Aleksandar Solenjicin:

U PRVOM KRUGU

1 A TKO STE VI? Izrezbarene kazaljke zaustavile su se na pola pet. U umiruem svjetlu prosinakog dana bronani brojcanik sata na polici izgledao je crn. Dvostruka stakla visokog prozora gledala su na prometnu ulicu i na pazikue koji su ispod nogu pjeaka lopatama istili prljavi smei snijeg, tek napadao, ali ve raskvaen. Zurei odsutno u taj prizor, dravni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin naslonio se na rub prozora i tiho zvidao neku otegnutu melodiju. Vrcima prstiju listao je sjajne, raznobojne stranice nekog stranog asopisa. Ali nije vidio nita. Dravni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin, kojega je poloaj u diplomatskoj slubi odgovarao poloaju potpukovnika u vojsci, bio je visok i vitak. Nije bio odjeven u uniformu ve u odijelo od eljane vune, i doimao se vie kao mladi, dokoni gospodin, nego kao visoki inovnik u ministarstvu vanjskih poslova. Bilo je vrijeme ili da se upale svjetla u uredu, to on nije uinio, ili da se poe kui. Ali kao da ni za to nije imao prave volje. etiri sata nisu znaila zavretak radnog dana, ve njegovog dnevnog ili manjeg dijela; sad e svi poi kui da veeraju i malo odspavaju, a onda e se, od deset sati nadalje, tisue prozora u ezdeset i pet moskovskih ministarstava opet osvijetliti. Postojala je samo jedna osoba iza niza utvrenih bedema koja nou nije mogla spavati, i on je nauio itavu slubenu Moskvu da bdije s njim do tri ili etiri sata ujutro. Poznavajui none navike Suverena, est desetina ministara sjedilo je pozorno poput uenika iekujui poziv. Da ih ne bi uhvatio san, pozivali su svoje zamjenike, a zamjenici su dosaivali svojim efovima odjela: knjiniari odjelnih knjinica na ljestvicama su eprkali po katalogu, inovnici iz kartoteka jurili su hodnicima, tajnice su lomile vrhove olovaka. Pa ak i danas uoi zapadnjakog Boia, kad ve dva dana sve ambasade miruju kao izumrle i telefoni ne zvone, a ljudi se vjerojatno upravo ovog asa okupljaju oko svojih boinih borova, u ministarstvima e se ipak nou raditi. Jedni e igrati ah a drugi e pripovijedati ale, neki e opet drijemati na divanima - ali radit e se. Volodinovi nervozni prsti hitro su i besciljno listali po asopisu. A itavo je vrijeme osjeao kako u njemu gr straha as raste, ujeda ga, a as jenjava i nestaje. Kako je dobro jo iz djetinjstva Inokentij pamtio ime doktora Dobroumova! U to doba on jo nije bio tako istaknuta linost. Nisu ga slali u inozemstvo s delegacijama. Nije ak ni bio poznat kao nauenjak, ve naprosto kao obian lijenik koji odlazi u kune posjete. Inokentijeva majka esto se loe osjeala i uvijek je nastojala da dobije Dobroumova. Vjerovala je u njega. Onog asa kad bi on stigao i skinuo u hodniku svoju ubaru od tuljanova krzna, itav bi se stan ispunio nekom atmosferom dobronamjernosti, mira, sigurnosti. Nikad ne bi ostajao manje od pola sata uz bolesniki krevet. Raspitivao se o svakoj tegobi; a onda bi, kao da mu to ini veliko zadovoljstvo, pregledao pacijenta i objasnio terapiju koju je propisao. Kad bi izlazio nikad ne bi

proao kraj djeaka a da ga neto ne upita i zaustavio bi se da uje odgovor, kao da ozbiljno oekuje da e uti neto inteligentno. Doktorova je kosa ve onda poela sijedjeti. Kako li sad izgleda? Inokentij baci asopis na pod i, nervozan i zamiljen stane koracati goredolje po sobi. Da telefonira ili ne? ; i Da se sve to ticalo nekog drugog profesora medicine kojega nije lino poznavao, Inokentiju ne bi ni na um palo da ga upozorava. Ali Dobroumova? Ima li uope naina da se utvrdi identitet osobe koja govori iz javne govornice - ako ovjek ne gubi vrijeme, te brzo objesi slualicu i nestane? Mogu li prepoznati glas preko telefona? Zacijelo za to nema nikakve metode. Priao je svom stolu. U sumraku je jo uvijek mogao razaznati prvu stranicu uputa koje su se odnosile na njegov novi zadatak. Trebalo je da otputuje prije Nove godine, u srijedu ili etvrtak. Bilo je loginije ekati. Bilo je razumnije ekati. 0 Boe! Drhtaj mu potrese ramena, tako nenavikla na ovakve terete. Bilo bi bolje da nikad nita nije uo. Da nita o tome nije znao, da nita nije uo ... Pokupio je upute i sve ostalo sa stola i spremio ih u sef. Kako je, zaista, bilo tko mogao osuditi ono to je Dobroumov obeao? U tome se oitovala irokogrudnost talentiranog ovjeka. Talent je uvijek svjestan vlastitog bogatstva i ne protivi se dijeljenju. Ali nelagodnost Inokentijeva sve je vie rasla. Naslonio se na sef; spustio je glavu i mirovao zatvorenih oiju. 1 onda odjednom, kao da proputa posljednju priliku, ne telefonirajui u garau po svoja kola, ne zatvarajui tintarnicu, Inokentij izjuri iz ureda i zatvori vrata, preda klju deurnom slubeniku na kraju hodnika, obue svoj civilni kaput i gotovo strci niz stepenice, prolazei kraj stalnog osoblja zgrade u uniformama 8 L izvezenim zlatom sa zlatnim iritima. I istri u hladan sumrak, nalazei olakanje u akciji. Njegove cipele francuskog kroja duboko su zagazile u prljavi mokri snijeg. Prolazei kraj spomenika Vorovskoga u napola zatvorenom dvoritu Ministarstva, Inokentij podigne pogled i zadrhti. Osjetio je kako nova zgrada Boloje Lubjanke koja gleda na Furkasovsku ima neko novo znaenje i stresao se. Ta deveterokatna sivocrna gomila bila je ratni brod, i osamnaest pilastra stralo je s njegova desna boka poput osamnaest oklopnih tornjeva. Usamljenog i krhkog Inokentija neto je privlailo preko tog malog trga pod provu tekog, brzog broda. Okrenuo se kao da se eli spasiti - i krenuo nadesno, niz Kuznetski most. Tu je, uz sam rub plonika, jedan taksi upravo kretao. Inokentij ue u kola i naredi oferu da nastavi Kuznet-skim mostom i da skrene ulijevo ispod netom upaljenih ulinih svjetala na Petrovki. Jo uvijek je oklijevao - pitajui se gdje bi mogao telefonirati, a da mu netko izvana ne pone kovanim novcem lupati po staklu govornice. Ali tragati za mirnom, usamljenom govornicom - to bi bilo jo upadljivije. Ne bi li bilo bolje pronai neku usred najveeg prometa, samo da je prislonjena uza zid? Zakljuio je takoer da je glupo lutati naokolo sa taksi-oferom kao svjedokom. Poeo je prevrtati depove da pronae petnaest kopjejki. Ali sve to vie nije bilo vano. U posljednjih nekoliko minuta Inokentij je osjetio kako ga obuzima mir; jasno je shvatio da nema drugog izbora. To bi moglo biti opasno, ali ako to ne uini... Ako je ovjek neprestano oprezan, moe li uope ostati ovjekom? Kod semafora na Ohotnom Rjadu njegovi su prsti napipali dva komada od petnaest

kopjejki - dobar znak! Proli su kraj zgrade sveuilita, i Inokentij dade znak oferu da skrene desno. Dojurili su na Arbat; Inokentij prui oferu dvije novanice ne zahtijevajui ostatak i krene preko trga, nastojei da mu korak ostane odmjeren i polagan. Arbat je ve bio osvijetljen. Redovi gledalaca ispred kina ekali su da vide Ljubav jedne balerine. Crveno slovo "M" na stanici podzemne eljeznice bilo je gotovo skriveno sivom maglom. Neka ena nalik na Ciganku prodavala je strukove ute mimoze. Pokuaj to izvesti to je bre mogue! Izgovori to je bre mogue - i spusti slualicu. Tada e opasnost biti minimalna. Inokentij je iao ravno naprijed. Neka djevojka u prolazu pogledala ga je. I jo jedna. Jedna od drvenih javnih govornica pred stanicom podzemne eljeznice bila je prazna, ali Inokentij je zaobie i ue u stanicu. Tu su bile jo etiri, uvuene u zid - sve zauzete. Ali na lijevoj strani neki ovjek, pomalo nakresan, ve je sputao slualicu, im je on otiao Inokentij brzo ue, paljivo zatvorivi za sobom debela staklena vrata i drei ih zatvorena jednom rukom, dok je drugom, drhtavom, ne skidajui rukavicu, ubacio novac i okrenuo broj. Poslije nekoliko dugih signala netko je podigao slualicu s druge strane. "Da?" ree enski glas, previe revno a moda i razdraeno. "Je li to stan profesora Dobroumova?" upita on, pokuavajui da izmijeni glas. "Da." "Molim vas, zamolite ga da doe na telefon." "A tko ga treba?" enin glas bio je spor i lijen. Vjerojatno je lekarila na kauu i nikamo joj se nije urilo. "Pa, vidite... vi me ne poznajete ... Sluajte, to zapravo nije vano. Ali meni je vrlo hitno. Molim vas zamolite profesora da doe na telefon!" Previe nepotrebnih rijei - a sve zbog njegove proklete uljudnosti! "Ali profesor zaista ne moe razgovarati sa svakim nepoznatim koji nazove", rekla je ena uvrijeeno. Zvualo je kao da e istog asa spustiti slualicu. Ispred debelog stakla ljudi su urili kraj reda govornica trei, dostiui jedan drugoga. Netko je ve ekao pred Inokentije-vom kabinom. "Tko ste vi? Zato ne moete rei svoje ime?" "Ja sam prijatelj. Imam veoma vane vijesti za profesora!" "Pa onda? Zato se bojite da mi kaete svoje ime?" Bilo je vrijeme da spusti slualicu. Ljudi ne bi smjeli imati glupe ene. "A tko ste vi? Jeste li njegova supruga?" "Zato ja vama moram prva odgovoriti?" pobuni se ena. "Kaite vi meni." Trebalo bi da smjesta prekine razgovor! Da nije bio posrijedi profesor... Inokentij je sad ve bio bijesan i vie se nije trudio da izmijeni glas ili da govori tiho. Poeo je uzbueno zaklinjati telefon: "Posluajte me! Posluajte! Moram ga upozoriti na opasnost!" "Na opasnost?" ena je spustila glas, zatim uutjela. Ali nije pozvala svog mua - ni govora. "To je jo jedan razlog da ga ne pozovem. Moda je sve to la. Kako moete dokazati da govorite istinu?" Tlo je gorjelo pod Inokentijevim nogama, a crna slualica na tekom elinom lancu topila mu se u ruci. "Posluajte me, posluajte!" povikao je sav oajan. "Kad je profesor nedavno bio na putovanju u Parizu obeao je svojim francuskim kolegama da e im neto dati! Nekakav lijek. I to bi trebalo da im dade za nekoliko dana. Strancima! Shvaate li? To ne smije uiniti! Ne smije nita dati strancima! To bi se moglo koristiti kao provoka ..." "Ali...", neto je muklo kljocnulo, i onda je zavladala potpuna tiina, bez

uobiajenog zujanja ili zvonjave na liniji. Netko je prekinuo vezu. 10 DANTEOVA IDEJA "Novi!" "Doveli su nove!" Zatvorenici iz logora navirali su u glavni hodnik. Skupina zekova iz Mavrina, od kojih su neki ili na veeru, a drugi ve veerali u prvoj smjeni tiskala se oko njih. "Odakle, drugovi?" "A to to vi imate na prsima i na kapama - nekakve zakrpe?" "To su nam bili brojevi", ree jedan od pridolica. "I na leima i na koljenima. Kad su nas otpremali iz logora, strgnuli su nam ih s odjee." "Kako to, brojevi?" "Gospodo", rekao je Valentin Prjanikov, "mogu li upitati u koje mi to doba ivimo?" Okrenuo se svom prijatelju Levu Rubinu. "Brojevi na ljudskim biima? Leve Grigoriu, dopustite da vas upitam zovete li vi to naprednim?" "Valentulja, ne glumi", ree Rubin. "Idi na veeru." "Ali kako mogu jesti ako se negdje kreu ljudska bia s brojevima na kapama? Pa to je Apokalipsa!" "Prijatelji!" ree drugi zek iz Mavrina. "Dijele devet kutija Belomora za drugu polovicu prosinca. Imate sreu." "Misli Belomor-Jave ili Belomor-Dukate?" "Pola jednih, pola drugih." "Svinje - gue nas Dukatima. Prituit u se ministru, na asnu rije." "A kakve to uniforme imate?" upita pridolica koji je prvi progovorio. "Zato ste svi obueni kao padobranci?" "Tu uniformu sad moramo nositi. Odvratne hulje, poeli su krtariti. Nekad su nam dijelili vunena odijela i kapute." Iz blagovaonice je dolo jo mavrinskih zekova. "Gledaj, novi!" "Doveli su nove." "Hajde, to se pravite vani! Prestanite se vladati kao da nikad prije niste vidjeli ive zatvorenike. Zakrili ste itav hodnik!" 11 "Ma gledaj! Koga ja to vidim! Dof Dneprovski! Pa gdje si bio dosad, Dof? Traio sam te po itavom Beu etrdeset pete, s kraja na kraj grada!" "U samim dronjcima i neobrijani! Iz kojeg ste logora, prijatelji?" "Iz raznih. Iz Rehlaga ..." "... Dubrovlaga ..." "Pa kako to da sam zatvoren ve vie od osam godina a nikad nisam za njih uo?" "To su novi logori, Specijalni logori. Osnovani su tek prole godine, etrdeset osme. Staljin je dao direktivu da se pojaa pozadina ..." "ija pozadina?" "Tano na ulazu u beki Prater su me pokupili i - u policijska kola." "Priekaj asak, Mitenka, da ujemo nove." "Ne, idemo van na etnju, van na etnju! Van na svjei zrak! Takav je dnevni red - ak i ako je potres! Lev e ve ispitati nove, ne brini." "Druga smjena! Na veeru!" "Ozevlag, Luglag, Steplag, Peanlag ..." "ovjek bi pomislio da u MVD-u postoji neki veliki, nepriznati Pukin. Ne gubi on vrijeme na duge pjesme, pa ak ni na stihove; on samo daje pjesnika imena koncentracionim logorima." "Ha, ha, ha! To je smijeno, gospodo, vrlo smijeno", ree Prjanikov. "U kakvo mi to doba ivimo?" "uti, Valentulja!" "Oprostite", upita jedan od novonadolih Rubina, "kako se vi zovete?" "Lev Grigori." "I vi ste takoer inenjer?" "Ne, ja nisam inenjer, ja sam

filolog." "Filolog? Zar ovdje dre ak i filologe?" "Bolje bi bilo da upitate koga ne dre ovdje u araki", ree Rubin. "Imamo matematiare, fiziare, kemiare, radio-inenjere, telefonske strunjake, umjetnike, prevodioce, knjigovee, arhitekte, tehnike crtae, pa ak i jednog geologa koji je grekom dospio ovamo." "I to radi?" "Nije mu loe - naao je sebi mjestance u fotografskom laboratoriju." "Lev! Ti tvrdi da si materijalist, a neprestano davi ljude duhovnim pitanjima", ree Valentin Prjanikov. "Posluajte, prijatelji! Kad vas odvedu u blagovaonicu, nai ete trideset tanjura koje smo vam postavili na posljednji stol kraj prozora. Napunite eluce - samo nemojte puknuti!" "Najljepa hvala, ali zato da sebe prikraujete?" "Nije to nita. Tko dandanas jede usoljene haringe i prosenu kau? To je prostaki!" "to? Prosena kaa prostaka? Nisam vidio prosene kae ve pet godina!" "To vjerojatno nije proso; to je vjerojatno magara!" 12 "Magarci - jesi li lud? Samo neka nam pokuaju dati magaru! Bacili bi im je u nos!" "A kakva je hrana u tranzitnim logorima u posljednje vrijeme?" "U tranzitnom logoru eljabinsk ..." "Celjabinsk novi ili eljabinsk stari?" "Vae pitanje odaje poznavaoca. U novom ..." "Kako je sad tamo? Jo uvijek ne daju da se koriste zahodi, i tjeraju da upotrebljavate kible i nosite ih dolje s treega kata?" "Jo uvijek." "Rekli ste "araka". to znai "araka"?" "A koliko vam tamo daju kruha?" "Tko jo nije bio na veeri? Druga smjena!" "Bijelog kruha - etrdeset deka, a crni kruh je na stolu." "Oprostite, kako to mislite - na stolu?" "Ba tako: na stolu. Narezan. Ako hoe, uzme; ako nee, ne uzme." "Da, ali za taj maslac i tu kutiju Belomora moramo robijati dvanaest i etrnaest sati dnevno." "Nije to nikakvo robijanje! Ne mrcvari se ako sjedi za stolom. Robija onaj koji zamahuje pijukom." "K vragu! Sjedimo u ovoj araki kao u movari - odsjeeni od ivota. ujete li, gospodo? Kau da su pritegnuli lopove i de-pare, i da se ne muvaju vie ak ni na Krasnoj Presnji." "Porcija maslaca za profesore iznosi etrdeset deka, a za inenjere dvadeset deka. Svatko daje prema svojim sposobnostima, svakome se daje prema mogunostima." "Znai, radili ste u Dnjeprostroju?" "Da, radio sam s Winterom. A sluim kaznu zbog Dnjepro-gesa." "Kako to mislite?" "Pa znate, to vam je bilo ovako - ja sam ga prodao Nijemcima." "Dnjeproges? Ali on je odletio u zrak, razoren!" "to onda? Ja sam im ga prodao razorenog." "Boga mi, ovo je kao svjei povjetarac! Tranzitni logori! Sto-lipinska kola! Logori! Aktivnost! Oh, da mi se otkotrljati do Sovjetske Gavan!" "I natrag Valentulja, i natrag!" "Da, ima pravo! Dakako, natrag jo bre!" "Znate, Leve Grigoriu", govorio je jedan od pridolica Rubinu, "u glavi mi se vrti od ove iznenadne promjene. Proivio sam pedeset i dvije godine, prebolio sam smrtonosne bolesti, bio oenjen lijepim enama, dobio sinove, primao akademske nagrade - ali nikad jo nisam bio ovako beskrajno sretan kao danas! Kamo sam ovo dospio? Sutra me nee tjerati van u ledenu vodu! etrdeset deka

maslaca! Crni kruh - na stolu! Knjige nisu zabranjene! Smije se brijati! uvari ne tuku zekove. Kakav je ovo veliki dan? Kakav blistavi vrhunac? Moda sam umro? Moda je ovo san? Moda sam na nebu." "Ne, dragi gospodine", ree Rubin, "vi ste u paklu, ba kao to ste i prije bili. Ali popeli ste se do najboljeg i najvieg kruga 13 - do prvog kruga. Pitate to je araka? Recimo da je pojam arake izmislio Dante. Sjeate se da je Dante razbijao glavu da smisli kamo bi smjestio uene ljude antike. Bila je kranska dunost baciti te pogane u pakao. Ali renesansna se savjest nije mogla pomiriti s idejom da strpa prosvijetljene ljude zajedno s raznim grenicima i osudi ih na fizike muke. I tako je Dante za njih izmislio posebno mjesto u paklu. Ako mi dopustite... To je u etvrtom pjevanju, i ide po prilici ovako: S njima se zamku otmjenom prikuih ... Pogledajte oko sebe ove stare svodove! ... to sedmere visoke ima mire a potok lijep oko njega strae hui. Doli ste ovamo u Marici, pa niste vidjeli ulazna vrata ... Gle, etiri e k nama silne sjene ni radosna ni rastuena lika. ... "Tko su ti", rekoh, "to su mogli spasti toliku ast, da skup napose ine?"" "Ah, Leve Grigoriu, vi ste previe pjesnik", ree Valentin Prjanikov. "Ja u drugu mnogo jasnije protumaiti to je araka. Morate se samo sjetiti onog lanka u novinama u kojem je stajalo: "Dokazano je da visok prinos ovje vune ovisi o njezi i ishrani ivotinje"." 14 PROTESTANTSKI BOI Njihovo boino drvce bilo je granica bora zataknuta u pukotinu drvene stoliice. Niz malih obojenih aruljica niskog napona na mljenim, plastikom omotanim icama ovijao se dva puta oko nje i sputao do baterije na podu. Stoliica je stajala u kutu sobe, izmeu leajeva na kat, i jedan od gornjih madraca titio je itav kut i siuno boino drvce od bljetavog svjetla sa stropa. est mukaraca u grubim, tamnomodrim kombinezonima padobranaca okupilo se kraj boinog drvca i slualo, pognutih glava, kako jedan od njih, tamnoputi, mravi Max Richtman naglas moli protestantsku boinu molitvu. Nikoga vie nije bilo u velikoj prostoriji, koja je bila pretrpana leajevima na kat, zavarenih okvira. Poslije veere i jedno-satne etnje svi su otili na noni rad. Max je zavrio molitvu i svih estero je posjedalo. Petero od njih bilo je ispunjeno gorko-slatkim uspomenama na svoju domovinu - na svoju ljubljenu, ureenu Njemaku, pod ijim je krovovima od kriljevca ovaj najvaniji praznik u godini bio tako svijetao i ugodan, esti meu njima bio je velik, krupan ovjek guste, crne brade biblijskog proroka - bio je idov i komunist. Sudbina Leva Rubina bila je isprepletena s Njemakom i u miru i u ratu. U miru bio je filolog koji je specijalizirao germanske jezike, razgovarao na besprijekornom Hochdeutsch a mogao se, kad bi to prilika zahtijevala, prebaciti na dijalekte Srednje-visokog ili Staro-visokog njemakog. Mogao se prisjetiti svakog njemakog pisca koji je ikad objavljen kao da se s njim lino upoznao. Mogao je govoriti o manjim gradiima na Rajni kao da je esto etao njihovim opranim, sjenovitim ulicama. Ali bio je samo u Pruskoj - a i onda samo na frontu. Bio je sovjetski major u "Odjelu za dezintegraciju neprijateljskih oruanih snaga". Iz logora za ratne zarobljenike odabirao je 15 r.

