NEKE REVIZIJE U POGLEDU BOSNE dr.

zlatan gavrilovic kovac

ova zbirka kratkih eseja o Bosni nastala je na nagovor bosanske strane da se

bosnjackoj zajednici u Australiji dadnu neke osnovne ideje o odnosu Bosnjaka i ostalih naroda na Balkanu i kako je bosanski problem viden u ocima stranih filozofa i teoreticara koji sa Bosnom nisu u direktnom odnosu nego tek posrednom kao promatraci i zapisivaci dogadaja. citavu ovu problematiku ja nisam postavio strogo nego sam pokusao da kroz popularna izlaganja koja su trajala kroz vrijeme dadnem jednu takvu sliku koja nikako nije potpuna, stovise, u mnogim njenim

elemetima ona je nedostatna i subjektivna. ali je postojao pokusaj da se kroz predavanja i strucna izlaganja dadne kakva takva slika koja ce privremeno zadovoljiti bosanskoga slusaoca na nacin da nikako ne ide na stetu drugih balkanskih naroda prije svega Hrvata i Srba nego da promovira medunacionalnu suradnju i solidarnost naroda koji su tradicionalno optereceni svojim povijesnicama i svojim medusobnim odnosima. ovaj rad koji je ovdje prezentiran u

skracenom obliku takoder je dio vecih mojih nastojanja koji se kristaliziraju oko pitanja islamske znanosti i filozofije o kojima sam drzao predavanja u adelaideu gotovo pune cetri godine i predstavlja jedan pokusaj revizije uobicajenih stajalista u pogledu Bosne. ova revizija se zahtijevala sobzirom na cinjenicu da velika vecina stranaca i stranih teoreticara u dobroj mjeri ne razumije osnovne probleme vezane za medusobne odnose balkanskih naroda. koliko sam ja u tim nastojanjima

uspio , naravno, o tome ce sud donijeti mjerodavni citaoc. hvala!

Bosanski mrki medvjed!

Medvjedi pripadaju porodici Ursidae a to znaci da hodaju citavim stopalom

namjesto samo vrhom stopala kao vecina sisavaca. Njih takoder karakterizira gubitak dlake, kratak rep I relativna kratkoca nogu. Vecina medvjeda ima masivnu glavu, jake vilice I velike ostre zube. Njihove oci su male I opcenito se moze reci da im je vid prilicno slab ali je zato osjetilo mirisa neobicno ostro. Medvjedi su uglavnom svezderi I svacim se hrane, ponajvise povrcem I zivotinjskim mesom, korjenjem, kupinama, kestenjem, raznim vocem, orasima, insektima, zmijama, ribama, zabama, kornjacama I

nekim vrstama ptica kao I sisavcima koje oni mogu uhvatiti. Neobicno vole med pa je zato njihovo krzno dobra zastita od napada roja pcela. Jako su opasni borci u tucama I posebno onda kada treba zastititi potomstvo a mogu trcati mnogo brze na kratke distancije nego covjek. Ponekada se I znatno teze vrste medvjeda bez nekih velikih teskoca penju na drvece. Uglavnom su to nocne zivotinje koje su najaktivnije nocu. Za vrijeme proljeca I ljeta oni nemaju nekog posebnog rasporeda svoje aktivnosti ali za vrijeme zime oni se povlace u pecine ili

udubljenja I provode najvecu vecinu vremena u dubokom snu. Za taj san kazemo da medvjedi spavaju zimski san. Jedino to nije slucaj sa nasim bosanskim mrkim medvjedom kojem je latinsko znanstveno ime Ursus arctor bosniensis kod kojega je zapazeno da je on jedini medvjed koji ne spava tijekom zime dakle da ne spava zimski san. Za zimski san o kojem govorimo karakteristicno je to da je tu rijec unekoliko o hibernaciji tijela zato jer dolazi do hibernacije tjelesne temperature, otkucaja srca I ostalih fizioloskih manifestacija.

Zenke obicno dovode mlade na svijet tijekom zime I to od jednog do cetri steneta odnosno meceta neobicno male tezine. Znanstveno ime Ursus koje je latinsko ime ima svoje porijeklo u grckoj rijeci arktos kojoj je takoder znacenje medvjed. Bosanski mrki medvjed ima zivotni prostog u gustim mjesovitim sumama velikih planinskih masiva Bosne. Uglavnom zivi usamljenickim zivotom izbjegavajuci dodire sa covjekom I njegovom civilizacijom i naseljena mjesta. Pridruzuje se zenki jedino u vrijeme parenja.

Obicno je aktivan u sumrak I nocu.Medvjedi u pravilu spavaju zimski san ali se za bosanskog mrkog medvjeda ne moze reci da je pravi prezimar buduci da su aktivni tijekom cijele zime posebno ako su zime blage. Potkraj jeseni ugojeni medvjedi pronalaze neko skrovito mjesto, pecinu, naslagu drveca ili granja gdje se smjeste kako bi tu proveli zimu. Brloge napustaju sa pojavom prvih toplijih dana pocetkom proljeca. Kao sto vec rekosmo zenka mrkoga medvjeda donosi na svijet jedno do cetri meceta koja su iznimno male tezine negdje oko

300 grama. Mladi su slijepi do 35 dana a majku sisu tri do cetri mjeseca. Potpunu samostalnost dozivljavaju nakom jedne I po godine ili cak nakon dvije godine dana provedenih u porodici. Zivotni vijek mrkoga medvjeda traje do 35 godina. Medvjedi se oglasaju dubokim brundanjem a kada su uzbudeni dahcu I tule. Nemaju prirodnih neprijatelja mada ponekada dolaze u opasnost od drugih vrsta, kod nas od copora vukova prije svega kao I od covjeka. Sa ljudima ima problema jer znaju opustositi vocnjake pa onda znaju napadati

stoku ili pak opustositi pcelinjake. To je najveci razlog neprijateljstava koje mrki medvjed kod nas ima sa covjekom a zbog sirenja naselja on se morao povuci dublje u sumu izbjegavajuci dodire sa covjekom mada se sa njim sukobljava kada je ranjen ili kada je rijec o zastiti mladuncadi. Pretpostavlja se da je 75% populacije medvjeda zarazeno Trihinelom kojom se zarazi prehranjujuci se ribom, trakavicama , buhama, usima I krpeljima. Nekada su kod nas sume pa I planinski masivi nazivani

njegovim imenom bas zato sto su bili njegova poznata prebivalista kao na primjer planinski masiv Medvjedice u Hrvatskoj. Danas medutim medvjeda tu nema. Posve je drugacije sa bosanskim slucajem gdje je poznato da je populacija bosanskoga mrkoga medvjeda u bosanskim sumama velikih planinskih masiva jedna od najvecih na svijetu.

Mesa Selimovic sa veliko M ! Mesa

Selimovic bijase Bosancem, piscem porijeklom hercegovackim ali se ta familija selila tijekom vremena pa je ima svukuda. Navodno da ovaj moj Selimovic o kojem ja govorim bijase Tuzlak. Kraj Tuzle I oko nje za posljednjega rata bijase jako tesko I opasno kada cetnicke horde navalise ali se Tuzla uspijesno odbrani jer mnogi napredni I valjani ljudi organizirase neprobojnu odbranu. Dakle, kako vec najavih, cijela ta familija Selimovica bila je progresivna familija Bosanaca uglavnom puckih urbanih pogleda na svijet I po tome se ona razlikovala od ostalih

bosanskih porodica sa kojima nije bio takav slucaj. Da je ovaj fakat bio od velika znacenja za samu sudbinu njenu kao I za Mesu dovoljno pokazuje polozaj I mjesto njeno u ukupnosti bosanskih prilika nakon Drugog svjetskog rata. Prethodno svi su se iz te familije manje vise orijentirali socijalisticki pa su onda kao takvi I bili u sastavu nase partizanske armije koja je djelovala siroko u dubinama bosanskoga prostora. Ali se dogodi da partizani ubiju njegova brata! I ta cinjenica bijase kardinalnim mjestom potpunoga preokreta Mese od

socijaliste prema jednom takoreci kontemplativnom e filozofu Bosne. Tako da njegov angazman u politici Bosne u posljeratnome razdoblju pa onda ukupni njegov politicki profil kojeg je on oblikovao tijekom vremena izgradujuci se u bosanskoj partiji kako bi upravo literatura zadobila tu snagu potpuna ovladavanja istinom toga prostora I istinom njegove vlastite porodice, dakle, svi su ti faktori bili od presudna uticaja da Mesa postane najveci pisac Bosne. Ali je zivot kasnije kako je I sam Mesa jednom zgodom rekao krenuo dalje pa su se nadavali

drugaciji problemi a onda sa time I drugacije solucije koje je nosilo novo vrijeme. Ali je ostao u Mese I dalje jedan biljeg, biljeg da su mu partizani ubili brata! A iz tijeh onda pitanja nastade jedan roman koji se zove Dervis I smrt jer Mesa zapisa zapravo taj biljeg koji ga je mucio I on kaze na samom pocetku toga romana da ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u njemu pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle. Dakle nece se gubiti nego ce cijeloj Bosni biti objavljeno. Tako je Mesa onda vidio sebe kako postaje kako se stvara, on koji je

bas to cudo koje on zapravo ne poznaje jer nije bio ono sto je sada. Ranije je bio jedno a sada kada svi zaboravise I kada se mirno spava on kao I svaki pravi sufija kao I svaki pravi dervis pjeva kako je noc osvijetljena velicanstvom Alahova lica I dok tama noci obasijava druge ljude I dok su ostali umotani u smolu nocne tame on dozivljava blistavo Svijetlo dana. I ta je knjiga njegova nastala po noci kada je njegova Darka manje vise spavala pa prema tome tesko bi se za Selimovica moglo reci da je Srbin iako su neki pomislili da stoga sto je njegova

zena Srpkinja da je toboze I on. Istina jeste da se on izjasnio Srbinom nekoje zgode ali to kako ja kazem I tumacim jeste duga prica po svemu sudeci. Isto tako je apsurdno da je jedna cetnicka brigada u najnovijem ratu nosila njegovo ime. Da covjek pukne od smijeha! A kakav bijase Mesin svijet, svijet njegove kontempacije I osjecaja bas sada kada on vise nije ono sto je bio nego je drugaciji. Pa svijet Mesin zapravo bijase nesigurnim I sve se ljuljalo sa tijem svijetom I citav se svijet ljuljao sa Mesom jer je I on bez reda ako je nered u njemu I opet I ono sto se

desava I ono sto je bilo iz istog je razloga. Jer Alah ucini jednu odredbu Ne remeti red na Zemlji I nastoj da time sto ti je Alah dao da steknes onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio u ovom svijetu I cini drugima dobro kao sto je Alah tebi dobro ucinio I ne cini nered po zemlji jer Alah ne voli one koji nered cine. Iz istog je razloga jer su mu ubili brata! Ako hocu I ako moram sebe da postujem jer bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek onda je zlo ako ne poslusamo savjest kada se ona javi. Jer se desilo nesto ruzno u narodima kao sto se dogada

I medu ljubavnicima ali ja nisam siguran da sam potpuno cist. Da li sam cist? Slab je onaj koji trazi a slabo je I ono sto se od njega trazi. Da li sam dovoljno jak? Da li me istina ucini dovoljno jakim ili je sve naprosto neka zabluda pa sam onda bice nesretno I okaljane duse svoje ? I neka mi se ruke sasuse I neka mi usta onijeme I neka mi dusa ostane pusta ali ja moram uciniti sto covjek mora uciniti. A Alah neka odluci! Jer su mi ubili brata! Trebalo bi zapravo drugacije raditi, ubijati proslost kaze Mesa sa svakim danom sto se ugasi, izbrisati je

da ne boli. Lakse bi se onda podnosio dan sto traje. A ovako se mijesaju utvare I zivot. Bijezite zle sjene od mene! Dali moja zalost za mojim bratom pripada samo meni ili joste netko nasljeduje tu bol? Moja zalost pripada samo meni. Tebi vjera tvoja meni vjera moja otprilike. A sto se sudbine tice kod mene je pitanje kao I kod drugih: dali strijele sudbe proklete ucinise to da je meni samo spavati I sanjati ili mi je pak nozicem uciniti kraj. Jer to I jest Mesino pitanje samo sto je kod njega na djelu jedna duboka vjera u Boga Svemogucega. Veliki nas Boze ne kazni nas ako

zaboravimo ili pogrijesimo, ne zaduzi nas teretom preteskim za nas, Oprosti nam Boze I smiluj se na nas I osnazi nas. To su Mesine molitve kao jedan njegov unutrasnji glas, kao jedan njegov demon koji ga je svagda upucivao na to sto treba zapravo da radi. I to sada kada je drugaciji nego sto je bio jer su mu ubili brata. I ovo ubojstvo I ovaj zlocin koji je bio obiteljskom tragedijom tim vise sto je I sam Mesa bio partizan kao sto je taj njegov brat bio partizan dakle na njihovoj strani postavio je Mesi I neka daljna pitanja o Bosni I kako se Bosnom vlada I kako se

Bosnom vladalo I sto je to sudbina, usud Bosne. I on kaze za Bosnu da je to jedna zemlja koja je svagda bila na nekoj medi, uvijek neciji miraz. To je razlog dakako sto je Bosna siromasna jer je ocito da je djevka siromasna. Mesa pise: Stoljecima mi se trazimo I prepoznajemo, uskoro necemo znati ni ko smo, zaboravljamo vec da nesto I hocemo, drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odsluzimo, najtuzniji vilajet na svijetu, najnesrecniji ljudi na svijetu, gubimo

svoje lice a tude ne mozemo da primimo, otkinuti a neprihvaceni, strani svakome I onima ciji smo rod I onima koji nas u rod ne primaju. Zivimo na razmedi svijetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Sila nam je dosadila I od nevolje smo stvorili vrlinu; postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao? Zato Mesa I kaze sljedstveno ovom pitanju da je svagda rijec o debelom dubrovackom trgovcu. SEVKIJA GDJE

SI? GDJE SI HARUNE? GDJE STE SVA BRACO IZGUBLJENA I POBIJENA? Nigdje Mesa ne kaze za Bosnu tamni vilajet . On za Bosnu kaze najtuzniji vilajet. Dunque, ima da se Bosna napokon na noge stavi I osovi kako I dolikuje drzavi u kojoj vlada zakon I red, istina I mudrost. A Mesa samo dadne jednu pricu o bosanskijem ljudima koje I njegovo SVIJETLO obasja , svijetlo koje je od svijeta I koje sve prozima I tvori, koje sve obasjava I sve uscuvava jer bi inace sve pocivalo u tmini samo sebi nistetno a nam nepoznato.

Pitanja autokefalne srpske pravoslavne crkve u Bosni

Bosna je locirana na zapadnom Balkanu graniei sa Hrvatskom na sjeveru i jugozapadu u duini od preko 930 kilometara, sa Srbijom na istoku u duini od preko 300 kilometara i Crnom Gorom sa kojom tvori junu granicu sa preko 220 kilometara. Bosna prema do sada utvrenim granicama koje su zapravo granice postavljene

AVNOJ-em 1943. godine ima i oko 20 kilometara obale oko grada Neuma u takozvanom hercegovakoneretvanskom kantonu. U Bosni takoer postoji sedam glavnih rijeka: Sava koje predstavlja najveu rijeku u zemlji i koja tvori prirodnu sjevernu granicu sa Hrvatskom , rijeke Una , Sana i Vrbas koje su desne pritoke rijeke Save i koje su locirane u Bosanskoj Krajini, rijeka Bosna za koji neki kau da je prema njoj Bosna i dobila svoje ime koja je cijelom svojom duinom upravo u Bosni i koja predstavlja najduu njenu rijeku, rijeka

Neretva koje je najvea rijeka u Hercegovini koja je interesantna po tome to se ulijeva juno u Jadransko more i rijeka Drina na istoku zemlje koja predstavlja takoer prirodnu granicu sa Srbijom. Mozda bi ovima trebalo dodati i malu rijeku imenom TREBINJICA koja je najvea ponornica na Balkanu i po kojoj je vjerojatno grad Trebinje takoder dobio svoje ime. Svi ovi geografski elementi koje smo naveli jasno ukazuju i na sve poteskoe u poloaju Bosne u odnosu na susjede ali i u odnosu na unutranje momente koji

Bosnu ine tako razliitom u odnosu na druge regione Balkana i Europe. U Bosni postoje tri etnika konstitutivna naroda a to su Bonjaci, Srbi i Hrvati . Prema modernim antropolokim teorijama od kojih je i jedna Louisea Morgana moda bi se moglo rei da upotreba pojma narod za bilo koji od ovih etnikih grupacija nije primjerena stvari. Prema ovim teorijama trebali bi zapravo o sve tri bosanske etnike grupacije govoriti kao o plemenima koji ujedinjeni tvore BOSANSKI NAROD koji opeta ujedinjen u samostalnu

nezavisnu dravu u kojoj je dosegnut stupanj narodne samosvijesti tvori BOSANSKU NACIJU. Tim vie to i socijalno i povijesno kao i filogenetiki bosanski narod ili BOSANCI predstavljaju socijalnu formaciju uoljivo distinktnu u odnosu na druge regione Balkana. Plemena o kojima je rije su BONJACI, BOSANCI KATOLICI I BOSANCI PRAVOSLAVNE VJEROISPOVJE STI . Vrlo esto ovim trima konstitutivnim plemenima historiari pridodavaju i Jevreje s obzirom na povijesne okolnosti u

posljednjih 6 stoljea da su oni tvorili vrlo znaajnu etniku formaciju koja je u nekim momentima imala presudne uticaje na ishod politikih i socijalnih kretanja u Bosni. S obzirom na etniku strukturu i primjereno toj strukturi u Bosni postoje i tri glavne religije a to su ISLAM, PRAVOSLAVLJ E, KATOLIANST VO i mnogo manjih od kojih je jedna i Judaizam vjera koja je znatno okopnjela posljednjim ratom u Bosni s obzirom da su mnogi iz jevrejske dijaspore na Balkanu i u Bosni pomislili da je interesantnije zaraivati dolare u

Americi nego biti branitelj svoje domovine. Mada je takoer mogue rei da i meu njima ima onih potenih ljudi koji su ostali vjerni tradiciji i kulturi Bosne. Sve ove tri glavne religije koje su predstavljene Rijasetom Islamske zajednice u Bosni odnosno Reis-ululemom, bosanskim franjevcima i pravoslavnom zajednicom u Bosni stoljeima jedna uz drugu oblikuju najsloenije multirateralno drutvo u Europi i svijetu. Prvotno na prostoru Bosne imamo BOSANSKE KRSTJANE koji

djeluju u krilu stare CRKVE BOSANSKE kod koje je karakteristino bilo djelovanje u pravcu vjerske tolerancije i multirateralizma. Karakter te Crkve je vjerojatno bio i najvanijim razlogom za iroki proces islamizacije stanovnitva Bosne ili islamske akulturacije Bosne gdje se Islam irio bre i sveobuhvatnije nego u bilo kojoj drugoj balkanskoj zemlji koju su pokorile Osmanlije. Meutim unitenje pripadnika stare Crkve bosanske nije se moglo obaviti mirno i bez velikoga nasilja i upravo je

takvo nasilje i unitenje tradicionalne Crkve bosanske imalo te uinke da su prevjereni pripadnici stare Crkve lake i bre prihvatili Islam pogotovo s obzirom na injenicu da je ta nova vjera, Islam, pokazivao toleranciju i potovanje prema svim zateenim drugim vjerama karakteristinu uostalom i za stavove stare Crkve bosanske. Isto tako specifina bosanska interpretacija Kur'ana, sunneta i onih znanosti na kojima je utemeljen erijat odgovarali su duhovnim potrebama Bonjaka nakon brutalnih prilika u

Bosni i estih ratova koji su svakako pogaali svo stanovnitvo Bosne ali se sa sigurnou moe rei da su u njima stradavali upravo najvie Bonjaci. Ratnim pohodima i provalama u Bosnu protiv pripadnika stare Crkve bosanske koja je pokuala obnoviti rano kranstvo i slijediti put apostolski sluzbena Crkva iz Ugarske i Rima pokuava sprijeiti pokretanjem krstakih pohoda a jedan je od njih i pohod od 1235. do 1239. kada je itava Bosna gotovo potpuno unitena a tisue ljudi spaljeno na lomai ili

odvedeno u zarobljenitvo. Bosna je uglavno u to vrijeme bila shvaena zemljom hereze. U svom djelu Historia Salonitana , Splitska historija ili kronika, Toma Arhidakon navodi da je 1185. godine crkveni sinod osudio sve heretike i njihove pristalice i zabranio njihove male kaluerske redove poznate kao bratstva (fraternitates). Jedno od velikih imena toga pokreta bio je i brat Rastudije na primjer koji je esto posjeivao Bosnu i bio vian i slavenskim i latinskim knjigama i koji se nije odrekao svoga uenja u Bosni to dokazuje i

fragment Bosanskoga evanelja pohranjenog u biblioteci u Sant Petersburgu u kojem se ime Gospodina Rastudija nalazi na vrhu stupca o zareenim biskupima odnosno djedovima bosanske Crkve. Meutim iz ovoga je jako teko tvrditi da su bosanski krstjani ili pripadnici stare Crkve Bosanske zapravo na Bosnu proirena srbijanska ili pak Bugarska bogumilska Crkva. Mislim da je i lord Russell iznio jednu takvu svoju zabludu u svojoj Povijesti zapadne filozofije kada je bosansko bogumilstvo shvatio varijantom

bugarskoga odnosno srpskoga vjerskoga svjetonazora. Daleko od toga. Slobodno moemo rei da je bosanski krstjanski vjerski svjetonazor AUTOHTONA bosanska cjelina koja se u mnogim elementima razlikuje kako od srbijanske pravoslavne vjerske orijentacije tako i od katolike. To je vjerojatno i bio razlog da srpski knez iz Zete Vukan pie papi Inocentiju III pismo o postojanju hereze u Bosni i da su mu bosanski vladar Kulin ban i njegova porodica heretici. to je u metafizikom

smislu jedinstveno za staru bosansku Crkvu po emu se ona razlikuje od ostalih? Pa karakteristina je vjera u jednog vjenog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskoga roda. Ve prema ovim navodima vidimo veliku slinost sa islamskom transcedentalnom idejom da je bog Jedan i da nema drugog boga osim boanstva. Prema tome za cijeli prostor Bosne vrijedi istina da je on i u vjerskom smislu svjetonazora kao i u smislu filogenetikih osnova zapravo autohtona cjelina koja se razlikuje od susjednih drutava kakvo je

na primjer srbijansko ili hrvatsko. Prema tome prvotno u Bosni nema govora o tome da postoje katolici i pravoslavni nego je rije o tome da na prostoru Bosne djeluju bosanski krstjani. A ta stara Crkva bosanska ili Crkva bosanskih krstjana nisu bili niti katolici niti pravoslavni nego prije svega i iznad svega AUTOHTONO BRATSTVO bosanske bogumilske krstjanske Crkve. I moda bismo danas neke jako vane odgovore dobili povratkom na neka pitanja koja su ve prije 10 i vie stoljea bila postavljena u krilu Crkve bosanske. S obzirom na proces

islamske akulturacije Bosne ili proces islamizacije stanovnitva Bosne kojem zaetke treba traiti Otomanskim osvajanjima Bosne od 14 stoljea nadalje vano da se svagda prisjetimo da ova akulturacija nikada nije ila na tetu prava drugih crkava, Katolike i Pravoslavne crkve. Obje ove crkve dobile su pravo na ivot i djelovanje i to Katolika crkva Ahdnamom Sultana Mehmeda II el Fatiha iz 1463. godine kojom je bosanskim franjevcima dozvoljeno slobodno djelovanje i

poduzimanje na ouvanju vjerskoga ivota Bosanaca Katolika, a Pravoslavna Crkva obnovom Peke patrijarsije iz 1557 godine od kada se zivot I djelovanje Pravoslavne crkve ponovno ojacava. Prema tome, u djelovanju I nesmetanom zivotu sve tri vjere ocitovao se stoljecima ukupan ekonomski kao I civilizacijski, kulturni, politicki I religijski zivot zemlje, citave Bosne, koja nikada nije bila zemlja na kraju svijeta nego kao Otomanske provincije u kojoj je Bosna izjednacena sa bilo kojom od ostalih a Sarajevo kao veliki

obrazovni, prosvjetni, kulturni I vjerski centar. Bosna je tako izgubila status zemlje misionarstva kako je sve od 1290 pa do 1880 godine bila tretirana u Katolickoj Crkvi. Okupacijom I aneksijom Bosne od strane Austrougarske koncem 19 stoljeca sve ove tri religije dozivljavaju znacajne promjene a Islam najznacajnije. Ovu cinjenicu je vjerojatno najlakse prepoznati u imenovanju reisul-leme kao vrhovnog vjerskoga poglavara medu Bosanskim muslimanima kojim je doslo do osamostaljivanja

Rijaseta u odnosu na Istambul odnosno u odnosu na maticu I kalifu u kojem osamostaljivanju treba vidjeti pokusaj da Islam totalno sazivi sa narodom koji se nalazi na razmedi velikih svjetova I civilizacija,musli maskoga I pravoslavnoga istoka I katolickoga I protestantskoga zapada. Medutim I Katolicka Crkva u Bosni gubi neke jako vazne elemente I kako vec rekosmo bosanski franjevci koji su stoljecima predstavljali stupove katolickoga misionarenja u Bosni moraju da se naviknu na novu cinjenicu da Bosna gubi status zemlje

misionarenja. Mozda je najmanje promjena dozivjela Pravoslavna crkva u Bosni koja je I dalje djelovala kao jako vazan element u slozenom tijelu Srpske Pravoslavne Crkve. I u toj formalnoj organizacionoj strukturi Srpske pravoslavne crkve vidimo danas neke poteskoce koje su vezane za Bosnu. Jedna od tih teskoca predstavlja tendencija da se pravoslavni zivalj u Bosni listom opredjeljuje za srpsku nacionalnost prema strukturi pravoslavne crkve koja predstavlja drzavnu crkvu u Srbiji smetnuvsi

pri tome sa uma cinjenicu da sve tri etnicke grupe u Bosni predstavljaju kvalitaivno I kvantitativno razlicite entitete koji su uocljivo distinktni u odnosu na ostale regione Balkana pa I u odnosu na Srbiju. Odatle nam se cini da Bosni niti filogeneticki niti socijalno a niti povijesno ne odgovara struktura pravoslavne crkve koja bi bila u krilu Srpske pravoslavne crkve nego nam se cini da bi ljudi na odgovornim funkcijama u svjetovnim institucijama drzave kao I svesteni ljudi unutar pravoslavne

zajednice trebali danas razmisljati o jednoj AUTOKEFALNO J bosanskoj pravoslavnoj crkvi koja bi zajedno sa Muslimanima I Katolicima tvorila jedinstveno vjersko tijelo Bosne u kojoj bi prava pojedinca I gradanina , sloboda vjeroispovjesti kao I sloboda pisane I usmene rijeci bila potpuno zagarantirana. Time bismo vjerojatno dobili Bosnu koja ne bi bila vise podijeljena izmedu hrvatskih I srpskih interesa I u kojoj se ne bi nametala bilo koja vjerska opcija nego bismo dobili Bosnu koja bi kao jedna suvremena europska zemlja mogla graditi

svoju buducnost na temeljima konfesionalne tolerancije, bogobojaznosti I bratske ljubavi.

POVIJESN O MISLJENJE O BOSNI I NJEN USUD ( govor na sastanku svebosnjackih organizacija Australije u Adelaidu 04.06.2003.)

Bosna je u povijesti Balkana iznimna : ona je stara drzava koja

danas nece tek samo tako da slovi kao drzava vec hoce da to uistinu i bude. Kroz ovu dramatsku egzistencijsku situaciju navire sama stvar: povijesno misljenje o Bosni do kojeg je nama posebno stalo nije samo misljenje o Bosni na putu njene drzavotvorne, ekonomske, kulturne i politicke emancipacije, nego je istovremeno i misljenje koje niposto ne zeli uniformnost i nihilizaciju naroda i njihova kazivanja vec upravo misli na skrb, cuvanje i dizanje na visi stupanj samoga naroda. Kako ta stvar stoji sa

Bosnjackim narodom ?! S obzirom na ovo mozemo reci da kao sto je egzistencija covjeka svagda moja tako je ona i narodnog karaktera. Prema tome upravo pluralitet naroda odgovara pluralitetu osoba i njihovom redu. Pod narodom treba razumjeti personalnoegziste ncijalnu strukturu samoga covjeka, samu bit covjeka koja se ocituje u tradiciji, kulturi, jeziku, filozofiji, znanosti jednom rjecju u predaji. Stoga bosnjacki narod nije ma kako odredjena masa nego upravo cinom artikulirani skup suljudi, on nije nikakva apstrakcija nego

upravo zajednistvo kvalitativno razlicitih osobnih opstanaka. I to zajednistvo i ta sloboda naroda I bosnjackog covjeka odigrava se upravo u Bosni. Cudesni pathos ovog radikalnog razmimoilazenja sa uvrijezenim stajalistima proizlazi iz istovjetnosti I razlike onoga sto sebe istom nagovjescuje kao istinsku povijest Bosne. Distanciranje I distancija od iskonske Bosne za koju se kaze da je nema, koja nije za koju se kaze da jest nista, distancija od Bosne za koju se kaze da je tamni vilajet ili u suvremenim

europskim politekonomskim vidjenjima kao black hole kako se vec ona naziva, izaziva povijesno misljenje o Bosni I ujedno kritiku koja kritika nije drugo do otkrivanje krize misljenja o Bosni. Kriza kao trenutak odluke nije tek kriza necega u vremenu nego je kriza vremena samog ili lucenje, rasciscavanje iskonskog, pravog, istinskog vremena i vremena usukanog, zalutalog, sebepatvoreceg, krivitvorenog. Metafizicki izrazeno distanciranje od Bosne jest ono koje bi htjelo vrijeme Bosne misliti kao nesto sabrano, zgusnuto,

svedeno na jednotu. I u ovoj metafizickoj krizi misljenja o Bosni ono kao da bi htjelo vrijeme Bosne da zatvori, da skuci, da porobi, da dovrsi i skonca. I dok u zatvoru vjecne sadasnjosti Bosne u kojoj sadasnjosti zivi ama bas sve od njene znanosti, umjetnosti, obrazovanosti, kulture, teologije I politike do njenog svakidasnjeg zivota dotle se u vrtlogu vremena Bosne, riskirajuci cak I razliku mrtvog I zivog, priprema put drugacijem misljenju o Bosni. To iskonsko povijseno misljenje o Bosni niti ne konstruira neku novu Bosnu niti ne spekulira o

njoj. Njegov nacin putovanja jest upravo dijalog, dijalog sa razlicitim misljenjima I to, naravno,u prvom redu sa onim koje nije odlutalo I smirilo se u jednoj predrasudi o Bosni nego koje kusa misliti samu Bosnu i njen iskon. Skrb za narodnim kazivanjem osigurava samu bit bosnjastva za razliku od svega rigidnog. To implicira pripadnost istinskoj kulturi naroda kao sto omogucuje I duhovni bitak bosnjackog covjeka. To jednako tako odbija svako rasno, nacinalno,etnologi jsko, etnografijsko

i t.d. instrumentaliziran je jer je rijec upravo o tome da se u Bosnjaka kazuje tradicija kao nesto navlastito ljudsko. Da bi doslo do tog kazivanja istinske tradicije Bosne potrebna je zgoda povijesnog sklopa i ovo se kazivanje mora cuvati od svake instrumentalizacij e u ime prave, neprikosnovene bastine i otvorenosti misli za ono jos neiskazano. Iz mraka misljenja koje se distancira od Bosne probija i ono koje omogucuje, ali ne primorava ,bit covjeka na primanje pokazane tradicije i kulture i njen prenos na otvorene i

tolerantne ljude koji priredjuju Bosnu koja je usud koji ne odumire nego se mijenja i produbljuje. Povijesno misljenje o Bosni skrbi se oko istinski povijesnog znacenja covjeka I njegovih tradicija I kultura koji se kazuju upravo onakvi kakvi jesu samim sobom, ne drugacije nego upravo onakvi kakvi oni bas jesu. Ovo misljenje niti ne konstruira niti ne spekulira nego je njegov nacin putovanja prije svega dijalog koji cuva I tako spasava sam zivot u kojem se daje sama stvar. Bosna nije nista sto se zbiva sa covjekom nego je usud,

podesenost samog covjeka gdje se, zapravo, misli neki drugi pocetak u kojem ce upravo Bosna biti ta pozornica smislena zivljenja.

