Edina Beirevi

OSMA FAZA GENOCIDA PORICANJE

Peto poglavlje iz knjige NA DRINI GENOCID, ISTRAIVANJE ORGANIZIRANOG ZLOINA U ISTONOJ BOSNI, Edina Beirevi, Buybook, Sarajevo, 2009. Knjiga predstavlja adaptiranu doktorsku disertaciju pod naslovom Genocid u istonoj Bosni 1992-1993. god.: srpski politiki, vojni i socijalni projekat, koja je 24. 3. 2008. god. odbranjena na Fakultetu politikih nauka u Sarajevu.

SADRAJ

Bosanski Srbi i negiranje genocida ................................................................... 3 Uloga spasilaca ................................................................................................. 8 Posmatrai: indiferentnost kao mehanizam negiranja .................................... 12 Izvrioci: negiranje aktivne vojne uloge u genocidu ........................................ 18 Pseudoglupost kao mehanizam negiranja ...................................................... 22 Nasilje kao dio porodine tradicije................................................................... 24 Emotivni razvoj ega ......................................................................................... 32 Prvi nivo emotivnog razvoja ............................................................................ 33 Drugi nivo emotivnog razvoja .......................................................................... 36 Drugi/trei nivo emotivnog razvoja .................................................................. 36 Trei nivo emotivnog razvoja .......................................................................... 38 Orijentacija socijalne dominacije ..................................................................... 39 Nedostatak emotivnog razvoja - uzrok masovne participacije u genocidu? ... 41 Eksterni pasivni posmatrai ............................................................................ 45 Meunarodni poricatelji genocida i rtve ......................................................... 51 Izbjegavanje, definiranje i izluivanje .............................................................. 53 Refleksije poricanja na rtve genocida ........................................................... 54 Zakljuna razmatranja ..................................................................................... 56

Bosanski Srbi i negiranje genocida

U uvodu ovoga rada naveli smo da genocid karakterizira kolektivitet, kako u pogledu rtve, tako i u pogledu poinilaca. Drutvene situacije u kojima veinska populacija tolerira ili podrava genocid nad drugim narodom, kao to smo vidjeli, nisu historijska novina. Pitanja koja zaokupljaju istraivae su sljedea: Kako je genocid mogu? Da li nam genocid ukazuje na mranu stranu ljudske prirode? Da li je, priznavanjem te mrane strane ljudske prirode, jednostavnije raditi na prevenciji genocida? Odgovori na ova pitanja se izbjegavaju, ne samo na nivou nacije u ije ime je poinjen genocid, ve smo svjedoci da se odgovori na ova pitanja izbjegavaju i u svijetu meunarodne diplomacije, meunarodnog prava, akademije, medija, itd. Ve smo vie puta u ovoj knjizi spomenuli da je faza negiranja posljednja faza genocida. I prema ovoj fazi genocidni procesi su veoma slini, jer su kroz fazu negiranja genocida proli svi narodi na strani izvrilaca genocida. Dubil pie da je kolektivno pamenje poslijeratnih Nijemaca funkcionisalo kao kakav rigidan program za obradu informacija koji sve podatke koristi samo za stabilizovanje ve urezanih misaonih i emotivnih matrica, te dodaje: Naknadno postaje jasno da su mnogi oigledno iracionalni stavovi tog vremena - poput potrebe Nijemaca da sebe stilizuju u rtve, prebacivanja svekolike krivice na Hitlera kao pojedinca ili tumaenja epohe nacionalsocijalizma kao kakve elementarne nepogode - imali funkciju da odre stereotipnu predstavu o svijetu kakav je stvorio totalitarni sistem.1 U ovu sliku negiranja stvarnosti - u kojoj su Nijemci za nacistiki reim i sva zla poinjena tokom vladavine tog reima krivili
Helmut Dubil, Niko nije osloboen istorije, Samizdat B92, Beograd 2002., str.15.
1

Hitlera - uklapa se i pitanje krivice, koje je veina Nijemaca odbijala kao koncept koji im se namee bez razloga. Prema pisanju Dubila, upravo zbog problema sa krivicom, veina Nijemaca dugo nakon rata imala je blokadu kolektivnog pamenja.2 Dubil o krivici u ovom radu raspravlja kao o jednom od ovjekovih elementarnih egzistencijalnih iskustava, i ograuje se od teze da krivica Nijemaca o kojoj raspravlja nije u vezi sa krivino-pravnim konceptom. Bitan dio naeg identiteta ine i moralni kriteriji steeni vaspitanjem: njima se rukovidimo kad delamo, ali o njih moemo i da se ogrijeimo. Mogunost krivice potie iz mogunosti ovog ogreenja, tj. iz iskustva drastinog razilaenja izmeu moralnih kriterijuma koje smo internalizovali i ivota koji ivimo.3 Ogreenje o internalizovane moralne norme, dakle, proizvodi krivicu, ali proces priznavanja i preuzimanja odgovornosti za poinjeno zlo moe vratiti ljudsko dostojanstvo. Krivica u strogom smislu nastaje zapravo, i paradoksalno, tek onda kada nismo spremni da je prihvatimo, odnosno da preuzmemo odgovornost za zlo koje smo poinili ili je poinjeno u nae ime. Ova vrsta krivice, koju Ralf ordano naziva drugom krivicom, proistie iz nespremnosti da zloine, nepravdu ili ak i samo posljedice nemarnosti u nekadanjem delanju integriemo u proces obrazovanja naeg identiteta. Ako bismo varirali uvenu reenicu iz govora Riharda fon Vajcekera od 8. maja 1985., mogli bismo rei da krivica nastaje tek onda kad odbijemo da se neugodne prolosti sjeamo tako da ona zaista moe da postane dio naega bia.4 Koncept krivice Dubila, ordana i Fon Vajcekera korespondiraju u osnovi sa konceptom koji je artikulirao Karl Jaspers u djelu Pitanje krivice.5 Jaspers navodi da, pored krivine odgovornosti za zloine, postoje politika, moralna i metafizika krivica. Ove tri
2 3

Isto. Isto, str. 16. 4 Isto, str. 16. 5 Karl Jaspers, Pitanje krivice, Samizdat Free, Beograd 1999. 4

vrste krivice u odnosu na stepen politike odgovornosti koje Nijemci imaju za holokaust, imaju i odreene vrste kajanja, ispatanja i pravnog zadovoljenja. Jaspers takoer istie da su moralni propusti osnova za raanje zloina, i shodno tome odgovarajue politike krivice. Konformistiko prilagoavanje, neprimijetno pospjeivanje nepravde, te stvaranje atmosfere u javnosti koja onemoguuje jasno vienje stvari i time potpomae injenje zla, preduslovi su za politiku krivicu.6 Naime, Jaspers moralnost pojedinanih lanova drutva povezuje sa politikim kontekstom zajednice, a kolektivnu krivicu za okvir politike odgovornosti. Tako u njegovoj interpretaciji samo organi jedne drave mogu biti odgovorni. Meutim, jedan narod moe snositi kolektivnu moralnu krivicu jer je iz naina ivota jednog stanovnitva izrasla politika realnost.7 Drinka Gojkovi postavlja niz dilema u poreenju koncepta kolektivne krivice srpskog naroda za ratove voene u njegovo ime devedesetih godina sa kolektivnom krivicom Nijemaca za nacizam. Gojkovi kae: ...ako ne mogu s punom odlunou da govorim o krivici kolektiva - da li onda mogu, opet s punom odlunou, da govorim o njegovoj nevinosti? ivim u dravi ija je predratna i ratna politika direktni uzronik masovnog stradanja drugih nacija. Iste sam nacionalnosti kao i planeri, naredbodavci i izvrioci tih djela. Sa njima me povezuje vrijeme, prostor i politiki okvir. Svoja djela ili nedjela oni smiljaju i izvravaju u mom ivotnom prisustvu. Da li je mogue da njihovi postupci nemaju sa mnom nikakve veze? Moda nisam kriva za ono to su oni uinili, ali mogu li mirne due da kaem da sam nevina? A ako nisam nevina - onda sam ipak - kriva?8 Bjeanje od osjeaja krivice, prema tvrdnji Dubila, jedan je od uzroka negiranja genocida. Prihvatanje moralne kolektivne
6 7

Isto, str. 23. Isto. 8 Drinka Gokovi, Budunost u trouglu: o krivici, istini i promjeni", (http://www.b92.net/casopis rec/57.3/pdf/29.pdf. pristupljeno 05.6.2007.) 5

krivice predstavlja prvi korak u katarzi jednog naroda koja je neophodna da se genocid ne bi ponovio. Meutim, kolektivno negiranje genocida ima bogat izbor odbrambenih mehanizama koji se odvijaju na nivou pojedinane svijesti pripadnika jednog naroda. Jedan od najeih uzroka neprihvatanja odgovornosti za genocid jeste izgovor da u uvjetima totalitarnih reima veina podanika samo izvrava nareenja vlasti. Naunik sa Univerziteta Yale Stanley Milgram je u julu 1961., tri mjeseca nakon to je poelo suenje nacistikom zloincu Adolfu Eichmanu, izveo eksperiment u kojem je mjerio koliko su ljudi spremni sluati autoritet i onda kada je to po cijenu nanoenja bola drugim ljudskim biima. Ispitanicima u ovom eksperimentu reeno je da ljudima sa druge strane zida mogu davati elektrookove kao kaznu za pogreno odgovorena pitanja, nakon to im tako kae ovlateno lice. Tek treina ispitanika odbila je nanositi bol drugima, uz objanjenje da imaju izbor i da ne moraju sluati nareenja zbog toga to se to protivi njihovim ubjeenjima i moralnim normama.9 Eksperiment sa slinim ciljem proveden je na Univerzitetu Stanford 1971. godine. Psiholog Phillipe Zombardo je u eksperimentalnom zatvoru ispitivao ponaanja volontera studenata koji su kao ispitanici glumili zatvorske straare zatvorenike. U veoma kratkom vremenu i straari i zatvorenici su se adaptirali na zatvorske uvjete. ak treina studenata volontera u ulozi straara pokazali su sadistike tendencije, a eksperiment je izmakao kontroli i zavrio prije vremena jer su ispitanici dolazili u situacije koje su imale opasne psiholoke posljedice.10 Milgram sugerira da se objanjenje za ponaanje ispitanika koji su, ukoliko im je tako nareeno, spremni nanositi bol drugima, potrai u teoriji konformiteta i teoriji podanika drave. Prema prvoj teoriji, pojedinac koji u kritinim situacijama nema kapaciteta da
9

Vidi: Stanley Milgram, "Behavioral Study of Obedience, Journal of Abnormal Psychology, 1963. 10 Vidi: Philip Zimbardo, Understanding How Good People Turn Evil", Democracy Now, 30.3. 2007. http://www.democracynow.org /article..1?sid=07/03/30/1335257.(pristupljeno 20.6. 2007.) 6

samostalno donosi odluke okree se grupi i odluku preputa hijerarhiji grupe. Prema drugoj teoriji, sutina poslunosti sastoji se u tome da pojedinac u kriznim situacijama sebe vidi kao instrument koji izvrava elje druge osobe ili institucije i jednostavno se ne smatra odgovornim za svoja djela.11 injenica da veina ljudi slua naredbe vlasti kad je u pitanju masovno injenje zloina ne moe se osporavati. O tome svjedoe brojni sluajevi genocida u povijesti. Kako smo vie puta ponovili u ovoj knjizi, genocid je proces koji podrazumijeva kolektivitet ne samo na strani rtve, nego i na strani poinioca. Nakon poinjenog zloina genocida nastupa faza osporavanja genocida i negiranja uea, kako na kolektivnom, tako i na individualnom nivou poinilaca. U ovom poglavlju prouit emo negiranje genocida obinih ljudi, bosanskih Srba u istonoj Bosni. Osim na mehanizam odbrane pripadnika srpskog naroda, obratit emo panju i na pripadnike meunarodne zajednice koji su odreenim sudskim procesima i relativistikim stavom u naunim i diplomatskim krugovima pothranili mit o jednakoj krivici za zloine u Bosni i Hercegovini. Negiranje genocida u Bosni i Hercegovini od pripadnika meunarodne zajednice nije samo usporilo proces proienja od prolosti i krivice kod srpskog naroda, ve je produbilo i traume kod rtava genocida. Na taj nain, proces pomirenja onemoguen je u korijenu. Ve smo naveli da je jedan od razloga zbog kojeg mnogi ne ele priznati genocid, a esto o tome ne ele ni razmiljati, to to nam genocid ukazuje na mranu stranu ljudske prirode. Genocid podrazumijeva masovno uee naroda u ije ime je genocid planiran, organiziran i u ije ime se genocid provodi. Mnogi autori
Vidi: Stanley Milgram, Obedience to Authority. An Experimental View, HarperCollins, 1974. Za analitiki pogled o problematinoj etikoj dimenziji Milgramovog eksperimenta vidi C. D. Herera, Ethics, Deception and Those Milgram Experiments, Journal of Applied Philosophy, Vol. 18. No. 3. 2001.
11

posvetili su dunu panju istraivanju ponaanja obinih ljudi, jer, kao to smo naglasili, bez masovnog uea stanovnitva, genocid nije mogu. Stanovnitvo u ije ime drava obino izvrava genocid dijeli se na izvritelje, posmatrae i spasitelje.12 Kada je u pitanju genocid u Bosni i Hercegovini, vrlo esto se postavlja pitanje: kakav je morao biti profil prosjenog pripadnika srpske nacije koji je davao preutnu saglasnost za masovna ubistva? Ili: kakav je morao biti profil prosjenog egzekutora koji je bio spreman da povlai obara onoliko puta koliko mu je nareeno? I konano, jedno od najvanijih pitanja: po emu su graani srpske nacionalnosti koji su, po cijenu svog ivota bili spremni zatititi svoje susjede druge nacije od odlaska u logor, ubistva, silovanja - bili drugaiji od ostalih, posmatraa i egzekutora? U ovom poglavlju izostavit emo analizu psiholokog profila ideologa i planera genocida, jer smo tu kategoriju obradili u prvom, drugom i treem poglavlju. U ovom poglavlju fokusirat emo se samo na obine ljude koji su mobilizirani za genocid.

Uloga spasilaca

Norman Cigar navodi da je vrlo esto prinuda bila faktor koja je Srbe tjerala na zloine. Srbi koji su odbijali da slijede genocidnu politiku srpskog rukovodstva smatrani su posebnom opasnou, jer su predstavljali neprijatan izazov ovoj politici. U vrijeme priprema rata, srpske vlasti su one srpske policajce koji su odbijali da se pridrue srpskoj stvari prvo nagovarali da im se prikljue, a ako bi odbili, uslijedile bi prijetnje kako njima, tako i njihovim porodicama.13 Ne postoji veliki broj zabiljeenih primjera
12 13

Vidi: R. Hilberg, nav.dj.; V. J. Barnett, nav.dj.; E. Fogelman, nav.dj. Tafro, Ljudi umiru gledajui, str. 45, navedeno prema Norman Cigar, Genocid u Bosni - Politika etnikog ienja, Bosanski kulturni centar i 8

u istonoj Bosni da su na poetku rata komije Srbi ili toliko daleko da bi rizikovali svoj ivot i ivote svojih porodica da bi spasili komije Bonjake. Meutim, svijetlih izuzetaka, naravno, ima. Jedan od takvih primjera obradili smo u studiji sluaja Rogatica. Stanovnici sela Rasput Njive sauvali su ivote svojih komija Bonjaka u selu Maar.14 U naem istraivanju primjer sela Rasput Njive je najistiji primjer spasilaca od genocida. Naime, stanovnici sela Rasput Njive iz okoline Rogatice, svojim komijama Bonjacima iz susjednog sela Maar pomagali su bez linih interesa, a time su u opasnost dovodili i vlastite ivote. Neki primjeri ukazuju na to da su straari u logorima koji su bili na poziciji da zatite svoje bive prijatelje Bonjake to ponekad i radili. Prema svjedoenju Ibre Osmanovia iz Vlasenice, koji je bio zarobljenik u logoru Suica u Vlasenici, njegov dugogodinji prijatelj Ljubinko uri, inae uvar u logoru, spasio mu je ivot kada je Slaan Paji htio da ga ubije. Ljubinko je rekao: Neu ti dozvoliti da njega odvede. Eno u hangaru moe uzeti enu koju hoe, ali njega ne moe odvesti.15 Ovo je jedan od primjera koji pokazuje da se proces dehumanizacije muslimana u nekim sluajevima nije mogao provesti u potpunosti. Naime, ima primjera da su straari u logorima pokazivali empatiju kada su ispred njih stajale osobe sa imenom i prezimenom, sa kojima su imali zajedniku prolost, prijateljstvo. Kao to vidimo iz ovog primjera, Ljubinko uri nema moralnih dilema da ubici da bilo koju enu iz hangara, ali zbog emotivne prijateljske veze sa Osmanoviem, Slaanu Pajiu nee dozvoliti da ga ubije. U istom sluaju svjedoio je i Reo akii iz Vlasenice. On je takoer ispriao da mu je jedan Srbin, kojem nije znao ime, spasio ivot tako to nije dozvolio drugom srpskom vojniku da ga
Institut za istraivanje zloina pritiv ovjenosti i meunarodnog prava, Sarajevo, 1998., str. 101. 14 Vidi: poglavlje IV, studija sluaja Rogatica. 15 Svjedoenje Ibre Osmanovia u sluaju Vasiljevi, 10.10.1995., dostupno pod ovim datumima na www.icty.org., str. 271. (pristupljeno 13.12.2006.) 9

ubije. Reo akii imao je zadatak da u blizini Zabokovlja zakopa mrtva tijela Bonjaka ubijena u logoru Suica. Dok su zatrpavali jamu, jedan od vojnika htio je da ubije akiia i ostale Bonjake zbog toga to nije elio da ostavlja ive svjedoke. Meutim, drugi srpski vojnik mu to nije dozvolio.16 Dakle, na ova dva primjera moemo vidjeti da su pripadnici srpske vojske u rijetkim sluajevima reagirali kao ljudska bia i protivili se ubijanju. U prvom navedenom sluaju, kada je Ljubinko uri u Ibri Osmanoviu vidio svog prijatelja, a ne Bonjaka, bila je to emotivna reakcija. Meutim, u drugom sluaju, ini se da reakcija bezimenog vojnika ima veu moralnu vrijednost, jer srpski vojnik koji nije dozvolio ubijanje Bonjaka nije ih poznavao, ali je unutar svog moralnog univerzuma reagirao kao ljudsko bie prema drugim ljudskim biima. Primjera da su Srbi rtvovali svoj ivot da bi spasili komije Bonjake ima u drugim krajevima Bosne i Hercegovine. Prema svjedoenju jednog Prijedoranina, pravi Srbi, kaznili su Srbina uhvaenog u pomaganju Bonjacima i Hrvatima tako to su ga zatvorili u isti logor, i kako kae, srpske vlasti bile su brutalne u postupanju sa nelojalnim Srbima.17 Srbi koji se nisu slagali sa genocidnom politikom politikog i vojnog rukovodstva njihove nacije, uglavnom su naputali okupirana podruja Bosne i Hercegovine i odlazili u inostranstvo. Meutim, kako smo vidjeli na primjerima gradova i sela istone Bosne, najvei broj Srba je ostao u Bosni i Hercegovini, a oni koji su bili na teritoriji Republike Srpske na razliite su naine uestvovali u genocidu. Meutim, sluaj oca i sina, Neka i Slobodana okia, pokazuje da se Bonjacima moglo pomoi i bez posljedica za linu
16