Nijemce koji bi pokazali volju da mu pomognu. Izvlaio ih je iz logora i osiguravao im pristojnu opskrbu u specijalno] skoh. Neke je prebacivao preko fronta s TNT, lanim reichsmarkama krivotvorenim propusnicama i vojnikim ispravama. Mogli su baciti u zrak mostove i odetati kui da uivaju dok ih ne uhvate. S drugima je raspravljao o Goetheu i Schilleru - i o propagandnim lecima; i osiguravao im je kola sa zvunicima s kojih su mogli nagovarati svoje drugove vojnike da okrenu oruje protiv Hitlera. S treima je opet prelazio front i, zahvaljujui iskljuivo svojoj moi nagovaranja, zauzimao tvrave, tedei sovjetske bataljone. Ali on nije bio u stanju da preobrati Nijemce a da ne postane jedan od njih, da ih ne zavoli i da ih, od dana njihovog poraza, ne saaljeva. Zbog toga je Rubin bio uhapen. Neprijatelji su ga u njegovoj vlastitoj ustanovi optuili da agitira poslije ofenzive u sijenju 1945. protiv parole "krv za krv i smrt za smrt". Optuba je bila tana i on je nije opozvao, a ipak, situacija je bila neizmjerno kompliciranija nego to se to moglo zakljuiti po novinama ili njegovoj konanoj osudi. Dva nona stolia bila su primaknuta stoliici na kojoj je stajalo osvijetljeno boino drvce, da bi se dobio stol za jelo. Poeli su se astiti konzerviranim delikatesama iz "Gastronoma" (zekovima iz arake bilo je doputeno da naruuju hranu iz finih moskovskih delikatesnih trgovina, za novac s vlastitog bankovnog rauna) i hladnom kavom i domaim kolaem. Zapoela je formalna diskusija. Max ju je vrsto upravljao prema miroljubivim temama: stari narodni obiaji, dirljive prie o boinoj noi. Alfred koji je nosio naoale - beki student fizike koji nije uspio zavriti studije - pripovijedao je vrlo zabavno svojim austrijskim naglaskom. Gustav, mladi iz Hitlerjugenda, koji je zarobljen tjedan dana poto je rat zavrio, sjedio je okruglih obraza, prozranih ruiastih uiju i zurio iroko rastvorenih oiju u boina svjetla, jedva se usuujui da sudjeluje u razgovoru starijih. A ipak je, usprkos svemu, razgovor skrenuo na rat. Netko se prisjetio Boia 1944. prije pet godina, kad se svaki Nijemac ponosio ofenzivom u Ardennima i kad su, kao u stara, vremena, pobijeeni gonili pobjednike. Prisjeali su se kako je toga Badnjaka Njemaka sluala Goebbelsa. Rubin je to potvrdio, cupkajui dlaice svoje crne brade. Sjeao se toga govora. Bio je vrlo efektan. Goebbels je govorio s dubokim bolom, kao da je lino na sebe preuzeo terete koji su titali Njemaku. Kao da je na neki nain predosjeao svoj kraj. SS-Obersturmbannfuhrer Reinhold Zimmel, kojega se dugako tijelo jedva moglo smjestiti izmeu stola i leaja, nije imao pravog razumijevanja za Rubinovu profinjenu uljudnost. Bila je nepodnoljiva pomisao da se taj idov usuuje iznositi svoje miljenje o Goebbelsu. Nikad se ne bi udostojio sjesti s njim za isti stol da je samo imao dovoljno snage odrei se Boia provedenog u drutvu svojih zemljaka. Ali ostali Nijemci uporno su zahtijevali da i Rubin bude prisutan. Jer za siunu njemaku koloniju, 16 koju je sudbina doplavila u zlatni kavez arake u srcu ove divlje, hladne zemlje, jedina shvatljiva osoba pri ruci bio je taj major iz neprijateljske vojske koji je proveo itav rat sijui neslogu i razdor meu njima. Samo on mogao im je protumaiti obiaje i navike ovdanjih ljudi, posavjetovati ih kako da se vladaju, i prevesti najnovije meunarodne vijesti s ruskog. Trudei se da to je mogue vie naljuti Rubina, Zimmel izjavi da je po itavom Reichu bilo na stotine vatrenih govornika. Bilo bi zanimljivo znati, doda on, zato su boljevici uvijek itali ba samo one govore koji su bili pripremljeni i odobreni unaprijed. Ta je optuba to vie boljela zato to je bila istinita. A ovjek doista nije mogao objasniti historijske razloge ovom neprijatelju i ubojici. Rubin je

prema Zimmelu osjeao nepokolebljivu odvratnost. Sjeao ga se kad je stigao u araku poslije mnogih godina provedenih u Butirskom zatvoru, odjeven u kaput od pucketave koe na kojem su se jo uvijek vidjeli tragovi znakova civilne SS - a civilna SS bila je najgora grana organizacije. Cak ni zatvor nije uspio ublaiti bezobzirne okrutnosti na Zimmelovom licu. Na njega je bio utisnut ig krvnika. Rubinu je bilo neugodno prisustvovati veeri zbog Zimmela, ali svi su ostali uporno zahtijevali da doe, pa se saalio, tako su bili usamljeni i izgubljeni u ovoj zemlji, i osjeao je da im ne moe pokvariti praznik odbijanjem. Potiskujui bijes, Rubin je stao na njemakom citirati Puki-nov savjet stanovitim ljudima da ne sude o stvarima viim nego to su im sare na izmama. Max je uznemiren pourio da razrijei konflikt koji je lebdio u zraku. Max je pod Levovim vodstvom ve itao Pukina na ruskom, slog po slog. Zato je, upita on, Reinhold uzeo torte bez tuenog vrhnja? I gdje je Lev bio toga Badnjaka? Reinhold je uzeo tuenog vrhnja. A Lev se prisjetio da je bio u svom bunkeru kod mostobrana Narev kraj Rozana. I kao to se pet Nijemaca sjealo svoje rastrgane i pogaene Njemake, kitei je najivljim bojama, tako se i Rubin iznenada prisjetio Narevskog mostobrana i mokrih uma oko Ilmenskog jezera. Male obojene svjetiljke odraavale su se u oima estorice mukaraca. Rubina su pitali kakve su dananje vijesti. Ali on se stidio da ispria to se dogaalo u prosincu. Napokon, nije se mogao vladati kao nekomunist i napustiti nadu da e preodgoj iti ove ljude. A isto tako nije im mogao ni protumaiti da u naem kompleksnom vremenu socijalistika istina katkada napreduje zaobilaznim, iskrivljenim putem. Stoga je morao za njih izabrati - za volju historije, jednako kao to je podsvjesno pravio takav izbor i sam za sebe samo one tekue dogaaje koji su pokazivali glavni put, zanemarujui one koji su ga gubili iz vida. Ali ba tog prosinca, osim sovjetsko-kineskih razgovora koji su se i dalje vukli, i sedamdesetog roendana Voe naroda, nita se pozitivno nije dogodilo. A priati Nijemcima o procesu protiv Traje Kostova, gdje je itava sudska farsa bila tako providno 2 U prvom krugu 1 17 namjetena, i gdje je novinarima urueno poslije stanovitog odugovlaenja lano priznanje, koje je Kostov navodno napisao u eliji smrti - bilo bi sramotno, i jedva bi moglo posluiti u svrhu preodgajanja. I tako se toga dana Rubin zadrao uglavnom na historijskom trijumfu kineskih komunista. Max je sluao Rubina i kimao glavom u znak odobravanja. Njegove smee oi maslinasta oblika bile su nevine. Bio je silno odan Rubinu, ali od berlinske blokade poeo je sumnjati u informacije koje su dobivali od Rubina. Rubin nije znao da Max stavlja na kocku svoj ivot i da u laboratoriju za mikro-valove, u kojem radi, sastavlja, slua i opet rastavlja siuni radio-prijemnik koji uope ne izgleda kao radio-prijemnik. Na njemu je mogao sluati Koln i BBC na njemakom i znao je ne samo za Traju Kostova i kako je u otvorenoj sudnici zanijekao ona lana priznanja koja su od njega silom izvukli tokom sasluavanja, ve takoer i za planove o Sjevemo-atlantskom paktu i ekonomske vijesti iz Zapadne Njemake. Sve je to, naravno, prenosio drugim Nijemcima. I svi su oni s odobravanjem kimali Rubinu. Uostalom, ve je bilo davno prolo vrijeme kad je Rubin morao otii. Napokon, on nije bio osloboen nonog rada. Rubin je pohvalio tortu i beki je student, polaskan, primio kompliment. Rubin se ispriao rekavi da mora otii. Nijemci su insistirali da ostane koliko je to uljudnost zahtijevala, a zatim su ga

pustili da ode. Onda su se pripremili da pjevaju boine pjesme priguenim glasovima. Rubin je iziao u hodnik nosei mongolsko-finski rjenik i jedan svezak Hemingwaya na engleskom. Hodnik je bio irok s grubim, privremenim drvenim podom. Nije imao prozora i bio je dan i no osvijetljen elektrikom. Bio je to isti onaj hodnik u kojem je Rubin zajedno s ostalim radoznalim zatvorenicima sat ranije, za vrijeme ivahnog prekida prije veere, ispitivao nove zekove iz logora. Vrata unutranjeg stepenita vodila su u taj hodnik, kao i vrata niza elija-soba. Bile su to sobe, jer nisu imale brave, a bile su i elije, jer su imale okanca na vratima, male staklene prozorie. Straari ovdje nikad nisu upotrebljavali ta okanca, ali ona su ipak postavljena, kao to se uvijek postavljaju u pravim zatvorima, u skladu sa zatvorskim pravilima, jer se u slubenim dokumentima araka nazivala "specijalnim zatvorom". Kroz jedno od tih okanaca mogla se vidjeti jo jedna proslava Badnjaka: to je bila grupa Latvijaca koja je takoer molila da ih se oslobodi posla na blagdan. Svi ostali zekovi bili su na poslu, i Rubin se pobojao da bi ga mogli uhvatiti i odvesti majoru ikinu da objasni svoju odsutnost. Velika dvostruka vrata nalazila su se na oba kraja hodnika. Jedna su vrata bila obloena drvom i vodila su kroz luk u nekadanje spremite iznad oltara kapelice u ladanjskoj kui. I to je sad bila elija-soba. Druga su vrata bila zakljuana i pokrivena 18 1 od vrha do dna eljeznim limom - a zarobljenici su ih nazivali "Sveta vrata". Rubin je priao tim eljeznim vratima i pokucao na okance. S druge se strane budno, nepokretno lice straara priljubilo uz staklo. Klju se tiho okrenuo u bravi. Taj je straar sluajno bio popustljiv. Rubin je iziao na vrh glavnog stepenita stare zgrade, odakle su se dva niza stepenica razdvajala i opet sastajala. Preao je mramorno odmorite pokraj dvije antikne izrezbarene svjetiljke koje vie nisu svijetlile. Na tom katu uao je u laboratorijski hodnik i gurnuo vrata na kojima je pisalo: AKUSTIKA. 19 4 BUGI-VUGI Akustiki laboratorij bio je iroka prostorija visoka stropa s nekoliko prozora. Bio je neuredan i pretrpan elektronskim instrumentima na drvenim policama, blistavim aluminijskim montanim stolovima, radnim plohama, novim furniranim ormariima iz neke moskovske tvornice, udobnim pisaim stolovima koji su bili ratni plijen. Velike arulje na stropu u mljenim kuglama irile su ugodno, difuzno, bijelo svjetlo. U najudaljenijem kutu sobe nalazila se akustika kabina, nepropusna za zvuk. inilo se da je samo djelomino dovrena. Izvana je obina juta bila prikucana na slamu. Pola metra debela vrata trenutno su bila otvorena, a vuneni zastor koji je visio preko njih bio je odgurnut da bi se kabina provjetrila. Kraj kabine, redovi mjedenih utikaa blistali su na crnoj bakelitnoj ploi glavne centrale. Za stolom kraj kabine, okrenuta leima, uskih ramena jedva pokrivenih alom, sjedila je siuna, krhka djevojka ozbiljna lica. Svi drugi ljudi u sobi, njih desetak, bili su mukarci, i svi su bili odjeveni u jednake tamnomodre kombinezone. Osvijetljeni svjetlom sa stropa i dodatnom rasvjetom pokretnih stolnih lampi, oni su neto petljali, hodali, lupali ekiem, lemili i sjedili za radnim plohama i pisaim stolovima.

S razliitih mjesta u sobi tri razliita radio-prijemnika, bez kutije i sastavljena na prvom aluminijskom leaj u koji se naao pri ruci, prenosili su kontrastne ritmove deza, jednog klavirskog koncerta i narodnih pjesama s Istoka. Rubin je polako hodao laboratorijem do svog stola, jo uvijek drei svoj mongolsko-finski rjenik i svog Hemingwaya. Na crnoj kovravoj bradi zadralo mu se nekoliko bijelih mrvica od kolaa. Premda su kombinezoni koji su se dijelili zatvorenicima bili potpuno jednako napravljeni, svatko ih je nosio na svoj nain. Na Rubinovom je jedno dugme bilo strgnuto, pojas je bio labav i. m i nabori tkanine visili su preko trbuha. S druge strane, mladi leprave kestenjaste kose koji se trenutno isprijeio Rubinu na putu, nosio je potpuno jednak tamnomodri kombinezon kao kico. Platneni pojas bio mu je vrsto stegnut, a ispod kombinezona imao je plavu svilenu koulju koja je, premda izblijedjela od estog pranja, bila zatvorena kravatom ive boje. Taj je mladi potpuno zakrio prolaz kojim je Rubin pokuavao proi. Desnom rukom vitlao je vrue eljezo za zavarivanje, a lijevu je nogu podigao na stolac. Naslonivi se na koljeno usredotoio je svu svoju panju na radio-dijagram u jednom primjerku asopisa Radio-inZenjer i istovremeno pjevao: "Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba! Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba!" Rubin nije mogao proi kraj njega, i ostao je asak stajati s namjetenim izrazom pokornosti. Mladi kao da ga nije primjeivao. "Valentulja", ree Rubin, "biste li mogli malo pomaknuti svoju zadnju nogu?" Valentulja je ne podiui pogled odgovorio zvunim, odsjeenim glasom: "Leve Grigoriu! Smetate nam. Samo gubite vrijeme. Zato ovamo dolazite nou? to vi ovdje imate traiti?" Sad je pogledao Rubina blistavim mladim oima, prepunim iznenaenja. "Koga e nam vraga filozofi! Ha, ha, ha!", ree on ironino. "Napokon, vi uope niste inenjer! Sramota!" Napuivi mesnate usne poput naduvenog djeteta i otvorivi oi nevjerojatno iroko, Rubin ree: "Dragi moj djeae! Ima raznih vrsti inenjera. Neki su od njih postigli uspjenu karijeru u prodaji soda-vode." "Ja ne! Ja sam prvoklasni inenjer! Uzmite to u obzir, malianu!", odgovorio je Valentin otro, stavivi eljezo za zavarivanje na iani podloak i uspravivi se. Bio je mladenaki ist. ivot mu jo nije zaprljao lice. Pokreti su mu bili djeaki. Bilo je teko vjerovati da je diplomirao na jednom institutu prije rata, preivio njemake zarobljenike logore, bio u Evropi, i da je sad izdravao ve petu godinu zatvora u svojoj vlastitoj zemlji. Rubin je uzdahnuo. "Bez propisno potvrenih preporuka iz Belgije uprava ne moe ..." "O kakvim to preporukama govorite?" Obrve Prjanikova poletjele su uvis. "Ha, ha, ha! Ostavite to! Ali eto, gledajte - ja ludo volim ene!" Ozbiljna mlada ena kraj njih nije mogla suspregnuti smijeak. Drugi jedan zatvorenik, do prozora, kraj prolaza kojim je Rubin pokuao proi, odloio je posao i s odobravanjem sluao Valentina. "Samo teoretski, reklo bi se", odgovorio je Rubin polako, s izrazom dosade na licu. "I silno volim troiti novac!" "Ali ga nemate." 21 "Pa onda kako mogu biti lo inenjer? Razmislite: da bih neprestano volio ene - i to razliite - treba mi mnogo novaca! A da bih imao mnogo novaca moram ga zaraditi! A da bih ga mogao zaraditi kao inenjer, moram biti briljantan na svom podruju. A kako mogu biti briljantan ako me ono istinski ne privlai? Ha, ha! Sad ste problijedili!"

Iskreno uvjerenje blistalo je na Valentinovom licu, izazovno podignutom prema Rubinu. "A-ha!" povikao je zek do prozora, kojega je pisai stol stajao nasuprot stolu mlade ene. "Lev, doi i posluaj kako sam odlino uhvatio Valentuljin glas! Zvui kao zvono! To u i napisati u svom izvjetaju. Kao zvono. Takav glas moe prepoznati na svakom telefonu. Bez obzira kakve su smetnje." I on rastvori veliki papir podijeljen u etvorine, na kojem su se nalazili stupci s imenima, a uz njih klasifikacije glasa u obliku stabla. "Kakva je sad to glupost?" ree Valentin, odbacujui tu primjedbu. Opet je uzeo svoje eljezo za lemljenje, i zaas se osjetio dim kalofonija. Prolaz se otvorio i Rubin se na putu prema svojoj stolici zaustavio da pogleda papir s klasifikacijama glasa. On i njegov prijatelj Gleb Nerin zajedno su ga utke promatrali. "Uistinu smo napredovali, Glebe", ree on. "Ako se koristi zajedno sa snimkama glasa, bit e to dobro orue. Uskoro emo uspjeti shvatiti o emu ovisi glas na telefonu." On se trgne, "to je to na radiju?" Dez je prevladavao u sobi, ali lelujavi, lepravi klavirski komad navirao je iz prijemnika kune proizvodnje koji je stajao na prozoru, jednom jedinom melodijskom linijom koja bi svako toliko zablistala, a onda opet iezla. Nerin odgovori: "To je udo. To je Beethovenova Sedamnaesta sonata u d-molu. Iz nekog razloga nikad se... Sluaj, sluaj!" Obojica su se nagnuli blie prijemniku, ali dez je strahovito smetao. "Valentin", ree Gleb. "Molim te, dopusti nam da sluamo! Pokai malo obzira!" "Ve sam pokazao malo obzira", ree Valentin. "Ja sam vam sastavio taj prijemnik. Sad u vam odlemiti icu i nikad je vie neete nai." Mlada ena podigne svoje stroge obrve i ree: "Valentine Mar-tiniu! Zaista je nemogue sluati tri radija odjednom. Iskljuite va kad su vas zamolili." Valentinov je radio u tom trenutku svirao polagani fokstrot, i mladoj se eni to potajno veoma svialo. "Serafima Vitaljevna! To je uasno!" Uhvatio se za naslon od stolca i stao gestikulirati kao da govori s podija. "Kako moe normalna, zdrava osoba ne uivati u energinom, snanom dezu? Svi ste vi pokvareni svim moguim starim smeem! Zar zaista nikad niste plesali "Plavi tango"? Zar nikad niste gledali skeeve Arkadija Rajkina? Vi naprosto ne poznajete ono najbolje to je 22 ovjek stvorio! to je jo gore - nikad niste bili u Evropi. Pa gdje ste uope mogli nauiti kako se ivi? Dajem vam vrlo, vrlo ozbiljan savjet: morate se u nekoga zaljubiti." Odrao je taj govor stojei iza stolice, ne primjeujui gorku crtu oko usana mlade ene. "U bilo koga - ga depend de vous! Svjetla koja trepere u noi. utanje elegantnih haljina." "Opet ga je uhvatilo!" ree Rubin zabrinuto. "Znai, moramo silom." I iza Valentinovih lea on sam iskljui dez. Valentin se okrene kao oparen. "Leve Grigoriu, tko vam je dao pravo da to uinite?" Namrtio se i pokuao dati svom licu prijetei izraz. Slobodni zvukovi Sedamnaeste sonate poeli su sada izvirati u svoj svojoj istoi, natjeui se samo sa sirovom pjesmom iz treeg radija iza ugla. Rubinovo se lice opustilo, pokazujui blage crne oi i bradu posutu mrvicama kolaa. "Inenjeru Prjanikov! Jo uvijek ste zabrinuti zbog Atlantskog pakta? Jeste li napisali oporuku? Kome ete uskratiti svoje kune papue?" Lice Prjanikova iznenada se uozbiljilo. Zagledao se sjajnim oima u Rubina i rekao tiho: "ujte, neka sve ide k vragu! Natjerat ete me da pobjesnim. ovjek bi morao imati malo slobode i u zatvoru." Jedan od radnika ga je pozvao i otiao je potiten. Rubin se utke smjestio u svoj naslonja leima okrenut Gle-bu i pripremio se

