O Antunu Nemidu

Antun Nemid rodio se 14. sijenja 1913. godine u Maarskoj s plemidkim pridjevkom Gostovinski. Osnovnu kolu pohaao je u Ludbregu i Varadinu. 1823.-24. polazio je gimnaziju u Varadinu, a filozofiju (dananji III. i IV. razred gimnazije) i pravne nauke zavrio je u Zagebu. Bio je sudac u Novom Marofu i biljenik Krievake upanije. Sa arom je prihvadao ilirski pokret. Za ivota je dospio objaviti samo knjigu putopisne proze "Putositnice", koja je nastala tako to je pisac, nesretno zaljubljen, iao u Italiju traedi zaborav. Pisana je u maniri tadanjih europskih putopisaca. To je izrazito hrvatsko djelo i puno je rodoljubnih izraza. Od djela, kojih Nemid za ivota nije objavio, istiu se u knjievnoj povijesti komedija "Kvas bez kruha" ili "Tko de biti veliki sudac", u kojoj je Nemid prikazao pozadinu hrvatskoga javnoga ivota: tenju pojedinaca, da s pomodu politike dou do hljeba, te poetak romana "Udes ljudski".

Udes ljudski

O djelu

U okviru proznog stvaralatva koje se razvilo u asopisu Neven nastao je i prvi pokuaj romana u novijoj hrvatskoj knjievnosti. Naime, 1854. godine objavljen je u Nevenu odlomak iz romana Udes ljudski Antuna Nemida. Ta Nemideva nedovrena proza tiskana je posthumno, a sastoji se od pet uvodnih poglavlja na osnovi kojih je prilino teko pretpostaviti daljni fabulativni razvoj. Svako poglavlje zapoinje kratkim citatom preuzetim iz naih narodnih pjesama koji na sentenciozan nain izraava i komentira ono to de se u tom poglavlju dogoditi. U Udesu ljudskom pisac je naslikao graane i male plemide u njihovoj bezobzirnoj borbi oko imutaka, brani ivot, prevare izvrene na tetu maloljetnika i sl. Nemid je pokazao svojstva

svoga knjievnoga talenta: snagu opaanja i snagu humora. On je znao zahvatiti ljude sa smijene strane, u njihovu dijalogu, kretnjama, shvadanjima. Prva dva odlomka Udesa ljudskoga, u kojima je rije o povijesti Petrinideve enidbe s Valpurgom, ine zasebnu, mogli bismo kazati gotovo novelistiku cjelinu. U njima se Nemid izrugao mladidu Petrinidu koji je na romantian nain doao do voljene djevojke Valpurge: oteo ju je, izvrivi toboe junako djelo te ju oenio. U ostala tri dijela proza postaje difuznija, radnja se dogaa na nekoliko mjesta i autorova je pozornost uvijek usredotoena na neki novi lik. U tredem dijelu, koji se moe smatrati epilogom uvodne pripovijetke o Petrinidu, pisac nas, uglavnom posredstvom svojeg komentara, upoznaje s novim likom: pravnikom Jadimom Grbovidem, Lucijinim tutorom. U etvrtom dijelu zapoinje ono to nasludujemo da je vjerojatno trebalo biti sredinja radnja romana; naime, tu zapoine povijest Lucije Otokaj, tidenice Grbovideve, i njezine ljubavi prema Ivanu Davoridu, barjaktaru graniarske regimente, koja se nastavlja i u petom dijelu, gdje koncepcija vitekog romana prerasta prirodno realistiki osjedaj naeg pisca, kad se nakon uobiajeno zamrenih zapleta, Lucija mora udati za bogataa eljkovida, jer je Grbovid svojim spletkama (lanim pismom) uspio uvjeriti svoju tidenicu da je njezin dragan Davorid poginuo u boju s Turcima u Krajini. Na tom se mjestu rukopis prekida, a kritiaru je teko predvidjeti kako bi Nemid dalje razvio radnju, ali teko je vjerovati da se upravo u trenutku kada je rukopis prekinut nisu pripremali novi, jo zamreniji zapleti. Jasno, ne preostaje nam nita drugo, nego da poueni slinim shemama pretpostavljamo daljni razvoj ove nezavrene proze. Upozorimo na jo neke pojedinosti ove proze. Imena likova su neobina, npr.: Grbovid, Davorid, Klopotuidka itd. Valja primijetiti kako kod Nemida i imena imaju odreenu stilistiku vanost. Ona, naime, predstavljaju dio karakterizacije svih tih junaka. Udes ljudski krcat je primjedbama o ljudima, njihovim naravima, obiajima. U njemu je i pieva prijetnja, da de u nastavku svoje pripovijesti jo po gdjekojoj ptiici prilijepljeno laljivo perje iupati i pokazati je svijetu u svojoj goloti naravnoj. Iako su neki kritiari dosta slobodno tvrdili (repel i Dukat) da je ta proza trebala biti slika suvremenog ivota i da je Nemid u hrvatsku knjievnost uveo graanske krugove, te su

tvrdnje ipak odved slobodne, pa ipak, Udes ljudski bi po mnogim svojim odlikama mogao biti relativno zanimljiva imaginativna pripovjedaka proza, s mnogo osobina svjesne stilizacije u duhu jednog dijela tada suvremene europske knjievnosti.

