Professional Documents
Culture Documents
Rezime
Vlasi koje istorijskm izvori beleže na tlu mletačke ili turske severne
Dalmacije nisu bili istog porekla. Vlaha (poromanjenog stanovništva
Balkana) bilo je od samog dolaska Slovena, dakle u hrvatskim župama
pre dolaska Turaka. Samo izuzetno mogli su se pre kraja XIV st. na
prostoru današnje severne Dalmacije sresti i vlasi iz istočnijih krajeva, iz
delova pretkosovske srpske države. U vreme osmanlijske poplave
zapadnih balkanskih zemalja sa Turcima dolaze mnogobrojni vlasi,
naročito iz nekadašnje centralne i istočne Hercegovine. Ta seoba je
nastala prinudom otomanskih gospodara, kojima su vlasi bill potrebni
kao pomoćni vojni odredi (martolosi) i kao privrednici koji bi snabdevali
njihove garnizone. Sa uništenjem ugarsko-hrvatske vlasti u pojasu od
Karina do Skradina prvih decenija XVI veka doseljavanje vlaha
pravoslavne vere na prostoru Ravnih Kotara i Bukovice postalo je
konačno.
Drugi razlog, koji izvori mnogo češće beleže bila su njihova gibanja zbog
političkih zbivanja. Tu autor koristi mletačke arhivske izvore i Dnevnik
Marina Sanuda, pored ves ti koje daju fondovi Dubrovačkog i Zadarskog
arhiva. Kao vojnički organizovani martolosi turski vlasi su učestvovali u
snažnom turskom pritisku na severnu Dalmaciju i na uklanjanje ugarsko-
hrvatske vlasti iz pojasa Knin - Skradin. Za to vreme treba zabeležiti dva
tursko-mletačka rata (1499-1503 i 1537-39). Sve do kraja 30-ih godina
tursko-martološki pritisak bio je jak a Mlečani su se samo branili. Senjski
uskoci se do tad samo marginalno pominju, više samo u morskim
tesnacima ispod Velebita i oko Novigrada. Između 1540. i novog rata
1570-73. ofanzivna inicijativa prelazi na stranu uskoka iz Hrvatskog
primorja, koji gotovo svake godine, na kraju zime ili posle letnjih radova
upadaju u turske oblasti oko mletačkih poseda severne Dalmacije, te
otimaju stoku, žito, ljude ili robu koja je karavanima dovožena ili
odvožena naročito u Šibenik. Uskočki prepadi takođe spadaju u vlaška
kretanja, jer su uskoci, osim malobrojnih došljaka u njihovu sredinu, bili
takođe vlasi iz turskog ili mletačkih krajeva. Uskoci su najčešće napadali
moreuzima oko Novigrada u pravcu Obrovca ili Šibenika. Njihovi su
napadi samo povećani od 1573. do 1601.
Već prvih nedelja 1499. godine, pre nego što je usledila objava rata između
Mletačke Republike i Osmanlijske Imperije, zabeleženi su upadi turske
vojske u šibenski kraj. Sedamnaestoga januara 200 ratnika sa Neretve upali
su u selo Slivno i odvukli su sobom 74 žitelja. Tada su u posebnoj opasnosti
od Turaka bili i kaštel Vrana i grad Novigrad, ali se ni kaštel Nadin nije
mogao pohvaliti velikom sigurnošću. Na ugarsko-hrvatsko područje upravo
je upućen jedan gubernator, koji je imao da nadzire oblast između gradova
Knina, Sisina (?), Ostrovice i još jednog koji su Turci već stavili pod svoj
udar. Tu su se nalazili i posedi pokojnog grofa Karla Frankopana kojima je
upravljala njegova udovica Doroteja sa svojim sinovima od kojih je
najstariji imao 20 godina. Sa pomenute teritorije Turci su oterali 6000 grla
stoke. U kraju prema Šibeniku očekivao se dolazak hercegovačkog sandžak-
bega. U međuvremenu Turci i martolosi koji su se već nalazili na terenu
stalno su nanosili štete. U naseljima stradiota, mletačkih seljaka-graničara,
koji su povučeni za odbranu Šibenika, ta vojska je otela 100 komada krupne
i 300 grla sitne stoke kao i 16 žitelja. Pritisak je postojao i južnije, oko
Trogira, gde su ugarski Morlaci primili islam i dobivši dobre hatove
neprestano su prelazili granične međe. Ivan Frankopan i njegova braća bili
su spremni da se nagode sa Turcima i o tome su čak obavestili ugarskog
kralja. Sredinom februara turski martolosi poveli su sa sobom sedam žitelja
iz pet starodiotskih naselja šibenske okoline. Na tom sektoru nalazilo se
100 stradiota i 50 kod novopodignute tvrđavice Sv. Marko. Naredna turska
pustošenja izvedena su na praznik Blagovesti.1
Zimska kavalkada turske konjice ponavljala se u manjoj ili većoj meri sva
ke zime. To je bilo kruženje neprijateljskom teritorijom, koja je dolaskom
pastira sa letnjih ispaša, bila bolje napučena i bogatija mrsom.
Nekoliko dana docnije (22-23. juna), Turci su prokasali do Nina, ali nisu
načinili veću štetu, jer su ljudi i marva na vreme evakuisani na ostrva.
Pedeset odvažnih i spretnih ljudi poslato je iz Zadra u Vranu da se
onemogući sultanovim borcima da robe podgrađe Vrane. Tako malobrojni,
nisu bili u stanju da spreče da napadači ne popale 40 sela i da paljevine
nastave sve do nadomak Zadra, dve milje od grada. Očekivalo se da će Turci
harati potom do Novigrada, te su tamo dovučeni pšenica i novac.2 Dvadeset
petog juna već se znalo da je Skender-paša prispeo na bojište, što je bio
signal muslimanskim podvižnicima da još žešće pritisnu mletačku seljačku
sirotinju. Dvadeset šestog juna Turci su došli sve do zadarskih predgrađa,
gde su sekli lozu i masline. Sto turskih vojnika odjahalo je prema Vrani, ali
je šteta bila mala, s obzirom da je teren bio pripremljen za takvu
mogućnost. Istoga jutra Skender-paša je sa svojim atlijama ispao pred
Kličevac (16 milja od Zadra), popalivši mnoga naselja i načinivši velik plen
u ljudima i stoci. Sutradan je Skender-paša bez uspeha jurišao na ugarsko-
hrvatsku tvrđavu Ostrovicu. U to vreme on je već gonio sa sobom 674
muških i 1314 ženskih sužanja sa 37.987 grla stoke.3
Prvih dana jula 1499. u logor udaljen četiri milje od Knina prispeo je jedan
nov paša sa ljudstvom koje je imalo dužnost da izvede novo kruženje po
zadarskoj teritoriji. Zbog toga je nastavljeno sa utvrđivanjem Nadina. Želelo
se da se obezbedi i posada za ratne brodove, te je ljudima šibenskog kraja,
koji se nisu razbežali ili nisu boravili sa svojim stadima, obećano po sedam
dukata ako pređu na bojne lađe. Skender-pašine trupe
1 Rapoorti della Republica Veneta coi Slavi Meridionali. Brani tratti dei
Diarj manostritti di Marino Sanudo 1496-1533, Arkiv za povjestnicu
jugoslavensku, knj. V (u daljem tekstu: Arkiv V), Zagreb 1859, 18, 19, 20,
22, 26. - Podaci o tursko-mletačkom ratovanju u današnjoj severnoj
Dalmaciji 1499-1503, publikovani su u raspravi: B. Hrabak, Turske
provale i osvajanja na području današnje severne Dalmacije do sredine
XVI stoleća, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, XIX, Zagreb 1986, 73-
80.
2 Arkiv X, 37, 38, 40, 42, 43, 44; A. de Benvenuti, Storia di Zara dal 1409. a
1797, vol. 1. Milano 1944, 63.
Turski ratni poduhvati 1500. godine kasnili su i bili su bez ranije upornosti.
Između 9. i 13. marta provalila su dvojica Skender-pašinih vojvoda sa 700
konjanika u severnu Dalmaciju, te su sobom poveli ili usmrtili 452 lica,
1080 komada krupne i 2000 sitne stoke. Početkom aprila pored turskih
haranja i odvođenja 50 osoba i stradioti su nanosili štete. Turskih 200-300
konjanika napalo je sela Morić i Frank (?) i odvele 60 ljudi i mnogo stoke;
nešto te stoke povratio je banovac. U drugoj polovini jula vojvoda Žarko
izvršio je pripreme za pokret protiv Turaka; zajedno sa kninskim banom
prešao je u Cetinu, pa je zarobio 18 muslimana, šaljući ih u Knin.
Petnaestoga jula, međutim, nena-dano su se pred Zadrom i Ninom pojavili
Turci, njih 2000; u zadarskom lazaretu poneli su ogrtače (sklavine)
zaraženih Zadrana i tako su proširi zarazu i među svojim ljudima. Turke je
jedino sredinom jula uspešno gonio vojvoda Žarko. Mnogo ih je više
unesrećila, međutim, kuga, dobijena sa opljačkanim sklavinama, tako da je
od odnosnog odeljenja ostalo je u životu svega 47 vojnika. Karakteristična
su za to vreme i mala, patrolna odeljenja, koja su imala mnogo veću
mogućnost pljačkanja nego veći odredi. Jedan takav mali konjički vod ili
eskadron od svega 15 boraca pošao je od šibenskih mlinova prema Zadru,
no loše se namerio na vojvodu Žarka. Druga jedna grupa Turaka, odbijena
pod zidinama Nina, krenula je ka Vrani. Zadarski rektori javili su (18. jula)
da se stanovništvo Dujna, blizu Nadina, jedva (17. jula) sklonilo u planinu
Grimnicu (8 milja od Zadra). Bosanski ratnici su u nekim tesnacima na
svojoj teritoriji u okolini Uskoplja (13 jula) i Bistrice bili napadnuti od
martolosa i Morlaka, odred je ipak stigao do Ostrovice a potom se usmerio
na Vranu. Jedna skupina od 1400 turskih ratnika došla je (16. jula) pred
ninsko jezero i pred Nin. Uz pomoć stotinu Pažana Turci su proterani ispod
Nina. Odbranu, pak, Vrane pomogao je knez Žarko sa 50 konjanika.9
9 Isto, 97, 92, 107, 112, 113-4. - Prilikom turskog naleta kod Šibenika
jednog turskog podanika kao vojnika zarobio je šibenski stradiot Ivan
Nikšić zvani Oblešić, koji je ostatak novca za otkup primio 10. Januara
1501. U dubrovačkom notarijatu od nekih Trsteničana sa Pelješca preko
kojih je išla otkupna akcija (Historijski arhiv u Dubrovniku - u daljem
tekstu: HAD - Deb. Pro Com. I, 100' od 10. I 1501.). Mora da je zarobljenik
bio hercegovački vlah!
Novi konjanici koji su stizali iz Bosne nisu bili više spahije nego seljaci i oni
su bili lošiji vojnici. Trupama je bilo zapoveđeno da ne diraju ugarsko-
hrvatsko područje, jer je sa budimskim dvorom održavano stanje mira. Deo
Turaka koji se u isto vreme našao u šibenskoj okolini, nije plenio. Od
Turaka koji su se meseca avgusta pred Zadrom i Ninom stalno nalazili u
pokretu, mnoge je zahvatila zaraza, stečena od sklavina pred Zadrom. Ipak,
nisu odustajali od osvajanja, te su za zauzimanje Nina pripremili i 30
lestvica. U prvom naletu bolesti od tih vojnika umrlo je 40. Jedanaestoga
avgusta u turskom logoru pred Zadrom pomrlo je daljih 20 ljudi. Zbog toga
je vojvoda Bistrice napustio sa svojim ljudima tabor.10
Dvadeset prvoga avgusta knez Žarko, podban Knina, knez Kožul i Martin
Dudešić sa svojim družinama, njih ukupno oko 300 konjanika, upali su u
tursku teritoriju, te su prokrstarili tim krajem do mesta Rakitno u
Hercegovini, oteravši u plen 400 grla sitne stoke, 900 volova, 110 konja i 50
zarobljenika. Knez Žarko se sa 60 svojih konjanika nalazio na platnom
spisku u Šibeniku, odnosno deo njegovih ljudi važili su kao stradioti. On
nije mirovao ni kasnije. U novembru iste 1500. godine knez Žarko i podban
Knina organizovali su drugu provalu na tursko područje, zaplenivši 4000
komada sitne stoke, 2000 volova i uhvativši 16 osoba; spalili su i mnoga
naselja.11 Oni su u potpunosti primili turski način ratovanja, kome je
pretežniji cilj bila pljačka nego uništenje žive borbene sile neprijatelja. Vlasi
u odredima bili su željni tuđe marve.
Turska zimska ofanziva počela je 29. decembra ali se odmah raspršila. Sto
pedeset konjanika krstarilo je po šibenskoj okolini a 400 boraca se
pripremalo u Vrhbosni da nagrne na severnu Dalmaciju. Posada u Vrani je
dala izjavu da ne može više bez plate živeti u kaštelu, a napuštanje
garnizona želeli su i vojnici u Ninu. Sledećih dana Turci su upali u zadarski
kraj i uznemirili su seoski svet Vrane. Na Vranu i Nin bila je usredsređena
najveća pažnja Skender-paše. Pred Vranom vlaški starešina Kožul je mesec
dana sa svojim ljudima držao straže na sedam mesta za samo 20 dukata. U
Vranu i Nin je poslat pozajmljen novac a u Vranu i providur stradiota
Manoleso. Knez-kapetan Šibenika javio je (9. januara) da Skender-paša
sakuplja mnogo veću vojsku nego što se ranije mislilo i da ima već pod
zastavom 9000 momaka, što konjanika što pešaka; glavne mete njegovog
gibanja trebalo je i dalje da budu Vrana i Nin. Potom je Kožul preko posade
u Vrani proširio glasine da bosanski sandžak-beg želi da najpre preuzme
kulu kod šibenskog pristaništa, i da su se zato čuli topovski pucnji i topot
600 hatlija. Značaj Vrane u to doba može se prosuditi i po tome što je
vojvoda Janoš Korvin sa svojih 800 konjanika bio spreman da napusti most
kod Trogira i da pređe u Vranu, plašeći se da Turci tu ne uprave svoj glavni
udar. Hrana, prah i olovo slati su i u Nadin, a sa jajačkim banom, Kožulom i
ljudima gospođe Doroteje ugovoreno je stražarenje oko Zadra za 350
dukata. Zadarske rukovodioce posebno je zabrinjavalo ruševno stanje
vranskog kaštela, koje je tražilo temeljitu reparaciju, i to kako opravku
ruiniranih zidina tako i izgradnju velike cisterne i dovlačenje hrane i
streljiva kako bi se tu, ako zatreba, moglo smestiti čak 200 vojnika sa
puškama.14
10Arkiv v, 97,98, 102, 103, 104, 105, 112,11З-5, 116, 117, 120, 122; С. F.
Bianchi, n.d., 68; V. Klaić, n.d., IV, 258; vid. i: V. Lago, n.d., 300. - U
Skradinu je Janoš Korvnn morao da raspravlja spor u vezi s tamošnjim
sveštenikom. Korvin je od Mlečana tražio brodove da načini pontonski
most (Arkiv) V, 122).
11 Arkiv V, 123, 126, 130 (borci kneza Žarka traže novac, jer im svakako
stradiotska parcela zemlje nije odgovarala); II cobte Žarko Dražoević,
Bullettino di Archeologia e Storia dalmata, Split 1861, 192.
13 Isto, 146, 148, 150, 153, 132, 154, 155, 158. - Usled turske ratne bujice
mnogi hriš-
14 Arkiv VI (1863), 166, 161, 162, 163-4, 166, 167, 176, 182, 189; С. F.
Bianchi, Fasti, 69.
Turci nisu imali većeg uspeha u ratu zato što su ih Mlečani u severnoj
Dalmaciji dočekali dosta spremni. Još 1480. izvršena je organizacija
stradiota, seljaka-graničara i nađeni su tereni za njihovo naseljavanje. Bez
obzira da li su bili Dalmatinci, Grci ili Italijani, ti su ljudi revnosnije branili
17 ArkivVI, 214.
I meseca aprila u toj regiji jezdilo je 200 Turaka, odlazeći prema ugarsko-
hrvatskom području. Odmah zatim, martolosi su upali u trogirski atar, te
neke odveli a neke ubili. Juna iste godine turski glasnik došao je u Šibenik
zbog pljačke koju su počinili Turci i Morlaci.30 Januara 1508. martolosi i
drugi Hrvati oterali su iz zadarske okoline dosta krupne i sitne stoke, zbog
čega je posle o tome pisano hrvatskom banu.31
21 V. Klaić, n.d., IV, 263. - Treba skrenuti pažnju da je već 1503. bilo
muslimana na području koje je smatrano hrvatskim. Neki Allia, Turchus
de partibus Croatiae postavio je 4. jula 1503. za,svog punomoćnika u
Dubrovniku Marina Bruska. hirurga iz Barlete
30 Isto, 294, 295, 296, 299, 300. - Za jul 1505. ipak treba zabeležiti da su
Turci iz Neretve upali u šibenski kraj i da su robili (Archivio di stato - u
daljem tekstu: ASV, Senato I, Mar, R. XVI, fol. 87' ол 5. VIII 1505).