da slua glazbu. Ali umirujua melodija iznenada se prekinula, kao govor koji se prekida usred rijei. I to je bio neceremoniozan svretak Sedamnaeste sonate. Rubin je sebi dopustio itav niz kletvi koje je samo Gleb mogao uti. "Izgovori slovo po slovo. Ne ujem te", ree Gleb jo uvijek okrenut leima. "Takve sam ja sree, kaem ti", ree Rubin promuklo, takoer se ne okreui. "Evo, propustio sam sonatu, a nikad je jo nisam uo." "Zato to si neorganiziran. Koliko sam ti to ve puta pokuao utuviti?" izjavi njegov prijatelj. Samo as ranije dok je snimao glas Prjanikova bio je pun entuzijazma", a sad je opet bio bezvoljan i tuan. "A sonata je bila vrlo, vrlo dobra. Zato nema ime poput drugih? "Blistava sonata", zar to ne bi odgovaralo? Sve u njoj blista, sja - dobro i loe, tuno i veselo, ba kao u ivotu. A nema kraja... ba kao ni ivot. Tako bi je trebalo i nazvati Sonata Ut in Vita. A gdje si ti bio?" "S Nijemcima. Doekivali smo Boi", ree Rubin, cerei se ironino. Govorili su ne videi jedan drugoga, dok su im se zatiljci gotovo dodirivali. "Dobar ovjek", pomisli Gleb, zatim ree glasno: "Svia mi se tvoj odnos prema njima. Provodi itave sate uei Maxa ruski. A ipak ima toliko razloga da ih mrzi." 23 "Da ih mrzim? To ne, ali je moja biva ljubav prema njima, naravno, malo potamnjela. Pa ak i apolitini Max - zar i on donekle ne dijeli odgovornost s krvnicima? Napokon, nita nije uinio da ih sprijei." "Jednako kao to ni mi sad nita ne inimo da sprijeimo Abakumova ili ikinMikina." "Sluaj, Glebe, jednom zauvijek, ja nisam nita vie idov nego to sam Rus. A nisam nita vie Rus nego graanin svijeta!" "Lijepo reeno! Graani svijeta! To zvui isto i beskrvno." "Drugim rijeima, kozmopoliti. Imali su pravo to su nas strpali u zatvor." "Naravno da su imali pravo. Premda ti uvijek pokuava tvrditi suprotno od Vrhovnog sovjeta." Radio na prozoru najavio je "dnevni izvjetaj o takmienju u proizvodnji" za trideset sekundi. U toku tih trideset sekundi, Gleb Nerin posegao je za dugme-tom na radiju mirnim i odmjerenim pokretom i prekinuo promuklo krijetanje spikera. Njegovo umorno lice bilo je sivkasto. Valentin Prjanikov bio je tog trenutka potpuno obuzet nekim novim problemom. Izraunavajui koliko bi pojaanje morao upotrijebiti, pjevao je sam za sebe glasno i bezbrino: "Bugi-vugi, bugi-vugi. Samba! Samba!" 24 5 MIRNA EGZISTENCIJA Nerin je bio istih godina kao Valentin Prjanikov, ali izgledao je stariji. Crvenkasta kosa nije mu bila ni prorijeena ni sijeda, ali na njegovom mravom licu bilo je ve mnogo dubokih bora - itavi su se vijenci isprepleli oko oiju, oko uglova usana, dok je elo bilo duboko izbrazdano. Koa mu je bila bezbojna zbog nedostatka svjeeg zraka. Ali najvie od svega inila ga je starim ekonominost pokreta - ona mudra ekonominost kojom priroda uva snagu zatvorenika u napornom reimu koncentracionog logora. Istina, u relativnoj slobodi arake, gdje je prehrana ukljuivala i meso, a energija nije sagorijevala u fizikom poslu, nije bilo prave potrebe za ekonominost pokreta; ali Nerin je shvaao nesigurnu prirodu svoje presude i neprestano je usavravao tu promiljenost pokreta, da bi mu potpuno prela u naviku. itave barikade knjiga i fascikala bile su nagomilane na njegovom velikom stolu, pa ak je i preostali prostor za rad u sredini bio zauzet fasciklima, tekstovima ispisanim na stroju, ruskim i stranim knjigama i asopisima - koje

su sve stajale otvorene. Svaka osoba bez sumnje u srcu vidjela bi u tom kaosu posljedice pravog uragana naune misli. Ali zapravo je sve to bila samo kulisa. Nerin je tako postavljao predmete svake veeri u sluaju da naiu efovi. Meutim, on nije gledao u ono to se pred njim nalazilo. Povukao je u stranu svijetli svileni zastor i gledao kroz prozor u mrak. Daleko u dubini noi vidjela su se raznolika svjetla Moskve, i itav grad skriven iza brda blistao je poput golemog stupa blijedog, difuznog svjetla koje je nebu davalo tamnosmeu boju. Nerinova specijalna stolica, s elastinim naslonom koji se ugodno prilagoavao svakom njegovom pokretu, njegov specijalni radni stol s roloom oigledno napravljen izvan Sovjetskog Saveza, i njegovo udobno mjesto kraj junog prozora - sve je to nekome, koji poznaje povijest Mavrinske arake, moglo nagovijestiti da je Nerin jedan od njenih lanova-osnivaa. 25 araka je dobila ime po oblinjem selu Mavrino koje je ve odavno obuhvaeno moskovskim gradskim granicama, araka je osnovana jedne srpanjske veeri pred neto vie od tri godine. Oko petnaest zekova dovedeno je iz koncentracionih logora i smjeteno u jednu staru gospodsku kuu u moskovskom predgrau, koju su za tu priliku okruili bodljikavom icom. U araki ti su se rani dani kasnije spominjali kao "Krilovljev period" i pamtili su se kao pastoralna era. U to je doba ovjek slobodno mogao etati uvee po podruju koje je kasnije postalo zabranjena "zona", leati na rosnoj travi, koja suprotno svim zatvorskim pravilima nije bila pokoena (travu se moralo kositi do korijena tako da se zekovi ne bi tiho priuljali do bodljikave ice) i promatrati ili vjene zvijezde ili znojenje prolazeeg vakuna, narednika MVD-a na nonoj strai dok je krao trupce s gradilita i kotrljao ih ispod bodljikave ice da ih kasnije odnese kui za loenje. Nitko u araki u to doba nije znao kakvim e se znanstvenim istraivanjem baviti. Zaposlili su ih otvaranjem golemog broja sanduka koje su dopremila dva teretna vlaka... prikupljanjem udobnih stolica i stolova ... sortiranjem zastarjele i oteene opreme - za telefonistiku, UKV radio-vezu i akustiku. Utvrdilo se da su najbolje aparate i najnoviju dokumentaciju znanstvenih istraivanja Nijemci ili ukrali ili unitili dok je kapetan MVD-a, koga su poslali da pripremi njemaku aparaturu za poiljku u Rusiju, pretraivao okolinu Berlina da bi namjestio svoj moskovski stan i stanove svojih pretpostavljenih. (On se vrlo dobro razumio u pokustvo, ali nije imao pojma ni o njemakom jeziku ni.o radiju.) Od tada je trava pokoena. Vrata u dvorite, po kojem su zekovi etali otvarala su se samo na zvonjavu, araka je prela iz Berijine jurisdikcije u Abakumovljevu i dobila zadatak da se bavi tajnim telefonskim vezama. Zadatak je trebalo da potraje godinu dana, ali ve se protegao na dvije, postajui sve vei, zamreniji, i obuhvaajui sve vie i vie srodnih projekata. A tu, na stolovima Rubina i Nerina, doao je do stupnja na kome se moglo identificirati glas na telefonu i otkriti to ini ljudski glas jedinstvenim. Nitko kao da se do tada nije time bavio. U svakom sluaju, nisu mogli nai nikakvih naunih rasprava o tom predmetu. Bilo im je odreeno pola godine za rad, pa zatim jo pola godine, ali slabo su napredovali i sad su se nali u vremenskom tjesnacu. Svjestan da ih posao goni, Rubin se poali preko ramena: "Ne znam zapravo zato, ali danas nemam ni najmanje volje za rad." "Nevjerojatno", zateke Nerin. "Zar je mogue da si poslije svega etiri godine borbe i svega pet godina u zatvoru ve umoran? Uzmi plaeni dopust na Krimu." Obojica su uutjeli. "Bavi li se nekim svojim poslom?" upita Rubin tiho. "Aha."

"A tko e raditi na glasovima?" "Da ti pravo kaem, raunao sam na tebe." "Kakva sluajnost! A ja sam raunao na tebe." 26 "Ti uope nema savjesti. Koliko si materijala uzeo iz Lenji-nove knjinice izgovarajui se na taj posao? Govore slavnih advokata, Memoare Konija, Glumac se priprema od Stanislavskoga. I napokon si potpuno izgubio stid prouavanjem Princeze Tu-randot. Koji se drugi zek u zemlji GULAG-a moe pohvaliti takvim izborom knjiga?" Rubin napui svoje debele usnice, to je njegovom licu uvijek davalo komino budalasti izraz. "udno. Sve te knjige, pa ak i Princezu Turandot, itao sam jo s nekim, i to za vrijeme radnog vremena. Nisi li to bio ti?" "Da, to sam bio ja. A morao bih raditi. I danas bih radio bez odmora. Ali dvije stvari poremetile su mi dnevni red. Prije svega, vrlo sam uznemiren pri pomisli na parkete." "Kakve parkete?" "Kod dveri Kaluga, u stambenoj kui MVD-a, onoj okrugloj s tornjem. Na logor gradio ju je 1945; ja sam radio kao naunik i polagao sam parkete. A ba danas sam saznao da Roitman stanuje upravo u toj kui. I sad neprestano razmiljam o svom poslu ili, ako hoe, o svom prestiu, kripe li moji podovi ili ne kripe? Napokon, ako kripe, znai da je pod nesolidno napravljen. A ja sam tu bespomoan i nita ne mogu popraviti!" "Da, takve stvari ovjeku ne daju mira." "Tano. A druga stvar- nije li nezgodno raditi subotom nou kad zna da e nedjelja biti slobodan dan samo za slobodne slubenike?" Rubin uzdahnu. "Ba u ovom trenutku slobodni namjetenici razletjeli su se na razna mjesta da se zabave. Naravno, to je oigledna podvala." "Ali izabiru li oni prava mjesta? Nalaze li vie zadovoljstva u ivotu od nas? To je pravo pitanje." S uobiajenim oprezom zatvorenika govorili su tako tiho da ak ni Serafima Vitaljevna, koja je sjedila nasuprot Nerinu, nije nita mogla uti. Sad su se malo pomakli, okrenuvi lea ostalima u sobi. Gledali su u prozor i u svjetla u zabranjenoj zoni, straarsku kulu koja se mogla samo nazrijeti u mraku, pojedinana svjetla udaljenih staklenika i jedva vidljiv, bjeliasti stup iz Moskve. Nerin, premda matematiar, razumio se i u lingvistiku, i otkada su glasovi ruskog jezika postali predmet prouavanja u Mavrinskom institutu za znanstvena istraivanja, udruio se s jedinim prisutnim filologom, Rubinom. Dvije godine sjedili su lea uz lea po dvanaest sati dnevno. Na samom poetku svoga poznanstva otkrili su da su obojica vojnici iz prvih borbenih redova, da su zajedno bili na sjeverozapadnom frontu i bjeloruskom frontu, da su obojica imali odgovarajuu zbirku ratnih odlikovanja i da su obojica uhapeni na frontu istog mjeseca, te da ih je uhapsila ista jedinica SMER-a i na osnovu iste generalno primjenljive desete take - drugim rijeima, bez obzira na obrazovanje, po-sjednitvo ili imovno stanje. I obojica su osueni na deset godina. (Zapravo, gotovo svi su dobili istu presudu.) Meu njima je postojala samo razlika od est godina i jednog vojnog ina - jer 27 ! Nerin je nekad bio kapetan. Ustanovilo se, uza sve ostalo, da je Nerin prije rata moda ak sluao neko predavanje docenta Rubina. Gledali su van u mrak. Rubin ree tuno: "U svakom sluaju, ti si intelektualno prikraen. To me mui." "Ali ja ni ne pokuavam da shvatim stvari; ima mnogo inteligencije na svijetu, ali vrlo malo korisne."

"Imam ovdje jednu dobru knjigu za tebe." "Hemingway? Je li to opet neka o jadnim, zbunjenim bikovima?" "Ne." "O progonjenim lavovima?" "Ni govora!" "Sluaj, ja ne shvaam ni ljude - zato da se onda muim s bikovima?" "Ali mora je proitati!" "Ja nita ni za koga ne moram uiniti, upamti! Ve sam isplatio svoje dugove, kako kae na prijatelj Spiridon." "Proitaj je! To je jedna od najboljih knjiga dvadesetog stoljea!" "I hoe li mi zaista otkriti ono to je potrebno razumjeti? Je li zaista pronaao to ljude zbunjuje i uznemiruje?" "Inteligentan, moralno ispravan, beskonano iskren pisac, vojnik, lovac, ribar, pijanac i ljubitelj ena, koji bez buke i od srca prezire svaku la i namjetenost, jednostavan, vrlo ovjean, nevin kao pravi genij..." "Ma prestani!" nasmije se Nerin. "Proivio sam trideset godina bez Hemingwaya, pa u valjda proivjeti jo nekoliko. Prvo si mi pokuao podvaliti apeka, pa onda Falladu. Ve i ovako mi je ivot potpuno rastrgan. Nemoj da se moram rasipati na sve strane! Dopusti mi barem da naem nekakav pravac." I on se okrene natrag svom stolu. Rubin uzdahnu. Jo uvijek nije bio u pravom raspoloenju za rad. Pogledao je zemljovid Kine koji je stajao prislonjen na policu pisaeg stola. Izrezao je taj zemljovid iz novina i zalijepio ga na karton. itavu prolu godinu oznaavao je crvenom olovkom napredovanje komunistikih trupa; sad ga je, poslije njihove potpune pobjede, ostavio pred sobom da bi mu u asovima potistenosti i umora podizao moral. Ali danas je tuga izjedala Rubina, i ak ni velika crvena masa pobjednike Kine nije je mogla prevladati. Nerin, povremeno zamiljeno siui otar kraj plastine olovke, biljeio je siunim tankim rukopisom na mali papiri sakriven i zakamufliran knjigama i fasciklima: Sjeam se jednog odlomka o Marxu (kad bih ga samo mogao nai) gdje on kae da bi moda pobjedniki proletarijat mogao 28 proi i bez toga da eksproprira bogate seljake. To znai da je on vidio neki ekonomski nain da ukljui ive seljake u novi socijalni sistem. Ora, naravno, nije 1929. traio takve puteve. A kad je on uope traio ita vrijedno ili inteligentno? Zato bi se mesar trudio da bude terapeut? Veliki akustiki laboratorij brujao je u svojoj mirnoj svako-dnevici. Motor je na tokarskoj klupi mumljao. Padale su naredbe: "Ukopaj! - Iskopaj!" Sladunjava muzika ula se iz radija. Netko je glasno traio cijev 6K7. Iskoristivi trenutak kad je nitko nije gledao, Serafima Vita-ljevna paljivo pogleda Nerina, koji je jo uvijek neto pisao svojim mikroskopskim rukopisom. Major ikin iz slube sigurnosti naredio joj je da tog zatvorenika dri na oku. 29 ENSKO SRCE Serafima Vitaljevna bila je tako siuna da je bilo teko ne zvati je "Simokom". Bila je odjevena u bluzu od batista, oko ramena je ogrnula topao al i bila je porunik u MGB-u, Ministarstvu dravne sigurnosti. Svi slobodni namjetenici u toj zgradi bili su slubenici MGB-a. Slobodni namjetenici, u skladu sa staljinistikim Ustavom SSSR-a, imali su itav niz prava, meu ostalim i pravo da rade. Meutim, to pravo bilo je ogranieno na osam sati dnevno, kao i injenicom da im rad nije bio kreativan, ve se sastojao u nadziranju zekova. Zekovi, da bi im se nadoknadilo

uskraivanje svih ostalih prava, uivali su ire pravo rada - dvanaest sati dnevno. Slobodni namjetenici izmjenjivali su deurstva u svakom laboratoriju tako da su zekovi bili pod nadzorom itavo vrijeme, ukljuivi odmor za veeru od 6 do 11 sati uvee. Sad je Simoka bila u nonoj slubi. U akustikom laboratoriju ta je enica ptijega lika bila jedini predstavnik vlasti, jedini prisutni vii inovnik. Prema pravilima, njena je dunost bila da se pobrine da zekovi rade i da ne gube vrijeme, da ne koriste laboratorij za proizvodnju oruja, da ne miniraju zgradu ili kopaju tunel za bijeg, te da ne koriste obilje radio-dijelova koji su im bili na raspoloenju za uspostavljanje uzajamne veze s Bijelom kuom. U deset do jedanaest trebalo je da pokupi sve strogo povjerljive dokumente i smjesti ih u veliki sef, te zapeati vrata laboratorija. Prolo je tek pola godine otkako je Simoka zavrila studij na institutu za radio-veze i dobila, zahvaljujui svojim kristalno istim karakteristikama, mjesto u ovom tajnom institutu za znanstvena istraivanja koji je iz razloga sigurnosti bio okrten samo brojem, ali koji su zatvorenici, u svom drskom argonu, nazivali arakom. Slobodni namjetenici koji su ovdje radili odmah su dobivali in i viu plau nego inenjeri na drugim mjestima. Dobivali su dodatak na poloaj, dodatak za uniformu, a od njih se u biti traila samo odanost i budnost. 30 injenica da nitko od nje nije zahtijevao da koristi poznavanje ovog specijalnog podruja bila je sretna okolnost za Simo-ku. Ne samo ona ve i mnoge njene prijateljice diplomirale su na institutu a da uope nisu stekle nikakvo znanje. Za to je bilo mnogo razloga. Mlade djevojke dolazile su iz gimnazija s vrlo loim temeljima u matematici i fizici. Nauile su u viim razredima da je na sastancima nastavnikog vijea ravnatelj kole korio nastavnike to daju nedovoljne ocjene, te da je uenik dobivao svjedodbu i ako uope nije uio. U institutu, kad bi pronale vremena da sjednu i ue, probijale su se kroz matematiku i radio-tehnologiju kao kroz gustu borovu umu. ee, meutim, vremena nije ni bilo. Svake jeseni studenti su odlazili na mjesec dana ili vie u kolhoze na kopanje krumpira. Stoga su morali kasnije tokom godine sluati predavanja po osam i deset sati dnevno, tako da im uope nije preostajalo vremena da naue ono to sluaju. Ponedjeljkom uvee imali su satove politikog odgoja. Jedanput tjedno bio je obavezan neki sastanak. Zatim se ovjek morao baviti i drutveno-korisnim radom: izdavati zidne novine, organizirati koncerte, a trebalo je pomoi i kod kue, kupovati, prati i odravati u redu odjeu. A to je s kinom? I kazalitem? I klubom? Ako se djevojka malo ne pozabavi i ne zaplee u toku studentskih dana, kad e kasnije nai za to vremena? Za ispite bi Simoka i njene kolegice pripremile brojne papire i papirie s ispisanim rjeenjima, i sakrile ih u raznim dijelovima enske odjee, te bi kod ispita izvlaile onaj koji im je potreban, izravnale ga i predale kao ispitni rad. Ispitivai su naravno vrlo lako mogli otkriti neznanje studentica, ali oni su i sami bili preoptereeni sastancima odbora, skuptinama i nizom planova i izvjetaja koje su morali izraivati za dekana i za rektora. Bilo bi im teko odrati ispit po drugi put. Osim toga kad bi njihovi studenti pali na ispitu, ispitivai bi bili strogo kritizirani kao da su loi aci pokvarena roba u proizvodnom procesu - u skladu s dobro poznatom teorijom, da nema loih aka, ve samo loih nastavnika. Stoga ispitivai nisu ni pokuavali namjetati studentima stupice provjeravajui njihovo znanje, ve su naprotiv nastojali da ih provuku kroz ispit s najboljim moguim rezultatima. Pri kraju studija, Simoka i njene prijateljice shvatile su s oajanjem da uope ne vole svoje zvanje i da im je zapravo dosadno. Ali tada je ve bilo prekasno. Simoka je drhtala pri pomisli da bi zaista morala taj posao raditi. Tada se nala u Mavrinu. Bilo joj je drago to joj nisu dodijelili nikakav

