Vlasi-Starobalkanski Narod

VLASI starobalkanski narod
Zef Mirdita

(od povijesne pojave do danas)
HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST
Z agreb, 2009.
Zef Mirdita
Prof. dr. sc. Jaroslavu IDAKU
SADRAJ
PREDGOVOR ....................................................................................................... UVOD..................................................................................................................... VLASI - HETEROGEN NAROD ......................................................................... IME VLAH, VALAH VOLCAE ........................................................................ INTEGRACIJSKI I DEZINTEGRACIJSKI PROCESI NA BALKANU ........... O ETNOGENEZI VLAHA.................................................................................... VLASI U BIZANTSKOM CARSTVU ................................................................ VLASI - BILINGVALAN NAROD ...................................................................... CRKVENA ORGANIZACIJA I KRANSTVO BALKANSKIH VLAHA..... POLITIKO-SOCIJALNE STRUKTURE BALKANSKIH VLAHA I NJIHOVA EKONOMSKA DJELATNOST ................................................. VLASI U SREDNJOVJEKOVNIM SLAVENSKIM DRAVAMA ................... VLASI U OSMANSKOM CARSTVU................................................................. Statut voynuq vojnika................................................................................... Porezni Statut ................................................................................................... Zemljini posjedovni Statut ............................................................................. Lokalna administracija .................................................................................... VLASI U HRVATSKOJ ......................................................................................... UZROCI, PRAVCI I POSLJEDICE VLAKIH MIGRACIJA U NOVOM VIJEKU ........................................................................................... HABZBURKA MONARHIJA I VLASI ............................................................ Statuta Valachorum ......................................................................................... O poglavarstvima............................................................................................. O sudovanju ..................................................................................................... O posjedovanju imovine.................................................................................. O privatnim i javnim krivinim djelima ......................................................... O vojnim poslovima ........................................................................................
5
7 9 17 25 27 33 53 65 75 85 101 113 117 118 120 122 125 133 139 143 144 147 148 150 152
Zef Mirdita
VLASI ILI vlasi................................................................................................ VLAKA DIJASPORA I STVARANJE GRAANSTVA NA BALKANU....... NACIONALNI POKRET VLAHA....................................................................... VLASI DANAS ..................................................................................................... ZAKLJUNA RAZMATRANJA.......................................................................... KRATICE ............................................................................................................... IZVORI I LITERATURA ...................................................................................... SUMMARY............................................................................................................ KAZALO OSOBA, MJESTA I POJMOVA..........................................................
159 179 201 213 219 237 247 305 311
PR E D G OVO R
Knjiga Vlasi starobalkanski narod (od povijesne pojave do danas) rezultat je dugogodinjega bavljenja problemom Vlaha u historiografiji i njihovom ulogom u povijesnim procesima naroda s kojima kohabitiraju. Meutim, iako bi se iz naslova moglo shvatiti, da se govori o Povijesti Vlaha, knjiga obrauje pitanje Vlasi u povijesti naroda s kojima ih je povijesna sudbina, a ja bih rekao politika nepravda velikih sila, prisilila da ive. Ona je i odgovor na pitanje: moe li se napisati Povijest Vlaha ? To nije obino retoriko pitanje. Naime, zna se da Vlasi tijekom cijele povijesti, izuzevi razdoblje Drugoga Bugarskoga Carstva, odnosno Vlako-bugarskoga carstva (1185.-1280.), koje je djelo Vlaha, nisu imali svoj dravni teritorij, koji bi ukljuivao samosvojne politike, socijalne, duhovne i kulturne institucije, dakle bitne imbenike etno-politikog identiteta. Stoga se moe raspravljati i pisati samo o Vlasima u povijesti. No, unato tome oni su djelatni imbenik u svim porama socijalno-politikoga, ekonomsko-kulturnoga, intelektualno-duhovnoga ivota naroda s kojima dijele zajedniku povijesnu sudbinu. Zapravo, oni su nositelji graanskoga duha ne samo balkanskih naroda, nego i drugih naroda u Europi. Da bi se to sveobuhvatnije i adekvatnije prostorno tako i vremenski odgovorilo na namjeru i cilj ove knjige, morao sam pristupiti selektivnom metodom odabiru dostupnoga materijala, iako sam svjestan svih nedostataka takva pristupa. Nije udno to taj problem postaje sve zamreniji zbog kontroverznih miljenja i stajalita znanstvenika koji se bave pitanjem etnoidentiteta Vlaha. No, premda je ovaj problem i po svojoj prirodi interdisciplinaran (etnologija, etnografija, etnopsihologija, antropologija, lingvistika, filologija i dr.), drim da se i ovakvom metodom moe dobiti zaokruena slika povijesne djelatnosti Vlaha u vremenu i prostoru u kojima su ivjeli i djelovali. Drugim rjeima, iako je njihova povijesna sudbina asimilacija s etnokulturnim grupama s kojima ive, ipak mnogi povijesni procesi, ponajprije balkanskih naroda, mogu biti shvatljiviji ako se prizna djelatnost njihova samosvojnog etnikog identiteta, bez obzira pripadaju li oni nekoj od kranskih crkava ili islamu. Vjerujem da e se svatko, tko pristupi knjizi bez
Zef Mirdita
predrasuda, na osnovi izloenoga sadraja moi uvjeriti u opravdanost navedenoga zakljuka, iako sam svjestan svih problema i tekoa u svezi sa sadrajem knjige. Za nastanak ove knjige osobitu zahvalnost dugujem dr. Stjepanu Matkoviu, ravnatelju Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Svojim zalaganjem da se ova knjiga objavi, iskazao je potrebu da se zaokrui projekt ovog instituta iz 1993. godine: VLASI STAROBALKANSKO STANOVNITVO OD POVIJESNE POJAVE DO DANAS. Bio sam voditelj toga projekta. I tako, uz ve objavljenu knjigu VLASI U HISTORIOGRFAFIJI, (Zagreb, 2004.) i ova knjiga samim time i znanstvenoj javnosti prua mogunost uvida u ovu vrlo sloenu problematiku u hrvatskoj historiografiji, i ne samo njezine historiografije. Veliku zahvalnost dugujem osobito Ministarstvu znanosti i tehnologije koje je prihvatilo navedeni projekt i financijski omoguilo ne samo da se na njemu radi, nego da se i knjige iz navedenoga projekta objave. Iskrenu zahvalnost dugujem i recenzentima ove knjige, akademiku Augustu Kovaecu i prof. dr. sc. Dragutinu Pavlieviu, koji su svojim primjedbama i sugestijama omoguili da knjiga dobije svoje puno znanstveno obiljeje. Ugodna mi je dunost da se i na ovome mjestu zahvalim gospodinu Noelu Malcolmu iz Londona, koji mi je darovao FHDR., III. IV. (Bucureti, 1975, 1982.), djela bizantskih autora koja se odnose na problematiku Vlaha. Istu iskrenu zahvalnost dugujem i akademiku Augustu Kovaecu i prof. dr. arku Muljaiu koji su mi darovali knjigu i separate koje se u Zagrebu ne nalaze, a koji obrauju lingvistiku problematiku Istrorumunja i Arumunja, odnosno Vlaha. Takoer sam zahvalan Odjelu za meunarodnu razmjenu knjiga Sveuiline i nacionalne knjinice u Zagrebu, gospoi Meri Radinger i gospoi Vesni Golubovi, za iskazano razumijevanje pri naruivanju knjiga u stranim knjinicama. Na kraju iskrena hvala dr. Mariji Karbi koja je proitala tekst i pomogla pri izradi kazala osoba, mjesta i pojmova. U Zagrebu, 20. travnja 2009. Autor
U V O D
Koliko se god o problemu Vlaha raspravlja, on je previe sloen da bi bio lako razjanjen, jer se on neizbjeno sukobljava s jednostavnim istinama literarizma bilo u politici, nacionalizmu ili pak arheologiji.1 To se osobito odnosi na historiografiju balkanskih naroda. Naime, budui da je ona bila u funkciji politikoga pragmatizma s etnocentristikim obiljejima, Vlasi su bili, a i jo uvijek jesu, zanijekani i svedeni iskljuivo na drutvenu grupu bez drugih odrednica, osim odrednica vezanih za njihovu djelatnost, konkretno stoarstvo, trgovinu i vojsku. Navedeni pristup problemu Vlaha karakteristian je za balkanske historiografije, a taj pojam podrazumijeva odreeni kolektivni mentalitet i njegov sustav vrednovanja ne samo prolosti nego i sadanjosti. Jer mentalitet svakog naroda, kao rezultat povijesnog razvitka, vjerno odraava ne samo oblik civilizacije podneblja pod kojim se razvijala, nego upravo i nain miljenja i njegov odnos prema kulturnim vrijednostima i njihovim nositeljima.2 Mentalitet vlakog etnikog elementa, zapravo je rezultat kolektivnog naina sudjelovanja u odreenoj socijalnoj batini, neovisno o individualnim obratima kulturnih grupa ili pak nekih drugih vanjskih imbenika. Drugim rijeima, to je odraz jednog izoliranoga drutva s vlastitim poimanjima vrijednosti o svijetu, moralu, etici, politici, suivotu i dr., to se odraava u mitovima, vjerovanjima, obiajima i narodnom stvaralatvu, pjesmi, igri, nonji, prehrani itd. I koliko god su Vlasi skloni prilagoavanju i suivotu, ipak su otporni na sve to se ne podudara s njihovim nainom miljenja, koje je veim dijelom odraz nesvjesne dugotrajnosti.3 U negiranju vlake etnike samosvojnosti vanu ulogu imala je Pravoslavna crkva balkanskih naroda. Ali, ipak, mentalitet, koji je odraz dane strukture povijesne stvarnosti,4 i prema kojem se odreeni narod prepoznaje i izdvaja od drugog naroda, ona nije uspjela preobraziti odnosno unititi. Naime, fenomeni vlakog mentaliteta,
1 2 3 4
NANDRIS, John G., 1990.: 59. CZAN, Florentina, 1980.: 631.-635. SELLIN, Volker, 1985.: 555.- 598.; RAUF, Ulrich, 1989. SELLIN, Volker, 1985.: 598.
Zef Mirdita
koliko god bili potiskivani, jo uvijek postoje, to jasno potvruju etnoloka i etnografska istraivanja.5 Poznato je, naime, da je osnovno naelo pravoslavnoga kranstva da se teritorij ekumenskoga patrijarhata mora podudarati s geografsko-pravnim, politikim teritorijem Istonoga Rimskoga Carstva.6 To su naelo doslovce preuzele i primijenile osamostaljene, autokefalne nacionalne pravoslavne crkve balkanskih naroda. Isto je naelo prihvatilo i srpsko pravoslavlje, koje je imalo mono sredstvo u Pekoj patrijariji, obnovljenoj 1557. godine, a podruje koje je pripadalo Pekoj patrijariji, prualo se od Dunava i Save pa sve do Skoplja i ustendila.7 To se odraavalo ne samo na sprjeavanju formiranja politike i nacionalne svijesti nego i u nepriznavanju nacionalnog identiteta svakog drugog naroda koji je pripadao pravoslavnoj vjeroispovijesti. Drugim rijeima, Pravoslavna crkva negativno je utjecala na formiranje etnoidentiteta Vlaha. Posljedica svega toga jest bugarizacija, helenizacija, odnosno grecizacija i srbizacija Vlaha, iako je poznato da u formiranju etnoidentiteta, vanu ulogu imaju ekonomski i socijalni imbenici.8 No, unato tome, samosvojni etniki identitet Vlaha nije uniten.9 Oni su taj svoj etnoidentitet sauvali i za vrijeme emigracije i urbanizacije.10 Uostalom, i Branislav urev, iako ne priznaje etniki identitet balkanskim Vlasima, ipak ne moe mimoii konstataciju velikoga njemakoga poznavatelja Osmanskoga Carstva Franza Babingera, koji je tvrdio da su Vlasi u Srbiji pravi balkanski etnikon.11 Upravo temeljita analiza srpskih srednjovjekovnih dokumenata jasno govori o samosvojnom etnikom obiljeju pojma Vlah sve do XVI. stoljea. Budui da Vlasi nisu bili politiki narod, oni se ne spominju u titulaturi cara Duana.12 Ali, unato tome, iako su Vlasi bili bez svog odreenog dravno-politikoga teritorija, ratrkani
5 6
7 8 9 10 11 12
WACE, A. J. B. THOMPSON, M. S., 21972; ANTONIJEVI, Dragoslav,1982.; WINNIFRITH, Tom J.,1987. TOYNBEE, Arnold J.,1940.: 388. Za dodatno objanjenje toga fenomena potrebno je istaknuti da je time Pravoslavna crkva, uostalom kao i druge vjerske zajednice na Istoku, stekla politiku mo nad svojim vjernicima. Tako je bilo i u pravoslavnim crkvama na Balkanu. Meutim, politiko obiljeje tih pravoslavnih crkava zapostavit e teoloko promiljanje vjere i evaneosko poslanje Crkve. Ipak politika funkcija Pravoslavne crkve, koja se izraavala u zakonodavnoj i izvrnoj vlasti rimsko-bizantskoga obiljeja, upravo kao u laikoj dravi, bila je izraz koncesije ili tolerancije Otomanskoga Carstva. (Vidi: PAPASTATHIS, Charalambos, 1974.: 187 ; KAI, Duan, 1969.: 148.- 149.). CVIJI, Jovan, 1922.: 252.; HADROVICS, Lszlo, 2000.: 41.-45, 88. GOUNARIS, B. C., 1995.: 409.- 426.; Idem, 1997.: 76. MALCOLM, Noel, 1994.: 79.; DRAGOMIR, Silviu, 1959.: 139.- 160. GOUNARIS, B. C.,1997.: 77.; SCHEIN, M. D., 1974.: 83.-97. UREV, Branislav, 1951.: 93 99. PI, Lad. Joseph, 1880.: 50.