Godine 1511. nije bilo, osim izuzetno, turskih provala u severnoj Dalmaciji,
ali su zato vlaški pljačkaši nastavili posao. Meseca marta neki martolosi su
načinili štetu kod Skradina. Na hrišćanskoj strani slično je poduhvate
izvodio knez Kožul, koji je preko jednog uhvaćenog Turčina, prvi saznao o
smrti sultana Bajazita I. Krajem prve dekade novembra 800 turskih
konjanika prošunjali su se na zadarsku teritoriju i odveli su izvestan broj
ljudi i stoke, i to protiv volje centralne državne vlasti. Naredne 1512. godine
nije bilo ni stočarskih krađa ni vlaškog hajdukovanja. Godine 1513. bilo je
pljačkaških poseta, a u mesecu junu neki Turci plenili su u šibenskom kraju,
no štete su pretrpele samo straže. U isto vreme Turci su na reci Cetini
zauzeli ugarske-hrvatske kaštele Nutjak i Zdrinj, i meseca juna pokazivali
su nameru da osvoje i Knin i Klis. Skender-paša je želeo da na čelu pohodne
vojske od 20.000 ljudi zauzme i ugarsko-hrvatski Skradin; već je znao da za
operacije na dalmatinskoj obali akcije mora da kombinuje i sa brodovima,
te je mislio da fuste dovede do brda.35 Tada su Turci poseli četiri kaštela u
blizini Skradina - Ostrovicu, Zečevo, Uzdaj i Sonković.36 Prvih nedelja
1513. godine bilo je uobičajeno vreme martološke provale, uz poseban
pritisak prema dva kaštela koji su se još nalazili u hrišćanskim rukama.
Tako su javljali (24. februara) Ivan K. Frankopan i hrvatski ban.37
Posle intenzivnije 1513. godine, 1514. mogla je biti prekretna. Prvoga marta
10.000 turskih vojnika nalegli su pod Knin, a prema nekim pogrešnim
obaveštenjima i zauzeli su grad, te su nameravali da posednu i ostale
posede ugarsko-hrvatskog kralja na taj strani. To Turci nisu postigli ni
početkom jeseni, kad su poslednjih dana septembra martolosi i Turci
pljačkali posed Ivana K. Frankopana u Lici, oteravši 3000 glava krupne i
10-12.000 komada sitne stoke. Udar je osetila i Vrana, u čijem je kraju
najjače pozicije imao knez Kožul. On je sa knezom Ivanom Korvinom
učestvovao u pljačkaškom pohodu sa 250 konjanika; kolona je prodrla u
Bosnu do Prusca, gde je sabrano čekalo 3000 boraca bosanskog sandžak-
bega. Meseca septembra 4000 askera uskočilo je u oblast krbavskog kneza
Ivana Karlovića Frankopana. Ta vojska je najpre pustila prethodnicu od
250 konjanika a potom je naišla glavnina od 3000 ljudi, dobro
disciplinovanih, sa dve bombarde i sa dosta širokih pušaka (arkibura). Tu je
četiri milje od Novigrada postojao kaštel ugarsko-hrvatske gospode Auri.
Četrnaestoga oktobra vojska je osvojila tvrđavicu i zasužnjila 400 žitelja.
Sutradan je vojska zauzela i kaštel Korlat kneza Jurja Korlatovića. Borbe za
grad Karin Ivana Hranovića trajale su tri dana, i tu su Turci odagnali u
ropstvo 300 većinom žena i kćeri branioca grada. Mletački kaštel porodice
Venijer poseo je samo jedan Turčin. Obrovac nije bio ugrožen, na čak nije
bio ni opsađivan. Decembra meseca bosanski paša sakupio je ponovo 4000
konjanika, te se u Vrani pretpostavljalo da će te trupe poći na Zadar i
Vranu. Kod Kožulovog kaštela (Ostrovice) bilo je raspoređeno 3000 turskih
boraca.38
34 Isto, 323, 324, 325, 326, 327, 329, 335, 339,340, 356, 355. - O ponudama
da turski konjanici stupe u službu Venecije za njene ratove u Italiji vid.: Р.
Preto, Venezia е i Turchi, Firenze 1975, 38.
35 Arkiv VI, 366, 371, 399, 402, 403, 404; A. de Benvenuti, n.d., 77; B.
Klaić, n.d., IV, 300
36. P. Каеr, Preti e frati nella guerra con Turchi, Rivista dalmatica, anno
III fasc. V Zara 1904, 187.
38 Arkiv VI, 4109-10, 434, 437-8, 441; V. Klaić,n.d., IV, 302, 307; A. de
Benvenuti, n.d., 78. (delle cose veneziane i quali hanno scritto рег pubblico
decreto, t. VI (III. Andrea Morosini), Venezia 1719, 78.
Turci su tada (pre 20. marta) odveli mnoge seljake i najamne radnike
zadarskih patricija i građana. Sredinom juna zadarska okolina a posebno
Sukošan i Perljen su se po treći put te godine našli na udaru osmanlijske
najezde. Zadarski knez je predložio duždu i senatu da se otočić prema
Sukošanu utvrdi.46
44Arkiv VIII, 54, 55, 56, 57-8, 58, 61, 65; A. de Benvenuti, n.d., 82.
45Arkiv VIII, 67, 68, 68-9, 71-3, 77; I diarii di Marino Sanuto XXIX (1890),
392; A. de Benvenuti, n.d., 82-3.
46 HAZd, Aui del conte di Zara, Pietro Marcelio, vo III, 154 od 18. VI 1520.
47Arkiv VIII, 38-89, 91, 94; S. Traljić, Vrana 351.
49Arkiv VIII, 93, 94, 95, 96, 97, 101; S. Traljić, Vrana, 351; A. de Benvenuti,
n.d.,84.
50 Arkiv VIII, 103, 105, 105, 104; V. Klaić n.d., IV, 378; A. de Benvenuti,
n.d., 84
51 Arkiv VIII, 145, 150-1, 151, 154; MSD XXIX, 57495, 607, 643 m 652- CRV I
173, 183; V. Klaić, n.d., IV, 382-3; A. de Benvenuti, n.d., 85-6.
52Arkiv VIII, 157, 157-8. 159. 165. 169, l7l-2, 173; V. Klaić, n.d., IV, 389
53 Arkiv VIII, 173-4 i 175, 178, 179-80, 180, 181 и 187; A. de Benvenuti, n.d.,
86-87. - Godine 1524. Turci su poseli i značajnu tvrđavu Ostrovicu
(Deglistorict 54 S. Ljubić, Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, II,
Rijeka 1869, 123.
54 HAZd, Libri consiliorum III, carte 25-6. - O odbrani Skradina vid. članak
G. Prage u Archivlo рег ta Dalmazla, anno VIII, vol XVI, fasc. 93, Roma
1933, 419-431.
55 CRV I, 200, 202,219; S. Traljić, Vrana, 351. - Kod Nina tereni su bili pusti
iz straha od Turaka i martolosa (CRV II, 43, relacija Vetora Barbadiga, 24.
VI 1528).
63 Arkiv XII (1873), 268, 270, 271; V. Klaić, n.d., V (1973), 93, A. de
Benvenuti, n.d., 90; CRV I, 96; II, 43; A. de Benvenuti, Foetezze venete in
Dalmazia; I due Obbrovazzi, Atteneo veneto, anno 129, vol. 123, n°2,
Venezia 1938, 92.
Samo nekoliko dana ranije turski vlasi su oteli stoke i ljudi iznad Šibenika.
U Obrovac je prvih dana 1533. došao Murat ćehaja da skupi novac i odredi
300 ljudi da seku drva i pripremaju građu za pravljenje fusta. Na isti se
način radilo i u Skradinu, gde je već početkom februara sakupljeno vrlo
mnogo lađa, tako da su predstavljale pravu flotilu. Naoružanje fusta u
Obrovcu ugrožavalo je bezbednost cele severne Dalmacije. U Obrovcu se
nalazila baza i za obaveštajni rad u Italiji. Njegov dizdar je meseca marta
1533. preko jednog svog prijatelja u Ankoni saznao da je formirana liga
hrišćanskih država u Bolonji u koju je ušla i Mletačka Republika; štampano
obaveštenje o tome zapovednik grada poslao je namesniku u Sarajevo a ovaj
Porti.76 Meseca marta bosanski sandžak-beg je naredio Obrovčanima da se
drže primirja i da ne upadaju u austrijske posede. Sami vojnici u Obrovcu,
dosta unezvereni, bili su zadovoljni kad su saznali da je Republika rešila da
pošalje dve galije i dve fuste kao stražu u vode severne Dalmacije, i o tome
su odmah obavestili bosanskog namesnika.77
71 Starine XXI (1889), 138-139, 140, 141, 142, 143, 145, 146, 149, MSD LIV
233 233-4
927.
- Velim se nalazi 18 milja od Šibenika i u šemu je tada stolovao knez Lukač
sa dva konjanika. Velim i Vrpolje su se tada nalazili na udaru martološke
pljačke (CRV II, 82 i 83, relacija Bernarda Balbija, bivšeg kneza-kapetana
Šibenika, 26. I 1532
73 Isto, 167, 169, 171. - Oko 1530. počinje preseljavanje vlaha na širim
prostorima. Na primer, vlasi su te godine uskočili iz Unca, Glamoča i
drugih krajeva zapadne Bosne, te su potražili zaštitu u Hrvatskoj.
Posledica tog uskakanja se osetila već sledeće godine, jer su hrvatski
krajišnici češće napadali te otomanske krajeve Bosne (Е. Laszowski,
Monumenta habsburgica Regni Croatie, Dalmatie et Slavonie I, Zagreb
1916, 411, 418-9.
76 StarineXXV, 105, 107, 108, 116, 131; MSD LVI, 442, 498, 507-8; LVIII
(1903), 46-7
Bosanski Turci i pre rata 1537-9. nisu bili zadovoljni graničnom linijom.
Prilikom utvrđivanja Obrovca (oktobra 1531) ćehaja bosanskog namesnika
Murat Tardić je tražio tri mletačka sela u obrovačkoj okolini. Odmah zatim
došlo je do gužve na granici nešto južnije (u drugoj polovini 1532) zbog
delovanja Petra Kružića i njegovih kliških vitezova protiv susednih
otomanskih vlaha. Kad je izbio rat, aktuelizovina su otvorena pitanja i
prema zadarskoj regiji, pa su operacije vođene na celoj liniji od Obrovca do
Skradina. Akcije su počele neuspešnim naletom mletačke konjice pod
komandom Frančeska Brbara na Karin i punim porazom Mlečana pod
Obrovcem. Turci su odgovorili dizanjem 20.000 ratnika da zaposednu
Nadin i ugroze Zadar.83 Prvi oružani pokret preduzeli su, dakle, Mlečani ali
ne samo kod Karina i Obrovca, nego i nastupom protiv Skradina,
istovremeno, septembra 1537. obe pomenute tvrđave branile su lokalne
posade. Skradin je posle kraćeg otpora kapitulirao, mada je većina
mletačkih trupa bila vezana za operacije protiv Obrovca.84 U Skradinu je
nađeno 30.000 vesala i velika količina brodograđevnog drva, što jasno
pokazuje osmanlijske namere sa desantom ka italijanskoj obali.85
Već prvih nedelja rata u mletačku službu primljen je jedan kapetan Hrvata
sa sto konjanika, da bi pod zapovedništvom Kamila Orsinija ponovo
preuzeo kaštel Obrovac, da se opljačkaju sultanovi podložnici i da se ugrozi
kaštel Karin. Profesionalci-najamnici nisu bili naročito raspoloženi da se
tuku, jer su uzalud zahtevali da im se namire dugovane plate. Kad se u
Kninu sakupilo oko 20.000 turskih vojnika, u Zadru se nalazilo samo 200
pešaka i 400 konjanika. Jedna kolone te zadarske momčadi najpre je
krenula u Nadin, gde je dužnost kaštelana zauzimao Đakomo Sagredo,
jedan smetenjak; njega su ismevali Turci kao kukavicu, pa su mu javno
obećali vreću akči, turskih srebrnih novčanica; vreću su zaista doneli, mada
su pare bile krivotvorene. Sagredo je bio očajan, jer su njegovi saborci
smatrali da je pristao na mito. Najzad su ga uhvatili i sproveli u Veneciju,
gde mu je odrubljena glava.
84A. Мorosini, Degl-istorici delle cose Veneziane, III, Venezia 1718, 711: G.
Stanojević, Dalmacija i Crnogorsko primorje, 91.
Kad se pred Vranom nešto docnije našlo 6.000 osmanlijskih pešaka i 2000
atlija, kaštelan je pobegao. I pored otpora obezglavljene posade, utvrđenje
je palo u ruke Turaka. U to vreme i Nin je ostao bez odbrane, tako da se
obruč oko Zadra počeo stezati. Da pojača zaštitu glavnih gradova Senat je
uputio u Dalmaciju i Boku Kotorsku 15 mletačkih patricija, njih deset u
Zadar i dva u Šibenik; svaki je komandovao tridesetoricom vojnika, dok je
500 stavljeno na raspolaganje generalnom providuru u Zadru, kao
strategijska rezerva; od tih 5000 ljudi njih 2000 bili su konjanici.95
Posle pada Nadina i Vrane turskom pritisku je posebno bio izložen trokut
Zemunik-Dračevac-Vukovac (kod Novigrada), pa se očekivala nova
koncentracija turske vojske od oko 8000 boraca prema Obrovcu. Tada se
na bombast način ponudio u dvomesečni najam udbinski vojvoda da lično
sa 1000 pešaka, 600 lakih konjanika, 12 velikih i 12 malih topova povede
operacije prema Obrovcu, Kninu i drugim mestima, i to uz nevelik trošak.
99 U Nin, da obnovi posadu, otišao je otac Paola Orsinija Kamilo, i to kad je
najveća opasnost po Šibenik minula. Kamilo Orsini je od venecijanskog
Veća desetorice tražio još 4000 pešaka i 500 konjanika, kako bi se održale
slabe preostale posade ka kaštelima i kako bi se eventualno uspostavio
garnizon u Obrovcu, koji je valjalo povratiti. Sa 1400 pešaka i nešto
konjanika kao i sa nekoliko topova Kamilo je prispeo pod Obrovac.
Topovskom paljbom je u bedemima probijen otvor, te je vojska jurnula u
citadelu. Tu je zarobila ukupno 300 sultanovih podanika. Deo kolone
krenuo je na susedni Karin. Osmanlije su se održale jer je tvrđava tako bila
situirana da ju je bilo lako braniti a teško zauzeti.100 Škrta Sinjorija,
poslavši 4000 vojnika Kamilu Orsiniju i upućujući novih 500 najamnika
koje je on tražio posle pada Nadina, smatrala je da se u severnoj Dalmaciji
već nalazi dovoljan broj boraca da se turska najezda suzbije. Uostalom,
odbrana gradova nije bila jevtina. U tjednima krize sam Šibenik je trošio po
25.000 dukata mesečno, kako za plate vojnika tako i za dalje
utvrđivanje.101
102 A. Morosini. n.d, t.V, 460, 502, 505. - Još pre pomenutih datuma ljudi
su se iz Nadina Velima pa i iz sela preseljavali u Zadar, o čemu svedoče
njihovi testamenti (HAZd, Atti del notaio: Petrus de Bassano, b. II, 2. X
1536) Velim, 13. XII 1537 (Dračevac 30 XII 1538 (Račice), 17 IV 1539
(Nadin) iz Vrke kod Nina (15. VI 1543, pre naseljen)
104 ASV, Senato х secreta, Deliberazioni, P. LIX, 56' (27. IV 1538), 81-l' (12
VI 1538) 97 (8. VIII 1538), II5'-6 (22. X 1538).
105 Senato Mar; Cose dell'Istria: Atti e memorie della Societa istriana di
Archeologia e storia patria, vol. IX, Parenzo 1894, fol. 32', 13, V 1539.
mletački suverenitet 5000 Morlaka, koji su isto tako prebačeni u Istru; tu,
međutim, nije bilo trave i vode za njihova stada kao u starim staništima.106
Jula 1539. nastala je užasna glad, od koje se umiralo u zadarskom kraju čak
i ujesen 1540. Tome treba pribrojati štete od senjskih uskoka i sredinom
aprila 1540.107 U svakom slučaju, na koncu vojne Mlečani su pored Nadina
i Vrane u ratu izgubili i 14 otočića,108 a Obrovac su morali da vrate. Od 280
sela zadarske okoline godine 1541. samo je 19 bilo u mletačkom posedu;
prvo naselje na morskoj obali koje su Turci zauzeli bila je lučica Busolina
(1501).109 I posedi Grabovci i Gaćeleci, koje je samostan sv. Dominika
dobio 1450. u zamenu za terene bliže Zadra, koje je posela mletačka država,
a koji su placevi narednih decenija takođe bili već pokriveni zgradama, isto
tako su bili opljačkani od Turaka u toku borbi.110
Njihov broj se nikad tačno nije mogao ustanoviti, jer je uvek među
Morlacima pa i drugima bilo ljudi koji su im se priključivali u upražnjavali
sličan način života preko mača i oroza. Najzad, iz redova sličnih naseljenika
na otocima ili i od ljudi zavičajnih u Zadru, Šibeniku i iz srednje Dalmacije
bilo je pojedinaca koji su samostalno presretali lađe a upotrebljavali su
uskočko ime pa nekad i njihovu nošnju.2 Morlački svet i franjevci
Dalmacije bili su uz njih nešto iz straha da ih ne ubijaju ili zasužnjuju, a
nešto da se i sami okoriste njihovim akcijama. Na nekim ostrvima imali su
baze ili prisnije pouzdanike, koji su bili obično naseljenici kao i oni,
ponekad iz istog kraja.3 Zbog toga su uskoci bili ne samo povlašćeni gusari,
nego jedna socijalna pojava, jedna zaraza u vremenu u kome su
primenjivali silu i otimali oni koji su to mogli. Koristi od njihovog delovanja
imala su njihova gospoda, senjski kapetani, nadvojvoda iz Graca i drugi, a
senjski biskup ubirao je desetinu od plena na i od svakog prodatog sužnja,
bio on i katoličke vere.
6 Р. Keer, Preti е frati nelia guerra coi Turchi, Rivista dalmatica, anno III,
fasc. V. Zara 1904, 184-5.
