POJAM DISKURSA U FILOZOFIJI MICHELA FOUCAULTA Foucaultovo shvaanje diskursa viestruko je sloeno i povezano s nekoliko temeljnih pojmova koji

se s njim podudaraju ili na njega utjeu. Termini vezani uz temeljni pojam su diskurzivna praksa, diskurzivne tvorbe, te njihov meusobni odnos spram arheologije znanja, filozofije i politike, znanja i moi, totaliteta i disperznosti (preciznije reeno odnos Isto Razliito). Navedeni pojmovi i problematika dominantna u Foucaultovim tekstovima bit e analizirana i interpretirana kako iz samih Foucaultovih tekstova, ali i uz neke dodirne, odnosno komplementarne teze koje nalazimo u djelima njegovih suvremenika Derride, Deleuza, pa i Althussera; pritom nije zanemariv ni strukturalistiki i poststrukturalistiki pristup. Prije svega treba razjasniti i terminoloki razgraniiti termin diskurs. U onom smislu, kako ga rabi Foucault, to nije tek puki govor, ve specifina formacija koju treba razlikovati od govora kao predmeta lingvistike i psihoanalize; diskurs je shvaen kao specifina praksa, i to praksa neovisna od subjekta, diskontinuirana, te podlona vlastitim zakonima; takvu praksu filozofski treba pojmiti kao svojevrstan produktivitet. Diskurs se ovdje ne uspostavlja (tj. samouspostavlja) kao vlasnitvo subjekta, ve upravo obratno on omoguuje, tvori subjekt barem u tolikoj mjeri da ga konstituira i odreuje. Stoga moemo rei da su takve diskurzivne formacije nune kako za konstituiranje subjekta, tako i za njegovu razgradnju. Ukoliko diskurs smatramo za odreeni oblik govora, i tada ga treba interpretirati s obzirom na njegovu samostalnost i s obzirom na mo da konstituira praksu. Ovdje nalazimo interferenciju dvaju podruja, preciznije reeno, temata: kad se kae da je praksa mjesto strukturiranja diskursa, onda je jasno barem dvoje prvo, radi se o spoju praktike filozofije (koja svoj terminoloki lajtmotiv - praxis direktno preuzima od Marxa) i strukturalistikih kretanja u drugoj polovici ovoga stoljea. Drugo, to znai da je diskurs po svom bitnom odreenju vezan uz praksu njegova provoenja, tj. tek kao djelatan moe postati predmet istraivanja. Nadalje, promatramo li Foucaultove tekstove u irem kontekstu, moemo zakljuiti da diskurs ne mijenja samo subjekt, ve na neki nain razgrauje itavu zgradu (do)hegelovske dijalektike namjesto transcendentalnog oznaitelja koji rasporeuje govor, namjesto dijalektikog totaliteta (u najboljoj tradiciji hegelijanizma) i apsolutnog identiteta, diskurs uspostavlja (na Nietzscheovu tragu) razliku, ponavljanje razlike, odnosno vjeno vraanje razliitog. Prisvajanje odreenog naina govora (medicinskog, znanstvenog, politikog) temeljni je topos diskursa, tovie mjesto njegovog samoproizvoenja. Tako npr. u podlozi znanstvenog diskursa stoji interes, odnosno Foucaultovim rijeima, suodnos znanja i moi. Gore

naveden pojam prakse odnosi se na proizvoenje subjekta i diskurzivnog predmeta. U opoziciji znanosti i filozofije, stvari i diskursa, te rijei i stvari (kako glasi naslov kljune Foucaultove knjige) na vidjelo izlazi, metaforiki ali i doslovno shvaeno, nasilje koje nanosimo stvarima i oblik prakse koju im nameemo. Naime, vladavina oznaitelja, ili konkretnije iskazano, vladavina pisma nad govorom (roenje pisma kao smrt govora, pa onda i civilizacije derridijanska je tema) zapravo je nasilje nad oznaenim samim. S destrukcijom transcendentalnog oznaitelja takva praksa postaje jo oitija takav je oznaitelj u filozofiji do Nietzschea