Hvala!

POKORNOS T I SLOBODA I NEPOSREDNI ZADACI BOSNJACKE DIJASPORE U AUSTRALIJI

( govor na osnivackoj skupstini ABAe u Melbourneu 2008)

Uobicajeno jest misljenje da su pokornost ,ili na jednoj drugoj ravni ,Bozja sveprisutnost I nuznost, I sloboda oprecni pojmovi I da ,stovise, jedno drugo iskljucuju. U ovoj kratkoj raspravi mi cemo dotaknuti ovaj problem sa uvjerenjem da slicna tematika moze biti predmetom sirokih rasprava medu Bosnjacima Australije I da s obzirom na pitanje reafirmacije metafizicke problematike danas moze biti predmetom ovakvih skupstina

a mozda I posebnim predmetom jednog moguceg Univerziteta za Bosnjacke studije u Australiji o cemu ce takoder biti rijeci danas ovdje. Bosanska rijec pokornost izvedena je iz glagola koriti. Pokoriti znaci poniziti, podvrci, kazniti I tome slicno. Postverbal pokora znaci podloznost, a njemu u latinskom jeziku odgovara obedientia. Glagol koriti , karati znacili su prvotno vojevati ili vojskom nesto postici. Tako pokoriti I danas znaci vojskom osvojiti. U engleskom jeziku toj rijeci odgovaraju

obedience, submisivnes, subjections. Rijec obedience, kojoj u starofrancuskom odgovara obedience, poveziva je sa latinskim obedientia, sto je vjerojatno u svezi sa semitskim korjenom. Ona oznacava cin ili obicaj pokoravanja, uskladivanja s nekom zapovjedi, zabranomili poznatim zakonom ili pravilom. To znaci da je ovdje rijec o pokornosti nekom autoritetu koji moze biti ili osoba ili pak neki zakon. Tome pojmu odgovaraju glagoli shama u hebrejskome ili hipakouo I hipotaso u grckome I mogli

bismo ovdje reci da je tu posrijedi fundamentalna terminologija biblijske zamisli o pokornosti. Hebrejskom glagolu shama odgovaraju znacenja slusati, raditi po, pokoriti se. I ovdje je opet posrijedi jedno upucivanje na svjedocanstvo vjere jer slusanje I pokornost ukljucuju tjelesno slusanje koje potice slusatelja na vjerovanje I povjerenje sto ga navodi na djelovanje u skladu sa govornikovom zeljom kao sto je to slucaj recimo u islamu sa imamom I vjernikom.Slicno pak stoji I sa krscanstvom jer prema Evandelju

po Ivanu Isus rece:..jer sidoh s neba ne da cinim po svojoj volji vec po volji onoga koji me posla. Ovdje pokornost gotovo da iskazuje robovanje ili sluzenje cemu u hebrejskome jeziku odgovaraju glagol abad I imenica aboda I grckome proskineo. U fundamentu tih pojmova valja prepoznati povezanost s hebrejskom ebed, rob, sluga, I grckom doulos sto znaci musko ili zensko koje je u obavezi pokornosti prema gospodaru. U biblijskom razumijevanju to se iskazuje I rijecima boziji rob pri cemu se misli na

posrednika izmedu Boga I Njegova naroda, pa je to onda I Mojsije ali I Isus Nazarecanim je zvan takoder bozijim robom. Sama rijec islam znaci pokornost. Pozivajuci se na strozija jezikoslovna tumacenja moguce je da se korijenski glagol moze prevesti kao okrenuti se preko , ostaviti se, pokoriti se. Onaj koji je pokoran jest muslim. Smisao ove rijeci koja se spominje u Kuranu valja povezati s glagolom aslama. Tako islam znaci pokornost ili predanost Bozjoj volji, neporecivosti fakta postojanja.

Bog je tako ovdje shvacen kao jedina zbilja doista dostojna toga imena jer upravo nista osim njega nije istinski zbiljno, sve je zavisno od njega u svome postojanju. Sve pojave u svijetu I svijet sam jesu stvorene pa su posve zavisne od njega upravo pokorne Njemu. Tako je I sa ljudskim rodom. Ljudska bica ukljucena su u pojave nebesa I zemlje pa su upravo kao bojza stvorenja pokorni Njemu. Kada je rijec o svetome predanju onda su svi Bozji vjesnici I njihovi sljedbenici pokorni bogu. Rijeci sloboda odgovara praslavenski korjen suob. Stara

znacenja su neovisnost od vlastelina I ono sto je dopusteno. Razvoj te rijeci moguce je povezati s indoevropskim, baltoslavenskim I praslavenskim pridjevom svoba kojem u starocrkvenoslave nskom odgovara svobastvo, osoba s cime je u svezi sanskritski sabha, svoj. Tome pojmu u engleskom jeziku odgovaraju freedom I liberty kojima dolikuju znacenja neovisnost, sloboda izbora, stanje ili kakvoca bivanja slobodnim, izuzece od nadzora ili upravljanja koje provodi neka druga osoba ili moc, izuzece od

proizvoljnih ogranicenja, odredena gradanska prava itd. Pojmu liberty odgovara starofrancuski liberte od latinskog libertas, libertatis, njemu u grckome dostoji eleutheria, hebrejskom hupashah, arapskome hurriyya. U starozavjetnim knjigama sloboda je svagda u odnosu na drugu pojavu u ukupnosti bozjeg stvaranja. Dakle, u koristenju pojmova pokornost I sloboda u predaji jevrejstva, krscanstva I islama pokazuje se, ocigledno, dvojni sadrzaj: pokornost je svagda istovremeno I

sloboda, dok je sloboda pokornost. I upravo iz bozje jednosti proisticu pokornost stvorenog ali I njegova sloboda, jer stvaranje jest potpuna sloboda Stvoritelja. Na taj nacin moguce je objasniti zasto sve na nebesima I Zemlji jest pokorno Bogu. U toj potpunoj povezanosti ili potpunome savezu s Bogom pojave u ukupnosti stvaranja mogu imati slobodu. Kako ta stvar stoji zapravo sa Covjekom. Ako je bit ljudskog bica kao I svake druge stvari teznja za samoodrzanjem, bas kao sto bijasmo svjedoci u slucaju Bosnjaka u proteklom ratu,

onda je za tu teznju najkorisnija upravo spoznaja. Jer zivjeti I odrzavati svoje bice nije nista drugo nego postupati prema zakonima svoje vlastite prirode, a pridrzavati se zakona vlastite prirode znaci u stvari slusati zapovjesti razuma koji se nikada ne suprotstavlja prirodi I koji covjeku izricito nalaze da voli samog sebe, I da se trudi da sacuva svoje bice. Stovise jedino pokoravajuci se propisima I zapovjestima razuma covjek moze u potpunosti slijediti vlastitu prirodu I na taj nacin ocuvati I odrzati svoje bice. Naime ,samo ukoliko misli,

rasuduje I zakljucuje to jest ukoliko spoznaje pomocu razuma covjek uspjesno ostvaruje svoj napor za samoodrzanjem. Prema tome istinsko dobro za covjeka sastoji se u onome sto vodi ka spoznaji, kao sto se istinska vrlina sastoji u djelovanju pod rukovodstvom razuma. Medutim bez Boga ili apsolutno beskrajnog bica nista ne moze postojati, niti se ista moze shvatiti I razumjeti. A to znaci da je za covjeka najvaznije da spozna Boga to jest prirodu uzetu u cjelini posto jedino putem ovakve spoznaje uspjeva u potpunosti shvatiti sebe I svoje pravo

mjesto u svijetu I na taj nacin ostvariti najvise dobro I najvisu vrlinu. Stoga bismo mogli reci da se najvisa sreca covjekova sastoji prije svega u usavrsavanju razuma koje zapravo nije nista drugo nego razumjeti Boga I Bozje atribute I radnje koji slijede iz nuznosti njegove prirode. Tek kada u razumu I razumskoj spoznaji otkrijemo najvise dobro, vrlinu I srecu mi mozemo pronaci I odgovor na pitanje o ljudskoj slobodi. Jer usavrsavajuci svoj razum kroz spoznaju beskrajnog bica ili prirode, covjek ujedno stice snagu da se suprotstavi

vlastitim afektima I silama zla, da ih svlada I pobijedi I da na taj nacin postane slobodan. Naime nema nijednog afekta, kao sto pokaza bosanski slucaj, o kojem se ne bi mogla obrazovati jasna I razgovjetna ideja a kada se to ucini svaki od njih prestaje da bude stanje trpljenja. Iz ovoga je ocigledno da se ljudska moc u obuzdavanju afekata I oslobadanju od njihove vlasti sastoji jedino u istinskoj spoznaji odnosno u samom razumu. Treba osobito da radimo na tome da svaki afekt koliko je moguce upoznamo jasno I razgovjetno posto od ovog lijjeka ne

moze se izmisliti niti jedan drugi izvrsniji lijek koji bi zavisio od nase moci jer ne postoji nijedna druga moc duha nego moc misljenja I obrazovanja adekvatnih ideja. Medutim ,mi se ne slazemo sa misljenjem da je ljudski duh apsolutni gospodar afekata za koje se mora imati u vidu da su uvijek izazvani vanjskim uzrocima. Jer savladivanje afekata I oslobadanje od njihove vlasti moguce je samo zbog toga sto je razum sposoban da shvati da su sve stvari nuzne I da su opredjeljene beskrajnom vezom uzroka za postojanje I djelovanje. Dakle,

tek shvacajuci stvari kao nuzne covjek stice moc nad svojim afektima I na taj nacin manje podnosi I trpi. Ali ljudska moc potpuno je ogranicena I beskrajno nadmasena od moci vanjskih uzroka. I otuda mi nemamo apsolutnu moc da stvari koje su izvan nas podesimo za nasu upotrebu. A ipak mi cemo mirnog duha podnijeti ono sto nam se dogodi suprotno onome sto zahtijeva obzir za nasu korist ako smo svjesni toga da smo izvrsili svoju duznost, a da se moc koju imamo nije mogla dotle pruziti da to izbjegnemo I da smo dio cijele

prirode cijem redu slijedujemo. Jer ukoliko spoznajemo mozemo zudjeti samo za onim sto je nuzno I potpuno se umiriti samo u istinitom. Tako I slobodu treba definirati u najuzoj svezi sa nuznoscu. U mojim ocima sloboda se ne sastoji u slobodnom dekretu vec u slobodnoj nuznosti. Sloboda I nuznost se dakle medusobno prozimaju. A prozimanje I uskladivanje ovih dviju suprotnosti ostvaruje se posredstvom razuma I zahvaljujuci razumu. Tocnije receno izmedu ljudske slobode kao najviseg etickog ideala I

univerzalne nuznosti koja postoji svuda u prirodi nalazi se razum kojem I ovom prilikom treba povjeriti ulogu nepogresivog arbitra.

Perzijsko pjesnistvo s obzirom na stajalista zapadne filozofije

Hegel koji je stvarao u njemackoj romantici nije imao visoko

misljenje o islamskoj tradiciji. On je ,istina, mislio da je u arapskoj I muslimanskoj kulturi pokazana slobodna, briljantna I duboka snaga imaginacije ali da je rijec gotovo iskljucivo o nastavku tradicije Grka a da ne konstituira karakteristican nivo u razvoju filozofije i kulture opcenito. Jer, smatra Hegel, islam nije utemeljilo princip samosvijesti ili razuma koji bi bio istinski visi pa prema tome oni nisu nosili filozofiju dalje na njenim putevima i to zato jer su imali iskljucivo princip Otkrovenja, dakle princip koji je izvanjski. Drugim

rijecima Hegel prigovara arapskoj filozofiji da je ostala manje vise na nekim principijelim tockama kao sto su pitanja o vjecnosti svijeta, bozjem jedinstvu I slicnim dogmama iz cega se nadaje da je glavna strategija islamske filozofije bila odbrana doktrine islama I da je svo daljnje filozofiranje nosilo limite ovih strategija. Bez obzira dali se mi slagali sa ovim misljenje ili ne ono je bilo mislju vodiljom gotovo sve kasnije europske filozofije do Russella u dvadesetom stoljecu kojem muslimanski filozofi nisu vazni kao originalni

mislioci vec iskljucivo kao komentatori stare grcke filozofije I da oni nisu pokazali dovoljan kapacitet za nezavisnom spekulacijom u teoretskim pitanjima, dakle, da je rijec o jednoj filozofiji koja u bitnome cini anakronizam u nasim shvacanjima I razumijevanjima svijeta, Allaha I covjeka. Medutim vec nesto kasnije nakon sto se upoznao sa arabljanskim i perzijskim pjesnistvom Hegel govori drugacije. U svojoj Estetici on vec smatra da je poezija kod istocnih naroda iskonskija jer je ostala bliska supstancijalnom promatranju I

poniranju svijesti pojedinaca u bice koje je SVE I JEDNO I zato toliko lirike kod ovih naroda koja je ljupka, mirisava I kitnjasta ili koja se uzdize ka jednom neizrecivom Bogu. Isto tako prave epopeje nalazimo samo kod istocnih naroda a kod Perzijanaca takoder u ogromnim razmjerima. Procvat poezije kod Perzijanaca poklapa se po vremenu sa onim izmjenama koje je islam u cilju jedne nove obrazovanosti izazvao u perzijskom jeziku I perzijskoj nacionalnosti. I Hegel kaze da je to bilo vrijeme najljepsega

procvata kojeg reprezentiraju Nizami koji je poznat po svojim ljubavnim epopejama velike blagosti I duboke njeznosti I u pravcu didaktickih pjesama koje su potekle iz zivotnoga iskustva a u kojima je pravi majstor bio Sadi koji je mnogo putovao I naposljetku ona se produbljuje I prelazi I onaj panteisticki misticizam koji je zastupao I pripovijedao Rumi. Medutim bezbrizna sloboda, ovo sirenje srca I zadovoljstvo koje potice iz fantazije daje Hafizovom pjesnistvu takoder najljepsu draz duhovne slobode I poezije koju je Hegel sa

nepravom usporedio sa Geteovim zapadnoistocnjack im divanom . Kazemo sa nepravom jer nam se cini da Gete ima malo , jako malo sa Hafizovim pjesnistvom. Istocnjacka lirika razlikuje se od zapadnjacke lirske poezije po tome da je subjektivna svijest svim sadrzajem neposredno utonula u ono sto je izvanjsko izdizuci se prema Prirodi I onome sto je Supstancijalno ali za razliku od Hegela mi kazemo ne zato sto ne nalazi oslonca u sebi nego zato jer je taj oslonac nasla u odnosu subjekta prema

supstancijalnim stvarima koje imaju svoj samostalan oduhovljen zivot u kojem I subjekat hoce da participira. Zato ova lirika prelazi u oslobadanje subjekta od svake pojedinacnosti na iskonsku ekspanzivnost unutrasnjosti koja se zatim lako gubi u bezgranicnosti ili kojoj je sadrzaj supstancijalnost. Zbog toga istocnjacka lirika s obzirom na ovu supstancijalnost svojega sadrzaja ima karakter uzvisenosti, slican karakteru himne I to narocito kod Jevreja, Arabljana I Perzijanaca. Sve sto je u stvarnome svijetu veliko, silno I velicanstveno sve je to predmet

subjektivne FANTAZIJE kako bi pokazala kako se sav taj sjaj pretvara u neizrecivo uzvisenije velicanstvo Allaha ili pak prikuplja sve lijepo I ljupko praveci jednu bisernu ogrlicu koju prinosi kao dar onome sto jedino ima vrijednost a to je pjesnikova LJUBAV. Stogod da je Islam preuzeo kao svoju bastinu to je on transformirao u procesu sinteze I asimilacije I mogli bismo reci da se ovdje susrecu dvije linije intelektualnoga, moralnoga I duhovnoga razvitka koje su tekle nezavisno milenijumima dok se konacno u

Islamu nisu susrele kao jevrejski profeticki pogled I helenisticko misljenje koje je u nekim bitnim komponentama inkorporirano u fundamente islamske ideologije sintetizirajuci razum, Ljubav I zakon ne zrtvujuci pri tome nista vazno, ne ukidajuci ih potpuno ,vec preoblikujuci I preobrazavajuci u vise aspekte. Ljubav je prije zakona I pravicnosti I stoga je znacajnija za prirodu ili narav boga koji je Najvisa stvarnost. Zapadni kriticari Islama dugo su vremena htjeli shvatiti izvorni Islam vise kao bezuvjetnu

pokornost objavljenoj Bozjoj volji nego kao stav Ljubavi prema Njemu. Medutim covjek stvara iz ljubavi, on sve odrzava ljubavlju, on iz ljubavi prasta. Stoga je sasvim pogresna interpretacija Islama koja kaze da je pojam Ljubavi stran Islamu. Istina je, medutim, da je Islam iznio sa perzijskim pjesnistvom ideju smisla Ljubavi cineci je ne samo fundamentom vjerskoga I etickoga zivota ljudi vec su Ljubavi data kosmicka znacenja. Rumi na primjer kaze da nebeska kretanja nisu slijepo mehanicka vec su to valovi u

beskonacnom oceanu ljubavi. Kada ne bi bilo kosmicke ljubavi sva bi se egzistencija ukocila I sledila u nistavilu. Zato je Kosmos carstvo Ljubavi. U usporedbi sa Ljubavlju zakon I razum su sekundarni fenomeni. Ljubav stvara da ispuni sebe, a razum gleda retrospektivno, otkrivajuci zakone I uniformnosti koji teze jedinstvenosti svih manifestacija zivota. Kosmicka ljubav transcendira sva vjerovanja, sve filozofije I sve religije. Ljubav nikada ne moze potpuno da se identificira sa bilo kojom ortodoksijom,

dogmatizmom ili spekulativnom teorijom. Medutim nema suprotnosti izmedu univerzalne ljubavi I univerzalnoga razuma, a ljudski um odvojen od univerzalnoga razuma ostaje na bioloskoj I utilitarnoj razini a sam jezik nema rijeci za opis intuicije kosmicke ljubavi. Prema tome promatrano retrospektivno iz jedne perspektive od nekoliko decenija danas tesko da bismo mogli reci da islamsko pjesnistvo I islamska filozofija predstavljaju duhovni limit I historijski anakronizam u

svijetu bitno pluralno odredenom u kojem svaka filozofska I kulturna bastina ima podjednaku vaznost I smisao. Sasvim suprotno, s obzirom na danasnji doseg nasih spoznaja mogli bismo reci da pjesnistvo u Islamu predstavlja I izrazava najdublje unutrasnju konkretnu slobodu pjesnika I ukoliko ovdje sto nedostaje nadoknadeno je slobodom izraza koji se pocevsi od navne prirodnosti u slikama I poredenjima neprekidno razvija dalje I prolazeci kroz najmnogobrojnije stupnjeve najzad prelazi na nove kombinacije koje

iznenaduju svojom nevjerojatnom smjeloscu I najostroumijom duhovitoscu.

SVOJ ISELJENOJ BOSNI

Adelaide 1.08.2010. Evo cini se je proteklo vise od desetljeca I po kako Bosanci obitavaju u Australiji I drugim zapadnim

zemljama kao jedna velika dijaspora I kao dio cjelokupne balkanske dijaspore koja je sticajem tragicih ratnih okolnosti u Bosni I Hercegovini I bivsoj Jugoslaviji dospjela I u ovu daleku zemlju sa nadama u bolji I prosperitetniji zivot. Naravno u odlukama ljudi u sto skoriju selidbu nijesu samo ove nade bile odlucujuce nego je odlucujuci bio moment stradanja, progona, bijede, nevolje svakojake vrste, rata i zlocinstava cije su zrtve bili ponajvise Bosnjaci mada ne treba smetnuti sa uma I zrtve drugijeh naroda I narodnosti. I tu pored Bosnjaka

prije svega mislim na Bosance katolicke I pravoslavne vjeroispovjesti kao I na one brojne ljude koji pripadaju manjim etnickim grupama ali onima koji vec takoreci od pamtivjeka zive u Bosni I Bosnu osjecaju I dozivljavaju kao svoju domovinu. Prema nekijem nesluzbenim statistikama I podacima imade samo u Australijskoj drzavi mozda I vise od 200 tisuca Bosanaca a veliki dio njih upravo su Bosnjaci koji svojim radom, svojom skrbi za potomstvo, svojom politickom I kulturnom aktivnoscu kao I spisateljskim I

istrazivackim radom I na mnoge druge nacine pripomazu cjelokupnom socijalnom I politickom razvoju australijske zajednice koja je sve Bosance gostoljubivo udomila. Nevoljne su zivotne prilike I ratni dogadaji u Bosni I Hercegovini I cijeloj bivsoj Jugoslaviji rezultirale ,nazalost, velikim brojem bosanskih izbjeglica koje su Australska Vlada I Australijska Drzava I opcene oficijelne vlasti dobrohotno primile I ugostile. Isti je slucaj I sa drugim zapadnim zemljama kao sto su Italija, Amerika, Norveska,

Danska, Njemacka, Turska da spomenem samo zemlje najvece bosanske migracije. Sve to ,dakako, ponajvise govori o karakteru Vlasti ovih Drzava koje su uzmogle pomoci ljudima u nevolji jer nije vlast svagda samo tiranija I samovlasce nego se prepoznaje I po mudrosti vladara I umnosti zakona a I prema karakteru same politicke volje da se bosanskoj bijedi, a I drugima, osigura slobodan, moralno kreposno ispunjen zivot I materijalno stanje blagostanja. Stoga nije za cuditi da dobar dio Bosnjaka kaze za ove Drzave I ove Vlasti da ih nigdje drugdje na svijetu nema I da

su ovo zemljezemlje pusta bericeta. I isto kazu da je kod ovih Drzava sve tako preobilno da je za ljude I od bericeta dovoljno. Ne treba zato da nas zacudi kada se u nas Bosanaca a I drugijeh naroda I narodnosti svagda, od pocetaka imigracije do dana danasnjeg, objavljuje Zapad kao obecana zemlja kojoj je sam Alah udijelio bozansku manu pa je I nas Bosanski narod nakon rata u domovini i mnogih stradanja, patnji I nevolja ljutih prispio ovdjeka sretno u luku gdje ga doceka mirno more I mnogi pozdravi dobrodoslice. Evo

tako I nakon ovog teskog desetljeca I po u kojem svi mi bijasmo I ulema I raja jos uzivamo slobodu ove Drzave kanda sam Alah pogleda na ovu Zemlju I ovu toplu Sferu koja jos imade ime Juznoga zvjezdanoga neba I gdje kapetan Flinders ucini da se svi osjecamo sretnima I zadovoljnima. Jer konacno ispunismo sve zadace koje stajahu pred nama I od odgovornosti pred vremenom I pred ljudima mi ne pobjegosmo nego sada mirnoga duha podnosimo ono sto nam se dogada I sto ce nam se dogoditi bez ikakva zahtjeva za nasu osobnu korist. Jer ljudsku

moc I silu koju posjedovasmo razumom ogranicismo jer smo dio cjelokupne prirode cijem redu pripadamo. Stalna je teznja visega dusevnoga zivota da se probije do nekog najsvijetlijega izraza, do neke posljednje rijeci koja ce zaokruzena I dovrsena da pocine u samoj sebi. I ako bismo potrazili koja je to najdalja, najpotpunija I najsvijesnija rijec I izraz, koja je to posljednja rijec oko koje bismo mi Bosanci danas trebali okupiti onda bi to svakako bila istina da nakon vremena rata I nedaca u domovini I nakon

sredivanja vlastitoga inventara u migraciji dode vrijeme I da se vratimo nasoj voljenoj majci Bosni kao posljednjem utocistu I nadi u svijetliju buducnost. Mucno probijanje I borbu o ovu spoznaju I ovu istinu iznosi nam pred oci vlastitu povijest u kojoj smo dostigli do takove tocke razvoja u kojoj se ogleda centralno nutarnje zariste cjelokupnog nasega zivota I nasega svijeta koje jos uvijek nije dostiglo onaj najzreliji produkt kojeg je bilo za ocekivati od nase kulture u tudim sredinama. Mnogi su ostali I prosli bez te kulture I bez toga biljega

zrelosti za kojega sa pravom mozemo reci da je doista samo onaj velik koji je potpuno dosegnuo svoju povijesnicu I koji je I bosanskoj kulturi prinio svoj dio. S druge strane I nasa nacionalna Bosanska kultura ceka od nas taj zreli naputak I u tome ne moze vise da bude ikakve sumnje. To cekanje traje vec godinama od vremena nasega posljednjega kulturnoga trgnuca u domovinskome bosanskome pokretu I ostalo je do dana danasnjega. Sav nas povijesni razvoj I pristupanje pojedinih naroda Bosne u tu povijesno

razvojnu cjelinu pokazuje nastavljanje i nadovezivanje I u procesu te cjeline ne smijemo se niti mi otimati. Radi se dakle o tome da prema dosada okusanim iskustvima prokrcimo put u Bosni svojoj vlastitoj individualnosti dosada tek latentno prisutnoj u nasoj bosanskoj opcekulturnoj individualnosti. Pogled treba da se svrati onome sto je dosada gotovo, sto se u dusevnom zivotu bosanskoga naroda dizalo I obaralo, okusavalo I verificiralo, sto je usvojeno u stranome svijetu I prinijeto Bosni kao mukotrpna tecevina. Odatle mi nase pogleda

sa proslosti treba da svracamo u poglede na sadasnjost I buducnost I ova orijentacija treba da nam pokaze koji su to smjerovi, nacini I putevi sadasnjih nasih nastojanja. Buducnost nasih nastojanja kao I svih nasih teznji ostaje tako u otvorenoj perspektivi ali svagda sa posebnim akcentom povratka cjelokupne bosanske migracije BOSANSKOJ MATICI ZEMLJI.

O dusi nebesa!

Prema Aristotelu DUSA je nedjeljiva supstancija koja je uzrok kretanja I koja je nevidljiva. Postoji dakako I vise drugih definicija duse kod Aristotela a mi cemo se takoder prisjetiti I njegovih nastojanja da dadne njene definicije u svome radu O dusi gdje je dusa pojmljena imanencijom svih zivih bica. Sve sto zivi ima dusu. Tako je dusi prispodobiva zivotna aktivnost I sam zivot ,zapravo, njena aktualnost jeste

zivo tijelo I utoliko jeste prva aktualnost tijela za razliku od njenih aspekata kao sto su senzacije, motivacija itd. sto cini njenu drugu aktualnost kojom dosezemo ispunjenje ili zadovoljstvo. U krajnjoj liniji I srecu. Dusa potice umjetnost, tehniku I zanate I po tome jeste namjerna djelatnost covjeka ili njegova djelatnost koja je izvanjska. POSTENJE medutim pripada u unutrasnju aktivnost covjeka I shvaceno je kao umjetnost covjekovog cinjenja koja se najbolje izrazava u POLITICI I u dobroj se mjeri odnosi na ono sto predstavlja

buducnost covjeka I ljudi koji zive u zajednici. Medutim dusu takoder imaju I nebeska tijela I medu Muslimanima u srednjem vijeku bilo je uobicajeno reci da je nebesko tijelo-tijelo sa dusom. Obicno se onda pod pojmom Prirode podrazumijevala svaka moc koja obavlja neku umsku djelatnost odnosno ono sto se zbiva u skladu sa poretkom I ustrojem koji postoje u umskim stvarima. Ovakvu moc koja je umske prirode takoder su Muslimani u srednjem vijeku pripisivali upravljackoj moci nebesa koja zivot I moc podaruju svim bicima. Ta

se bica opeta krecu bilo sama po sebi ili ih pak pokrece neko vanjsko tijelo I u ovome slucaju oni su to nazivali SILOM I da su ta kretanja kruzna koja se tako krecu zbog duse ili kakve moci slicne dusi. To da se kamen krece prema dolje zbog svojstava koje je u njemu stvoreno, a vatra da se krece prema gore te da su ta dva svojstva oprecna to je samo po sebi jasno I proturjeciti tome bila bi sablazan. Ali reci da su kretanja nebeskih tijela kruzna zbog duse koju ta tijela posjeduju vec se cini tvrdnjom punom smisla. Medutim mnogi misle da se nebeska tijela koja

imaju dusu krecu kruzno zbog nekog drugog izvanjskog tijela za kojeg smo vec rekli da djeluje silom to dakle znaci da je pokretac nebesa neko drugo tijelo koje nisu nebesa sama I ako se nebesa krecu od istoka prema zapadu onda ih mozda neki andeo okrece.Newton bi rekao da gravitaciona sila zavisi od nebeskih tijela s obzirom na njihovu udaljenost. Medutim ako bi pokretac bio neko izvanjsko tijelo, ako bi,dakle, bilo tako onda bi to izvanjsko tijelo bilo izvan svijeta ili unutar njega. Nemoguce je da bude izvan njega jer izvan svijeta nema ni vremena

niti prostora niti praznine a isto tako nemoguce je da bude unutar svijeta jer kada bi bilo tako zamjecivao bi se osjetnom zamjedbom buduci da je svako tijelo u svijetu osjetno a isto tako bi potrebovalo neko drugo tijelo koje ce ga nositi kao ono koje ga pokrece u krug. Prema tome nebesa pokrece uzviseni Allah koji I nije drugo nego nebeska dusa koja nebeskim tijelima daje kruzno kretanje I za pokretaca ima dusu a ne neku puku stvar jer kretanje ima bitak samo u umu. Newton bi opeta rekao da prostor I vrijeme jesu senzorijumi Boga.