10
na cijelom podruju Balkana, oni se, ipak, u izvorima - i bizantinskim, i latinskim, i slavenskim - pojavljuju kao samosvojan etnikon s vanom drutveno-ekonomskom i politikom ulogom u sredinama u kojima su ivjeli. Plod toga suivota, istini za volju, jest proces asimilacije i akulturacije, a zahvaljujui mjesnim pravoslavnim crkvama, i proces denacionalizacije. Tek nakon denacionalizacije nekih znatnih grupa Vlaha na Balkanu poinje se taj pojam primjenjivati i shvaati kao socioekonomski, odnosno profesionalni termin, koji se onda primjenjuje i na ostale narode koji se bave stoarstvom.13 Upravo isto onako kao to kae Milan ufflay: U srednjem vijeku, kao to pogdje i danas, ime Arbanas, Arnautin kod poljodjelskih se Slovena pokriva s pojmom pastir.14 Meutim, iz toga nikome nije palo na pamet pojmu Albanac poricati etniki sadraj, odnosno svesti ga samo na znaenje profesionalne-ekonomske kategorije, ime bi se negirala etnika opstojnost Albanaca na tim podrujima.15 Stoga, bez obzira na to da jesu li slavenskim nazivom Vlah obuhvaene sve osobe koje govore latinski ili latinizirani jezik, stvarno se taj naziv odnosi na homogenu etniku grupu,16 dakle Vlasi, balkanski nomadi stoari, etnogenetski ine jedinstven ljudski tip, neovisno o tome koji jezik danas govore, i kojom se nacionalnou izjanjavaju.17 Uostalom, danas historijska geografija dri da se pojam slaviniziranje, odnosno slavenizacija treba razumjeti u znaenju geografskoga smjetaja, a ne kao etniki aspekt.18 Etniki individualitet Vlaha potvruju i bizantski autori. Oni, naime, u svojim djelima Vlahe predstavljaju kao sasvim izdiferenciranu grupu, a ne kao privjesak Grka, dapae kao njihove politike protivnike.19 Tu su samostalnost sa svim privilegijama Vlasi zadrali kao sastavni dio rm-milleti i u doba Otomanskoga Carstva. Preokret u tome nastaje u XVIII. stoljeu. Naime, tada se, s jedne strane, kapetaniteti armatola vie ne priznaju i, s druge strane, carski firman unitio je relativnu autonomiju episkopija i poveavao utjecaj patrijarhata, a fanarioti su postali najdue integrirajui imbenik turske moi.20 Kada se u ranom novom vijeku vlake zajednice u jugoistonoj Europi nalaze izmijeane izmeu tri monoteistike velike religije (pravoslavne, katolike i
13 14 15
16 17 18 19 20
DRAGOMIR, Silviu, 1959.: 139.-148. UFFLAY, Dr. Milan, pl. 1925.: 226. Na osnovi socio-antropolokih analiza sekundarnih izvora etnonimi Romios, Bugar ili Vlach predstavljaju jednostavne etnike nazive, ali oni u sebi sadre i sloenija znaenja. Naime, osim etnike konotacije oni u sebi sadre i diobu rada unutar pravoslavne populacije Osmanskoga Carstva. (GOUNARIS, B. C., 1997.: 77.; VERMEULEN, H., 1984.: 225.-246.) EKMEI, Milorad, 2000.: 33. ANTONIJEVI, Dragoslav, 1982.: 26. WITHMANN, Michael W., 1978.: 1 STNESCU, E., 1968.: 439.- 479.; PEYFUSS, M. D.,1970.: 338. PEYFUSS, M. D., 1970.: 338.
11
Zef Mirdita
islamske), izbio je sukob interesa drava s kojom se svaka od monoteistikih religija identificira. To dovodi i do vjersko-kulturoloke identifikacije, a time nastaje etnokonfesionalna21 razlika, koja je bila najizrazitija na podruju jurisdikcije Peke patrijarije, gdje se srpstvo poistovjeuje s pravoslavljem. A budui da su Vlasi bili pravoslavne vjeroispovjesti, onda oni prema takvu poimanju, na tom podruju nisu mogli biti drugo doli Srbi. Zapravo je time Srpska pravoslavna crkva negativno utjecala na formiranje etnoidentiteta Vlaha.22 Naime, treba imati na umu i to da se pored utjecaja crkava (etnokofesionalizam) i dravnih struktura (krajiki mentalitet), vjerske diobe i razlike ne mogu potpuno tumaiti i shvatiti bez uvida u sociopsiholoke i socioantropoloke fenomene.23 Nema sumnje da su migracije - fenomen koji je pratio Vlahe tijekom cijele njihove povijesti - a bio je posljedica vojnih ili pak ekonomskih razloga, utjecale i na konverzije ili promjenu vjerskog identiteta. Meutim, esto se dogaalo da se razbila koherentnost grupe Vlaha i na podruju doseljavanja, stvarajui tako novu grupu razliitog podrijetla. Unato tome, i pored uznapredovanja procesa etnokonfesionalizma, u XVII. stoljeu jo uvijek postoje heterodoksne grupe Vlaha. Primjer tome jesu Krmpoani, koji su bili pravoslavci, a oko 1700. godine su bili homogena katolika zajednica.24 Pored etnokonfesionalne podjele u vlakim drutvima u ranom novom vijeku postojale su podjele prema jezinom kriteriju, koji je razlikovao Vlahe slavenskog govornog jezika od Vlaha romanskoga jezika. Tu pripadaju Cici koji se nakon XVII. stoljea nalaze u Istri. Drugi je kriterij podjele prema socijalnom poloaju, pa postoje: carski, spahijski i vakufski Vlasi u Osmanskom Carstvu, krajiki i privatni Vlasi u Habsburkoj Monarhiji, Morlachi habitanti nuovi i Morlachi habitanti vecchi u Mletakoj Republici; zatim postoji podjele prema mjestu podrijetla, politiko-regionalnom kriteriju i dr. Osmanska vlast pak nije pravila velike razlike izmeu vlakih zajednica.25 Vlasi su u povijesti poznati kao latinofoni u stalnom pastoralnom pokretu od Atike sve do albanskih planina, Srbije i Bugarske, a Bizantskom su Carstvu bili stalna opasnost.26 Takva geografska rasprostranjenost utjecala je na sveukupni socioe21
22 23 24 25 26
Etnokonfesionalizam zbog partikularnog univerzalizma u Katolikoj crkvi nije bio prisutan. (Atolikoj koj koj . (AARI, M., 2008.: 26.) GOUNARIS, B. C.,1997.: 76.; KITROMILIDES, P. M.,1996.: 163.-191. ARI, Marko, 26.-27. ARI, Marko, 2008.: 40.-41. Idem, 2008.: 27. WINNIFRITH, T. J., 1987.: 57.-122.; BREZEANU, S., 1976.: 211.-222.
12
konomski razvitak, a latinski jezik postao je jezik Vlaha koji su ivjeli u udaljenim autonomnim zajednicama.27 Pogoranje ekonomskoga stanja, prouzroeno s jedne strane rusko-turskim ratom i, s druge strane, poetak kapitalizma i brzi razvitak kapitalizma u Austriji, te brzi razvitak trgovine izmeu gradova Habsburke Monarhije, potaknuli su Vlahe da naputaju svoja prebivalita i sele se u razliite gradove Epira i Makedonije, a tijekom XVIII. stoljea emigracijski pokret orijentirao se prema europskim sreditima. Tako stvaraju trgovaku mreu koja e se odraziti u ekonomskom raslojavanju unutar vlakoga drutva. Tu je emigraciju jo vie ubrzalo razaranje Moskopola (alb. Voskopoje), vanog sredita kulture i znanosti. Naseljavanjem na cijelom podruju Balkana, oni postaju nositelji graanske kulture i prava graanska elita i u Srbiji i u drugim europskim sreditima. Nadalje, oni postaju aktivni sudionici u oslobodilakim pokretima Albanije, Bugarske, Makedonije, Srbije i drugdje. Tijekom vremena oni e se u Bugarskoj, Makedoniji i Srbiji zvati Cincari28, a to se odnosi na Vlahe, odnosno Arumunje s podruja Makedonije. Ta je grupa openito sauvala svoj identitet, kulturni i domai govor temeljen na starom provincijalnom latinitetu. Krajem XVIII. stoljea poelo je nacionalno buenje Arumunja, odnosno Vlaha. Ono nije bilo izolirano i nije se dogaalo sluajano, nego je bilo integralan dio historijskoga procesa u formiranju vlake nacije. Poetkom XIX. stoljea nacionalna svijest brzo se razvijala, usredotoujui se na razvitak arumunjskog jezika, njegove uporabe u koli i crkvi. Stvaranjem balkanskih drava u XIX. i XX.. stoljeu, Vlasi se fragmentiraju i time se ograniava nomadizam stare nacionalne ekonomije. Plaanje taksi za pasita dva puta godinje i nepriznavanje osnovnih graanskih prava od novostvorenih balkanskih drava, smanjit e njihovu produktivnost i njihov opstanak kao posebnog etnikona. Sezonska nomadska pastorizacija postupno se naputa, poljoprivreda se modernizira i poinje migracija u gradove, a time i proces asimilacije. To e izmeu ostalog prouzroiti naputanje rodne grude i odlazak u zapadnu Europu i prekomorske zemlje. U etnoidentifikaciji Vlaha na Balkanu, postoje dvije glavne etnokulturne grupe. Prva je grupa etniki, lingvistiki i prostorno identina dananjim Rumunjima. Oni su smjeteni na podruju istone Srbije i sjeverozapadne Bugarske. Njihov je dijalekt gotovo identian sa svim rumunjskim dijalektima. Druga grupa jesu Arumunji. Oni su razliitog etnikoga podrijetla i izravno su prostorno i povijesno vezani s grkom kulturom. Oni su uglavnom koncentrirani na
27
28
WINNIFRITH, T. J., 1987.: 112.-113.; BREZEANU, S., 1976.: 211-222.; BROWNING, R., 1969.: 71.-72. RUICA, Miroslav, 2008.: 14.