bio supstrat, temelj svega te nositelj sustava. S obzirom da su znakovi pisma proizvoljni (jezik je shvaen kao oblik, a ne bit), nametanje odreene prakse ostavlja duboke tragove pismo je vrst nasilja zato jer donosi opasnost ne-prisutnosti, tj. ukazuje na neto ega (vie) nema; ono u punom smislu rijei ukazuje na manjak. Manipulacija transcendentalnim oznaiteljem dvostruka je: s jedne strane, pismo se pojavljuje i kao mo i kao znanje (ovaj suodnos jedan je od glavnih Foucaultovih preokupacija), a s druge strane ne nudi se zamjenski, normativni oznaitelj, ve se svaki oznaitelj zamjenjuje drugim, i tako u beskraj (ova je teza zapravo Nietzscheova). To znai da svaki zahtjev za fiksacijom temelja postaje bespredmetan u ovoj semiotikoj igri odreena stvar ili pojam ne stoje sami za sebe ili u odnosu spram onog utemeljujueg, ve reprezentiraju neku drugu stvar ili pojam. Pismo naime konvertira tradicionalan odnos prezencije i znaenja javlja se tek iluzija neposrednosti, a kako na na verbalni upit slikovito reeno pismo ne odgovara, naravno da nastaje kaos tumaenja. Tako npr. Derrida o glasu kae da ga, za razliku od pisma, odlikuje prisustvo po sebi, blizina lica i neposredna snaga, pri emu ovo potonje shvaa u vidu uinaka, tj. posljedica koje diskurzivna glasovna tvorba (dakako, kao praksa) ostavlja iza sebe. Kao to je poznato, u raznim pojednostavljenim semiotikim teorijama znak je nadomjestak za stvar samu. Opet slikovito iskazano znak dri ono oznaeno na (kritikoj) distanci. Dvostruka prisutnost stvari u Foucaultovoj interpretaciji postaje preduvjet za realizaciju odnosa izmeu znanja i moi. Takva struktura dokida jedinstvo oznaitelja i oznaenog, te ovaj raskol ostavlja dvije znaajne posljedice: Prvo, dovodi do spoznaje da je ono to je iskazano kroz govor zapravo sirova graa, kontingencija koju tek treba razotkriti i rekonstruirati kao smislen iskaz. To je ono Potisnuto i Zanijekano to se probija kroz govor, to je ono to je Freud nazvao nesvjesnim. Drugo, takva struktura jasno ukazuje na prazna mjesta poruke, na toke na kojima je subjekt upisao svoje mjesto, svoje nevidljivo prisustvo. Na ovom problemu najvie se zadrala knjievnoteoretska struja dekonstrukcije. Najvidljivija posljedica ovog semiotikog raskola upravo je epistemoloke provenijencije: tekstura povijesti vie nije homogena,

to nije tekst u kojem jasno i razgovijetno govori jedan glas, ve je na djelu vieglasje, neitak zapis uinaka jedne nad-strukture. Spoznaja polazinog teksta time je onemoguena. Bijeg u ono Nesvjesno postaje tako glavna (ili barem velika) zapreka uspostavljanju koherentnog i protonog diskursa; njegova se koherentnost slama kako na povijesnom (to znai epistemolokom) polju, tako i na polju subjekta. Isto onako kao to je kod Marxa proizvodnja shvaena kao mrea proizvodnih odnosa, a ne djelatnost koherentnog Subjekta, tako je (analogno tome) kod Foucaulta vieglasje subjekata jedno uistinu specifino diskurzivno polje pojavljivanja dogaaja nesvodivih na pravolinijski koncept kontinuirane proizvodnje koje moemo pratiti od poetka do kraja. Takvom pravolinijskom modelu povijesti Foucault se suprotstavlja uvoenjem epistema, specifinom mreom odnosa u koju su umreeni pojedinci. Iako se unutar te mree mogu (tovie, moraju) konstituirati znanstvene discipline, odnosno cjelokupni model znanja jednog vremena, na globalnoj razini nema homogenosti i stupnjevitosti apsolutnom konstituiranju znanja suprotstavlja se