senjski uskoci i Dubrovnik do 1573. godine, Jadranski


zbornik, XI, Pula - Rijeka 1983, 64.

15 HAD, Cons. rog. XXXVI, 267, оd 9. XI 1522.

16 ASV, Senato I, Mar, R. XX, 28-8, оd 8. V 1522.

17 HAZd, Arhiv općine Šibenik, kut. V (1518-1523), f. 66, reagovanje


opštine februara 1523, na dostavu popa Jurja Slavena kao na netačnu.

18 Museo Соггег (Venezia), Cod. Cic, n° 2855/VII, Relazione di Segna e


degl' Uscocchi all'Eccmo Sr Filippo Pasqualigo, profeditore da Mar in
Golfo et in Dalmatia del Kr Vettor Barbaro 1601 (ranije su gnezda prebega
bila u Neretvi-Koš!-. i u Boki Kotorskoj a tek pretposlednje bio je Klis).

19 G. Stanojević, Senjski uskoci, 21

Vršac, koji je nekad stanovao u Skradinu a potom je u Senju izgradio


brodove za hvatanje Turaka ali ne i mletačkih pripadnika.20 U Senju je
upravo 1524. godine došlo do velikog priliva življa iz Krbave i Like, a
naročito iz Podgorja, potom iz Novog, Bakra, Rijeke i Primorja sve do
Neretve. U jednom izveštaju se navodi da je 90% tih doseljenih izbeglica iz
sultanovih zemalja.21 Već ti prvi preseljenici u Senju u svom novom
prebivalištu postajali su profesionalni gusari.22
Prema hrišćanskim diverzantima koji su delovali u priobalnom prostoru
mora i u obalnom pojasu kopna Turci su utvrđivali Skradin kao svoju
jedinu pomoresku bazu u s evernom delu Jadrana. Kako je Skradin pored
Šibenika uvučen u kopno, mletačka Sinjorija se trudila da reši pitanje
plovidbe rečinom Krke i druga manja pitanja koja su se odnosila i na
susredni Šibenik. Zbog toga je početkom leta poslala potrebna uputstva
šibenskom knezu i kapetanu. Ovaj je Ajaz-paši poslao svog čoveka Radu s
poklonima u novcu. Osmog jula 1525. imao je i instrukcije za pregovore o
regulisanju koegzistencije na tesnom vodenom prostoru. Meseca avgusta
zapovednik Šibenika je preko istoga Rade primio od Ajaz-paše sultanova
naređenja turskom pregovaraču u vezi s krajinom između Skradina i
Šibenika.23 Ovom susedskom dogovaranju prethodila je ugarsko-hrvatska
operacija prema Skradinu, posle koje su se Mlečani poduhvatili da od
napadača oslobode sasužnjene sultanove haračare.24

Postupak uskoka prema turskim trgovcima pokrenuo je Portu da u srednji


Jadran pošalje flotilu od pet fusti. Sa brzoplovkama je (1526) doplovio u
Dubrovnik i sultanov sklav, sa uputstvima o održavanju protivuskočke
straže, kako ne bi bili ugroženi putevi trgovine i putničkog prometa.25

Branilac Obrovca, Juraj Posedarski, poslao je (marta 1527) preko Zadra u


Senj svog sinovca, tražeći od gospodara grada Ivana Karlovića Kurjakovića
pomoć. Pre nego što je ova mogla stići, kad je 30. marta zapucao turski
topić, posada je predala grad.26 Izgleda da je neka zakasnela ekspedicija
upućena iz Senja početkom leta prema Obrovcu. Hercegovački sandžak-beg
Ahmed Bodirožić, po sultanovom nalogu, usred leta tražio je od
Dubrovčana deset naoružanih brodova, dve lađe natovarene jestivom i sto
pušaka da se omogući zaštita i snabdevanje radnika na opravci obrovačke
tvrđave; Dubrovčanima je pošlo za rukom da se oslobode te obaveze.27

Odmah posle zauzeća Obrovca Osmanlije su se u Podgorskom kanalu


susrele sa uskočkim pritiskom, jer su pusti predeli s ove strane velebitskog
bila išla na ruku upadačima na tursko područje oko rečine Zrmanje. Zbog
toga su Turci već oko 1529. jako oštetili Karlobag i druga mesta na prostoru
od sto milja na relaciji Obrovac-Senj.28 Pustošenje velebitskog masiva,
međutim, samo je olakšalo dalje uskočke infiltracije.
Mletački predstavnik u Carigradu poslao je (22. jula 1529) obaveštenje
Veneciji da se sedam fusti oruža u Skradinu. Aprila sledeće godine u
Obrovcu se prišlo izgradnji 12 fusta. Mesec dana kasnije vojvoda Murat
Tardić podigao je sve vojnike naoružane puškama i odveo ih je u Obrovac,
gde su ranijih meseci građene brzoplovke; ti vojnici imali su sa fustama da
doplove do Solina i da sa morske strane pomognu opsadu Klisa. Sedmicu
dana kasnije porinute su tri fuste a četvrta je bila u pripremi. Sredinom
juna pored četiri opremljene brzoplovke, dobijeno je sultanovo naređenje
da se napravi i jedna galija, mada je nedostajala oprema za takav posao.29

Hrišćanski gusari iz redova prebega su i dalje hvatali lađe po moru i harali


u priobalnom delu kopna. Na primer, neki gusar iz Rijeke u leto 1530.
presreo je na visini Vrane jednu stonsku marcilijanu.30 Zbog toga se u
proleće 1530. bosanski sandžak-beg (s titulom paše) žalio da neki pirati
vršljaju po Jadranu, te je Ibrahim-paša zahtevao od Sinjorije da preduzme
korake da se osigura bezbednost plovidbe.31 Klišani su nastavili da se bave
otimačinom, pa su dolazili u sukob ne samo s Turcima nego i sa Mlečanima,
pomorcima i trgovcima. Oružani metež među njima nastao je početkom
avgusta 1530. u turskom lučkom gradu Skradinu, kojom su prilikom
poginula tri mletačka državljana i jedan Turčin. Odnosi između Skradinjana
i Šibenčana su u to vreme bili snošljivi; maja 1531. je, primerice, obnovljeno
obeležavanje državne međe između dva susedna grada.32

Za odbranu obrovačkog kraja nisu bile dovoljne samo kopnene snage.


Turci su najpre rešili da na ušću Zrmanje stacioniraju dve fuste.33 Uporedo
s tim činjene su pripreme da se na ušću Zrmanje grade fuste koje će
najbolje odgovarati potrebama tamošnjih morskih kanala. Marta 1530.
vojvoda Murat Tardić, rodom Šibenčanin, zatražio je od zavičajnog grada
marangone i kalafate, ali mu zemljaci odgovoriše da takvih majstora ni
sami nemaju dovoljno te neka se obrati Veneciji.34 Već u prvoj polovini
marta u Obrovac je naveliko dovlačeno drvo. Sultanovi podanici obarali su
debla i naspram Paga, a u Obrovcu je vladala prava jurnjava: slegao se
mnogobrojan narod, pristigli su marangoni, kalafati, profesionalne
drvoseče (boskadori) i drugi potrebni stučnjaci. Sredinom maja znalo se u
Trogiru da će 12 planiranih brzoplovki imati da učestvuje u opsadi Senja,
kojom će akcijom rukovoditi lično bosanski namesnik. Prvih dana juna
moba u Obrovcu pokazala je prve rezultate. Vojvoda Murat je (6. juna)
zatražio od paškog kneza da mu pošalje potreban materijal kako bi pokrio

20 Arkiv VIII, 178, 181, 182; B. Hrabak, Uskočki zaleti u Neretvi, 325. -
Turske operacije na Klis kombinovane su prethodnim napadom na Zadar,
još početkom februara 1524 (Naučna biblioteka u Zadru, Liber
Consiliorum Communitatis, Hber secundus, fol. 16). Jula 1524, pak, Turci
su upali na mletačku teritoriju kod Skradina (ASV, Secreta, Archivi propri
Costantinopoli II, n° II, 21. VII 1524).

21C. Pavičić, Seobe i naselja u Lici, Zbornik za narodni život i običaje


južnih Slavena, knj. 41, Zagreb [962, 125. - Dolazak stanovnika Like, pošto
je delove te oblasti zauzela vojska sultana Sulejmana Zakonodavca beleži i
jedan veći tekst razmišljanja kasnijeg datuma (ASV, Misceilanea, filza
XXXVIII, Rifiessioni).

22 MSD XXVI, 539.

23 ASV, Archivi propri Constatinopoli, R, II, n°27 i 31 оd 8. VII i 9. VIII


1525. - Zanimljivo je da je uz turski tekst dat francuski a ne italijanski
prevod, mada je dotad italijanski jezik važio kao »franački«, tj. jezik na
kome su se Turci obraćali katoličkoj Evropi.

24 ASV, Archivi propri Costantinopoli II, n°14 od 6. III 1525.

25 Annales ragusini anonvmi item Nicolai de Ragnina, MSHSM XIV,


Zagreb 1883 280

26 MSD XLIV, 415; B. Klaić, n.d. B (1973), 93; A. de Benvenuti, аd, 90. C.

Tralaić, Izvoz drva preko Obrovca krajem XVI stoljeća, Radovi Instituta
JAZU u Za-

drу, XXI (1974), 261.

27HAZ, Cons. rog. XXXVIII, 263' оd 5. VIII 1527; Ć. Truhelka, Gazi


Husrefbeg, njegov život i njegovo doba, Sarajevo 1912, 37.

28 CRV Ш, 130 i 131, relacija M. Bona i G. Erica, dalmatinski sindikat


1559.
29 MSD LI (1898), 397; LIII, 218, 237, 257.

30 HAD, Sent. canc. ХСШ, 145-5' оd 19. VIII 1530.

31 MSD LIII, 152 оd 8. VI 1530; Starine XVI, 167.

32 Starinе, XVI 170 (19. VIII 1530), 180 (15. V 1531).

33 Arkiv XII, 212; Ć. Truhelka, n.d., 50; S. Traljić,. Izvoz drva, 263-4. 54 К.
Stošić, Šibenski škver, galija i galioni, Šibenska revija, 11(1955), br. 3-4, 12.

fuste u matičnoj luci i izgradio kao neki arsenal. 35 Vojvoda Tardić nije
uspeo da ostvari svoj naum.

Senjani i Riječani nisu smeli dozvoliti da se u Obrovcu formira pomorska


baza. Sam senjski kapetan sabrao je 300 junaka iz Senja, Rijeke i drugih
mesta, te je prvih dana jula na 12 barki otplovio ka Obrovcu. Napad je
izvršen noću. Straža nije spavala, ali se poplašila da će napadača biti i više,
te se povukla u citadelu. Uskoci su spalili pomenute četiri fuste, ali i celo
podgrađe. Ta smelost je izazvala Turke u tvrđavi, te su oni iz nje izvršili
protivnapad, ubivši preko 130 upadača a ostali su se dohvatili fusta i barki
te su pobegli. Senjani su računali da će Obrovčani uzvratiti napadom na
njihov grad, te su bogoradili na Rijeci da im se pošalje dovoljno ljudi da
odbrane svoje gnezdo.36 Time je, uz spaljivanje varoši i uskočku pogibiju,
okončana prva turska akcija da se Obrovac pretvori u udarnu bazu za borbu
protiv Senjana i ostalih na Hrvatskom primorju. Tada je Tardić zatražio da
mu Dubrovčani pošalju nove kalafate i marangone i da mu za novac nabave
brodske opreme za gradnju i jedne galije sa dva reda vesala (bireme).
Dubrovački senat je (1. oktobra) zaključio da se vojvodi pošalju majstori i
oprema koju je tražio, pa čak i ona koja se nalazila u dubrovačkom
arsenalu.37

Svojim neuspelim prepadom Senjani i Riječani nisu mogli sprečiti dalju


fabrikaciju fusti i njihovo izlaženje na pučinu. U toku februara 1531, kad je u
Obrovcu postojao poseban kapetan nad brzoplovkama (koji je sa Tardićem
odlazio i u Skradin) tri fuste su izašle iz Obrovca put Ankone, pa se ubrzo
vratile sa velikom dobiti. Potom su Obrovčani pozvali Zadrane da kupe
robu iz plena.38 Prema jednoj anonimnoj hronici, Senjani su se te godine
bojali da sami isplove, očekujući da će ih Turci napasti, pa su čak tražili
potpore od pape.39 U Veneciji se verovalo da će plovni objekti koji su i dalje
žurno izrađivani pod Obrovcem krenuti prema Ankoni ili Apuliji. Ti brodovi
su početkom leta opljačkali i 80 trgovaca sa neke mletačke lađe koja je
plovila za Ankonu, na sajam, te je Porta, na učinjen demarš, bila spremna
da fermanom zapovedi bosanskom sandžak-begu Husrev-begu i
skradinskom kadiji da povedu istragu o tom piratskom aktu i da kazne sve
one koji su učestvovali u poduhvatu i plenu.40 Oko 20. avgusta Obrovčani
su iznova zvali Zadrane da dođu ako žele da jevtino kupe opljačkani espap.
U jesen su obrovačke brzoplovke ponovo izašle na pučinu, te su opet
krenule prema Ankoni. Vratili su se sa bogatom lovinom. Istraga koju je
sultan naredio vođena je tek februara 1532. godine.41

Krajem septembra 1531. vojvoda Murat Tardić iskazao je nameru da gradi


drugu tvrđavu u Obrovcu kojoj bi funkcija bila da osigurava fuste. U vezi s
tim pregovarao je s jednim mletačkim podanikom, koga je želeo da dovede
u Obrovac, a kad je ovome saopšteno da ne primi ponudu, Tardić je poručio
novigradskom mletačkom načelniku da je pomenuta gradnja naložena od
samog sultana i da će o nastalim teškoćama obavestiti Portu. Tek sredinom
oktobra tri operativne obrovačke fuste izvučene su na suho, s tim da preko
zime ne izlaze na more. Tardić, pak, napustio je Obrovac još 1. oktobra, o
čemu je zadarske funkcionere izvestio jedan izgnani Šibenčanin, Tardićev
prijatelj 42 Kapetan triju obrovačkih fusta bio je neki Ljubunčić, ali je
organizator te mlade mornarice bio i dalje vojvoda Murat. Krajem zime
izgleda da su fuste porinute u more, ali su zbog istrage povodom mletačkog
protesta Porti, ponovo izvučene na kopno, da se Mlečani uvere kako ne
postoje namere da se Obrovac pretvori u matičnu luku muslimanskih
gusara u Jadranu.43

Počev od 1531. uskoci iz Senja postali su razlog za razmirice ne samo


između Mlečana i Turaka nego i između Mlečana i Austrijanaca.44 Sinjorija
je želela bezbedne pomorske ruke u svom »Zalivu«, te je bila revnosna
protiv svakog gusarenja, bilo ono muslimansko ili hrišćansko. Zanimljiva je
vest koju je još sredinom januara 1531. poslao iz Carigrada mletački
poklisar i podbail, da je veliki vezir pozvao upravnika arsenala i dao mu
nalog da pripremi 50 bastardnih galija za pohod, i da se pomišljalo da bi
galije bile poslate prema Apulilji, Markama ili Senju.45 U sklopu te
strategije, rad fusti u Obrovcu i Skradinu nije bio stvar inicijativa lokalnih
rukovodilaca.

Izgleda da su za kratkovremenog delovanja tokom zime ili u jesen 1531.


obrovačke fuste prodrle do Abruca, gde su uhvatile marcilijanu jednog
Peskarca, sa koje su zasužnjili i jednog mladića. Mora da su obrovačke
brzoplovke bile povezane sa južnoarbanaškim gusarima, jer je pomenuti
brodovlasnik sa robom nekog Krfljanina (koji je pri zarobljavanju ubijen)
otpremljen u Trikalu, gde je umro brodovlasnikov sin. Zarobljeni mladić
doveden je u Carigrad, kao rob nekog uglednika, no za to je saznao mletački
bail, te je tražio da se mladić i otete stvari vrate. Veliki Vezir Ibrahim-paša
je izdao naređenje da se udovolji zahtevu. Meseca marta mletački
predstavnik držao je u rezidenciji već četiri obrovačka sužnja kao i
naređenje da se obrovačke fuste toga proleća ne smeju naoružavati.46 Nove
brzoplovke su, međutim, porinute u Obrovcu pre toga, najkasnije tokom
marta 1532. Meseca juna ponovo su počeli spremati obrovačke fuste za
izlazak na pučinu. Narednog meseca pod zapovedništvom kapetana Hanana
izvedena je diverzija protiv Senja; ona se loše završila, jer je njih 500,
najviše vlaha, izginulo, a mnogi su dopali ropstva. U Obrovcu je zavladao
strah od intervencije fusta i boraca i iz mletačkog Novigrada. Dizdar
Obrovca, za svaki slučaj, zabranio je svojim hrišćanskim podložnicima da
ulaze u citadelu. Obrovačke dve fuste su odgurnute sa skvera na kopno a
žitelji su sve svoje vrednije stvari uneli u tvrđavu.47Raspoloženje Morlaka
za borbu protiv Senjana objašnjava okolnost da su se Senjani i Riječani
surovo obračunavali sa sultanovim vlasima, ubijajući ih, na što su se ovi
potom svetili mletačkim podanicima.48

Naredba Porte bosanskom sandžak-begu da se obrovačke fuste izvuku na


suho upućena je preko skadarskog sandžak-bega, a uručena je preko nekih
Barana i Ulcinjana zapovednicima u Skradinu. Murat Tardić se mnogo
opirao pred bosanskim namesnikom takvom zapovesti. Nažalost, obrovačke
fuste nisu tada bile
35 MSD LIII, 2. 36-7, 93, 123, 148; Starine, XV, 92, 163, 166, 166-7; S.
Traljić, Izvoz drva, 263. - Paški knez je govorio da ne raspolaže traženim
materijalom (MSD XIII, 148)

36MSD LIII, 193, 332 и 396; Starine, XV, 168.

37HAD, Cons. rog. XL, З1' i pod 1. X 1530; Ć. Truhelka, n.d., 38

38 MSD LIV (1898), 553, 578, 586; LV, 542.

39Cronaca d'ognoto, Bullattino, VI, 14.

40Starinе, SVI, 184, 186, 202.

41 Isto, 165.- Vid. i: A. M. Strgačić, Upadi muslimanskih gusara u predjele


zadarskih otoka. Zadarska revija, br. 4, 954 i br. 1, 1955.

42 MSD LV, 34, 80.

43 Starine, XVI, 191, 202; XXI, 138; S. Traljić, Husrevbegov boravak i rad
u Dalmaciji, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, V-VI, Sarajevo 1978, 11.

44 Naučna biblioteka u Zadru, MS n°7527/(, G. Stratico, Summan sopra le


cose de confini, 97'

45 MSD LV, 539.

46 Istо, 614-5, 691.

47 MSD LVI 294, 407, 617, 757, 850 (obrovački Morlaci - senjski sužnji).

48 MSD LVI, 232-3 od 11. V 1532.

jedine brzoplovke sa zelenom Prorokovom zastavom. Prvih dana maja


berberske fuste iz severne Afrike uhvatile su kod otočića Azuri, ispod
Primoštena, tri ili četiri lađe; iskrcali su se i na ostrvo, te su ga celog
opljačkali, pa ni crkvu nisu ostavili po strani, ponevši ne samo kaleže nego i
obredno odelo. U prvoj dekadi juna obrovačke fuste su se spremale za
izlazak, da bi sadejstvovale ostatku sultanovog brodovlja. Krajem jula u
Obrovcu su očekivali veće odeljenje vojnika iz Sarajeva, gde se nalazio
bosanski sandžak-beg, u sklopu njegovog pohoda na Hrvatsku. U to vreme
Obrovcem je gospodario neki vojvoda Cimbonjić.49 Obrovački dizdar, pak,
zvao se Nazuf; on je meseca avgusta očekivao dolazak Riječana i Senjana na
barkama.50 Obrovačka flotila koja se tada sastojala samo od dve fuste i više
kaika (borbenih čamaca) došla je do izražaja narednih meseci te i sledeće
godine, kad su uskoci počeli češće da upadaju u vlaška sela oko Zadra i
Trogira.51 No, već krajem decembra neke fuste (možda i sa strane)
naoružavane su sa zadatkom da pustoše po valovima i da stiču plen.52

Portine zabrane obrovačkim fustama da izlaze na otvoreno more bile su


dijalektične: ili su bile malo na snazi, ili ništa nije postupano s obzirom da
se na terenu uopšte nisu uzimale u obzir. U Obrovcu je bio najvažniji
konkretni odnos snaga između Obrovca i Senja i Rijeke a ne ono što se
zapovedalo iz Carigrada. Murat Tardić ni u zimu 1532-33. nije dobio
dozvolu od bosanskog paše da sa dve fuste pljaškaški krstari obalama.
Uostalom, tada su te brzoplovke bile pune vode, što znači da ih nisu
izrađivali pravi majstori kalafati. U izradi se nalazila i jedna galija. U
tvrđavu su dovučeni teški topovi, pa i top zvan Deli-Margita, dopremljen
čak iz Beograda. Prvih dana 1533. Ahmed-beg i drugi ugledni Turci posetili
su Obrovac da vide koliko vrede fuste i šta se sa njima može učiniti. Za
odbranu od zaleta riječkih i senjskih naoružanih barki utvrđivan je Karin.
Kako se predvnđala dalja brodograđevna delatnost, vojvoda Murat je izašao
sa 3000 podanika u obližnje šume da seče drvo za izradu lađa. Njemu su
pomagala dva potkapetana, posebno upućena u izbor i seču stabala. Drvo je
pripremano za brodove i u Skradinu, u čijoj ga je okolini tada takođe bilo
dosta. Prvih nedelja proleća stigla je iz Sarajeva naredba Obrovčanima da
ne idu u habzburške zemlje pljačke radi.53

Početkom 1533. u Senju i na Rijeci pripremali su se za akciju protiv Turaka


i njihovih podložnika. U planu je bilo naoružavanje i opremanje 24 lađica.
Na glasine da Senjani pomišljaju opet da pođu na Karin i Obrovac, oružje je
podeljeno i hrišćanima u tim mestima. Katunari, tj. starešine vlaških
stočarskih zajednica, javljali su se Muratu ćehaji, koji je prvih dana januara
došao u Obrovac, govoreći da ih Senjani stalno robe kad dolaze svojim
barkama; molili su da budu zaštićeni ili pušteni da zimuju na mletačkom
zemljištu.54 Januara 1533. dve senjske brodice otplovile su prema Karinu,
gde su demolirale neki mlin i zasužnjili neke ljude.
Uskoci su se u to vreme već počeli navikavati i na šibensku rivijeru. U prvoj
desetini januara barke iz Senja i Rijeke dovele su junake u jednu uvalu
šibenskog kraja, gde su oni oteli tri osobe i 130 goveda.56 Nešto kasnije
istoga meseca Senjani su isplovili na 12 barki, iskrcali su se u jednoj dragi
kod Zlosela i nabacili su se na kuće bogatijih vlaha u jednom selu blizu
kaštela Vrane; tu su ugrabili 50 ljudi i otpravili su ih u Senj. Noću 2-3.
februara prispeli su u rečinu Krke sa 13 bracera iz Senja i Rijeke; sa njih su
se rasporedili po okolini kaštela Ostrovice, te su ostvarili velik plen u
ljudima i stoci. Predviđajući takav razvitak stvari koncem zime, vojvoda
Murat je još sredinom januara sazvao katunare u Petrovo Polje (30 milja od
Šibenika) i zapovedio im je da uspostave pouzdane straže. Noću 8-9. aprila
Senjani su izveli napad na neko selo kod Kličevca, pod zapovedništvom
Matije Busanića, rodom iz Ostrovice, tri milje od granice zadarskog kotara;
odveli su osam a ubili tri osobe, prisvojivši i tri konja; noću su prošli
mletačkim područjem, pa su se izjutra pojavili pred Karinom, dakle s leđa a
ne sa mora karinski dizdar je s pravom tražio od generalnog providura u
Zadru da obezbedi povraćaj roblja.57

Obrovački gusari nisu mirovali ni tokom 1533. godine. Marta meseca su


doplovili do Solina i Klisa, te su tu robili mletačke vlahe u toku dva dana.58
U leto 1535. u obrovačkoj luci su se nalazili ne samo kaici i fuste nego i
brodovi teže kategorije, bireme, svakako berberske. One su naročito rado
izlazile na rutu od Ankone prema Lastovu i Dubrovniku. Zbog toga je
dubrovački senat (24. jula 1535) rešio da jednim kurirskim brodićem
obavesti trgovce u Ankoni i mletačke zapovednike u Ferari i Veneciji da su
dvoveslarice iz Obrovca izašle da plene dubrovačke poslovne ljude.59
Prema Dubrovčanima nisu bili bolji ni Senjani. Godine 1530. Dubrovčani su
još lovili ribu oko Zadra, te su zbog te lovine sklapali i trgovačka društva.60
No, već nešto kasnije, usled sve češćih uskočkih kruženja i u zadarskim
vodama, morali su da napuste to bogate lovište. Sa izvozom drva iz Senja,
po čemu je taj grad bio poznat na celom Jadranu pa i šire, Dubrovčani su
već krajem 1527. počeli da obavljaju nabavke u susednoj Rijeci,61
izbegavajući da odlaze u osinjak. U nastalom ratu 1537, mada su Turci bili
neprijatelji, takav status imala je i dubrovačka roba. Maja 1539. dubrovački
Senat je morao preduzeti mere da jedna cavtatska saecija ne bude
oplenjena.62 U proleće 1540. jedna dubrovačka lađa (Ivana Vlahovića) bila
je presretnuta, a za jednu koja je doživela ranije istu sudbinu posredovao je
sam papa u Gracu. Razume se da je još manje bilo obzira prema Turcima na
moru; na jednom brodu uzapćena je njihova imovina za oko 10.000
škuda.63

Tih godina oko Zadra i severnije bilo je i gusara za koje se nija moglo
posigurno ustanoviti odakle su bili. Tako je (septembra 1538) u tim vodama
uhvaćen neki dubrovački brigentin od nepoznatih pirata, pa je jedna
dubrovačka birema slata da morske vukove goni i iznad Zadra, sa zadatkom
i da pohvata razbojnike.64 Reč je u prvom redu o uskocima, jer bi se prema
turskim gusarima dubrovački senatori obazrivije ponašali. Stupanje uskoka
u mletačku službu za vreme ratnih godina povlačilo je za sobom njihovo
izvesno odricanje od piraterije

49 Isto, 107, 111, 233, 390, 675, 622-3.

50 Isto, 867; Starine, XXI, 182 (26. VIII 1532).

51 MSD LV, 337-8; LVI, 124; 401-2. - O utvrđivanju bosanskog graničnog


pojasa prema Senju i mletačkoj Dalmaciji za nešto kasnije vreme vid.: L.
Jelip, Lički sandžak i postanak mletačke krajine, Narodni koledar Matice
dalmatnske za prostu 1898. godinu, Zadar 1897.

52 MSD LVI, 380.

53 Starine, XXV (1892), 104, 105, 107, 116.

54 MSD LVI, 442, 507-8; LVII,521; LVIII, 73; G. Stanojević, Senjski uskoci,
20-1.

56 MSD LVII, 520

567MSD LVIII, 73; Starine, XXV, 106, 117.

58 MSD LVIII, 95, 96

59HAD, Cons. rog. XLII, 200 оd 20. VII 1535.

60HAD, Deb. Not. LXXIX, 98'.

61 HAD, Deb. рго. Com. II , 57 оd 5. I 1528.


62 HAD, Cons. min. XXXVIII, 242 оd 19. V 1539.

63 G. Stanojević, Senjski uskoci, 235, 115, 96.

64 B. Hrabak, Senjski uskoci i Dubrovkik, 74.

jer je rat doveo do veće koncentracije ratnih brodova koji su u znatnoj meri
onemogućavali napade na hrišćanske trgovačke lađe.65

U ratu hrišćanskih sila i Osmanlijske imperije 1537-39. Mlečani i uskoci su


bili saveznici pa su čak uskoci primani u mletačku službu, ali samo u
Dalmaciji, i to ne odmah. Ti su se uskoci po starom maniru zaletali na
tursku teritoriju i donosili plen.66 Jednim proglasom u Zadru, i uskoci koji
ne bi bili u mletačkoj službi dobili su pravo slobodne pljačke na
neprijateljskom području.67 Septembra 1537. desio se neki metež pod
Obrovcem, o kome je mletački Senat uporedio obaveštenja sa glasovima
koje je očekivao iz Senja, sa povratka Senjana svakako od posete
Obrovcu.68 Iz velike mletačke armade od 28 galija koja je operisala u
Jadranu sa središtem u Brindiziju a pod zapovedništvom Đovanija Viturija,
dve galije su se odvojile i krenule ka Obrovcu i Karinu. Posadi pomenute
dve galije suprotstavilo se 30 Turaka konjanika i nešto vlaha pešaka.
Mletački vojnici sa pomenutih galija nisu pokazivali volju da se bore, te su
zarobljeni zajedno sa tri gubernatora; spasio se jedino Veronjanin Gabriele
Da Riva, koji je obavljao dužnost zadarskog kapetana.69 U opisanoj
mletačkoj navali na Obrovac sudelovali su i uskoci, koji su pod Obrovac
prevezeni na dve galije.70

Čim su Mlečani uspeli da postignu primirje s Turcima, počeli su da


suzbijaju uskočke poduhvate u tursku pozadinu, strahujući da Osmanlije ne
prekinu važenje primirja. Početkom maja 1539, naime, Senat je poslao
cirkularno naređenje upravljačima Šibenika i gradova srednje Dalmacije da
preduzmu mere protiv senjskih junaka, s tim da se doterani eventualni plen
vraća Turcima. Proterivanje svih uskoka iz mletačke Dalmacije usledilo je
ipak tek 1541. godine, jer Republika više nije imala koristi od njih, ali je
imala dosta nezgoda.71 Jedna od nedaća sa uskocima bila je njihova pohara
Rogoznice sredinom novembra 1539. kad su oteli čeljad, stoku i različitu
robu; na žalbu sela, pozvani su knezovi Šibenika, Trogira, Splita, Brača i
Hvara da suzbiju Senjane ali i duždeve podanike koji bi nanosili štete.72
Uskoro su Mlečani počeli uskoke smatrati austrijskim oruđem za napad i
odbranu i za utvrđivanje respekta susedima.73

65 М. Nani Mocenigo, Storia della Mariba veneziana da Lepanto alla


caduta della repub-lica, Roma 1935,90.

66 G. Stanojević, Dalmacija i Crnogorsko primorje, 109.

67 CRV II, 116, opis tursko-mletačkog rata Fr. Longa.

68 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LVIII, 89 оd 8. VI 1537,


generalnom kapetanu Jadrana.

69 A. de Benvenuti, Fortezze... I due Obbrovazzi, 92-3.

70 A. Morosini, n.d., t. V, 460

71 G. Stanojević, Dalmacija i Crnogorsko primorje, 109; Isti, Senjski


uskoci 46 i 51

72 HAZd, Arhiv Omiša, kut. VI, n0 42, žalba Jakova Nik. Radigostića iz
Rogoznice u ime sela

73 R. Cessi, La Republica di Venezia e il problema adriatico, Napoli 1953,


184-5.

III. Uskočka robljenja severne Dalmacije 1540-1570. godine

Potpisani mirovni ugovor (2. oktobra 1540) nije uspostavio stanje


mirovanja na mletačko-turskim međama. Elemenat nemira bili su Senjani,
koji su nastavili da obnavljaju svoje u ratu uvežbane poduhvate i da
posećuju puteve kojima su upadali u osmanlijsku teritoriju i nanosili štete
turskim gospodarima i njihovim vlasima. Senjski uskoci su dejstvovali na
tuđoj zemlji, turskoj i mletačkoj, a samo iznimno na svojoj. Svojim
delovanjem uneli su nemir i nesigurnost na tursko-mletačkoj granici,
podstičući ljude i jednog i drugog područja na odvažan istup i otimačinu.
Od sredine XVI veka ubistva, robljenje, pljačka i paljevine postali su
svakodnevna stvarnost i na pomenutim međama. Čak i kad su prestale
glavne uskočke akcije u sultanovom vilajetu, obično izvo-đene sa mletačkog
kopnenog pojasa, metež koji su oni prouzročili nije prestajao niti je
jenjavao. Herojski plen po cenu zločina pa kasnije i iz osvete i mržnje
postala je redovna i moralno afirmativna pojava, a neposlušnost prema
organima vlasti čak nešto kao vrlina i lično samopotvrđivanje. Takve su se
prilike održavale sve do kandijskog rata.1 Ne samo Osmanlije nego i uskoci
su primenjivali taktiku iznurivanja, ekonomskog i psihološkog,
protivničkog prostora. Stalni napadi za Senjane ipak nisu predstavljali
obezbeđenje prethodnih uvjeta za kasniji operativni zahvat, kao kod
Turaka, nego obezbeđenje sred-stava za vlastitu egzistenciju i opšte
slabljenje neprijatelja, kako ne bi bio u stanju da sam izvodi napade.2 U to
vreme princip odbrane vlasti tih obala podrazumevao je napade na tuđu
obalu, primenom zagrađivanja kako bi se našao pogodan trenutak za
rešavajuću bitku i time realizovanje gospodstva na moru. Znači, desant, koji
su uskoci bez zastoja izvodili, bio je potpuno u duhu dominantne vojne
doktrine.3 Uskoci su do krajnosti naglasili prednosti iznenadnog udara.

Već početkom 1540. uskoci su ostvarili vezu sa papskim namesnikom u


Ankoni, koji je bio zadužen da im osigura hitnu i laku pomoć.4 S obzirom
da su se Senjani i dalje nabacivali na otomanske krajeve, bosanski sandžak-
beg je prvih nedelja leta uputio, u grad na lagunama svog glasnika sa
protestnim dokumentom, tražeći od Republike da onemogući uskoke i svoje
podanike da ulaze pljačke radi na osmanlijsko područje. Sinjorija je iskreno
htela mir, jer je u privrednom pogledu zavisila od velike imperije
polumeseca, ali u Dalmaciji nije raspolagala nužnim vojnim efektivima da
svoje državljane disciplinuje a strane onemogući da ne izazivaju pogranične
incidente.5 Čaušu bosanskog namesnika dat je (19. avgusta) odgovor na
»pismo mnogo obimno i sa pojedinostima« koje je ukazivalo na štete i na
potrebu da uskoci vrate ugrabljeno; Senat je izjavio da uskoci sa Hrvatskog
primorja, koji nisu u njenoj nadležnosti, ne smeju
1 G. Stanojević, Dalmacija u doba kandijskog rata, Vesnik Vojnog muzeja,
V, Beograd 1958, 93-4.

2 B. Hrabak, Uskočki zaleti u Neretvu 1537-1617. godine, Pomorski


zbornik, XVII, Rijeka 1979, 324.

3 Ž. Filipović, Neka pitanja odbrane obale, Mornarički glasnik; br. 3-


4/1953, 122, 124.

4 M. Perojević, Klis u turskoj vlasti, Sarajevo 1936, 12 i 14.

5 G. Stanojević, Dalmacija i Crnogorsko primorje u vrijeme mletačko-


turskog rata 1537-1539, Istorijski glasnik, br. 3-4/1960, 107. - I Rijeka, da
bi osigurala obimnu trgovinu sa Levantom, posle 1540. prestala je da
favorizuje uskoke, mada se na njih nije žalila na carskom dvoru kao
Mletačka Republikа (G. Kobler, Memorie рег la storia liburnica citta di
Fiume, Fiume 1896, 74-5).

preko duždeve teritorije upadati u sultanov zabran; prekršioci toga pravila,


ako budu ulovljeni, biće u ime dobrog komšiluka primerno kažnjeni. 6

Bez obzira na gubitke koje joj je zaključeni mir doneo (Vrana, Nadin,
Risan, pritisnuta zadarska polja) Republika se trudila da dobro susedstvuje
s Velikim Turčinom. U samoj severnoj Dalmaciji stanje je bilo veoma teško
pre svega zato što je ponestalo ljudi. Demografska kriza je tu ušla u jednu
fazu još akutniju nego posle rata 1499-1503. Stanovništvo, koje je još od oko
1470. sistematski počelo da napušta svoju sve izloženiju pokrajinu, za
vreme poslednjeg rata prosto je bežalo u Ankonske Marke, u Abruci i u
Apuliju. Potom je gospodarica Jadrana stavljena pred gotovo nerešiv
zadatak kako da obezbedi repopulaciju zadržanih teritorija i radne ruke da
se omogući održavanje i tankog preostalog pojasa kopna. Morlaci i Istrani
stekli su poboljšice u svom kolonatskom položaju, a brodovi su poslati od
Marke do Sicilije da sakupe i privole seljake da se vrate na ognjišta. Zaseoci
i polja su, međutim, i dalje ostajali pusti, što je umanjivalo i mogućnost
odbrane u slučaju novog rata. Posle ratnih lovorika Osmanlije su uspele da
prevedu na islam nove skupine Hrvata i više silnih vlaha. U Nadin su
dovedene trupe starih muslimana a Vrana je pretvorena u raskošnu
rezidenciju jednog pograničnog age. Upravo tri srednje decenije stoleća
(1540-1570) predstavljaju doba punog otomanskog pritiska na severnu
Dalmaciju.7 Bez obzira za sve pomenute okolnosti, Sinjorija se posle mira
1540. trudila da lepo živi sa Turcima, kako bi u pograničju i na moru
obezbedila uslove za unosnu trgovinu.8 Jedan član mirovnog ugovora je
izričito nalagao da mletačke lađe neće podržavati turske neprijatelje ni u
pogledu hrane i streljiva i da neće dozvoliti vršljanje gusara nego da će ove
goniti i loviti. Zbog toga Republika nije mogla biti ravnodušna prema radu
Senjana na pravcima koji su morskim putevima vodili u Tursku. Čak i
uskočka šteta trgovcima na Jadranu mogla je biti izgovor za novu
osmanlijsku vojnu.9

Vojvoda Cetine i bosanski zapovednik ponovo su se, početkom 1541.


godine, jadali na gubitke koje su im priređivali uskoci i u vezi s tim
okrivljavali su podložnike Krilatog lava iz zadarskog kraja da su imali udela
u otimačkim poduhvatima Senjana. U to vreme upravo okolina Zadra (uz
Neretvu) je predstavljala glavnu scenu na kojoj su iskrsavali Senjani i preko
koje su odnosili šićar. Iako su pod Obrovcem trunuli nekoliki turski brodići
a morem su brazdale mletačke galije, uskoci su, hrabri i lukavi, koristeći se i
nevremenom, mrakom i poznavanjem terena, nastavljali svoje akcije.10

Prvih sedmica 1541. hercegovački sandžak-beg uputio je u Veneciju emina


Elijasa i obavestio je duždevu palatu o uskočkim zločinstvima u sultanovoj
zemlji. Izvršni organi Republike su mu (9. februara) uzvratili da su, pored
redovnih, na poprišta uskočkih poduhvata poslali i nove naoružane plovne
jedinice, i to male, kako bi mogle da se suprotstave uskočkim lađicama;
područnim organima na kopnu i na otocima zapoveđeno je da uhapse sve
one koji bi pomogli napadačima i da konfiskuju njihova dobra odnosno da
oslobađaju padišahove haračare koje bi mletačke oružane snage otele od
carevih robaca; istovremeno je naređeno kapetanu »Zaliva« da otpusti
otomanske državljane koji bi se našli kao zasužnjeni veslači i galioti, i da o
tome izvesti šibenskog kneza, kako bi ovaj o tim ljudima obavestio
hercegovačkog namesnika. Zadarskim, pak, rektorima naloženo je da gone
uskoke i da ne dozvole da iko od mletačkih pripadnika pomaže uljezima;
uskoci su stavljeni van zakona i njih je svako nekažnjeno mogao ubiti ako bi
se pojavili u mletačkim naseljima.11
Za prosleđivanje diverzanata na mletačkoj teritoriji severne Dalmacije
osnovane su seoske lige. U Novigradu i prema Nadinu i Vrani, kao i dotad,
dejstvovali su i protiv uskoka i protiv turskih martolosa slobodni seljaci -
graničari, stradioti. Konjica je brojala 140 boraca koji nisu morali biti
domoroci nego obično Hrvati sa Habzburškog dominija, koji su slabo
uspostavljali neophodnu saradnju sa seljacima, braniocima svoga truda i
proizvoda. Kao jedinica, konjica je bila preglomazna, jer grupe upadača
nisu prelazile broj od 25 do 50 došljaka.12 Mletačka konjica u novim
uslovima, tj. posle mira od 1540. manje je uspešno mogla da posreduje nego
nekad na prostranijem kontinuiranom prostoru, kad su Mlečani držali
Nadin i Vranu; tadašnji granični prsten zemlje od Novigrada do Zemunika i
Tinja nije bio dovoljno širok da konji razviju svoj kas odnosno bio je
zaobilazan, tako da su konjanici kasnili na dojavljeni lokalitet prekršaja.
Seljaci su napuštali i dalje lepu ziratnu zemlju, pa već 1540. nije bilo
naseljenih mesta od Zadra do Zemunika; na potezu od kule Venijera,
zadržalo se samo devet sela u kojima se moglo sakupiti 800 ljudi sposobnih
za oružje. Senjani su svojim brodicama, prolazeći mimo »Murlakije«
(velebitskog gorja) plovili ka Obrovcu, gde su nanosili grdne štete Turcima.
Prema ušću Zrmanje uskoci su gonjeni kako kopnom, od zadarskog
kapetana, tako i mletačkim brodovima u morskim kanalima i uzinama.
Takav poredak stvari odgovarao je Turcima. Tadašnji zadarski kapetan u
svojim izveštajima bio je pun pogrda na račun uskoka; oni su za njega bili
lopovi kao i osmanlijski martolosi, vlasi i jedni i drugi, koji su na
mletačkom području pravili samo štete.13

Početkom proleća 1541. godike 16 uskočkih brodica mililo je ispod Velebita.


Na glasove o tome, u Podgorski kanal poslat je kapetan duždevih fusta iz
Zadra i on je u morskom tesnacu naišao na jednu uskočku braceru bez
posade. U drugoj polovini maja na Rabu je zadržan uskok koji je sobom
vodio četiri muslimana koje je zasužnjio.14 Juna 1541. u priobalne zone
severne Dalmacnje stigla je flotila od deset naoružanih mletačkih barki sa
jednim brigentinom, s obzirom da su se u blizini Šibenika oglasili
Senjani.15 To brodovlje pod komandom Lunarda Tađijera upućeno je u
Šibenik, prema odluci Senata (od 4. juna), a na
6 Archivio di stato, Venezia (u daljem tekstu: ASV), Senato I Mar, Red.
XXV, pismo bosanskog sandžak-bega od 19. VIII 1540.

7 G. Praga, Storia di Dalmazia, Padova 1954, 167.

8 S. Romanin, Storia documentata di Venezia, vol. VI, Venezia, 62; C. De


Franceschi, L'Istria - note storiche, Parenzo 1879, 289.

9 S. Gigante, Venezia e gli Uscocciu Fiume 1931, 14.

10 C. Traljić, Zadar i turska pozadina od XV do pod kraj XIX stoljeća,


Radovi Instituta JAZU u Zadru, XII-XIII, Zadar 1965; G. Stanojević, Jedan
dokumenat o senjskim uskocima, Vesnik Vojnog muzeja, VI-VII, Beograd
1962, 99. - U to vreme trajalo je veliko natezanje mletačkih vlasti sa
Turcima zbog uskočkih upada CRV II, 1877, 175, relacija Antonija da Mula)

11 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXI, оd 9. II 1540 m. v.,


zadarski rektori i kapetan Jadrana hercegovačkom sandžak-begu.

12 CRV II, 172 i 174, relacija iz Zadra Antonija da Mula; V Brunelli, Le


opere fortificatorie e la campagna degti artiglieri del commune di Zara,
Rivista dalmatica, anno IV, fasc. 1, Zara 1907, 77.

13 CRV II, 172, 175, relacija Antonija da Mula za 1540-42. - O kaštelima


Zemuniku i Vinier vid.: A. Benvenuti, Il castello de Zemunico e la torre di
Veniereo, La rivista dalmatica, anno XIX, fasc. I, Zara 1938.

14 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 99.

15 3. Vinaver, Senjski uskoci i Venecija do kiparskog rata, Istorijski


glasnik, br. 3-4/1953, 51.

osnovu cirkularnog uputstva providurima. 16 Dva meseca docnije


knezovima Zadra, Nina i Šibenika kao i onima u gradovima južnije i na
ostrvima saopšteno je da Sinjorija hoće da sa sultanom održava mir ali da
tome smetaju uskoci koji ne prestaju da uznemiravaju i nanose gubitke
turskim podanicima; zarad toga im je zapoveđeno da u svojim okruzima
nadležnosti obznane proglas da će Republičini državljani biti kažnjeni
smrću ako bi se odlučili da učine bilo kakvu uslugu uskocima.17

Uskočki zaleti u severnu Dalmaciju i napadi na moru velikog stila počeli su


1542. godine. Noću trećeg januara oplenili su jednu tursku marcilijanu u
luci Raba koja je sa 50 bala tkanina i sa drugom robom plovida od Ankone
u Valonu;18 šteta je iznosila oko 10-12.000 škuda a stradalnici su bili
valonski Jevreji koji su na otoku želeli da se zaštite od bure na valovima;
poduhvat je izvelo pet uskočkih barki, na dojavu uhoda sa ostrva.19 Istoga
meseca zadarski upravljači oslobodili su četiri Turčina koje su uskoci
zarobili pa su ih sproveli dizdaru u Nadinu. Kapetan mletačkih brzoplovki
takođe je pod Velebitom sa dve uskočke brodice oslobodio jednog
muslimana. Jedan uskočki brigentin je u isto doba opljačkao jednu fregatu
u luci Premude.20 Narednog meseca svi mletački varoški knezovi od Zadra
na dole dobili su duždev proglas protiv uskoka; svim mletačkim podanicima
najstrožije se zabranjivalo, pod pretnjom izgona iz zemlje i konfiskacije
imovine, da ne smeju prihvatati uskoke, koje je svako mogao ubiti bez
straha od kazne.21 Senjani su rado robili vlahe i muslimane preko bivšeg
područja vojvode Kožula, jer je ta oblast bila gotovo pusta. Zbog odlaska
ljudi postavilo se pitanje ubiranja crkvene desetine; ova je pripadala
samostanu na mletačkom području a kao opat u odbrani prava istupao je
brat vojvode Murat-bega Tardića; Murat i sandžak-beg Husrev nastojali su
da se spr reši, kako bi se održala naseljenost kraja a time zasmetalo
uskočkim dosađivanjima.22

U drugoj polovini juna 1542. neki uskočki brod zaplenio je jednu


dubrovačku lađu; junaci sa Hrvatskog primorja posmicali su celokupnu
posadu i putnike lađe.23 Jedan drugi dubrovački brigentin, sa robom
Dragoja Mart. Crijevića i ortaka, uzapćen je jula iste godine u vodama
Zadra, pa su vlasti u Dubrovniku dodelili zajam od 50 dukata da bi se
iskupila roba.24 Mletački obaveštajac, zadužen da izveštava o stanju u
Trstu i Senju, referisao je da je na Rijeku stigla neka naoružana uskočka
bracera čija je posada nameravala da se uputi ka Zadru i Puntaduri da bi
presrela neke lađe za koje se čulo da jedre iz grada pod Srđem u Veneciju,
natovarene vrednim trgovačkim espapom.25

Pored trgovačke robe koja se lako unovčavala, Senjani nisu prezirali ni


vlašku stoku koja je pre svega služila za njihovu bogatu ishranu. Zadarski
knez Antonio da Mula obavestio je duždevu palatu da uskoci sa Rijeke i iz
Senja otimaju blago sa susednog mletačkog otočja.26 Tokom 1541. i 1542.
uskoci su harali i sa južne strane zadarske okoline. Iskrcali su se na obalu
vrlo plodnog predela između Zadra i Šibenika, koji je zbog njihovih
neprestanih uznemiravanja sve više ostajao neobrađen; tu su posebno
vodili računa da pokupe desetak u naturi sandžak-bega kao i samostana
koji je imao pravo na desetinu, dimninu.27

Obrovački kraj bio je nakon zaključenja mira 1540. trn u oku Senjana. Oni
su tu izveli diverziju 1541, ali su dosađivanjima nastavili i sledećih godina.
Njihove provale izazvale su konflikte i između Mlečana i Turaka, pa su
predstavnici Republike bili primorani da darovima iskupljuju svoju
nebudnost pred besom bosanskog paše, samo da ne bi slao arz divanskom
savetu. U moreuzini prema Zrmanjinom ušću trebalo je stalno imati bar
jednu fustu spremnu na dejstva, kako bi se onemogućili veći zapleti,
otimačine i iznuđivanja od strane vitezova sa primorja grackog
nadvojvode.28 U leto 1542. godine 300 Senjana, Riječana i Bakrana na 15
bracera ušlo je u rečinu Zrmanje i iskrcalo se pod Obrovcem; kad su
primećeni, uputili su se prema kaštelu Slivnici (na mletačkom terenu);
poveli su nešto ljudi, koji su potom preuzeti od Mlečana, ali su zato oterali
dosta stoke.29 Obrovčani su u vezi s tim protestovali zadarskim rektorima i
skrenuli pažnju da je Republika primila obavezu da ih čuva sa morske
strane; ako to nije u mogućnosti, oni će sagraditi dve galije da bi se osigurali
od tvrde senjske ruke.30 Šibenski knez Đakomo Boldu isto je tako zahtevao
od Sinjorije da bez milosti kazni upadače, jer će inače Turci povesti pohod
na Senj i Rijeku i izazvaće se ratno stanje. Kad je on putovao u grad na
lagunama, sačekalo ga je 60 senjskih podvižnika da mu se osvete što je
devet njihovih drugova dao obesiti.31 Na Senjane se tužio i Murat-ćehaja,
poslat od hercegovačkog na-mesnika u vezi s razgraničenjem, prema
ugovoru sa Portom; njemu je darovano 350 dukata, ali razlozi za tužbu ipak
nisu bili uklonjeni.32 Te godine uskoci su cernirali i sam Obrovac.33 Knez i
kapetan Zadra obavestili su (14. oktobra 1542) dužda da su uskoci na 15
lađica iz Senja i Rijeke uhvatili neke dečake, ali da su žitelji kaštela Slivnice
izašli iz zidina te da su pri gonjenju povratili momčiće.34 Tom prilikom je
opet 300 boraca prispelo na 15 bracera, kao i toga leta, da pljačkaju u kraju
pod Obrovcem. Deo marve koje su pognali, mletački

16 ASV, Senato I secreta, Mar, R. XXVI, odluka Senata od 4. VI 1541.


17 Isto, okružnica od 5. VIII 1541.

18 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXI, 145'-6 оd 30. I 1541 m. v;

19 CRV II, 160, 162, 163, 165, 169; B. Hrabak, Jevreji u Albaniji od kraja
XIII do kraja XVII veka i njihove veze sa Dubrovnikom Zbornik Jevrejskog
istorijskog muzeja, I, Beograd 197 1, 70. - Zanimljivo je da su i valonski
Jevreji pisali ćirilicom obraćajući se mletačkim vlastima (CRV II, 160).

20 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 99.

21 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXI, 9. II 1541 m.v.; G.


Stanojević, Senjskiuskoci, Beograd 1973, 75.

Prvih dana januara 1542. austrijski vojnici opljačkali su mletačke posede


i u Friulu (A. Puschi, Attinenze tra casa d'Austria e la Repubblica di
Venezia, Trieste 1879, 7-8.).

Jedan dokumenat, 97-8.

22 CRV H, relacija Đakoma Boldua, bivšeg kneza i kapetana Šibenika,


pročitana 7. V 1542.

23 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 99.

24 HAD, Cons. rog. XLVI, 16-6' оd 4. VIII 1542; G. Stanojević, Jedan


dokumenat, 99. - Toga proleća jedan uskočki brodić pošao je prema Zadru
da zapleni teret koji je prevožen iz grada sv. Vlaha (CRV II, 164).

25 CRV II, 164, relacija Antonija Matii, određenog za Trst i Senj od 8. VI


1542.

26 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 100; M. Perojević, n.d., 15.

27 CRV II, 157, relacija Dj. Boldua, bivšeg šibenskog kapetana n kneza,
predstavljena 7. V 1542.

28 A. de Benvenuti, Fortezze venete in Dalmazia: I due Obbrovazzi,


Atteneo veneto, anno 129, vol. 123, n°2, Venezia 1938, 93.

29 ASV, Senato I, Mar R. XXVI, Sinjorija providura Krka 4. XI 1542; CRV


II, 175, relacija Antonija da Mula; V. Vinaver, n.n., 48.

30 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 100

31 M. Perojević, n.d., 16.


32 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXII, 83' оd 6. X 1542.

33 S. Traljić, Izvoz drva preko Obrovca krajem XVI stoljeća, Radovi


Centra JAZU u Zadru, Zadar 1974, 369; Š. Peričić, Obrovac kao trgovište,
Radovi Centra Jazu u Zadru, XXV(1979), 215.

34 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 100

35 ASV, Senato I, Mar, R. XXVI, providuru Krka 4. X! 1542.

podanici su uspeli da povrate, ali je jedan deo ipak prebačen u Senj;


Republika je nastojala da posredovanjem kod starešina u gradu pod
Nehajem preuzme otetu stoku, pa je dala uputstva providuru Krka kako da
se raspita o četi i četovođi koji su izveli poslednju akciju.35

Iz obrovačkog kraja uskoci su te godine upadali i dublje u područje kojim je


nekad upravljao ugarsko-hrvatski knez Kožul, i to ne zbog kakvog
strategijskog ugrožavanja Turaka nego plena radi. Stoga su mletački posedi
od kvarnerskog otočića Ilovika do Trogira stavljeni u punu borbenu
gotovost, a iz arsenala su izvučene barkice, najpogodnije za gonjenje
morskih vukova u plićinama. Šibenski knez Đakomo Boldu sve do svog
dolaska u prestoni grad (početkom maja) strahovao je da bi Osmanlije
mogle prići izgradnji velike flote za dejstva u Jadranu, čime bi bile ugrožene
ne samo Apulija, Marke i Istra nego i sama gorda Venecija.36

Prepiska mletačkih rukovodilaca iz Dalmacije sa Venecijom i Senata sa


njegovim predstavnikom u Carigradu od avgusta 1542. puna je pominjanja
uskoka. Dvanaestoga avgusta Sinjorija je pisala bailu na Porti u vezi s
dolaskom njenog čauša u Veneciju, da će jedna galija biti poslata u
Dubrovnik da ga prihvati, imajući u vidu da more nije bilo bezbedno od
pustolova iz Senja; stalan predstavnik u Carigradu je izvešten da su uskoci
uhvatili turskog emina koji je putovao iz Neretve i da su zaplenili i jednu
lađu koja je plovila iz Kjođe sa mnogo robe mletačkih plemića; tom
prilikom uskoci su usmrtili i druge ljude sa tog broda.37 Istoga dana
kapetan Jadrana odgovorio je na vladinu poruku u vezi sa slanjem kapetana
fusti u Dalmaciju, da onemogući uskoke da robe u Dalmaciji. Generalni
providur te pokrajine obavestio je (4. oktobra) Senat da je saznao da se u
Senju sprema veliki broj boraca kako bi se opustošio Nadin; o tome je
providur javio i dizdaru Nadina.38 Dva dana kasnije Senat je odgovorio
hercegovačkom sandžak-begu, proučivši pismo koje je doneo kao glasnik
Murat vojvoda; Mlečani su obećali da će ukrotiti prestupnike i sprečiti ih da
napadaju turske oblasti, jer da žele da sa Turcima žive u dobrosusedskim
odnosima; Senjane, međutim, zaštićuje »najveći neprijatelj« i Mlečana,
rimski kralj, tj. nemački car; hercegovački namesnik je tom prilikom
obavešten da su uskoci oteli i jedan mletački brod koji je sa skupocenim
teretom jedrio od Dubrovnika, mada kapetan Jadrana i kapetan fusti
neprestano križaju vodenim prostorom; kako uskoci izvode akcije malim
plovnim objektima koji mogu ući u svaku rečicu, Republika uvodi u svoju
ratnu flotu tip lađica koji će moći da presretnu lupeže i u plićacima.39 U
relaciji kneza i kapetana Zadra (od 4. novembra) konstatovano je da su dve
uskočke barke zaplenile kod Ilovika neku lađu i da su naneli druge štete.40
Sedamnaestoga oktobra Sinjorija je pisala bailu na Bosforu o inicijativi
hercegovačkog namesnika preko vojvode Murata Tardića da se na uskoke
pošalju mletačke galije.41 O tome je svakako morao nešto saznati i kapetan
Senja, jer je u poslednjoj dekadi oktobra i on pisao Veneciji.42 Posle toga se
Republika tužila nemačkom vladaru na Senjane; navela je da sultanov prag
protestuje i preti zbog neprestanih šteta; pomenut je slučaj sa iskrcavanjem
300 Senjana, Riječana i Bakrana na ušću Zrmanje pa i navodna izjava
senjskog zapovednika da se ne kani pokoriti carskim nalozima; nije
izostavljen ni slučaj uskočkog otimanja neke mletačke marcilijane u rapskoj
luci i odvođenje lađe u Senj. Od kajzerove kurije je traženo da ne štiti
zločince i da naredi svojim komandantima u Senju, na Rijeci i u Bakru da
ne ukazuju pomoć odmetnicima, da im ne daju hranu i ljudstvo i da ih ne
primaju u svojim lukama i tvrđavama.43 Sredinom stoleća trebalo je
posebnog napora da se odbrani Rab od Morlaka i uskoka koji su se
razbežali sa susednog kopna po kvarnerskim otocima.44

Na marcilijanu patrona Alviza Megra zvanog Skatola, koju su uskoci


presreli kod Ilovika, nalazili su se grčki trgovci iz Lepanta sa vinom, svilom,
materijom za bojenje tekstila »granom«, kordovanom i drugim
proizvodima na putovanju iz Lepanta u jadransku metropolu. Oštećeni
trgovci izašli su u Veneciji pred dvojicu Dolfina, islednika, i izjavili da su ih
napali tridesetorica pirata na dve bracere i da su sobom odvukli i četvoricu
trgovaca; brodovlasnik je odmah na jednoj barki odveslao da potraži
soprakomita Jeronima Badoera, koji se sa svojom galijom nalazio u vodama
Ilovika, kako bi se preduzeli koraci da se plen rekuperira; uskoci su se
dokopali svoga žala i umakli u pla-ninu, ali nisu uspeli da izvuku i otet
espap i svezane trgovce; ovi su oslobođeni i poslati u Zadar.45 Na praznik
sv. Andrije koji je zatim usledio, uskoci su oteli robu Luki i Nadalu iz
Skadra, vernim Republici, pa je Sinjorija naložila svom providuru Krka da u
Senju zahteva povraćaj njihovih dobara; sve do kraja avgusta 1543, i pored
dva demarša, nije mogla biti nabavljena nijedna stvar. Uskočki četovođa
koji je obavio zaplenu zvao se Miloš Parišević, sa stanom u Senju; imao je
neke posede i dobra na mletačkom otoku Krku; u slučaju da se plen ne
preda vlasnicima, providur je bio opunomoćen da nametne sekvestar na
pomenuto Pariševićevo vlasništvo.46

Na sličan način proticala je i prva polovina sledeće godine. Kapetan fusta je


(24. marta) ustanovio da uskoci svakog dana nanose znatne štete
mletačkim državnim pripadnicima i da stalno jačaju brojem. Knez-kapetan
Šibenika obavestio je istoga dana da su se uskoci u 3 sata noću iskrcali u
okolini njegovog grada i da su odveli 82 osobe. Krajem aprila i zapovednik
brzoplovki upao je u duži okršaj sa pustolovima pod velebitskim masivom,
pa je na obe strane bilo prilično ranjenih. U obaveštenju kneza i providura
Hvara (3. maja) navedeno je da su se uskoci povukli u pravcu Zadra i
Šibenika i da su zaplenili sve lađe koje su plovile ka Zadru na koje su naišli.
Generalni providur Dalmacije izvestio je (30. maja iz Zadra) da su Senjani
oteli četiri muslimana, od kojih su dvojicu oslobodili zapovednik Lazar
Grimani i njegovi potčinjeni. Kapetan fusta i neki mletački brigentin
uhvatili su (29. juna) dve uskočke brodice u Podgorskom kanalu; tu je
pomenuti Venijer zadržao šest lađica uskocima, koje su ovi zaplenili i
sprovodili na Krk.47

Juna 1543. Republika je poslala više pisama na razne strane jadajući se na


podvige Senjana. O tome su govorile i instrukcije pripremljene poklisarima

36 CRV II, 157-8, relacija Dj. Boldua od 7. V 1542.

37 ASV, Senato I, secreta, Deliberazioni, R. LXII.


38 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 100

39 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXII.

40 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 100.

41 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXII.

42 Biblioteca Marciana (Venezia), Itai. cl. VII, cod. XI ( = 8378), Regioni


con le quali si di- monstra la temerita et ingiustitia dell'anni venetiane
contra Uscocchi et archiducali, fol. 461'-2.

43 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXII, f. 95'-6, pismo poklisaru


kod nemačkog cara od 4. XI 1542.

44 CRV III, 131, 131, 256; uopšteno: L. Suljić, Rab und umliegende
Ettlande, Zadar 1974, 52; B. Hrabak, Kontakti Rabljana s Dubrovčanima i
Kotoranima od XIII do XVI stoleća, Rapski zbornš, Zagreb 1987,223.

45 ASV, Senato I, Mar, R. XXVI, Sinjorija zadarskim rektorima od 27. II


1542.

46 ASV, Senato I, Mar, R. XXVT, Sinjorija providura Krka 17. V, 16. VII i
27. VIII 1543.

47 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 101.

koji su krenuli na nemački dvor. Poslaniku koji je već boravio na toj kuriji
poručeno je da nije reč samo o Senjanima nego i o favoritima u drugim
naseljima Hrvatskog primorja; pomenut je knez Petar Kušić koji je poseo
neke kaštele kneza Stjepana Frankopana, odmetnika od kraljevske vlasti;
Senat je zahtevao da se Kušić kazni, jer potpomaže pograničnu hajdučiju.48
Bailu na Bosforu pomenut je poslednji slučaj uskočke otimačine na moru,
kad su oni oteli jednu marcilijanu koja je iz Neretve prevozila robu
mletačkih plemića i nekih Turaka u Veneciju; Republika je ponovo morala
da naoruža male plovne objekte da bi se mogli nositi sa uskocima, jer su već
fuste bile preglomazne; informacija je upućena da bi mletački predstavnik
na sultanovom pragu znao šta ima da kaže ako Porti stigne arz nekog
Hasana koji je bio zapovednik na turskoj obali Hercegovine.49 U nauci
postoji pogrešno mišljenje da su do 1543. prestali uskočki napadi na
dubrovačku teritoriju ili preko nje u Tursku.50 Bolje pregledani dubrovački
arhivski materijal ukazuje na to da je upravo i 1543. bilo više uskočkih
dejstava na dubrovačkoj obali.51 Kapetanu birema dat je nalog za gonjenje
uskoka i raspisana je i nagrada za uhvaćene ili ubijene uskoke; kapetanu je
poslato četiri brigentina i četiri naoružane barke a vlastima u Zadru, na
Krku i Rabu je naređeno, kao i u drugim mestima, da na kapetanovo
traženje sadejstvuju, u slučaju Zadrana i na kopnu.52 To brodovlje je
poslato sa Krfa, iz flote prve borbene linije; kad je prošla »sezona«
junačenja na moru, kapetanu »Zaliva« je naloženo da najpre u Senju
potraži povraćaj uzapćenih stvari, a potom da razoruža sedam galija iz
krfskog kontingenta.53

U toku 1543. godine zadarska sela su nastavila da se udružuju za borbu


protiv upadača. Tek tada su se vratili ljudi neposrednog zadarskog zaleđa
koji su zbog ratnih prilika i gladi izbegli u italijanske oblasti; pomorci koji
su upućeni da ih prevezu morali su moliti apulijske vlasti da ih puste.54

U Drugoj polovini 1543. bilo je manje uskočkih zaleta u severnoj Dalmaciji,


ali ih je bilo južnije, tako da žalbe ni tada nisu bile retke. Kapetan fusta je
(16. jula) izvestio da su se uskoci iskrcali na kopno, sakrili se kod Karina a
potom su opkolili i oterali neku stoku; obavešten o tome, Venijer je
proterao diverzante a turske atlije koje su u međuvremenu pristigle uhvatile
su osam uljeza. Ovi su se prikrili i na kopnu kod Sv. Križa (6. avgusta), pa
kad se zapovednik jednog mletačkog brigentina Žvane Diskie iskrcao u tom
naselju, oni su ga iz zasede ubili kamenjem.55 Oktobra meseca uskoci su
operisali kod Šibenika i Vrane.56 U Vrani su poharali neutvrđeno podgrađe
i odvukli su sa sobom veliki plen; bilo ih je 250 na 11 barki. Turci su se
pripremili za odbranu, pa su čak od Dubrovčana zahtevali graditelje da
bolje utvrde kamene plohe i kule pomenutog kaštela, jer su fortifikacije bile
oštećene u prethodnom ratu. Neke uhvaćene Senjane Turci su u zadarskom
zaleđu kaznili nabijanjem na kolac,57 svakako za pouku i mletačkim
ljudima.