samostalan nauni rad. Ali ak i netko manje sitan i njean od nje osjetio bi stravu pri prelaenju zabranjenog podruja tog izoliranog moskovskog dvorca, gdje su posebna straa i nadzorno osoblje uvali vane dravne zloince. Svih deset diplomiranih studentica Instituta za radio-vezu dobile su instrukcije zajedno. Kazali su im da je biti na tom zadatku gore nego biti u ratu, da ulaze u zmijsko leglo gdje ih samo jedan neoprezan pokret moe dovesti do propasti. Kazali su im da e ovdje sresti talog ljudske rase, ljude nedostojne da govore ruskim jezikom. Upozorili su ih da su ti ljudi posebno 31 opasni zato to ne pokazuju otvoreno svoje vuje onjake, ve neprestano nose krinku uljudnosti i dobrog odgoja. Kad bi ih ovjek upitao za njihove zloine - to je bilo strogo zabranjeno - pokuali bi se spretnim laima predstaviti kao nevine rtve. Bilo je podvueno da djevojke, kao lanice Komsomola, ne smiju izlijevati svoju mrnju na te zmije otrovnice, ve se moraju prema njima odnositi uljudno - ne uputajui se ni u kakve rasprave koje nisu u vezi s poslom, ne obavljajui za njih nikakve poslove vani - i da pri prvom krenju, sumnji u krenje ili mogunosti sumnje u krenje tih propisa moraju hitno podnijeti izvjetaj oficiru slube sigurnosti, majoru ikinu. Major ikin bio je nizak, crnomanjast, naduven ovjek velike glave, kratko podiane kose koja je poela sijedjeti i malih nogu na kojima je nosio cipele djeakog broja. Tom prilikom je rekao da mu je palo na pamet kako bi se, premda je njemu kao i ostalim iskusnim ljudima potpuno jasna gmizava narav tih zloinaca, pokoje suutno srce tako neiskusnih mladih ena moglo i pokolebati; i da bi ona mogla poiniti kakav prekraj, na primjer, dati zatvoreniku knjigu iz knjinice slobodnih namjetenika. Nee ak ni spomenuti odailjanje pisama u svijet. (Jer svako pismo, bez obzira na koju je Mariju Ivanovnu bilo upueno, oigledno je bilo upueno u neki strani pijunski centar.) Ako bi bilo koja od mladih ena primijetila pad neke od svojih drugarica, mora odmah pruiti drugarsku pomo - to jest izvijestiti o svemu to se dogodilo majora ikina. Napokon, major nije prikrio injenicu da bi veza sa zatvorenicima bila kanjena po kaznenom zakoniku, a kazneni je zakonik kao to je svima poznato, vrlo elastian. To bi moglo znaiti dvadeset i pet godina robije. Bilo je nemogue ne zadrhtati pri pomisli na mranu budunost koja ih oekuje. Neke su djevojke ak osjetile kako im suze naviru na oi. Ali sjeme nepovjerenja ve je bilo zasijano meu njih. Odlazei sa sastanka na kojem su primile instrukcije, nisu razgovarale o onome to su maloas sluale. Vie mrtva nego iva, Simoka je slijedila inenjera majora Roitmana u akustiki laboratorij, i prvu minutu joj se inilo da e istog asa pasti u nesvijest. Odonda je prolo pola godine, i neto uasno dogodilo se sa Simokom. Istina, njena se uvjerenja u zavjeru mranih sila imperijalizma nisu pokolebala. Jo uvijek joj nije bilo teko vjerovati da su zatvorenici koji rade u svim ostalim prostorijama krvoloni zloinci. Ali svakog dana, dok je susretala dvanaest zekova u akustikom laboratoriju - mranih i ravnodunih prema slobodi, prema vlastitoj sudbini, prema osudama na deset i dvadeset pet godina, kad je susretala sve te naune radnike, inenjere i tehniare koji su se brinuli samo za svoj posao, premda zapravo uope nije bio njihov, nije im nita znaio, i nije im donosio ni dinara plae i ni mrvu slave - uzalud bi pokuavala da u njima vidi one oajne internacionalne zloince koji se tako lako prepoznaju u filmovima i koje tako spretno hvata kontrapijunaa. 32 Meu njima Simoka nije osjeala straha. Nije mogla osjeati mrnju prema njima. Ti su ljudi u njoj pobuivali samo isto potovanje, zbog svojih raznolikih vjetina i znanja i hrabrosti kojom su podnosili nesreu. I premda je njen osjeaj dunosti vapio na sav glas, premda je njena ljubav prema

domovini zahtijevala da prijavi oficiru slube sigurnosti sve grijehove koje su zatvorenici poinili ili su namjeravali poiniti, Simoka je iz nekih njoj posve neshvatljivih razloga poela osjeati da joj je ta dunost odvratna i nemogua. To je bilo posebno nemogue u sluaju njenog najblieg susjeda i suradnika, Gleba Nerina, koji joj je sjedio nasuprot. Ve neko vrijeme Simoka je s njim tijesno suraivali vrei pod njegovim vodstvom pokuse u artikulaciji govora. U Mavrin-skoj araki esto je trebalo ocijeniti tanost kojom se karakteristike govora prenose preko razliitih telefonskih vodova. ak i uza sve nove instrumente jo uvijek nije bilo mjerila koje bi moglo izmjeriti kakvou prijenosa. Iskrivljenja su se mogla utvrditi samo kad bi jedna osoba izgovarala pojedine slogove, rijei i fraze u mikrofon na jednoj strani voda, a slualac s druge strane pokuao ocijeniti i zabiljeiti postotak greaka u prijenosu. Takve eksperimente nazivali su eksperimenti u artikulaciji. Nerin se bavio matematikim programiranjem tih eksperimenata. Oni su se odvijali uspjeno, te je Nerin ak sastavio studiju u tri dijela o svojim metodama. Kad bi on i Simoka bili pretrpani s previe poslova odjednom, Nerin bi tano formulirao slijed poslova koje se mora odmah obaviti i poslova koji se mogu odgoditi, odreujui sve to s velikom sigurnou. U takvim bi asovima njegovo lice postalo mlado. A Simoka je, zamiljajui rat kao to ga je vidjela na filmu, u mati gledala Nerina u kapetanskoj uniformi, zavijorene crvenkaste kose, kako usred dima eksplozija nareuje: "Pali!" Ali Nerin je osjeao kako ga neto goni da radi brzo, da bi se mogao, im obavi zadatak koji mu je dodijeljen, osloboditi svih poslova. Jednom je rekao Simoki: "Ja sam aktivan, jer mrzim aktivnost." - "A to volite?" upitala ga je stidljivo. "Razmiljanje", odgovorio je. I zaista, kad bi navala poslova jenjala, on bi satima sjedio gotovo uope ne mijenjajui poloaj. Koa na licu bi mu posivjela i ostarjela i. pojavile bi se bore. Kamo je nestalo njegovo samopouzdanje? Postao je spor i neodluan. Dugo bi razmiljao prije nego bi pribiljeio nekoliko onih siunih biljeaka na~ papirie koje je Simoka i danas vidjela na njegovom stolu u gomili prirunika i studija. Primijetila je ak da ih je gurnuo nekuda nalijevo na stolu, ali ne u ladicu. Simoka je gorjela od znatielje da sazna to on to pie i za koga. Nerin je, a da toga uope nije bio svjestan, za nju postao objekt naklonosti i divljenja. ivot je Simoke kao ene do toga doba bio vrlo nesretan. Nije bila lijepa. Lice joj je kvario predugi nos. Kosa joj je bila rijetka i skupljena na zatiljku u mali mravi vor. Nije bila samo malena - to enu ini privlanijom - ve je bila pretjerano malena; bila je vie nalik na sedmokolku nego na odraslu enu. Osim toga, bila je ukoena i nesklona zabavama i povrnim a3 U prvom krugu 33 lama; i to ju je takoer inilo neprivlanom za mlade ljude. I tako joj do dvadeset pete godine nitko nije udvarao, nitko je nije zagrlio, nitko je nije poljubio. Ali nedavno, prije svega mjesec dana, neto se pokvarilo na mikrofonu u kabini i Nerin je pozvao Simoku da ga popravi. Ula je s odvijaem u ruci i u tihoj, zaguljivoj kabini, sitnoj, pretrpanoj, u kojoj je jedva bilo mjesta za dvoje, nagnula se prema mikrofonu koji je Nerin pregledavao i prije nego je shvatila to se dogaa njen je obraz dodirivao njegov. Dodirnula ga je i gotovo se onesvijestila na licu mjesta. to e se sad dogoditi? Trebalo je da se odmakne, ali ona je glupavo i dalje gledala u mikrofon. Protekla je najdua i najuasnija minuta njenog ivota - njihovi su obrazi gorjeli, priljubljeni, a on se nije odmicao! Iznenada joj je zgrabio glavu i poljubio je u usta. Simokino itavo tijelo kao da se otopilo u nekoj radosnoj slabosti. Toga asa

nije rekla nita o Komsomolu i o domovini, ve samo: "Vrata nisu zatvorena!" Tanki tamnomodri zastor koji se lelujao amo-tamo odvajao ih je od dnevne buke, od ljudi koji su oko njih hodali i govorili i koji su svakog asa mogli odgurnuti taj zastor. Zatvorenik Nerin nije riskirao nita vie od deset dana u kaznenoj eliji. Mlada ena riskirala je itavu svoju istu prolost i dobre karakteristike, svoju karijeru, pa ak moda i samu slobodu. A ona nije imala snage da se izvue iz ruku koje su joj obujmile glavu. Po prvi put u njenom ivotu poljubio ju je mukarac. I tako se moe rei da je lukavo sainjen elini lanac pukao kod karike, iskovane iz enskog srca. 34 "REKAO BIH TOM TRENUTKU ..." "ija je to elava glava iza mene?" "Djeae, ja sam ti u pjesnikom raspoloenju. Hajde da malo popriamo." "Ja sam u principu zaposlen." "Zaposlen - glupost! Silno sam neraspoloen, Glebe. Sjedio sam kraj onog improviziranog njemakog boinog drvca i neto sam govorio o tome kako sam se ukopao kod mostobrana sjeverno od Pulutska, i iznenada sam se opet naao na frontu! itav mi je front doao opet pred oi, tako ivo, tako zorno. Sluaj ak se i rat moe pretvoriti u lijepu uspomenu, zar ne?" "To ne bi smio dopustiti. Taoistika etika kae: "Oruje je instrument nesree, a ne plemenitosti. Mudar ovjek nevoljko pobjeuje"." "to je sad to? Preao si sa skepticizma na taoizam?" "Jo nita nije konano." "Prvo sam se sjetio svojih najboljih vaba - kako smo zajedno izmiljali naslove za letke: Majka koja grli djecu, pa plava Margareta u suzama - to nam je bilo remek-djelo. Imala je tekst u stihovima." "Znam. Naao sam taj letak." "Prisjetio sam se kako smo u tihe veeri odlazili na poloaje u kamionima sa zvunicima." "A izmeu dirljivih zvukova tanga oni su pokuavali nagovoriti svoju brau vojnike da okrenu puke protiv Hitlera. I mi smo izlazili iz rovova i sluali. Ali tvoji apeli bili su pomalo naivni." "Kako to misli? Napokon, osvojili smo Graudenz i Elbing a da ni hica nismo ispalili." "Ali to je bilo ve 1945." "Kapi vode izbuit e veliku stijenu! Jesam li ti kad priao o Milki? Bila je studentica na fakultetu za strane jezike, diplomirala je 1941. i smjesta je dodijeljena naoj sekciji kao prevodilac. Mala djevojka prasta nosa; sve su joj kretnje bile hitre." 35 "ekaj, je li to bila ona: koja je ila zajedno s tobom da prihvati predaju tvrave?" "Da. Bila je silno tata i jako je voljela da je hvale za njen posao (Boe oslobodi ako si se usudio da je prekori!), i drago joj je bilo kad bi je preporuili za odlikovanje. Sjea li se sjeverozapadnog fronta iza rijeke Lovat, izmeu Rahlica i Novo--Svinuhova, Juno od Podcepoja? Tamo je jedna velika uma." "Tamo ima vie uma. Misli li s druge strane rijeke Redje ili s ove?" "S ove strane." "Da, znam je." "Dakle, ona i ja proveli smo itav dan lutajui po toj umi. Bilo je proljee - zapravo, ne proljee, tek oujak. Gacali smo po barama u pustenim izmama, dok su nam ubare bile natopljene znojem. Eh, onaj vjeni miris proljea koje se budi! Lutali smo naokolo poput ljudi koji su po prvi put zaljubljeni, poput mladenaca. Zato ovjek s novom enom uvijek sve doivi potpuno iz poetka, ba kao momi? Ona beskrajna uma! Dimilo se iz razasutih sklonita gdje je

na istini stajala baterija sedam-desetestica. Zaobili smo ih. Lutali smo tako sve do sumraka, mokri do koe i zajapureni od sree. Cijeli dan me tjerala u ludilo; a tada smo, kad je pao mrak, pronali jednu praznu topovsku platformu." "Iznad zemlje?" "Sjea se? Jasno. Mnogo ih je bilo sagraeno te godine i izgledale su kao skrovita za divlje ivotinje." "Tamo je podvodno tlo. Ne moe se ukopavati." "Da. Unutra su na podu bile borove iglice, iz cjepanica je mirisala smola, vatra se dimila - nije bilo pei; ovjek se morao grijati pri otvorenoj vatri. Na krovu je bila rupa. Naravno, svjetla uope nije bilo. Vatra je bacala sjene na grede. to kae na to, Glebe? To je bio ivot!" "Ve davno sam opazio da ako u nekoj zatvorskoj prii postoji nevina djevojka, svatko se - ukljuivi i mene - od sveg srca nada da do kraja prie vie nee biti nevina. Za zekove je to glavna poanta prie. Tu se osjea neka tenja za viom pravdom, zar ne? Slijepca moraju oni koji vide s vremena na vrijeme uvjeravati da je nebo jo uvijek plavo, i da je trava zelena. Zek mora vjerovati da jo uvijek postoje istinske, ive, divne ene na svijetu i da se predaju momcima koji imaju sree. To je no koje se ti sjea - ljubavnik u zadimljenom sklonitu, i nitko na tebe ne puca. Rat, kojeta! Iste te noi tvoja ena je predavala svoje kupone za eer - za punjene bombone, sve slijepljene i zgnjeene i izmijeane s papirom, pitajui se kako da ih razdijeli meu tvoje keri da im potraju itav mjesec. A u Butirki, u eliji 73 ..." "Na drugom katu, u uskom hodniku..." "Tano. Mladi moskovski profesor historije Razvodovski, koga su netom uhapsili i koji naravno nikad nije bio na frontu, dokazivao je inteligentno, uvjerljivo i s velikim entuzijazmom koristei se sociolokim, povijesnim i etikim dokazima da postoji i dobra strana rata. A u toj su eliji bili oajni mladii koji su se borili 36 posvuda i u svakoj vojsci, i samo to nisu pojeli profesora ivog. Bili su bijesni, govorili su ne, nema ni jedne jedine mrvice dobra u ratu. Ja sam sluao i drao sam jezik za zubima. Razodovski je imao nekoliko vrlo dobrih argumenata. Povremeno bih vjerovao da ima pravo. A osim toga, katkad su i moje uspomene bile lijepe. Ali nisam se usudio raspravljati s vojnicima. Ma koja bila osnova na kojoj sam se mogao sloiti s tim civilnim profesorom, ona je bila isto ono to me odvajalo - kao artiljerijskog oficira pripojenog Vrhovnoj komandi s pojaanjem - od pjeadije. Leve, napokon ti si na frontu, osim to si zauzeo one tvrave, bio prava naivina. Napokon, nikad nisi morao ostati u borbenom redu iz koga bi se mogao povui samo pod cijenu glave! I ja sam bio djelomino naivina, jer nisam sam sudjelovao u napadima i nisam slao ljude u napade. A onda nas pamenje poinje varati, i sakriva ono to je bilo uasno ..." "Da, ja nisam rekao ..." "Sve to je bilo ugodno izroni na povrinu. Ali kad su me tuke gotovo rastrgale kraj Orela - ne mogu se ba prisjetiti nekog posebnog unutarnjeg zadovoljstva u tom asu. Ne, Leve, jedini dobar rat je rat koji je gotov i zavren." "Ma ja ne kaem da je dobar, ja samo kaem da je dobro ono ega se sjea." "Svakako, i mi emo se isto tako s njenou sjeati logora jednog dana. Pa ak i tranzitnih logora." "Tranzitnih logora? Gorkoga? Kirova? Ne!" "To je zato to ti je uprava oduzela stvari pa ne moe biti objektivan. Ali nekim ljudima nije bilo loe ak ni tamo - onima koji su pregledavali pakete s hranom i slubenicima u kupatilu; bilo je i takvih koji su ak mogli spavati sa zatvorenicama, i ti e sad svima okolo priati kako na zemlji nema ljepeg

mjesta od tranzitnog zatvora. Napokon, sama koncepcija sree je uvjetna, fikcija." "Nestalna priroda i nestvarnost te koncepcije implicirane su ve u samoj rijei. Rije "srea" potjee u ruskom jeziku od rijei koja znai ovaj sat, ovaj trenutak." "Ne, dragi profesore, oprosti, itaj Vladimira Dahla. "Srea" potjee iz rijei koja znai neiju sudbinu, neiji dio, ono to je ovjek uspio prigrabiti u ivotu. Mudrost etimologije daje nam vrlo jadnu verziju sree." "Samo as! I moje je tumaenje takoer po Dahlu." "Nevjerojatno. Pa i moje." "Tu bi rije trebalo prouiti na svim jezicima. Pribiljeit u to!" "Luae!" "Nije vano! Dopusti da ti kaem neto o komparativnoj filologiji ..." "Misli ono kako sve potjee iz rijei "ruka" - kao to bi rekao Marr?" "Idi k vragu. Sluaj - jesi li proitao drugi dio Fausta?" "Bilo bi bolje da pita jesam li itao prvi dio. Svi kau da je to genijalno djelo, ali nitko ga ne ita. Ili ga opet samo poznaju preko Gounoda." 37 "Ne, prvi dio uope nije teak: O Suncu i Zemlji nita ne znam rei Ja vidim samo kako ovjek pati." "A, to mi se svia!" "Ili: to treba nam ostaje nepoznato A sve to znamo, nepotrebno jest." "Velianstveno!" "Drugi dio je malo tei, priznajem. Ali ak i tako, kakva je to ideja! Ti zna kakav je dogovor izmeu Fausta i Mefistofela. Mefistofel e primiti Faustovu duu samo kad Faust uzvikne: "Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako si lijep." Ali bez obzira to Mefistofel nudi Faustu - povratak mladosti, ljubav Marga-retinu, laku pobjedu nad njegovim suparnikom, neogranieno bogatstvo, spoznaju tajne egzistencije - nita ne moe izazvati taj konani usklik iz Faustovih grudi. Godine prolaze. Sam Mefistofel ve se umorio progonei to nezasitno bie. On vidi da je nemogue uiniti ljudsko stvorenje sretnim i eli odustati od besplodnog pokuaja. Faust, koji je sada po drugi put ostario i oslijepio, nareuje Mefistofelu da okupi tisue radnika da kopaju kanale i isue movare. U njegovom dva puta ostarjelom mozgu, koji se cininom Mefistofelu ini zamagljenim i bolesnim, zablistala je velika ideja: da uini ovjeanstvo sretnim. Na Mefistofelov znak pojavljuju se sluge pakla - lemuri - i poinju kopati Faustov grob. Mefistofel eli samo da ga pokopa i da ga se oslobodi, ne nadajui se vie njegovoj dui. Faust uje zveket bezbrojnih lopata koje kopaju, "to je to?" pita on. Mefistofel, podrugljiv kao uvijek, kae Faustu da se isuuju movare. Nai kritiari rado interpretiraju taj trenutak u socijalno-optimistikom smislu: zato to vjeruje da je ovjeanstvu uinio veliku uslugu i zato to mu ta pomisao donosi najveu sreu, Faust moe sada uskliknuti: "Rekao bih tom trenutku: ah, stani, tako si lijep!" Ali ako to ovjek analizira, nije li se Goethe nasmijao svim iluzijama na kojima poiva ljudska srea? Zapravo, nikakva usluga ovjeanstvu nije ni uinjena. Faust izgovara dugo oekivanu sakramental-nu frazu jedan korak od groba, potpuno zavaran i moda uistinu lud. A lemuri ga smjesta lopatama bace u jamu. to je to, himna srei ili izrugivanje?" "Eh Leve, prijatelju, takvog te volim; kad govori iz srca i raspravlja inteligentno i niemu ne pokuava prikaiti pogrdnu etiketu." "Bijedni potome Pirov! Nikad ni pojma nisam imao da ti priinjam uitak. Ali sluaj: na jednom od mojih predratnih predavanja - a ona su bila i te kako hrabra za ono doba - na osnovu toga citata iz Fausta razvio sam melanholinu teoriju da ne postoji srea, i da je ona ili nedostina ili iluzorna. A tada