Svjedoenje Rede akiia u sluaju Vasiljevi, 10.10.1995., dostupno pod ovim datumima na web stranici suda, str. 311. (pristupljeno 13. 12. 2006.) 17 Vidi: tekst Logori - Smrt bez pravila, Vreme, 17. avgust,1992., u FBISEEU-92-174. 08.9.1992. navedeno prema Norman Cigar, Genocid u Bosni Politika etnikog ienja, Bosanski kulturni centar i Institut za istraivanje zloina pritiv ovjenosti i meunarodnog prava, Sarajevo, 1998., str. 101. 10

sigurnost. Naime, u julu 1995. godine, etvorica Bonjaka zalutala su u srpsko selo na putu od Srebrnice prema Tuzli. oki stariji ih je nahranio, dao im odjeu, i otiao po svog sina koji je bio na liniji fronta da etvorici Bonjaka pokae put do Tuzle. etvorica Bonjaka su uhvaeni, i prije nego to su strijeljani, natjerani su da priznaju ko im je pruio pomo. Protiv Neka i Slobodana okia podignuta je optunica zbog saradnje sa neprijateljskim vojnicima, ali su ove optube brzo otpale i sluaj je zatvoren.18 Da se i protiv nacistikog genocida moglo protestovati nekanjeno, i ak postii rezultate, govori sluaj Njemica koje su bile udate za Jevreje. Naime, oko 2.000 Njemica su 1943. organizirale uline proteste protiv zatvaranja i deportacije njihovih mueva Jevreja. Nacistike vlasti reagirale su tako to su oslobodile njihove mueve Jevreje i vratile ih kui!19 Ova dva primjera, posebno posljednji, govore nam o tome da je mogue biti u ulozi spasilaca i bez posljedica za sopstveni ivot. Primjer Njemica koje su protestovale zbog sudbine svojih mueva i postigle eljeni rezultat, govori o tome da genocidna drava trai potpuni konsenzus u izvrenju genocida, te da bi masovnije pobune stanovnitva mogle sprijeiti ili bar ublaiti genocid. Da li je svijest o tome da se neto moglo uraditi na spreavanju genocida razlog za naknadnu kolektivnu krivicu zbog koje se genocid negira? Istraivanja su pokazala da veliki broj ljudi, nakon to je genocid zavren, negiraju da su znali ili razumjeli ono to se oko njih deavalo. U ovom poglavlju fokusirat emo se na usporedbu
18

Vidi: Office of the Prosecutor, Expert Military Reports submitted by Richard Butler, Military Analyst in support of case Prosecutor v. Vidoje Blagojevi, Dragan Obrenovi, Dragan Joki and Momir Nikoli, IT-02-60 Report Submitted November 1, 2002. CD ROM. Navedeno prema Emir Suljagi, Community of Murder: Comparing Twentieth Century Genocides. 14.10.2005. Magistarska teza. European Regional Master's Degree in Democracy and Human Rights in Southeast Europe. University of Sarajevo-University of Bologna. Dostupna u biblioteci Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, str.51. 19 Isto. 11

izmeu procesa negiranja kod podanika nacistikog reima u Austriji i Njemakoj tokom II svjetskog rata i Srba u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995.

Posmatrai: indiferentnost kao mehanizam negiranja

Objanjavajui komplicirane mehanizme negiranja holokausta kod obinih Nijemaca, koji nisu bili umijeani u ubistva, Laqueur objanjava paradoks negiranja znanja: Zapravo je sasvim mogue da, iako je veliki broj Nijemaca mislio da Jevreji nisu vie ivi, oni nisu nuno vjerovali da su Jevreji mrtvi.20 Ovakva vrsta logike inkonzistencije koja se prihvata u vremenima velikog psiholokog pritiska, obino za vrijeme rata ili nekih drugih vanrednih okolnosti, reflektira dezintegraciju racionalnosti.21 Srpski svjedoci iz istone Bosne koji su se pojavili kao svjedoci pred ICTY-jem pruaju primjere klasinog negiranja znanja i dezintegracije racionalnosti. Milenija Mitrovi, iz opine Skelani (zaselak Kuii) tokom svjedoenja 22. 10. 2004. godine sudijama je prvo doarala atmosferu komijske solidarnosti koja je prije rata bila karakteristika odnosa izmeu Srba i Bonjaka. Ispriala je o tome kako su jedni drugima pomagali pri etvi, zajedno pili kafu, jedni druge pozivali na svadbena veselja, te kako nikad nisu pomislili da je rat mogu. O Bonjacima je, prema onome to je rekla u hakoj sudnici, Milenija imala pozitivno miljenje: Oni su svi bili

20

Walter Laqueur, The Terrible Secret: Suppression of the Truth about Hitlers Final Solution, Little Brown, Boston, 1980., str. 201. 21 Stanley Cohen, nav.dj., str. 8. 12

dobri ljudi.22 Na pitanje advokata da li zna ta se desilo sa njenim komijama Bonjacima u maju 1992. godine, svjedokinja Mitrovi je brzo odgovorila: Nisam znala, nisam znala. Nisam nita znala. Nisam nikoga sretala jer nisam nigdje ila.23 Cohen kae da postoje stanja negiranja - i mentalna i politika - u kojim negiranje znai da se informaciji ne posveuje dovoljno panje.24 Ovakav mentalni stav bio je najei nain negiranja kod Nijemaca u II svjetskom ratu. Motivi za neposveivanje panje mogli su se nai u injenici da su rtve bile Jevreji, a ne Nijemci, a bilo je i onih koji nisu eljeli da se suprotstavljaju autoritetu drave.25 Istraivanja su pokazala da je veina Nijemaca tokom II svjetskog rata bila indiferentna prema stradanju Jevreja, odnosno da su bili indiferentni prema svemu to je izlazilo iz okvira nune svakodnevnice.26 Ponaanje veine Srba tokom genocida nad Bonjacima pokazuje da indiferentnost nije bila ekskluzivitet Nijemaca, te da se slini mehanizmi negiranja stvarnosti pojavljuju i u drugim sluajevima genocida. Svjedokinja Novka Boi iz Radijevia, sela udaljenog svega tri kilometra od Fakovia, svjedoila je pred ICTY-jem 27. 10. 2004. godine. Prema njenom svjedoenju, ini se da je svjedokinja Boi prihvatila indiferentnost kao mehanizam negiranja.27 I Novka Boi je, isto kao i svjedokinja Milenija Mitrovi, o svojim susjedima Bonjacima imala ispriati samo najbolje pred sudijama ICTY-ja. Veliki broj Bonjakinja i Bonjaka bili su joj prijatelji. Ali, svjedokinja Boi nije znala da
22

Milenija Mitrovi, svjedoenje u sluaju Ori 22. 10. 2004, str. 1042. Transkript dostupan na http://www.un.org/ictv/transe68 /041021ED.htm . (pristupljeno 04.4.2006.) 23 Isto. 24 Stanley Cohen, nav.dj., str. 148. 25 Isto. 26 Isto. 27 Novka Boi, svjedoenje u sluaju Ori, 27. 10. 2004, http://www.un.org/icty/transe68/041027ED.htm str. 1307. (pristupljeno 4.4.2006.) 13

objasni zbog ega je veliki broj Bonjaka u maju 1992. godine pobjegao iz svojih kua. Priznala je da zna da su otili, ali nije znala da objasni razlog zbog ega se to desilo. Na pitanje advokata koje je impliciralo uenje zato svjedokinja Boi nije barem pokuala da sazna ta se desilo sa njenim susjedima Bonjacima, odgovorila je da nije pokuavala da sazna: Mi smo svi radili. Bili smo svi previe zauzeti svojim poslovima. Ja zaista nisam bila zainteresirana za to to se deavalo, i kako je do svega toga dolo.28 Nakon to se advokat zaudio da svjedokinja nije bila zainteresirana za sudbinu svojih prijatelja, ona je konfuzno dodala: Oni su... oni su imali svoje razloge. Ne znam. Naime, Bonjaci iz sela anjevo protjerani su iz svojih kua i ivjeli su u susjednim brdima.29 Advokat nije prihvatao neznanje kao odgovor svjedokinje Boi i nije odustajao u namjeri da razotkrije nedostatak logike utemeljenosti njenog stava. Odluio je da svjedokinju u potpunosti suoi sa injenicama: Moemo li pokuati da sagledamo te razloge? Zbog ega bi ljudi napustili svoje domove u kojima su ivjeli cijeli ivot i polja koja su njihov jedini izvor zarade? Zbog ega bi dakle mogli ljudi odjednom napustiti svoje domove? Svjedokinja Boi je odgovorila: Ne znam. Ne znam zbog ega su otili. Oni su otili. Nai su ljudi takoer odlazili. To je bilo tako. Ja ne znam zbog ega. To nije neto to vam ja mogu objasniti. Ne znam. Na daljnja pitanja advokata da li je mogue da su Bonjaci otili jer su bili otjerani pukama, Novka Boi je odgovorila: Ne znam, ne znam ko bi to mogao uraditi. Ko im je mogao prijetiti? Zbog ega su otili? Ja ne znam. Ono to sam ja mogla da vidim jeste da nisu dobijali prijetnje od ljudi koji su im bili u blizini. To je sve.30 Pratei dinamiku ispitivanja i odgovora Novke Boi, postaje oigledno da dodatna pitanja pokazuju koliko je njeno negiranje
28 29

Isto, str. 1308. Intervju: Hamed Tiro, Tuzla, 16.9.2006. 30 Novka Boi, svjedoenje u sluaju Ori, 27. 10. 2004, str. 1307, http://www.un.org/ictv/transe68/041027ED.htm. (pristupljeno 04.4.2006.) 14

teko odrivo. U momentu kada ju je advokat upitao da li je znala da su se njeni susjedi Bonjaci krili u susjednim umama, te da li ih je viala, pale su maske njenog negiranja. Konfuzno je odgovorila: ta ja znam? Nou, kad padne mrak, mi koji smo bili tamo, radili smo tokom dana. Kad padne mrak, ili bismo u krevet i spavali. Zaista nisam mnogo gledala okolo. ak i da jesam, ta bih vidjela u umi, meu drveem? Ne znam.31 Meutim, svjedokinji Novki Boi nije bilo dozvoljeno da ovdje zavri priu. Uslijedilo je sljedee pitanje: Tano je, zar ne, da ste vidjeli grupe muslimana meu drveem nakon to su u maju 1992. nestali iz anjeva? Dakle, moje pitanje je: Zar niste vidjeli da su muslimani iz anjeva koji su protjerani iz svojih kua pobjegli u okolna brda? Novka Boi je odgovorila: Ne znam ta sam vidjela. Mi bismo ih vidjeli, ali ne mogu rei da smo razgovarali. Ne mogu rei da je bilo neke mrnje ili da smo neto jedni drugima uradili. Stvarno ne znam nita o tome, ne mogu rei nita, i ne znam. Sljedei dijalog izmeu advokata Johna Jonesa i Novke Boi navodimo da bismo dodatno argumentirali kako je njen indiferentni stav potpuno apsurdan, te da samo dokazuje da paradoks negiranja ne znai i neznanje. John Jones: Ako uzmete u obzir injenicu da je podruje oko Drine, gdje vi ivite, bogato plodno zemljite, mislite li da je bolje ivjeti na plodnoj farmi koja ima puno stoke ili u umi iznad sela? Novka Boi: Pa, bolje je da ivite na svojoj zemlji i da obraujete zemlju, kao to smo mi radili. John Jones: Da li ste uli za izraz etniko ienje? Novka Boi: Ne.32

31 32

Isto, str. 1310. Isto 15

Za razliku od Milenije Mitrovi, Novka Boi ide korak dalje u negiranju. Ona primjenjuje princip okretanja glave, koji ni u kom sluaju nije neznanje. Kako smatra Cohen, ova fraza implicira da posmatra ima pristup stvarnosti, ali odbija da je percipira jer mu je to jednostavniji izbor. Cohen pie: Ovo moe biti jednostavna prevara: informacija je dostupna i registrirana, ali vodi prema zakljuku koji se svjesno izbjegava.33 Dio svjedoenja svjedokinje Boi mogao bi se uklopiti u teoriju nezainteresiranosti, mada je njen posljednji odgovor, u kojem tvrdi da nikada nije ula za termin etniko ienje, toliko nevjerovatan da bi se mogao okarakterizirati kao potpuno svjesna la kojom je svjedokinja eljela prekratiti neprijatna ispitivanja o tome ta je znala o sudbini svojih komija Bonjaka. Primjer Novke Boi u kojem se na povrini naizmjenino vide svjesne lai i ignorantski odnos prema sudbini Bonjaka, ini se, potvruje argument Jean-Paul Sartra da osoba koja nije iskrena krije neprijatnu istinu na svjesnom nivou: Deava se da su... onaj kojem je la reena i onaj koji lae jedna te ista osoba, to znai da ja u ulozi obmanjivaa moram znati istinu koja je u ulozi obmanjenog od mene sakrivena. Jo gore, ja moram znati vrlo preciznu istinu da bih je paljivije prikrio.34 Slavka Mati, bosanska Srpkinja iz sela Bjelovac (optina Bratunac), koja je takoer svjedoila pred ICTY-jem, pitana je o tome da li je bila svjesna sudbine svojih 240 komija Bonjaka iz susjednog sela Sikirii, od kojih su mnogi ubijeni u zloglasnoj koli Vuk Karadi u Bratuncu, a neki u logoru Sase. Svjedokinja Mati je odgovorila: Ne znam. Nisam eljela da znam i nisam znala. (...) Znam da su sa obje strane ljudi nestajali, ali ja nisam provodila puno vremena razmiljajui o tome.35
33 34

Stanley Cohen, nav.dj., str. 5. Jean Paul Sartre, Being and Nothingness, Philosophical Library, New York, 1956. str. 50. 35 Svjedoenje Slavke Mati u sluaju Ori (IT-03-68), 29.10. 1994. http:/www.un.org/icty, str. 2227. (pristupljeno 07.12.2006.) 16

Ni Austrijanci nakon II svjetskog rata nisu bili spremni razgovarati o tome koliko su znali o genocidu nad Jevrejima, o koncentracionim logorima, gasnim komorama... etrdeset godina nakon rata, historiar Gordon Horowitz intervjuirao je seljane koji su ivjeli u neposrednoj blizini logora Mauthausen. On je pokuao da istrai koliko su Austrijanci znali o tome ta se deavalo u koncentracionom logoru. Saznanja i odgovori svode se na sljedei zakljuak: imali su dovoljno informacija, ali su odbijali da ih poveu kako bi izbjegli sklapanje koherentne slike. Jedna Austrijanka napisala je zvaninu albu vlastima zbog incidenta koji se desio u blizini njene kue. Naime, jedan zatvorenik je ubijen, a jedan ranjen i ostavljen u njenom vidokrugu vie od pola dana. U albi je stajalo: Zahtijevam da se takva nehumana djela prekinu, ili da se obavljaju tamo gdje ih niko ne moe vidjeti.36 Mehanizam indiferentnosti funkcionira na istom principu i kod Njemica i Austrijanki 1940-ih, kao i kod Srpkinja 1990-ih godina. Razlika izmeu ne znam i nisam eljela da znam je zanemarljiva i podrazumijeva isti stepen otuenja od ljudskosti37 koji se reflektira u nemaru prema sudbini drugih ljudskih bia - bili to jevrejski zatvorenici ili komije Bonjaci. Odgovor nisam eljela da znam koji je ponudila Savka Mati mnogo je iskreniji od odgovora ne znam. Naime, odgovarajui na takav nain, Savka Mati i javno i samoj sebi priznaje da su se tu, oko nje, njenim komijama Bonjacima deavale uasne stvari, a da je ona izabrala da to ne zna. Dakle, Savka Mati svojim odgovorom nisam eljela da znam sebi daje unutarnji, privatni azil u kojem je nee muiti savjest zbog toga to su joj
36

Gordon J.Horowitz, In the Shadow of Death: Living Outside the Gates of Mauthausen, B. Tauris, London, 1991, str. 35. 37 Sintagmu otuenje od ljudskosti koristi Erich Fromm, objanjavajui razloge koji ljude navode da ine zloine. U zavrnom dijelu ovog poglavlja, u kojem emo prezentirati zakljuke ove komparativne studije o negiranju zloina detaljno emo obrazloiti i Frommovu shemu koju je prezentirao u knjizi S onu stranu okova iluzije - moj susret s Marxom i Freudom, Naprijed, Zagreb, 1989. 17

komije ubijane i odvoene u logor ispred njenih oiju. Meutim, iako ona sebi ovim objanjenjem daje nesigurni privatni azil, sluaocima njenog objanjenja ovaj odgovor je dovoljan da joj uskrate moralno opravdanje zbog toga to nije reagirala. Jer, pravilno razumijevanje izraza nisam eljela da znam, praktino znai, znala sam, ali sam izabrala da ne reagiram i da me to ne interesira. Kao to smo vidjeli na osnovu studije koju je proveo Horowitz u blizini logora Mauthausen u Austriji, te na osnovu primjera svjedoenja Srba iz istone Bosne pred ICTY-jem, principi negiranja znanja o zloinima praktino su identini. Mehanizmi negiranja svode se na veoma slab izgovor za otuenje od ljudskosti koje pasivnim posmatraima daje klju za privatni, unutarnji mikrokosmos, azil u okviru kojeg je svakodnevni ivot mogu.

