Ivana Gis: Dativ i lokativ u suvremenim gramatikama

UDK 81'366 Pregledni rad Primljen 23. svibnja 2011., prihvaen za tisak 6. lipnja 2011.

Ivana Gis

DATIV I LOKATIV U SUVREMENIM GRAMATIKAMA

Uvod
U ovom e radu biti govora o dativu i lokativu u suvremenim hrvatskim gramatikama. U tri poglavlja dat e se prikaz razlike izmeu dva padea na sinkronijskoj razini na temelju prijedloga, navezaka i znaenja padea. Posebno e biti vana rije gramatiara o prijedlogu prema oko kojega postoje dvojbe o svrstavanju uz dativ ili lokativ. Nakon teorijskoga dijela usporedno e biti izloeni stavovi nekoliko suvremenih gramatiara o temi svakog od poglavlja. Suvremene gramatike upotrijebljene za usporedbu su sljedee: Gramatika hrvatskoga jezika Stjepana Babia i Stjepka Teaka, kolska gramatika hrvatskoga jezika Sande Ham, Institutova Hrvatska gramatika, Gramatika hrvatskoga jezika Josipa Silia i Ive Pranjkovia, HAZU Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Praktina hrvatska gramatika Dragutina Ragua.

Prijedlog prema
Sinkretizam padenih nastavaka u mnoini odnosi se na ujednaenost u dativu, lokativu i instrumentalu u svim sklonidbama. Budui da su padeni nastavci za dativ i lokativ u jednini sinkretizirani, ta se dva padea razlikuju prema prijedlozima s kojima dolaze u reenici. Jo se u osnovnokolskim udbenicima hrvatskoga jezika navode stalni lokativni prijedlozi po kojima se taj pade odmah prepoznaje u reenici, i to je nuan nain razlikovanja lokativa od dativa. Suvremene gramatike po pitanju tih prijedloga nisu suglasne, a kao dvojben pokazao se prijedlog prema kojega se ponegdje pripisuje dativu, a dalje lokativu. Da bi se sa sigurnou utvrdilo zato su se oblikovala oprena miljenja, potrebno je sagledati vie razliitih argumenata i proniknuti u jezinu povijest te vidjeti gdje je zapravo dolo do prepletanja i zbog ega.

47

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

Kako je prema prestao biti dativni i postao lokativni prijedlog

Shvativi problem dativnoga i lokativnoga svojatanja prijedloga prema i sagledavi ga potom povijesno, dao je Dragutin Ragu (1984.) objanjenje kako je do nesuglasica dolo. U svim sklonidbenim vrstama dativ i lokativ izjednaeni su po padenom nastavku i njime ih nije mogue razluiti. Razlog razdavajanja tih dvaju padea razliit je naglasak. Stari hrvatski gramatiari (od B. Kaia do . Starevia) biljee sedam padea u jednini i ne spominju lokativ, ve ablativ (koji se ne razlikuje od genitiva). Mnoina je po uzoru na latinsku gramatiku sastavljena od osam padea tako da je jednini dodan lokativ, ali se lokativ i dativ razlikuju padenim nastavkom. U gramatici . Starevia prvi je put ujednaen broj padea u jednini i mnoini (i to njih est) to e rei da on nije uoio naglasne razlike izmeu dativa i lokativa. Naglasnu razliku kao kriterij razdvajanja dvaju padea ak i kada su oblikom istovjetni prvi je uoio Vuk Stefanovi Karadi i zabiljeio u uvodnom dijelu Srpskoga rjenika iz 1818. To su prihvatili i njegovu tradiciju nastavili, jasno, Danii i Mareti. Sve do gramatike Tome Maretia, odnosno dok dativ i lokativ nisu padenim nastavkom ujednaeni, prijedlog prema spominje se uz dativ ili se ne navodi kamo spada. Uz oba padea obrauje ga Danii te pokuava zakljuiti da mu je mjesto uz lokativ, a takvo svrstavanje prihvaa odmah potom Mareti, navodei niz primjera gdje naglasak uvjetuje razlikovanje padea, te zakljuuje naelno da prema dolazi uz lokativ, iako i dalje dvoji. Nadalje, kako navodi Ragu (1984.) piui o problematici prijedloga prema, M. Stevanovi i M. Ivi istiu da se u mnogim govorima dativ i lokativ ne razlikuju naglaskom, nego jedini klasifikacijski kriterij moe biti znaenje jednoga i drugoga pa bi stoga u nekim sluajevima prema dolazio s dativom, a u drugima s lokativom. Budui da je M. Stevanovi u Srbiji bio i pisac gramatika za srednje kole, prijedlog prema svrstao je kao dativni i lokativni i prenio i u svoje prirunike. Kada je prijedlog prema obraivan u hrvatskoj jezikoslovnoj literaturi, zabiljeeno je da je on lokativni prijedlog (prema Maretiu) i tako je i ostalo. Pitanje uz koji od padea svrstati prijedlog nametnulo se, dakle, izjednaavanjem padenih nastavaka u gramatici . Starevia. Ragu navodi i jo jedan mogui nain prijedlonoga razdvajanja dativa od lokativa. Naime, na, o, u, po su ujedno i akuzativni prijedlozi, a slagat e se s lokativom ili akuzativom po opoziciji statinost, mjesto/dinaminost, cilj. Jedini, osim spornoga prema, ostaje prijedlog pri za koji Ragu utvruje da se poeo gubiti. Dakle, moe se govoriti o usporednosti lokativnih i akuzativnih prijedlonih izraza, izuzev prijedloga prema koji je dativni.