Se njski zapovednik pisao je (29. avgusta) Sinjoriji. Ona ga je, međutim,


smatrala saučesnikom uskočkih zločina, te je o njemu javila svom poslaniku
na carskom dvoru; tvrdila je da uskoci u Senju i okolnim mestima uživaju
punu zaštitu i podršku pa da se zato odvažuju na nova nedela; u takvim
uslovima nije bilo nimalo umesno da senjski kapetan započinje prepisku sa
stranim silama.58 Žalili su se i Osmanlije, pa je jedan njihov čauš došao u
Veneciju i podneo je spisak šteta; reč je bila o uskočkom plenjenju dva
broda na kojima je bilo robe i putnika muslimana, pa se tu našao i
predstavnik koji je došao duždevoj kuriji; na drugoj, pak, lađi, roba
mletačkih patricija i građana cenila se na 30.000 dukata.59

Za godinu 1543. vezuje se sudbina paža Petra Kružića iz Klisa, Miloša


Bošnjaka, koji je u vreme kliške opsade u dvoboju najpre turskom golijatu
Bakoti (Bagiru) odsekao nogu a potom ga je posekao. Miloš je 16. avgusta
preko mletačkog starešine najmljenih Hrvata, Lombarda Tetrika, molio
prijem kod generalnog providura; ovaj se bojao da za audijenciju doznaju
susedni muslimani, iako je bio uveren da će Miloš reći ili predložiti štogod
od većeg značaja.6o Minučo Minuči na početku svog traktata navodi da je
taj Miloš, čovek čudne snage, okaljao svoj obraz i da je završio na zadarskim
galgama.61 On ne saopštava kad je to bilo, ali nije isključeno da je upravo
prilikom posete Zadru 1543. bio zadržan a zatim obešen. Luka Jelić je,
izgleda, bez stvarnog osnova, poistovetio tog Miloša sa Petrom Radojevićem
zvanim »Milaš«, a za Petra se zna da je sebi sagradio grobnicu u Senju
1552; Jelić smatra da je Milaš (alias Miloš) usmrćen tek 70-ih godina.62

Naredne godine uskoci nisu napuštali severnu Dalmaciju, držeći se osobito


Podvelebitskog kanala i mogućnosti prema Karinu i Obrovcu. Prve desetine
marta iz Senja je isplovilo 11 barki sa 250 boraca da bi se pošlo u ćar u
tursku državu. Ovu je prema Senjanima sa pravca Podgorskog kanala
branila samo jedna dugačka barka, a iz Zadra je prema Novigradu odmah
poslato još tri takve barke. Sledećih dana bio je ranjen u lakat starešina
jedne naoružane barke, Antonio P. Skađa, kad je došao da vrati vrednosti
koje su diverzanti zaplenili mletačkim podanicima.63 Sredinom marta
Senat je, primivši referat zadarskih rektora, ovima poručio da na svaki
način spreče uskočko vršljanje, jer je pretila opasnost da turski podložnici u
većim razmerama preduzmu represalije na mletačkom području, posle
otimanja pet podanika; u Veneciji se saznalo da se Turci sakupljaju u većem
broju da bi robili mletačku teritoriju.64 Prvih dana juna kapetan brzoplovki
našao je neku barku u kojoj je bilo četiri uskoka. Potom je zatekao jedan
brodić izvučen na kopno, u kome je bilo devet boraca; trojicu su kapetanovi
momci ubili, jednog su uhvatili a petoricu su pustili. Senjani su (pre 13.
avgusta) iznenadili dizdara kaštela Ostrovice koji je prenosio novac posadi
svoga utvrđenja. Kapetan fusti otkrio je uskoke kod Skrise

48 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIII, uputstvo i pismo od 9. VI


1543

49 Isto, Senat aktom od 28. VI 1543.

50 T. Popović, Turska i Dubrovnik u XVI veku, Beograd 1975, 209.

51 B. Hrabak, Senjski uskoci i Dubrovnik (do 1573. godine), Jadranski


zbornik, XI, Pula - Rijeka 1983, 82.

52 ASV, Senato I, Mar, R. XXVII, Senat kapetanu birema 17. V 1543.

53 Isto, Senat kapetanu Jadrana 20. XI 1543.

54 CRV II, 172, relacija iz Zadra kneza Antonija da Mula.

55 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 102.

56 M. Perojević, n.d., 16.

57 V. Vinaver, n.n., 49; B. Hrabak, Senjski uskoci i Dubrovnik, 85 (u


blizini dalmatinske obale uhvaćena je mletačka fregata na putu za Kotor,
sa pismima za baila na Porti).

58 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIII, оd 6. II 1543.

59 Isto, bailu u Carigradu 21. XII 1543.

60 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Lettere di rettori e di altre cariche,
busta 301, Stefan Tjepolo iz Zadra 17. VIII 1543.

61 Historia degli Uscochi, scrirta da Minvcio Minvci, arcivescovo di 2lara,


coi Progressi di

quello Gente sino all'anno MDCII et continuata dal P. N. Paolo dell'Ordine


de'Servi et Teologo della Serenissima Republica di Venezia sino all'anno
MDCXVI, Venetia 1683, 15-6.
62 L. Jelić, Uskoci i urote o preotmi Klisa za druge polovine XVI vieka,
Glasnik Matice dalmatinske, god. III sv. 3 (1904), 242.

63 ASV, Senato I, Mar, R. XXVII, izveštaj оd 10. i 15. III 1544.

64 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIII, rektorima Zadra i


generalnom providuru Dalmacije od 15. III 1544.

(Karlobaga), nešto podalje od žada, te ih je gađao iz topova i naterao u


bekstvo; Senjani su na obali ostavili dve žene koje su, navodno, oteli u
samom Šibeniku.65

Te su godine uskoci dejstvovali i oko Obrovca. Meseca septembra oplenili


su i okolinu kaštela Nadina.66 Avgusta meseca opljačkali su Turke i njihove
podložnike oko Vrane.67 Događaj pod Vranom bio je nešto ozbiljniji, pa je o
njemu odmah bio obavešten i bail u Carigradu; imao je nalog da razgovara
sa pašama i da ih ubedi da u akcijama nisu sudelovali mletački pripadnici;
interesantno je da su Mlečani čak i na Bosforu izjavljivali da će uhvaćene
upadače smaknuti, ali tajno. U tom slučaju Senat nije primenio uobičajen
način odbrane, nego je priznao da nije bio u stanju da Senjane onemogući u
napadu, jer da ovi »sa svojim barkama sa lakoćom svuda prolaze«; Sinjorija
je samo nastojala da uveri divanski savet da je prilikom zaleta na Vranu više
gubitaka imalo stanovništvo Republike nego turski haračari; uostalom, i
uskoci su označeni kao odbegli sultanovi podanici.68 Prilikom napada na
Turke s uskocima su stvarno sarađivali mletački državljani, što je Senatu
moglo da nametne nepotrebne komplikacije. U tom poduhvatu Senjani su
oplenili i neke barke mletačkih primoraca natovarene pšenicom i drugim
proizvodima, pa je kapetan birema primio naređenje da po svaku cenu
spreči uskocima prohod morem a za-darski rektori prolaz suvim.69

Na samom početku 1545. opasnosti su vrebale na moru pri jedrenju iz


grada pod Srđem za Veneciju. Pretposlednjeg dana januara dozvoljeno je
trgovcima da pođu sa proizvodima ako u brodskom karavanu budu bar
četiri brigentina. Tri tjedna docnije nije data saglasnost plovidbe na istu
stranu ni konvoju od pet i šest brigentina, i tek sredinom marta roba je u
grad na lagunama mogla krenuti na četiri takve lađice; 11. aprila opet je
tražena »konzerva« od četiri takva broda; pod istim uslovima pošao je 4.
maja konvoj od četiri brigentina; prvih dana sedmog meseca, međutim, ni
sedam takvih brodića nije dobilo dozvolu da se otisne prema severu; 13.
toga meseca mogućnost izlaska iz dubrovačke luke za odlazak u jadransku
metropolu nije data ni uvećanom broju plovnih objekata i tek je 17. jula
moglo krenuti osam dubrovačkih brigentina uz dva turska.70 Opasnost je
pretila od pustolova pod Nehajem, što se potvrdilo po tome što su koncem
avgusta ili prvih dana devetog meseca neki dubrovački gripovi, upućeni sa
robom u Veneciju, ipak bili uhvaćeni od uskoka.71 Krajem septembra ili
prvih dana oktobra uskoci su uzaptili i jednu hvarsku marcilijanu, na kojoj
su i Dubrovčani imali robe.72

Na kopnu severne Dalmacije godina 1545. bila je nešto mirnija. Sredinom


jula 80 Senjana sišlo je na obalu u pravcu Vrane, pa su ponovo orobili
podgrađe toga kaštela, odveli kao sužnje 40 ljudi a isto toliko je spaljeno u
kućama koje su diverzanti opkolili i zapalili; poterali su i mnoštvo stoke.
Knezovi i generalni providur u Zadru su (1. oktobra) obavestili Senat da su
se uskoci zabarikadirali na ostrvu Turanj, gde su oteli mnogo krupne i sitne
marve.73 Kako je predeo prema Šibeniku vredeo kao glavno zemljište
uskočkih poseta, Sinjorija je naredila knezu-kapetanu toga grada da
održava odnose dobrog susedstva sa (kliškim) sandžak-begom i da
primerno kažnjava uskočke pomagače.74

Pisma i uputstva koje je Republika slala u Osmanlijsko carstvo i u Austriju


te godine dovoljno su govorila i o Senjanima. Poslaniku u Carigradu
naloženo je u instrukcijama da izjavi kako uskoci mrze Mlečane i kako im
pričinjavaju velike štete. Kliškom upravljaču je poručeno da Republika želi
mir i prijateljstvo sa Turcima, te da je zato vlastima u Dalmaciji zapoveđeno
da rigorozno tretiraju Uskoke koji bi se našli na mletačkom terenu.
Nemačkom vladaru je saopšteno da pored sultanovih haračara od zaleta
Senjana imaju mnogo gubitaka i mletački otoci, i da se ugrabljena dobra
javno donose u Senj, Bakar i u druga naselja Hrvatskog primorja i tu izlažu
prodaji; kazano je da će biti izazvana velika pometnja ako zbog takvog
držanja nadvojvodinih štićenika turske eskadre uđu u Jadran da bi se
odmazdile prema Senju; predujam takvih mogućih operacija sačuvale su
otomanske fuste u Neretvi, kojih je sve više bilo i koje su koordinirale akcije
sa armadom u Valoni. U Carigradu je razumevanje za mletačke muke sa
uskocima imao naročito veliki vezir Rustem-paša, rodom Hrvat, kome je
Senat zahvalio na naklonosti i koncem godine i preko koga je Sinjorija
delovala kod sultana.75

Vladajuća garnitura u jadranskoj metropoli morala je tokom 1545. više


pažnje posvećivati stanju na vodenim putevima. Kapetanu »Zaliva« je (30.
marta) iznova naređeno da onemogući šetnju uskočkim plovilima, pošto su
pričinjavala štete i mletačkim državljanima. Sinjorija je prihvatila predlog
providura Krka da se naoružaju brigentini i fuste u mletačkom arsenalu
kako bi se sprečilo svakodnevno uskočko vršljanje. Polovinom jula data je
instrukcija kako da se izvodi borba protiv Senjana, te je naloženo upravi
arsenala da za gonjenje uskoka opremi još četiri brigentina koji bi se
smestili na Krku, Rabu i Pagu. Od kapetana birema zahtevano je da
stalnom aktivnošću goni pirate sa Hrvatskog primorja, da se ne bi osmelili
da upadaju dublje u Jadran. Januara 1546. tom zapovedniku pridodato je
šest novih brigentina.76

Sinjoriju je posebno zabrinjavalo prisustvo osmanlijskih brzoplovki u


Jadranu (juna 1545), za koje se mogao naći pretekst da su potrebne radi
borbe protiv gusara iz Senja. Februara 1546. zapovednicima brodova
naređeno je da ne dozvole da se kakva turska fusta probije u severni deo
jadranskog prostora. Za naoružanje i održavanje fusta i brigentina Senat je
davao 13.000 dukata, ne računajući troškove za deset barki i šest dugih
ormanica.77 Maja 1543. godine održavanje protivuskočke flotile već je
iznosilo samo 1500 dukata.78 U nekim krajevima dalmatinskog primorja
držane su stalne straže, čije su posade delovale i prema uskocima i prema
ostalim gusarima odnosno Morlacima, koji su takođe dolazili da plene.

65 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 102.

66 M. Perojević, n.d., 16.

67 V. Vinaver, n.n., 49.

68 ASV, Senato I, Mar, R. XXVII, Senat kapetanu Jadrana 16. VIII 1544,
kapetanu birema i zadarskim knezovima od 22. VIII 1544.
69 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIII, 182 оd 2. VIII 1544; G.
Stanojević, Senjski uskoci, Beograd 1973, 70-71.

70 HAD, Cons. rog. XLVH, 70 (29.1 1545), 75 i 75' (21. i 23. П 1545), 83 (16.
III 1545), 91' (11. IV 1545), 103' (4. V 1545), 120' (4. VI 1545), 121' (4. VII
1545), 124 (13. VII 1545), 127-8 (17. VII 1545).

71 HAD, Cons. min. XL, 163 оd II. IX 1545.

72 HAD, Cons. rog. XLVII, 143 оd 6. X 1545.

73 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 103. - Za uskočko delovanje na


zadarskim oto-ima vid.: Amos-Rube Filipi, Senjski uskoci i zadarsko
otočje, Pomorski zbornik, II, Zadar 1964, 579-629. - Ostrva se u ovom radu
minimalno obuhvataju, jer je na njima u ovo doba bilo još relativno malo
stanovnika.

74 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIII.оd 21. III 1545.

75 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIII, 21. III 1545 (bailu u


Carigradu) 21. III 1545 (kliškom sandžak-begu), 11. IV 1545 (carskom
dvoru), 21. X 1545 (bailu na Porti).

76 ASV, Senato I, Mar, R. XXVIII, 30. III 1545 (Senat kapetanu Jadrana),
31. Š 1545 (providuru Krfa povodom njegovog predloga od 10. III 1545), 18.
VII 1545 (upravi arsenala), 8. VI 1545 (kapetanu birema), 23.1 1546
(kapetanu birema).

77 Isto, 20. II 1546, kapetanu Jadrana.

78 Isto, R. XXVII, 37 od 22. VI 1543.

Takvim stražama su zapovedali domaći ljudi, na primer na Kornatima


Tomaš Milanović pokojnog Sladoja, a kod Vrpolja blizu Šibenika članovi
porodice Tlomočić.79 Takvu stražu su sa morske strane predstavljale
stacionirane fuste. Poslednjih dana avgusta brzoplovka Andreje Foskarinija
zarobila je nekog uskoka; on je okovan i postavljen uz veslo na galiji
osuđenika.80

Tokom 1546. godine mletački Senat je stalno zazirao od mogućnosti da


Osmanlije pođu protiv Senja. Poklisaru na papskom dvoru poručeno je da
dužd prati pripreme za operacije turske mornarice u Carigradu i da valja
očekivati da će pod udar turskih pomorskih snaga doći i mletačka teritorija,
naročito otoci. Poslaniku na carskoj kuriji, pak, javljeno je da je mletački
izaslanik na Porti doznao da je divanski savet zapovedio sandžak-begovima
na zapadnim stranama da sa vojskom krenu na Senj, i to zarad neprestanih
šteta koje uskoci nanose muslimanima i ostalim sultanovim kletvenicima;
poslanik je imao da navede i akcije Senjana na račun Mlečana oko Šibenika
i Zadra, te da zahteva da se stane na put takvom postupanju i da se više ne
tolerišu takvi zločini. U poruci predstavniku u Austriji (početkom aprila
1546) protumačeno je zašto je naređeno mletačkim navalnim silama da
zaustave i zaplene ulje i pšenicu prevoženu za Senj, Bakar i susedna mesta,
koja su namirnice zatim bile prodate i na mletačkim ostrvima; prvim
aktima blokade išlo se za tim da se poduhvati uskoka bar svedu na nižu
razinu i ograniče. Meseca juna papskoj kuriji preneseno je obaveštenje do
kojeg je došao bail na Porti - da je naloženo bosanskom sandžak-begu da
sabere 30-40.000 ljudi, koje su, uz koordinaciju osmanlijskog brodovlja,
poveo na Senj; sakupljanje ljudstva za flotu već je, navodno počelo u
Herceg-Novom.81

Plovidba iz Dubrovnika u Veneciju i tokom 1546. bila je uslovljavana


jedrenjem u grupi. Sredinom marta norma je bila - bar osam brigentina.
Toliko je traženo i dva meseca docnije. Portinog čauša su krajem maja
pustili sa 2-3 brigentina, no već 21. avgusta nije udovoljeno slanju robe ni
na šest brodića. Sa početkom jeseni prilike su bile povoljnije, jer su se i
gusari već umorili od tumaranja, te se 23. septembra moglo ići u jadransku
metropolu sa dva, a 20. novembra sa dva domaća i dva strana brigentina.82

Kad je reč o kopnu, prvih tjedana 1546. uskoci su navalili na tursko


područje 15 milja daleko od Šibenika, te su zadobili mnogo stoke; operaciju
je izvelo njih 300; najpre su nabasali na čobane koji su čuvali marvu na
pasištu.83 Sedamnaestoga marta 80 senjskih vitezova na nekoliko bracera
se u sumrak iskrcalo kod sela Kruševice (udaljenog sedam milja od Zadra)
pa je haralo meštane. Sledeće sedmice uskoci su dnevice pričinjavali sve
veće štete, otimajući rogati mal i proizvode mletačkim ratarima oko Zadra.
Prvih dana aprila, doznavši da se mletački kapetan fusta nahodi kod
Murtera, Senjani su umakli, žrtvujući velik deo plena. Pošto su uskoci
krenuli prema Primoštenu da pljačkaju i kako je o tome bio obavešten
pomenuti zapovednik, on se sa turskim vlasima sporazumeo da dočekaju i
pohvataju uljeze; dogovor je oslgvaren, te je kapetan zasužnjio osmoricu
upadača.84

Koncem godine uskoci su uz pripomoć Šibenčana razbili neki turski


karavan, kojom su prilikom ubili nekoliko muslimana i svu su robu
zaplenili. Republika se ozbiljno plašila da Turci ne nametnu represalije, jer
nije bila tajna ni za Senat ni za Turke da su ljudi Prejasne Sinjorije
sudelovali u poduhvatu. Zapovedniku pomorskih snaga u Jadranu je
odmah zapoveđeno da pođe u Šibenik i da pažljivo povede istragu protiv
uskočkih saradnika u otimačini karavana; krivci su imali biti osuđeni na
smrt i javno obešeni pred Turcima, kako bi se ovi uverili »koliko nam je žao
da naši podanici sudeluju sa uskocima ili se mešaju u njihove pljačke i
zločine«.85 Meseca juna na uskočka zlodela tužili su se mletačkim
providurima ne samo duždevi kletvenici nego i sultanovi, pa su na stražu u
Slivnici (prema Zadru) poslati najpouzdaniji domaći ljudi, kojima je
zadarska komora morala isplaćivati po pet dukata mesečne plate.86 Neki
Slivničani, dolazeći iz Obrovca, bi-li su (pre 9. avgusta) iznenada napadnuti
od turskih martolosa, jer su u to doba u obrovački kraj banuli i Senjani.87
Tomaš Milanović, kapetan hrvatskih konjanika u Vrpolju (prema Šibeniku)
sa svoja dva sina dobio je povišicu dohotka, te su umesto tri primali četiri
dukata.88

U jesen 1546. na Porti je bilo nekog natezanja zbog jednog incidenta oko
kaštela Velim, što bi možda značilo da su uskoci još jednom došli u širu
okolinu Šibenika. Nešto ranije u Veneciju je prispeo Portin glasnik sa
zahtevom da se pomenuti kaštel preda Otomanskoj imperiji. Senat nije
oklevao da udovolji traženju, pa je generalni providur Dalmacije, prema
instrukcijama svoje vlade, obavio predaju Velima.89 Ustupanje utvrđenja i
podgrađa je iznuđeno isključivo zbog delovanja uskoka i nesposobnosti
Mlečana da ih spreče. Na intervenciju hercegovačkog sandžak-bega i jednog
kadije (de Brnot?) kod Alviza Renijera, koji je kao delegat poslat u
Dalmaciju povodom turskih tužbi, data su naređenja da se pojača otpor
upadačima, osobito u Novigradu i Rogoznici.90
Krajem 1546. godine opet je ozbiljno zapela plovidba iz Dubrovnika u
Veneciju. Više nije bila na snazi odredba iz 1539. da lađe čija nosivost
prelazi sto »kola« mogu slobodno i ne tražeći dozvolu odjedriti. Francuski
poslanik na povratku sa Porte morao je sačekati u gradu pod Srđem
povoljniji trenutak za odlazak u grad sv. Marka. Na njegovo navaljivanje,
dozvoljeno mu je da krene, ali mu je iz arsenala posuđeno nekoliko topića i
drugih stvari nužnih za vatreno dejstvo pri plovidbi.91 O opasnosti
putovanja iz Dubrovnika u Veneciju pisao je (januara 1547) i sam diplomata
svom kralju.92 Na pomorskoj ruti za grad na lagunama nije vladala
bezbednost ni februara 1547. Dubrovačko Vijeće umoljenih (8. februara)
dopustilo je odlazak po nekoliko brigentina ali samo u društvu sa stranim
lađama. Sedamnaest dana docnije skupina od pet dubrovačkih brigentina
mogla je krenuti u Veneciju.

79 Isto, R. XXIX, 23 оd 1. IX 1546.

80 ASV, Collegio, Notatorio. R. XXVI, 49-9 оd 13. IX 1546.

81 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIV, 24. II 1545 m.v.


(poklisaru na papskom dvoru), 6.1V (pismo poklisaru kod rimskog kralja i
jedno pre toga datuma), 11. VI 1546 (poslaniku pri Vatikanu).

82 HAD, Cons. rog. XLVII, 187-8' (16. III 1546), 206 (16. V 1546), 213' (30. V
1546), 238' i 239 (21. VIII 1546), 241-1' (23. IX 1546), 259 (20. XI 1546).

83 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIV, 20. II 1545 m.v.; V.


Vinaver, n.n., 50.

84 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 104.

85 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXV, 11. I 1546 m.v.; G.


Stanojević, Senjski uskoci, 55-6. - Jedan turski izveštaj navodi da su uskoci
na pomenutom pravcu i u to doba, tj. u prvoj dekadi novembra, razbili dva
turska karavana i da su pobili odnosno poveli 16 ljudi i mnogo tovarne
marve (G. Stanojević, Jedan dokumenat, 106).

86 ASV, Senato I, Mar, R. XXVIII, iz Venecije 28. VI 1546 (bez adresata).

87 CRV II 179, relacija Đulija Donata, koji je bio providur stradiota u


Dalmaciji.
88 ASV, Senato I, Mar, R. XXIX, venecija 1. IX 1546.

89 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXV, 81' (30. X 1546), 39.

90 ASV, Senato I, Mar, R. XXIX, Senat knezu Šibenika 23. XI 1546.

91 HAD, Cons. rog. XLVII, 238', 241'. - Službeni (kurirski) brigentin na


plovidbi Dubrovnik - Venecija - Dubrovnik dobijao je za nagradu 10 škuda
(Cons. min. XL, 215 оd 8. VII 1546). 92 Е. Charriere, Negotiations de la
France dans le Levant, t. I, New York, s.a.. 61.

Slično je rešenje doneseno i 6. maja. Dvadeset prvoga juna norma za


dozvolu jedrenja bila je sedam brodića, a 22. avgusta - pet.93 Portin čauš za
Veneciju pušten je u pratnji tri brigentina.94

U prvoj polovini januara 1547. Došlo je do okršaja između mornara


mletačke brzolovke "Kanola" i uskoka na Zrmanji, pod Obrovcem.
Narednih dana junaci su se iskrcali nedaleko od Zadra. Kad je generalni
providur Dalmacije saznao da su Senjani zasužnjili neke sultanove haračare
u jednom naselju svega osam milja daleko od Zadra, krenuo je na tu stranu
i sa konjanicima je sprečio uskocima da na brodice utovare roblje, tako da
su se oni otisnuli na pučinu sa samo jednom otetom ženom.95 Baš u to
vreme, na postaji Sveti Juraj Rala u Polju, na straži prema Zadru, istakao se
niži vojni starešina Todor klada, verovatno Arbanas, i to kako u borbi protiv
osmanskih vlaha tako i nasuprot diverzantima sa morske strane, ovi
poslednji su ga u jednom sudaru (prvih dana godine) ranili u nogu iz
arkibuza (dugačke puške sa širokom cevi), pa je zbog svoje revnosti bio
pohvaljen i nagrađen novčanom lentom. Krajem zime u borbi protiv uskoka
odlikovao se i neki Stefan, sin starog kneza i soprakomita neke mletačke
galije, koji je oslobodio izvesnog Ferhata i još nekoliko Morlaka hrišćana iz
ruku uskoka, među tim oslobođenicima bilo je devet iz kaštela Nadina,
četiri iz kliške tvrđave, dva turska podanika iz samog Šibenika i deset iz
Makarske.96 zarobljavanja oko Šibenika bilo je i sledećih dana meseca
aprila, kad je prema eminu iz Šibenika, zarobljeno devet lica na šibensko
pristaništu.97 Uskoci su inače, te godine ugrabljene Turke prodavali u
Apuliji, kamo su poslati posebni turski poverenici da unesrećene otkupe.98
Među već mnogobrojnim uskocima januara 1547. Dosta ih je bilo iz same
Venecije i iz drugih varoši Mletačke republike, koji su zbog zločina prognati
iz otadžbine. Oni su u senju obično nazivani venturinima. Da bi se razbila
njihova koncentracija i saradnja sa Senjanima. Mletački Senat je rešio da se
oni oslobode kazne progonstva. O tome je predlog pdnesen 26. Januara, ali
ga je Senat usvojio tek 9. Jula, zajedno sa drugim merama kojima se htelo
da se više obezbede mletački i turski podanici od piratskog presretanja; tom
prilikom je odlučeno da se za svakog uhvaćenog i predatog uskoka isplati po
20 dukata.99 U Veću desetorice je tada predloženo da se pobije izvestan
broj izgnanika - venturina, s tim da bi ubica takvog prognanika sam bio
"bandito" (prognat), kazna bi mu se opraštala i mogao bi se vratiti u
domovinu. Poseban zadatak u suzbijanju uskoka su stradioti u Novigradu,
polešniku i zemuniku, koji su imali da spreče pljačkaško krstarene uskoka i
drugih ljudi zlih namera.100

Sredinom maja 1547. Senjani su se pripremali za operaciju prema Obrovcu.


Obavešten o tome, kapetan fusta Mikijel je krenuo prema otočiću sv. Juraj.
Kad je našao uskočke brodice, počeo je da goni jednu od ovih, te su borci iz
nje poskakali u more.101 Uskočke pripreme protiv grada na Zrmanji bile su
odgovor na sličnu mobilizaciju Turaka protiv Senja i Rijeke. Glasine o tome
primio je i francuski ambasador u Veneciji još pre polovine aprila; navodno
da bi poduhvat izvelo 7-8000 konjanika; nešto docnije, pominjana je i
pohodna akcija bosanskog sandžak-bega prema Hrvatskoj, ali Senj nije
eksplicitno naveden.102

Juna 1547. Uskoci su iz busije dočekali jedan karavan koji je krenuo iz


Šibenika i u kome je 40 knja prenosilo robu vlaha kupljenu u pomenutoj
varoši; u konjskim tovarima se pretežito nalazila so, tako nužna stočarima.
Da bi putnici bili bezbedniji, mletački vojnici su eskortirali kolonu do mesta
Paklenice, tri milje na turskom zemljištu, tj. do padina jedne planine;
kapetan je odmah zatim nabaso na zasedu u kojoj je bilo 40 uskoka; kolona
je bila razbijena, 20 Morlaka je uspelo da uhvati maglu, neki su ranjeni, a
ostali su zasužnjeni. Senat je o događaju odmah izvestio skradinskog
dizdara i kliškog sandžak-baga, azatim je dvaput pisao svom predstavniku
na sultanovom pragu, tražeći da vezira uveri da sekrivica za udes nikako ne
može pripisati mletačkim pripadnicima, i to posebno zato što je u
pomenutom smislu kliški upravljač pisao Porti.103 O čvrstoj rešenosti
Republike da goni republike da goni uskoke uveravao je bail najviše
otomanske rukovodioce i decembra iste godine.104

Šesnaestoga jula 1547. Iz Carigrada je zapoveđeno sandžak-begu Ulaman-


begu da pođe prema Zadru, a i Republici je poručeno da pošalje svoje ljude
na granicu kako bi se onemogućile beskrajne štete od strane uskoka, koje su
ovi izvodili na osnovu informacija i drugih usluga mletačkih državljana.
Delimično su poradi toga stavljene u pripravnost i mletačke pomorske
snage, pa je 30. Avgusta kapetan Jadrana Đovan'Antonio Taljapistra
prispeo u Kotor.106

Čim je počeo da kopni sneg Kliški sandžak-beg je zatražio od Dubrovačke


Republike da mu, kao kolektivni haračar, pošalje majstore zidare da rade na
opravci Nadina. Dubrovački oci se s tim nisu saglasili, te su namesniku u to
smislu pisali (marta 1547.)106

Mnogo drukčije nije bilo ni u narednoj, 1548. Godini. Tada je vrhovni


zapovednik svih uskoka u Hrvatskom primorju bio Miloš Parišević, koji je
rukovodio operacijama i na kopnu i na moru. Prvih dana januara ljudi
generalnog providura u Dalmaciji uhvatili su dva uskoka, te je providur bio
posebno pohvaljen.107 Meseca januara mletački poslanik na nemačkom
dvoru iznova se tužio na pirate Senja, Rijeke i Bakra koji su pričinjavali
gubitke i mletačkim lađama i stanovnicima mletačkog pojasa Dalmacije.108
U isto vreme Senat je dao uputstva kapetanu mletačke flote u "Zalivu" za
gonjenje uskoka i za njihovo kažnjavanje.109 Uskoci su, međutim, i dalje
dejstvovali. Prvih dana jula uskočki četovođa Petar Šušnjić prispeo je u
Zadarski kraj sa velikom skupinom saboraca da pleni ne samo turske nego i
duždeve seljake. Zbog toga su upravljači Zadra svojim pismom vladi (od 8.
jula) očekivali naređenje providuru armade za akciju.110 Uskoci su iz
podgorskog tesnaca izlazili jednim od četiri kanala između većih
kvarnerskih ostrva, posebno najjužnijim, između Paga i Ljubača, na

93 HAD, Cons. rog. XLVIII, 13'-14 (8. II 1547), 21 (25. II 1547), 47 (6. V
1547), 57 (21. VI 1547), 71' (22. VIII 1547).
94 HAD, Cons. rog. XLVII, 19 оd 11. VII 1547.

95 ASV, Senato I, Mar, R. XXIX, 77 od 15. III 1547.

96 I libri commemoriali della Repubblica di Venezia, t. VI, Venezia 1904,


257, no132, 133, 135. - O prethodnom naoružavanju barki protiv uskoka i u
Zadru: (HAZd) Ducali e terminazioni II, 9. XII 1547, no 1081.

97 ASV, Senato I, Mar, R. 85-8' od 15. III 1547.

98 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXV, 179', carigradskom bailu


17. I 1547.

99 ASV, Senato I, Mar, R. XXIX, 114-5 od 9. VII 1547.

100 ASV, Senato I, Mar, R. XXIX, 11. I 1547. (zadarskim rektorima i


generalnom providuru Dalmacije), 26. I 1547 (Venecija, odluke Vijeća
desetorice)

101 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 106.

102 Е. Charriere, n.d., II, Paris 1850, 7 (14. IV 1547), 17

103ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXV, 7. VII i 29. VII 1547., fol.
141; V. Vinaver, n.n., 50

104 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXV, 17 XI 1547.,


carigradskom bailu

105 CRV II 186-7, relacija carigradskog baila Alviza Reniera 7. I 1550.

106 HAD, Lett. Lev. XIX, 131-2

107 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXVI, 19 I 1547. m.v.

108 Isto, 5. I 9. III 1548., nalog i upustva za rad poklisara kod cara

109 ASV, Senato I, Mar, R. XXIX, 177' od 9. III 1548. Bernardu Sagredu

110 ASV, Senato I, Mar, R. XXIX, 207-7' od 10. VII 1548.

je kralj Ferdinand zaključio sa sultanom, a koji je predviđao da se pljačkaši


sa obe strane obuzdavaju. Senjanima je naređeno da obustave upade na
tursko zemljište, te se njih 500 više orijentisalo na presretanje lađa na
moru.112
Pojačano delovanje senjskih korsara na morskim valovima odmah su
osetili i Dubrovčani. Bergantini su morali grupno da putuju u Veneciju još u
dru goj polovini 1548.113 Marta 1549. konvoju tek od pet brigentina
dopušteno je da isplovi za grad na lagunama; 18. maja norma je povećana
na šest brodića; 14. juna sigurnost pri jedrenju je nešto popravljena (tri
brigentina), a 7. avgusta još više (dva brigentina), odnosno i jedan brigentin
uz čauševu »konzervu«.114 U drugoj polovini godine plovidba je po pravilu
bila bezbednija, jer su Senjani prvih meseci godine navukli dovoljno hrane i
stoke za celu godinu, da se i ne uzme u obzir da je u letnjim i jesenjim
mesecima i mletačka kontrola na pomorskim prugama bila veća. Ipak treba
napomenuti da su uskoci u jesen 1548. ugrabili robu dubrovačkih trgovaca
koja se nalazila na marcijani Tome sa Hvara.115 Prema jednom mišljenju,
od 1549. do 1557. godine uskoci su pretežno dejstvovali na moru.116

Značajan je podatak savremenog italijanskog historičara Đovija iz Koma da


su uskoci (za koje kaže da su »pomorski razbojnici«), sakupljajući
informacije na dalmatinskim otočićima, radili u sprezi sa hajducima
(»ajdoni«), koji su silazili iz šuma kopnenog dela Dalmacije
(»Skjavonija«).117 Godine 1548. i 1549. zaista su bile mirne kad je reč o
predelima severne Dalmacije. Od 1549. stradioti su ređe držani po gradskim
kasarnama i više su upućivani kao straža po onim selima preko kojih su
uskoci najčešće prolazili.118 Ipak treba zabeležiti da je početkom 1549.
dolijao poznati uskočki vođ Miloš Parišević, glavar svih senjskih uskoka,
poreklom iz mletačke Dalmacije. Pošto je bio sas-lušan, odrubljena mu je
glava.119

Bez obzira na teren na kome se nalazilo težište uskočkih akcija, tj. da li je


reč o kopnu ili o moru, vojno graditeljstvo Dalmacije gutalo je grdna
finansijska sredstva. Od 1540. do 1561. za opravku i dogradnje fortifikacija
utrošeno je 250.000 dukata, od čega je na sam Zadar otpadalo 144.000. Za
izdržavanje posada i za druge troškove, dato je, navodno 12 miliona
zlatnika. Već 1540. u Dalmaciju je upućen čuven inženjer Đirolamo
Sanmikele, koji je izveo lepe radove.120

Plovidba iz Dubrovnika za Veneciju je 1550. bila nesigurna. Gusari iz


Rijeke ugrabili su brod nekog Marka iz Stona na pomenutoj ruti.121
Sredinom januara iz grada sv. Vlaha smela su otploviti dva udružena
brigentina, dva meseca docnije dozvola je data i origantinima pojedinačno;
tek 22. novemora zatražen je konvoj od tri lađice.122 Meseca aprila Senat je
izdao instrukcije zadarskim rektorima i generalnom providuru Dalmacije
da se čuva more od uskoka, naročito u vreme odlazaka lađa na godišnje
vašare; kako su nastajali izvanredni troškovi u slanju eskortnih brodova,
kurirskih brigentina itd., iz-vršnim organima u Zadru je poslato 200 dukata
za namirenje takvih izdataka. I te godine u nekoliko navrata pisano je
poslaniku na nemačkom dvoru da posreduje protiv Senjana i Bakrana i da
se tuži na uskoke koji su pričinjavali teškoće trgovačkoj plovidbi.123

Koncem 1550. ili prvih dana 1551. Obrovac je stradao od Senjana. Uskoci
su na 12 barki isplovili iz svoga središta, iskrcali se pod Obrovcem i spalili
su selo zavisno od Obrovca odnosno njegovo podgrađe. Na prepad su oteli
kaštel Ostrovicu, na drugoj strani severne Dalmacije. Poduhvat je načinio
toliko snažan utisak da je i Dubrovačka Republika preduzela korake da
osnaži svoju odbranu, konkretno da osigura Ston.124 Vlasi preseljeni iz
Istre u zadarskom kotaru bili su neotporni prema Senjanima, te su im čak,
prema referatu carigradskog baila, služili kao obaveštajci.125

Na moru, na visini severne Dalmacije, uskoci su hvatali dubrovačke lađe i


na posećenom plovidbenom pravcu za Ankonu. Dubrovčani su toga radi u
prvoj nedelji decembra 1550. obavestili svoje trgovce i pomorce u glavnom
gradu Maraka da ne izlaze iz tog lučnog grada, jer je 400-500 uskoka
isplovilo iz Senja i vreba brodove, pa su već uzaptili neke barke nakrcane
žitom.126

Zadarski knezovi su se početkom 1551. godine tužili na uskočka zlodela


senjskom kapetanu Ivanu Lenkoviću. On se u odgovoru ljutio što ga
sumnjiče kao sudeonika lupeža koje štiti i naglasio je da bi mogao sabrati
2500 uskoka da čini zla, ali da on nije takav čovek; ako uskoci nanose štete
Mlečanima, i ovi im uzvraćaju, jer im smetaju da zarobljavaju Turke; dok se
Mlečani nisu afirmisali u takvom držanju, on (Lenković) nije dopuštao da
se šteta nanosi duždevim ljudima; na koncu je poručio da mu više ne pišu,
jer im neće odgovarati.127 Mlečani u Zadru protiv Senjana nisu
upotrebljavali samo pero nego i oružje. Oni su pred Zadrom napali uskočke
bracere, pa su se Senjani morali spasavati skakanjem u more i bežanjem na
kopno; jedan uskok je ipak uhvaćen.128 Meseca marta Zadranima je uspelo
da oslobode nekog turskog državljanina, koga su zatim uputili vranskom
dizdaru. Tom prilikom je ustanovljeno da je jedan mletački pomorac
prevozio robu i ljude za uskoke, te je rešeno da bude egzemplarno
kažnjen.129 I prvih dana 1551. u mletačkom Senatu se raspravljalo o tome
da dalmatinski podanici obaveštavaju Senjane, u vezi sa izveštajem ranijeg
baila Alviza Renijera.130 Koncem septembra Senat je odlučio da se za
borbu protiv uskoka naoruža stanovništvo oko Zadra i lađice; tada se u
vodama Zadra nalazilo šest naoružanih barki i dva brigentina sa 14 klupa, a
kapetan Jadrana je imao

111 G. Stanojević, Prilozi za istoriju senjskih uskoka, Istorijski glasiik, br .


1-2/1960, 113.

112 Ј. V. Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, B. II, Pesth 1834,


197-203; V. Vinaver, n.n., 50.

113 HAD, Cons. min. XLI, 66' оd 23. II 1548.

114 HAD, Cons. rog. ХLIХ, 3 (28. III 1549), 24 (8. V 1549), 37' (14. VI 1549),
55 (7. VIII 1549), 57 (12. VIII 1543); Cons. min. ХLI, 216' оd 30. IX 1549
(čauš).

115 B. Hrabak, Senjski uskoci i Dubrovnik, 63-4.

116 A. Jelić, Uskoci i urote, 242-3.

117 La seconda parte dall' Istorie del suo tempo di Monsignor Paolo
Giovico da Como, Venetia 1555, 428.

118 ASV, Senato I, Mar, R. XXX, 6. IV 1549; G. Stanojević, Senjski uskoci,


63.

119 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXVI, 19. I 1548 m.v.

120 G. Praga, Storia di Dalmazia, 167-8.

121 B. Hrabak, Senjski uskoci, 84 (otimačina obavljena na visini Vrane).

122 HAD, Cons. rog. ХПХ, 107' (14. I 1550), 136 (15. Ш 1550), 252' (22. II
1550).
123 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXVII, 8. IV 1550 (knezovima
Zadra).

124 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXVII, 109-9' (31. I 1550 m.v.),
209 (31. XII 1551).

125 CRV II, 186-7, izveštaj Alviza Renijera, carigradskog baila 7. I 1550
m.v.

126 Monumenta historiam Uscocchorum iilustratia ех archivies romanis,


precipue e secreto Vaticano desumpta, collegit et redigit C. Horvat (u
daljem tekstu Mon. Usc.) pars I, Zageb 1910, str. 1, n°1.

127 M. Perojević, n.d., 17

128 V. Vinaver, n.n., 55.

129 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXVII, bailu u Carigradu 4. IV


1551.

130 CRV II, 186.

koordinirajuću ulogu u presleđivanju uskoka; za naoružanje barki upućeno


je 500 dukata.131 Krajem godine veći broj Senjana na sedam barki spustio
se kod Vrane, da bi pošli na kaštel Velim; tu su uhvatili neke sultanove
podanike i nešto marve; o tom iskrcavanju šibenski knez je na vreme javio
skradinskom dizdaru i vojvodi susednih sela da bi pojačali straže i
pripremili odbranu; sami, pak, Mlečani, naredili su svojim operativnim
jedinicama da sa morske strane blokiraju napadnuti prostor.132

Brigentin sa čaušem plovio je bez susretanja sa uskocima,133 ali je neki


dubrovački brigentin decembra 1551. bio od uskoka oplenjen.134 Aprila
1552. ponovo je uvedena obaveza konvojske plovidbe za Veneciju, pa je kao
norma određeno šest brigentina. Potom je norma smanjena da bi u
poslednjoj dekadi juna ponovo povećana na pet brodića.135 Čim su lađe
počele inokosno jedriti, palo je žrtava: februara 1553 Senjani su oduzeli
novac sa nekog brigentina koji je plovio u Ankonu.135

I 1551. godine, iako bez ranije galame i pobedničke pompe, uskoci su se


morem, pored zadarskog kraja, prebacivali u oblast Neretve i Makarske te
su plenili i dalje. Nekad su se iskrcavali pod Velebit oko Obrovca, te su i tu
hvatali sultanove haračare. O jednoj njihovoj akciji govorio je neki Radoje
Rajičić, iz sela Zevze (?) kod Uskoplja, čovek sa dvora Malkoč-bega. Njega
su uskoci uhvatili kad se vraćao od Obrovca, zajedno sa osam od njega
zavisnih čobana. Oni su pod Velebitom, na mestu zvanom Veca, prolazeći
preko Riminića napasali svoja stada. Petnaest uskoka su se iznenada
izbacili na kopno, uhvatili ih i poterali ka morskoj obali. Ubacili su ih u
jednu barku i potom zaveslali ka Senju. Njihovoj barki stigle su u susret tri
druge uskočke barke sa uskocima koje su predvodili Martin Pripčić i neki
Gaspar, koji su bili Senjani. Tim trima barkama upravlali su Jerko Sodinić
iz vinodolskog naselja Selac te Juraj Sušić i Antun Dominčić iz Bribira.
Jerko je 20 dana ranije dovezao iz Rijeke pšenicu a i ostala dva pomorca
dovezli su žita i boba. Prilikom zarobljavanja najpre su se pojavila tri
uskoka (Ivan Prerad Kukuljević i brat mu Jakov iz Bribira te Turčin Ivan
takođe iz Bribira). Za njima su stigla druga jedanaestorica uskoka (Pavao
Lasinović iz Senja koji je stanovao u Ledenicama iznad Senja, Luka iz
Drivenika, Gaspar Čemišić iz Brinja i drugi). Njih 14 bili su naoružani samo
sa četiri puške i govorili su da nameravaju da idu u Neretvu, u plen. Umesto
u Senj Radoja i njegove pastire prebacili su u barke koje su danju i noću
plovile ka jugu. U jednoj uvali kod Makarske naišle su mletačke pomorske
snage, te su ih sve sprovele u Zadar i tu izložile ispitivanju i sudskom
procesu. Radoje sa svojima je bio oslobođen, a Jerku Sodiniću je samo
konfiskovalo plovilo.137

Početkom 1552. godine četiri uskočke i tri druge brodice sa uskocima pošle
su iz Senja prema Šibeniku; uskoci su se iskrcali i došli su do mesta
Arvesin(?) koje je pripadalo Turcima i tu su uhvatili 30 ljudi. U drugoj
polovini aprila mletački flotovođa u »Zalivu« mogao je izvestiti Senat o
mnogim štetama koje su prouzrokovali Senjani.

Meseca maja u Senju su se bavili neki trgovci iz Apulije i Ankonskih


Maraka, kupujući roblje koje su sa sultanovih oblasti dovodili uskoci. U
drugoj polovini maja četiri uskočke lađe isplovile su iz senjske baze i odmah
su naišle na neki turski galeon.138 U to doba dužd je naredio da se
naoružaju četiri brigentina i dve bracere, kako bi zadarski kapetan mogao
da sledi uskoke.139 Provala u šibenski kraj izazvala je proteste šibenskom
knezu-kapetanu od strane Huseina, ćehaje kliškog sandžak-bega Malkoč-
bega. Uskoci su u mestu Saramišovu odveli sobom dva muslimana i četiri
Morlaka; knez je odgovorio da je zasužnjio devet uskoka, koje će posle
mučenja dati obesiti. Husein-aga iz okoline Vrane pisao je duždu da su mu
zadarski knezovi uputili sedam sultanovih podložnika koje su oslobodili od
Senjana.140

U to vreme borba protiv gusara i uskoka u Jadranu bila je poverena


pomenutom Sicilijancu. Od mesnih upravljača pa i od providura Krka
zahtevano je da ovome sadejstvuju u operacijama gonjenja uskoka, tim pre
što su postojale vesti da se 5000 Turaka sprema da opsedne Senj. Ta
Senatova zapovest bila je potrebna jer je bilo zapovednika i drugih barki,
posebno značajnih za gonjenje uljeza koji nisu hteli da se pokoravaju
nalozima Sicilijanca odnosno da se svojski založe u radu na čišćenju mora
od uskoka.141

Godine 1553. Turci i njihovi vlasi su temeljito opustošili kraj oko Karlobaga
i južnije sve do Obrovca, mada je već četvrt stoleća postojao jedan prazan
prostor u obimu od sto milja, gde se išlo samo u seču drva i kamo su
prolazile pljačkaške družine uskoka i martolosa. Rušenje Karlobaga više je
naudilo mletačkom Pagu nego Senju grackog nadvojvode.142 Takvim
haranjem povećan je uskočki pritisak oko Nina, gde konjica na uskom
obalnom pojasu nije mogda da razvije svoja dejstva.143 Preko Ljube (danas
Ljubač) je najlakše nanešena šteta Turcima, jer se ulazak u otomansko
područje tu zaobilazio pravcem na »jezero«, između Posedarja i Novigrada,
na putu za Karin, Obrovac, Polešnik i Kožulovo Polje, gde su činjene
bezgranične pljačke. U to vreme Mlečani su pojačali stražu kod Novigrada,
gde su držali dva brigentina i dve fregate, no uzalud, jer su Senjani i dalje
plenili. Zadarski kapetan Paolo Đustinijani je savetovao da se na moreuzu
kod Posedarja podigne tvrđavica (s troškom od 1000 dukata) i da se u njoj
smeste četiri stražara; održavanje tadašnje pomorske straže iznosilo je,
međutim, 3000 dukata godišnje; ako se ne bi želelo da se podigne
tvrđavica, trebalo je dozvoliti Turcima da oni na svom zemljištu sagrade
slično utvrđenje; pred sve jačim uskočkim naletima, u suprotnom, moglo bi
se smatrati da je novigradska tvrđava izgubljena.144 Za namirenje plata
osoblju brodica u Zadru koje su održavale stražarsku službu protiv uskoka
zadarski rektori su 1553. godine dobili samo 200 dukata.145

Pored najlakšeg i najtajnijeg puta u nanošenju šteta Turcima, koji je vodio


od Ljube, Barbata, Beške i Sv. Marka na Karin i Obrovac, uskoci su i na
drugim stranama izvodili akcije, šteteći i same Mlečane. Svojim zaletima
oni su obezljudili zadarsku okolinu.146 Zbog njih kao i zbog uzvratnih
akcija

131 ASV, Senato I, Mar, R. XXXI, Senat zadarskim rektornma 24. IX 1551.

132 ASV. Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXV1I, banlu u Caritradu 7. I


1551 m.v

133 HAD, Cons. min. XLII, 178" оd 24. XI 1551.

134 HAD, Cons. rog. L, 179' од 29. ХII 1551; B. Hrabak. Senjski uskoci, 85.

135 HAD, Cons. rog. LI, 49' - 50 (8. IV 1552), 79 (21. VI 1552).

136 B. Hrabak, Senjski uskoci, 85.

137 HAZd, Atti del conte di Zara, Antonio Civran (1551-3), fol 32-34.

138 G. Stanojević, Jedan dokumenat 106-7.

139 HAZd, Ducali е terminazioni III, fol, 9-10, n° 1095 оd 13. V 1552.

140 Ilibri commemoriali, t VI, 274, n° 14 (29. VI 1552), 279, no 21.

141 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXVII, providuru Krka i


kapetanu Jadrana 8. II 1551 m. v.

142 CRV II, 257-8, 259; III (1880), 21, 23.

143 CRV II, 254, Đustinijanijev itinerar (1553).

144 CRV III, 54-5, relacija bivšeg zadarskog kapetana Paola Đustinijanija
predstavljena Senatu 13. II 1553 m. v.

145 ASV, Senato I, Mar, R. XXXII, 96 оd 9. III 1553.

146 CRV III, 52, relacija Paola Đustimjamja, bivšeg zadarskog kapetana.
martolosa i Morlaka, u Šibeniku su Mlečani morali držati laku konjicu,
sastavljenu od Levantinaca i Hrvata. 147 Uskoci su u proleće 1553.
popljačkali i zapalili jedno selo turskih kmetova iznad Vrane i ubili nekoliko
žitelja toga naselja. U poslednjoj desetini juna ugarak je progutao i
podgrađe Karina, gde je u vatri propalo mnogo dobara. Tih dana mletački
vojnici su povratili od uskoč-kih robaca dve turske porodice.148 U Zadru su
procenjivali da Vrana i Nadin nisu Turcima korisni nego da štaviše izazivaju
troškove oko održavanja posade i zidina; zaključeno je da bi trebalo
pokušati da se ta utvrđena mesta kupe od Porte.149

Za Veneciju se iz Dubrovnika avgusta 1553. moralo ploviti u skupini od bar


tri brigentina, krajem decembra - dva.150 U to doba kao zapovednici
mletač-kih birema u borbi protiv uskoka služili su i pojedini Dubrovčani,
kao neki Frano (koji je umro u Zadru početkom 1553. godine).151

Sredinom januara 1554. Senjani su napali stražare, određene da čuvaju


Posedarje, te su jednog usmrtili batinom. Nekoliko tjedana docnije oni su u
vo-dama severne Dalmacije zaplenili neki skirac (vrsta manjeg trgovačkog
broda) i načinili veliki plen pa se vratili u Senj. Ni polovinom novembra
nisu mirovali. Na dve bracere, njih po 18-20 u jednoj, oplenili su mnoge
plovne objekte na koje su naišli; oterali su mnoge marve iz severne
Dalmacije i naneli gubitke otimačinama i po mletačkim otocima; pored
stoke počeli su da zasužnjuju i duždeve pripadnike i da ih prodaju kao
roblje; njihova poslednja akcija na moru te godine bilo je hvatanje jedne
lađe sa koje su skinuli mnogo togara.152 Senat se meseca maja tužio na
postupke senjskog kapetana Lenkovića i na generala Ungnada koji su
dopuštali uskocima da pljačkaju muslimane, te je umesto tolerancije tražio
zabranu.153 Oktobra te godine za odlazak u grad sv. Marka dubrovački
senatori zahtevali su konvoj od bar pet brigentina.154 Prvih dana 1555.
godine Senjani su u vodama Zadra na jednoj dugoj barci (na kojoj se
smestilo njih 30) uzaplili neki dubrovački grip (od pet članova posade), koji
je za grad pod Srđem prevozio engleske karizeje i druga sukna.155

Prvih tjedana 1555. uskoci su nastojali da haraju i oko Šibenika. Odmah


potom javili su se s jedne strane na Murteru a s druge u oblasti
Novigrada.156 U toku prvih 15-16 dana uskoci su odveli nekoliko
muslimana i 22 turska Morla-ka, ubivši prilikom naleta još dvojicu vlaha.
To se dogodilo noću kad su upali u vlaške katune koji su sa planine sišli u
pitomo primorje sa stokom na zi-movanje. U vezi sa vlasima Senat je
naložio svom bailu na Porti da predloži vezirima da se vlaški katuni na
zimovanju osiguravaju stražom i da se drže na sigurnim mestima, jer nije
bilo dovoljno da se Turci oslone samo na mletačke jedinice za gonjenje
upadača. Prvih dana februara Senjani su sa pet naoružanih barki rinuli u
luku Paga i rasterali mletačke brigentine, odvodeći jedan uhvaćen brodić.
Kapetanu fusta u vezi s tim zapoveđeno je da, uz pomoć providura ka Krku,
pristupi blokadi Senja na odstojanju, tj. da zadržava pri plovidbi brodice sa
vinom i pšenicom što bi bilo dovoženo u Senj. Uskoci su od Đurđevdana
nastavili isplovljavanje u pravcu Novigrada, Murtera i drugih lokacija, pa ni
Mlečanima nije drugo preostajalo nego da i oni pošalju brodove da se
diverzantima suprotstave.157

Koncem oktobra 1555, pred jednom providurovom fregatom, neki uskoci


su se sklonili na ostrvlju Murtera, u same kuće stanovnika, što je izazvalo
gorčinu kod ponositih venecijanskih senatora. U isto vreme šibenski knez-
kapetan je obaveštavao da je nemoćan da se nosi sa diverzantima. Vlastima
u Zadru bilo je naloženo da primene više puta nalagane mere protiv
neposlušnih podanika koji su održavali kontakte s uskocima i obaveštavali
ih.158 U Zadru je stolovao posebni generalni providur Konjice u Dalmaciji,
čije su jedinice imale da dejstvuju kako protiv uskoka tako i protiv navala
martolosa i Turaka.159 Polovinom 50-ih godina žitelji zadarskog kraja
nesumnjivo su bili na vezi s uskocima. To je konstatovao i jedan dukal, koji
je izneo da je svakog dana takvih nepokornih podanika sve više; zato je
propisana smrtna kazna za one koji bi primali uskoke, od njih preuzimali
deo plena i pogotovo koji bi u njihovom društvu upadali u otomansko
područje.160

Početkom juna 1556. Senat se obratio kliškom namesniku sa konstatacijom


da sultanovi haračari učestvuju u pustošenju uskočkom, i to kako na
turskom tako i mletačkom državnom području.161 Svi su oni bili vlasi, kao i
uskoci, i bez obzira na uskočka nasilja, s njima su ipak nalazili lako
zajednički jezik. U prvoj dekadi decembra Senjani i 200 Bakrana otimali su
stoku kod mesta Beška (kod Karina), te je podstaknuta mletačka pomorska
straža kod Novigrada da pojača budnost.162 Jula 1556. Turci su se žalili u
Zadru da su uskoci odveli neku marcilijanu sa robom na kojoj je bilo Turaka
u mesto Bijeli Most (18 milja od Zadra), zahtevajući da se preduzmu mere
da se povrate ljudi i espap.163

Zabrane u vezi s plovidbom malih plovnih objekata za Veneciju postojale


su u Dubrovniku i u toku 1556. godine. Krajem septembra tražena je
»konserva« od tri brigentina, 20. oktobra zahtezano je njihovo
naoružavanje, čak i kod skupnog putovanja a potom i dodatno ljudstvo
posade. Trećeg dana 1557. sama se dubrovačka vlada potrudila da nađe
dodatna dva brigentina za bezbedniju plovidbu. Norma je 1. februara bila -
tri brodića, Turski glasnik je 20. maja krenuo u pratnji četiri brigentina
odnosno saecije. Tri lađice u grupi tražene su i za jedrenje u Ankonu.
Sredinom juna 1557. dozvolu su mogle dobiti tri udružene lađice, a
početkom novembra četiri brigentina.164

147 CRV П, 204, itinerar Đan Batiste Đustinijanija (1553).

148 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 107. - O uskočkim zaletima te godine


u lički sandžak, vid.: L. Jelić, Uskoci i urote, 243.

149 CRV III, 19, relacija Antonija Dieda.

150 HAD, Cons. rog. Li, 174 (7. III 1553), 241' (4. VIII 1553); LII, 28-8' (22.
XII 1553).

151 B. Hrabak, Senjski uskoci, 65.

152 G. Stanojević, Jedan dokumenat, 108.

153ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIX, poklisaru kod nemačkog


vladara 5. V 1554. - Prethodno se na uskoke žalila Porta duždu (A. Puschi,
n. d., 28).

154 HAD, Cons, rog. LII, 140 (9. X 1554).

155 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIX, bailu u Carigradu 24. I


1554 m. v.

156 V. Vinaver, n. n., 54.


157 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIX, 24.1 1554 m. v. (bailu na
Porti), 5. II (poslaniku na carskom dvoru), 5.1 (kapetanu fusta), 11. V
(kapetanu birema).

158 ASV, Senato 3, Mar, R. ХХХШ, 71 i 71-1', rektorima Zadra i glavnom


providuru Dalmacije 23. XI 1555.

159 CRV П, 196 (Đustinijanijev itinerar), 204.

1 60 HAZd, Ducali е terminazioni III , 46-9, n° 1165.

161 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXX, јun 1556; G. Stanojević,


Senjski uskoci, 57-8.

162 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXX, kapetavu fusta 12. XII
1556.

163 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. I, bailu u


Carigradu 29. IX 1556.

164 HAD, Cons. rog. LIII, 239 (28. IX 1556), 241 (20. X 1556), 248 (22. X
1556), 253 (30. X 1556), 279' (3. I 1557), 293' (1. II 1557); LIV, 11' (20. V
1557), 21 (31. V 1557), 25 (16. VI 1557), 26 (19. VI 1551), 67*' (5. XI 1557)

Godine 1556. i 1557. uspostavljeno je etaae stanje mirovanja na tursko-


mletačkoj granici prema Zadru, te je osmanijskim pograničnim starešinama
naređeno da više ne pljačkaju. Taj sporazum, međutnm, nisu prihvatili i
junaci sa Hrvatskog primorja, koji su i dalje robili, pa su Mlečani bili
obavezni da od njih preuzimaju plen u ime mira na državnim međama165
U leto 1557 kapetanu fusta zapoveđeno je da kruži svojim lađama u vodama
Raba, Krka i u tesnacu kod Novigrada te da onemogući uskocima da sa
morske strane priđu otomanskom zemljištu.166 Toga leta primećeno je
prisustvo kliškog namesnika i severozapadno od Skradina, gde se završava
njegova nadležnost a počinje jurisdikcija ličkog sandžk-bega; možda je tu
došao da pomogne ličkog kolegu u borbi sa Senjanima. Oko 1. oktobra
zapovednik Kliškog sandžaka boravio je u Nadinu i išao je u Benkovac
{Benković}.167 Njemu, tj. Ferhat-begu Sokoloviću je kapetan mletačkih
fusti, Fabio da Kaval, vratio u jesen te godine tri podanika koje su uskoci
poveli kod Vrane.168 Treba dodati da su Turci pri gonjenju Senjava
pljačkali u mletačkom selu Filipjakovu.169
Đuro Daničić, poz nati senjski starešina, 1557. se surovo svetio Turcima i
na kopnu i na moru, udarajući na njih iz zaseda i naterujući ih u bekstvo.
Izazvani, Turci su pritisli Mlečane, tvrdeći da se ne zalažu dovoljno u
odbrani svog područja od upadača, pa su ovi počeli nemilice da prosleđuju
uskoke kao gusare i nenrijatelje, vešajući ih.170 Mlečani su iskoristili
pomenuti dijalog o robljenju, te su na sultanovom pragu dijalog skrenuli na
pitanje fusti obrovačkog emina koje su izgrađene za borbu protiv Senjana;
bail je imao zadatak da zahteva da se te brzoplovke ne oružaju; na to je
pomenuti emin bio spreman javljajući se Veneciji, mada su venecijanski
plemići priznavali da su koncem leta uskoci napali turske ali i štetili
mletačke državljane.171

U leto 1557. stradao je neki dubrovačhi brod. Tokom juna i avgusta


Dubrovčani su morali odlazitn u Senj, na Rijeku i u Ankonu da bi povratili
robu otetu njihovim ljudima. Kad su uskoci iz Bakra opljačkali u luci Cikale
tovar s jednog dubrovačkog broda, vlada se obratila kralju Ferdinandu a
ovaj je zapovedio grofu Nikoli Zrinjskom da u roku od šest tjedana vrati
Dubrovčanima uzapćenu robu.172 Godina 1558. takođe je protekla u znaku
grupnog putovanja iz Dubrovnika na sever. Dvadeset šestoga februara
providur Budve dobio je na zajam tri topića na plovidbi u mletački glavni
grad. Francuskom ambasadoru koji je iz Carigrada odlazio u Veneciju,
pored fregate data su još dva prateća broda. Sredinom juna tražena je
»konserva« za brigentine, tako da ih je krajem jula moralo biti bar tri. Ista
norma važila je i u poslednjoj desetini oktobra, a posle toga bila su dovoljna
i dva brodića. Polovinom decembra 1558. brigentini su mogli inokosno
jedriti u Veneciju.173

Upad 29. marta 1558. sa jednog otočnća kod Ljube izveo je Pavao Lišnjavić
iz Bakra sa deset drugova koji su došli na nekoj barki. Jedan od napadača
bio je izvesni Damjan sa rta na ostrvu Pašmanu, po rođenju Istranin, koji je
pobegao sa galije na kojoj je kao veslač izdržavao kaznu od 20 godina.
Meseca aprila neki Luka Trevizan iz Vrgade priznao je na isleđenju u Zadru
da je sa svojom barkom prevezao sedam uskoka i tri roba na Tusticu, gde je
izvršeno ukrcavanje na uskočku lađicu i povratak u Senj; ta uskočka brodica
presretnuta je pod Velebitom, te su se vitezi spasli skakanjem u hladnu
vodu a trojica zasužnjevih su oslobođeni; bili su stanovnkci Vrane a preuzeo
ih je nećak i zastupnik livanjskog namesnika kojn je poslom boravio u
Zadru. Početkom juna, na dostavu uhoda, jedna mletačka barka sa
vojnicima naišla je na neku uskočku braceru u moreuzini kod Ljube; uskoci
su se opet izbavili okova skakanjem u more a njihov prethodno ranjeni
starešina, Damjan Paštrović, uhvaćen je. Pored šibenskog i novigradskog
kraja, Senjani su te godine obišli i zadarsku regiju.174 Kad je reč o Vrani,
treba primetiti da je u to vreme ili nešto ranije u kaštelu bilo i Hrvata na
službi kao bombardera; jednog takvog su Dubrovčani primili pod platu juna
1558. godine.175

U to vreme sa mletačke strane protiv uskoka je najviše dejstvovao kapetan


fusta. On je, primerice, i u leto 1558. sačekivao upadače i otimao im sužnje.
Hrvati i Arbanasi kao mletački najamnici kružnli su onoj maloj teritoriji
koja je preostala Veneciji na severodalmatinskom području. Stražarsku i
patrolnu službu preuzeli su zapovednici kaštela Nina i Novigrada, kako bi
više mletačke vlasti u Zadru u svakom momentu bile u toku stvari kad je reč
o uskočkom gibanju i kako bi u vezi s tim preduzimale vužne korake.
Zadarski knezovi bili su u neprekidnom kontaktu sa turskim vojnnm
zapovednicima, u prvom redu sa dizdarima Nadina i Vrane, informišući ih o
nastupu Senjana. Dvadeset drugog avgusta 1558. izjutra kapetan brzoplovki
Fabio da Kanal čuo je da su se diverzanti ishrcali kod Primoštena; on se
odmah tu našao, pa su uskoci umakli na kopno; kapetan je uspeo da zapleni
nekoliko pisama i da o uljezima javi šibenskom knezu-kapetanu i onima sa
turske granice.176

U to doba, međutim, bilo je mletačkih starešina koji su bili povezavi sa


Senjanima, Čuvar tvrđave kod Vrčeva, plaćan novcem zadarske komore,
obaveštajac Fabija da Kanal, inače čovek nezavidnih moralnih odlika,
odlazio je sa upadačima da pljačka tursko područje, pa je plen delio sa
svojim drugovima po oružju. Konkretno, 1558. u jednoj uskočkoj operaciji,
kad su Turci i vlasi iz Vrane upali uskocima iza leđa, on je prijateljima dao
znak dimom da se sa plenom izvuku; lišen slobode, priznao je i mnoge
druge nepodopštine koje je učinio u kooperaciji sa Senjanima. Za primer,
bio je obešen. Kad je gvardijan uhvaćen i kad je providur konjice Lorenco
Moro udvostručno revnost, uskoci se za neko vreme nisu usuđivali da
vršljaju po regiji grada Zadra.177 Uostalom, i zadarski
165 CRV III, 120 relacija Antonija Mikijela, bivšeg savetnika zadarskog
kneza od 15. VII 1557.