Izvrioci: negiranje aktivne vojne uloge u genocidu

Veliki broj srpskih svjedoka koji su se pojavili pred ICTY-jem negirali su da su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bili vojno aktivni. Sama injenica da su negirali pripadnost VRS moe imati dva znaenja: da su se na svjesnom nivou, makar zakanjelo, svjedoci stidjeli zbog svojih aktivnosti, ili da su, negirajui pripadnost vojsci, pokuavali da izbjegnu odgovornost za poinjene zloine. Svjedoenje Nikole Popovia Cojke u sluaju Ori spada u ovu drugu kategoriju. Nikola Popovi je, prema izjavama brojnih svjedoka, u VRS bio aktivan od samog poetka agresije, ali je u julu 1995. godine, za vrijeme okupacije i genocida u Srebrenici poinio brojne zloine.38 Tokom
38

U svom priznanju krivice, Momir Nikoli imenuje Nikolu Popovia kao jednog od izvrilaca zloina nad Bonjacima u julu 1995. godine u Srebrenici. Nikolievo priznanje dostupno je javnosti, pod datumom 06.5. 2003. 18

svjedoenja Popovi je bio suoen sa valjanom dokumentacijom koja govori o njegovoj ulozi u zloinu nad Bonjacima. Nakon to mu je predoen dokument Vojne pote Bratunac u kojem je stajalo da je bio aktivan vojnik tokom cijelog rata, upitan je da li je tano da je mobiliziran 18. aprila 1992. godine. Nikola Popovi je odgovorio: Ne znam. Ne mogu biti siguran. Ne znam.39 Popovi je na sudu poricao da je sudjelovao u pogubljenjima, ali je na koncu potvrdio da je bio pripadnik vojne policije pri Bratunakoj brigadi. Naime, pripadnici ove jedinice sudjelovali su u prevoenju, pritvaranju i ubijanju bonjakih zatvorenika. ef sigurnosti Bratunake brigade Momir Nikoli priznao je 2003. godine u Hagu krivicu za zloine poinjene u julu 1995., i u meuvremenu je osuen na 23 godine zatvora.40 Komparativna istraivanja Stanleyja Cohena koji se bavio analizom razliitih mehanizama negiranja ukazuju na to da su naini negiranja genocida i ostalih masovnih zloina kod onih koji nisu bili samo pasivni posmatrai, ve aktivni uesnici slini kao i kod poinilaca mirnodopskih i pojedinanih krivinih djela. Dok ideoloke voe znaju tano ta su uradili, to opravdavaju, i ne ustruavaju se da kau da bi to ponovno uradili da imaju priliku, poinioci na niim nivoima zvue kao obini delinkventi. Jedan od uobiajenih izgovora je: Ja nisam ni bio tamo u to vrijeme. Takoer, jedan od izgovora kojim se obini poinioci pokuavaju
Statement of Facts and Acceptance of Responsibility Arhiv ICTY. Priznanje je dostupno i na web stranici www.un.org/icty/mnikolic/ trialc/facts030506.htm (pristupljeno 20.02.2007); Takoer vidi lanak: IWPR izvjetaj Lauren Etell iz Haga, Ori se razbjesnio na svjedoka, (TU Br. 384, 03-dec-04). 39 Svjedoenje Nikole Popovia u sluaju Ori (IT-03-68) od 09. 12. 2004. transkript dostupan na http://www.un.org/icty/ transe68/041209IT.htm. (pristupljeno 08. 12. 2006.) 40 U svom priznanju krivice, Momir Nikoli imenuje Nikolu Popovia kao jednog od izvrilaca zloina nad Bonjacima u julu 1995. godine u Srebrenici. Nikolievo priznanje dostupno je javnosti, pod datumom 06.5. 2003. Statement of Facts and Acceptance of Responsibility Arhiv ICTY. Priznanje je dostupno i na web stranici www.un.org/icty/mnikolic/ trialc/facts030506.htm (pristupljeno 20.02.2007); Takoer vidi lanak: IWPR izvjetaj Lauren Etell iz Haga, Ori se razbjesnio na svjedoka, (TU Br. 384, 03-dec-04). 19

posluiti je izgovor tzv.zamjene identiteta.41 Ilustrativan primjer ponovno nalazimo u svjedoenju srpskog vojnika iz istone Bosne pred ICTY-jem. Svjedok Dragan uri tokom svjedoenja je pokuavao stvoriti dojam da uope nije znao ta se deavalo oko njega u Bratuncu tokom rata.42 uri je takoer negirao da je bio pripadnik VRS tokom agresije, ali kada mu je prezentirana platna lista vojnika sa njegovim imenom, rekao je da se ne sjea. urievo negiranje natjeralo je sudije da reagiraju u neuobiajenom stilu, veoma netrpeljivo: Ljudi ne primaju novac ni zbog ega. Ako ste primili 9.300 dinara, za ta ste ih primili? Da boravite kod kue?43 Nakon mukotrpnog ispitivanja, uri, kojem je takoer prezentiran spisak uesnika genocida u Srebrenici sa njegovim imenom, konano je priznao da je bio pripadnik Bratunake brigade, ali je i dalje tvrdio da nije znao kakva je bila struktura VRS. Pored pokuaja da pokae kako nije bio svjestan svega to se oko njega deavalo, da nije shvatao strukturu Vojske Republike Srpske i da, u skladu s tim, i ne zna kako se zvala brigada i eta u kojoj je primao platu, uri je pokuao upotrijebiti i mehanizam odbrane na koji nam je Cohen ve ukazao, a to je mehanizam zamjene identiteta. Nakon to mu je pokazan dokument sa listom vojnih obveznika u eti Jeestica 1, i sa njegovim imenom na tom spisku, on je odgovorio: U Jeestici i u okolnim selima ima nekoliko ljudi sa imenom Dragan uri. Zapravo, u Jeestici trenutano imaju dvojica, Ostali su se odselili.44 Tek nakon to mu je pokazan drugi dokument u kojem je stajalo njegovo ime, godite i ime oca, priznao je da je to on. No i dalje je tvrdio da nije siguran da se njegova eta zvala Jeestica 1.
41 42

Stanley Cohen, nav.dj., str. 78. Svjedoenje Dragana uria u sluaju Ori, 14. 10. 2004. str. 744. Arhiv ICTY 43 Isto, str. 757.-759. 44 Isto. 20

Zanimljiv sluaj negiranja pripadnosti vojsci takoer se desio na ICTY tokom svjedoenja Slavoljuba Filipovia, vojnika VRS, koji je negirao da je u ratu nosio uniformu. ak i kada je u sudnici prikazan videosnimak u kojem Filipovi u vojnikoj uniformi daje intervju, nastavio je sa negiranjem. Opravdanje je bilo da mu je neko dao uniformu prije nego to je stao pred kameru.45 Veliki broj bosanskih Srba iz istone Bosne pred hakim sudijama odbijali su da priznaju pripadnost Vojsci Republike Srpske. Tokom paljive analize njihovih svjedoenja, ini se da je kod ovih svjedoka na nekom nivou ipak postojala svijest o tome da je sama pripadnost Vojsci Republike Srpske tokom 1992.-1995. podrazumijevala involviranost u zloine. Stoga bi se mogao izvui zakljuak da je negiranje pripadnosti srpskoj vojsci tokom agresije i genocida prouzrokovano isto sebinim interesima srpski svjedoci negiraju pripadnost vojsci motivirani zatitom od eventualne istrage o njihovoj indivudualnoj krivinoj odgovornosti. S druge strane, Srbi iz istone Bosne su se zbog ovoga esto osjeali frustriranim i bili su skloni nacionalistikim ispadima. Recimo, nakon negiranja pripadnosti VRS, Slavoljub Filipovi je bez povoda izjavio: Mi nikada nismo prihvatali Bosnu i Hercegovinu. ak ni sada mi je jo uvijek ne prihvatamo. Srbi jo uvijek ne prihvataju Bosnu i Hercegovinu.46 No, jedan od najilustrativnijih primjera jeste svjedoenje Nikole Petrovia pred ICTY-jem od 15. aprila 2005. godine. Petroviu je takoer predoena lista vojnih obveznika na kojoj je bilo i njegovo ime. Petrovi je sve ovo negirao u ve videnom maniru bivih vojnika VRS. Meutim, svjedoenja pred sudom - vjerovatno zbog autoriteta sudija i treme onih koji se, iako u svojstvu svjedoka, i sami osjeaju krivim, esto na povrinu izvuku klasina priznanja. Upitan da li mu je poznato da su Bonjaci protjerani i da su mnogi mueni u zloglasnom logoru Sase, koji je bio udaljen samo tri kilometra od Bjelovca, Petrovi je rekao: uo
45

Svjedoenje Slavoljuba Filipovia u sluaju Ori, 03.12.2004. str. 2529. Arhiv ICTY 46 Isto, str. 2509. 21

sam neke prie da su Bonjaci protjerani, ali nisam nikad uo za logor Sase.47 Nakon ovoga, Petroviu je predoen dokaz da je 13. maja 1992. bio pripadnik jedinice Slavoljuba Rankia koja je zapalila bonjaka sela Voljevica i Zaluje. Nakon to je Petrovi suoen sa informacijom da postoje svjedoci koji tvrde da su ga vidjeli u toj akciji u kojoj su ubijeni brojni civili, ene i djeca, a kue zapaljene, on je rekao: Koliko ja znam, niko me tamo nije vidio.48

Pseudoglupost kao mehanizam negiranja

Prema Cohenovim istraivanjima, obini poinioci esto igraju uloge pseudoglupih ljudi koji nisu znali ta se deava, usprkos injenici da su njihove teze o neznanju neodrive. Takvu ulogu imao je svjedok Nikola Popovi kada je na ICTY-ju upitan da li mu je poznato ta se desilo sa stanovnicima Glogove u maju 1992. godine. Naime, u treem poglavlju obradili smo masakr u selu Glogova. Ovo selo udaljeno je od Kravice svega osam kilometara. U glavnom svjedoenju, svjedok je rekao da je Glogova oiena na poetku rata. Na zahtjev da objasni ta znai oiena, Nikola Popovi je rekao: Ne znam nita o tome. Glogova nije dio Kravice. Blie je Bratuncu. Ne znam nita o tome ta se to tamo deavalo. Advokatica ga je podsjetila da je upotrijebio rije ienje i zatraila je od njega da objasni ta to znai. Popovi je rekao: Znai da tamo vie nije bilo muslimana. Da su muslimani otili.49 Na pitanje da li je uo da su u Hrani, Glogovi, Suhoj, Borkovcu, Voljevici, Magaiima,
47

Svjedoenje Nikole Petrovia, sluaj Ori (IT-03-68), 15.4. 2005, T73267329. Arhiv ICTY. 48 Isto. 49 Svjedoenje Nikole Popovia, Sluaj Ori (IT-03-68), 09. 12. 2004, transkript dostupan na http://www.un.org/icty/ transe68/041209IT.htm. (pristupljeno 08.12. 2006.) 22

Mihajloviima hiljade muslimana ubijene, Popovi je odgovorio: Ne, nikad nisam uo nita o tome.50 Ovakva vrsta negiranja Nikolu Popovia svrstava u one koji imaju stav arogantnog negiranja. On otvoreno negira injenice koje je kao pripadnik VRS morao znati. Cohen u tipologiji negiranja pravi strogu razliku izmeu ideologa i obinih izvrilaca. Prema njegovom miljenju, ovi drugi negiraju samo zato da ne bi bili krivino odgovorni, dok su ideolozi svjesni svojih djela i nalaze opravdanje za to to je uraeno u ime vieg cilja - ne kaju se i uradili bi to ponovno kada bi imali priliku.51 Ovo je, ipak, previe otra podjela da bi bila prihvatljiva u stvarnosti. Veliki je broj obinih poinilaca koji su i dalje inficirani genocidnom ideologijom i oigledno za to ne osjeaju nikakvu krivicu. Svjedoenje Nikole Popovia Cojke jedan je od tih primjera. Naime, ovaj svjedok je, usprkos tome to je bio pripradnik zloglasne vojne policije Bratunake brigade, koja je u kontinuitetu uestvovala u genocidu nad Bonjacima, od 1992. do 1995 godine, smatrao da ima pravo da se pojavi u svojstvu svjedoka optube u sluaju Tuilatvo protiv Nasera Oria. Nikola Popovi jeste obini poinilac, no veoma ideologizirani obini poinilac koji je svojim svjedoenjem pred ICTY-jem pokazao da ga nimalo ne mui savjest, te da smatra da je genocid proveden nad Bonjacima bio opravdan. Ovakvi ideologizirani poinioci, koji su znali ta se deavalo i veoma spremno uestvovali, jednako su opasna kategorija kao i ideolozi i naredbodavci. Klju zato su opasni jeste zapravo u tome da ih je mnogo vie nego naredbodavaca, tee ih je locirati i ne moe im se svima suditi. Ideologizirani poinioci u miru se kriju iza jo vee mase pasivnih posmatraa. U sluaju ponovljene krizne situacije, pored ideologa i planera, oni predstavljaju najveu opasnost za eventualno ponavljanje genocida zbog toga to spadaju u grupu entuzijastinih poinilaca genocida.
50 51

Isto. Stanley Cohen, nav.dj. str. 78. 23

Nasilje kao dio porodine tradicije

Drutva koja se suoavaju sa posljedicama genocida imaju tendenciju da, voena konceptom pojedinane krivine odgovornosti, narod u ije ime je genocid izvren oslobaaju kolektivne moralne, politike ili metafizike krivice o kojoj govori Jaspers. Koliko god se ovi stavovi inili humanim i intelektualno irokim, oni nas mogu odvesti na stranputicu u kojoj e se teko nai odgovori kako je genocid bio mogu, a nee ni pomoi u traenju uspjenog modela prevencije genocida. Identitet pojedinca i percepcije koje stie o svijetu oblikuju se u sociokulturalnom kontekstu. Veliki broj autora istie da nacionalna kultura koja u osnovi svog mita ima nasilje pokazuje veu tendenciju ka injenju genocida od kultura koje nisu nasilne.52 Postoje tri osnovne karakteristike koje se vezuju za kulturu nasilja koja omoguava realizaciju genocida. To su: koritenje agresije kao norme u rjeavanju problema; konfliktna orijentacija bazira se na pretpostavci netrpeljivosti prema drugome zbog osjeaja prijetnje od drugoga, ideologija nadmonosti koja se naslanja na historiju dehumanizacije ukljuujui dugotrajnu institucionalizaciju predrasuda, kao i nesklonost ka prihvatanju kulturne raznolikosti. Sve navedene karakteristike mogu se odnositi na iroki kulturoloki nivo nacije, ali i na vie lokalizirane kulture koje su povezane sa manjim grupama i organizacijama.53 Uraene su brojne relevantne studije o kulturi nasilja koja se
52

Ervin Staub, Preventing Genocide: Activating Bystanders, Helping Victims Heal, Helping Groups Overcome Hostility, u Levon Chorbajian and George Shirinian, nav.dj., str. 258. 53 Linda M.Woolf i Michael Rhulsizer, Psychosocial roots of genocide: risk, prevention, and intervention u Journal of Genocide Research, 2005., str. 101.-128. 24

njeguje unutar srpske porodice kroz mitove o Kosovu, viktimizaciji Srba, te potrebi za osvetom. Do sada smo pokazali na mnogim primjerima kakve efekte kosovski mit ima, kako na nivou socijalne, tako i individualne psihologije. Osim kosovske mitologije, Njegoev Gorski vijenac, u kojem se velia nasilje nad muslimanima, imao je velikog utjecaja na njegovanje kulture nasilja u pravoslavnim, srpsko-crnogorskim porodicama.54 Prema pisanju Milorada Ekmeia, Gorski vijenac objavljen je u dvadeset edicija izmeu 1847. i 1913., i postao je najitanija knjiga meu Srbima. Upravo je Gorski vijenac zajedno sa kosovskim mitom srpskom nacionalistikom pokretu pruio etiku u sljedeem stoljeu.55 Anzulovieva analiza linog konflikta kojeg je prepoznao kod Milovana ilasa (1911.-1995.), jednog od poznatijih komunistikih lidera i kasnije disidenta, pokazuje kako je komplicirano izii iz porodinog kulta nasilja.56 ilas kae da su, Gorski vijenac u njegovom selu znali napamet svi seljaci, i ta im je knjiga bila praktino zamjena za Bibliju.57 U drugom poglavlju spomenuli smo da je u novembru 1924. poinjen masakr nad muslimanima u crnogorskom selu ahovii. U tom napadu ubijeno je oko 350 muslimana. U svojoj knjizi Zemlja bez pravde ilas opisuje taj strani zloin i uasne detalje masakra u kojem su ubijeni ene, djeca, starci, ali i krvolonost crnogorskih seljaka koji su tijela masakrirali i nakon to su ih ubili.58
54