13
Zef Mirdita
grkom planinskom podruju Pinda, odnosno unutar trokuta odreenoga granicama dananje Albanije, Makedonije i Grke. Tradicionalno su se bavili dugom transhumancom, ali kasnije su postali poznati trgovci, prenosnici i vojnici. Stoga su od XVII. do XIX. stoljea postali vrlo bogati i tako jako zastupljeni u visokom, bogatom trgovakom sloju drutva. Iako su bili poligloti, grki jezik i kultura bili su izraz njihove kulture i socijalnoga statusa. Vlaki, odnosno arumunjski dijalekt preivio je i tako je bio izvorite identiteta, tradicije i socijalne integracije unutar grupe.29 Iako se balkanski Vlasi mogu sporazumijevati meusobno kada govore svojim dijalektima, oni su, ipak, bili razdvojeni. Mnogi su razliitog etnikoga podrijetla i bili su pod utjecajem dominantih kultura. Vlasi iz Makedonije, Grke, Albanije, Crne Gore i Hrvatske razvili su svoju povijest, jezik i kulturu bez izravnog utjecaja svoje rumunjske brae. Zanimljivo je istaknuti da dominantni dio vlakih lidera u Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj istie stav da su Vlasi zapravo Rumunji i da je Rumunjska njihova domovina, a rumunjski da je njihov standardni jezik i pravopis. A manji dio vlakih lidera iz Makedonije, Albanije i Srbije, iako priznaju zajedniko podrijetlo jezika, kulture i imena, vjeruje da Vlasi imaju svoj identitet i specifini narodni dijalekt, koji bi se trebao standardizirati, te da njihova kultura ima svoje specifinosti koje se jedinstveno prakticiraju u njihovoj religiji.30 Iz svega navedenoga moe se zakljuiti da je, osim to su Arumunji, odnosno Vlasi heterogenoga podrijetla, ipak teko odrediti etniki identitet pojedinca ako se uzme u obzir da su ti ljudi po roenju Romani, da su odrasli na etnikoj granici Grka, Albanaca i Junih Slavena, da su vjerom pravoslavci i da su gotovo svi govorili jezike spomenutih grupa. Osobito je teko tonije govoriti o njihovoj etnikoj pripadnosti ili pak o njihovu nacionalnom osjeaju u prijanjim vremenima, kad na Balkanu nisu postojale nacionalne razlike nego samo vjerske i socijalne: krani i Turci. To je razdoblje najvee zbrke etnikih, politikih, historijskih i geografskih pojmova.31 Prema D. J. Popoviu: Cincarin, je po poreklu Ilir ili Traanin, sasvim retko Sloven, po jeziku Roman, po veri pravoslavan, a po kulturi, bar u varoima, Grk, po zanimanju stoar, trgovac ili zanatlija; sve ostalo kao njegovo ime, prezime, nacionalno oseanje, dravljanski poloaj, sasvim je neodreen. Sve moe da promeni. Glavna karakteristika Cincarina je neodreenost.32 No, unato tome to se Vlasima u balkanskim historiografijama ne priznaje njihov samosvojni etniki identitet, oni su ipak u toj etnopovijesnoj i etnopolitikoj ko29 30 31 32
KOSTOV, Goran, 2006.: 13. RUICA, Miroslav, 2008.: 14.-15. POPOVI, D. J., 1937.: 25.-26. Idem, 1937.: 27.
14
habitaciji s balkanskim narodima i dalje ostali paradigma njihove povijesti. Naime, injenica je da je vanu ulogu u strukturi graanskoga drutva balkanskih naroda - i to ne samo Srba, nego i Albanaca, Bugara, Grka, a i drugih naroda u srednjoj, pa donekle i u zapadnoj Europi u XIX. stoljeu i u prvoj polovici XX.stoljea - imao upravo vlaki etniki element. Nepobitan je njihov doprinos u gospodarstvu, politici, kulturi i izgraivanju nacionalne samosvojnosti upravo tih naroda. A za uzvrat upravo su im ti narodi za samostalnost kojih su se borili perom i pukom, poricali samosvojni etnopolitiki i etnokulturni identitet.33 Stoga problemu etnike identifikacije Vlaha treba pristupiti u kontekstu vremena i prostora. To svakako podrazumijeva i proces uzajamne akulturacije i suivljavanja s razliitim aglomeracijama. Ve i pomna analiza povelja i zakona srednjovjekovnih vladara, dubrovakih akata, bizantskih kroniara i povjesniara i povelja njihovih vladara, te turskih deftera u kojima se govori o Vlasima, jasno pokazuje etniku samosvojnost Vlaha u prostoru i vremenu.
33
GYNI, Mathias,1954.: 226.; PEYFUSS, M. D., 1989.: 129.-149.; BACOU, Michaela, 1989.: 151.-165.
15
ZAKLJUNA RAZMATRANJA
Prema Gustavu Weigandu postoji zajedniki naziv za sva vlaka plemena, a to je: A r m n i, A r m n i.1 Meutim, Vlasi se nazivaju i karakteristinim lokalnim imenima, kao to su K a r a g u n i, prema crnoj kabanici, i F r i r o , prema lokalitetu Frashr (Frar)2 u Albaniji. Arumunji iz Aspropotamije, ako rabe rije amu sad umjesto grkoga tora sad, zovu se Arumeni neovisno o tome jesu li Karaguni ili Friroi. Njih Grci nazivaju takoer i nadimkom Brudzo-vlak. Arumunji Karaguni nazivaju Karagunima Grke sjeverne Tesalije, stanovnike Mavrovunija i one koji ive na ravnicama Kardhitse, a koji su nekada bili jako izmijeani s Arumunjima. U Akarnaniji, pak, Grci nazivaju Karagunides one Arumunje koji ive u Manjani, a koji su srodniji Friroima negoli Karagunima. Meutim, ne treba nas iznenaditi njihova polinominost ako polazimo od podataka raznih putopisaca, konkretno od F. C. H. L. Pouquevillea3, W. M. Leaka4, A. J. B. Wacea, i M. S. Thompsona.5 i drugih, koji su se, putujui kroz vlaka podruja, upoznali ne samo s njihovim ivotom, socijalnim strukturama, nainom privreivanja, duhovnom i materijalnom kulturom, nego i s injenicom da se Vlasi, odnosno Arumunji, sastoje od razliitih plemena, koja se meusobno razlikuju ne samo po karakteru nego i po mentalitetu. S druge, pak, strane, u ranom srednjem vijeku, pa i kasnije, kada se Vlasi pojavljuju na ovim podrujima, ali ne samo oni, etniki gledano, Balkanski je poluotok u stalnom komeanju, previranju i preobrazbi. Stoga je teko govoriti o nekoj etnikoj slici tijekom toga razdoblja koje je jo uvijek tamno, i to ne samo zbog nedostatka
1 2
3 4 5
WEIGAND, Gustav, 1895.; ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 156., 159. ARVINTE, Vasile, I/2003., 160. Postoji miljenje da bi to ime dolo od imena mjesta Farsale, gdje je Pompej doivio poraz, i gdje je bilo Vlaha. Ta je konstatacija ipak nevjerojatna. Nema dvojbe da to ime dolazi od imena lokaliteta Frashr (Frar) u Albaniji. (v. WINNIFRITH, T. J., 1995., 30.; ARVINTE, Vasil, RSG., I./2003.c.: 160.) POUQUEVILLE, F. C. H. L., 1826.: 333. 397. LEAKE, William M., 1835., 274. 311. WACE, A. J. B. i THOMPSON, M. S. 1972.; WINNIFRITH, T. J., 1987 .
219
Zef Mirdita
dokumenata, nego i zato to su oni dokumenti koje posjedujemo, to se navedenog problema tie, ne samo nesigurni, nego i sadre neobjanjive etnike nazive s dananjih stajalita znanstvene etnologije. Nadalje, poznata je injenica da se s renesansom u objanjenju etnike slike i etimologije imena naroda poelo polaziti od postojee etnike stvarnosti, pa i onda kada su se pri tome rabila fantastina objanjenja. U Akarnaniji nalazimo naziv Pistiki, a koji se odnosi na mali broj Arumunja Etolije i Akarnanije, ije je stanovnitvo u srednjem vijeku sainjavalo Malu Vlahiju. Isto je ime posvjedoeno i u Maloj Aziji, gdje su njegovi nosioci potpuno grecizirani, kao to je sluaj s Arumunjima u Beotiji koji se zovu Bomi. U Grkoj, konkretno u Atici i Beotiji, pod imenom Vlah, bez obzira na to da li se radi o Albancima ili pak o Arumunjima, podrazumijevaju se seljaci. Za obje zajednice moe se upotrijebiti naziv Vlachipimenes. Taj je naziv novijega datuma, stvoren od obrazovanih ljudi, a odnosio se iskljuivo na Arumunje. Kao podrugljivi nadimak upotrebljava se i pojam Kutsovlasi (Kuco-Vlasi) Hromi Vlasi.6 Postoji takoer i ime Tipani, a odnosi se na one Arumunje, ije ene nose veliku maramu na ramenima, to je karakteristino osobito za ene Manjana i Friroa. Taj se isti lokalni izraz odnosi na sjeverne krajeve. Meutim, ipak, ne postoji vlako pleme koje nosi ime Tipani. Friroe Grci nazivaju i Arvanitvlachi. Tako ih nazivaju jer su podrijetlom iz Albanije i govore albanski jezik. Nazivaju ih takoer i Dot, jer esto rabe rjeicu dot sa znaenjem nita, a za tu rije Karaguni imaju hi nita ili pak dip nita. Obje ove rjeice postoje s istim znaenjem i u albanskom jeziku.7 Friroe u junom Epiru nazivaju i Kambisi jer zimuju zapadno od Arte u Kamposima (Kambosima). Vlahe stoare iz Tesalije, koji plemenski pripadaju Friroima, naziva se Katauni (Katuni) i Boji, a one koji su preli na poljoprivredu zovu Motseni. To ime podsjea na ime jednog vlakoga plemena u Transilvaniji, to jasno dokazuje njihovo juno podrijetlo. Friroima pripadaju i Gura i Tuli, odnosno Suli, u junoj Albaniji. Pod imenom Kopatar (Kuptr) podrazumijevaju se oni Arumunji koji su zadrali nonju, obiaje i zakone, ali umjesto vlakoga odnosno arumunjskoga govore grki. Iako su oni bez sumnje vlakoga podrijetla, ostali Arumunji mrze ih zato to su zaboravili vlaki odnosno arumunjski jezik.
6
Antonio Baldacci dri da je naziv Kucovlasi (Cuzzovlahi) nastao jo u vrijeme osmanskih osvajanja. Naime, nazivajui ih kucovlasima ili Malim Vlasima, Turci su htjeli praviti razliku izmeu njih i Velikih Vlaha, odnosno Rumunjske u pravom smislu rijei. (BALDACCI, Antonio,1932., 36., bilj. 3.). WEIGAND, Gustav, 1894., 346.
220
Cincari je, pak, nadjevak, dan od Srba. Odnosi se na Arumunje, ali i na Slavene koji su se zajedno s njima iselili iz Makedonije na podruje na kojem ive Srbi. Ime su dobili po tome to ti doseljeni Arumunji za pet umjesto in, to je karakteristino za dakorumunjski, izgovaraju cinc<int.8 Takav naziv za Arumunje karakteristian je samo za Srbe koji su imali tijesne odnose s Dakorumunjima koji ive sjeveroistono od njih. Ime Cincar poznato je u Maarskoj i u Rumunjskoj, ali vrlo je rijetko prisutno na jugu. Samo se u Epiru moe tu i tamo uti, i to samo u pejorativnom smislu.9 Osim navedenih lokalnih imena ima i drugih, kao to su Karagulis straa, a to je onaj koji tu dunost obavlja danju i nou nad svojim stadima. I u Makedoniji sami se pastiri nazivaju Colbans, zapravo turski obanin pastir.10 U Albaniji takoer postoji nekoliko imena za Arumunje. To su: Epirai za Arumune iz Epira; zatim Gogolar za Vlahe iz Prizrena i Debra u Makedoniji; Grmusteni su Arumunji s planina Gramos; Karaguni esto se rabi za utvrivanje razlike izmeu njih i Friroa, meutim to ime nose i oni Arumunji koji govore albanski; Moscopoleni ili Voskopojari jesu Arumunji iz Moskopolja odnosno Voskopoje i njegove okolice; Myzeqar (Mizeari) su Vlasi koji ive na podruju Mizeeje u Albaniji.11 I na kraju, zovu se i Rmeri, to je albansko ime za Arumunje, a dolazi od latinskoga Romani. Giuseppe Valentini12 kae da Albanci Arumunje esto zovu i oban, pastir, a moda i karavanije.13 U Albanaca za Vlahe postoji i pejorativni naziv Llaciface, kao to je u Srba naziv Cincari. U Bosni i Dalmaciji V l a s i m a14 se zove pravoslavno stanovnitvo, a u Istri nalazimo takozvane Istrorumunje koji se zovu i T i r i b i r i (iribiri), a njihov se jezik zove tiribirski (iribirski) ili vlaki.15
8 9
10 11 12 13 14
15
SKOK, Petar, ERHS, II./1972.: 74. WEIGAND, G., 1895.: 273. 277. Neki od Arumunja smatraju da su Sarakaani (Karakaani) stoari nomadi koji govore grki i ive u Tesaliji i Makedoniji, a zbog odjee, koja je slina odjei koju nose Friroi, smatraju se da su arumunjskoga podrijetla. Meutim, G. Weigand, na osnovi naina ivota i izgleda lica, zakljuuje da bi oni bili pravi Grci. Istina, i oni, kao i Arumunji, imaju Tselingas (elnika). Uostalom oni ne sklapaju brakove s Arumunjima. Dapae, oni su u neprijateljskim odnosima s Arumunjima, osobito s Albancima, za razliku od Arumunja, koji su u vrlo dobrim odnosima s Albancima. (WEIGAND, G.,1895.: 277.) POUQUEVILLE, F. C. H. L., u: STAHL, Paul Henri, 1974.: 54. PEYFUSS, M. D., 1974.: 12., bilj. 12. VALENTINI, Giuseppe, 1975.: 269.-274. Idem, 1975.: 270. Prema G. Weigandu na podruju Lapsita, juno od Kastorije u Makedoniji, ive Pomaci, koji su, iako su prihvatili islam, zadrali svoj materinjski grki jezik. Njih nazivaju podrugljivim imenom Valachadhes, odnosno Valachades, to nema nikakve veze s imenom Walachi, odnosno Vlasi. Zapravo, taj podrugljiv naziv nose stoga to, osim pozdravnog izraza na turskom jeziku Ewalach, zbogom, druge turske rijei i ne znaju. Istina postoje i vlaki Pomaci, ali samo u naselju Nnte na podruju Vlahomeglena, sjeveroistono od Vodena. (WEIGAND, G., 1895.: 128.; Idem, 1924.: 85.). WEIGAND, G.,1895.: 273.; KOVAEC, August, 1984.: 553.