mi je jedan student dodao poruku napisanu na komadiu papira istrgnutom iz siunog notesa: "Ali ja sam zaljubljen - i ja sam sretan! to kaete na to?"" "I to si rekao?" "A to moe rei?" 38 8 PETA GODINA POD JARMOM Toliko ih je zaokupio, njihov razgovor da vie nisu uli buku u laboratoriju, ni nametljivi radio u najudaljenijem kutu. Nerin se jo jednom zavrtio u svom stolcu tako da je bio leima okrenut laboratoriju. Rubin se pomaknuo u svom naslonjau i naslonio bradu na prekrtene ruke. Nerin je govorio sa arom, poput ovjeka koji iznosi odavno sazrele misli: "Kad sam bio slobodan i kad sam itao knjige u kojima su mudri ljudi razmiljali o znaenju ivota ili o prirodi sree, vrlo sam malo shvaao iz tih redaka. Priznavao sam: mudri ljudi moraju razmiljati. To je njihov poziv i to se od njih oekuje. Ali to je smisao ivota? ivimo - u tome je smisao. Srea? Kad stvari idu dobro, to je srea, to svatko zna. Hvala Bogu to sam dospio u zatvor! Tu mi se pruila prilika da razmiljam. Da bismo razumjeli prirodu sree moramo prvo analizirati sitost. Sjea li se Lubjanke i kontrapijunae? Sjea li se onog rijetkog, vodenastog rieta ili zobene kae bez ijedne kapi masti? Moe li rei da to jede? Ne. Ti komunicira s tim, uzima ih kao sakrament! Kao pranu jogija. Jede polako; jede s vrha drvene lice; jede potpuno zaokupljen procesom jela, razmiljajui o jelu - i ono ti se iri po tijelu poput nektara. Drhe od slasti koja se oslobaa iz tih prekuhanih, sitnih zrnaca i guste tekuine u kojoj plivaju. A tada - gotovo bez ikakve hrane - ivi i dalje est mjeseci, dvanaest mjeseci. Zar zaista s tim moe usporediti grubo prodiranje odreska?" Rubin nikad nije mogao dugo sluati. U svakom razgovoru on je sam morao izlagati duhovna blaga koja je otkrio. Sad je pokuao da prekine svog sugovornika, ali Nerin ga je zgrabio za kombinezon i stresao ga da ga u tome sprijei. "I tako u roenoj bijednoj koi i od naih jadnih drugova spoznajemo prirodu sitosti. Sitost uope ne ovisi o tome koliko jedemo, ve kako jedemo. Isto je tako sa sreom, potpuno isto. Leve, prijatelju moj, srea ne ovisi o tome koliko smo povrnih, 39 vanjskih uitaka prigrabili od ivota. Ona ovisi samo o naem stavu prema njima. Postoji o tome izreka u taoistikoj etici: "Tko god je sposoban za zadovoljstvo uvijek e biti zadovoljen"." Rubin se ironino iskesi. "Ti si eklektik. Ti odasvuda bere areno perje." Nerin strese glavom. Kosa mu je visila preko ela. Ta ga je diskusija zanimala i u tom trenutku izgledao je poput osam-naestogodinjaka. "Nemoj pokuati da pobrka stvari, Leve. To uope nije tako. Ja ne izvlaim zakljuke iz filozofije koju sam itao, ve iz pria 0 stvarnim ljudima koje sam uo u zatvoru. A kasnije, kad moram formulirati svoje zakljuke, zato da opet iznova otkrivam Ameriku? Na planeti filozofije sve su zemlje ve odavno otkrivene. Ja prelistavam stare filozofe i pronalazim tamo svoja najnovija otkria. Ne prekidaj me! Upravo sam ti htio dati jedan primjer. Kad bi se u logoru - a jo vie u araki - dogodilo takvo udo kao to je slobodna, besposlena nedjelja, tada bi se u toku toga dana dua otkravila. I premda se nita u mojoj vanjskoj situaciji ne bi promijenilo nabolje, ipak bi jaram zatvora malo popustio, 1 ja bih mogao voditi pravi razgovor ili proitati neku iskrenu stranicu, i osjeao bih se na vrhu vala. Nisam ivio pravim ivotom ve mnogo godina, ali na to sam zaboravio. Ja sam bez teine, bestjelesan, ja lebdim u zraku. Leim na svom gornjem leaju i zurim u strop. On mi je vrlo blizu, go je, buka je

loa - a ja drhem od beskonane radosti egzistencije! Padam u san sav blaen. Ni jedan predsjednik, ni jedan premijer ne moe zaspati tako zadovoljan svojom nedjeljom." Rubin se dobronamjerno isceri. U toj grimasi bilo je odobravanja, a neto i popustljivosti prema njegovom zaluenom mlaem prijatelju. "A to na to kau velike knjige Vede?" upita on napuivi usnice pomalo podsmjeljivo. "Ne znam to kau knjige Vede", odvrati Nerin vrsto, "ali knjige Sanhije kau: "Za one koji razumiju, ljudska je srea patnja"." "Zacijelo si o svemu mislio", promrmlja Rubin u bradu. "Jesi li to naao u Sologdinu?" "Moda. Idealizam? Metafizika? Je li? Hajde, samo prilijepi etikete, bradonjo! Sluaj! Srea neprestane pobjede, srea ispunjene elje, srea uspjeha i potpune sitosti - to je patnja! To je duhovna smrt, neka vrst beskonanog moralnog bola. Ne filozofi Vedante i Sanhije, ve ja lino, Gleb Nerin, zatvorenik u jarmu ve petu godinu, podigao sam se do onog stupnja razvoja na kojem loe pone izgledati dobro. I ja osobno drim da ljudi ne znaju za im tee. Rasipaju se u besmislenom lomatanju za volju aice dobara i umiru ne uvidjevi svoje duhovno bogatstvo. Kad je Lev Tolstoj sanjao o tome da je zatvoren, rezonirao je kao istinski perceptivna osoba sa zdravim duhovnim ivotom." Rubin se nasmije. Cesto se smijao kad bi kategoriki odbijao poglede svog protivnika u raspravi. "Pripazi, mladiu! Iz tebe govori nezrelost mladenaka duha. Tebi je milije tvoje lino iskustvo od kolektivnog iskustva ovje40 anstva. Ti si otrovan smradom pria iz zatvorskih zahoda - i eli gledati svijet kroz tu maglicu. Zar da samo zato to su nai ivoti uniteni, to se nae sudbine nisu razvile, ljudi mijenjaju svoja uvjerenja?" "A ti si ponosan to se dri svojih uvjerenja?" "Da! Hier stehe ich! Ich kann nicht anders." "Tvrdoglavo stvorenje! Pa u tom i jest bit metafizike! Umjesto da naui ovdje u zatvoru, umjesto da neto naui iz naeg stvarnog ivota ..." "Kojeg ivota? Iz gorkog otrova neuspjeha?" "... ti si namjerno stavio povez preko oiju, zaepio ui, zauzeo pozu, i to sad naziva inteligencijom? Prema onome to ti govori i kako postupa, inteligencija znai odbijati svaki razvoj!" "Inteligencija je objektivnost." "Ti - objektivan?" "Apsolutno!" izjavi Rubin dostojanstveno. "Nikad u ivotu nisam vidio ovjeka kojemu toliko nedostaje objektivnosti kao tebi." "Izvuci glavu iz pijeska! Pogledaj stvari u povijesnoj perspektivi. Ne bih smio citirati sam sebe, znam, ali: ivot leptira traje tek trenutak, A hrast cvjeta stotinu godina. Zakon prirode - razumije li ti znaenje tog termina? Neizbjean, uvjetan, prirodni zakon? Sve ide svojim neizbjenim tokom. I beskorisno je tragati za nekakvim trulim skepticizmom." "Nemoj ni trenutka pomisliti, Leve, da skepticizam dolazi lako. Moda je to za mene baraka kraj puta u kojoj mogu prosjediti period loeg vremena. Ali skepticizam je nain da se oslobodi dogmatski duh, i u tome je njegova vrijednost." "Dogmatski duh? Glupane! Kako ja mogu biti dogmatik?" Rubinove velike tople oi zurile su u njega pune predbacivanja. "Ja sam ista vrst zatvorenika kao i ti - uhapen u guvi 1945. Za mnom su etiri godine na frontu, krhotina granate u boku i pet godina zatvora. Dakle, stvari vidim isto tako dobro kao i

ti. to mora biti, mora. Drava ne moe postojati bez dobro organi ziranog kaznenog sistema." "Ne elim to sluati. Ja to ne prihvaam." "Naravno. Eto, ode tvoj skepticizam! Zasvirajte, frule i talam-basi! Kakav je to Sextus Empiricus doao meu nas? Zato si tako uznemiren? Zar su takvi pravi skeptici? Skeptik se mora suzdrati od suda. Skeptik mora biti ravnoduan i nepokolebiv." "Da, ima pravo", ree Gleb oajno. "Sanjam o tome kako sam sputan. Pokuavam se baviti samo... uzvienim mislima. Ali okolnosti me nadjaaju i hvata me omaglica; borim se oajno i bijesno." "Uzviene misli! A napada me zato to u Dezkazganu nema dovoljno vode za pie." "Trebalo bi da tebe tamo poalju, huljo! Ti si jedini meu nama koji misli da je Ora u pravu, da su njegove metode normalne i nune. Trebalo bi da te poalju u Dezkazgan - brzo bi ti zapjevao drugu pjesmu." 41 "Posluaj me!" Sad je Rubin zgrabio Nerina za kombinezon. "On je najvei! Jednog e dana to shvatiti. On je Robespierre i Napoleon nae revolucije u jednoj osobi. On je mudar. On je zaista mudar. On vidi mnogo dalje nego to mi uope moemo vidjeti!" "Valjalo bi da vjeruje svojim oima", prekine ga Nerin. "Sluaj, kad sam bio djeak poeo sam itati njegove knjige poto sam proitao Lenjinove, i nisam ih mogao probaviti. Poslije stila koji je bio izravan, vatren, precizan, iznenada sam naiao na tu gnjecavu kau. Svaka je njegova misao sirova i glupa - on ak ne shvaa da uvijek isputa iz vida ono to je vano." "To si sve otkrio kao djeak?" "Kad sam bio u viim razredima. Ti mi ne vjeruje? Pa nije mi vjerovao ni isljednik koji je sastavio optubu protiv mene. Sva ta pretencioznost, didaktika napuhanost njegovih izjava tjera me u bjesnilo. On uistinu vjeruje da je inteligentniji od svih drugih Rusa ..." "Pa i jest!" "... i da nas usreuje samim tim to doputa da mu se divimo." Zaneseni raspravom prijatelji su zaboravili na oprez i njihov je razgovor sad mogla uti Simoka, koja je neko vrijeme prijekorno pogledavala u Nerina. Bila je povrijeena to on ne samo da nije pomislio da iskoristi injenicu to je ona u slubi, ve nije ak ni pogledao u njenom pravcu. "Ima posve krivo - posebno zato to se plete u stvari o kojima nita ne zna! Ti si matematiar i ne poznaje dobro ni historiju ni filozofiju - pa kako se onda usuuje iznositi takvu osudu?" "Sluaj, ve mi je dosta tih pria kako su ljudi, koji su otkrili neutrino i izvagali Beta Sirius a da ih nikada nisu vidjeli, toliko infantilni da se ne mogu orijentirati u jednostavnim problemima ljudske egzistencije. Mi nemamo izbora. Ako se vi historiari vie ne bavite historijom, to preostaje nama matematiarima i tehniarima? Ja dobro vidim tko dobiva nagrade i tko prima plae akademika. Oni ne piu povijest; oni samo oblizuju stanovito dobro poznato mjesto. I zato mi, tehnika inteligencija, moramo sami prouavati historiju." "Ma, hajde! Kad ti to kae, to zvui strano!" "A osim toga mi prilazimo stvarima na tehniki nain, a matematike metode nisu tako loe. Povijesti bi one mogle ak vrlo dobro doi." Na nezauzetom stolu inenjera majora Roitmana, ravnatelja akustikog laboratorija, zazvonio je institutski interkom. Simoka ustane i javi se. "... Da! I tako onaj moj isljednik na sasluanju nije vjerovao da me upravo studij dijalektikog materijalizma doveo do optube po lanu 58, paragraf 10. Nikad nisam upoznao pravi ivot; priznajem, neprestano sam bio zadubljen u knjige; ali uporeivao sam uvijek iznova ta dva stila, te dvije metode

dokazivanja, i u tekstovima..." "Glebe Vikentiu!" 42 "... u tekstovima sam otkrio greke, iskrivljenja, grube sim-plifikacije - i eto me ovdje!" "Glebe Vikentiu!" "Da?" ree Nerin, shvativi da ga zovu. Okrenuo se od Rubina. "Zar niste uli? Telefon je zvonio." Simoka mu se obratila strogo. Stajala je za svojim stolom, namrtena, prekrtenih ruku, ramena omotanih smeim alom. "Anton Nikolajevi vas zove k sebi u ured." "A, tako?" Na Nerinovom licu iezao je zanos rasprave i bore su se opet povratile. "Vrlo dobro, hvala lijepa, Serafima Vitaljevna. uje li, Leve? Jakonov. Tko zna zato?" Poziv u ured efa instituta u subotu u deset sati uvee bio je izvanredan dogaaj. Premda je Simoka pokuala zadrati izraz slubene ravnodunosti, Nerin je dobro vidio da se u njenom pogledu krije strah. U tom trenutku bile su zaboravljene sve provale gorine. Rubin zabrinuto pogleda svog prijatelja. Kad mu se oi ne bi preobrazile u aru rasprave, bile su gotovo enski mekane i blage. "Ne volim kad se veliki efovi poinju za nas zanimati", izjavi on. ""Ne gradi kuu kraj kneeva dvora."" "Pa to ni ne inimo. Na je posao nevaan: glasovi." "A sad e nam Anton biti za petama. Dobit emo po glavi zbog memoara Stanislavskoga i one knjige advokatskih govora." Rubin se nasmije. "Ili moda je posrijedi artikulacija u Sedmici?" "Pa, rezultati su ve predani i vie se ne moemo povui. Ali u sluaju da se ne vratim ..." "Ne budi smijean." "Kako to misli, smijean? Takav je ivot. Spali ono, zna ve gdje." On zatvori rolo na svom stolu, preda klju Rubinu i ode dokonim korakom zatvorenika, koji je petu godinu u jarmu i koji nikad ne uri jer se moe nadati samo goremu. 43 ROZIKRUCEJCI Nerin se penjao irokim stepenitem zastrtim crvenim sagom, pod mjedenim svjetiljkama i stropom s gipsanim ukrasima. U taj kasni sat nigdje nije bilo nikoga. Prisilio se da hoda naizgled bezbrino dok je prolazio kraj deurnog kod vanjskih telefona i zakucao na vrata efa instituta, pukovnika inenjera Dravne slube sigurnosti, Antona Nikolajevia Jakonova. Ured je bio prostran, namjeten sagovima, naslonjaima, divanima. U sreditu sobe stajao je dugaki stol za sjednice zastrt jarko modrom ohom. U najudaljenijem uglu vidjeli su se smei Jakonovljev pisai stol i naslonja od savijenog drva. Nerin je samo nekoliko puta prije toga imao prilike da se susretne s tom raskoi, i to ee na sastancima nego sam. Pukovnik inenjer Jakonov imao je preko pedeset godina ali je jo uvijek bio u punoj snazi. Bio je visok; lice mu je bilo malo napudrano poslije brijanja; imao je zlatni cviker; i itavom svojom krupnom, dostojanstvenom pojavom podsjeao je na nekog od kneeva Obolenskih ili Dolgorukih. Velianstvenim, samosvjesnim dranjem isticao se meu svim ostalim dostojanstvenicima u ministarstvu. "Izvolite sjesti, Glebe Vikentiu", ree on irokogrudno, za-valivi se u svoj golemi naslonja, i poigravajui se debelom arenom olovkom na smeoj povrini stola. Oslovljavanje Nerina imenom i oevim imenom bilo je dokaz uljudnosti i dobre volje, meutim, pukovnika inenjera nije uope stajalo truda, jer je pod staklom na njegovom stolu bio popis svih zatvorenika s krsnim i oevim imenom.

(Svi, koji to nisu znali, bili su zapanjeni Jakonovljevom memorijom.) Nerin ga utke pozdravi, ne zauzimajui stav mirno; i oprezno sjedne za mali lakirani stol. Jakonovljev glas rezonirao je kao glas glumca. ovjek se morao pitati zato taj aristokrat ne izgovara dugaki glas "r" kao to je to inilo staro plemstvo. 44 "Znate, Glebe Vikentiu, prije pola sata imao sam razloga da se podsjetim na vas, pa sam se upitao to vas je zapravo dovelo u akustiki laboratorij, ovome - Roitmanu?" Jakonov je izgovorio to ime s oiglednim prezirom, ne trudei se da ga nazove majorom ak ni pred podreenim. Loi odnosi izmeu efa instituta i njegovog zamjenika toliko su se zaotrili da se smatralo nepotrebnim to prikrivati. Nerin se uznemiri. Osjetio je da je razgovor ve krenuo loim smjerom. Ista je ta ironija zazvuala u Jakonovljevim rijeima kad je prije nekoliko dana rekao Nerinu, da premda je on, Nerin, moda objektivan kad je rije o rezultatima rada na artikulaciji, njegov stav prema Sedmici pokazuje aktivnu ravnodunost. Na Sedmicu je Jakonov najvie polagao, ali rad se tu loe odvijao. "... Naravno, ja visoko cijenim vae line uspjehe u tehnici artikulacije..." (On mu se ruga.) "... i silno mi je ao da je vaa originalna monografija tampana u malom ogranienom izdanju, to vas liava slave i mogunosti da budete priznati kao ruski George Fletcher ..." (On mu se bezobrazno ruga.) "... Meutim, elio bih izvui vie "profita", kako to kau Anglosasi, iz vaeg rada. Napokon, vi znate da sam ja uza svu svoju veliku ljubav za apstraktnu nauku prije svega praktian poslovni ovjek." Pukovnik inenjer Jakonov imao je visok in, ali nije bio tako blizak Voi naroda da bi morao prikriti svoju inteligenciju ili se odrei svojih linih miljenja. "Dakle, dopustite mi da vas sad iskreno upitam: to ovog trenutka radite u akustikom laboratoriju?" Nije mogao naletjeti na nemilosrdnije pitanje! Jakonov naprosto nije imao vremena da sve prati - inae bi vrlo dobro znao odgovor. "Zato se do vraga muite tim papagajskim blebetanjem - "sir", "mir"? Vi, matematiar, ovjek s fakultetom. Okrenite se." Nerin se okrene, zatim ustane. U uredu se nalazila i trea osoba. Skroman ovjek u crnom civilnom odijelu ustao je s divana i priao Nerinu. Sjajne okrugle naoale blistale su mu na licu. U bogatoj rasvjeti sa stropa Nerin prepozna Pjotra Trofimovia Verenjova, koji je prije rata bio docent na njegovom univerzitetu. Meutim, u skladu s navikom koju je stekao u zatvoru, Nerin ne ree nita i ne uini ni jednu kretnju. Pretpostavljao je da je ovjek koji se pred njim nalazi takoer zatvorenik, i bojao se da mu naudi nekim preuranjenim znakom prepoznavanja. Vere-njov se nasmijei, ali i on kao da je bio u neprilici. Jakonov umirujue zamumlja: "Zaista, vi matematiari pokazujete zavidnu suzdrljivost. jtav svoj ivot smatrao sam matematiare nekom vrsti rozikrucejaca i uvijek sam alio to nikad nisam imao prilike da budem upuen u njihove tajne. Molim vas, oslobodite se. Rukujte se i osjeajte se kao kod kue. Ja u vas ostaviti na pola sata da obnovite ugodne uspomene, a i da profe45 oru Verenjovu dadem prilike da vas upozna sa zadacima koji su nam postavljeni." Jakonov ustane iz svog golemog naslonjaa - srebrne i modre epolete isticale su impozantnu veliinu njegova krupna tijela - i poe brzo i lako prema