O utjecaju koji je Njego imao na kreiranje kulture nasilja u srpskocrnogorskoj kulturi vidi II poglavlje ove disertacije. 55 Milorad Ekmei, Profiles of Societies in the Second Half of the Nineteenth Century u Ekmei at al., History of Yugoslavia, McGraw-Hill, New York, 1974, str. 372. Navedeno prema Branimir Anzulovi, Heavenly Serbia: from Myth to Genocide, C. Hurst&Co., London, 1999., str. 61. 56 Branimir Anzulovi, Heavenly Serbia: from Myth to Genocide, C. Hurst &Co., London, 1999., str. 61.-67. 57 Milovan iias, Land Without Justice, str. 130. Navedeno prema Branimir Anzulovi, nav.dj., str. 192. 58 Isto. 25

U ovoj knjizi ilas opisuje i ulogu sopstvenog oca u ovom masakru. Njegova ispovijest mnoge je okirala stepenom linog i intelektualnog potenja. Ta knjiga, kao i njegovo razoarenje u komunizam, svjedoe o ilasovom naporu da se otrgne od kulta nasilja njegove porodine i plemenske tradicije. Meutim, faza ilasovog kosmopolitskog stava i intelektualnog potenja nije dugo trajala. Njegova prva knjiga u postkomunistikom periodu posveena je velianju Njegoeve poetike nasilja, pjesnika kojem je odsijecanje glave bilo sveti i herojski akt.59 ilas je svoju knjigu o Njegou posvetio upravo kultu nasilja, priznavi da je nasilje u osnovi zlo, ali da je u svrhu srpskih nacionalnih ciljeva dozvoljeno zbog toga to je srpstvo konkretna forma ljudske elje za dobrom, za slobodom.60 Dakle, oigledno je da je ilas posustao u borbi da se odvoji od zloinake porodine tradicije. Umjesto borbe, bilo mu je mnogo jednostavnije da tom nasilju da romantini prizvuk. Primjer bezuspjenog pokuaja Milovana ilasa da se otrgne od porodinog kulta nasilja svjedoi da su psiholoki mehanizmi negiranja, pomou kojih se na porodinom nivou zloinaka tradicija predstavlja herojskom tradicijom, veoma komplicirani. Istona Bosna kao region prua nam neumitne historijske dokaze da je genocid proces koji se ponavlja kroz povijest. Uz pomo istog mehanizma romantiziranja kulta porodinog i plemenskog nasilja koji je koristio ilas, i srpske porodice u istonoj Bosni su pokuale skinuti moralnu odgovornost sa srpskog naroda za poinjeni genocid nad Bonjacima u II svjetskom ratu. Naime, u odreenom broju srpskih porodica u ovom regionu zloin je postao dio porodine tradicije koji se pogreno predstavlja kao dio herojske srpske prolosti. Jedna od takvih poznatih srpskih porodica koja je zloin inkorporirala u porodinu tradiciju je porodica Eri iz sela Kravica. Erii imaju dugu ustaniku, vojniku i etniku tradiciju. Kao
59 60

Isto, str. 63. Isto. 26

najstariji poznati predak o kome postoje pisani zapisi pominje se Vaso Eri, roen 1844. godine. Nakon to je sam nauio da ita i pie irilicu, postao je lider Srba iz sela Kravica. Vaso Eri je Srbe iz Kravice vodio iz jedne u drugu pobunu, a Bosnu je napustio i otiao za Srbiju nakon austrijske aneksije. Vaso Eri bio je lan Narodne odbrane i povjerenik poznatog etnikog majora Koste Todorovia. Njegova dva sina, Vaso i Jakov Eri, koji su bili aktivni pripadnici Narodne odbrane u Kravici, umrli su u austrijskom zatvoru tokom I svjetskog rata. I trei Eri iz Kravice, Mikailo, koji je uestvovao u organizaciji Narodne odbrane prije atentata na Franca Ferdinanda, umro je u austrijskom zatvoru tokom I svjetskog rata. lanovi porodice Eri posebno poznati po genocidu nad Bonjacima tokom II svjetskog rata su dva brata, Nego i Golub Eri, unuci Vase, a sinovi Goluba Eria. Nego i Golub Eri su u selu Sopotnik, u neposrednoj blizini Kravice, u decembru 1941. godine masakrirali 86 bonjakih civila. Golub i Nego Eri osueni su na smrt, ali je njihova kazna zamijenjena doivotnim zatvorom.61 Obojica su agresiju na Bosnu i Hercegovinu doekali u Kravici, na slobodi, sa prilikom da ponovo uestvuju u genocidu nad Bonjacima. Surovost i mrnja Srba iz Kravice prema Bonjacima koje su identificirali sa Turcima prenosi se iz generacije u generaciju. Ponosan sam na Goluba i Negu,62 rekao je novinaru Chucku Sudetiu Mihailo Eri iz Kravice, jedan od rijetkih Srba koji je odbio da uzme puku i uestvuje u izvrenju genocida nad Bonjacima u julu 1995. Bio je u stanu u Bratuncu kad su Srbi iz Kravice doli po njega da se pridrui masovnom ubijanju vezanih bonjakih zarobljenika. Mihailo je jedan od rijetkih Srba koji je zgaeno odbio taj poziv.63 S druge strane, njegov otac Zoran Eri spremno ga je prihvatio. U razgovoru sa novinarom Sudetiem Mihailov otac nije pokazao kajanje. Da li je bilo asno sviju ih
61

Chuck Sudetic, Blood and Vengeance, Penguin Books, New York, 1999. str. 349. 62 Isto. 63 Isto, str. 351. 27

ubiti, upitao je novinar Zorana Eria, a on je odgovorio: Apsolutno. Nije pokazao nikakve znakove kajanja ili grinje savjesti. Samo je od svoje supruge zatraio da mu naspe jo rakije.64 U nastavku ovog potresnog svjedoenja, saznajemo da je Mihailo Eri - koji je zbog genocida nad Bonjacima u julu 1995. godine osuivao svog oca - bio veoma ponosan na svog djeda Goluba i njegovog brata Negu65, koji su u II svjetskom ratu masakrirali vie od 80 civila u selu Sopotnik. Prva logina misao koja se javlja jest da Mihailo moda nije znao ovaj dio biografije svog djeda i njegovog brata. Meutim, da se dio porodine biografije nije krio, te da je to zapravo bio dio porodinog folklora, nedavno je na hakom sudu svjedoio lan Mihailove porodice Slavia Eri, unuk Goluba Eria. Prenosimo dio dijaloga koji je tekao u sudnici ICTY-ja: Pitanje: Gospodine Eriu, rekli ste da je va djed bio pokojni Golub Eri. Odgovor: Da. Pitanje: Njegov brat bio je Njegoslav Eri zvani Njego? Odgovor: Da. (...) Pitanje: Da li vam je poznato da su va djed i njegov brat bili osueni na dugotrajnu zatvorsku kaznu zbog toga to su u selu Sopotnik tokom II svjetskog rata masakrirali 86 muslimana u selu Sopotnik?

64 65

Isto, str. 352. Chuck Sudetic, Blood and Vengeance, Penguin Books, New York, 1999. str. 349. 28

Odgovor: Da.66 Sluajevi porodica Eri i ilas pokazuju kako romantizirano nasilje koje njeguje dio srpske nacionalne kulture izgleda primijenjeno u stvarnosti. U preporukama za prevenciju genocida sve ee se pominje agresivna nacionalna kultura kao jedan od osnovnih uzroka za realizaciju genocida. Znaajan dio ove knjige (II poglavlje) posveen je komparativnoj analizi u kojoj je ukazano na povezanost srpske nacionalne kulture, ideologije, nacionalnih planova i genocida nad Bonjacima. Dehumanizacija drugoga vaan je segment u pripremi i izvoenju genocida. Ideologija antagonizama67 koja se razvija meu razliitim narodima uvijek prethodi genocidnim i drugim djelima masovnog nasilja. Ideologija antagonizma razvijala se prema Tutsijima, Armenima, Jevrejima, Bonjacima... i u mnogim drugim sluajevima. Svi primjeri modela ideologije antagonizama nisu zavrili genocidom, meutim, nijedan genocid nije zapoeo bez aktiviranja ideologije antagonizma. Prethodnica nasilja u Jugoslaviji bila je povijest koju su uila srpska djeca o bici na Kosovu, iz etrnaestog stoljea, koja je vodila turskoj dominaciji nad Srbima. Nain na koji je ova historija prezentirana u kolama generirala je kontinuirano neprijateljstvo prema muslimanima i kreirala jaka nacionalna osjeanja.68
66

Svjedoenje Slavia Eri u sluaju Ori pred ICTY, 14.10.2004. T1261. Arhiv ICTY. 67 Ervin Staub i idem., Turning against Others: The Origins of Antagonism and Group Violence, The Bulletin of Peace Psychology (1992.), 11.-14. Vidi takoer Ervin Staub, Preventing Genocide: Activating Bystanders, Helping Victims Heal, Helping Groups Overcome Hostility u Levon Chorbajian and George Shirinian, eds. Studies in Comparative Genocide, Macmillan Press LTD., str. 258. Staub u oba navedena rada insistira da su ideologije antagonizama neophodan uvjet za genocid. 68 K. S. Bjornson and Kurt Jonasson, The Former Yugoslavia. Some Historical Roots of Present Conflicts. Montreal Institute for Genocide and Human Rights Studies, Concordia University, Occasional Papers (1994.). Navedeno prema 29

Ideologija antagonizama preko nacionalne kulture se, dakle, u srpskom narodu njegovala na nivou porodice. Da bi bilo efektivno, negiranje ranijih zloina, u ovom sluaju genocida nad Bonjacima, moralo se smjestiti unutar herojske vojnike prolosti. Bonjaci su preko Gorskog vijenca i openito srpske epike oznaeni kao opasni neprijatelji, koji su dehumanizirani do te mjere da je njihovo istrebljenje po srpskoj nacionalnoj kulturi asno djelo i vojniki in. Transformacija zla u vie dobro proces je kojeg, da ponovimo, ilas objanjava tako to tvrdi da je nasilje, koje je u osnovi zlo, dozvoljeno u svrhu srpskih nacionalnih ciljeva, jer je srpstvo konkretna forma ljudske elje za dobrom, za slobodom.69 Radi se o specifinoj vrsti negiranja koja zlo predstavlja kao dobro, a ovaj proces se deava kroz nacionalnu kulturu i porodinu tradiciju, dakle, uvijek na nivou zajednice. Da bi bila kredibilna, negiranja na nivou zajednice naslanjaju se na zajedniki kulturni vokabular. Negiranja takoer mogu biti zajednika na osnovu veze izmeu ljudi - bili to partneri ili cijele organizacije - kako bi podrali i jedni drugima opravdali negiranja. Bez svjesnih dogovora, lanovi znaju koje problematine take da izbjegnu, koje je injenice bolje ne spominjati. Ovo uzajamno osnaivanje negiranja koje ne dozvoljava velike komentare najefektivnije je kada smo ih nesvjesni. Rezultirajua vitalna la u porodici moe praktino postati orsokak.70 Samo uz ovaj zajedniki proces negiranja, sutinsko zlo, koje je karakteristika tradicije porodica ilas, Eri i njima slinih, moe na pojavnom nivou dobiti karakteristike prihvatljivog i dobrog, romantiziranog nasilja. Naime, neke injenice su ipak previe
Preventing Genocide: Activating Bystanders, Helping Victims Heal, Helping Groups Overcome Hostility u Levon Chorbajian and George Shirinian (eds.), str. 255. 69 Milovan ilas, Njego: Poet, Prince, Bishop, Harcourt, Brace and World, New York, 1966., str. 426. Navedeno prema Branimir Anzulovi, nav.dj., str. 63. 70 Stanley Cohen, nav.dj., str. 64. 30

brutalne da bi se mogle ignorirati. Cohen kae da se unutar porodice brutalne injenice moraju reinterpretirati, i to na taj nain to e koristiti minimiziranje, eufemizme i ale.71 Na ovaj nain vitalna la ostaje u mraku, pokrivena porodinom utnjom. Meu lanovima porodice postoji tajni sporazum da se strane injenice prezentiraju u prihvatljivom formatu. lanovi porodice Eri ponovno mogu posluiti kao ilustracija. Naime, etnike iz II svjetskog rata Mihailo Eri vidi kao heroje, iako je nemogue da nije znao da su bili osueni za ubistva velikog broja muslimana. Moe se zakljuiti da su se u porodici Eri ta ubistva prezentirala kao herojski i neophodan in. Zato Mihailo Eri, koji prezire i osuuje svog oca to je uestvovao u genocidu nad Bonjacima u julu 1995., svoga djeda i njegovog brata smatra herojima. U prvom sluaju, sluaju genocida nad Bonjacima u julu 1995., Mihailo Eri bio je svjedok uasa masovnog ubijanja, dok je o zloinima svoga djeda sluao u romantiziranoj, njegoevskoj interpretaciji. Za razliku od prve, romantizirana verzija genocida bila je prihvatljiva za Mihaila Eria. itajui Sudetievu knjigu u kojoj su naveni detalji razgovora sa Mihailom Eriem, moemo primijetiti da je on svjestan uzroka poetka rata i da su mu poznati zloini nad Bonjacima i u 1992. godini. Meutim, o tome nije spreman govoriti. Taj dio on samo kratko potvruje dok mu novinar navodi injenice o ubistvima u koli Vuk Karadi u maju 1992. godine. Jedino o emu je Mihailo Eri spreman otvoreno govoriti jeste genocid nad Bonjacima u julu 1995., koji predstavlja kao neprimjerenu i munu osvetu srpskog naroda zbog napada na Kravicu u januaru 1993. godine. Priznati kontinuitet genocida nad Bonjacima, govoriti otvoreno o II svjetskom ratu, agresiji i genocidu koji je poeo 1992. godine, znailo bi za njega potpuni gubitak tradicije i, to je jo vanije, kulturnog identiteta na kojem je izgraen dobar dio i njegovog linog identiteta. Stoga, da bi sauvao svoj lini/kulturni identitet, Mihailo Eri je spreman da, kao zloinca,
Daniel Goleman, Vital Lies, Simple Truths: The Psychology of SelfDeception, New York: Simon and Schuster, 1985, str. 17.
71

31

identificira samo svog oca, dok etnike brau Eri, od kojih je jedan njegov djed, odluuje sauvati u svijetloj uspomeni. Meutim, bez obzira na brojne studije, vrlo je malo psiholokih teorija koje bi objasnile zbog ega obini ljudi u neobinim okolnostima izvravaju ili toleriraju genocid. I naravno, zbog ega neki drugi ljudi iste nacionalnosti, istog stepena izloenosti propagandi kao i poinioci, odbijaju da uestvuju u genocidu i odluuju se na to da spaavaju potencijalne rtve?

Emotivni razvoj ega

Jedna od najsveobuhvatnijih psiholokih teorija koja je pokuala da ponudi odgovor zbog ega tako malo pojedinaca ima ulogu spasilaca rtvi u genocidnom procesu jeste teorija Jane Loevinger koja je zasnovana na stepenima emotivnog razvoja ega.72 Prema pisanju Loevingerove, svaka individua napreduje kroz seriju od devet razvojnih faza: impulsivnost, samozatitniki stav, konformitet, samosvjesnost, savjesnost, individualnost i autonomno funkcioniranje. Prelazak iz faze u fazu prati povean nivo svjesnosti i autonomnog odluivanja, a svaka od sljedeih faza predstavlja kompleksniji nain linog razumijevanja pojednica u odnosu na svijet.73 Stepen emotivnog razvoja ega moe sugerirati i odgovor zbog ega obini ljudi na razliite naine odgovaraju na masovne zloine: odreeni broj u svojstvu izvrilaca, veliki broj kao pasivni posmatrai, dok se trei najmalobrojniji - pojavljuju u ulozi spasilaca. Slijedei schemu Loevingerove, Baum radi jednostavnije analize sugerira koritenje tri nivoa - prvi je emotivna nezrelost, drugi
72 73

Jane Loevinger, Ego Development, Jossey-Bass, San Francisco Isto. 32

konformistika popustljivost i trei autonomno funkcioniranje.74 U skraenoj interpretaciji, dakle, Baum objanjava tri stepena emotivnog razvoja linosti. Prvi (nizak) nivo emotivnog razvoja karakteriziraju narcistiko ugaanje samom sebi, impulsivnost, naivnost, oportunizam, briga za preivljavanjem i potreba za autoritetom, bazine emocije (Ijutnja), neosjetljivost i obamrlost kao odbrana, posmatranje dobrog i loeg u vidu stereotipa, te na koncu rigidnost i spoznajna jednostavnost. Drugi (umjeren) nivo emotivnog razvoja individue karakterizira kulturoloki konformitet, pokuaji da se integriraju potrebe drugoga i empatija, izraena snaga ega, te sofisticiranija odbrana, kao to je racionalizacija. Trei (najvii) nivo emotivnog razvoja prati emotivna autentinost i autonomija, nenaglaen kulturoloki identitet, unutarnja spoznaja, empatija, tolerancija, sklonost ka integriranju suprotnosti, ideje univerzalne pravde i spiritualnosti, kreativnost, integracija emocija sa spoznajama i suoavanje sa stvarnou.75 Koristei shemu koju nude Loevinger i Baum, a na osnovu reakcija na genocid ili uea u genocidu, iz primjera koje smo ve naveli u tekstu, kao i uz nove primjere, pokuat emo napraviti klasifikaciju osoba koje negiraju ili priznaju genocid. Uz to, pokuat emo i da ih klasificiramo prema nivoima teorije emotivnog razvoja.