Novost u severnoj Dalmaciji u inače mirnoj 1516. godini bile su turske fuste
koje su avgusta meseca prodrle u vode srednjeg Jadrana da bi koordinirale
napadu turskih kopnenih snaga na Klis; pretpostavljalo se da će brzoplovke
nastojati da se probiju do Skradina, kako bi paralisale odbranu Šibenika.12
Skradinski gusari, sa svoje strane, devastirali su neki brod sa robom turskih
trgovaca koji su odlazili na poznati sajam u Lančanu.13
Prebezi koji su ranije uskočili u Senj prvi put su se jače ispoljili u vodama
Zadra, i to nakon osvajanja Skradina (u proleće 1522).14 U jesen 1522.
hercegovački sandžak-beg upao je u Makarsku Krajinu da umiri osvetnike
koji su voleli da uberu tuđ trud, te su se ovi razbegli na sve pravce, u
dubrovačka sela Janjinu i Trstenicu,15 ali i na severne strane, ka Šibeniku,
Zadru i Senju. Maja meseca te godine šibenski knez je poslao poverenika da
u Bosni nađe i oslobodi 26 osoba, otetih sa šibenskog područja.16 U tom
slučaju se svakako radilo o turskoj odmazdi zbog odlaska nekih Šibeničana,
uz dozvolu lokalnog kneza a sa ljudima ugarskog kralja, na tursku teritoriju
pljačke radi.17 Tako bi Šibenik u neku ruku zamenio uskočku bazu u
Skradinu, koja je postojala uz onu u Obrovcu.18 Mletački i sultanovi
podanici prihvatili su Senjane kao prijatelje i saveznike, koje su pomagali ili
su im se priključivali u akcijama.19
11HAD, Cons. min. XXXII, 118 i 123, оd 15. i 29. V 1512; Cons. rog. XXXII,
128 оd 12 VI 1512.
13 Arkiv, VIII (1865), 29, 31, 33, 39, 36-7; CRV 1(1876), 143.
20 Arkiv VIII, 178, 181, 182; B. Hrabak, Uskočki zaleti u Neretvi, 325. -
Turske operacije na Klis kombinovane su prethodnim napadom na Zadar,
još početkom februara 1524 (Naučna biblioteka u Zadru, Liber
Consiliorum Communitatis, Hber secundus, fol. 16). Jula 1524, pak, Turci
su upali na mletačku teritoriju kod Skradina (ASV, Secreta, Archivi propri
Costantinopoli II, n° II, 21. VII 1524).
26 MSD XLIV, 415; B. Klaić, n.d. B (1973), 93; A. de Benvenuti, аd, 90. C.
Tralaić, Izvoz drva preko Obrovca krajem XVI stoljeća, Radovi Instituta
JAZU u Za-
33 Arkiv XII, 212; Ć. Truhelka, n.d., 50; S. Traljić,. Izvoz drva, 263-4. 54 К.
Stošić, Šibenski škver, galija i galioni, Šibenska revija, 11(1955), br. 3-4, 12.
fuste u matičnoj luci i izgradio kao neki arsenal. 35 Vojvoda Tardić nije
uspeo da ostvari svoj naum.
43 Starine, XVI, 191, 202; XXI, 138; S. Traljić, Husrevbegov boravak i rad
u Dalmaciji, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, V-VI, Sarajevo 1978, 11.
47 MSD LVI 294, 407, 617, 757, 850 (obrovački Morlaci - senjski sužnji).
Tih godina oko Zadra i severnije bilo je i gusara za koje se nija moglo
posigurno ustanoviti odakle su bili. Tako je (septembra 1538) u tim vodama
uhvaćen neki dubrovački brigentin od nepoznatih pirata, pa je jedna
dubrovačka birema slata da morske vukove goni i iznad Zadra, sa zadatkom
i da pohvata razbojnike.64 Reč je u prvom redu o uskocima, jer bi se prema
turskim gusarima dubrovački senatori obazrivije ponašali. Stupanje uskoka
u mletačku službu za vreme ratnih godina povlačilo je za sobom njihovo
izvesno odricanje od piraterije
54 MSD LVI, 442, 507-8; LVII,521; LVIII, 73; G. Stanojević, Senjski uskoci,
20-1.
jer je rat doveo do veće koncentracije ratnih brodova koji su u znatnoj meri
onemogućavali napade na hrišćanske trgovačke lađe.65
72 HAZd, Arhiv Omiša, kut. VI, n0 42, žalba Jakova Nik. Radigostića iz
Rogoznice u ime sela
Bez obzira na gubitke koje joj je zaključeni mir doneo (Vrana, Nadin,
Risan, pritisnuta zadarska polja) Republika se trudila da dobro susedstvuje
s Velikim Turčinom. U samoj severnoj Dalmaciji stanje je bilo veoma teško
pre svega zato što je ponestalo ljudi. Demografska kriza je tu ušla u jednu
fazu još akutniju nego posle rata 1499-1503. Stanovništvo, koje je još od oko
1470. sistematski počelo da napušta svoju sve izloženiju pokrajinu, za
vreme poslednjeg rata prosto je bežalo u Ankonske Marke, u Abruci i u
Apuliju. Potom je gospodarica Jadrana stavljena pred gotovo nerešiv
zadatak kako da obezbedi repopulaciju zadržanih teritorija i radne ruke da
se omogući održavanje i tankog preostalog pojasa kopna. Morlaci i Istrani
stekli su poboljšice u svom kolonatskom položaju, a brodovi su poslati od
Marke do Sicilije da sakupe i privole seljake da se vrate na ognjišta. Zaseoci
i polja su, međutim, i dalje ostajali pusti, što je umanjivalo i mogućnost
odbrane u slučaju novog rata. Posle ratnih lovorika Osmanlije su uspele da
prevedu na islam nove skupine Hrvata i više silnih vlaha. U Nadin su
dovedene trupe starih muslimana a Vrana je pretvorena u raskošnu
rezidenciju jednog pograničnog age. Upravo tri srednje decenije stoleća
(1540-1570) predstavljaju doba punog otomanskog pritiska na severnu
Dalmaciju.7 Bez obzira za sve pomenute okolnosti, Sinjorija se posle mira
1540. trudila da lepo živi sa Turcima, kako bi u pograničju i na moru
obezbedila uslove za unosnu trgovinu.8 Jedan član mirovnog ugovora je
izričito nalagao da mletačke lađe neće podržavati turske neprijatelje ni u
pogledu hrane i streljiva i da neće dozvoliti vršljanje gusara nego da će ove
goniti i loviti. Zbog toga Republika nije mogla biti ravnodušna prema radu
Senjana na pravcima koji su morskim putevima vodili u Tursku. Čak i
uskočka šteta trgovcima na Jadranu mogla je biti izgovor za novu
osmanlijsku vojnu.9
Obrovački kraj bio je nakon zaključenja mira 1540. trn u oku Senjana. Oni
su tu izveli diverziju 1541, ali su dosađivanjima nastavili i sledećih godina.
Njihove provale izazvale su konflikte i između Mlečana i Turaka, pa su
predstavnici Republike bili primorani da darovima iskupljuju svoju
nebudnost pred besom bosanskog paše, samo da ne bi slao arz divanskom
savetu. U moreuzini prema Zrmanjinom ušću trebalo je stalno imati bar
jednu fustu spremnu na dejstva, kako bi se onemogućili veći zapleti,
otimačine i iznuđivanja od strane vitezova sa primorja grackog
nadvojvode.28 U leto 1542. godine 300 Senjana, Riječana i Bakrana na 15
bracera ušlo je u rečinu Zrmanje i iskrcalo se pod Obrovcem; kad su
primećeni, uputili su se prema kaštelu Slivnici (na mletačkom terenu);
poveli su nešto ljudi, koji su potom preuzeti od Mlečana, ali su zato oterali
dosta stoke.29 Obrovčani su u vezi s tim protestovali zadarskim rektorima i
skrenuli pažnju da je Republika primila obavezu da ih čuva sa morske
strane; ako to nije u mogućnosti, oni će sagraditi dve galije da bi se osigurali
od tvrde senjske ruke.30 Šibenski knez Đakomo Boldu isto je tako zahtevao
od Sinjorije da bez milosti kazni upadače, jer će inače Turci povesti pohod
na Senj i Rijeku i izazvaće se ratno stanje. Kad je on putovao u grad na
lagunama, sačekalo ga je 60 senjskih podvižnika da mu se osvete što je
devet njihovih drugova dao obesiti.31 Na Senjane se tužio i Murat-ćehaja,
poslat od hercegovačkog na-mesnika u vezi s razgraničenjem, prema
ugovoru sa Portom; njemu je darovano 350 dukata, ali razlozi za tužbu ipak
nisu bili uklonjeni.32 Te godine uskoci su cernirali i sam Obrovac.33 Knez i
kapetan Zadra obavestili su (14. oktobra 1542) dužda da su uskoci na 15
lađica iz Senja i Rijeke uhvatili neke dečake, ali da su žitelji kaštela Slivnice
izašli iz zidina te da su pri gonjenju povratili momčiće.34 Tom prilikom je
opet 300 boraca prispelo na 15 bracera, kao i toga leta, da pljačkaju u kraju
pod Obrovcem. Deo marve koje su pognali, mletački
19 CRV II, 160, 162, 163, 165, 169; B. Hrabak, Jevreji u Albaniji od kraja
XIII do kraja XVII veka i njihove veze sa Dubrovnikom Zbornik Jevrejskog
istorijskog muzeja, I, Beograd 197 1, 70. - Zanimljivo je da su i valonski
Jevreji pisali ćirilicom obraćajući se mletačkim vlastima (CRV II, 160).
27 CRV II, 157, relacija Dj. Boldua, bivšeg šibenskog kapetana n kneza,
predstavljena 7. V 1542.
44 CRV III, 131, 131, 256; uopšteno: L. Suljić, Rab und umliegende
Ettlande, Zadar 1974, 52; B. Hrabak, Kontakti Rabljana s Dubrovčanima i
Kotoranima od XIII do XVI stoleća, Rapski zbornš, Zagreb 1987,223.
46 ASV, Senato I, Mar, R. XXVT, Sinjorija providura Krka 17. V, 16. VII i
27. VIII 1543.
koji su krenuli na nemački dvor. Poslaniku koji je već boravio na toj kuriji
poručeno je da nije reč samo o Senjanima nego i o favoritima u drugim
naseljima Hrvatskog primorja; pomenut je knez Petar Kušić koji je poseo
neke kaštele kneza Stjepana Frankopana, odmetnika od kraljevske vlasti;
Senat je zahtevao da se Kušić kazni, jer potpomaže pograničnu hajdučiju.48
Bailu na Bosforu pomenut je poslednji slučaj uskočke otimačine na moru,
kad su oni oteli jednu marcilijanu koja je iz Neretve prevozila robu
mletačkih plemića i nekih Turaka u Veneciju; Republika je ponovo morala
da naoruža male plovne objekte da bi se mogli nositi sa uskocima, jer su već
fuste bile preglomazne; informacija je upućena da bi mletački predstavnik
na sultanovom pragu znao šta ima da kaže ako Porti stigne arz nekog
Hasana koji je bio zapovednik na turskoj obali Hercegovine.49 U nauci
postoji pogrešno mišljenje da su do 1543. prestali uskočki napadi na
dubrovačku teritoriju ili preko nje u Tursku.50 Bolje pregledani dubrovački
arhivski materijal ukazuje na to da je upravo i 1543. bilo više uskočkih
dejstava na dubrovačkoj obali.51 Kapetanu birema dat je nalog za gonjenje
uskoka i raspisana je i nagrada za uhvaćene ili ubijene uskoke; kapetanu je
poslato četiri brigentina i četiri naoružane barke a vlastima u Zadru, na
Krku i Rabu je naređeno, kao i u drugim mestima, da na kapetanovo
traženje sadejstvuju, u slučaju Zadrana i na kopnu.52 To brodovlje je
poslato sa Krfa, iz flote prve borbene linije; kad je prošla »sezona«
junačenja na moru, kapetanu »Zaliva« je naloženo da najpre u Senju
potraži povraćaj uzapćenih stvari, a potom da razoruža sedam galija iz
krfskog kontingenta.53
60 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Lettere di rettori e di altre cariche,
busta 301, Stefan Tjepolo iz Zadra 17. VIII 1543.
68 ASV, Senato I, Mar, R. XXVII, Senat kapetanu Jadrana 16. VIII 1544,
kapetanu birema i zadarskim knezovima od 22. VIII 1544.
69 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXIII, 182 оd 2. VIII 1544; G.
Stanojević, Senjski uskoci, Beograd 1973, 70-71.
70 HAD, Cons. rog. XLVH, 70 (29.1 1545), 75 i 75' (21. i 23. П 1545), 83 (16.
III 1545), 91' (11. IV 1545), 103' (4. V 1545), 120' (4. VI 1545), 121' (4. VII
1545), 124 (13. VII 1545), 127-8 (17. VII 1545).
76 ASV, Senato I, Mar, R. XXVIII, 30. III 1545 (Senat kapetanu Jadrana),
31. Š 1545 (providuru Krfa povodom njegovog predloga od 10. III 1545), 18.
VII 1545 (upravi arsenala), 8. VI 1545 (kapetanu birema), 23.1 1546
(kapetanu birema).
U jesen 1546. na Porti je bilo nekog natezanja zbog jednog incidenta oko
kaštela Velim, što bi možda značilo da su uskoci još jednom došli u širu
okolinu Šibenika. Nešto ranije u Veneciju je prispeo Portin glasnik sa
zahtevom da se pomenuti kaštel preda Otomanskoj imperiji. Senat nije
oklevao da udovolji traženju, pa je generalni providur Dalmacije, prema
instrukcijama svoje vlade, obavio predaju Velima.89 Ustupanje utvrđenja i
podgrađa je iznuđeno isključivo zbog delovanja uskoka i nesposobnosti
Mlečana da ih spreče. Na intervenciju hercegovačkog sandžak-bega i jednog
kadije (de Brnot?) kod Alviza Renijera, koji je kao delegat poslat u
Dalmaciju povodom turskih tužbi, data su naređenja da se pojača otpor
upadačima, osobito u Novigradu i Rogoznici.90
Krajem 1546. godine opet je ozbiljno zapela plovidba iz Dubrovnika u
Veneciju. Više nije bila na snazi odredba iz 1539. da lađe čija nosivost
prelazi sto »kola« mogu slobodno i ne tražeći dozvolu odjedriti. Francuski
poslanik na povratku sa Porte morao je sačekati u gradu pod Srđem
povoljniji trenutak za odlazak u grad sv. Marka. Na njegovo navaljivanje,
dozvoljeno mu je da krene, ali mu je iz arsenala posuđeno nekoliko topića i
drugih stvari nužnih za vatreno dejstvo pri plovidbi.91 O opasnosti
putovanja iz Dubrovnika u Veneciju pisao je (januara 1547) i sam diplomata
svom kralju.92 Na pomorskoj ruti za grad na lagunama nije vladala
bezbednost ni februara 1547. Dubrovačko Vijeće umoljenih (8. februara)
dopustilo je odlazak po nekoliko brigentina ali samo u društvu sa stranim
lađama. Sedamnaest dana docnije skupina od pet dubrovačkih brigentina
mogla je krenuti u Veneciju.
82 HAD, Cons. rog. XLVII, 187-8' (16. III 1546), 206 (16. V 1546), 213' (30. V
1546), 238' i 239 (21. VIII 1546), 241-1' (23. IX 1546), 259 (20. XI 1546).
93 HAD, Cons. rog. XLVIII, 13'-14 (8. II 1547), 21 (25. II 1547), 47 (6. V
1547), 57 (21. VI 1547), 71' (22. VIII 1547).
94 HAD, Cons. rog. XLVII, 19 оd 11. VII 1547.
103ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXV, 7. VII i 29. VII 1547., fol.
141; V. Vinaver, n.n., 50
108 Isto, 5. I 9. III 1548., nalog i upustva za rad poklisara kod cara
109 ASV, Senato I, Mar, R. XXIX, 177' od 9. III 1548. Bernardu Sagredu
Koncem 1550. ili prvih dana 1551. Obrovac je stradao od Senjana. Uskoci
su na 12 barki isplovili iz svoga središta, iskrcali se pod Obrovcem i spalili
su selo zavisno od Obrovca odnosno njegovo podgrađe. Na prepad su oteli
kaštel Ostrovicu, na drugoj strani severne Dalmacije. Poduhvat je načinio
toliko snažan utisak da je i Dubrovačka Republika preduzela korake da
osnaži svoju odbranu, konkretno da osigura Ston.124 Vlasi preseljeni iz
Istre u zadarskom kotaru bili su neotporni prema Senjanima, te su im čak,
prema referatu carigradskog baila, služili kao obaveštajci.125
114 HAD, Cons. rog. ХLIХ, 3 (28. III 1549), 24 (8. V 1549), 37' (14. VI 1549),
55 (7. VIII 1549), 57 (12. VIII 1543); Cons. min. ХLI, 216' оd 30. IX 1549
(čauš).
117 La seconda parte dall' Istorie del suo tempo di Monsignor Paolo
Giovico da Como, Venetia 1555, 428.
122 HAD, Cons. rog. ХПХ, 107' (14. I 1550), 136 (15. Ш 1550), 252' (22. II
1550).
123 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXVII, 8. IV 1550 (knezovima
Zadra).
124 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXVII, 109-9' (31. I 1550 m.v.),
209 (31. XII 1551).
125 CRV II, 186-7, izveštaj Alviza Renijera, carigradskog baila 7. I 1550
m.v.
Početkom 1552. godine četiri uskočke i tri druge brodice sa uskocima pošle
su iz Senja prema Šibeniku; uskoci su se iskrcali i došli su do mesta
Arvesin(?) koje je pripadalo Turcima i tu su uhvatili 30 ljudi. U drugoj
polovini aprila mletački flotovođa u »Zalivu« mogao je izvestiti Senat o
mnogim štetama koje su prouzrokovali Senjani.