Razliito, nesvodljivost na evolutivni model. To ukratko znai nakon Freudovih i Nietzscheovih otkria, apsolutni sistem poput onog Hegelovog jednostavno vie nije mogu! S obzirom da se znanje nalazi u bliskoj vezi s diskursom, po istoj analogiji (s obzirom da znanje vie nije u formi totaliteta) nemogue je nainiti totalitet diskursa, odnosno analizirati ga iz jedne vrste uporine toke. Foucaultu je stalo do prikazivanja/razotkrivanja postupka iskljuivanja iz diskursa. Zabrana se ovdje odnosi na iskljuivanje odreenog tipa govora iz prostora komunikacije, kao i na pravo subjekta da govori u ovom su smislu kljune njegove analize govora luaka u Povijesti ludila u doba klasicizma, kao i seksualnog govora (kao normativizirajue prakse) u trosveanoj Povijesti seksualnosti. Kao to smo ve ustanovili na primjeru odnosa stvari i znaka, shema je ista: u nemogunosti prisvajanja stvari same, prisvajamo diskurs o njoj. Ono potisnuto u govoru (npr. govor o seksu) ne samo da ne iezava, ve se viestruko umnaa, ime se i sam predmet pojavljuje bitno preinaen. Konverzija oznaenog u oznaitelja ovdje je potpuna i refleksivna: diskurs nije tek ono to oituje (ili skriva) elju, on je i predmet elje! Ovdje emo spomenuti jo dvije interpretacije: za alternativni model iskljuivanja iz diskursa zanimljivo je usporediti analize Hannah Arendt o govoru unutar javnog podruja, gdje se on ne javlja samo kao iva prisutnost, ve i kao razlikovni element bia unutar zajednice (npr. instrumentum vocale). Druga vrsta iskljuivanja je nepotpuno izbacivanje: odreeni diskurs nije zabranjen, ve ga se ignorira i potiskuje, vrijednosna skala diskursa postaje vrlo fleksibilna. U svakom sluaju, pretpostavka je da odreeni (ako ne i svaki) diskurs na neki nain nosi istinu i odreeno znaenje koje se potencira ako je osoba autsajderski smjetena izvan podruja kompetitivnih i artikuliranih govora: to je model suca koji objektivno promatra djelovanje i stoga ne grijei; ipak, daleko od toga da bismo ga nazvali transcendentalnim

sucem. Ve samom injenicom da subjekt ne stvara smisao, ve se a posteriori spram njega odnosi nadreenom, nametnutom strukturom diskursa koja tvori i oblikuje smisao, blizu smo postmodernoj pretpostavci o neprekidnom recikliranju odreenih jezinih tvorbi, pa samim time i pluralitetu smislova. Ovdje je djelomice rije o koncepciji povratka iskonu (na liniji Schelling Heidegger); konano, cijela interpretacija upuuje na to da je filozofija mogua (i stvorena) tek s pojavom pisma, to je ve meu prvima uoio Platon, a mnogo kasnije problematizirao Derrida. Dakle doi do istine neposrednim zrenjem, a ne prolaenjem kroz ve odrani diskurs. ini se da je potekoa u tome to je s jedne strane logos kao odrani diskurs integrativni element po kojem je povijest filozofije tek mogua kao sustavno miljenje, ali se ona ponekad pokazuje i kao niz diskontinuiranih praksi. Idui je problem: moe li se istim, neposrednim zrenjem doi do istine izvan diskursa, dakle do istine koja nije ve negdje interpretirana i predodreena nekim znaenjem. U svakom sluaju, istina se razumijeva kao mo znanstvenog diskursa, pa se naizgled ini da je Foucault ovdje stavlja na nii epistemoloki rang od onog koji je imala u npr. kranskoj filozofiji srednjega vijeka. Novovjekovni je koncept istine bitno razliit: istinom se manipulira, njome se stjee mo, a u diskursu je provodi odreeni subjekt koji pritom zapada u mreu vieznanosti; u krajnjoj konzekvenci, istina se proizvodi. Konani