Prvi nivo emotivnog razvoja

74

Steven K. Baum, A bell curve of hate?, Journal of Genocide Research, 6(4), December, 2004, str. 569. 75 Isto, str. 567.-577. 33

Baum za primjer osobe iz nivoa jedan, koju obiljeava kognitivna jednostavnost, ekstremizam i ekskluzivna socijalna identifikacija, navodi profil bombaa samoubice koji je indoktriniran ekstremnom ideologijom. U svakom sluaju, svaka ideologija/kultura koja je iskljuiva i koja nije inkluzivna moe biti prethodnica genocidu i drugim masovnim zloinima. U ovaj profil se uklapa i prosjean srpski vojnik koji je spremno uestvovao u genocidnim akcijama nad Bonjacima 1992.-1995. Ekstremna religiozna ideologija kosovske mitologije i Njegoevih epova, koja je Srbe vijekovima indoktrinirala protiv Bonjaka i svega to je islamsko, pripremila je za genocid individue iz srpskog naroda koji se nalaze na niskom nivou emotivnog razvoja. Klasian primjer osobe na prvom nivou emotivnog razvoja jeste svjedok Dragomir Miladinovi, koji je na ICTY-ju svjedoio 13. decembra 2004. godine. Opisujui akciju na selo Jeesticu (optina Bratunac) u avgustu 1992. godine, izjavio je da je selo napalo nekoliko hiljada Turaka.76 Prema njegovim rijeima, napadai su bili podijeljeni u tri grupe. Prvi su sudjelovali u ubijanju i progonu Ijudi, drugi su bili zaokupljeni pljakanjem srpskih kua i njihovim spaljivanjem, dok su treu grupu inili civili koji su odnosili ono to su ukrali, uglavnom hranu. Tokom unakrsnog ispitivanja, svjedoku je postavljeno pitanje da li su oni koji su napadali njegovo selo pljakali kue i odmah jeli ukradenu hranu. Kada je svjedok odgovorio potvrdno, advokat mu je skrenuo panju na to da su civili to inili vjerovatno zbog toga to su bili oajniki gladni. Meutim, Miladinovi nije pokazao nikakvo zanimanje za injenicu da su ljudi iz Srebrenice koji su napali njegovo selo zbog hrane bili potpuno izgladnjeli upravo zbog toga to su ih Srbi drali u okruenju i uskraivali im hranu. Ni pored upozorenja sudije, Miladinovi nije odustao od toga da Bonjake zove Turcima. Sudija Agious mu je na kraju

76

Dragomir Miladinovi, svjedok Tuilatva u sluaju Ori, 13. 12. 2004. Arhiv ICTY. 34

svjedoenja rekao: Dok sluam kako o Bonjacima govorite kao o Turcima; shvatam da ste jo uvijek rob prolosti.77 Ova linija podjele izmeu osoba sa razliitim stepenom emotivnog razvoja i njihovim odgovorom na genocid, naravno, nije uvijek adekvatna za analizu, posebno u graninim sluajevima, zbog toga to u ljudskim reakcijama na krizne situacije ulogu igraju mnoge druge varijable. Meutim, u primjerima kao to je Dragomir Miladinovi, kada je mrnja prema drugome, u ovom sluaju prema Bonjacima, potpuno transparentna, iluzorno je i pomisliti da bi Miladinovi mogao imati ulogu spasitelja. U isti model analize mogu se uklopiti i Slavia Eri, te Nikola Popovi. U ovom kontekstu potrebno je jo jednom naglasiti vanost kosovske mitologije koja je, kao to smo do sada vidjeli, utjecala kako na srpske vojnike u balkanskim ratovima, tako i na srpske vojnike u agresiji i genocidu na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995. Naime, za Miladinovia su, prema njegoevskoj tradiciji, Bonjaci zapravo Turci prema kojima ne gaji nita drugo osim mrnje. Kod osoba iz prvog nivoa, koje su na niem stepenu emotivnog razvoja, prema ovoj tipologiji, agresivna nacionalna kultura igra veoma veliku ulogu. S obzirom na to da su ove osobe, ve prema svom niskom stepenu emotivnog razvoja, sklone agresiji i vrlo neprijateljski raspoloene prema drugim kulturama, agresivna kultura nacije kojoj pripadaju, ove strane linosti moe samo dodatno akcentirati. Izvrioci genocida najee pripadaju kategoriji I emotivnog razvoja zbog toga to ih ekstremni stavovi i netrpeljivost prema svemu to je drugo ine pogodnim subjektima genocidne propagande kojoj je cilj da od to vie ljudi napravi masovne ubice. Naravno, to ne znai da e svi pripadnici ove kategorije biti ubice ili masovne ubice tokom genocida, ali ih nizak stepen emotivnog razvoja svakako ini pogodnim da postanu izvrioci genocida.
Vidi tekst: Merdijana Sadovi, Tokom sasluanja o napadima na srpska sela, svjedok je ukoren zbog neprikladnog ponaanja, IWPR, 17. 12. 2004. http://www.iwpr.net/?apc state=henitri2004&1=sr&s=f&o=163044 (pristupljeno 10. 12. 2004.)
77

35

Drugi nivo emotivnog razvoja

Osobe koje su na drugom nivou emotivnog razvoja karakterizira konformitet prema socijalnim normama. To bi bila obina, prosjena osoba iz srednje klase, potivalac zakona, vjernik koji posjeuje crkvu. U genocidu, osobe iz drugog nivoa su pasivni posmatrai, ali u zavisnosti od drugih varijabli mogu biti i potencijalni poinioci kao i spasioci. Dakle, osobe iz prvog i drugog nivoa imaju nedovoljno nerazvijen lini identitet i previe razvijen socijalni identitet. Oni reflektiraju ta god njihova kultura zagovara, posebno u podruju politike, religije i moralnosti. Primjeri srpskih svjedokinja koje smo naveli u ranijem tekstu ovog poglavlja - Slavke Mati, Milenije Mitrovi i Novke Boi posebno bi se mogli uklopiti u nivo osoba koje su na drugom nivou emotivnog razvoja. Za razliku od Miladinovia, Eria i Popovia, one nisu otvoreno zagovarale nacionalnu mrnju, tavie, njihova retorika zadrava se na nivou tolerancije prema Bonjacima. Meutim, njihov iskljuivi srpski identitet bio je toliko jak da im je dozvolio da okreu glavu kada su njihovi susjedi Bonjaci ubijani i protjerivani. Naime, na taj nain bile su u skladu sa zvaninom srpskom politikom i kulturom. Sve to je moglo predstavljati neto suprotno od okretanja glave moglo ih je dovesti u sukob sa genocidnom politikom.

Drugi/trei nivo emotivnog razvoja

Svjedoka Miloa Okanovia, koji je za vrijeme rata bio radioamater u Srbiji, u selu Grabovica koje se nalazi prekoputa sela Bjelovac, nije jednostavno analizirati prema zadatoj shemi
36

emotivnog razvoja. U nekim dijelovima njegovo svjedoenje izuzetno je iskreno. Objanjavajui zbog ega su se mukarci u njegovom selu naoruavali i od ega su se titili, on je rekao: Mi smo znali da je okolo nas bilo vrlo malo hrane. Nismo mislili da e bilo ko doi da nas napadne zbog toga to su nas mrzili. Mi smo znali, ako nas neko i napadne, da e to biti zbog hrane.78 U ovom sluaju Okanoviev odgovor je potpuno osloboen mrnje i potpuno je u suprotnosti sa zvaninim srpskim diskursom prema Bonjacima. Meutim, u nastavku svjedoenja Okanovi nije bio spreman da ide dalje. Iako je ponovno potvrdio da mu je poznato da su Bonjaci u srebrenikoj enklavi bili gladni, na pitanje advokata da li mu je poznato da su Srbi iz Bratunca blokirali konvoje humanitarne pomoi tokom 1992. i 1993., te da je to bio razlog to su Bonjaci bili gladni, svjedok Okanovi je odgovorio: To mi nije poznato.79 Okanovi je fakultetski obrazovan i iz ostatka njegovog svjedoenja oigledno je da je dobro informiran, da prati medije, te da ih je pratio i tokom rata. injenica da su Srbi drali Bonjake u okruenju u Srebrenici, te da nisu dozvoljavali prolaz UNHCR-ovim humanitarnim konvojima sa hranom bila je veoma dobro poznata. Nemogue je da osoba Okanovievog profila nije bila upoznata sa tim injenicama. Dio njegovog svjedoenja u kojem potvruje da je znao da su Bonjaci gladni i da je znao da nisu dolazili s namjerom da ga ubiju svrstava ga meu osobe na treem nivou emotivnog razvoja, sa kosmopolitskom inkluzivnom orijentacijom koja nije sklona druge posmatrati kao prijetnju. Od ovakve osobe oekivalo bi se da e djelovati kao spasilac drugoga ako je to potrebno. Meutim, to to je odbio da prizna odgovornost Srba iz Bratunca za gladovanje Bonjaka vraa ga na drugi nivo, nivo onih koji su - radi pripadnosti nacionalnoj grupi, radi konformiteta - spremni okrenuti glavu na drugu stranu.
78

Milo Okanovi, svjedok Tuilatva u sluaju Ori, 06.5.2004. http://www.un.org/icty/transe68/050506IT.htm,str.7932. (pristupljeno 11. 12. 2006.) 79 Isto, 09.5.2004. (pristupljeno 11.12. 2006.) 37

Sheme Jane Loevinger i Stevena Bauma u osnovi su dobar grubi okvir za daljnja istraivanja koja se provode u namjeri da se pronae odgovor na pitanje zbog ega tako veliki broj ljudi uestvuje u genocidu, a jo vei broj ljudi to pasivno posmatra. Odgovor na ovo pitanje moe pomoi u izradi efektivnih planova prevencije genocida, pa su dobrodola sva istraivanja u ovom smislu, ukljuujui shemu koju je razvila Loevinger. Meutim, primjer sa Miloem Okanoviem govori da ova tipologija, kao i mnoge druge, u stvarnosti ne moe biti striktno primijenjena s obzirom na kompleksnost ljudske prirode kada je u pitanju analiziranje pojedinaca tokom genocidnog procesa.

Trei nivo emotivnog razvoja

I tokom naeg istraivanja, jedan od klasinih primjera treeg nivoa bili bi mjetani srpskog sela Rasput Njive iz okoline Rogatice koji su u ljeto 1992. godine spasili svoje komije Bonjake. Da podsjetimo, trei nivo emotivnog razvoja prate emotivna autentinost i autonomija, nenaglaen kulturoloki identitet, unutarnja spoznaja, empatija, tolerancija, sklonost ka integriranju suprotnosti, ideje univerzalne pravde i spiritualnosti, kreativnost, integracija emocija sa spoznajama i suoavanje sa stvarnou.80 Mjetani sela Rasput Njive nisu vidjeli nita neobino u tome to su svoje komije titili od etnika. Jedan od njih, Borivoje Lelek, kae da je siguran da bi, ako bi se opet zaratilo, mjetani sela Rasput Njive isto postupili.81 U ovaj, najvii nivo emotivnog razvoja, svakako se moe ubrojati i sluaj dr. Zorana Gavria iz Rogatice koji je izgubio ivot jer je krenuo u potragu za prijateljem amilom Poljom.82
80 81

Vidi: Steven K. Baum, 2004. nav.dj.,str. 567.-577. Vidi poglavlje IV, studija sluaja Rogatica 82 Isto. 38

irom Bosne i Hercegovine bilo je primjera da su komije Srbi pomagali Bonjacima i imali ulogu spasilaca. Meutim, to su bili pojedinani primjeri, a spasilac vrlo esto dijeli sudbinu rtve. O tome govori i sudbina Srana Aleksia, mladia kojeg su pripadnici srpske vojske ubili 1993. u Trebinju dok je branio svog prijatelja Alena Glavovia.83

Orijentacija socijalne dominacije

Odnos veza izmeu pojedinca, grupe i nacije u realizaciji genocida krije kljuni odgovor neophodan za razvijanje efikasnih programa prevencije genocida. Nivo rasizma i iskljuivosti zabiljeen u pluralistikim drutvima kao to su, recimo, SAD, upuuje nas na zakljuak da pluralizam sam po sebi nije garancija da u odreenom trenutku nee doi do nasilja nad drugima. Istraivanja su pokazala da je nasilje u korelaciji sa nivoom orijentacije prema socijalnoj dominaciji (social dominance orientation - u daljem tekstu SDO). Pojedinci koji imaju visok SDO skloniji su da prihvate rasizam, seksistiki su orijentirani, a podravaju i nacionalizam i kulturni elitizam.84 Osim toga, istraivai su ustanovili da je vjetaki podignuto samopouzdanje - kao posljedica usvajanja ideologije supremacije

83

Vidi: Trebinje e podii spomenik mladiu koji je branio Bonjake; 05. 3. 2007. http://www.pcnen.com/ detail.php?module=2&news id=22075 (pristupljeno 20. 6.2007.) 84 F. Prato; J. Sidanius; L.M. Stallworth; B. E Male, Social dominance orientation: a personality variable predicting social and political attitudes, u Journal of Personality and Social Psychology, Vol. 67, No. 4, str. 741.-763. Navedeno prema Linda M.Woolf i Michael Rhulsizer, Psychosocial roots of genocide: risk, prevention, and intervention u Journal of Genocide Research, 2005. str. 103. 39

- u korelaciji sa agresivnim ponaanjem u situaciji kada je ugroen ego.85 Dakle, kao to moemo vidjeti, pluralistika drutva nisu nuno i drutva tolerancije. Ukoliko pluralizam u programu ima segregaciju u kojoj e etnike i druge skupine ivjeti jedne pored drugih, a ne jedne s drugima, otvara se plodno tlo za razvijanje pojedinaca sa visokim stepenom SDO. Naime, ako visok stepen nacionalne SDO korespondira sa visokim stepenom pojedinanog SDO, politiki program istrebljenja drugoga, odnosno genocida, mogue je realizirati. Dakle, za masovno nasilje potrebno je uspostaviti vezu pojedinanog i kolektivnog SDO. Veliki broj teoretiara su, istraujui uzroke genocidnog i drugih vrsta masovnog nasilja, uspostavili vezu izmeu predrasuda i nasilja. Jedna od najstarijih teorija koja analizira ovu vezu je teorija rtvenog janjeta. Prema ovoj teoriji, u vremenima krize dominantna grupa zbog vlastite frustracije pokazuje agresivnost prema marginaliziranim grupama u drutvu. Zanimljiva istraivanja o vezi izmeu predrasuda i nasilja provedena su na jugu SAD-a. Istraivanja objavljena 1940. godine pokazala su da je tokom 19. i u ranom 20. stoljeu linovanje Afroamerikanaca zavisilo od cijene pamuka. Ako su cijene pamuka bile visoke, linovanje je bilo rijetko. Suprotno tome, kada su cijene pamuka padale, linovanja bi postala uestalija.86 Meutim, ova teorija je pretrpjela mnoge kritike. Naime, suvremeni istraivai ustanovili su da frustrirani pojedinci u drutvu pokazuju agresiju prema bilo kojoj grupi prema kojoj
85

R. F. Baumeister, L. Smart, J. M. Boden, Relation of threatened egoism to violence and aggression: the dark side of high self-esteem, u Psychological Review, Vol. 103, No.1, str. 5.-33. Navedno prema Linda M.Woolf i Michael Rhulsizer, nav.dj., str. 103. 86 C. I. Hovland i R. R. Sears (1940.), Minor studies of aggression: VI Correlation of lynchings with economic indices, Journal of Psychology, Vol 9, str. 301.-310. Navedeno prema Linda M.Woolf i Michael Rhulsizer, nav.dj. str. 112. 40

imaju predrasude, meutim, za genocid budu odabrane samo neke. Wolf i Hulszier postavljaju pitanje zbog ega Latinoamerikanci ili Jevreji nisu bili linovani u isto vrijeme kada i Afroamerikanci. Ili, zbog ega manjina Twa nije bila meta genocida u Ruandi?87 Istraivanja koja idu u pravcu teorije rtvenog janjeta su u svakom sluaju veoma korisna, jer ukazuju na jedan vaan segment: uzronik variranja nivoa SDO-a pojedinca i uvjete u kojima lina frustracija prerasta u nasilje prema drugome na pojedinanom nivou. Za cjelokupnu analizu uzroka genocida, kao to smo do sada vie puta ilustrirali, neophodno je uzeti u obzir veliki broj drugih varijabli da bi se dobila kompletna slika. U ovoj knjizi je elaborirano da iza genocida stoje drava, plan i detaljna organizacija. Meutim, za realizaciju genocida neophodno je mobilizirati sve slojeve stanovnitva, a posebno je neophodno mobilizirati to vie osoba u kategoriji izvrilaca. Teorija o SDO-u moe biti korisna u identificiranju faktora koji podiu nivo kako pojedinane, tako i kolektivne agresije.