48

Ivana Gis: Dativ i lokativ u suvremenim gramatikama

On ne nudi jasan odgovor, nego kae da treba traiti podatke koji bolje svjedoe o kojem se padeu radi, a ako nema takvih podataka, onda se na temelju napisanih zakljuaka moe utvrditi kada je to dativ, a kada lokativ. U jeziku zagrebake filoloke kole, kako navodi S. Ham (1998.), dativ i lokativ razlikuju se pomou stalnih prijedloga s lokativom, ali i pomou padenih nastavaka u mnoini. Upravo stoga moe se pouzdano tvrditi da se prema svrstava izriito uz dativ. O prijedlogu prema starija norma nije dvojila: Dativ zahtvaju: k(a), prama, pro, proti(-v, -va), supro, suproti (Ham, 1998: 35).1 Tijekom normiranja hrvatskoga jezika normativni stavovi o prijedlonom izrazu s prijedlogom nisu se podudarali. To je razlog zbog kojega suvremena naa gramatika nudi kompromisno rjeenje prema svrstava i uz dativ i uz lokativ. Naglasne razlike izmeu tih padea, kojom su se neki gramatiari vodili, u hrvatskom jeziku nikada nije ni bilo; dativ i lokativ sinkretizirani su i nastavkom i naglaskom, a razlikuju se osnovnim znaenjem i razliitim prijedlozima. Prijedlozi koji dolaze s lokativom su stalni i o njima nema dvojbe te su prvi kriterij prepoznavanja lokativa u reenici, jedino je uloga prema ostala nejasna u prijedlonom padenom izrazu. S. Ham napominje da stariji gramatiari uzimajui primjere iz starijeg hrvatskog knjievnog jezika, knjievnika koji su pisali jezikom zagrebake filoloke kole, ne spominju da se pripadnost prema uz dativ prepoznaje morfoloki, i to po padenom imenikom nastavku za mnoinu. Padeno je znaenje u tom sluaju nebitno ...jer imenica uz prema uvijek ima nastavak za dativ mnoine, a nikada za lokativ mnoine (Ham, 1998: 39). Ako prijedlog prema sasvim sigurno dolazi uz dativ u mnoini, oito je da e jednako biti i s jedninom, bez obzira na sinkretizirane padene nastvake u jednini.

Suvremene gramatike o prijedlogu prema

Razliiti gramatiari zastupaju razliita gledita kada se treba odluiti kamo pripada prema. Pojedini ga izriito svrstavaju uz ovaj ili onaj pade, dok drugi imaju potrebu dodatno pojasniti svoju odluku to je samo odraz nejasnoe, odnosno da problem postoji. S. Teak i S. Babi (2003.) piui o imenikoj a-sklonidbi zakljuuju: Dativ i lokativ imaju isti nastavak: -u. Razlikuju se po tome to se pred lokativom uvijek nalazi jedan od ovih prijedloga: na, o, po, prema, pri, u. U nekih imenica dativ se razlikuje od lokativa po naglasku: vm u grdu. Prlazm grdu. (Teak, Babi, 2003: 101) S. Ham (2002.) navodi lokativ kao pade koji uvijek dolazi s prijedlozima i uvijek je prijedloni izraz: Lokativ je uvijek s jednim od ovih prijedloga: u, na, o, po, pri (Ham, 2002: 100). U lokativne prijedloge ne svr1

Prema A. Maurani, 1866.str.136.