je rezultat Foucaultove analize smrt ovjeka; na mjesto novovjekovnog Subjekta stupa ozbiljeni, ideologini, samouspostavljajui diskurs. Interpretacija odreenog dogaaja (npr. povijesnog) postaje njegova fleksibilna rekonstrukcija, biva zamijenjena diskurzivnom tvorbom. Foucault dogaaj promilja kao diskontinuitet, kao razliku; to je donekle kritika tradicionalne racionalistike filozofije koja je svagda ve privilegirala odreene diskurse. Povijest filozofije nesvjesno se gradila na principu diskontinuiteta, kako po zakonima epistema, tako i u tenji za jednim sveobuhvatnim sustavom (kao to je ve poslovini Hegelov sustav) i jednom idealnom istinom s imanentnom racionalnou kao principom povijesnog dogaanja; razradila je jednu specifinu etiku spoznaje koja, kako kae Foucault, istinu doputa jedino samoj elji za istinom i moi da se ona misli. Ignoriranje diskursa u izvornom smislu Foucault ispravno ocrtava primjerom kako ga je filozofija smatrala za nepotrebni umetak izmeu miljenja i govorenja, za potekou koja se neminovno javlja izmeu misli kao iste i govora (tonije, pisma) kao nesavrene, prljave tvorbe. Kako se ni kroz povijest nije zapaala ili tumaila svojevrsna racionalnost u govoru luaka (ili barem razliitost), pa se taj govor jednostavno diskvalificirao kao kaotino brbljanje (naravno, nakon Freuda i to se primijenilo), tako je i cijela povijest filozofije ono Razliito svodila na Negativno diferencija je jednostavno utrpana pod pojam negacije, te se na kraju tog razdoblja kod Hegela povezala u cjelinu i tako je na elegantan nain negativitet postao stupanj dijalektikog razvoja.

Od prvotne tenje za jednim sveopim znanjem nastalo je mnotvo znanstvenih disciplina koje svoj diskurs umnaaju, razrjeuju, dijele ga na istiniti i lani. S jedne se strane javlja znanje kao mo diskurzivnog djelovanja, a s druge kao inicijacijski obred, tajni govor nas lijenika, nas pravnika ili nas filozofa. Tako se stvara epistema odreenog razdoblja; vie ne postoji jedna, obvezujua istina, ve niz istina koje se u datom trenutku prepoznaju kao takve. Kad Foucault kae Stvari ve apuu stanoviti smisao, te naem jeziku ostaje samo da ga polui, nije sasvim jasno je li rije o interpretaciji smisla kao imanencije, ili je Foucault ovdje suptilno ironian. Naime, govoriti o redu rijei i nasuprot tome, redu stvari, moe se samo pod pretpostavkom pragmatine funkcije istine, naime njenog proizvoenja. S tim je u vezi i razlika izmeu svagdanjosti i nestalnosti jednih diskursa, nasuprot drugima koji su trajni, koji opstaju. Povijest volje za znanjem se u bitnome razlikovala od povijesti obvezujuih istina. Pretpostavljeni homogeni stvaralaki diskurs pokazuje se (u suvremenijim knjievnopovijesnim teorijama) kao nemogu; poetika autorske osobnosti naprosto vie ne funkcionira. Kad Derrida kae da je upravo prazno mjesto zbiljski trag subjekta, samo produbljuje i metodoloki precizira tezu po kojoj je ono nesvjesno trag onoga Ja. Od mitolokog diskursa koji pobuuje potovanje, preko kranskog diskursa kao toposa objave, dolazimo do razdoblja u kojem najuzvienija istina vie ne prebiva u onome to diskurs jest ili u onome to on ini, ve u onome to on govori. Dakle, ne vie povijesni subjekt (zapravo subjekt povijesti) ijom rekonstrukcijom moemo ujedno rekonstruirati i dotini povijesni dogaaj, ve genealogija, konstituiranje znanja i diskursa bez obraanja fiktivnom subjektu koji bi sa zamiljene nulte toke objektivno pratio zbivanja