Ono sto je kretanje nuzno zudi za drugim kretanjem, a ono sto zudi za kretanjem nuzno zudi I za onim sto ga predocuje. Iz ovoga je vidljivo da nebeska tijela posjeduju um I zudnju.Ovo je nagnalo filozofe da vjeruju da nebesa posjeduju um a shvativsi da pokretac nebesa jest um slobodan od tvari zakljucili su da on moze pokretati samo zato sto je pojmljen I sto je predocen. Ako je stanje stvari takovo onda svako kretanje u Kosmosu mora biti umno I sposobno predocavati. To je vidljivo I iz toga sto su kretanja nebesa uvjet postojanja I

opstanka svih bica u ovom nasem sublunarnom svijetu a to ne moze biti kako mu drago. Ono cemu nebesa smjeraju jeste samo kretanje I samo kretanje I to stoga jer je upotpunjenost cijeloga zivota kao zivota kretanje a u ovome svijetu mirovanje pogada propadajuce zivo bice po nuznosti samoga tijela I to stoga sto zamor I iscrpljenost pogadaju zivo bice zato sto je tjelesno. Sto se tice zivoga bica koje zamor I iscrpljenost ne pogadaju, cio njegov zivot I njegova upotpunjenost moraju biti u kretanju a slicnost sa Alahom jeste u

tome sto ono svojim kretanjem podaruje zivot svemu onome sto postoji na svijetu. Zato u Kuranu I pise: Ne hodi zemljom nadmeno, neces zemlju probiti, niti ces gore visinom dosegnuti. ( 17, 37). Ne hodi po zemlji nadmeno jer zemlju ne mozes probiti niti brda u visinu dostici. Zato su arapski zvjezdoznanci koji su razmisljali o kretanjima zvijezda I planeta na nebeskom svodu smatrali da se sve na nebesima zbiva poradi neke srsne razlozitosti, zbog neke svrhe. Ako stvari stoje tako sa zivim bicima jos je prirodnije da posljednja svrha

postoji u nebeskim tijelima ali to mogu shvatiti samo zbiljski mudraci. Prema tome Alah nije bice koje zahtijeva mirovanje za razliku od svekolikog kretanja nebeske sfere, planeta I zvijezda na njoj I to zato jer je uzviseni Alah iznad kretanja ali je takoder I iznad mirovanja. Dakle pogresan je nacin razmisljanja da je kretanje podareno samo propadljivim stvarima, propadljivim bicima jer Alah niti miruje niti se krece a kretanje je za svako tijelo uzvisenije od mirovanja te ako se neko bice prispodobljuje Alahu

prispodobljuje mu se tako sto biva u svom najuzvisenijem stanju a to je kretanje. Kao sto smo vec rekli nebesa I nebeska tijela imaju dusu ili ona su produsevljena bica iz kojih proizlaze neki cinioci. I mnogo toga u nasem sublunarnome svijetu proizlazi iz produsevljenog kretanja nebesa kao sto je na primjer I nasa ljudska sposobnost misljenja I razmisljanja kojima su uzroci u ljudskoj dusi I sto se ocituje u ljudskoj djelatnosti I u svim ljudskim umijecima. Ali I kod zivotinja zamjecujemo takoder takve

sposobnosti I takva umijeca I kod njih primjecujemo da obavljaju razne cinidbe kojima su uzroci u kosmickoj dusi ili u kosmickoj nesvjesnoj djelatnosti kao sto je to slucaj sa pcelama I paucima I drugim zivotinjama. I sasvim je sigurno da je Averoes u 12 stoljecu prethodio svojim razmisljanjima Marxu u 19 stoljecu kada je u svojem radu Tahavot attahavot napisao da je ovdje rijec o umskom djelovanju kojeg nalazimo I kod zivotinja koje su sposobne zamisljati I on je to postavio tada kao problem opcih I

pojedinacnih zamjedaba. Medutim I nebeska tijela mogu zamisljati I ta zamisljanja imaju opcenit karakter I ona izrazavaju opcu volju koja ne ide prema nekoj odredenoj pojedinacnosti. U nebeskih tijela nema pojedinacnosti. Njima je jedina nakana opstanak vrsta. Filozofija u bitnome u muslimanskom svijetu kroz cijeli srednji vijek predstavlja jedan napor za spoznajom bozanske prirode svih stvari kao I razmatranje pocela djelatnosti kroz koje covjek stjece vrlinu kao I znanje koje se stjece naknadno

tek kada je covjek postigao vrlinu I vrsnocu zivljenja I prakticnog djelovanja. Ali stvari koje uzima filozofija razlikuju se od cuda proroka. S time u svezi mora se uzimati da su stvari koje su za um nemoguce za proroke moguce ako se razmotre ona cuda koja su potvrdena. Najocitije takovo cudo jeste uzvisena Alahova knjiga koja nije cudo po predaji kao sto je to premetanje stapa u zmiju vec se njezina cudesnost potvrduje time sto je zamjecuje I uvazava svaki covjek koji je postojao I koji ce postojati do sudnjega dana. Po tome Alahova je knjiga cudo vece

od svih ostalih cuda. Tako se I u pogledu duse nebeskih tijela ocituje to cudo o kojem govorimo kao sto se cudo ocituje I u kruznom kretanju nebeskih tijela I svekolike nebeske sfere. Ali bez DUSE zivot nije moguc, kao niti kretanje kao niti Ljubav. I koliko god da je srednji vijek kod Muslimana uznastojao na jednoj impozantnoj ideji jedinstvene teorije usmjerene ka aksiomatiziranju svih temeljnih pojmova prema jednoj duboko racionalnoj cjelini I prema jednom zadatku izgradnje jedne sustavne , zaokruzene teorije koja je povezana sa geometrijom,

matematikom I filozofijom uopce, dakle racionalnom naukom koja sustavno ovladava racionalnim bitkom on je I dalje ostao PUNI SVIJET u kojem valja potraziti uzitak I srecu uz zagrljaj njezne ljubavnice: Tako mi Sunca I svijetla njegova I Mjeseca kada ga prati, I dana kada ga vidljivim ucini, I noci kada ga zakloni, I neba I Onoga koji ga sazda, I zemlje I Onoga koji je ravnom ucini, I duse I Onoga koji je stvori, Pa joj put dobra I put zla shvatljivim ucini,

Uspjece samo onaj ko je ocisti, A bice izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! ( 91, 110)

Kauzalitet I masta

U ovom radu mi bismo ukazali na jedan problem koji gotovo u cjelini karakterizira odnos racionalistickih filozofa I teologa u Islamu, dakle, na problem egzistencije uzrocno posljedicne veze koji se danas uglavnom vezuje za dva islamska

filozofa Algazalija I Ibn Ruzda Averoesa. Al-Gazalijeva zelja da odbrani istine religije dovela ga je do toga da kriticki visoko I ostro analizira koncept uzrocnosti kojeg nalazimo u filozofiji. Problem koji ga je okupirao na pocetku njegova istrazivanja u odnosu na sedamnaestu raspravu u Tahafutu (Nesuvislost filozofije) problem je nuznosti uzrocne veze koju su podrzavali I na kojoj su inzistirali filozofi. On ustaje protiv valjanosti te nuznosti I kaze: Prema nasem pogledu veza izmedu onoga sto se

obicno smatra uzrokom I onoga sto se smatra posljedicom nije nuznajer mi smatramo mogucim da izmedu pamuka I vatre dode do dodira a da ne bude gorenja te mogucim smatramo I prometanje pamuka u pepeo I bez dodira s vatrom dok filozofi osporavaju tu mogucnost. Nuznost uzrocne veze nije logicki zagarantirana jer nikakvim logickim rezoniranjem ne mozemo izvesti posljedicu iz uzroka. U najboljem slucaju ova se veza bazira na promatranju I iskustvu: mi opazamo da objekti slijede

jedan iz drugoga ili da su slicni objekti stalno povezani. Dakle to dokazuje sukcesiju a ne uzrocnost, ili povezanost ali ne I vezu. Dakle pojam nuznosti je valjan samo u slucaju logickih odnosa kao sto su identicnost, implikacija, razdvajanje. U sferi samih prirodnih odnosa nuznosti nema mjesta. U redu prirode, drugacije nego u redu misli, bavimo se samo slucajnim I nelogicnim entitetima koji ostaju bez odnosa jedan prema drugome osim u mislima onoga koji promatra. Objekti kao takvi nisu povezani jedni sa drugima, samo ideje o

njima vezu se u nasim mislima putem asocijacija. I Al-Gazali kaze: Samo kada se opetuje nesto moguce ponovno I ponovno tako da formira Normu slijedenje jednog toka u skladu sa tom Normom u proslosti neizbrisivo je utisnuto u nase misli. Tako ako ima bilo kakve slicnosti sa nuznoscu u redu prirodnih odnosa kao sto je ona uzroka I posljedice to je samo zato jer ta dva termina koja u prirodi ostaju vanjski jedan drugome, kroz stalno opetovanje postaju povezani u nasoj svijesti .Uzrocna nuznost samo je navika u nasem umu, ona je psiholoska

nuznost, a ne logicka. Odatle slijedi da se cuda mogu zamisliti. Interesantno je spomenuti da AlGazali dolazi do pojma slozene prirode uzroka I takoder pluraliteta uzroka. Uzrok je totalan zbroj mnogih dodatnih faktora koji svi moraju biti promotreni u povezanosti. Dakle, stvari na koje se proteze Bozja moc ukljucuje cudesne I misteriozne cinjenice I zato se Bozja moc prostire na sve vrste logickih mogucnosti. Zato ovdje ne samo da su cuda prirodna nego je I sva priroda cudesna. Priroda medutim izgleda prozeta uzrocnom zagonetkom samo

zato sto po pravilu Bog ne zeli cudom prekinuti kontinuitet dogadaja. Moguce je medutim da On intervenira u bilo kom momentu za kojeg On smatra da je pogodan. Takvo stajaliste moze nas uciniti skepticima u vezi fenomena prirode ali nas isto tako moze odvesti do ostrog mistickog osjecanja prisutnosti Boga u svim stvarima. Ibn Ruzdov odgovor u njegovom radu Tahafut al tahafut (Nesuvislost nesuvislosti) na ovakva AlGazalijeva stajalista je glasio: A poimanje nije nista drugo doli spoznaja postojecega po njegovim uzrocima I po

tomu se poimanje razlikuje od ostalih zamjedbenih moci te onaj tko nijece uzroke nijece I poimanje. Umijece logike polazi od pretpostavke da postoje uzroci I posljedice te da ce spoznaja posljedica biti potpuna samo po spoznaji njihovih uzroka. Nijekati te stvari znaci nijekati znanje, a iz nijekanja znanja proizlazilo bi da nema uopce nicega sto zbiljski znamo vec da je ono sto je znano samo puko mnijenje, da uopce nema ni dokaza niti odredenja I da nema bitnih prigodaka sto tvore dokaze. Biti znanstven za Ibn Ruzda znaci

moci predvidjeti sto ce se dogoditi u buducnosti onda kada je uzrok dat. Vjerovanje u znanost I njenu moc rezultira iz nase mogucnosti da predvidamo na fundamentu uzrocne nuznosti. Moderna znanost prema tome jos uvijek vjeruje u uzrocnost medutim ne vise u stariju formu odnosa uzrokposljedica vec u uzrocne linije I strukture. Iz ovoga se dadne zakljuciti da je vjerovanje u uzrocnost stvar vjere koja potice od nase vjere u ocekivanja. Ibn Ruzd je imao vjeru u prirodu I drzao je da se sve na ovome svijetu odigrava u skladu sa savrsenom pravilnoscu koja

se moze razumjeti u pojmovima uzroka I posljedice. To nas stavlja pred sliku fizickog svijeta kakvu je zamislio Ibn Ruzd I nacin na koji ona moze biti znanstveno upoznata. Svijet je kontinuum stvari I osoba koje su u medusobnom odnosu preko nuzne uzrocnosti. Dva su principa pretpostavljena: jedan je trajnost stvari a drugi je zakon uzrocnosti. Te dvije postavke rezultat su metafizickih pretpostavki cije je porijeklo u aristotelizmu odnosno u ideji o supstanciji I ideji o cetri uzroka. Trajnost stvari dopusta nam da dodemo do biti stvari, njene definicije I da joj

dadnemo ime: Jer je ocito samo po sebi da stvari imaju biti I atribute koji odreduju specijalne funkcije svake pojedine stvari I kroz koje se odreduju definicije I nazivi. Da stvar nema svoju specificnu prirodu ne bi imala posebno ime ili definiciju I sve bi stvari bile jedno. Sto se tice druge postavke koja se odnosi na uzrocnost sve stvari imaju cetri uzroka: agens, formu, materiju I cilj. Ljudski um percipira stvari I pojmljuje njihove uzroke a inteligencija nije nista drugo do percepcija stvari sa njihovim uzrocima a po tome se izdvaja od

svih drugih sposobnosti shvacanja. Onaj koji negira uzroke negira intelekt. Ako odnos uzrokposljedica nazivaju navikom tada je navika nejasan termin jer je nemoguce da Bog ima naviku. Navika opstojecih stvari je u stvari njihova priroda buduci da navika moze zivjeti samo u potaknutom. Dakle, put ka znanosti pocinje vjerom koja je fundament izvjesnosti. Skeptici I agnostici nemaju mjesta u znanosti. Naoruzani tom vjerom u opstojnost svijeta kao takovog intelekt otkriva uzroke stvari a znanstveno znanje je znanje stvari zajedno sa

njihovim uzrocima koji ih proizvode. Da je ova diskusija o prirodi uzrocno posljedicne veze u Islamu bila od kardinalnog znacenja za daljni razvoj filozofije na Zapadu najbolje pokazuje primjer njena obnavljanja u europskoj skolastici na primjer kod Tome Akvinskog pa onda u citavoj europskoj filozofiji da bi konacno nasla svoje mjesto I takvim sistemima kakav je onaj Hegelov. Isto tako ova diskusija je obnavljana sa vremena vrijeme I u Islamu a otpocinje poznatim raspravama Hvaga

Zada turskog teologa koji je umro 1488 godine. Na svoj specifican nacin ona je takoder obnovljena I u novovjecnoj europskoj filozofiji I to mozda ponajbolje kod Britanca Davida Humea u njegovom radu An Enquiry concerning Human Understanding koji je stampan negdje polovicom 18 stoljeca, tocnije u Londonu 1748 godine.Ovdje je posebno razmatran problem kauzaliteta u ukupnosti naseg dozivljaja svijeta zajedno sa problemima maste, vjerovanja , navike. U tom

smislu nije ispravno stajaliste Gaje Petrovica da Humeu nije bilo ni na kraj pameti da porice postojanje uzrocnosti i nuznosti na bilo kom podrucju stvarnosti. U tom smislu Petrovic nije u pravu kada smatra da je Hume bio cvrsto uvjeren da na svim podrucjima prirode ukljucujuci I covjeka vlada nuznost I da je svaki pokusaj dokazivanja cuda unaprijed osuden na neuspjeh. Stoga nije tocno da Hume smatra da je bilo kakav dokaz cuda a priori nemoguc bez obzira sto cudo prema definiciji mozemo smatrati prekrsajem

prirodnih zakona a da je to toboze besmislica odnosno contradictio in adjecto. Iz ove rigidne interpretacije slijedi Humeovo ukazivanje da nema nicega slobodnijeg od ljudske maste te ako i ne moze prijeci onu izvornu zalihu predodaba koja su obavila unutarnja i vanjska osjetila, ono ima neogranicenu mogucnost mijesanja, sastavljanja, rastavljanja i dijeljenja tih predodzaba u svoj raznolikosti izmisljotina i prividenja."( odje lak V, drugi dio) Na istom mjesti Hume pise da takoder vjerovanje nije drugo do

zivlja, zivahnija, jaca, cvrsca I postojanija zamisao nekog predmeta od one do kakve je ikada sposobna doci masta .Ova razlika samo izrazava onaj cin ljudskoga duha koji zbilju cini nama prisutnijom uzrokujuci da ona vise vazi u misljenju I da joj dade jaci uticaj na afekte I mastu. Prema tome posve suprotno misljenju Gaje Petrovica da Hume polazi od logicke cistoce I jasnoce dokazujuci moc razuma koji je cvrsto ukorijenjen u covjekovoj prirodi I stoga posjeduje jednu neodoljivu prirodnopsiholosku nuzdu ovdje se polazi upravo suprotno

od toga da sve nase predstave dijelom jesu impresije, culni osjecaji, a dijelom pojmovi ili ideje odnosno kategorije razuma. I Hume kaze da su ideje po svom sadrzaju iste kao I culni osjecaji samo nisu tako jake I zivahne. Svi predmeti uma su ili veze pojmova kao sto su to matematicki stavovi ili su cinjenice iskustva. U tom smislu kauzalna veza vazi samo utoliko ukoliko se takva veza javlja u iskustvu . A u iskustvu mi ne nalazimo nuznost. I Hume kaze : Nase uvjerenje o nekoj cinjenici zasniva se na osjecaju, pamcenju I zakljuccima

izvedenim na osnovu kauzalne veze to jest na osnovu odnosa izmedu uzroka I posljedice. Poznavanje ove kauzalne veze ne postaje iz zakljucka a priori vec iskljucivo iz iskustva I mi izvodimo zakljucke time sto od slicnih uzroka ocekujemo slicne posljedice, na osnovu principa naviknutosti na vezu razlicitih pojava ili asocijaciju predstava. Otuda osim iskustva nema nikakve spoznaje, nikakve metafizike. Jedino sto je nuzno jeste navika. Mi imamo naviku da ovo priznajemo za pravo, za moralno I to za nas ima neku opcost ali

samo subjektivnu opcost, drugi imaju druge navike. Navika je tako veliki vodic ljudskog zivota. Jedino zahvaljujuci tom principu postaje nam nase iskustvo korisno a ono cini da u buducnosti ocekujemo istovrsan niz dogadaja kao sto je onaj sto se javio u proslosti. A prvo I pravo cudo u tom iskustvu na koje Hume nailazi jeste s l u c a j koji problem razmatra u odjeljku O vjerojatnosti. I on pise: Iako na svijetu nema takve stvari kao sto je slucaj, nase nepoznavanje stvarnih uzroka nekog dogadaja tako utjece na razum I rada takovu vrst

vjerovanja ili misljenja kao kada bi on postojao. I to je cudo prirode. To cudo prirode Hume je usporedio sa kockom: Kad bi neka kocka bila oznacena nekim brojem ili tockama na cetri strane, a drugom brojkom ili brojem tocaka na ostale dvije strane bilo bi vjerojatnije da ce se kod bacanja pojaviti prva negoli druga, I ako bi kada bi imala tisucu strana oznacenih na jedan, a samo jednu stranu na drugi nacin, vjerojatnost bi bila jos veca a nase vjerovanje ili ocekivanje jos cvrsce I sigurnije. Taj se tok misljenja ili sudenja moze

pricinjati trivijalnim I sam po sebi razumljivim ali onima koji ce ga poblize razmotriti mogao bi mozda pruziti grade za zanimljiva umovanja. Ova neobicna a tako znacajna pitanja sa kojima se Hume smatra zadovoljnim ukoliko pobude zanimanje filozofa otkrivena su kao centralna pitanja suvremene matematicke fizike.Odatle I iz tih pitanja razumijevanje znanja kao znanja o egzistenciji onoga sto nam je neprozirno I nejasno, ono sto je najdublja manifestacija nasega uma I najblistavije ljepote koja je

dostupna nasem umu samo u svojim najelementarnijim oblicima. Odatle je Einstein izjavio da on vjeruje u Spinozinog Boga koji se objavljuje u zakonomjernoj harmoniji svega bivstvujuceg a ne u Boga koji se bavi sudbinama I djelovanjem ljudi. Einstein je duboko vjerovao u kauzalnu zakonomjernost svekolikog zbivanja I on je smatrao da je ovo vjerovanje najjaci I najplemenitiji pokretac znanstvenog istrazivanja. Medutim je fizika sa kvantnom mehanikom dozivjela novi epohalni obrat u kojem Einstein zbog svog deterimnistickog

svjetonazora nije mogao I nije htio sudjelovati. Kada su Heisenberg I Schrodinger I kada su Born I Jordan pruzili presudnu statisticku interpretaciju Einstein ju je odlucno odbio: sada ce se ne vise sa izvjesnoscu, deterministicki, nego sa vjerojatnoscu, statisticki, moci unaprijed reci sto je materija, sto je energija. Moci ce se samo jos utvrditi sto ce ona prosjecno, upravo najvjerojatnije biti. Takva cisto statisticka vjerojatnost, takva nejasnoca, takav princip neodredenosti odlucno je protuslovio Einsteinovoj deterministicko-

spinozistickoj vjeri gdje se nista ne prepusta slucaju kao pri kockanju. On je tada pisao Bornu: Kvantna mehanika je vrlo vrjedna postovanja. No neki mi unutrasnji glas veli da to ipak nije ono pravo. Teorija nam daje mnogo ali nas gotovo nimalo ne priblizuje tajni Staroga. Ja sam svakako uvjeren da se On ne kocka. A jos 1944 pisao je Bornu: U nasim znanstvenim ocekivanjima mi smo se razvili u antipode. Ti vjerujes u Boga koji se kocka a ja u potpunu vladavinu zakona u svijetu necega objektivno bivstvujuceg sto

nastoji scepati pomocu neobuzdane spekulacije. Max Born je medutim gledao sasvim drugacije. Njega nije smetao Heisenbergov princip neodredenosti, naprotiv, u tome je on vidio nesto dublje sto nije igralo ulogu samo u fizici nego I na cijelom podrucju prirodne znanosti I u covjekovom tumacenju zbilje uopce, a to je nesposobnost nasih pojmova da obuhvate cjelinu I nuznost dopunjavanja dvaju razlicitih aspekata sto je on nazvao komplementarno scu. I sto su znanstvenici vise prodirali u materiju to je ona bila manje zorna,

to je jezik bio nedovoljniji. I sto se vise saznavalo o granicama univerzuma to je I tu sve bilo nepredocivo I izrecivo samo jos s pomocu apstraktnih formula. I istina jeste ta da nam je donekle uspjelo razumjeti ovaj svijet time sto se strukture njegova reda prikazuju matematickim oblicima ali ako hocemo o njemu govoriti moramo se zadovoljiti slikama I usporedbama kao I u nasoj masti. I to je to cudo sa kojim se danas susrecemo u suvremenoj znanosti. Prema tome kada danas kazemo zajedno sa Al-gazalijem; Iznad razuma

egzistira visi autoritet koji moze na svojim manifestacijama pokazati da je sud razuma nevaljao isto kao sto autoritet razuma pokazuje da je sud osjeta nevaljao onda mi uglavnom iskazujemo jedno misljenje da je ovo stajaliste asaritske teologije uvjetno tocno mada istovremeno iskazujemo njegovu znanstvenu manjkavost. Prema tome ljudsku mastu treba tretirati kao jednu od razumskih moci. I u tom smislu treba I razumjeti Humeovo suprotstavljanje maste razumu I priznavanje maste za vrhovnog suca u svim sistemima

filozofije. A ono se dakako moze shvatiti kao opravdanje religiozne I filozofske slike svijeta I istina jeste ta da moderna filozofija potice iz cvrstih , trajnih I konzistentnih principa nase maste. Teorije antickih mislilaca o supstanciji I akcidenciji I njihova zakljucivanja o supstancijalnim formama I okultnim kvalitetima izvedena su prema Humeu iz nasih promjenjivih principa maste koji I danas pobuduju nas najdublji filozofski interes. Prema tome opstojnost bilo kojeg bica moze se zato dokazati

jedino argumentima koji polaze od njegova uzroka ili njegova ucinka a ti se argumenti temelje iskljucivo na iskustvu. Ako zakljucujemo a priori kaze Hume moze se ciniti da svaka stvar moze proizvesti svaku drugu stvar. Koliko je nama poznato, pad jednog kamencica mogao bi ugasiti sunce, ili zelja nekog covjeka zavladati nad kretanjem planeta. Jedino nas iskustvo uci o prirodi I granicama uzroka I ucinka I omogucuje nam da opstojnost jednog predmeta izvedemo iz opstojnosti drugog. Prema tome filozofsku interpretaciju Gaje

Petrovica treba baciti onda u vatru jer ona moze sadrzavati nista do obmane I varke.

IVO ANDRIC U SVJETLOSTI BOSANSKIH KONTROVERZ I

Prije tocno 50 godina na ovome casnome mjestu clanovima svedske Akademije obratio se Ivo Andric takoder kao laureat Akademije iz knjizevnosti. I on je tada

primijetio da je velika, neobicno velika stvar ukoliko se ovim cinom priznaje I literatura malih naroda koja isto tako zavreduje puno postovanje bez obzira sto je rijec o literaturi male zemlje na kraju svijeta koju su kroz citavu njenu povijesnicu karakterizirala turbulentna I brutalna vremena. I on je tada priznao da je rijec o zemlji koju u novije vrijeme karakteriziraju znacajni napori da se dadnu doprinosi u kulturnom I stvaralackom domenu jugoslavenskih naroda a da I sama znatna literatura koja je nastala predstavlja znacajan doprinos

svjetskoj literarnoj bastini. Razmatrajuci odnos literarnog djela prema njegovom piscu on je takoder tada spomenuo da je jako vazno pojmiti da je u nas na Balkanu svagda rijec o tome da pisac I kroz povijesne price I kroz takozvani historijski roman zapravo iskazuje jedan veliki dio samoga sebe , svoja razmisljanja, svoje osjecaje, svoje projekcije, svoje preokupacije, svoje interese I da cak I u literaturi koja se moze pohvaliti sa najmanje autobiografskih elemenata jeste na djelu stajaliste subjekta koje

ovladava povijesnom tematikom. Razlozi da se uopce napise jedan historijski roman potaknuti su unutrasnjim dusevnim autorovim nastojanjima da dadne jedan opis ili jednu pricu o ljudskim uvjetima u vremenu velikih nacionalnih stradanja I da se ta prica prenese na mlade narastaje kao jedna istina o proteklim burnim vremenima tvrdoglavo oblikujuci stajalista zivota koja ce imati reperkusije u svim sadasnjim I buducim vremenima. Istovremeno pisac historijskoga romana tako ce pripomoci da covjek prepozna i

bolje razumije I shvati samoga sebe. Pogotovo ukoliko je rijec o osobama kojima je sam zivot toliko slomljen da im jedino literatura predstavlja posljednje utociste I koji sami sebe iz ovih ili onih razloga ne mogu izraziti u formi literarnoga djela. Sasvim drugaciju poziciju ima pisac historijskoga romana ukoliko stvara iz neke druge zemlje koja nije povijesna matica kakav je slucaj sa mnogim balkanskim piscima nakon posljednjeg rata na Balkanu kada su bili prisiljeni napustiti svoja vjekovna obitavalista I zaklon potraziti u

zemljama nove migracije kao sto je I Australija jedna od njih. Ovdje su perspektive malo pomjerene, ovdje su strasti malo umanjene, ovdje su istine malo prozirnije I moguce je jedan te isti historijski dogadaj dozivjeti na sasvim drugaciji nacin od onoga na kojeg smo navikli jos od djetinjstva. Zato je historijska slika malo kolebljivija, malo relativnija jer se suocavamo sa obiljem metodologija, pristupa, pogleda koji u prilicnoj mjeri relativiraju dotada izgradene historijske slike balkanskoga prostora I odnosa naroda u njemu. Odatle pitanje moralne

odgovornost I intelektualnoga postenja pisca biva pomjereno od onih centralnih tocaka orijentacije prema periferiji gdje historijska slika nekog prostora I naroda koji obitavanju na njemu poprima relativizirajuci karakter ali ne na nacin da je Istina zivota I svijeta covjeka zamaskirana I uvucena u oblandu ideoloskih razmimoilazenja nego da je ta slika potpunija, skladnija, ociglednija, razgovjetnija, dakle da je pojmljena u totalitetu u kojem svaka povijesna sekvencija naroda I pojedinacnih osoba jeste data kao jedan moment

u ukupnom razvoju cjeline. Prema tome piscu historijskoga romana nije dovoljno da sasvim tocno spozna I opise neki povijesni dogadaj. On mora I da pojmi sto taj povijesni dogadaj predstavlja prema zbiljskoj funkciji u povijesnoj cjelini kojoj pripada odnosno da ga pojmi u jedinstvu povijesnoga procesa. Prema tome pitanje moralne odgovornosti I intelektualnoga postenja treba ispitivati sa obzirom na stajaliste da je svako proucavanje proslosti u isti mah proucavanje sadasnjosti ili barem jedan pokusaj da se

sadasnjost I njezina dogadanja razumiju I shvate. Ali znanje o proslosti nema apsolutan I iskljuciv prioritet nad znanjem o sadasnjosti- to je jako vazano za pojmiti. I kao sto povijesni subjekti mogu biti determinirani prosloscu oni su danas jos vise determinirani buducnoscu I vizijama I socijalnim projekcijama vremena koje nadolazi. Prema tome svijest koja je neuroticno starinski zakopana u proslost ima mozda jos samo esteticke vrijednosti koje I same jesu podlozne metaestetickim sudovima I iz ove razvojne cjeline

treba razabrati one elemente koji su se potvrdivali kroz vrijeme, koji su bili energeticki momenti razvoja, koji su se osvjedocavali kroz vrijeme, koji su se dizali I nanovo s vremenom padali u opcoj euforiji povijesne dinamike I povijesne svrhovitosti. Tek u prepoznavanju tih pozitivnih elemenata cjeline moguce je vidjeti povijesni telos balkanskih naroda I pojedinacnih osoba koji su u bitnome odredivali kretanja suvremenog vremena. Vazno je takoder spomenuti da je prethodno Andricev govor pred svedskom

Akademijom najavila gospoda G. Ljiljestand, clan Kraljevske Akademije za znanost smatrajuci Andrica velikim historicarem I novelistom koji je Zapadu rekao koje su nedace balkanskih naroda koji imaju puno pravo zivjeti svoj samostalan nezavisan zivot neometan od bilo koga I da kao sto most na rijeci Drini povezuje njene dvije strane tako povezuje I razlicite kulture njegove vlastite zemlje ali I razlicite europske I svjetske kulture. Sa pravom je ova recenica gospode Ljiljenstand postala slavna kod nas tako da su je vremenom svi stali pripisivati samom Andricu.