49

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

stava prema ak ni kao zajednki s dativom. Sve imenice u jednini imaju jednake nastavke za ta dva padea, prema tomu oni se razlikuju samo prijedlozima s kojima se slau. Lokativ nikada ne moe biti bez svojih prijedloga, to znai da je lokativ prijedloni izraz, a dativ moe biti sam ili s prijedlozima k, prema, nasuprot, unato, usprkos (Ham, 2002: 36). Institutova gramatika (2005.) usporedno navodi prijedloge koji se slau s dva ili vie istih padea, a za lokativ izriito stoji da su prijedlozi koji se slau samo s njim: pri, prema. J. Sili i I. Pranjkovi (2007.) piu o dativu kao o padeu koji se u standardnom jeziku slae s malo prijedloga te tei tomu da se ih se oslobodi (suprotno od lokativa, koji je uvijek prijedloni izraz). Oni su k tomu esto (osobito kad dolaze u znaenju koje ponavlja osnovno znaenje dativa) zalini, posebno prijedlozi k i prema (Sili, Pranjkovi, 2007: 220). Prijedlog k(a) uz dativ je zalian jer ponavalja negraninu direktivnost, a zamjenjiv je prijedlogom prema ukoliko znai okrenutost, usmjerenost, kretanje prema emu. Lokativ u hrvatskome standardnom jeziku dolazi iskljuivo uz prijedloge, a to su na, o, po, u, koji su ujedno akuzativni, dok je jedini prijedlog koji dolazi samo s lokativom pri. Pretpostavka je dvojice gramatiara dakle, da se prema uvijek slae samo s dativom. Povijesni pregled glasova i oblika hrvatskoga knjievnog jezika (1991.) razlikuje prijedloge koji se koji se slau s jednim padeom i one koji se slau s dva ili tri. Tako s dativom dolaze samo: k, proti, nasuprot, usuprot; s lokativom: pri. Lokativu su i akuzativu zajedniki na, o, po, dok se u slae s genitivom, akuzativom i lokativom. S dativom i lokativom slau se: prema, pram(a). D. Ragu (1997.) oznauje dativ padeom koji tei odbacivanju prijedloga. Neki od njegovih prijedloga sve vie u znaenju postaju genitivni (nasuprot, unato, usprkos, nadomak), a k i prema izraavaju usmjerenost prema cilju kao i sam padeni oblik dativa. Osim toga, prema ne pripada samo dativu. Prijedlog prema (rijetko i zastarjelo i prama) slae se s dativom i lokativom (Ragu, 1997: 138). S obzirom da su oblikom ti padei isti, objanjava da je prema dativni kada znai smjer ili okrenutost prema neemu, odnosno kada je zamjenjiv s k. Jedini samo lokativni prijedlog je pri. Nadalje, prema s lokativom znai: poloaj na suprotnoj strani, usporedbu, okolnost, kriterij. Zastupljenost miljenja gramatiara o pripadnosti prema dativu podjednaka je kao i lokativu. Oni koji ga svrstavaju uz lokativ ine to po nekakvom osobnom nahoenju ili preuzimajui iz odreene literature, bez dodatnog pojanjavanja i zalaenja u dublju jezinu povijest. Primjeri koje nude jednako tako kako su imenovani lokativnim mogu biti i dativni. Drugi, kojima je prema dativni, nude loginija objanjenja toga jezinoga stava. Dativ je pade koji moe i ne mora imati prijedloge. Prvenstveno

50

Ivana Gis: Dativ i lokativ u suvremenim gramatikama

zbog toga to upotreba prijedloga prema nije nuna u ustroju reenice, ve ga se moe i izostaviti da bi reenica obavijesno bila jasna, on je dativni. Ako bi se prema pripisao iskljuivo lokativu, njegova zalinost bila bi neobjanjiva jer lokativ bez prijedloga ne moe. Dakle, dativ tei osloboenju od prijedloga jer daje potpunu informaciju i bez njih, a prema je u toj informaciji zalian.