Godine 1553. Turci i njihovi vlasi su temeljito opustošili kraj oko Karlobaga
i južnije sve do Obrovca, mada je već četvrt stoleća postojao jedan prazan
prostor u obimu od sto milja, gde se išlo samo u seču drva i kamo su
prolazile pljačkaške družine uskoka i martolosa. Rušenje Karlobaga više je
naudilo mletačkom Pagu nego Senju grackog nadvojvode.142 Takvim
haranjem povećan je uskočki pritisak oko Nina, gde konjica na uskom
obalnom pojasu nije mogda da razvije svoja dejstva.143 Preko Ljube (danas
Ljubač) je najlakše nanešena šteta Turcima, jer se ulazak u otomansko
područje tu zaobilazio pravcem na »jezero«, između Posedarja i Novigrada,
na putu za Karin, Obrovac, Polešnik i Kožulovo Polje, gde su činjene
bezgranične pljačke. U to vreme Mlečani su pojačali stražu kod Novigrada,
gde su držali dva brigentina i dve fregate, no uzalud, jer su Senjani i dalje
plenili. Zadarski kapetan Paolo Đustinijani je savetovao da se na moreuzu
kod Posedarja podigne tvrđavica (s troškom od 1000 dukata) i da se u njoj
smeste četiri stražara; održavanje tadašnje pomorske straže iznosilo je,
međutim, 3000 dukata godišnje; ako se ne bi želelo da se podigne
tvrđavica, trebalo je dozvoliti Turcima da oni na svom zemljištu sagrade
slično utvrđenje; pred sve jačim uskočkim naletima, u suprotnom, moglo bi
se smatrati da je novigradska tvrđava izgubljena.144 Za namirenje plata
osoblju brodica u Zadru koje su održavale stražarsku službu protiv uskoka
zadarski rektori su 1553. godine dobili samo 200 dukata.145
131 ASV, Senato I, Mar, R. XXXI, Senat zadarskim rektornma 24. IX 1551.
134 HAD, Cons. rog. L, 179' од 29. ХII 1551; B. Hrabak. Senjski uskoci, 85.
135 HAD, Cons. rog. LI, 49' - 50 (8. IV 1552), 79 (21. VI 1552).
137 HAZd, Atti del conte di Zara, Antonio Civran (1551-3), fol 32-34.
139 HAZd, Ducali е terminazioni III, fol, 9-10, n° 1095 оd 13. V 1552.
144 CRV III, 54-5, relacija bivšeg zadarskog kapetana Paola Đustinijanija
predstavljena Senatu 13. II 1553 m. v.
146 CRV III, 52, relacija Paola Đustimjamja, bivšeg zadarskog kapetana.
martolosa i Morlaka, u Šibeniku su Mlečani morali držati laku konjicu,
sastavljenu od Levantinaca i Hrvata. 147 Uskoci su u proleće 1553.
popljačkali i zapalili jedno selo turskih kmetova iznad Vrane i ubili nekoliko
žitelja toga naselja. U poslednjoj desetini juna ugarak je progutao i
podgrađe Karina, gde je u vatri propalo mnogo dobara. Tih dana mletački
vojnici su povratili od uskoč-kih robaca dve turske porodice.148 U Zadru su
procenjivali da Vrana i Nadin nisu Turcima korisni nego da štaviše izazivaju
troškove oko održavanja posade i zidina; zaključeno je da bi trebalo
pokušati da se ta utvrđena mesta kupe od Porte.149
150 HAD, Cons. rog. Li, 174 (7. III 1553), 241' (4. VIII 1553); LII, 28-8' (22.
XII 1553).
162 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXX, kapetavu fusta 12. XII
1556.
164 HAD, Cons. rog. LIII, 239 (28. IX 1556), 241 (20. X 1556), 248 (22. X
1556), 253 (30. X 1556), 279' (3. I 1557), 293' (1. II 1557); LIV, 11' (20. V
1557), 21 (31. V 1557), 25 (16. VI 1557), 26 (19. VI 1551), 67*' (5. XI 1557)
Upad 29. marta 1558. sa jednog otočnća kod Ljube izveo je Pavao Lišnjavić
iz Bakra sa deset drugova koji su došli na nekoj barki. Jedan od napadača
bio je izvesni Damjan sa rta na ostrvu Pašmanu, po rođenju Istranin, koji je
pobegao sa galije na kojoj je kao veslač izdržavao kaznu od 20 godina.
Meseca aprila neki Luka Trevizan iz Vrgade priznao je na isleđenju u Zadru
da je sa svojom barkom prevezao sedam uskoka i tri roba na Tusticu, gde je
izvršeno ukrcavanje na uskočku lađicu i povratak u Senj; ta uskočka brodica
presretnuta je pod Velebitom, te su se vitezi spasli skakanjem u hladnu
vodu a trojica zasužnjevih su oslobođeni; bili su stanovnkci Vrane a preuzeo
ih je nećak i zastupnik livanjskog namesnika kojn je poslom boravio u
Zadru. Početkom juna, na dostavu uhoda, jedna mletačka barka sa
vojnicima naišla je na neku uskočku braceru u moreuzini kod Ljube; uskoci
su se opet izbavili okova skakanjem u more a njihov prethodno ranjeni
starešina, Damjan Paštrović, uhvaćen je. Pored šibenskog i novigradskog
kraja, Senjani su te godine obišli i zadarsku regiju.174 Kad je reč o Vrani,
treba primetiti da je u to vreme ili nešto ranije u kaštelu bilo i Hrvata na
službi kao bombardera; jednog takvog su Dubrovčani primili pod platu juna
1558. godine.175
166 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXX, каpetanu fustа 20. VII
1557.
169 CRV III, 102 relacija Antonija Mikileja od 15. VII 1557.
173 HAD, Cons. rog. LIV, 110(26. II 1558), 122 (14. IV 1558), 161 (14. VI
1558), 174 (28. VII 1558), 187' (22. X 1558), 190' (31. X 1558), 209' (15. XII
1558).
174 CRV, III, 142 i 143, relacija Fabaja da Kanal, bivšeg kapetana fusta,
predstavljena 12. XII 1558.
177 CRV III, 144, relacija Fabija da Kanal: ASV, Senato I secreta,
Deliberazioni, R. LXXI, 90 оd 2. XII 1558; V. Vinaver, n. n" 58.
Nakon izvedene blokade Senja (od 24. novembra 1558) a zatim i Bakra (od
26. februara 1559) uskoci tokom 1559. nisu dolazili da plene otomanske
krajeve u susedstvu zadarske regije. Ipak, oko glavnog grada mletačke
Dalmacije postavljeno je deset straža sa po dva momka koje su mesečno
stajale po 40 dukata.182 Vitezovi Senja i Bakra nisu rado protiv Osmanlija
hodali stazama Velebita, nego preko mletačkog terena u turski vilajet. Preko
Velebita u prolazima bile su nameštene zasede od turskih derbendžija.
Momenat iznenađenja lakše se mogao realizirati na razuđenoj obali a i
preko podmitljivih nižih starešina po mletačkim selima.183 Jedan lokalan
upad treba pomenuti kod sela Beške (u blizini Karina).184 Kad su
pritegnuti uskoci, nastupili su sličnim nedelima martolosi, uskocima slični
turski pljačkaši.
Polovinom jula 1560. zadarski knez je izvestio dužda o pljački koju su izveli
junaci sa Hrvatskog primorja preko Velebita u ličkom sandžaku; odagnali
su dosta marve i poveli neke istarske pastire i stočare sa zadarskog područja
koji su bili na velebitskim letnjima pašama. Nemački ambasador u Veneciji
dao je reč Senatu da će pisati senjskom zapovedniku Lenkoviću da ga
obavesti o poduhvatu i da preduzme korake da se mletački čobani sa svojim
stadima oslobode. U to vreme bilo je u uskočkim naseljima nepovraćene
mletačke robe za oko 2500 dukata.186
Akcije 1561. nisu vođene samo plena radi nego su likvidirane i obrovačke
fuste. Početkom juna provukla se kroz moreuzine jedna obrovačka
brzoplovka sa 18 članova posade, naišla je na Senjane i sukobila se sa njima.
Druge lađice ubrzano su dovršavane na Zrmanji. Narednih tjedana izašlo je
na more nekoliko brodica sa turskom posadom. Svi su bili prerušeni u
uskočko odelo. Sa dosta uspeha, i to po tmini, borile su se ove levente protiv
Uskoka. Dve takve barke koje su naišle u drugom valu zarobile su u okolini
Senja 13 senjskih pripadnika
191 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXII, 13. XII и 18. XII 1561
(poklisaru na carskoj kuriji).
192 HAD Cons. rog. LV, 280'; LVI, 6 i 163 (29. X 1562).
197 CRV III, 157, relacija Đovanija Mikijela koji se vratio iz Austrije, gde je
bio poslanik.
198 HAD, Cons, rog. LVI, 206, 233', 261', 262'; LVH, 119.
U prvoj dekadi 1567. u grad sv. Marka prispeo je Ibrahim-beg, turski čauš
zbog Uskočkih nedela. On je pozvao Republiku da kao hrišćanska država
utiče na Austriju da pustolovi iz Senja i sa Rijeke više ne ulaze u sultanove
posede plena radi, jer nije bilo dovoljno da mletačke snage uhvate pokojeg
uljeza; razjasnio je da je u takvim okolnostima prirodno da se muslimani
naoružavaju izlaze na pučinu; nije, međutim, normalno, da mletačke vlasti
kad uhvate te zločince drže ih u zadarskim zatvorima pod okovima, kao što
je nepravedno što se imovina pravovernih kad bi se povratila od upadača ne
vraća sopstvenicima nego je dele mletačke glavešine.226 Takva shvatanja
divanskog saveta prisilila su Senat da sa svom ozbiljnošću još jednom priđe
uskočkom pitanju. On je zapovedio i fustama u mimohodu da obavljaju
stražarsku ulogu, a dva nova brigentina poslata su u opasne zone. Kapetanu
brzoplovki naređeno je da bude češće u kanalu pod velebitom. Na praškom
dvoru zahtevano je da se konačno uskoci kažnjavaju. Kapetan fusti imao je
zadatak da ostvari kooperaciju sa turskim gemijama (lađama) na straži u
Neretvi kako bi diverzanti bili uspešno gonjeni na svom južnom pravcu
delovanja. Za šest do osam uskočkih starešina raspisana je ucena, tako da bi
se njihova glava otkupljivala po 200 dukata.227 Funkcionerima u zadru je
naloženo da se sva sredstva iskoriste da se na mletačkom zemljištu iskorene
uskoci, uz primenu i blokade mesta u Hrvatskom primorju kako bi ostali
bez hrane. Trebalo je najstrože kazniti i sopstvene državljane koji ne samo
što bi pomagali upadače, nego ne bi valjano izvršavali zapovesti organa
vlasti, osobito kad se radilo o starešinama liga i sucima posoba.228
Godina 1568. zaista je bila dosta mirna. Ipak, 22. maja uveče, uskoci su
uhvatili pod Rogoznicom jednu barku sa mletačkim podanicima, koju su im
nekoliko dana kasnije Turci oteli kod Omiša.233a Deo robe oslobođene od
Senjana predate su vlasnicima, a hvarskom knezuje naloženo da sprovede
tu odluku.234, verovatno slanjem rekuperiranih dobara u Neretvu.
Upriličen je i sastanak sindika (inspektora) Dalmacije sa susednim
sandžak-begom; turski namesnik je trebalo da dobije sto dukata, a vešti
posrednici oko njega, preko kojih je rađeno - 235
228 ASV, Senato I, Mar XXXVII, 20. I 1566 m.v. (zadarskim knezovima i
generalnom providuru Dalmacije), 6. IV 1567 (istima).
230 Mon. Usc. I, 1-2, B. Poparić, Povijest senjskih uskoka, Zagreb 1936, 34.
233 HAD, Cons. rog. LVIII, 160 i 132; LIX, 15, 23, 35, 68', 182, 195
Vreme između zaključenog mira 1540. i objavljenog rata 1570. bilo je doba
najveće ekspanzije Osmanlija u Panoniji i na Mediteranu. U severnoj
Dalmaciji, podalje od glavnih poprišta i pravaca akcije, vladala je oseka
turske najezde, te su uskoci sa Hrvatskog primorja preuzeli inicijativu u
pogledu vojnih akcija. Granična pljačkaška dejstva, karakteristična za
međašne oblasti svih islamskih država toga vremena postojala su i prema
uskom mletačkom pojasu kopna u severnoj Dalmaciji i prema susednim
otocima. Mir od 2. oktobra 1540. nije uspostavio stanje mirovanja na
tursko-mletačkim granicama. Slično turskim martolosima, Senjani, Bakrani
i Riječani su plenili marvu, grabili turske podanike (koje su prodavali
trgovcima u Apuliji) ili i karavane vlaha i drugih koji su saobraćali sa
Šibenikom zbog dovoza žitarica i drugih proizvoda i zbog odvoza soli i
manufakturnih izrađevina.
237 HAZd, Atti del conte di Zara, Ettore Tron (1569-70), unico, fol. 475-6,
оd 18 XI 1569.
Od kraja 1569. i prva tri meseca 1570. senjski uskoci su naglo uvećali svoju
revnost na moru. Ne postoje turski izvori koji su u punoj širini pokazali
osmanlijske gubitke zbog takve uskočke delatnosti. Zbog toga su uzeti
dubrovački zapisnici senatskih sednica koji s podjednakim kriterijem
registruju štete od Senjana iz godine u godinu. Neki dubrovački brigentin
na plovidbi iz Venecije sa tkaninama decembra 1569. ili prvih dana 1570.
bio je devastiran, te je dubrovačka vlada odredila čoveka da robu u Senju
preuzme.1 Opasnost od uskoka povećavala se ako su lađe bile pretovarene,
jer im je manevarska sposobnost bila znatno umanjena. Stoga je Senat
nastojao da reguliše ugovor nekih manjih brodova koji su imali da krenu u
grad na lagunama.2 Početkom proleća uskoci su presreli i jedan brod koji je
sa tkaninama dolazio iz Ankone.3 Uskočke su svakako bile dve razbojničke
barke koje su na Murteru (marta 1570) oplenile lađu kojom je upravljao
neki pomorac iz mletačkog grada Kjođe i gdje su oteli kože nekog trgovca iz
Pezara.4 Jedan od uzroka za izbijanje rata između Osmanlijskog carstva i
Mletačke Republike, rata koji je izbio aprila 1570. i trajao je do proleća
1573, bila je uskočka piraterija.5 Za vreme tog trogodišnjeg rata
(»kiparskog«), kad je ponovo došlo do formiranja koalicije hrišćanskih
zemalja protiv polumeseca (»Sveta liga«), senjski uskoci su, kao i u ratu
1537-40, sudelovali u operacijama na strani Mlečana. Prezreni i gonjeni u
doba mira kao gusari i zločinci, Senjani su ponovo postali korisni saveznici
Krilatog lava. Teren njihovih akcija u novom ratu bila je više srednja nego
severna Dalmacija.
Stanje mira postalo je ugroženo kad je čauš Kubat (februara 1570) napustio
grad na Bosforu na putu za Veneciju. On je nosio pismo sa sultanovim
ultimativnim zahtevima, koji su sadržavali i zahtev da Republika preda
Turcima Kipar, oko koga su se takođe sakupljali korsari.6 U pismu sultana
Selima II Sinjoriji ce prebacivalo da je na starim granicama Dalmacije
izazvala sukob; za državne međe rečeno je da su ustanovljene koncesijama
za vreme sultanovih predaka.7 Kubat je stigao u duždevu prestonicu prvih
dana aprila. Za vreme njegovih razgovora u jadranskoj metropoli Dalmacija
ce takođe nalazila na prvom mestu njegovih lamentacija. Osmanlije su na
granicama Dalmacije počeli neprijateljstva još za vreme bavljenja
Kubatovog na duždevoj kuriji. Sandžak-begovi Klisa, Bosne i Hercegovine
upali su na mletačko područje, oduzimajući seljacima žito, marvu i sve do
čega su došli i zasužnjujući ljude. Mladi zapovednik dalmatinske konjice
Bernardo Malipjero, u želji da zaštiti stanovništvo zadarske regije, izjahao je
iz grada na čelu 80 konjanika. U jednom momentu upao je u skupinu
Turaka, mnogo brojniju nego što je bila njegova pratnja, te je smrtno ranjen
i izdahnuo je na sedlu za vreme povlačenja. U Zadar je malo zatim stigao
Đulio Savornjan sa titulom komandanta milicije u Dalmaciji. Ovaj je
pokazao veliki oportunitet u borbi s Osmanlijama, kojima ce pružila
jedinstvena prilika da opsednu mletačke gradove. Savornjan je dva meseca
držao borce iza bedema, nedovoljno zaposlene.
1 HAD, Cons, rog. LIX, 207' (18. I 1570), 235'~6 (14. III 1570).
4 HAZd, Atti del conte di Zara, n°18, Ettore Tron (1567-71), fol. 43 оd 27. III
1570.
Velikih operacija na tlu severne Dalmacije više nije bilo. Sama Venecija,
šaljući Đakoma Ragaconija u Carigrad još počekom 1571. nastojala je da
povede mirovne pregovore, ali tako da povrati svoje izgubljene teritorije u
Dalmaciji, Boki Kotorskoj i Zetskom primorju.22
Prvih dana avgusta 1571. senjski uskoci su krenuli (ili su markirali svoj
polazak) u Dalmaciju.23 Sledećeg proleća uskoci su oduzeli robu ukrcanu u
Veneciji na tri dubrovačka brigentina.24 Koncem te godine uskočka revnost
na moru je smanjena, tako da su Dubrovčani prišli razvojačenju svojih
lađa.25
Kad je (7. februara 1573) zaključen mir s Osmanlijama, koncem maja 1573.
pristupilo se demobilizaciji vojnika. Dok su Italijani iz posada Novigrada,
Šibenika i gradova srednje Dalmacije otpuštani, po nekoliko desetina
uskoka je zadržavano u službi kao pripadnici gradskih posada. Senat, ipak,
nije imao poverenja u njih, te im je ponudio da pređu na naoružane barke,
kao pripadnici brodske posade ili da se nasele na Pontaduri, u okolini Nina
ili u Istri. Posle razvojačenja jedan deo uskoka posvetio se proizvodnom
radu, dok je drugi ili koordinirao sa senjskim uskocima ili stupio u njihove
redove. To je bio kraj saradnje uskoka sa Republikom, svršetak
prijateljstva, i to neiskrenog, u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.26
17 HAZd. Ispisi fra Dane Zeca iz Vatikanskog arhiva, kut. II, Rab, str. 2
(12. VIII 1570).