221
Zef Mirdita
Cincare,16 odnosno, kako oni sami sebe nazivaju Arumunje, Srbi, Bugari i Makedonci jo nazivaju Crnovunci,17Karakaani 18, odnosno Karavlasi, Karagunid, odnosno Karagunides,19 Aani (na srpskom i bugarskom), Kucovlasi, to zapravo znai Hromi Vlasi,20 Bijeli Vlasi,21 arnautski Vlasi, Karakolani, Sarakaani i Friroi u Makedoniji.22 Zanimljiva je evolucija vlakog imena u ugarskim latinskim ispravama. Poznato je, naime, da je tradicionalno ime za Vlahe u Maarskoj olh. Taj se naziv, kao i olasz u maarskom jeziku odnosi na Talijane. To se ime prvi put, koliko se do sada zna, spominje 1283. godine kao Olahteluk. Na osnovi latinskih isprava ima pet tipova i nekoliko podtipova tog imena. 1. Blaci, Blacci, Blachi. Taj tip karakteristian je za papinske isprave iz 1222. i 1223.-1224. godine. Kasnije se javlja samo jednom, i to u saksonskoj ispravi 1366. godine, kao Blaccorum, Blacci, Blaccorum, iako se smatra da je to pogreno. Taj je tip, koji poinje grupom bl- najstariji. Vrlo je est u maarskim kronikama s kraja XII. i tijekom XIII. stoljea. Budui da maarski jezik ne trpi grupu bl- na poetku rijei, teko je prihvatljivo da je ona nastala u Maara. To je zapravo forma Slavica nominis, to jasno govori da Maari iz vremena tih dokumenata jo uvijek nisu imali svoj naziv za Vlahe, odnosno Rumunje. 2. Olaci, Olachi, Olahi. Taj se naziv prvi put spominje 1228. godine. Meutim, poevi od 1247. godine pa nadalje taj je oblik najei u maarskim ispravama, i to kao Olacis, Olacorum, Olacos, Olako itd., odnosno Olachorum, Olachis, Olachys,
16 17 18
19 20 21
22
POPOVI, D. J., 1937. NOVAKOVI, Stojan, 1965.: 33. On Crnogunjce poistovjeuje sa Sarakaanima, to nije ispravno. Naziv Karakaani odnosi se na crnu vlaku ovcu ili karakaanku (stari soj). Radi se, naime, o Crnim Vlasima ili Karavlasima koji su to ime dobili od okolnih Makedonaca, jer su iz staroga kraja, odnosno iz june Albanije, doli s rasnim, odnosno crnim ovcama, koje su se prilagodile klimi tih krajeva. (TRIFUNOVSKI, Jovan F.,1963.: 183.). Karakaane, odnosno Sarakaane, G. Weigand dri Grcima (v. WEIGAND, G., 1895.: 277.). Meutim, Noel Malcolm smatra da je naziv Karakaan turska rije znai crni odstupnik. Oni, istina, odavno govore grki, ali jo uvijek predstavljaju tajnu. (MALCOLM, N, 1994.: 77., bilj. 29.; Idem,1995.: 104., bilj. 29). NOVAKOVI, Stojan, 1965.: 26., bilj. 1. Zovu se tako po crnom ogrtau, odnosno kabanici, koju nose pastiri. Pojam Karaguni po svoj je prilici inaica koja je pukom etimologijom nastala od turskog kk eflak, malog Vlaha.( MALCOLM, N., 1994.: 74.; Idem, 1995.: 100). Ovaj se pojam, prema Ivanu Luiu (LUCIUS, J., 1666., 459) upotrebljavao kao opozicija za Karagune, odnosno Crnogunjce. Odnosi se na poseban val tih Vlaha (koji je) zapljusnuo Hercegovinu i Dalmaciju donijevi sa sobom i to ime, koje su zacijelo bili dobili na podruju gdje se govorio grki. (MALCOLM, N., 1994.: 77.; Idem, 1995.: 104.). Konstantin Jireek kae da Bijeli Vlasi pasu ovce, a Crni Vlasi konje. (v. JIREEK, K.,1888.: 220.). THUNMANN, Johann, 1774.: 347., bilj. u; KADLEC, Karel, 1916 passim.; MIRDITA, Zef, 1993.: 298.-300.
222
Olachus ili, pak, kao Olahos, Olahus, Olahi. Svi se navedeni oblici javljaju od sredine XIII., pa tijekom XIV. stoljea. Navedeni oblici posvjedoeni su i pridjevnim izvedenicama, i to s jedne strane kao hapax legomenon olaceus (1322): villis olaceis, a s druge strane kao izvedenica olacalis, koju rijetko nalazimo: villa olakalis (1341.) i possessiones olacales (1350.). 3. Volaci, Volachi, Volahi, Volachys. To su vrlo rijetki oblici koji se javljaju krajem XIII., te tijekom XIV. i XV. stoljea, a u XVI. stoljeu odnose se na Ruthene koji se drukaije zovu i volachi (1576.). 4. Valachus i Valachalis (ili Valachica). Ta dva oblika ostala su dugo vremena strana maarskom latinitetu. U XIII. stoljeu i u papinskoj ispravi (1234.) spominju se Walati, Walathis, a 1260. godine u ispravi koja govori o pobjedi Otokara u ekoj: Valachorum. Oba oblika nalaze se u ispravama strane redakcije. 5. U stranim, pak, ispravama, i to uglavnom u papinskim ispravama XIV. stoljea, upotrebljavaju se sljedei oblici: Wlachie, Wlachos, Wlachiam, nationis Wlachorum, Wlachonibus, Wlachones, Wlachonum. Misli se da su te varijante Olachi-Volachi stvorene od naroda i adaptirane prema zahtjevima eufonije maarskog jezika. Prvi spomen tih naziva iz godine je 1247., dakle nakon invazije Mongola 1241.-1242. godine. Uostalom slavenski vlach, koji se moda izgovarao lah, u maarskom daje *vulah, a ne *valach, a zatim ulh, olh, odnosno volh. Ovaj posljednji oblik, koji je potvren latinskim varijantama tipa Volachus, upotrebljavao se osobito na podruju sjeveroistone Ugarske. Ipak, varijanta Olachus, plural Olachi, pridjev Olachalis, potvrena je sredinom XIV. stoljea. U svakom sluaju to je najrasprostranjeniji oblik. Meutim, u pismu pape Klementa VI. (1342.-1352.), poslanom 1345. godine Ludoviku I, ugarskom kralju, stoji quod Olachi Romani. To je jedini sluaj da se uz Olachus spominje i pridjev Romanus. Oko rijei Romanus u ovome pismu postoje dva suprotna miljenja. Prema jednima papa je htio time upozoriti na rimsko podrijetlo Olacha, tj. Vlaha, a drugi misle da je time papa navodno htio upozoriti na razliku izmeu Rumunja i neplemia, poto je u Valahiji pojam romn dugo bio naziv za robove u siromanim provincijama.23 Takoer samo jednom posvjedoen je i oblik Alachalis, i to u pismu pape Ivana XXII. (1316.-1334.) prelatima Ugarske 1328. godine, da ne budu prestrogi prema Kumanima, Alachima i Slavenima da ih ne bi udaljili od Crkve. Zapravo, prema miljenju maarske znanosti, taj pojam odraava utjecaj europskog latiniteta na Ugarsku.
23
G LDI, Ladislaus, DHVHI,1941.: 106., bilj. 1.
223
Zef Mirdita
Maarski naziv Olh za Vlahe, odnosno Rumunje, pojavljuje se tek sredinom XIII. st., to je za maarsku historiografiju i dokaz da kontakti Maara s balkanskim narodom, odnosno Vlasima, nisu stariji od toga vremena. Drugim rijeima, upravo taj oblik naziva za Vlahe za maarsku je historiografiju jedan od dokaza za relativno kasno doseljavanje Rumunja na povijesno podruje Maarske, svakako ne prije provale Tatara. A tradicionalni oblici maarskog latiniteta jesu Olachus (Volachus), a ne Valachus, Valachalis.24 Za razliku od izvornog imena Vlah, pojam Arumunj za etnike Vlahe na Balkanu stvoren je od obrazovanih ljudi u XVII. stoljeu.25 Njima je bio cilj upozoriti na povijesni kontinuitet Arumunja, odnosno Vlaha, od Trajanovih Romana, od kojih su potekli i Dako-Rumunji, i to ne samo po jeziku i govoru nego i prema povijesnim dokumentima. Meutim, postavlja se pitanje etimologije izvornog imena Vlah i njegova povijesnoga nastanka. Naravno da se usko s njime postavlja i pitanje etnogeneze Vlaha. Openito je miljenje da etnonim Vlah dolazi od Volcae,26 imena velikoga keltskog naroda kojeg spominju G. J. Cezar,27 Tit Livije,28 Strabon29 i Justin,30 a koji je bio sastavljen od razliitih plemena. Poznato je da se krajem IV. i poetkom III. st. pr. Kr. Kelti doseljavaju na balkansko podruje, i to u dva navrata. Prvi put 280. godine pr. Kr. u pravcu Makedonije i Ilirije, a u drugoj su invaziji Kelta na Delfe 279. godine prije Kr. s Volcima sudjelovali i Tectosagesi, takoer veliko keltsko pleme. Te su se dve invazije odvijale kroz podruje Dardanije i Makedonije. Tit Livije o ovom drugom pohodu Kelta kae sljedee: Velika i silovita masa Gala, pokrenuta siromatvom svoje zemlje ili eljom za pljakom, mislei da joj nijedan od naroda kroz iju je teritoriju imala da proe nije ravan po snazi oruja, predvoena s Brenom doe u Dardaniju. Tu izbi razdor: dvadeset tisua ljudi s poglavarima Lonorijem i Lutarijem odvoje se od Brena i upute u Trakiju31 Drugi, pak, nastave put prema Grkoj. Koliko god da su se Kelti, koji su na ovome pohodu doivjeli poraz rasprili na sve strane,
24 25 26 27 28 29 30 31
Idem, XLI. XLVII. PAPANAE, Konstantin, 2001.: 25. TOMASCHEK, Wilhelm, 1980.: 111. (reprint); PWRE Suppl. XV./1978.: 237.-246.; ARVINTE, Vasile, I./ 2003.: 161. G. J. Caesar, bell. Gall., VI., 24., 1.-3. T. Liv. XXI., 26., 6. Strabo IV, 1, 12.-13. Iust. XXXII, 3, 9. Liv. XXXVIII, 16, 1: Galli, magna hominum vis, seu inopia agri seu praedae spe, nullam gentem, per quas ituri essent, parem armis rati, Brenno duce in Dardanos pervenerunt. Ibi seditio orta est; viginti milia hominum cum Lonorio ac Lutario regulis secessione facta a Brenno in Thraeciam iter avertunt.