Navesci
O navescima u dativu i lokativu progovorio je Dalibor Brozovi (1980.) u istoimenom lanku opisujui njihovu nepravilnu upotrebu kao odraz naruena jezina osjeaja suvremenog ovjeka. Jezina kultura ima zadatak njegova uvrivanja, stoga je potrebno rasvijetliti pravila i poticati upotrebu pravilnih oblika. Navezak je zavrni samoglasnik padenoga nastavka koji se moe pridodati nastvaku, ali i ne mora. Suvremene su gramatike po pitanju upotrebe navezaka uglavnom suglasne, a upravo je ona jedan od kljunih kriterija razlikovanja dativa i lokativa kao i dokaz o pripadnosti prijedloga prema dativu. Nastavci za dativ i lokativ pridjevskih rijei mukoga i srednjeg roda om, em, omu, emu, ome nemaju istu vrijednost za oba padea. Po pitanju prijeglasnih oblika sa samoglasnikom e (em, emu) naglaava Brozovi da veih problema nema, tek da je upotreba lika emu po uestalosti vea u dativu te ga se ne bi trebalo upotrebljavati u lokativu, a lik em je lokativni, iako rijedak. Likovi om, omu, ome karakteristini su za dativ, a za lokativ samo om i ome, s tim da je uestalost zajednikih likova nejednaka u ta dva padea.

Suvremene gramatike o navescima u pridjevno-zamjenikoj sklonidbi

Pridjevno-zamjenika sklonidba je ona po kojoj se mijenjaju odreeni pridjevi i neke zamjenice. Pitanje je navezaka bitno kada se radi o genitivu, dativu, lokativu i instrumentalu jednine m. i. s. roda. Hrvatska domaretievska norma ne poznaje navezaka jer su zavrni otvornici bili sastavni dio nastavakoga morfema. S. Teak i S. Babi (2003.) navode da se u sklonidbi odreenih pridjeva u nekim padeima upotrebljavaju krai (mldg, mldm, mldm) i dui nastavci (mldga, mldme, mldmu, mldma). U hrvatskom jeziku u dativu jednine prednost ima dui nastavak (omu, emu) a u lokativu jednine krai (om). Nastavak ome stilski je obiljeen. Kada je pridjev poimenien, valja dati prednost duljim nastavcima: 51

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

Vidio sam dgga. Rci t dgmu. Pokite t svma nvma. Prajmo o mdrma, a ne o ldma. Drite se s potnma. Posebice to vrijedi kada nije jasno je li rije u jednini ili mnoini: Tko se sporazumijvati s ldm/ldma. (Teak, Babi, 2003: 120) Navezak ili pokretni samoglasnik imaju zavisni padei pridjeva, zavisni padei zamjenica, prilozi i prijedlozi. Ne definiraju izriito razliku dativa i lokativa prema navescima. S. Ham (2002.) u pridjevno-zamjenikoj sklonidbi razlikuje nekoliko oblika za muki i srednji rod, s navescima i bez navezaka. Tako se u dativu jednine javljaju navesci u i e kao i u lokativu jednine, dok je genitivni navezak a. U njegovanom i biranom izrazu prednost treba dati genitivu s naveskom a, dativu s naveskom u i lokativu bez naveska ili s naveskom e (Ham: 2002: 54). Institutova gramatika (2005.) priznaje proirivanje navescima na kraju nekih oblika pridjeva i zamjenica i to tako da samo opisuje o kojim se navescima radi i u kojim se padeima oni mogu pojaviti, npr. GA jd. velikg velikga, tvg tvga DL jd. velikm velikmu velikme, tvm tvmu tvme DLI mn. velikm velikma, tvjm tvjma I jd. njm njme, km kme, svm svme (Bari i dr., 2005: 81) Izjednaavanje dativa i lokativa jd. m. i s. r. ( npr. D tomu, L tom > DL tomu, tom) mlaa je pojava nastala po uzoru na . r. gdje su ti padei uvijek bili jednaki. Izvorni je dativni oblik onaj s u kao njegovim integralnim dijelom. Uslijed izjednaavanja u se poinje osjeati kao navezak, a zatim i a u genitivu jd. i u dativu, lokativu i instrumentalu mn., tako da su se pojavili krai i dulji zamjeniki i pridjevni oblici: DL jd.tomu, naemu; dobromu, vruemu i tom, naem; dobrom, vruem: DLI mn.tima, naima; dobrima, vruima i tim, naim; dobrim, vruim. (Bari i dr., 2005: 628) U dativu i lokativu jd. pojavljuje se i navezak e, a mogu ga imati zamjenice i pridjevi kojima osnova zavrava na nenepani suglasnik (tome, dobrome). J. Sili i I. Pranjkovi (2007.) nude sve oblike s navescima ne sugerirajui izriito koji bi imao prednost pred ostalima. Sklonidbu zamjenice njgov-, primjerice, u dativu i lokativu prikazuju ovako: D: (m. r.) njgov-omu / njgov-ome / njgov-om (sr. r.) njgov omu / njgov ome / njgov om L : (m. r.) njgov-omu / njgov-ome / njgov-om (sr. r.) njgov omu / njgov ome / njgov om (Sili, Pranjkovi, 2007: 124)