vratima. Kad su Verenjov i Nerin prili jedan drugome da se rukuju, bili su sami. Taj blijedi ovjek kojega su naoale blistale odraavajui svjetlo, uinio se zatvoreniku Nerinu kao duh koji se protuzakonito vraa iz zaboravljenog svijeta. Izmeu toga svijeta i svijeta dananjice nalazile su se ume pod Ilmenskim jezerom, brda i gudure Orela, pijesak i movare Bjelorusije, masne poljske farme, crijepom pokriveni krovovi njemakih gradova. U devetogodinjem periodu koji ih je dijelio nalazile su se jarko osvijetljene, gole elije, "kavezi" Boloje Lubjanke; sivi, smrdljivi tranzitni zatvori; zaguljivi odj"elci "Stolipinskog" transporta; britki vjetar stepe. Zbog svega toga bilo je nemogue obnoviti u sebi one osjeaje koji su ga obuzimali kad je nekad ispisivao funkcije nezavisne varijabile na podatnoj povrini linoleumske ploe. Nerin osjeti nelagodu. Oba ovjeka zapalie cigaretu i sjedoe, odijeljeni malim lakiranim stolom. To nije bio prvi sastanak Verenjova s nekim od njegovih prijanjih studenata s moskovskog univerziteta ili s R-skog univerziteta, kamo su ga poslali prije rata, za vrijeme borbe izmeu teoretskih smjerova, da provede vru liniju. Ali i za njega je u dananjem sastanku bilo neobinih elemenata: izolacija ove ustanove u predgrau Moskve, okruene velom tajnovitosti i opasane bodljikavom icom; udnovati tamnomodri kombinezon umjesto obine odjee. Posve nepredvieno, Nerin, mlai od dvojice, neuspjeli diplo-mant bez akademske titule poeo je postavljati pitanja dok su mu se bore oko usana jo dublje urezale. A stariji je ovjek odgovarao kao da se stidi svoje neupadljive line povijesti naunog radnika: evakuacija u doba rata, reevakuacija, tri godine rada s K-om, doktorska dizertacija o matematikoj topologiji. Nerin, koji je postao nepaljiv toliko da je to graniilo s neuljudnou, nije uope pitao Verenjova za temu njegove dizertacije u toj suhoj nauci koju je sam jednom sluao na fakultetu. Iznenada mu je postalo ao Verenjova. Pravilne mnoine, nepravilne mnoine, nepoznate mnoine topologija! Stratosfera ljudske misli! U dvadeset etvrtom stoljeu moda bi nekome mogla i posluiti, ali sada... 0 Suncu i Zemlji nita ne znam rei, Ja vidim samo kako ovjek pati. Kako je Verenjov upao u ovu organizaciju? Zato je napustio fakultet? Pa tako, dodijelili su ga na rad. Zar se nije mogao izvui? Da, mogao je odbiti, ali nudila se dvostruka plaa. Ima li djece? etvero. Iz nekog razloga poeli su u duhu prelaziti popis studenata na Nerinovoj godini koji su diplomirali, kao i on, istog dana kad je poeo rat. Oni talentiraniji bili su ili ranjeni, invalidi, ili pogi46 nuli. To su bili ljudi koji su uvijek hrlili naprijed, koji se nisu pokuavali uvati. A oni od kojih se nita nije moglo oekivati, sada su ili zavravali postdiplomski rad ili su ve imali mjesto kao asistenti u visokokolskim ustanovama. A to je s naim ponosom i radou, Dmitrijem Dmitriem Gorjainovim-ahov-skim? Gorjainov-ahovski! Taj mali starac, ve neuredan u svojoj poodmakloj dobi, katkad bi uprljao crni kaput od rebrastog plia kredom, drugi put bi opet strpao u dep krpu za brisanje ploe umjesto rupia. Bio je iva legenda sastavljen od itavog niza ala o rastresenom profesoru. Nekad je bio dua Varavskog carskog univerziteta, i kad se preselio u industrijski R. 1915. bilo mu je kao da dolazi na groblje. Pola stoljea naunog rada donijelo mu je estitke i telegrame iz Milwaukeeja, Capetovvna, Yoko-hame. A sada je postao rtva istke u interesu "podmlaivanja" osoblja. Otiao je u Moskvu i vratio se s porukom od Kalinjina: "Ne dirajte ovoga starca!" Govorkalo se da je Kalinjinov otac bio kmet profesorovog oca. I tako ga nisu dirali. Nisu ga dirali u tolikoj mjeri da je to ve postalo

stravino. Mogao je napisati nauni rad iz prirodnih nauka u kojem matematiki dokazuje postojanje Boga. Ili bi na javnom predavanju o svom ljubljenom Newtonu zahripao kroz poutjele brkove: "Netko mi je upravo dodao ceduljicu: "Marx je pisao da je Newton bio materijalist, a vi kaete da je bio idealist." Evo mog odgovora: Marx nije u pravu. Nevvton je vjerovao u Boga, kao i svi ostali veliki nauenjaci." Bilo je uasno pokuavati biljeiti njegova predavanja. Stenografe je hvatao oaj. Budui da su mu noge bile slabe, sjedio je tano pred ploom, okrenut licem njoj, a leima publici, i pisao je desnom rukom dok je brisao lijevom, neprestano mrmljajui neto sam za sebe. Bilo je potpuno nemogue shvatiti njegove ideje sluajui predavanje, ali kad je Nerin, radei zajedno s jednim kolegom, uspio zaista zapisati to je on rekao i odgonetnuti znaenje biljeaka iste noi, osjetili su unutarnje uzbuenje kao da promatraju svjetlucanje zvjezdanog neba. Dakle, to se s njim dogodilo? Kad je R. bombardiran starac je bio ranjen i evakuirali su ga polumrtvog u Kirgiziju. Zatim se vratio, ali izgleda da vie nije na univerzitetu ve na Pedagokoj akademiji. Dakle, iv je? Da, iv. Nevjerojatno. Vrijeme leti, a katkada opet i ne leti... Ali zato je zapravo Nerin uhapen? Nerin se nasmije. "Zato "zapravo"? Zbog mog naina miljenja, Pjotre Trofimoviu. U Japanu postoji zakon po kojem se ovjeka moe osuditi za njegove neizreene misli." "U Japanu! Ali mi nemamo takvog zakona." "Imamo, i te kako, i zove se lan 58, paragraf 10." Nerin je samo napola uo tumaenje Verenjova o cilju koji je Jakonova potakao da ih dovede zajedno. Verenjova su poslali u Mavrino da pojaa i sistematizira rad na tajnim iframa. Bili su im potrebni matematiari, mnogo matematiara, i Verenjov je 47 bio presretan kad je uo da mu je tu, nadohvat ruke, njegov nekadanji student koji je ulijevao tako mnogo nade. Nerin je odsutno postavljao odgovarajua pitanja. Pjotr Tro-fimovi, koga je poeo obuzimati matematiki ar, objasnio mu je bit problema i rekao mu koje testove valja izvriti, koje formule ponoviti. Ali Nerin je razmiljao o onim malim papiriima koje je ispisao svojim siunim rukopisom, o onim biljekama koje je mogao tako sabrano pisati iza svojih kulisa, pod potajnim zaljubljenim pogledima Simoke, dok mu je u uima brujalo dobroudno Rubinovo mrmljanje. Ti mali listii papira bili su prvi pravi plodovi svih njegovih trideset godina. Naravno, bilo bi mnogo poeljnije postii zrelost na svom vlastitom podruju. Zato bi, ovjek se moe upitati, on gurao glavu u one razjapljene ralje iz kojih su i sami povjesniari pobjegli u sigurna razdoblja daleke prolosti? Kakav ga je to unutarnji nagon tjerao da se uhvati ukotac sa zagonetkom naduvenog, mranog diva koji je trebalo samo da trepne oima pa da Nerinu odleti glava? Lijepo se kae: zato mora zavlaiti nos tamo gdje ne treba? A, iznad svega: to ti zapravo trai? Da li da se, dakle, prepusti pipcima kriptografije - etrnaest sati dnevno, bez slobodnih dana i bez odmora, glave krcate teorijama vjerojatnosti, teorijama brojeva, teorijama pogreaka, mozga mrtva, due isuene? to e mu preostati za razmiljanje? to e mu preostati da neto naui o ivotu? A ipak, to je araka. To nije logor. Meso za ruak. Maslac ujutro. Ruke nisu izranjene od rada. Prsti nisu promrzli. Nema leanja na daskama, mrtav umoran u prljavim sandalama od konoplje. U araki ovjek lijee u krevet pod bijelu plahtu, s osjeajem zadovoljstva. Ali zato ivjeti itav ivot? Samo zato da se ivi? Samo da se odrava tijelo? Velika utjeha! emu nam tijelo ako nema niega drugoga? I razum je rekao "Da", ali srce je reklo: "Odlazi od mene, Sotono!"

"Pjotre Trofimoviu, znate li vi praviti cipele?" "to ste rekli?" "Upitao sam: hoete li mi pokazati kako se prave cipele?" "Oprostite, ali ja vas ne razumijem." "Pjotre Trofimoviu, vi ivite u kuli bjelokosnoj. Ja u napokon odsluiti kaznu i otii u daleku tajgu, u stalno progonstvo. Ne znam raditi rukama, pa kako u ivjeti? Tamo je sve puno medvjeda. Tamo nam nee trebati Eulerove funkcije jo bar tri geoloka razdoblja." "0 emu to govorite, Nerine! Kao kriptograf, ako va rad bude uspjean, bit ete osloboeni prije nego vam istekne rok, presuda e biti izbrisana iz vaeg dosjea i dobit ete stan u Moskvi." "Izbrisat e presudu iz mog dosjea!" povie Nerin bijesno, stisnutih oiju. "Kako ste doli na ideju da ja elim taj mali poklon? "Dobro ste radili, pa emo vas osloboditi, oprostiti vam." 48 11 Ne, Pjotre Trofimoviu!" I on utisne kaiprst na lakiranu povrinu malog stolia. "Vi gledate stvari s krive strane. Neka oni prvo priznaju da nije pravedno zatvarati ljude zbog njihova naina miljenja, a onda emo mi odluiti hoemo li oprostiti njima." Vrata su se otvorila da propuste krupnog dostojanstvenika sa zlatnim cvikerom na debelom nosu. "Onda, rozikrucejci moji, jeste li se sloili?" Nerin nije ustao ve je mirno gledao u Jakonovljeve oi dok je odgovarao: "To ovisi o vama, Antone Nikolajeviu, ali ja drim da moj zadatak u akustikom laboratoriju nije zavren." Jakonov je sad stajao za svojim stolom. Samo oni koji su ga dobro poznavali mogli su opaziti da je bijesan. On ree: "Artikulacija - nasuprot matematici! Zamijenili ste nektar bogova za juhu od lee. Idite." I debelom arenom olovkom on napie na svoj podsjetnik: "Nerina otpremiti." 4 U prvom krugu 49 10 ZAARANI DVORAC Mnogo godina - za vrijeme rata i poslije - Jakonov je bio siguran na svom poloaju glavnog inenjera u Odjelu za specijalnu tehniku. Dostojanstveno je nosio srebrne epolete sa svijetlopla-vim porubom i tri velike zvijezde, koje je stekao svojim znanjem. Njegovo je mjesto bilo takva karaktera da je mogao stvarima upravljati sa znatne udaljenosti, proitavi povremeno kakav ueni izvjetaj pred sluaocima visokog poloaja, razgovarajui povremeno inteligentno i ivahno s nekim inenjerom o njegovom zavrenom modelu. Uglavnom je odravao reputaciju eksperta a da nizato nije bio odgovoran, i svakoga mjeseca primao je po nekoliko tisua rubalja. Jakonov je predsjedavao kod roenja svih tehnikih pothvata u svom odjelu, povlaio bi se u toku tekog perioda rasta i sazrijevanja, i opet bi se pojavio da odri govor nad njihovim lijesovima ili da ih okruni zlatnim vijencem heroja. Anton Nikolajevi nije bio ni dovoljno mlad ni dovoljno samopouzdan da bi slijedio varavi sjaj Zlatne zvijezde ili Staljinske nagrade, ili grabio svaku priliku da preuzme projekt koji je predloilo ministarstvo ili ak sam ef. Anton Nikolajevi bio je dovoljno iskusan i dovoljno star da se uklanja itavom tom spletu emocija, strahova i intenzivne ambicije. S takvim pogledima provodio je prilino udoban ivot sve do sijenja 1948. Toga sijenja, netko je iznio Ocu Zapadnih i Istonih Naroda ideju da bi se mogao stvoriti poseban tajni telefon iskljuivo za njegovu upotrebu instrument koji bi bio konstruiran tako da nitko ne bi mogao razumjeti njegove telefonske razgovore ak i ako ih prislukuje. Svojim preuzvienim prstom, na

kojem je nokat poutio od nikotina, Otac naroda pokazao je na zemljovidu jedinicu u Mavrinu koja je do tada sluila za izradu prenosnih primopredajnika za policiju. Tom prilikom izrekao je historijske rijei: "A to e meni ti primopredajnici? Da lovim provalnike? Kome oni smetaju?" 50 Odredio je vremenski rok: prvi sijenja 1949. Tada je asak razmislio i rekao: "Dobro, neka vam bude do prvog svibnja." Taj zadatak je dobio vrhunsku vanost i prioritet, s tako odreenim krajnjim rokom. U ministarstvu su razmotrili stvari i odabrali Jakonova da se lino pobrine za izvrenje tog zadatka. Jakonov se uzalud trudio da dokae kako je pretrpan poslom i kako ni u kom sluaju ne moe obavljati dva zadatka odjednom, ef odjela, Foma Gurjanovi Oskolupov, zurio je u Jakonova zelenim, majim oima i Jakonov se sjetio mrlje u svojoj slubenoj karakteristici. On sam bio je u zatvoru est godina. Stoga je zadrao jezik za zubima. Otada je - ve gotovo dvije godine - ured glavnog inenjera u zgradi ministarstva bio prazan. Glavni inenjer provodio je dan i no u tom institutu u predgrau, okrunjenom esterokutnom kulom to se uzdizala iznad kupole nad nekadanjim oltarom u kapelici. Iz poetka je bilo ugodno lino rukovoditi poslovima: zalupiti vrata njemu lino dodijeljene pobeda umornom kretnjom, blago se ljuljati u njoj dok juri prema Mavrinu, prolazei kraj strae koja pozdravlja na vratima omotanim bodljikavom icom. Lijepo je bilo u proljee, kad je sve bilo tako svjee i zeleno, etati meu stoljetnim lipama Mavrinskog gaja, okruen svitom kapetana i majora. Poglavari za sada jo nita nisu zahtijevali od Jakonova - samo beskonane nacrte planova i obeanja o "socijalistikim obavezama" koje valja ispuniti. A rog obilja ispraznio je svoje bogatstvo nad Mavrinskim institutom: uvozni i domai radio-dijelovi, oprema, namjetaj, tehnika knjinica s trideset tisua primjeraka, zatvorenici specijalisti izvueni iz logora, najbolji oficiri slube sigurnosti i arhivari (uvijek najvanije osoblje kod tajnih projekata), i napokon specijalno pouzdano i kruto straarsko osoblje. Valjalo je popraviti staru zgradu i sagraditi nove za rukovodstvo specijalnog zatvora, za eksperimentalne radionice. A u doba kad su lipe procvale utim cvijetom i zamiri-sale, turoban razgovor njemakih ratnih zarobljenika koji su bez smjene radili u posivjelim bluzama uo se u sjeni prastarih divova. Ovi lijeni faisti u etvrtoj godini poslijeratnog zarobljenitva nisu uope pokazivali nikakve volje za rad. Ruskom oku bilo je nepodnoljivo promatrati kako iskrcavaju cigle iz kamiona, polako, oprezno, kao da su cigle napravljene od stakla, dodavajui svaku iz ruke u ruku dok ne bi bila sloena na gomilu. Dok su instalirali radijatore pod prozorima i mijenjali istrunule podove, Nijemci su lunjali po tajnim prostorijama i mrko gledali njemake i engleske oznake na opremi. Svaki je njemaki uenik mogao pogoditi o kakvom se laboratoriju radi. Rubin je sve to iznio u izvjetaju pukovniku inenjeru, i njegov je izvjetaj potpuno odgovarao injenicama. Ali u isto vrijeme bio je vrlo nezgodan za glavne oficire slube sigurnosti, ikina i Miina (koje su zatvorenici nazivali jednim imenom ikin-Mikin), jer to se sad moglo uiniti? Zar da izvijeste vrhovnu vlast o svojoj vlastitoj nebrizi? A osim toga bilo je i tako prekasno da se bilo to ispravlja, jer su ratni zarobljenici otpremljeni natrag u svoju domovinu, i oni koji su otili u Zapadnu Njemaku mogli su, ako ovjek pravo 51 razmisli, izvijestiti o poloaju instituta i rasporedu pojedinih laboratorija svakoga koga je to zanimalo. Stoga je, ne proslijedivi uope Rubinov izvjetaj, major ikin strogo stajao na tome da svakoj radionici u institutu rad u ostalima bude tajna, jednako kao novosti s trita na otoku Madagaskaru. Ako su slubenici ostalih odjela istog ministarstva traili pukovnika inenjera u vezi s poslovima samog ministarstva, nije mu bilo doputeno da

otkrije adresu svog instituta; da bi sauvao tu nepovredivu tajnost sastajao se s njima u Lubjanki. Kad su Nijemce poslali kui na njihovo su mjesto doveli zekove, potpuno nalik onima u araki, osim to im je odjea bila prljava i poderana i to nisu dobivali bijeli kruh. Sada se ispod lipa moglo uti dobre logorske kletve, i kad je trebalo i kad nije trebalo, koje su zekove iz arake podsjeale na majku domovinu i na vlastitu neumoljivu sudbinu. Pljusak cigala letio je s kamiona tako da bi jedva pokoja ostala itava. Uz povik: "Jedan, dva, tri sad!" zekovi su podizali krov od perploe na zadnji dio kamiona. Zavlaili su se pod njega te su ih zakljuavali i odvozili kroz moskovske ulice, dok su oni u meuvremenu veselo tipali djevojke meu se, a one im uzvraale psovkama. I tako su ih svake veeri odvodili natrag u logor. I u tom su zaaranom dvorcu, odijeljenom od glavnog grada i njegovih neobavijetenih stanovnika arobnom niijom zemljom, ti lemuri u svojim crnim podstavljenim kaputima napravili nevjerojatne izmjene: dovod vode, kanalizacioni sistem, centralno grijanje i cvjetne gredice. Meutim je ta favorizirana ustanova rasla i irila se. Mavrin-ski je institut uzeo pod svoje okrilje jo jedan institut za znanstvena istraivanja, sa svim osobljem koje se bavilo slinim poslom. Taj je institut preao k njima kompletan, zajedno s pisaim stolovima, stolcima, ormarima, fasciklima, i hrpama dokumenata, i opremom one vrsti koja postaje zastarjela ne za nekoliko godina, ve za nekoliko mjeseci, a njegov ravnatelj major inenjer Roitman, postao je zamjenik Jakonova. Na alost je stvaralac, inspirator i patron tog pripojenog instituta, pukovnik Jakov Iva-novi Mamurin, ef Odjela za specijalne veze i jedan od najvanijih vladinih inovnika, jo ranije iezao pod traginim okolnostima. Dogodilo se da je Voa itavog naprednog ovjeanstva razgovarao jednom s pokrajinom Jenan i da su ga pri tom uznemira-vali umovi i smetnje na telefonu. Pozvao je k sebi Beriju i rekao na gruzijskom: "Lavrentij! Kakav ti je to idiot odgovoran za veze? Makni ga." I tako su maknuli Mamurina; to jest, zatvorili su ga u Lub-janku. Maknuli su ga, ali nisu znali to da s njim uine. U njegovom sluaju nije bilo uobiajenih naknadnih direktiva: nikakvih uputa treba li ga osuditi i, ako treba, za to, te koliku mu kaznu odrediti. Da nije bio jedan od njih bili bi mu dali "etvrtinu s dodatkom" kako su govorili - dvadeset i pet godina, i pet dodatnih godina gubitka graanskih prava - i otpremili ga u Norilsk. Ali drei na umu izreku "Danas ja, sutra ti", njegovi prijanji kolege 52 I stajali su na strani Mamurina. Kad su se uvjerili da ga je Staljin zaboravio, otpremili su ga bez presluavanja i bez presude u ladanjsku kuu u Mavrinu. I tako su jedne ljetne veeri 1948. doveli novog zeka u a-raku. Taj je dolazak bio neobian u svakom pogledu: i zbog toga to je bio dopremljen obinim kolima, a ne crnom maricom, i to ga je pratio sam poglavar zatvorskog odjela i napokon, to mu je prva veera posluena, prekrivena ubrusom, u uredu ravnatelja specijalnog zatvora. uli su (zekovi zapravo nisu smjeli uti nita, ali uli su sve) kako je novi zatvorenik rekao da "ne voli kobasicu", i kako ga je poglavar zatvorskog odjela uljudno nutkao da jede. Neki zek koji je upravo iao lijeniku po lijek uo je to preko pregrade. Raspravljajui o tako uzbudljivim novostima, uroeniko stanovnitvo arake dolo je do zakljuka da je pridolica ipak zek, te su umireni poli na spavanje. Povjesniari arake nikad nisu posve tano utvrdili gdje je pridolica spavao te prve noi. Rano narednog jutra, na irokom mramornom odmoritu kamo zatvorenike poslije toga vie nisu putali, jedan neotesani i priprosti zek, obini tokar, naletio je ravno na njega.