Nedostatak emotivnog razvoja - uzrok masovne participacije u genocidu?

Prije pola stoljea psihoanalitiar Erich Fromm predvidio je da bi nedostatak emotivnog razvoja mogao kreirati tendencije prema faizmu i konzumerizmu. Teorija emotivnog razvoja, a i genocid koji se ponavljaju kroz historiju, koji se nisu zaustavili u modernom dobu, ve su samo razvili matovitije i monstruoznije naine realizacije, pokazuju da je From bio u pravu. Kad je 1918. godine zavren I svjetski rat, Erich Fromm bio je duboko zabrinut mladi ovjek opsjednut pitanjem kako je rat bio
87

Linda M.Woolf i Michael Rhulsizer, nav.dj., str. 112. 41

mogu, sa eljom da shvati iracionalnost ponaanja ljudske rase i strastvenom udnjom za mirom i meunarodnim razumijevanjem. Prema sopstvenim rijeima, priznaje da je postao duboko sumnjiav prema svim slubenim ideologijama i deklaracijama i uvjeren da u sve treba sumnjati.88 Uvaavao je injenicu da su Einstein, Marx i Freud bili arhitekti novog doba zbog, kako kae, uvjerenja u temeljnu ureenost stvarnosti. Fromm je elio shvatiti zakone koji vladaju u ivotu pojedinca, ali i zakone drutva i njihov uzajamni odnos. To je pokuao kroz sintezu djela Marxa i Freuda, od kojih je prvi mislio da je osnova stvarnosti drutveno-ekonomska struktura drutva, a drugi da je to libidinozno ustrojstvo pojedinca. Ono to je Fromm pronaao kao zajedniko kod oba mislitelja jeste da su obojica izraavala isto nepomirljivo nepovjerenje u klieje, ideje, racionalizacije i ideologije koje ispunjavaju ljudske misli i koje tvore temelj onog to krivo shvataju kao stvarnost. I Marx i Freud su, naime, insistirali na tome da ovjek ivi u iluzijama, te da je razbijanje iluzija osnovna pretpostavka ovjekove slobode. O tome Fromm kae: Uzmogne li prepoznati iluzije kao takve, to e rei, uzmogne li se probuditi iz stanja polusna, tada e se moi opametiti, postati svjestan vlastitih sila i snaga; promijeniti stvarnost na taj nain da iluzije vie nee biti potrebne. Lana svijest tj. iskrivljena slika stvarnosti slabi ovjeka. Biti u dodiru sa stvarnou ini ga jaim.89 Genocid je proces koji se ponavlja, ne samo unutar istih, ve i u razliitim kulturama i, kao to smo vidjeli, to je proces koji se deavao irom svijeta. Komparativne studije o genocidu akcentiraju nekad sline, a nekad drugaije uzroke genocida. No svi se slau u jednom: agresivna ideologija i kultura pokretaka su snaga svakog genocida. Meutim, agresivne ideologije i kulture sa osnovama nasilja i u vrijeme mira prave pripremu za genocid. to je drutvo vie ideologizirano, to je jednostavnije od mase dobiti odobrenje za
88

Erich Fromm, S onu stranu okova iluzije - moj susret s Marxom i Freudom, Naprijed, Zagreb, 1989. str. 12. 89 Isto, str. 17. 42

genocid. Lana svijest puni pukotine ljudske misli iluzijama koje ivot ine podnoljivim. Fromm pita i daje odgovor: Koje su to ideologije kojima nas kljukaju? Budui da ih je toliki broj, spomenut emo samo neke od njih: mi smo krani, mi smo dobri, nai su neprijatelji loi, nai nas roditelji vole i mi volimo njih, na brani sistem je uspjean, itd., itd.90 Iz ove konstatacije moemo naslutiti i zbog ega toliki broj ljudi potiskuje ili odbija u pravom svjetlu vidjeti i priznati da se oko njih deava genocid, ili, ako su uesnici, zbog ega se ubjeuju da to rade za vie dobro. Naime, ljudi su i u miru naviknuti na lanu svijest tako da u uvjetima terora dodatno potiskuju spoznaju o neemu ega bi inae bili svjesni. Ako bismo koristili Frommovu postavku za analizu pasivnih posmatraa genocida, moglo bi se rei da je strah uzrok to se pojedinci uklapaju u dominantni socijalni diskurs. Kada se ne radi o teroru, ovakvo ponaanje, ak i ako mislimo da je pogreno, prouzrokovano je strahom od promaaja, strahom od izolacije i progonstva. Kada se radi o okolnostima dravnog terora i opresije, onda je potreba za uklapanjem pojaana strahom od smrti, zatvora, umiranja od gladi.91 Meutim, najintenzivniji ljudski strah jeste strah od izolacije: Za ovjeka, ukoliko je ovjek - to e rei, budui da transendira prirodu i svjestan je sebe i smrti - osjeaj potpune samoe i odvojenosti blizak je ludilu.92 Veina psihijatrijskih evaluacija ratne zloince tretira kao normalne ljude. Da li to znai da je u drutvu koje je pripremljeno za genocid normalno biti izvrilac ili posmatra, a da je uloga spasitelja zapravo pozicija koja odstupa od genocidne normalnosti? Fromm naglaava da ovjekovo zdravlje zavisi od zajednitva s drugima, jer da bi bio zdrav, ovjek mora nai zajednitvo s drugima. Naime, potreba da bude jedno s drugima ovjekova je najjaa strast, jaa od spolnosti, a esto i od elje za ivotom.
90 91

Isto, str. 114. Isto, str. 115. 92 Isto, str. 115-116. 43

Strah od izolacije i progonstva navodi ljude na potiskivanje tabua, jer bi individualna svijest znaila razliitost, odvojenost, pa onda i progonstvo. To je razlog zato se pojedinac pretvara da ne vidi ono to njegova grupa proglaava nepostojeim, a kao istinu prihvata ono za to veina kae da je istinito, ak i ako ga njegove vlastite oi mogu uvjeriti da je to la. Naime, stado je tako vitalno vano za pojedinca da njegovi pogledi, vjerovanja i osjeaji tvore za njega zbilju, vie od onoga to mu govore njegovi osjeti i razum.93 Fromm poredi drutveni obrazac sa hipnotizerovim glasom: kao to u hipnotikom stanju razdvajanja hipnotizerov glas i rijei zauzimaju mjesto stvarnosti, tako drutveni obrazac predstavlja stvarnost za veinu ljudi. Ono to ovjek smatra istinitim, stvarnim i zdravim, klieji su koje je prihvatilo drutvo. Mnogo stvari koje se ne uklapaju u te klieje iskljuene su iz svijesti i ostaju na nivou nesvjesnog. Nema gotovo niega u to ovjek ne bi povjerovao - ili to ne bi potisnuo - ukoliko se nad njega nadvije eksplicitna ili implicitna prijetnja progonstva. Fromm se fokusira i na ljudski strah od gubitka identiteta, jer ljudi su ono to smatraju da jesu, zato strah od progonstva ukljuuje strah od gubitka identiteta, a sama kombinacija obaju strahova ima najmoniji efekt.94 Ukoliko bismo Frommovu teoriju o strahu od samoe, mentalnom zdravlju i izolaciji poredili sa teorijom Loevingerove o emotivnom razvoju ega, ini se da ovjek tokom genocida moe sauvati mentalno zdravlje samo ukoliko se nalazi na stepenu I i II, dakle, ukoliko je u vrijeme terora i genocida ili poinilac ili pasivni posmatra iji se ego nalazi na niim stepenima razvoja. Meutim, to mentalno zdravlje bazirano je na lanoj svijesti, a njegova cijena je gubitak slobode. U skladu sa analizom Frommove teorije, te sheme Loevingerove i Bauma, moemo rei da su oni koji se nalaze na treem stepenu emotivnog razvoja ega
93 94

Isto, str. 116. Isto. 44

svojim kosmopolitskim stavovima transendirali dominantne drutvene stereotipe. Samo oni koji se nalaze na treem stepenu razvoja ega su zapravo slobodni. Ljudi koji uspiju da se oslobode lane svijesti i spremni su da odbiju initi nasilje u ime vieg drutvenog cilja istovremeno su u potpunom kontaktu sa svojom ljudskou. Fromm istie da ovjek nije samo pripadnik odreene zajednice, ve je i pripadnik Ijudske rase. Jer, za neke ljude je zastraujue biti potpuno neovjean, ak i onda kada je cijelo drutvo prihvatilo neljudske norme ponaanja. Sposobnost da se djeluje u skladu sa vlastitom savjeu ovisi o stupnju do kojeg se transcendiralo granice neijeg drutva i postalo graanima svijeta.95 Meutim, koliko je teko doi na nivo intelektualnog i emotivnog razvoja koji garantira poziciju graanina svijeta pokazuje i uloga koju su imali eksterni pasivni posmatrai genocida u Bosni i Hercegovini. Ta uloga je bila vidljiva kako u toku genocida tako i nakon to je genocid poinjen, u procesu pokuaja njegovog osvjetljavanja.

Eksterni pasivni posmatrai

Sluaj Nikole Popovia, kojeg smo na poetku ovog poglavlja obradili u okviru kategorije ideologiziranog obinog poinioca, ukazuje nam na jo jednu kategirju, a to su eksterni pasivni posmatrai. Da podsjetimo, Nikola Popovi se u ulozi svjedoka tuilatva ICTY-ja pojavio u sluaju Ori, iako su postojale ozbiljne indicije da se radi o kompromitiranom svjedoku koji je uestvovao u genocidu nad Bonjacima u julu 1995. godine. injenica da je Nikola Popovi uope svjedoio pred ICTY-jem na strani tuilatva mnogo govori o ignorantskom odnosu meunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini tokom 1992.1995. Ovaj primjer nam pokazuje da je u odreenim krugovima
95

Isto. 45

meunarodne zajednice ovakva politika nastavljena i nakon 1995. Iako haki istraitelji i tuioci imaju mnogo aktivniju ulogu od eksternih posmatraa, veoma esto su bili na ovoj poziciji. Sudnica ICTY-ja vrlo esto je bila pozornica na kojoj su stvarnost negirali oni iji je poziv podrazumijevao upravo suprotno demistificiranje bosanskohercegovake ratne stvarnosti. Meutim, problem u funkcioniranju tuilatva Hakog suda jeste u tome to su istraivaki i tuilaki timovi etniki podijeljeni. Njihov cilj je podizanje optunice, a ne posmatranje injenica u kontekstu ire stvarnosti. Stoga hake optunice iji je cilj optuiti pojedinca veoma esto reduciraju stvarnost. To objanjava odluku hakog tuilatva da u optunici protiv Nasera Oria srpska sela oko Srebrenice predstavi kao zelene oaze u kojima su nenaoruani srpski seljaci ivjeli mirno i sretno prije nego to su ih napali naoruani Bonjaci. Naime, tuilatvo je potpuno ignoriralo injenicu da su srpski seljaci oko Srebrenice bili aktivni pripadnici srpske vojske, kao i to da je u tim brdovitim selima i oko njih bila stacionirana teka artiljerija JNA kojom su ubijani izgladnjeli Srebreniani tokom 1992. i 1993. godine. Srebrenica je bila okruena srpskim gradovima i selima tokom cijelog rata. Srpske brigade, bataljoni i druge jedinice bile su locirane u tim gradovima i selima i sa tih mjesta su stanovnike Srebrenice drali u okruenju. Brutalna logika te opsade davala je opkoljenima dvije opcije: da ekaju smrt ili da preduzmu akciju protiv onih koji su ih opkoljavali. Ovaj sluaj se zasniva na toj vojnoj realnosti. Tuilatvo je tokom cijelog sluaja minimiziralo prijetnju koju su srpske snage nametnule stanovnicima Srebrenice. Konstantno su tvrdili da su Srbi koji su okruivali Srebrenicu bili jednostavni seljaci koji nisu predstavljali nikakvu prijetnju za njihove susjede Bonjake. Prema interpretaciji tuilatva, ovi Srbi su ivjeli u svom rustinom miru sve dok ih Bonjaci nisu brutano napali.96

96

Zavrni podnesak Odbrane, sluaj Ori (IT-03-68), 17.3.2006. Arhiv ICTY. 46

U ovom negiranju stvarnosti lei neobina pozicija hakog tuilatva. Dok su tuitelji u optunici protiv Miloevia pokuavali dokazati da je nad Bonjacima izvren genocid, u sluaju protiv Oria taj isti genocid su negirali. Ovaj paradoks posebno je osvijetljen svjedoenjem Diega Arrie, koji je bio svjedok tuilatva u sluaju protiv Miloevia, te svjedok odbrane u sluaju protiv Oria. Da su tuilatvo i Miloevi dijelili odredene stavove u vezi sa interpretiranjem srebrenike stvarnosti, ilustrira kratki dijalog izmeu Diega Arrie i tuiteljice tokom kontraispitivanja. Ambasador Arria je svojim svjedoenjem dokazivao tezu usporenog genocida,97 i u tu svrhu objanjavao je uasnu situaciju koju je zatekao u Srebrenici 25. aprila 1993. godine. Tuiteljica je uporno pokuavala dokazati kako ambasador Arria pretjeruje u svojim opisima, da je u Srebrenici bio samo jedan jedini dan, te da za tako kratko vrijeme nije mogao dobro procijeniti situaciju. Diego Arria bio je iznenaen upornou tuiteljice da dokae kako su njegovi opisi patnji naroda u Srebrenici pretjerani. Stoga je otvoreno odgovorio: Zanimljivo. To isto pitanje postavio mi je i Miloevi. I naravno, ja sam siguran da vi zapravo ne elite da implicirate istu stvar kao Miloevi. Njegov cilj bio je da dokae kako sam u Srebrenici proveo previe malo vremena da bih mogao dati struno miljenje. Rekao sam gospodinu Miloeviu da nije trebalo vie od nekoliko sati da se vidi taj jad i destrukcija u kojoj su ljudi bili primorani da ive. S druge strane, ini se da su ljudi iz UN-a koji su tamo boravili, previe vremena proveli gledajui taj uas, te da su se na to navikli, i iz tog razloga nisu o tome redovno izvjetavali.98 Osim kategorije internih pasivnih posmatraa, ije primjere smo naveli svjedoenjem srpskih svjedokinja i svjedoka pred ICTYjem, iz primjera hakog tuilatva oigledno je da postoji i
97 98

Vidi poglavlje IV, studija sluaja Srebrenica. Ambasador Diego Arria, svjedok odbrane u sluaju Ori (IT-03-68), 05.12.2005. T 14388. Arhiv ICTY. 47

kategorija eksternih pasivnih posmatraa, koji su iz razliitih razloga negirali ta se deavalo sa Jevrejima u II svjetskom ratu, Bonjacima u vrijeme agresije 1992.-1995, Tutsijima u Ruandi 1994. godine. Za primjer ove kategorije eksternih pasivnih posmatraa iji cilj je praktino negiranje patnji ili minimiziranje patnji u svrhu nekih drugih interesa, moe posluiti i sluaj Miroslava Deronjia, koji smo obradili u IV poglavlju ove knjige. Da podsjetimo, iako je Deronji u svom priznanju praktino potvrdio da je imao znaajnu ulogu i u genocidu nad Bonjacima u zatienoj zoni Srebrenica u julu 1995., Hako tuilatvo je, u zamjenu za priznanje, odluilo da ga tereti samo za masakr u selu Glogova. Ova trgovina predstavljala je ekonomski interes tuilatva kojem je u tom trenutku opi cilj bilo smanjiti broj procesa i trokove suenja. Meutim, kategorija eksternih pasivnih posmatraa poznata je blokiranjem informacija o holokaustu u II svjetskom ratu. Informacije o holokaustu su svakako bile dostupne, ali zapadni lideri i mediji nisu bili spremni da povjeruju u njih. Londonski Daily Telegraph u junu 1942. objavio je da je 700.000 poljskih Jevreja ubijeno u junu u najveem masakru u svjetskoj povijesti. No, pria o masakru 700.000 Jevreja u New York Timesu objavljena je na srednjim stranama novina. Prema miljenju Cohena, srednje strane novina predstavljaju kompromis izmeu vjerovanja i nevjerovanja. Jer, da su ameriki novinari povjerovali u te informacije, lanak bi svakako zasluio prvu stranu. Da nisu vjerovali, priu bi odbacili i ne bi je tampali. Srednje strane stoga prestavljaju neku vrstu kompromisa izmeu istine i vjerovanja.99 Eksterni posmatrai su istu vrstu mehanizma negiranja primijenili i u sluaju Ruande i Bosne i Hercegovine. Zvaninici amerike administracije reagirali su i na genocid u Ruandi. Ranije smo naveli kako su zvaninici amerike administracije u maju 1994.,
99