52

Ivana Gis: Dativ i lokativ u suvremenim gramatikama

Povijesni pregled glasova i oblika hrvatskoga knjievnog jezika (1991.) u sklonidbi neodreenih imenikih i pridjevnih zamjenica uva oblik s naveskom u u iskljuivo u dativu. Tako, primjerice, u sklonidbi zamjenice moj dativ i lokativ jedine navedeni su ovako: D mj-em(u), mm(u) L mj-em, mm(e) (Babi i dr., 1991: 654) Zamjenica moje u dativu i lokativu glasit e ovako: D mj-em(u), mm(u), mm(e) L mj-em, mm(e) (Babi i dr., 1991: 654) Uz sklonidbu imenikih zamjenica napominje se da se u lokativu jednine m. i s. r. pojavljuju i oblici s naveskom u, to bi znailo potpuno izjednaenje dativa i lokativa, ali je u paljivu jeziku tu razliku bolje uvati. Ista napomena stoji i uz neodreene pridjevne zamjenice. D. Ragu (1997.) daje niz primjera za sklanjanje zamjenica u kojima gotovo izjednauje oblike za dativ i lokativ m. i s. r. jednine. Tako zamjenica njgov glasi ovako: D njgovu/njgovm (u,e) L njgovu/njgovm (e,u)

Znaenje
Trei kriterij razlikovanja dativa i lokativa svakako jest njihovo znaenje. Jo je D. Ragu (1984.) piui o prijedlogu prema i dotaknuvi se razlike u naglascima dvaju padea utvrdio da ukoliko te razlike nema, tada se ne moe govoriti o dvama, ve o jednom padeu. Osim toga, jasno izjavljuje da je znaenjski kriterij posve neopravdan i nema mu mjesta u opisu oblika. Praksa je takva da se posee za znaenjem kada se ne moe dosljedno objasniti neka pojava u oblicima, kao to je ona izazvana dvojbom oko prijedloga prema. Gramatike se obino slau kada je rije o znaenju pojedinih padea, tek je znatnije odstupanje zabiljeeno kod onih koji prema pripisuju i dativu i lokativu. S. Teak i S. Babi (2003.) vrlo saeto znaenjski definiraju padee: Dativ je pade namjene (Ovo poklanjam majci.) i cilja (Vraam se kui.). Dativ dolazi s prijedlozima: k(a), nasuprot, unato i usprkos, a u reenici je tada obino prilona oznaka. (Teak, Babi, 2000: 294); Lokativ ovisi o prijedlozima na, o, po, pri, prema, u i odgovara na pitanja o (po, prema itd.) kom(u)? o (po, prema itd.) em(u)? Lokativ je prvenstveno pade mjesta (u Parizu, na svijetu, u sebi). (Teak, Babi, 2000: 298)