Medutim mnogi su zaboravili da kao sto se most na Drini gradio kroz pet stoljeca da je bilo potrebno u novim politickim I vojnim kontelacijama u Europi svega nekoliko godina da se na Balkanu polome svi mostovi koji su povezivali dvije ili nekoliko balkanskih kultura a to znaci I sve mostove velikih europskih tradicija. Tako se dogodilo da su Andic I njegova Bosna ponovno postali kamen spoticanja medu velikim narodima koji su I ovoga puta bili svjedoci kalvarije naroda koji nije znao da je odgonetka svih zagonetki njegova zivota u njegovim vlastitim rukama.

Opcenito uzevsi kada govorimo o nasoj ISTRI onda govorimo I o Hermanu Dalmatincu koji je u kulturnoj Europi danas poznat kao prvi prevodilac Kurana na latinski jezik. U dvanaestom stoljecu kada Herman djeluje I radi u zivotu zapadne Europe osjecala se manjkavost prevoda arapskih znanstvenih I filozofskih djela tako da se slobodno moze reci da su kulturni ljudi toga vremena jako slabo poznavali arapsku pismenost. Kralj Fejsal je svojevremeno tim povodom Britancu

Lorenzu od Arabije predbacio da Britanci niti danas ne znaju da su Londonom kokodakale kokoske u ono vrijeme kada je na islamskom Istoku cvjetala arapska znanost, kultura I civilizacija. Kada je uocena vaznost prevodenja arapskih znanstvenih I filozofskih radova jednako se tako snazno osjetila potreba I za prevodenjem fundamentalnih djela islamske religije. Prvi koji je zasluzan za dobro poznavanje Islama u Europi svakako je bio Petrus Venerabilis koji je bio u Spanjolskoj bas u ono vrijeme kada je I Herman Dalmata boravio tamo. Znajuci za

njegovo jako dobro poznavanje arapskoga jezika I literature on je potakao neke prevodioce medu kojima I Hermana da uz novcanu naknadu prevedu nekoliko tekstova o Islamu. Oni su to prihvatili kao sto su prihvatili takoder I Venerabilisov nagovor da prevedu Kuran sa arapskoga jezika na latinski. Venerabilis je prijevod povjerio cetvorici prevodilaca pod mentorstvom Roberta iz Kettona a medu suradnicima bio je I Herman Dalmatinac. Danas nije posve jasno koji je Hermanov udio u tom prevodu I kakva je bila njegova uloga jer

je Robert taj prevod dovrsio 1143 godine I potpisao ga kao svoj. Ali je sasvim sigurno da je Herman prevodio djelo De generatione Mahumet ( O Muhamedovom rodenju) kojeg je dovrsio 1142 I djelo Doctrina Muhamet (Muhamedovo ucenje) iste godine. Oba ova prevoda bila su ukljucena u tzv. Carpus cluniacensis I tako su postala dostupna kulturnim ljudima zapade Europe. Takoder Robert iz Kettona I Herman Dalmatinac preveli su s arapskoga jezika na latinski djelo Chronica Saracenorum ( Kronika

Saracena) I to 1143 godine medutim taj podatak nije sasvim pouzdan. Kada govorimo o Hermanu Dalmatincu tada njega takoder treba spominjati u kontekstu razvoja srednjovjekovne znanosti I utjecaja arapske znanosti na latinsku ucenost. Prodor arapske astronomije u latinsku Europu koji se odnosi na stereograficki astrolab kao I vlasnistvo I predmet stereograficke projekcije na cemu je ovaj instrument baziran vec su odranije bili poznati zahvaljujuci Ptolomejevim Planisferama ali

ovaj tekst nije bio poznat latinskome svijetu do 12 stoljeca sve do prevoda Hermana Dalmatinca 1143 godine I to njegova prevoda kriticke arapske verzije Maslama al Majritija iz 1000 godine. Za ovo vrijeme u hrvatskoj historiografiji kaze se da je Istra bila zemlja Hrvata, Istria eadem patria Chrawati, I da je Herman Dalmatinac roden u sredisnjoj Istri a da njegova oznaka SCLAVUS nesumnjivo upucuje da je pripadao hrvatskoj etnickoj skupini koja je u sredisnjoj Istri tada bila najbrojnija. Ovaj se Herman Dalmatinac u

hrvatskoj historiografiji jos imenuje kao Herman Sclavus, Herman Secundus ili Herman iz Korintije. On je , kao sto smo vec rekli, znacajan zbog svojih astronomskih rasprava ali I zbog prvoga prevoda Kurana sa arapskoga jezika na latinski odakle se kulturna Europa mogla upoznati sa ovim iluminatom muhamedanske vjere. Do sada je hrvatska historiografija uglavnom razmatrala Hermana hrvatskim piscem najstarije dobi ali takoder treba upozoriti na neke jako vazne cinjenice. Naime ja sam u vise navrata vec bio

spomenuo da je nepoznati prepisivac djela De usu astrolabii u 13 stoljecu pripisao ovo djelo Hermanu iz Korintije koji je prevodio Euklida sa arapskoga na latinski. I ja sam takoder napomenuo I uputio na cinjenicu da je dio Istre koji se podudarao sa nekadasnjom Rimskom Dalmacijom bio od sredine 10 stoljeca do sredine 11 stoljeca pod vlascu hrvatskih vladara dok je ostali dio sredisnje Istre bio pod franackom upravom i 976 prikljucen franackoj vojvodini Koruskoj ili Korintiji. Herman isto naziva Istru

Koruskom odnosno Korintijom iz cega proizilazi da je Herman o kojem je rijec iz Korintije kao franacke drzave pa prema tome da je vjerojatno bio Talijan. Isto se tako cini da je ovaj bio mahom prevodilac I da je zivio prevodeci razna djela sa arapskoga jezika na latinski I to od matematickih I astronomskih djela do teoloskih. Zapravo citav problem treba sagledati u kontekstu srednjovjekovnih rasprava o upotrebi astrolaba I zato je bio jako vazan Ptolomej koji je o tome prvi pisao I kojeg je prvi preveo Herman o kojem je rijec 1143

godine I manje vise se toga Hermana I spominje kao Dalmatinca isto kao sto se spominje ime Hermana iz Korintije koji je odgovoran za prevod druge latinske verzije arapskoga Euklida. I u jednom I u drugom slucaju nailazimo na slicnost tematike naime relaciju Ptolomej Euklid pa se cini da je rijec o jednom i istom prevodiocu koji je prevodio I Kuran I da je rijec iskljucivo o prevodiocu a ne kako je do sada hrvatska historiografija smatrala sustavnim filozofom I da je on takoder mozda ponajprije Talijan.

Kada danas govorimo o Istri u kontekstu najnovijih stajalista I disputa onda treba svagda imati na umu da je vecina stanovnistva Istre njih 2/3 hrvatske I slovenske nacionalnosti iz cega se danas nekako prirodno nadaje da je to unekoliko hrvatski prostor I sfera hrvatskoga uticaja mada gledano historijski cesto bijase drugacije sa Istrom. Medutim bi danas trebalo daleko vise poraditi na skladnosti I harmoniji zivota talijanskoga I hrvatskoga zivlja na tom poluotoku s obzirom da dijele unekoliko iste ili slicne sudbine evo vecma stoljecima

pa se cinije vaznim poraditi na tome I sa talijanske I sa hrvatske strane jer ne valjade da nam narod bude zapusten nasom nebrigom I nemarom. I ovoga puta kao I u mnogim drugim slucajevima za Europski drzavni momenat vrijedi ona latinska istina Historiae est magistra vitae sto ce reci da je bilo mozda I previse zla u nasim povjesnicama sa obje strane pa ako nas povijest icemu moze nauciti onda je svakako to da pravda I ravnanje naroda prema pravdi I pravednosti cini da drzava pozivi pod sjenom vladareve velicine I casti. Tako I u ovom slucaju

valja da se u svakom pojedinacnom slucaju zloupotrebe te vlasti ili zbog neprimjerenog ponasanja naroda isto tako postuje jedna latinska istina I zahtjev: Fijat iusticia pereat mundus jer je pravda I pravednost koliko I poboznost pa se pravdom I pravicnoscu priklanjamo Bogu Svedrzitelju Svijeta pa onda svijet nece propasti nego cemo osigurati zivot za sve nas. To je ,dakle, poruka koju bastinimo od Hermana Dalmatinca evo vec sigurno devet stoljeca pa tako izgleda da ime ovoga pisca I

prevodioca nije ime pisca koji razdvaja narode I razne svjetove nego upravo suprotno kao Adriatic povezuje ljude razlicitih tradicija I kultura u jednu skladnu harmoniju toplih ljudskih srdaca.

Osman Dzive Gundulica

Zivi Dundo svakolika i sva bratja ziva da su!" " Bijelijem vilama koje su za crne glave" Spjev OSMAN Dubrovcanina Dzive Gundulica za nas Bosnjake vazan je zato jer

se tu prvi puta spominje ime BOSNJAK. Nigdje ranije niti u bosanskoj knjizevnosti kao niti u starijoj hrvatskoj knjizevnosti niti u knjizevnosti grada I Republike Dubrovnik ne spominje se ime Bosnjaka na nacin da se time priznaje nacionalna osobitost, identitet I osobenost nacionalnoga porijekla Bosnjaka tako da se slobodno moze reci da je ovdjeka prvi puta istaknuta ideja drzavotvornosti jednoga naroda kojemu od tada pa sve kroz slijedecih 500 godina hrvatski I srpski drzavni faktor sustavno osporava pravo postojanja.

U ovom svojem djelu koje se drzi I najpoznatijim Gundulicevim djelom unekoliko se opisuje bitka I poraz turske vojske kod Hocima u Poljskoj koja se zgodila 1621 godine. Tako je na jednoj strani kraljevic Poljaka Vladislav a na drugoj mladi turski car Osman. Taj je Osman imao crne oci, zlatne kosi a rumeno lice I bijase jako mlad. Medutim je Dzivo upotrijebio ovaj historijski dogadaj takoder I kako bi progovorio I o naravi vlasti u Europi toga vremena I slobodi I liposti svojega Grada koji je svo to vrijeme najezde Turaka na Balkan I u Europi bio zapravo slobodan

Grad I slobodna drzava vjerojatno zahvaljujuci prije svega cinjenici da se u znanju drzava umnaza pa on zapisuje: Rob ki verno dosle uci da se u znanju carstvo uzmnazi, da se umnazi rad odluci s carskom slavom zakon bozji. Ali da se sloboda I Grad uzmnaza I Istinom koja nije nista drugo do drugo ime za samoga Boga Svedrzitelja Svijeta: A istina je rijec na svijeti da se zemlja kletvom klela da ce otajstva sva pronijeti ka je cula I vidjela. Pa nam Dzivo dadne jednu sliku tijeh historijskih prilika u Europi I drzavnijeg odnosa u kojima slobodni

Grad Dubrovnik bijase slamka medu vihorovim pace trebati u mudrosti I znanju I lukavstvu ravnati drzavom svagda se uzdajuci u visnju pomoc sa nebesa pa on zapisuje : Bez pomoci visnje sa nebi, svijeta je stvarnost svijem bjeguca, satiru se sama sebi, silna carstva I moguca, kolo od srece nakoli vrteci se ne prestaje, tko bi gori, eto je doli a tko doli gori ustaje. Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada, a sad na carstvo rob se uzvisi a tko car bi rob je sada. Medutim u svakom od ovih slucajeva Iz krvi se kruna crpe.

Medutim zadaca je vlasti da se ona obnasa pravedno I sa razumom ukoliko kanije biti dugovjecna jer u protivnome tiranija kojom se tlaci samo zlu kob izaziva. Stoga Dzivo zapisuje: Drzave one gdje njekada vlas despotska sterala se, kratka mu je sad livada vrh koje stado pase. Mladi car Osman bi ovi mladic lica mila I pogleda slatka I blaga nu sa vrlocom svim nemila srca, sto mu to pomaga? I kao kod svakoga mladoga covjeka vrijedilo je I za njega da mladost bijase teska pa on onda u boju sa Poljacima izgubi svekoliku vojsku svoju: O

mladosti teska I plaha koja srnes s nerazbora, bez bojazni I bez straha gdi pogiba tva se otvara, smiona si I slobodna, zasto ne imas misli u sebi. On pak bijase prid svijum vojskami koja brojase tisuce bojara u istocnoj skupnih strani I taj mladi car trebase carevinu od poljacke sile odbraniti pa on smakne jedne a uzvisi druge: tim car pasu velikoga Husaina smaknu onada a uzvisi slavno ovoga I one koji su trebali slavno carstvom vladati: Carska blaga nebrojena u Istok odnijeti miso obraca I pisma u kijeh ste se imena od svijeh vitez on placa a to da tuj,

ne pazec sipat penez odsvudijere ki uzmnaze sklup najveci od junaka izabere. Pa ih odvede u sjever posred zime jezdec mrzlo Podunavlje sterase vam mnokrat svime snijeg postelju, stijenje uzglavlje. A medu tijem bojarima bijase mnogo nasijeh Bosnjaka Sokolovic unuk carski I vizijera Mehumeta kim jos slave kraj ugarski cjec vazetja od Segeta, na konjijeh svi Bosnjaci sjahu svijetlo odjeveni, zatocnici hrli I jaci kopljanici svim hrabreni. Medutim Dzivo misli da sjajno ruho ne cini

junaka nego da junaka resi odjeca laka svita sama I priprosta a za oklopje u junaka srce I prsi bijehu doste. A takvi Bosnjaci nasi bijahu I za ovoga posljednjega rata pak je to svakako jedan od razloga da dobise ovaj rat na dvije strane, I sa istoka I sa zapada. Pa se u Bosni danasnjoj dogodi sto I u Europi u Osmanovo doba da se dvije vojske sukobe svud oruzja sjaju vrla, puske, koplja, sablje, maci zgadaju prsi, kolju grla, sijeku glave, sve se tlaci. Dok mladi Osman u potopu sja od krvi, britkijem macem znje zivote. Jer mladost kako I rekosmo straha

nejma nu junaka snazna I ohola ki proslavit se iste djelom, na covjeka sama I gola gdi je doso s vojskom cijelom. Pa britanski mac junacki ocjenu dadne da KOMAR S ORLOM, A MRAV S LAVOM VIK PORODA NE IZVEDE. Jer to nije Osman nego kaurkinja crna Odmetnuta je kaurkinja a u vjeri toj se zace, nevjerna je sad Turkinja, svi zakoni se od nje tlace. Ali pade! Pa kada gledamo na te dane teske mi podno zidina slobodnoga Grada gdje se mozda citava Europa bolje vidi jerbo valja znati da je Ljepota Grada ova

od naravi dar cestiti slavno blago gdi se sabra, skupi I stavi sve sto je ugodno, milo I drago , dunque, da je ova Dubrava od sama Boga I da je zivot tudije bozanskim darom jer crnu vedrinu od nebesa sitne zvijezde zgar priteze, more smuca, zemlju stresa, povjetarce vihrim zeze, zgrade ovi njive hara trijeskom, gradom, zlom godinom priobrazava se I pretvara pticom, zvirim, dubom, stinom. Od svijetlosti visnje zraka, cvijet od raja pun uresa, dobro u kom su dobra svaka, bistri izgled od nebesa,

najizvrsnije Bozje djelo u kom svijetu raj se otvara gdi pram sunce, istok celo, zvijezde su oci, lice zoraMed prislatki ki ko kusa cemer mu se sladak cini i dalek od svijeh dusa, zelja i pokoj drag jedini. Nu moguca ova lipos s svijetlom krvi kad se zdruzi dvokrat vecu kripos daju dvori svak I sluzi. Dunque takva je Dubrava za koju je Dzivo jos rekao: Glas se u njih sred naroda od istoka do zapada vjera, gospodstvo I sloboda Dubrovnika mirna grada. Dunque valja nam rijeti da je ovaj spijev vazan

danaske jer se u njemu, kako vec rekosmo, prvi puta spominje ime Bosnjak pak je sto se Hrvata tice posve jasno da oni imahu ovo ime zapisano prije mnogo stoljeca suprot misljenju da ovijeh Bosnjaka nikada nije bilo, da ih nema I da ce ih ikada biti. A u drugome slucaju valja nam povirovat da se Dzivo Gundulic obavijesti o ovome ratu iz prve ruke hodeci u TREBINJE kod velikoga trebinjskoga pase koji se nalazi samo 28 kilometara sjeveroistocno od slobodnoga Grada a to ce reci ne vise od jednog sata konjskoga kasa. Tako se Dzivo

obavijesti o Osmanu I dadne nam prvi dokumenat o postojanju Bosnjaka.

Ahdnama Sultana MehmedaII El Fatiha i njeno obnavljanje danas

U Adelaideu anno domini 28.5.2008 Southern Ocean Australia

U skladu sa ustanovama islamskoga ratnoga prava od davnina je postojao obicaj da muslimanski zapovijednik ili sam vladar kada zauzme jedno mjesto izda povelju gradanima krscanske I jevrejske zajednice a narocito posadama tvrdava I braniocima koji se predaju na vjeru. Ta se povelja zove emannama, muaheda ili ahdnama. Prilikom zauzimanja Carigrada 1.6.1453 godine Sultan Mehmed II el Fatih izdao je povelju carigradskom patrijarhu I stanovnicima kvarta Galate u

carigradu. Njome je Sultan garantirao patrijarhu da ga nitko nece uznemirivati niti remetiti. Kada je deset godina kasnije 1463 ovaj isti Sultan Mehmed II osvojio Bosnu I pogubio posljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomasevica predstavnik bosanskih franjevaca fra Andeo Zvizdovic koji je umro 7.5.1498 godine izasao je 28 maja 1463 pred Sultana Mehmeda II el Fatiha na Milodrazevo polje kod Fojnice, priznao ga za novog gospodara Bosne I zamolio da njegovim redovnicima da vjersku I

imovinsku slobodu djelovanja. Iako su pripadnici ovoga reda od svoga osnutka 1209 godine djelovali kao pucki propovjednici, papinski poslanici, misionari na Bliskom Istoku I Africi, propovjednici krizarskih ratovaa u Bosni kao propovjednici I inkvizitori protiv bogumila Sultan Mehmed II el Fatih kako bi sprijecio njihovo iseljavanje iz Bosne izdao je adhanu koje je imala s obzirom na povijesnopravna stajalista veliku vaznost jer je bosanskim franjevcima od samoga pocetka

turske vladavine u Bosni osiguravala ne samo osnovna ljudska prava: slobodu licnosti, vjere, imovine, kretanja I udruzivanja vec I slobodu vizitacije franjevackih ustanova od strane njihovih starjesina izvana. Tekst adhane u prevodu Hazima Sabanovica glasi: On (Allah) je jedini pomocnik! Mehmed sin Murad-hanov, svagda pobjedonosan! Zapovijed casnog, uzvisenog sultanskoga nisana I svijetle carske tugre, osvajaca svijeta je slijedece: Ja Sultan Mehmedhan stavljam do znanja cijelom svijetu ( svom

puku I odlicnicima) da se prema posjednicima ovoga carskoga fermana bosanskim redovnicima pojavila moja velika milost pa zapovijedam slijedece: Neka nitko spomenutim (kaluderima) I njihovim crkvama ne pravi smetlje I neka ih nitko ne uznemiruje. Neka dodu I neka bez straha stanuju u zemljama moga carstva. Neka se nastane u svojim manastirima I neka nitko, niti moje visoko velicanstvo niti itko od mojih vezira niti od mojih slugu, niti od mojih podanika, niti itko od stanovnika moga carstva ne vrijeda I ne

uznemiruje spomenute. Neka im ne upada I neka ih ne ugrozava I ne vrijeda ni njih, ni njihove duse, ni njihov imetak, niti njihove crkve. Isto tako neka im je dopusteno da dovedu covjeka sa strane u zemlje moga carstva. Zbog toga spomenutim velikodusno podarujem carsku zapovjed I zaklinjem se slijedecim teskim zakletvama: Tako mi Stvoritelja Zemlje I Neba koji hrani sva stvorenja I tako mi sedam mushafa I tako mi nasega velikog vjerovjesnika ( Muhameda) I tako mi sablje koju pasem I tako mi 124000 poslanika nitko

se nece protiviti ovome sto je napisano sve dokle god mi oni budu sluzili, dok se budu pokoravali i dok budu odani mojoj zapovjedi. Napisano 28 maja u stanu Milodraz Fatihov sin Sultan Bajazid II beratom iz 1483 godine upucenim sandak-bezima I kadijama bosanskoga, hercegovackoga I zvornickoga sandzaka a potom I fermanom od 17.augusta 1498 godine upucenim kadijama Novog Brda I Srebrenice prakticno je obnovio ahdnamu svoga oca Mehmeda II el Fatiha I potvrdio njenu autenticnost.

Sultan Ahmed I Fatihov praunuk fermanom iz 1607 godine obnovio je ahdnamu svoga pradjeda. Pa je tako I na nama danasnjima da obnovimo ovu ahdnamu I da U ime Allaha Svedrzitelja Svijetova po kojem se sve ravna I zivi, da u ime Boga Svemogucega Stvoritelja Neba I Zemlje uputimo na nuznost da plemena I narod Bosne brez obzira dali oni bili Bosnjaci, Bosanci katolicke vjeroispovjesti ili Bosanci pravoslavne vjere rade na stvaranju takovih socijalnih I politickih uvjeta kako bi suzivot

ovijeh plemena danas bio moguc I kako bi narod dugo pozivio pod sjenom pravicna drzavnika, da priprave, pristave I srede svoju drzavu tako da ima pravde I pravicnosti u odlucivanju I ponasanju naroda, da narodom gospodari Istina, Allah neka bude Milostiv, jer se prema Istini zivot ravna kao sto se ravna I prema Zakonu, da se svagda upucuje na vladavinu zakona a ne na vladavinu zlata I trenutne koristi vec da se radi u opcemu interesu drzave u cjelini prema kojoj svaka individua ima svoja prava I

svoje obaveze. Da nitko ne ometa ekonomski razvoj, razvoj trgovine, industrije I zanatstva vec da drzava regulira samo ono sto je neophodno, da se uredi sudstvo I zakonodavna sfera, da sluzba sigurnosti koja brine o sigurnosti I zastiti gradana ne bude laka u nasilju nego da razumno vlada, da skolstvom brez obzira dali je bilo rijeci o osnovnom, srednjem ili visokom nitko ne zapovijeda niti da se segregiraju ucenici I osoblje na temelju vjerske, nacionalne, spolne I rasne razlicitosti nego da ono bude

autonomnom sferom u kojoj se sticu znanja I vjestine neophodne za buduci zivot mladih narastaja, da kulturnom I duhovnom sferom drzave ravna esetika a ne politika. Tako ce onda biti moguce Bosnu izgraditi kao slobodnu drzavu ravnopravnih gradana pa je nama danasnjima da se zakunemo svojom cascu I svetim spisima Petoknjizja, Novoga Pisma I Kurana da se nitko ovoj carskoj zapovijesti ne opire nego da je postuje kao sto I mi postujemo Bozje zapovjedi a narod neka

sluzi Istini, Zakonu I Allahu Svemogucem. Napisano u stanu u Roma Grove 20/9 u Adelaideu 28.5.2008.

Neki problemi oko ekstremnog svojatanja bosancice

Ja ovom prilikom ne bih previse duboko ulazio u samu problematiku povijesti ovoga pisma I koji je socijalni I politicki kontekst

Bosne a u svezi sa upotrebom bosancice. Rekao bih samo to da je u proteklih stotinu godina sa strane hrvatskoga ekstremnoga bloka potekla jedna porazavajuca tendencije svojatanja bosancice kao hrvatskoga pisma na isti nacin na koji se I sama Bosna drzi hrvatskim teritorijem. Vec kao sto I samo ime kazuje ovo pismo je prvotno pismo kojim se pisalo u Bosni I to onoj bogumilskoj Bosni koja je od 1290 pa do 1880 godine bila u Katolickoj Crkvi tretirana zemljom misionarstva pa se svatko naganjao da misionari po Bosni mada to

nije bilo potrebno. To je I bio razlog da je za vrijeme vladavine kraljeva Stjepana Tomasa I Stjepana Tomasevica u Bosni bilo veoma mnogo nasilja u prevjeravanju sljedbenika stare Crkve bosanske na katolicizam. A ta je cinjenica pogodovala jednom novom procesu a taj je bio da su svi ovi mnogi prevjereni sljedbenici prihvatili islam uzimajuci u obzir nove socijalne I politicke odnose I slobodu koju im je garantirala Turska imperija. Ova dva kralja koja netom spomenusmo pokusali su unistiti bogumilsku Bosnu I unilateralizirati je I nju nasilno

uciniti katolickom zemljom. Unistenje pripadnika stare Crkve bosanske nije se moglo obaviti mirno I bez velikoga nasilja I upravo je takovo nasilje I unistenje tradicionalne Crkve bosanske imalo te ucinke da su prevjereni pripadnici stare Crkve lakse I brze prihvatili Islam. Tako su upravo oni koji su bili nasilno katolizirani ili pak oni koju su nasilno prevodeni na pravoslavnu vjeru bili ti koji su prvi prihvatili novu vjeru. Pogotovo ako imamo na umu I cinjenice da je ta nova islamska vjera pokazivala toleranciju I

postovanje prema svim zatecenim drugim vjerama koji su I inace bili karakteristicni elementi I za stavove I djelovanje stare Crkve bosanske. U ovoj staroj bosanskoj Crkvi pisalo se bosancicom koja se danas u hrvatskoj I ekstremno ustaskoj literaturi naziva ni manje ni vise nego hrvatskom cirilicom ili hrvatskom azbukovicom s obzirom na neke prividne srodnosti sa cirilicom mada je rijec o razlicitim ortografijama. Pa se tako kao jedno od znacajnih hrvatskih imena koja su toboze pisala ovim pismom navodi

splicanin Marko Marulic koji je pisao u 16 stoljecu, tocnije on je zivio od 1450 do 1525 godine, mada on NIKADA nije pisao ovim pismom ( pored ostaloga jer nije imao potrebe za time) nego je pisao onim sto je u znanosti o hrvatskom jeziku nazvano starohrvatskim. A kakvi sve nesporazumi mogu nastati najbolje pokazuju podaci koji se mogu pronaci ovdjeka u zapadnom tisku I to na engleskom jeziku gdje taj desni hrvatski ustaski element nudi takove istine da nam svima dah zastaje. Tako ovdjeka u Australiji mozemo

citati kako je Marko Marulic napisao svoj poznati rad De institutione bene vivendi u 6 volumena I 64 poglavlja koji je toboze prvi puta stampan u Veneciji 1506 godine I da je bio duhovni otac St.Francisu Xsaveru pa da je uticao na Thomasa Morusa I engleskoga kralja HenrickaVIII I to ekstenzivno uticao- pa da je zato prevoden na talijanski, njemacki, francuski, flemis, japanski, portugalski, ceski ali da je na zalost situacija takova da je iz Hrvatske Nacionalne Biblioteke u Zagrebu UKRADEN

JEDINI JEDINCATI ORIGINALNI PRIMJERAK ove knjige negdje 1980 godine. Cudno zar ne? Autor koji se potpisao pod ovim tekstom iz 1995 godine je Darko Zubrinic a ime toga njegovog eseja je Croatian Cyrilic Script. Pa isto tako navodno da je bosanska Hasanaginica koja je toliko lijepa nasa narodna bosanska poezija koju su prevodili mnogi znacajni stranci predocena javnosti kao ASANAGINICA I da se kao takva nalazi u Alberta Fortisa I u njegovom radu Viaggo in Dalmazia koja je opeta toboze stampana u Veneciji 1774

godine. Dunque, ta je bosanska Hasanaginica u ovom primitivnom misljenju I primitivnoj falsifikatorskoj I falsificirajucoj historiografiji I literaturologiji predocena svima danas, a prema toboznjim Marulicevim zasadama, na bosancici odnosno hrvatskoj cirilici I glagoljici pa tako slijede dvije varijante ove piesni: u glagoljicnoj varijanti prema ovome autoru pocetna strofa glasi: Sto se bili u gori zelenoj, al su snizi al so labudove, da su snizi vec bi okopnuli, labudove vec bi poletili. Ista strofa u varijanti

hrvatske cirilice prema ovome autoru glasi: Sto se bili u gori zelenoj, al su snizi al su labudove, da su snizi vec bi okopnuli, labudovi vec bi poletili. I kao sto citalac vec sasvim jasno primjecuje ovdje nam se jedna petljavina prodaje u formi velike znanosti. Tako su isti I slicni autori radili I sa Shakespearovim prijevodom Hamleta negdje pocetkom 20 stoljeca pa je tako jedna poznata strofa u ovom primitivnom prijevodu izgledala bas ovako kakav smo primjer I naveli: Trt, mrt- zivot ili smrt, pitanje je sad. Medutim treba reci da

ovakovi prijevodi I ovakova znanost dobrim dijelom proizlaze ih politickih I dnevnopragmatski h razloga. Uostalom nije li I Tudman zahtijevao od Hrvata da trebaju oformiti jednu ekipu strucnjaka, filologa, jezikoslovaca, sociologa, povjesnicara koji bi bili u stanju prostor Bosne uljuditi svojim znanstvenim izmisljotinama kao sto se najbolje vidi iz poznatih Stenogarama sa Pantovcaka koji ne predstavljaju nista drugo nego najbolji dokaz o dugoj povjesnici nastupanja Hrvatske u Bosni. Problem je samo u tome da ovim plitkim prevarama

I lazima I bedastocama ima stranjskih ljudi koji im dobrano nasjedaju.