Kad je reč o Dubrovčanima, oni su uvek mogli da plaćaju ceh. Još dok je
trajalo prijateljstvo sa Mlečanima (1573), uskoci su uzaptili i dubrovačku
navu Antuna Mihovog, koju su potom dubrovački oci otkupili, da ne bi bilo
veće gužve i galame.37 Dve godine kasnije, 28. januara 1575, presretnuta je
od Senjana nava Jakova iz Orebića, koja je sa robom raznih trgovaca plovila
u Veneciju; pored robe koja je pripadala Turcima, oduzeta su i dva denjka
koji su pripadali Mati Dragićeviću (sa zlatom i monetama u vrednosti od
dukata 32.000).
Značajnija je bila akcija prvih dana januara 1575, kad su Senjani noću
napali neku ankonsku lađu na putu za Neretvu kod zadarskog otočja i
oduzeli vrednost od preko 100.000 škuda. Zbog toga je papski namesnik u
Ankoni molio papskog nuncija u Veneciji da u vezi s tim interveniše kod
habzburškog poklisara, kako bi se rekuperirala roba i zasužnjeni levantski
Židovi. Odmah zatim jedna mletačka galija uhvatila je dve barke krcate
opljačkanim trgovačkim espapom, a potom je pošla da pohvata i pet drugih
bracera koje su bile skrivene četiri milja od Zadra.39 Johan Hernberg,
senjski kapetan (1574-77), upitan od carskog poslanika u Veneciji, dao je,
namerno ili nenamerno, neverno objašnjenje o uskočkom prepadu na tu
lađu pod kaštelom Rakitnica, navodeći kako su nakon okršaja oštećeni
samo Turci i Jevreji; robu koju mletačka galija nije preotela, trgovci su
morali da darovima u Senju otkupljuju.40 Usled napada na brodove koji su
plovili »Zalivom«, i to iz dana u dan, kao i poradi Portinih reklamacija,
maja 1575. Senat je pomišljao da preduzme blokadu Senja i da silom spali
uskočke barke. Papska kurija je bila nešto manje radikalna, te je od
Sinjornje očekivala samo da i dalje suzbija pustolove ali na otvorenom
moru.41
Prvi kapetan stražarske flotile protiv uskoka kad je ona obrazovana bio je
Almoro Tjepolo, energičan čovek i predlagač te mornaričke formacije u
venecijanskom Senatu. On je uspeo da nasrtljive Senjane, koji su u to vreme
bez zazora navaljivali i na mletačke galije, privremeno suzbije; pet uskoka je
obesio, a 90 poslao da u okovima veslaju; zaveo je praksu međusobnog
uhođenja i optuživanja za saradnju sa uskocima čak i među rođacima;
39 Mon. usc. I, 9-10 (S. II 1575), 10 (15. 11 1575), 11 (23. II 1575) (neki čelik
sakriven u balama tkanina); B. Poparić, i. d,
40. 40 Mon. usc. I, 11-12(2. III 1575), 12 (8. III 1575), 12-3 (22. III 1575), 13
(23. III 1575).
42 Mon. usc. I, 14 (II. U 1576), 15 (18. II 1576), 15-6 (25. II 1576), 16 (28. II
1576).
krenuo je najpre sa tri broda ali je uskoro dobio još tri galije, no on je tu
jedinicu ipak sveo samo na tri plovna objekta. Kad je brat zapovednika
jedne od ovih galija propustio (1576) Senjane kod tesnaca u blizini Ljube,
pri čemu su mornari dobili deo ćara, Tjepolo je starešinu broda i njegovog
pomoćnika osudio na smrt a članove posade u prisilne veslače. Po isteku
službenog mandata, ponosio se da su uskoci umesto na more u plen
transporata morali da odlaze na Velebit da seku drva.45 U to doba
Republika je dopuštala rektorima u Zadru da mogu uzimati u vojnu službu
prebege-uskoke.46 Neki bivši uskoci su i pardonirani. Zbog toga se moglo
dogoditi da jedan nekadašnji uskočki kapetan, Đuro Matković, sasvim
slobodno dođe u zadarski opštinski ured i postavi za svog punomoćnika
jednog zadarskog plemića, sa zadatkom da utera njegova potraživanja.47
Prvo (od 14. jula 1576) se odnosilo na devet turskih državljana, uhvaćenih u
barki u šibenskom morskom prolazu koji su potom odvezeni u mesto Zaton
(ispod Rakitnice). Tu je 40 uskoka otelo sa jedne lađice dva brava i
pogostilo se. Zatim su otplovili u selo Sali na Dugom Otoku, gde su
promenili barku. Sandžak-beg nije govorio o Senjanima nego o »Vašim
zločincima« i apelovao je na kneza-kapetana da se imenovana devetorica
vrate, dodajući da je šibenskog administratora mnogo hvalio Mehmed
haračlija. Pet meseci docnije isti je istom javio da su odvedeni njegovi ljudi
iz poznate vlaške skupine Vratkovića. U tom drugom pismu (od 20.
decembra 1576) namesnik je decidirano govorio o Senjanima, koji su se na
šibenskoj obali iskrcali između Primoštena i Krapnja, gde su kod bracera
ostavili nekog Raiča Hvojića a oni su više dana proveli na turskoj teritoriji,
pleneći; sobom su odveli više ljudi pa i nekog poznatog Nikolu Crnog. U
četvrtom pismu (od 20. juna 1577) prenesena je tužba Mustafe i Vukoja koji
su bili napadnuti kod šibenskih mlinova, kad su sa svojim tovarnim
konjićima dovukli žito na mlevenje. Neki Pavle Rakić, Andreja Orimanović i
tri druga došli su pod noć i vikali su iz sveg glasa da su se odmetnuli u
uskoke, te su pomenutoj dvojici oduzeli kljusad; za njih je saopšteno da
pripadaju nadležnosti šibenskog kneza. U petom pismu (od 9. jula 1577)
sandžak-beg je knezu samo poželeo srećno putovanje do Venecije, a poruku
je izložio njegov dragoman, upućen sa pismom. U poslednjem pismu (od 11.
februara 1578) Mustafa-beg je odgovorio knezu koji je izrazio potrebu da
pregovaraju o nekoj otetoj marvi; kazao je da mu ne pada na pamet da u
doba mira vodi pregovore. pa i o stoci koju su ugrabili mletački podanici;
iza pitanja o otimačini nalazilo se važnije pitanje o lupežima koje su turski
pogranični organi uhvatili, a sandžak-beg je poručio da će i sam znati da na
svojoj teritoriji presudi otimačima; no, kao uzgred, dodao je da se iz
njegovog područja nalaze ljudi i dečaci u Zadru i drugim mletačkim
varošima i da ovi treba da se vrate kućama; konstatovao je da je u doba
njegove uprave iz sandžakata nasilno odvedeno, navodno, preko hiljadu
lica. Na uznemireno kneževo pismo sandžak-beg se osmehnuo, rekavši da
nalazi da knez hoće da zapali ceo svet; na koncu je dopisao da knez bude
uveren da on, sandžak-beg, teži da i na kopnu i na moru dostojno štiti
poverenu mu oblast.54 Time je principijelno postavio pitanje o turskim
naoružanim barkama koje bi čuvale sultanovu zemlju od senjskih i
mletačkih upadača.
U leto 1577. Mlečani su podigli neku tvrđicu na otoku Pagu, jer su pre toga
Senjani nasuprot ostrvu izgradili utvrđenje. Kako su Turci zazirali od svake
promene stanja i na mletačkoj strani, carigradskom bailu je (2. novembra
1577) poručeno da o tome povede razgovor sa velikim vezirom, predajući
mu Republičino pismo. Trebalo je da se potuži na dostave kliškog sandžak-
bega kome je stalo da zadeva raspre, mada su Mlečani progonili nitkove, jer
su od uskočkih dolazaka na dalmatinsko zemljište gubitke podnosili
mletački podanici.55
Kad je prestala služba Almoru Tjepolu, dok nije postavljen nov kapetan
(posle 21. februara 1578), koji je primio podrobne instrukcije o svom radu i
ov~lašćenjima,60 uskoci su živnuli na moru.61 Marta 1578. preko
mletačkog terena se prelazilo na turski da se odatle dotera roblje i stoka, što
je Mlečanima prebacivano i u sultanovom saraju. Senjanima su se
priključili mletački državljani, koji su isto tako gusarili pa i ubijali. Takvih je
bilo naročito oko Murtera kao i u Primoštenu i Rogoznici. Ovi poslednji su
počinili više krađa, osobito preko državnih međa. Ostrvljani, umesto da
zvone na uzbunu kad bi se Senjani pojavili, prihvatali su morske vukove,
davali im zaklona i činili razne usluge, neki iz straha a neki svesno. Zbog
toga je Balbi najpre pohvatao uskočke doušnike i saradnike u Rogoznici i
kliškim Turcima vratio neke otete magarce. Potom je sa svojim
pomoćnikom Nikolom Surijanom poduzeo mere da uskoke dočeka u doba
njihovih zimskih akcija, očekujući njih 300-400. One diverzante koji bi bili
uhvaćeni vešao je u Šibeniku u nazočnosti Turaka, da se uvere da Mlečani
gone i satiru lupeže. One, pak, koji bi sakrivali Senjane, terao je na vesla,
tako da je 55 podanika odmah prikovao na galijama.62
65 ASV, Constglio dei Dieci, busta 301, Gasparo Uđini, sa galije 16. II 1579.
Pre toga, 28. novembra, jedna grupa uskoka načinila je štetu u selu Bubi
kod Tinja (u zadarskom okružju). Taj dolazak Senjana uzbunio je Turke,
koji su se sakupili u velikom broju da slede uskoke do morske obale.
Umesto da uhvate napadače, oni su grabili stoku mletačkih seljaka, što je
Senjanima dalo vremena da najveći deo plena ukrcaju kako je trebalo.76
U to doba jedna ili dve naoružane barke stražarile su kod Novigrada dok je
zadarski kapetan držao da tu treba da bude smeštena i jedna galija, poradi
čestih uskočkih upada na tursko područje. Te zime je i u Posedarju držana
neka naoružana lađa.77 U uslovima postojanja posebnih flotila za
suzbijanje uskoka, funkcioneri u Zadru su imali zadatak da u prvom redu
organizuju obaveštajne punktove i da kapetanu te flotile javljaju o
pripremama i isplovljavanju Senjana; i kažnjavanje prestupnika prepuštano
je kapetanu pomenutih galija,78 čije je uredovanje u tim slučajevima imalo
karakter prekog suda. Godine 1581. u novigradskom tesnacu bile su
smeštene dve barke, što je zadarsku komoru koštalo 1200 dukata godišnje.
One očigledno nisu bile dovoljne da onemoguće iskrcavanje uskoka, pa čak
su vojnici na barkama bili orni za borbu s prestupnicima; kao borci na tim
naoružanim brodićima služili su seljaci zadarske okoline, često prijatelji ili
rođaci upadača, kojima je sve bilo na umu pre nego da prolivaju krv.79 U
šibenskom kraju, pak, seljaci su bili razvrstani u čete kojima su zapovedale
harambaše; pripadnici jedinica bili su naoružani puškom, kopljem ili
sabljom ali su svi nosili i bodež; uz te čete teritorijalaca poetojalo je i
odeljenje od 57 plaćenih bivših uskoka, koje je bilo podčinjeno gradskom
knezu i bilo je ipak korisno.80
Sredinom februara 1581. uskoci sa dve bracere iskrcali su se u
novigradskom kraju te su se otisnuli da pljačkaju sultanove harače kod
Karina. Tu su ih, međutim, dočekali Turci, kako atlije tako i pešaci. Ovi su
se, pošto su proterali došljake, slegli pod Novigrad.
U drugoj sedmici marta 1581. Turci su trired silazili pod Karlobag, pošto su
prethodno Senjani ulazili u Liku, spalili jednu kulu a potom su prodrli do
Obrovca, gdje su zadobili veliki plen u stoci. Na moru pri tome nisu načinili
nikakvu akciju. Posle toga, na Rijeku su stigla dva komesara sa zaostalim
platama za plaćenike Senja, ali s tim da ovi vrate zaplenjeni brod koji su
uzaptili kod otoka Premuda kao i robu s neke druge lađe koja je jedrila za
Ankonu.82
82 Isto, A. Balbi, kapetan straže protiv uskoka, sa galije kod Ilovika 16. III
1581.
88 ASV, Capi del Consiglio det Dieci, busta 306, Marko Molin iz Sv.
Grgura 4. XII 1581.
Akcije Senjana 1582. počele su na sam dan poklada, ali nisu bile pokladski
lude nego puste. Najpre su se stvorili pod Udbinom. Trista konjanika ispalo
je iz kasabe, no vitezovi sa Hrvatskog primorja dočekali su ih žestokom
paljbom iz arkibuza, te, pošto su mnoge rastavili od konja, jurnuli su protiv
zbušenih i iskrvavljenih konjanika kopljima i jataganima. Mnoge nadmene
delije odmah su okrenule hitre hatove i pojurili su kapiji kaštela. One, koji
su, oslabljeni, ostali na poprištu da se biju za čast zelenog barjaka, Senjani
su počeli da seku naoštrenim sabljama. Mnogi su molili da ih ne pogube,
navodeći svoje vrlo primetne dohotke koje bi preko otkupa mogli podeliti sa
nezvanim gostima. Od plotuna i u borbama prsa u prsa poginulo je 30
Udbinjana, a zarobljeno ih je 84, među kojima su bila i dva dizdareva sina,
od kojih je jedan bio teško ranjen. Uskoci su tom prilikom oterali i 5000
komada sitne i velik broj krupne rogate stoke i konja.96 Kao što se vidi,
poraz Turaka bio je potpun, stvaran, nimalo karnevalski šaljiv!
93 HAD. Div. сапe. CLXIX, 107-7' оd 20. VIII 1582 (saslušanje u Ankoni 3.
juna 1581. Šimuna Durića, na zahtev Martina, Gašpareva brata).
94 HAD, Div. not. СХХИ, 19-9' ат оd 26. I 1582. - Topići lađama na putu u
Ankonu i Veneciju Cons.rog. LXVII, 59-9' LXVIII, 235: - Uskočka pljačka
pri plovidbi iz Dubrovnika u Veneciju juna 1585 (Div. not. СХХШ, 38-9 аt).
100 Isto, knez Paga Danijel Moro 13. VI 1582; HAZd, Ispisi iz vatikanskog
arhiva fra Dane Zeca, kut. II, grupa »Novegradi«, Venecija 31. III 1582; G.
Stanojević, Senjski uskoci, 105 (pogrešan navod da je poginulo 80 uskoka
a ne Turaka)
107 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Lettere di rettori e di altre cariche,
busta 301, knez i kapetan Zadra i generalni providur dalmatinske konjice
duždu 19. X i 18. XI 1582.
živih dok su ostali pobijeni, a glave su ponete kao trofej. Plen je sakupljan
svuda okolo, a utovaren je na Zrmanji, podno Obrovca. U susednom selu
zatečeno je 20 Morlaka koji su sa po dve vreće ili mešine išli preko Obrovca
i Zrmanje s namerom da na putu kraj Novigrada, gde je pasla stoka, obave
krađu; prilikom hvatanja tih vlaha, ubijen je njihov predvodnik, neki
Jandruša, poznat no rđavom životu. Konje su Senjani preveli preko Velebita
a sa zarobljenim Turcima i vlasima otplovili su morem u svoj grad.
Prethodno su pustili ranije uhvaćene dečake da se svemu dojave mletačkom
kaštelanu Novigrada i turskim vlastima.114 Bila je to svojevrsna agntacija o
pokoravanju sili upadača!
Senjani nisu toga proleća zaboravili ni drugi teren svojih provala. Na obalu
kod stare šibenske solane prispeli su noću 21-22. marta. Nadirali su do sela
Orašje, 12 milja na osmanlijskom zemljištu. Tu su jurnuli na neke Morlake
koji su čuvali svoja stada i krda; Senjani su ubili jednog vlaha, tri pastira su
svezali a ostali čobani su se zaklonili u neku pećinu.123 Sutradan (tj. 22.
marta) banulo je 120 uskoka u okolinu Šibenika, te su usmrtili jednog vlaha
i oteli tri tovarna konjića. Četiri dana potom krenuo je, po naređenju
kliškog sandžak-bega, u Šibenik vojvoda Ahmed. Imao je nalog da u
mletačkom gradu ugovori način kako da se umanje štete koje su Senjani
nanosili području sandžaka.
114 Isto, zadarski rektori duždu 23. IV 1583. - Kod J. Tomića je mesto
označeno kao Ravnik (n. d., 21-22)
116 Isto, iskazi kapetana Matije Banića i Jurja Aladinića, date na Rabu 7.
V 1583.
117 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Lettere di rettori e di altre cariche,
kapetan Marko Molin sa Raba 25. VII 1583.
119 J. Radonić, Dubrovačkv akta i povelje, knj. II, sv. 2, Beograd 1938,
467.
120 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, Antonio Pizani,
iz Zadra 18. IX 1584.
121 Isto, iz pisma kapetana protivuskočke flotile, pisanog na Krku 2. III
1585.