224
ipak, ih je ostalo i na tome podruju, a dio se, pod vodstvom Bathanata, probio do Podunavlja, gdje su se nastanili i poznati su pod imenom Skordisci.32 Navedeno podruje vrlo je vano za razumijevanje etnogenetskoga procesa Vlaha. Naime, to je bilo podruje izmeu Trakije, Makedonije i Dardanije, odnosno ivotni prostor trakoga plemena Besa.33 K tomu jo treba rei da u Meziju, Trakiju i Makedoniju dolaze takoer mnogi skitski narodi, kao to su Peucini, Trutungi, Austrogothi, Virtingui, Sigipedi, Kelti;34 zatim Gothi, Huni. Svi oni na tome podruju, koje je zapravo colluvies gentium, to jest mjeina naroda, imaju udjela u etnogenetskom procesu.35 A poznato je da je taj proces dugotrajan, podvrgnut utjecajima supstrata, superstrata i adstrata iz ega, integracijom i dezintegracijom raznih etnokulturnih elemenata, nastaje nova etnija s imenom prevladavajuega imbenika, to su konkretno u ovom sluaju Volcae, odnosno Vlasi. U tom procesu bez sumnje vanu su ulogu imali i italski kolonisti koji su bili nositelji rimske kulture i civilizacije, latinskog jezika, nonje, pa i mentaliteta formam mentis. Posrijedi je fenomen romaniteta, odnosno latiniteta,36 koji nije bio posvuda istog intenziteta. Za razliku od urbanih sredita, selo i planinska podruja ostali su izvan doticaja toga kulturnoga blaga. To potvruje i slaba prisutnost latinskog jezika izvan urbanih sredina.37 Jedino se u tom duhu moe i treba shvatiti sintagma da su Vlasi paleobalkansko romanizirano stanovnitvo. Jer amalgamiranje raznih etnokulturnih elemenata Vlaha nastavljeno je i nakon doseljenja avaro-slavenskih plemena na Balkan, o emu govore pojmovi kao Vlaho-Richnini, Meglenski Vlasi, koji su, zapravo, mjeavina Rumunja s podruja Dunava, dovedenih od Peenega, te pojmovi Arvanitovlasi, Servoarvanitobulgarovlasi i dr. Iz svega reenoga moe se zakljuiti da su Vlasi, nastali na navedenom podruju, autohtono paleobalkansko latinizirano, odnosno romanizirano stanovnitvo. Istina, iako neki bizantski autori (Kekaumen, Chalkokondil)38 govore o emigraciji sa sjevera prema jugu, ipak se na osnovi toponimije i drugog lingvistikog materijala dade zakljuiti da se ne moe govoriti o nekoj seobi Vlaha sa sjevera prema jugu. Stoga, bez obzira na polemike oko njihova podrijetla, Vlasi su, ipak, zaseban i samosvojan narod koji nikada nije ivio u zajednitvu s Rumunjima sjeverno od Dunava.39
32 33 34 35 36 37 38 39
ALFLDY, Geza, 1964.: 107.-127.; PAPAZOGLU, Fanula, 1969.: 209.-298. TOMASCHEK, Wilhelm, 1980.: 72.74.; DETSCHEW, Dimiter, 1976.: 57.59. SHA, Vita Claudii, VI., 2. PAPANAE, Konstantin, 2001.: 64.-68. DAICOVICI, Hadrian, 1975.: 37. MIHESCU, Haralambie, 1978.; KATII, Radoslav, 1980.: 103.-120.; TOVAR, Antonio, 1980.: 131.142. MIRDITA, Zef, 1995.: 42. ss. THUNMANN, Johann, 1774/1976.: 323.366.; WINNIFRITH, T. J., 1987.; KASER, Karl, 1992.: 93.; MIRDITA, Zef, 2004; GOUNARIS, Basil C., 1997.: 75. 84.
225
Zef Mirdita
Osim prihvaenog miljenja da je etnonim Vlah uao u grki jezik posredovanjem balkanskih Slavena, koji ga od Germana preuzimaju u obliku Walch, Welsch sa znaenjem stanovnitvo romanskog40 odnosno stranoga podrijetla, u novije vrijeme u znanstvenoj literaturi nalazimo miljenje da je on uao u grki jezik neposredno i usporedno preko germanskoga odnosno skandinavskih Varega, koji su dugo bili osobna straa bizantskoga cara. Latinski oblik Valachus, koji je bio u upotrebi na srednjovjekovnom Zapadu, postao je osnovica drugim romanskim jezicima.41 Budui da se pojam Vlah od XI. stoljea povezuje sa strukturama koje se bave stoarstvom, taj se etniki pojam proirio i na sve socijalne strukture koje su se bavile stoarstvom bez obzira kojoj etnikoj grupi one pripadale. Premda se jedna skupina Vlaha pod imenom Lachmienses spominje jo za vrijeme Justiniana I. (527.-565.), a u svezi s osnivanjem samostana Sv. Katarine na Sinaju,42 ime Vlah u pisanim se izvorima ne spominje prije X. st. Razlog tomu treba traiti u injenici da su oni od Karakalina edikta 212. godine poslije Kr. bili obuhvaeni grkim nazivom Rhomaioi, koji se odnosio na slobodne stanovnike carstva koji su uivali rimsko graansko pravo i govorili latinski. Nakon Karakalina edikta poinje se u grkim tekstovima praviti razlika izmeu Rhomaioi i Hellenes.43 Meutim, kada se Vlasi izdvajaju od zajednice Rhomaioi, bili oni Grci ili Zapadnjaci, ime Vlah javlja se u djelima bizantskih autora, kao posljedica njihove individualizacije. Time se oznaava i njihov definitivni ulaz u svjesnu povijest Europe. U djelima bizantskih autora govori se o njihovu sudjelovanju u politikim dogaajima na balkanskim podrujima tijekom XI., XII., XIII. stoljea i nadalje. Prvo spominjanje Vlaha pod tim imenom u djelima bizantskih autora povezano je s ubojstvom Davida, jednog od etiriju kometopula, izmeu Kastorije i Prespe kod mjesta zvanog Lijepi Hrastovi.44 To se dogodilo 976. godine, a djelo je Vlaha o d i t a i , tj. Vlaha putnika, odnosno karavanlija, koji su bili u slubi Bizanta s obvezom uvanja magistralnoga puta Via Egnatia, koji je povezivao Dra i Apoloniju sa Solunom. Vlasi sjeverne Grke, Epira i june Makedonije na poetku su obitavali u planinskim predjelima tih podruja. Meutim, kasnije, malo po malo pruaju se na jugu Tesalije sve do planine Ftiotide, Etolije i Akarnanije. Ve od XI. stoljea bizantski autori i drugi povijesni izvori itavo to podruje tretiraju kao vlako. Tako se Tesalija
40 41 42 43 44
ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 161. -162. POGHIRC, Cicerone, 1989.: 10. EUTYCHI patriarchae Alexandrini Annales, u: PG., CXI., col. 107., 165.168.; NANDRIS, John G., 1990.: 53.54.; MIRDITA, Zef, 1995.: 56.58. ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 157. ss MIRDITA, Zef, 1995.: 45.-46.; Idem, 2004.: 23.
226
(Helada) u poetku XIII. stoljea poinje zvati Velika Vlahija, Etolija i Akarnanija Mala Vlahija itd. Osim tih etnogeografskih naziva postoje Gornja i Donja Vlahija, koje se odnose na Vlahe Pinda i Ahaje. Oni su zapravo posvuda posvjedoeni kako na Halkidiku, na planinama Rodopa, na azijskom dijelu Bospora, u Atici, Eubeji, na Peloponezu, tako i na Krfu i drugim jonskim otocima.45 To uostalom potvruje ne samo mnogobrojnost vlake populacije, nego i socijalnu organiziranost Vlaha u Bizantskom Carstvu, njihovo sudjelovanje u duhovnoj i materijalnoj kulturi toga carstva i njihovu sposobnost da se organizirano suprotstave bizantskoj vlasti. O tome govore razni socijalno-politiki nazivi: arhont, primiuri, knez, prokritoi (elnici)46, upani.47 Svi su oni bili upravni ili vojni predstavnici, poglavari roda ili plemena koji su obavljali politike, sudske, administrativne, vojne i ekonomske funkcije. Tipini oblici drutvene organizacije Vlaha jesu zadruga, odnosno falkare48 i katuni,49 kao povremena naselja, karakteristina za stepske socijalne zajednice, a koja su preko nomadskih elemenata donijeli Avari. Takve etno-socijalne strukture ive na irokim podrujima Balkanskoga poluotoka, a prepoznate su kao Vlasi u Rumunjskoj i Moldaviji, Arumunji u Grkoj, Albaniji i u Makedoniji, te Megleno-Rumunji na makedonsko-grkoj granici i Vlasi Pinda Olimpa. Iz toga su se podruja Vlasi irili poetkom turskog razdoblja. Neki su Vlasi pravno-ekonomski pripadali dravi, feudalcima, samostanima, a drugi su bili slobodni. Neki su Vlasi imali poloaj pareka (slian vicinima, tj. susjedima) s istim znaenjem kao u podunavskoj Vlahiji. S drutveno-pravnoekonomskoga stajalita oni bi bili neka vrst robova koji su posjedovali u vlasnitvu komadi zemlje i nekoliko grla stoke. Osim pareka, bilo je i onih koji su oznaeni kao proskathemenes, a to su ljudi koji su bili nastanjeni na imanju nekoga svjetovnog ili crkvenoga gospodara, i to kao najamnici. Njihovi potomci bili su poznati pod imenom kathemenes. Neki Vlasi dugo su bili nastanjeni kao najamnici. Bilo je i onih koji se u djelima bizantskih autora spominju kao douloi robovi, sluge, a i douloparekoi.50 Vano je, ipak, konstatirati da bizantski autori ime Vlah rabe u etnikom znaenju, i to tijekom cijele vladavine Bizantskoga Carstva. Tako Ana Komnen u svome djelu Aleksiada, govorei o regrutaciji vojske protiv Peenega 1091. godine, izmeu ostaloga kae da je osim Bugara bilo i onih koji su vodili nomadski ivot (obino
45 46 47 48 49 50
NSTUREL, Petre ., 1989.: 56.61.; MIRDITA, Zef, 1995.: 42.49.; Idem, 2004.: 17.33. WEIGAND, G., 1895.: 183., 186. WEIGAND, G., 1895.: 275.; NSTUREL, P. ., 1989.: 61. 64. WEIGAND, G., 1895.:160., 275.; PAPANAE, Konstantin, 201.: 76. MIRDITA, Zef, 2004. NSTUREL, P. .,1989.: 64.65.
227
Zef Mirdita
u narodnom jeziku zvani Vlasi). Vano je da se ime Vlah spominje uz etniko ime Bugari. Da je kojim sluajem Ana Komnen htjela spomenuti opi naziv pastir, onda bi upotrijebila postojee izraze kao to su: poimn boskos, pistikos i dr.51 Vlasi su bili vaan vojni imbenik na Balkanu. To pokazuje i ustanak Vlaha iz Tesalije, podranih od Bugara i Grka iz Larise 1066. godine, koji je bio uzrokovan fiskalnim nametima bizantske carske vlasti, kao i njihovo sudjelovanje u formiranju Drugoga Bugarskoga Carstva 1185. godine s braom Petrom i Asenom na elu.52 Upravo istodobna upotreba dvaju etnikih imena ini se da jako dobro govori u prilog sudjelovanja dvaju razliitih naroda koji ive jedan uz drugi i koji dijele zajedniku sudbinu.53 Svoju neovisnost i politiku organiziranost Vlasi zadravaju i nakon zauzea Carigrada od kriara 1204. godine. Oni se javljaju ujedinjeni pod narodnim voom, odnosno toparkom. Nakon 1259. godine pod Velikom Vlahijom nalaze se Tesalija, Olimp, Dorida, Lokrida, a na sjeveru planina Gramos, koja svoju neovisnost brani jo pola stoljea u tekim borbama protiv Epirskoga Despotata i Bizanta Paleologa. U XV. stoljeu Vlasi se bore protiv Turaka. Zahvaljujuji svojem nepristupanom geografskom poloaju i hrabrosti dugo su pruali otpor Turcima i tako sauvali svoju neovisnost i slobodu. to se pak kranstva Vlaha tie, ono je bilo latinskog obreda, o emu jasno govori latinska terminologija, iako su bili, kako veli bizantski autor Kekaumenes, nevjernici odnosno praznovjerni s mnogo poganskih elemenata. Bazilije II. Bugaroubojica (976.-1025.), potukavi bugarskog cara Samuila (976.-1014.),54 ime se oslobodio opasnosti koja mu je prijetila sa sjevera, pripojio je 1018. godine te dijelove Bizantskom Carstvu. Suoen s pojavom Vlaha, koji su se borili protiv Bizanta, a koji su bili rasprostranjeni po itavoj Bugarskoj, on je nastojao staviti ih pod nadzor i na politiko-socijalnom, i na duhovnom planu. U tu svrhu on 1020. godine osniva zasebnu episkopiju za Vlahe sa sjeditem u Vranju,55 koja je bila pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije. Ta vlaka episkopija bila je namijenjena za sve Vlahe na Balkanu. U hrizovulji se, naime, meu ostalim ita: isto tako, svi gradovi koji su bili zaboravljeni poveljom mojeg velianstva bit e ipak podvrgnuti vlasti istoga sakrosanktnog arhiepiskopa koji e pobirati porez od svih pa i od Vlaha koji ive raspreni po itavoj Bugarskoj.56 Rije je, zapravo, o crkvenom porezu, koji su vjernici mo51 52 53 54 55 56
MIRDITA, Zef, 1995.: 66. WOLFF, Robert Lee, 1949.: 167.199.; MIRDITA, Zef, 2004.: 76. 79. NSTUREL, P. ., 1989.: 69., 74., 78. OSTROGORSKI, 1969.: 286. ss. MIRDITA, Zef, 1995.: 89. GELZER, H.1893.: 46.; MIRDITA, Zef, 1995.: 89.