Neke napomene oko Maruliceve Molitve suprotive Turkom

Marko Marulic Splicanin drzi se ocem hrvatske knjizevnosti. Roden je u Splitu 18 augusta 1450 godine I takoder je I umro u Splitu

5 januara 1524 godine. Jako je malo poznato o njegovom zivotu. Poznato je na primjer da je studirao pravo u Padovi I da je povremeno posjecivao Rim I Veneciju. Zivio je oko dvije godine u Necujmu na otoku Solti dok je u Splitu prakticirao pravo I sluzbovao kao sudac. Poznat je danas po svojim poemama Judita, Suzana, Poklad I korizma, Tuzenje grada Hjerosolima, Molitva suprotiva Turkom. Mi cemo se ovom prilikom nakratko zadrzati na njegovoj Molitvi suprotive Turkom s obzirom da ova molitva stoji u izravnoj svezi sa onim Marulicevim radovima u

kojima se aktivno zalaze protiv Otomanskih Turaka koji su nekako u njegovo vrijeme prodirali na hrvatski teritorij. Poznat je po tome da je napisao I jednu Epistolu Papi u Rimu u kojem ga moli za pomoc u borbi protiv Otomana. Ova molitva nastala je od oca hrvatske knjizevnosti negdje izmedu 1493 godine I 1500 I rijec je o pjesmi u 85 a ne u 172 dvostruko rimovana dvanaesterca kako se to lazno navodi. Istina je da je to vrijeme nadiranja Turske armade na prostor Balkana pa onda I nije cudan strah okolnoga

hrvatskoga zivlja pa onda naravno I zitelja Dalmacije od turske sablje. Za Marulica se kaze da je bio poeta christianus pa utoliko da je krscanskim pjesnikom kojem je bilo stalo do toga da opise stradanje krscanskog zivlja u Bosni i Dalmaciji od Turske ruke. Navodno da je LUKO PALJETAK otkrio akrostih u ovoj molitvi koji glasi: SOLUS DEUS POTES NON LIBERARE DE TRIBULACIONE INIMICORUM TURCORUM SUA POTENTIA INFINITA. A ovi latinski stihovi obicno se u Hrvata prevode: Samo nas Bog

moze spasiti od nevolje nasih neprijatelja Turaka. Medutim treba odmah reci da se isto tako cesto lazno navodi ovaj akrostih sto Luki Paljetku nikako ne moze biti na cast jer se obicno ne navodi cjelina toga akrostiha odnosno rijeci koje on takoder sadrzi a te su NOSTRARUM TURKORUM pa prema tome izvorno taj akrostih izgleda ovako: SOLUS DEUS POTES NON LIBERARE DE TRIBULACIONE INIMICORUM NOSTRARUM TURCORUM SUA POTENTIA INFINITA. Pa prema tome njega treba prevoditi kao Samo nas Bog moze spasiti

od nevolje neprijatelja nasih Turaka. I vec prema ovome akrostihu vidi se zapravo koga Marulic drzi istinskim neprijateljem I dali I koliko ima uopce smisla govoriti o Turskoj najezdi kao o neprijateljskoj najezdi kada nam je u kuci vec stanje takvo kakvo jeste. Za te je Turke Marul Splicanin u ovoj istoj Molitvi napisao : Oni nas tiraju, vezu, biju, deru, za te se ne haju, ni za tvoju veru Na koga zapravo onda misli Marulic? Dali su ti Turci za koje on kaze da treba stvari tako prirediti da ne daj pogubiti ostatak

karstjanski. Tko je dakle taj ostatak I dali su taj ostatak samo istinski pjesnici I poete I filozofi koji u u opasnosti od nasih Turaka. Ja osobno mislim da treba konacno rijeti jednu pravu istinu o stanju stvari I da ova poezija prema kojoj : Divic, ke pokore cinec, sluzise, Jur puk tvoj gine vas a ti si odstupil ima tu istinu osvjetljavanja realne situacije ter da nam nije Turska niti Sultan grijeh I klanja cinila vengo Harvati sami sebi: Boj su bili s njimi Harvati, Bosnjaci, Garci ter Latini, Sarbli ter Poljaci. I u tim bojevima vidimo da su

zajedno nastupali Hrvati zajedno sa Bosnjacima I Srbima a da je patarinska ruka pod oblast stala vjerojatno zato jer joj je to bio jedini izlaz u katolickome I pravoslavnome okruzenju koje svagda bijase nemio prema njoj. Ova molitva otpocinje rijecima :Gdi tarpi nevolju svak cas od turskih ruk, luge, sela, grade popliniv szegose, muze, zene, mlade svezav povedose. I doista Turci su ih poveli u institutu takozvanoga danka u krvi ali su se mnogi onda I dali povesti kada su spoznali da dobijaju naobrazbu, da idu u skole, da imaju

vjerski odgoj, da mogu napredovati u sluzbi, da mogu nauciti matematiku trgovine, da mogu pisati, da mogu zauzimati vrlo visoke polozaje u carstvu itd.itd. Prema tome danas nam je doista na vidjelu jedna revizija svekolike knjizevnosti pisane na hrvatskom I srpskom jeziku u pogledu takozvanoga Turskoga slucaja jer u dobrom dijelu Hrvatskoga I Srpskoga naroda perzistira I zilavo se odupire promjenama jedna zastarjela lazna svijest o turskoj opasnosti sa Orijenta I danas se cini da je citavu ovu literaturu koja se gotovo pet stoljeca orijentira

s obzirom na Tursku invaziju Balkana potrebno citati sa jednom potpunom svijescu, istinom I takoder kriticnoscu o karakteru relacija Turske I ostatka Balkana kao I u smislu jednog povijesnoga relativizma koji se opire grubim nacionalnim totalizacijama I aproksimacijama.

Ban Ivan Mazuranic i Tursko pitanje

Mogli bismo slobodno reci da se citava

romanticka poezija 19 stoljeca u Hrvata orijentira prema takozvanom Turskom slucaju u Bosni I na Balkanu. Nema nikakove sumnje da je ovaj romanticarski pokret olicen u pojavama Ljudevita Gaja I Bana Jelacica iznio vrlo jaka nacionalna stremljena I osjecanja Hrvata I po tome se oni nisu razlikovali od ostalih nacionalnih pokreta u Europi ali zahvaljujuci jako dugoj tradiciji osporavanja Muhamedanaca na Istoku I suceljavanja sa metafizikom Islama koja ima svoje korjene i kod oca starije

hrvatske knjizevnosti Marka Marulica, dakle, svi su ovi faktori bili prisutni da tematika Turske prisutnosti bude kamen medas hrvatske nacionalne I preporodne poezije. Naravno da je rijec o jednom kritickom suceljavanju Hrvata sa jednom filozofijom koja im je u biti kroz citavih 5 ili vise stoljeca ostala manje vise strana I nepoznata. Bilo je pokusaja da se bosanski slucaj u Hrvata shvati na jedan produktivan nacin I posebno se u novije vrijeme medu mladim narastajima pojavila tendencija produktivnog usvajanja ideja

koje izvorno pripadaju sasvim drugacijem kulturnofilozofsko m krugu. Jedan od onih koji je turski slucaj u Bosni I na Balkanu shvatio pogubnim po citavu hrvatsku kulturu I dusevnost bio je ban Ivan Mazuranic. Neosporno je veliki Ban Ivan Mazuranic veliko ako ne I jedno od najvecih imena u Hrvata. Ima I bista njegova u Aleji Velikana na Zrinjevcu u Zagrebu u neposrednoj blizini Akademije. Mazuranici su velika porodica I isto tako im je velika njihova hrvatska povijesnica. Oni imadu ime po majoranu ili

mazuranu - jednoj lijepoj stabljici sa lijepim bijelim cvijetovima. Navodno da su oni porijeklom sa Sicilije u Italiji ali ja te fakte ne poznajem ponajbolje. Ukoliko netko iska za povijescu ove porodice vrlo lako ce dobiti sve neophodne fakte ali je cinjenica isto tako da je jako tesko nabaviti njihovu literaturu kada iskate za nju. Razlog tome je vjerojatno taj da danas nikoga niti ne zanima ta njihova literatura a geneologija moze biti zanimljiva. Tako se danas svi u Hrvata trude oko geneologija pa su toboze svi otamo takozvane plave krvi jer da toboze

ima I crvene krvi. A ovaj ban Mazuranic o kojem govorim poznat je u Hrvata po svojem spijevu Smrt Smail-age Cengica koji se kao nastavna jedinica naucavao u nasim osnovnim skolama iz hrvatskog jezika I literature. S druge pak strane meni je ovaj Ban znacajan jer je za njegove uprave sagradena bolnica za dusevne bolesti u Vrapcu nadomak Zagreba ter se ne bi moglo rijeti da njega nije bilo briga za narodno zdravlje Hrvata. U toj bolnici ja sam radio okolo 4 godine kao sociolog pa sam dao I neke doprinose hrvatskoj psihijatriji mada nije bilo vrijeme

za doprinose nikakove vrste jer bijase velika pomutnja medu svijetom I rat koji se zadesi tamo. Sto se tice ove njegove poeme valjalo bi danas citati Mazuranica s obzirom na najnovije politicke I socijalne prilike u Hrvata postavljajuci pitanje nije li Ban Ivan Mazuranic opisao neke karakteristicne duhovnodusevne crte Hrvatskoga naroda koje ce ostati karakterne osobine ovoga naroda do dana danasnjeg. Pa se onda cinije da nam valjade uspostaviti neku takoreci fundamentalnu sociologiju Hrvatskoga narodnog bica I hrvatskog

narodnog karaktera pa onda iz tijeh razloga valja ovu njegovu poemu shvatiti I obradivati socijalnopsiholosk i a ne samo s obzirom na esteticke njene momente. Poznat je njegov stih: Gacko polje lijepo li si kad u tebi glada nema, ljuta glada I nevolje ljute. Al te jadno danas pritisnuli krvni momci I oruzje svijetlo, bojni konji, bijeli cadorovi, teska gvozda I falake grozne. I doista kada malo promislimo dublje ovaj momentum cini se sudbonosnim kako za Mazuranicevo vrijeme tako I za vrijeme danasnje. Jedina je razlika u

tome da je neprijatelj drugi I drugaciji pa nije vise Turcin mada je joste I on nego je citav svijet u cjelini, I Europa I Amerika. I za sve njih vrijedi da se Hrvat njih treba bojati I cuvati jer Mazuranic I napisa: Boj se onog tko je viko bez golema mrijet jada. Ova poema pripada prvoj polovici 19 stoljeca I unekoliko je treba vidjeti u nekom izvjesnom povijesnom suglasju sa isto tako znacajnim poemama Petra Njegosa s obzirom da sve ove poeme padaju u jedno neizvjesno vrijeme Turske vladavine na

Balkanu kada slabi preimucstvo Turske a jacaju narodni oslobodilacki pokreti. Zato Mazuranic I kaze da mrijeti za Hristovu vjeru svetu tesko nije tko se za nju bije jer Turcin tuge za krstove nema, vec da je sada vrijeme novo doslo gdje se valjade boriti za krst casni kijem se krsti, za krst casni I slobodu zlatnu. A to ce reci -boriti se za svoju domovinu, za svoj narod, za svoje potomstvo, za svoju zemlju: djedi vasi za nj lijevahu krvcu, oci vasi za nj lijevahu krvcu, za nj vi istu krvcu prolijevate, za vas draze u svijetu neima, oro gnijezdo vrh timora vije, jer slobode u ravnici

nije. Zasto neima te slobode u Hrvata? Pa nema jer Turcin harac kupi! Smail-aga krvav harac kupi po Gackome I okolo njega. U Hrvata je svagda problem taj harac a na podlozi toga instituta I svijeh problema oko njega izrasta I problem pravde I pravice. Zato kod Hrvata svugdje ide ceta na sud njihove pravde vjecne. Taj stih u potpunosti ide ovako: Ide ceta, Kuda? Kamo? Sam on znade koj je gori. Valja da je gresnik tezak na kog hoce da obori taku silu svrh nebesa, sud njegove pravde vjecne. I ako Turcin iska za harac to Hrvat vuce cete na sud pravde vjecne:

golu raju na repovijeh vode, jadna raja rukuh naopako, slijedi konjske na konopcu trage. Mili Boze sto je raja kriva? Il je kriva gad sto Turke nosi? Il je kriva sto ih hrda bije? Sto je kriva? Kriva e sto je ziva, a neima sto Turcin treba, zuto zlato I bijela hljeba. Taki nam je dakle Turcin , on je taki bio, jos I danas taki jeste a taki ce I sutra biti. A da je Turcin bijesan I okrutan dok skuplja harac pak je njemu samo do haraca a nitko ne zeli vidjeti da je pet, sest stoljeca Turske vladavine na Balkanu znacilo citav dijapazon civilizacijskih postignuca I

kulturnih tecevina koje danas I ti isti Hrvati nasljeduju, dakle, taj Turcin bijesno kao neman ruzna rice: Harac, rajo, harac, harac, rajo, harac il jos gore bice! Turcina mrka krvca poli, pisnu Ture kano guja ljuta: Mujo, Haso, Omere, Jasare, dede, kucke, konje dobre, zaigrajte poljem ravnijem da vidimo kako krsti trce. Ne malaksali Turci ljuti nego malaksali konji dobri, groznom branom puti zive zavlaceci ravno polje, malaksali konji dobri ter su postajali. Tako nam Hrvatine padnu pred Turskijem sabljam I dobrim konjima a narod stane pred Smail-agu

Cengica pa njezno kao jagnjad stane meketat: harac, otkuda raji harac, otkuda zlato koji krova nema, mirna krova da ukloni glavu, otkuda zlato koji njive nema nego tursku svojijem znojem topi, otkuda zlato koji stoke nema no za tudom po brdijeh se bije, otkuda zlato koji ruha nema, otkuda zlato koji kruha neima? Ta nije valjda? A poznato je da je u Hrvata sve na dug I da se duguje oduvjeka I da je duga bilo I u Prvoj I u Drugoj I u ovoj Trecoj Drzavi I da je danas preko 50 milijardi USA dolara duga I isto je tako poznato da njima svagda kapa, pa kapi ovdje pa kapi

tamo, ali uvjek kapa. I svagda se neka pravica bije I svagda je necija tuda briga. Zato mi se cini da bi ovu poemu Ivana Mazuranica svakako trebalo vidjeti u svijetlu narodne psihologije I jedne specificne karakteristike Hrvatskoga nacionalnoga bica koju bi svakako trebalo osloboditi pretjerane historijske svijesti koja je I danas rezidualno prisutna u najvecoj vecini stanovnistva. Prema tome tesko da bismo danas sa stajalista suvremene historiografije Balkana mogli reci da je Tursko zaposjedanje bilo jedan kulturni I

civilizacijski regres ukoliko nam je poznato da je citav ovaj prostor bas u civilizacijskom smislu dozivio najdublje pozitivne preinake upravo turskim zaposjedanjem Balkana. Nastajanje gradova kao centara zanatva, trgovine I kulture, dizanje nivoa opce pismenosti stanovnista za kojeg je I Andric napisao:po slaboj pismenosti, tvrdoj glavi I zivoj masti ovoga nasega svijeta, usvrsavanje I izgradnja vodovoda, bazena, kupalista, izgradnja apoteka I institucija za medicinske svrhe I za podizanje opcega zdravlja naroda u cjelini,

izgradnja hanova, prihvatilista za izbjeglice itd.itd. sve to govori u prilog da je tursko zaposjedanje Balkana u mnogim vitalnim momentima bilo stvar civilizacijskog dostignuca I razvoja na siromasnoj bogumilskoj podlozi. Prema tome Turski slucaj kroz vise od 5 stoljeca svoje povijesnice tesko da bi danas mogli svesti na prikupljanje harca kao sto je to slucaj kod Mazuranica ili, sto je sasvim isto,na svirepo upravljanje izgradnjom mosta na Drini kod Andrica koje je oliceno u njegovom liku zapovjednika Abidage, dakle,

jako tesko bismo danas mogli pristati na takove redukcije. Stovise bili bismo blizu istini ukoliko bismo te redukcije shvatili osnovnim socijalnopsiholosk im elementima Hrvatskoga narodnoga bica koji je s vremenom Turske I podjednako Austrijske okupacije izgradio jednu prefriganu mentalnu strukturu u kojoj se dodvoranje I lukavstvo pojavljuju kao najbitniji konstitutivni elementi.

Petar Petrovic Njegos

Ako se velicina nekog pjesnika ogleda u dubini njegova dozivljavanja svijeta I covjeka onda je NJEGOS najveci pjesnik na svijetu. Istina je da je Njegos velikijem Crnogorskim pjesnikom a uz to bijase vladika sviju Crnogoraca. Scott Fitzgerald u svom besmrtnom I besmislenom the Great Gatsbyju kaze da je on vladao malom Crnom GoromLittle Montenegro down on the Adiatic Sea. Little Montenegro! I on kaze da se svagda prisjecao povijesti ove zemlje kao

troubled history I da je simpatizirao sa the brave struggles of the Montenegrian people. I navodno da Crnogorci imaju warm little heart. Ali Bosanci ne misle tako, Trebinjci narocito s obzirom na cinjenicu da je negdje tridesetih godina u Trebinje za vrijeme dume namaza upala ceta crnogorskih razbojnika pa poklala sve zivo u jednoj damiji tako da su se mnoga prezimena toga kraja ugasila. Na mezarju tih postradalih Bosnjaka kasnija je socijalisticka vlast izgradila jedan hotel kako bi se zatrlo svo pamcenje I istina

o tome pokolju. S druge pak strane Gatsby je navodno imao jedan komad metala koji je zapravo bio Orderi de Danilo, Montenegro Nicolas Rex. Neobicno zar ne! Petar Njegos bijase naocitim, lijepim i visokim muskarcem sa jednim velikim oziljkom preko desne obrve. Bijase preko 6.7 foot visokim, jakim, velike crne brade I brkova koji bijahu skladna cjelina na njegovom prosvjecenom licu. Taj je oziljak na desnoj obrvi dobio za vrijeme jedna posjeta Rusiji kada se susreo sa Ruskom carevnom Katarinom

Velikom gdje raspravljase medunarodni I vojni polozaj Crne Gore u kontekstu ukupnih prilika na Balkanu I Europi koju je karakterizirala situacija slabljenja monarhistickih dinastija a odatle I situacija slabljenja Otomanskog uticaja na Balkanu I jacanje narodnih I oslobodilackih pokreta za potpunom emancipacijom od Istambula. Medutim kako Njegos bijase vrazicak to mu se carevna jako svidi pa jedne zgode navali na nju da je zavede a ona se hitro istrgne iz njegova zagrljaja pa se masi za zarac velike sobne zidne peci pa zamahne tim zaracem , a on se

na vrijeme nekako izmakne pa ga ona zaracem dohvati ,na svu srecu, samo preko desne obrve. Odatle taj oziljak. A onda se vrati u svoju Crnu Goru pa napisa Gorski Vijenac, Lucu Mikrokozmu I Scepana malog. Danas ima na Cetinju I na planini Lovcen njegov mauzolej kojeg je izgradio Mestrovic pa do njega vodi nesto preko 400 stepenica po kojima se nekada narod koljenima klececi penjao do mauzoleja. Ima I poznati sir iz Njegusa a ima I medovina: stisce Marko suhu drenovinu, suhu drenovinu od dvije godine dana, ali kaplja ne potekne. Sve dok

ne popi medovine slasne I stisce desnicom svojom Marko suhu drenovinu I kaplja kapne. Za svakoga Crnogorca Njegos predstavlja nedodirljivu nacionalnu velicinu I sve ono sto je vrijedilo vrijedi I danas I takva ocjena da je Njegos iscero sve poturice iz zemlje I da ih je dao pobiti. U Gorskome Vijencu on I pise vidi vraga su sedam binjisah, su dva maca a su dvije krune, praunuka Turkova s Koranom. Za njim jata prokletoga kota da opuste zemlju svukoliku ka skakavac sto polja opusti. I on kaze : Sve je poslo davoljijem tragom, zaudara

zemlja Muhamedom. Medutim meni se cinije da je to vrijeme daleko za nama pa bi valjalo Njegosa nanovo stati citati historijski a ne sub speciae aethernitatis,dakle u smislu povijesne relativnosti I promjenjivosti pa onda odatle I u jednome modernome pravcu vjerske I konfesionalne tolerancije I mislim da bi zadaca jedne moguce autokefalne crnogorske pravoslavne crkve svakako bila ta da se uznastoji na naobrazbi I opismenjavanju crnogorskoga zivlja. Njegosevo fundamentalno

pitanje jeste sto da radi vladar jedne sasvim male zemlje koja stoji na razmedi velikih kultura I civilizacija I velikih vojski kakva je pravoslavna Srpska I Ruska, katolicka Talijanska I muslimanska Turska koje sve imaju na Balkanu svoje interese , sfere uticaja I svoje drzave pione. S obzirom na Otomanski imperij I karakter vladavine Osmanlija na Balkanu on priznaje: San pakleni okruni Osmana, darova mu lunu ko jabuku. Dok svijet kojeg Njegos nalazi oko sebe , posebno svijet Crne Gore jeste jedan mali

kutak jedne zabiti Planine Durmitor I sume Perucice u kojem se ne vidi malo od manjeg: malem svijet za adova zvala, ni najest ga , kamoli prejesti. I zato se pita: A ja sto cu ali sa kim cu, malo ruka malena I snaga, jedna slamka medu vihorove, sirak tuzni bez nigdje nikoga, moje pleme snom mrtvijem spava. Zato Njegos I kaze da on zebe od mnogo misljenja kada vidi da se mnogi ponose skriptom krvavijem a na njemu je da zemlju cisti od nekrsti. Pomrcina nada mnom caruje, mjesec mi je sunce zastupio. A kakvi su ti onda ratnici, ta vojska

kojom valja krst slavom ovjencati? Jaki zubi I tvrd orah slome dok sablja topuz iza vrata a kamoli glavu od kupusa. I kao sto nije moguce nikada pjesmu sapjevati bez muke pa se pjesma bez muke ne ispoja tako se bez muke sablja ne iskova. Junastvo je car zla svakojega, a I pice najslade dusevno, kojijem se pjane pokoljenja. Blago tome ko dovjeka zivi, imao je rasta I roditi se, vjecna zemlja vjecne pomrcine nit dgori niti svjetlost gubi. Zato I jeste Crna Gora jedno cevno ravno, gnijezdo junacko a krvavo ljudsko razbojiste, mnoge li si vojske

zapamtio , mnoge li si majke ojadio, ljudske su te kosti zatrpale, ljudskom si se krvlju opjanio. Jer su zvjerad isto ko I ljudi, rod svakoji svoju vjeru ima, za kokosku I orla Njegos ne pita nego sto strepi laf od guske. Njegos nema bas neko veliko dusevno uporiste jer ga I njegova vlastita vojska pita : Ti vladiko znas duboke knjige, nalazis li u njima vjestice? Ne vjerujem da je na ovakvo pitanje moguce dati bilo kakav odgovor. Dole ipred Crne Gore je Italija, za ledima je Srbija, desno je Bosna I Hrvatska pa on kroz Iguman Stefana razmislja kako svijetlu lampu lud vjetar

ugasi- STO JE BOSNA I PO ALBANIJE, NASA BRACA OD OCA I MAJKE, SVI UJEDNO I DOSTA RABOTE. Ti nisi slijep Igumane kad si tako mudar I pametan ali kakva ti je ono sablja koja cita.um.dam .am.bi.nu .no.na..sa ra. Lijepo li ova sablja cita, divno li nas danas razgovori! Takva je to sablja! Takav je svijet Crne Gore. A kakav je svijet oko Crne Gore: Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli dusi blagorodnoj, on je sostav paklene nesloge, u nj ratuje dusa sa tijelom, u nj

ratuje more s bregovima, u nj ratuje zima I toplina, u nj ratuje vjetri s vjetrovima, u nj ratuje ziva s zivinom, u nj ratuje narod s narodom, u nj ratuje covjek s covjekom, u nj ratuje dnevi sa nocima, u nj ratuje dusi s nebesima, Tjelo stenje pod silom dusevnom , koleba se dusa u tjelu, more stenje pod silom nebeskom, kolebaju se u moru nebesa, volna volnu uzasno popire, niko srecan, a nitko dovoljan, niko miran a niko spokojan, sve se covjek bruka sa covjekom, gleda majmun sebe u ogledalu. I

doista gorak nam je zivot I ondasnjima I nama danasnjima, casu meda nitko ne popi da je casom zuci ne zagorci, casa zuci iste casu meda , smjesane najlakse se piju. Medutim za Njegosa vrijedi da viteze sustopice tragiceski konac prati I da njegovoj glavi bi sudeno za vijenac se svoj prodati. Dobro I ucini, medutim, buduca ce pokoljena djela suditi- sto je cije daju svjema.

Njegoseva Luca mikrokozma

Kao sto vec rekosmo ako se velicina jednoga pjesnika ogleda u dubini njegova dozivljavanja svijeta I covjeka onda je sigurno Njegos najveci pjesnik na svijetu. Pisao je podjednako na latinicnom I na cirilicnom pismu pa kao da nam htjede reci da Jedinstvo Crne Gore opstoji I bez obzira na dvije razlicite ortografije .Za razliku od Gorskoga vijenca I Scepana malog Luca mikrokozma je unekoliko spjev filozofskoreligijsk ih motiva koji sabiru u cjelinu svo ili gotovo svo glediste Petra Petrovica

Njegosa. Utoliko ovaj spjev valja gledati filozoficno prije svega s obzirom na pitanje kakvi su pogledi I teoretska stajalista jednog vladara koji na razmedi kultura I civilizacija predvodi crnogorsko pleme ionako optereceno nagananjima oko pitanja svoga porijekla I autohtonosti, velicine I konacno sudbine u okruzenju daleko bogatijih i vecih naroda. A iz takove pozicije Crne Gore I njegovih osobnih filozofskih ambicija nastali su I njegovi odgovori na pitanja sudbine covjeka, istine, filozofije, nistavila, zavisti, svijetlosti itd.itd. Ovaj vijenac

Njegos je napisao na Cetinju a posvetio ga je G.S.Milutinovicu I prvi puta je stampan u Beogradu 1845 godine. Medutim Luca mikrokozma je pisana na cirilicnom pismu istina ali pretpostavlja ijekavski govor dok je stokavski dijalekt zajednicki manje vise svima. Otada ima mesta da se Luca mikrokozma kao I sva ostala Njegoseva djela pripremaju na latinicnom pismu koje je primjerenije njegovom izrazu posve suprotno misljenjima da bi on trebao biti na cirilici. S obzirom na suvremeno stanje fakata da je

ijekavski govor uglavnom govor koji pretpostavlja latinicku ortografiju da tako kazem dok nasuprot tome ekavski govor kojim se govori u Srbiji cirilicnu. I ukoliko kanimo ovaj vijenac shvatiti posve suvremeno onda bismo u njemu svakako nasli I ona mjesta koja se odnose na stari problem koliko zapravo Srbi I kako to oni I koliko ucesce imaju u kreiranju crnogorske nacionalne politike pa Njegos zapisuje: Vozd pogubni kad rijec izrece, punu k tvorcu otrovne zavisti, milioni jeknuse glasovah u razvratne, odmetne polkove pozdravlja ga sa

udivljenjem svaki, jednoglasno vjernost izrazavaju. Kolebaju se gusti legioni ko po ravni sazrela zitija koja kosu k pogibiji brze kad ih ludi uzmute vihori. S druge strane Njegoseva pozicija je posve drugacija I ako ikako treba shvatiti ovaj vijenac onda je to svakako u smislu jedne njegove himne miru I mirotvorstu pa on kaze: Mir cu grubi ovaj Zemlja nazvat, Bice ona vodom izobilna dok svoju krunu crnogorskog vladike shvaca u smislu vlastitog mirotvorstva: Bjese sretna kruna mirodarca svojim vidom

nebo ukrasila. Zato je ova kruna I ova vlast svijetlo pravde, Njegos kaze: Ja sam otac I svijetlo pravde. A pravda I pravicnost I kada se pravedno vlada narodom s one su strane socijalnog stanja u kojem su dvije vojske krvlju okupate. Filozofija dakle ima prije svega mirotvorne intencije a nikako poziv na rat I klanje naroda: Gle, idejo, iskro besamrtna, dosada su te struje I potoci okeana ovog zanosile, sad nas evo na izvor cudesah, sad nas evo u carstvo svijetlosti. U tom smislu niti takve karakteristike ljudske kao sto su

zloca I zavist nisu takoder primjerene filozofiji: Zloca, zavist, adsko nasljedije, ovo cojka nize skota stavlja, um ga, opet, s besmrtnima ravni! Samo smo prema ideji I prema umu, dakle prema filozofiji doista poete koji naspram svekolike tame vide svjetlost samu: Mi smo iskra u smrtnu prasinu, mi smo luca tamom obuzeta. I doista citav posao filozofije I nije nista drugo nego nase bavljenje tim tamama pa se nekako cini da se na citavom tom fundamentu povijesti covjecanstva izdize filozofija kao jedna

alternativa barbarizamu ljudske kulture. Zato vladar kada ima uvida u te socijalnohistorijsk e tokove vlastitog drustva kao I citavih civilizacija spoznaje jednu istinu a ta je da je on unekoliko nasuprot tijeh tokova jer je njegova istina su drugoga svijeta a ne su ovoga svijeta: Bozestvenu moju dusu njeznu zaboljece sudba covjeceska. Odatle slijedi prvo pitanje o covjeku: Zadak je smijesni ljudska sudba, ljudski zivot snovidenje strasno! Covjek izgnat za vrata cudestvah on sam sobom cudo socinjava. I nesto kasnije

takoder Njegos zapisuje: Covjek bacen na burnu brezinu tajnom rukom smjelog slucaja, siromasan, bez nadziratelja, pod ulijanjem tajnog promisla. Drugo pitanje je pitanje o odnosu covjeka I Boga ili o odnosu covjeka spram sfere pa on zapisuje: Covjek bacen pod oblacnu sferu. Ima naizgled nekijeh slicnosti sa suvremenim piscem Heideggerom naime da je covjek bacen u svijet mada ne moraju postojati neke izravne sveze. Pa je tako covjeku biti pod tom sferom :Plan nebesah premudrost je vjecna, svojom

vjestom rukom sacinila, svekolike nebesne ravnine pokrite su cvjetnim livadama. Ima necega zacudnog u ovoj usporedbi neba sa cvjetnim livadama. Ima takoder usporedba Njegoseva tih istih nebesa I te iste sfere sa cistim kristalima: Svu nebesku sferu prikri sator cistog kristala. No u oba slucaja mi ne mozemo a da ne otkrivamo svu ljepotu I uzvisenost neba I nebeske sfere. Medutim povijesne okolnosti podjednako kao I socijalne okolnosti cine da je nama dan kao u kakvome snu kada se lose spava I lose sanja; Snom

je covjek uspavan teskijem u kom vidi strasna prividenja. A jedno takvo prividenje jeste I sva nasa nistavnost I osjecaj te nase nistavnosti u citavom poretku svijeta koji je narusen ratovima, gladi, neimastinama, hladnocom, bijedom, zavisti, ljudskom zlocom I okrutnosti: Koliko sam I koliko putah svod planetni neba svestenoga brilijantnim zasijat sjemenom, zakljinao dusom zapaljenom da mi svetu otkrije tajnu ali ga je tvorac ukrasio, veliku mu knjigu otvorio da tvar slavi tvorca I

blazenstvo al da covjek na nje listu cita nistavilo prekomjerno svoje. Zato Njegosu ostaju joste samo suze pa on kaze: sa placem cu na zemlju padati, sa placem cu na zemlji ziviti, sa placem se u vjecnost vracati.