124 Isto, knez-kapetan Šibenika Orsato Đustinijani duždu 20. III 1585
125 Isto, prilozi pismu šibenskog kneza-kapetana od 10. IV 1585: pisma
ćehaje Huseina od 3. i 10. IV i kapetanovi odgovori od istog datuma
127 ASV, Senato secreta, ВаШ Costantinopoli, busta 305, depeša kneza i
kapetana Zadra i generalnog providura dalmatinske konjice od 25. VI
1585, sa izveštajem novigradskog kapetana od 24. VII 1585.
128 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, filza LVI, 27. VII 1585.
132 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305 i dodatak od 12. X
1585 uz akt šibeničkog kneza-kapetana od 11. X 1585.
Dubrovčani su i 80-ih godina trpeli težinu tvrde senjske ruke, posebno pri
plovidbi u severnom Jadranu. Na primer, početkom leta 1585. Senjani su
skinuli sa lađe Ivana Rad. Oštila engleske karizeje; šest dubrovačkih
osigurača tereta oklevalo je sa naplatom police osiguranja, te je patrun
mogao i da uloži protest.135 U rano proleće sledeće godine sa jednog
dubrovačkog broda uskoci su oduzeli neke štofove koji su utovareni u
Ankoni; lađa je došla u Dubrovačku luku, gde je načinjena tzv. avarea, tj.
solidarno plaćanje štete od strane svih korisnika prevoza na konkretnom
plovilu; obračun solidarne naknade iznosio je 13,5% vrednosti tovara.136
Kao da su bile uzaludne straže koje su Mlečani sproleća 1585. postavili,
posebno na ušću Neretve i u ždrelu Novigrada sa po četiri ratne lađe.137
Maja 1586. uskoci ponovo nisu zaboravili šibenski pravac svojih redovnih
operacija. Kad im je došao novi zapovednik grada, oni su se u velikom broju
okupili da oplene neka muslimanska naselja u blizini Šibenika138,
iskušavajući tako i popustljivost novog senjskog kapetana. Sasvim
nezavisno od toga, šest sultanovih podložnika koji su se nalazili na jednoj
fusti kapetana protivuskočke flotile pobegli su sa broda te su stali da
tumaraju po otoku Pagu; vodio ih je neki Vratković iz okoline Šibenika, ali
nisu uspeli da pobegnu, jer ih je pohvatao lokalni knez.139
Godina 1587. bila je bez većih uskočkih akcija na samom početku. Mlečani
su pojačavali zidine Novigrada, mada su novčane rezerve zadarske komore
bile na izmaku. Dok su i Zadrani pa i Novigrađani bili dosta indolentni
prema reparaciji i dogradnji utvrđenja, Senat se vatreno zalagao za vođenje
poslova. Zadarski kapetan je u dnevnim kontaktima sa Turcima nastojao da
neguje stvarno prijateljstvo, bez gole kurtoazije; njegov granični partner bio
je Hasan-aga Radaslija, koji je za vreme rata 1570-73. izazivao divljenje
Mlečana zbog hrabrosti.146
134 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, filza LVI, 17. II 3585 m. v., akt iz
Zadra od 1. I 1585 m. v.
135 HAD, Noli e sic. XIX, 122'; A. e B. Tenenti, II prezzo del rischo.
L'assicurazione mediterranea vista da Ragusa (1563-1591), Roma 1585,
146.
136 HAD, Div. not. CLXXVH, 111 at оd 10. XII 1588, pismo Nikoli Map.
Sorkočeviću iz Dubrovnika od 17. IV 3586
137 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXV, 26. оd 22. III 1585.
140 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, pasus u pismu
šibenskog kneza-kapetana od 16- VI 1586.
142 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. LXXXV, 69' оd 31. VII 1586.
143 Isto, filza LVII, 4. X 1586 in Pregadi. 144 Isto, 29, VIII 1586, in Pregadi,
prilog: predstavka caru.
149 HAZd, Ispisi iz vatikanskog arhiva fra Danila Zeca, kut. II, grupa
"Novegradi", Venecija 11. VII 1587.
150 ASV, Senato Secreta, Ваili Costantinopoli, busta 305, zadarski rektori
duždu od 17. VII 1587.
154 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXII, 9, 24 i dalje; CRV IV,
409-10, 411, relacija Đovani Marije Boldu, bivšeg zadarskog kapetana iz
1587.
156 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXIII, fol 5'-6; CRV VI, 19,
relacija ka-petana protiv uskoka Pizanija; B. Hrabak, Privreda Banjaluke
i šire okoline od rata 1683-1699. godine, Istorijski zbornik I, Banjaluka
1980, 92-3.
157 HAD, Noli е sic. XXII, 160' (31. X 1587), 130 (15. X 1587); A. е В. Tenenti,
n. d., 281 i 283 tе 294.
160 HAD, Noli е sic. XXII, 130; A. е В. Tenenti,n d., 266-7, bel. 8.
Mesec dana docnije druga grupa Senjana sa dve bracere pristala je uz obalu
kod Primoštena, gde ih je dognao silan vetar šilok. Mada mu je bilo
zabranjeno da napada, kapetan protivuskočke flotile ipak je došljake
obasuo vatrom iz topića i arkibuza, te se razvio okršaj, za koje je vreme iz
uskočke grupe prebegao Mlečanima jedan zarobljenik, sultanov podložnik.
Kad je pao mrak, kapetan se povukao da bi sproveo galiju na sigurno
mesto.163
161 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXIII, fol 3-10'; CRV VI, 9-
23.
162 ASV, Senato secreta, Baili Costantinopoli, busta 305, providur konjice
u Dalmaciji, Gabriel Đorđi, iz Ljube 24. I 1587 ga. v. i zadarski rektori od
21. I 1587 m. v.; kaštelan Novigrada
164 ASV, Provv. alla camera dei confini, busta 245, u pismu iz Šibenika od
23. V 1588; G. Stanojević, Senjski uskoci, 120.
171 Kao nap. 169, fol. 6, Zadar 9. IX 1589 (vest šibenskog kneza).
sukobio se u vodama severne Dalmacije s uskocima, koje je prvo
napadao.172 Te godine Senjani su harali i u zadarskom kraju.173
172 ASV, Cinque savi alla Mercanzia, Lettere ai Rettori, busta 492,
Federigo Nani, Zadar 9. IX 1589; M. Perojević, n. d., 41.
177 HAZd, Ostavština Šime Ljubićа, vol. I, Dispacci Federigo Nani, fol. 7'
(29. XII 1589), 7 (24. XII), 7' (16. X 1590), 7' (31. I 1590), 8 (23. II 1590).
178 Isto, vol. III, 8' (9. III 1590), 8' (13. III), 8' (I. IV), 9 (10. V 1590).
180 Kao nap. 178:9 (16. V 1590), 9' (13. VI), 9'-10 (18. VI), 10 (29. VI).
181 ASV, Provv. general in Dalmazia ed Albania, filza 414, iz Zadra 2. VII
1590.
184 Kao nap. 181, iz Zadra 25. VI 1590; kao napr. 178, fol. 10 (25. VI 1590),
10 (29. VI 1590), 10 (2. VII 1590).
186 Isto, knez-kapetan Šibenika Đovani Batista Mikiel 15. VII 1590.
187 Isto, kapetan protivuskočke flotile Marko Molin iz Zadra 10. VII 1590.
188 ASV, Provv. general in Dalmazia ed Albania, filza 416, zadar 23. II
1590. m. v. i prilog od 23. II 1590. m. v.; G. Stanojević, Prilozi, 119.
19l Arhiv SANU, Zaostavština J. Tomića, br. 8711-XVII, akt od 28. I 1590.
je još bio hrišćanin. Objašnjenje za ovu noćnu seču bilo je da su Turci bili
izdati od svojih ljudi. Pokupivši znatan plen, Senjani su selo zapalili.
Odnekud se našlo još 200 uskoka, te je njih 600 došlo na otok Murter u
tom pravcu je odmah isplovila galija Kapela a sledeće noći prispeo je i
kapetan »Zaliva« sa dve galije.192 Kao glavni krivac pijane pogibije u
Miranju označen je od strane Turaka, oslobođenih uskočkih sužanja, knez
Rado Padanović.193
Podizanje kule kod Dračevca nije bilo slučajno. Kako su Senjani stalno
kružili Podvelebitskim kanalom, put na otomansku teritoriju vodio je preko
vodenog grotla kod Novigrada. Deo »Morlake« koji je pripadao
Osmanlijama bio je slabo nastanjen usled stalnog uskočkog robljenja. Tu je,
prema proceni Matea Zanea, tada mletačkog poklisara u Urbinu, živelo
samo 12.000 porodica, plaćajući filuriju, tj. 12.000 ugarskih dukata. Usled
uskočkih upada taj posed je gotovo bio otuđen, te su i Turci i uskoci
posebno motrili na okolinu mletačkog kaštela Novigrada koji je dominirao
tim krajem. Pošto nisu mogli uzeti kaštel u svoje ruke, odlučili su da taj kraj
isele i da ga pretvore u preriju trave za napasanje svoje mnogobrojne stoke i
da u razraslim šumama što više seku drva. Videći da depopulacijom mogu
lako izgubiti tu oblast u slučaju rata, Osmanlije su tvrđavom želeli da zaštite
širu okolinu. Izgradnjom kule Dračevac smetalo bi se uskocima da se
iskrcaju u blizini Novigrada, koji je služio i kao lokalno tržište. Tako je
mletački Novigrad prešao pod uticaj Turaka, jer je ugrožena mogućnost da
se Novigradu sa strane mora dobavlja pomoć.199
U prva tri meseca 1591. Senjani su izveli niz novih napada na oblast
otomanske države. Trinaestoga januara jedna mletačka galija dobila je
zadatak da prati dve fregate sa robom Turaka i Jevreja za Veneciju. Konvoj
je stigao u Ljubu i tu se zapovednik galije počeo raspitivati o uskocima. Ovi
su se, međutim, sami ukazali, i to njih 200 sa arkibuzima koji su se iskrcali
u blizini luke. Posada galije, strašljiva kao i njen komandant, odmah se
iskrcala na kopno, odbijajući da se bori. Nezgoda je bila i po samu
napuštenu galiju, jer more nije bilo mirno. Ne upotrebivši ni topa ni puške,
zapovednik je postigao samo to da je posle nekog vremena uspeo da privoli
posadu da se vrati u Zadar. Za to vreme uskoci su se popeli na fregate,
odakle su se čuli krici zapomaganja. Zapoved-nik je video još šest uskočkih
brodica sa po 50 momaka po barki i još nekih 200 uskoka, tako da mu je u
strahu izgledalo da ih je ukupno 700, te se tešio da ništa ne bi značilo da je i
upotrebio oružje.199a Izgleda baš iz te grupe, 300 uskoka iskrcalo se pod
Novigradom i uputilo u lički sandžak; kad su se junaci vraćali sa poduhvata,
Mlečani su ih sačekali kod Paga, ali su loše sreće bili: poginulo je 50
mletačkih vojnika Arbanasa a uskoka samo 20 boraca.200 Sukob je počeo
na taj način što je generalni providur Federigo Nani, dolazeći iz Zadra,
poslao prema novigradskom moreuzu jednu barku sa obaveštajnim
zadacima; Arbanasi na braceri primetili su uskoke na kopnu i iskrcali su se,
mada im je bilo zabranjeno da to čine; za tom barkom nadolazio je
generalni providur sa galijama; u nastalom okršaju u tesancu Leporana
mletački vojnici su kao znatno malobrojniji nadvladani i morali su da se
spašavaju bekstvom, skačući u hladno more, branjeni topovskom paljbom
sa galija.201 Dvadeset devetog i tridesetog januara došlo je do novog
ukrštanja oružja u grotlu Ljube i na Pagu, a u vezi s krađom i sprovođenjem
tuđe stoke; tu su se mletački zapovednici pokazali indolentni i bili su posle
sudara njihovi vojnici kažnjeni.202 Kad su, prvih dana marta, uskoci iz
Primoštena upali u Zagorje i opljačkali 34 sela kliškog sandžaka, bosanski
beglerbeg Hasan Predojević konstatovao je da su Senjani upali sa granica
Zadra, Šibenika i drugih mletačkih mesta.203
192 ASV, Provv. general iz Dalmazia ed Albania, filza 414, iz Zadra 12. Š
1590 i prilog: Zadar, 14. XII 1590; HAZd, Zaostavština Šime Ljubića,
Dispacci di Federigo Nani, filza II, fol. 12' оd 12 i 14. XII 1590; ASV, Senato I
secreta, Deliberazioni, R. LXXXVIII, 164'-5 i 165'-6 od 21. XII 1590. ~ S.
Gigante (n. d., 33-4) pogrešno je pisao da je i lički sandžak-beg bio
zarobljen.
193 HAZd, Zaostavština Š. Ljubića. Dispacci di F. Nani, f. II, fol. 13' оd 34.
II 1590 m. v.
196 ASV, Collegio V screta, Relazioni, busta LXXIII, fol. 4, CRV VI, 10,
relacija kape-tana straže protiv uskoka M. Pizannja (3. IV 1588).
197 L. Jel ić, Isprave o prvoj uroti, 20-21; M. Perojević, n. d., 38-9.
200 ASV, Provv. general in Dalmazia ed Albania, filza 414, iz tesnaca kod
Leporina, 29. I 1590 m. v.; G. Stanojević, Prilozi, 122.
201 HAZd, Zaostavština Š. Ljubića, Dispacci di F. Nani, filza II, fol. 33, оd
29. I 1590 m. v.
205 ASV, Provv. general in Dalmazia ed Albania, filza 415, sa Raba 13. III
1591, prilog: pašino pismo primljeno II. V 1591; G. Stanojević, Senjski
uskoci, 328.
206 Kao nap. 201, fol. 15' (7. VI 1591), 15 (17. VI 1591).
208 CRV V (1966), 9 i 15, relacija F. Nanija, predstavljena 10. XII 1591.
209 HAD, Noli е sic. XXV, 316, 320, 323, ЗЗ1', A. е В. Tenenti, n. d, 252.
210 Mon. usc. I, 66 (Venecija, 28. III 1592), 67 (Venecija, 11. V 1592), 113
(25. IV 1592). -O Tjepolovu skretanju pažnje Senatu u opasnosti od
Senjana u proleće 1592. vid.: A.SV, Senato I secreta, Deliberazioi, R.
LXXXIX, 28 S. Gigante, n. d., 34-5
212 ASV, Provv. da terra e da mаr, busta 1261, A. Tjepolo iz luke Tavernele
sa otoka Paga 16. IV 1592.
212 ASV, Provv. general iz Golfo contro Uscocchi 1592, busta 1261, A.
Tjepolo iz Vlašića sa Paga 23. V 1592.
213 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1261, A. Tjepolo 23. VI
1592, prilog: pismo Hasan-paše Predojevića od 18. VI 1592; Senato sacceta,
Baili Costantinopoli, busta 305, generalni providur dalmatinske konjice
22. IX 1591.
215 ASV, Provv. general in Golfo contro Uscocchi 1592, busta 1261, A.
Tjepolo iz Zadra 5. VII 1592.
217 S. Gigante, n. d., 35. 218 K. Horvat, Vojne ekspedicije Klementa VIII U
Ugarsku i Hrvatsku, Zagreb 1910,
220 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1261, prilog pisma A.
Tjepola od 16. V 1592: pismo kaštelana Novngrada Karla Boldu od 14. IV
1592.
221 Isto, Tjepolova pisma iz Zadra 18. III, 26. III i 13. III 1592.
225 Isto, pismo bosanskog paše iz Nove Varoši od 6. ševala 1000 godine
po hidžri (16. VII 1592), kao prilog u pismu A. Tjepola.
226 Isto, pismo Pjetra Marčela iz Vlašića 27. VII 1592, u prilogu pisma A.
Tjepola.
227 Isto, dva priloga pismu A. Tjepola od 21. VII 1592: akt soprakomita Đ.
Kvirnija iz Novigrada od 16. VII i pismo Ahmed-age iz Obrovca (to pismo
je doneo Domeniko Cerini, izvoznik drva iz Obrovca, a pročitao ga je jedan
seoski pop).
Početkom oktobra iste godine, kad su pogranični Turci iz logora kod Knina
(gde ih se sakupilo oko 30.000) pošli prema Zagrebu, a ne ka Senju, uskoci
su upali Turcima s leđa. Iskrcali su se kod Novigrada i upali su u sultanovu
zemlju punih 50 milja, u oblast Knina, zadobivši golem dobitak.230
1593.
Na svoj način, oni su se i tada pojavili kao borci protiv drugih gusara:
jednom piratskom brodu iz Maraka, koji je sa dve bačvice novca plovio za
Istru, oduzeli su otet novac.241
Jedne noći početkom aprila 1593. posle veselog nedeljnog dana jedna
uskočka naoružana barka prikradala se kanalom Velebita u želji da se
probije do Obrovca. Kad nije mogla da prođe neopaženo pored mletačke
stražarske barke, uskoci su ovu napali (u tri sata u zoru), ali su bili odbijeni
paljbom iz arkibuza.244 Za petnaest dana u toku aprila meseca Tjepolo je
uhvatio tri uskočke brodice i bio je mišljenja da tako treba i u buduće raditi,
tj. ne dati Senjanima da se približe Novigradu, a time i Obrovcu; smatrao je
da treba prekinuti sa praksom da sela turskih podanika na dalmatinskoj
međi daju danak pokornosti Senjanima; lep primer dala su neka sela oko
Ponjica koja su jednostavno odbila da podnesu tributarnu obavezu; ta su
naselja bila najradikalnija i u odnosu prema Turcima.245
248 SV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1262, A. Tjepolo sa Raba
5. VI 1593. - Od poznatijih uskoka ubijeni su: Matija Antulić, Jeronim
Rafaelić, Lorenco sluga nekog Atanasija, Toma Turkov, Frano Mihanović i
Ivan Pećarić. Trojica četovođa milicije bili su: Miho Radić, Kurteš
Pletikosić (očigledno lički musliman) i Nikola Ćorilić.