228
rali plaati radi uzdravanja episkopa i popova. Osim te episkopije u XIV. stoljeu osnivaju se i druge episkopije za duhovne potrebe Vlaha, kao to su one u Lerini (tj. Florina/Grka) ili u Prilepu u Makedoniji.57 No, ipak se samo po sebi namee pitanje: zato se do 1020. godine ne spominje nijedna vlaka episkopija? Openito se smatra da razlog tome treba traiti u injenici to su Bugari nasilno nametnuli Vlasima kranstvo istonog obreda i slavenski jezik, podvrgnuvi ih postojeim episkopijama.58 Po svoj su prilici prije toga Vlasi pripadali kranstvu zapadnog obreda, moda arijanskog ili semiarijanskog ispovijedanja. To se moe zakljuiti po tome to se upravo na tom podruju arijanstvo, odnosno semiarijanstvo, najdue odralo. A to se tie obreda, to se moe vidjeti na osnovi vjerske terminologije na njihovu jeziku. Meutim, iako im je nametnuto pravoslavlje, a s njime i liturgijski jezik dotinih autokefalnih pravoslavnih crkvi, oni su u svojim crkvama i liturgiji pjevali i molili na vlakom jeziku. Poznato je, naime, da je kranstvo nomadskih struktura ispremijeano s elementima poganstva i praznovjerja. Papa Grgur IX. (1227.-1241.), u pismu kralju Beli IV. od 14. studenoga 1234. izriito kae, da Vlasi, iako se imenom smatraju kranima (...) imaju obiaje i obrede koje su kranskom imenu neprijateljski.59 Uzme li se u obzir njihovo arijanstvo odnosno semiarijanstvo s jedne strane, te Kekaumenovo kazivanje da su Vlasi nevjerni istina rije je o Vlasima Tesalije, Epira i Grke s druge strane, onda je shvatljiv i njihov lak prijelaz iz jednog vjerskog sustava u drugi, konkretno na bogumilstvo, tu, za bizantske pisce mnogoliku herez,60 karakteristinu za podruja na kojima su ivjeli balkanski Vlasi i iji su bili izraziti predstavnici, pa onda i prijelaz na islam. Tu bogumilsku pripadnost Vlaha najoitije pokazuju steci, nadgrobni spomenici, prisutni osobito u istonoj Hercegovini, pa i na irem podruju.61 Uostalom, treba istaknuti, da su Vlasi, zapravo, bogumilstvom pojaavali svoje politiko i socijalno neprijateljstvo prema slubenoj vlasti. Osim toga, njihov prelazak na bogumilstvo ili islam poticalo je i pravoslavno sveenstvo svojim pritiskom na katoliko puanstvo, osobito zahtjevima poreza. Tog pritiska nisu bili poteeni ni pravoslavni Vlasi, kao nesrpski etnikon. Vlasi se u osmanlijskim izvorima prvi put javljaju u XV. st. pod imenom Eflki, Eflkn. Tim se pojmom oznaavaju pripadnici razliitih romaniziranih balkanskih etnikih zajednica, drugim rijeima Porta taj pojam rabi u etnikom smislu.62
57 58 59 60 61 62
MIRDITA, Zef, 1995.: 90. Idem, 1995.: 88. Idem, 1995.: 36.; DHVHI., 1941.: 17., n . 7.; POTHAST, A., 1874.: 83. MIRDITA, Zef, 1995.: 91. MILOEVI, Ante, 1991. passim; KASER, Karl, 1992.: 89.; SOLOVIEV, Alexander, 1959.: 173. - 198.; MIRDITA, Zef, 2004.: 313.-314. MIRDITA, Zef, 2004.: 39., bilj. 18.
229
Zef Mirdita
Osmanlijsko su osvajanje Balkana Vlasi, odnosno Eflk, uostalom kao i drugi balkanski narodi, doekali na dva naina: s otporom i prilagoavanjem novonastaloj situaciji, tj. stupanjem u slubu novoga gospodara. Vlasi nisu imali nikakva razloga da ale propast Bizanta, s kojim su stalno bili u ratnim sukobima. Osmanlije su pak sa svoje strane nastojali Vlasima steene privilegije i nadalje priznati, a Vlasima planinskoga podruja Pinda omogueno je da zadre vlastitu samoupravu i socijalno-ekonomsku organizaciju. Pri tome su bili primorani samo na simbolian danak.63 Privilegije su tesalskim Vlasima ostale za itavo vrijeme vladavine Osmanlija nad Balkanskim poluotokom. Naime, oni su bili osloboeni raznih nameta, zadravajui tako svoje socijalno-ekonomske organizacije, odnosno samoupravu. U naknadu za to Vlasi su morali sudjelovati s odreenim brojem vojnika na strani Osmanlija u napadu i osvajanju Carigrada 1453. godine. Te svoje privilegije sankcionirali su i nagodbom iz 1468. godine, dakle prije njihova doseljavanja u Hrvatsku i Bosnu.64 Takve privilegije nije imao nijedan drugi narod koji je stenjao pod vlau Osmanlija. Zbog ekonomskih imbenika i osmansko-turskih ratova, Vlasi s podruja Albanije, Grke, Makedonije, te s Pinda-Olimpa, poinju emigrirati jo poetkom turskog razdoblja. Tako, u sklopu novostvorenih srednjovjekovnih balkanskih politikih drava, koje ni etniki, a niti jezino nisu bile jednoobrazne, posvuda na Balkanu ivi vlaki etniki element. U srpskoj srednjovjekovnoj dravi Vlasi se spominju u prvoj ispravi koju je Nemanja izdao u prilog hilandarskome manastiru. Zapravo velik broj srpskih carskih povelja, koje govore o Vlasima jasno pokazuje poveanje tog etnikog elementa koji je bio ne samo razliit od srpskog, nego i rasprostranjen na itavom podruju Srbije.65 U tim poveljama vidi se da ih srpski vladari nude manastirima ako, naravno, nisu sauvali autonomiju, kao to je to bio sluaj u Starom Vlahu, kraju izmeu Drine i Lima, ili pak o Valahiji u Bosni. Valahija e u XV. stoljeu biti sastavni dio titule Nikole Ilokoga Bosniae et Valachiae rex na natpisu na slici u bolnici Santo Spirito u Rimu (Sala Laucisi) koja ga predstavlja kod nogu pape Siksta IV. (1475.).66 U XIV. i XV. stoljeu nastaju vani emigracijski pokreti vlakoga stanovnitva s Kosova i oko Vardara prema sjeveru te se oni nastanjuju u dolini Timoka i Morave.67 Drugi, pak, dio tog vlakog elementa u isto doba ide prema Niu i dolinom Niave prodire sve do Srednje Gore u Bugarskoj i zatim iz Sofije prema sjeverozapadu sve do srpske granice. U Crnoj Gori i Hercegovini identificirani su Vlasi u XIV. stoljeu.
63 64 65 66 67
SIDOVSKI, dr. Koo, 2004.: 16. MIRDITA, Zef, 2004.: 322.; VALENTI, Mirko, 1991.: 14., 16. MIRDITA, 1995.: 27.-31.; Idem, 2004.: 143.-182. CAZACU, Matei, 1989.: 88. s. BELDICEANU, Nicoar, 1957.: 111.129.; Idem, 1966.: 83.-131.; Idem, 1975.: 122.134.; DRAGOMIR, S., 1959.; BOJANI-LUKA, Duanka, 1971.: 255.269.; CAZACU, Matei, 1989.: 83.
230
I u ondanjoj Hrvatskoj poinje irenje Vlaha od XII. do XIV. stoljea. U Istri se spominju oko 1463. godine kao podanici velikake obitelji Frankapana, a podrijetlom su s podruja staroga Hrvatskoga Kraljevstva. Habsburka Monarhija poetkom XVI. stoljea, da bi se zatitila od osmanlijskih najezdi, dovodi Vlahe i smjeta ih na granici, konkretno u Kninskoj krajini, stvarajui tako vojnu granicu. Njihovo se naseljavanje intenziviralo tek nakon bitke kod Siska 1593. godine. U novim podrujima uivaju svoju autonomiju izraenu u tzv. Statuta Valachorum. To je nagodba iz 1630. godine, sklopljena izmeu Habsburgovaca i Vlaha, i to voljom krajikih zapovjednika i vladara Ferdinanda II. Tom su nagodbom Vlasi bili osloboeni feudalnih podavanja, dobili su unutarnju autonomiju, ogranienu na pravo izbora seoskoga glavara (kneza) i velikih sudaca. No, te su privilegije vrijedile samo u kapetanijama Varadinskoga generalata, koji je obuhvaao podruje izmeu Save i Drave. Time se socijalno i etniki Vlasi razlikuju od starosjedilakoga stanovnitva.68 Meutim, tijekom XVII. stoljea raznim administrativnim mjerama njihova se autonomna prava sve vie suavaju. Za vrijeme rata 1683.-1699. godine graniari se nastanjuju na otomanska podruja, u Lici i Krbavi.69 Slabljenjem Otomanskoga Carstva Vlasi poinju gubiti svoj privilegirani poloaj. Tako nastaje potpuni poremeaj u vrijednosnom sustavu. Na mjesto v o j n i k a , koji je do onda imao prvo mjesto u socijalnim i ekonomskim strukturama, dolaze k i e l a t o r i , tj. karavanlije i trgovci. Urbanizacija carstva potie naseljavanje u gradovima i samim time razvija se trgovina. Glavni nositelji trgovake djelatnosti bili su Vlasi. Oni se bave ne samo kopnenom nego i prekomorskom trgovinom s Italijom i Venecijom, a od druge polovice XVIII. stoljea i s Levantom.70 Zapravo je XVIII. stoljee za Vlahe zlatno doba trgovine. Naime, Karlovakim mirom (1699.) i Beogradskim mirom (1739.) trgovaka je djelatnost dobila na zamahu. Ipak, nametanje novih pristojbi utvrenih od Mleana na uvoz iz Otomanskoga Carstva uzrokovalo je propast mnogih trgovakih obitelji u Moskopolju (alb. Voskopoji), Ohridu i drugim gradovima.71 Posljedica toga bilo je naputanje pomorske trgovine preko Draa i trasiranje novoga puta prema Beogradu, Maarskoj, Austriji i Njemakoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Rusiji i drugamo. Time poinje i razdoblje velike emigracije Vlaha.
68 69 70 71
MIRDITA, Zef, 2004.: 262., 264., 308., 316., 322., 333. CAZACU, Matei, 1989.: 91. Idem, 91.- 93. RUFFINI, Mario, 2004.: 51. ss.