Neke nedoumice oko izvornosti Njegosevih radova I njegov Lazni car Scepan mali Odmah moramo povodom ovoga djela Njegosa Lazni car Scepan mali reci da danaske ima obilje nedoumica u pogledu

autenticnosti mnogijeh Njegosevih dijela a mnoga se dijela opet uopste ne spominju. Tako se ne spominje njegovo dijelo Pustinjak Cetinjski koji je napisan 1834 godine, pa se isto tako ne spominje dijelo Lijek jarosti Turske isto iz 1834 godine I takoder I neka druga djela dok se Njegosu pripisuju mnoga djela koja su vjerojatno puki falsifikati pisani u srpskim I crnogorskim manastirima I u SANU na cirilicnom pismu. Istu sudbinu ima danas I Vuk Karadzic pa nam je tako napomenuti ovom zgodom da je danas slika ovijeh pisaca posve

mutna I premutna I da sama laza izvire na sve strane. Nitko danas ne zeli reci da je Njegos osnovao prvu crnogorsku tiskaru 1834 godine vjerojatno stoga sto crnogorska nacionalna svijest koja se uoblicuje u doba crnogorskog romantizma mora imati svoje tehnicke instrumente samostalnosti I nezavisnosti isto kao sto se ne spominje cinjenica da je pod Njegosevim pokroviteljstvom osnovana prva osnovna skola u Crnoj Gori nego se voda navlaci na takove vodenice koje isticu njegovu ratnicku, rusku I srbsku stranu pa da je on

toboze bio vladika srpskoga naroda u Crnoj Gori. Svasta! Stoga se cini da su mnogi podaci koje mozemo dobiti na Internetu cisti falsifikati I ciste laznosti pa da nije potrebno da se u tijem izvorima trazi ikakva dokumenta.

Njegosev Lazni car Scepan Mali I prica o bosanskome veziru

Kako I sam Njegos zapisuje u svome Predgovoru ovome vijencu Scepan mali je bio laza I skitalica

ali je znamenitu epohu u Crnoj Gori I u okolini ucinio imenujuci se ruskijem carem. Njegov zivot niko opisao nije jerbo se samo u predanjima glavna stvar sadrzavala a druge se sitnarije s drugijem vremenom gube. Dokumenata slabo se kod nas nalazi jerbo po nedostatku hartije cesto puta I listovi svetijeh knjiga za fiseke su se upotrebljavali: stoga se I o Scepanu na Cetinju nije naslo nista do ovi listic od igumana Mrkojevica Dobar dio ovoga vijenca ako ne I najveci nastao je kod Mletaka za Njegoseva

boravka tamo 1847 godine a I objavljen je takoder prvi puta u Trstu 1851 godine. Ova knjiga ima I svoj in memorijam da tako kazem koji glasi: Ne pita se ko se kako krsti, No cija mu krvca grije prsi, Cije lga je zadojilo mljeko. Ovaj tekst je ispisan na tabli naslovne strane prvog izdanja Laznoga cara Scepana maloga I napisan je I cirilicom I latinicom a izdao je godine 1851 Andrija Stojkovic u Trstu kako kazasmo. Kazem in memorijam jer je doista istina da jako puno stvari ima na Balkanu danas koje su umrle I koje su pokopane zajedno sa

velikim nasijem piscima I pjesnicima. Ima ta istina da je Njegos ponekada pravio svoje vijence uzimajuci u obzir dogadaje iz povijesti Crne Gore pa je tako I ovaj vijenac prica o jednome takvom dogadaju ali je Njegosu trebalo da zade u Venecijanske arhive I na fundamentu takva njegova istrazivanja kao I iz pricanja ljudi nastade knjiga o Scepanu malom. Za mene osobno ova knjiga je bitna s obzirom da se u ovome vijencu spominje ime bosanskoga vezira a kako obraduje dogadaje iz 1774 godine to je sasvim sigurno da

je rijec o Osman pasi takozvanom Resulbegovicu koji je upravljao Bosnom iz Trebinja gdje je bilo njegovo sjediste. Naime ove godine bila je poslata silna vojska iz Stambola od preko 100 tisuca vojnika da udari na Crnu Goru. Ima vise OSMANA u Bosni I u Turskoj Carevini ali svi imaju isto ime. O jednom Osmanu kako vec rekosmo posao je Gundulic a ovaj Osman je njegov najblizi rod I kao sto se moze vidjeti nosi isto ime kao I njegov prethodnik jer je uprava I vlast nad Bosnom bila takoreci stvar porodica iz kojih su se regrutirale Pase, Veziri I

Sultani. Ovoga Osmana je cesto boljela glava pa je patio od glavobolja. Dunque taj je Osman, poznat danas kao Resulbegovic, opisan takoder I u ovome Njegosevom vijencu I Njegos ga opisuje u smislu covjeka intriga I spletki koje se zaposjedaju izmedu Turskih snaga I svestenih crnogorskih lica kako bi se izbjeglo krvoprolice naroda. Pa je tako Osman pasa u tim intrigama I spletkama na strani Turskoj dok proto Avramovic sa strane Crnogoraca. Pa taj razgovor medu njima izgleda u skracenom obliku

nekako ovako: Dobro ste se , pope,potezili I dobar ste kolac donijeli kad su samo dvije-tri rijeci, dobro ste se dogovorit mogli da nam I taj kolac otpravite. Hajde pricaj sto ce I to biti da vidimo I to cudo sto je. A onda kasnije pasa zbori: Vjera I bog, pope, sijaseta! Kako bi se ovaj belaj moga o manjojzi trsit glavobolji?! A Proto Avramovic odgovara:Lako paso da je vama drago, od napasti da nam se prodete, to je lijek ovoj glavobolji. Isto tako upozoruje Osman pasa da valjade otkloniti krvoprolice pa kaze: Kada posa

do ovoga dode ne moze se lako razmrsiti, ali smo se duzni postarati no nek nacin prekinut poklace. A onda prota kazuje: Ja drugoga ne znadem nacina do ovoga te sam ti kazao. Cudna posla sto se opravili! Ja sam cisto znao I mislio to ce biti ali nesto takvo. I sa tijem vi ste namislili I u vasu pamet okrajili da vratite jednu silnu vojsku sto I dvadeset hiljada Turakah da ne svrsi sto je naumilo! I sa tijem vi ste namislili zaslijepit oci serackijem I svima nama drugijema?! Smijesna posla I misljenja! Docim vezir

savjetuje: A ja znadem jedan dosta laki, primite ga da se ne kajeteKada biste vi trojica sceliopremit se pravo put Stambolada pokornost caru izrucite da recete er medu vam nema toga vraga te se carem zove Deder pope domisli se sada kako bismo I na koji nacin ovo vrazje kolo razmetnuliR asta cemo razbijat glavu o stijeni ovoj krvavojzi? Pa se prota Avramovic zamisli pa kad se domisli odgovori: Iguman ni pjesice ne moze te pojasi hata Scepanovakad budemo kod gospode turske sve cemo im po

cistini kazat, brnjasa im dati Scepanova, tada ce nam vjerovati Turci I videlo nigdje da mi znamo, tijem cemo zadovoljit Turke I glavare od turske ordije, glas ce puci u tursku ordiju, cara nema no je pobjegao, nu mu evo debela brnjasa, Turcima ga daju Crnogorci I cara bi za brnjasa dali da on nije nekud uteko. To ce silnu povratiti vojsku, rat krvavi odmah prekinuti. A na te rijeci pasa kaze: Musafi mi I moga kurana u popa glavi ima soliU popa je jezik ka u zmije, pop je punan svake davorije, k svacemu se umije

primaci, od svasta se umije odmaci, svacemu se znade domisliti. I to poglavlje zavrsava zapisom: Smiju se tri pase a I Beglerbeg se malo osmjehiva. Eto tako nekako zavrsi ta prica o laznom caru Scepanu malom Petra Preradovica Njegosa.

Europsko i jugoslavensko stajaliste o Bosni kao o "black holeu" Znate, to je jedna porazavajuca filozofija koju smo mi Bosanci iskusavali na svojim plecima barem posljednjih

dvije stotine godina. Niti danas ta situacija nije mnogo drugacija. I dok se jedni trude da u Bosni vide jedan prostor koji je u svim svojim bitnim odrednicama zapravo jedan prilicno izuzetan prostor pored ostaloga I zbog toga jer je rijec o staroj drzavi I staroj drzavnosti dotle drugi europski I svjetski cimbenici od kojih je izravno I zavisila sudbina bosanskih naroda vide jedan problematican prostor koji su oni u javnim medijima nazvali black hole. Sa stajalista astronomije black hole je deset solarnih masa na prostoru ne vecem od

omanjeg otoka. Dunque cini nam se da su gravitacione silnice ovoga black hola prilicno velike da mogu usisati ne samo svijetlost sa drugih zvijezda nego mozda I citav Solarni Sistem. Razmislimo malo o tome! Razmislimo malo o tome dali smo danas polucili takove spoznaje prema kojima se Bosna cini takovim europskim fakticitetom da joj citava kulturna Europa djeluje kao deklasirana bestidnica ili pak ta stvar stoji drugacije kako nam Europa bas I dokazuje. Toj je Europi u svijetlu tudmanovstine I

Tudmanove uljudbene politike kao I u svijetlu Miloseviceve politike batinanja I klanja bio posao da njih oboje privede onome sto je nazvano istinska dimenzija kulture I kulturne ideologije koja u Bosni vidi ljude posve divlje, navalne, razdrazljive, zlobne zivotinje koje se radaju inter Bosniae faeces et urinas, koje se medusobno zderu I unistavaju u smradu svojih vlastitih izlucevina, ljudima podloznima samo iskljucivo svojim nagonima I nagonima svoga trbuha sanjajuci svoje bolesne ludacke snove u

sumraku I stravi svoje neposredne zivotinjske I prasumske proslosti. Tako bi nekako nama I Krleza objasnjavao black hole u kontekstu ovih najnovijih europskih diskusija na temu Bosne I kako je Bosna razumijevana od stranih cimbenika koji su paradirali njenim zemljama gotovo decenijama uvjereni da rade neke velike stvari dok su u svojim luksuznim apartmanima svake veceri imali partyje. Mislim da ovome treba dodati cinjenicu da I takav salonski komunista kakav je bio Krleza nije mogao izbjeci ovim plicinama

jednog misljenja koje se sa obiljem predrasuda o narodima Bosne orijentiralo spram njen na takav nacin, dakle na nacin kojemu smo svjedoci evo sigurno vec vise od dvije stotine godina. I konacno nakon ovih jednostavnih istina ponovimo I ovdjeka ono sto smo govorili u Adelaideu prije vise od deset godina: Bosna nije nista sto se zbiva sa covjekom nego je usud, podesenost samoga covjeka gdje se zapravo misli neki drugi pocetak u kojem ce upravo Bosna biti ta pozornica smislena zivljenja. S obzirom na danasnju situaciju u Europi da njoj

nedostaje smisla mi joj ga Bosanci ne mozemo ponuditi niti ona preko nas moze rijesavati svoje pitanja smislenosti zivljenja I tome slicno. Jer ja pored svega ostaloga ne namjeravam trositi svoje vrijeme naucavajuci Europsku Prazninu o bitku I vremenu niti o smislu I smislenosti niti o egzistencijalima I ljepoti. Ja nemam vremena za te budalastine. Ja nemam vremena tumaciti razlike u orgazmima I koliko kostaju bunde od nerca. Ja nemam vremena za to. Prema tome cini se da je tim stranim cimbenicima vrijeme da

preispitaju svoja videnja I svoja poimanja balkanskoga prostora kako im se nebi dogadale smijesne dogodovstine nepoznavanja elementarnih istina Balkana I svijeta u cjelini I kako im se nebi osporio legitimitet u njihovim mandatima uprave. S obzirom na Bosnu niti jugoslavenski slucaj nije prosao nista bolje. Najbolji primjer za moju tvrdnju jeste slucaj Krleze. Krleza naprosto nije obradivao bosanski problem. Nigdje u Krleze nema pitanja Bosne nego je cijela stvar zamisljena kao

ispitivanje hrvatskih I srpskih relacija. Razlozi tome leze prije svega u tome da je bosanski slucaj za Krlezu ( a mogli bismo reci podjednako I za Andrica) bio jako kompliciran I on je smatrao da sredivanje ovih fundamentalnih hrvatsko-srpskih relacija automatski znaci sredivanje bosanskoga slucaja. I u dobroj mjeri on je bio u pravu. Medutim Bosna ima I svoj osoben samostalan zivot koji je bio na primjer interesantniji Gundulicu ( Gondola) nego Krlezi. I u tome se I sastoji najveca manjkavost Krlezina opusa. Stoga se cini da je

danas potrebna jedna temeljita revizija Krleze s ozirom na pitanja Bosne, da je potrebno Bosnu izvuci iz vjekovnog ropstva I natezanja KATOLIKA I PRAVOSLAVAC A stavljajuci akcenat na nosece segmente suvremenog bosanskoga drustva koji predstavlja pored svih ostalih I bosnjacku maticu. To dakako ne znaci obnavljanje one tematike koja se cesto zloupotrebljava kao muslimanska komponenta sa specificnostima psiholoske I kulturoloske dakle antropoloske naravi povijesnoga oblikovanja nacije koja nasljeduje

vise formi uzimajuci sve njih zajedno kao jedinstvenu cjelinu bosanskoga nacionalnoga bica. Prema tome rijec je o prevladavajucem modelu kompleksne zajednice koju nije moguce svesti na nekoliko simplificiranih parametara pa se teoriji jednostavnosti suprotstavlja teorija kompleksnosti Bosne I njene drzavnosti. Vazno je ovdje spomenuti da svi ovi elementi ne cine nedostatak Bosne niti je moguce govoriti o tome da nedostatak cini njena multilateralnost. Upravo suprotno-

kompleksnost predstavlja prednost nesagledivih razmjera tako da svaki element nacionalnoga bica Bosne biva usvojem kao vlastiti. Ukoliko ovakove intencije pravilno razumijemo tada nece biti moguce da se u Bosni pravi razlika na temelju vjerske, etnicke ili jezicke razlicitosti nego sve one sakupljene ujedno tvore osobeni karakter bosanskoga nacionalnoga bica. A to je prva I najvaznija pretpostavka suzivota naroda na tlu Bosne I Hercegovine.

Bosna izmedu tradicionalizma i modernizma

Nema nikakove sumnje da moderno bosansko drustvo prolazi kroz socijalne I kulturne preobrazaje koji umnogome odstupaju od tradicionalnih modela koji su ranije bili primjereni Bosni I njenim ljudima. Posljednji rat isto kao I posljeratna konsolidacija znacila je u dobroj mjeri potpuno unistenje tradicionalne bosanske porodice koja se ionako

znacajno mijenjala I transformirala u posljednjih pedesetak godina posebno nakon kalvarije Drugoga svjetskoga rata. I danas bismo mogli reci da u tim novim usvojenim modelima razvoja bosanskoga drustva I bosanske porodice doista postoji jedna izrazena tendencija da taj modernizam treba da predstavlja obnavljanje onih tecevina koje su bile primjerene bosanskoj porodici od prije vise stoljeca. Kako I na koji nacin ce teci ta najnovija transformacija bosanskoga drustva tesko je reci ali je jako vazno shvatiti da

je najnovije obnavljanje starih modela zivljenja inkopatibilno sa suvremenim kapitalistickim stajalistem dominacije takozvanoga homo oeconomicusa. Za ovu paradigmu vrijedi to da je rijec o jednoj ekonomiji koja svu paznju polaze na pojedince clanove jedne ili vise zajednica koji su reducirani na konzumente koji pazljivo vazu korist i vrijednost kao i cijenu prije svake kupovine i koji usporeduju stotine cijena prije nego sto donesu konacnu odluku. Naravno da je u ovoj igri u prednosti onaj koji raspolaze perfektnim informacijama. U

tom smislu informacije igraju jako znacajnu ulogu pa bismo mogli reci da se cijeli model klasnoga sukoba danas premijesta sa direktnog sukoba rada I kapitala na sukob u sferi kulture I u sferi informacija I da informacije postaju predmetom spora zavadenih socijalnih I politickih snaga I grupa. U tom smislu treba I sagledavati socijalne I ideoloske napetosti koje se javljaju posljednjih dvije decenije izmedu tradicionalne bosanske inteligencije I onih novopecenih liberala koji smatraju da

suvremena liberalna kapitalisticka drustva moraju biti prozeta religijom I sekularnim mitom nacionalizma. Odatle je moguce izloziti nesto kao formulu koju je prvi jasano eksplicirao Irving Kristol 1978 godine a ta je da se neokonzervativiza m moze shvatiti kao homo oeconomicus u liberalno kapitalistickom drustvu +religija+nacional izam. Ovaj nacionalizam u bosanskom slucaju trebao bi biti sasvim drugaciji od uvrijezenih shvacanja nego prije istinsko, genuino obnavljanje

kulturnih I civilizacijskih tecevina I pripadnost istinskoj kulturi naroda koja odbija svako rasno, nacionalno, etnologijsko, etnografijsko instrumentaliziran je u ime prave, neprikosnoveen bastine I otvorenosti bosanskih ljudi za ono jos neiskazano. U tom smislu svakako je tocno da u Bosni cijelo vrijeme promatramo te tendencije I te latencije od kojih ce zavisiti sudbina njenih naroda. Da bismo pokazali taj raskorak Bosne izmedu tradicionalizma I modernizma mi cemo se posluziti sa dva primjera.

Jedan primjer se odnosi na , striktno govoreci, slucaj bosanske sinije a drugi na novu bosansku kuhinju. U oba ova primjera mi smo uzeli zapravo kuhinju kao teoretski topos I kao centralno mjesto teoretskoga orijentiranja polazeci od stajalista Levi Straussa da ljudsku kulturu treba razlikovati od bilo koje druge upravo po kuhinji kao mjestu na kojem se cuva I kontrolira vatra I u kojoj se pravi razlika prijesnoga odnosno sirovoga I pecenoga kao prvih uvjeta ljudske kulture. Govoriti o nasem civilizacijskom I kulturnom napretku, o

tehnoloskom napretku I opcenito o napretku nase materijalne kulture nije moguce bez jednog fundamentalnoga uvida a taj je da se zavisno od stupnja civilizacijske razvijenosti I nasega poimanja socijalnoga I historijskoga vremena drustvo polagano u stoljetnom povijesnom procesu dizalo navise od poda do uspravnoga stava. Pokusat cu to objasniti! Pri svakom jelu u starim, arhaicnim zajednicama clanovi porodice imali su obicaj da jedu poredani jedan do drugoga u jednom vecem ili manjem krugu dok je na centru

bio pladanj sa hranom. I u tim zajednicama prvo se jelo na podu na kojem je vjerojatno bila prostrta prostirka ili veliki list. Takav je slucaj na primjer kod Aboridana. U muslimanskoj BOSNI pak kakvu ja poznajem od malih nogu, bosanska SINIJA za kojom je jela citava porodica sasvim je pri dnu gotovo do poda dok oko nje u karakteristicnom polozaju sjede clanovi porodice. Ova se sinija koja je nesto odignuta od poda znacajno razlikuje od peskuna koji je znatno visi I na kojem danas bosanske zene piju kafu. I konacno, u suvremenom

vremenu obe one su zamjenjene stolom koji moze biti okrugli ili cetvrtasti I na kojem porodica jede jela sjedeci na stolicama. Korak dalje jeste takozvani bar ili takva ploha koja je izduzenoga oblika uz stolice na kojima osoba sjedi na takav nacin da je gotovo u stajacem polozaju tako da je prilicno jednostavno sici sa barske stolice I nastaviti hodati. I konacno posljednji element toga takozvanoga razvoja bio bi taj da svi clanovi porodice jedu stojeci sto I jeste bio slucaj u najnovijem ratu u Bosni. Tako da slobodno mozemo reci da se razvoj Homo sapiencea

nije dogadao samo u smislu bipedalizma naime postupnog dizanja na straznje noge nego I u smislu odizanja od poda I iduci sve vise navise u nasim navikama razvijanja gustativnoga koda. Pa ako je za taj kod koji je po svemu sudeci nekada bio jako dobro razvijen- jer za njegov razvoj treba I jelo ali I vrijeme- to se danas cini da se u pogledu ovoga koda islo u suprotnom smijeru isto kao I u odgoju nasih osjetila sluha koje je jos samo osjetljivo na buku dok su mu harmonije stranost. Jer civilizacijski I kulturni razvoj treba takoder

mjeriti I razvijenoscu I osjetljivoscu nasih osjetila I kako su ti osjeti kultivirani. Ima osjetilo dodira, vida, sluha, okusa, mirisa. Poznato je na primjer da su stari Grci imali daleko bolji vid nego mi danasnji ljudi. Tako na primjer prosjecno zdrav Atenjanin ili Spartanac ili Makedonac mogao je pogledati u nebo I u sazvjezdu Vlasica ili Plejada izbrojati tocno sedam sjajnih zvijezdica dok mi danas jedva vidimo jedan izvor. Drugi primjer je primjer bosanskoga BUREKA. Ovdje u Australiji jedno je vrijeme bila

jako popularna japanska kuhinja pa su tako na televiziji prikazivana natjecanja najboljih svjetskih kuhara. Oni su morali u roku od jednoga sata napraviti jelo koje je kasnije bilo procijenjivano prema ukusu, bojama , zestini itd. Medutim svi dodaci I osnovne namirnice bile su vec ranije odredene komisijom tako da kuhari nisu znali sto ce oni zapravo kuhati. A nekada su oni htjeli pripremati lijepe soseve kojima bi ukrasavali hranu pa mnoge druge ornamente koji su upucivali na ljepotu I ukus jela. I pripremanje ovih soseva zahtijevalo je jako dugo

vremena. Medutim jedne prilike bude takoder I natjecanje americkih kuharskih sefova kojima je isto bio slican zadatak medutim oni su za svoje soseve radili posve drugacije: oni su naime koristili takove sosove koji su vec prethodno bili pripremljeni I koji su se mogli naci u prodaji u trgovinama u plasticnim posudama kao da je rijec o kecapu. Pa ja I inace mislim da je u kuhinji jako vazna ekonomija vremena. Nekada u staro doba dakle u doba takozvane tradicionalne porodice I tradicionalne kuhinje za neko jelo trebalo je jako

mnogo vremena docim danas uz miksere I ostala kuhinjska pomagala sve ide daleko brze. Na primjer u Bosni I dan danas se razvijaju takozvane jufke za bureke koje zahtijevaju jako mnogo vjestine, strpljenja I truda I sve one zahtijevaju jako mnogo vremena tako da zenama I ne preostaje drugo nego da se bave samo kuhinjom. Medutim danas stvari stoje tako da u prodaji u trgovinama ima takoder vec gotovih jufki I to razlicitih velicina I razlicitih debljina pa onda nije potrebno toliko trositi vremena. Tako meni za jedan burek danas treba

ne vise od pola sata docim su nekada bili potrebni sati. Mislim da se u tome sastoji izvjesna prednost suvremenoga doba. Prema tome ne moze se reci da danas ne postoji mogucnost IZBORA kojim putem zapravo ici I dali je srednji put pomirenja krajnosti najbolji. Nema nikakove sumnje da danas imamo odgovore na mnoga pitanja koja nas brinu I tiste ali za koju alternativu cemo se odluciti to zavisi prije svega od prihvacene politicke I socijalne filozofije zajednice I politickih lidera koji artikuliraju misljenje vecine.

Prica o tome kako su me mjerili po debeloj i tankoj krvi

Tomislav Ladan stigase u Zagreb iz Bosne na nagovor Krleze jer je Krleza smatrao da mi nemamo boljih klasicnih filologa. Bio je poznat po svojim literarnim radovima ali vise kao prevodilac sa latinskoga I starogrckoga jezika. Preveo je tako citavog Aristotela na hrvatski jezik pa su mnogi smatrali da on

zapravo I nije nista drugo napravio nego polozio svoju varijantu hrvatskoga jezika kroz prijevod u temelje a to ce reci u Aristotela I na taj nacin ucini da njegov hrvatski jezik postane paradigma za ucene Hrvate. Nakon godina suradnje sa Krlezom oni se razidu na nacin da je Ladan prigovorio Krlezi: ma pusti ga, on nema ni srednju skolu a Krleza mu na to opsuje tetku. Tako se njih dvoje razidu a bilo bi za Bosnu I za Hrvate I Bosance bolje da se nikada nisu niti sastali.

Tomislav Ladan bijase toboze veliki hrvatski pisac ali je svoje ime imao kako vec najavih zahvaljujuci prije svega svojim prijevodima sa latinskog I grckog. Bijase dakle klasicnim filologom porijeklom negdje iz katolicke Bosne cini mi se. Bijase omanjim lijepo gradenim I pristalim sredovjecnim covjekom kratke prosijede kose I visoka cela. Svi govorahu kako je rijec o nasem velikom talentu koji bi mogao imati znacajnu karijeru kada bi konstelacije bile nesto bolje. I doista te politicke

konstelacije postadose bolje, stovise izvrsne u doba domovinskog rata Hrvata te tako Ladan nakon akademske karijere preko noci postade hrvatskim jezikoslovnim savjetnikom koji je svoje priloge iz povijesti hrvatskog jezika objavljivao na Hrvatskoj televiziji u posebnom serijalu gospode Fattorini. Ta je Fattorini bila jako mala ne veca od metra I po ali bijase neobicno lijepa zena, spiker te televizije koja je diplomirala fonologiju na filozofskom fakultetu u Zagrebu, zgodna,

lijepa hrvatska akcenta , mlada I puna pudera I talka. I nitko se ne mogase oteti dojmu da ovo dvoje iskazivahu lijepe simpatije jedno prema drugome pa su zato te njihove emisije I programi bili puni neke neobicne napetosti I emotivnosti kao sto smo redovito svjedoci tih karakteristicnih pojava kod mladih zaljubljenih ljudi. Jer to se ponajvise vidjelo iz njena zanosa I zara da hrvatskim gledaocima predstavi njihov vlastiti jezik u njegovu takoreci genuinom obliku pa je Ladan tumacio

geneologiju I povijest pojmova koji su se kretali od zenskih gacica I korzeta do dimljaka na parobrodima. A I danas vidimo pogubno djelovanje tih programa jer se kod Hrvata I danas svaka susa bavi jezikom I povijescu njegovih pojmova. Tako jedared bijase rijeci I o karakteristicnim pojmovima hrvatskog jezika u svezi sa nacionalnom pripadnoscu te nam Ladan objavi kako se nacionalna pripadnost zapravo mjeri parametrima takozvane debele I tanke krvi. Tako je debela krv linija potekla

od oca docim je tanka krv linija potekla od majke. Ja naravno ne bih sada htio posebno isticati da je u tom dobu takozvanog domovinskog rata Hrvata ,ali I ne samo njih, posebno kurentna bila bas ta ideologija krvi I tla sa svim derivacijama I filozofemima suvremena odnosno postmodernistick a stava. Treci program radio Zagreba koji je donosio priloge iz kulture uglavnom je tada bio na stajalistima kako je rat herojski napor hrvatskog covjeka I kako valja uznastojati na tome naporu protiv

dekadencije suvremena vremena I degeneracije najfinijih sposobnosti I akata covjeka. Isto tako, iako je od Drugog svjetkog rata proslo vec vise od 50 godina sto je vise od pola stoljeca ocigledno to se nitko u doba titoizma ne poduhvati prijevoda Hitlerova Mein Kapfa mada za time postojase potreba nego se prvi hrvatski prijevod pojavi bas u te nesretne dane te kao da se htjede reci kako sada u novoj hrvatskoj stvarnosti nema vise takvih ideoloskih tabua jednoumnog komunizma vec

da nam je dostupna sva sloboda koja vidimo da se prakticirala I na ovakav nacin. Da su Fattorini I Tomislav unekoliko znali zastraniti u svom prometejstvu to nam se danas ciji jasnijim ali nam nije posve jasno danas kakav odnos trebamo imati prema osobama koje su prakticirale svoje hrvatstvo vidimo I na kakav porazan nacin. Taj je Tomislav Ladan kasnije postao direktorom Krlezinog Leksikografskog zavoda a danas je na tom mjestu moj bivsi novinar Vlaho Bogisic. Pa ako je Hitler u neku ruku dozivio

svoju rehabilitaciju ako nigdje drugdje onda bas kod Hrvata koji su ga do samo 50 godina ranije kao I feld marsala Ludendorfa drzali sa 12 divizija na jugoistocnom frontu tako da je I on lamentirao: Nein, nein, das ist Titoische bandit to je sada na ulicu izmililo svo to historijsko smece jednodusno ponavljajuci: Zna se HDZe I Za Hrvatsku I Krista a protiv komunista. U takovim dakle konstelacijama moj je sin Ezra citao jednog jako lijepog naseg pisca za djecu I omladinu a njegovo ime

bijase Branko Copic. On bijase Srbinom negdje iz Krajina, mislim iz Bihaca I bijase poznat po svome ratnome opusu izuzetne snage I vedrine I velim ja jedared mome Ezri: Znas sto sine, bilo bi dobro da odemo do biblioteke pa da posudimo Copicevu knjigu Orlovi rano lete. I on je kasnije doista I citao o Jovancetu I Nikoletini I uzivao u toj literaturi. Uostalom Copic mu je bio poznat I od ranije svojom Jezevom kucicom koju danas ima prilike citati njegov brat u engleskom prevodu njegove majke I Jona vjerojatno zna za

Copica. Dakle istina je da je bila uslijedila sva ta retrogradna svijest itd. I da su knjige lijeve orijentacije I partizanske tematike I marksizma bile proskribirane u Hrvatskoj za vrijeme domovinskoga rata ali mi se ipak danas cini da nisu kao u Hitlerovo doba bile spaljivane. Jos I to!