Detaljnije o eksternim posmatraima i negiranju genocida nad Jevrejima pogledati: Stanley Cohen, nav.dj., str. 161. 48

kada je ubijeno 200.000 Tutsija, izdali instrukciju za glasnogovornike da to to se deava u Ruandi ne nazivaju genocidom, ve genocidnim incidentima.100 Prisjetimo se reakcije amerike administracije na objavljivanje slika srpskih koncentracionih logora u BiH. Veina novinara je odbijala da objavi prve vijesti o logorima, jer su ih okarakterizirali kao propagandu bosanskohercegovake vlade. Meutim, objavljene slike bile su neumoljive i pruale su jak argument za komparativnu studiju o njemakim koncentracionim logorima. Amerika administracija je za logore koje su drali Srbi u BiH znala i prije nego to su se slike pojavile u javnosti.101 Suoeni sa licima iza bodljikave ice na televizijskim ekranima, zvaninici Bushove administracije reagirali su instinktivno: negirali su da znaju bilo ta o logorima. Zapravo, prvo su rekli da znaju, a potom, sljedei dan, da nisu znali.102 Meutim, meunarodna zajednica nije prikrivala injenice o genocidu samo zato da bi imala ulogu eksternog pasivnog posmatraa i opravdala to to ostaje po strani i ne intervenira kako bi zaustavila genocid. Negiranje je u odreenim sluajevima imalo i drugaiju ulogu. Poznato je da su 28. avgusta 1995., nakon drugog masakra na pijaci Markale u Sarajevu, vjetaci UN-a rekli da ne mogu sa sigurnou potvrditi sa kojih je pozicija dola granata koja je usmrtila 43 i ranila 75 civila. U suenju srpskom generalu Dragomiru Miloeviu u januaru 2007. kao svjedok se pojavio David Harland, ef civilnog ureda UN-a u Sarajevu za vrijeme mandata generala Rupertha Smitha. On je razjasnio zbog ega je nalaz UN-ovih istraitelja bio nejasan. Harland je rekao da je general Smith dao neutralnu izjavu, iako
100 101

Isto. Analizu zapadne javnosti prema koncentracionim logorima u Bosni i Hercegovini tokom agresije 1992.-95., vidi David Campbell, Atrocity, memory, photography: imaging the concentration camps of Bosnia the case of ITN versus Living Marxsism, dostupan na http://www.virtualsecurity.net/attrocity/atrocityl.htm (pristupljeno 24.4.2008.) 102 Vidi Mark Danner, sedmi dio serijala objavljenog u New York Review of Books, posebno dio Amerika i genocid u Bosni, decembar 1997. 49

je ve tada imao struni izvjetaj iz UNPROFOR-ovog obavjetajnog sektora koji je potvrdio da je bez sumnje granata dola sa artiljerijskog poloaja VRS u Lukavici.103 Harland je tokom svjedoenja izjavio da se on osjea lino odgovornim to je pothranio mit srpske propagande, jer je generala Smitha savjetovao da njegova izjava bude neutralna. Naime, isticanje srpske odgovornosti za Markale alarmiralo bi Srbe i ukazalo im na to da se spremaju zrani udari. Zbog sigurnosti trupa UN-a, a posebno britanskih vojnika u okolini Gorada koji su u sluaju prijevremene konfrontacije sa Srbima mogli postati njihovi taoci, Harland je generala Smitha posavjetovao da ne krivi otvoreno Srbe za Markale 2.104 S obzirom na Konvenciju o genocidu i obeanja svjetskih lidera nakon holokausta da se nita slino nee ponoviti, priznanje genocida porazumijeva obavezu meunarodne zajednice da napusti sramnu poziciju eksternih pasivnih posmatraa te da vojno intervenira kako bi sprijeila genocid. Negiranje genocida, inoviranje izraza kao to je etniko ienje i slino, parcijalno priznavanje (genocidni incidenti, a ne genocid) daju svjetskim zvaninicima mogunost da ne interveniraju ili da se upuste u neku vrstu djelominih intervencija kroz bezuspjene mirovne misije - kao to je bio sluaj sa Ruandom i Bosnom i Hercegovinom. Cohen prezentira nekoliko razloga zbog kojih se svjetske vlade pretvaraju da ne vide genocid koji je u toku: Interes sopstvene nacije; miljenje da nacije-drave nisu moralni agenti sa moralnim obavezama; direktna umijeanost i tajni sporazumi (oruje, obuka, oprema); oklijevanje da se narui doktrina nacionalnog suvereniteta zajedno sa popularnim sentimentom da su to problemi drugih naroda.105
103

Vidi SENSE, The Second Marcale Massacre Myth,16. 01.2007. dostupan na http://www.sense-agency.com/en/stream.php?sta=3&pid=9050&kat=3 (pristupljeno 01.6.2007.) 104 Isto. 105 Stanley Cohen, nav.dj.,str. 162. 50

Cohen takoer navodi razliite relativizme kao izgovore za politiku nemijeanja u genocid. Jedan od tih relativizama jeste stav desniara prema kojem se ljudi uvijek tako ponaaju. Drugi je stav liberala prema kojem je potrebno potovati kulture drugih naroda, ne nametati im zapadne vrijednosti i ne osuivati druge. Neutralna verzija je ona prema kojoj nita nije apsolutno i iji je argument to da nema naina da se u potpunosti razumije ta se deava, jer je istina na objema stranama. Cohen zakljuuje da je pozicija drave - koja u sluajevima genocida zadrava pravo da ostane neutralna - analogna poziciji pojedinca koji zadrava pravo da ne vidi.106

Meunarodni poricatelji genocida i rtve

Israel Charny analizirao je modele poricanja holokausta i drugih genocida. Charny se posebno fokusirao na negiranje holokausta i genocida poinjenog nad Armenima u Turskoj. U tom kontekstu on daje i nekoliko primjera poznatih akademika koji su napravili karijere na negiranju genocida. Meu njima su Ernest Nolte koji porie holokaust, Bernard Lewis koji porie genocid nad Armenima, ali i jedan od najpoznatijih svjetskih akademika, Noam Chomsky, koji se u borbi za slobodu govora bori za pravo onih koji poriu da poriu.107 Nakon to je profesor Charny objavio ovaj lanak, ugledni akademik Chomsky dodatno se svrstao u red poricatelja, poriui genocid u Bosni i Hercegovini.108 Charny formulira pet kategorija poricatelja
106 107

Isto. Israel W. Charny, The Psychological Satisfaction of Denials of the Holocaust or Other Genocides by Non-Extremists or Bigots, and Even by Known Scholars; Idea: A Journal of Social Issues. 17.7. 2001., Vol.6. no. 1 (http://www.ideajournal.com/articles.php?id=27, pristupljeno 30. 5. 2007.) 108 Kritika svjetske ljeviarske akademske scene obraena je u prvom poglavlju prikazom lanka: Marko Atila Hoare, Genocide in the former 51

genocida i obrazlae njihove odbrambene mehanizme koji su zapravo samoopravdavanje poricanja. 1. Nevino i samoispravno poricanje Ovaj tip negatora tvrdi da je njegov cilj samo da se ustanovi prava istina. tavie, on ne vjeruje da ljudska bia mogu biti tako okrutna kao to se tvrdi u opisima genocida. A ak i da se to sve desilo u prolosti, vrijeme je da se to sve sad ostavi nastranu, zaboravi i oprosti. 2. Nauni stav u slubi kreiranja konfuzije Ova pozicija naizgled je nevina - mi ne znamo dovoljno da bismo tvrdili ta su naune injenice, i umjesto da se odredimo koga da osuujemo, moramo priekati konane rezultate istraivanja. Ovo nije nita drugo do manipulativna zloupotreba vrijednih naunih principa prema kojima se podaci moraju provjeriti prije nego to se prihvate kao tani, s ciljem da se zamagle poznate injenice i da se zbune poteni ljudi koji ne ele da budu plijen raznih mitova i propagandi. Sutina nauke, a to je spoznaja, u ovom sluaju se koristi kako bi se opravdala formulacija `jo se nita ne zna sa sigurnou. 3. Praktinost, pragmatizam i realpolitika Argument ovog modela jeste da je raiavanje povijesti nepraktino i da nee donijeti mir u svijetu u kojem sada ivimo. Moramo biti realistini i u stvarnosti potivati principe realpolitike. 4. Iskrivljeno vezivanje ideja i njihovo situiranje u pogrean vremenski period Ovdje se radi o nepotenom povezivanju dogaaja i ideja, esto istrgnutih iz historijskog konteksta, kako bi se opravdao zloin ili
Yugoslavia: a critique of left revisionism's denial, u Journal of Genocide Research. Decembar 2003. U ovom lanku Hoare dekonstruira razloge zbog kojih ljeviari negiraju genocide u Bosni i Hercegovini. 52

negiranje injenica. Sadanje potrebe i interesi uzimaju se kao razumljiva i prihvatljiva osnova za cenzuru, mijenjanje i iskrivljivanje onoga to se zaista dogodilo.

Izbjegavanje, definiranje i izluivanje

Ovo su odgovori kojima je zapravo cilj da ne odgovore i u tom smislu esto se zadravaju na trivijalnim detaljima kako bi izbjegli sutinsku diskusiju o tome da li se genocid dogodio. Izbjegavanje se takoer moe voditi u lukavom maniru uz priznanje da je diskusija potrebna, samo to oni koji pripadaju ovoj kategoriji poricatelja urade sve da do te diskusije nikad ne doe. Definicionalizam se odnosi na formu izluujueg otpora da se prizna poznati genocid. Ova vrsta negiranja poznata je za akademike koji ulaze u raspravu oko definicije, te se spore o tome da li odreeni primjer genocida zaista odgovara istoj formi definicije genocida. U ovom sluaju se toliko mnogo energije ulae u bitku o definiciji i jako se veliki akcenat stavlja na rijei kojima se minimizira veliina tragedije, da se na taj nain negiraju i znaaj tog historijskog dogaaja i veliina ljudske tragedije - cilj je da na kraju te rasprave taj dogaaj postane neto drugo od onoga to zapravo jeste.109 Za svaku od kategorija koje navodi Israel W. Charny moemo pronai primjer i u bosanskohercegovakoj stvarnosti. Naime, nakon poinjenog genocida, rtvama najtee pada upravo njegovo poricanje.

109

Israel W. Charny, The Psychological Satisfaction of Denials of the Holocaust or Other Genocides by Non-Extremists or Bigots, and Even by Known Scholars,u Idea: A Journal of Social Issues. July 17. 2001.Vo1.6.no.1 (http://www.ideajournal.com/articles.php?id=27, pristupljeno 30.5.2007.) 53

Refleksije poricanja na rtve genocida

Kliniki psiholog Indira Harai-Novi,110 koja u Australiji radi psiholoke tretmane sa rtvama genocida iz Bosne i Hercegovine, zapaa da se ovih pet mehanizama poricanja negativno odraava na psiholoko stanje pacijenata. Prema njenoj interpretaciji, kad je u pitanju negiranje genocida u Bosni i Hercegovini, ona u svakodnevnom ivotu prepoznaje svih pet mehanizama koje navodi Israel Charny. Australci se Bosancima koji tamo ive vrlo esto obraaju sa nevinim stavom: Potrebno je zaboraviti prolost, oprostiti i okrenuti se ka budunosti. Ovaj stav, kao i zbunjenost i nerazumijevanje situacije koju u dijalogu sa naim ljudima Australci esto pokazuju, negativno se reflektiraju na ionako traumatizirane bosanskohercegovake izbjeglice. Njima nije jasno da, nakon svih ovih godina, Australci jo uvijek ne razumiju ta se tamo deavalo, kae Indira Harai-Novi.111 Ono to je jako bolno u bilo kakvoj interakciji izmeu Australaca i bosanskohercegovakih izbjeglica jeste pragmatini i realpolitiki stav u vezi sa podjelom Bosne i Hercegovine, prema kojem realnost na terenu nalae da je podjela neminovna.112 Indira Harai-Novi kae da bosanskohercegovake izbjeglice posebno teko prihvataju iskrivljeno vezivanje ideja i zamjenu teza,113 prema kojoj je samo podjela mogla zaustaviti etniko ienje.114 Logino, Bosanci i Hercegovci nakon toga postavljaju pitanje: Zbog ega se
110

Magistrica klinike psihologije, Indira Harai-Novi radi u S.T.A.R.T.T.S (Service for the Treatment and Rehabilitation of Torture and Trauma Survivors), Sydney. Intervju: Indira Harai-Novi, Sarajevo-Sydney (e-mail korespondencija), 03.7.2006. 111 Isto. 112 Isto. 113 Isto. 114 Isto. 54

insistiralo na podjeli prije nego to je etniko ienje poelo?115 Meutim, rtve najvie pogaa: izbjegavanje nazivanja genocida pravim imenom. U obinom razgovoru nai ljudi esto uju da je to bio samo graanski rat, da se u svakom ratu siluju ene, te da to nije in genocida, ve samo ratni zloin. To je neto to rtve posebno pogaa. Oni koji su bili u koncentracionom logoru, ene koje su bile rtve genocidnog silovanja, to veoma teko prihvataju. Oni to shvataju kao nastojanje da se minimiziraju njihove patnje. Negiranje genocida esto usporava, a ponekad potpuno blokira proces lijeenja traumatskih rana. Negiranje genocida ih podsjea da je uzrok nepravde, zbog kojeg su i proli takve strahote, jo uvijek na sceni u meunarodnoj politici. Jedan od mojih pacijenata je Samir koji ima problema sa nesanicom, jer je bio zatoenik u dva logora, sestru su mu silovali, a oca zaklali pred njegovim oima. Nakon jednog od tretmana, u neformalnom razgovoru mi je rekao: Znai, pregovori oko podjele Bosne bili su vaniji nego zadovoljiti pravdu, kae Indira Harai-Novi.116 Iz razgovora sa Indirom Harai-Novi moe se zakljuiti da je svijet u kojem ivimo, svijet iskrivljenih vrijednosti u kojem vladaju politika sile i relativiziranje zloina, zapravo internalizirana norma na Zapadu. Ta politika se iz kuloara donositelja odluka preselila u svijet akademika, pisaca, novinara, ali i u svijet obinih ljudi. Citat Jeana Baudrillarda, jednog od najuvenijih svjetskih intelektualaca s kraja XX vijeka, ini se prigodnim da se u ovom poglavlju zaokrui veza izmeu planera, izvrilaca, te internih i eksternih posmatraa. Analizirajui agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992.-1995., Baudrillardu se ini kao da je Evropa, sa svim svojim ujedinjenim nacionalnostima, sklopila ugovor o ubistvu sa Srbima.117 Baudrillard tvrdi da se genocid nad Bonjacima tolerirao zbog toga to su muslimani, te kae: To Bosanci znaju. Oni znaju da ih je osudio meunarodni
115 116

Isto. Isto. 117 an Bodriar, Savreni zloin, asopis Beogradski krug, Beograd, 1999., str. 151. 55

demokratski poredak, a ne nekolicina anahronizama ili udovinih izraslina zvanih faizam.118 Kontinuitet negiranja genocida kako u srpskoj, tako i u svjetskoj javnosti, u ovom kontekstu ima dubokog smisla.

Zakljuna razmatranja

U meunarodnoj javnosti kao genocid u Bosni i Hercegovini esto se spominje genocidni akt poinjen u Srebrenici u julu 1995. godine. Takoer, presudom Meunarodnog suda pravde zloini u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. - 1993. godine, tretiraju se kao zloini protiv ovjenosti, dok su kao genocid okarakterizirani samo zioini u Srebrenici iz jula 1995. godine.119 Kao to je ve spomenuto, ova presuda, kao i mnoge druge u potpunoj su suprotnosti sa sociolokim teorijama o genocidu, te se stoga u ovoj knjizi kao osnovni problem postavlja mogunost injenja jednokratnog genocidnog akta. Naime, komparativne studije o genocidu ustvrdile su da se genocid u jednom drutvu ne deava iznenada, kao i to da genocid ne moe biti sluajni dogaaj. Tako je i genocid izvren u Srebrenici u julu 1995. godine u ovoj knjizi posmatran u kontekstu ireg procesa genocida koji je trajao u Bosni i Hercegovini od 1992.-1995. godine. Iako potpuno usaglaena definicija genocida ne postoji, detaljnim pregledom novije literature, moe se uvidjeti da je meunarodna akademska zajednica sve blie usaglaavanju koncepta koji moe posluiti za rano prepoznavanje. Upravo imajui u vidu
118 119

Isto. Case Concerning Application of the Convention on Prevention and Punishment of the Crime of Genocide (Bosnia and Herzegovina versus Serbia and Montenegro) Judgement of 26 February 2007. dostupan na http://www.icjcij.org/. (pristupljeno 27. februara 2007.) 56

najvanije usaglaene teorije, u ovoj knjizi je kao osnov za analizu koritena radna koncepcija koja je izdvojila zajednike karakteristike za sve dosadanje genocide u povijesti. Agresivna, uglavnom, nacionalistika ideologija, jedan je od neophodnih preduvjeta za stvaranje uvjeta u kojima je genocid mogue izvriti.120 Nacionalistika ideologija djeluje kao motivator za drutvenu krizu i podstie stvaranje genocidnog plana. Dravnu vlast preuzimaju radikalni politiari. Polarizacija stanovnitva u uslovima drutvene krize omoguava dehumanizaciju nacionalne grupe koja u genocidnom planu predstavlja rtvu. Najee se uje da je genocid proces koji se odvija od vrha nanie, ali sve je vie istraivanja koja upuuju na to da je genocid i socijalni proces, jer dio genocidnog plana jeste da drava u realizaciji plana angaira sve drutvene slojeve. rtva nije nuno bez mogunosti da se brani, ali je raspored vojnih snaga ekstremno disproporcionalan u korist poinitelja genocida. U odnosu na javnost, drava koja provodi genocid moe zauzeti dva stava: javno ga zagovarati i provoditi, ili javno imati miroljubivu retoriku, a tajno pomagati grupe koje provode genocid. Svaki sluaj genocida u povijesti ima i svoju meunarodnu dimenziju, a velike sile imaju razliite uloge: od aktivnih pomagaa izvritelja genocida, do pasivnih posmatraa to ih ini sauesnicima u genocidu.121 To je jo jedan razlog zbog kojeg je djela genocida nemogue posmatrati izolirano jedna od drugih i zbog kojeg je genocid neophodno analizirati u historijskom i meunarodnom kontekstu.