"Zdravo, brate", rekao je munuvi ga u grudi, "odakle si? Kako su te epali? Sjedni, daj da zapalimo." Ali pridolica je ustuknuo od tokara sav uasnut, pun prezira. Tokar je bijesno pogledao u njegove bjeliaste oi, svijetlu pro-sijedu kosu i ljutito rekao: "Dobro, zmijo! Ali progovorit e ti i te kako kad bude s nama zakljuan jednu no!" Ali "zmiju" nisu zatvorili u zajedniki zatvor. Na laboratorijskom hodniku na treem katu pronali su mu sobicu koja je ranije sluila kao fotografska tamna komora, i u nju su ugurali eljezni krevet, stol, ormar, sobnu biljku i malo elektrino kuhalo. Strgnuli su ljepenku koja je pokrivala prozor s reetkama, koji meutim nije gledao na boje svjetlo ve na odmorite sporednih stepenica. Stepenice su bile na sjevernoj strani tako da je ak i danju svjetlo jedva dopiralo do elije tog zatvorenika. Naravno, moglo se skinuti reetke s prozora, ali zatvorska je uprava poslije stanovitog oklijevanja odluila da ih ipak ostavi, ak ni oni na vlasti nisu shvaali tu zbrkanu situaciju i nisu mogli odrediti koji bi postupak valjalo primijeniti. I tada su novog zatvorenika prozvali "ovjek sa eljeznom maskom". Dugo vremena nitko mu nije znao imena. Nitko nije mogao s njim razgovarati. Zekovi su ga mogli vidjeti kroz prozor kako sjedi u svojoj samici, pognute glave, ili kako poput blijede sjene luta pod lipama u doba kad ostalim zekovima nije bilo doputeno da izlaze. eljezna maska bio je blijed i mrav, kako zek obino postaje poslije dobre dvije godine presluavanja. Meutim, njegovo neshvatljivo odbijanje kobasice proturjeilo je tom tumaenju. Mnogo kasnije, kad je eljezna maska poeo raditi u Sedmici, zekovi su saznali od slobodnih namjetenika da je to isti onaj pukovnik Mamurin koji je kao ef Odjela za specijalne veze zabra53 njivao svima da dodirnu petom pod dok prolaze kraj njegova ureda - morali su hodati na prstima. Inae bi sav bijesan izjurio kroz sobu svoje tajnice i zaurlao: "ta misli, kraj ijeg to ureda tope nogama, klipane? Kako se zove?" Jo kasnije postalo je jasno da je Mamurin u araki najvie trpio na moralnom planu. Svijet slobodnih odbacio ga je, a on nije elio imati nikakve veze sa svijetom zekova. Isprva je u svojoj usamljenosti neprestano itao - besmrtna djela kao to su Borba za mir od Panferova i Vitez zlatne zvijezde od Babajevskog. itao je Soboleva, Nikulina, a zatim je itao stihove Prokofjeva i Gri-baeva. I u njemu je dolo do udnovate preobrazbe: poeo je sam pisati poeziju. Poznato je da se u nesrei i duevnoj patnji raaju pjesnici, a Mamurinove su patnje bile mnogo nepodnolji-vije od patnji bilo kojeg drugog zatvorenika. U zatvoru ve dvije godine, bez ispitivanja i bez presude, on je ivio kao to je ivio i prije, iskljuivo u skladu s posljednjim partijskim direktivama i, kao i ranije, oboavao je Mudrog uitelja. Mamurin je priznao Rubinu da nije najstranija zatvorska hrana (njegovu su pripremali posebno); ni tuga to je odvojen od obitelji (jednom mjeseno odvodili su ga potajno u njegov stan, gdje je provodio no); uope, ne same primitivne ivotinjske potrebe - nego je bilo gorko izgubiti povjerenje Josifa Visarionovia; bilo je bolno ne biti vie pukovnik, ve otputen i osramoen. Zato je ljudima kao to su Rubin i on bilo neizmjerno tee podnositi zatvor nego besprincipijelnim huljama oko njih. Rubin je bio komunist. Ali poto je uo prisege tog svog navodno ortodoksnog kolege srodnih misli i, poto je proitao njegove pjesme, Rubin je poeo izbjegavati Mamurina, ak se i skrivati pred njim, te je provodio vrijeme s ljudima koji su ga nepravedno napadali ali su dijelili njegovu sudbinu. to se Mamurina tie, on je bio opsjednut eljom, upornom poput zubobolje, da se opravda radom. Na alost, itavo njegovo poznavanje veza, premda je nekad bio visoki inovnik na tom podruju, svodilo se iskljuivo na dranje

telefonske slualice. Stoga on nije bio u stanju raditi: mogao je samo rukovoditi. Ako je projekt koji bi vodio bio oigledno osuen na propast, to mu nikad ne bi vratilo milost Najboljeg prijatelja radnika za veze. Morao je, dakle, voditi projekt koji je neto obeavao. U to vrijeme su se dva takva projekta koja su neto obeavala poela formirati u Mavrinskom institutu: vocoder i Sedmica. Iz nekih dubokih, nepojmljivih razloga ljudi ve na prvi pogled osjete hoe li se s nekim moi .sloiti ili nee. Jakonov i njegov zamjenik Roitman nisu se mogli sloiti. Svaki mjesec jedan su drugome bili sve nepodnoljiviji; budui da ih je u ista kola upregla ruka jaa od njihove, nisu se mogli otrgnuti, ali zato su zduno vukli svaki na svoju stranu. Kad su stvorena dva razliita eksperimentalna plana za pristup rjeavanju problema tajne tele-fonije, Roitman je uzeo svakoga koga je mogao na rad u aku-stiki laboratorij na vocoderu, koji se na ruskom zvao "ureaj za umjetni govor". Za odmazdu, Jakonov je probrao sve ostale skupine i sabrao sve najvjetije inenjere i najbolje uvozne aparate u Sedmicu - to jest u Laboratorij broj sedam. Neki pokuaji 54 da se tom problemu pokua prii jo s koje strane, bili su izbrisani u tom nejednakom boju. Mamurin je odabrao Sedmicu za sebe jer nije mogao postati podreeni svog biveg podreenog Roitmana, a i zato to je ministarstvo smatralo da je razborito imati jedno vatreno i budno oko koje e gledati preko ramena pomalo okaljanog vanpartijca Ja-konova. Od toga dana nadalje, Jakonov je mogao nou biti u institutu ili ne biti, kako je elio. Otputeni pukovnik MVD-a, usamljeni zatvorenik grozniavih bijelih oiju, stravino upalih obraza, odbijajui hranu i pie, potiskujui svoju novootkrivenu strast za poeziju, robijao je do dva sata ujutro, uvodei u Sedmicu pet-naestosatni radni dan. Tako prikladan dnevni rad mogao je postojati samo u Sedmici zato to slobodni namjetenici nisu morali imati specijalna nona deurstva, jer nije bilo potrebe da Mamurin bude pod strogom paskom. Kad je Jakonov ostavio Verenjova i Nerina u svom uredu, poao je ravno u Sedmicu. 11 SEDMICA Obinim vojnicima nitko nikad ne govori o planovima generala, ali oni uvijek vrlo dobro znaju da li su dodijeljeni glavnoj borbenoj liniji ili krilu. Isto tako, tri stotine zekova u Mavrinskoj araki tano je pretpostavljalo da je Sedmica kljuno podruje. Nitko u institutu zapravo nije smio znati pravo ime Sedmice, ali znali su ga svi. Bio je to "Laboratorij za analizu rijei". Naziv za tu analizu, rije klipirovanje bila je preuzeta s engleskoga. Ne samo inenjeri i prevodioci, ve i monteri i tehniari, tokari pa ak moda i nagluhi stolar znali su da se ureaj o kome je rije izrauje po uzoru na ameriki model. Ali openito je vrijedilo pravilo da se svi pretvaraju kao da je domaeg porijekla. Stoga su se ameriki asopisi o radio-tehnici s dijagramima i lancima 0 teoriji "klipirovanja" koji su se u New Yorku prodavali na stolovima pred antikvarijatima, ovdje numerirali, povezivali uzicom, klasificirali i spremali pod peatom u vatrostalne sefove, sigurne od amerikih pijuna. Rastavljanje, priguivanje, smanjivanje volumena zvuka, elektronska diferencijacija i integracija normalnog ljudskog govora bili su tehnika profanacija; neto slino postiglo bi se i kad bi nekome palo na um da rastavi jedno junjako ladanjsko podruje kao to je, recimo, Novi Afon ili Gurzuf, u sitne estice materije, spremi ih u milijarde kutija za ibice i sve ih izmijea, otpremi avionom u Nerinsk, klasificira i nanovo sastavi na novoj

lokaciji tako da se rezultat ne bi mogao razlikovati od originala; da se ponovo dobije suptropski pojas, um valova na alu, juni zrak 1 mjeseina. Isto to, koristei male pakete elektrinih impulsa, valjalo je uiniti i s govorom, i to na takav nain da bi se ne samo sve moglo jasno razumjeti, ve da bi ef mogao prepoznati po glasu osobu s kojom razgovara. U arakama, tim udobnim ustanovama u kojima se nije ulo krgutanje zuba logorske borbe za opstanak, ve je odavno postojalo utvreno pravilo da oni zekovi koji su najzasluniji za uspje56 no rjeenje nekog problema dobivaju sveslobodu, novi paso i stan u Moskvi; dok ostali ne dobivaju nita, pa ak ni najmanje skraenje kazne, ili decilitar votke u ast pobjednika. Sredine nije bilo. Stoga su meu zatvorenicima, koji su uspjeli stei onu logorsku ilavost koja kao da zeku daje sposobnost da se noktima dri za povrinu uspravnog ogledala, oni najuporniji nastojali da uu u Sedmicu, da bi oe odande mogli otisnuti u slobodu. Tako je u Sedmicu doio grubi inenjer Markuev kojega je bubuljiavo lice gorjelo od ive elje da dade ivot za ideje pukovnika inenjera Jakonova. A i drugi njegova soja uli su na isti nain. Ali pronicavi Jakonov odabrao je za Sedmicu neke ljude koji se uope nisu nastojali sami uvui. To je bio sluaj inenjera Amantaja Bulatova, Tatara iz Kazana koji je nosio velike naoale ronatih okvira, otvorenog ovjeka zaglunog smijeha, osuenog na deset godina zato to su ga zarobili Nijemci i to se druio s narodnim neprijateljem Musom Dalilom. To je vrijedilo i za Andreja Andrejevia Potapova, specijalista za ultravisoki napon i konstrukciju elektrinih centrala. On je dospio u Mavrinsku a-raku grekom nekog nespremnog inovnika koji je rukovao karticama u kartoteci GULAG-a. Ali budui da je bio pravi inenjer i predani radnik, Potapov je brzo naao svoje mjesto u Mavrinu i postao nezamjenjiv u poslu u kojem se radilo s preciznim i kompliciranim aparatima za mjerenje radio-frekvencije. Jo jedan lan te skupine bio je inenjer Horobrov, veliki strunjak za radiotehniku. On je bio dodijeljen na rad u Sedmicu jo na samom poetku, kad je to bila obina radna jedinica. U posljednje vrijeme dojadila mu je Sedmica i nije vie uestvovao u njenom luakom tempu. A Mamurinu je dojadio Horobrov. Napokon "kad su se i ljudi i konji zapjenili od trke", iz kaznene brigade robijakog logora na zloglasnom gradilitu 501 kraj naselja Salehar stigao je sumorni tehniki genij Bobinin. Njemu su smjesta dodijelili vodee mjesto u Sedmici. Bio je otrgnut iz samih ralja smrti, a u sluaju da pothvat uspije bio bi prvi kandidat za slobodu. Zato je on ostajao budan i radio poslije ponoi, ali radio je s tako prezirnim dostojanstvom da ga se Mamurin bojao. Bobinin je bio jedini ovjek u itavoj grupi kome se nije usuivao prigovarati. Sedmica je bila prostorija nalik akustikom laboratoriju na katu ispod nje. Bila je jednako opremljena i namjetena, osim to nije imala akustike kabine. Jakonov je nekoliko puta dnevno posjeivao Sedmicu i stoga kad bi se pojavio nije dolazilo do one strke i uzbuenja koju izaziva posjet velikog efa. Samo Markuev i ostali ulizice gurali su se naprijed i pravili se vani jo vie nego obino. Potapov je meutim postavio brojilo za frekvenciju na jedino otvoreno mjesto na visokoj polici ispunjenoj instrumentima koja ga je odvajala od ostalog dijela laboratorija. On je svoj posao obavljao brzo, bez bjesomune povremene strke, i u tom je trenutku pravio kutijicu za cigarete od prozirne crvene plastike, koju je narednog jutra namjeravao nekome pokloniti. Mamurin je ustao da pozdravi Jakonova kao sebi ravnog. On nije bio odjeven u tamnomodri kombinezon kao obini zekovi ve u skupo vuneno odijelo, ali ni to

nije uspjelo uljepati njegovo izmravjelo lice i koatu pojavu. Izraz koji se u ovom trenutku pojavio na njegovom gotovo kao limun utom elu i beskrvnim, samrtnikim usnicama, Jako-nov je protumaio kao izraz zadovoljstva: "Antone Nikolaiu! Sad smo prebacili na svaki esnaesti impuls i mnogo je bolje. Evo, posluajte, ja u vam itati." "itanje" i "sluanje" bili su uobiajeni testovi za ispitivanje kvalitete telefonskog voda. Vod se mijenjao nekoliko puta dnevno dodavanjem ili uklanjanjem ili mijenjanjem pojedinih dijelova, i pripremiti test za formalni indeks artikulacije bio je svaki put vrlo nespretan proces, previe polagan da bi drao korak sa svakom novom idejom koju su inenjeri smislili. Osim toga nije imalo smisla dobivati porazne brojke po sistemu koji je neko bio objektivan, ali koji je u posljednje vrijeme preuzeo Roitmanov tienik Nerin. Kao i obino sav obuzet jednom jedinom misli, nita ne pitajui i nita ne objanjavajui Mamurin se povukao u najudaljeniji kut sobe i odatle, okrenut leima i pritisnuvi telefonsku slualicu na obraz poeo itati neki lanak iz novina u zvunik. Na drugom kraju voda Jakonov je stavio slualice na ui i sluao. Neto uasno dogaalo se u slualicama: zvuk Mamurinova glasa bio je svako toliko prekidan pucketanjem, tutnjavom i itanjem. Ali kao to majka zaljubljeno promatra svog runog potomka, Jakonov ne samo da nije strgnuo slualice sa svojih izmuenih uiju ve je to paljivije sluao i zakljuio da je ta strana buka nekako manje strana od one prijanje strane buke, koju je uo prije veere. Mamurinovo itanje nije nalikovalo hitroj melodijskoj liniji razgovora, ve je bilo odmjereno i namjerno precizno. Osim toga, itao je odlomak o drskosti jugoslavenskih graniara i samovolji jugoslavenskog krvnika Rankovia koji je jednu miroljubivu zemlju pretvorio u masovno muilite. Stoga je Jakonov vrlo lako pogodio ono to nije uo, shvatio da je pogodio, zaboravio da je pogodio i bio to vie uvjeren da je prijem bolji nego to je bio prije veere. Uz to, elio je izmijeniti nekoliko misli s Bobininom. Bobinin je sjedio nedaleko, krupan, irokih ramena, kose podiane kao u robijaa premda su u araki bile doputene najrazliitije frizure. Nije se okrenuo kad je Jakonov uao u laboratorij; nagnut nad dugaku vrpcu foto-oscilogramskog filma mjerio je neto estarom. Taj je Bobinin bio kao siuan kukac, posve beznaajan zek, pripadnik najnie klase. A Jakonov je bio ovjek na poloaju. A ipak, Jakonov se nije mogao natjerati da prekine Bobinina u radu ma koliko da mu je bilo stalo do toga. ovjek moe sagraditi Empire State Building, disciplinirati prusku vojsku, podii dravnu hijerarhiju iznad prijestolja Svemoguega, ali ne moe savladati neshvatljivu duhovnu superiornost nekih ljudi. 58 Ima vojnika kojih se njihovi starjeine boje. Ima radnika koji ulijevaju strah u kosti svojim predradnicima, zatvorenika pred kojima dru isljednici. Bobinin je to znao i koristio je tu svoju mo u odnosima s vlau. Svaki put kad bi Jakonov razgovarao s njim uhvatio bi samoga sebe u kukavnoj elji da se dodvori tom zeku, da ga sluajno ne razljuti. Bio je bijesan sam na sebe zbog takvog vladanja, ali primijetio je da se i svi ostali slino odnose prema Bobininu. Skinuvi slualice Jakonov prekide Mamurina: "Bolje je, Ja-kove Ivaniu, nesumnjivo bolje! Volio bih da Rubin poslua. On ima dobar sluh." Netko tko je nekad bio polaskan Rubinovim miljenjem rekao je jednom da on ima "dobar sluh". Posve nesvjesno tu su pretpostavku svi prihvatili i povjerovali u nju. Rubin je sluajno dospio u araku i uspio se tamo zadrati prevodei. Lijevo uho bilo mu je jednako kao u svih drugih ljudi, ali desno je ogluilo u eksploziji na sjeverozapadnom frontu - i tu je injenicu morao skrivati poto su ga pohvalili zbog njegova "dobra sluha". Reputacija da ima "dobar sluh"

uvrstila je njegov poloaj, sve dok ga on nije jo vie uvrstio svojim velikim djelom u tri sveska: Audio-sintetiki i Elektro-akustiki aspekt ruskoga govora. Telefonirali su, dakle, u akustiki laboratorij i pozvali Rubina. Dok su ekali, sluali su ponovo sami po deseti put. Markuev je nabranih obrva i napregnutih oiju od koncentracije naas uzeo telefon i odluno izjavio da je bolje, da je sad mnogo bolje. (Ideja da se prebaci na esnaesti impuls bila je njegova; stoga je ak i prije nego je dolo do prebacivanja znao da e nastupiti poboljanje.) Dirsin se neodluno smijeio, kao da se izvinjava, i kimao glavom. Bulatov je vikao preko itavog laboratorija da bi se valjalo udruiti sa strunjacima za ifre i prebaciti se na osnovicu od trideset i dva impulsa. Dva usluna elektriara, nateui slualice svaki na svoju stranu dok su sluali na jedno uho, smjesta su radosno i oduevljeno potvrdili da se zaista bolje uje. Bobinin je i dalje mjerio oscilogram ne podiui pogleda. Crna kazaljka velikog elektrinog sata na zidu skoila je na deset i trideset. Uskoro e zavriti rad u svim laboratorijima, osim u Sedmici, specijalni asopisi bit e zakljuani u sefove, zekovi e se vratiti u svoje stanove na spavanje, a slobodni namjetenici trat e do autobusne stanice, jer su u kasnim satima autobusi rjee prolazili. Uja Terentevi Horobrov, u pozadini laboratorija gdje ga rukovodioci nisu mogli vidjeti, uputio se tekim korakom iza zida polica prema Potapovu. Horobrov je bio iz Vjatke, i to iz najudaljenijeg podruja blizu Kaja, iza kojega se kroz ume i movare na stotine kilometara protee podruje daleko prostranije od Francuske, zemlja GULAG-a. On je vidio i shvaao vie nego mnogi drugi, ali zato to je uvijek morao skrivati svoje misli i potiskivati osjeaj za pravdu tijelo mu se pognulo i lice postalo neprijazno, a kraj usana se urezale duboke bore. Napokon, na prvim poslijeratnim izborima vie nije mogao izdrati i na svom listiu ispisao grube seljake psovke na raun Najveeg genija meu genijima. 59 Bilo je to vrijeme kad se razruene kue nisu popravljale, a polja nisu zasijavala zbog oskudice radne snage. Ali itav mjesec dana nekoliko mladih detektiva prouavalo je rukopis svakog glasaa na tom podruju, i Horobrova su uhapsili. Otiao je u logor osjeajui neko priprosto zadovoljstvo - napokon e tu moi govoriti onako kako hoe. Ali u obinim logorima to nije bilo mogue. Dounici su obasipali Horobrova denuncijacijama, i opet je morao drati jezik za zubima. U araki mu je zdrav razum nareivao da se izgubi u aktivnosti Sedmice da bi sebi osigurao, ako ve ne osloboenje, a ono barem pristojnu egzistenciju. Ali gaenje zbog tolikih nepravda, uz njegov vlastiti sluaj, poraslo je u njemu do te mjere, da mu se zgadio i ivot. Zaavi za Potapovljev zid od polica sagnuo se nad njegov stol i tiho predloio: "Andreiu. Vrijeme je da se ide. Subota je." Potapov je upravo namjestio ruiastu kopu na prozirnu crvenu kutiju za cigarete. Zabacio je glavu u stranu, divei se svom djelu i upitao: "ta kae, Terentiu - boje se slau, je li?" Budui da ga drug nije ni pohvalio ni pokudio, Potapov sa zanimanjem pogleda Horobrova preko svojih naoala s prostim metalnim okvirima kao neka stara bakica. "emu izazivati sudbinu?" ree on. "Vrijeme radi za nas. Anton e otii i mi emo se onda smjesta iz-gubiti." Imao je obiaj da rastavlja vanije rijei na slogove i da svaki malo istakne. U meuvremenu je Rubin ve stigao u laboratorij. Sada, u jedanaest sati naveer, poto je radni dan zavrio, Rubin, koji je i tako itavu veer bio u lirskom raspoloenju, eznuo je samo da se vrati u spavaonicu i da nastavi itati Hemingwaya. Meutim, pretvarajui se da pokazuje veliki interes za kakvou novog voda Sedmice zamolio je Markueva da ita, budui da se njegov

visoki glas s osnovnim tonom od sto ezdeset herca na sekundu loe prenosi. (Takvim izjavama on je smjesta stekao glas strunjaka.) Metnuvi slualice na ui, Rubin je sluao i nekoliko puta naredio Markuevu da ita jae, ili pie, da ponavlja fraze "Punake pastrve plivaju potokom" i "pogledah, skoih i pobijedih" - fraze koje je Rubin izmislio za ispitivanje individualnih kombinacija zvukova i koje su bile vrlo dobro poznate svakome u araki. Napokon, on je iznio miljenje da postoji opa tendencija prema poboljanju: samoglasnici se prenose upravo izvanredno, bezvuni dentali neto gore; jo uvijek ima smetnji kod glasa ""; a grupa suglasnika, tako esta u slavenskim jezicima, "vsp" posve je nejasna i zahtijeva daljnji rad. Glasovi su u zboru izrazili veselje to je vod bolji. Bobinin je podigao pogled s oscilograma i rekao prezirnim, dubokim basom: "Idioterija! Jedan korak naprijed, dva koraka natrag. Uope nema smisla pokuavati napraviti neto na osnovu nagaanja. Treba pronai metodu." Svi su uutjeli pod njegovim vrstim, nepokolebivim pogledom. Iza svoje police Potapov je prilijepio ruiastu kopu na kutiju za cigarete pomou krukovog ekstrakta. Potapov je proveo 60 tri godine u njemakim logorima i preivio je prvenstveno zahvaljujui svojoj nadljudskoj sposobnosti da pravi zgodne upaljae za cigarete, kutije za cigarete i ibuke od otpadaka i bez ikakva alata. Nikome se nije urilo da napusti posao, premda je bilo vee uoi "ukradene" nedjelje. Horobrov se ispravi. Odloivi materijal koji je valjalo predati i zakljuati u sef na Potapovljev stol, on zakorai iza polica i krene prema izlazu, prolazei kraj gomile koja se okupila oko "klipera". Mamurin, blijed, bijesno ga pogleda u lea i zazove: "Uja Terentiu! Zato i vi ne sluate? Uostalom, kamo ete?" Horobrov se polako okrene i smijeei se podrugljivo odgovori vrlo jasnim glasom: "Bilo bi mi milije da to nisam morao glasno rei. Ali ako ba insistirate; upravo u ovom trenutku idem na toalet - ili ako hoete, u zahod. Ako tamo sve dobro proe, poi u u zatvor i lei u krevet." U tiini koja je nastala Bobinin, koji se gotovo nikad nije ni smijeio, poeo se tresti od smijeha. Bila je to pobuna. Mamurin zakorai naprijed kao da e udariti Horobrova i piskavim ga glasom upita: "Kako to mislite, spavati? Svi drugi rade, a vi ete ii spavati?" Horobrov odgovori s rukom na kvaki, oigledno se jedva suzdravajui: "Da, ba tako - spavati! Radio sam dvanaest sati koje Ustav nalae - i to je dovoljno." Bio je na granici da izvali jo neto to bi bilo nepopravljivo, ali vrata se u tom trenutku naglo otvore i deurni najavi: "Antone Nikolaicu! Hitno vas zovu na vanjski telefon." Jakonov urno ustane i izie ispred Horobrova. Uskoro je i Potapov ugasio svoju stolnu svjetiljku, poloio svoje i Horobrovljeve tajne dokumente na stol Bulatova i neprimjetno odepesao prema izlazu, tedio je desnu nogu poslije nesree na motoru koju je doivio jo prije rata. Jakonova je na telefon zvao pomonik ministra Sevastjanov. Morao se javiti u ministarstvo o ponoi. Jakonov se vrati u svoj ured Verenjovu i Nerinu, otpusti Nerina i pozove Verenjova da poe s njim automobilom. Zatim obue kaput i rukavice, ponovo prie pisaem stolu i pod biljeku "Nerina otpremiti" pridometne: "I Horobrova takoer". 61 u 12