O FRANI PETRICU

Takoder se jos zove Petris I Petrisevic, a latinizirano

Franciscus Patricius, a talijanizirano Francesco Patrizi. Jedan je od najvecih renesansnih filozofa roden u Cresu 25 .4. 1529 a umro je u Rimu 7.2.1597 godine. Medutim on je kao I njegova porodica porijeklom iz Bosne. Navodno da su Petrici bjezali pred Turskom najezdom I na koncu se nastanili a Cresu. Kao desetogodisnji djecak sudjeluje sa stricem Ivanom Jurjem, zapovjednikom galije, u ratu protiv Turaka u nasim I grckim vodama. U pocetku je samouk, a kasnije se skoluje u Mlecima na

trgovackoj skoli, u Ingolstatu pod pokroviteljstvom rodaka Matije Vlacica, zatim studira u Padovi, prvo medicinu pa filozofiju. Luta po Italiji, provodi sedam godina na otoku Cipru kao upravitelj imanja. Vrativski se boravi u Veneciji, Padovi, Genovi, Barceloni baveci se neuspjesno trgovinom, novcanim posudbama I izdavanjem knjiga. Petnaest godina provodi u Ferrari predavajuci Platonovu filozofiju na tamosnjem Sveucilistu. Postaje clan mnogih talijanskih akademija. Godine 1592 na poziv pape Klementa VIII

polazi u Rim da preuzme katedru Platonske filozofije. Tu nakon pet godina napornog rada umire a pokopan je u crkvi svetog Onofrija u grobnici Torquata Tassa s kojim je polemizirao oko estetickih stavova. Prema obiteljskoj legendi Petrici su bili doselili iz Bosne bjezeci pred Turcima. Mletacka vlast 1563 medutim naziva Petrice Hrvatima, a sam je Frane Petric za studija u Padovi bio dva puta vjecnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatrazio je da ga prime za pravog clana-bratima zbora svetog Jeronima u Rimu pri cemu je morao dokazati da je

podrijetlom iz ilirskih krajeva I da poznaje hrvatski jezik. Sezdeset Petricevih djela, sto objavljenih sto u rukopisu ,govore o golemoj raznovrsnosti I zahvacaju podrucje filozofije, knjizevnosti, povijesti, teorije glazbe, vojnistva, matematike, zvjezdoznanstva, meteorologije, oceanografije I medicine. Pisao je na latinskom I talijanskom te prevodio s grckog na latinski Prokla, Filopona, apokrifne tekstove Zoroastra I Hermesa Trismegista. Najznacajniji je Petric kao filozof I on se razvijao u atmosferi progona

I oporbe. Venecija je nepokornim Petricima natrpala grijeh hereze. Ujak Petricev optuzen je kao luteran I osuden je na dozivotnu robiju I napokon utopljen u moru. Otac njegov Stjepan, gradski sudac, osuden je na izgon iz grada I do smrti ostaje u progonstvu. Glavno djelo Pertica jest Nova sveopce filozofija I ona je naisla na veoma ostru kritiku ortodoksnih teologa I crkvenih krugova I dolazi na Index zabranjenih knjiga. Samog je pisca od progona zastitilo prijateljstvo sa papom Klementom VIII. Petriceva knjiga Nova sveopca

filozofija nastala je 1591 godine I stampana je prvi puta u Ferrari. Po tome se kao I po svome radu La citta felice Petric ne razlikuje mnogo od drugog velikog bosanskoga pisca Hasana Kafi Pruscaka koji predstavlja najznacajniju licnost u znanstvenoknjizev nom I intelektualnom zivotu bosanskih muslimana posljednjih decenija 16 I pocetkom 17 stoljeca. Slicno kao I Petric Hasan Kafi Pruscak svoje je istaknuto mjesto u kulturnoj povijesti Bosne svoga vremena stekao svojim plodnim I mnogostrukim znanstvenoknjizev

nim I kulturnoprosvjetni m radom kao I svojim zaduzbinama od kojih neke I danas postoje. U tom smislu Kafijevo djelo pod imenom Usul al-hikam fi nizam al-alam ili u prijevodu Temelji mudrosti o uredenju svijeta koje je nastalo u Pruscu 1596 godine dakle svega 5 godina kasnije nego sto je Petriceva Sveopca filozofija gotovo da sasvim jasno pokazuju teoretsku I filozofsku preokupiranost obojice filozofa koja je toliko zacudujuce srodna da se danas ne mozemo oteti dojmu da je rijec o ljudima koji posticu iz istog kulturnoga I

zavicajnoga kruga. O SVJETLOSTI Evo, danas, nam je progovoriti o velikom Frani Petricu I njegovoj Sveopcoj Novoj Filozofiji koja predstavlja,zaprav o, kamen medas za sve daljnje prirodne filozofije u Bosanaca. Isto tako mogli bismo rijeti da taj interes Bosanaca za vlastitu filozofiju treba sto vise njegovati I na tom interesu sto vise uznastojati I stonorijet popularizirati jer se u ovom dobu sporta I masovne kulture moze izgubiti svaki uvid na ta velika pregnuca nasijeh ljudi koji su kroz teska stoljeca nosili I gurali

filozofijsku misao dalje I bez cijeg udjela nije moguce razumjeti razvoj zapadne znanosti I filozofije u Europi. Medutim, cinije nam se da danas stvari stoje drugacije I da se u domeni povijesti znanosti I filozofije javljaju mnogi imitatori, prevaranti i sarlatani koji hoce uniziti nas doprinos svjetskoj obrazovanosti I to medu Bosancima samim I to bas prema rijecima: Tu sei molto attiva:dinverno pattini sul ghiacco, in primavera giochi a tennis, poi fai parte della squadra di pallacanestro, e adesso scopriamo le tue ambizioni letterarie. Onda

mozemo zamisliti kakve su im te literarne ambicije I koliku one vrijednost imadu i kako pogubno mogu utjecati na jos nejake duse nasih mladica I djevojaka kojima bi prva zivotna zadaca bila ovladavanje prirodnim spoznajama I znanjima kako bi postigli mir kreposna I slobodna zivota. A da je tome tako najbolje nam pokazuje slucaj Petriceve Nove Sveopce Filozofije jer se u Bosanaca cekalo gotovo cetiri stoljeca na objavljivanje naseg prijevoda ove filozofije te kao da nije postojao interes od ranije da ovo djelo ugleda

svjetlost dana kada za to bijase vrijeme nego, kako rekosmo, ostadosmo u neznanju za mnoga stoljeca I prosto vapijesmo za jednim relevantnim prijevodom ovog naseg ucitelja u Rimu koji ucase mnoge pa I jednog Giordana Bruna koji opet Petricu dugujase mnogo ali o njemu rece sve najgore. Naime, postoje danas tri izdanja ovog Petricevog djela, prvo izdanje Nove Sveopce filozofije izdano je u Ferrari godine 1591, drugo u Veneciji 1593, a trece hrvatsko izdanje u Zagrebu 1979 godine I to s nekim manjim razlikama I ovdje valja istaknuti da je ovo trece

zagrebacko izdanje prvo izdanje ovog Petricevog djela na jedan zivi jezik. I mi danas znademo koliko je doprinos Petrica europskoj filozofijskoj misli, koliko je taj doprinos velik I znacajan da nam se cini da nas Petric zasluzuje I vise nego sto je slucaj. Ja sam ime Frana Petrica ili latinizirano Franciscusa Patriciusa I njegovu Nova de Universis Philosophia vec ranije spominjao u kontekstu spora, rasprava I polemika o tome tko je zapravo otkrivac infinitezimalnog racuna koji spor datira jos od 18

stoljeca kroz spor o prvenstvu izmedu Newtona I Leibniza. Ova vjerojatno najslavnija kontroverzija u povijesti znanosti moze biti jedinstvena I po tome sto niti Bosanci nijesu nje postedeni I to upravo s obzirom na presudne utjecaje mislilaca talijanske renesanse medu kojima I naseg Frana Petrica prema literaturi I filozofiji kembridskih neoplatonicara. A da je tome tako dovoljno je kriticki sagledati prva poglavlja takozvane Petriceve Pancosmie gdje se raspravlja o fizickom prostoru, o matematickom prostoru I

djelovanjima medu njima I beskonacnosti I u kojima knjigama ne samo sto se objasnjavaju I pretresaju pocela tijelesnog svijeta nego se ona potkrepljuju I geometrijskim dokazima, a izlaze se I ustroj I tvorba cijelog tog svijeta. Tako ovdje Petric raspravlja o prostoru, kontinuumu, beskonacnosti, geometriji, aritmetici, simetriji, paralelnim linijama, nagibnim linijama, pravim linijama koje se doticu I jos mnogim drugim pitanjima tako da danas upravo zacudno djeluje kako je ovdje posrijedi jedno posve aktualno

misljenje koje kani modernim rjesenjima tako da vec slobodno mozemo naseg Franu Petrica shvatiti prethodnikom jednog Sakijerija, Rimana I Lobocevskog, a s obzirom na pitanje utjecaja na kembridske neoplatonicare I prethodnikom jednog Issaca Barowa, Newtona I Leibniza. Stoga mozemo reci da ovo Petricevo djelo predstavlja svojevrstan reprezentativni lik znanstveno sintetickog izraza renesansne filozofije koja nosi svo to bogatstvo kulturnopovijesne proslosti na nacin da otvara I nove vidike kojima ce se kretati

filozofski I znanstveni duh prema novovjekovnim strujanjima I nadolazeci novi rad. Sam naslov Nova de Universis philosophia ukazuje zapravo na to da se radi o necem novom u nasem poimanju svijeta sto I sam Petric u predgovoru naglasava pisuci da se radi o raspravi kakovu nitko prije njega nije sastavio odnosno da je rijec o djelu koje je divljenja dostojno po obilju predmeta, drevnoj novini, raznovrsnosti dokaza, istini, neobicnosti I ucestalosti metoda, po sustavnom poretku, postojanosti

razloga, tezini sudova, sazetosti izrijeka I jasnoci rijeci. Radi se, dakle ,o jednom posve novom utemeljenju filozofije koje ide daleko dalje od njegovih prethodnika platonika poput Marsiglia Ficina ili Picca della Mirandole ili Telesija jer je kod Petrica za razliku od drugih kod kojih je Bog nesto nadosjetno I daleko od nas u odvojenom svijetu , Bog harmonije iz koje rezultira sva ljepota I stvaralastvo, te je prema tome Bog u cijelom svijetu nazocan I kod stvaraoca I kod stvorenog, dusevna supstancija potencijalno nazocna u svemu

onom najmanjem kao I najvecem, upravo apsolutno imanentan. Jedan nepromjenjiv zasvagda stvoreni svijet bio bi, prema Petricevom misljenju, mrtav univerzum. Zivi I zivuci univerzum mora u svojoj unutrasnjosti predstavljati proces postojane promjenjivosti. U ideji od jednog sve, ab uno omnia, ili od jednoga prvotna jednoca, ab uno unitas primaria, znaci upravo svejedinstvo, unomnia, stvari I oblika, materije I duha a to ce reci jedan zivotni dah koji sve pokrece I prema kojem sve jest to sto jest. Ili kao sto Petric kaze: Prije Prvoga nista,

Poslije Prvog sve, Sve od pocela, Od Jednog sve, Od dobroga sve, Od Boga jednotrojednog sve, Bog Dobro, Jedno, Pocelo, Prvo sve je to isto, Od Jednog prvotna Jednoca, Od prvotne Jednoce sve ostale jednoce, Od jednoca biti, Od biti zivoti, Od zivota umovi, Od umova duse, Od dusa naravi, Od naravi svojstva, Od svojstava oblici, Od oblika tijela, A sve je to u prostoru, Sve je to u svijetlosti, Sve je to u toplini, S pomocu njih pripravlja se povratak Bogu, To nek bude istinski cilj I svrha ove nase Filozofije.Bitak je jedan I ocituje se u svemu

bivstvujucem, a to se bivstvujuce pokrece u svesvjetlu: Svjetlo I svjetlost je Zoroastrov zivotni oganj.Panaugia to ime jednog od cetriju problematski odijeljenih podrucja Petriceve Nove Sveopce filozofije nosi adekvatno grcko nazivlje, a to prvo je Panaugia I taj je pojam posuden od Filona Aleksandrijskog a prevodimo ga danas na bosanski jezik rijecju svesvjetlost. Dakle, svjetlost je ovdje misljena kao osnovica svega sto jest I postoji identitet svjetlosti, topline I svjetske duse kao identicnih faktora sveukupne zbilje. U pocetku

izlaganja svoje filozofije Petric istice po cemu se filozofska misao razlikuje od svega drugog ljudskog spoznavanja I znanja, pa stoga I njen pocetak mora biti drugaciji negoli spoznaje kakvijeh iskustvenih znanosti I nauka; Philosophia, studium est sapientiae, Sapientia, universitatis est cognitio;Filozofija je ucenje mudrosti. Mudrost je spoznaja Sveukupnosti; Sveukupnost svih stvari zasniva se na poretku, Rerum universitas ,constat ordine. I upravo ta spoznaja sveukupnosti, ta misao cjeline naseg znanja osnovna je

karakteristika svekolikog filozofskog misljenja. Stoga Petric kaze: Philosophia ergo, lucis, luminis, admirationis, contemplationis proles est verissima, Filozofija je dakle najistinskije cedo svjetla, svijetlosti, divljenja, razmisljanja. Pa I ova svesvjetlost imade svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti. Sveukupno svjetlo imade dakle izvoriste od jednog prvotnog, bezgranicnog svjetla koje Petric nazivlje empirej, a to je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potjece sve, sam je bestjelesan I od njega je sve tjelesno, svaka se mnozina rada od

Jednoce, pa stoga sve proizlazi iz Jednog. A ta je jednoca prasvjetlo. Prasvjetlo obasjava citav svjetki prostor ili kao sto Petric kaze: sve svjetlosti potjecu od nebeskog svjetla, a ono se po Zoroastru naziva empirej a po Filonu panaugia I nesto dalje :Po mnjenju Platonova slusatelja, svjetlost biljne duse potjece od osjetne svjetlosti. A ta opet od svjetlosti uma, a ta od beskrajnog svjetla prvotnog uma. To se prvotno svjetlo ocima ne vidi nego tek duhom poima, a u iskustvenom svijetu vid je

osnovno spoznajno izvoriste a odatle se spoznaja svjetla uzdize do Oca sve svjetlosti od kojeg sve potjece I kojemu se sve vraca Vidimo ovdje ,dakle ,da se ovo Petricevo misljenje razlikuje od teorija kakve su bile razvijane u antickoj Grckoj ,recimo kod Aristotela, pa I od onih teorija kakve nalazimo kasnije kod muslimanskih mislilaca koji su radili u pravcu razvoja geometrijske optike u srednjem vijeku. Isto tako, ovo se misljenje razlikuje od kasnije vrlo uticajne teorije svjetlosti kakvu je formulirao Newton na

primjer, a onda dodatno preinacio Albert Einstein u 20 stoljecu. Jer prema Newtonu o svjetlosti se mozde drugacije govoriti. Na temelju njegovih eksperimenata refrakcije svjetla kroz staklenu prizmu on zakljucuje da se bijelo svjetlo sastoji od zraka razlicitog indeksa loma I da je boja svojstvo svjetla a ne svojstvo koje dolazi od refrakcije kroz materiju pa je tako Newton svjetlo poimao kao roj cestica koje se krecu u vakumu odredenom brzinom. Kasnija je teorija Einsteina tome pridodala svoje poimanje svjetlosti u smislu paketa energije ili

fotona I ta teorija danas suvereno vlada nasim poimanjima prirode svjetlosti. Mi, medutim, jos smo daleko od toga da mozemo dati ispravan odgovor na pitanje o svjetlosti pogotovo ako imamo u vidu filozofije kao onu Petricevu jer tamo gdje prirodne znanosti, gdje znanost uopce zastaje pred stvarima I problemima I ne moze vise ici dalje zato sto dalje od te tocke ne ide ne samo njeno tumacenje vec cak niti principi njenog tumacenja tu u stvari filozofija preuzima stvari I probleme I razmatra ih na svoj nacin, na nacin koji je

sasvim razlicit od onog kojeg primjenjuje znanost. Jer znanosti objasnjavaju stvari u odnosu jednih prema drugima ali svagda ostavljaju nesto neobjasnjenim.U matematici to su na primjer prostor I vrijeme, u fizici, mehanici I kemiji to su materija, kvalitet, prvobitne sile, prirodni zakoni, u botanici I zoologiji to su raznovrsnost vrsta I sam zivot, u povijesti to je ljudski rod sa svim svojim osobinama misljenja I htijenja. Filozofiji ,medutim, svojsveno jest da nista ne pretpostavlja kao poznato vec joj je

sve u istoj mjeri strano I za nju je problem ne samo odnosi pojava vec I same pojave pa I sama logicka struktura zgrade znanja dok se znanosti zadovoljavaju da sve svedu na relacije I odnose. Jer, kao sto rekosmo, upravo ono sto znanosti pretpostavljaju, sto stavljaju u temelje svojih objasnjenja I postavljaju kao svoju granicu, jest pravi problem filozofije koja, prema tome, tamo pocinje gdje znanosti prestaju. Tako je I u pitanju svjetlosti jer sadrzaj znanosti jest svagda medusobni odnos pojava svijeta, medutim ,nije pitanje ZASTO koje vazi I znaci

samo na temelju ovog osnovnog nacela. Dokazi odnosa medu pojavama u znanostima zove se objasnjenje. Prema tome, objasnjenje nikada ne ide dalje, ono se ogranicava na to da pokaze predstave u uzajamnom odnosu oblika. Ako je objasnjenje dotle doprlo onda se dalje ne moze pitati zasto jest dokazani odnos I to jest onda ono sto se upravo I ne moze drugacije predstaviti, sto ce reci da je on forma svake spoznaje. Svako objasnjenje koje ne upucuje na neki odnos za koji se dalje ne moze traziti nikakvo zasto ostaje pri nekoj

pretpostavljenoj biti, necemu nejasnom na cemu mora najzad da se zaustavi svako prirodoznanstveno objasnjenje. Ako tako promatramo stvari onda vidimo da ove nove I posve moderne teorije svjetlosti zapravo mozemo shvatiti zabludama, kada se poricuci zivotne sile I sile svesvjetlosti hoce objasniti pojave zivota I svekolikog svijeta fizikalnim I kemijskim silama ili mehanickim djelovanjem materije, polozaja , oblika I kretanja izmastanih atoma. Shodno tome cak bi svetlost bila nekakvo mehanicko titranje ili cak gibanje

imaginarnog etera koji se u tom cilju postulira I koji ,kako bi to Schopenhauer rekao ,udara po zjenici gdje onda na primjer 483 bilijuna udaraca u sekundi daju crvenu boju, a727 bilijuna udaraca ljubicasti itd. Onda bi zar ne ljudi slijepi za boje bili oni koji te udarce ne mogu da broje? Takve grube, mehanicke, demokritske tupave I zaista cvornovate teorije su zbilja dostojne ljudi koji, pedeset godina poslije Goetheova Ucenja o bojama jos vjeruju neutronima homogene svjetlosti I koji se ne stide da to kazu. No oni ce iskusiti da ono sto se djetetu,

Demokritu ,oprasta da se to ne moze oprostiti zrelom covjeku. Mogli bi oni jednom I sramno da zavrse ali u tom slucaju svak se na prstima odatle udaljuje praveci se kao da tu nije ni bio. Petriceva se metafizika prirode suprotstavlja ovoj znanstvenoj slici I Petric prije svega kriticki raspravlja o Aristotelu. On smatra da je neodrziva Aristotelova znanost o elementima kao jednostavnim tjelescima. Ta jednostavna tjelesca postaju prema njegovoj Novoj filozofiji jednostavna opcena svojstva koja su osnovica svim posebnim

prirodnim stvarima kao svjetlo, toplina, prostor I tekucina. Medutim ,o svjetlosti treba razmisljati drugacije u smislu kojeg Petric istice kao : Od svjetla I svjetlosti ni jedna stvar nije ni ljepsa ni radosnija ili na jednom drugom mjestu: A cijeli je ovaj nas svijet , sudionistvom u svjetlosti, I vidljiv I lijep. Od svjetla, velim, kaze Petric, koje je slika samoga Boga I njegove dobrote, koje obasjava sve podrucje iznad svijeta, sve ono sto je okolo svijeta I ono sto je od svijeta, koje se po svemu proteze, svime se razlijeva, sve prozima. Prozimajuci sve,

ono oblikuje I tvori. Sve ozivljava. Sve sadrzava. Sve odrzava. Sve okuplja. Sve ujedinjuje. Sve razdvaja. Sve stvari koje jesu ili svijetle ili griju ili zive ili postaju ili se hrane ili rastu ili se usavrsavaju ili se gibaju- sve njih sebi svraca. Svracene prociscava. Sve usavrsava. Sve obnavlja. Sve uscuvava te cini da ne isceznu u nista. Svih je stvari I broj I mjera. Svjetlo je najcistije od svih stvari. Nepromijenjeno, nepromjenjivo, neizmjesano, neizmjesljivo, neukroceno, neukrotljivo. Nicim nije oskudno. Svime je bogato. Zeljeno

od sviju, svima pozeljno. Ures nebesa. Ures svih tijela. Nakit svijeta. Ljepota svijeta. Radost svijeta. Smijeh svijeta. Od njega pogledu nije nista milije. Nista dusi radosnije. Nista zivotu pogodnije .Nista spoznaje dolicnije. Nista korisnije za djelovanje. Bez njega bi sve pocivalo u tmini, samo sebi nistetno, a nama nepoznato. Stoga to svjetlo (lux) (jest) prvotni uzrok svega razmisljanja. Nas veliki Frane Petric stoji sa svojom Novom sveopcom filozofijom na prijelazu svjetova I usao je u europsku povijest

filozofije kao osebujni I dosljedni filozof koji se suprotstavljao tradicionalnim oblicima misljenja. Njegova borba za slobodu individualnog misljenja I djelovanja, njegov hrabri stav spram prezivjele filozofske I znanstvene tradicije osebujna je karakteristika ovog, slobodno bismo mogli reci, jednog od vodecih renesansnih mislilaca. Stoga ne iznenaduje da u svojoj borbi sa autoritetima a za autonomiju filozofskog znanja I slobodu misljenja on ucenje koje se pokriva tradicijom I starim autoritetima

naziva nazoviucenjem. I kao da nam ponavlja Mateja : Vase svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vasa djela ljubavi te slave vaseg Oca nebeskog.

Miroslav Krleza Miroslav Krleza nije razmatrao bosanski slucaj. Nigdje u Krleze nema pitanja Bosne mada je istina da je on s vremena na vrijeme pisao o bosanskim ljudima kao sto je na primjer slucaj

sa Mosom Pijade. On je s obzirom na bosansko pitanje uglavnom ostao na istrazivanju I razmatranju hrvatsko-srpskih relacija pretpostavljajuci vjerojatno da je sredivanje ovih relacija uvjet opstanka Bosne. I on je vrlo vjerojatno bio u pravu. Isto tako nigdje kod Krleze nema pitanja bosanskoga jezika mada je poznato da je mnogo paznje posvecivao hrvatskom I srpskom jeziku smatrajuci da je hrvatski jezik onaj kojim govore Hrvati a srpski onaj kojim govore Srbi. Medutim nigdje kod Krleze nema spomena I na bosanski jezik iako mi taj jezik

pratimo od zapisa na bosanskim steccima preko bosancice kao jedinstvenog pisma stare Crkve Bosanske, one Karadiceve I Daniciceve ijekavice kojom je prevedeno Sveto pismo pa do najnovijih kulturnih ostvarenja koji uvjerljivo svjedoce o bosanskoj drzavnosti na svakom koraku Bosne. Nista od svega toga nema kod Krleze. Krleza je slavenofil I to je jako lijepo od njega. Ali se zahvaljujuci njegovom slavenofilstvu izgubio poseban aspekat Bosne a

podjednako Kosova I Albanije. Isto tako on je ostao ,zapravo, kajkavac koji pise dijalektalnu poeziju I koji je svojim Baladama Petrice Kerempuha ,podjednako kao I Franicevic Govorenjem Mikule Trudnega koje je sastavljeno od cakavice, pokusao transcendirati regionalnu literaturu. Balade nisu ,dakle, regionalna literatura zbog izuzetno visokog estetskog nivoa koji zadovoljava neke jako bitne standarde I zbog toga sto sadrzajno tematski ta literaturra jeste sa opceljudskom, svecovjecanskom porukom dakle

ona je filozoficna za razliku od druge lokalne , regionalne dijalektalne literature koja nema zadovoljen taj kriterij. Ona ima neku ideolosku I filozofsku poruku transcedentalnoga karaktera da tako kazem sto dijalektalna poezija I dijalektalna literatura nema. Lukacs bi jos rekao da kriterij mora biti da literarni karakteri moraju biti unekoliko idealni tipovi sa transcedentalnim sadrzajima ukoliko kane biti velika literatura. Prema tome Krlezine Balade Petrice Kerempuha to sve imaju jer Krleza tu prica o

sudbinama, karakteru I prirodi vascjeloga katolickoga hrvatstva jer oni nakon buna I ratova, klanja I pomora, krvi I svakojake nedace onda kazu pouceni povijesnim I socijalnim momentom: Nigdar ni bilo da nekak ni bilo I nigdar ne bu da nekak ne bu. Prema tome Balade Petrice Kerempuha nemaju direktne veze sa pitanjima dijalektalne poezije. Tu je ideja izrazena u jednoj specificnoj formi kako bi se naglasio I izlozio taj horvatski momenat. Odatle je dakako jako tesko izreci, kao sto je to ucinio Oskar Davico

svojevremeno, kako je prava steta da ta dijalektalna literatura nije zivi knjizevni jezik. Mogli bismo reci takoder da je to misljenje zapravo jako apsurdno jer bi onda svi pisali lokalnu literaturu. A kada pisu standardnim hrvatskim jezikom onda pisu nacionalnu literaturu a ukoliko je ona jos I transcedentalnoga karaktera onda je ona europska ili svjetska itd.itd. Prema tome Krleza je bio I ostao kajkavac bez obzira sto ta njegova literatura nije regionalnoga karaktera, kajkavac koji je daleko emotivniji spram bunceka, zagorskoga gemisteka I

bucnice nego spram Begove kuce u Trebinju. Medutim on je prema kajkavskim hrvatskim elementima daleko emotivniji cak I u odnosu na kompleks literature Dalmacije kojoj odgovara ono sto se naziva stara hrvatska knjizevnost. Prema tome Krlezi kao da je daleko vazniji Franjo Supilo I Stjepan Radic negoli takvi dalmatinski pisci kao sto su Marulic ili Gundulic za koje danas govorimo da su oci hrvatske knjizevnosti. I isto tako kao sto nigdje nema spomena na ,na primjer, velikoga bosanskoga pisca Hifzi Bjelevca

tako kod Krleze nigdje nema spomena niti na Drzica. I kao da mu je daleko vaznije pisati o Proustu ili Schopenu nego o Arslanagicu. I ja osobno mislim da to I jeste jedna velika manjkavost Krlezinog opusa koje je od pocetka iskazivalo ambiciju da bude univerzalan balkanski govor. I u tom smislu kao da mu je daleko vaznija deskripcija slavenskoga ili juznoslavensoga narodnoga karaktera I po tome se Krleza malo razlikuje od Matosa. Istina je da je Krleza najbolje pisao o slavenskome narodnome karakteru. Odatle njegov interes za

Ruse. Kao covjek nemirna karaktera I kao osnivac KPJ 1919 godine on je najposlije otputovao u Rusiju kako bi se na licu mjesta osvjedocio o pravom stanju tamo kod Rusa. Jer sa pocetkom 20 stoljeca kod nas je vladala jedna duhovna klima da su se svi pitali, pouceni Wundtom, o nasem narodnom karakteru I koliko ima bliskosti nase sa ruskim narodom. Odatle taj interes Krleze za Ruse. I on je otputovao do Rusije I to u doba kako sam kaze jedne knjizevne ruske marksisticke periode u kojoj bijase najvaznije pitanje monistickoga pogleda na svijet I

u doba neokantovske ofanzive Berdajeva I Bulgakova. I ono sto je vrijedilo za Lunacarskoga kojeg je Krleza osobno poznavao u neku ruku vrijedilo je I za njega. On je u Lunacarskom zapravo vidio jedan momenat u toj ruskoj idejnoj hemisferi u kojoj njegova knjizevnost I njegov politicki angazman buja takoreci kao kvasac pa u neku ruku njegovo bujno knjizevno previranje jeste refleksivno odrazavanje problema europskih I zapadnjackih. Utoliko je Lunacarski kao I Lenjin pisac koji se razvija na

jednoj transferzali I ortodromi ruskoga narodnjackoga pokreta koji je zapravo zapadni. I Krleza kaze da ta literatura odrazuje pa onda uzima pojam iz arsenala ruskoga tradicionalnoga boljsevizma. Pa zasto? Pa bas zato jer je slika u ogledalu cesto mnogo jasnija od same pojave, pa je tako I rusko knjizevno ogledalo kao I u slucaju geometrijskih problema kongruencije precizan odraz europskih I ruskih knjizevnih, politickih I socijalnih problema. I Krleza je svagda govorio odraz ali ga mnogi

nijesu u Hrvata shvatili pa su onda smatrali kako Krleza toboze izgraduje neku dijalektiku u kojoj je staljinisticko nacelo samo devijacija ispravnoga principa. Da ti I takovi kriticari Krleze I krlezijanizma nijesu uopce shvatili o cemu to on zapravo govori to je danas mnogima jasno. Jer zapravo fakat sto je knjizevnost odraz povijesnosocijalni h tendencija, politickih I ideoloskih problema koji upravo odrazuju svu tragiku I komiku ruskoga drustva I njegovog hrvatskoga politickoga nasljedka to je

onda moguce da ona bude jedno takoreci politicko sredstvo u nasim revolucionarnim nastojanjima. Zato je ta literatura realisticna jer je pored ostaloga I socijalna I u tom smislu Krleza se uopce ne razlikuje od Lukacsa. Zato to inzistiranje na realistickome romanu, na realizmu literature I kao sto je poznato to je inzistiranje Lukacsa jako mnogo kostalo. A I Krlezu. Jer se onda prirodno nadavalo da nam je literatura angazirana I da postoje zadace umjetnosti kao takve kako bi to Lunacarski rekao jer se ta literatura sada iskusava sumnjama I istinama kao sto

se I provjerava u jednoj odlucnoj I najodlucnijoj instanciji: instanciji politickoga momenta. Krleza kaze instanciji praktickoga momenta ali to je u mome slucaju isto. I zato je ta literatura koja odrazuje I ta literatura koja ima zadace I koja je realna itd.itd. zapravo jedan elan vital pa nije stoga dekadencija nego smo upravo vitalisti kao I Lunacarski. I Krleza kaze da je ovdje kod Lunacarskoga dat jedan putokaz za knjizevnu smionost, za riziko, za hrabrost, za slobodu I za ritmicki elan novog imaginarnoga

knjizevnoga djela. Ali je onda dijalekticki nadodao kako smo se svi mi tome I takovome djelu nadali ali se ono nije pojavilo. I za Krlezu Lunacarski, sto je unekoliko cudno, predstavlja jednoga pisca koji je uz bok Cehovu ali ako je kod Cehova talenat to kod njega nije politicki program a ako je kod Lunacarskoga politicki program to nije talenat takove snage koji bi mogao biti umjetnickim formulatorom svoga programa. I ja bih danas rekao da je prava steta sto je tako! Ali se pojavio Gorki dok je Lunacarski ostao publicist, teoretik, propagandista

dakle bez vlastitoga stvaralackoga volumena, pametan I skroman, kritican, pronicljiv, nesebican, nikada se ne koristeci svojim polozajem I svjestan sama sebe I svoje proleterske umjetnosti. Ukoliko umjetnost I literatura odrazuju socijalne I politicke tendencije I pravo duhovno stanje jednoga drustva I jednoga naroda onda je naravno moguce, sasvim moguce da Krleza 1935 godine kada bude razmisljao o literarnom stanju medu Slavenima napise kako nam sada ta literatura iznosi na vidjelo

mutnu osjecajnost narodnosti I nacionalnosti, uspomene na regimente, na zastave, na ratove, na signale trubama, na uniforme, na davno prosle dane, na karnevale, na snove o tome kako bi na ovom svijetu moglo biti ljepse, na zene, majke, pjesme, krave , pase, livade, na materialno stanje koje je bijedno, nepismeno, zaostalo, patrijalhalno stanje koje nam statisticki dokazuje da je sva ova lirika samo jedan teski zamaskirani odraz ozbiljne zivotne stvarnosti koja se zove bijeda. Po ovoj svojoj dijagnozi

iz 35 godine Krleza kao da je anticipirao stanje sezdesetak godina kasnije gdje nam intelektualni fundamenat NASIH AKADEMIJA od svega 17 intelektualaca tvrdoglavo pokazuje nas socijalni I kulturni razvoj koji predstavlja samo simbolicnu sliku totalne kulturne mizerije koju nije moguce usporediti sa danasnjim ekonomskim I kulturnim razvojem Francuske ili Australije. U toj slici BOSNA ne predstavlja nikakav izuzetak.