231
Zef Mirdita
Dva su osnovna razloga tog velikog emigracijskoga pokreta Vlaha. S jedne strane ratovi, a s druge strane poetak ubrzanog razvoja kapitalizma u Austro-Ugarskoj.72 Tada krajem XIX. stoljea pax ottomanica, koju Osmanlije nastoje uspostaviti nakon propasti svih kranskih dravica na Balkanu, a koja je podrazumijevala funkcioniranje jake razvijene regionalne trgovine u koju su bili ukljueni ne samo Vlasi, nego i drugi balkanski narodi (Albanci, Grci i Slaveni), suoava se s ogorenom konkurencijom izmeu vlakih i austrijskih trgovaca i obrtnika, ukljuujui i Srbe. To je dovelo do toga da su trgovci s podruja Osmanskoga Carstva, ako su se htjeli baviti svojom djelatnou, morali primiti habsburko dravljanstvo. I tako se pravoslavni Vlasi, koji su se pravno izjednaili s pravoslavnim trgovcima toga Carstva, ubrzano denacionaliziraju, konkretno nastaje srbizacija, iako je taj proces zapoeo jo od 1850. godine pa nadalje.73 U tom procesu u mnogome je uinkovito djelovala Srpska pravoslavna crkva, polazei od shvaanja da je pravoslavlje osnovni politiki i dravni temelj svakog njezina vjernika. To shvaanje svojstveno je svim pravoslavnim crkvama na Balkanu. Ipak, pri tom nije uspjela promijeniti njihov mentalitet. Vlasi se u dijaspori aktivno ukljuuju u sve oblike ivota sredine u kojoj ive. Oni postaju nositelji ekonomskog uspona, financijskoga kapitala, mecene na kulturno-prosvjetnom podruju, znanstvenici i kulturni djelatnici, politiari i diplomati, nositelji visokih crkvenih dunosti, teoloko-filozofski mislioci, a u balkanskim dravama nositelji su graanstva.74 To je osobito karakteritino za Srbiju, gdje je literarno stvaralatvo puno sarkazma, ironije i humora, bilo plod vlakoga ovjeka. Dovoljno je spomenuti Jovana Steriju Popovia i Branislava Nuia. Iako su postali paradigma balkanskih naroda, ipak je, ouvanje vlakog etnikog identiteta u dijaspori, ne samo na Balkanu, nego diljem Europe, usprkos njihova umijea i sposobnosti za mimikriju, bilo, takorei, nemogue.75 No, unato tome, vlaki se jezik odrao, osobito ondje gdje su postojale vee zajednice. Poznato je da su oni bilingvalni, odnosno poligloti. Naime, osim vlakog jezika, kojim su komunicirali unutar obitelji ili meusobno, govorili su i jezik sredine u kojoj su ivjeli. Budui da se u trgovakim odnosima na Balkanskom poluotoku koristio grki, koji je (zajedno s turskim u zemljama pod otomanskom vlau) bio trgovaki jezik, vlaki trgovci koji su govorili grki i turski esto se javljaju kao Grci, a samo ime otkriva da su bili Vlasi.76
72 73 74 75 76
DJUVARA, Neagu, 1989.: 96., 98., 109. s.; SIDOVSKI, Koo, 2004.: 16.17. s. SIDOVSKI, Koo, 2004.: 17. POPOVI, D. J., 1937.; PETKOVSKI, Boro, 2000.; PAPANAE, Konstantin, 2001.: 119.131.; JANJETOVI, Zoran, D., 2002.: 173.189. DJUVARA, Neagu, 1989.: 107. s. RUFFINI, Mario, 2004.: 51.
232
O jeziku srednjovjekovnih Vlaha ima malo podataka. etiri su glavna dijalekta: arumunjski, istro-rumunjski, megleno-rumunjski i dako-rumunjski. Sve etiri jezine grupe pod snanim su utjecajem jezika naroda s kojima ive. S lingvistikoga stajalita arumunjski je samosvojan i dijeli se u dvije grupe: sjevernu grupu ine dijalekti koji se govore na podrujima Gopea i Mulovita, a junu grupu ine oni koji se govore u Epiru, Tesaliji, sjevernoj Grkoj i kod Olimpa. Osobitosti arumunjskoga pokazuju da se on jo zarana udaljio od dako-rumunjskoga. To jasno pokazuje da se arumunjski jo od poetka razvijao kao zaseban dijalekt i u drugom pravcu od dako-rumunjskoga.77 Dio Vlaha govorio je jednim likom rumunjskoga, koji je preivio u istro-rumunjskom78 i u krko-rumunjskom, odnosno veljotskom, koji se prestao govoriti u XIX. stoljeu.79 Karakteristika tog idioma jest rotacizam. Tragove jezika Vlaha nalazimo u hrvatkom stoarskom i ruralnom leksiku (antrelj, inire desni i sl.) u toponimiji (Cincar u Bosni, Vrhure na Krku) i u prezimenima (Danuo, Danulovi, Gavela, Kekez, Koul, Mamula, erbula, ugar, uul i sl.). Megleno-rumunjska grupa odijelila se kasnije od arumunjskoga i prije Prvoga svjetskog rata taj se dijalekt govorio na podruju Meglena, odnosno na podruju oko Vardara. On je tip arumunjskoga dijalekta, koji je pretrpio snaan utjecaj bugarskog jezika, i to dijalekta koji se govori na podruju Rodopa.80 Dako-rumunjska grupa, koja je takoer zasebna, sastoji se od dijalekata koji se govore u Rumunjskoj, Ukrajini, Poljskoj, Moravskoj, Maarskoj, Srbiji i Bugarskoj. I ta grupa sastoji se od niza dijalekata koji se u tekstovima pojavljuju jo od XVI. stoljea.81 Duh dijaspore u Europi i balkanski nacionalizmi nisu ostali bez odjeka ni utjecaja na raanje i razvitak nacionalne svijesti raseljenoga vlakog etnikog elementa.82 Taj se duh nacionalne svijesti Vlaha moe povezati s uporabom materinskog jezika u liturgiji, to je potvreno u cijeloj Europi jo od XV. stoljea. S druge strane, visoka intelektualna i kulturna razina Nove Akademije u Moskopolju (alb. Voskopoja) koja je osnovana 1744. godine,83 iako indirektno, pridonijelo je promoviranju nacionalne svijesti meu Arumunjima, odnosno Vlasima. Meu mnogim poznatim intelektualci77 78 79 80 81 82 83
ROSETI, A., 1943.: 75.; ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 159.-160 . ROSETI, A., 1943.: 78; KOVAEC, August, 1971.: Idem, 1984.: 553.; Idem, 1995.: 65.-74.; ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 160.-161. MULJAI, arko, 1976.: 51.55.; Idem, 2001.: 277. s.; Idem, 2002.: 291. ss. ROSETI, A., 1943.: 76.77.; ARVINTE, Vasile, RSG., I./2003.: 160. ROSETI, A. 1943.: 73. s. PAPANAE, Konstantin, 2001.: 29. ss. RUFFINI, Mario, 2004.: 48.
233
Zef Mirdita
ma vano mjesto zauzima Theodor Anastas Kavallioti i mnogi drugi koji su bili pod snanim utjecajem kole Transilvanije, koja je na sjeveru bila arite rumunjskog nacionalizma. Utjecaj te kole odraava se, s jedne strane, u tendenciji latiniziranja i dakoromaniziranja lingvistikih djela, ne uputajui se u dijalektoloke rasprave, a, s druge strane, radi se na pitanju etnogeneze Arumunja, odnosno Vlaha. Tako zapravo poinje romanizacija Vlaha rasprenih po Europi. primjerice u Austriji i Maarskoj.84 Na razvitak nacionalne svijesti utjecao je, meu, ostalim, i nacionalni pokret u Makedoniji i ostalim dijelovima Otomanskoga Carstva, koje je bilo u raspadanju, kao i uvoenje materinskog jezika u liturgiju i u kole. Dua toga pokreta bio je Apostol Mrgarita (1832.-1903.).85 Carskim iradeom iz 1888. godine Vlasi dobivaju pravo osnivati nacionalne crkve. Patrijarhat je, ne birajui sredstva, proganjao vlake popove, zatvarajui ih u manastirima, izopujui ih, zabranjujui im da slue liturgiju na vlakom jeziku, kojega da je Bog prokleo.86 Turska je 22. svibnja 1905. priznala vlaku odnosno arumunjsku nacionalnost.87 Time su Vlasi izjednaeni s ostalim nacionalnostima Carstva. To je izazvalo niz negativnih reakcija u susjednim dravama i u Grkoj. Patrijarhat je bio svjestan da se gubitkom Vlaha gubi solidna osnova grkih pretenzija na Makedoniju. On se na poetku ograniava vie na formalne proteste, a kasnije, u suglasju s vladom u Ateni, organizira teror nad njima.88 Grko protivljenje nacionalnoj svijesti Vlaha pokazalo se u vrijeme balkanskih ratova i Bukuretanskog mira 1913. godine.89 Komadanje Makedonije izmeu Srbije, Bugarske i Grke, dovelo je i do razbijanja etnikoga korpusa Vlaha, to je zapravo znailo definitivno unitenje vlakog naroda. Suoeni s injenicom da je autonomija Makedonije neostvariva i da bi spasili ono to je mogue spasiti, Vlasi Pinda i podruja izmeu Gramosa i Bitola udruuju se radi ujedinjenja s buduom dravom Albanijom u obliku autonomne provincije. Meutim, i ta je namjera bila neostvariva. Naime, Vlasi Pinda, nakon to im je grka vlada obeala garancije za ouvanje njihova individualiteta, pripojili su se grkoj dravi. Bukuretanskim mirom poloaj Vlaha nije se poboljao. Naime, ve 1918. godine Kraljevina SHS u Makedoniji zabranjuje nastavu u kolama na materinskom jeziku. Izmeu dvaju svjetskih ratova u Bugarskoj su bile samo dvije osnovne kole na vlakom jeziku i jedna srednja, a u Albaniji je bilo dvadeset osnovnih kola i dva
84 85 86 87 88 89
PEYFUSS, M. D.,1989.: 132. PEYFUSS, M. D., 1974.: 54.59. Idem, 59.77. Idem, 93. s. PAPANAE, Konstantin, 2001.: 33. ss., 84. Idem, 38., BOECKH, Katrin, 1996.: 64. ss., 350. s.
234
liceja na vlakom jeziku. Ali i one su bile kratkoga vijeka. U Grkoj su crkve i kole opstale sve do 1945. godine, ali s velikim potekoama. Naime, grki Vlasi bili su kolonizirani u junim predjelima Dobrude. A u Srbiji, bez ikakvih skrupula, one su bile stavljene pod vlast Srba.90 Nakon drutveno-politikih promjena na Balkanu krajem XX. stoljea poloaj Vlaha nije se u biti promijenio. Naime, organizirane su kulturne udruge Vlaha, izuzev u Makedoniji, gdje su oni u preambuli Ustava Republike Makedonije priznati kao dio vlakog naroda, a 8. oujka 2004. na II. opinskom sudu u Skopju registrirano je i Vlako nauno drutvo Konstantin Belemae.91 Meutim, u znanstvenim krugovima u svijetu svakim danom sve vie i vie raste zanimanje za Vlahe i njihovu kulturu i jezik. Organiziraju se meunarodni znanstveni skupovi, izdaju se gramatike vlakog jezika i druga znanstvena djela vlakih znanstvenika, a i stranih znanstvenika.92 No, na kraju se postavlja osnovno pitanje: je li mogue napisati povijest Vlaha, odnosno Arumunja, naroda bez odreenog dravno-politikoga teritorija i neovisnoga duhovno-crkvenog autoriteta? To nije samo retoriko pitanje. Takvo pitanje postavljaju i sami vlaki intelektualci i znanstvenici.93 Naime, pritom se mora uzeti u obzir nekoliko injenica, od kojih su najvanije demografija, geografska rasprostranjenost, gospodarska djelatnost te razni oblici emigracije i imigracije, da bi se utvrdilo obiljeje vlakog etniciteta. Povijest Vlaha mogue je pisati jedino ako se prihvati amalgativna interakcija, jer njihova prolost pripada povijesti Bizanta, zatim Otomanskog Carstva i napokon svakoj od nasljednica balkanskih drava, ne iskljuujui pri tome prirodne sukobe, jer su se u svako doba nacionalne manjine suprotstavljale veinskom stanovnitvu zemlje, gdje ipak ive zajedno dok progresivna akulturacija ne izgladi i ne sravni razlike koje e nestati u opem interesu.94 Upravo zbog toga, problem se vlakog identiteta sada ne postavlja sa stajalita njihove etnije, nego sa stajalita kulturne manjine. Oni su sada albanski, bugarski, grki, srpski, hrvatski i dr. graani koji govore jezik zemlje u kojoj ive. I, iako su ukljueni u drutveno-politike i kulturno-ekonomske tokove, ipak se njihova forma mentis, tj. njihov mentalitet, po kojem se izdvajaju u zasebnu etniku grupu, nije izmijenio. Unato svim moguim sredstvima koja su rabljena da bi se integrirali u drutva u kojima ive, to je i uinjeno s velikim uspjehom, i bez obzira na odreene
90 91 92 93 94
PEYFUSS, M. D., 1989.: 143., 145. Dokumenti, God. I., Broj 1., 2004.: 3. MIRDITA, Zef, 2004.: 390. s. BALAMACI, N. S., 1991.: 9.36. NSTUREL, P. ., 1989.: 47.