Saetak

Prva dva dijela

Valpurga i Petrinid bili su zaljubljeni jedno u drugo. Meutim, nije im bilo dozvoljeno sastajati se na zemljitu njezinih roditeljajer je Valpurga potjecala iz plemenite obitelji Pozvanovida. Stoga su se oni potajno nalazili u vodnjaku. No, susjed Pozvanovidevih je opazio Petrinida, uzeo puku i naciljao prema njemu. Kako bi izbjegao pogibelj, Petrinid se poeo brzo sputati niz stablo i ozljedio se o stablo. U tom trenu puka je opalila, Petrinid je pao na pod, a Valpurga se onesvijestila.

Tri tjedna nakon tog dogaaja, Petrinid je od nepoznate osobe dobio pismo u kojem je napisano da Pozvanovidi nikada nede dopustiti da on i Valpurga budu zajedno, te da, kako ne bi ispao kukavica, preksutra u ponod ugrabi svoju ljubovcu i potajno se vjenaju. I Valpurga je taj isti dan primila pismo od nepoznate osobe kojim je obavijetena da de ju oko ponodi Petrinid ekati. Tako je i bilo. No, jako je zanimljivo to to je ba te veeri oboje Valpurginih roditelja zaboljela glava i oboje su otili ranije spavati. Pred ljudima su se ljutili zbog takvog skandala, no unato poticanju od strane pozvanskog upnika na to da se njihov brak poniti, nisu ni koraka napravili u tom smjeru.

Tredi dio

U tredem dijelu upoznajemo lik pravnika Jadima Gerbovida. To ti je dragi itatelju jedna iva nakaza meu ivudimi. Narav ga je tako nakazila, kao da je kazat htla: uvajte se tog ovka! Taj Gerbovid ivio je ne kao da nema Boga i zasluene platje onkraj, ved kao da ni ovde nema sudita ni zakonika. Njegova je glava tako rekud nasaena uprav na ramena, ba kao da ni vrata ne ima, pa zato jednom nki izmeu mnogih prevarenih branjenikah njegovih ree: da Grbovid za ista veala ne valja.

etvrti i peti dio

Ivan Davorid bio je barjaktar jedne graniarske pukovnije. S dopustom je doao u Zagreb da posjeti svoju rodbinu i prijatelje. Bio je zaljubljen u Luciu, djevojku iz imudne hrvatske porodice Otokaja. Sa dvanaest godina Lucia je ostala bez majke, a otac joj je umro jo prije. Poto su joj roditelji ostavili imetak, drava joj je dala skrbnika, tutora. To je bio Jadim Grbovid, lukav i proraunat ovjek kojemu je, umjasto Luciine dobrobiti, na pameti bio samo njezin imetak. Njemu nije bilo u interesu da Lucia kojim sluajem upozna kojeg mukarca jer bi mu on mogao pomutiti planove. U tome mu je uvelike pomagala njegova punica Klopotuidka. No, sve to ipak nije moglo sprijeiti da se Lucia i Davorid zaljube. Poto se nisu mogli sastajati u kudi njezinog tutora, Davorid je traio od Lucie da mu se barem u odreeno doba na prozoru ukae. Tako su se oni u 10 sati prijepodne i u 10 sati prije ponodi izdalka viali sve dok Turci nisu navalili na Hrvatsku. Davorid je dobio zapovjed da se vrati na svoju vojniku dunost. Sljededeg dana Grbovid je saznao da je Davorid otiao k svome puku, te je za vrijeme ruka pred Luciom rekao kako su Turci iznenada navalili na krajiki Cetingrad i kako de mnogo krajinika stradati. Klopotuidka se sloila s njim. To je Luciu jako potreslo i rastuilo. Nedugo nakon toga, Grbovid je u kudu doveo jednog mladog plemida i spahiju Luku elkovida, a htio je da se Lucia s njim poblie upozna. elkovideve misli motale su se uglavnom oko asti i novca, a izmeu njega i Grbovida bio je dogovor da elkovid od njega nikada ne zahtjeva raun glede Luciina imetka, ved da bude zadovoljan s dosta velikim imetkom to de mu ga izruiti. Kada su se napokon dogovorili, odreen je i datum vjenanja elkovida i Lucie.

Nekoliko dana prije vjenanja, za vrijeme veere, Grbovid je poeo priati kako je primio pismo iz Krajine u kojem se opisuje okraj izmeu Hrvata i Turaka kod Cetina. On je to pismo sam napisao te ga izvadio pred sebe i poeo itati. Lucia je odmah problijedivi uprla oi prema svom tutoru te ga poela pozorno sluati. Meu palim asnicima tutor je hladnokrvno proitao i barjaktara Davorida, na to je Lucia vrisnula i onesvijestila se. Grbovid se na to samo zlobno nasmijao, sretan to je unitio i zadnju iskru Luciine nade. Na dan vjenanja Grbovideva punica i supruga odjenulu su Luciu u svilenu bijelu opravu te ju nakitili skupocjenim uresima. Lucia je postala supruga bogatog spahije elkovida. Mnogobrojni puk koji se u gomilama sakupio pred crkvom, osljepljen vanjskim sjajem zavapio je: - Mili Boe, ala je sretna!-