166 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXX, каpetanu fustа 20. VII
1557.

167 CRV III, 94.

168 M. Perojević, n.d.., 20. - Do uskočkog upada prema Vrani došlo je


prvih dana februara, kojom prilikom su, navodno, protiv kliškog
sandžaka vojevali I mletački podanici (ASV, Senato I secreta,
Deliberazioni, Costantinopoli, R. L, bailu u Carigrad 27. Ш 1557).

169 CRV III, 102 relacija Antonija Mikileja od 15. VII 1557.

170 L. Jelić, Uskoci i urote, 243-44. - Vid. i novo uputstvo o postupanju s


uhvaćenim uskocima: HAZd, Ducali е terminazioni III, 61, n° 1187 оd 4. VI
1557. 171 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXX, 183', bailu na Porti
27. IX 1557.

171 J. Radonić, Dubrovačka akta i povelje, knj. U, sv. 2, Beograd 1938; B.


Hrabak, Senjski uskoci, 85.

173 HAD, Cons. rog. LIV, 110(26. II 1558), 122 (14. IV 1558), 161 (14. VI
1558), 174 (28. VII 1558), 187' (22. X 1558), 190' (31. X 1558), 209' (15. XII
1558).

174 CRV, III, 142 i 143, relacija Fabaja da Kanal, bivšeg kapetana fusta,
predstavljena 12. XII 1558.

175 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, filza 1078, nepaginirano,


generalni providur Moro iz Zadra 24. VIII 1558.

176 HAD, Cons, rog. LIV, 158 оd 17. VI 1558.

177 CRV III, 144, relacija Fabija da Kanal: ASV, Senato I secreta,
Deliberazioni, R. LXXI, 90 оd 2. XII 1558; V. Vinaver, n. n" 58.

kapetan Paolo Đustinijani (1550-1553) sprovodio je taktiku koja je


favorizovala Senjane da uznemiravaju Turke a posebno da plene obrovačke
strane, jer Turci u nekim pitanjima nisu hteli da se nagode s Mlečanima.
Nasuprot takvoj politici, zadarski kapetan Andrea Vinčenco Kverini (1558-
1563) održavao je dobre odnose sa otomanskim komandantima na
državnim međama, među kojima se nije nalazio na poslednjem mestu
obrovački dizdar.178

Avgusta 1558. uskoci su pljačkali osmanlijsko susedstvo Šibenika. Dvadeset


četvrtoga toga meseca u zoru 16 uskoka na jednoj braceri su pronašli neku
barku natovarenu drvom na obali; pošto su prebili vlasnika, prisvojili su
lađicu i na nju nakrcali plen koji su oteli pređašnjih dana na turskom
zemljištu i otisnuli se u nepoznatom pravcu; knez-kapetan Šibenika je
očekivao da slučaj neće proći bez nezgoda sa uznemirenim kliškim sandžak-
begom, jer su diverzanti ranije tri-četiri dana pokazali izazovnu drskost.
Kad je istoga dana (24. avgusta) jedan vod konjanika-stradiota poslan u
susret turskim vlasima koji su silazili u Šibenik da sakupe novac za ranije
isporučeno žito, i Morlaci i mletački konjanici napadnuti su od pedesetak
senjskih podvižnika, kad su prešli brdo Tartar (narodski: Trtar i Debeljak,
oko 5 km od Šibenika), svi zarobljeni poterani su kao sužnji. Šibenski knez
Nikola Dandolo odmah je poslao dve griparice (lađice) i četu pešaka da
opkole obalu preko koje je trebalo da se upadači povuku. Oni, međutim
nisu ulazili u klopku, nego su se još nekoliko dana bavili na tursko-
mletačkoj granici, vukući sobom roblje.179

Novi nalet na predele severne Dalmacije Senjani su izveli koncem


novembra i prvih dana decembra iste godine. Sa dve barke iskrcali su se
kod Karina i napali su naselje; sakupili su mnogo marve i uhvatili dvojicu
muslimana. Pokret su nastavili ka selu Bojišću u Banadegu (bivšoj ugarsko-
hrvatskoj teritoriji) i poharali mesto. Nova skupina od 60 boraca iskrcala se
kod mletačkog naselja Zloselo (u šibenskom kraju), te je pored Vranskog
jezera prošla i navalila na Vranu; tu je zarobila 18 turskih kmetova i vratila
se u Senj. U vode Karina i Novigrada odmah su kasno upućene dve
mletačke brzoplovke kao stalna straža, a kapetan Jadrana blokirao je
senjsko pristanište, pa je pregledavao plovne objekte koji su ulazili ili izlazili
iz luke, ne bi li našao plen. Venecija je tada prvi put javno uzela u zaštitu
sultanovu zemlju kao da je duždeva.180 Ipak, pod udarom su se nalazili
samo turski tereni mada su uskoci bar jedan dan po iskrcavanju boravili u
kakvoj šumi ili skrovitom mestu mletačkog područja. Zbog toga je
zapovednik Nadina gnjevno reagovao; na njegov protest Republika je
poručila funkcionerima u Zadru da umire dizdara, pišući mu o naredbi
izdatoj kapetanu Jadrana i zapovednicima brodovlja u Jadranu. Nova
uputstva o gonjenju upadača dobili su zadarski rukovodioci kad je otkriven
slučaj vrčevskog gvardijana.181

Nakon izvedene blokade Senja (od 24. novembra 1558) a zatim i Bakra (od
26. februara 1559) uskoci tokom 1559. nisu dolazili da plene otomanske
krajeve u susedstvu zadarske regije. Ipak, oko glavnog grada mletačke
Dalmacije postavljeno je deset straža sa po dva momka koje su mesečno
stajale po 40 dukata.182 Vitezovi Senja i Bakra nisu rado protiv Osmanlija
hodali stazama Velebita, nego preko mletačkog terena u turski vilajet. Preko
Velebita u prolazima bile su nameštene zasede od turskih derbendžija.
Momenat iznenađenja lakše se mogao realizirati na razuđenoj obali a i
preko podmitljivih nižih starešina po mletačkim selima.183 Jedan lokalan
upad treba pomenuti kod sela Beške (u blizini Karina).184 Kad su
pritegnuti uskoci, nastupili su sličnim nedelima martolosi, uskocima slični
turski pljačkaši.

Godine 1559. nešto je popustila i zabrinutost za sigurnost plovidbe za


manje plovne objekte u severnom delu Jadrana. Odredbe o udruženom
putovanju u Dubrovniku bile su: 4. aprila i 6. maja - po tri brigentina, a od
1. jula norma je zadržana za odlazak u Ankonu, dok je jedan brodić za
Veneciju pušten samostalno.185

Polovinom jula 1560. zadarski knez je izvestio dužda o pljački koju su izveli
junaci sa Hrvatskog primorja preko Velebita u ličkom sandžaku; odagnali
su dosta marve i poveli neke istarske pastire i stočare sa zadarskog područja
koji su bili na velebitskim letnjima pašama. Nemački ambasador u Veneciji
dao je reč Senatu da će pisati senjskom zapovedniku Lenkoviću da ga
obavesti o poduhvatu i da preduzme korake da se mletački čobani sa svojim
stadima oslobode. U to vreme bilo je u uskočkim naseljima nepovraćene
mletačke robe za oko 2500 dukata.186

Godina 1561. počela je u znaku mletačkih odmazdi protiv Senjana u


severnoj Dalmaciji. Njima je (30. januara) zabranjen ulazak u mletačke
vode i dolazak na zemljište pod upravom Sinjorije.187 Primorci pod vlašću
grackog nadvojvode nisu uvažavali ta naređenja i ujesen te godine poduzeli
su veću akciju u pravcu Nadina i dalje. Najpre su se iskrcali u okolini Zadra
u cilju da oplene Nadin. Zatim su prišli šibenskom kraju i porobili su jedno
muslimansko selo između Vrane i Velima, i najzad su poharali neko vlaško
naselje između Trogira i Splita, zarobivši više ljudi.188 Tom prilikom je
ozbiljno oštećen Nadin.189

Akcije 1561. nisu vođene samo plena radi nego su likvidirane i obrovačke
fuste. Početkom juna provukla se kroz moreuzine jedna obrovačka
brzoplovka sa 18 članova posade, naišla je na Senjane i sukobila se sa njima.
Druge lađice ubrzano su dovršavane na Zrmanji. Narednih tjedana izašlo je
na more nekoliko brodica sa turskom posadom. Svi su bili prerušeni u
uskočko odelo. Sa dosta uspeha, i to po tmini, borile su se ove levente protiv
Uskoka. Dve takve barke koje su naišle u drugom valu zarobile su u okolini
Senja 13 senjskih pripadnika

178 A. de Benvenuti, Fortezze... I due Obbrovazzi, 94 (poslednja okolnost je


otkrivena tek 1589).

179 А-Sanu, Zaostavštnna, J. N. Tomića, br. 8711-XVH/a-I05, 106, 107,


Šibenik 24. i 27. VIII 1558.

180 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXI, 23. XI 1558 (poklisaru


na kemačkom dvoru), 23. XI 1558 (kapetanu fusta); G. Stanojević, Senjski
uskoci, 60 i 82.

181 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXX1, rektorima Zadra i


generalnom providuru Dalmacije 23. XI i 2. XII 1558.

182CRV III-S, relacija Fabija da Kamal, kapetana fusta, predstavljena 12.


XII 1559.

Te godine su Austrijanci prvi put prihvatili razgovor sa Mlečanima o


raseljavanju uskoka. U jednom dokumentu u kome se navode uskočke
starešine za Đuru Daničića (starijeg) se kaže da je rodom sa Kosova, bez
sumnje dalmatinskog (ASANU, br. 8711; XVII (x-50)

183 Isto, 142-3.


184 CRV III, 137-8, relacija Anđela Gradeniga, bivšeg providura Krka,
predstavljena 16. VII 1559.

185 HAD, Cons. rog- LIV, 256, 268', 294.

186ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R- LXXII, 27. VII 1560 (poslaniku


na carskom dvoru), 17. VIII 1560 (istome o pregovorima sa austrijskim
ambasadorom u Veneciji o res-tituciji nevraćenog novca).

187 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXII, 30. I 1560 m. n.,


poklisaru na carskom dvoru.

188 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXII, 115 (25. X 1561,


poslaniku na carskoj kuriji), 116, 137.

Došla je međutim i represalija. Kad su Mlečani posredovali u Austriji,


kazano im je da su za napade te godine bili krivi obrovački muslimani,
pošto su cernirali senjsku regiju i morali su biti kažnjeni. Generalni
providur u Zadru je zatim nastojao da uveri kliškog namesnika, sinovca
moćnog Mehmed-paše Sokolovića, da valja spaliti obrovačko brodovlje, jer
povećava zategnutost u odnosu na nadvojvodine posede. U toj svojoj
nameri Mlečani su delimičko uspeli.190 ali tek sledeće godine.

U isto doba Venecijanci su morali da intervenišu i na kuriji nemačkog


vladara. U drugoj nolovini decembra 1561. njihov poklisar je izneo da je
vezir preko baila poručio da se više ne može tolerisati da uskoci priređuju
štete sultanovim haračarima sa strane mora, te da će se dati nalog fustama
na ušću Neretve da izađu na pučinu i da tamo sačekuju diverzante. Poradi
toga je, uz protest Porte, prenesena i informacnja šibenskog kneza-
kapetana (od 27. novembra) da je, na mletački zahtev, kliški sandžak-beg
naredio obrovačkom dizdaru da po cenu života ne dozvoli izlazak brodića,
jer se još nije rešio da brzoplovke i spali. Gracu i Pragu je nagovešteno da
daljni ishod stvari zavisi od toga da li će Senjani krstariti svojim naoružaiim
barkama.191

Tokom 1561. i 1562. godine briga o grupnom putovanju iz Dubrovnika


prema severnnm pijacama svedena je na minimum. Početkom septembra
1561. jedan brigentin pošao je naoružan topićima, 1. oktobra morale su poći
udružene dve brodice, a godinu dana kasnije tahođe dva brigentina.192

Prve de kade februara 1562. naloženo je predstavniku u Carigradu da


saopšti Porti da je sprečen svaki prolaz nekako preko mletačkog zemljišta i
da je za takvo rešenje pridobijena i Austrija, te da kliški sandžak-beg treba
da odustane od svojih pretnji da će upasti na mletačku teritoriju. Pomirljiv
razvoj prilika doveo je novembra iste godnne do zaključenja kapitulacija
između Otomanskog carstva i austrijskih zemalja; u njima je pomenuto i
pitanje uskoka, tj. Austrijanci su izjavili da na njihovom području nema više
uskoka.193 Još mesec a maja obrovačke fuste ležale su na obali iznad
mlinova; nisu izlazile na more, ali nisu mogle sprečiti Senjane da i dalje
dohode u osmanlijske pogranične oblasti i da pljačkaju. Koncem aprila
uskoci su se bavili oko Karina, gde su zasužnjili petoricu muslimana iz
Nadina. Sandžak-begovi pouzdanici navodili su da su ovi. kao obično, stigli
morem i preko mletačke teritorije. Turci su odgovorili time što su uhvatili
nekog Novigrađannna koji je svojom barkom prevozio drvo sa velebitskih
padina. Ovoga je zadržao namesnikov ćehaja, čovek preke naravi, koji je
neskriveno pokazivao da je protivnik Mlečana, pa nije onemogućavao
zločince da upadaju na mletačko područje, nego ih je čak branio rečju i
delom, dok je u isto doba lišavao svake službe one koji su se trudili da budu
korektni u odnosima sa mletačkim susedima. Ćehaja je Novngrađanina
držao očekujući otkup.

Stanovništvo zadarskog spaja upozoreno je (1562) da živi u miru i


prijateljstvu sa sultanovim podložnicima, a i da sprečava Senjane i druge da
upadaju preko njihovog područja u tursko susedstvo da bi pljačkali.195 U
vsto vreme, kliškom sandžak-begu su pružana uveravanja da su preduzete
sve mere da se onemogući prolaz uskocima preko mletačkog gravičnog
pojasa.196

Tokom 1563. uskoci nisu bili prisutni na prostoru severne Dalmacnje.197 Iz


Dubrovnika u grad sv. Marka te godine putovalo se u sasvim malim
konvojima: 31. marta - dva brigentina, 28. maja - 3, 17. juna - 2, 28. avgusta
- 3 i 11, septembra - 2. Potom je data puna sloboda kretanja lađicama i tek
poslednjih dana 1564. ponovo je dvama brigentinima naređeno da se na
plovidbi u Veneciju udruže.198 Očigledno je da je težište uskočke aktivnosti
1564. godine ponovo stavljeno na kopnene operacije.

Obrovac je iznova privlačio Senjane. Na tužbu muslimana toga kraja, Porta


je obavestila kliškog sandžak-bega da u severnoj Dalmaciji upadači ponovo
dolaze sa mora i da zbog toga nastaju štete; naređeno mu je da se postigne
sporazum sa mletačkim »banom« preko izaslanika i da se udruženim
silama učini kraj uskočkim haranjima. Izveštaj o tom nalogu upućen je u
dizdaru obrovačke tvrđave, Hasanu.199

Prekidu relativno dobrih susedskih odnosa između predstavnnka vlasti u


Zadru i susednih turskih zapovednika doprinela je i okolnost da je iz
dalmatinskog glavnog grada otišao višegodišnji kapetan A. V. Kvirini. Ne
našavši kod njegovog naslednika slično nastojanje da se održava
prijateljstvo, Obrovčani i oni iz Karina odmah su počeli da dosađuju na
mletačkoj teritoriji. Obrovačke lađice su iznova plenile obale Podgorskog
kanala, Nešto kasnije Obrovčani su odlučili da podignu dve kule kod
mletačkog sela Posedarje, i to jednu na samoj obali a drugu poviše, na
padini,200 kako su utvrđenja izgleda bila poređana i u Obrovcu.

Senjani su u toku 1564. nanosili pred turskim i mletačkim državljanima


sasvim nezavisno od okolnosti da su obrovačke levente objavile svoje
prisustvo u zonama Podvelebitskog morskog prolaza.201 Haranje je
produženo i na kopnu ali i na moru. Na Rijeci su se bavili trgovci koji su od
vitezova preuzimali sužnje i odvodili ih čak u Đenovu.202 Senat je
savetovao Portinim vezirima da na nemačkoj carskoj kuriji pokrenu pitanje
o nepridržavanju odredaba kapitulacije i da traže izgon uskoka iz
nadvojvodinih gradova.203

189 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. II, zadarskim


knezovima i ge-neralnom providuru Dalmacije 25. X 1561.

190 ASV Senato I secreta Deliberazioni Costantinopoli, R. II" 8. VII, 16.


VIII i 29. IX 1561 (bailu u Carigradu) 31. X 1561 (rektorima Zadra i
generalnom providuru o razgovorima sa austrijskim ambasadorom u
Veneciji da piše svom dvoru i Senjanima o potrebi neintervencnje ako se u
Obrovcu fuste spale); V. Vinaver, n. n., 59; B. Hrabak Turska stražarska
flotila u Neretvi (1490-1700), Hercegovina, IV, Mostar 1985,95.

191 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXII, 13. XII и 18. XII 1561
(poklisaru na carskoj kuriji).

192 HAD Cons. rog. LV, 280'; LVI, 6 i 163 (29. X 1562).

193 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. II, 7. II 1562


(bailu na Porti), 7. II 1562 (knezovima Zadra i generalnom providuru
Dalmacije), 23. XII 1562 (kliškom sandžak-begu), 2. XII 1562 (istom), 22. V
1563 (istom).

194 ASANU, Zaostavština Ј. Tomića, br. 8711-XVII/a-103

195 HAZd, Ducali i terminazioni III, 93-3', n° 1234 оd 24. IX 1562.

196 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. II, kliškom


sandžak-begu 23. X 1562

197 CRV III, 157, relacija Đovanija Mikijela koji se vratio iz Austrije, gde je
bio poslanik.

198 HAD, Cons, rog. LVI, 206, 233', 261', 262'; LVH, 119.

199 Komisija za pisanje istorije Bosne i Hercegovine pri Akademiji nauka


i umjetnosti BiH, inv. br. 139/III (Мuhimme defteri), I/I, 207, str. 8
prevoda A. Polinca.

200 A. de Beavenuti, Fortezze... I Due Obbrovazzi, 94. - U isto vreme Turci


i martolosi su upali i pljačkali u posedima vadvojvode Ferdinanda (A.
Pušci, n. d 16).

201 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXI, 148 оd 2 XII 1564,

202 Isto, R. LXXIII, poslaniku na nemačkom dvoru 8. VII 1564.

203 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. II, bailu na


Porti 3. II1563

Januara 1565. riječke sudije su uz inventar vratile deo plena postignutog u


mestu Munege i oslobodile su dva uhvaćena Jevrejina. Sledećeg meseca
neki sultanovi podanici i turski Židovi tužili su se u gradu na lagunama na
ometanje plovidbe od strane došljaka sa Rijeke i iz Bakra i to i u mletačkim
vodama.204 Posle je prispeo pred dužda i jedan Portin glasnik sa nekim
sinovima Izraela sa informacijom da je neka roba oteta otomanskim
državljanima. Senat je odmah zapovedio kapetanu fusta da krene u Rijeku i
Bakar i da traži i preuzme espap koji su lupeži uzaptili; bailu u Carigradu
(maja 1565) javljeno je da je dobar deo plena rekuperiran.205

Februara 1565. Sinjorija je novom kapetanu Jadrana, Nikoli Surijanu, kao


pre četiri godine, izdala uputstva o najstrožijem postupanju sa uskocima.
Takav stav nije bio bezrazložan, jer su uskoci maja meseca iste godine
napali Karin, usmrtili mnogo Morlaka i muslimana, među kojima i
sakupljača harača Mustafu; da se osvete, Turci su oteli so sa mletačkih
dereglija.206 Zbivanja su se odvijala na sledeći način. Četvrtoga maja 130
Senjana pod vođstvom Pavla Lasinovića a sa prećutnim odobrenjem
senjskih zapovednika, na pet bracera su se spustili na tesnac pred Karinom;
pošto su zadržali i neutralisali stražu koju su Mlečani držali na tom mestu,
prispeli su u Karin. Pomenuti Mustafa nije bio Portin haračlija nego je
sakupljao danak za račun mesnog vojvode koji je bio zakupnik poreske
mukate. Na to su se sabrali karinski Turci i u većem broju dojurili su na
obalu, gde više nisu zatekli Senjane, nego neke mletačke brodice pod
teretom soli, koje su opljačkali. Dizdar Karina, koji je bio i teritorijalni
zapovednik na toj strani, izvestio je o tome zadarske upravnike, zahtevajući
da Mlečani čuvaju svoj deo mora i obale snagama koje bi bile dovoljne da se
mogu odupreti upadačima.207

Mletačke vlasti su motrile i na svoje podanike. Meseca avgusta šibenski


knez i kapetan je uhapsio braću Stanislava i Grgura te nekog Relju; oni su
priznali da su održavali veze sa Senjanima, koji su početkom avgusta
ponovo harali u šibenskoj okolini.208 Iz te operacije, koju su uskoci izveli
uz blagoslov senjskih rukovodilaca, odveli su tri sužnja, za koje se iz
Šibenika uporno tražilo da budu vraćeni; kako se Senjani na te zahteve nisu
obazirali, to je pitanje postavljeno i na nemačkoj vladarskoj kuriji.209 I
koncem te godine uskoci su neprestano ulazili u mletačke i turske terene i
plenili.210

Na udruženoj plovidbi manjih plovnih objekata iz grada sv. Vlaha u


Veneciju i Ankonu nije se mnogo insistiralo 1565. i 1566. godine. Dvadeset
petoga maja 1565. zahtevalo se da jedre tri brigentina za grad na lagunama,
a 26. jula dva za Ankonu. Ista norma za odlazak u pomenuti papski grad
vredela je 18. januara 1566, jer je 29. avgusta za obe velike pijace zahtevana
»konserva« od dve lađice.211 Sredinom aprila 1566. uskoci su sa jedne
dubrovačke lađe odneli vunene i druge proizvode koje su u Veneciji
kupljene za sultana, dubrovački senatori su morali doneti odluku da se na
trošak Republike kupovina obnovi.212 Te godine počela je na dubrovačkom
ostrvu Lastovu i na drugim mestima nedostojna preprodaja žita koje su
senjski pirati oteli sa nekog broda odnosno robe koje su opljačkali u
mletačkoj Dalmaciji.213

Uskočkih akcija na kopnu ponovo je bilo već koncem veljače 1566, te je


Senat tražio veće angažovanje providura dalmatinske konjice koji je
stolovao u Zadru.214 Kapetanu brzoplovki je nešto docnije prebačeno da
nije dovoljno pratio rad Senjana, koji su to iskoristili te su plenili ne samo
turske nego i mletačke pripadnike.215 Meseca marta opet je u Veneciji bilo
natezanja sa otomanskim Židovima. U zadarskoj regiji uskoci su krajem
februara, krenuvši prema Neretvi i neprimećeni od mletačkih fusti, zadržali
dva brigentina sa espapom Turaka i Jevreja, koja je roba bila određena za
Ankonu. Bail je dobio naređenje da na divanskom savetu rastumači da
uskoci nisu zapaženi, »jer je more kao kakva šuma«, tako da ono pruža niz
pogodnosti kad se plovi malim i niskim plovilima, koje čak ni fuste nisu u
stanju da slede. Kako su pomenuti Turci i Židovi isplovili iz Neretve a emin
iz Gabele je podneo Porti predstavku, bail u Carigradu je dobio nalog da
svim silama uznastoji da se na račun osiguranja plovidbe ne dopusti
brzoplovkama u Neretvi da eskortiraju lađe, jer bi pomorski put za Ankonu
bio opterećen novim morskim vukovima. Povodom žalbe i hercegovačkog
sandžak-bega, vezire i samog sultana trebalo je uveriti da će Republika
svom snagom terati uskoke na valovima, kao što je to i dotad činila. Senat je
obećao da će osloboditi 32 peče karizeja po kontu Jevrejina, lekara
bostandži-baše iz sultanovog saraja, što su Senjani godinu dana ranije
oteli.216

Aprila 1566. uskočki starešina Matija Gazivuković naredio je da se


savladani mletački brigentin najpre odvuče na Vis a potom u Biograd, gde
je noću zatečeno više barki; Gazivukovićevi junaci su bili sa Rijeke.217 Akt
piraterije predstavljao je osvetu za mletačko nesleđenje Senjana koji su
preko mletačkog područja i dalje ulazili u turske pograničke krajeve.218 U
poznu jesen uskoci su uzaptili dva brigentina sa žitom iz Lješa koje je bilo
namenjeno glavnom mletačkom gradu, pošto su prethodno uhvatili dva
druga broda; plen je odvučen u Senj, Bakar i druga utvrđenja, gde je trebalo
preko carske kurije naterati mesne starešine da vrate oteto.219

Mletačke vlasti su motrile i na svoje državljane da ne uspostavl jaju veze sa


upadačima. Početkom maja 1566. generalni providur u Zadru, na traženje
Senata, obelodanio je proglas protiv jatakovanja Senjanima, podstičući
međusobno uhođenje i potkazivanje građana.220 Predviđene su stvarne
mere da se spreči otimanje mletačkih lađica i zaplena robe turskim
podanicima od strane uskoka, što je trebalo da predstavlja uslov za dobro
susedstvo i spokoj na turskim međama.221 Sa granice, naime, dolazile u
Carigrad žalbe da duždevi podložnici idu zajedno sa uskocima i da pljačkaju
osmanlijske oblasti. Bailu je stoga naređeno da izjavi da su takvi mletački
podanici u stvari prestupnici koji su isterani iz zavičaja i države i stavljeni
van zakona, te su ih državni organi ubijali kad bi ih zatekli u području svoje
jurisdikcije.222

204 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXII, 2. II 1564 m. v.


(poslaniku na carskom dvoru).

205 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. III, bailu u


Carigradu 22. V 1565.

206 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXIII, 24. II 1564 m. v.; R.


LXXIV, 26. V 1565; G. Stanojević, Senjski uskoci, 68, 84.

207 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXIV, 37' i 38, instrukcije


mletačkom poklisaru na carskom dvoru od 19. i 26. maja 1565.

208 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXIV, knezu i kapetanu


Šibenika 7. IX 1565; V. Vinaver, n. n., 60.

209 ASV Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXIV, 48' - 9, poklisaru na


carskoj kuriji 15. IX 1565.

210 Isto, poklisaru na carskoj kuriji 15. XII 1565.


211 HAD, Cons. rog. LVII, 180' 195'-6', 256; LVIII, 69.

212 HAD, Cons. rog. LVIII, 27 од 22. IV 1566.

213 HAD, Cons. rog. LVIII, 53, 78, 102, 133.

214 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXIV, оd 27. VII 1566.

215 Isto, kapetanu fusta 1. VI 1566.

216 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. III, bailu u


Carigradu 26. III ib. V 1566 (četiri pisma)

217 B. Hrabak, Senjski uskoci i Dubrovnik, 88.

218 L. Jelić, Uskoci i urote, 244.

219 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXIV, poklisaru kod cara 7.


XII 1566.

220 G. Stanojević, Senjski uskoci, 59-60.

221 HAZd, Ducali е terminazioni III, 136'-7 оd 16. VI 1566.

Sedmog decembra naloženo je guverneru galija sa osuđenicima da sa


kapetanom brzoplovki pazi na široka rečna ušća, gde su uskoci najčešće
ulazili u kopno da robe.223

Zbog stalnih uskočkih upada, prostor između mletačkog Novigrada i


turskih utvrđenja Nadina i Vrane već je ispražnjen od stalno naseljenog
življa. Turski martolosi nisu bili bolji od uskoka, takođe vlaha, uvek
spremni na prestupna dela. Turski morlaci koji su najviše ispaštali išli su
uskočkim stopama. U zimsko doba zbog dolaska vlaha sa stadima i krdima
na zimovanje u primorje više su delovali i uskoci i martolosi. Uskočka trasa
ćara i 1567. je vodila Podgorskim kanalom na tesnac kod Posedarja i na
Karin i Obrovac. U isto vreme, na mletačkom zemljištu bilo je i dalje, uz sve
pretnje i kažnjavanja, osoba koje su bile gotove da se povezuju sa uskocima
i da sudeluju u razdeobi plena. Štaviše, bilo je očigledno i najvišm
funkcionerima državne uprave u Zadru da su mletački konjanici manje bili
spremni da gone Senjane nego martolose i Turke. Ipak, konjica je bila
najpogodnija za borbu protiv vrlo pokretnih uskoka i turskih vlaha pod
oružjem. Jedno odelenje od 50 konjanika bilo je stacionirano u zemuniku
da brani prilaz Zadru, a drugo je bilo smešteno u Novigradu zbog čestih
zbrka u sektoru Karina i Zrmanjinog ušća i usled daljeg prodiranja u
Banedag.224 U borbi protiv uskoka kao pirata bile su i tvrđave na morskoj
obali značajan činilac. Jedna takva podignuta je kod Ražanca.225

U prvoj dekadi 1567. u grad sv. Marka prispeo je Ibrahim-beg, turski čauš
zbog Uskočkih nedela. On je pozvao Republiku da kao hrišćanska država
utiče na Austriju da pustolovi iz Senja i sa Rijeke više ne ulaze u sultanove
posede plena radi, jer nije bilo dovoljno da mletačke snage uhvate pokojeg
uljeza; razjasnio je da je u takvim okolnostima prirodno da se muslimani
naoružavaju izlaze na pučinu; nije, međutim, normalno, da mletačke vlasti
kad uhvate te zločince drže ih u zadarskim zatvorima pod okovima, kao što
je nepravedno što se imovina pravovernih kad bi se povratila od upadača ne
vraća sopstvenicima nego je dele mletačke glavešine.226 Takva shvatanja
divanskog saveta prisilila su Senat da sa svom ozbiljnošću još jednom priđe
uskočkom pitanju. On je zapovedio i fustama u mimohodu da obavljaju
stražarsku ulogu, a dva nova brigentina poslata su u opasne zone. Kapetanu
brzoplovki naređeno je da bude češće u kanalu pod velebitom. Na praškom
dvoru zahtevano je da se konačno uskoci kažnjavaju. Kapetan fusti imao je
zadatak da ostvari kooperaciju sa turskim gemijama (lađama) na straži u
Neretvi kako bi diverzanti bili uspešno gonjeni na svom južnom pravcu
delovanja. Za šest do osam uskočkih starešina raspisana je ucena, tako da bi
se njihova glava otkupljivala po 200 dukata.227 Funkcionerima u zadru je
naloženo da se sva sredstva iskoriste da se na mletačkom zemljištu iskorene
uskoci, uz primenu i blokade mesta u Hrvatskom primorju kako bi ostali
bez hrane. Trebalo je najstrože kazniti i sopstvene državljane koji ne samo
što bi pomagali upadače, nego ne bi valjano izvršavali zapovesti organa
vlasti, osobito kad se radilo o starešinama liga i sucima posoba.228

Uskoci su, navodno, 1567. zaključili s Turcima osmogodišnje primirje.229


To bi ukazivalo na to da su uskoci svoju osnovnu delatnost preneli na
morske valove i da su se usmerili na klasično gusarstvo, čime su više bile
pogođene hrišćanske trgovačko-pomorske republike i varoši, kao venecija,
Ankona, Dubrovnik itd. Nego li Osmanlije. Meseca aprila Senjani su
uzaptili dve lađe, od kojih je na jednoj bilo robe mnogih podanika
nemačkog cara. Dva meseca docnije uskoci su oteli jednu mletačku fregatu i
na njoj našli 2000 talira, koji je novac slat u Carigrad.230 Kad se nasukala
lađa kotorskog kaštelana kod Zadra, uskoci su se namah našli na mestu
nesreće da bi nasilno ispraznili i olakšali stanje broda.231 Mletački kapetan
je jedne noći kod Novigrada, misleći da je naišao na uskočke bracere, cele
noći iz topića i pušaka palio na dve brodice koje su se povukle prema obali,
nastavljajući s puškaranjem; kad se razdanilo na duždevoj fusti, na kojoj je
bilo ranjenih, utvrdili su da se u pomrčini nisu tukli sa Senjanima, nego
protiv Turaka i martolosa iz Obrovca; kapetan se izvinio, ali je barke, pod
pretnjom topovskih hitaca, otpravio do utoka Zrmanje i poručio im da se
svakako vrate u matičnu luku.232

U gradu pod Srđem se pomalo počelo zaboravljati na nekadašnje zabrane


inokosnog putovanja za male brodove u pravcu venecije i Ankone. Samo je
jednom u 1567. (24. maja) traženo udruživanje tri brigentina za jedrenje u
grad sv. Marka i samo je jednom od jednog velikog broda kakve su bile nave
zahtevano da krenu naoružane sa šest topova. Odluke o zbijanju dve ili tri
lađe zabeležene su u 1568. u senatskim zapisnicima 22. maja, 22. juna i 17.
avgusta. U 1569. o istim normama razgovaralo se 15. januara i 5. novembra,
a 12. decembra izglasana je potpuno slobodna plovidba za jadransku
metropolu.233

Godina 1568. zaista je bila dosta mirna. Ipak, 22. maja uveče, uskoci su
uhvatili pod Rogoznicom jednu barku sa mletačkim podanicima, koju su im
nekoliko dana kasnije Turci oteli kod Omiša.233a Deo robe oslobođene od
Senjana predate su vlasnicima, a hvarskom knezuje naloženo da sprovede
tu odluku.234, verovatno slanjem rekuperiranih dobara u Neretvu.
Upriličen je i sastanak sindika (inspektora) Dalmacije sa susednim
sandžak-begom; turski namesnik je trebalo da dobije sto dukata, a vešti
posrednici oko njega, preko kojih je rađeno - 235

U leto 1569. Mletački bail je bio neprijatno iznenađen kad je jedan od


uhvaćenih uskoka saslušavan na porti; ovaj je izjavio da je Zadranin, davši
saopštenje koje je teretilo mletačke organe u Dalmaciji; kazao je da
rukovodioci u dalmatinskom središtu znaju za uskočko hajdukovanje u
kome sudeluju i njihovi pripadnici; bailov tumač je dopustio da je reč o
Zadraninu, ali je naglasio da

222 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. III, bailu u


Carigradu 21. VI 1566. - Te godine Ibrahim-beg upućen je u veneciju da se
u sultanovo ime požali na akcije uskoka iz senja, Bakra i sa Rijeke
(Degl'istorici delle cose veneziane, i quali hano scritto per pubblico
decreto, t. VI: Andrea Morosini, Venezia 1719, 239)

223 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXIV, guvernaduru galija


osuđenika 7. XII 1566.

224 CRV III, 190-95, Đovani Mičenigo, generalni providur u dalmaciji,


relacija predstavljena 3, III 1567.

225 C.F: Bianchi, Zara cristiana/II, Zara 1879. 279

226 ASV, Esposizioni principi, collegio, R. L. 115-7' od 11. I 1566 m.v.

227 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXIV, 1. III 1567 (kapetanu


fusta), 5. IV 1567 (poklisaru kod cara), 21. VI 1567 (kapetanu fusta), 21. VI
1567 (kapetanu Jadrana).

228 ASV, Senato I, Mar XXXVII, 20. I 1566 m.v. (zadarskim knezovima i
generalnom providuru Dalmacije), 6. IV 1567 (istima).

229 S. Ljubić, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, II, Rijeka 1869,


150 i 159.

230 Mon. Usc. I, 1-2, B. Poparić, Povijest senjskih uskoka, Zagreb 1936, 34.

231 V. Vinaver, n. n., 61

232 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. III, bailu na


Porti 5. VII 1567.

233 HAD, Cons. rog. LVIII, 160 i 132; LIX, 15, 23, 35, 68', 182, 195

233aHAZd, Trogirski arhiv, kut. XXVIII, f. 251, izveštaj kapetana fuste


Pjetra Emoa, u zadarskoj luci 26. V 1568.

234 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. III, 4. II 1567


m. v., knezu i providuru Hvara
235 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXV, 1568.

se radi o izgnaniku, objašnjavajući time njegov neprijateljski stav prema


mletačkoj državi.236

Osamnaestoga novembra iste godine, u prvi jesenji mrak, kad je neka


brodica iz Venecije ulazila u dragu ostrva Silbe, opkolile su je dve senjske
bracere sa oko 60 boraca; desetorica je prešla na lađu koja je nosila dvopek
za državni erar na Hvar; peksimit je oduzet, uz napomenu da je sv. Marko
bogat, da je pun novca a oni su siromašni ljudi.237

Vreme između zaključenog mira 1540. i objavljenog rata 1570. bilo je doba
najveće ekspanzije Osmanlija u Panoniji i na Mediteranu. U severnoj
Dalmaciji, podalje od glavnih poprišta i pravaca akcije, vladala je oseka
turske najezde, te su uskoci sa Hrvatskog primorja preuzeli inicijativu u
pogledu vojnih akcija. Granična pljačkaška dejstva, karakteristična za
međašne oblasti svih islamskih država toga vremena postojala su i prema
uskom mletačkom pojasu kopna u severnoj Dalmaciji i prema susednim
otocima. Mir od 2. oktobra 1540. nije uspostavio stanje mirovanja na
tursko-mletačkim granicama. Slično turskim martolosima, Senjani, Bakrani
i Riječani su plenili marvu, grabili turske podanike (koje su prodavali
trgovcima u Apuliji) ili i karavane vlaha i drugih koji su saobraćali sa
Šibenikom zbog dovoza žitarica i drugih proizvoda i zbog odvoza soli i
manufakturnih izrađevina.

Uskočka vernost retko se iskazivala diverzijama preko Velebita; radije su


primenjivali kombinovani morsko-kopneni način za ulazak u sultanovu
zemlju, ali uvek preko neutralnog mletačkog zemljišta, kako bi ostvarili
efekat iznenađenja i osigurali odstupnicu. Operacije velikog stila počele su
već 1542. Koristili su široka ušća Zrmanje (prema Karinu, Obrovcu i tzv.
Banadegu) i Krke (u šibenski kraj i prema Vrani i Karinu). Opustošeno
Kožulovo Polje i napuštena sela zadarskog i šibenskog kraja olakšavala su
nastupanje i uskoka i martolosa. Za gonjenje i jednih i drugih Mlečani su
osnovali seoske lige i sudijske posobe, podizali utvrđenja, držali konjicu i na
obalama postavljali stražarske fuste i flotile naoružanih plovnih objekata
plitkog gaza, slično uskočkim bracerama; stalno su intervenisali na Porti
(preko baila) i na nemačkom carskom dvoru (preko poklisara). Akcije su
uvećavane u zimsko doba, kad bi vlaški katuni doveli svoja stada blizu
morske obale na zimovanje. I uskoci i martolosi objašnjavali su i pravdali
svoja nedela razlozima osvete i odmazde. Izazvani od uskoka, Turci su
pritiskali Mlečane da se ne zalažu dovoljno za odbranu sa strane mora i zato
što mletački državljani pomažu Senjanima pa s njima zajedno odlaze i u
pohode i dele plen. Od polovine 60-ih godina turski pritisak je bivao sve jači
i prema Zemuniku koji je branio pristup Zadru. Godine 1567. navodno,
uskoci su sa Osmanlijama zaključili osmogodišnje primirje, tako da su se i
jedni i drugi počeli više usmeravati na morska dejstva.

Na morskim prostranstvima severne Dalmacije uskoci su ometali plovidbu


iz Neretve, Dubrovnika i Albanije (Lješ, Valona) za grad sv. Marka i
Ankonu. Zbog toga su Dubrovčani uveli praksu jedrenja manjih lađa u
konvojima, sa topovima ili sa pojačanom posadom. Od godine 1557. manje
ce insistiralo na takvo udruživanje manjih brodova, jer je nešto popustila
uskočka aktivnost prema Dubrovčanima.

236 ASV, Senato III secreta, Dispacci degli ambasciatori al Senato,


Dispacci di Costantinopoli, filza IX (1569-70), Markantonio Barbaro 5.
VIII 1569.

237 HAZd, Atti del conte di Zara, Ettore Tron (1569-70), unico, fol. 475-6,
оd 18 XI 1569.

IV. Uz pljačku i politički pritisak uskoka na severnu Dalmaciju


1570-1601.

Od kraja 1569. i prva tri meseca 1570. senjski uskoci su naglo uvećali svoju
revnost na moru. Ne postoje turski izvori koji su u punoj širini pokazali
osmanlijske gubitke zbog takve uskočke delatnosti. Zbog toga su uzeti
dubrovački zapisnici senatskih sednica koji s podjednakim kriterijem
registruju štete od Senjana iz godine u godinu. Neki dubrovački brigentin
na plovidbi iz Venecije sa tkaninama decembra 1569. ili prvih dana 1570.
bio je devastiran, te je dubrovačka vlada odredila čoveka da robu u Senju
preuzme.1 Opasnost od uskoka povećavala se ako su lađe bile pretovarene,
jer im je manevarska sposobnost bila znatno umanjena. Stoga je Senat
nastojao da reguliše ugovor nekih manjih brodova koji su imali da krenu u
grad na lagunama.2 Početkom proleća uskoci su presreli i jedan brod koji je
sa tkaninama dolazio iz Ankone.3 Uskočke su svakako bile dve razbojničke
barke koje su na Murteru (marta 1570) oplenile lađu kojom je upravljao
neki pomorac iz mletačkog grada Kjođe i gdje su oteli kože nekog trgovca iz
Pezara.4 Jedan od uzroka za izbijanje rata između Osmanlijskog carstva i
Mletačke Republike, rata koji je izbio aprila 1570. i trajao je do proleća
1573, bila je uskočka piraterija.5 Za vreme tog trogodišnjeg rata
(»kiparskog«), kad je ponovo došlo do formiranja koalicije hrišćanskih
zemalja protiv polumeseca (»Sveta liga«), senjski uskoci su, kao i u ratu
1537-40, sudelovali u operacijama na strani Mlečana. Prezreni i gonjeni u
doba mira kao gusari i zločinci, Senjani su ponovo postali korisni saveznici
Krilatog lava. Teren njihovih akcija u novom ratu bila je više srednja nego
severna Dalmacija.

Stanje mira postalo je ugroženo kad je čauš Kubat (februara 1570) napustio
grad na Bosforu na putu za Veneciju. On je nosio pismo sa sultanovim
ultimativnim zahtevima, koji su sadržavali i zahtev da Republika preda
Turcima Kipar, oko koga su se takođe sakupljali korsari.6 U pismu sultana
Selima II Sinjoriji ce prebacivalo da je na starim granicama Dalmacije
izazvala sukob; za državne međe rečeno je da su ustanovljene koncesijama
za vreme sultanovih predaka.7 Kubat je stigao u duždevu prestonicu prvih
dana aprila. Za vreme njegovih razgovora u jadranskoj metropoli Dalmacija
ce takođe nalazila na prvom mestu njegovih lamentacija. Osmanlije su na
granicama Dalmacije počeli neprijateljstva još za vreme bavljenja
Kubatovog na duždevoj kuriji. Sandžak-begovi Klisa, Bosne i Hercegovine
upali su na mletačko područje, oduzimajući seljacima žito, marvu i sve do
čega su došli i zasužnjujući ljude. Mladi zapovednik dalmatinske konjice
Bernardo Malipjero, u želji da zaštiti stanovništvo zadarske regije, izjahao je
iz grada na čelu 80 konjanika. U jednom momentu upao je u skupinu
Turaka, mnogo brojniju nego što je bila njegova pratnja, te je smrtno ranjen
i izdahnuo je na sedlu za vreme povlačenja. U Zadar je malo zatim stigao
Đulio Savornjan sa titulom komandanta milicije u Dalmaciji. Ovaj je
pokazao veliki oportunitet u borbi s Osmanlijama, kojima ce pružila
jedinstvena prilika da opsednu mletačke gradove. Savornjan je dva meseca
držao borce iza bedema, nedovoljno zaposlene.

1 HAD, Cons, rog. LIX, 207' (18. I 1570), 235'~6 (14. III 1570).

2 Istо, LX, 17'-18 оd 10. VI 1570.

3 HAD, Div. canc. CLXX, 3-40 ат.

4 HAZd, Atti del conte di Zara, n°18, Ettore Tron (1567-71), fol. 43 оd 27. III
1570.

5 S. Musatti, Stona di Venezia, I. Milano 1936, 434.

6 J. Leunclavius, Annales sultanorum orhomanidarum, usgue ad annum


1588, Franco-forti 1733 (?), 121.

7 P. Paruta, Historia venetiana della guerra di Cipro, parte II, Venezia


1703, 29.

Početkom aprila pošao je iz Venecije sa brodovljem admiral Jeronim Zane,


koji se takođe nije pomerao iz Zadra. Gradsko područje glavnog
dalmatinskog grada popunila je masa mornara, veslača i vojnika, te je bilo
sve manje hrane, a opasnost od zaraze sve veća. Osmanlijska flota je
iskoristila to traćenje vremena, pa je zaveslala ka Kipru. Tako je u
zadarskom kraju počeo jedan defanzivan rat, za razliku od stanja na
južnijem mletačko-turskom poprištu na Crnogorskom primorju.8

Zvanična objava rata u mletačkoj Dalmaciji obnarodovana je 25. aprila.


Postojala je teza da su otomanske vlasti pre objave neprijateljstava otpočele
akciju u Dalmaciji i Albaniji zato što su Mlečani podbunjivali njihove
podanike. Za vreme dvomesečnog boravka mletačke konjice u varošima, što
se opravdavalo čekanjem saveznika,10 i admiral Zane je pomagao trud
građana da što bolje utvrde svoje sekstercije (kvartove). U Novigrad je
smešteno 200 a u Zemunik 50 pešaka; ošančeni su kaštel Vrčevo i još neki,
Polešnik je porušen a Nin delimično i potopljen da ne bi pali u
neprijateljske ruke.11 Kad je letnja jara udarila, zbog lošeg vazduha i
verovatno zaraze, pomrlo je, navodno, 20.000 ljudi, osobito vojnika
dovedenih sa strane, nenaviknutih na nezdravu zadarsku klimu. 12

Početne operacije senjskih uskoka prolećnih meseci 1570. malo su se


razlikovale od njihovih poduhvata ranijih godina, bar prema
Dubrovčanima. Senjani su, naime, oplenili nekoliko brodića, naročito na
plovidbi prema Veneciji. Dubrovački trgovci su već juna 1570. počeli praksu
pretovara robe sa manjih na veće lađe. Već u leto te godine obnovljena je
praksa iz vremena rata nekadašnje Svete Lige da se dubrovački senatori
pismima i glasnicima obraćaju mletačkim vlastima da bi se sakupio
opljačkan tovar ili poslali zapisnici istraga povodom nekih otimačina.13

Trećeg avgusta 1570. Zemunik,14 stožer otpora sa strane Zadra, pao je u


ruke Osmanlija. Istoga dana dva turska konjička odreda od 300 i 240
konjanika pritisnula su neposrednu okolinu Zadra. Konjanici su se privukli
gradu u toku noći, te su se najpre pritajili u šumi kod mlinova. Sa tog
položaja sruči se do zadarskih gradskih zidina vod od 40 konjanika da
preotmu rogati mal kraj bedema, gde je stoka pasla. Ostali konjanici su
postavili dve busije, čekajući da iz grada izađe mletačka konjica koja bi
gonila pomenutu prethodnicu. Na graničnim međama smestila ce ordija
dvaju sandžak-begova sa ukupno 10.000 konjanika i 5000 pešaka. Te su se
trupe već u toku 3. avgusta spustile u zadarsku kampanju i nalazile se na
mestu Četiri fontane. Iza te vojske prve borbene linije, između Kupresa i
Livna koncentrisane su snage druge linije, sastavljene od boraca dvaju
sandžak-begova, koji su prispeli sa nepoznatog pravca.15

U prvoj polovini avgusta 1570. obrovački Turci opremili su 12 barki i jedan


brigentin, pa su se iskrcali na Rabu; jedan deo napadača ce raštrkao po
otoku, pljačkajući i posedajući prolaze da bi se u slučaju potrebe bezbedno
povukli, no bili su spremno dočekani i posečeni; oni koji su se dokopali
brodica naišli su na naoružane uskočke bracere sa Krka, te su ???. Mesec
dana kasnije Turci su (svakako ponovo iz obrovačkog
kraja) oteli nekoliko rapskih lađica.17 Obrovačke brodice su se i sledećih
meseci zaletale na ostrva Pag, Rab i Krk.18

Sredinom januara 1571. Senat u Veneciji je naredio šibenskom knezu i


kapetanu da preuzme sto uskoka i da isto toliko vojnika Italijana otpusti iz
službe, i to zato što se smatralo da će biti više efekata od Senjana nego od
komotnih i kukavnih najamnika.19 Sami Šibenčani u jednoj predstavci,
pored ostalog, molili su da se u njihovom gradu okupi posada od 500
uskoka; Senat je to primio, s tim da se uskoci razmeste kao straža van
gradskih zidina i da njima zapovedaju njihove starešine.20 U nastojanju da
privuče uskoke i martolose u mletačku službu, generalni providur Đovani
da Leče objavio je da su svi uskoci pomilovani za svoje prestupe ranije
učinjene na mletačkom području, a preko ninskog biskupa nastojao je da
privuče uskočke starešine iz Senja, Bakra i susednih mesta, ali bez rezultata.
Gracki nadvojvoda zabranio je svojim uskocima pod platom da u toku rata
stupaju u najam Republike. Došli su samo pojedinci, a oni koji su ušli u
sastav mletačkih uskočkih jedinica bili su sultanovi ili duždevi podanici.21

Velikih operacija na tlu severne Dalmacije više nije bilo. Sama Venecija,
šaljući Đakoma Ragaconija u Carigrad još počekom 1571. nastojala je da
povede mirovne pregovore, ali tako da povrati svoje izgubljene teritorije u
Dalmaciji, Boki Kotorskoj i Zetskom primorju.22

Prvih dana avgusta 1571. senjski uskoci su krenuli (ili su markirali svoj
polazak) u Dalmaciju.23 Sledećeg proleća uskoci su oduzeli robu ukrcanu u
Veneciji na tri dubrovačka brigentina.24 Koncem te godine uskočka revnost
na moru je smanjena, tako da su Dubrovčani prišli razvojačenju svojih
lađa.25

Kad je (7. februara 1573) zaključen mir s Osmanlijama, koncem maja 1573.
pristupilo se demobilizaciji vojnika. Dok su Italijani iz posada Novigrada,
Šibenika i gradova srednje Dalmacije otpuštani, po nekoliko desetina
uskoka je zadržavano u službi kao pripadnici gradskih posada. Senat, ipak,
nije imao poverenja u njih, te im je ponudio da pređu na naoružane barke,
kao pripadnici brodske posade ili da se nasele na Pontaduri, u okolini Nina
ili u Istri. Posle razvojačenja jedan deo uskoka posvetio se proizvodnom
radu, dok je drugi ili koordinirao sa senjskim uskocima ili stupio u njihove
redove. To je bio kraj saradnje uskoka sa Republikom, svršetak
prijateljstva, i to neiskrenog, u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.26

8 Р. Paruta, n.d. 11,26,34,43,67; G. Cappelletti, Storia della Repubblica di


Venezia, vol. IX, Venezia 1853, 38, 32-3.

9 V. Lago, Memorie sulla Dalmazla, vol. I, Venezia 1869, 437.

10 G. Diedo, Storia della Repubblica di Venezia, t. II, Venezia 1751, 218,


224-5

11 A. Morosini, Degl'istorici delle cose veneziane, t. VI, Venezia 1719, 287.

12 G. Cappelletti, n. d., XI., 42.

13 B. Hrabak, Senjski uskoci i dubrovnik, 90-1.

14 I. Andrović, Po Ravnim Kotarima i kršnoj Bukovici, Zadаr 1907, 29.

15 Arhiv SANU, Zaostavština J. Tomića, br. 8711-XVII / j-90, 3. avgusta


1570.

16 L. Jelić, Uskoci i urote, 244.

17 HAZd. Ispisi fra Dane Zeca iz Vatikanskog arhiva, kut. II, Rab, str. 2
(12. VIII 1570).

18 CRV III (1880), 270 i 272, relacija Đ. Bondumjera, providura Krka od 3.


VI 1571.

19 ASV, Senato I, Mar, R. XXXIX, оd 14.1 1571; G. Stanojević,


Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XV1II vijeka,
Beograd 1970, 85-6; G. Stanojević, Senjski uskoci, 91.

20 G. Stanojević, Naši primorski gradovi u doba kiparskog rata (1570-


1573), Vojno-istorijski glasnik, br. 1-2/1960, 89; G. Stanojević, Senjski
uskoci, 91.

21 CRV III, 253, relacija Đovanija da Leče, bivšeg generalnog providura,


prihvaćena 17. II 1571; G. Stanojević, Jugoslovenske zemlje, 86.

22 Р. Paruta, n. d. II, 80.


23 B. Hrabak, Senjski uskoci, 95.

24 HAD, Div. canc, CLVII, 26' ат оd 11. IV 1572.

25 HAD, Cons. min. LI, 124.

26 G. Stanojević, Jugoslovenske zemlje, 87-88.

Koncem 1573. senjski uskoci su presretali dubrovačke brodove, te su


Dubrovčani pri putovanju u Veneciju i Ankonu obavezno osiguravali
teret.28 Senjani su usmerili svoje akcije naročito na prostor između Pule i
Nina. Njihove postupke su na carskom dvoru opravdavali postojanjem
gusarskih lađica na Neretvi, tako da su Mlečani morali osnovati posebnu
pomorsku jedinicu za gonjenje uskoka.29 Mletačko čišćenje »Zaliva« od
pirata nije bilo uspešno, tako da su uskoci sredinom decembra 1574. u
vodama Zadra uhvatili dve mletačke lađe s robom Turaka i Židova i sproveli
ih u Senj.30 Đuro mlađi Daničić uhvatio je (24.-5. decembra 1573) veliku
navu »Kontarinu«, na kojoj je, navodno, bilo i 300 vojnika.31 To je dovelo
do pravog malog rata između Republike i uskoka, koji je trajao do 1579.
godine.32 Uskočka piraterija stekla je izglede na uspeh ratnim is-
crpljivanjem Republike kao i posebnim negativnim posledicama velike
zaraze kuge 1576- godine.33 Već 1575. preduzete su opsežne mere da se
uskoci suzbiju.34 Sinjorija je, primerice, još krajem zime te godine
zapovedila komandantu pomorskih snaga protiv uskoka da najstrožije
postupi prema uskocima koje ulovi, osuđujući ih na smrt, i to ne samo
starešine.35 Ipak, nije bilo novca da ce održavaju straže na rastojanju od
Zemunika preko Polešnika i Vrčeva do Tinja, tako da su uskoci bez zapreka
kopnom od Novigrada mogli doći u Nadin i Vranu.36

Kad je reč o Dubrovčanima, oni su uvek mogli da plaćaju ceh. Još dok je
trajalo prijateljstvo sa Mlečanima (1573), uskoci su uzaptili i dubrovačku
navu Antuna Mihovog, koju su potom dubrovački oci otkupili, da ne bi bilo
veće gužve i galame.37 Dve godine kasnije, 28. januara 1575, presretnuta je
od Senjana nava Jakova iz Orebića, koja je sa robom raznih trgovaca plovila
u Veneciju; pored robe koja je pripadala Turcima, oduzeta su i dva denjka
koji su pripadali Mati Dragićeviću (sa zlatom i monetama u vrednosti od
dukata 32.000).

Značajnija je bila akcija prvih dana januara 1575, kad su Senjani noću
napali neku ankonsku lađu na putu za Neretvu kod zadarskog otočja i
oduzeli vrednost od preko 100.000 škuda. Zbog toga je papski namesnik u
Ankoni molio papskog nuncija u Veneciji da u vezi s tim interveniše kod
habzburškog poklisara, kako bi se rekuperirala roba i zasužnjeni levantski
Židovi. Odmah zatim jedna mletačka galija uhvatila je dve barke krcate
opljačkanim trgovačkim espapom, a potom je pošla da pohvata i pet drugih
bracera koje su bile skrivene četiri milja od Zadra.39 Johan Hernberg,
senjski kapetan (1574-77), upitan od carskog poslanika u Veneciji, dao je,
namerno ili nenamerno, neverno objašnjenje o uskočkom prepadu na tu
lađu pod kaštelom Rakitnica, navodeći kako su nakon okršaja oštećeni
samo Turci i Jevreji; robu koju mletačka galija nije preotela, trgovci su
morali da darovima u Senju otkupljuju.40 Usled napada na brodove koji su
plovili »Zalivom«, i to iz dana u dan, kao i poradi Portinih reklamacija,
maja 1575. Senat je pomišljao da preduzme blokadu Senja i da silom spali
uskočke barke. Papska kurija je bila nešto manje radikalna, te je od
Sinjornje očekivala samo da i dalje suzbija pustolove ali na otvorenom
moru.41

Godinu dana docnije uskoci su prisvojili neku mletačku lađu natovarenu


vinom malvasijom i drugom robom sa Levanta. Mlečani su naoružali
nekoliko brodova protiv Sen jana a bili su zadovoljni kad je papa opet
posredovao kod carskih vlasti da se plen vrati vlasnicima; sveti otac je,
pored toga, zahtevao da ce pirati zastraše da u buduće ne presreću lađe koje
jedre u Ankonu.42

Polovinom marta 1576. bail Korado iz Carigrada izvestio je dužda pismom


o razgovoru koji je vodio na Porti o senjskim otimačinama. Nije bilo izvesno
što valja preduzeti ako Austrijanci ne bi branili da se uskoci prihvataju u
mestima pod vlašću grackog nadvojvode, u uslovima kad su načinili mnoge
štete i oko Šibenika, Trogira i Splita. U dvoranu za prijeme uveden je u toku
razgovora ćehaja kliškog sandžak-bega, koji je referisao o događajima pa i o
pet ili šest Senjana koje su pratili mletački državljani koji su takođe naneli
gubitke. Bail je tumačio da se može govoriti samo o akciji Senjana, a da su
ostali lupeži, kao i drugi u takvim situacijama, koji su samo otišli tamo gdje
su se nadali da će zadobiti laki plen; za utehu Turcima, naveo je grdan
zločin koji su uskoci izveli na mletačkoj navi Kontarini.43 Zbog stalnih
lamentacija, na sultanovom pragu nisu bili daleko od odluke da se ponovo
zarati sa neiskrenim susedima Mlečanima; veziri su posebno pretili da će
spaliti i veći carski grad Rijeku.44

Prvi kapetan stražarske flotile protiv uskoka kad je ona obrazovana bio je
Almoro Tjepolo, energičan čovek i predlagač te mornaričke formacije u
venecijanskom Senatu. On je uspeo da nasrtljive Senjane, koji su u to vreme
bez zazora navaljivali i na mletačke galije, privremeno suzbije; pet uskoka je
obesio, a 90 poslao da u okovima veslaju; zaveo je praksu međusobnog
uhođenja i optuživanja za saradnju sa uskocima čak i među rođacima;

27 G. Stanojević, Senjski uskoci, 92,92-3,95,96; B. Poparić, Povijest


senjskih uskoka, Zagreb 1936, 39-40.

28 B. Hrabak, Senjski uskoci, 98. - osiguranja nisu sprečila da ne dođe do


uskočkog hvatanja dubrovačkih lađa: HAD, Deb. not. ХСI, 142': A. е В.
Tenenti, Il prezzo del rischo. L'assicurazione mediterranea Vista da
Ragusa (1563-1591), Roma 1985, 263, 252.

29 N. Nani Mocenigo, Storia della Marina veneziana da Lepanto alla


caduta della Repubblica, Roma 1935, 90-1; Fr. Vaniček, Specijalgeschichte
des Militarrgrenze, I. Wien 1875 261-3.

30 C. Ljubić, Ogledalo, II, Rijeka 1869, 157. - jedno hvatanje dubrovačkog


tereta bilo je u martu 1574: HAD, Div. conc. CLXX, 130 at оd 6. V 1583.

31 B. Makušev, Istoričeskie pamjetniki Južnih Slavjan i sosednih im


narodov,

I, Varšava 1874, 382; S- Gigante, n. d., 18-19 (napad je izveden na


pretprazničko veče sa pet barki na kojima ce nalazilo 120 uskoka, od kojih
su njih 60 bili naoružani arkibuzima).

32 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXX, 38, оd 11. XII 1575; L.


Jelić, Uskoci i urote, 245.
33 С. Tentor, Saggi sulla storia cibile, politica, ecclesiastica e sulla
corografia e topcgrafiа degli stati della Republica. di Venezia, t. IX,
Vinezia 1787, 304-5.

34 ASV, Senato i secreta, Deliberazioni, R. LXXX, 39-40 (11. VI 1575), 100


(II. IX 1575 м....); Museo Соrrеr, Manoscritti, п°2855, p. 652.

35 S. Gigante, n. d., 74.

36 U tom smislu: ASV, Capi del Constglio dei Dieci, Lettere di


ambasciatori.

37 Mon. usc. I, 9. - Promena rute marta 1575. na povratku sa tkaninama


nz Venecije zbog uskoka: HAD, Div. saps, CLXXI, 133. - jedna naplata
avarele: Isto, CLXX, 66' at. Topići pomorcima pri plovidbi u Veneciju i
Ankonu; Cons. rog. LKll, 22, 79, 197', 200, LXIII, 2, 57, - Uhvaćen i vojni
zapovednik dubrovačkih najamnija na putu u Italiju (Cons, rog. LXIII,
64')

38 HAD, Div. canc. CLXIV, 30 оd 12. IV 1578.

39 Mon. usc. I, 9-10 (S. II 1575), 10 (15. 11 1575), 11 (23. II 1575) (neki čelik
sakriven u balama tkanina); B. Poparić, i. d,

40. 40 Mon. usc. I, 11-12(2. III 1575), 12 (8. III 1575), 12-3 (22. III 1575), 13
(23. III 1575).

41 Mon. usc. I, 13 (21. V 1575), 14 (28. V 1575); B. Poparić, n.d., 40.

42 Mon. usc. I, 14 (II. U 1576), 15 (18. II 1576), 15-6 (25. II 1576), 16 (28. II
1576).

43 ASV, Senato I secreta, Baili Costantinopoli, busta 305 (Uscocchi), iz


bailovog pisma od 17. III 1576.

44 S. Gigante, n. 74. Ipak Senat je dao nalog zapovedniku brodovlja da


svom silom goni senjske uskoke (Degl'istorici: Andrea Morosini,t. VI. 618.)

krenuo je najpre sa tri broda ali je uskoro dobio još tri galije, no on je tu
jedinicu ipak sveo samo na tri plovna objekta. Kad je brat zapovednika
jedne od ovih galija propustio (1576) Senjane kod tesnaca u blizini Ljube,
pri čemu su mornari dobili deo ćara, Tjepolo je starešinu broda i njegovog
pomoćnika osudio na smrt a članove posade u prisilne veslače. Po isteku
službenog mandata, ponosio se da su uskoci umesto na more u plen
transporata morali da odlaze na Velebit da seku drva.45 U to doba
Republika je dopuštala rektorima u Zadru da mogu uzimati u vojnu službu
prebege-uskoke.46 Neki bivši uskoci su i pardonirani. Zbog toga se moglo
dogoditi da jedan nekadašnji uskočki kapetan, Đuro Matković, sasvim
slobodno dođe u zadarski opštinski ured i postavi za svog punomoćnika
jednog zadarskog plemića, sa zadatkom da utera njegova potraživanja.47

Flotila protiv uskoka (jedno vreme sastavljena od pet galija) najtešnje je


koordinirala sa stražom u Novigradu.48 Zbog toga su uskoci svoje prodore
na kopno tokom 1576. pomerili na šibenski kraj. Na otoku Murteru kao i u
Primoštenu i Rogoznici, na šibenskoj rivijeri, uvek su lepo primani od
stanovnika, tako da su im ta mesta služila kao placdarm. Tokom zime 1576-
77. na šibenskom ostrvlju stradali su neki siromasi Dubrovčani koji su
plovili nekom lađicom.49 Zbog jednog uskočkog upada tokom ranog leta na
turskom zemljištu sa polazištem iz okoline Šibenika Mlečani su morali
razgovarati i na carskom dvoru.50 Uskoci su posebno bili delatni u zimskoj
sezoni, kad ih je bura na talasima štitila od mletačkih gonilaca, koji bi tada
sedeli u pomorskim bazama, i kad se gotovo na samoj morskoj obali moglo
zateći dosta stoke, dovedene tu na zimovanje.51 Možda upravo zbog
uskočkih diverzija kod Šibenika, godine 1577. je obnovljen teritorijalni spor
između Turaka i Mlečana oko 50 sela u zadarskoj i 30 naselja u šibenskoj
regiji, koje je pitanje imao da raspravi te godine mletački opunomoćenik
Soranco.52

I početkom zime 1576-77. bilo je uskočkih diverzija u turska sela oko


Šibenika. Kliški namesnik Ali-beg Sokolović tužio se šibenskom knezu i
kapetanu da mletački podanici pričinjavaju štete i pljačkaju turske
pripadnike, i da su u dosluhu sa uskocima, koji slobodno jedu i piju po
selima mletačkog dominija, i po kopnu i po otocima; usled toga je sandžak-
beg pripretio knezu da će slučaj dostaviti divanskom savetu i mletačkom
bailu u Carigradu i da će »se čuvati i braniti, a na moju viru nećete ni vi
mirovati (kao) ni ona sela, gdi se uveze i čestitoga cara podložnike roba od
vaše milosti i vaših podložni-ka«.53
O mletačkim razbojnicima koji su sa Senjanima ili i sami ulazili na tursko
zemljište pisao je i kliško-livanjski sandžak-beg Mustafa. Postoji iz tih
godina šest njegovih pisama koje je poslao šibenskom knezu.