53

hrvatistika

studentski jezikoslovni asopis

S. Ham (2002.) o padeu govori kao o obiljeju imenskih rijei i ne ulazi u znaenje padea, ve ga definira morfoloki. Institutova gramatika (2005.) dativ definira kao dinamini pade; znai usmjerenost, emu je to namijenjeno ili emu se tei. Suprotno od njega statine podatke daje lokativ, koji znai mirovanje u mjestu i vremenu. J. Sili i I. Pranjkovi (2007) detaljno opisuju znaenje oba padea, ak i sa svakim prijedlogom posebno. Ipak za temeljno znaenje dativa navode negraninu direktivnost, a to znai odnos izmeu dvaju predmeta koji pretpostvalja pribliavanje jednoga predmeta drugomu, i to tako da jedan predmet slui kao orijentir drugomu (Sili, Pranjkovi, 2007: 219). U svezi toga zanimljiv je spoj prema + dativ koji moe oznaavati poloaj, mjesto pored kakva predmeta ili na suprotnoj strani od njega; moe imati znaenje usporedbe po jednakosti ili nejednakosti; moe znaiti neto na temelju ega se togod dogaa. Temeljno je znaenje lokativa prostorno. Lokativ naime oznauje mjesto, i to mjesto vezano uz mirovanje, statinost, nepokretnost. (Sili, Pranjkovi, 2007: 230) Povijesni pregled glasova i oblika hrvatskoga knjievnog jezika (1991.) padena znaenja dativa i lokativa iznosi u kontekstu njihova vezivanja uz pojedine padee, a lepeza prijedlonih znaenja vrlo je iroka. D. Ragu (1997.) opisuje dativ bez prijedloga kojemu pripisuje ove funkcije i znaenja: namjene, usmjerenosti, koristi ili tete, kao dopuna pridjevima i prilozima, posvojni dativ, etiki dativ, dativ zakletve, dativ s infinitivom, dativ cilja. Dativ s prijedlozima ima posebna znaenja, a uz prema, koji se slae i s lokativom, dolazi kad se pokazuje usmjerenost, okrenutost prema neemu. Lokativno je temeljno znaenje oznaka mjesta. Znai mirovanje ili kretanje u okviru odreenih granica. Budui da je uvijek prijedloni izraz, njegovi mu prijedlozi daju razliita znaenja. S lokativom prema znai: poloaj na suprotnoj strani, usporedbu, okolnost, kriterij.

Zakljuak
Dativ i lokativ dva su razliita padea sa sinkretiziranim padenim nastavcima. Nekadanja razlika u naglasku svakoga od njih u suvremenom se jeziku takoer poela gubiti pa su gotovo sinkretizirani i naglaskom. Ono to ih na razini oblika odvaja jesu stalni prijedlozi koji dolaze s lokativom, to znai da je on prijedloni izraz, a dativ ih moe i ne mora imati, s tim da tei potpunom odbacivanju prijedloga. Lokativni su prijedlozi u, na, o, po, pri, s tim da je samo pri iskljuivo lokativni. Dvojben je prijedlog prema koji neki gramatiari pripisuju dativu, a neki lokativu, dok dugi tvrde da se ovisno o znaenju moe slagati i s jednim i s drugim padeom. Budui da znaenje nije valjan kriterij u opisu oblika bilo bi dobro posljednju tvrdnju ostaviti po 54

Ivana Gis: Dativ i lokativ u suvremenim gramatikama

strani, a razloge zbog kojih bi se prema slagao s jednim od tih padea potraiti u jezinoj dijakroniji, iji je dio prikazan u ovom radu. Mijeanje navezaka takoer dovodi do izjednaavanja dativa i lokativa, stoga bi trebalo njegovati njihovu pravilnu upotrebu. Konano, znaenje jednog i drugog padea pokazuje da su oni svakako razliiti i to u osnovnoj upotrebi.

Literatura
Babi, S., Brozovi, D., Mogu, M., Pavei, S., kari, I., Teak, S., 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, Zagreb: HAZU, Globus Bari, E., Lonari, M., Mali, D., Pavei, S., Peti, M., Zeevi, V., Znika, M., 2005. Hrvatska gramatika, Zagreb: kolska knjiga Brozovi, D., 1980. O navescima u dativu i lokativu, Jezik, god. 27., Zagreb Ham, S., 1998. Jezik zagrebake filoloke kole, Zagreb: Matica hrvatska, ogranak Osijek Ham, S., 2002. kolska gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: kolska knjiga Ragu, D., 1997. Praktina hrvatska gramatika, Zagreb: Medicinska naklada Ragu, D., 1984. S kojim se padeom slae prema?, Jezik, god. 31., Zagreb Sili, J., Pranjkovi, I., 2007. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: kolska knjiga Teak, S., Babi, S., 2003. Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: kolska knjiga

55