252 Mon. Usc. I, 71 (Venecija, 27. III 1593), 70 (Venecija, 27. III 1593), 70-71
(Venecija, 27. III 1593).
Prvih dana marta 1594. sto uskoka sa tri barke došli su u neko selo kraj
Nadina te su oterali veći broj grla sitne i krupne stoke; sa plenom su se bez
teškoća dovukli do Karina, te su stoku prebacili na obalu ispod brda
Vukelice, i do ušća Zrmanje; mimo Obrovca su stoku poterali kopnom ispod
Velebita u pravcu Senja. Tek znatno kasnije dojurili su muslimani iz
pomenutog sela i Nadina, tražeći pravdu, umesto da pojure uskoke, ili da
bar obaveste Obrovčane da oni to učine. Zadovoljili su se da oteraju 50
goveda na paši ispred Novigrada.253b
turski karavan
253 Mon. Usc. 1,75 (Venezija, 4. XII 1593).
1593.
254 Isto, 77 (Rim, 11. IV 1594), 79 (Venecija, 2. VII 1594), 80-81 (Venecija,
11. III 1595), 81 (Venecija, 11. III 1595), 81 (Venecija, 15. IV 1595):
B.Poparić, n. d., 58
255 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXIII, 4; CRV VI, 49 i 52,
relacija Batiste Mikiela, predstavljena u Koleđu 28. VII 1597.
259 CRV V, 122, 123, 127-8, 133, 141, 144, 145, 146.
261 Mon. Usc. I, 82 (Venecija, 12. VIII 1595), 82 (Venecija, 30. IX 1595).
263 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. ХС, 139. оd 28. VII 1595.
268 ASV, Senato I secreta, Deliberazioni, R. XCI, 42'-3, Benedeto Moro 13.
IV 1596.
270 Mon. Usc. I, 105 (Venecija, 27. IV 1596), 311 (Venecija, 31. V 1596).
272 A-SANU, br. 8711-XVII/j-44 i 42, A. Korner iz Nina 30. IV 1596, i /j-41 i
43 izveštaj zadarskih rektora i generalnog providura iz Zadra 1. V 1596.
273 J. Tomić, Grad Klis, passim; Mon. Usc. I, 94-5; B. Poparić, n. d., 61-67;
G Stanojević, Senjski uskoci, 154-58.
274 I godine 1617, 21 godinu posle kliških događaja, ličke age sećale su se
dobrih starih vremena kad su Turci s Mlečanima trebili hrišćane pod
Klisom (V. Vinaver, Turska i Dubrovnik u doba španske invazije
Jadranskog mora 1617-1619. godine, Istorijski glasnik, br. 1-2/1952, 30).
276 Mon. Usc. I, 133, 138-9, 141; B. Poparić, n. d., 67, 68, 69.
280 A-SANU, br. 8711 -/j-8 i 70, Đovani Batista Paskvaligo duždu, sa Paga
21. VII 1596. - Te godine uskoci su sa dubrovačkog gripa Petra Markova na
putu u Veneciju skinuli sto džakova vune (HAD, Mob. ord. XLVI, 4).
282 J. Tomić, Građa, 202-3 (Šibenik, 29. VIII 1596); HAZd, Zaostavština Š.
Ljubića
283 Mon. Usc. Si, 139 (Venecija, 21. IX 1596); HAZd, Ispisi iz Vatikanskog
arhiva fra Dane Zeca, kut. II, grupa »Dalmazia«, iz Venecije, 2. IX 1596.
284 A-SANU, br. 871 l-XVII/a-24 i a-24a, B. Moro iz Zadra 6. i 7. IX 1596.
288 ASV, Provv. generali iz Dalmazia ed Albania, filza 417, Split, 7. XII
1596; G. Stano-jević, Prilozi, 126.
Krajem maja uskoci su harali u novigradskom kraju. Lički vlasi prvih dana
juna nisu hteli da grade Dr ačevac, mada su dovedeni pod Novigrad, tako da
radovi nisu mogli biti nastavljeni; počeli su da se bune protiv ličkog
namesnika; naređeno im je da se gone u Obrovac i da tu stoje, jer se
očekivalo da će se sakupljeni narod ipak privoleti da učestvuje u
gradnji.303 Čuvši o sakupljenom svetu pod Novigradom, u Nin je odmah
prispeo providur jadranskih pomorskih snaga iz Zadra, Đovani Bembo; on
je iskoristio blizinu glavnijih ljudi susednog sandžaka da se potuži na
gubitke pričinjene trojici dalmatinskih ribara iz Novigrada i mletačkim
podanicima na sedam gripova na obrovačkoj skeli, koje su Turci rekvirirali
za prevoz naroda koji je imao da argatuje oko pomenute tvrđave; pozivajući
se na prisustvo mletačkih galija, Bembo je sugerisao da se utvrđenje ne
gradi.304
294 ASV, Collegio V secreta, Relazioni, busta LXXIII- 4'; CRV VI, 53,
relacija Batiste Mikiela, kapetana straže protiv uskoka, pročitana u
Koleđu 20. IV 1597, str. 50 i 53. 295 A-SANU, br. 8711-XVII/a-26, B, Mopo iz
Zadra 4. IX 1597.
297 J. Tomnć, Crtice iz istorije senjskih uskoka, Novi Sad ]901, II.
301 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, Đovani Bembo od
14. V, 12 V i 28 V 1597.
302 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, Đovani Bembo iz
luke Farnezine i Zadra 3. VI 1597, prilog: akt Ahmed-age, amaldara skele u
Šibeniku od 25. V 1596 (o oslobođenju Đurice, sina Vičine iz Petrova Polja).
303 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, Đovani Bembo 3.
VI (iz Farnezine) i 4. VI 1597. (Zadar)
Njihov osnovni zadatak nije toliko bio zadobijan je plena koliko da utiču da
se raja digne protiv svojih gospodara.306 Sredinom avgusta upravo tu gde
su prebivali uskoci pojavila se kuga. Turske straže postavljene prema
Novigradu počinile su razne drskosti i otimačine mletačkim
podanicima.307
1597.
312 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, prilog u pismu od
13. XII 1597.
313 Isto, Đ. Bembo, 34. XII 1597, iz Zadra, sa izveštajem šibenskog kneza-
kapetana Andree Soranca od 8. XII 1597.
316 ASV, Senato I Provv. da terra e da mar, busta 1263, providur mora u
Jadranu Đovani Bembo iz Tavernele iznad Paga 10. III 1597 m. v.
317 Mon. Usc. I, 168 (28. II 1598), 368 (4. III 1598), 169 (7. III 1598): B.
Poparić, n.d., 75-6. - Na uskočkim brodovima tom prilikom bilo je i 70
nemačkih vojnika naoružanih mušketom koji su služili u senjskoj posadi
(F. Rački, Starine, IX, 203).
U istom smislu izvestio je Đovani Bembo u svom aktu duždu 24. februara
1598. u prilogu izveštaja nalazi se kopija italijanske predstavke koju su 15.
februara iz Rogoznice uputile »vojvode i harambaše iz Senja« Bembu;
uskočke starešine su poručivale providuru da nema smisla da se lije
»hrišćanska krv«, tražeći slobodan izlaz uz obavezu da ne čine štete
prometu mletačkih pristaništa i ostrvima.319 Pošto su se probili kroz
razređenu blokadu bez dobijene milosti, uskoci se nisu držali predloga da
više ne robe; nisu se odmah vratili u svoje senjsko boravište, nego su harali
po kvarnerskim otocima, posebno na Krku.320
Godine 1599, 1600. i 1601. su vreme kad su senjski uskoci bili na najvećem
udaru, kad su ne samo Venecija i Rim nego i nadvojvoda i car rešavali
uskočko pitanje. U to doba uskoci su se svetili Mlečanima uz istarsku obalu,
ponekad se zatrčavali u obližnju severnu Dalmaciju ili preko nje u lički
sandžak, a samo ponekad, izuzetno su se spuštali i niže, u kraj oko Šibenika
ili još južnije, u pravcu Neretve i Dubrovnika. Ipak, i zbog toga je bilo žalbi
na njih; na primer, biskup Makarske došao je u Grac da se u ime Bosanaca
žali na uskoke, koji su plenili naročito preko Velebita i one oko
Makarske.328 To relativno smiri-vanje nastojali su da iskoriste Mlečani i
Turci, koji su gradili tvrđavice u
319 ASV, Senato i, Provv. da terra e da mar, busta 1263, akt i prilog od 20.
II 1597 m. v.
328 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1319, libro 1, kancelar
ambasadora Frančeska Vendramina, iz Praga 12. IV 1599 318 K. Horvat,
Borba senjskih uskoka kod Rogoznice i Krka, Hrvatska prosvjeta, god. I,
br. 5-7; Stošić, n. d., 268-9. - Dobro je ova izlaganja dopuniti mestom u
relaciji Đovanija Bemba (CRV V- 245).
Godine 1599. Bemba je zamenio Nikola Donado. Kao duždev brat, smogao
je sredstva da u toku 1599. sagradi dve tvrđave - jednu na otočiću Sv. Marko
(između Krka i kopna) i jednu u tesnacu prema Ljubi, da bi uskocima
sprečio prolaz u tursko područje. U borbama na moru nije se proslavio, jer
ga je 60 uskoka proteralo kod Jablanca, mada je raspolagao snagom od tri
galije i 60 naoružanih barki.330 Kod Nina i Kuklice nalazile su se dve
kule.331 Prema relaciji istoga Donada, uskoci su i dalje ubirali godišnji
tribut od vlaha obrovačkog kraja, i to u povećanom iznosu od tri talira od
domaćinstva; njihova je renta u tom kraju iznosila 32.000 talira.332
Kad je reč o ređim prodorima uskoka na tursko tle 1599. godine treba
pomenuti tri njihova pustošenja u oblasti Karina i Obrovca. U kraju oko
Nadina i Vrane upadali su te godine dvared, a jednom u Zloselo, na Murter,
Krapanj, Morinje i Primošten.333 Generalni providur Nikola Donado
zabeležio je da su senjski uskoci, među kojima je tada bilo malo bivših
mletačkih državljana, a preovladavali su turski vlasi, težište svojih pregnuća
stavili na kopnene akcije; tu su ih, međutim, u mnogome kočile izgrađene
tvrđavice; ipak, uspeli su 1599. da poruše obrovačke fortifikacije.334
Uskoci su veliku pobedu zadobili krajem leta 1600. kad su porazili 5000
Turaka, u čiju su zemlju prodrli tik uz mletačku teritoriju; tom prilikom su
spalili mnoga sela i nahvatali roblja i stoke.335 Te jeseni bile su nešto
primetnije i uskočke delatnosti na moru. Krajem oktobra opljačkali su neku
lađu i pobili svu posadu; kad se, međutim, pojavila mletačka straža,
napustili su lađu i utekli. Sredinom narednog meseca zarobili su advokata
Pincija i držali mu sina kao taoca dok nije isplatio otkupnu svotu. U drugoj
polovini decembra devastirali su dva druga broda. Nisu zaboravili ni da
pljačkaju kvarnerska ostrva, posebno Pag i Rab. No, u to vreme nadvojvoda
Ferdinand je već doneo odluku da uskoke makne iz Senja i da ih preseli u
Otočac, a da u Senj uvede nemačke vojnike kao posadu.336 Zbog drskosti
uskoka ni razbojništvu skloni elemenat Dalmacije nije se mogao držati na
uzdu, te su svakako otočani početkom februara 1601. posekli Arbanase na
jednoj naoružanoj barci kod Ilovika i opljačkali su četiri lađe koje su iz
Abruca dolazile sa vinom, uljem i drugom robom.337 Na turskoj granici,
možda opet oko Obrovca, kad su (početkom 1601) pošli u plen i kad su
mnoge ljude poveli u ropstvo, stradali su od Turaka; mnogi su se bacili u
reku (verovatno Zrmanju) da se izbave od oštrog turskog jatagana i kubure,
no tu su ipak mnogi zaglavili. O tome je državnom tajniku Vatikana javljao
zadarski nadbiskup.338 Te godine uskoci su zaplenili i u Senj dovukli četiri
ankonske lađe, bez obzira što su pripadale papskim podanicima. Petu lađu
sa espapom Ankonjana presreli su pred zadarskim otocima, kad se vraćala
sa sajma u Lančanu.339
329 Mon. Usc. 1, 250 (Zadar, 21. VIII 1599), 304 (Rim, 9. IX 1600).
334 CRV V, 273-4 i 282, relacija Nikole Donada, predstavljena 2. XII 1599.
335 Mon. Usc. 1, 365 (Venecija, 16. IX 1600), 307 (Venecija, 7. X 1600).
339 Isto, 337, 401. - Na porti je maja 1601. bilo govora o uskočkim
pljačkama na račun Mlečana (Calendar of state papers, vol IX, 461, no
989, A. Nani 23. V 1601. iz Pere). 340 Mon. Usc. I, 342 (Venecija, 17. III
1601).
još znatno više nego ranije sarađivali sa Senjanima, neki silom, a naročito
otočani i dobrovoljno; od kopnenih regija, Šibenčani, a kasnije i
Novigrađani su bili najviše raspoloženi za saradnju sa uskocima, jer su
osećali više nego drugi turski pritisak. Novo je bilo to što su karinske age
jula 1582. ponudile Senjanima ugovor o nenapadanju, kome su se morali
priključiti i Obrovčani i drugi susedni muslimani; taj sporazum je
Senjanima nekoliko godina, dok ga sami nisu pogazili, omogućavao
bezbedan izlet u dublju unutrašnjost sultanove zemlje. Naredne godine taj
je sporazum prerastao u tributarni odnos, tj. Turci i vlasi bili su primorani
da Senjanima godišnje plaćaju kao i raja sultanu - po filuriju (dukat).
Krajem stoleća taj iznos je gotovo utrostručen i iznosio je tri talira od
domaćinstva. Dok je na krajnjem severozapadu više, uz ljude, otimana
stoka, naročito krupna i konji, na pravcu od Šibenika, uz čeljad su otimana
dobra koja su stizala karavanima u Šibenik. Protiv turske konjice uskoci su,
dobro obavešteni od uhoda, često izvodili noćne napade na spavanju delija,
a nisu retke bile pljačkaške ekskurzije i uoči velikih hrišćanskih praznika,
naročito za vreme badnje večeri. Na otvorenom polju, protiv dobrih turskih
atlija, uskoci su se ukopavali u rovove i konje su dočekivali puščanim
plotunima. U rovove su se sklanjali od uskoka i seljaci, dok su pastiri bežali
u špilje. Pored konjice, i Turci i Mlečani protiv uskoka su se borili i
gradnjom tvrđavica na morskoj obali, no tu nisu bili složni, jer su Mlečani
stalno smetali izgradnju kule kod Dračevca (od 1587), mada se poslednjih
godina pokazalo da su upravo slične tvrđavice u velikoj meri zakočile
uskočke operacije prema Obrovcu. Uskoci su još krajem 80-ih godina znali
da miniranjem uklanjaju te smetnje. U ovo doba prodori uskoka u tursko
područje nisu još duboki - obično do 18, retko i do 30 milja. Uskoci su radili
na depopulaciji i mletačkih i turskih pograničnih krajeva, što im je samo
dalje omogućavalo da bezbednije upadaju i napadaju. Mnoge izbegle vlahe,
kojima su naplaćivali danak tolerancije i plenili su ih, primali su potom u
svoje redove, tako da su koncem XVI stoleća ti turski vlasi sačinjavali
većinu senjskih uskoka. Iako su i u poslednje tri decenije stoleća gusarili na
moru, presretanja lađa su nešto smanjena zbog krstarenja protivuskočke
flotile. Uskoci kao pirati nisu pravili nikakvu razliku; plenili su ne samo
Mlečane i Dubrovčane, kao hrišćane, nego u poslednjih godinama stoleća
osobite Ankonjane ili njihovu robu. Uz uskoke pirate, javljaju se i mletački
otočani koji su se takođe predavali razbojništvu na valovima. Dešavalo se
da uskoci obračunaju sa takvim drugim korsarima, kao konkurentima, ali
njihov plen nisu vraćali vlasnicima, kao što nisu oslobađali ni hrišćansko
roblje koje bi Turci vodili kao prestupničko, a koje bi uskoci preoteli. U
jednom momentu (1587) bosanski beglerbeg je čak bio spreman da napusti
odbranu Karina i Obrovca i da umesto toga blokira mletački Novigrad, te da
s boka dočekaju diverzante sa morske obale. Odnosi između Turaka i
Mlečana zbog uskoka posebno su se zaoštrili 1590-92, i to naročito u
šibenskoj regiji, kad su Turci provaljivali do Biograda i vršili premetačinu
na Murteru, a i sami Šibenčani su upadali u turske državne međe. Veštim
radom na Porti, uz pomoć prijatelja u Carigradu, Mlečani su uspeli da taj
bes Osmanlija kanališu protiv Austrijanaca, pa je došlo do rata 1593.
12 Isto, od 6. IV 1546.
Kada je u doba popisa sela između Skradina i Knina (posle 1540) dobijen
arz od kliškog kadije i sandžak-bega, videlo se da su sporna 33 sela
mletačka;14 već 1545. Osmanlije su pretendovale i na 49 sela zadarskog
gradskog područja. U tom zahtevanju posebno je bio agresivan nadinski
bešliaga Deli-Mehmed, navodeći zapovest bosanskog namesnika Ulam-
bega; za Deli-Mehmedom nalazili su se skradinski kadija i kliški sandžak-
beg; Republika je na Porti izdejstvovala naređenje tom sandžak-begu i
kadiji Livna, koji nije podržavao Deli-Mehmedovo stanovište; bešli-aga je
zatim umanjio zahteve na 36 sela, u čiji je posed kao zaim želeo da uđe.