povijest se vie ne deava ispred subjekta, ve njemu iza lea. Upravo u samom zbivanju, u dogaanju stvara se mo koja, kako to Foucault precizno formulira, "proima tijela, producira stvari, inicira zadovoljstvo, stvara znanje, proizvodi diskurse. U cijeloj ovoj interpretaciji osnovni je problem kako u ovoj trijadi (subjekt diskurs mo) nai uporinu toku, s obzirom da je ovaj trijadiki odnos zapravo odnos diskontinuiteta. Foucault izriito naglaava da dogaaj proizvodi odreeni uinak i da on jest uinak; ovdje je rije o cezurama koje ponitavaju trenutak i subjekt raspruju u mnotvo moguih pozicija i funkcija. Time se subjekt razmjeta na razna diskurzivna polja koja ostaju otvorena tako se i u samu sr miljenja unosi sluaj i diskontinuitet. Ipak, svojevrsna kontrola proizvodnje diskursa onemoguava potpunu anarhiju mo i tehnike discipliniranja, oblikovanja diskursa (cenzurom, odbacivanjem, iskljuivanjem) imaju za rezultat koherentan iskaz, ali i pad u ideologizaciju. Put od Marxa (analiza mehanizama koji vladaju povijeu), preko Freuda (mehanizmi koji odreuju svijest kao subjekt), do Foucaulta (mehanizmi kojima se ovjek konstituira kao objekt, arheologija koja

odrava diskurs u njegovoj istoi), zapravo je varijacija dijalektike sheme: disperzivno polje interesa / ono nesvjesno subjekta razotkriveno u govoru / analiza diskursa kao igra razlikovanja. U ovoj analizi poretka diskursa, razmatrajui razliite interpretacije (diskursi koji opstaju i oni koji nestaju, iskljueni ili potisnuti, njihovo uspostavljanje kao proizvodnja istine, mo koja u njima lei) dolazimo do temeljnog putanja Tko zapravo govori? Foucault na to odgovara: govori diskurs kao nasilna praksa, a subjekt je tek konani rezultat te prakse, naknadno uspostavljen. Tek pomou ovog zakljuka moe se shvatiti pravo znaenje i dometi teze da se povijest zbiva iza lea subjekta povijesna dogaanja nisu tek provoenje moi gdje matematski iz uzroka slijedi pretpostavljena posljedica, ve se radi o sloenom paralelogramu sila gdje svako djelovanje biva ometano i nepredvidivo svedeno na govor i to (Heideggerovim rijeima) govor bitka u kojem bitak uope jest kao povijest. ini se da je u filozofskoj tradiciji svako znanje tek tumaenje, mnogo vie kontingentno nego to se pretpostavljalo. Rije je o nametnutoj strukturi tumaenja, o nieanskom sustavu kozmikog procesa odlaska i povratka, u kojem je mnogo znaajnije ono to je preueno od onog to je izreeno. Isto kao i u Platonovoj filozofiji, prazna mjesta oznaavaju izvorno mjesto istine, pri emu je temeljno pitanje je li tu istinu mogue izrei, iskazati bilo govorom, bilo pismom, ili ona ostaje trajno neiskaziva i djelomice ne-pomisliva, ostajui s onu stranu jestva. Ovdje iskrsava jo jedan problem ne bi li ono neizrecivo eventualnim kazivanjem zapalo u slabost diskursa i time potpuno onemoguilo pravi uvid. ini se ipak da smo svagda odreeni poretkom diskursa koji nam je nametnut, slobodni smo da provodimo nunost u mrei diskurzivnih tvorbi i praksi kojima smo okrueni, ali smo istovremeno slobodni da, heideggerijanski reeno, uvamo mjesto za objavu, za govor koji nije tek, Hegelovim rijeima, izvanjskost koju treba ukinuti u pojmu, ve krug govora shvaen kao ono pred-literarno, izvorno; kao govor diskursa bez ijeg se razumijevanja (uz odbacivanje tradicionalne metafizike) ne moe u filozofiji krenuti dalje. Foucaultova interpretacija diskurzivnih tvorbi znaajan je doprinos u navedenom smjeru.

TONI VALENTI