Prvo (od 14. jula 1576) se odnosilo na devet turskih državljana, uhvaćenih u
barki u šibenskom morskom prolazu koji su potom odvezeni u mesto Zaton
(ispod Rakitnice). Tu je 40 uskoka otelo sa jedne lađice dva brava i
pogostilo se. Zatim su otplovili u selo Sali na Dugom Otoku, gde su
promenili barku. Sandžak-beg nije govorio o Senjanima nego o »Vašim
zločincima« i apelovao je na kneza-kapetana da se imenovana devetorica
vrate, dodajući da je šibenskog administratora mnogo hvalio Mehmed
haračlija. Pet meseci docnije isti je istom javio da su odvedeni njegovi ljudi
iz poznate vlaške skupine Vratkovića. U tom drugom pismu (od 20.
decembra 1576) namesnik je decidirano govorio o Senjanima, koji su se na
šibenskoj obali iskrcali između Primoštena i Krapnja, gde su kod bracera
ostavili nekog Raiča Hvojića a oni su više dana proveli na turskoj teritoriji,
pleneći; sobom su odveli više ljudi pa i nekog poznatog Nikolu Crnog. U
četvrtom pismu (od 20. juna 1577) prenesena je tužba Mustafe i Vukoja koji
su bili napadnuti kod šibenskih mlinova, kad su sa svojim tovarnim
konjićima dovukli žito na mlevenje. Neki Pavle Rakić, Andreja Orimanović i
tri druga došli su pod noć i vikali su iz sveg glasa da su se odmetnuli u
uskoke, te su pomenutoj dvojici oduzeli kljusad; za njih je saopšteno da
pripadaju nadležnosti šibenskog kneza. U petom pismu (od 9. jula 1577)
sandžak-beg je knezu samo poželeo srećno putovanje do Venecije, a poruku
je izložio njegov dragoman, upućen sa pismom. U poslednjem pismu (od 11.
februara 1578) Mustafa-beg je odgovorio knezu koji je izrazio potrebu da
pregovaraju o nekoj otetoj marvi; kazao je da mu ne pada na pamet da u
doba mira vodi pregovore. pa i o stoci koju su ugrabili mletački podanici;
iza pitanja o otimačini nalazilo se važnije pitanje o lupežima koje su turski
pogranični organi uhvatili, a sandžak-beg je poručio da će i sam znati da na
svojoj teritoriji presudi otimačima; no, kao uzgred, dodao je da se iz
njegovog područja nalaze ljudi i dečaci u Zadru i drugim mletačkim
varošima i da ovi treba da se vrate kućama; konstatovao je da je u doba
njegove uprave iz sandžakata nasilno odvedeno, navodno, preko hiljadu
lica. Na uznemireno kneževo pismo sandžak-beg se osmehnuo, rekavši da
nalazi da knez hoće da zapali ceo svet; na koncu je dopisao da knez bude
uveren da on, sandžak-beg, teži da i na kopnu i na moru dostojno štiti
poverenu mu oblast.54 Time je principijelno postavio pitanje o turskim
naoružanim barkama koje bi čuvale sultanovu zemlju od senjskih i
mletačkih upadača.

U leto 1577. Mlečani su podigli neku tvrđicu na otoku Pagu, jer su pre toga
Senjani nasuprot ostrvu izgradili utvrđenje. Kako su Turci zazirali od svake
promene stanja i na mletačkoj strani, carigradskom bailu je (2. novembra
1577) poručeno da o tome povede razgovor sa velikim vezirom, predajući
mu Republičino pismo. Trebalo je da se potuži na dostave kliškog sandžak-
bega kome je stalo da zadeva raspre, mada su Mlečani progonili nitkove, jer
su od uskočkih dolazaka na dalmatinsko zemljište gubitke podnosili
mletački podanici.55

Mlečani, osobito njihovi docniji pisci, nisu krili sklonost siromašnih


ostrvljana da se bave piraterijom. Uskoka je, na primer, bilo i na otoku
Silbi. Gusari koji se pominju kod Ankone 1575. da su opljačkali mletačke
marcilijane i druge lađe koje su putovale na sajam, mogli su, pored

45 CRV IV, 199-200, 204.

46 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXX, 76'-7 оd 11. XI 1575. 47


HAZd, Atti die notaio, Marianus Valdera, 6. X 1577.

48 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXX, 135' оd 23. VI 1575.

49 CRV IV, 205,206, relacija A. Tjepola po povratku sa dužnosti kapetana


protiv uskoka (Tjepolo je i umro u Zadru: С. Tentor, n. d., IV, 309).

50 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXX, 140'-41 (10. V 1576), 175


(27. VII 1576).

51 CRV IV, 219- G. Stanojević, Senjski uskoci, 37.

52 С. Tentor, n. d , IX, 305.

53 M. Perojević, n. d., 26.

54 ASV, Senato, provv. da tetra e da mar, busta 1319, ćirilička pisma sa


italijanskim prevodom pod pomenutim datumima (treće pismo od 7.
marta 1577, je bez vrednosti za historiju). Deo šestog pisma objavio je M.
Perojević (n. d., 27-8 ). U petom pismu Mehmed-beg je dao svoju punu
titulu: sandžak-beg Klisa, Livna, Hrvata i Primorja.

55 ASV, Senato I secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, bailu na Porti оd


2. II 1577.

56 Р. Madirazza, Storia е costituzioni dei communi dalmati, Zara, 135. - U


jesen 1577 uskoci su uhvatili neki dubrovački brod. Maja sledeće godnne
lađe su mogle bez ograničenja odlaziti u Ankonu (Cons. rog. LXIV, 145 i
185').

Senjana i turskih pirata, biti i ov ih otočana, mnogo bliži poprištu akcije.


Inače, senjskim uskocima se (1577) pripisuju dva slučaja otimačine na moru
a 1578. samo jedno presretanje lađe.58

U to doba senjski vitezovi su se već jasno postavili prema socijalnim


slojevima krajeva koje su napadali ili kroz koje su prolazili. Dok su
sarađivali sa naseljima mletačkih otoka pa i mletačke kopnene Dalmacije,
čak i s tamošnjim sveštenstvom, naročito franjevcima, borili su se pre svega
protiv patricijata i trgovačkog grada ali i protiv radnih seoskih masa u
granicama Osmanlijskog carstva, posebno protiv muslimanskih i
pravoslavnih. Njih su harali, odvodili u ropstvo i prodavali prekomorskim
trgovcima kao običnu robu, bez trunke samilosti, klasne solidarnosti i
osećanja etničke srodnosti.59 Kad nije bilo uvjeta za infiltracije u
otomansku državu, plenili su i težake mletačkih sela, no više Istre nego
otoka ili za mnoge rodne Dalmacije.

Kad je prestala služba Almoru Tjepolu, dok nije postavljen nov kapetan
(posle 21. februara 1578), koji je primio podrobne instrukcije o svom radu i
ov~lašćenjima,60 uskoci su živnuli na moru.61 Marta 1578. preko
mletačkog terena se prelazilo na turski da se odatle dotera roblje i stoka, što
je Mlečanima prebacivano i u sultanovom saraju. Senjanima su se
priključili mletački državljani, koji su isto tako gusarili pa i ubijali. Takvih je
bilo naročito oko Murtera kao i u Primoštenu i Rogoznici. Ovi poslednji su
počinili više krađa, osobito preko državnih međa. Ostrvljani, umesto da
zvone na uzbunu kad bi se Senjani pojavili, prihvatali su morske vukove,
davali im zaklona i činili razne usluge, neki iz straha a neki svesno. Zbog
toga je Balbi najpre pohvatao uskočke doušnike i saradnike u Rogoznici i
kliškim Turcima vratio neke otete magarce. Potom je sa svojim
pomoćnikom Nikolom Surijanom poduzeo mere da uskoke dočeka u doba
njihovih zimskih akcija, očekujući njih 300-400. One diverzante koji bi bili
uhvaćeni vešao je u Šibeniku u nazočnosti Turaka, da se uvere da Mlečani
gone i satiru lupeže. One, pak, koji bi sakrivali Senjane, terao je na vesla,
tako da je 55 podanika odmah prikovao na galijama.62

Uskočka zaplena jedne pelješke lađe na plovidbi u Veneciju 1576.


raspravljana je dve godine kasnije, jer se u međuvremenu pokušavalo da
dođe do nagodbe i povraćaja tovara; oštećen je bio jedan Gučetić.63

Rigor ozne kazne ipak nisu prekinule kontaktere primoraca s uskocima.


Senat je već 1579. izvestio providure armade da ljudi sa Murtera uslužuju
Senjane i da je nužno da se obezbede straže u šibenskoj okolini.64 Kancelar
kapetana protivuskočke flotile izvestio je Veneciju o mletačkim podanicima
koji su postali uskoci. Izgnani Šibenčanin Matija Pritković posredovao je
kod otkupa robova. Martin Ivitić bio je starešina kolona u zadarskoj regiji,
????? sproveo ih izvan mletačkog područja; stanovnicima Turnja, pak, oteo
je 80 komada krupne stoke. O krivcima Rakitnice i Bodotine, za koje je
tražio smrtnu kaznu, javio je ranije.65

O mletačkim državljanima koji su (počev od oko 1580) slovili kao uskoci


pisao je i anonimni Firentinac koji je nekoliko decenija živeo kao trgovac na
Rijeci i u Senju i dolazio je poslom i u Zadar i Šibenik. On svedoči kako se
znatan deo dalmatinskog stanovništva sa ostrva koja su se nalazila u
nadležnosti Zadra i Šibenika bavio pljačkom lađa koje su plovile iz Apulije i
Ankonskih Maraka sa robom i produktima u Dalmaciju. Otočani su,
međutim, krivicu za prepade svaljivali na Senjane. Među njima bilo je
prognanika iz varoši kao i sa obala koje su pripadale nadvojvodi u Gracu.
Ostrvljani su se sjedinjavali sa Senjanima, izveštavajući ih zimi da žrtva nije
daleko i sudelujući u ras-podeli dobiti. Njih su angažovali uskoci kao
»dopunsku snagu« za akcije i to one sa Krka, Raba i Paga ali i sa zadarskog
otočja pa i onog prema Šibeniku, naročito sa Murtera. Ako bi se u
operacijama našlo tisuću boraca, kad ih je teško bilo savladati, tu je 80%
bilo »uskoka te klase«, tj. mletačkih otočana. Kad je anonimni Firentinac
posetio Zadar (1604), te uskoke-seljake sa ostrva pokazivali su mu javno u
gradu. Oni su ulazili u Tursku noću, da bi iznenada napali kakav karavan
koji je dolazio iz Šibenika; njihovi seljani su ih prethodno izvestili o
vremenu polaska transporta i o vrsti tereta koji su konji nosili; karavan bi
bio dočekan u kakvoj klisuri, te je polovina napadača bila u zasedi na ulazu
a druga polovina na izlasku iz klanca ili u dolini; kad su svi konji i pratioci
ušli u tesnac, oglasio bi ce plotun arkibuza najpre s jedne a potom i sa druge
strane, te bi se Turci predavali da bi bilo manje zla; karavan bi tada pošao
put Senja a četiri ili šest brzonogih pešaka odlazili bi unapred da osiguraju
bezbedan prohod, obaveštavajući prijatelje, oskudne plodnom zemljom, da
se okupe oko novih klanaca, gde je sprovodnicima bilo potrebno više
boraca. I seljani-obaveštajci i ovi oko tesnaca su sudelovali u podeli plena, i
pri tome su senjski junaci izuzetno bili pošteni.66

Papski nuncije u Gradu poslao je (aprila 1580) državnom tajniku Vatikana


belešku i o razgovoru vođenom sa nadvojvodom Karlom kako bi se
razmeštajem uskoka u Brinju i Otočcu mogli preduzeti pljačkaški pohodi u
Bosnu, naročito u primorska naselja u koja je spadao i Obrovac, i time
izgonom Osmanlija iz tih oblasti onemogućiti njihove provale u Istru i u
Furlaniju.67 Mlečani su dočuli za neke planove prodora u turske krajeve sa
strane mora, pa su obavestili Turke da se 4000 Hrvata priprema za pokret
u sultanovu zemlju preko zadarskih Kotara.68

Polovinom avgusta 1580. oko 300 uskoka na 13 barki u Novigradskom


kanalu u rano jutro zaplenili su 250 grla sitne i krupne marve. Potom su
prispeli u mesto Učitelj, tri milje od Posedarja, prebacili su stoku preko
kanala i odveslali u pravcu Senja. Tu skupinu upadača vodio je sam kapetan
Senja, Gašpar Rabek. Muslimani iz Učitelja, za odmazdu, napali su okolinu
Novigrada i mletačkim seljacima naneli veliku štetu. Trojica najuglednijih
aga poslali su molbu sandžak-begu da im dopusti da u svako vreme mogu
napasti mletačko područje,

57 A. Battistella, li Dominio del Golfo, Venezia 1938, 13 i 40; o uskocima


uopšte: Isto, 59, 64, 87.
58 I. Pederin, Gospodarski i ideološki pristup uskočkom ratu i uskočkom
mitu Senjski zbonik, IX (1981), 177.

59 U tom smislu vid.: C.W.. Bracewell, rad objavljen u riječkim Dometima,


sveska za november 1982, 49-52; B. Hrabak, Napadi senjskih uskoka na
Zažablje, Popovo i Trebinje (1535-1617), Tribunia, VII, Trebinje 1983, 107.

60 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXX, 113' -16 оd 12. II 1576 m.


v.

61 G. Cappelletti, n. d., vol IX, 220-1.

62 СRV IV, 269-70' relacija Alviza Balbija kad ce vratio sa dužnosti


kapetana protiv uskoka (1581).

63 HAD, Моb. оrd. XXXVII, 293 оd 10. XI 1578.

64 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXII, 203.

65 ASV, Constglio dei Dieci, busta 301, Gasparo Uđini, sa galije 16. II 1579.

66 F. Rački, Prilog za poviest hrvatskih uskoka, Starine JAZU, IX, Zagreb


1877, 180, 189, 190, 192. 67 A. Theiner, n. d. -, II, 76; Mon. Usc. I, 27-8; B.
Hrabak, Napadi senjskih uskoka,

68 M. Perojević, n. d., 32.

ako im dođu senjski diverzanti i sa njima materijalni gubici.69 Iskrcavanje


uskoka na žalu kod Novigrada izvršeno je 22. avgusta u svanuće, uz
ostavljanje 13 ljudi u barkama (od po 8 do 12 veslača) i još 20 na straži;
povratak sa stokom bio je istoga dana; uhvaćena su četiri Turka, jedan je
ubijen a dvojica ranjena. Ulazak Turaka na mletačko zemljište za račun
represalija obavljen je 29. avgusta u 22 časa oduzimanjem sitne stoke od
novigradske sirotinje. Interesantno je da su zarobljeni Turci imali biti
dovedeni i oslobođeni u Novigradu, u zamenu za četiri mladića sa Paga,
dakle za mletačke podanike, koji su se nalazili na turskoj strani kao sužnji.
Nije jasno kako su uhvaćeni muslimani prešli u posed Novigrađana.
Novigradski sudac Nikola Katić, koji je u vezi s upadom detaljno saslušan u
Zadru, pretpostavio je da Senjani mogu ponovo doći da opljačkaju Biograd
ili Ljubu, tj. da čine štetu na mletačkoj teritoriji.70 Da nisu pomenuti Turci
preoteti uskocima da bi poslužili za razmenu Pažana?
Da bi se shvatili nenaplaćeni računi između Senjana i Mlečana treba se
začas vratiti na početak pomenute godine. Poslednjeg tjedna januara 1580.
osam uskočkih bracera sa 326 boraca u dva časa iza ponoći iznenadilo je
neki peraški brod (od 1500 stara nosivosti), na kome su se nalazila trojica ili
četvorica muslimana koji su prevozili espap Turaka i Židova, koja je,
osigurana, otpravljana iz Gabele u Ankonu. Brod je odvučen u Senj sa
celom posadom i putnicima.71

Zanimljivo je istaći da su uskoci na mletačkom području imali pećine koje


su im služile kao privremeni zatvor za ugrabljeno roblje. U nekoj takvoj
špilji kod Primoštena dva dana je držan neki Marko Pletikosić iz sela
Spokovića (?); trećeg dana prevezen je prema Primoštenu, gde je na nekom
rekviriranom ribarskom čamcu prebačen na otok Luni. Znači, uskoci su
svoje akcije izvodili kao polugospodari, držanjem zatvorenih prostora,
rekvizicijom itd, mada je reč bila o nesumnjivom mletačkom terenu.
Pletikosiću je pošlo za rukom da se na ostrvu izbavi iz zatočeništva i da se
spasi uz pomoć nekog mletačkog državljanina te da dođe u Šibenik, gde ga
je knez predao turskom eminu na pristaništu, kao predstavniku otomanske
vlasti.72

Providur brodovlja i zadarski rektori su već početkom decembra 1580.


izvestili dužda o novim gubicima koje su naneli Senjani kao i o tome da su
mletački pripadnici ishazali benevolentno držanje prema uljezima. Sinjorija
je tražila da se podanici primerno kazne, saglasno instrukcijama koje je
providur armade dobio novembra 1579. Senat je o novim pljačkama uskoka
preko svog poklisara izvestio austrijski dvor, zahtevajući da se Senjanima
zabrani prohod preko duždeve zemlje, pogotovo u velikom broju.73
Nastavak akcija predstavljao je napad uskoka na sam božićni dan na
mletački galiju »Marčelu«, u blizini Šibenika; mletački najamnici Arbanasi
gonili su deverzante u stopu, ali ipak bez rezultata.74 Treba se podsetiti da
su i jedno ranije značajno hvatanje velikog broda mletačkog Senjani izveli
na božićnu noć (1573). Šesnaestoga decembra uskoci su boravili na
otočićima nasuprot šibenske rivijere a potom su zaveslali na pučinu. Sledio
ih je iz Šibenika kapetan protivuskočke straže prema Šolti i Braču, a zatim
ih je ostavio, smatrajući da će, prema običaju, otploviti prema Makarskoj.
Božićni prepad na galiju izvelo je 85 podvižnika na tri bracere; prilikom
vatrenog kontakta pet mletačkih vojnika je ranjeno a uskoci su se u
nastupajućoj noći odmakli. Za Senjanima poslat je kapetan Đerđ Deda sa
pet naoružanih barki Arbanasa, i to prema moreuzini Murtera, gde su se
iskrcali uskoci sa tri odrasla muškarca i deset dečaka i devojčica koje su kao
roblje sprovodili u Senj. Oni koji nisu eskortovali sužnje, pripremili su se za
novu akciju u pravcu Vrane. Tu se s njima dohvatio kapetan protivuskočke
straže, oduzevši im jednu od tri lađice i zarobivši jednog živog diverzanta.
Prilikom puškaranja kapetan Đerđ je ranjen u desnu ruku. O, događaju su
obavešteni susedni sandžak-beg i skradinski Turci.75

Pre toga, 28. novembra, jedna grupa uskoka načinila je štetu u selu Bubi
kod Tinja (u zadarskom okružju). Taj dolazak Senjana uzbunio je Turke,
koji su se sakupili u velikom broju da slede uskoke do morske obale.
Umesto da uhvate napadače, oni su grabili stoku mletačkih seljaka, što je
Senjanima dalo vremena da najveći deo plena ukrcaju kako je trebalo.76

U to doba jedna ili dve naoružane barke stražarile su kod Novigrada dok je
zadarski kapetan držao da tu treba da bude smeštena i jedna galija, poradi
čestih uskočkih upada na tursko područje. Te zime je i u Posedarju držana
neka naoružana lađa.77 U uslovima postojanja posebnih flotila za
suzbijanje uskoka, funkcioneri u Zadru su imali zadatak da u prvom redu
organizuju obaveštajne punktove i da kapetanu te flotile javljaju o
pripremama i isplovljavanju Senjana; i kažnjavanje prestupnika prepuštano
je kapetanu pomenutih galija,78 čije je uredovanje u tim slučajevima imalo
karakter prekog suda. Godine 1581. u novigradskom tesnacu bile su
smeštene dve barke, što je zadarsku komoru koštalo 1200 dukata godišnje.
One očigledno nisu bile dovoljne da onemoguće iskrcavanje uskoka, pa čak
su vojnici na barkama bili orni za borbu s prestupnicima; kao borci na tim
naoružanim brodićima služili su seljaci zadarske okoline, često prijatelji ili
rođaci upadača, kojima je sve bilo na umu pre nego da prolivaju krv.79 U
šibenskom kraju, pak, seljaci su bili razvrstani u čete kojima su zapovedale
harambaše; pripadnici jedinica bili su naoružani puškom, kopljem ili
sabljom ali su svi nosili i bodež; uz te čete teritorijalaca poetojalo je i
odeljenje od 57 plaćenih bivših uskoka, koje je bilo podčinjeno gradskom
knezu i bilo je ipak korisno.80
Sredinom februara 1581. uskoci sa dve bracere iskrcali su se u
novigradskom kraju te su se otisnuli da pljačkaju sultanove harače kod
Karina. Tu su ih, međutim, dočekali Turci, kako atlije tako i pešaci. Ovi su
se, pošto su proterali došljake, slegli pod Novigrad.

69 G. Stanojević, Senjski uskoci, 103.

70 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, izveštaj


zadarskih knezova i ge- neralnog providura duždu od 26. avgusta 1580. -
Članovi porodice Katić održavali su kontakte s uskocima, pa je i sam
Nikola pre pomenutog pohoda bio na Rijeci, navodno trgovine radi. Nešto
ranije (maja 1558) među Senjanima se nalazio i Pavle Katić, koji je
pobegao iz zadarskih tamnica (G. Stanojević, Crtice o senjskim uskocima,
Istorijski časopis, XXV-XXVI, Beograd 1979, 260).

71 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, Senat providuru


armade sa sas-lušanjem Petra Šimunovog (od 27. januara 1580), patrona
broda u Zadru, »načinjenom pred kapetanom »Zaliva«, Pjetrom
Badoerom.

72 ASV, Senato secreta. Baili Costantinopoli, busta 305, bez datuma,


pismo kneza-kapetana Šibenika Nikole Bragadina.

73 ASV. Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXX1I, 165/66 оd 37. i 23. XII


1580.

74 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. VI, 29. XII 1580;


G. Stanojević, Senjski uskoci, 104.

75 ASV, Senato secreta, ВаШ Costantinopoli, busta 305, kapetan protiv


uskoka, iz Šibenika 29. XII 1580.

76 Isto, bailu u Carigradu od 11. III 1580.

77 CRV IV, 252 и 258, relacija Tomaza Morozincja na povratku Sa


dužnosti kapetana u Zadru (1581).

78 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXIII, 53 оd 5. VIII 1581.

79 CRV IV, 294, relacija Lorenca Koke na povratku ca dužnosti zadarskog


kapetana.
80 Isto, 280, relacija Dona Bazadone, posle njegove sindikalne dužnosti u
Dalmaciji (1581).

Novigrađani su se stavili na raspolaganje kaštelanu, koji je imao dovoljno


topovskih projektila za duži otpor. Videći Mlečane spremne i pod oružjem,
Turci su još iste večeri podigli opsadu, oteravši samo 30 komada stoke sa
polja.81

Tako ce viteški pohod pretvorio u unosni teferič.

U drugoj sedmici marta 1581. Turci su trired silazili pod Karlobag, pošto su
prethodno Senjani ulazili u Liku, spalili jednu kulu a potom su prodrli do
Obrovca, gdje su zadobili veliki plen u stoci. Na moru pri tome nisu načinili
nikakvu akciju. Posle toga, na Rijeku su stigla dva komesara sa zaostalim
platama za plaćenike Senja, ali s tim da ovi vrate zaplenjeni brod koji su
uzaptili kod otoka Premuda kao i robu s neke druge lađe koja je jedrila za
Ankonu.82

Novi pohod na Obrovac Senjani su poveli sa deset barki noću, sa subote na


nedelju (11-12. marta). Predvodio ih je opet gradski kapetan i to preko
moreuzine kod Novigrada. Ušli su u Zrmanju i blokirali selo zvano Crna
Noć, oteravši 1500 volova (koji su tako svakako držani za transport preko
mora) i izvestan broj stoke sitnog zuba; zasužnjili su i nekoliko ljudi. Vlasi
toga mesta junački su se nosili sa upadačima, tako da je mrtvih bilo na obe
strane. Do podne nedeljnog dana prebacili su plen na drugu stranu reke,
pošto su prethodno od svojih bracera načinili provizorni pontonski most.
Celu operaciju izveli su potpuno neometani od Turaka ili Mlečana. Morlaci
su dva dana ranije bili upozoreni od Novigrađana na pripremanje Senjana,
te su diverzante dočekali spremni. Zadarski knezovi obaveštavali su susede,
ali su se bojali da tako ne ispadne još gore i da Turci upadnu u njihovu
regiju. Obrovački Turci rešili su da se osvete na uštrb duždevih podanika, te
su oterali jednu od barki koja ce nalazila u Novigradu a koju su uskoci
dogurali do obrovačkih vodenica. Istoga nedeljnog dana 17 Turaka na
jednoj lađici su isplovili do novigradskih mlinova, čekajući Luku
Halaburića, kapetana iz Novigrada. On se izbavio na jednoj barci i pošao ka
Novigradu. Tu je naišao na uskoke, te se sa tri druga iznova iskrao, dok mu
je na barki ostao brat da čuva robu.83 Mlečanima u Novigradu očigledno
nije bilo mnogo ugodno između dve vatre!

Koncem novembra Senat je prebacio zadarskim rukovodiocima što su


nešto pre toga Senjani bez ikakvog otpora s mletačke strane prešli preko
novigradskog ždrela, te ih je zapitao gdje su se tada nalazile barke zadužene
za tamošnju stražu; naređeno im je da se o poslednjoj akciji obaveste od
senjskog kapetana i da o tome izveste Senjski.84 Senjski zapovednik Raab
zaista je bio dobro upoznat s poduhvatom, jep ga je sam isplanirao i izveo.
U isto vreme kad je napadnuto selo Karanoć, grupa od 400 uskoka ušla je u
Liku i zapalila jedno selo.85

Pojedini brodari Dalmatinci i Bokelji, prevozeći robu Turcima i Jevrejima,


da bi osigurali putovanje od napada uskoka, drugovali su sa Senjanima.
Tako, neki Nikola Stijepov za vreme plovidbe, osetivši prisustvo pirata,
udaljio se od broda na kome su ostali Turci i deo posade, te je prešao
uskocima, kad su se pojavili na horizontu, jedući i pijući s njima. Kad je
završen veseli obed, vratio se na lađu i saopštio Turcima da se ne boje, jer je
s uskocima zaključeno primirje.

Turci se u uskočko prijateljstvo nisu pouzdavali, te su tražili da brod hitro


umakne. Dok se patrun sporazumevao s mornarima, doveslali su uskoci i
njih sedam prešlo je na lađu, s obzirom da je pretila opasnost Senjanima od
mletačke galije. Svi su odjedrili ka Senju, pred kojim gradom je sa broda
zapucano iz svih oruđa. Uskoci su bordsku posadu razveli po svojim
kućama na prijateljsko gošćenje, a Tuci su svezani i zasužnjeni a espap im je
bio oduzet. Nakon nekog vremena, dobrotom pape, Mletačke Republike pa i
samog cara, Turci su oslobođeni te im je čak vraćen deo tereta. Od te robe
Nikola je uzeo 480 volujskih koža (koje su tada u Ankoni vredele više od
1000 škuda), valjda na ime dobre vozarine. Došavši u Ankonu, Turci su se
pismeno obratili papi i duždu, zahtevajući pravdu protiv nesavesnog
Nikole. Nikola (inače Peraštanin) bio je lišen slobode i okovan a 400 od 480
zadržanih koža su Mlečani uzeli i prevezli u svoje magacine. Hapšenje
Nikole, pisanje predstavki i spasavanje preostale robe izveli su Vinčenco
Antoni, ankonski notar i ankonski particije Jeronim Tomazini, konzul
levaninske »nacije« i ostalih staraca u papskom gradu. Od pomenute
četvorice Turaka kao opunomoćenih ostalih radio je Ferhat sin Abdulin iz
Skoplja, a kao tumač poslužio je Jermenin Mihael sin Zaharijin i službenik
tumač ankonskog ureda Lorenco Nikolin, rodom sa Krita.86

Osamnaestoga marta 1581. Senjani sa tri barke iskrcali su se u preuzima


kod Novigrada te su noću prošli pored Posedarja, gde su već uhvatili pet
muslimana i vlaha, u pravcu Učitelja. Tu su doterali deset grla krupne i
mnogo više sitne stoke. Vraćajući se obali, marvu su poklali i raščerečili da
je lakše transportuju bracerama. To su u Novigradu saopštili neki
muslimani koji su odmah dojurili iz Učitelja u Novigrad. Lokalna
administracija je hitno izvestila o stvari rektore Zadra, tražeći da se pošalje
galija koja bi pojačala stražu pred Novigradom i Posedarjem, jer je bilo
očito da dve naoružane barke nisu dovoljne da se odupru mnogobrojnim
napadačima. Smesta je poslata galija Mikiela, ali ona umjesto da tera
Senjane, bavila se pitanjem oslobađanja mletačkih brodica koje su, za
obeštetu, prisvojili obrovački Turci, i brinući se da ovi ne počine kakvo novo
i veće nasilje.87

Od početka 80-ih godina ne samo što je počeo odlučan obračun između


Senjana i Obrovčana, nego su u to doba bili sve češći napadi i na mletačke
galije, tadašnje borbene jedinice prvog reda. Početkom aprila 1581.
napadnuta je u tesnacu kod Ljube Galija Agostina Mikiela, koji se tada tamo
nalazio na dužnosti, i to od mnoštva barki kojima je zapovedao Nemac iz
Senja, Jahon Fuks; u tom prepadu mnogi su na mletačkoj strani poginuli ili
bili ranjeni. Na mletački protest, u Senj je prispeo general Urovacio, koji je
protiv Fuksa podigao tešku tužbu; Fuks je bio pozvan da se opravda na
carskoj kuriji; međutim, koncem novembra Fuks ce ponovo nalazio u Senju,
oslobođen svake krivice. Takav ishod stvari ga je ponukao da se javno preti
da će organizovati sličan pohod i na koju drugu stranu i koju drugu
mletačku galiju. Toga radi je kapetan protivuskočke straže, Marko Molin,
tražio čoveka koji će kao najmljeni ubica izvan Senja iskasapiti obesnog
Nemca i time likvidirati najavljene opasne igre.88 Usled ponovljenih sličnih
događaja, Federigo Nani je u mletačkom Senatu
81 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, pismo kneza
Alviza Barbaro i kapetana Tomaza Morozikija, iz Zadra 19. I 1581.

82 Isto, A. Balbi, kapetan straže protiv uskoka, sa galije kod Ilovika 16. III
1581.

83 Isto, iz depeše zadarskih upravnika od 16. III 1581.

84 ASV, Senato I. Mar, R. XLV, 26 оd 30. HI 1581.

85 G. Stanojević, Senjski uskoci, 104-5.

86 ASV, Senato secreta, Bailo Costantinopoli, busta 305, kopija akta iz


Ankone od 4. IV 1581 bez potpisa.

87 Isto, knez i kapetan Zadra i generalni providur dalmatinske konjice


Orsato Đustinijani duždu, iz Zadra 19. IV 1581.

88 ASV, Capi del Consiglio det Dieci, busta 306, Marko Molin iz Sv.
Grgura 4. XII 1581.

grmeo protiv Senjana, zahtevajući da se na austrijskom dvoru preduzmu


koraci i da se izvede puno okruženje Senja sa strane mora, jer je Republika
morala preduzeti odmazdu, kad carska vlast nije izvodila disciplinski
postupak.89

Polovinom aprila 1581, zajedno sa zadržanim skiracom Peraštanina najpre


ankonskim a zatim i zadarskim vlastima predato je 467 koža, koje su se po
računu nekih Turaka nalazile na pomenutoj lađici. To je, zajedno sa
pismom u Zadar, stiglo iz Ankone 26. aprila. Tri dana pre toga jedno
poverljivo lice obavestilo je predstavnike vlasti u Zadru o onome što je izveo
starešina senjskih uskoka Đuro Daničić. Na četiri bracere 120 Senjana došlo
je da se svete Turcima koji su nešto pre toga u Podgorskom kanalu
zasužnjili pet uskoka. Izbacivši desant u novigradskom ždrelu, uskoci su se
namerili na mesto zvano Nova Zemlja kraj Učitelja, (Islam?), a zatim su se
okrenuli ka Karinu i tu usmrtili jednog Turčina, zarobili deset muslimana i
jednog Morlaka, te zaplenili, zaklali i raskomadali 60 volova. U bazu su se
vratili već 21. aprila.90 Sredinom maja kapetan protivuskočke odbrane kod
Ilovika primio je Turke, ranije zasuženjene kod Premude i njihov espap. Na
otok su prispele i vesti o novoj akciji uskoka u oblasti Like i Obrovca.91

Koncem 1581. i prvih dana naredne godine Senjani su pod komandom


nekog Vlasulovića ugrozili mletačko i osmanlijsko područje kod Šibenika i
oterali su dosta marve sultanovih Morlaka. Tim povodom pozvan je u Veće
desetorice izvršni organ mletačke države, carski poslanik. Dužd mu je, već
po koji put, ponovio da senjski uskoci dolaze u mletačka mesta i na otoke da
priređuju nasilja i štete; on je iznova citirao poznatu venecijansku devizu
»da će jednog dana sultan biti primoran da uputi svoju flotu protiv Senja,
što bi imalo teških posledica«. Bauk otomanske ratne mornarice u Jadranu
nije izazivao strah kod ministara habzburške vladajuće kuće, jer se znalo da
bi efekat dejstva turskih ratnih brodova manje osetilo austrijsko primorje
nego mletački posedi i celokupna trgovina Venecije. Senat je i naredne
godine morao da poteže argumenat o ulasku sultanovog brodovlja u
»zaliv«. Iz dugog razgovora koji je mletački poklisar vodio sa odgovornim
faktorima u Pragu može se videti stav austrijskih državnih funkcionera
prema tezi o turskoj pomorskoj opasnosti u Jadranu. Ambasador Jeronim
Lipomani poručio je: »Svi ministri smatraju da dok su Turci u miru sa
Republikom, neće nikad doći u Jadransko more da napadaju ova mesta, a u
vreme rata hrišćanska flota neće im dozvoliti sličan poduhvat. Osim toga,
ovi uskoci služe kao vojnici i straža njegovim( = carskim) zemljama bez
ikakve plate, štaviše sa vrlo velikom korišću za kapetane i guvernere one
provincije kojima daju veliki deo plena. Uskoci napadaju Turke, njegove
neprijatelje, a krivica pada na Republiku koja troši toliko za naoružanje
fusta i druge straže i gubi toliko carina.«92

Početkom 80-ih godina povećana je piraterija Senjina i na otvorenom


moru, pri čemu su hvatani i robljeni svi brodovi, bez obzira na zastavu,
pogotovo ako su prevozili robu Turaka i Židova. Krajem maja 1581. pri
izlasku iz luke Premude naišlo je sedam uskočkih bracera sa, navodno 338
boraca. Nabacili su se na dve lađe - jedan peraški galeon i na karavelu
Hvaranina Šimuna Durića, zadarskog stanovnika; naletivši velikom
žestinom, zasužnjili su nekoliko Turaka koji su se nalazili na peraškoj lađi, a
zatim su se namerili na Bergamljanina Gaspara Mazalena, trgovca u
Ankoni, vičući mu da je Židov; pošto su skinuli sa galeona Turke i deset
Mazalenovih bala, pustili su brod da otplovi svojim putem.93 Na samom
početku 1582. Senjani su uzaptili dubrovački galeon »Santa Lučija«, čiji je
sopstvenik bio Ivan Gundulić a kojim je upravljao Pavao Primojević iz
Dubrovnika; on je za korist dubrovačkih plemića, Ankonjana i otomanskih
Jevreja prevozio vunene i svilene tkanine raznih vrsta iz Ankone u grad pod
Srđem; za štetu koju je lađa pretrpela, postavljeni patron se obratio
kapetanu protiv uskoka, Marku Molinu, koji je poslao dubrovačkoj vlasteli
zapisnik o isleđenju posade, trgovaca i ostalih putnika, kako bi se rešili
nastali imovinski problemi.94 Nešto zbog stalnih sličnih slučajeva a nešto
usled tužbi pograničnih osmanlijskih funkcionera, generalni providur
Dalmacije u Zadru počeo je sa javnim progonom Senjana, želeći time
ubediti Turke kako Republika štima otomanske međe od upadača; Đovani
Kontarini dao je trojicu uhvaćenih Senjana obesiti, devetoricu je proterao
sa mletačkog područja, primorao je Đuru Danilića i Luku Milišića da se
maknu iz Senja, jer je raspisao nagradu onom ko ih usmrti. Time je
zastupnik kliškog sandžak-bega Mehmed-bega, Dede-beg Mihailović bio
zadovoljan, pa je o tome izvestio sultanov prag.95

Akcije Senjana 1582. počele su na sam dan poklada, ali nisu bile pokladski
lude nego puste. Najpre su se stvorili pod Udbinom. Trista konjanika ispalo
je iz kasabe, no vitezovi sa Hrvatskog primorja dočekali su ih žestokom
paljbom iz arkibuza, te, pošto su mnoge rastavili od konja, jurnuli su protiv
zbušenih i iskrvavljenih konjanika kopljima i jataganima. Mnoge nadmene
delije odmah su okrenule hitre hatove i pojurili su kapiji kaštela. One, koji
su, oslabljeni, ostali na poprištu da se biju za čast zelenog barjaka, Senjani
su počeli da seku naoštrenim sabljama. Mnogi su molili da ih ne pogube,
navodeći svoje vrlo primetne dohotke koje bi preko otkupa mogli podeliti sa
nezvanim gostima. Od plotuna i u borbama prsa u prsa poginulo je 30
Udbinjana, a zarobljeno ih je 84, među kojima su bila i dva dizdareva sina,
od kojih je jedan bio teško ranjen. Uskoci su tom prilikom oterali i 5000
komada sitne i velik broj krupne rogate stoke i konja.96 Kao što se vidi,
poraz Turaka bio je potpun, stvaran, nimalo karnevalski šaljiv!

Kliški namesnik je s proleća te godine potcenjivao moguće gubitke koji bi


nastali delovanjem Senjana. Zbog toga knez-kapetan Šibenika nije mogao
planirati kooperaciju sa osmanlijskim snagama u gonjenju uskoka. Ovi su
stoga zaključili da mogu prići stvarnom rušenju autoriteta mletačke vlasti
oko strategijski veoma značajnog Šibenika. Pažnju im je privukla okolina
Krapnja, vrlo podesna za prilaz barkama, kojih je i bez senjskih, bilo mnogo
u stalnom prometu na toj obali. Tu su se uskoci prvog tjedna maja iskrcali i
noću 8. maja postavili su busiju nekom vlaškom karavanu koji je sutradan
izjutra imao da stigne u Šibenik. Zarobili su tri vlaha i tri druga pratioca, ne
računajući ljude iz okoline.

89 A. Battistella, La Repubblica di Venezia de 'suoi undici secoli di storia,


Venezia 1921, 652.

90 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, kapetan


protivuskočke straže Alvize Balbi duždu 26. IV 1581.

91 Isto, isti sa Šolte 27. IV 1581.

92 G. Stanojević. Senjski uskoci, 107 i 109.

93 HAD. Div. сапe. CLXIX, 107-7' оd 20. VIII 1582 (saslušanje u Ankoni 3.
juna 1581. Šimuna Durića, na zahtev Martina, Gašpareva brata).

94 HAD, Div. not. СХХИ, 19-9' ат оd 26. I 1582. - Topići lađama na putu u
Ankonu i Veneciju Cons.rog. LXVII, 59-9' LXVIII, 235: - Uskočka pljačka
pri plovidbi iz Dubrovnika u Veneciju juna 1585 (Div. not. СХХШ, 38-9 аt).

95 I libri commemoriali della Repubblica di Venezia, t. VII, Venezia 1907,


libro XXV, no 116 (13. II 1582); M. Perojević, n. d., 36.

96 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, izveštaj uz depešu


kneza od 4. III 1582.

Posle prepada uskoci su se brzo sa planom povukli ka otoku Krapnju.


Odred konjice u Šibeniku nije bio u mogućnosti da sledi upadače i da
pokuša da im štogod preotme; konjanici su bili malobrojni i nisu imali
valjane konje i arkibuze. Devetnaestoga maja sandžak-beg je u šibenski kraj
poslao 40 atlija i sto pešaka koji su počeli da upropašćuju seljake. Da bi
prekratio takav obračun, knez-kapetan Šibenika izveo je iz grada sve one
koji su mogli nositi oružje, a naročito konjanike. Na čelu kolone jezdio je
njegov zastupnik Nikola Fašina, kome je vojno mesto bilo na straži kaštela
Vrpolje. Ta konjica se sukobila sa turskim konjanicima, te su mnogi izgubili
glave ili zadobili rane; sa turske strane jedan sandžak-begov junak je od
rana izdahnuo a dvojica drugih su teže ranjeni. Iako slabija po borbenom
iskustvu i kvalitetu, mletačka vojska, kao mnogobrojnija, postigla je turske
upadače i izbila na brdo Tartar. Mletački četovođa ranjen je u lice i ubijen je
konj pod njim. U toku gonjenja i gubici suprotne strane bili su osetni, te je
uskoro i njihova borbena spremnost splasnula.97 Mletački historičak
Andrea Morozini godinu 1582. označava kao vreme obnovljenih uskočkih
akcija, te posebno beleži napad 400 njihovih boraca na Biograd.97

U to doba među senjskim uskocima ce osobito isticao Đuro Bodotina sa


trojicom borbenih pomagača - Martinom Bulešićem, Stjepanom zlatarem i
Grgurom Rajevićem. O Bodotini je mletački zapovednik protivuskočke
jedinice pisao kao najgorem među lošima. Bodotina se najpre bavio
piratstvom. Zatim je primio islam u Obrovcu, ali je tu pokvario barke i
lokalne fuste, pa je prebegao u Senj, kako bi stekao još više mogućnosti za
svoju okrutnost. Zbog mogućih podmuklih akcija od ljudi takvog kova,
prilaz Zrmanjinom ušću morao je biti bolje branjen. Pod Obrovac je, zato,
privremeno poslata rapska galija.98

Pohod sredinom 1582. na Obrovac prosto je klasičan. Desetog juna, pola


časa posle ponoći, kapetan Đuro Daničić (mlađi) ukrcao je svojih 300
Senjana na 12 bracera i otisnuo se ka Starom Obrovcu. Konvoj je prispeo
pred ušće Zrmanje 11. juna u 22 časa, kad je odmah, pošto je desant izvršen,
napadnut karavan od 300 konja koji su sa tovarima na samarima konja
upravo pošli iz Obrovca, Reč je bila o karavanu koji je imao 500 konja
turskih vlaha i muslimana. Kupljena so na Pagu nije sva prispela u isto
vreme, te je najpre dobilo teret 200 konja koji su bezbedno otpravljeni u
svoja sela. Kad je došao preostali deo soli, u prvi mrak su natovareni i
preostali konji. U to su banuli, i to kad je tran-port već krenuo. Jedan
mletački izveštaj pominje kao uskočke predvodnike Đuru Spadalića, Matiju
Tvrdisavića i Ivana Daničića, zvanog po italijanski Gverco (»Bojovnik«).
Uskoci su pod Obrovcem raspolagali već sa 14 barki, dakle, sa dve više nego
na polasku, i bili su dobro naoružani i vođeni, kao uvek. U prvom naletu
ubijeno je 10-15 pratilaca karavana, te su se ostali Morlaci razbežali.
Zasuženo je 40 ili 50 vlaha i preuzeto 250 konja. Nastala kolona prešla je
Zrmanju i krenula ka Posedarju i zadarskoj regiji. Ukrcavanje u barke
obavljeno je u Ljubi, tako da su Senjani u Novalju (na Pagu) stigli tek
sledećeg dana u 22 časa. Pri tome su konji, oslobođeni tereta i samara,
morali preplivati more od obrovačkog mosta do Paga; neki to nisu bili u
stanju, te su se podavili, njih 50 ili 20%.99 Prema prvopristigloj vesti sa
Paga (13. juna), za vreme borbi poginulo je čak 80 muslimana i vlaha. Na
Pagu su se bojali da se Turci ne osmele, te da potraže pravicu na samom
otoku, gde je samo deset mladića imalo oružje, dok su svi ostali radili na
solanama.100

Početkom jula Senjani su zapalili neka sela u »Murlakiji« koja su nekad


pripadala Karlu Karloviću i Stjepanu Hercegu; to su učinili da bi sprečili
naseljavanje turskih vlaha u tom kraju. Mesec dana kasnije uskoci su po
noći prošli kroz karinski moreuz, poharali su neko muslimansko selo i
odveli 30 osoba i mnogo marve. Sutradan su nastavili napredovanje prema
Obrovcu, gde su oplenili i zapalili naselje Žegar. Turci su na ime represalija
opkolili mletačka sela Dračevac i Gruse, gde su mnogo žitelja pobili ili
zarobili.101 U svojoj intervenciji na carskom dvoru mletačka vlada je navela
da, pored štete koje su pričinjene a koje se ne mogu nadomestiti, takvi
uskočki postupci izazvaće još veće posledice koje je nemoguće predvideti.
Turci neće otrpeti toliku drskost i na kopnu i na moru, kad se pljačkaju
njihova sela i podanici i plene lađe; posebno se tražilo da se vrati šest
sužanja vlaha iz šibenskog kraja koji su maja 1581. oteti kad su dolazili sa
hranom u mletački grad a potom su oterani u Senj.102

Jula 1582. došlo je do interesantnih inicijativa sa turske strane da se


zaključi tajni sporazum sa Senjanima o međusobnom nenapadanju. Na
ideju su došle age u Karinu. Oni su otišli novigradskom sucu Nikoli Katiću,
večitom posredniku sa Senjom, moleći ga da se primi zadatka da uskočkim
starešinama izloži njihove misli o budućim odnosima. Age su nudile prolaz
za uskoke do skupine od 30 ljudi, uz dobar tretman u prohodu i pomoć u
nevolji, s tim da uskoci više ne diraju Karinjane i da vrate sužnje i stoku iz
karinskog atara. To je bilo 16. jula a već sutradan Katić se u Senju našao sa
čelnim ljudima grada. Dolazak uskoka pred Karin bi se oglašavao
određenim brojem hitaca iz topa ili dobrog arkibuza, posle čega bi ce
oglasili Karinjani o mogućnosti dobrog prijema i bezbednog prolaska.
Ukoliko bi predlog odgovarao Senjanima, trojica uskočkih vođa trebalo je
da napišu ćiriličko pismo, s tim da bi se i ubuduće pri dolasku moglo takvo
pismo napisati i poslati kopnom po kakvom robu. Ugovor je imao da
pridonese oslobađanju zasužnjenih Karinjana u Senju, kojih je tada bilo 47.
Iako su karinske age znale da bi takav dogovor samo dalje ojačao uskočke
pohare u turskim krajevima, oni su, da bi sami bili mirni, zaboravili na
državljansku i versku solidarnost. Traženo ćirilsko (»srpsko«) pismo je još
istoga dana (17. jula) napisano i adresirano je na Saba-agu i Mustafa-agu
Hošiterovića iz Karina; pismo su potpisali Đuro Daničić, Pavao Lasinović i
Matija Tvrdisavić, senjske vojvode. Po povratku iz Senja Nikola Katić je na
svoju braceru primio osam uskoka, mada je želeo njih čak 30 da krenu. Oni
su se iskrcali u mestu Malvičino u Podgorskom kanalu, s namerom da u
tom mestu osnuju stražu.103

97 Isto, knez-kapetan Šibenika Đovan' Antonio Foskarini duždu od 21 V


1582

97a Degl istona...... Andrea Morosini, t. VI (1719), 683, 683-4.

98 Isto, kapetan protivuskočke straže sa Raba 21. V 1582.

99 Isto, knez-providur Raba Đovani Frančesko da Mula duždu 17. VI 1582;


Isto Alvize Barbaro, knez, i Vinčenco Morozini, kapetan Zadra od 11. VI
1582.

100 Isto, knez Paga Danijel Moro 13. VI 1582; HAZd, Ispisi iz vatikanskog
arhiva fra Dane Zeca, kut. II, grupa »Novegradi«, Venecija 31. III 1582; G.
Stanojević, Senjski uskoci, 105 (pogrešan navod da je poginulo 80 uskoka
a ne Turaka)

101 G. Stanojević, Senjski uskoci, 108. - Pojam »Murlakije« je mnogo širi


od pojma Like, a ovaj se odnosi na tadašnji sandžak lički, što je region
mnogo obimniji nego današnja Lika.

102 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXIII, 110-0' оd 7. IX 1582;


G. Stanoje-

vić, Senjski uskoci, 106.


103 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, kapetan
protivuskočke straže sa Raba, Marko Molin 25. VII 1582 i prilog: pismo
Đure Daničića, Pavla Lasinovića i Matije Tvrdislavića u ime svih Senjana
dizdaru Karina Sabaagi i Mustafi Hošiteroviću оd 17. VII 1581.

Na to pismo karinske age su odgovorile svojim pismom koje je opet na


njihovoj barci preneo u Senj Nikola. Potvrdili su uslove koje su predložili a
koje su Senjani prihvatili. No, već na samom početku dogodio se
nesporazum. Straža iz Malvičina htela je da prodre preko Velebita u
sultanovu zemlju. No, dočekali su ih branioci, te su dvojica poginula a ostali
su dopali rana. Usmrćen je i poznati Matija Bošnjaković. Tu formalno
Karinjani nisu mogli biti krivi, jer se stvar desila izvan njihove teritorije i
bez njihovog znanja i učešća, ali se ne može ishljučiti mogućnost da je
Nikola obavestio Karinjane a ovi druge o iskrcavanju »straže«. Ipak, slučaj
nije uticao na ugovor postignut međusobnom razmenom pisama. O svemu
tome obavešten je još u toku akcije kapetan protivuskočke flotile, jer je
Nikola Katić u stvari bio triplažan. Pomenuti kapetan dostavio je stvar sa
Raba Veneciji. Senat je dao prevesti pomenuta pisma i sve je poslao bailu
na Portu da se veziri uvere ko paktira i sporazumeva se s uskocima.104 Ono
što je najznačajnije to je da Porta nije pohvatala karinske age i sporazum je
stvarno neko vreme bio na snazi.

Od pisma iz Senja (17. jula) valjalo je da prođe mesec dana da se u praksi


proveri valjanost zaključenog ugovora. Naime, Senjani su se početkom
druge p-lovine avgusta na šest barki iskrcali u Karinskom moru, idući
prema selu Bojišću. Tu su ugrabili 30 i ubili tri ili četiri lica; vratili su se na
obalu bez teškoća i zaseda i ukrcali u svoje bracere. Četiri dana kasnije
pokus je ponovljen: desant kod Karina je obavljen bez zapreka, a diverzanti
su se namerili preko Obrovca, gde su ponovo spalili selo Žegar, iz kojeg su
poveli sedam stanovnika. O tome su čuli zapovednici dveju mletačkih
naoružanih barki, ali ni oni nisu reagovali, mada su Karinjani topovskim
hicem obznanili prisustvo uskoka.105 Možda su i zapovednici već znali o
komplotu, koji je i njima odgovarao. Karinjani su se pridržavali zaključenog
sporazuma. Sami nisu ometali desante a nisu nikog od Turaka obavestili o
dolasku svojih u nevolji saveznika. Pucanj je svojim načinom oglašavanja
bio sinhronizovan s ranije praktikovanim obaveštavanjem Mlečana i
Turaka, tako da je on bio biforman: značio i dolazak uskoka ali i odgovor
uskocima da je prilaz slobodan. Ipak, on je bio poziv mletačkim vojnicima
da intervenišu. Ovi su za ujdurmu saznali na vreme, te su se i oni pravili
nevešti. Ceh su plaćali vlasi i muslimani u dubljoj unutrašnjosti turske
teritorije. Sinhronizacija kod oglašavanja trebalo je da dužnost borbe protiv
Senjana prebaci isključivo na Mlečane. Ovi su, međutim, kao u kakvoj
partiji šaha svesno žrtvovali figuru, tj. upuštali su priliku da za lene
karinske age intervenišu.

Polovinom oktobra 1582. Turci su zapalili mletačko selo Gruse i napali su


Ljubu i Novigrad, gde su sasekli vinograde i poterali mnogo stoke. Sinjorija
je posredstvom baila na Porti protestovala i tražila da se pošalje čauš
divanskog saveta za sređivanje pograničnih odnosa.106 Detaljniji prikaz te
operacije bio bi sledeći. Sedamnaestoga oktobra 12 brodica Senjana pristalo
je uz mletačku obalu kraj Novigrada i naredne noći uskoci su podišli selu
Kašićima (koje se nalazilo između Karina i Nadina). Tu su stekli ogroman
plen u ljudima i marvi da se on nije mogao ni izračunati. Turci iz susednih
kaštela, izazvani takvom akcijom, odmah su se sabrali, njih 600 što
konjanika što pešaka, pa su poterali nezvane goste, koji su se spašavali
bekstvom.

Pomenuta oružana grupa muslimana zaustavila se kod Zemunika i u toku


noći 18-19. oktobra, pa su se funkcioneri u Zadru pobojali da se njihova
osveta ne okrene na kakvo mletačko selo. Mesec dana kasnije glavni
starešina senjskih vitezova, Đuro Daničić, sa 450 boraca na 18 barki iskrcao
se ispred turskih mesta, te je kolona ponovila raniji pohod na Žegar;
zarobljeno je 80 ljudi i dognana mnogobrojna sitna i krupna stoka. Sa
plenom su preko Velebita izbili na Karlobag, dok se samo jedan deo vratio
usidrenim brodicama. Među uhvaćenim nalazio se i Nikola Vukšić, čuveni
starešina martolosa, koji je poharao celu zadarsku regiju i bio je onaj koji je
devastirao otok Pag i poveo četiri dečaka (dve godine ranije), što je toliko
uznemirilo Republiku. Na to su Turci iz Obrovca, Učitelja ali i iz Karina
rešili da opljačkaju okolna mletačka naselja, čiji su žitelji opštili i gostili se s
uskocima sa toliko familijarnosti kao da su im došljaci bili braća u
gostima.107 Držanje Karinjana nije bilo ni ovom prilikom moralno: na
osnovu sporazuma sami nisu reagovali, ali su kažnjavali Mlečane kad su to
oni činili, nemajući ugovor sa Senjanima!

Taktika Senjana nakon zaključenja ugovora o nenapadanju sa Karincima


bila je jasna: sporazum je trebalo iskoristiti da se što više iskoreni
muslimansko i vlaško stanovništvo u bližem susedstvu Karina ili da se ono
primora da uđe u ugovorni odnos sličan onom sa Karinom; kad se ta prva
etapa pozitivno reši i teren utaba, trebalo je preći na dublje prodore prema
današnjoj Bosanskoj Krajini odnosno od Šibenika ka Kninu.

Godine 1583. uskoci su najviše bili zabavljeni akcijama oko preotimanja


Klisa u srednjoj Dalmaciji.108 Severna Dalmacija je donekle bila pošteđena
glavnog udara njihovih poduhvata, ali je značajnijih zbivanja bilo i tada u
toj oblasti. Senjani su 14. marta noću napali mesto Mosinje (u šibenskom
kraju) i to njih sto, iskrcavši se sa dve barke; prodrli su na tursko područje i
vratili se narednog jutra sa 20 robova i uredno se ukrcali, mada su u stopu
praćeni od mletačke konjice šibenskog garnizona; na moru ih je gonio
kapetan protivuskočke straže.109 Ti događaji bili su prolog u ep o junačkoj
pljački koju su sledećih dana uskoci priredili Turcima i Morlacima kaštela i
sela susednih zadarskoj regiji. Ta provala bila je izvor nesreće i neizvesnosti
i za bedne podanike duždeve. Senjani su tri dana bez prestanka redili vlaška
naselja oko tvrđavice Marko iznad Obrovca i oko Nadina, ostvarujući
ogroman plen; kad su četvrti put ušli u oblast između Obrovca i Nadina,
zasužnjili su dva Turčina, koji se nisu uspeli spasti, jer su sprovodili konje
sa pravca Ljube. Na tom terenu u toku prva tri tjedna marta pohara je
izvedena u sedam sela odnosno i na istom mestu u razno vreme. Šteta
načinjena muslimanima i vlasima bila je ogromna. Oni drugi sultanu su
plaćali harač, ali nisu uživali zaštitu koju dobija najobičniji kmet od svog
feudalnog gospodara; sami, pak, mnogi su se bratimili s uskocima, jeli i pili
s njima, uhodili za njih, ali sve to nije bilo dovoljno da budu oslobođeni
dranja i odvođenja ljudi i stoke sa atara. Sandžak-beg je operacije Senjana
vezivao za saradnju Novigrađana, te je nameravao da preduzme mere
prema tim mletačkim građanima; govorio je da je Novigrad Novi Senj, i da
će on uraditi ono što žele da učine mletačka vlastela, tim pre što je u tom
smislu već dobio jedan sultanov ferman protiv najbližih mletačkih
državljana.
104 Istо, isti sa Raba оd 25. VII 1582.

105 Isto, knez i kapetan Zadra i generalni providur dalmatinske konjice


Alesandro Valijer duždu 27. VII 1582.

106 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. VI, 30. X 1582;


G. Stanojević, Senjski uskoci, 103.

107 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Lettere di rettori e di altre cariche,
busta 301, knez i kapetan Zadra i generalni providur dalmatinske konjice
duždu 19. X i 18. XI 1582.

108 L. Jelić, Izprave o prvoj uroti za oslobođenje Klisa i kopnene


Dalmacije od Turaka g. 1580-1586, Vjestnik hrvatsko-slavonsko-
dalmatinskog Zemaljskog arkiva god. VI, Zagreb 1904, 97-113, 97; J.
Tomić, Grad Klis u 1596. godini, Beograd 1908, 7-19.

109 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, knez-kapetan Šibenika


Đovan' Antonio Foskarini duždu 16. Ш 1583.

Zadarski rektori su i dalje tvrdoglavo tvrdili da se njihovi podanici ne


usuđuju da pomažu upadače, jer dobro znaju kakva ih kazna očekuje,
pogotovo kad je bilo očigledno da uljezi nanose toliku štetu ne samo
sultanovim nego i duždevim podložnicima; krivicu na jako pojačanu navalu
uskoka oni su videli u vlasima pa i Turcima, koji su uslužno obavljali ulogu
obaveštajaca i tuđincima pružali različite usluge. Sandžak-beg Like i Krke
ce gorko tužio zadarskom kapetanu i generalnom providuru Dalmacije da
osobito stanovnici Novigrada i Zemunika zajedno sa Senjanima robe tursku
teritoriju; na primer, Novigrađani i drugi mletački ljudi su oplenili selo
Parike i odveli 20 sultanovnih kletvenika; sa Kukalj Brda oterali su Antunu
Mirliću 60 volova i zarobili mu sina koji je stoku čuvao, što je sve ukrcano u
uskočke bracere kod Novigrada.110

Interesantne detalje pružio je kapetan dveju naoružanih barki kod


Novigrada, Tomaš Smiljanović. Uskoci su od prvih dana marta pune tri
sedmice boravili na ušću Zrmanje i kod Karina. Ugovor o nenapadanju iz
jula 1582. za Karinjane ali i za Obrovčane prevaziđen je u plaćanje danka
tolerancije i uskočko pravo gošćenja (kao da su srednjovekovni riteri u
odnosu na kmetove!), s tim što su takvi tributarci obavezni na korektan i
blagonaklon odnos prema gospodarima situacije. Drugog dana po dolasku
u taj kraj uskoci su opljačkali stoku u Bojišću i sproveli je javno drumom u
Karin, kao da su je kupili na godišnjem vašaru. Prema obveznicima tributa
uskoci su ce ponašali ispravno i nisu dirali Karinjane koji su radili izvan
svojih bedema kad su Senjani prolazili mimo njih sa četvoronožnim
dobitkom. Marta 1583. Senjani su bili u mogućnosti da plen ukrcavaju
potpuno slobodno i bez žurbe na više mesta - kod Karina, kod Posedarja, u
blizini Novigrada, pred Mlečanima sa dve barke koji su stražarili upravo
protiv njih. Za pomenutih 20 dana Senjani su jednom plenili i više
Bukovice, i to mesto Lucoloviće, odakle su odvukli 18 turskih Morlaka i
Morlakinja, a jednu su barku napunili goveđim mesom samo iz toga
naselja. Na pravcu Nadina i iznad njega žarili su u mestu Korlatoviću,
odakle su oteli 50 grla krupne marve. Plen iz pomenutih mesta sproveli su u
Karin. Turci iz Obrovca i Krmpota su o tome ne samo znali nego su
ukrcavali plen i činili druge usluge uskocima. Mletačka naoružana barka
kod Novigrada najpre se bavila u moreuzu kod Posedarja. Uskoci su ljude iz
njene posade tukli i razoružali, oduzeli im brašno i pred njima zarobljavali
Novigrađane, tvrdeći da su ti građani turski vlasi; uvek su dolazili na tri
barke (možda saobrazno ugovoru od 17. jula 1582. o pohodu 30 uskoka!), a
starešina jedne od tih bracera bio je Radoš Vlatković. Senjane su otvoreno
pomagali ribari, kojima su oni ribu nekad plaćali a nekad i nisu. Zapažen je
slučaj da su dva turska Morlaka kupili u Novigradu jednu mešinu vode da
bi je odneli uskocima, i to zato što su im silnici zadržali konje, ne želeći da
im ove vrate dok im ne stvore vina. Inače, uskoci su jeli, pili i veselili se s
onima koje su pre ili posle opljačkali, pošto su ih oko gozbe istrošili.111

Nekad su neka naselja obuhvaćena uskočkom racijom samo mimohodom,


usput, jer se tako moglo proceniti da je selo siromašno i da ne zaslužuje da
diverzanti oko takvog mršavog zalogaja traće dragoceno vreme. Na primjer,
neko novo stanište turskih vlaha na granici prema mletačkim Grusima, koje
još ni imena nije dobilo, stradalo je (20. marta) samo utoliko što su
odvedena sedmorica čobana sa ispaše.
Knez i kapetan Zadra očekivali su turski odgovor jer je selo bilo tik do
državne međe i pored mletačkog naselja. U to doba lički namesnik nije
boravio u svojoj upravnoj oblasti pa su podređeni bili u mogućnosti da
pokažu netaktičnosti. Dvadeset drugog marta noću uskoci su se pojavili i sa
druge strane zadarskog gradskog područja, iskrcavši se kod kule i sela
Sukošana. Tu su zarobili deset žitelja, što je moglo da bude loš predznak
njihovih namera. Međutim, muslimani su odmah digli glas i počeli da prete.
Generalni providur konjice najzad se osmelio da izađe sa svojim
eskadronom u polja da bi sprečio teže prestupe i da podigne opali moral
mletačkih seljana,112 jer je bilo jasno da se odnos prema izloženim žiteljima
sela ne može svesti na teško kažnjavanje onih kojima diverzanti uđu u
domove, a pre toga ništa ne poradi da do takvih zgoda i ne dođe.