KRLEZA O CRNJANSKOM

Ukoliko literatura odrazuje socijalne I politicke tendencije jednog drustva I jednoga naroda onda je naravno moguce, sasvim je moguce da Krleza sredinom tridesetih godina proslog stoljeca kada bude razmisljao o duhovnom I literarnom stanju medu Slavenima napise kako nam sada ta literatura iznosi na vidjelo mutnu osjecajnost narodnosti I nacionalnosti, uspomene na regimente,

uspomene na zastave, na ratove, na signale trubama, na uniforme, na karnevale, na zene , krave pase, livade, na primitivno, zaostalo, patrijalhalno stanje koje nam statisticki tvrdoglavo dokazuje da je sva nasa lirika samo zamaskirani odraz ozbiljne zivotne stvarnosti koja se zove bijeda. Po ovoj svojoj dijagnozi iz sredine tridesetih godina Krleza kao da je anticipirao vrijeme koje nastaje neposredno nakon u dobu kalvarije Drugog svjetskoga rata ali takoder I dogadaje sezdesetak godina kasnije gdje se

pokazalo da je intelektualni fundamenat nasih nacionalnih Akademija cinio svega 17 intelektualaca koji nam je fundamenat tvrdoglavo pokazivao karakter naseg opceg socijalnoga I povijesnoga razvoja za kojeg je I sam rekao da predstavlja samo simbolicku sliku totalne kulturne mizerije nasih naroda koju nije moguce ni u kom smislu usporediti sa ekonomskim I kulturnim stanjem suvremene Francuske ili Amerike. U ovom kontekstu Krleza je razmisljao I o Milosu Crnjanskom koji je negdje takoder sredinom tridesetih godina

stampao svoj rad Oklevetani rat u kojem je objavio I ovu recenicu: Oni, medutim, koji su bili u ratu I lezali medu mrtvima znaju da je rat velicanstven I da nema viseg momenta, nikada ga nije bilo, u ljudskom zivotu, od ucesca svesnog u bitki. Nema nikakove sumnje da je Crnjanski govorio o ratu sa emfazom kao sto je I o vojsci govorio sa emfazom I po tome se on malo razlikuje od drugih nasih literata kao sto su bili u Hrvata na primjer Vinko Nikolic ili Mile Budak koji nam donosi izvjesca o albanskom kriznome putu zarobljenih

austrougarskih oficira u Prvom svjetskom ratu. Pri tome Crnjanski govori sugestivno, nadareno I neposredno I po tome se malo razlikuje od starog grckoga filozofa koji je takoder znao biti lirski bizaran I mutan kao sto je to sa Grkom Heraklitom koji je u svom 55 odnosno 44 fragmentu takoder napisao: Rat je otac svega I svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je ucinio robovima a druge slobodnima. Medutim se Heraklit, kako I pristoji velikim starim filozofima, pribrao nekoliko

fragmenata kasnije kada je istaknuo da je Svim ljudima dano da spoznaju sami sebe I da budu razumni (116, 106). Isto tako on je tada napisao da Kad je covjek pijan, vodi ga nedoraslo momce, a on tetura ne osjecajuci kamo hoda jer ima vlaznu dusu ( 117,73). Zato on I smatra da je Suhi sjaj najmudrija I najbolja dusa. Suha dusa je najmudrija I najbolja (118,7476). I ova se Heraklitova lirika posve razlikuje od lirike kakvu nalazimo kod Crnjanskoga kao na primjer u njegovoj noveli Dnevnik o

Carnojevicu iz 1921 godine gdje je predlagao da se opljacka mrtvi Somborac I da se njegovih trinaest forinta I dvadeset I sest krajcara ne predaje oficiru nego da se zadrzi I popije. Po ovome Crnjanski se takoder razvija u kontrapoziciji prema velikom Remarque cije djelo Na zapadu nista novo zigose kao djelo defetisticko, pacifisticko I klevetnicko koji je o ratu, suprotno Crnjanskom, govorio kao o ludilu u moru blata, kao gadnom lezaju medu mrtvacima sasvim uvjeren da rat ne postaje sve ljepsi, sve fantasticniji I koji smatra da propaganda ima zadatak da razori

militaristicki duh, da karikira vojnicke pojmove I forme I da oklevece vojnika kao takovog. Zato Krleza pise: O ratu moze se govoriti s lijeva I s desna ali kada pjesnici govore o ratu sa emfazom dogada se obicno da im se Muza pretvara u gluhonjemu sirotu, koja muca, a za koju bi najbolje bilo da suti! U tom smislu jedna zajednicka nit povezuje mnoge europske prominente od DAnnunzia I Hauptmanna do Emila Ludwiga koji su svi velicali ratove istim frazama kao I Crnjanski dokazujuci da pacifizam negira svetu stranu

rata, njegovu selektivnost, njegov bioloski znacaj u razvitku I napretku covjecanstva I koji ne moze da pronade neke uzvisene podatke I visoki prikaz mira. Prema tome ovdje militarizam odnosno njemacki militarizam ne predstavlja nikakovu opasnost za civilizaciju jer je upravo stanje takovo da nema njemackoga militarizma ne bi bilo niti njemacke kulture. I Krleza napominje da to isto govore I takvi ideolozi kao sto su Goebbels I gospoda Hitler I Goering pozivajuci se na Goethea koji je napisao: Krieg, Handel und Piraterie, Dreiening sind

sie, nicht zu trennen. ( Rat, trgovina I gusarstvo trojedni su, ne treba ih dijeliti Faust, Mefistove rijeci). Katastrofa Prvoga svjetskoga rata pobudila je bila medu europskom inteligencijom jedno raspolozenje sumnje u model sretnog, sredenog I stabilnoga socijalnoga poretka. Polagano umiranje staroga svijeta definiralo je I oblik novih mitova srednjoeuropske I balkanske kulture. Gradanska klasa trazi sada model zivota I moci izvan vlastitih povijesnih odrednica I to u klerikalnoj tradiciji Europe ili

u militaristickoj pruske ili srpske aristokracije. Svijet rada koji je bio shvacen kao militaristicka disciplinirana masa pod prosvijetljenim vodstvom jednog modernog vojskovode predstavljala je eticku alternativu za gubitak individualnih vrijednosti, za Suton zapada. Disciplina masa nije bila samo potreba vec najvitalniji nacin kojim se etika rada mogla sublimirati I preliti u patriotsku tenziju nacionalne ideje. Portret Jungerovog novog covjeka ili ustaskoga covjeka Vinka Nikolica bio je, dakle, u skladu sa onim savrsenim

sistemom organizacije opskrbljivanja njemacke vojske koji je ostvario W. Rathenau. Tako se pod krinkom ideala reda I pozivanja na iskonske vrline plemena stala uzdizati snazna drzava, herojska I silovita vizija nacionalizma I mitske vrijednosti koje su pristajale na odanost vrhovnoj vlasti I bozanskoj moci vode. U tom smislu srpski iracionalizam I srpska iracionalisticka filozofija koja je predstavljena I u Milosu Crnjanskom tridesetih godina predstavlja jedan moment u ukupnoj duhovnoj situaciji europskoga

kontinenta , momenta da se na novim osnovama ospori racionalizam europske civilizacije strojeva. Odatle srpski iracionalizam Crnjanskoga jeste u funkciji kritike Europe kao svijeta racionalizma, jedan pokusaj da se njegovim usvajanjem, oglasavanjem njenog duha kao bitnoga, prevashodnoga duha I same patrijalhalne civilizacije ne samo ospori racionalizam I tehnicizam a u slucaju Crnjanskoga I povijest koja se oplodila u samom humanizmu. Pri tome svagda treba imati na umu da srpski

iracionalizam Crnjanskoga stoji u suglasju sa takovim duhovnim europskim razvojem koji predstavlja dug povijesni period jedne civilizacije kojoj su faktori sile I dividenda bili I ostali jedini istinski principi. U tom smislu Europa je uvijek bila I ostala jedan beskrupulozni mehanizam, jedan svijet neumoljivih fakata banki, vojski I crkve kao onih politickih snaga koji mogu svakoga trenutka da svedu sva ljudska prava, sav humanizam I sav duh do pojma apsolutne nistice. I u tom srozavanju na nivo apsolutne nistice podjednako rade danas na Balkanu

I Crnjanski I europski fakat. To je to!

Ivana Brlic Mazuranic ili o nasem slavenskom karakteru

Ivana Brlic Mazuranic dolazi od velike hrvatske porodice Mazuranica. Njena kuca nalazi se na Ilirskom Trgu u Gornjem Gradu u Zagrebu istom onom trgu na kojem su Ilirci zajedno sa Ljudevitom Gajem palili njemacke I madarske zastave a to bijase negdje

u 19 stoljecu. Taj je Ljudevit bio hrvatskijem preporoditeljem I unekoliko pisac velikoga Bana Jelacica I njih dvoje cine jednu cjelinu kada promatramo hrvatske prilike toga vremena preporoda I pokusaja emacipacije, kulturne I politicke od stranijeg faktora. Ljudevitov grob se takoder nalazi na Mirogoju u Karijatidama. Na istoj toj kulturnoj liniji sveslavenskoga pokreta koji imase velike korjene u nas pisala je I Ivana Brlic Mazuranic te ona tako 1910 objavi knjigu prica za djecu imenom Price iz davnine.

Tim je povodom Matos zapisao kako doista jeste velikim umijecem ta njena knjiga I kako je to jedna velika literatura koja cini svjezinu u nasoj domacoj knjizevnosti koja bas tijeh godina u Hrvata nekako zapade u neko mrtvilo I ocaj. I onda on potaknut time napisa radove o Ruskoj dusi jer toboze da je I nasa dusa ruska dusa jer je slavenska I tada naznaci da ovo pitanje pripada u istrazivanjima komparativne psihologije naroda a da smo mi Hrvati prijatelji ruske knjizevnosti, tog ogledala ruske duse. Isto tako ovdje moram reci da se tijeh godina

Matoseva vremena jako mnogo u Hrvata govorilo o toj psihologiji naroda I sve bijase obiljezeno tom problematikom. Zato postojase toliki interes u filozofiji za njemackim piscima koji su se ponajvise bavili tom psihologijom kakav na primjer bijase Wundt pa onda cini mi se I Spenser u neku ruku I ostali. Isto tako Matos zapisa da je ta siroka ruska natura , to ce reci priroda, bas tijeh godina bila glavni europski problem to vise sto ruski, dakle slavenski tip nije joste gotov, jos nije nasao takoreci nekog potpunoga svoga literarnoga izraza kao I socijalnoga

kao ostale naprednije europske kulture, Matos kaze rase ali mu ja ne bih zamjerio, pa ruska dusa, kaze on, privlaci jos uvijek snagom paradoksa I zagonetke davsi vec u Dostojevskoga najdubljega psihologa modernih vremena. I uopce nekako bi se moglo reci da je u Hrvata toga doba bilo velika interesa za Ruse I rusku literaturu kako potvrduje I slucaj biskupa Strosmajera jer je ovaj naime imao mnogo kontakata sa Solovljevim ali I sa drugijem ruskim piscima toga vremena tako da je ta sveslavenska ideja okupljanja svih Slavena I

duhovnog I kulturnoga njihovoga preporoda bila joste prilicno ziva u tome dobu. Tako se pisalo o seljaku, plemicu, trgovcu I inteligentu pa nam ta literatura dadne objektivnu sliku suvremenog stanja vascijelog ruskoga odnosno hrvatskoga drustva tim vise sto se kod pisanja imalo pred ocima samo prave Ruse odnosno prave Hrvate odnosno, da budem precizniji, Velikoruse I Velikohrvate jer to ne moze biti drugacije. Na toj liniji ideje svekolikog okupljanja vascijelog slavenstva pisala je I nasa Ivana Brlic Mazuranic.

Pa nam ona dadne nekoju sliku hrvatskoga muzika koji ne krije ili krije svoje vrline I otkriva svoje poroke. On nije nikako postenjacina jer ce ukrasti ono sto smatra opcim imetkom kao na primjer sumu. Kao u nasem Zagorju pise Matos nase seljacke kuce su otvorene kao I kod Rusa, a ja bih dodao kao I kod Britanaca toga doba jer je naime ovdje u Australiji sve do nedavno bila praksa da su kuce otvorene odnosno da se ne zakljucavaju jer ih nitko nema namjeru orobiti. Kazem sve do nedavno. Dakle te su kuce jako slabo zabravljene kao kod naroda vrlo

postenoga. Ruski I Hrvatski seljak je manje vise komunista, egalitarista kojemu je samo do pravice stalo ali kao I svi primitivni ratari tako I nas seljak nije stedljiv pa se u nasim selima tovi I zivi kulak sto na ruskom jeziku znaci pesnica ili saka koji bas tako pesnicom ubire seljacku lihvu pa je dakle lihvar, zelenas I kamatnik a gotovo u pravilu je I gostionicar koji na veliko prodaje vino I rakiju pa je otuda zacetnik finansijskog kapitala kod nas. Prirodenu gostoljubivost I toboznju dobrotu nasega muzika I nasega seljaka opisala je ta

literatura pa I ta Ivana Brlic Mazuranic kao majku koju zlorabljuju pa je ona prisiljena na uzasno prosjacenje mada je snaha bogata, tako nekako. Ako je konzervativan kao svi zaostali slojevi jednoga drustva nas muzik ima jako razvijenu stalesku svijest, on je stvorio seljacku slogu I jaki agrarni revolucionarni pokret ali sa staleskom svijescu, on u zlocinu I zlocincima ne vidi kako Matos kaze nescasnij, on ne vidi zlikovca kojeg treba kazniti nego nesretnika kojeg je Bog osudio na patnju. Hrvat, Srbin I Rus su najvece europske pijanice

koju osobinu su oni shvatili samo kao manu siroke slavenske duse. Ali narod kao kod Rusa pije I caj pa su poznati tako opisi samovara gdje se lozi I priprema caj uz guscu pastetu ali takoder drzava toci alkohol I jadni narod kupuje otrovne merzavicke, zapecacene staklenke sa slatkom votkom. I ovdje u Australiji Australci vole votku koja je vodica od koji 50 posto alkohola a mozda I vise. Tako se opija I staro I mlado uz svirku balalajke ili tamburice I harmonike. Matos kaze Rus nije sistematicna pijanica kao nasi vajnbajseri. Znaci nasi su nam

Hrvati sistematicne pijanice I utoliko gori. Oni su kronicni slucajevi koji danas lutaju hodnicima nasih mnogih psihijatrija I ustanova za mentalno zdravlje. Nedeljama I mjesecima je solidan sve dok ga ne uhvati zapoj odnosno spiritus pa se opije do delirija. Nas je muzik nezadovoljan svagda, on je svagda ocajan zbog nepravednoga socijalnoga poretka I segregacije u drzavnom skolstvu I prosvjeti. Moj Matek bi rekao: Vuci vole kad nemas skole. Nas je muzik svagda

posebno religiozan ali nase drzavno pozitivno pravoslavlje ili katolicanstvo stalno gubi sve vise I vise pristalica. Tako ima sve vise I vise formalizma jer oni I one vole biti blizu oltaru da ih prote ili popovi vide I da ih ostali svijet vidi ali nikada nisu vidjele ili vidjeli a nekmoli procitali iti jedno slovo iz Svetoga Pisma. Nego su svi ostali heretici dok je istina ono sto im popovi ili prote naloze da je istina. Ali kako je seosko svecenstvo slabo placeno to ono mora trgovati vjerskim stvarima i tako zanemariti prave vjerske interese pa nam je stoga danas Zapad pun pravoslavnih

I katolickih ikona iz toga svijeta koje ovdje imaju dobru produ. Svecenstvu dakle ne preostaje drugo osim milostinje ali I ostale materijalne pomoci vijernika pa se svecenstvo brine za svoje prihode od vijernika ali I od novih drzavnih davanja jer naime u novom drustvu koje je nastalo na razvalinama staroga socijalizma kod nas oni dobro ubiru od svih pa i od drzavnih davanja I imovine. Pa onda nije cudno da u Hrvata ali I Srba ima zmajeva kojekakvih I skuptura zmajeva kao ona do Hrvatskog Narodnog kazalista gdje

vitez kopljem ubija zmaja, jer I kardinal Kuharic jednoc za Domovinskog rata rece kako sada Hrvati idu u boj protiv zmaja ali nije znao da ima onih kao sto je I Matos bio jedan od njih koji znaju da je zmaj u Svetom pismu simbol vraga ili Necastivog. Taj je isti kardinal jednom drzao predavanje u Katedrali odnosno misu pa je sve vjernike zapitao: Evo dragi vjernici, astronauti su otkrili da u svemiru nesto kuca. Sto to kuca? To bozje srce kuca. Nasa porodica muzika je plodna I nas se muzik zeni mlad I ima u pravilu 5 djece. Moj je

Matek imao 5 djece. Kod nas seoske djevojke plesu narodno kolo, ruske djevojke plesu horovod, I kao sto kod nas ima djevojcura tako u Rusa ima guljasce djevke. A odatle snahacerstvo, ruski snasinstvo koje treba shvatiti u smislu da majke ili oci dakle roditelji dovode kuci snahe za svoje sinove ali su one redovito zle djevojcure, zle djevke koje su toliko zle da majkama samo jedino Stribor moze pomoci. Nasi muzici su hrabri, oni su poslusni vojnici svoga gospodara koji bi I sa treceg kata skocili kako bi pokazali svoju odanost. Nece se medu njima naci

niti jedan kukavica ili izdajica ali ce klati drugu djecu u ime Krsta ili Kriza I svoga novootkrivena naciona. Nas je muzik darovit, on je pronalazac kao I Tesla I svi imaju tog pronalazackog dara I svi izmisljaju patente za vojno naoruzanje, odlikuje se kao I Japanac ili Kinez rijetkim darom podrazavanja I asimilacije pa mu nigdje nije tesko I svugdje je domaci. Zato su nasi muzici tako veliki Britanci pa Amerikanci, pa Nijemci. I kao sto Britanci vec to dobro znaju on nauci engleski jezik za godinu dana mada drugim nacijama trebaju godine. Matos

opisuje na primjer da je kod nizeg plemstva kod nas takav obicaj koji je doista toliko brutalan I barbarski pa onda nije rijetkost vidjeti sljivara s prstima u zdjeli I s nozem u ustima I s pljuvackom na pladnju. Nasi su se partizani do gola svlacili pa bi se onda puzli po polju dok su u ustima nozeve imali a onda bi upadali u neprijateljske rovove I klali jer su i moji klali. A onda bi ostali navalili vicuci glasno Hura! da bi Nijemci srali cijelo vrijeme. Nasa inteligencija pak reprezentira kao I svaka prava inteligencija domovinu buducnosti I misao sveopceg

napretka covjecanstva a njen bojni poklic je danas Das ist eine ganz neue philosophische spile I ona je puckog porijekla ali je, mogli bismo reci I sloziti se sa Matosem, autodidakticna, dosta je izolirana pa je placljiva, sentimentalna ala Arnold ,povucena I doista tuzna. Nema dana kada ja ne ronim suze niz bijelo lice. A kao takva ona je stvorila fundamente modernog liberalnog zivota u Europi jer je I Petar Veliki bio prije svega europski lider velikoga glasa koji je uticao na mnoge pa I na Britance na primjer pa oni tako, sto se

Kraljicine Garde tice, imaju gardu koju im je upravo on preporucio. A ruski trgovac je kao I svaki trgovac najuskogrudnija I najsebicnija klasa kao I ona starica lihvarka kod Dostojevskog u Zlocinu I Kazni pa ako je Napolen ubio milijune a sto ja ne bih jednu staricu lihvarku. Tako je I Isus Nazarecanin sibao trgovce u hramu jer je kod ovijeh trgovaca rijec o vlasti I birokratizmu u kojoj je vlast bez odgovornosti, inteligencija bez inteligencije, zakon bez zakonitosti, svijest terorizma I nihilizma, korupcije od koje sve smrdi jer riba I inace smrdi od

glave mada u Rusa kazu upravo suprotno da riba ne srdi od glave jer su sve velike ideje toboze dolazile od velikijeh ljudi odozgo. I onda Matos kaze da kao sto mutna voda sadrzava svijetlost na povrsini tako su mutni I blatni ostali drustveni elementi. Dunque, ta je Ivana Brlic Mazuranic upravo pisala o ovijem stvarima ali u obliku djecje literature odnosno prica za djecu I doista je istina da su mnogi momenti I elementi tijeh prica Ruski. A nije niti cudno ukoliko imademo na umu ono od cega smo I krenuli u ovim nasim razmisljanjima a to je sveslavenska

ideja nacionalnog preporoda.

NARODNI JEZIK BOSNE

Narodni jezik Bosne ili Bosanski jezik kojim govori vecina stanovnistva Bosne nije arapski jezik niti turski niti perzijski mada bijase stoljeca kada imadosmo jako puno bosanske knjizevnosti na ovim jezicima kao I na alhimijadu. To je bilo doba Turaka kada kao Bosanci izgradismo I tije pravce nasega dusevnoga izraza

pa nam nasa dusevna I kulturna osnova bijase na tudim jezicima. I ta je grada jako velika I obimna I jako znacajna tako da imademo stotine imena koja su upisana kao izuzetna imena literature I narodnoga nastojanja cjelokupnoga Orijenta. Medutim nakon povlacenja Turske sa prostora Balkana bijase nam stalo I do toga da dadnemo obrise I nase narodne kulture I nase narodne dusevnosti u formama nase narodne literature odnosno literature koja je pisana na nasem domacem narodnom jeziku kojeg svi mi danas zovemo bosanski jezik. Ovaj jezik se prvi puta

spominje Poveljom bosanskoga bana Kulina koja je napisana 29 augusta 1189 godine I to na starobosanskom narodnom jeziku I bosanskim pismom bosancicom. Ovaj dokumenat je najstariji pronadeni ocuvani bosanski drzavni dokumenat ali je takoder i najstariji drzavni dokumenat kod svih juznoslavenskih naroda i rijec je o dokumentu koji pokazuje da je izdan od bosanskoga vladara knezu Dubrovacke Republike. I doista bismo mogli reci da je njegova vrijednost

za srednjovjekovnu bosansku povijest nemjerljiva kako u smislu jednog jako vaznoga dokaza bosanske drzavnosti tako I u smislu razmatranja problematike povijesti bosanskoga jezika. Iz samoga sadrzaja ovoga dokumenta jasno se vidi da je Bosna imala vec u 12 stoljecu uredenu drzavu I instituciju suverenoga vladara( mada o tome postoje dokazi I iz 10 stoljeca) kao sto daje dokaze da nije moguce da se ova Povelja svojata kao spomenik tude nacionalnojezicne historije I to od strane drugih, prije svega

hrvatskih prominenata jer I na samom pocetku Povelje stoji Ja, ban bosanski Kulin kao sto svjedoci o postojanju pisarske kancelarije na banovom dvoru sto opeta dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu. Dunque ta povelja cini jedan fundamenat. Drugi fundamenat cini vrlo vjerojatno Daniciva I Karadiceva verzija prevoda Biblije. Medutim nije samo ova Biblija taj fundamenat jezika o kojem je rijec dakle bosanskoga jezika za kojega mnogi kazu danas da ga nema, da ga nikada nije niti

bilo niti da ce ikada biti nego I druga knjizevna djela koja su nastala na tome jeziku kao sto je I Kuran Besima Korkuta koji je preveden na domaci bosanski jezik tako da postane sastavinom toga jezika. Ima u Bosni jako mnogo literature I nasih pisaca koji su dakle pisali bosanskim jezikom uzimajuci u obzir ove doprinose od 12 stoljeca nadalje I razvoj bosanske narodne knjizevnosti na liniji koja ce uslijediti prijevodom Kurana I to od Bjelevca, Cazima Catica, Alekse Santic, Maka Dizdara, putopisca Zuhe

Dzunhura, Enesa Kisevica, Abdulaha Sidranada spomenem samo neke mada imade jako mnogo drugijeh bosanskih pisaca koji su pisali tijem bosanskim jezikom I pismom. Prema tome nije tocno da bosanskoga jezika nema, da ga nikada nije bilo niti da ce ga ikada biti vec je istina I ucenim je ljudima u Bosni posve jasna cinjenica da je na ovome jeziku nastala znatna literatura u Bosni isto tako kao sto se vec decenijama pa I stoljecima pise tijem pismom kao sto je na primjer slucaj u najnovije vrijeme kod pisaca od Selimovica I

Kasima Prohica do Nijaza Durakovica I citave sarajevske skole kao I u citavom danasnjem bosanskome novinarstvu te da su sve te diskusije koje su potaknute u najnovije vrijeme kako toga jezika I pisma nema posve besmislene. Sto se tice Daniciceva I Karadiceva prijevoda Svetoga pisma koje je stampano prvi puta 1868 godine nikako ne bi trebalo da smeta Bosance to sto je rijec o Vuku. Najvise zapisa narodnijeh pijesni iz Bosne I Srbije ima kod ovoga pisca, zapisa narodnih sala I pripovijedaka jer on obilazise ove krajeve pjeske pa

zapisujuci rukom dohvati ono sto ce nesto kasnije tragom nestati. Cini se da je I Goethe koji je inace poznat po svojem prijevodu Hasanaginice bio nadahnut ovijem piscem I Srbinom mada navodno bijase I nekoga rivaliteta medu njima. Mozda I zbog toga jer Karadic za Juzne Slavene u pogledu jezika I pisma njihova jeste reformator I obnovitelj na nacin prvijeh pismonosnih ucitelja njihovijeh Cirila I Metodija tako da je prema Karadicu izmisljeno slovo J pa je tako Jovan mjesto Ovan. Isto tako prema Karadicu zapisane su mnoge varijante

bosanskoga jezika od varijante koje se govori u Hercegovini do varijante koja se govori u Zapadnoj Bosni pa do dubrovackoga dijalekta koji je po mnogo cemu specifican dijalekat jer je Karadic na primjer bio prvi koji je zapisao sustavno Dubrovacke kolede koje niti jedan covjek danasnje Raguze ne zna. Isto tako moje me je istrazivanje bosanskoga dusevnoga bica I muslimanske kulture Bosne navelo na razmisljanje da izmedu izgovora U bosanskome jeziku koji vrijedi za neke dijelove

Istocne Bosne kao na primjer u Zepi I dijalekata koje nalazimo u Dubrovniku ima jako malo razlike te da postoje mnoge neobicne slicnosti koje je mozda danas tesko razumjeti ali I nije ukoliko znamo da je izmedu Dubrovacke Republike I Bosne stoljecima postojalo saobracanje ljudi, zena, novca I dobara dakle I jezika odakle je razumljivo da u danasnjoj Zepi ili Srebrenici koja bijase poznata, kako I ime grada govori, po rudnicima srebra, dakle da u danasnjoj Zepi I Srebrenici postoji dijalekat dubrovacke varijante tako bih

nekako rekao. A poznato je jos iz ranijega doba da je upravo ove dijalekte I ova narjecja doticni reformator jezika smatrao najprimjerenijom I najljepsom varijantom toga jezika koji bi trebao biti uzor drugima. I ja mislim da je on bio u pravu. A sto se ckvenije strane tice o kojoj ja pojma nemam a niti me zanima jer naime taj je Karadic bio pravoslavni kaluder ta me njegova strana ,kako rekoh, ne zanima niti na tu njegovu stranu ja obracam paznju nego ono sto je fundamenat jezika o kojem je rijec koji mi je dostupan preko izvora o kojima

govorim ali I preko prevoda Biblije u redakciji Danicica I Karadica pa bi trebalo razvidjeti taj rad jer se cinije da moze biti od velike koristi. Toliko sa moje strane o bosanskome jeziku kojim se govori u Bosni.