Oktobra 1548. o granici prema Zadru sarajevski kadija Buzdo-kan poslao je
divanskom savetu predstavku, ponovo pokrećući spor sa Zadranima, a u
vezi s razgraničenjem teritorije između Nadina i Vrane. Jula 1550. opet je
izbačeno na nivo međudržavnih odnosa pitanje graničnih sela; tada je
zahtev stilizovan na 44 naselja na hrvatskoj međi koja je od strane Turaka
nazivana »Čitluk« (sela su imala da postanu funkcionersko dobro!). Te su
se raspre završile krajem 50-ih godina kad je Mlečanima vraćeno selo
Bičina (marta 1559) od strane kliškog sandžak-bega Ferhada.16 Bilo je
očigledno da Turci žele da se primaknu morskoj obali kako bi se na širokom
vodenom prostoru lakše uhvatili u koštac sa senjskim uskocima,17 ovi su
odlično znali da iskoriste momenat iznenađenja i da Turke napadaju sa
povlašćenog mletačkog prostora, gde Turci nisu smeli goniti uljeze; možda
je približavanje obali diktirano i zbog vlaških zimskih ispaša za stoku.
19 CRV III, 52, Paolo Đustinijani, bivši zadarski kapetan 13. II 1555, 18-9
(izvještaj o sindikatu u Dalmaciji Antonija Dieda, 1553).
21 CRV II, 253-4 (itinerar Đovani Batiste Đustinijanija, 1553) 196 (isto).
24 Isto, 42-3.
31 CRV III, 145, relacija Fabija da Kanal, bivšeg kapetana fusta protiv
uskoka, predstavljena 12. XII 1559.
40 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Lettere di rettori e altre cariche,
busta 283, Paolo Griti knez, Andrea Kontarini kapetan i Đovani Močenigo
generalni providur konjice u Dalmaciji, iz Zadra 11. XII 1566.
kao i Senjani, i ljude; kao i uskoci, oni su svoja nasilja i pljačku opravdavali
razlozima osvete i odmazde, ali ne na račun mogućih uskočkih krivaca,
nego na uštrb nedužnih mletačkih podanika. Štaviše, dizdari i drugi uticajni
Turci su ponekad organizovali razbojništva protiv mletačkih seljaka i trudili
se da zlodela prikažu kao uskočka. Martološki pritisak je ojačao posle vlašog
iseljavanja u Istru. Usled toga je protiv naoružanih i organizovanih turskih
vlaha, kao i protiv carskih uskoka, upotrebljavana konjica iz Novigrada i
ona koja je pre rata 1537-40. bila smeštena u Nadinu i Vrani.41
Rat 1570. u Dalmaciji počeo je i pre objave rata (27. marta), turskom
navalom na prostoru od Zemunika do Novigrada. O nastupu značajnih
turskih snaga javio je providur dalmatinske konjice još 9. marta.44 Već
februara meseca Turci su upali na mletačku teritoriju u pravcu Zadra i
Nina, spalivši sela koja su im bila na putu, i ostvarivši značajan plen u stoci.
Logor su postavili između Zemunika i Novigrada i uskoro su zagospodarili
kaštelima Venijer, Posedarje i Polešnik.45 Zemunik i Polešnik Turci su
preuzeli 20. i 21. juna a 30. juna u njihove ruke prešao je i Nin.46 Knez i
kapetan Zadra i generalni providur Dalmacije izvestili su dužda i Senat da
su Zemunik i Polešnik pali zbog neverstva posade odnosno kaštelana u
Zemuniku i nedovoljnih snaga u Polešniku. Sinjorija se plašila da se i
odbrana Nina i Novigrada ne povede lošim primerima; ukoliko bi manjkala
hrana, Venecija je bila spremna da odmah uputi izvesnu količinu pšenice iz
Senigalije i ostale Marke. Odmah zatim Senat je zapazio da nije postojala
dovoljna saradnja između generalnog providura Dalmacije i odeljenja
trupa. Zabrinutost je postojala i za stanje u šibenskoj citadeli, pa je
posebnom naredbom zapoveđeno knezu-kapetanu toga grada da se pobrine
za hitnu opravku napuknutih kula i zidina. U Zadru, gde je zbog mnoštva
vojske cena žita skočila, sam Senat je morao regulisati cenu osnovnog
prehrambenog artikla.47
Početkom jula turski udar bio je upućen na širu okolinu Nina,48 a prvih
dana avgusta hiljadu turskih konjanika zakasalo je prema Zadru.49 Zadar je
bio glavna meta turskih operativnih zahvata u celokupnom trogodišnjem
ratu, jer su glavni grad mletačke Dalmacije Turci po svaku cenu hteli da
zauzmu.50 Polovinom jula 1570. Osmanlije su nekoliko dana logorovale
pod Novigradom, ali kaštel nisu mogli osvojiti, iako su raspolagali snagom
od 10.000 ljudi; tu je očekivan još jedan sandžak-beg sa 8000 konjanika.51
Početkom avgusta čarke između turske konjice i providurovih 70 konjanika
bile su svakodnevno na dnevnom redu, nekad na pohvalu atlija, drugi put
uz dobro držanje italijanskih momaka, koji su imali i gubitaka.52 Početkom
septembra i u Veneciji se znalo da je Zadar na jednoj strani bio otvoren, pa
je upravljačima u tom gradu poručeno da radnom snagom koju će osigurati
mobilizacijom okolnih seljaka i tu osetljivu stranu osiguraju. U isto vreme u
Šibeniku je zabeležen jedan nesrećni ispad vojnika iz tvrđave, te je
generalnom providuru dozvoljeno da ponudi neprijatelju razmenu
zarobljenika.53 Pošto su videli da im nalet ni velikom vojskom nije
omogućio da uđu u posed Novigrada, Turci su sredinom oktobra rešili da
kod Novigrada podignu svoje dve tvrđavice; tu su vest doneli uskoci koje su
Mlečani upotrebljavali i za obaveštajnu službu; zanimljivo je da su Zadrani
nameravali da uskoke upotrebe i da spreče opasnost od eventualne zavere
lokalne posade sa Turcima u napadu. Kako se u to doba u Senju nalazio
martološki starešina Đuro Bukovac, mnogo cenjen na dalmatinskim
stranama, providuru Krka stavljeno je u zadatak da razmotri mogućnost da
se taj prebeg upotrebi u mletačkoj odbrani severne Dalmacije. Novom
generalnom providuru Dalmacije u uputstvu skrenuta je pažnja ne samo na
značaj fortifikacija u odbrani mletačkih ostataka u Dalmaciji, nego i na
značaj uskoka u borbi protiv Turaka.54
41 CRV III, 191, 192, 195, 190, relacija Đovanija Močeniga, bivšeg
generalnog providura dalmatinske konjice, predstavljena 3. III 1567.
48 HAZd, Ispisi fra Dane Zeca iz Vatikanskog arhiva, kut. II, »Nin«, n°
10412.
67 CRV V, 12, relacija F. Nanija, predstavljena 10. XII 1591; Solitro, n.d.
114; S. F. Bianchi, Zara cristiana, II, 78-9, 220.
divanski savet je izdao tek 24. jula 1603. bosanskom beglerbegu Hasanu,
gde je po-menuto i izgrađivanje Zadra.82 Razmeđavanje je osobito bilo
osetljivo u novigradskom kraju zbog stalne uskočke prisutnosti. Novigrad,
Grusi i Ražance ostali su Mlečanima, a Polešnik i Sovare Turcima. Takvo je
stanje konačno utvrđeno tek kad je Ferhat-paša postao bosanski beglerbeg
(1580). Turci nisu postavili pitanje povraćaja vlaških porodica koje su (i
1579) preseljene u Istru.83 U pogledu razgraničenja u zadarskom kraju,
prema konvenciji od 20. jula 1576, pružanje zadarske regije pokazalo je i
jednu »izbočinu«, jer su Kaštel Velijer i Pakoštane dodeljeni Mlečanima.84
Oni su i zapalili sela Dračevac i Gruse. Lički san džak, koji je obrazovan u
ratu 1570 - 73. mogao je da digne na oružje 1000 pešaka i 200 konjanika.
Dok su upadi ličkih Turaka imali manje-više zvaničan karakter, tj. oni su
nastajali prema planu vodećih ljudi, iz kliškog sandžaka dolazili su
»privatni« pljačkaši, koje nije slala vlast. Kliški sandžak mogao je da digne
na oružje 2000 pešaka i 400 konjanika.89 Oktobra 1590. sultan je
zapovedio da se ne uznemirava mletačka severna Dalmacija. Tada je
martološki starešina Milan ca porodicom prešao čak u Toskanu. Sledeće
godine Turci i vlasi napali su Vrpolje, jer je bosanski beglerbeg u Banjaluci
dobio zadatak da poruši Vrpolje, odnosno tamošnji kaštel. Prema
mletačkom obaveštajcu Hasan-agi Frletiću, sličan zadatak se ticao i rušenja
novigradske tvrđave. Kliški namesnik je popisao arkibuzijere da posluže
kad se Asja, martološki starešina, bude pripremio za pustošenje oko
Novigrada.90 Turski napadi su mogli biti uspešni, jer na uskom preostalom
pojasu mletačke teritorije nije bilo življa, tako da je zemlja ostajala
neobrađena pored napuštenih naselja. To je naročito bio slučaj sa
Novigradom i Posedarjem, koji su se nalazili blizu turskih kaštela. Turci bi
zbog neke sitnice upadali i plenili pa i ubijali živalj. Oni su tako cela sela
palili i uništavali. Marta 1589. Dračevac je bio sravnjen sa zemljom, a Grusi
su bili bez žive duše; generalni providur je iznova naselio Gruse i Ražance
(blizu obala Podgorskog kanala), a naselje Dračevac je locirao i podigao na
boljem mestu. Vlasi pa i muslimani bili su uskočki prijatelji, koji su
sudelovali u uskočkom plenu, ali uskoci nisu u njihovom, na račun
Mlečana.91 Mnogi vlasi brđani iz okoline Novigrada sjedinjavali su se s
uskocima; izlazili su na more u malim i lakim barkama, nanosili su štetu i
otimali ljude, posebno na Krku i kod Pepina, na zadarskom području.92
Za vreme pokrenutog dijaloga o graničnoj liniji 1591. sultan je prepustio
razrušen kaštel Vrpolje Mlečanima.92a
Godina 1592. bila je posebno burna. Najpre je, maja meseca, na traženje
Bosanaca sultan Mehmed III uputio duždu poduže pismo u kome se žalio
na uskočke zločine. U pismu je rezimirao tužbu 33 trgovca hercegovačkog
sandžaka i nekog Jermenina koji su bili presretnuti na plovidbi i z Venecije
za Dubrovnik kod mletačkog ostrva Korčule. Presretači su bili mletački
podanici koji su se udružili sa uskocima. Ljudi sa broda vodili su puščanu
borbu sa napadačima od jutra do mraka, a sa korčulanske tvrđave nije
ispaljen nijedan topovski hitac na gusare. Tek uveče prispela je jedna
stražarska mletačka galija, koja je lađu sprovela na Korčulu. Tu je
nastavljeno sa maltretiranjem putnika, pa im je čak naplaćena carina, pored
toliko štete koju su imali.93 Tako su se uskočki prepadi, zbog najdirektnijeg
učešća mletačkih državljana, pretvorili u pitanje mletačkog saučesništva u
pirateriji, dakle i u pitanje tursko-mletačkih međudržavnih odnosa.
85 ASV, Capi del Consiglio dei Dieci, Provveditor general della cavaleria
in Dalmazia 1579-99, zadarski upravnici 26.1Х 1581 i 26. I 1582 m.v.
Upadi Turaka i martolesa bili su češći 1541 - 47, 1557 - 59. i u poslednjoj
deceniji stoleća, kad, na primer 1592, nije bilo daleko od jednog tursko-
mletačkog rata, u najvećoj meri zbog Senjana. Ponašanje martolosa bilo je
vrlo slično onom uskoka, jer su i oni bili vojnički organizovani profesionalni
kradljivci i razbojnici. Pogranični incidenti bili su kompenzacija turskog
društva za gubljenje snage. Mlečani su u svakom novom ratu sa
Osmanlijama u XVI veku bolje prolazili nego u ranijem turskom ratu, mada
je i Republika slabila, ali manje i sa više socijalnog reda. Popuštanje turskog
napona moći
97 Kao nap. 94, A. Tjepolo sa Murtera 19. VII 1592; A. Tjepolo 2.VIII 1592.
sa Krka (sa obaveštajnim izveštajem u prilogu).
101 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1262, Almoro Tjepolo,
sa Raba, 23 IV1593.
102 CRV V, 122 i 133, relacija B. Moroa, generalnog providura (1595): »la
seconda sorte di Uscochi«.
105 CRV V, 171, relacija Filipa Bemba, bivšeg zadarskog kneza, pročitana
27. VII 159 1596; Isto, 214, relacija Kristofora Venijera (1596).
106 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1263, prilog pismu
providura Đovanija Bemba, sa Cresa od 3. II 1597 m.v., Dl. Bembo sa Raba
30.IV 1598.
110 ASV, Senato I, Provv. da terra e da mar, busta 1321, Vinčenco Grimani,
u Primoštenu, 10. VIII 1604.
Vlasi koje historijski izvori beleže na tlu mletačke ili turske severne
Dalmacije nisu bili iste provenijencije. Vlaha (poromanjenih Ilira, Kelta i
dru gih elemenata) bilo je od samog dolaska Slovena u balkanskim
provincijama, dakle i u hrvatskoj državi i u hrvatskim župama i mnogo pre
dolaska Osmanlija. To su bili starinački, lokalni vlasi, po veri nesumnjivo
katolici. Deo njih je bio etnički apsorbovan do XIV stoleća i više se nije
pojavljivao pod vlaškim imenom. Tokom XIV veka na teritoriju današnje
severne Dalmacije naseljavaju se vlasi iz Bosne, a posle kosovske bitke i
prvih valova turske naj-ezde izuzetno su u pomenute krajeve mogli doći i
stočari iz delova predkosovske srpske države (sudeći prema ličnim
imenima, jedan katun je u vreme kosovske bitke mogao dobeći verovatno iz
Polimlja). Kasnije, u vreme osmanlijske poplave zapadnih balkanskih
zemalja, sa Turcima dolaze mnogobrojni vlasi, naročito iz nekadašnje
središnje i istočne Hercegovine (današnje istočne Hercegovine i
severozapadne Crne Gore). Ta seoba je nastala vanekonomskom prinudom
otomanskih gospodara, kojima su vlasi iz jugoistočnijih oblasti bili potrebni
kao pomoćne vojne snage - martolosi, ali i kao privrednici koji su
snabdevali njihove garnizone i obavljali terenske poslove i vuču tereta. Sa
uništavanjem ugarsko-hrvatske vlasti u pojasu od Skradina do Karina prvih
decenija XVI stoleća doseljavanje vlaha pravoslavnih iz Hercegovine na
prostor Ravnih Kotara i Bukovice postalo je konačno. Samo deo tih vlaha su
Turci nešto kasnije oterali u Liku i prema Bihaću, da pojačaju vlaške
skupine koje su tamo izranije postojale.
3 Isto, 95-7.
6 Isto, 230,314-15,317,319.
Oni koji još nisu bili dovoljno sesilni lakše su se iznova selili ili su prelazili
uskocima nego oni koji su već postali ratari. Dok su uskoci kod prvih pri
zimovanju mogli oteti samo ovce, kod drugih, po selima oduzimali su i
goveda, bez kojih nema poljoprivrednih radova. Odnos krupne i sitne
rogate marve bio je 1:10. Vlaške regije bile su pravo talasasto more, gde je
stalno bilo novih naseljenika (posebno od 1580). Ti su dolazili iz dublje
unutraššosti Poluostrva, bili su još samo stočari i po pravilu pravoslavne
vere. Kako su težili da se nasele na dobroj zemlji blizu mora, predstavljali su
elemenat agresivnosti, što su Turci gledali da iskoriste.
15 HAZd, Atti del conte di Zara, vol. I (Pietro Marcello), 182' (3. XII 1520);
II, 20' (10. II 1520 m.v.).
17 CRV III- 239-40, 196 i 191. 18 CRV V, 214 i 245, 171 i 226.
Turci su uspeli da potčine sve vlahe do kojih im je bilo stalo i da (već 1527)
s njima pljačkaju sve susedne hrišćanske teritorije. Mogućnost plena će
kasnije znatno približiti Morlake senjskim uskocima.27 Ipak, Turci su
afirmisali, raseljavali i uticali na snažan demografski rast vlaha upravo
načinom ratovanja koji je pretpostavljao pogranična haranja. U velikoj
meri, uz pomoć Turaka, Vlasi su postali vlasi, jer su njihovom saglasnošću
zauzimali župne oblasti gde su bili konačno slavizovani. Velike vlaške seobe
bile su moguće zato što su vlasi bili turski stočari. Vlasi su promenili odnos
prema Turcima kad su ovi počeli da ukidaju neke njihove povlastice; tada
su, uz slične Arbanase, dali okosnicu balkanske hajdučije.
Pitanje ko su vlasi (Vlasi), kojim su jezikom govorili i u koje vreme i kad su
prešli isključivo na slovenski jezik još nije naučno rešeno. Stari austrijski
historičar Franc Krones nije bio upoznat sa seobama vlaha nego je verovao
da su vlasi autohtono stanovništvo Dalmacije, koji su kasnije
poslovenjeni.28 O nekoj vlaškoj narodnosti kao kakvoj današnjoj naciji ne
može biti govora, jer su vlasi primili, i to dosta kasno, nacionalnost onog
elementa sa kojim ga je vezivala veroispovest. To su pravoslavni vlasi učinili
svakako pre katoličkih. Slavizaciji je doprinosilo njihovo karakteristično
kretanje, i to kako privredno (biregionalno stočarenje, dovoz žita i soli) tako
i neprivredno (granična hajdučija).
Kraj.
27 CRV II, 46 (Vetor Barbarigo, 24.VI 1528); V, 273-4 (N. Donado, 2. XII
1599).