Drugi pravac bezbedne infiltracije Senjana bila je obala jugoistočno od


Šibenika. Šesnaestoga marta u praskozorje 70 uskoka na dve bracere (od 10
i 14 vesala), predvođeni od strane Malagrudića, Grgura Ćavileskovića (?),
Marka Radaka (čija ce rodna kuća nalazila u Rogoznici) i Ivana, brata Đure
Daničića, iskrcali su se na obalu kod Plaškog Rata ispod Ragoznice, gde su
bili mletački kmetovi na sultanovoj teritoriji. Njih deset ostalo je u naselju
sa plovnim objektima a ostali su krenuli na selo Svinišće, koje se nalazilo u
susedstvu Visuća i mesta Kućišta. Tu su otimali ne samo marvu i vrednije
stvari u kući nego i stanovnike; na primer u Kućištu su isterali njih 16,
ranivši na više mesta i na smrt Matiju Rakojevića, jednog starca, dok su
ostali žitelji uspeli da iskoriste zabunu i da pobegnu odnosno da ce sakriju.
U selu Svinišću ubijen je neki Marko Desković, Omišanin tu nastanjen,
ranjena su oba njegova sina kao i drugi, i to smrtno, ali su samo dve osobe
ostale u naselju i one su zasužnjene. Kad su se sa plenom spuštali na obalu,
naišli su na jednu barku iz Omiša, u kojoj je putovao neki Albize iz Venecije,
neki koji su dolazili iz Zadra i drugi; brodica je zadržana sa ukupno šest
muškaraca i jednom ženom, koji su svi pre toga boravili na šibenskom
području i zbog toga detaljno ispitani od uskoka.113

Uskočki prepadi mogli su biti nekad izuzetno iznenadni, zahvaljujući


povezanosti upadača sa lokalnim uhodama. Kad je u proleće 1583. lički
namesnik polazio u saraj bosanskog beglerbega Ferhat-paše, na
pograničnoj zoni je rasporedio tridesetak Turaka iz svoje ordije sa
zapovešću da onemoguće da pogranični živalj bude žrtva pljačkaša i da paze
na dobrosusedske odnose. U međuvremenu su se uskoci (2. aprila) iskrcali
kod mletačkog sela Aube i u neposrednoj blizini mesta su oteli krupnu
stoku i dva dečka koji su čuvali goveda; stoka je bila iskupljena od Mlečana i
povraćena turskim komšijama. Starešina turskih snaga na toj deonici
granice bio je neki vojvoda Ahmed Zelenkapa, vođa grupe koja je odmah
nakon toga pljačkaški krstarila ispod mletačkih Grusa. Izuzetna uskočka
diverzija desila se 22. aprila noću u selu Rbeniku, pored terena Torine, šest
milja udaljenom od Obrovca i oko 25 od Novigrada; naselje je bilo smešteno
u jednoj duplji u obroncima Velebita. Pomenuti sandžak-begovi gardisti
sveli su se sa svojim konjima u neku kućerinu koja je pripadala jednom od
vlaških prvaka toga kraja. U noćnoj tišini krenuo je Đuro Daničić sa 200
boraca, koje su obaveštajci odveli do zgradurine u kojoj su se okupili Turci
pa su ih uveli i u same odaje. Najpre je odvedeno 33 zatečena konja tih
junaka na piru da ne bi bili u mogućnosti da se prihvate uzda i da umaknu.
Potom su Senjani ušli u prostorije u kojima su se častili vitezi od bele
trpeze. Uhvaćeni su 14

110 Isto, zadarski rektori duždu 24. III 1585.

111 Isto, saslušanje kapetana Tomaša Smoljanovića 24. III 1583.

112 Isto, knez i kapetan Zadra duždu 23. 111 1583.

113 Isto, omiški providur duždu 16. III 1583.

živih dok su ostali pobijeni, a glave su ponete kao trofej. Plen je sakupljan
svuda okolo, a utovaren je na Zrmanji, podno Obrovca. U susednom selu
zatečeno je 20 Morlaka koji su sa po dve vreće ili mešine išli preko Obrovca
i Zrmanje s namerom da na putu kraj Novigrada, gde je pasla stoka, obave
krađu; prilikom hvatanja tih vlaha, ubijen je njihov predvodnik, neki
Jandruša, poznat no rđavom životu. Konje su Senjani preveli preko Velebita
a sa zarobljenim Turcima i vlasima otplovili su morem u svoj grad.
Prethodno su pustili ranije uhvaćene dečake da se svemu dojave mletačkom
kaštelanu Novigrada i turskim vlastima.114 Bila je to svojevrsna agntacija o
pokoravanju sili upadača!

Tolike akcije i pritužbe na nedela Senjana ne bi bile moguće da nije


postojala operativna saradnja uskoka i nekih otomanskih graničnih sela.
Julski sporazum iz 1582. bio je na snazi, uvažavan od obe strane. Posle
Karinjana u isti položaj došli su oni iz oba Obrovca, iz Krmpota i Glivića (ili
Glavovića), koji su ne samo pomagali prolaz uskoka i tranzit pljačke preko
svojih atara, nego su Senjanima postali tribatari, dakle neka vrsta poreski
zavisnih ljudi ili podanika.115 O tom dogovoru između senjskih junaka i
pograničnih aga inventivne su izjave kapetana Matije Banića iz Novigrada.
Vitezovi sa Hrvatskog primorja su gotovo potpuno slobodno prolazili
sultanovim zemljama, pleneći pri tome i vlahe i Turke. Uskoci su se
bezmalo svakodnevno nahodili u dodiru sa muslimanima Obrovca i Karina,
pre svega sa onim uglednim (budućim ajanima). Iz tih naselja stizali su
obaveštajni izveštaji, tu su poslovali uskočki snabdevači namirnica odnosno
liferanti hrane; i tribut je plaćan u konjima i pšenici. Glavni uskočki špijun
bio je neki Klear (i sam vlah), član posade u fortifikaciji Gornji Obrovac.
Slična su svedočanstva Jurje Aladinića iz Novigrada, stanovnika Raba, koji
je dvaput mesečno obilazio oba Obrovca da tu nabavi žita i stoke za potrebe
Senja; on je dostavio da žitelji pomenutih mesta daju redovno jestiva,
uhoda i svake vrste usluga i pomoći, pa čak i čuvaju pljačku diverzanata,
mada veoma dobro znaju da je plen postignut na uštrb njihovih susednih
suvernika.116

U drugoj polovini jula 300 uskoka na nekoliho bracera otišlo je iz Senja u


pravcu ličkog sandžaka. Dvadeset prvog toga meseca oni su se iskrcali
prema nekom mestu u planini (Višnjak?); jednu uskočku brodicu
konfiskovale su mletačke patrolne snage kad je zaveslala prema Karlobagu;
akciju Senjana odao je neki vojnik Nemaca, zarobljen na toj barki; zatim je
kapetan protivuskok brodića, Marko Molin, poslao jedno odeljenje
mletačkih vojnika da u planini dočeka junake; tu je uhvaćen neki Grgur
Klarinović, dok su se ostali zaklonili u šumu; Grgur je bio čuven borac, koji
nije propuštao nijedan pohod, a koji je pre hapšenja naivno lovio ribu na
barki koja je pre nekog vremena oduzeta nekim pastirima sa Raba; on je
odao drugove pa je saopštio i da u akciji sudeluje 300 ljudi.117
Kad se novoprispeli sandžak-beg žalio zadarskim načelnicima na
neprestane uskočke provale, Senat je zapovedio da se Senj opkoli sa morske
strane, ali na nešto većoj udaljenosti od naselja, što je programirano za 9.
novembar te godine. Republika je, međutim, strahovala od mogućih
uskočkih dovijanja i napada s leđa, pa je naložila da se kapetan
protivuskočke flotile povuče sa svojom brzoplovkom u novigradsko
ždrelo.118

Godine 1584. uskočke operacije su takođe bile vezane za srednju Dalmaciju


pa je severna bila nešto zaklonjenija. U leto Dubrovčani su se tužili caru
Rudolfu II na Senjane, koji su na svojim mnogobrojnim brodicama preseli
transport od četiri fregate dubrovačkih trgovaca na njihovom povratku iz
grada sv. Marka; tkanine i sve vrednije stvari su oduzete, tri Dubrovačana
su usmrćena a mnogi su dopali rana.119

Septembra 1584. komandu nad brodovima za borbu sa uskocima imao je


Antonio Pizani. On je 11. toga meseca pošao iz uvale Jablanica da bi u Zadar
eskortirao četvoricu Turaka koji su bili preuzeti u Senju. Šest dana docnije
susreo se u Zemuniku sa glavnim vojvodom turske krajine prema
zadarskom kraju. Vojvoda je došao sa povećom svitom, u kojoj je bilo aga i
dizdara iz okolnih kaštela. Sastanak je zatim održan u tvrđavici Sv. Marko,
gdje je goste dočekao providur dalmatinske konjice. Posle predaje
oslobođenih Turaka, o čemu su primljene tri sudske potvrde (sadžila),
vođen je dijalog o merama koje bi valjalo preduzeti kako bi se pojačala
kooperacija u zajedničkoj odbrani od napasnika. Pismo sandžak-begu o tom
susretu sastavio je u ime mletačkog zapovednika dizdar Hadina Husein,
čovek glavni kod tog krajiškog namesnika.120

Sen jani se nisu obazirali na naredbu došlu carskim ediktom da ne izlaze iz


grada, nego su produžili da plene. Brzoplovka Foskarinija koja je 1. marta iz
Novigrada krenula u ophodnju no Podgorskom kanalu naišla je na dve
brodice sa oko 40 dodvižnika. Posle prepucavanja koje je prekinula noć,
fusta zapovednika protivuskočkog brodovlja oko ponoći prispela je u
Rab.121 Poslednjih dana zime Senjani su se na dva mesta iskrcali u tesnacu
Ljube. Zarobili su sedam dečaka koji su napasali marvu susednog sela
turskih Morlaka a kod mletačkog naselja Grusi. Zbog nastale zabune turski i
mletački graničari pucali su jedni na druge. Turci su stvarno stradali tek od
jedne uskočke busije koju su oni postavili prema lokalitetu Leporive. Tamo
su ih, ipak, Mlečani sprečili da saberu pljačku i da nastave da čine nedela,
nadolazeći svojom konjicom. Zadarski rektori zatražili su da se u vode oko
Novigrada pošalje galija Agostina Mikiela. Izazvan zbog pogibije vojvode
Ahmeda, kliški namesnik je dopustio svojim ljudima da, goneći upadače,
mogu dojahati do mletačkog Biograda. Turci su to iskoristili da pričine neke
štete u okolini naselja,122

Senjani nisu toga proleća zaboravili ni drugi teren svojih provala. Na obalu
kod stare šibenske solane prispeli su noću 21-22. marta. Nadirali su do sela
Orašje, 12 milja na osmanlijskom zemljištu. Tu su jurnuli na neke Morlake
koji su čuvali svoja stada i krda; Senjani su ubili jednog vlaha, tri pastira su
svezali a ostali čobani su se zaklonili u neku pećinu.123 Sutradan (tj. 22.
marta) banulo je 120 uskoka u okolinu Šibenika, te su usmrtili jednog vlaha
i oteli tri tovarna konjića. Četiri dana potom krenuo je, po naređenju
kliškog sandžak-bega, u Šibenik vojvoda Ahmed. Imao je nalog da u
mletačkom gradu ugovori način kako da se umanje štete koje su Senjani
nanosili području sandžaka.

114 Isto, zadarski rektori duždu 23. IV 1583. - Kod J. Tomića je mesto
označeno kao Ravnik (n. d., 21-22)

115 Isto, odlomak iz depeše kapetana protivuskočke flotile 7. V 1583.

116 Isto, iskazi kapetana Matije Banića i Jurja Aladinića, date na Rabu 7.
V 1583.

117 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Lettere di rettori e di altre cariche,
kapetan Marko Molin sa Raba 25. VII 1583.

118 ASV, Senato I secreta, deliberazioni, R. LXXXI, 167-7', nalog kapetanu


Jadrana od 6. X 1584.

119 J. Radonić, Dubrovačkv akta i povelje, knj. II, sv. 2, Beograd 1938,
467.

120 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, Antonio Pizani,
iz Zadra 18. IX 1584.
121 Isto, iz pisma kapetana protivuskočke flotile, pisanog na Krku 2. III
1585.

122 Isto, zadarski rektori i providur dalmatinske konjice Simon Salamon,


iz Zadra 21. III 1585.

123 Isto, prilog pismu iz Šibenika od 22. III 1585.

S njim je u koloni putovalo 85 Turaka. Kad je svita stigla do sela Koprno,


još na sultanovoj zemlji, 12 milja daleko od državnih međa, zatekla ih je noć
i oni su se rasporedili na konačenje po seoskim kućama. Sa vojvodom je u
jednom domu bilo još njih jedanaest. Pred zoru, međutim, iznenadili su ih u
najlepšem sanku vitezovi sa Hrvatskog primorja. Vojvoda je uspeo da se
dokopa svog vranca i da pobegne iz opkoljene kuće, ali mu je olovo sasuto
arkibuzom u grlo, od čega je odmah izdahnuo u sedlu. U kući je živih
Turaka zarobljeno četiri a zaplenjeno je 12 konja. Među onima koji su se
izvukli iz klopke bio je i vojvodin sin. Preostali Turci su se razbežali. Ostalo
je 30 Morlaka, koje je vojvoda vodio u lancima zbog nekih krivica. Njih
uskoci nisu oslobodili, nego su ih preuzeli kao svoje roblje. To očigledno
nije bio slobodarski gest! U to doba Senjani na tom terenu nisu dublje
ulazili na tursku teritoriju nego samo najviše 30 milja od morskog žala.124
Izlazeći sa osmanlijskog područja, pomenuti uskoci su se sklonili na
mletačku teritoriju kod kaštela Vrpolja. Komandant kaštela nije vratio
Turcima hatove, novac i roblje što su dovukli Senjani. To je bio razlog da
sandžak-beg pomoćnik (ćehaja) Husejin u pismima 3. i 10. aprila
šibenskom knezu-kapetanu optuži mletačke Morlake iz okoline Vrpolja da
su ne samo uljezima pružali pomoć kad su se povlačili, nego da su ih
podržali da i sam napad izvedu. Šibenski gradonačelnik je odvratio da Turci
znaju za upade senjskih lupeža, i to osobito noću, i da su morali biti
obazriviji postavljanjem straža; ustanovio je da uskocima pružaju podršku
turski a ne mletački ljudi; ukazao je i na to da Turci blaže postupaju kad
uhvate uskoke: ne skidaju im glavu, kao duždevi ka-petani, nego ih puštaju
za otkup.125 Isti šibenski funkcioner je sa velikom skupinom Morlaka od
300 ljudi priredio poteru za diverzantima, ali, razume se, kasno, jer su oni
imali dovoljno vremena da se lepo i bez hitanja ukrcaju na svoj e bracere. U
poslednjoj dekadi marta jedna druga grupa Senjana izbacila je desant na
obali između Rogoznice i Primoštena, čekajući pogodan momenat da pređu
u nastupanje.126

Kad se saznalo da su Turci sa mletačkih međa pošli u Bosnu da prime


ajpuk, 23. juna u zoru 400 Senjana sa 12 brodica se iskrcalo na Zrmanji,
pod zapovedništvom kapetana Đure Dromišića. Oplenili su a potom zapalili
obrovačko podgrađe. Nisu pokušali da zauzmu utvrđenja, mada su u njima
tada nalazilo svega tri vojnika, tako da bi tvrđave lako poseli. Kad su veslali
kroz moreuz kod Novigrada jedva su primećeni, ali je kapetan kaštela ipak
dao znak dimom. Zatim je ispalio tri hica iz topa, što je bio poziv obližnjoj
fusti da počne sa dejstvom. U Obrovcu je spaljena i brzoplovka koja je bila
izvučena kpaj obale. Ugorak je unet i u magacine u kojima je držana i tržena
paška so. U to vreme boravio je u Obrovcu sa svojom. lađicom i neki
Vinčenco sa Paga, imajući na barki soli; on se sutradan pojavio u Novigradu
sa praznim brodom, tužeći se da je dobio dva jaka udarca u krštine; nije bilo
jasno šta je bilo sa njegovom solju, jer ovu uskoci nisu vukli sobom u Senj.
U Obrovcu je tada bilo štokirano dosta zrnavlja i sira, što je pripadalo
raznim vlasnicima izvan mesta. Uskoci su poneli sobom sir, pa su pokušali
da prevezu i pšenicu, ali kako je dragocenijeg plana bilo premnogo, sve žito
su spalili kao i sve druge stvari koje se nisu mogle poneti. Prilikom paljevine
zdanja, mnogo je sveta, pre svega žena, dece i staraca, izgorelo u plamenu.
Iz zapaljenih zgrada spasilo se 30 žena sa decom i ta čeljad je povezana kao
roblje. Poveden je i neki Ivan Paštrović sa Paga, dakle mletački podanik.
Sam prepad uskoci nisu izveli mučki nego kao prava vojska, sa razvijenim
barjacima i uz lupanje soldačkih bubnjeva.127 Nije jasno zašto su Senjani
preduzeli tu operaciju, kada su im Obrovčani verno služili. Ili, možda se
posumnjalo da će odlaskom rukovodećih ljudi u pašin saraj, oni niži
prevrnuti verom, te je tu mogućnost na vreme trebalo sprečiti.

Jedan zakasneli izveštaj o ovoj pohari registrovao je da je varoš tako


temeljito popaljena »da u rečenom mestu nije ostala nikakva stvar osim
pepela i magacina za so«. Pre nego su ognju predali celo naselje, pre
svanuća, pripremajući se na juriš sa bakljom u ruci, uskoci su se najpre
potrudili da neutrališu pomorsku stražu Mlečana u blizini Novigrada, pa su
napali fustu Foskarinija i vodili s njom puščanu borbu. U tim časovima neki
prouskočki elementi ne samo iz redova Hrvata sa mletačkog zemljišta nego,
navodno, i sami muslimani, rešeni da prime carsku nemačku vlast,
prokrstarili su Novaljom (na Pagu) i izveli sa otoka 27 grla krupne rogate
marve.128 Svakako se na Obrovac odnosi jedna vest papske obaveštajne
službe iz Venecije da su početkom leta uskočki napadači popalili jedan kraj
u Sandžaku Like, što je izazvalo pogranične Turke da se osvete
Mlečanima.129

Spaljivanje obrovačke varoši toliko je uzbudilo Turke da su srljali pre


vremena u poduhvate i kad nije bila reč o Senjanima. Pred Novigradom
toga leta na straži, pored jedne galije, bila je i fusta Andree Trona. Kad je
posadi zatrebalo drva, većina mornara i vojnika pošla je u šumu kod
Posedarja da nareže drva. Silazak ljudi sa hrišćanskog ratnog broda izazvao
je kod muslimana susednog naselja Učitelja ili Nove Zemlje pomisao da ovi
prelaze u nastupanje, te su nasrnuli na mletačke mornare, ubivši trojicu i
uhvativši 20 živih; zapovednik i ostali članovi posade spasli su se bežanjem
na fustu.130

Desetog oktobra izjutra oko 50 Morlaka koji su dovozili žito u Šibenik


dobili su mletačku vojničku pratnju do granice, jer je uskočkih busija bilo
na sve strane i od njih su posebno stradali turski konjanici. Kad su se vlasi
sa eskortom nalazili na mestu zvanom Slavodraga, pripucalo je iz zasede
oko sto uskoka; Senjani su oteli 25 tovarnih konja i zarobili 16 pratilaca.131
Mletačka vojna pratnja uspela je da od uljeza preotme 14 Morlaka i 12
konja. Sa ostalim plenom uskoci su umakli u pravcu Oštrice i Primoštena.
Šibenske vlasti su smesta naredile da se i ostali deo pljačke preuzme od
otimača. Sledeće noći če-tiri uskočke bracere, predvođene kapetanom koji
je bio jedan od braće Daničića, sa 70 robova došlo je na otok Murter.
Sužanja je bilo iz vlaškog sela Banjevci (iz šibenskog kraja), koji su
transportovani u Senj.132 Tri turska Morlaka na jednoj uskočkoj barki
oslobođena su 21. oktobra kod Paga od jednog mletačkog ratnog broda.
Osamdeset vojnika je upućeno na Pag da na ostrvu pohvata 25 pobeglih
uskoka; ovi su se znalački posakrivali, tako da su samo dvojica otkrivena
kad je nastupilo veče i kad je premetačina završena.

124 Isto, knez-kapetan Šibenika Orsato Đustinijani duždu 20. III 1585
125 Isto, prilozi pismu šibenskog kneza-kapetana od 10. IV 1585: pisma
ćehaje Huseina od 3. i 10. IV i kapetanovi odgovori od istog datuma

126 Kao beleška 124.

127 ASV, Senato secreta, ВаШ Costantinopoli, busta 305, depeša kneza i
kapetana Zadra i generalnog providura dalmatinske konjice od 25. VI
1585, sa izveštajem novigradskog kapetana od 24. VII 1585.

128 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, filza LVI, 27. VII 1585.

129 Mon. usc. I, 38, Venecija, 20. VII 1585.

130 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, Markantonio


Pizani sa galije u luci Raba 2. IX 1585.

131 Isto, knez-kapetan Šibenika Luka Falijer duždu od P. X 1585; senato I


secreta, Deliberazioni, filza LVI, prilog: akt iz Šnbenika od 14. X 1585 uz
akt od 17. II 1585 m. v.

132 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305 i dodatak od 12. X
1585 uz akt šibeničkog kneza-kapetana od 11. X 1585.

Oslobođeni Morlaci predati su vojvodi Zemunika.133

Koncem decembra 1585. Senjani su na nekoliko brodica, dolazeći iz


Podgorskog kanala, uplovili u novigradsku moreuzinu, iskrcali se na obalu,
te su dobro zapešačili po turskom terenu da bi opljačkali veliko
muslimansko selo Kistanje. Odatle su pokupili nebrojeno ljudi, žena i stoke.
Nekoliko dana docnije ponovo su se oglasili sa 12 barki u novigradskom
grotlu. Načinili su novi velik plen i ljudima i marvi.134

Dubrovčani su i 80-ih godina trpeli težinu tvrde senjske ruke, posebno pri
plovidbi u severnom Jadranu. Na primer, početkom leta 1585. Senjani su
skinuli sa lađe Ivana Rad. Oštila engleske karizeje; šest dubrovačkih
osigurača tereta oklevalo je sa naplatom police osiguranja, te je patrun
mogao i da uloži protest.135 U rano proleće sledeće godine sa jednog
dubrovačkog broda uskoci su oduzeli neke štofove koji su utovareni u
Ankoni; lađa je došla u Dubrovačku luku, gde je načinjena tzv. avarea, tj.
solidarno plaćanje štete od strane svih korisnika prevoza na konkretnom
plovilu; obračun solidarne naknade iznosio je 13,5% vrednosti tovara.136
Kao da su bile uzaludne straže koje su Mlečani sproleća 1585. postavili,
posebno na ušću Neretve i u ždrelu Novigrada sa po četiri ratne lađe.137

Maja 1586. uskoci ponovo nisu zaboravili šibenski pravac svojih redovnih
operacija. Kad im je došao novi zapovednik grada, oni su se u velikom broju
okupili da oplene neka muslimanska naselja u blizini Šibenika138,
iskušavajući tako i popustljivost novog senjskog kapetana. Sasvim
nezavisno od toga, šest sultanovih podložnika koji su se nalazili na jednoj
fusti kapetana protivuskočke flotile pobegli su sa broda te su stali da
tumaraju po otoku Pagu; vodio ih je neki Vratković iz okoline Šibenika, ali
nisu uspeli da pobegnu, jer ih je pohvatao lokalni knez.139

Dvanaestoga juna jedan vlaški karavan sa hranom i drugim proizvodima


preko Šibenika vukao se ka Skradinu. Naišao je na zasedu od 200 Senjana.
Malobrojni Morlaci su prosto pokupljeni na poprištu i sprovedeni u jednu
uvalu kod Oštrice, gde su po mraku utovareni na barke. Pre toga mletački
knez-kapetan je uspeo da garnizonskom konjicom povrati 16 tovarskih
konjića. Turski emin u Šibeniku reklamirao je mletačke obaveze da
osiguravaju bezbedan prohod preko svoga zemljišta te je izvukao i neki
hudžet.140 U poslednjoj desetini meseca kapetan protivuskočke straže
obesio je dva uhvaćena uskoka, a nekoliko turskih haračara koje su vodili
kao roblje je oslobodio.141

Senjani su zatim, sa svojim novim kapetanom na čelu, pljačkali, te su


poslate mletačke galije i fuste da blokiraju senjsku luku i onemoguće da se
pohodi obnove. Tada se setio senjski komandant da putuje u Ankonu, te je
zatražio od svog mletačkog kolege da ga preveze preko mora; tako bi se
smanjila blokada i omekšala borbena gotovost Mlečana.

Venecijanski senatori su tačno shvatili intencije molbe iz Senja, te su svom


kapetanu naložili da odbije slične molbe i da uopšte ne ulazi sa senjskim
kapetanom u razgovore.142 Ujesen te godine Mlečani su postrožili
postupak prema uskocima, jer su ovi gotovo svakodnevno povećavali svoju
srčanost. Brzoplovka komandanta Zena zaplenila je neku uskočku brodicu,
a Sinjorija je rešila da 16 uhvaćenih senjskih podvižnika kazni prema
zasluzi; smrtna kazna ipak je zamenjena veslanjem na galiji.143 Nešto pre
toga, u jednoj noti nemačkom vladaru, Republika se potužila na uskočke
zločine, pa je poklisar u podužem dijalogu izneo sve operacije Senjana,
izvedene u šibenskom kraju.144

De cembra iste godine 120 Senjana probilo se u lički sandžak i ugrabilo


300 grla krupne rogate stoke. Pri povratku, međutim, stradali su: morski
prolaz zatvorile su mletačke galije i na suhom su ih dohvatili Turci, njih 200
na broju; uskoci su izdržali tri turska juriša, a potom su sami preduzeli
kontra-napad, razbivši neprijatelja i nateravši ga u bjekstvo, ubivši neke a
druge doteravši kao sužnje; pored 30 robova bilo je doterano i dosta
marve.145

Godina 1587. bila je bez većih uskočkih akcija na samom početku. Mlečani
su pojačavali zidine Novigrada, mada su novčane rezerve zadarske komore
bile na izmaku. Dok su i Zadrani pa i Novigrađani bili dosta indolentni
prema reparaciji i dogradnji utvrđenja, Senat se vatreno zalagao za vođenje
poslova. Zadarski kapetan je u dnevnim kontaktima sa Turcima nastojao da
neguje stvarno prijateljstvo, bez gole kurtoazije; njegov granični partner bio
je Hasan-aga Radaslija, koji je za vreme rata 1570-73. izazivao divljenje
Mlečana zbog hrabrosti.146

Operacije Senjana krajem zime 1587. opet su počinjale sa obala južno od


Šibenika. Oko 300 uskoka iskrcalo se u jednoj uvali kod Primoštena. Zatim
je ostvaren vatreni kontakt sa snagama kapetana protivuskočke flotile. U
nastalom okršaju Mlečani su imali dva mrtva i jednog ranjenog. Za uskoke
je radio geografski smeštaj drage. Ipak, mletačkoj pomorskoj pešadiji je
uspelo da iz uskočkih ruku otrgnu nekog turskog Morlaka. Borbu su
prekinule bura i noć, što je opet koristilo Senjanima, koji su se nalazili u
poziciji branilaca.147 I koncem meseca maja mletački vojnici tukli su se s
uskocima da bi oslobodili zarobljene nedužne turske vlahe. Pošto su Senjani
iznad Trogira razbili neki vlaški karavan, plen su dovukli na morsku obalu
između Primoštena i Rogoznice. Šibenski načelnik je odmah na tu deonicu
obale poslao svoj konjički eskadron da ugrozi ukrcavanje. Tom prilikom su
takođe oslobođeni neki zasužnjeni. Transport Senjana vodio je preko luke
Sali (na Dugom otoku), gde je rekvirirana brodica sa dva mladića iz mesta;
oni su primorani da veslaju u pravcu Primoštena; videći mletačku konjicu,
mladići su se spasli bekstvom, a njihova barka je ostala bez mornara i
pokretačke snage. Prilikom borbi kod Primoštena uhvaćeno je pet uskoka
koji su sprovodili plen od 12 konja. Na osnovu duždevog akta o pomilovanju
(od 22. aprila), oni nisu okončali na galgama, nego su okovani uz galijska
vesla, i to starešine u trajanju od deset, a drugi za pet godina.148

133 Isto Markantonio Pizani, sa galije u luci Zadra 24. X 1585.

134 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, filza LVI, 17. II 3585 m. v., akt iz
Zadra od 1. I 1585 m. v.

135 HAD, Noli e sic. XIX, 122'; A. e B. Tenenti, II prezzo del rischo.
L'assicurazione mediterranea vista da Ragusa (1563-1591), Roma 1585,
146.

136 HAD, Div. not. CLXXVH, 111 at оd 10. XII 1588, pismo Nikoli Map.
Sorkočeviću iz Dubrovnika od 17. IV 3586

137 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXV, 26. оd 22. III 1585.

138 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXV, 5. XI 1586.

139 Isto, 134' оd 22. III 1586.

140 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, pasus u pismu
šibenskog kneza-kapetana od 16- VI 1586.

141 Isto, knez i kapetan Zadra i generalni providur dalmatinske konjice,


Gabriel Đorđi, 27. VI 1586.

142 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXV, 69' оd 31. VII 1586.

143 Isto, filza LVII, 4. X 1586 in Pregadi. 144 Isto, 29, VIII 1586, in Pregadi,
prilog: predstavka caru.

145 Mon. Usc. I, 55, Venecija 20. XII 1586.

146 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXII, relacija Đovani


Marije Boldu, zadarskog kapetana (1587), 10-11; ASV, Collegio V secreta,
Relazioni, busta 73, fol. 10; CRV IV (1964), 410-II.

147 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, kapetan


protivuskočke flotile, sa galije u luci Šibenika 19. III 1587.
Senjani su aktivirali i prolaz kod Novigrada. Na Petrovdan 200 uskoka
izbacilo je desant pod Novigradom. Dobro nameštenim lagumom oborili su
neku kulu koju su Turci izgradili pored Novigrada, kako bi otežavali
uskočke upade; na prasak mine dotrčali su susedni Turci pa se razvila borba
u kojoj je našlo smrt dosta muslimana ispred uskočkog rova; mnogi
zarobljenici su sprovedeni u Senj.149 Uskoci su jula 1587. produžili da
svojim pljačkaškim ekskurzijama ometaju redovno vođenje života. Kod
Obrovca su Turci i Mlečani naterali Senjane da ostave svoje bracere i da se
spasavaju u šumi. Za Mlečane je bilo od značaja da uvere Turke da
Novigrađani nisu učestvovali u rušenju kule Dračevac i da nisu sudelovali u
akciji na Učitelj, kojom prigodom je poginulo dosta muslimana; navodili su
da je njihova obaveštajna služba prema turskim komandantima bila
korektna i svojevremena. Tako, i polovinom jula izvestili su kapetan-bega o
nadolasku dveju uskočkih brodica prema Zrmanji i Obrovcu, kako bi se
turski konjanici pa i pešaci na vreme spremili za borbu. Tako se diglo na
noge 500 boraca, koji su primorali diverzante da se rasture, dok su u isto
vreme mletačke brzoplovke i galije zatvorile tesnace.150

Decembra 1587. Senjani su oduzeli dve novigradske barke koje su zatim


prešle u posed Turaka. Novigrađani su hteli da svoju imovinu povrate, dok
su obrovački Turci nastojali da tim bracerama izađu na otvoreno more i
plene. Kapetan protivuskočke flotile Pizani našao je nekog Bertolacija, koji
je dao reč da će barke u Obrovcu tajno spaliti. S predlogom se složila i
Republika, pa je čak obećala milost Bertolaciju, koji je ranije prognan iz
Zadra.151 Koncem godine bilo je uskoka, zatvorenih no mletačkim
tamnicama. Jedan takav, Šibenčanin Melhior, trunuo je u ankonskim
zatvorima; Senat u Veneciji je prepustio prestupnika papskoj pravdi. Potom
je čak dao naređenje da se peraškom lađicom prebaci u Istru,152 svakako
na putu u Senj.

Značaj Novigrada za odbranu turskog Karina i Obrovca se povećavao.


Kapetan Pizani se nije mirio što je uhvatio 16 uskočkih brodica i samo 17
uskoka; od ovih je neke dao pogubiti a druge prikovati na galiji; oslobodio
je 13 muslimana i 38 Morlaka, turskih podložnika. On je posebno tražio od
kaštelana novigradske tvrđave (Antonika Krešija) da čuva utvrđenja; pored
toga, zahtevao je da se u novigradskom tesnacu stalno drže ratne lađe, koje
su se mogle napraviti i na licu mesta, s obzirom da je u okolini bilo drva u
izobilju a i ostalih stvari. Novigrad je, prema njemu, štitio sedam turskih
kaštela i njihova podgrađa (Učitelj, Polešnik, Kašić, Nadin, Karin, Stari i
Novi Obrovac), koji su se svi nalazili na sedam milja uokolo Novigrada.153
Iz svih utvrđenja kao i iz Zemunika (koji je bio od Zadra udaljen samo
sedam milja, dok je Obrovac bio 40 milja daleko) vojska je mogla da se
sakupi za pola dana. Morlaci su tu bili neprijateljski raspoloženi prema
Mlečanima. Ferhat-paša, bosanski beglerbeg se (1587) skanjivao da
potpuno napusti odbranu najzapadnijeg dela svog pašaluka, tako da bi
Karin i Obrovac ali i Nadin i Tinj bili žrtvovani, jer su se nalazili stalno
izloženi uskočkim pljačkama. Kapetan-beg iz Obrovca govorio je mletačkim
rukovodiocima da dok sultan, na čelu tako moćne države, nije u mogućnosti
da onemogući divljanje Senjana, ne treba očekivati napredak u držanju raje,
kojima u isto vreme Republika može jemčiti da budu zaklonjeni od jarosti
uskoka. Još 1587, navodno, Obrovčani su uskocima služili kao obaveštajci
za prostor sve do Banjaluke, mada su uskocima u isto vreme davali danak
tolerancije.154

Turci na državnim međama su ipak preduzimali neke korake da svoje


harače odbrane od uskočkih zaleta. Kako su sultanovi podložnici dosta
trpeli odlazeći na pijace u mletačkim primorskim varošima, bosanski paša
se u to vreme nosio mišlju da kod Šibenika podigne jednu potpuno
nezavisnu otomansku luku. Francuski ambasador, koji je o tome javljao
svome kralju, tvrdio je da se beglerbegova volja neće moći realizovati zbog
uskoka.155 Sami Morlaci su sve više uviđali da im je bolje da budu dobro s
uskocima, makar od njih i trpeli nasilja, nego da su protiv njih. Kapetan
straže protiv uskoka konstatovao je u svojoj završnoj relaciji da je početkom
1588. prešlo u Senj 300 Morlaka, sultanovih podanika, koji su iz bojazni da
ne budu porobljeni, a potom prodati preko mora, radije prilazili Senjanima,
da žive kao oni i da sa njima pljačkaju.156 Senjani su i 1587. presretali
dubrovačke i druge lađe na pravcima iz Venecije ili Ankone. Primerice,
uhvatili su brod Nikole Ruskovića koji je iz grada na lagunama prevozio u
zavičaj engleske karizeje. Meseca novembra uskoci su demolirali lađu Luke
Orebića sa volujskim kožama za ankonsko tržište. Usled učestalih uskočkih
pljački tokom zime 1587-88. u pet osiguranja stopa je povećana sa 3% na
24%.157 Još više nego Dubrovčani, Jevreji su bili na udaru besu Senjana.
Na brodu pomenutog Nikole Ruskovića novembra 1587. neki Židovi su
prenosili kordovan i sirove kože kao i jedan sanduk reubarbara (lekovitog
korenja) za Ankonu; lađa je ponovo stradala, a dvojica Jevreja našla su
jednog Dubrovčanina da na njihov trošak ode na Hvar, u Dalmaciju ili u
Sinj, te da oslobodi bar taj sanduk korenja.158 Otimačina jevrejskih tkanina
utovarenih u Ankoni na brodu Marka Zgure iz Lješa za Gabelu desila se je
septembra meseca nešto južnije, na prostoru između Hvara i Neretve.159
Prvih dana februara 1588. uskoci su oteli jedan dubrovački brod, osiguran
po stopi od 24%, 15. oktobra 1587. na plovidbi u Ankonu.160

Za razumevanje uskočke problematike u vremenu od 1585. do 1588. godine


važno je konsultovati finalnu relaciju Markantonija Pizanija, kapetana
straže protiv uskoka, podnesenu Koleđu 3. aprila 1588. Pizani izveštava da
su general Hrvatske Jozef Fon Turn i njegov brat zaštićivali uskoke, koji su
im verovatno davali deo plena u vidu darova. Novi kapetan Senja je jednom
simuliranom presudom odstranio iz grada 300 uskoka-venturina. To je bilo
samo prividno, jer su se oni posle tri meseca opet vratili, a i za ta tri meseca
su odlazili u akcije, te su plen donosili pred zidine, gde su i preuzimali
rođaci i žene.

148 Isto, knez-kapetan Šibenika Luka Falijer duždu od 30. V 1587. i 5. VI


1587.

149 HAZd, Ispisi iz vatikanskog arhiva fra Danila Zeca, kut. II, grupa
"Novegradi", Venecija 11. VII 1587.

150 ASV, Senato Secreta, Ваili Costantinopoli, busta 305, zadarski rektori
duždu od 17. VII 1587.

151 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXVI, 124'-5 od 16. I 1587


m.v.

152 Isto, 120' od 19. XII 1587.


153 Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXIII, 7', 9; CRV VI (1970) 11, 12,
22-3, relacija Pizanija, kapetana flotile protiv uskoka, predstavljena
Koleđu 3. IV 1588.

154 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXII, 9, 24 i dalje; CRV IV,
409-10, 411, relacija Đovani Marije Boldu, bivšeg zadarskog kapetana iz
1587.

155 Е. Crrarriere, Negotiations de la France dans le Levant, t. IV, Paris


1860, 681.

156 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXIII, fol 5'-6; CRV VI, 19,
relacija ka-petana protiv uskoka Pizanija; B. Hrabak, Privreda Banjaluke
i šire okoline od rata 1683-1699. godine, Istorijski zbornik I, Banjaluka
1980, 92-3.

157 HAD, Noli е sic. XXII, 160' (31. X 1587), 130 (15. X 1587); A. е В. Tenenti,
n. d., 281 i 283 tе 294.

158 HAD, Div. canc. CLXXVI, 13'-14' оd 13. XI 1587.

159 Istо, 34' at оd 15. XII 1587.

160 HAD, Noli е sic. XXII, 130; A. е В. Tenenti,n d., 266-7, bel. 8.

Pljačka i robljenje ljudi je nastavljeno, samo je novom kapetanu davan veći


deo tog »dohotka«. Samo jedan je venturin pogubljen, i to neki Korčulanin,
dakle nekadašnji mletački podanik, Car je naredio da se od turskih harača
od Zadra do Neretve ne uzima tribut. U Senju je bilo nešto vojnika Nemaca,
ali su većinu posade sačinjavali uskoci. Pod platom je bilo njih 200, koji su
dobijali tri, četiri ili i pet forinti mesečno, što nije bilo dovoljno za pristojan
život. Ostali uskoci su nazivani venturinima i živeli su samo od pljačke.
Jednih i drugih u Senju i u susednim mestima bilo je oko 2.000. Većina su
bili Morlaci, turski ili mletački državljani, mletački naročito iz Dalmacije.
Uskoci su mogli da naoružaju 60 i više lađica sa po 10 do 15 vesala, na
kojima je smeštano po 30, 40 pa i 50 boraca. Brodice su većinom građene
na Rijeci, koji je grad bio i glavni snabdevač Senja hranom. Uskoci su imali
pomagača po mestima mletačkog kopna i otoka; ovi poslednji su ponekad i
samostalno presretali brodove, pa i hrišćanske. Od tih saradnika najgori su
bili sultanovi podanici od Neretve do blizu Omiša. Uskoci su najčešće
turskim vlasima otimali stoku a trgovački espap Jevrejima, Turcima,
Jermenima i drugima. Da se oni obuzdaju, Pizani je preporučivao da se
spreči njihovo kretanje po morskim kanalima, jer bi tako ostali bez hrane i
ne bi bili u mogućnosti da prodaju sužnje ili da za njih primaju otkup.
Uskoka je 80-ih godina bilo i u Karlobagu, 40 milja južno od Senja, koje je
mesto nadvojvoda Karlo 1579. godine ponovo podigao.161

Devetnaestoga januara 1588. oko 400 uskoka na 12 brodica i pod


komandovanjem Đure Daničića iskrcalo se u novigradskom ždrelu, između
Karina i Bruaca. Na prve vesti o tome providur dalmatinske konjice pohitao
je prema Ljubi da bi sprečio eventualne uskočke zle namere; starešinama
okolnih turskih kaštela dao je ugovoreni znak o dolasku nemilih gostiju, na
što je od nekih od njih dobio ljubazne pisane zahvalnice. Turci i Morlaci,
senjski tributari, izašli su pred Daničića sa računom o otkupninama i pri
tome su doneli robe razne vrste za vrednost od 500 dukata. Uskoci su u tim
gotovo pustim kraje-vima dočekani i pogošćeni vrlo lepo, mnogo bolje nego
da im je prispeo sam sandžak-beg, njihov nadležni upravni organ. Prema
vesti koja je odmah stigla u Zadar, uskoci su stigli prvenstveno iz dva
razloga: da sakupe otkup za zasužnjene sultanove podanike i da ga prime u
pšenici.162

Mesec dana docnije druga grupa Senjana sa dve bracere pristala je uz obalu
kod Primoštena, gde ih je dognao silan vetar šilok. Mada mu je bilo
zabranjeno da napada, kapetan protivuskočke flotile ipak je došljake
obasuo vatrom iz topića i arkibuza, te se razvio okršaj, za koje je vreme iz
uskočke grupe prebegao Mlečanima jedan zarobljenik, sultanov podložnik.
Kad je pao mrak, kapetan se povukao da bi sproveo galiju na sigurno
mesto.163

Početkom jula 1588. jedno veće odeljenje Senjana prispelo je na otok


Murter. Pošto su ostavili stražare kod barki, uskoci su krenuli u lički
sandžak. Kod Rakitnice su bili otkriveni, te ih je lokalno stanovništvo sa
Turcima suzbilo, pa su se upadači morali vratiti na ostrvo koje im je
poslužilo kao placdarm. Turci su zatim posekli nešto maslina na kopnu koje
su pripadale Murteranima, za kaznu što su primili prestupnike. Nekoliko
dana docnije grupa od 20 uskoka ponovo se trudila da upadne na
osmanlijsko područje, ali su Turci iz Skradina napali diverzante blizu svoga
grada; 12 uskoka je ostalo na poprištu a četvorica su bila zarobljena; glave
ubijenih kao i zasužnjenih poslate su sultanu.164

Mletačka Republika je u to doba pomagala naseljavanje na Krku i na


zadarskim ostrvima turskih Morlaka koji bi izjavili da žele da pređu pod
vlast Krilatog lava. Nema pomena o nekim posebnim olakšicama u pogledu
plaćanja dažbina i uopšte u pogledu socijalnog statusa. Iste jeseni u Istru je
preseljeno 200 vlaških porodica.165

Senjani su godine 1589. više puta i na nekoliko strana napadali sultanove


podanike. Meseca maja 200 uskoka izbacilo je desant na šibenskom
području, te su prodrli na otomansku teritoriju 18 milja; presreli su neki
karavan koji je silazio u Šibenik; njih je gonila mletačka konjica, a prisutne
su bile galija Molina i dve naoružane barke. Kod Krapnja je ipak došlo do
oružanog dodira, kad su se upadači vraćali sa plenom, koji im je najvećim
delom oduzet.166 U to doba u senjskim zatvorima bilo je dosta Morlaka i
muslimana koji su zatim prodati u Trstu za ferarsko područje kao roblje.167
Senjski kapetan Fulvio Molca imao je juna meseca sa 200 junaka da razveje
kolonu od 500 Turaka ličkog sandžaka koji su se spremili da se svete
Senjanima; gubici su bili znatniji kod Turaka nego kod uskoka.168
Obaveštenje generalnog providura iz Zadra bilo je podrobnije, ali, izgleda, i
nešto preterano u pogledu cifara; on je izvestio, na osnovu dostave
novigradskog kaštelana Ćirolama Malipjera, da je 800 uskoka pod
komandom senjskog gubernatora sišlo u obrovačku rečinu, te su u
graničnom pojasu nagomilali ogroman plen, koji su uspeli da bezbedno
sprovedu u Senj, i to turskim kopnom, ne dodirujući mletačko zemljište.
Zbivanja su se mogla dogoditi 15. ili 16. juna, jer je glas iz Novigrada pošao
16. juna. Meseca avgusta iste godine, prilikom uskočke operacije kod Vrane,
kapetan straže protiv uskoka Tron uhitio je dva uskoka koji su sprovodili
četiri dečaka; dečaci su vraćeni roditeljima.169 Kad je generalni providur
želeo da veša ulovljene ropce, hvatare ljudi za prodaju, prispeo je u Zadar
Hodaverdi Softi, čauš Meh-med-paše, koji je zajedno sa zadarskim
carinikom Turčinom i drugim zatečenim muslimanima molio da
prestupnici budu pomilovani, ili tačnije, da se smrtna kazna zameni
veslanjem na galiji.170 To je svakako činjeno zato da se uskoci zbog vešanja
ne bi uzgoropadili te naknadno svetili i turskom području. Koncem leta
Marko Gini ca svojim Arbanasima, najamnicima u mletačkoj službi, napao
je uskoke kod Primoštena i ovi su razbijeni te su se razbežali. Interesantno
je da su se seljaci ukopavali u rovove da se sakriju ili zaštite od uskoka.171
Čobani u planinama su bežali u špilje. Niko nije rado primao došljake,
ukoliko od njih nije imao posebne koristi! Prvog tjedna septembra kapetan
Marko Kiđini

161 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXIII, fol 3-10'; CRV VI, 9-
23.

162 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, providur konjice
u Dalmaciji, Gabriel Đorđi, iz Ljube 24. I 1587 ga. v. i zadarski rektori od
21. I 1587 m. v.; kaštelan Novigrada

163 Isto, Markantonio Pizani iz Šibenika 21. II 1587 m. v.

164 ASV, Provv. alla camera dei confini, busta 245, u pismu iz Šibenika od
23. V 1588; G. Stanojević, Senjski uskoci, 120.

164a V. Lago, Memorie, I, 435; K. Stošić, Sela šibenskog kotara, Šibenik


1941, 68 II.

165 ASV, Senato Isecreta, Deliberazioni, R. LXXXVI, 4 i 5. IX 1588; G.


Stanojević, Jugoslovenske zemlje, 95-6.

166 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXVII, 89' оd 9. VI 1589,


nalog poslaniku na carskom dvoru.

167 Isto, 91 od 9. VI 1589.

168 Mon. Usc. I, 60, Venecija 7. VII 1589.

169 HAZd, Ostavština Šime Ljubića, vol. I, Dispalcci Federigo Nani, f. 5,


Zadar 19. VII 1589; f. 6, Zadar 31. VIII 1589.

170 G. Stanojević, Prilozi za istoriju senjskih uskoha, Istorijski glasnik,


br. 1-2/1960, 118-9.

171 Kao nap. 169, fol. 6, Zadar 9. IX 1589 (vest šibenskog kneza).
sukobio se u vodama severne Dalmacije s uskocima, koje je prvo
napadao.172 Te godine Senjani su harali i u zadarskom kraju.173

Mišljenje o senjskim uskocima u severnoj Dalmaciji bilo je različito. S


njima su poprilično simpatisali pripadnici radnih slojeva dalmatinskih
gradova pod mletačkom vlašću, koji nisu osećali njihovo prisustvo, jer su
bili zagrađeni moćnim gradskim bedemima. Kad se, primerice, 25. marta
1589. čulo u Šibeniku da će senjski junaci preko šibenske okoline prodreti
na osmanlijski teren, knez-kapetan je naredio građanima da se organizuju,
izađu u polja i vatrom dočekaju Seljane; Šibenčani ga nisu poslušali, te je
načelnik zatvorio trojicu najuglednijih građana; zbog toga je planula
pobuna i 500 pučana jurnulo je na kneževu palatu i nateralo lokalnog
upravljača da oslobodi utamničene.174 Šibenik je u neku ruku predstavljao
izuzetak, jer su njegovi žitelji stalno za vratom imali osione Turke u
Skradinu, sa čijim su neprijateljima po nekoj aritmetici smatrali da su
prijatelji. Drugi, koji su imali neposredne štete od uskočkog tumaranja i
robljenja teško su se tužili na njih. Kad je reč o muslimanima, to je prirodno
samo po sebi. Sultanija se žalila mletačkom poslaniku koji joj je doneo neke
bisere, rekavši da uskoci ne štede živote ni bosanskih hrišćana, nego ih
ubijaju čak kamenjem, pod izgovorom da su turski ljudi.175 Koncem 1589.
Faust Vrančić (Šibenčanin) obratio se molbom nemačkom vladaru da se
Petrovom Polju (Zagorje) izda privilegija da im se od strane Senjana ne
nameće tzv. danak tolerancije.176

Kao i obično, u zimu 1589-90. uskočke operacije počele su pred Božić.


Uskoci su kod otoka Pašmana (u arhipelagu, južno od Zadra) zarobili tri
Turčina, ali kad su naišli na mletačkog soprakomita Lunarda Đulijana,
razbežali su se i zasužnjeni muslimani oslobođeni su. Odnosi, oko turske
kule Dračevac bili su nerešeni i protivrečni i kad je reč o Mlečanima i
Turcima; stanje je ostalo zbrkano i posle poruke ličkog namesnika koje je
bailo dobio na Porti. Na badnji dan zapovednik protivuskočke straže
zadržao je neku uskočku brodicu i tom prilikom su usmrćena dva uskoka.
Polovinom januara 1590. Đuro Daničić je pregovarao s turskim vojvodom
Zemunika, po sandžak-begovom naređenju, u mletačkom naselju Ljubi, i to
pre svega o otkupu Turaka koji su dane provodili u senjskom zatvoru.
Odmah posle pregovora u Ljubi, Senjani su se oglasili oko Karina. Ne
znajući zbog čega su se tu opet javili, mletački konjanici su kopnom poslati
u Posedarje, a kapetan straže protiv uskoka sa galijom i dve naoružane
barke pod Novigrad. Videvši mletačke konjanike, Turci su o tome obavestili
uskoke, pa su im čak dali reč da će ih braniti ako na njih navali mletačka
vojska. Kapetan je sa zakašnjenjem stigao sa lađama u Novigrad, jer je
trebalo da sačeka da se stiša bura. Uskoci i Turci zaključili su primirje na
nekoliko dana dok se ne obavi ugovorena isplata za zarobljene Turke.
Senjani su sumnjali da su Turci pozvali mletački eskadron i pomorske
snage da obračunaju s njima i otmu im novac, pa su protestovali sandžak-
begu, o čemu je odmah bio obavešten i bailo u Carigradu. Meseca februara
lički namesnik je iznova zahtevao od mletačkih pograničnih naselja darove
da ne bi izveo odmazdu. Poklone je generalni providur zabranio po cenu
života; protiv žitelja Ljube koji su to već učinili povedena je sudska
istraga.177

Na odlučnost generalnog providura Dalmacije lički namesnik je odgovorio


šikanama: jednog Šibenčanina koji mu je dopao šaka zasužnjio je, a sa 60
atlija je blokirao neko selo i odveo iz njega šest ljudi, na što je šibenski
knez-kapetan stavio u pritvor četiri muslimana iz ličkog sandžaka koji su se
poslom desili u Šibeniku. Zatim je nastala opasna zbrka između stanovnika
sela Bokanjca (u neposrednoj blizini Zadra) i Turaka, kad su prvi pokušali
da naseku drva u šumi koju su drugi smatrali svojom. Prema vesti koju je
(1. aprila) poslao mletački obaveštajac Hasan-aga Frletić, Turci su i dalje
nameravali da grade utvrđenje u Dračevcu, pod pretekstom da ono ne bi
bilo usamljeno kad bi Mlečani napustili Posedarje. O tome su Mlečani
odmah raspravili pitanje na dvoru bosanskog beglerbega. Kad je u prvoj
dekadi maja lički sandžak-beg hteo da pristupi gradnji fortifikacije, zadržao
ga je bosanski paša s napomenom da je za tako što potrebna prethodna
saglasnost divanskog saveta.178

Zbog zaoštravanja pitanja oko Dračevca i zbog sve nemirnijih Senjana,


Mlečani su rešili da znatnije ojačaju svoje pomorske snage oko Zadra,
odakle bi mogli intervenisati na sve strane. I za one galije koje su bile
određene za službu na Levantu naređeno je kapetanu »Zaliva« da ih
prekomanduje u Zadar i da ih tu preformira u združene odrede.179'
Polovinom maja 1590. mletačko-turski pogranični odnosi dobili su akutniji
vid i u šibenskoj regiji. Turci su na Murteru uhvatili nekog mletačkog
podanika (svakako zbog veze s uskocima). Posle toga je šibenski knez-
kapetan sa polovinom raspoložive vojske upao na osmanlijski teren, ubio
jednog muslimana i poveo nekoliko Morlaka. Generalni providur
Dalmacije, međutim, naložio je šibenskom načelniku da smiri situaciju, da
ne bi došlo do turskih odmazdi. Kad su se odmah zatim sabrali sultanovi
podložnici da sastave huđet o poginulom, Šibenčani su izašli iz svog grada i
ubili su dva vlaha. U drugoj desetini juna lički namesnik je pošao u pravcu
Novigrada, da pristupi gradnji utvrđenja u Dračevcu. S obzirom da Turci
nisu bili u stanju da svoje Morlake efektivno štite od uskočkih provala,
mnogi vlasi hrišćani odlučili su se na iseljavanje. Neki Milin, martološki
starešina, koji je počinio velike štete mletačkoj teritoriji, zamolio je prolaz
preko mletačkog zemljišta kako bi se naselio na drugoj strani: za njega je
poradio hvarski biskup. Kad je lički sandžak-beg došao u Obrovac, knez i
kapetan u Zadru su odlučili da pokušaju da poklonom odvrate presmelog
suseda da se mane podizanja utvrđenja u novigradskom susedstvu.
Namesnik je još krajem juna boravio u tom kraju.180

Koncem juna 1590. uskočke brodice sa 120 podvižnika krenule su iz Senja.


Iskrcavanje je bilo kod Ražanca (severno od Ljubača); potom su upali
dublje u osmanlijsko područje, gde su ugrabili nešto plena;181 uskoci su
stoku doterali do Ljube i tu je, navodno, primorali da uđe u more i da
prepliva do Paga. Mlečani su sredili poteru i veliki deo stoke su preoteli
prestupnicima na ostrvu Pagu. Pri povratku sa velikog pohoda u Neretvu,
prve nedelje oktobra, Senjani su se prošetali i okolinom Zadra, da uteraju
strah u kosti zadarskoj gospodi, pa su iz Tinja odveli u ropstvo 60 osoba.182

172 ASV, Cinque savi alla Mercanzia, Lettere ai Rettori, busta 492,
Federigo Nani, Zadar 9. IX 1589; M. Perojević, n. d., 41.

173 A. d е Benvenuti, Storia di Zara, I, 131.

174 M. Perojević, n. d., 41.

175 G. Sagredo, Memorie istoriche de'monarchi ottomani, Venezia 1679,


461.
176 P. Lopašić, Spomeici Hrvatske krajine, knj. I, Zagreb 1884. 147.

177 HAZd, Ostavština Šime Ljubićа, vol. I, Dispacci Federigo Nani, fol. 7'
(29. XII 1589), 7 (24. XII), 7' (16. X 1590), 7' (31. I 1590), 8 (23. II 1590).

178 Isto, vol. III, 8' (9. III 1590), 8' (13. III), 8' (I. IV), 9 (10. V 1590).

179 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXVIII, 33-3' оd 12. III


1590.

180 Kao nap. 178:9 (16. V 1590), 9' (13. VI), 9'-10 (18. VI), 10 (29. VI).

181 ASV, Provv. general in Dalmazia ed Albania, filza 414, iz Zadra 2. VII
1590.

182 G. Stanojević, Prilozi, 119.

Generalni providur Dalmacije Nani težio je da spreči podizanje turske kule


kod Novigrada, ali u tome nije uspeo. On je uveravao neke odlične Turke da
bi izgradnjom utvrđenja izgubili sami Turci, jer bi im propala skela u
Obrovcu; tada turska strana ne bi dobijala soli i vina sa mletačkog područja,
kao što ne bi mogla izvoziti drvo u Veneciju.183 Za podizanje utvrđenja kod
Novigrada bio je i kliški namesnik, te je tajno popisivao ljude koji bi otišli
na ispomoć graditeljima. Mletački pouzdanik Hasan-aga Frletić mu je izneo
mletačko mišljenje da bi se podizanjem kule upropastio promet obrovačkog
pristaništa; ovaj je razloge tačno shvatio, ali nije reagovao. Tada, u
poslednjoj dekadi juna, 13 Turaka iz dalekog Glamoča odvelo je dve
devojčice iz mesta Bibinja (na obali južno od Zadra). Veliki vezir je predočio
bailu da se sastavi i na sultana pošalje arz o utvrđenju, mada je on sam
imao »tursko« rešenje: kad se makne poročni ali revnosni lički namesnik sa
položaja, prestaće strka oko Dračevca. Izveštaj iz Zadra (od 2. jula) navodio
je da su Senjani izveli operaciju iz Ljube ka mestu Poljica (južno od Ljubača
i Nina, na sredokraći odstojanja), a da su ih zatim gonili i Turci i Mlečani; o
stoci je saopšteno da su ih 30 uskoka prevezli na Pag, a zatim jedan deo pod
Velebit, jer su veliki deo plena morali ostaviti da bi izvukli živu glavu.184

Uskoci ni u proleće 1590. nisu zaboravili da su im upadi u šibenskoj regiji


uvek bili berićetni. Dvadeset četvrtoga aprila izjutra Markantonio Molin,
suprakomit galije sa barkama Arbanasa, na obaveštenje iz Rogoznice,
konstatovao je da su se tu debarkirali četrdesetorica Senjana pod
komandom Nikole Malagrudića. Iz uvale Oštrice krenuli su preko planine u
sultanovu zemlju i istoga dana su se vratili sa plenom; posetili su selo
Vratkoviće, koje je priznavalo njihovu vlast, plaćajući im danak tolerancije.
Turci su protestvovali šibenskom načelniku zbog provale i zahtevali su da
uvećan eskadron šibenske konjice preuzme obavezu obezbeđenja graničnog
pojasa, jer da nije dovoljno da se samo daju znaci dimom. Stradali su i oni
na obali; tako, 26. aprila u Primoštenu su opljačkani jedan starac i četiri
žene, dok je neki meštanin surovo ranjen. Ni do toga vremena nisu vraćena
četiri Primoštenca, odvedeni 16. oktobra 1589. Šibenski knez-kapetan je,
međutim, ustanovio da su stanovnici Vratkovića gostili uskoke u svojim
domovima i platili im tribut, pokazujući da su zadovoljni novim
gospodarima. U poslednjoj desetini aprila isti načelnik je uputio ličkom
namesniku u Skradin 12 dečaka i devojčica, zarobljenih od uskoka pa
oslobođenih od Mlečana; mlade čobane i čobanice poslao je sandžak-
begovom stricu Hadž-agi po Dragiću Jučikoviću i Raiču Boraku. Pomenuti
sandžak-beg nije se slagao sa Skradinjanima, koji su se na Porti tužili na
njego-vu gramzljivost i navodno šurovanje sa Senjanima, od čega su ti
varošani imali i materijalnih gubitaka a i životi su im bili u pitanju.185

Ni toga leta Nikola Malagrudić se nije mogao odvojiti od primoštenskih


pejsaža. U prvoj polovini avgusta prispeo je sa 30 boraca pa su oplenili
vlaško naselje Prstan (kliški sandžak). Šibenski načelnik bojao se da se zbog
toga Morlaci ne odmazde na imovini pripadnika njegovog upravnog okruga.
Sa novim ličkim sandžak-begom održavao je kurtoazne odnose. Pogranični
Turci su bili zadovoljni što je u doba vratio osam zarobljenih žitelja.186

Slično zadovoljstvo pokazivali su i Turci prema zadarskoj regiji, jer su


Mlečani sledili uskoke. Iznad Paga Mlečani su preoteli od Senjana neku
otetu krupnu stoku. Desetoga jula opažena je jedna brodica prestupnika
kod Posedarja sa sto goveda i 20 konja; otimači su odmah bili napadnuti i
marva je povraćena. Mletačke vlasti su, pak, zahtevale da se preduzmu
koraci protiv Morlaka i Turaka koji su održavali dodir sa uskocima, jer je to
otežavalo mogućnosti uspešne i ekspeditivne odbrane.187
Zbunjenost i nelagodnost Mlečana poradi neprestanih uskočkih upada hteo
je da iskoristi pokoji starešina na državnim međama. Lički namesnik koji je
na vlasti bio do leta 1590. stalno je iznuđavao poklone od duždevih
kletvenika, posebno onih preko čijih su atara prelazili Senjani, preteći,
inače, da će izvesti teftiš i represalije. Zbog takvih postupaka koji su značili
ucenu, generalni providur je tražio da se posredstvom baila u Carigradu
obaveste veziri. Glavni administrator Dalmacije pisao je pismo prekora i
samom ličkom sandžak-begu. Da bi sprečio svoje pripadnike da i dalje
upućuju darove, providur je otvorio sudsku istragu protiv seljaka Ljube i
zadržao je jednog suca posebe.188

Avgusta 1590. smanjen je lički namesnik. Njegov sledbenik, Ibrahim-paša,


po poreklu je bio Mađar i samo pre malo vremena prešao je u islam.
Generalni providur se sa njim sastao 6. decembra kod Turnja, na galiji.
Odbijajući da su Mlečani najviše krivi za uskočke ispade, providur je kazao:
»Uskoci su gotovo svi podanici Vašeg sultana, pobegli u Senj i svaki od njih
ima u (turskoj) zemlji prijatelje i rođake, ne samo Morlake nego i Turke,
koji ih štite, idu im na ruku i s njim učestvuju u plenu. Osim toga, svi turski
kašteli blizu mora plaćaju danak rečenim uskocima; daju im sklonište, ne
gone ih, naprotiv kad znaju da su u zemlji, na javljaju nikome. »Providur je
još dodao da Turci, kad uhvate uskoke, oslobađaju ih za otkup.189 Zbog
uzajamnih prebacivanja nije bilo vremena za dijalog o kuli u Dračevcu.

Prvoga oktobra 1590. pred Šibenikom se desio interesantan slučaj. Neki


razbojnici su napali izvesne strane trgovce koji su sa dosta para stigli da u
Šibeniku nabave turskog žita. Odmah potom isti razbojnici su napali neku
marcilijanu koja je sa različitom robom dolazila sa Levanta. Dok je trajala
borba, jer su se mornari sa marcilijane dobro držali, naišle su dve uskočke
brodice, pa su Senjani pohvatali zlikovce, vezali im kamen o vrat i bacili ih u
more, a napadnute su oslobodili.190 Plen, međutim, nisu vratili. Razbojnici
su stradali jer su hteli da plen uzimaju uskocima ispred nosa. S tim u vezi
zanimljivo je da je poznati osnivač splitske skele Židov Danijel Rodrigez
poslao Senatu (29. janaura 1580) predlog da se uskoci i osuđenici zbog
duga konfiniraju u Budvi, Ninu i Puli; tako bi se zakočilo arbanaško
gusarstvo i trgovinski promet bi štitilo 400 uskoka koje bi Republika imala
da uzme u najamnu službu.191
Četiri dana poslije susreta generalnog providura i ličkog namesnika, ovaj je
sa pratnjom zanoćio u selu Miranje, ne postavljajući na svojoj zemlji
nikakvu stražu. Veći deo njegovog odreda (250 konjanika i 50 pešaka)
zaspao je u pijanom stanju. Kad ih je 400 uskoka napalo, sandžak-beg se
spasio bežeći u košulji. Napadači su pobili mnogo Turaka, među kojima i
Ibrahim-pašinog brata, koji

183 G. Stanojević, Senjski uskoci, 124.

184 Kao nap. 181, iz Zadra 25. VI 1590; kao napr. 178, fol. 10 (25. VI 1590),
10 (29. VI 1590), 10 (2. VII 1590).

185ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 315, knez-kapetan


Šibenika duždu od 25. i 28. IV 1590.

186 Isto, knez-kapetan Šibenika Đovani Batista Mikiel 15. VII 1590.

187 Isto, kapetan protivuskočke flotile Marko Molin iz Zadra 10. VII 1590.

188 ASV, Provv. general in Dalmazia ed Albania, filza 416, zadar 23. II
1590. m. v. i prilog od 23. II 1590. m. v.; G. Stanojević, Prilozi, 119.