120

Ideologija ne mora biti strogo nacionalna, kao to dokazuje primjer genocida u Kambodi za vrijeme vladavine Crvenih Kmera. 121 Uloge velikih sila u negiranju genocida, a u kojima je obraen i sluaj nad Bonjacima u Bosni i Hercegovini izuzetno detaljno obrauju: Samantha Power, nav. dj.; Stanley Cohen, nav.dj. 57

Totalitarna drava i autoritaran lider takoer su kljuni preduvjeti za genocid. Primjerima iz svjetske povijesti, u ovoj knjizi je ilustrirano da je agresivna nacionalna kultura neophodna za mobilizaciju stanovnitva. Ta ista agresivna kultura nakon to je genocid poinjen aktivira se na planu poricanja genocida. Poricanje genocida je gotovo siguran znak da narod u ije ime je drava poinila genocid nije proao fazu osvjetenja, te da postoji opasnost da se genocid ponovi. Ovo je samo dio karakteristika genocidnog procesa koje su koritene u analizi za dokazivanje genocida u istonoj Bosni 1992.-1993. i ireg genocidnog plana za Bosnu i Hercegovinu od 1992.-1995. U kontekstu historijske analize srpskih agresivnih planova prema Bosni i Hercegovini, obraeni su i velikosrpski strateki ciljevi u periodu 1992.-1995. Profil Bonjaka u srpskoj nacionalistikoj ideologiji i kulturi izjednaen je sa Turinom, koji je poistovijeen sa kulturom nasilja i ocijenjen kao nosilac genocida od turske vladavine pa sve do danas.122 Meutim, studiranje historije upuuje na nepobitne injenice da su Bonjaci u kontinuitetu bili rtve srpskog genocida koji srpska kultura i nacionalistika ideologija ne da nije poricala, nego je genocidu dala romantini prizvuk i na njemu gradila lani mit srpskog heroizma koji se bunio protiv osmanske represije. Iza ove genocidne ideje stoje konkretni srpski nacionalni programi. Tokom analize programa Naertanija, Moljevieve Homogene Srbije, Rankovievog i osievog jugoslovenstva sa srpskom dominacijom, nametnuo se zakljuak da u okviru svih srpskih nacionalnih programa u kontinuitetu ivi ideja etniki iste i homogene srpske drave koja se mogla ostvariti samo oslobaanjem teritorije od drugih etnikih grupa, njihovim potpunim pokoravanjem srpstvu ili njihovim potpunim unitenjem. Ova analiza, u skladu sa navedenim teorijskim okvirom, potvruje da je srpski genocid nad Bonjacima historijski proces. Meutim, vano je uvijek imati na umu i meunarodnu dimenziju.
122

Vidi: Bernard Bruneteau, nav.dj., str. 134. 58

Srpski orijentalizam koji je glavni pokreta dehumanizacije Bonjaka, imao je svoje uporite u zapadnom orijentalizmu. Na osnovu istraivanja koje je proveo Edward Said, moe se rei da internacionaliziranje ove kampanje nije bio teak poduhvat za srpske orijentaliste. Muslimani su u Evropi ve vijekovima predstavljani kao drugi, to je prvi korak ka dehumanizaciji i pripremi stanovnitva da se genocid nad jednim narodom uini socijalno prihvatljivim. Kao to je ve navedeno u ovoj knjizi, veliki broj autora istie da nacionalna kultura, koja u osnovi svog mita ima nasilje, pokazuje veu tendenciju ka injenju genocida od kultura koje nisu nasilne.123 Tri osnovne karakteristike koje se vezuju za kulturu nasilja koja omoguava realizaciju genocida su: a) koritenje agresije kao norme u rjeavanju problema; b) konfliktna orijentacija koja se bazira na pretpostavci netrpeljivosti prema drugome; c) ideologija nadmonosti koja se naslanja na historiju dehumanizacije ukljuujui dugotrajnu institucionalizaciju predrasuda, kao i nesklonost ka prihvatanju kulturne raznolikosti. Sve navedene karakteristike mogu se odnositi na iroki kulturoloki nivo nacije, ali i na lokalizirane kulture koje su povezane sa manjim grupama i organizacijama.124 Putem analize dominantnih poruka iz srpske nacionalne kulture, koja kao herojske inove slavi djela koja su zapravo genocidno nasilje, namee se zakljuak da se srpska kultura ubraja u ovaj tip agresivnih kultura, te da je to znaajan faktor koji politikim strukturama omoguava manipulaciju masama i navoenje na injenje genocida.

123 124

Ervin Staub, nav.dj., str. 258. Linda M.Woolf i Michael Rhulsizer, nav.dj., str. 101.-128. 59

Jedan od ciljeva ove knjige bio je istraiti ulogu dravnog genocidnog plana, za to je bilo neophodno analizirati veliki broj izvornih dokumenata. Stoga se hronoloki prate uzroci raspada Jugoslavije i transformacije JNA u srpsku vojsku, te pripreme agresije i genocida na Bosnu i Hercegovinu. Posebna panja posveena je zajednikom zloinakom poduhvatu i dokazivanju genocidne namjere u pokuaju da se unite Bonjaci. Analizirani dokumenti, posebno oni koji su koriteni tokom procesa protiv Slobodana Miloevia pred ICTY, potvruju da je postojao plan da se djelimino uniti bonjaka nacionalna skupina u Bosni i Hercegovini. No, analizirani dokumenti pokazuju i da je Tuilatvo ICTY genocidnu namjeru Miloevia izvelo iz dogovora optuenog sa Franjom Tumanom. Ovaj dogovor postignut je u Karaorevu u martu 1991. godine, kada su se dvojica diktatora dogovorili da Bosnu i Hercegovinu podijele izmeu Srbije i Hrvatske. Osim dokumenata, ovu tezu potvruju i izjave brojnih svjedoka koji su u ovom procesu svjedoili pred ICTY. Jedan od tih svjedoka je Milan Babi, koji je prisustvovao dogovorima Karadia i Miloevia o istrebljenju Bonjaka. U ovom poglavlju takoer se obrauje i kolaboracionistika uloga SDS-a. Citati iz transkripata tzv. Skuptine Republike Srpske, dokazuju da Radovan Karadi nije bio jedini koji se sluio genocidnom retorikom. Naime, genocidna retorika, odnosno otvorena diskusija o istrebljenju Bonjaka bila je sasvim uobiajena na svim sjednicama. Nekoliko citata pokazuju da je i Milorad Dodik, aktuelni premijer Republike Srpske podravao ovakvu retoriku, to potvruje da je genocid nad Bonjacima bio srpski politiki program, o kojem je postojala saglasnost svih poslanika. etvrto poglavlje ove knjige posveeno je analizi naina izvrenja genocida u sedam optina u istonoj Bosni: Zvorniku, Vlasenici, Bratuncu, Rogatici, Foi, Viegradu i Srebrenici. U svakom od ovih gradova i okolnih sela genocid je izvren na gotovo identian nain, koji ne samo da je zajedniki sa nainom izvrenja genocida u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine,
60

nego i sa drugim sluajevima genocida u povijesti. Stoga su se u svakoj od studija sluaja dokazivali samo odreeni aspekti genocida. Tako je na primjeru Zvornika dokazano da je iza realizacije genocidnog plana stajao birokratski dravni aparat, to je u skladu sa sociolokim definicijama genocida. Na sluaju Zvornika takoer je dokazano da genocid nisu izvrile paravojne formacije, ve da su to specijalne snage koje su djelovale u skladu sa ostalim vojnim snagama uz odobrenje srbijanskog dravnog vrha sa Slobodanom Miloeviem na elu. Analiza naina izvrenja genocida u Zvorniku pokazuje da je drava Srbija koristila lokalnu birokraciju u Zvorniku kao kolaboracionistiku ispostavu koja je na svom lokalitetu izvravala iri genocidni plan prema Bonjacima na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Svoju ulogu u pripremi i izvrenju genocida imala je i Srpska pravoslavna crkva. Konkretni i dokumentovani primjeri dokazuju ulogu pravoslavne crkve u otuivanju bonjake imovine. Studija sluaja genocida u gradu Vlasenici i okolnim selima dokazuje da je priprema genocida bila organizirana dugo, te da je agresor u pripremi, ali i izvrenju genocida angairao sve kapacitete teritorije i mobilizirao sve slojeve stanovnitva za genocid. U selima oko Vlasenice mobilizirana su i naoruana i djeca. Upotreba djece vojnika bila je karakteristika genocida u Ruandi, a prema posljednjim izvjetajima, djeca se koriste i u genocidu koji se u ovom trenutku izvrava u Sudanu. Koncentracioni logori su takoer karakteristika svakog genocida. Analizom genocidnih radnji u logoru Suica, u ovoj knjizi analizirana je, ne samo patnja bonjakih rtava, ve i psihologija zloinca, ali i lokalnog srpskog stanovnitva, koje se nije bunilo protiv genocida nad njihovim sugraanima. Analizom genocida u gradu Bratuncu i okolnim selima dokazano je da je priprema i naredba za izvrenje genocida stigla direktno iz Beograda, te da je u skladu sa tom pripremom naoruavano lokalno srpsko stanovnitvo. Biografija ratnog zloinca Miroslava
61

Deronjia pomogla nam je da ilustriramo ulogu lokalnih srpskih intelektualaca u genocidu, kao i njihovu opinjenost agresivnom nacionalnom kulturom i ideologijom. Meutim, sluaj Miroslava Deronjia i njegov proces pred Hakim tribunalom, u skladu sa sociolokim teorijama, pokazuje da genocid u Bosni i Hercegovini, kao i svaki drugi genocid u povijesti, ima i svoju meunarodnu dimenziju. Naime, pogodba koju je Hako tuilatvo postiglo sa Miroslavom Deronjiem i optuilo ga samo za masakr u selu Glogova, a ne i za genocid na irem podruju opine Bratunac, dokazuje specifian vid negiranje genocida od ICTY-a. Na primjeru Rogatice, vidljivo je na koji se nain genocid nad Bonjacima ponavlja u istonoj Bosni. Genocid nad Bonjacima u II svjetskom ratu nije kanjen i jedan od zakljuaka u ovoj knjizi jeste da je to jedan od uzroka ponavljanja povijesti. Naime, rezultati ovog istraivanja na podruju opine Rogatica u skladu su sa sociolokim teorijama prema kojima je nekanjavanje i negiranje genocida u brojnim sluajevima vodilo ponavljanju genocida. U studiji sluaja Rogatica dokazano je da je genocid ne samo politiki i vojni, nego i socijalni projekat. Meutim, u ovoj studiji sluaja obraeni su i primjeri spasilaca. To su graani srpske nacionalnosti, odnosno uvari ovjenosti koji su se uspjeli oduprijeti genocidnoj ideologiji koja je bila zahvatila veliki broj Srba u istonoj Bosni. Genocid u Foi je, s obzirom na historijsku presudu kojom je silovanje na meunarodnom nivou procesuirano kao ratni zloin, analiziran gotovo iskljuivo kroz kompleksnost izvrenja genocidnog silovanja. Meutim, ova analiza pokazuje da se niti jedan od segmenata genocidnog procesa ne moe posmatrati izolirano, ve da je svaki segment potrebno posmatrati unutar cjelokupnog procesa. Stoga je sistematsko silovanje Bonjakinja u gradu Foa analizirano u kontekstu silovanja Bonjakinja na cijelom okupiranom podruju Bosne i Hercegovine, te je poreeno i sa genocidnim silovanjem Armenki i Tutsi ena. Kroz
62

teoriju, analizu dokumenata, svjedoenja, analize presuda sa ICTY-ja, u ovoj studiji sluaja dokazano je da je silovanje Bonjakinja bilo dio genocidne kampanje koju su srpske snage izvravale u sklopu irokog genocidnog plana. Genocid u Viegradu izvren je javno. Mjesta masovnih egzekucija bila su: mostovi, ulice i mahale. Sve se deavalo pred oima lokalnih stanovnika. U ovoj studiji sluaja obraena je i uloga lokalnih ljekara koji su odbijali da lijee Bonjake. Genocid je proces koji u Viegradu, kao i u svim ostalim mjestima u istonoj Bosni, jo uvijek traje. Naime, graani Viegrada srpske nacionalnosti uglavnom odbijaju javno govoriti o stranim zloinima koje su u proljee-ljeto 1992. godine gledali iz dana u dan. I dok veina porie, rijetki Srbi su ipak spremni priznati da su svi oni koji danas ute na neki nain doprinijeli ili odobravali genocid nad svojim susjedima Bonjacima. Analiza genocida u Srebrenici usmjerena je na dokazivanje da genocid ne moe biti izolirani genocidni akt, te da je genocid nad Bonjacima u julu 1995. bila kulminacija genocida koji je poeo 1992. godine. Primjenom komparativne historijske analize potvreno je da se namjerno i plansko izgladnjivanje pripadnika jedne etnike grupe esto koristilo sa genocidnom namjerom. Izgladnjivanje kao metoda koriteno je u Ukrajini, Kambodi, ali i u Osmanlijskom carstvu nad Armenima. Istraivanja izvornih dokumenata takoer potvruju da je jo 1992. godine postojala genocidna namjera da se unite Bonjaci u Srebrenici. U intervjuima sa svjedocima koji su preivjeli genocid u Srebrenici, obraene su i posljedice gladi na ljudski organizam. Na primjeru genocida u Srebrenici analiziran je i otpor rtve. Naime, u srpskoj propagandi, otpor rtve se koristi kao argument da genocid u Srebrenici nije izvren 1992.-1993. godine. Takav stav uglavnom se zasniva na lanom argumentu da Jevreji nisu pruali otpor nacistima, te da su mirno, bez otpora prihvatali smrt. U primjerima otpora Jevreja u II svjetskom ratu, dokumentirano je da je ova teza potpuno pogrena, te da su i Jevreji pruali otpor
63

nacistima, bilo u pobunama u koncentracionim logorima ili putem pokreta otpora. U tom kontekstu, analiziran je i otpor Bonjaka u Srebrenici, te je u skladu sa sociolokim teorijama dokazano da procjena o tome da li je zloin genocid ili nije, ne zavisi od toga da li rtva prua otpor ili ne, nego od toga da li je taj otpor dovoljno snaan da se odupre genocidnoj namjeri, odnosno, od toga koliko je izvrilac vojno nadmoniji od rtve. Posljednja faza genocida je negiranje genocida od izvrilaca, ali i naroda u ije ime je genocid poinjen. Rezultati komparativne analize pokazuju da su i u ovoj fazi genocidni procesi veoma slini, jer su kroz proces negiranja genocida proli svi narodi na strani izvrilaca genocida. Takoer je demonstrirano kako kolektivno negiranje genocida ima bogat izbor odbrambenih mehanizama koji se odvijaju na nivou pojedinane svijesti jednog naroda. U ovom poglavlju napravljena je i podjela na razliite reakcije na genocidni projekat. Naime, prema reakcijama na genocid postoje: spasioci, posmatrai i izvrioci. U skladu sa ulogama analizirani su i profili linosti koje pripadaju odreenim kategorijama pomou teorije emotivnog razvoja ega, koju je razvila Jane Loevinger.125 Za ovo poglavlje koriteni su transkripti sa suenja sa ICTY u Hagu. Upravo u ovom poglavlju, u kojem se dokazuje da je genocid socijalni projekat, potvruje se i teza da ne postoje narodi koji su potpuno imuni na genocidne ideologije. Meutim, u praksi se potvruje teorija da oni narodi ija je nacionalna kultura iskljuiva prema drugim kulturama i narodima, imaju vei rizik da od dravnog vrha budu kolektivno manipulirani u davanje podrke genocidnom projektu. U tom smislu za prevenciju genocida i dalja istraivanja neophodno je fokusirati se na utjecaj kulture na genocidni proces. Takoer, posebno je vano istraiti zbog ega se odreeni procenat pripadnika naroda u ije ime se izvrava genocid odlui
125

Jane Loevinger, nav.dj. 64

oduprijeti genocidnoj ideologiji i ponaati se suprotno oekivanjima veine. Iako je taj procenat u svim dosadanjim sluajevima genocida veoma mali, u odgovoru na ovo pitanje moda se kriju kljune informacije za razvijanje uspjenih programa prevencije. Zanimljivo je da se u istraivanjima genocida zaista malo panje posveuje kategoriji spasilaca. Sluaj Bugarske pravoslavne crkve koja je tokom II svjetskog rata znaajno uspjela ublaiti posljedice holokausta na teritoriji Bugarske, mogao bi posluiti kao primjer za asno ponaanje vjerskih slubenika kada se drutvo suoi sa genocidnim planom drave.126 Za razliku od Bugarske pravoslavne crkve, koja je inspirisala cijelo bugarsko drutvo da se odupre nacistikim planovima za istrebljenje Jevreja, Srpska pravoslavna crkva dala je podrku genocidnim planovima Slobodana Miloevia i dravnog vrha Srbije. U ovoj komparaciji je i preporuka da budua istraivanja prevencije genocida, osim istraivanja agresivne nacionalne kulture, u sami vrh prioriteta stave i istraivanje o ulozi vjerskih zajednica u genocidnim projektima.127

126

Pavel Stefanov: The Bulgarian Ortodox Church and the Holocaust: Addressing Common Misconceptions, Religion in Eastern Europe, XXVI, 2. Maj, 2006. 127 O mogunostima prevencije genocida vidi: Neal Riemer(ed.), Protection Against Genocide, Preager: Westport, 2000. 65