235
Zef Mirdita
uspjehe pravoslavnih crkvi i islamizacije u njihovoj denacionalizaciji u odreenim sredinama u kojima ive, oni su i nadalje u svojoj svijesti, pa i u svojim reakcijama na odreene pojave, ostali ono to jesu. Naime, moe se rei da su ih pravoslavlje i razni drugi vjerski sustavi crkveno-institucionalno i duhovno-politiki denacionalizirali, ali njihove legende, mitove, prie, obiaje, anegdote, uzreice i dalje odraavaju njihov samosvojni individualitet i specifini mentalitet.
236
SUMMARY THE VLACHS AN OLD BALKAN PEOPLE (FROM THEIR FIRST HISTORICAL APPEARANCE UNTIL TODAY)
This book attempts to provide an overview of the Vlachs from their first appearance in historical records until the end of the 20th century. As a heterogeneous people consisting of various tribes, the Vlachs are differentiated in terms of character as well as mentality. It is well-known that in scholarly literature the Vlachs are referred to as Aromanians. This term for ethnic Vlachs appeared in the 17th century to point to their historical descent from Daco-Romanians from Roman times, not only in terms of language, but also in terms of historical documents. Nonetheless, despite the difference from the term above, the original ethnic name is Vlach. The question of ethno-genesis is closely related to this question of etymology. The general thinking is that the ethnonym Vlach is derived from Volcae, the name of a large Celtic tribe which is mentioned by G. J. Caesar (Bell. gall. VI 24, 1-3), Titus Livius (XXI 26, 6), Strabo (IV 1, 12-13) and Justinian (XXXII 3, 9) who, together with the Tectosages, migrated to the Balkans in 279 and 280. Both invasions moved through the territory of Dardania, Thrace, and Macedonia, that is, through the territory of the Thracian Bessi tribe. Alongside the Celts, many Scythian tribes came into these territories and played a part in the ethnogenesis of the Vlachs. It is well known that this was a long-term process, subject to influences occurring in the substratum, superstratum and adstratum, out of which the integration and disintegration of various ethnocultural elements took place, and a new ethnicity was formed, in this case the Volcae people, or Vlachs. An important role in this process was played by Italic colonists who were carriers of Roman culture and civilization, Latin language, and a mentality of forma mentis. Alongside this was the phenomenon of Romanism, or Latinity, which did not have the same intensity overall. In this sense the only thing that can be emphasized is the syntagm that the Vlachs were a paleo-Balkan
305
Zef Mirdita
Romanicized population of various origins and cultures. This amalgamation of various ethnocultural elements continued even after the arrival of Avaro-Slavic elements. The author concludes that the Vlachs, regardless of the polemics around their origins, and despite the amalgamation of various ethnocultural elements, are a unique, paleoBalkan autochthonous people, who never lived in common with Rumanians north of the Danube. Though it is widely believed that the ethnonym Vlach entered the Greek language through the language of Balkan Slavs, who had in turn taken up the name from the German Walch, or Welsch denoting people of Roman or other foreign origin, more recently it is considered likely that it entered the Greek directly and for the same reason from German through the agency of Scandinavian Varangians who for a long time were the personal guards of the Byzantine Emperor. Since Valachus, the Latin form of the word, was in used in medieval Western Europe, it became the basis of the ethnonym for the Vlachs in other Romance languages. The reason that the name Vlach does not appear in written sources prior to the 10th century must be sought in the fact that the Vlachs, from the time of Caracellas edict in 212, were subsumed under the Greek name Rhomaioi, which referred to the free population of the Empire which enjoyed the rights of Roman citizenship and spoke Latin. Nevertheless, when the Vlachs are distinguished from the community of Rhomaioi, be they Greeks or Westerners, the name Vlach appears in the works Byzantine authors, as a result of their individuation. This marks their entry into the record of European history. Thus their participation in political developments during the extent of Byzantine history is assumed and witnessed by the works of Byzantine historians. Thus it should be pointed out that Byzantine authors use the name Vlach in the ethnic sense throughout the Byzantine period. The typical social organization of the Vlachs was the communal household, the falkare and the katuni, temporary shepherds communities in close proximity to pasture lands and highly characteristic of social communities on the Steppe. These forms of social organization were introduced by the Avars and other nomadic tribes. These ethno-social structures survived on the broad spaces of the Balkan Peninsula, and are recognized as Vlachs in Romania and Moldavia, Aromanians in Greece, Albania, and Macedonia, as the Megleno-Romanians on the Macedonian-Greek border and also as the Vlachs of Pindus-Olympus. From this territory the Vlachs spread out at the beginning of the Turkish era. There were Vlachs who were legally-economically vassals of the state, the feudal landholders, and monasteries, but there were also those who were free. They were an important military factor. This is shown by the uprising of Vlachs in Thessaly in
306
1066, which was supported by the Bulgars and the Greeks of Larissa, as well as by their contribution to the formation of the Second Bulgarian Empire in 1185 with the brothers Petar and Asena at their head. The Vlachs maintained their independence and political organization even after the Crusaders took Constantinople in 1204. At the beginning, the Christianity practiced by the Vlachs was that of the Latin rite, as is attested to by the Latin terminology in use, even though, as the Byzantine author Kekaumenos writes, they were without any faith, that is they retained traditional superstitions with many pagan elements. Later on the Bulgars forced Christianity of the Eastern rite upon them as well as a Slavic language. Basil II, the Bulgar-Slayer (976-1025), facing the appearance of Vlachs who were hostile to the Byzantine Empire, but who were spread across the extent of Bulgaria, attempted to subjugate them to his spiritual as well as social-political direction. For this purpose he founded a special episcopate for the Vlachs in Vranje in 1020 under the jurisdiction of the Archbishopric of Ohrid, which was intended to serve all of the Vlachs in the Balkans. The faith of the Vlachs was characterized by Arianism or Semi-Arianism. On the other hand, their superstitious beliefs with many pagan elements facilitated their conversion from one system of belief to another, more specifically, their conversion to Bogomilism, characteristic of the areas in which the Balkan Vlachs lived and a faith with which they became synonymous, and then later their conversion to Islam. The steci, medieval gravestones, are the best indicators of the Vlach profession of Bogomilism. The Vlachs, indeed, used Bogomilism to strengthen their political and social opposition toward the official authorities and the Orthodox clergy, who, by pressuring the Catholic population, were extorting taxes. The Orthodox Vlachs, as non-Serbian ethnic body, were not spared from this pressure. The Vlachs first appear in Ottoman sources in the 15th century under the name Eflki, Eflkn. With this term they are regarded as belonging to various Romanized Balkan ethnic communities. In other words, the Porte understood this notion in an ethnic sense. The privileges enjoyed by the Vlachs remained in effect throughout the entirety of the duration of Ottoman rule in the Balkan Peninsula. These privileges, sanctioned by an agreement in 1468, thus before the migration of the Vlachs into Croatia and Bosnia, were unique among the peoples subjugated by Ottoman rule. As in Serbia, so in Croatia at the time, the spread of the Vlachs occurred in 12th to 14th centuries. In Istria they are mentioned about 1463 as subjects of the noble family Frankopan, but they had originated in the territory of the old Croatian kingdom.
307
Zef Mirdita
In order to defend itself against Ottoman incursions the Habsburg Monarchy settled Vlachs along its frontiers starting from the beginning of the 16th century. But their settlement was intensified only after the battle at Sisak in 1593. In these new territories the Vlachs enjoyed their autonomy as stated in the Statuta Valachorum. This was an agreement reached in 1630 between the Habsburgs and the Vlachs, and this because of the intercession of the commanders of the Military Frontier and the Habsburg ruler, Ferdinand II. By this agreement the Vlachs were exempted from feudal obligations, they received internal autonomy, limited to the right to select their prince and the large magistrates, but only in the captaincies of the Varadin Generalcy, that is, in the territory between the rivers Sava and Drava. In this manner they were differentiated socially and ethnically from the older, established population in the region. During the 17th century, due to various administrative measures, their autonomy was increasingly circumscribed. Namely, with the growing weakness of the Ottoman Empire, the Vlachs began to lose their privileged position. The urbanization of the Empire stimulated the movement toward cities and this led to the development of trade. Indeed, the 18th century was for the Vlachs a golden age of commerce. This began a period of mass migration of the Vlachs. These reasons for this mass migration of the Vlachs must be sought after, on the one hand, in wars, and on the other, in the beginning of the growth of urban capitalism in AustriaHungary. Merchants from the territory of the Ottoman Empire had to, insofar as they wanted to practice their trade, accept Habsburg citizenship. Thus, the legal levelling of Orthodox Vlachs with Orthodox merchants originating in the Ottoman Empire quickened the process of their denationalization, more to the point, with their Serbianization, which began as early as 1850 and onward. The Serbian Orthodox Church played an important role in this process, starting out from the notion that Orthodoxy was the fundamental political and legal basis of each of its believers. In Diasporas, the Vlachs were actively engaged in all the aspects of life in the communities in which they lived. They became agents of economic growth, financial capitalism, patrons of arts and education, scholars, politicians, diplomats, church functionaries, theologians, and, in the Balkan states, carriers of urban culture. This is especially the case in Serbia. There is little available data about the language of medieval Vlachs. The four main dialects are Aromanian, Istro-Romanian, Megleno-Romanian, and Daco-Romanian. All four groups were strongly influenced by the languages of the peoples among whom they lived. Some of them spoke a type of Romanian which has survived in the Istro-Rumanian dialect and the Rumanian of Krk, the Veljot dialect, which was not spoken after
308
the 19th century. Traces of the Vlach language can be found in the languages of pastoral Croats as well as in the lexicons of rural Croatia (antrelj, inire desni etc.), in toponyms (Cincar in Bosnia, Vrhure on the island of Krk) and in surnames (Danuo, Danulovi, Gavela, Kekez, Koul, Mamula, erbula, ugar, uul, etc.). The spirit of the Diasporas in Europe and Balkan nationalism were not without their impact and influence on the development of national consciousness among the widespread settlements of the Vlach ethnic element. The development of Vlach national consciousness was influenced by the national movement in Macedonia and in other parts of the Ottoman Empire which was in a state of disintegration, as well as the introduction of maternal languages in education and church liturgies. By the Imperial Decree of 1888 the Vlachs obtained the right to create a national church. The Patriarchate, not choosing its methods, banished Vlach clergy, shutting them up in monasteries, excommunicating them, prohibiting them from officiating in liturgical celebration in the Vlach language which God had damned. In May 1905, Turkey had recognized the Vlach or Aromanian nation. This had created a negative reaction in neighbouring nations and in Greece. Greek opposition to Vlach nationalism was revealed at the time of the Balkan wars and in the Peace of Bucharest in 1913. The partition of Macedonia among Serbia, Bulgaria, and Greece and the separation of the Vlachs into these states meant indeed the definitive destruction of Vlach nationhood. Following the social-political changes in the Balkans at the end of the 20th century the situation of the Vlachs has not essentially changed. However, cultural associations of the Vlachs have been organized. Macedonia represents an exception, in that in the preamble to the constitution of the Republic of Macedonia they are recognized as a part of the Vlach nation, while on 8 March 2004 at the second district court in Skopje a Vlach educational society was registered under the name of Konstantin Belemae. Nonetheless, in scholarly circles throughout the world there is a growing interest in Vlach culture and language. International conferences have been held, grammars of the Vlach language have been published as well as other scholarly works by Vlach and foreign scholars. To conclude, this author, alongside Vlach intellectuals and scholars, poses a basic question: is it possible to write a history of the Vlachs, that is, the Aromanians, given that they do not possess a state or an independent church authority? Thus, several important facts must be taken into consideration, such as their demographic situation, their geographical distribution, their economic activities, and various matters related to their migration in order to establish the character of Vlach
309
Zef Mirdita
ethnicity. And it is possible to write this history only if the amalgamative interaction of the Vlachs is considered, regardless of the fact that their past belongs to the history of Byzantium, followed by the Ottoman Empire, and then followed by all of the Balkan successor states, not excluding their natural conflicts, because in every age national minorities have been in conflict with majority populations of territories, where indeed they live together until progressive acculturation smoothes and levels the differences that will disappear for the general interest. Because of this very fact the problem of their identity now is not presented in terms of their ethnicity, but from the point of view of their position as a cultural minority. They are now Albanian, Bulgarian, Greek, Serbian, Croatian, etc. citizens who speak the language of the country where they live. But, even if they are tied into the social-political and cultural-economic currents of the states in which they live, nevertheless, their forma mentis, that is their mentality, by which they are separated into particular ethnic groups, has not been altered.
310

Vlasi-Starobalkanski Narod

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Vlasi-Starobalkanski Narod

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

VLASI starobalkanski narod