189 G. Stanojević, Prilozi, 120-21.

190 Mon. Usc. I, 61. Venecija, 13. X 1590.

19l Arhiv SANU, Zaostavština J. Tomića, br. 8711-XVII, akt od 28. I 1590.

je još bio hrišćanin. Objašnjenje za ovu noćnu seču bilo je da su Turci bili
izdati od svojih ljudi. Pokupivši znatan plen, Senjani su selo zapalili.
Odnekud se našlo još 200 uskoka, te je njih 600 došlo na otok Murter u
tom pravcu je odmah isplovila galija Kapela a sledeće noći prispeo je i
kapetan »Zaliva« sa dve galije.192 Kao glavni krivac pijane pogibije u
Miranju označen je od strane Turaka, oslobođenih uskočkih sužanja, knez
Rado Padanović.193

Koncem 80-ih godina praksa sa plaćanjem danka Senjanima već je bila


uhodana u severnoj Dalmaciji. Senjski kapetan se nije složio sa traženom
povlasticom za Petrovo Polje, jer bi ustupak značio početak oslobađanja
muslimana i hrišćana od plaćanja, čime bi se znatno smanjili senjski
prihodi; on je tvrdio da uskoci ne mogu da zalaze samo u lički sandžak,
nego su primorani da organizuju pohode i u sandžak Klisa i
Hercegovinu.194 Vlasi oko Karina i Obrovca i Vratkovići davali su
vitezovima iz Senja »harač« kao i Turcima, i to u istom iznosu-filuriju, tj.
dukat u moneti.195 Još početkom 1588. postojala je careva zapovest da
uskoci ne smeju da ubiru danak na prostoru od Zadra do Neretve. Po normi
cekin po domaćinstvu, samo sa teritorije obrovačke kapetanije, imalo je da
se u Senj godišnje slije 2000 mletačkih zlatnika.196 Među onima koji su
primali na grbaču dvostruko socijalno ropstvo nalazili su se i takvi koji su
jedva čekali znak zaverenika sa strane, kakav je bio fra Anđeo Trogiranin,
da otpočnu borbu protiv Osmanlija; Velim i Rakitnica su se nalazili u
Anđelovom programu oslobođenja.197 Možda je u vezi s gibanjem među
Morlacima 27 vlaških porodica dobeglo na zadarsku obalu, spasavajući ce
od besa Osmanlija.198

Podizanje kule kod Dračevca nije bilo slučajno. Kako su Senjani stalno
kružili Podvelebitskim kanalom, put na otomansku teritoriju vodio je preko
vodenog grotla kod Novigrada. Deo »Morlake« koji je pripadao
Osmanlijama bio je slabo nastanjen usled stalnog uskočkog robljenja. Tu je,
prema proceni Matea Zanea, tada mletačkog poklisara u Urbinu, živelo
samo 12.000 porodica, plaćajući filuriju, tj. 12.000 ugarskih dukata. Usled
uskočkih upada taj posed je gotovo bio otuđen, te su i Turci i uskoci
posebno motrili na okolinu mletačkog kaštela Novigrada koji je dominirao
tim krajem. Pošto nisu mogli uzeti kaštel u svoje ruke, odlučili su da taj kraj
isele i da ga pretvore u preriju trave za napasanje svoje mnogobrojne stoke i
da u razraslim šumama što više seku drva. Videći da depopulacijom mogu
lako izgubiti tu oblast u slučaju rata, Osmanlije su tvrđavom želeli da zaštite
širu okolinu. Izgradnjom kule Dračevac smetalo bi se uskocima da se
iskrcaju u blizini Novigrada, koji je služio i kao lokalno tržište. Tako je
mletački Novigrad prešao pod uticaj Turaka, jer je ugrožena mogućnost da
se Novigradu sa strane mora dobavlja pomoć.199

U prva tri meseca 1591. Senjani su izveli niz novih napada na oblast
otomanske države. Trinaestoga januara jedna mletačka galija dobila je
zadatak da prati dve fregate sa robom Turaka i Jevreja za Veneciju. Konvoj
je stigao u Ljubu i tu se zapovednik galije počeo raspitivati o uskocima. Ovi
su se, međutim, sami ukazali, i to njih 200 sa arkibuzima koji su se iskrcali
u blizini luke. Posada galije, strašljiva kao i njen komandant, odmah se
iskrcala na kopno, odbijajući da se bori. Nezgoda je bila i po samu
napuštenu galiju, jer more nije bilo mirno. Ne upotrebivši ni topa ni puške,
zapovednik je postigao samo to da je posle nekog vremena uspeo da privoli
posadu da se vrati u Zadar. Za to vreme uskoci su se popeli na fregate,
odakle su se čuli krici zapomaganja. Zapoved-nik je video još šest uskočkih
brodica sa po 50 momaka po barki i još nekih 200 uskoka, tako da mu je u
strahu izgledalo da ih je ukupno 700, te se tešio da ništa ne bi značilo da je i
upotrebio oružje.199a Izgleda baš iz te grupe, 300 uskoka iskrcalo se pod
Novigradom i uputilo u lički sandžak; kad su se junaci vraćali sa poduhvata,
Mlečani su ih sačekali kod Paga, ali su loše sreće bili: poginulo je 50
mletačkih vojnika Arbanasa a uskoka samo 20 boraca.200 Sukob je počeo
na taj način što je generalni providur Federigo Nani, dolazeći iz Zadra,
poslao prema novigradskom moreuzu jednu barku sa obaveštajnim
zadacima; Arbanasi na braceri primetili su uskoke na kopnu i iskrcali su se,
mada im je bilo zabranjeno da to čine; za tom barkom nadolazio je
generalni providur sa galijama; u nastalom okršaju u tesancu Leporana
mletački vojnici su kao znatno malobrojniji nadvladani i morali su da se
spašavaju bekstvom, skačući u hladno more, branjeni topovskom paljbom
sa galija.201 Dvadeset devetog i tridesetog januara došlo je do novog
ukrštanja oružja u grotlu Ljube i na Pagu, a u vezi s krađom i sprovođenjem
tuđe stoke; tu su se mletački zapovednici pokazali indolentni i bili su posle
sudara njihovi vojnici kažnjeni.202 Kad su, prvih dana marta, uskoci iz
Primoštena upali u Zagorje i opljačkali 34 sela kliškog sandžaka, bosanski
beglerbeg Hasan Predojević konstatovao je da su Senjani upali sa granica
Zadra, Šibenika i drugih mletačkih mesta.203

Pre sredine marta 1591. u Zadru se znalo da je lički sandžak~beg dobio


zadatak da nastavi gradnju tvrđave kraj Novigrada, kako bi se uskoci
zaustavili u njihovom stalnom upadanju u padišahovu zemlju.204 Kad je
povodom toga providur iz Zadra poslao svog izaslanika u Banjaluku,
Hasan-paša je odgovorio da se sva turska oblast sa strane mora raselila
zbog diverzanata, mada su Mlečani obećali i bili dužni da brane pristup
zlikovcima sa mora; usled toga su Turci primorani da podižu tvrđave na
svojoj granici kao stražarnice protiv morskih razbojnika, i to i u Obrovcu i
kod Šibenika.205 Posle dužeg vremena, juna te godine, javile su se i turske
fuste na zadarskom otočju; njih dve hvatale su ljude i marvu na jednom
otočiću (Lazaretu?). U to vreme četiri naoružane barke seljaka šibenskog
kotara uzaptile su neku uskočku braceru kojom prilikom je ubijen jedan
uskok;

192 ASV, Provv. general iz Dalmazia ed Albania, filza 414, iz Zadra 12. Š
1590 i prilog: Zadar, 14. XII 1590; HAZd, Zaostavština Šime Ljubića,
Dispacci di Federigo Nani, filza II, fol. 12' оd 12 i 14. XII 1590; ASV, Senato I
secreta, Deliberazioni, R. LXXXVIII, 164'-5 i 165'-6 od 21. XII 1590. ~ S.
Gigante (n. d., 33-4) pogrešno je pisao da je i lički sandžak-beg bio
zarobljen.

193 HAZd, Zaostavština Š. Ljubića. Dispacci di F. Nani, f. II, fol. 13' оd 34.
II 1590 m. v.

194 B. Hrabak, Napadi senjskih uskoka na Zažablje, Popovo i Trebinje


(1535-1617), Tribunia, VII, Trebinje 1983, 110.

195 Museo Correr (Venezia), Codice Cic. n° 2128/II, Discorso dell'III mo Sr


Gio Battista Contarini, capitanio contro gli Uscocchi.

196 ASV, Collegio V screta, Relazioni, busta LXXIII, fol. 4, CRV VI, 10,
relacija kape-tana straže protiv uskoka M. Pizannja (3. IV 1588).

197 L. Jel ić, Isprave o prvoj uroti, 20-21; M. Perojević, n. d., 38-9.

198 С F. Bianchi, Fasti, 84.

199 Mon. Usc. I, 56-7, izveštaj M. Zanea o uskocima u Dalmaciji (1589).

199a А-SANU, br. 8711-XVII/j-65, Zadar 15. I 1590 m. v.

200 ASV, Provv. general in Dalmazia ed Albania, filza 414, iz tesnaca kod
Leporina, 29. I 1590 m. v.; G. Stanojević, Prilozi, 122.

201 HAZd, Zaostavština Š. Ljubića, Dispacci di F. Nani, filza II, fol. 33, оd
29. I 1590 m. v.

202 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXVIII, 115, 118' i 128 od


14. II 1590, 9. i 16. III 1591, generalni providur Dalmacije.
203 I libri commemoriali della Republica di Venezia, т. VII, Venezia 1907,
60-1 (april 1591); M. Perojević, Klis, 42.

204 Kao nap. 201, fol. 15' od 13. III 1591.

205 ASV, Provv. general in Dalmazia ed Albania, filza 415, sa Raba 13. III
1591, prilog: pašino pismo primljeno II. V 1591; G. Stanojević, Senjski
uskoci, 328.

sa stanovišta mletačke vlasti, bila je zgodna prilika za unošenje razdora


između tamošnjih seljaka i uskoka.206

Generalni providur Federigo Nani, koji je imao dosta posla s uskocima i


Turcima, posle isteka mandata (od marta 1589. do oktobra 1591), u svojoj
finalnoj relaciji, pisao je o vezama Senjana sa ljudima iz Dalmacije pa i sa
Turcima. »Kad oni idu u pljačku na tursku teritoriju - izveštavao je on - idu
s takvom sigurnošću kao da idu svojim kućama, jer u svakom mestu imaju
prijatelja i rođaka, koji ih ne samo zaštićuju i skrivaju, nego im i donose
plen. Oni imaju prijatelja i među Turcima.« Uskoci su najradije zalazili u
Novigradski tesnac, obrovačku rječinu i u obalne krajeve Šibenika i Trogira;
čak i neki od kaštela u tim oblastima davali su im danak pa i pomagali u
pljački.207 Nani je priznao da je najveći broj uskoka poreklom sa
dalmatinske međe prema Turskoj, koji su odatle pobegli u Senj. U
taktičkom pogledu, veoma su mnogo koristili mrak, ne samo za prepade
nego i za svoje kretanje, jer su se danju obično krili; veslali su snažno u tri
smene i za noć bi, navodno, mogli preći i sto milja; kako su brzo nastupali
tako su hitro znali da odstupe i beže, i pred dobrim galijama; bili su
majstori za akciju u moreuzinama i uvalama, kao i da izaberu jak položaj za
prihvatanje borbe, bilo da se brane bilo da nastupaju.208

Na plovidbenoj ruti Dubrovnik-Ankona Sekjani su bili aktivni i 1591.


godine. Postoje beleške i o tome da su te godine sa galeona Pelješčanina
Mate Subotića skinuli kože, kordovan i neku slanu ribu.209

Marta 1592. uskoci su upali sa strane mora na kopno kod Biograda i


nahvatali velik plen. Provudur Almoro Tjepolo, mada je to bilo oko
uskršnjih praznika, poslao je 500 vojnika Italijana pod vođstvom pukovnika
Pjetra Kontija i 500 Zadrana, pod zapovedništvom jednog od svojih
kapetana, da spreče nasilja Senjana. Odmah zatim providur je blokirao
senjsko primorje, a trupe kopnom vodio je pukovnik Konte.210 Petnaestoga
aprila Tjepolu se javio kaštelan Novigrada; kako je vreme bilo loše i kao
stvoreno za uskočke prepade, kaštelan je pozivao providura da dođe na
ugrožen teren, jer nije bio siguran da bi štogod mogao postići sa barkama
koje su se nalazile u novigradskoj zoni; ovo je bilo potrebno utoliko pre što
su uskoci izlazili iz Senja na obale Paga i od-vodili stoku.211

U drugoj polovini maja, u uslovima blokade Senja i nesigurne egzistencije,


mnogi uskoci su se na Pagu ponudili Almoru Tjepolu da stupe u službu
Prejasne; takvih je (do 23. marta) bilo već 203. Senjski uskok Stjepan
Tijavuk uhvaćen je u novigradskom kanalu od straže na kopnu koju su
davale mletačke galije Liona i Teska; »tihi vuk« je sa dvojicom drugova bio
gonjen od Turaka, te se spasio bežeći na mletačku teritoriju; od njega su
iznuđena pogodna obaveštenja, a potom je galijom Lionom otpravljen u
Zadar.212

U manjim odeljenjima uskoci su toga proleća posećivali turska sela u


severnoj Dalmaciji. U Zemuniku su ubili dvojicu ljudi koji su pripadali
Halilu, vojvodi krčkog sandžak-bega, te je sam bosanski paša Hasan
Predojević poslao svog ćehaju da izvidi slučaj; beglerbeg je tražio i od
providura da povede istragu i kazni mletačke podanike koji su pomogli
poduhvat. Posle toga upada uzbudili su se Turci u Obrovcu i Učitelju, pa su
u Obrovcu kažnjeni i neki muslimani koji su se, kao razbojnici, povezali sa
Senjanima.213

Zbog stalnih žalbi knezova sa Paga i Raba protiv Karlobaga, odakle su


uskoci najradnje dolazili na pomenuta ostrva te pljačkali i ubijali ljude, ali i
zbog slabljenja hrvatske krajine turskim zauzećem Bihaća, providur
protivuskočke flotile je krajem juna 1592. preduzeo pohod protiv
Karlobaga, predstraže Senja prema Obrovcu i novigradskom grotlu.
Karlobag je osvojen i razvaljen, portulab grada i zapovednik straže su
obešeni a zatečeni vojnici su prikovani za vesla na galijama. Time je
zaprećeno i Senju, kako sa turske tako i sa mletačke strane.214 Poslednje
obaveštenje donele su uhode 28. juna, a 30. juna u dva sata iza ponoći
otpočeo je desant i napad; najpre se iskrcala dalmatinska mi-licija pod
komandom Jurja Matkovića, a potom Marko Gini ca svojim Arbanasima.
Tom prilikom prihvaćen je jedan zasužnjeni Turčin i neki vlaški momak,
koji su držani podalje u nekom seoskom naselju. Tjepolo je imao u planu da
tu izgradi jedno pristanište za dovoz žita iz osvojenog bihaćkog kraja i ostale
Bosne, što bi bilo trampljeno za pašku so. Uoči same akcije, u mesto Barbat
(na Pagu) došla su šestorica uskoka da se napiju mleka i da odvedu stoku
jednom otočaninu; govorili su da se spremaju da plene u Turskoj i da će
otetu marvu doterati na Pag; uskoro zatim viđeno je još 25 uskoka na jednoj
barki, koji su takođe došli na ostrvo da odvedu stoku za prehranu uskoka
kojih je u Karlobagu tada bilo 360.215

Nalazeći se između Turaka i Austrije, mletački državnici su preispitivali


svoju politiku u uskočkom pitanju, zauzimajući blagonakloniv stav prema
Porti, jer su, na čelu jedne trgovačko-pomorske republike, interesima bili
povezani za prostranu Osmanlijsku imperiju. 216 Juna 1592, posle zauzeća
Bihaća, i bosanski paša želeo je da se obračuna sa Senjanima. Pozvao je
Tjepola da zajednički svrše posao, jer da su uskoci bili neprijatelji i mirnog
života hrišćana. Da izbegne konkretno utanačenje kolaboracije, Tjepolo se
stalno nalazio na galijama, na moru. U međuvremenu, Republika je radila
na austrijskom dvoru da se konačno usvoji platforma prihvatljiva za sve
zainteresovane sile. Dok se stvari ne reše, Tjepolu je naloženo da se usteže u
otvorenom neprijateljstvu prema uskocima.217 Baš te (1592) godine na
papsku stolicu seo je Klement VIII, koji se nosio mišlju da pomogne akciju
koja bi vodila izbavljanju hrišćanske raje ispod otomanske vlasti. Preko
pouzdanika, njegova kurija je održavala veze s ljudima u Albaniji, Dalmaciji
i Bosni.218

206 Kao nap. 201, fol. 15' (7. VI 1591), 15 (17. VI 1591).

207 HAZd, Zaostavština Š. Ljubića, Dispacci di F. Nani, filza II, 19'-25 оd


10. ХII 1591 ; CRV 1966), 9, 10.

208 CRV V (1966), 9 i 15, relacija F. Nanija, predstavljena 10. XII 1591.

209 HAD, Noli е sic. XXV, 316, 320, 323, ЗЗ1', A. е В. Tenenti, n. d, 252.
210 Mon. usc. I, 66 (Venecija, 28. III 1592), 67 (Venecija, 11. V 1592), 113
(25. IV 1592). -O Tjepolovu skretanju pažnje Senatu u opasnosti od
Senjana u proleće 1592. vid.: A.SV, Senato I secreta, Deliberazioi, R.
LXXXIX, 28 S. Gigante, n. d., 34-5

212 ASV, Provv. da terra e da mаr, busta 1261, A. Tjepolo iz luke Tavernele
sa otoka Paga 16. IV 1592.

212 ASV, Provv. general iz Golfo contro Uscocchi 1592, busta 1261, A.
Tjepolo iz Vlašića sa Paga 23. V 1592.

213 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1261, A. Tjepolo 23. VI
1592, prilog: pismo Hasan-paše Predojevića od 18. VI 1592; Senato sacceta,
Baili Costantinopoli, busta 305, generalni providur dalmatinske konjice
22. IX 1591.

214 М. Minvci - Р. Sarpi, n. d., 63-4; Naučna biblioteca u Zadru,


Manoscritti, n° 7527/I (30/1), G. Stratico, Summario sopra le cose
de'confini, 97'; V. Lago, Memorie sulla Dalmazia, II, Venezia 1862, 317; A.
Fest. Fiume es uszkokok, Budapest 1891, 43; V. Klaić, Povijest Hrvata, V-
Zagreb 1973, 481; S. Gigante, n. d., 35.

215 ASV, Provv. general in Golfo contro Uscocchi 1592, busta 1261, A.
Tjepolo iz Zadra 5. VII 1592.

216 Kravjanenszky, II processo degli Uscocchi, Archivio veneto, no 9-10,


Venezia 1929, 249.

217 S. Gigante, n. d., 35. 218 K. Horvat, Vojne ekspedicije Klementa VIII U
Ugarsku i Hrvatsku, Zagreb 1910,

Da bi se razumela rešenost bosanskog paše treba se setiti poslednjih, suviše


izazivačkih uskočkih akcija ne samo kod Zemunika nego i kod Nadina.
Noću 21-22. septembra 1591. Senjani su prodrli od novigradskog tesnaca, te
su se obrušili na nadinski kaštel, otimajući u isto vreme veliki broj osoba i
stoke i ubivši četiri muslimana iz reda glavnijih na granici. Sa novigradske
tvrđave nije izostao topovski hitac upozorenja turskim kaštelima o
prisustvu upadača, no osmanlijske granične posade su bile suviše komotne.
Komandant mletačke konjice smesta je dokasao na poprište događaja.
Odmah posle toga Senjani su Morlacima u Žegaru ugrabili 300 grla rogate
marve.219

Redovno oglašavanje nadolaska uskoka obavljeno je i sredinom aprila


1592, a barke sa Dalmatincima su odmah stupile u dejstvo. Kaštelan
Novigrada, naime, uplašio se da Senjani ne smeraju s kakvom
»strategemom«, jer su prve vesti o njihovom dolasku govorile da ih je vrlo
velik broj; naredna obaveštenja, posle prvog straha, svela su broj bracera na
deset. Tom prilikom su uskoci opustošili selo Bojišća, oteravši svu stoku
koju su toga jutra zatekli oko sela i u njemu. Stradala su i druga tri naselja -
Vukovići, Dobrote i Opatija; pored oduzimanja celokupne marve, tu su
ubijena dva muslimana i dva vlaha.220 Jedna stvar u vezi s tim upadom
nije bila jasna: kako su se Senjani uopšte probili do Novigrada, kad se još
sredinom marta pristupilo zatvaranju prolaza kojim su redovno dohodili
podvižnici. U to se vreme vratio iz Ankone pukovnik Pjero Konte, koji je
odlazio preko mora da požuri dolazak Šipiona Ripargi, kapetana iz grada
Jesi sa 126 momaka dobre borbene spremnosti, upravo da bi se posele
moreuzine; pre kraja marta broj tih najamnika iz Maraka popeo se na 250
vojnika, sve odličnih svojstava.221 Almoro Tjepolo je (prve dekade juna)
primetio da se dobro držala i jedna četa Hrvata na sektoru od Novigrada do
Karlobaga, prilikom stezanja obruča u Podgorskom kanalu oko Karlobaga.
Pre udara na taj grad Tjepolova operacija je proširena i na Krk, gde je rušio
uskočke pozicije, i gde su uskoke vodili Daničići i gde su borci obeju strana
rušili i palili kuće protivnika. Mletački mornari su potom napali luku
Bakarac, odnoseći izvesnu količinu vesala, ostale drvene građe i bakra. Na
tjedan dana pre juriša na Karlobag, Almoro Tjepolo je u Zadru primio
ćehaju bosanskog paše, jednog umnog i vrlo iskusnog starca, s kojim su
ugovorene zajedničke operacije protiv Senjana. Ćehaja je pokazao posebno
intresovanje za suzbijanje uskoka od Obrovca i Učitelja, s tim što bi Turci
bili dužni da upadače odbace ka obali i Mlečani da ih dočekaju sa mora.
Tjepolo je pri tome tražio kažnjavanje Obrovčana koji su održavali veze sa
Senjom, a ćehaja je predao beglerbegovo pismo, u kome je prebacivano
mletačkim rukovodiocima za držanje mletačkih podanika prema
pograničnim Turcima, posebno u vezi s aferom u Zemuniku, kojom je
prilikom poginuo vojvoda sa dva svoja čoveka. Tjepolo nije lepo primio
pašino prebacivanje, te je i u pismu Veneciji zapazio da je sa uskocima iz
Karlobaga išao u robljenje Paga i jedan rođeni musliman, koji se
hrišćanskim zločincima priključio da bi vodio krvav zanat. Zanimljivo je da
su uskocima u Karlobagu zapovedali neki Italijani.222

Dolazak pašinog ćehaje, koji se zvao Pervis i koji je u Zadar prispeo iz


Herceg-Novog, značio je i početak dosta intenzivnog dijaloga između
bosanskog beglerbega i zadarskih funkcionera. Ćehaja je imao još da
prenese i dodatnu poruku: alžirski gusari dolaze u Jadran da ukrote
Senjane, ali je bosanski paša poradio na divanskom savetu da se Alžirci
zaustave na putovanju da ne bi nastala velika šteta po Mlečane.223 Tek što
je operacija oko Karlobaga bila okončana, a dva čauša su četiri dana čekala
Tjepola da se vrati u Zadar. Oni su preneli tužbe bosanskog upravljača na
uskoke iz Senja i Karlobaga i na ponašanje mletačkih podanika sa granice.
Glasnici su doneli i jedno pašino pismo upućeno generalu u Zadru, kojim je
ovome skretana pažnja da uskoci ne smetaju samo seljacima, nego
narušavaju redovno vođenje trgovine. Jedan od glasnika bio je Džafer-beg
Kopčić, koji je stvar podrobno usmeno obrazložio. Zadarski rukovodioci, sa
svoje strane, žalili su se što su turske fuste pored Krfa ušle u Jadran.224 U
jednom posebnom pismu, sastavljenom u Novoj Varoši, bosanski beglerbeg
je upozorio generalnog providura da uskočka haranja vode depopulaciji
čitavih oblasti na državnim međama i da je o tome još ranije sa zadarskim
rukovodiocima govorio lički sandžak-beg Ibrahim.225

Još jedan okršaj oko Novigrada zavredio je pažnje da se saopšti Senatu.


Potkapetan protivuskočke straže javio je sa Paga da se sa uskocima
dohvatio mletački kapetan Juro Skilić, upućen od novigradskog kaštelana
da kruži po moreuzinama; u isto vreme jedna mletačka barka držana je
pred Karinom.226 Mlečani su posebno motrili na držanje svojih vojnika
Hrvata prema uskocima. Ako su i ovi počeli zauzimati odlučniji stav prema
Senjanima, to je verovatno bilo zato što su i njima dojadili.

U Lici, gde nisu bili ometani od mletačke mornarice, uskoci su postavljali


zasede i na drumovima ili su pored većih naselja dočekivali Turke i trgovce.
Tako su (početkom jula 1592) sačekali Kasju (?), strica obrovačkog dizdara
Ahmeda, koji je putovao sa dvojicom vlaha i jednim muslimanom, koji su
sprovodili deset konjića pod teretom; Kasja je ubijen a pratioci su
zasužnjeni. Presretanje je obavljeno iznad Obrovca, prema Lici. Uskočka
družina se potom spustila ka morskom tesnacu i tu je ukrcala tri od deset
kljusadi.227 U isto vreme predstavnicima mletačke vlasti u severnoj
Dalmaciji javili su se carski komesari sa Rijeke; oni su objašnjavali da je
ranije senjska milicija spalila neke ormanice (naoružane barke) koje su
izgrađene u Obrovcu da ove ne bi plenile susedne obale; zbog sličnih
razloga su uskoci morali i kasnije povremeno izlaziti iz Senja i kažnjavati
stanovnike primorskog dela otomanske države.228 Posle događaja oko
Karlobaga okršaji Mlečana sa uskocima u morskim tesnacima svedočili su
da se razjareni Senjani nisu odrekli ranijeg posećivanja severne obale
Dalmacije, ali da su i Mlečani počeli da ih odlučnije i sa većim snagama
progone. Na straži pred Novigradom nalazilo se ne samo

šest naoružanih barki nego i jedna galija.

219 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, generalni


providur dalmatinske konjice duždu od 22. IX 1591; zadarski kapetan
Andrea Soranco duždu iz Novigrada 3. X 1591.

220 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1261, prilog pisma A.
Tjepola od 16. V 1592: pismo kaštelana Novngrada Karla Boldu od 14. IV
1592.

221 Isto, Tjepolova pisma iz Zadra 18. III, 26. III i 13. III 1592.

222 Isto, Tjepolova pisma od 9. VI sa Krka, 14. VI sa Raba, 20. VI sa Krka,


23. VI (sa tri priloga), iz Vlašića od 30. VI i iz Zadra 5. VII 1592.

223 I libri commemoriali, t. VII, 63-4; ASV, Senato I, Provv. da terra e da


mar, busta 1261, A. Tjepolo iz Zadra 5. VII 1592

224 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1261, A. Tjepolo iz


Zadra 12 VII i /. VII 1592.

225 Isto, pismo bosanskog paše iz Nove Varoši od 6. ševala 1000 godine
po hidžri (16. VII 1592), kao prilog u pismu A. Tjepola.

226 Isto, pismo Pjetra Marčela iz Vlašića 27. VII 1592, u prilogu pisma A.
Tjepola.
227 Isto, dva priloga pismu A. Tjepola od 21. VII 1592: akt soprakomita Đ.
Kvirnija iz Novigrada od 16. VII i pismo Ahmed-age iz Obrovca (to pismo
je doneo Domeniko Cerini, izvoznik drva iz Obrovca, a pročitao ga je jedan
seoski pop).

228 Isto, akt carskih komesara sa Rijeke, u prilogu pisma A. Tjepola.

Jedna uskočka bracera otkrivena je 26. jula u 3 časa izjutra kako se


približava obali kod Posedarja. Odmah su zaveslale četiri barke, jer se
moglo očekivati da se posle te prve mogu pojaviti i naredne senjske brodice.
Toga nije bilo, nego se 37 junaka iskrcalo na obali i sakrilo u planini.
Mlečani u takvim slučajevima obično ne bi gonili uljeze, ali su to učinili
ovom prilikom. Četiri uskoka je ubijeno a dvojica uhvaćeni.229

Početkom oktobra iste godine, kad su pogranični Turci iz logora kod Knina
(gde ih se sakupilo oko 30.000) pošli prema Zagrebu, a ne ka Senju, uskoci
su upali Turcima s leđa. Iskrcali su se kod Novigrada i upali su u sultanovu
zemlju punih 50 milja, u oblast Knina, zadobivši golem dobitak.230

Kako su Turci pokzivali spremnost da zarad represalija pođu na mletačko


zemljište, u prvoj dekadi novembra koncentracija mletačkih pomorskih
snaga pred Novigradom je dalje znatno povećana. Tu je neko vreme boravio
i kapetan Jadrana. Dopremljena je još jedna galija i na najmanji nagoveštaj
o prisustvu uskoka, alarmiran je ceo aparat, a skoroteče su odmah hitale sa
pismima i u Zadar. To je sve činjeno zato da se ne ponovi upad prema
Karinu i Obrovcu. Sve to, međutim, nije bilo dovoljno da se zaustave uskoci.
Koncem oktobra preko mletačke teritorije Senjani su došli pred mesto
Islam i opljačkali ga. Zbog toga je vojvoda Ahmed protestovao kaštelanu i
kapetanu u Novigradu. To utoliko pre, jer su upadači stoku iz Islama (?
Učitelj) poterali prema mletačkom selu Posedarju.231 Aktivni Almoro
Tjepolo morao je sa rezignacijom da zaključi da Turci lako mogu prodreti u
Novigrad, Posedarje i Ljubu, jer su to mesta preko kojih uskoci i dalje ulaze
u osmanlijske posede.232

Senjani su tada išli za tim da povodom svoje diverzije u mesto Učitelj


izazovu tursko-mletački konflikt, te da se sakupljena turska vojska okrene
ka morskoj obali a ne ka Hrvatskom primorju ili prema Zagrebu. Sa plenom
uskoci se nisu povukli u Senj, nego na zadarsko otočje, odakle su dvojicu
sužanja uputili u Zadar da nabave novac za svoj otkup. Na zahtjev Turaka,
A. Tjepolo je angažovao i treću galiju, galiju Tomaza Ćustinijanija, koja je
dobila zadatak da kruži oko zadarskih ostrva, ne bi li štogod otkrila. Potom
su Turci zahtevali od seljana Posedarja da im vrate ljude i stoku koje su
Senjani poveli ka njihovom selu. Bilo je jasno da se Posedarje samo ne može
nositi istovremeno i sa uskocima i sa Turcima, pa je A. Tjepolo pravilno
zaključio da zlo treba otkloniti u svom žarištu, tj. da ponovo treba blokirati
Senj. To utoliko više što su Senjani nastojali da obnove utvrđenja
Karlobaga, na što su i Turci pokazali volju da podignu kule u
Podvelebitskom kanalu, pa i oko Karlobaga.233

Turci su i dalje razrađivali tezu o krivici mletačkih podanika i za poslednju


poharu. Na saslušanju u Zadru, kapetan Miho Posedarski odgovorio je da
ga je pre tjedan dana posetio Nasuf Musić i drugi iz Islama, ali da nisu
osnovane njihove žalbe protiv duždevih podložnika, jer je Mate Mamešić,
starešina jedne naoružane barke određene da stražari kod novigradske
tvrđave javio Turcima u Karinu da predstoje desant i pljačka i da treba da
se pripreme za otpor, no ovi nisu upozorenje primili ozbiljno; naredne noći,
međutim, Senjani su prodrli pod vođstvom poznatog Bodetine; prodor je
izvršen noću, sa padina velebitskog gorja, preko ušća Zrmanje prema
Kukalju i novigradskom tesnacu; prilikom prvog naleta opkoljena su stada
od 700 grla sitne stoke i krda od 101 komada krupne rogate marve;
zasužnjeni su neki vlah Frletić i njegov sin koji je čuvao stoku; otac i sin su
rekli uskocima da njihova kuća plaća tribut i da će ići do cara da se žale na
nepravdu uskoka koji ne poštuju ni plaćanje danka; na obali mora uskoci su
najzad pustili Frletića i vratili im oteto blago.234

Ocenjujući zbivanja u severnoj Dalmaciji u vezi s uskocima u 1592. A.


Tjepolo je pravilno u središte pažnje postavio događaje oko Karlobaga. Kad
su Austrijanci počeli ponovo da se utvrđuju u Karlobagu, Turci su navalili
da iznova izgrade svoju tvrđavicu kod Dračevca, kako bi kompletirali svoj
fortifikacioni lanac oko novigradskog grotla. Tjepolo je držao da su osnovni
činilac mira u toj zoni mletačke straže u Novigradu i Leporinama, koje ne bi
trebalo povući ni pod kojim uslovima ili pretnjama.235 Lički sandžak-beg
nije prestajao da se Porti žali na tvrđavu u Novigradu; on je naveo svoje
reklamacije zadarskom kapetanu da u utvrđenje uputi bar još 20 vojnika,
jer da će u suprotnom grad biti napušten.236. Teške brige za sudbinu
Novigrada vodile su tome da sandžak-beg preuzme odgovornost za tu
ključnu tačku odbrane cele turske granične linije od Zemunika do Obrovca.
Koliko je i na osnovu tih izveštaja gorčine skupio veliki vezir Sinan-paša na
Mlečane i Austrijance zbog delovanja uskoka najbolje svedoči pismo Matea
Zane iz Pere: da je paša u prvoj polovini marta bio spreman da napadne
Šibenik,237 sa kog pravca su vrlo često nastupali Senjani.

Veneciji je zaista 1592. pretila opasnost da se zbog uskočkih pljačkanja


nađe u ratu s Osmanlijskim carstvom. Među Turcima je postojalo opšte
uverenje da, dok austrijski dvor javno pomaže te prebege sa raznih strana,
Mlečani su uskoke potajno pomagali, jer su ih trpeli, ne želeći da se izlože
suviše velikim izdacima zarad sigurnosti turskih podanika. Iako se sultan u
pismu Austrijancima 1591. dugo i opširno tužio na Senjane, ipak je rat s
Venecijom zbog uskoka bio bliži. Jedan od razloga za takve diferencijacije
sastojao se u tome što je Venecija bila slabiji protivnik u eventualnom ratu
nego država Habzburga. Rat sa Mletačkom Republikom izbegnut je u
velikoj meri nastojanjem Kapudan-paše, rodom sa mletačke teritorije i
sultanije Safije. Ovo dvoje su sistematski radili na tome da se sultanova
zlovolja okrene prema Austriji. U tome su i uspeli.238

Stalne borbe oko Novigrada nisu zaustavile uskoke da ne neguju


uobičajeno piratstvo. Krajem zime 1592. uskoci su devastirali dubrovački
brod Mate Ivanova koji je prevozio goveđe kože iz Varne u Ankonu.239 I
naredne godine bilo je sličnih gubitaka, ali i slanja agenata na Rijeku da od
Senjana ishode povraćaj otete robe.240 Kod Biograda uskoci su (februara
1592) presreli neku mletačku lađu.

229 Isto, pismo soprakomita Đakoma Kverinija sa galije kod Novigrada


26. VII 1592, kao prilog u pismu A. Tjepola.

230 Моn. Usc. I, 69 (Venecija, 17. X 1592). - K. Horvat je mislio da je Kinik


(Chinich) mesto Smilčić blizu Novigrada (Isto, bel. 1 na str. 69), ali tu
nema 50 milja od obale.
231 ASV, Senato I, provv. da terra e da mar, busta 1261, prilozi u pismu
zadarskih funkcionera od 7. XI 1592, pismo kapetana Jadrana od 4, XI
1592, A. Tjepola sa Raba 10. XI 1592, iz Zadra 4. XII 1592 (povodom
čauševe tužbe).

232 Isto, A. Tjepolo depešom iz Pule 21. XI 1592.

233 Isto, A. Tjepolo iz Zadra, 4, XII i sa Raba 24. XII 1592.

234 Isto, u pismu A. Tjepola od 13. XII 1592.

235 CRV V, 49 i 56, relacija A. Tjepola, generalnog providura u Jadranu


protiv uskoka,

kpredstavl jena 31.1 1592 m. v.

236 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1262, A. Tjepolo sa


Raba od 19. III

1593.

237 Calendar of state papers and manoscripts relating to english affairs,


vol IX, London 1891, 61, no 140.

238 J. V. Hammer, Geschichte des Osmanischen Reiches, B. II, Pesth 1834,


548.

239 HAD, Div. canc. CLXXXIII, 20-1 оd 19. VIII 1592.

240 HAD, Sent. canc. CLVII, 321, оd 29. XII 1592.

Na svoj način, oni su se i tada pojavili kao borci protiv drugih gusara:
jednom piratskom brodu iz Maraka, koji je sa dve bačvice novca plovio za
Istru, oduzeli su otet novac.241

Tako značajna tvrđavica u Novigradu zbog malog ulaganja u održavanje


dotrajalih zidina nalazila se u dosta derutnom stanju. Almoro Tjepolo
referisao je Senatu da je hitno potrebno popravljati kaštel.242

U pogledu odlaženja senjskih barki u plen ništa se nije izmenilo ni 1593.


godine. Prvoga tjedna januara jedna bracera spustila se niz Podgorski
kanal. Za njom je odmah krenuo i A. Tjepolo. Bržim veslanjem i skrivanjem
uskoci su se spasli. Prilikom potere mletački brod je otkrio jednu drugu
barku krcatu raščerečenim volovima kod otoka Paga. U drugoj polovini
januara uskoci su preko zadarske regije napali neka turska mesta iznad
Šibenika i prema Trogiru.243

Jedne noći početkom aprila 1593. posle veselog nedeljnog dana jedna
uskočka naoružana barka prikradala se kanalom Velebita u želji da se
probije do Obrovca. Kad nije mogla da prođe neopaženo pored mletačke
stražarske barke, uskoci su ovu napali (u tri sata u zoru), ali su bili odbijeni
paljbom iz arkibuza.244 Za petnaest dana u toku aprila meseca Tjepolo je
uhvatio tri uskočke brodice i bio je mišljenja da tako treba i u buduće raditi,
tj. ne dati Senjanima da se približe Novigradu, a time i Obrovcu; smatrao je
da treba prekinuti sa praksom da sela turskih podanika na dalmatinskoj
međi daju danak pokornosti Senjanima; lep primer dala su neka sela oko
Ponjica koja su jednostavno odbila da podnesu tributarnu obavezu; ta su
naselja bila najradikalnija i u odnosu prema Turcima.245

Dvadeset drugoga maja 45 uskoka sa 200 momaka hrvatske milicije na


deset na-oružanih barki, a pod vođstvom Matije Daničića pošli su iz Senja
put Karina i Obrovca; bili su uvereni da će se u ličkom sandžaku domoći
bogatog plena; pet od tih bracera su bile veće i imale su po deset veslačkih
klupa; planirali su da jedan deo njih izađe na obalu kod Karlobaga i krene
kopnom, a drugi da se probije kanalima; u tim vodama su tada bile
stacionirane dve mletačke galije; na visini Karlobaga, na jednom brdu, pred
zalazak sunca čekala je prethodnica od drugih i 5 uskoka; oni koji su se
iskrcali da idu suhim, ostavili su u barkama 50-60 vojnika. Međutim, tu su
dve mletačke galije obasule bracere vatrom; njima je u pomoć pristigla i
treća, ali su i uskocima došli u pomoć vojnici iz Novog i Vinodola, tako da je
sa uskocima koji su se vratili sa Velebita bilo ukupno 360 boraca na strani
carevaca; među tim uskocima nalazio se, navodno, i Juraj Lenković, koji se
kao senjski kapetan ponovo vratio da upravlja tim pustolovima; tu je
poginulo 20 Senjana i vojnika, a trojica su uhvaćena i oterana u okove kraj
vesla. Ishodom bitke Almoro Tjepolo je bio zadovoljan, mada u njoj nije
učestvovao Juraj Matković sa svojim povećim odredom.246
O tom vatrenom duelu sa mletačkim Arbanasima i sa Turcima pisao je
senjski potkapetan, nećak jednog kardinala, austrijskom državniku
Kobencelu u Grac.247

Jedan nešto kasnije Tjepolov izveštaj ispravio je neke navode, a druge je


precizirao. Pohod je izveden u dve etape po pet naoružanih barki; drugih
pet pošlo je u nedelju, 29. maja sa 60 boraca; s njima su krenula trojica
starešina hrvatske milicije, ali nisu otišli Lenković, potkapetan Petar
Guzelić i uskočki vođa Nikola Lasinović; predvodnik onih koji su se iskrcali
i kročili kopnom bio je kapetan Bukovac; 29. uveče sukobili su se sa
mletačkim pomorskim snagama; u okršaju je poginulo 14 uskoka, od kojih
6 poznatijih; ranjenih je bilo više, od kojih 12 boraca smrtno ranjenih; oni
koji su ranije pošli kopnom vratili su se bez plena. Odmah zatim došlo je do
novog prodora prema Obrovcu i ta grupa je doterala velik plen; u toj
skupini bilo je samo 44 uskoka i njih su vodili kapetan Radisav i neki
Paunović; zarobili su obrovačkog agu i vojvodu Aliju, koji su kao sužnji
dovedeni u Senj; doterano je 200 konja i svinja, a nekoliko vlaških dečaka
je zarobljeno sa stokom; Turci su, pak, zasužnjili dva vojnika hrvatske
milicije 248

U drugoj polovini jula senjski kapetan je ponovo podigao ratnu zastavu i


poveo svoje junake u lički sandžak. Spaljen je kaštel Bunić, koji je važio kao
glavno naselje uže Like; povedeno je 200 robova i 3000 glava krupne
rogate marve.249 Uskoci nisu prestali da plene ni tursku zemlju počevši od
Novigrada, odvozeći kanalima svoj dobitak. Sredinom septembra
novigradski kaštelan Karlo Boldu javio je A. Tjepolu da su Senjani poharali
dva turska sela - Đevrsku i Dobropoljsku i ostvarili velik plen, a zarobili su
15 Morlaka i dva muslimana; vratili su se preko Velebita. U toku noći 17-18.
istoga meseca uskoci su oplenili tursko selo Kućaj, pet milja udaljeno od
Novigrada; oterali su celokupni stočni fond naselja; poginula su dva uskoka
i dva seljaka; uskoka je bilo najmanje 30, a vratili su ce planinskim
putem.250

Pojačane uskočke akcije od sredine 1593. godine razumljive su ako se zna


da je upravo toga proleća počeo dugotrajni austro-turski rat koji je trajao do
1606. Ta vojna je delom nastala i zbog uskočkih dejstava.251 Veliki vezir
Sinan-paša spremao se da i galijama opsedne Senj, a bosanski begler-beg se
nadao da će mletačkom pomoću zavojštiti Senj i Rijeku. Dvadeset sedmoga
marta u Veneciju je prispeo turski čauš sa pitanjem da li će Mlečani pristati
na savez hrišćanskih sila za rat protiv Osmanlijske imperije, odnosno da li
će se držati obaveze da u Jadranu slede uskoke.252

Na svoje uobičajeno poprište, pod Novigrad, uskoci su te godine došli još


jednom u poslednjoj dekadi novembra; njih 800 spalilo je više sela, a odveli
su

241 Mon. Usc. I, 65; B. Poparić, n. d., 52.

242 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1261, A. Tjepolo, sa


galije kod Paga 9. I 1592 m.v.

243 Isto, Tjepolova depeša od 9. I 1592 m. v. i оd 23. I 1592 m. v.,

244 ASV, Senato I, provv. da terra e da mar, bustа 1262, A. Tjepolo sa


Raba 6. IV 1593.

245 Isto, A. Tjepolo sa Raba 23. IV 1593.

246 Isto. A. Tjepolo sa Raba 26. V 1592.

247 K. Horvat, Kobenzelovi izvještaji (1592-1594) kardinalu Cintiju


Aldobrandiniju, državnom tajniku pape Klementa VIII, Starine JAZU,
XXXII, Zagreb 1907, 179 (Grac,7. VI 1593).

248 SV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1262, A. Tjepolo sa Raba
5. VI 1593. - Od poznatijih uskoka ubijeni su: Matija Antulić, Jeronim
Rafaelić, Lorenco sluga nekog Atanasija, Toma Turkov, Frano Mihanović i
Ivan Pećarić. Trojica četovođa milicije bili su: Miho Radić, Kurteš
Pletikosić (očigledno lički musliman) i Nikola Ćorilić.

249 K. Horvat, Kobenzelovi izvještaji, 197; Mon. Usc. I, 75 (Venecija, 4. XII


1593), 74 (Venecija, 7. VIII 1593).

250 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1262, A. Tjepolo iz


Trogira 20. IX 1593.
251 V. S a n d i, Principi di storia civile della Repubblica di Venezia dalla
sua fondazione sino all'anno di n. s. 1700, Dalla parte terza vol. I1, Venezia
1756, 705.

252 Mon. Usc. I, 71 (Venecija, 27. III 1593), 70 (Venecija, 27. III 1593), 70-71
(Venecija, 27. III 1593).

80 sužanja, 2000 komada stoke i mnogo drugog plena.253 Treba zapaziti


da su Senjani i pre objave rata počeli dolaziti pod Novigrad u većem broju.

Mesec dana kasnije, u predbožićnoj akciji, sa devet brodica uskoci su se


iskrcali u rečini Obrovca. Tada su pod sidrom u vodama Novigrada ležale
dve mletačke galije, ali nisu otvarale vatru niti se pokrenule sa mesta;
čekale su da sandžak-beg koji se nalazio u Obrovcu izađe sa svojom svitom
u susret napadačima. Sandžak-beg je, navodno, nameravao da, pošto dobije
od Mlečana vest o uskocima, da ih nesmetano pusti da dublje uđu, te da im
u tom cilju ostavi i prolaze otvorene, i da tek potom navali, računajući na
podršku Mlečana. Zaseda koja bi ranijih godina dala izvanredan rezultat,
nije uspela. Sutradan, pošto su Senjani umakli, sandžak-begov glasnik je
došao u Novigrad da se objasni, pun srdžbe; okrivio je dve mletačke galije
da su napustile poprište i tako dale mogućnosti uskocima da izbegnu zlu
sudbinu; galije su se zaista povukle, izgovarajući se da posada nema
hleba.253a Jasno je da Mlečani nisu bili spremni da u otvorenoj
konfrontaciji sa Turcima budu u hrišćanskom svetu osuđeni za propast
hrišćanskih boraca.

Prvih dana marta 1594. sto uskoka sa tri barke došli su u neko selo kraj
Nadina te su oterali veći broj grla sitne i krupne stoke; sa plenom su se bez
teškoća dovukli do Karina, te su stoku prebacili na obalu ispod brda
Vukelice, i do ušća Zrmanje; mimo Obrovca su stoku poterali kopnom ispod
Velebita u pravcu Senja. Tek znatno kasnije dojurili su muslimani iz
pomenutog sela i Nadina, tražeći pravdu, umesto da pojure uskoke, ili da
bar obaveste Obrovčane da oni to učine. Zadovoljili su se da oteraju 50
goveda na paši ispred Novigrada.253b

U to vreme kliški sandžak-beg, koji je obično komandovao konjicom


bosanskog pašaluka, tj. bio je drugi po rangu među bosanskim
zapovednicima, radije se zadržao u Livnu nego u kliškoj tvrđavi ili u
pašinom taboru u Banjaluci. Senjski kapetan koji je za tu okolnost znao,
krenuo je krajem juna 1594. sa svojim momcima da preko severne
Dalmacije prodre u tursku pozadinu. Značajno je da su laki konjanici iz
Zadra priskočili u pomoć Osmanlijama, tako da su izginuli mnogi uskoci pa
i sam senjski kapetan, Đovani Barbo, za koga se govorilo da je našao smrt u
Lici (tj. u ličkom sandžaku, koji je u ono vreme obuhvatao i kopnenu
severnu Dalmaciju). Za osvetu što ih Mlečani progone, uskoci su cernirali
mletačku galiju kojom je zapovedao suprakomit sa Hvara, dovukli su je u
Korčulu, gde su sa nje skinuli što im se svidelo, ostavivši lađu u luci, a sami
su počinili štete po ostrvu. To je dovelo do malog rata između Mlečana i
Senjana, pa su Mlečani došli pred Senj i obasuli ga topovskom salvom, a
uskoci su opljačkali tri mletačke fregate sa kojih su odneli vrednosti od
50.000 škuda.254

U okviru mletačko-uskočkog sukobljavanja na moru valja pomenuti boj na


Dugom Otoku 4. oktobra 1594, koji je kasnije tačno po datumu navođen;
odigrao se u uvali Sustjepan, gde je kapetan protivuskočke flotile Batista
Mikiel zatekao četiri uskočke brodice i jednu fregatu; kapetan ih je izložio
preciznoj vatri svojih topova, oštetio im plovila i primorao da se razbeže po
ostrvu; tu je oslobođeno 12 zasužnjenih vlaha, 17 bala kordovana, 18 tabli
kamelota, koja je roba poslata venecijanskom uredu mudrih u trgovini.255

Uskocima je u to doba bilo lakše napadati turske vlahe, jer je otomansko


područje prema zadarskoj regiji već bilo takoreći bez žitelja.256 Toga
proleća papa i italijanski knezovi slali su u Ankonu vojne odrede, da se
sakupi hiljadu momaka koji bi u Senju osvežili redove tamošnjih boraca,
kako bi se preduzimali izleti u Liku.257

Ratne 1595. bilo je relativno mirnije. Posle nekoliko godina od demoliranja


Karlobaga, zapovednici Hrvatske krajine pregli su snage da obnove grad i
da u njega smeste posadu.258 U to doba uskoci su i dalje zalazili u
novigradsko more i na šibensku rivijeru, ali su to tada činili samo u velikom
broju, združeni. U uskim morskim prolazima na severu Dalmacije nisu se
plašili mletačkih ratnih brodova nego su zazirali od dobre turske konjice,
koja ipak nije mogla razviti svoja dejstva na novigradskom terenu. Pored
zadarske obale plovili su tiho. Njih 1300, na primer, stiglo je 26. maja u
šumu zvanu Parnesak, udaljenu četiri milje od turske granice; vratili su se,
međutim, na polazni položaj iz straha da ne budu pre vremena otkriveni i
raspršeni od brzonogih turskih hatova; u zoru sledećeg dana nabacili su se
iznenada na neprijatelja, koji se inače vrlo uporno branio; taj neočekivani
otpor bio je razlog da su Senjani pomislili da je Turaka mnogo više, pa su
napustili svoje šatore i, ujedinjeni, povukli se preko Velebita, pod zaštitom
artiljerijske vatre. Živalj oko Šibenika, naročito seoski, ni na koji način nije
hteo da istupi protiv uskoka; zbog toga je šibenski knez-kapetan N.
Bragadin savetovao da se oni ne uzimaju u seoske milicijske čete, dok je za
vojnike dovedene sa strane predlagao da se u garnizonu drže ne više od pet
godina, jer im usled komuniciranja sa lokalnim stanovništvom koje je bilo
prouskočki raspoloženo, otupi borbena spremnost za borbu protiv uskoka.
Senjani su i 1595. u šibenskom kraju razbijali karavane i odvodili vlahe u
ropstvo.259 Koliko su uskočke pozicije bile moćne u Šibeniku svedoči
okolnost da su javno u gradu roblje, možda i tek uhvaćeno, razmenjivali za
engleske karizeje i druge skupocene uvozne tkanine. Pomagači uskoka bili
su Morlaci, često rođaci ili seljani dela uskoka, a posebno sveštenici i fratri,
koji su ih skrivali, čuvali im plen a uskoci su im ostavljali deo pljačke kao
milodar oltaru. Generalni providur Benedeto Moro je mnoga sveštena lica
lišio slobode zbog saradnje sa uljezima; u zatvoru se nalazio i prior
samostana sv. Dominika, koga je kaznio desetogodišnjim tamnovanjem.
Uhapsio je i popa sa otoka Murtera, ali ga je potom pustio, jer se uverio da
nije kriv. Nekoliko mantijaša generalni providur je dao i usmrtiti.260

Godine 1595. bilo je i uskočkih poraza. U leto te godine Senjani su bili


poraženi prilikom prodora u lički sandžak; na poprištu je ostalo 30 junaka,
ali je i dosta Turaka izgubilo život; mletački kapetan protivuskočke stražeje
tom prilikom uhvatio jednu uskočku braceru u kojoj je bilo jedanaest
boraca, od kojih su dvojica poginula pri hvatanju plovila, a ostali su završili
na vešalima. To nije obeshrabrilo Senjane, tako da su oni koji tjedan kasnije
ponovo bili na obali severne Dalmacije, gde su se iskrcali te napali neki

turski karavan
253 Mon. Usc. 1,75 (Venezija, 4. XII 1593).

253a A-SANU, br. 8711 - XVII/j-37, Kristofor da Kanal, zadarski knez od


20. XII X.

1593.

253b Isto,/j-69, Karlo Boldu iz Novigrada 3. III 1594.

254 Isto, 77 (Rim, 11. IV 1594), 79 (Venecija, 2. VII 1594), 80-81 (Venecija,
11. III 1595), 81 (Venecija, 11. III 1595), 81 (Venecija, 15. IV 1595):
B.Poparić, n. d., 58

255 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXIII, 4; CRV VI, 49 i 52,
relacija Batiste Mikiela, predstavljena u Koleđu 28. VII 1597.

256 CRV V, 107, relacija Kristofora Kanalea, zadarskog kneza (1594).

257 K. Horvat, Kobenzelovi izvještaji, 262 (Ostrogon, 5. V 1594).

258 J. N. Tomić, Grad Klis u 1596. Godini, Beograd 1908, 78.

259 CRV V, 122, 123, 127-8, 133, 141, 144, 145, 146.

260 Isto, 146 i 122, relacija generalnog providura Benedeta Moroa.

koji se kretao prema primorju da tu primi robu.261 Meseca oktobra iste


godine uskoci su dva dana proveli na turskom zemljištu, pobili su 300
muslimana, a 50 zasužnjili i odveli 300 grla krupne i 200 sitne stoke.262
Pred Božić, kao obično, junaci su morali da prirede kakav podvig da bez
plaćanja dođu do prazničkog pečenja. Dvadeset trećeg decembra iskrcali su
se u novigradskom grotlu i uvukli su se pod Karin, gde su, bez velikog šuma
i truda, uhvatili 350 grla krupne i sitne marve uz pet muslimana, i odmah se
vratili svojim barkama; te brodice su za vreme nasilne nabavke stoke za
posek čuvali vojnici regularne vojne posade senjske.263

Turci su se izlagali velikoj opasnosti kad su na fregatama iz Skradina


odvozili robu u Veneciju.264 Uostalom, od njih su te godine stradavali i
hrišćani na moru, naročito Dubrovčani, koje oni nisu marili i za koje je papa
morao da posreduje na dvoru u Gracu i Pragu. Još februara meseca Senjani
su opljačkali i dve mletačke lađe. Papska intervencija je delimično imala
efekta, ali samo kad su u pitanju ankonski brodovi, jer su ih uskoci i krajem
1596. ostavljali na miru.265

U poznu jesen 1595. Senjani su se ponovo oglasili, i to u samom zadarskom


kraju, pri čemu su naspramni otoci poslužili kao kakav placdarm. Uskočki
vođa Mirko Domazetović po nevremenu dolazio je u zadarsko susedstvo i
odatle zalazio na tursko zemljište da hvata pastire i druge. Pri ponovnim
dolascima, i to samo na jednoj barci sa najviše 20 ljudi, vraćao je sužnje
rodbini uz primanje otkupne svote. Obavešten o takvom delovanju pored
samog Zadra, kapetan protivuskočke straže, Đovani Batista Mikiel rešio je
da 14. decembra onemogući takav promet, ali ga je nevreme odvratilo da
svoju nakanu do kraja ostvari. Otplovio je samo do Sukošana, ali je i tu, na
rtu pred naseljem zatekao uskočku barku sa dva stražara dok je njih sedam
pošlo u plen. Skriven, sačekao je da se svi vrate, a potom im je prišao i
pohvatao ih; toga dana učinak robaca nije bio naročit jer su zasužnjena
samo tri seljaka.266

To je bilo vreme velikog zamaha i vrenja pred privremeno hrišćansko


osvojenje Klisa. Da su uskoci početkom 1596. godine vladali celokupnom
obalom severne Dalmacije svedoči podatak da je novac Jevreja iz
Dubrovnika, slat na jednoj kotorskoj fregati u Veneciju, morao biti
(februara 1596) iskrcan na jednom ostrvu kod Zadra zbog opasnosti koja je
pretila od uskoka.267 Slične su bile uskočke pozicije kod stanovništva
mletačke severne Dalmacije. Generalni providur Dalmacije je u prvoj
polovini aprila smatrao da mu je posebna obaveza da motri da duždevi
podanici ne ukazuju pomoć upadačima i da s njima ne dele plen; u vezi s
tim posebno se brinuo o kretanju izgnanika, koji su se obično priključivali
Senjanima.268

Devetoga aprila kapetan protivuskočke flotile Đanbatista Mikiel naišao je


na svojoj ophodnji od Zadra na jednu barku s uskocima, koji su se iskrcali
na šibenskom ostrvu Zlarinu; uskoci su uspeli izmaći svojim mletačkim
goniocima, ostavivši na obali dve muslimanke, zarobljene u Klisu.269 U
vreme osvojenja Klisa pričalo se da su Senjani, navodno, zauzeli i
Vranu.270 Vrana sa svojim jezerom imala je taktički značaj u nastupu
uskoka. Oni su se znali iskrcati u neposrednoj blizini Vranskog jezera kod
Zlosela i preneti na ramenima svoje brodice, pa ih porinuti u jezero, preko
koga su napadali susedna naselja i kaštel Vranu.271 Poslednjeg dana aprila,
u jedan sat posle ponoći, u selu Vodopiji pojavila se jedna barka sa 34
uskoka na čelu sa Mirkom (Domazetovićem) iz Like i Sulejmanom iz
Zemunika. Kad se pomolilo sunce, ubili su Vučihnu Frankovića i Grgura
Sangalića i odsekli im glavu i ruku; oduzeli su svu robu Vučihni i Šimunu
Martinšiću, preteći da će ugrabiti i Vučihninu ženu; potom su spalili kuću
kapetana Petra Puze. Pošto su obavili zadatak, promarširali su selom sa
razvijenim zastavama.272 Taj okrutni postupak prema nekim mletačkim
državljanima svakako je bio preduzet jer su bili poverenici obaveštajne
službe zadarskih funkcionera, tim pre što je Vučihna bio i poslovni čovek
koji je imao trgovačke robe u kući. Pomen muslimana kao uskočkog
starešine nije naročita retkost, jer je među Senjanima i ranije bilo
muslimana, a možda baš i pravih Turaka.

To je bilo vreme posle privremenog zauzeća Klisa od strane uskoka i nekih


mletačkih podanika, 7. aprila. Klis je u rukama ovih bio samo 53 dana.273
Ta zbivanja predstavljaju vrhunski domet uskočke delatnosti, ali i
mletačko-turske saradnje protiv uskoka.274 U doba kliške afere Mlečani
takođe nisu štedeli uskoke ni na severodalmatinskoj obali. Kad je neka
uskočka barka, na kojoj je bilo osam boraca, različite robe i zastava otetih
Turcima htela da se zakloni na jednom otočiću kod Šibenika, bežeći podalje
od obale, mletački organi su zaplenili i odvukli barku.275

Postupak Mlečana izazvao je Senjane, te su se počeli radikalizovati protiv


prevarenih Latina. Početkom jula uskoci su oplenili jednu fregatu koja je iz
Venecije dolazila u Dubrovnik, punu svilenih tkanina što je većim delom
bilo vlasništvo jevrejskih trgovaca; samo jedan od njih je tom pridikom
izgubio 8000 cekina. Mesec dana kasnije 400 uskoka na 25 barki uhvatilo
je jedan veliki dubrovački brod i oduzelo robe za 150-200.000 škuda, od
čega je u gotovu bilo 20.000. Zbog toga je odmah palo pod stečaj nekoliko
jevrejskih trgovaca u gradu sv. Marka. Početkom oktobra uskoci su
opljačkali tri turske lađe na putu za Veneciju, ubivši sve Turke na lađi kao i
Dubrovčane na ranije pomenutom dubrovačkom brodu. Posebno zanimljiv
slučaj desio se početkom septembra; pet uskočkih brodica oplenilo je neki
brod; odmah zatim naišao je kapetan protivuskočke flotile Benedeto Moro,
koji je uskoke saterao u jednu dragu, tako da nisu mogli ni mrdnuti; Senjani
su nameravali da potope svoje bracere i da ce spasu bekstvom na kopno; no
u tom momentu na obali su se ukazali Turci; uskoci

261 Mon. Usc. I, 82 (Venecija, 12. VIII 1595), 82 (Venecija, 30. IX 1595).

262 Isto, 86 (Venecija, 4. XI 1595).

263 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. ХС, 139. оd 28. VII 1595.

264 CRV V, 147, relacija Nikole Bragadina, knez - kapetana Šibenika,


predstavljena u Koleđu 18. XII 1595.

265 Mon. usc, I, 80 i 147; B. Poparić, 58, 60.

266 A-SANU, Zaostavštnna J. Tomića. br. 871 l-XVII/j-29 i 50, Mikielov


izveštaj sa Pašmana 15. XII 1595.

267 HAD, Noli et sic. XXXIII, 29'-30' оd 26. II 1596.

268 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. XCI, 42'-3, Benedeto Moro 13.
IV 1596.

269 J. Tomić, Građa za istoriju pokreta na Balkanu protiv Turaka krajem


XVI i početkom XVII veka, Beograd 1933, 33-4, 34-9.

270 Mon. Usc. I, 105 (Venecija, 27. IV 1596), 311 (Venecija, 31. V 1596).

271 S. Traljić, Vrana, 363.

272 A-SANU, br. 8711-XVII/j-44 i 42, A. Korner iz Nina 30. IV 1596, i /j-41 i
43 izveštaj zadarskih rektora i generalnog providura iz Zadra 1. V 1596.

273 J. Tomić, Grad Klis, passim; Mon. Usc. I, 94-5; B. Poparić, n. d., 61-67;
G Stanojević, Senjski uskoci, 154-58.

274 I godine 1617, 21 godinu posle kliških događaja, ličke age sećale su se
dobrih starih vremena kad su Turci s Mlečanima trebili hrišćane pod
Klisom (V. Vinaver, Turska i Dubrovnik u doba španske invazije
Jadranskog mora 1617-1619. godine, Istorijski glasnik, br. 1-2/1952, 30).

275 Mon. Usc. I, 109 (Venecija, 10. V 1596).


su morali da se upuste u pregovore s providurom koji se zadovoljio da mu
uskoci izruče celokupnu lovinu i potom ih propustio da se iskradu; ukoren
zbog velikodušnosti prema uskocima, Moro je nastojao da se u narednim
mesecima rehabilituje pred Senatom svojom brutalnošću prema
uskocima.276

U toku proleća 1596. novigradski vodeni prostor čuvale su samo dve


mletačke naoružane barke sa 38 ljudi; momaka nije bilo više zato što ih je
štedljiva Republika slabo plaćala.277 Posle zbivanja u Klisu, krajem juna,
straža u Novigradu je znatno poboljšana, te je tu smešteno 70 najboljih
vojnika.278 Sedmoga jula kapetan protivuskočke straže, prilikom svog
uobičajenog pomorskog patroliranja na rastojanju od Zadra do Rogoznice,
pohvatio se sa grupom uskoka koji su se sa šest brodica iskrcali u uvali
Peleš, između Primoštena i Rogoznice. Ni tu nije izostala razvijena uskočka
zastava, što je izazvalo mletačke vojnike, koji su počeli najpre da se
uvredljivo dovikuju sa upadačima. Pristigli su i zapovednici odreda sa
Arbanasima i Hrvatima, koji su svi po-kazivali volju da se tuku. Pod
zaštitom baražne vatre iz brodskih topića, mletački plaćeni su izvršili desant
i pošli prema uskocima. Ovi su zauzeli položaje na dva-tri obližnja
brežuljka. Videći da neće moći da se održe pred mnogobrojnim goniocima,
Senjani su napustili borbene položaje i dali se u bekstvo do na šest milja od
obale. Vojnici su krenuli za njima, ali su morali da se vrate, jer nisu smeli da
prelaze državne međe. U okršaju su poginula dva uskoka - Grgur
Dianišević, jedan od glavnijih starešina u Senju i Senjanin Cvitko Milosalić,
dok je živ uhvaćen Matija Merač iz Ljubljane, koji je ranije bio mletački
vojnik u Splitu; on je eskortovan na galiju i tu je kažnjen prema zasluzi
(obešen je za jarbol); zaplenjeno je šest uskočkih barki, sa nešto odela i
mrsne hrane, koju su prethodno oteli od žitelja sela Krapanj, ranivši
nekolicinu pri tome i spalivši dve kuće. Na mletačkoj strani ranjeni su jedan
Arbanas i jedan Hrvat.279

Za poraz u tom boju uskoci su se revanširali sledećih dana, iako na drugom


terenu. Jedna njihova barka sa 15 podvižnika pod zapovedništvom Perice iz
Senja osmatrala je vodeni prostor oko otočića Ilovika u Kvarneru, gde je
uskočkih osmatrača gotovo uvek bilo. Noću 17-18. jula naišao je brod na
kome je iz Venecije putovao i upravnik zadarske komore Lunardo Mikiel i
nekoliko venecijanskih plemića. Uskoci su zaustavili lađu i uskočili na brod.
Prepoznavši kamerlenga, prišli su mu golim bodežima i zatražili novac,
preteći da će mu inače preseći grkljan. Slično su prišli i drugim uglednim
putnicima. Na spremnost da kolju uskoci su bili ponukani udesom u Klisu,
glađu i osećanjem da se nalaze ulovljeni u mreži. Izražavajući se nedolično o
Republici, oduzeli su torbu s novcem i tri sanduka kamerlengu, a slično i
drugim putnicima. U isto vreme jedna druga ukhočka barka zaplenila je
neki piranski brodić sa solju.280

Za torbe, sanduke, bale tkanina i vreće soli, što bi otimali na valovima,


uskoci su plaćali krvlju. Prva dva dana avgusta kapetan protivuskočke
straže uhvatio je kod Murtera trojicu uskoka, od kojih je jedan bio Mate
Košćenov, prognanik iz Dalmacije, osuđen da mu se odrubi glava ako bi bio
zatečen u toj pokrajini. Taj osuđenik zaslužio je smrt ne samo zbog zločina
koje je počinio pre prve presude nego i zbog ubistva koje je izvršio u
uskočkim redovima. Vešanje takvog prestupnika predstavljalo je za
ondašnje pojmove i običaje ritualno zadovoljenje pravde. Mate je obešen o
katarku kapetanove galije u Zadru 12. avgusta, pošto je prethodno iscrpno
preslušan i ponovo osuđen za naknadna ubistva.281 U drugoj polovini
avgusta generalni providur Dalmacije, Benedeto Moro i providur armode
Filip Paskvaligo javili su Senatu iz Šibenika da su preduzeli korake protiv
senjskih pustolova; radi toga je Moro iz Zadra i došao u Šibenik, a
Paskvaligo je hapsio uskočke prijatelje i doušnike, među kojima ponovo
sveštenika sa Murtera; zbog toga je nastao veliki sukob ca šibenskim
biskupom.282) Krajem avgusta mletački kapetan protiv uskoka, Đan
Batista Mikiel na otočju pred Zadrom zaplenio je dve uskočke bracere koje
su pričinjavale veliko zlo u predelima u kojima su plovile.283 Krajem leta
uskoci su opljačali neki peraški skirac (brodić) koji je putovao u Zadar;
barka sa plenom primećena je u uvali Karlobaga, te je generalni providur B.
Moro odmah dao nalog da intervenišu galije na koje je ukrcano 150 vojnika
kako bi se povratila oteta imovina, a otmičari bili kažnjeni.284

Mlečani su i dalje s naporima morali braniti Podgorski kanal i moreuzinu


ispred Novigrada, gde su Senjani najradije izbacivali svoje desante radi
upada u sultanovu zemlju i odakle su odnosili ne samo namirnice i v ino za
svoju prehranu nego i ljude i stoku trgovine radi.285 Venecija ipak nije bila
u mogućnosti da potpuno odbije junake sa Hrvatskog primorja na tim
stranama.286 Uskoci su oktobra 1596. imali kod Obrovca oružani sukob sa
tamošnjim Turcima koji se izrobio kad su upadači uhvatili pet turskih
podanika; namesnik u Zadru, B. Moro, konstatovao je da su okršaji sa
domaćim hrišćanskim stanovništvom politički korisni po mletačku vlast u
Dalmaciji.287 Krajem novembra 300 uskoka u dve skupine prodrli su na
tursku teritoriju na prostoru između Zadra i Šibenika; tu su spalili tri sela i
sa plenom su najpre otišli na ostrvo Šoltu, a potom u Senj.288 Samo nešto
pre toga sedam uskočkih barki iskrcalo je 300 ljudi u luci Peleš, odakle su
Senjani krenuli u pljačku na tursko područje; protiv njih su odmah poslate
galije sa Hvara.289

Zbog pojačanih akcija na moru, bosanski beglerbeg je u jesen 1596.


nekoliko puta protestovao funkcionerima u Splitu i Zadru na uskočko
hvatanje lađa.290

276 Mon. Usc. I, 133, 138-9, 141; B. Poparić, n. d., 67, 68, 69.

277 CRV V, 154, relacija Lunarda Đustinijana, bivšeg kapetana Zadra,


pročitana u Koleđu 4. VII 1596.

278 ASV, Cenato I secreta, Deliberazioni, R. XCI, 61' оd 22. VI 1596.

279 A-SANU, br. 8711-XVII/j-49 i 45, kapetan protivuskočke straže Đan


Batista Mikiel iz Šibenika 7. VII 1596; ASV, Collegio V secreta, Relazioni,
busta LXXII, 4; CRV VI, 49 i 52, relacija Dl. B. Mikiela, pročitana u Koleđu
28. IV 1597.

280 A-SANU, br. 8711 -/j-8 i 70, Đovani Batista Paskvaligo duždu, sa Paga
21. VII 1596. - Te godine uskoci su sa dubrovačkog gripa Petra Markova na
putu u Veneciju skinuli sto džakova vune (HAD, Mob. ord. XLVI, 4).

281 Isto,/j-51, Đan Batista Mikiel, iz Zadra 12. VIII 1596.

282 J. Tomić, Građa, 202-3 (Šibenik, 29. VIII 1596); HAZd, Zaostavština Š.
Ljubića

283 Mon. Usc. Si, 139 (Venecija, 21. IX 1596); HAZd, Ispisi iz Vatikanskog
arhiva fra Dane Zeca, kut. II, grupa »Dalmazia«, iz Venecije, 2. IX 1596.
284 A-SANU, br. 871 l-XVII/a-24 i a-24a, B. Moro iz Zadra 6. i 7. IX 1596.

285 Non. Usc, I, 152(1596).

286 CRV V, 211-12, relacija Kristofora Valijera, generalnog providura


1596.

287 J. Tomić, Građa, 244 (Split, 11. XI 1596).

288 ASV, Provv. generali iz Dalmazia ed Albania, filza 417, Split, 7. XII
1596; G. Stano-jević, Prilozi, 126.

289 A-SANU, br. 8711-XVII/a-3, B. Moro iz Splita 30. XI 1596.

290 Isto,/a-26 Zadar, 4. IX 1596 (uskoci su sa svojnh barki pobili nekoliko


Turaka na moru);/a-27 (Split; 15. VIII 1596: uskočka zaplena jednog
dubrovačkog broda kod Korčule sa turskom robom).

Kliški san džak-beg je prve nedelje decembra 1596. protestovao generalnom


providuru Dalmacije zbog uskočke delatnosti, naročito polazeći iz mesta
Rogoznica u Turi (?), gde su noću sa sultanove zemlje dopremali plen i
tovarili ga u svoje lađice; to se odnosilo i na druga sela do Primoštena i na
otočić Krapanj; susedni sandžak-beg je zapazio da mletačka konjica ne
pomaže napore Turaka u gonjenju upadača. Providur se stereotipno branio
(11. decembra) da su uskoci najvećim delom turski vlasi, koji su u vlaškim
selima kao među svojima.291 O uskočkoj pljački Rogoznice upravo tih dana
referisao je sudija pomenutog sela Ivan Živković. Pedeset uskoka prispelo je
8. decembra izjutra u selo; to je bilo odeljenje veće skupine od 600 ljudi,
koje su vodili Dragiša Poplaković i Marko Margitić, koji su se spustili na
obalu u uvali Peleš. Od onih žitelja koji nisu umakli dvojica su smrtno
ranjena, jer su ih došljaci obedili da održavaju vezu sa mletačkim vojnicima
Arbanasima, i da su zbog uhodskog izveštaja ostali u naselju. Malo zatim u
pomenute lučice dopremljeno je sa turske teritorije 200 grla sitne i sto
komada krupne rogate marve.292

Godina 1597. bila je takođe obeležena mnogobrojnim uskočkim akcijama i


oko mletačke severne Dalmacije. Već prvih dana februara Senjani su
načinili štete u rečini Obrovca; oni su na ušću Zrmanje upali na 18 barki,
zarobili više Turaka i surovo kaznili mnoge vlahe.293 Kapetan
protivuskočke flotile morao je priznati da mletačka Dalmacija simpatiše sa
Senjanima i da podanici Krilatog lava dele plen sa upadačima. To se
posebno odnosilo na pripadnike najnižih društvenih slojeva.294 Slično
objašnjenje je dao B. Moro, smatrajući da je loša žetva 1596. uticala na
povećanje uskočke delatnosti odnosno većem prilagođavanju Dalmatinaca
uskocima.295 Ta okolnost davala je samopouzdanje uljezima koji su držali
da mogu primeniti samosud prema onima koji im nisu bili verni; jedan
primer strašne uskočke osvete u Primoštenu našao je mesta u jednoj
finalnoj relaciji.296

Na cvetnu nedelju 1597. 500 uskoka iz Senja i okolnih mesta na 17 barki,


pod rukovodstvom najpoznatijih vojvoda (Miloš Slavčić, Vukan Blatković,
Đuro Maslenica, Marko Margetić, Marko Domazetović, Martin Posedarac,
Đuro Vranjanin, Perica hajduk) isplovili su na otvoreno more da bi
pljačkali.297 Na uskršnji ponedeljak neki Senjani su otišli da oprave
utvrđenje u Karlobagu.298 Tada su uskoci ponovo plenili Turke u šibenskoj
regiji, i to u mestu koje su Mlečani nazivali Bacano; ubili su nekoliko
muslimana i Morlaka, odveli su sa sobom više konja i dosta robe,299 imali
su nameru da naprave veći poduhvat, ali ih je suzbilo mesno stanovništvo,
koje je u borbi pretrpelo gubitaka u ljudstvu. U to vreme prenosile su se u
Veneciji glasine da gracki nadvojvoda priprema novu veliku operaciju, u
kojoj bi, pored uskoka, učestvovalo 700 Dalmatinaca, mletačkih državljana,
koji bi Senjani našli i digli na ustanak.

U to doba generalni povidur je ležao teško bolestan u Zadru, ali su mere


protiv uskoka ipak preduzete; dignuto je na 300 pešaka i jedan eskadron
konjanika. Pred ovom vojskom uskoci su uspeli da se zaklone, pa je
zapovednik konjičkog odeljenja okrivljen zbog nedovoljne revnosti i bio je
pritvoren; papski nuncije u Veneciji morao je u svom izveštaju kardinalu
državnom tajniku u Vatikanu priznati da uskoci uspevaju da izbegnu udar
od mletačkog oružja, i to zato što ih lepo gleda dalmatinsko stanovništvo,
gde mnogi uskoci imaju rođaka i prijatelja.300

U poslednjoj dekadi maja uskoci su na svojim brodicama kružili oko


Šibenika. O tome je imao neko prethodno obaveštenje šibenski knez-
kapetan, te je kapetan Jadrana sa dve galije i sa dve naoružane barke
stražario u vodama Primoštena. Uskoka je ukupno bilo 90; jednom grupom
sa tri barke zapovedao je Miloš Bukovac iz Senja i ona je išla na Makarsku;
druga skupina se po iskrcavanju uputila u pravcu vlaha Vratkovića; jedna
patrolna grupa je nešto ranije najurena, te su od tih dvojica poginuli, a neki
su bili zarobljeni. Skradinski aga je pismom obavestio šibenskog načelnika
da će njegovi Turci goniti uskoke na kopnu; iskrcavanje prethodnice
obavljeno je još u prvoj desetini maja kod Primoštena i u Rogoznici;
šibenski knez nije mogao da sledi upadače jer je nekoliko dana ležao u
groznici; jedanaestoga maja između Rogoznice i Sv. Ivana Malvasije
iskrcalo se još 40 pustolova, i to neki i ranjeni, došavši da se tu leče, jer su
tu imali nekog svog hirurga, za koga mletački funkcioneri nisu znali odakle
je.301 Šibenskom knezu su stigla pisma od carigradskog baila o nekim
vlasima koje su uskoci zasužnjili, a čije je oslobođenje traženo; čuli su se i
glasovi o šteti koje su nanele turske fuste.302

Krajem maja uskoci su harali u novigradskom kraju. Lički vlasi prvih dana
juna nisu hteli da grade Dr ačevac, mada su dovedeni pod Novigrad, tako da
radovi nisu mogli biti nastavljeni; počeli su da se bune protiv ličkog
namesnika; naređeno im je da se gone u Obrovac i da tu stoje, jer se
očekivalo da će se sakupljeni narod ipak privoleti da učestvuje u
gradnji.303 Čuvši o sakupljenom svetu pod Novigradom, u Nin je odmah
prispeo providur jadranskih pomorskih snaga iz Zadra, Đovani Bembo; on
je iskoristio blizinu glavnijih ljudi susednog sandžaka da se potuži na
gubitke pričinjene trojici dalmatinskih ribara iz Novigrada i mletačkim
podanicima na sedam gripova na obrovačkoj skeli, koje su Turci rekvirirali
za prevoz naroda koji je imao da argatuje oko pomenute tvrđave; pozivajući
se na prisustvo mletačkih galija, Bembo je sugerisao da se utvrđenje ne
gradi.304

Ме seca jula generalni providur u Jadranu Bembo gonio je uskoke koji su


se sklonili u brdo iznad Šibenika; njih su vodili Miloš Bukovac odnosno
Matija Pavičić;305 Bukovac je u šumama Primoštena i Bosiljine imao 60
boraca, a sa još sto drugih zapovedalo je nekoliko nižih starešina.
291 A-SANU, br. 8711-XVlI/j-6, 3, 9, izveštaj generalnog providura
Dalmacije od 13. XII 1596.

292 Isto,/j-5, iskaz Ivana Živkovića iz Rogoznice u Šibeniku 9. XII 1596.

293 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. XCI, 114, 114' оd 8. II 1596 m.


v. Zadarski knez i kapetan su 4. marta 1597. referisali duždu i Senatu o
šteti koja nastaje time što su senjski zapovednici dali suviše slobode
svojim potčinjenim, što izaziva reagovanje susednih Turaka, i sve se
svršava na cehu koji plaćaju mletački podanici iz novigradskog kraja;
izveštaj je sastavljen na osnovu izlaganja novinarskog kaštelana u Zadru
3. marta 1597 (A-SANU, br. 8711- XVII/j-68).

294 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXIII- 4'; CRV VI, 53,
relacija Batiste Mikiela, kapetana straže protiv uskoka, pročitana u
Koleđu 20. IV 1597, str. 50 i 53. 295 A-SANU, br. 8711-XVII/a-26, B, Mopo iz
Zadra 4. IX 1597.

296 Kao nap. 294, fol. 4 i str. 53.

297 J. Tomnć, Crtice iz istorije senjskih uskoka, Novi Sad ]901, II.

298 A-SANU, br. 8711-XVII/a-95 od 14. IV 1592.

299 Mon. Usc. I, 161 (Venecija, 26. IV 1597).

300 Isto, 61 (Venecija, 26. IV 1597), 161 (Venecija, 26. IV 1597).

301 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, Đovani Bembo od
14. V, 12 V i 28 V 1597.

302 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, Đovani Bembo iz
luke Farnezine i Zadra 3. VI 1597, prilog: akt Ahmed-age, amaldara skele u
Šibeniku od 25. V 1596 (o oslobođenju Đurice, sina Vičine iz Petrova Polja).

303 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, Đovani Bembo 3.
VI (iz Farnezine) i 4. VI 1597. (Zadar)

304 Isto, isti iz Nina 2. VI 1597.

Njihov osnovni zadatak nije toliko bio zadobijan je plena koliko da utiču da
se raja digne protiv svojih gospodara.306 Sredinom avgusta upravo tu gde
su prebivali uskoci pojavila se kuga. Turske straže postavljene prema
Novigradu počinile su razne drskosti i otimačine mletačkim
podanicima.307

Novi generalni providur Dalmacije našao je da treba pojačati posade u


utvrđenjima koja su se nalazila u mestu Sv. Marko (prema Zadru) i u Ljubi,
pa je tu smestio pukovnika Pjetra Kontea, a sa dobrim brojem vojnika.308
Predostrožnost nije bila bez razloga. Polovinom oktobra Turci su zbog
uskočkog uznemiravanja nameravali da pljačkaju mletačku teritoriju pred
Zadrom, slično onome što su nagradili u Posedarju.309 Početkom
novembra Đ. Bembo je digao suspenziju za poslovanje mletačkih državnih
pripadnika na obrovačkoj skeli, i to kad je saznao da obrovački aga želi
iskoristiti suspenziju da bi odbio zahteve u vezi sa štetom koju su prošlih
meseci pričinili turskoj vojsci duždevi kletvenici.310

Uskoci su se 31. oktobra ponovo javili u vodama Primoštena, u čijim su se


selima nalazili mnogi uskoci koji su prebivali u tamošnjim planinama, da bi
zalazili u naselja; u nekom selu kraj Primoštena 30. oktobra zasužnjeni su
neki jermenski trgovac i neki Turčin koji su iz luke Primošten krenuli u selo
da se osveže; Jermenin je putovao sa različitom robom iz Dubrovnika u
Veneciju odnosno Ankonu.311

Četvrtog decembra Pal Gini sa četiri naoružane barke Arbanasa naišao je u


vodama Murtera, gde mu je bilo određeno stražarsko mesto, na dve
uskočke barcere; uskoci su zaveslali preko puta nekog otočića i razbežali su
se po kopnu; Arbanasima u gonjenju kod šibenskog naselja Zlosela
priključili su se Turci (njih 250) i lokalni živalj, oteravši najpre pred
upadačima celokupnu stoku; uskoci su pri bežanju naišli na slabe straže
seljaka, te su ubili dva vlaha i jednog muslimana; nisu bili uhvaćeni, nego
su se sakrili, zahvaljujući pre svega činjenici da ih je vodio neki Pavao koji je
bio rodom iz istog mletačkog naselja Zlosela.312 Sledećih dana pomenuto
selo se našlo pod udarom Turaka, koji su pljačkali selo i okolnih vlaha iz tri
susedna mesta koji su, pored toga tražili svojih sedam ugrabljenih žitelja; iz
Carigrada se očekivao nekakav kapidži-baša sa pismenim nalogom, jer se
smatralo da su se diverzanti sklonili na mletačko područje; tri brata
Šajnovića (Đuro, Smoljan i Marko) iz Zlosela, očigledno i sami vlasi, najavili
su pred šibenskim knezom da su na dan sv. Nikole (6. decembar) u Zloselu
stigli vlasi pešaci, njih 200, poglavito iz sela Sveljara (?), da bi oplenili selo;
uhvatili su dva dečka i četiri devojčice koji su čuvali seosku stoku i smrtno
su ranili Đuru Bilovića, kome su ostavili samo benevreke i skinuli su mu
svileno rublje; oterali su 150 glava krupne i 2000 grla sitne stoke kao i deset
samara; deset od gonjenih Senjana spasilo se u vlaškom selu Banjevcu, a za
deset drugih znalo se da su se sakrili u planini; kad je kapetan Gini pošao da
goni uskoke u turskom selu Banjevcu, dočekali su ga kršumi Turaka i vlaha,
od kojih je poginuo jedan vojnik.313

Mletački seljaci oko Šibenika nesumljivo su bili naklonjeni uskocima, te je


bivši šibenski knez-kapetan Vetor Dolfin činio napore da ih zavadi,
predlažući da se obeća oslobođenje od kazne svim osuđenim koji bi pristali
da se oružjem u ruci bore za istrebljenje uskoka.314

Godina 1598. - intenzivna u severnoj Dalmaciji kad su u pitanju uskoci


počela je još 12. januara, kad je izveden prvi uskočki prodor te godine u
obrovački kraj. Toga dana je 400 Senjana provalilo do obrovačke rečine i iz
sela Brgudi oteralo 5000 grla sitne i 500 glava krupne stoke; tu su neke
meštane pobili, a neke odveli kao roblje; tom prilikom pokazali su primernu
surovost, jer su neke seljane bacili u plamen kad su zapalili naselje;
pljačkali su i susedno selo; kad su turski stražari, serezani, upućeni na
morsku obalu da ih tamo dočekaju i otmu im plen, uskoci su promenili
maršrutu, te su marvu i sužnje sproveli preko Velebita, kod razrušenog
kaštela »Vecija«; sa tvrđave u Karinu i Obrovcu pucali su topovi na
upadače, ali su ranili samo njih dvojicu, što nikako nije bio zalog za mrtve i
ranjene među Turcima i za gubitak stoke.315 U prvoj dekadi februara
sakupljanjem ljudi iz ličkog sandžaka oko Novigrada insistiralo se ponovo
na izgradnji Dračevca. U to vre me preko Mlečana na Pagu izvršen je otkup
jednog od dvojice Turaka uhvaćenih pri plovidbi kod Brača za veliku svotu
od 1200 talira; drugi Turčin je ubijen.316 U drugoj polovini februara
providur Đ. Bembo uspeo je da u rogozničkom zatonu, četiri milje od
Šibenika, iznenadi i sa morske strane zatvori čak 670 uskoka na 18 njihovih
barki. Bembo je nastupio u punom sastavu svoje flotile - devet galija u 18
naoružanih barki; galije su ostale izvan uvale, jer je ova bila suviše plitka za
trupove galija i njihova dugačka vesla. Nikad dotad se uskoci nisu našli u
tako nezgodnom položaju da u toku izvođenja velikog pohoda budu
opkoljeni ne samo sa mora nego i sa kopna, jer su Šibenčani i Turci zatvorili
klance i prolaze na kopnu. Najkraće rezimirano: spaslo ih je nevreme,
razbešnjena jugovina koja je primorala galije da uzmaknu sve do
Primoštena (četiri milje od poprišta); imajući dosta zaplenjene stoke, dakle
mesa, ali i vina, uskoci su mogli čekati povoljnu priliku; ova se i ukazala
posle 13 dana i uskoci su je odmah iskoristili i umakli prema Senju.317 To
bi bila verzija vesti koje su kolale u Rimu i među crkvenim
dostojansgvenicima na drugim stranama o pomenutom događaju. Na
osnovu drugih, takođe papskih arhivalija, poznati istraživač vatikanskog
arhiva Karlo Horvat nešto je precizirao taj prikaz zbivanja. Uskoci su u
turskoj državi ubili 12 stražara, zasužnjili sedam čeljadi i oterali 700 grla
blaga; povukli su se u luku Peleš kod Primoštena. Bembo nije mogao biti
uspešniji, jer je imao malo kopnenih snaga - svega sto konjanika i sto
pešaka iz Šibenika, i tek u međuvremenu dovukao je iz drugih garnizona
ukupno hiljadu ljudi; pošto su vratili najveći deo stoke za otkup, uskoci nisu
dozvolili da budu potpuno

305 J. Tomić, Građa, 271-2 (Zadar, 18. VIII 1597).

306 M. Perojević, Klis, 87.

307 ASV, Senato I, provv. da terra e da mar, busta 1263, Đ. Bembo sa


Pašmana, 12. VIII

1597.

308 Mon. Usc, I, 167 (Venecija, 6. XI 1597).

309 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, Đ. Bembo iz


tesnaca Leporiner 17. X 1597.

310 Isto, Zadar, 4. XI 1597

311 Isto, Đ. Bembo iz Zadra 4. XI 1597, prilog Nikole Leona, kapetana


straže protiv uskoka, iz Zadra 4. XI 1597.

312 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, prilog u pismu od
13. XII 1597.
313 Isto, Đ. Bembo, 34. XII 1597, iz Zadra, sa izveštajem šibenskog kneza-
kapetana Andree Soranca od 8. XII 1597.

314 CRV V, 2223, relacija Vetora Dolfina, bivšeg kneza-kapetana Šibenika,


pročitana 29. XII 1597, str. 221, 222.

315 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, Đ. Bembo iz


Zadra 14.1 1587. m. v. i prilog saslušanje u Zadru 13. I 1598 vlaha Grgura
Đorkovića, konjanika u eskadronu kapetana Gašpara Posedarskog.

316 ASV, Senato I Provv. da terra e da mar, busta 1263, providur mora u
Jadranu Đovani Bembo iz Tavernele iznad Paga 10. III 1597 m. v.

317 Mon. Usc. I, 168 (28. II 1598), 368 (4. III 1598), 169 (7. III 1598): B.
Poparić, n.d., 75-6. - Na uskočkim brodovima tom prilikom bilo je i 70
nemačkih vojnika naoružanih mušketom koji su služili u senjskoj posadi
(F. Rački, Starine, IX, 203).

opkoljeni, nego su krenuli iz uvale; bura je, međutim, njih saplela, te su se i


oni morali povući ka obali, u dragu Rogoznicu; u prvim noćnim časovima
17. februara svojim brodicama su se izmigoljili između preostalih
stražarskih brodova Mlečana i uputili se pravo u svoje gnezdo.318

U istom smislu izvestio je Đovani Bembo u svom aktu duždu 24. februara
1598. u prilogu izveštaja nalazi se kopija italijanske predstavke koju su 15.
februara iz Rogoznice uputile »vojvode i harambaše iz Senja« Bembu;
uskočke starešine su poručivale providuru da nema smisla da se lije
»hrišćanska krv«, tražeći slobodan izlaz uz obavezu da ne čine štete
prometu mletačkih pristaništa i ostrvima.319 Pošto su se probili kroz
razređenu blokadu bez dobijene milosti, uskoci se nisu držali predloga da
više ne robe; nisu se odmah vratili u svoje senjsko boravište, nego su harali
po kvarnerskim otocima, posebno na Krku.320

Od interesa je videti šta su saopštili drugi upućeni u ove događaje. Zadarski


biskup (1596-1604) Minučo Minuči, pristalica mletačke politike i protivnik
uskoka i narodnih ustaničkih pokreta, koji je bar po formi radio na
izmirenju uskoka i uvređenih Mlečana, pisao je o izmicanju uskoka iz
klopke sledeće: »Pa ipak, pošto je u toku noći dunuo veoma snažan jugo
koji je jako uzburkao more tako da su galije slabo mogle da se odupiru buri
te se nisu ni usudile da krenu, plašeći se da se ne razbiju udarajući se jedna
o drugu, - uskoci, nalazeći se u očajnoj situaciji, pošto su prethodno
rasprodali velik plen koji su doneli iz turskih krajeva Morlacima po nisku
cenu, isploviše punim jedrima kroz sredinu te velike flote, uz buku talasa i
uzvike mornara po mrkloj noći. A niko nije ni mogao da pođe za njima u
poteru dok se nije, kada je svanuo dan, malo stišao bes vetra.«321

U jednoj svojoj predstavci carskom dvoru i grackom nadvojvodi iz prve


polovine marta Senjani su u 12 tačaka izneli svoje žalbe i tužbe na račun
Mlečana; u njoj su tvrdili (tačka 3) da je providur Bembo namamio ličkog
sandžak-bega da im zatvori prolaz kuda su prolazili u novigradskom kanalu
i da im hara naselja; providurovi Arbanasi su pod Rogozinom sasekli
jednog siromaška koji se priključio njihovoj četi (t. 6); na mletačkim
galijama nalaze se u okovima neki carski podanici (iz »Herac-polja«) (t.
11.). Providur Bembo, kome je predata ta žalba, osporio je navode i optužio
uskoke za upade u tursku zemlju preko mletačke teritorije i za uskočki
obračun s Arbanasima; za sužnje iz »Heraco-polja« tvrdio je da su turski
podanici koji su smešteni za vesla zato što su uskocima plaćali danak, a
potom su izašli iz zavičaja da bi sami pljačkali po sultanovoj zemlji.322

Turci iz Zemunika su preko uhoda saznali za dolazak uskoka, te su ove


dočekali iz zasede 6. aprila ujutru, kad su uskoci nadošli iz Ljube; bilo ih je
samo osam, šestoricu su uhvatili, a dvojicu ubili; kod njih je nađeno dosta
novca i odela po dalmatinskom kroju i ukusu, iz čega ce pretpostavljalo da
su želeli da dejstvuju na mletačkom terenu; uhvaćene su prodali sandžak-
begu koji se tada bavio kod Vrane; ovaj nije pored sebe imao veću skupinu
ljudi, jer posle poraza Turaka u pohodu protiv Hrvatske, nije bilo glasova o
nekom sakupljanju Turaka prema severnoj Dalmaciji; ipak, stoka je
sakupljana za potrebe vojske, ali po svemu sudeći za letnju kampanju u
Ugarskoj.323 Mletački funkcioneri su tvrdili da nema razloga za uzbunu
Senjana koji su pričali da se Mlečani i Turci spremaju da napadnu Senj, jer
turske vojske u to doba nije bilo u ličkom sandžaku.324 Te godine došla je
do izražaja i privatna inicijativa u odbrani od uskoka i drugih gusara, pa je,
primerice, bogat brodovlasnik sa Silbe, Juraj Venturić, te godine sagradio
tvrdu kulu na otoku koja i danas postoji.325 Uskočke akcije tokom 1598.
(pljačke na Pagu, upad u Plomin i Labin u Istri) koje su se pretvorile u pravi
mali rat (sa mletačkom opsadom ne samo Senja nego i Trsta) mletački
istoričar Otočenta Đuzele Kapeleti tumačio je kao odraz animoznosti
nastale zbog zbivanja oko Klisa 1596. godine,326 kad su Mlečani stali na
stranu Turaka protiv oslobodilačke akcije uskoka.

Lički sandžak-beg koji je već jednom napustio gradnju tvrđave na brdu


Dračevac, koji veoma dobro dominira susednom obalom, nije ni 1598.
napuštao misao da nastavi svoje delo. Kad se pojavio u Dračevcu, s njim je
razgovarao providur Bembo u smislu: nema razloga da se gradnja nastavi,
jer da je mletačka odbrana dovoljno jaka; sandžak-beg se nije dao
razuveriti, pozivajući se i na naređenje bosanskog beglerbega i serdara i na
započeto kupljenje 6000 ljudi za gradnju. U stvari, uskoci su nastavili da
plene tursku teritoriju oko Dračevice, pa se čak pojavila uzbuna i metež kod
okolnog stanovništva, jer da nisu više mogli živeti od stalnih uskočkih
upada i šteta. Zbog toga je građena jedna kula i na mestu zvanom Bojna
Glavica, na samom ušću Zrmanje, široka tri raskoraka, koja se u
strategijskom smislu oslanjala na obrovačku i karinsku tvrđavu i bila im
revelin. Zbog toga je providur Bembo morao da po drugi put te godine
dolazi u Novigrad. Uskoci su i te zime oduzimali stoku vlasima koji su je
dogonili na zimovanje na morsku obalu. Zbog oduzimanja marve vlasima,
što je već postao uskočki narodni običaj čak i kad su u pitanju mletački
otoci, svet se stao raseljavati sa ostrva, a uskoci su se smeštali na njihova
mesta, stvarajući na ostrvima nova gnezda.327

Godine 1599, 1600. i 1601. su vreme kad su senjski uskoci bili na najvećem
udaru, kad su ne samo Venecija i Rim nego i nadvojvoda i car rešavali
uskočko pitanje. U to doba uskoci su se svetili Mlečanima uz istarsku obalu,
ponekad se zatrčavali u obližnju severnu Dalmaciju ili preko nje u lički
sandžak, a samo ponekad, izuzetno su se spuštali i niže, u kraj oko Šibenika
ili još južnije, u pravcu Neretve i Dubrovnika. Ipak, i zbog toga je bilo žalbi
na njih; na primer, biskup Makarske došao je u Grac da se u ime Bosanaca
žali na uskoke, koji su plenili naročito preko Velebita i one oko
Makarske.328 To relativno smiri-vanje nastojali su da iskoriste Mlečani i
Turci, koji su gradili tvrđavice u
319 ASV, Senato i, Provv. da terra e da mar, busta 1263, akt i prilog od 20.
II 1597 m. v.

320 J. Tomić, Crtice iz istorije senjskih uskoka, 34 i 35.

321 Mmvci-Sarpi, n. d., 80-81. - U istom smislu pisao je i anonimni


Firentinac (F. Rački, Starine IX, 304-5). - U to vreme menja se stav
Vatikana prema uskocima; papa Klement VIII, koji je inače pomagao
borbu pokorenih hrišćana protiv turskog iga, senjske uskoke je nazivao
kugom (Mon. Usc. I, 170-1, 172, 173, 173-74, sve iz Ferare 2. IX 1598), Dakle,
papa je u uskoštvu video više pljačku nego oslobodilačhu borbu! O stavu
Klementa VIII vid. podrobnije kod; K. Horvat, Vojne ekspedicije Klementa
VIII, passim.

322 ASV, Senato 1, Provv. da terra e da mar, busta 1263, u izveštaju Đ.


bemba od 15. III 1598.

323 Isto, pismo upravnika Zadra od 7. IV 1598. u Bembovom izveštaju.

324 Isto, u pismu Đ. Bemba od 23. VII 1598.

325 LJ.Ljubić, Silba, Zadar 1910,12; V. Cvitanović, Prilog proučavanju


pomorstva otoka Silbe i Premude, Radovi Instituta JAZU u Zadru IX
(1962), 449.

326 G. Cappelleti, Storia della Repubblica di Venezia, vol. IX, Venezia


1854, 287-88.

327 CRV V, 253-4, 250 (Đ. Bembo), 232 (Đ. Kontarini).

328 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1319, libro 1, kancelar
ambasadora Frančeska Vendramina, iz Praga 12. IV 1599 318 K. Horvat,
Borba senjskih uskoka kod Rogoznice i Krka, Hrvatska prosvjeta, god. I,
br. 5-7; Stošić, n. d., 268-9. - Dobro je ova izlaganja dopuniti mestom u
relaciji Đovanija Bemba (CRV V- 245).

mestima na kojima su uskoci prodirali. Prema jednom izveštaju carskih


poverenika u Senju, uskoci od lavova postadoše ovčice.3 29

Godine 1599. Bemba je zamenio Nikola Donado. Kao duždev brat, smogao
je sredstva da u toku 1599. sagradi dve tvrđave - jednu na otočiću Sv. Marko
(između Krka i kopna) i jednu u tesnacu prema Ljubi, da bi uskocima
sprečio prolaz u tursko područje. U borbama na moru nije se proslavio, jer
ga je 60 uskoka proteralo kod Jablanca, mada je raspolagao snagom od tri
galije i 60 naoružanih barki.330 Kod Nina i Kuklice nalazile su se dve
kule.331 Prema relaciji istoga Donada, uskoci su i dalje ubirali godišnji
tribut od vlaha obrovačkog kraja, i to u povećanom iznosu od tri talira od
domaćinstva; njihova je renta u tom kraju iznosila 32.000 talira.332

Kad je reč o ređim prodorima uskoka na tursko tle 1599. godine treba
pomenuti tri njihova pustošenja u oblasti Karina i Obrovca. U kraju oko
Nadina i Vrane upadali su te godine dvared, a jednom u Zloselo, na Murter,
Krapanj, Morinje i Primošten.333 Generalni providur Nikola Donado
zabeležio je da su senjski uskoci, među kojima je tada bilo malo bivših
mletačkih državljana, a preovladavali su turski vlasi, težište svojih pregnuća
stavili na kopnene akcije; tu su ih, međutim, u mnogome kočile izgrađene
tvrđavice; ipak, uspeli su 1599. da poruše obrovačke fortifikacije.334

Uskoci su veliku pobedu zadobili krajem leta 1600. kad su porazili 5000
Turaka, u čiju su zemlju prodrli tik uz mletačku teritoriju; tom prilikom su
spalili mnoga sela i nahvatali roblja i stoke.335 Te jeseni bile su nešto
primetnije i uskočke delatnosti na moru. Krajem oktobra opljačkali su neku
lađu i pobili svu posadu; kad se, međutim, pojavila mletačka straža,
napustili su lađu i utekli. Sredinom narednog meseca zarobili su advokata
Pincija i držali mu sina kao taoca dok nije isplatio otkupnu svotu. U drugoj
polovini decembra devastirali su dva druga broda. Nisu zaboravili ni da
pljačkaju kvarnerska ostrva, posebno Pag i Rab. No, u to vreme nadvojvoda
Ferdinand je već doneo odluku da uskoke makne iz Senja i da ih preseli u
Otočac, a da u Senj uvede nemačke vojnike kao posadu.336 Zbog drskosti
uskoka ni razbojništvu skloni elemenat Dalmacije nije se mogao držati na
uzdu, te su svakako otočani početkom februara 1601. posekli Arbanase na
jednoj naoružanoj barci kod Ilovika i opljačkali su četiri lađe koje su iz
Abruca dolazile sa vinom, uljem i drugom robom.337 Na turskoj granici,
možda opet oko Obrovca, kad su (početkom 1601) pošli u plen i kad su
mnoge ljude poveli u ropstvo, stradali su od Turaka; mnogi su se bacili u
reku (verovatno Zrmanju) da se izbave od oštrog turskog jatagana i kubure,
no tu su ipak mnogi zaglavili. O tome je državnom tajniku Vatikana javljao
zadarski nadbiskup.338 Te godine uskoci su zaplenili i u Senj dovukli četiri
ankonske lađe, bez obzira što su pripadale papskim podanicima. Petu lađu
sa espapom Ankonjana presreli su pred zadarskim otocima, kad se vraćala
sa sajma u Lančanu.339

Pomenuti poraz na turskom zemljištu nije ih obeshrabrio; oni su ponovo


zaplovili prema mletačkoj Dalmaciji i, slično svojim sledbenicima
Dalmatincima, uhvatili jednu barku sa Arbanasima i isekli sve vojnike-
plaćenike.340 Početkom juna 1601. u ličkom sandžaku zarobljen je uskočki
starešina Juriša hajduk, o čemu je senjski biskup javio mletačkom
generalnom providuru u Zadru.341 Senjani koji su učestvovali u bici ispod
Udbine (septembra 1601), kojom prilikom je opljačkano i popaljeno
staništa na preko 20 milja i zadobijene mnoge zastave,342 verovatno su
upali preko južnog dela Podgorskog kanala odnosno preko Obrovca. U to
vreme 40 uskoka pod vođstvom Miloša Vukovca i Ivana Sičića presreli su
četiri barke krcate vinom, brašnom, dvopekom, narančama, krupicama,
kavijarom, šeširima, kordovanom i drugom robom koja je pripadala
većinom Ankonjanima koji su se vraćali sa sajma u Lančanu.343

U to doba u Senju su pročišćavali redove uskoka. Mletačke podanike


prodavali su mletačkim vlastima kao pogranične razbojnike. Time je
završena prva, ofanzivna faza uskočkog vojevanja i počinje nova etapa
borbe za opstanak, koja se nije završila madridskim mirom (1617), kako se
mislilo u starijoj historiografiji, nego je trajala i dalje, jer oni koje mletački
izvori krste kao Senjane nastavili su uskočki posao, samo manje intenzivno
i više na moru. Značajan udarac uskočkom delovanju učinjen je
sporazumom u šest tačaka koji je (1602) zaključen između Austrijanaca i
Mlečana.

Zauzdavanje uskočkih akcija nije uticalo na pomaganje rajinskog pokreta u


turskim oblastima u mletačkom susedstvu. Papa Klement VIII, koji je na
uskoke gledao kao na zločince, podržavao je održavanje veza sa hrišćanima
u Bosni, jer mu je bila bliska ideja o njihovom ustanku.345

Za razliku od perioda do 1570, posle rata 1570-73. u kome su uskoci (ali


malo oni iz samog Senja) sarađivali sa Mlečanima protiv Osmanlija, Senjani
više dejstvuju u srednjoj nego u severnoj Dalmaciji. Sedamdesete godine su
prošle relativno mirnije u severnoj Dalmaciji. Uskočko-turske pogranične
borbe razgorele su se od 1581. da bi u poslednjoj deceniji XVI, naročito do
1592, dobile kulminantnu razinu. Do 1584. Senjani su više napadali krajnji
zapad turskog dela Dalmacije (Karin, Obrovac, Učitelj, Polešnik, Nadin),
dok su potom težište upada prebacili na obalu južno od Šibenika
(Primošten, Oštrica, Rogoznica, Krapanj). Nastavljena je praksa da uskoci
robe turska naselja, a Turci se svete mletačkim selima. Godine 1574.
Venecija je ustanovila posebnu pomorsku jedinicu za borbu protiv uskoka,
koja se poglavito sastojala od lakih plovnih objekata, Pravci prodora
Senjana nisu se menjali: iz Podvelebitskog kanala, posle iskrcavanja obično
oko Novigrada, napadali su Karin i Obrovac s jedne i od Rogoznice,
Primoštena i Oštrice s druge strane (naročito od 1576-77), koristeći se
veoma spretno uslugama izvesnih ostrva (Murter, Sali na Dugom Otoku,
Murter, Krapanj), koja su ponekad sticala značaj placdarma. I Pag je imao
za uskoke strategijsku vrednost, naročito za prihvat plena. Zadarska okolina
je u ovim decenijama bila nešto pošteđenija. Mletački podanici su

329 Mon. Usc. 1, 250 (Zadar, 21. VIII 1599), 304 (Rim, 9. IX 1600).

330 F. Rački, Starine, IX, 204. - jednom odlukom Senata izlazilo bi da su


pomenute dve tvrđave građene 1600. a ne 1599. godiie (ASV, Senato I,
Deliberazioni, R. XCIII, 125 od 26. X 1600; F. C. Bianchi, Fasti di Zara, 85).

331 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1319 (Naicinovich).

332 CRV V, 281; C. Bracewell, Uskoci i stanovništvo pod Turcima i


Venecija u XVI i u ranom XVII stoljeću, Dometi (Rijeka), Х1/1982, 48.

333 Kao napr. 331.

334 CRV V, 273-4 i 282, relacija Nikole Donada, predstavljena 2. XII 1599.

335 Mon. Usc. 1, 365 (Venecija, 16. IX 1600), 307 (Venecija, 7. X 1600).

336 A-SANU, br. 8711-XVII/g - 6, 7, 10, 9.

337 Isto,/,9, 12.

338 Mon. Usc. 1, 337 (Zadar, 21. I 1601).

339 Isto, 337, 401. - Na porti je maja 1601. bilo govora o uskočkim
pljačkama na račun Mlečana (Calendar of state papers, vol IX, 461, no
989, A. Nani 23. V 1601. iz Pere). 340 Mon. Usc. I, 342 (Venecija, 17. III
1601).

341 Isto, 367 (Rijeka, 7. X 1601).

342 Isto, 377 (Senj, 7. X 1601).

343 Isto, 401 i 403-4 (Senj, 1601).

344 S. Gigante, n.d., 59-60. - Sedamnaesto stoleće je akcijama oko uskoka


1601. počelo u znaku mletačko-austrijskog sukobljavanja (F. Nani -
Mocenigo, Note Storiche veneziane, Venezia 1915, 67).

345 K. Horvat, Vojne ekspedicije Klementa VIII, 138.

još znatno više nego ranije sarađivali sa Senjanima, neki silom, a naročito
otočani i dobrovoljno; od kopnenih regija, Šibenčani, a kasnije i
Novigrađani su bili najviše raspoloženi za saradnju sa uskocima, jer su
osećali više nego drugi turski pritisak. Novo je bilo to što su karinske age
jula 1582. ponudile Senjanima ugovor o nenapadanju, kome su se morali
priključiti i Obrovčani i drugi susedni muslimani; taj sporazum je
Senjanima nekoliko godina, dok ga sami nisu pogazili, omogućavao
bezbedan izlet u dublju unutrašnjost sultanove zemlje. Naredne godine taj
je sporazum prerastao u tributarni odnos, tj. Turci i vlasi bili su primorani
da Senjanima godišnje plaćaju kao i raja sultanu - po filuriju (dukat).
Krajem stoleća taj iznos je gotovo utrostručen i iznosio je tri talira od
domaćinstva. Dok je na krajnjem severozapadu više, uz ljude, otimana
stoka, naročito krupna i konji, na pravcu od Šibenika, uz čeljad su otimana
dobra koja su stizala karavanima u Šibenik. Protiv turske konjice uskoci su,
dobro obavešteni od uhoda, često izvodili noćne napade na spavanju delija,
a nisu retke bile pljačkaške ekskurzije i uoči velikih hrišćanskih praznika,
naročito za vreme badnje večeri. Na otvorenom polju, protiv dobrih turskih
atlija, uskoci su se ukopavali u rovove i konje su dočekivali puščanim
plotunima. U rovove su se sklanjali od uskoka i seljaci, dok su pastiri bežali
u špilje. Pored konjice, i Turci i Mlečani protiv uskoka su se borili i
gradnjom tvrđavica na morskoj obali, no tu nisu bili složni, jer su Mlečani
stalno smetali izgradnju kule kod Dračevca (od 1587), mada se poslednjih
godina pokazalo da su upravo slične tvrđavice u velikoj meri zakočile
uskočke operacije prema Obrovcu. Uskoci su još krajem 80-ih godina znali
da miniranjem uklanjaju te smetnje. U ovo doba prodori uskoka u tursko
područje nisu još duboki - obično do 18, retko i do 30 milja. Uskoci su radili
na depopulaciji i mletačkih i turskih pograničnih krajeva, što im je samo
dalje omogućavalo da bezbednije upadaju i napadaju. Mnoge izbegle vlahe,
kojima su naplaćivali danak tolerancije i plenili su ih, primali su potom u
svoje redove, tako da su koncem XVI stoleća ti turski vlasi sačinjavali
većinu senjskih uskoka. Iako su i u poslednje tri decenije stoleća gusarili na
moru, presretanja lađa su nešto smanjena zbog krstarenja protivuskočke
flotile. Uskoci kao pirati nisu pravili nikakvu razliku; plenili su ne samo
Mlečane i Dubrovčane, kao hrišćane, nego u poslednjih godinama stoleća
osobite Ankonjane ili njihovu robu. Uz uskoke pirate, javljaju se i mletački
otočani koji su se takođe predavali razbojništvu na valovima. Dešavalo se
da uskoci obračunaju sa takvim drugim korsarima, kao konkurentima, ali
njihov plen nisu vraćali vlasnicima, kao što nisu oslobađali ni hrišćansko
roblje koje bi Turci vodili kao prestupničko, a koje bi uskoci preoteli. U
jednom momentu (1587) bosanski beglerbeg je čak bio spreman da napusti
odbranu Karina i Obrovca i da umesto toga blokira mletački Novigrad, te da
s boka dočekaju diverzante sa morske obale. Odnosi između Turaka i
Mlečana zbog uskoka posebno su se zaoštrili 1590-92, i to naročito u
šibenskoj regiji, kad su Turci provaljivali do Biograda i vršili premetačinu
na Murteru, a i sami Šibenčani su upadali u turske državne međe. Veštim
radom na Porti, uz pomoć prijatelja u Carigradu, Mlečani su uspeli da taj
bes Osmanlija kanališu protiv Austrijanaca, pa je došlo do rata 1593.

Koliko su se ojačali uskoci u toku poslednje tri decenije veka najbolje


svedoči to da su kao svoje saradnike imali i sveštenike i samostane, da su na
mletačkoj teritoriji obavljali neke vidove vlasti, na primer, tu su držali neke
špilje kao zatvore za sužnje, javno u Šibeniku naplaćivali otkupne svote ili
za roblje primali skupe tkanine, imali hirurga na mletačkom području i
slično. Turci su bili u pravu kad su tvrdili da Mlečani stvarno tolerišu
uskoke i gledaju im kroz prste, da bi obuzdavali osmanlijski bes.
V. Turci i vlasi kao susedi mletačke severne Dalmacije (1540-
1601) - pljačkaši i kolonisti

Dok su u razdoblju do 1540. godine Turci sa svojim Morlacima bili aktivniji


činilac u odnosima prema Mlečanima, od 1540. oni preuzimaju pasivnu
ulogu pred uskocima koji aktivno deluju i prema Turcima i prema
Mlečanima. Upravo zbog dejstva treće strane, Senjana, nastao je najveći
deo nesuglasica između Turaka i Latina. Ovo što je rečeno nikako ne znači
da krajiški pljačkaški rat nije nastavljen i posle zaključenog mira 1540.
godine. O tim upadima koji nisu imali političku motivaciju, nego su
izvedeni zbog obične otimačine, ima tragova i u zapisnicima veća zadarske
opštine, već u godinama posle zaključenog mira.1 Upade turskih vojnika
mirnodopskog tipa osećali su posebno varošani, jer su tim akcijama
otežavani transporti hrane otomanskih vlaha.2 Republika nije bila voljna da
drži veliki garnizon u Zadru; on se sastojao od 80 momaka u gradu uz 140-
150 konjanika kojima je bila dužnost da krstare između Vrane, Nadina i
Novigrada.3 Slično je bilo i u Šibeniku. Prilikom zaključivanja mirovnog
ugovora Turci su, prema jednoj mletačkoj legendarnoj tezi, obećali da će
vratiti Vranu i Nadin, ali od obećanja nije bilo ništa.4 Slično kao u
zadarskoj regiji, Mlečani su u šibenskom kraju sredinom XVI veka od
ranijih 150 sela držali samo još 30.5 Štaviše, Turci su pretendovali i na 49
sela zadarskog okružja, i to pozivajući se na mirovni dokumenat.6

Slično uskocima, i martolosi su već 1541-2. upadali kao lupeži, naročito iz


Nadina i Vrane i u pravcu Novigrada.7 Trećeg maja 12 turskih atlija
projahalo je mletačkom međom iznad Novigrada; u mestu Dolac, dve milje
od pomenutoga kaštela, odveli su četiri dečaka i četiri devojčice, ranili su
dva čoveka i pričinili različitu štetu.8 Početkom 1544. turske čete su napale
okolinu Zadra.9 Sledeće godine sam bosanski sandžak-beg je preko Nadina
uletao pred Zadar.10 Maja 1546, u isto vreme kad je Portin čauš saopštio
duždu sultanovu želju da se Turskoj ustupi kaštel Velim, 80 Turaka izašlo je
iz Obrovca u uskočkom odelu i na tri barke, te su pljačkali ostrva Pag, Rab i
Krk, oteravši mletačke ljude, stoku i preuzevši jednu barku; na zahtjev
Zadra, obrovački dizdar je obećao da će osloboditi četvoricu otočana.11
Aprila te godine Ferhat sklav hvatao je mletačke državljane u zadarskom
kontadu.12

1 HAZd, Libri Consiliorum III, 159, 159-60, 149.

2 A. Ivić, Nekoliko ćirilskih spomenika iz XVII veka, Vjesnik,


krh.hrvatsko-slavonsko-dalamtinskog arkiva, XV/1, Zagreb 1913, 95.

3 V. Brugnolli, Le opere fortificatorie, 73

4 CRV II, 131, G. Stanojević, Dalmacija i Crnogorsko primorje, 106. -


Tvrdnja o tom obećanju ne nalazi se u regestu o miru od 2. oktobra 1540.
(R. Predelli, I libri commemorial., t. VI, 236). - Na sličan način Mlečani su
1575. radili da se zadarskom kotaru vrati Zemunik Degl istorici... Andrea

5 К. Stošić, n.d., 8. Morosini, t.Vl, 617).

6 C. Tentor,Saggio sulla storia civile, politica, ecclesiastica e sulla


corografia e topografia degli stati della Republica di Venezia, t.IX,
Venezia 1787,225.

7 CRV II (1877), relacija Antonija da Mula, zadarskog kneza 1540-42.

8 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXII, 39-40, bailu u Carigradu


18. V 1542.

9 B. Vinaver, n.n., 52, 56.

10 Р. Paruta, Deil'istoria venetiana della guerra di Cipro, Venezia 1703,


482,

11 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXV, 52 od 22. VI 1546; vidi i: 9.


VII 1546.

12 Isto, od 6. IV 1546.

Novembra 1547. martolosi su opljačkali šibenski kotar, grabeći ljude i


marvu;13 upad je bio odgovor na uskočke upade.

Kada je u doba popisa sela između Skradina i Knina (posle 1540) dobijen
arz od kliškog kadije i sandžak-bega, videlo se da su sporna 33 sela
mletačka;14 već 1545. Osmanlije su pretendovale i na 49 sela zadarskog
gradskog područja. U tom zahtevanju posebno je bio agresivan nadinski
bešliaga Deli-Mehmed, navodeći zapovest bosanskog namesnika Ulam-
bega; za Deli-Mehmedom nalazili su se skradinski kadija i kliški sandžak-
beg; Republika je na Porti izdejstvovala naređenje tom sandžak-begu i
kadiji Livna, koji nije podržavao Deli-Mehmedovo stanovište; bešli-aga je
zatim umanjio zahteve na 36 sela, u čiji je posed kao zaim želeo da uđe.
Oktobra 1548. o granici prema Zadru sarajevski kadija Buzdo-kan poslao je
divanskom savetu predstavku, ponovo pokrećući spor sa Zadranima, a u
vezi s razgraničenjem teritorije između Nadina i Vrane. Jula 1550. opet je
izbačeno na nivo međudržavnih odnosa pitanje graničnih sela; tada je
zahtev stilizovan na 44 naselja na hrvatskoj međi koja je od strane Turaka
nazivana »Čitluk« (sela su imala da postanu funkcionersko dobro!). Te su
se raspre završile krajem 50-ih godina kad je Mlečanima vraćeno selo
Bičina (marta 1559) od strane kliškog sandžak-bega Ferhada.16 Bilo je
očigledno da Turci žele da se primaknu morskoj obali kako bi se na širokom
vodenom prostoru lakše uhvatili u koštac sa senjskim uskocima,17 ovi su
odlično znali da iskoriste momenat iznenađenja i da Turke napadaju sa
povlašćenog mletačkog prostora, gde Turci nisu smeli goniti uljeze; možda
je približavanje obali diktirano i zbog vlaških zimskih ispaša za stoku.

U poznu jesen 1550. neki Mehmed Turčin, zapovednik turskih konjanika


na granici (da li raniji Deli-Mehmed?) naneo je štete mletačkim
podanicima, pa su zadarski funkcioneri tražili da Senat interveniše kod
kliškog sandžak-bega da se puste dvojica uhvaćenih seljaka koje je sobom
poveo Čerćez vojvoda prilikom provale na mletačko područje; to je bilo u
vreme kad su se Senjani u znatnom broju, sa sedam brodica iskrcali ispod
Vrane i pošli ka Velimu, gde su uhvatili neke sultanove podanike i stoku.18
U sledećim godinama u opustošenu zadarsku okolinu dovedeno je 1000
porodica turskih Morlaka koji su deceniju ranije bili prebačeni u Istru.19
Naime, kad su neki vlasi (1540) napustili sultanovu zemlju i zatražili da
budu nastanjeni kod Biograda, mletačke vlasti su ih prihvatile, ali ih nisu
zadržale kod Biograda da se prema njima ne bi zaletali njihovi raniji
gospodari Turci, nego su ih prebacili u Istru, gde su Mlečani imali potrebu
za radnom snagom kod opravki nekih tvrđava.20 Morlaci koje su Turci
naselili kod Nina i mesta Učitelj bili su pravoslavne vere i još usključivo
stočari, koji su živeli od stoke i pljačke; hranili su se mlekom i sirom, bili su
prljavi i zamazani, ali pokretni i aktivni; plašili su se uskoka i još samo
mletačka konjica je mogla da ih suzbije.21 Vlasi koji su dolazili po so u
Šibenik (često sa 500-600 konja) ili da melju žito, bili su kultivisaniji.22

Organizovani kao pljačkaški odredi, martolosi, bili su ropci koji su odvodili


čeljad iz mletačkih sela i prodavali ih dublje u Tursko j.23 U takvim
uslovima pogranični incidenti su trajali i dalje. Sindik Đustinijani u svom
itineraru (1553) zabeležio je da se kod Nadina, na daljini od 7-8 milja,
nalazilo nekoliko turskih kaštela (Korlatović, Benković, Perušić) i da je
Nadin predstavljao koncentracionu tačku za upade na mletačko
zemljište.24 Pre nego što je bio izručen Turcima, Velim je bio predmet
haranja martolosa, te su Šibenčani vlasnici u tom selu imali samo štete.25
Dok su na austro-turskoj granici martolosi velikim delom već bili umireni
1546-47. godine, oni tih godina uveliko upadaju na tursko-mletačkim
međama. Ipak, i u Dalmaciji će vojna aktivnost martolosa biti u opadanju u
drugoj polovini stoleća.26 Vlasi su bili destruktivan elemenat dok su se
vrzmali na državnim međama, tražeći mesto gde će se skrasiti. Ipak,
profesionalizovani pljačkaši bili su samo kao martolosi, tj. od Turaka
organizovani pomoćni vojni odredi. Slično senjskim uskocima, martolosi su
najradije kao ropci hvatali čeljad, ljude mnogo češće nego stoku, te je
šibensko konjičko odeljenje s njima imalo čak više posla nego sa uskocima.
Ali, kad bi bili naseljeni na ziratnoj zemlji, odmah bi prelazili na ratarstvo,
kao proizvođači žitarica pojavljivali bi se na pijacama i bili konstruktivan
elemenat, od kojeg je zavisila prehrana u primorskom pojasu. Takvu
njihovu orijentaciju pokazao je i slučaj sa Velimom.27

Od sredine 50-ih godina ponovo su učestali incidenti na granici. Krajem


zime 1556. ubijen je mletački »serdar Brajan«, koji je došao da sa turskim
vlasima i žiteljima tvrđave i varoši Nadina vodi čarke. U nastalom okršaju
istakao se svrgnuti ćehaja bihaćke tvrđave Ahmed.28 Goneći uskoke (1557),
susedni sandžak-beg je pričinio u selu Sv. Filip-Jakob štete utoliko što su
njegovi borci otimali robu koju su mogli poneti i upotrebiti; stvari su na
zahtev Zadrana vraćene.29 Jula 1558. jedna skupina martolosa i vlaha,
konjanika i pešaka, pošla je da pleni šibenski kraj, te je knez-kapetan
Šibenika bio primoran da preduzme mere da skloni živalj i njihovu
imovinu.30 Kad su uskoci (1559) sa mletačkog zemljišta upadali na tursku
teritoriju kod Novigrada i Šibenika, to su učinili i martolosi i drugi Morlaci
po mletačkim terenima. Dvojicu martolosa je šibenski načelnik dao obesiti
zbog počinjenih zločina, a zatim je kod Novigrada uhvaćen treći njihov
razbojnički drug.31 Kretanje na tako velikom prostoru ukazivalo bi na
sasvim profesionalizovan rad takvih martolosa pljačkaša po zanimanju.
Turski vlasi su plenili gotovo samo kao pripadnici turske oružane sile,
napuštajući proizvodan rad. Martolosi su u stopu pratili Senjane i
pokazivali iste taktičke postupke i istu sklonost ka otimačini.

13 Isto, 179, carigradskom bailu 17.II 1547.

14 CRV III (1880), relacija o pitanju šibenske teritorije.

15 С. Tentor, Saggio sulla storia cibile, t. II,225.

16 ASV, Senato I secreta Deliberazioni, R., LXIX, 137-8 od 1 l.V 1555;


Naučna biblioteka u Zadru, MS n°7527/II (31/II), Gregorio Stratico, Varie
regolazioni di confini in Dalmazia, foll. 1-3, 3'-4, 4'-5, 6-9, 10.

17 A. Morosini, n.d.t. V, 624 (godina 1548).

18 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R.LXVII, carigradskom bailu 8. I


1552

19 CRV III, 52, Paolo Đustinijani, bivši zadarski kapetan 13. II 1555, 18-9
(izvještaj o sindikatu u Dalmaciji Antonija Dieda, 1553).

20 C.F. Bianchi, Fasti, 75; A. de Benvenuti, Storia di Zara, 112.

21 CRV II, 253-4 (itinerar Đovani Batiste Đustinijanija, 1553) 196 (isto).

22 CRV III, 16 (relacija o sindikatu u Dalmaciji Antonija Dieda, 1553), 35


(relacija Đovani Batiste Đustinijanija, 1555).

23 CRV II, 207 i 208 (itinerar Đovani Batiste Đustinijanija).

24 Isto, 42-3.

25 CRV III, 14, relacija Antonija Dieda, 1553.

26 M. Vasić, Martolosi u jugoslovenskim zemljama pod turskom


vladavinom, Sarajevo 1967,88.
27 CRV II, 207, 220, 206, itinerar Đovani Batiste Đustinijanija. Naseljeni
Morlaci na mletačkom zemljištu (1532) odbijali su da plaćaju feudalnu
rentu I (MSD LVI, 615)

28 E. Kovačević, Muhimme defteri, Dokumenti o našim zemljama,


Sarajevo 1985, 18, n°13.

29 CRV III, 102, relacija Antonija Mikiela, savetnika-sudije u Zadru,


predstavljena 13. VII 1557.

30 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R.LXXI, knezu-kapetani Šibennka


16. VIII 1558.

31 CRV III, 145, relacija Fabija da Kanal, bivšeg kapetana fusta protiv
uskoka, predstavljena 12. XII 1559.

Usled njihovog uzajamnog proganjanja i dopunjavanja, neka naselja nisu


bila sigurna, kao Tin j, Kaminjani i Cernice, ali i Posedarje, Rimanići, Nin,
Pološnik i Rečice, mesta koja nisu imala veći strategijski značaj. Možda i
zato što su robljenja martolosa neposrednije pogađala mletačke atare,
mletačka konjica je pokazivala veću spremnost da goni martolose nego
uskoke.32 Verovatno zbog jačanja vlaškog stanovništva u Bukovici i
Kotarima, Turci su 22. maja 1560. porušili selo Crno. Zemunik se u to
vreme (do 3. avgusta 1570) nalazio u rukama Mlečana.33

Morlaci, turski haračari, 50-ih su godina već potpuno poseli i obrađivali 32


(odnosno 33) sela šibenskog kontada. Kontroversa sa Portom je nastala
zato što su vlasi bili upisani u deftere, te je zemlju koju su oni obrađivali
divanski savet smatrao svojom, iako su na njoj naseljenici bili samo
zakupnici, a ne baštinici. Početkom 1557. na šibenske međe prispeo je
kadija Buzdekan, za koga je garantiju pružio kliški namesnik. Podmitljivi
sudija je pristao da za 300 dukata sastavi takav arz Porti kojim će se
ustanoviti da predeo zaista pripada mletačkoj gospodi, a da zemlja sa
selima treba da joj se efektivno preda. Vlasi su davali 20% proizvedenog
žita i mada su neobradive površine priveli kulturi, i dalje su se bavili i
stočarstvom. Tezu o njima kao zakupnicima -stranim podanicima na
mletačkom zemljištu i parcelama širio je i Marko Kavali, bail u Carigradu
1560. godine. U isto vreme pored jednog šibenskog plemića koji je branio
interes feudalnih obitelji i mletačke vlade, kao predstavnik 33 vlaška sela
pošao je na Portu kapetan Mihailo Lučić. Posle primljene Buzdokanove
predstavke i nakon mnogo peripetija, pri čemu je teškoće izazivao osobito
Ahmed Čelebija, sekretar Žatalovića, koji je bio glavni činilac u celoj stvari,
tadašnji mletački predstavnik pri sultanovom saraju, Domeniko Trivizan, je
ishodio jedan sultanov ferman da se svi Morlaci, upisani u toj skupini
naselja isele i da budu smešteni na sultanovoj zemlji. Ferman je bail uputio
Senatu, a ovaj ga je prosledio Šibeniku, odakle ga je doneo kliškom
sandžak-begu kadija Buzdekan. Žatalović je bio turski emin u Šibeniku i od
njega su bili zavisni svi turski državljani iz Skradina, Knina i drugih mesta
koji su navraćali u Šibenik; on je bio nadležan i za vlahe-zakupnike i preko
te zavisnosti se dokazivalo da su oni samo obrađivači na tuđim posedima i
van područja sultanove redovne jurisdikcije, jer bi inače potpadali pod svoje
spahije i kadije. Malkoč-beg nije lako primio takav zaključak, jer je od
naseljenih vlaha ostvarivao svoje hasa-prihode, koji bi za njega bili
izgubljeni da pomenuti Morlaci budu dignuti i prebačeni negde u turskoj
državi izvan njegovog uredovanja.34 Zbog toga Malkoč-beg nije hitao sa
izvršavanjem naredbe u fermanu, te je cela stvar ostala na istome još jednu
deceniju. Veziri od takve procene o izvršavanju visokog naloga nisu pravili
pitanje, jer je u krajnjoj liniji i njima išlo u prilog ostvarivanje koristi
njihovih državljana na tuđoj zemlji koja bi se preko obrađivača mogla i
prisvojiti. Popisivač u 1568. godini, neki Ćejvan-beg, bio je mišljenja da je
ne samo kolonizovano stanovništvo između šest kula prema Zadru
sultanovo, nego da preko težaka i njihova zemlja pripada istom gospodaru,
tj. padišahu; isto je mišljenje delio i kliški namesnik Sinan.35 U
Osmanlijskom carstvu, naime, sva je zemlja bila mirijska, i njena vrednost
prepoznaje se samo preko upisane raje. Tako se ponovo, po ko zna koji put,
postavilo pitanje državnih granica, jer se sa naseljavanjem vlaha i takvim
tumačenjem sopstvenosti njihovih parcela, širila i otomanska imperija.

I vreme po pisa 1568. mletački eksperti su ustanovili da su turski feudalci


nastanjivali Morlake i uvodili ih u posed napuštenih mletačkih sela još
1500. godine, tj. u ratu. Tu su vlasi zatečeni u doba prvog popisa raje u
susedstvu, pa su kao stanovnici susednih naselja ušli u popisne deftere.
Mlečani su od takvog posedanja pravili pitanje na Porti, te je ova izdala
naređenje bosanskom namesniku Husrev-begu da se nagodi sa mletačkim
pregovaračem Pjetrom Zenom. Rezultat toga sporazuma sastojao se u tome
da su Morlaci, po Husrevbe-govom nagovoru, dolazili u Šibenik da se
dogovore s vlasnicima napuštenih terena i sela. Njima su obećali petinu
uroda žitarica i nešto za ispašu stoke odnosno za korišćenje voda. O tim
dogovorima su načinjeni javni dokumenti koji su regulisali vlasnička i
zakupnička prava obeju strana. Znajući za ta akta, Žatalović je i mogao
zahtevati da se pomenuti vlasi podvrgnu njegovoj nadležnosti, jer su živeli
izvan državne teritorije. Posle turskog osvojenja Skradina i Knina odnosno
nakon likvidacije ugarsko-hrvatskog područja u komšiluku, kad je došlo do
masovnog naseljavanja stočara na toj teritoriji koja je postala sultanova,
Šibenčani su zahtevali od Senata da se njihovi zakupci udalje iz šibenskog
kotara, da ne bi nastala politička nivelacija sa stanjem u Banadegu.36 Tako
su vlasi i Mlečanima i Turcima služili kao sredstvo za političko
potkusurivanje. Da ne bi imala problema oko granične linije zbog
eventualnog naseljavanja turskih vlaha i na drugim sličnim terenima,
Republika je pred novi rat s Osmanlijama (1570) težila da na opustošenim
atarima zadarskog kraja povrati svoje vlahe iz Istre, one iste koje je kao
dobegle otomanske podanike 1539. preselila u Istru.37 Vlasi koji su bežali iz
turskih sandžaka smeštani su u Istru i godine 1546. i 1558, da se zbog njih
Republika ne bi sporila s Turcima, kojima bi oni bili trn u oku u uskom
kopnenom pojasu mletačke Dalmacije kao pobegli poreski obveznici i
gubitaši feudalne rente. Da bi se mimoišlo pitanje naplate haračarskih
obaveza tih ljudi, neke vlaške porodice koje su dobegle kasnije (1579)
venecijanska porodica Barbarigo nastanila je na svoje dobro u dva istarska
mesta.38

Martolosi sa nekadašnje mletačko-hrvatske granice, prerušeni u uskoke,


pustošili su mletačke krajeve. Oni su, primerice, avgusta 1561, uhvatili
mletačke ljude na Pagu; na četiri barke, u uskočkom odelu, činili su isto zlo
kao i nepreobučeni, pravi uskoci.39 U prvoj dekadi decembra 1566.
osmanlijske fuste plenile su na zadarskim ostrvima; kapetan brzoplovki
uhvatio je takva dva Turčina i smestio ih na sigurno mesto, u zadarsku
tamnicu.40 Martolosi su i dalje pustošili mletačka mesta poput uskoka,
oduzimajući ne samo marvu, nego,
32 Isto, 191, 192, relacija Đ. Močeniga, generalnog providura konjice u
Dalmaciji predstavljena 3. III 1562.

33 I. Andrović, Po Ravnim Kotarima i kršnoj Bukovici, Zadar 1907, 23, 29.

34 CRV III, 91-2 (relacija Đovanija de Kvarconibus, nekadašnjeg kneza-


kapetana Šibenika, predstavljena l. VII 1557), 239-41 (relacija o stanju na
šibenskoj teritoriji iz 1566-69), 147 (relacija Marka Kavalija, koji je bio
bail u Carigradu, 1566).

35 Naučna biblioteka u Zadru, rukopis G. Stratica, fol. 13.

36 CRV III, 239-40, relacija o stanju na šibenskoj teritoriji 1566-68.

37 Senato Mar Cose dell'Istria. Atti e memorie della Societa istriana di


archeologia e Storia patria, voll, Parenco 1894, 365-8.

38 V. Lago, n.d., vol. I, 436; C.F. Bianchi, Fasti, 72, 82.

39 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni Costantinopoli, R. II, bailu u


Carigradu 29. IX 1561.

40 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Lettere di rettori e altre cariche,
busta 283, Paolo Griti knez, Andrea Kontarini kapetan i Đovani Močenigo
generalni providur konjice u Dalmaciji, iz Zadra 11. XII 1566.

kao i Senjani, i ljude; kao i uskoci, oni su svoja nasilja i pljačku opravdavali
razlozima osvete i odmazde, ali ne na račun mogućih uskočkih krivaca,
nego na uštrb nedužnih mletačkih podanika. Štaviše, dizdari i drugi uticajni
Turci su ponekad organizovali razbojništva protiv mletačkih seljaka i trudili
se da zlodela prikažu kao uskočka. Martološki pritisak je ojačao posle vlašog
iseljavanja u Istru. Usled toga je protiv naoružanih i organizovanih turskih
vlaha, kao i protiv carskih uskoka, upotrebljavana konjica iz Novigrada i
ona koja je pre rata 1537-40. bila smeštena u Nadinu i Vrani.41

Sve to nije ometalo susedne sandžak-begove da se pokazuju kao mletački


pri jatelji i da od njih zahtevaju darove i čašćavanja na ime ukazivanja
počasti. Na sastanku u Nadinu (u prvoj polovini 1568), uobičajenom za
svakog novog kliškog namesnika, kojom bi prilikom bio darivan od
zadarskih građana, sandžak-beg u susedstvu je četvorici članova zadarske
delegacije rekao da je primio zapovest da za borbu protiv Senjana podigne
dve kule, jednu u samom Karinu a drugu u susedstvu, s tim da u karinskom
kanalu (»rečici«) drži četiri fuste; generalni fovidur u Zadru bio je mišljenja
da su fuste pomenute zato da bi Mlečani stalno držali bar jednu brzoplovku
u vodama Novigrada i Karina. Pomen fusta tako nije bio nevažan i naivan,
jer još ni maja 1562. kliški sandžak-beg, prema ranije datoj reči, nije spalio
obrovačke lađice, nego su one bile u vodi iznad postaje »Mlini«.42

Zbog jačanja snage obrovačkih Turaka i njihovog ponovnog nastojanja da


fustama pljačkaju obale mletačkih krajeva u severnoj Dadmaciji, Senat je (
juna 1 569) naložio kapetanu »Zaliva« da se Turcima ne ustupaju na rad
brodograditeljski majstori; pomenut je zahtev nazora hercegovačkog
sandžak-bega za kalafate, marangone i druge zanatlije kao i za stručnjacima
za fabrikaciju pet fusta u Obrovcu, koje bi bile u nadležnosti tamošnjeg
dizdara; slično je traženo i od Dubrovčana, o čemu se mogao obavestiti
preko izaslanika.43

Rat 1570. u Dalmaciji počeo je i pre objave rata (27. marta), turskom
navalom na prostoru od Zemunika do Novigrada. O nastupu značajnih
turskih snaga javio je providur dalmatinske konjice još 9. marta.44 Već
februara meseca Turci su upali na mletačku teritoriju u pravcu Zadra i
Nina, spalivši sela koja su im bila na putu, i ostvarivši značajan plen u stoci.
Logor su postavili između Zemunika i Novigrada i uskoro su zagospodarili
kaštelima Venijer, Posedarje i Polešnik.45 Zemunik i Polešnik Turci su
preuzeli 20. i 21. juna a 30. juna u njihove ruke prešao je i Nin.46 Knez i
kapetan Zadra i generalni providur Dalmacije izvestili su dužda i Senat da
su Zemunik i Polešnik pali zbog neverstva posade odnosno kaštelana u
Zemuniku i nedovoljnih snaga u Polešniku. Sinjorija se plašila da se i
odbrana Nina i Novigrada ne povede lošim primerima; ukoliko bi manjkala
hrana, Venecija je bila spremna da odmah uputi izvesnu količinu pšenice iz
Senigalije i ostale Marke. Odmah zatim Senat je zapazio da nije postojala
dovoljna saradnja između generalnog providura Dalmacije i odeljenja
trupa. Zabrinutost je postojala i za stanje u šibenskoj citadeli, pa je
posebnom naredbom zapoveđeno knezu-kapetanu toga grada da se pobrine
za hitnu opravku napuknutih kula i zidina. U Zadru, gde je zbog mnoštva
vojske cena žita skočila, sam Senat je morao regulisati cenu osnovnog
prehrambenog artikla.47

Početkom jula turski udar bio je upućen na širu okolinu Nina,48 a prvih
dana avgusta hiljadu turskih konjanika zakasalo je prema Zadru.49 Zadar je
bio glavna meta turskih operativnih zahvata u celokupnom trogodišnjem
ratu, jer su glavni grad mletačke Dalmacije Turci po svaku cenu hteli da
zauzmu.50 Polovinom jula 1570. Osmanlije su nekoliko dana logorovale
pod Novigradom, ali kaštel nisu mogli osvojiti, iako su raspolagali snagom
od 10.000 ljudi; tu je očekivan još jedan sandžak-beg sa 8000 konjanika.51
Početkom avgusta čarke između turske konjice i providurovih 70 konjanika
bile su svakodnevno na dnevnom redu, nekad na pohvalu atlija, drugi put
uz dobro držanje italijanskih momaka, koji su imali i gubitaka.52 Početkom
septembra i u Veneciji se znalo da je Zadar na jednoj strani bio otvoren, pa
je upravljačima u tom gradu poručeno da radnom snagom koju će osigurati
mobilizacijom okolnih seljaka i tu osetljivu stranu osiguraju. U isto vreme u
Šibeniku je zabeležen jedan nesrećni ispad vojnika iz tvrđave, te je
generalnom providuru dozvoljeno da ponudi neprijatelju razmenu
zarobljenika.53 Pošto su videli da im nalet ni velikom vojskom nije
omogućio da uđu u posed Novigrada, Turci su sredinom oktobra rešili da
kod Novigrada podignu svoje dve tvrđavice; tu su vest doneli uskoci koje su
Mlečani upotrebljavali i za obaveštajnu službu; zanimljivo je da su Zadrani
nameravali da uskoke upotrebe i da spreče opasnost od eventualne zavere
lokalne posade sa Turcima u napadu. Kako se u to doba u Senju nalazio
martološki starešina Đuro Bukovac, mnogo cenjen na dalmatinskim
stranama, providuru Krka stavljeno je u zadatak da razmotri mogućnost da
se taj prebeg upotrebi u mletačkoj odbrani severne Dalmacije. Novom
generalnom providuru Dalmacije u uputstvu skrenuta je pažnja ne samo na
značaj fortifikacija u odbrani mletačkih ostataka u Dalmaciji, nego i na
značaj uskoka u borbi protiv Turaka.54

Mlečani su u severnoj Dalmaciji u nastalom ratu kombinovali defanzivnu


sa ofanzivnom odbranom. U defanzivnom držanju su koristili i konjicu za
suzbijanje manjih upada, posebno pljačkaških, ali glavni stubovi otpora
širim turskim ofanzivnim zahvatima bili su samo topovi sa bedema gradova
i brodska artiljerija. Za poneke ofanzivne uzlete upotrebljavani su uskoci.
Za snabdevanje tih ofanzivnih taktičkih jedinica generalnom providuru je
votirana svota od 1730 dukata, za kupovinu konja i druge spreme i
potrebe.55

41 CRV III, 191, 192, 195, 190, relacija Đovanija Močeniga, bivšeg
generalnog providura dalmatinske konjice, predstavljena 3. III 1567.

42 A-SANU, br. 8711-XVII/a-104 (14.1 1567 m.v.), a-103 (2.V 1562),

43 ASV, Senato I secrea, Deliberazioni, R.LXXVI, kapetanu Jadrana 8.VI


1569.

44 G. Praga, Storia di Dalmazia, Padova 1954, 168.

45 A. de Benvenuti, Storia di Zara, I, 115.

46 G. Praga, nd., 168.

47 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R.LXXVI, 29. VI 1570 (rektorima


Zadra i generalnom

knezu-kapetanu te zadarskim rektorima i generalnom providuru)

48 HAZd, Ispisi fra Dane Zeca iz Vatikanskog arhiva, kut. II, »Nin«, n°
10412.

49 C.F. Bianchi, Fasti, 78 (3.VIII 1570)

50 V. Solitro, Documenti storici sull'Istria e la Dalmazia, vol. I, Venezia


1844, 110-11.

51 HAZd, Ispisi fra D. Zeca, kut. II, "Nin", str. 1.

52 A-SANU, br. 8711-XVII/j-89, zadarski rektori i generalni providur


Dalmacije od 3.VIII 1570.

53 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXVII, 2. IX 1570 (zadarskim


rektorima i generalnom providuru Dalmacije), 2 IX 1570 (generalnom
providuru).

54 Isto, 19.H 1570 (generalnom providuru Dalmacije), 2. X1 1570


(providuru Krka) 2. XII 1570 (generalnom providuru Đakomu
Foskariniju). - Moroziniji (n.d.,VI, 287) kao glavni rezultat u ratu u 1570.
na mletačkoj strani smatra utvrđivanje Zadra i Novigrada, što stavlja u
zaslugu flotovođi Zanu.

55 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R.LXXVI, uputstvo Fančinu


Barbarigu, generalnom providuru.

Rat 1570. je nastao i zbog delovanja turskih i berberskih gusara.56


Međutim, u toku rata brodovi sa polumesecom na jarbolnom stegu nisu se
usuđivali da ulaze ni u južni deo Jadrana, a kamoli da silaze na
severnodalmatinsku obalu. Već i u tome se vidi napredak hrišćana, koji je
zatim opravdano doveo do velike pobede kod Lepanta. Veliki deo mletačkog
brodovlja ne samo u proleće 1570. godine,57 nego i aprila-juna 1571,
godine58 i kasnije bio je koncentrisan u zadarskoj luci. Zato su, međutim,
obrovački Turci bili vrlo aktivni prve ratne godine. Meseca aprila 12 barki i
jedan brigentin iskrcali su se na Rabu, ali su stradali oni koji su se predali
pljački, a ostali su naišli na uskoke i bili pohvatani.59 Mesec dana kasnije
Turci su (svakako opet iz Obrovca) oduzeli ne-koliko rapskih lađica.60
Obrovački plovni objekti su se i sledećih meseci zaletali na ostrva Pag, Rab i
Krk.61

Februara 1573. venecijanski Senat pokazivao je posebnu brigu prema


Novigradu pa i o njegovom snabdevanju. Generalnom providuru (februara
1572) skrenuta je pažnja da se pobrine o pojačanju konjice i sređivanju
stradiotskih redova, pa je pomišljano na najam hrvatskih konjanika.62 To
bi svedočilo da se Venecija spremala na aktivniju strategiju.

Godine 1573. Mlečani su iz defanzive delimično prešli u ofanzivu, te su


zauzeli Skradin.63 Turci su i krajem leta (4. septembra) obnovili pokušaj da
osvoje Zadar, ali opet bez uspeha.64 Početkom leta Mlečani su porušili
utvrđenja u Novigradu i povukli se.65 Pred Ninom (septembra 1571)
nadmetao se neki turski junak s grupom italijanskih duelista.66 Nin se u
toku rata nalazio u vlasti Osmanlija, ali su ga i oni napustili, jer im nije bio
od koristi.67

Tokom kiparskog rata 40 vlaških porodica odveo je Đorđo Filipino iz


Zemunika na zemlje Poreča.68 Oktobra 1571. turski vlasi su u većem broju
izrazili želju da dođu pod mletačku vlast; generalni providur je još ranije
izjavio spremnost da im dodeli Nin za njihovo stanovanje i da im se u
ninskom ataru dodele parcele.69 Nije jasno gde su privremeno naseljavani
oni Morlaci koji su u toku borbi prelazili na mletačko područje.70 Solitro je
bio u pravu kad je venecijanske i italijanske historičare opominjao da su se
hiljade vlaha žrtvovali na oltar mletačke otadžbine u tom ratu protiv
Osmanlija i pre pobedonosne bitke kod Lepanta, koja je značila prekretnicu
rata.71

Izgleda da vest o napuštanju Novigrada u leto 1571. nije bila tačna,


odnosno da su se Mlečani ponovo vratili u grad, kad je minula prevelika
opasnost. Krajem juna 1572. Senat je ukazivao generalnom kapetanu mora
da opasnost naročito preti Novigradu i Šibeniku, tražeći da se obezbede
straže od galija.72

Glavna turska akcija 1572. sastojala se u neuspešnom pokušaju zauzimanja


i držanja Novigrada; dva sandžak-bega su prispeli pod Nadin da tu sačekaju
trećeg druga i da zajednički pođu da poruše Novigrad koji su Mlečani ipak
držali.73 Slično je bilo i sa odbranom Šibenika, kome je dosta pomogla
dobro postavljena tvrđavica Vrpolje.74

Posle jednog rata bez velikih zamaha i manevara trupa u severnoj


Dalmaciji, rano se prišlo mirovnim pogađanjima. Mir između Republike i
Otomanske imperije sklopljen je 7. marta 1573. Zaključen je po načelu da
svako zadrži što je u tom momentu držao, uostalom kao i onaj iz 1540, s tim
što je Republika morala da plati 200.000 dukata na ime otkupa za 50 sela
oko Zadra, za 30 oko Zadra i za Posedarje.75 Stvarni teritorijalni gubitak za
Veneciju bio je samo Zemunik. Pred Šibenikom Mlečani su zadržali ne
samo Vrpolje nego i Zloselo i kaštel Andreis.76

Turski vlasi su i dalje bili na udaru Senjana. Obnovljena je pljačka stoke


koju su vlasi dovodili da zimuju na morskoj obali.77 Čak su se i vlasi na
putu Šibenik - Livno (početkom aprila 1574) žalili da su im uskoci plenili
njihove katune i odveli 18 porodica u Senj.78 U ovo doba Morlaci su,
manje-više, naročito u graničnim krajevima, bili protiv Turaka, i to kako oni
na hrvatskim međama kod Bihaća 79 tako i oni prema Trogiru. U Kaštelima
nije bilo moguće održati nikakav poredak, jer su tu stanovali ljudi koji su se
neprestano tukli s Turcima, u sporazumu sa vlasima, s kojima su delili
plen.80 Turci su 70-ih godina harali zadarsku regiju kao represaliju zbog
uskočkih zločina; u stvari otimali su stoku i dečake koji su je kao pastiri
čuvali.81

Sedamdesetih godina ponovo se postavljalo pitanje razgraničenja. Kao


Portini komesari bili su poslati bosanski namesnik Ferhat-paša i sarajevski
kadija Osman Mahmudov koji su radili zajedno sa kliškim sandžak-begom
Mustafom i skradinskim kadijom Hasanom. Mlečani su insistirali na
predratnim međama. Komesari su radili na osnovu instrukcija koje su se
nalazile u hudžetu; tu je navedeno 51 selo koje su, navodno, Mlečani
prisvojili (Posedarje, Lupoglavić, Badnji, Svrdlak, Ražance, Dobro Polje,
Grusi, kula Đakula i dr.). Koncem decembra načinjen je lodroban opis
granice. Porta nije zahtevala da se Novigrad ne može ponovo izgraditi kao
fortifikacija; ferman u tom smislu

56 S. M a n fro n i, Storia della Marina italiana dali caduta di


Costantinopoli alia nattaglia di Lepanto (III), Roma 1897, 452.

57 G. Diedo, Storia della Repubblica di Venezia, t.II, Venezia 1751, 227; P.


Paruta n.d., II, 34; Cappelletti, n.d., IX, 42.

58 C. F. Bianchi, Fasti, 70, 79.

59 L. Jelić, Uskoci i urote, 244.

60 HAZd, Ispisi fra D. Zeca iz Vatikanskog arhiva, kut. II, »Rab«, 2


(12.VIII 1570).

61 CRV III, 270 i 272, relacija Đ. Bondumiera, providura Krka od 3. VI


1571.

62 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R.LXXVII, 10. II 1570 m.v.


(generalnom providuru Dalmacije); R. LXXVIII, 13.11 1571.m.v. (Alvizu
Grimaldiju, generalnom providuru Dalmacije).

63 G. Sagredo, n.d., 381.

64 V. Lago, n.d., I, 312-13; G. Praga, Storia, 169.

65 HAZd, Ispisi fra D. Zeca iz Vatikanskog arhiva, kut. I, »Novigrad« 3.


66 V. Solitro, n.d., 143.

67 CRV V, 12, relacija F. Nanija, predstavljena 10. XII 1591; Solitro, n.d.
114; S. F. Bianchi, Zara cristiana, II, 78-9, 220.

68 C.F. Bianchi, Fasti, 78.

69 ASV, Senato I, Mar, filza XLIX, pod 9. XI 1571.

70 HAZd, Zaostavština Š. Ljubića, kut.V, kateg-VI, br. 2, relacija F. Nania,


bivšeg generalnog providura Dalmacije, predstavljena 10. XII 1591, 6ol.28.

71 V. Solitro, n.d., I, 132.

72 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R.LXXVIII, 29. VI 1572,


generalnom kapetanu mora 29.VI 1572.

73 HAZd, Ispisi fra D. Zeca, kut.I, »Novigrad«, 1, 3-4; M. Klaić, Povijest


Hrvata. sv. III, dio I, Zagreb 1911.

74 V. Solitro, n.d, I, 103, 105, 115-6; HAZd, Zaostavština Š. Ljubića, kut. V,


kat. V, br. 2, relacija F. Nanija, predstavljena 10. XII 1591, f.28'

75 V. Lago,, n.d., 314, A. de Benvenuti, Storia di Zara, I, 124.

76 G. Praga, Storia, 173.

77 CRV IV, 219 (1577); G. Stanojević, Senjski uskoci, 37.

78 F. Rački, Prilozi za geografsko-statistički opis bosanskog pašaluka,


Starine, XIV, Zagreb 1882.

79 R. Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb 1890, 11 i 239.

80 CRV IV, 147, relacija Nikole Priulija na njegovom povratku sa dužnosti


kneza Trogira, prikazana u Koledžu 1.V 1575.

81 CRV IV, 224, relacija Alviza Dolfina po povratku sa dužnosti zadarskog


kneza (1578).

divanski savet je izdao tek 24. jula 1603. bosanskom beglerbegu Hasanu,
gde je po-menuto i izgrađivanje Zadra.82 Razmeđavanje je osobito bilo
osetljivo u novigradskom kraju zbog stalne uskočke prisutnosti. Novigrad,
Grusi i Ražance ostali su Mlečanima, a Polešnik i Sovare Turcima. Takvo je
stanje konačno utvrđeno tek kad je Ferhat-paša postao bosanski beglerbeg
(1580). Turci nisu postavili pitanje povraćaja vlaških porodica koje su (i
1579) preseljene u Istru.83 U pogledu razgraničenja u zadarskom kraju,
prema konvenciji od 20. jula 1576, pružanje zadarske regije pokazalo je i
jednu »izbočinu«, jer su Kaštel Velijer i Pakoštane dodeljeni Mlečanima.84

Početkom 80-ih godina Osmanlije su pokazivale agresivnost prema


zadarskom kraju. Oni su (septembra 1581) pobili neke mletačke podanike
pod Novigradom, tako da su ne samo došljaci iz Turske nego i starinci
napuštali kućno ognjište. Turci početkom 1583. iz susednih kaštela su se
okupili da oplene i spale Biograd na moru, koji je sve više privlačio turske
susede; iz Zadra su u odbranu Biograda mogli poslati samo dve naoružane
barke i omanji odred kapetana Đure Matkovića da budu na pomoći
ugroženom stanovništvu.85

Zavereničkom krugu fra Anđela, koji je u Gracu radio da se preduzmu mere


kako bi se u Dalmaciji pokrenuo ustanak, pridružili su se u tadašnjem
ličkom sandžaku Velim, Čazlin(?) i Rakitnica. Zaverenici su jedva čekali da
se da znak za otpočinjanje borbi protiv turskih gospodara.86 Možda je u
vezi s takvim gibanjem među vlasima, 27 morlačkih porodica dobeglo na
zadarsku teritoriju, spašavajući se od besa Turaka.87

Kad je bila u pitanju trgovina i korist od trgovaca, mletački organi su bili


manje tolerantni prema uskocima, te su znali poći i u Senj da izbave
pojedince. Početkom januara 1587. uskoci su u vodama Neretve uhvatili
brod Marka Arbanasa koji je iz Neretve plovio za Veneciju. Na njemu je bilo
više muslimanskih trgovaca i zanatlija koji su za svoj espap želeli da kupe
skupocenu robu na velikom venecijanskom tržištu. Neki trgovci su prilikom
zarobljavanja pobijeni, a njih devetorica Bosanaca otpremljeni su u Senj
kao sužnji. Međ njima su se nalazila dva trgovca, četiri terzije i tri tabaka.
Na molbu bosanskog paše Ferhata, preko ćehaje Alije, zapovednik
protivuskočke flotile pošao je u Senj i preuzeo sedam zarobljenika, dok su
jedan tabak i jedan terzija ostali kao zaloga dok se Senjanima ne vrati jedan
njihov drug iz turskog zatočeništva. U ime oslobođenih Bosanaca kapetanu
Markantoniju Pizaniju sastavio je zahvalno pismo Sarajlija Malkoč
Mehmedović, a zadarski turski carinik ga je preveo na italijanski. Samo
nešto kasnije, na traženje kliškog sandžak-bega isti kapetan Pizani je u
Senju preuzeo i nekog Husein-agu.88

Po četkom 90-ih godina Turci su uzurpirali neke mletačke terene na


granici kod Posedarja i Novigrada, noseći se sa uskocima, i to preko
granične linije koju je postavio Ferhat-paša. Generalni providur Dalmacije
Federigo Nani razgovarao je o tome sa ličkim sandžak-begom, a glasnika je
slao bosanskom beglerbegu. Turci su težili da što više zahvate zemlje za
svoju kulu u Dračevcu.

Oni su i zapalili sela Dračevac i Gruse. Lički san džak, koji je obrazovan u
ratu 1570 - 73. mogao je da digne na oružje 1000 pešaka i 200 konjanika.
Dok su upadi ličkih Turaka imali manje-više zvaničan karakter, tj. oni su
nastajali prema planu vodećih ljudi, iz kliškog sandžaka dolazili su
»privatni« pljačkaši, koje nije slala vlast. Kliški sandžak mogao je da digne
na oružje 2000 pešaka i 400 konjanika.89 Oktobra 1590. sultan je
zapovedio da se ne uznemirava mletačka severna Dalmacija. Tada je
martološki starešina Milan ca porodicom prešao čak u Toskanu. Sledeće
godine Turci i vlasi napali su Vrpolje, jer je bosanski beglerbeg u Banjaluci
dobio zadatak da poruši Vrpolje, odnosno tamošnji kaštel. Prema
mletačkom obaveštajcu Hasan-agi Frletiću, sličan zadatak se ticao i rušenja
novigradske tvrđave. Kliški namesnik je popisao arkibuzijere da posluže
kad se Asja, martološki starešina, bude pripremio za pustošenje oko
Novigrada.90 Turski napadi su mogli biti uspešni, jer na uskom preostalom
pojasu mletačke teritorije nije bilo življa, tako da je zemlja ostajala
neobrađena pored napuštenih naselja. To je naročito bio slučaj sa
Novigradom i Posedarjem, koji su se nalazili blizu turskih kaštela. Turci bi
zbog neke sitnice upadali i plenili pa i ubijali živalj. Oni su tako cela sela
palili i uništavali. Marta 1589. Dračevac je bio sravnjen sa zemljom, a Grusi
su bili bez žive duše; generalni providur je iznova naselio Gruse i Ražance
(blizu obala Podgorskog kanala), a naselje Dračevac je locirao i podigao na
boljem mestu. Vlasi pa i muslimani bili su uskočki prijatelji, koji su
sudelovali u uskočkom plenu, ali uskoci nisu u njihovom, na račun
Mlečana.91 Mnogi vlasi brđani iz okoline Novigrada sjedinjavali su se s
uskocima; izlazili su na more u malim i lakim barkama, nanosili su štetu i
otimali ljude, posebno na Krku i kod Pepina, na zadarskom području.92
Za vreme pokrenutog dijaloga o graničnoj liniji 1591. sultan je prepustio
razrušen kaštel Vrpolje Mlečanima.92a

Godina 1592. bila je posebno burna. Najpre je, maja meseca, na traženje
Bosanaca sultan Mehmed III uputio duždu poduže pismo u kome se žalio
na uskočke zločine. U pismu je rezimirao tužbu 33 trgovca hercegovačkog
sandžaka i nekog Jermenina koji su bili presretnuti na plovidbi i z Venecije
za Dubrovnik kod mletačkog ostrva Korčule. Presretači su bili mletački
podanici koji su se udružili sa uskocima. Ljudi sa broda vodili su puščanu
borbu sa napadačima od jutra do mraka, a sa korčulanske tvrđave nije
ispaljen nijedan topovski hitac na gusare. Tek uveče prispela je jedna
stražarska mletačka galija, koja je lađu sprovela na Korčulu. Tu je
nastavljeno sa maltretiranjem putnika, pa im je čak naplaćena carina, pored
toliko štete koju su imali.93 Tako su se uskočki prepadi, zbog najdirektnijeg
učešća mletačkih državljana, pretvorili u pitanje mletačkog saučesništva u
pirateriji, dakle i u pitanje tursko-mletačkih međudržavnih odnosa.

Nešto kasnije, d ošlo je do velikog upada Senjana na Obrovac. U isto vreme


popisivač Ibrahim konstatovao je u službenom izveštaju da uskočki zaleti
vode raseljavanju sultanove zemlje; svoje mišljenje je potkrepio i
mišljenjem mnogih aga koje je konsultovao.

82 Naučna biblioteka u Zadru, rukopis G. Stratika 14-5 (14. ХI 1575), 17'-21


(20.VII 1576), 20-22' (3.VIII 1576), 23-27 (26.ХН 1576), 27'-9, 29'-30 (24.VII
1603) С. Tentor, n.d., IX, 308

83 A. de Benvenuti, Storia di Zara 1 127-8

84 G. Praga, Storia, 174.

85 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Provveditor general della cavaleria
in Dalmazia 1579-99, zadarski upravnici 26.1Х 1581 i 26. I 1582 m.v.

86 M. Perojević, n.d., 38-9; L. Jelić, Izprave o prvoj uroti, 100-1

87 C.F. Bianchi, Fasti, 84.

88 А-SАNU, br. 871 l-XVII/j-36, 34, 35.


89 HAZd, Zaostavština Š. Ljubića, relacija F. Nanija, fol. 26-6', 26', 27;
CRV V, 13

90 HAZd, Zaostavština Š. Ljubića, Dispacci di F. Nani, filza 1, II' (oktobar


1591) i 14-4' (12. IV 1591), 14'(16. IV 1591).

91 CRV V, 12 i 16, relacija F. Nanija, predstavljena 10. XII 1591.

92 Museo Correr, n'2038/VII, Genealogia degli Uskocchi.

92a K. Stošić n.d., 68.

93 A-SANU, br. 8711 - XVII/j-36, 34, 35.

Obrovčani nisu ostali dužni hrišćanskoj strani, pa je barka obrovačkog


kadije toga meseca plenila po mletačkom ostrvu Rabu.94

Krajem jula 1592. u Lici se nalazila vojska bosanskog paše. Mnogi


obaveštajci su ustanovili da se u Kninu nalaze topovi i neko konjičko
odeljenje, a zatim je prispeo i jedan odred od 300 vojnika, koji je bio pod
Bihaćem. Pričalo se da se beglerbeg spremao da od Bihaća krene na Senj.
Turci su postali obesni, te su u nekom mestu udaljenom deset milja od
Novigrada njih osam sasekli neke hrišćane sa strane, i to kad su marširali
prema logoru u planini Bukovici. Odatle je trebalo da vojska siđe na morsku
obalu. Mletačka ophodnja naišla je kod Novigrada na odeljenje od 12
martolosa koji su mletačkim vojnicima dali neki akt za kapetana mletačke
milicije Jurja Matkovića; u toj predstavci ti martolosi su molili Matkovića
da izdejstvuje kod generalnog providura da tu dvanaestoricu primi u
mletačku vojnu službu; starešina te dvanaestorice bio je neki Juriša, brat
Matijaca iz Ljube, koji je bio predstojnik na nekoj mletačkoj naoružanoj
barki, a imao je i trećeg brata koji je takođe bio spreman da pređe pod
mletačku zaštitu. Mletački lokalni zapovednik predlagao je da se molbi
udovolji, jer bi martolosi inače otišli u Senj.95 Martolosi u vojsci bosanskog
paše bili su većinom pravoslavni, neki pokrenuti čak iz Srbije, naseljeni na
grebenima Velebita i u susednim naseljima; bili su prepredeni lopovi kao i
uskoci i deo »plodova« davali su turskim zapovednicima; tretirani su kao
turski pešaci azapi.96 Prvi čovek u borbi protiv uskoka, Almoro Tjepolo,
bojao se da Turci u velikom broju ne dođu pod Novigrad i tu osnuju svoj
logor. Početkom avgusta izgledalo je da će se ta pretpostavka i obistiniti.97

Još novembra 1592. turski vojnici bavili su se u hrvatskim krajevima.


Koncem oktobra jedan broj njih opljačkao je Posedarje, a A. Tjepolo se
plašio da mesto i trajno ne posednu. U prvoj dekadi novembra Mlečani su
se dali u poteru za uskocima koji su preko Novigrada krenuli na Obrovac.98
Bilo bi to dolivanje ulja na živu vatru! U drugoj polovini decembra 1593.
lički sandžak-beg pozvao je generalnog previdura na sastanak i neke
pregovore; ovaj je odgovorio da će poslati svoga izaslanika.99 Ponekad su
od uskoka uplašeni Morlaci i Turci upadali na mletačko tle, da tu sačekaju
diverzante prilikom iskrcavanja.100 Kako su u strahu velike oči, u mnogim
slučajevima se i nije radilo o uskočkom dolasku i desantu.

U političkom pogledu Morlaci hrišćani bili su spremni da ustanu na Turke


u slučaju kakvog novog rata krsta i polumeseca. 101 Generalni providur
Benedete Moro (1595) držao je da su vlasi drugi deo ili vrsta uskoka, pored
onih u Senju; oni su pomagali Senjanima i udruživali se sa njima.102
Uskoci, bivši turski podanici, u to vreme nisu napadali mletačke
Dalmatince nego samo Turke.103

To je svakako i bio razlog što su ih stvarno i Mlečani tolerisali. Posle


privremenog oslobođenja Klisa (1596), cela »Murlakija« je želela da se
oprocti osmanlijske vlasti ustankom.104 Ipak, i tada su vlasi zazirali od
senjskih uskoka, jer su im ovi i dalje uništavali naselja; oni se zbog upadača
nisu usuđivali da donose namirnice u Zadar i sa Turcima su ulazili na
mletačko zemljište pod izgovorom da gone uskoke.105

Prema obaveštenju senjskog kapetana, za vreme korizme 1598. trebalo je


da dođe do izdaje u novigradskoj tvrđavi, tj. da se kaštel preda
Osmanlijama. U poslednjoj dekadi aprila i zadarski rektori su preko svog
obaveštajca u Turskoj saznali da su Turci naumili da u novigradskom
tesnacu sagrade utvrđenje od većeg značaja.106 Na tursko-mletačkoj međi
prema Zadru i Šibeniku bilo je te godine nekoliko obestranih provala, ali
nisu imale veći značaj.107 Martolosi su 1600. ulazili u Podgorički kanal i
pljačkali su na Pagu, na isti način kako su to činili njihova braća po krvi i
zanatu - uskoci.108
Morlaci, kao »novi stanovnici«, doseljeni za vreme rata 1570 - 73. i kasnije
preseljeni su u Istru.109 Značajnija je bila ona partija koju su Mlečani
spremali da se prebace u Istru sa harambašom Milošem Županovićem;110
turskim pograničkim starešinom, s kojim je inače Republika imala dosta
muke.

Odnosi Mletačke Republike i Osmanlijskog carstva (odnosno i njihovih


vlaha) u današnjoj severnoj Dalmaciji zavisili su od lokalnih ali i od širih,
međunarodnih indikatora. Oni lokalni bili su u vezi s vlasima (turskim) i
vlasima - uskocima, koji su pripadali trećoj državi, ali su za njihove
postupke na sultanovoj zemlji odgovarali Mlečani, jer su sa njihove
teritorije upadali u susedstvo. Sinjorija je, pored sve petljavine s njima, ipak
uskoke tolerisala, jer su ukroćavali tursku obest, isključujući takav odnos
jedino u pitanju trgovine ili u posebnim elementima koji su Republiku
zanimali. Venecija, pritome nikako nije odražavala raspoloženje svojih ili
susednih vlaha prema Senjanima. Turski Morlaci, bez obzira na sva
uskočka nasilja, živeći pod okrutnom vladavinom Azijata, podnosili su
zlodela uskoka, često svojih rođaka i zavičajnika, i kad se sve bolje videlo da
turska vlast slabi, nalazili rešenje u približavanju uskocima, pa čak i
pridruživanju njihovom delovanju.

Upadi Turaka i martolesa bili su češći 1541 - 47, 1557 - 59. i u poslednjoj
deceniji stoleća, kad, na primer 1592, nije bilo daleko od jednog tursko-
mletačkog rata, u najvećoj meri zbog Senjana. Ponašanje martolosa bilo je
vrlo slično onom uskoka, jer su i oni bili vojnički organizovani profesionalni
kradljivci i razbojnici. Pogranični incidenti bili su kompenzacija turskog
društva za gubljenje snage. Mlečani su u svakom novom ratu sa
Osmanlijama u XVI veku bolje prolazili nego u ranijem turskom ratu, mada
je i Republika slabila, ali manje i sa više socijalnog reda. Popuštanje turskog
napona moći

94 ASV, Senato I, Provv.da terra e da mar, busta 1262, soprakomit


Đakomo Kvirini 16. VII 1592; bosanski paša A.Tjepolu aktom od 6. sefera
1000 g.po hidžri; soprakomit Karlo Griti, iz Mlina I .VIII 1592

95 Isto, in lettere di 2.VIII 1592 (uhodski izveštaj).


96 F. Rački, Starine, IX, k200.

97 Kao nap. 94, A. Tjepolo sa Murtera 19. VII 1592; A. Tjepolo 2.VIII 1592.
sa Krka (sa obaveštajnim izveštajem u prilogu).

98 Isto, A. Tjepolo 2. XI 1592. iz Zadra i 10. XI 1592, sa Raba.

99 A-SANU, br. 871 l-XVII/j-38.

100 CRV V, 214, relacija Kristofora Venijera, generalnog providura


(1596).

101 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1262, Almoro Tjepolo,
sa Raba, 23 IV1593.

102 CRV V, 122 i 133, relacija B. Moroa, generalnog providura (1595): »la
seconda sorte di Uscochi«.

103 CRV V, 199-200, relacija Kristofora Venijera, generalnog providura.

104 Mon.Usc. I - 160 (Venecija, 20. IV 1596).

105 CRV V, 171, relacija Filipa Bemba, bivšeg zadarskog kneza, pročitana
27. VII 159 1596; Isto, 214, relacija Kristofora Venijera (1596).

106 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, prilog pismu
providura Đovanija Bemba, sa Cresa od 3. II 1597 m.v., Dl. Bembo sa Raba
30.IV 1598.

107 CRV V, 239, relacija Đ. Bemba, bivšeg generalnog providura mora,


pročitana 11. IX 1598.

108 ASV, Senato I, provv.da terra e da mar, busta 1319 (Naicinovich).

109 CRV V, relacija Nikole Donata generalnog providura Jadrana,


pročitana 2. XII 1599; S. F. Bianchi, Fasti, 86.

110 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1321, Vinčenco Grimani,
u Primoštenu, 10. VIII 1604.

osamostalilo je Morlake i još više martolose. Martolosi za svoj račun prave


izgrede na državnim međama, a ostali vlasi se preseljavaju u susedne
hrišćanske države, pomišljaju na zavere da dignu ustanak i slično. Vlaški
faktor postajao je sve važniji u tursko-mletačkim odnosima.
Republika se nije uvek jednako ponašala u odbrani svojih teritorija. Dok je
Velim usred ziratne zemlje bez ustezanja (1545) predala Turcima, njeni
funkcioneri su obletali turske državnike ne bi li se složili da im dozvole
preuzimanje Vrane i Nadina (1553) kupovinom. Isto tako dugo su se
natezali oko grupe sela na podivljaloj zemlji, koju su, kao napuštenu,
naselili turski vlasi, pomagani od nekih ambicioznih funkcionera. To
preuzimanje terena počelo je još 1500. godine, a povećavalo se sa procesom
depopulacije, kao posledice ratova i uskočkog vršljanja. Turci su nastojali
da preko kolonista iz redova svojih podložnika tu zemlju u vreme popisa
prisvoje. Turci su uopšte težili da se primaknu morskoj obali, kako bi
onemogućavali uskočke desante i kako bi svojim stočarima obezbeđivali
neograničene transhumantsko kretanje i zimovanje stoke. Za razliku od
vlaha koji su već prešli na ratarstvo i izvozom ratarskih proizvoda uključili
se u privredu mediteranske zone, kasnije pridošli vlasi, koji su ostali u
pravoslavnoj veri, naseljeni oko Nina i prema Velebitu, dugo su ostali
stočari, skloni razbojništvu, ali su uopšte bili aktivniji prema pitanjima
dnevnog života; najpre više turski ljudi, oni su kasnije postali njihovi
protivnici, mada im je vlast jedne velike primitivne imperije, koja je štitila
slobodu stočara i nije dirala u veru i običaje, - najviše odgovarala. Čak i neki
katolički vlasi, kao Krmpote, koji su se tokom XVI veka seljakali po okolnim
susednim državama, najzad su se ipak vratili u Tursku, jer su tu prilike za
stočare - pljačkaše bile ipak najpogodnije.

VI. Ekonomska kretanja vlaha u severnoj Dalmaciji u XVI


stoleću

Vlasi koje historijski izvori beleže na tlu mletačke ili turske severne
Dalmacije nisu bili iste provenijencije. Vlaha (poromanjenih Ilira, Kelta i
dru gih elemenata) bilo je od samog dolaska Slovena u balkanskim
provincijama, dakle i u hrvatskoj državi i u hrvatskim župama i mnogo pre
dolaska Osmanlija. To su bili starinački, lokalni vlasi, po veri nesumnjivo
katolici. Deo njih je bio etnički apsorbovan do XIV stoleća i više se nije
pojavljivao pod vlaškim imenom. Tokom XIV veka na teritoriju današnje
severne Dalmacije naseljavaju se vlasi iz Bosne, a posle kosovske bitke i
prvih valova turske naj-ezde izuzetno su u pomenute krajeve mogli doći i
stočari iz delova predkosovske srpske države (sudeći prema ličnim
imenima, jedan katun je u vreme kosovske bitke mogao dobeći verovatno iz
Polimlja). Kasnije, u vreme osmanlijske poplave zapadnih balkanskih
zemalja, sa Turcima dolaze mnogobrojni vlasi, naročito iz nekadašnje
središnje i istočne Hercegovine (današnje istočne Hercegovine i
severozapadne Crne Gore). Ta seoba je nastala vanekonomskom prinudom
otomanskih gospodara, kojima su vlasi iz jugoistočnijih oblasti bili potrebni
kao pomoćne vojne snage - martolosi, ali i kao privrednici koji su
snabdevali njihove garnizone i obavljali terenske poslove i vuču tereta. Sa
uništavanjem ugarsko-hrvatske vlasti u pojasu od Skradina do Karina prvih
decenija XVI stoleća doseljavanje vlaha pravoslavnih iz Hercegovine na
prostor Ravnih Kotara i Bukovice postalo je konačno. Samo deo tih vlaha su
Turci nešto kasnije oterali u Liku i prema Bihaću, da pojačaju vlaške
skupine koje su tamo izranije postojale.

Mada je najveći deo vlaha stekao svoja staništa u današnjoj severnoj


Dalmaciji u prvim decenijama XVI veka, njih je tu i u susednim krajevima
bilo i pre toga vremena. Pojavu pravoslavnih još uvek romanskih Vlaha i
pastira Đuzepe Praga nalazi u drugoj polovini XIII stoleća, naročito na
obroncima dinarskih planina.1 Vlasi kod Skradina i pre 1381. su nanosili
štete Šibenčanima, kupovali su od njih imanja i, uz Hrvate, dolazili kao
trgovci da kupuju i prodaju.2 Vlaški katuni su zimovali kod Bosiljine, a
zatim su proterani, te su se mogli zimi, do Đurđevdana, zadržavati samo na
dva mesta, jedan katun s istočne, a drugi sa zapadne strane Krke.3 Teranje
vlaha sa zimskih ispaša oko Šibenika odobreno je i Ladislavljevom listinom
od 17. juna 1402, i tom prilikom je ustanovljena globa od sto dukata za
prekršioce.4 Odmah treba primetiti da su i šibenski seljaci, koje izvori ne
nazivaju vlasima, stočarili na isti način kao biregionalni vlasi, te su leti
svoju stoku gonili na pašnjake tadašnje susedne Hrvatske.5 Možda bi u
takvim bisesilnim stočarima trebalo videti etno-politički apsorbovane
Morlake.

Vlaški mentalitet je nastao kao proizvod ratničkog i stočarskog stanja i


zanimanja. Vlasi su sa svojim stadima vršili pritisak na pašnjake,6 nanosili
su štetu usevima i bili su veoma skloni krađi, posebno u zatvorenim
sredinama,

1 G. Praga, Storia di Dalmazia, 151.

2 Šibenski diplomatar, priredili J. Barbarić i J. Kolanović, Šibenik 1986,


93, 95, 91-3, 84-5.

3 Isto, 95-7.

4 L. Venevenia, Una pagina di storia dalmata, Scintille (Zara), n o8 (15.


III 1890), 62,

5 Šibenski diplomatar, 266 (To je bila tzv. normalna transumanca).

6 Isto, 230,314-15,317,319.

kakva su bila kvarnerska ostrva. 7 No, štete i pljačke nanosili su (1470)


Šibenčanima i Hrvati iz Lučke županije, koje više izvori ne označavaju
vlaškim imenom.8 Razbojništva ne treba vezivati samo za vlahe, jer je njih
izazivao i raspad feudalnog društva i u nevlaškim sredinama; zbog toga se,
na primer, o razbojništvima govori (1499) i u Hrvatskoj i Slavoniji.9 U
svakom slučaju, vlaha je i do sredine XV stoleća bilo dosta i na kvarnerskim
otocima, posebno na Rabu i Pagu, i to nisu bili oni vlasi s kojima su Turci
vršili pritisak na Dalmaciju posle pada Bosne pod otomansku vlast.10 Turci
su se dugo lepo umeli služiti pokretnim vlasima, te su ovi predstavljali
pretežan deo turske vojske čak i pri opsadi tvrdih gradova kao što je bilo
Jajce 1501. godine.11

Dvadesetih i tridesetih godina Turci su pre svega navaljivali na uže


geografske celine, gde su njihovi vlasi pokazivali sklonost da se nasele. Tada
je bilo puste zemlje i prema Ninu (1528), ali su Turci radije upadali u
nadinski i vranski kraj,12 jer su se Morlaci sa stadima kretali prema Nadinu
i Novigradu.13 Za turske vlahe okolina Biograda na moru bila je posebno
privlačna. Prema Skradinu pritiskao je vojvoda Dragor sa svojim vlasima.14
Stoka je prebacivana na prehranu na zadarske otoke i u mirno vreme, ali u
manjim grupama i nema podataka da je reč o vlaškoj marvi iz Turske.
Katuni pored Novigrada, takođe popularnog za Vlahe, oko 1520. već su bili
stalno prisutni, a vlasi iz njih odlazili su u Novigrad i tamo se zaduživali kao
ljudi koje su varošani poznavali.15 Ti varošani nisu rado gledali na širenje
došljaka, pa je bilo slučajeva organizovanja komplota protiv Morlaka, na
primer nekih Šibenčana protiv Tomaša Miganovića i njegove družbe.16 I
uskočki upadi posle 1570. bili su jednim delom uslovljeni nastojanjem da se
dalje naseljavanje vlaha obustavi. Ne treba zaboraviti da vlasi nisu sami
besciljno tumarali, nego su za njima bili Turci: spahije su ih naseljavale na
tuđem, mletačkom zemljištu, a dizdari su organizovali martološke
pljačkaške družine.17 Vlasi su i koncem XVI stoleća žudili za morskim
obalama, osobito zimi, mada je otud nastajala opasnost za njihove katune
od uskoka. Zbog stalnih uskočkih napada na njihova staništa, oni su
poslednjih godina stoleća ponovo počeli pokazivati sklonost da se vrate
biregionalnom stočarenju, jer su tako bolje prolazili između Senjana,
Mlečana i Turaka.18 Naseljeni u drugoj polovini XVI veka prema Ninu,
Zadru iz Like, Krbave i zapadne Bosne, oni će se stoleće kasnije preseliti u
manje izložen šibenski kraj.

Delimično prešli na ratarstvo, vlasi su postali ozbiljan privredni partner.


Mada je tada u severnoj Dalmaciji bilo manje obradive zemlje nego danas,
vlasi nisu samo odvozili so za svoja stada iz Šibenika, Obrovca, Skradina pa
i sa Krka, nego su dovozili žitarice, sira, vune i drugih proizvoda, naročito u
Šibenik, ali i u Zadar, Novigrad i na Pag.

Njihovi veliki karavani dovozili su i odvozili i drugu robu, pa i uvozne


tkanine iz dalekih zemalja. O tome ima dosta podataka, naročito u finalnim
relacijama isluženih mletačkih funkcionera u Dalmaciji i na Kvarneru. Da
se samo posebno napomene da su Šibenčani iz dovoza žita, vune i sira
izvlačili 30.000 dukata carine godišnje (1557).19 Kupovina žitarica od ljudi
iz unutrašnjosti praktikovana je u Zadru još 1483. godine.20 Kasnije, kad je
staro stanovništvo većim delom izumrlo ili se odselilo, Zadar je nešto
izgubio značaj izvoznog središta, ali je pojačana uvozno-izvozna delatnost
Šibenika.

Takva privredna aktivnost dovela je do društvene diferencijacije Morlaka,


te je njih bilo i trgovaca, i to još u XIV stoleću. I među stočarima-ratarima
ima razlika, tako da su zabeležene gazde sa desetak najamnih čobana i
lokalni prvaci sa kućerinama (naročito u kasnijim decenijama stoleća) u
koje je moglo stati više desetina Turaka i njihovih konja.

Oni koji još nisu bili dovoljno sesilni lakše su se iznova selili ili su prelazili
uskocima nego oni koji su već postali ratari. Dok su uskoci kod prvih pri
zimovanju mogli oteti samo ovce, kod drugih, po selima oduzimali su i
goveda, bez kojih nema poljoprivrednih radova. Odnos krupne i sitne
rogate marve bio je 1:10. Vlaške regije bile su pravo talasasto more, gde je
stalno bilo novih naseljenika (posebno od 1580). Ti su dolazili iz dublje
unutraššosti Poluostrva, bili su još samo stočari i po pravilu pravoslavne
vere. Kako su težili da se nasele na dobroj zemlji blizu mora, predstavljali su
elemenat agresivnosti, što su Turci gledali da iskoriste.

Organizacija vlaha u današnjoj severnoj Dalmaciji pokazuje iste značajke


kao organizacija vlaha u današnjoj istočnoj Hercegovini. Ne samo što je reč
o prenošenju već gotovog uređenja, podešenog načinu privređivanja i
životnim običajima vlaha, nego se radi i o terenu koji je u geografsko-
ekonomskom smislu donekle sličan onom u Hercegovini. Historijski izvori
nove doseljenike najlakše prate na karavanskim saobraćajnicama i u rečnim
dolinama. Jedna skupina vlaha konstituisala se na Cetini i u okolnim
poljima (na primer, Petrovom Polju), gde su stočari imali zimska pasišta i
staništa, dok su na Dinari i Svilaji stoku napasali leti; ti vlasi su više nego
drugi susedni naseljeni stočari imali situaciju koja je bila nešto različitija
nego na bezvodnoj hercegovačkoj visoravni, jer je rastojanje između
zimskih i letnjih ispaša bilo neveliko; ta prirodno-geografska sredina mogla
je pomoći bržem gubljenju katunske organizacije, koja je upravo i postojala
da se vodi život na dve strane, biregionalan. Katunska organizacija se
sigurno održala kod cetinskih vlaha prvih decenija XVI veka, svakako do
oko 1540. godine. Vlasi oko Krke i Zrmanje i na prostoru između dve reke
zatekli su uslove koji su zahtevali obezbeđenje letnjih pored zimskih
pašnjaka na većoj udaljenosti, što je doprinelo očuvanju katunske
organizacije.21 Međutim, veća mogućnost prelaska na zemljoradnju
izazvala je njihovu lakšu teritorijalizaciju, a samim tim i postepeno
potiskivanje katunske organizacije. Za Ravne Kotare nisu sačuvani podaci o
nazivima vlaških
7 S. Mitis, Note storiche sull'isota di Cherso, Rivista dalmatica, anno I,
fasc. 2, Zara 1889, 167; Naučna biblioteka u Zadru, n°28264, MS n°772/II,
M. L. Bujch, Delle riflessioni storiche sopra il moderno stato civile ed
ecclesiastico della cita ed isola di Pago, parte II, 1779,153-4 ž.

8 Šibenski diplomatar, 333-5, 335-6.

9 V. Klaić , Povijest Hrvata IV, Zagreb 1973, 56.

10 О. Randi, Randi, La Jugoslavia, Roma 1922, 5.

11 V. Klaić, n.d., IV- 261.

12 CRV II, 43, 42-3.

13 MSD LVI, 65-6 (22. VII 1532).

14 Isto, LV, 320.

15 HAZd, Atti del conte di Zara, vol. I (Pietro Marcello), 182' (3. XII 1520);
II, 20' (10. II 1520 m.v.).

16 MSD LIV, 221-3 (7. I 1530).

17 CRV III- 239-40, 196 i 191. 18 CRV V, 214 i 245, 171 i 226.

19 CRV III- 98-9(1557).

20 Ј. Pederin, Das venezianishe Handelssystem imd die Handelspolitik in


Dalmatien (1409-1797), Studi veneziani, n.s. XIII (1987),

21 M. Marković, Plemensko društvo i kultura dinarskih stočara, Zbornik


simpozijskih radova: Predmet i metod izučavanja patrijarhalnih zajednica
u Jugoslaviji, Titograd 1981, 247-50. - Vid. i autorov rad: Sezonska
stočarska naselja na dinarskim planinama, Zbornik za narodni život i
običaje Južnih Slavena, knj. 46, Zagreb 1975, 254-96. - O zimovanju
vlaških ovaca na samoj morskoj obali Vid. za 1578: CRV IV, 224, relacija
Vinčenca da Kanal; za 1598: CRV V, 245, relacija DJ. Bemba, ranijeg
generalnog providura.

skupina, mada je jasno da su to bili delovi onih grupa koje su postojale u


Hercegovini, gde se vlaške grupe lako mogu identifikovati u izvorima se
najčešće pominju Banjevci i Stankovci odnosno Vratkovići koji nisu
zabeleženi u dubrovačkoj arhivskoj građi u Hercegovini. Prema Zadru su
bili Parčići i Sudarevići, u Petrovom Polju Mirkovići, Pastrohivići i drugi, na
Dobrom Polju Vojnići i Vukićevići, između Šibenika i Trogira Ljubići,
Vojihnići, Jelovčići, Gospići, Armenići, Bulići, Kablići, Radimići, Rusići,
Sumići, hercegovački Primilovići i Pocrnje i bosanski Tvrtkovići, i dalje na
Cetini Zbiteljići.

U letnje vreme, kad sočne trave nema dovoljno u Ravnim Kotarima pa ni u


Bukovici, stočari su izgonili svoja stada na pašnjake južnog Velebita. Tu su
dolazili stočari iz Bosne, iz Uskoplja, favorizovani od sandžak-bega. Tu su se
dalmatinski vlasi susretali sa ličkim i bosanskim, ali se tačno znalo čija je
koja planina ili padina u pogledu letnjeg napasanja. Ličani su dopuštali
svojoj braći iz severne Dalmacije da koriste višak njihove letnje trave, ali su
zauzvrat dalmatinski vlasi dopuštali Ličanima da mogu za vreme zime
silaziti u toplo primorje i da tamo hrane svoju stoku. Bilo je snežnijih
godina, kad se mnogo više nego obično tiskalo papkara u blizini mora.22
Slično je bilo i sa stočarima oko Vranskog jezera i vlaha šibenskog zaleđa, u
planini Tartaru, u Zagori prema Drnišu pa i dalje. Treba pretpostaviti da su
vlasi sa Velebita i u ona vremena dolazili na zimsku ispašu u Kašiće kod
Novigrada. Izvori, čak ni mletački, ne donose podatke o tim stočarskim
biregijama. Zbog ove egzistencijalne, proizvodne sprege
severnodalmatinskih i ličkih vlaha u sklopu biregionalnog, transhumanskog
ili »sezonskog« stočarenja, veza između Ravnih Kotara, Bukovice i Like bila
je uvek vrlo živa, mada je severna Dalmacija kao i postojbina Hercegovina
pripadala mediteranskoj, a stočarska zona Like, Glamoča i Livna središno-
planinskoj zoni. Kad je sredinom i u poslednjim decenijama XVII veka,
usled ratnih zbivanja, dakle neekonomskih okolnosti, nastalo pomeranje
vlaha, stočari iz Like biće prvi koji će se spustiti u proširenu mletačku
Dalmaciju, a za njima će to nešto kasnije učiniti i vlasi iz livanjskog i
glamočkog kraja. To će biti druga velika vlaška seoba u severnu Dalmaciju
katolika i pravoslavnih (ličkih) ili samo pravoslavnih (bosanskih).23

Osnovna društveno-ekonomska jedinica vlaha i u severnoj Dalmaciji bio je


katun-organizovana ekonomska, socijalna i demografska zajednica ali i
samo stanište (kako to po pravilu smatraju etnografi, držeći se situacije iz
poslednjih vremena). Katun upravo i organizuje život u dve regije, letnjoj i
zimskoj; katun su ljudi i stoka, a ne zgrade letnje ispaše kao u skorašnjoj
prošlosti. Postojale su različite okolnosti koje su pogodovale održavanju ili
raspadanju katuna. Razmnožavanjem pripadnika katuna stvarane su u
tursko doba grupe srodnih katuna ili plemena-nahije (sa zborovima kao
samoupravnom formom). Prvi elemenat za nastanak plemena bila je blizina
zimske i letnje ispaše, a zatim uklapanje katuna u župnu oblast i to u vreme
slabe feudalne ili nezainteresovane državne vlasti kako bi se omogućilo
stočarima da ovladaju župom. 24

Mletački podaci govore samo o katunima i katunarima, 25 što indicira


situaciju kao u istočnoj Hercegovini. Održavanju katuna pridonosila je i
martološka organizacija i pljačkaški način privređivanja pograničnih vlaha
(jer je katun često bio najmanja vojnička jedinica), kiridžijsko prenošenje
tereta (jer u organizovanju karavana učestvuje veći deo odraslih muškaraca
katuna) i komplementarna endogamija (tj. pridruživanje različitih
elemenata endogamnom rodu u novu veću skupinu, opet katunsku, kako bi
pripadnici roda mogli da zaključuju brakove sa egzogamnim delom
katuna). Mešanje sa drugim katunima, povećana imovinska diferencijacija i
rana teritorijalizacija (ako nije reč o stvaranju plemena) pomagali su
rasturanju katuna.26 Mlečani su u jednom momentu (1555) predložili da
turske straže obezbeđuju katune pri zimskom boravku na primorskom
pojasu; to je takođe jačalo katun.

Turci su uspeli da potčine sve vlahe do kojih im je bilo stalo i da (već 1527)
s njima pljačkaju sve susedne hrišćanske teritorije. Mogućnost plena će
kasnije znatno približiti Morlake senjskim uskocima.27 Ipak, Turci su
afirmisali, raseljavali i uticali na snažan demografski rast vlaha upravo
načinom ratovanja koji je pretpostavljao pogranična haranja. U velikoj
meri, uz pomoć Turaka, Vlasi su postali vlasi, jer su njihovom saglasnošću
zauzimali župne oblasti gde su bili konačno slavizovani. Velike vlaške seobe
bile su moguće zato što su vlasi bili turski stočari. Vlasi su promenili odnos
prema Turcima kad su ovi počeli da ukidaju neke njihove povlastice; tada
su, uz slične Arbanase, dali okosnicu balkanske hajdučije.
Pitanje ko su vlasi (Vlasi), kojim su jezikom govorili i u koje vreme i kad su
prešli isključivo na slovenski jezik još nije naučno rešeno. Stari austrijski
historičar Franc Krones nije bio upoznat sa seobama vlaha nego je verovao
da su vlasi autohtono stanovništvo Dalmacije, koji su kasnije
poslovenjeni.28 O nekoj vlaškoj narodnosti kao kakvoj današnjoj naciji ne
može biti govora, jer su vlasi primili, i to dosta kasno, nacionalnost onog
elementa sa kojim ga je vezivala veroispovest. To su pravoslavni vlasi učinili
svakako pre katoličkih. Slavizaciji je doprinosilo njihovo karakteristično
kretanje, i to kako privredno (biregionalno stočarenje, dovoz žita i soli) tako
i neprivredno (granična hajdučija).

Kraj.

22Januara 1555. bio je veliki sneg te su uskoci mogli lako pleniti


katunjane: zarobili su 20, a dvojicu ubili (ASV, Senato I secreta,
Deliberazioni, R. LXIX, 98 оd 24. I 1554. м.v.).

23 V. Lago (Memorie, I, 260) je smatrao da su vlasi došli u Dalmaciju


1391. iz Bosne, Raške i Bugarske. - Vid. o vlasima na tursko-mletačkoj
granici pre i posle obnove pećke patrijaršije: M. Bogović, Katolička crkva i
pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Zagreb 1982, 11,
13, 11 (seobe prema Dalmaciji u XV i XVI stoleću).

24 B. Hrabak, Razgranjavanje katuna i stvaranje grupa odnosno plemena


u nekadašnjoj Hercegovini (XIII-XV vek), simpozijski zbornik: Predmet i
metod, 196, 198.

- Iako je posvetio dosta prostora tzv. transumanci, tj. biregnonalnom


stočarenju, klasifikujući transumancu kao »redovnu« (odlazak sa ravnice
na letnju planinsku ispašu) i »inverznu« (silazak sa planine na zimsku
prehranu na morskoj obali ili u kakav župni predeo) i konstatujući da je
nomadizam stariji od transumance, najveći stručnjak našeg stoleća za
prilike XVI veka. Fernan Brodel, ipak je grešio kad nomadizam krsti kao
stočarenje koje pretpostavlja seljenje i porodicg (F. Braudel Civilta е
imperi del Mediterraneo nell' eta di Filipo II , vol. I, Torino 1976, 74-80,
91). Transumanca, naročito »inverzna«, pretpostavlja i odvođenje
porodica na ispašu, a razlika u odnosu na nomadizam se sastoji u tome da
su regije stanovanja uvek iste i obezbeđene, dok kod nomadizma nema
ustaljenog zimsko-letljeg kretanja u dve regije.
25 Katunska sela na putu Šibenik-Livno: F. Rački, Prilozi, Starine, XIV
(1882), katunar u kliškom sandžaku: ASV, Secreta, Archivi propri
Costantinopoli IV, fol. 70 оd 16. VI 1546 (Thoma Lagator, cathonaro),
katunar-dužnik Novigrađaninu: HAZd, Atti del conte di Zara II, 20 оd 15.
II 1520.

26 B. Hrabak, Stvaranje grupe katuna, 194-6.

27 CRV II, 46 (Vetor Barbarigo, 24.VI 1528); V, 273-4 (N. Donado, 2. XII
1599).

28 F. Krones. Grundriss de osterreische Geschichte, Wien 1882, 432.

You might also like