TREBALO JE DA LAE Kad se Nerin vratio u akustiki laboratorij obuzet nelagodnim osjeajem da je uinio neto nepopravljivo premda toga jo nije bio potpuno svjestan, Rubina vie nije bilo. Ostali su jo svi bili na okupu. Valentulja, bavei se u prolazu nekom ploom na kojoj je bilo poredano bezbroj radio-lampi, pogleda ga ivahnim oima.. "Polako, mladiu!" ree on zaustavivi Nerina podignutim dlanom, kao to policajac zaustavlja kola. "Zato u treoj etapi nema struje? Znate li vi?" Tada se prisjetio: "A, da, zato su vas pozvali? Qu"est-ce que c"est que c"est passe?" "Ne budite neotesan, Valentine", ree Nerin mrzovoljasto izbjegavajui pitanje. Nije mogao priznati tom sveeniku svoje vlastite znanosti da se maloas odrekao matematike. "Ako imate neprilika", izjavi Valentin, "mogu vam dati dobar savjet: ukljuite plesnu muziku. Jeste li itali ono... kako se ono zove? Znate, onog pjesnika s cigaretom u zubima. Ne barata lopatom ve poziva druge. Milicija moja, zatiuje me; u zabranjenoj zoni divno mi je. Zaista, to jo moemo traiti osim plesne muzike?" I Valentin, ne ekajui odgovora nego ve zauzet novom milju, zazove: "Vadka! Ukljui oscilograf." Kad se pribliio svom stolu Nerin opazi da je Simoka silno preplaena. Gledala ga je ravno u oi i tanke su joj se obrve trzale. "Gdje je Bradonja, Serafima Vitaljevna?" "Anton Nikolajevi pozvao ga je u Sedmicu", odgovori Simoka glasno. A jo glasnije, tako da svatko moe uti ree: "Glebe Vikentiu, prokontrolirajmo nove tabele rijei. Jo imamo pola sata vremena." 62 Simoka je bila jedan od spikera u vjebama izgovora. Izgovor svih spikera morao je odgovarati odreenoj normi jasnoe. "A gdje vas mogu kontrolirati u ovoj buci?" "Pa - idemo u kabinu." Ona znaajno pogleda Nerina, uzme listu rijei ispisanih tintom na crtaem papiru i ue u kabinu. Nerin poe za njom. Zatvorio je pola metra debela vrata za sobom i povukao zasun, zatim se provukao kroz uska druga vrata, takoer ih zatvorio i navukao zastor. Simoka mu se objesi oko vrata stojei na vrhovima prstiju i poljubi ga u usta. U tom skuenom prostoru on podigne krhku sitnu djevojku uvis i sjedne na jedinu stolicu ispred koncertnog mikrofona, smjestivi je na svoja koljena. "Zato vas je Anton pozvao? to se dogodilo?" "Pojaalo valjda nije ukopano? Neemo ovo objavljivati preko zvunika?" "to se dogodilo?" "Zato misli da se neto dogodilo?" "Osjetila sam odmah im su vas pozvali. A i na licu vam vidim." "Koliko sam ti puta rekao da mi ne govori "vi"?" "Ali ako je to meni teko?" "Ali ako ja to elim?" "to je bilo?" Osjeao je toplinu njenog laganog tijela na svojim koljenima; njegov obraz bio je priljubljen uz njen. Vrlo neobian osjeaj za zatvorenika. Koliko je ve godina prolo otkako je bio tako blizu eni? Simoka je bila nevjerojatno lagana, kao da su joj kosti pune zraka, kao da je napravljena od voska. Gotovo da uope nije imala teine, kao neka pernata ptiica. "Pa, mala moja... ini se da u skoro otii." Ona se okrene u njegovu naruju i pritisne sitne ruke na njegove sljepoonice, tako da joj je al spao s ramena.

"Kamo?" "Kako misli, kamo? Mi dolazimo iz bezdana. I vraamo se tamo odakle smo doli - u logor." "Dragi moj, zato?" Nerin je gledao izbliza, ne shvaajui, u rairene oi te neugledne djevojke iju je ljubav tako neoekivano stekao. Ona je bila vie dirnuta njegovom sudbinom nego on sam. "Mogao sam ostati", ree on tuno. "Ali u drugom laboratoriju. I tako ne bismo bili zajedno." itavim svojim sitnim tijelom privila se uz njega, poljubila ga, upitala ga da li je voli. Zato je u ovih nekoliko tjedana poslije prvog poljupca tedio Simoku? Zato se saalio na nju, drei na umu njenu iluzornu buduu sreu? Bilo je vrlo malo vjerojatnosti da e ona ikada nai nekoga tko e je oeniti; naprosto e dopasti nekome u ake. Djevojka je sama od svoje volje dola k tebi u zagrljaj, priljubila ti se s tako zastraujuom spremnou. Zato se odricati, uskraivati i sebi i njoj? Prije nego potone u logor gdje zacijelo nee biti ovakve prilike dugi niz godina. 63 Gleb ree uzbueno: "ao mi je da te ovako ostavljam. Volio bih da sa sobom ponesem sjeanje na tvoje - tvoje - hou rei - da ti ostavim dijete." Ona smjesta sakrije svoje postieno lice, odupirui se njegovim prstima koji su joj pokuavali opet podignuti glavu. "Malena, molim te ne skrivaj se. Podigni glavicu. Zato neto ne kae? Zar ti to ne eli?" Ona podigne glavu i iz dubine due ree: "ekat u vas! Preostalo vam je jo pet godina? ekat u vas tih pet godina. A kad budete slobodan, vratit ete mi se?" On joj to nije rekao. Postavila je stvari naglavce, kao da on nema supruge, vrsto je odluila da se uda - draga mala nosata djevojica! Glebova je ena ivjela tamo negdje vani, u Moskvi. Negdje u Moskvi, ali isto tako je mogla ivjeti na Marsu. A pored Simoke na krilu i pored supruge na Marsu, postojali su takoer zakopani u njegovom pisaem stolu zapisi koji su ga stajali toliko truda, njegove prve blijeske o razdoblju poslije Lenjina, formulacije u kojima su bile sadrane njegove najljepe misli. Ako ga otpreme zatvorskim transportom sve e te biljeke biti osuene na spaljivanje. Trebalo je da lae i da joj kae da e se vratiti. Da lae, da obeava, kao to svi uvijek obeavaju. I tada bi, kad zaista ode, mogao ostaviti ono to je napisao njoj na uvanje. Ali nije mogao smoi snage da lae tim oima koje su ga promatrale tako pune nade. Izbjegavajui njihov pogled, on poljubi uglata mala ramena koja je otkrio ispod bluze. as kasnije on ree oklijevajui: "Jednom si me pitala to to cijelo vrijeme piem." "Da, to pie?" upita ga Simoka s neskrivenom znatieljom, po prvi put ga oslovivi sa "ti". Da ga nije prekinula, da ga nije tako gorljivo potaknula, vjerojatno bi joj neto bio rekao u tom trenutku. Ali u njenom glasu bilo je toliko nestrpljenja da ga je to uinilo opreznim. Tolike je godine proveo u svijetu gdje je sve bilo isprepleteno lukavim i nevidljivim tankim icama povezanim s detonatorom mina. Te povjerljive, zaljubljene oi - vrlo bi lako mogle raditi za slubu sigurnosti.

Napokon, kako je to meu njima poelo? Prvi puta je ona dodirnula njegov obraz, a ne on njen. Moda je to bila stupica. "Neto povijesno", ree on. "Openito povijesno, iz vremena Petra Velikog. Ali za mene to mnogo znai. Da, pisat u dalje sve dok me Jakonov ne izbaci. Ali gdje u to sve ostaviti kad odem?" Njegov je pogled sumnjiavo ispitivao dubinu njenih oiju. Simoka se mirno nasmijei. "Zato pita? Daj sve meni. Ja u to uvati. Samo dalje pii, dragi." I tada, pokuavajui da od njega sazna ono to eli, ree: "Reci, je li tvoja ena vrlo lijepa?" 64 Telefon koji je spajao kabinu s laboratorijem zazvoni. Si-moka podigne slualicu ne pribliujui je usnama i pritisne dugme da bi je uli na drugom kraju voda. Sjedei sva rumena, neuredne odjee, ona pone itati artikulacione vjebe ravnomjernim jednolinim glasom: "Dop, fskop, tap. Da? to, Valentine Martiniu, dvojnu diodu-triodu? Nemamo 6G7, ali mislim da imamo jednu 6G2. Sad u zavriti tabelu rijei pa u doi. Drut, mut, ut." Ona otpusti dugme i lagano dodirne glavom Glebovu. "Moram ii. Ovo postaje upadljivo. Pustite me sada da idem. Molim vas ..." Ali u njenom glasu nije bilo prave odlunosti. On je zagrli, privijajui jo vre njeno tijelo uza se. "Nikamo ne ide! Ja hou - ja ..." "Nemojte! ekaju me. Moram zatvoriti laboratorij." "Sad, odmah! Ovdje!" zahtijevao je on. I poljubi je. "Ne danas." "Kada?" Ona ga pokorno pogleda. "U ponedjeljak. Ja u opet biti deurna umjesto Lire. Doite ovamo u pauzi za veeru. Bit emo sami itav sat. Ako samo onaj ludi Valentulja ne doe raditi." Dok je Gleb otkljuavao i otvarao vrata, Simoka se uspjela zakopati i poeljati, te je izila prije njega, dostojanstvena i hladna. 3 U prvom krugu 65 13 MODRO SVJETLO "Jednog dana u zavitlati cipelu u tu modru arulju. Ide mi na ivce." "Promait e." "Na etiri metra? Kako mogu promaiti? Kladim se u sutranji kompot da u je pogoditi." "Skini cipele na donjem leaju. To je skoro metar dalje." "Dakle, s pet metara. Zvijeri - to jo nee smisliti da napakoste zeku? itavu mi no pritie oi." "Modro svjetlo?" "Da, modro svjetlo. Svjetlo vri pritisak. Lebedev je to otkrio. Aristipe Ivaniu, spavate li? Budite ljubezni - dodajte mi moju cipelu." "Mogu vam dodati cipelu, Vjaeslave Petroviu, ali recite mi prvo to vas to smeta kod modrog svjetla?" "Prije svega, ono radi na kratkome valu i stoga ima vie kvanta. A kvanta mi neprestano udaraju u oi." "To je svjetlo blago i podsjea me na modru svjetiljku pred ikonom koju je moja majka uvee palila kad sam bio dijete." "Mama! U plavim poramenicama! Eto ti - i sad te pitam: kako moe ljudima zagarantirati demokraciju? Zapazio sam da u svakoj eliji i najbeznaajnije pitanje - u vezi s lavorima ili brisanjem podova - uzvitla najrazliitija suprotna miljenja. Sloboda bi znaila kraj ovjeanstva. Na alost, samo mu toljaga moe pokazati istinu." "Da, ali ne bi bila loa ideja staviti ovamo jedno kandilo. Nekad je tu bio

oltar." "Ne oltar, nego kupola pod oltarom. Izmeu su umetnuli jo jedan kat." "Dmitrije Aleksandroviu, to to radite? Otvarate prozor u prosincu! Dosta je toga!" "Gospodo, ba kisik ini zeka besmrtnim. Ovdje ima dvadeset etiri ovjeka u sobi, a vani nema ni mraza ni vjetra. Otvaram prozor samo toliko da stane jedan svezak Erenburga." "Neka bude jo malo vie! Ovdje gore je strano zaguljivo!" "Erenburg po irini ili Erenburg po visini?" "Erenburg po visini, naravno. Odlino pristaje u okvir." "Pa ovdje je da poludi! Gdje je moj logorski kaput?" "Poslao bih ja sve te ljubitelje kisika u Oimvakon. Na javne radove. Pri ezdeset stupnjeva ispod nule dvanaest sati dnevno; zavukli bi se oni i u kozju talu da se zatite od zime." "U principu nemam nita protiv kisika, ali zato je to uvijek ledeni kisik umjesto toplog kisika?" "ta se ovdje do vraga zbiva? Zato je u sobi mrano? Zato su ve ugasili bijelo svjetlo?" "Valentulja, ponaate se kao nevinace. Vi bi etali okolo i do jedan. Kakvo vam svjetlo treba o ponoi?" "A i kico ste." "U modrom sam kombinezonu kao iz urnala. U zatvoru - prekrasno!" "Opet ste zapuili cijelu sobu! Zato svi morate puiti? Fuj, to smrdi! A i ajnik je posve hladan." "Gdje je Lev?" "Kako? Zar nije u krevetu?" "Ima jedno dvadesetak knjiga, ali Leva nema." "Vjerojatno je tamo kod klozeta." "Zato?" "Tamo su namjestili bijelu arulju, a zid je topao od kuhinje. Vjerojatno ita. Ja se idem oprati, to da mu kaem?" "... Da, eto, bilo je ovako: ona mi je namjestila leaj na podu, a ona je legla gore na krevet, to je to bio soan zalogaji, soan! ;< "Drugovi, molim vas. Govorite o neemu drugome, ne o enama. Budui da se hranimo mesom, to moe postati drutveno opasna tema." "Hajde brbljavci, prestanite! Zvono za gaenje svjetla ve je davno zazvonilo." "Da, ali ovdje jo ima mnogo glazbe." "Ako hoe spavati, spavat e." "... U Africi sam sluio pod Rommelom. Nije bilo dobro to je bilo tako jako vrue i to nije bilo vode." "... U Arktikom oceanu postoji otok koji se zove Mahotkin. Mahotkin je bio pilot na Arktiku. Sad je u zatvoru zbog antisovjet-ske propagande." "Mihailo Kuzmiu, zato se prevrete?" "Pa valjda se imam pravo okrenuti, ili moda nemam?" "Imate, ali zapamtite da se svaki mali pokret dolje ovdje gore osjea neizmjerno pojaan." "Ivane Ivanoviu, niste vi bili u logorima. Ako se netko tamo popne na leaj za etvero ostala trojica se ljuljaju. A onda se netko 67 na donjem leaju sjeti, objesi zastor, dovede ensku i dade se na posao. To vam je kao zemljotres. Ali ljudi svejedno spavaju." "Grigorije Borisoviu, kad ste vi prvi put doli u araku?" "Mislio sam da stavim jednu pentodu i mali reostat." "Bio je nezavisan, oprezan ovjek. Kad bi uvee izuvao cipele ne bi ih ostavljao na podu ve bi ih stavljao pod glavu."

"U tim godinama nikad se nita nije ostavljalo na podu." "Ja sam bio u Auschwitzu. U Auschvvitzu je bilo uasno: ovjeka su vodili u krematorij ravno sa stanice, dok je glazba svirala." "Tamo je bilo odlino za ribolov, to je jedno, a drugo je bio lov. U jesen si mogao izii na jedan sat i objesiti preko ramena itav niz fazana. Ako si zaao u trsku, tamo je bilo veprova a vani na poljima zeeva." "Sve su te arake osnovane 1930, kad su osudili inenjere iz "Prompartije" zbog suradnje s Britancima i odluili da utvrde koliko e posla moi obaviti u zatvoru. Inenjer na elu prve arake bio je Leonid Konstantinovi Ramzin. Eksperiment je uspio. Van zatvora bilo je nemogue imati dva velika inenjera ili dva istaknuta nauna radnika u jednoj konstitucionoj grupi. Oni bi se borili oko toga tko e stei reputaciju, ime, Staljinsku nagradu, i prije ili kasnije jedan bi izgurao drugoga. Stoga se izvan zatvora svi konstrukcioni biroi sastoje od jedne bezbojne skupine oko jednog briljantnog mozga. Ali u araki? Nikome ne prijeti ni novac ni slava. Nikolaj Nikolai dobiva pola ae kisela vrhnja, a Pjotr Petrovi dobiva jednaku koliinu. Desetak akademskih lavova prebiva mirno zajedno u istoj jazbini zato to nemaju kamo otii. Dosadno je igrati ah ili puiti. Pa zato da neto ne izumimo? Hajdemo. Mnogo toga stvoreno je na taj nain. I to je osnovna ideja arake." "Prijatelji, jedna novost! Bobinina su nekamo odveli." "Valentulja, prestani cviliti ili u te zadaviti jastukom!" "Kamo, Valentulja?" "Kako su ga odveli?" "Doao je potporunik; rekao mu je da obue kaput i uzme kapu." "Sa stvarima?" "Bez stvari." "Vjerojatno su ga pozvali glaveinama." "Oskolupovu?" "Oskolupov bi doao ovamo sam. Pokuaj jo malo vie." "aj je hladan, svinjarija!" "Valentulja, uvijek zveckate licom o au dok mijeate, a to mi ve ide na ivce." "Kako u inae rastopiti eer?" "Tiho." "Samo se nebeske katastrofe odvijaju tiho, jer se zvuk ne prenosi u stratosferu. Kad bi nova zvijezda eksplodirala iza naih 68 lea mi to ak ne bismo ni uli. Ruska, pokriva ti pada, zato visi preko ruba kreveta? Spava li? Znate li da je nae sunce nova zvijezda i da je zemlja osuena na propast u najblioj budunosti?" "Ja to ne elim vjerovati. Ja sam mlad i hou ivjeti." "Ha, ha, kakav primitivizam! C"est le motl On hoe ivjeti. to je aj hladan!" "Valentulja, kamo su odveli Bobinina?" "Odakle da ja znam. Moda k Staljinu." "A to bi ti uinio, Valentulja, da tebe odvedu Staljinu?" "Mene? Ho, ho! Iznio bih mu ja sve svoje pritube, od A do Z." "Na primjer, koje?" "Pa, eto, sve, sve. Par exemple zato moramo ivjeti bez ena? To ograniuje nae kreativne mogunosti." "Prjanikov, zavei ve jednom! Svi ve davno spavaju. O emu to klepee?" "Ali ako se meni ne spava?" "Prijatelji, tko pui? Sakrijte cigaretu. Dolazi potporunik." "ta taj gad radi ovdje? Nemojte se spotaknuti, graanine potporunie, mogli biste razbiti svoj veliki nos." "Prjanikov!" "to je?" "Gdje ste? Spavate li ve?" "Da, spavam."

"Obucite se, hajde, obucite se, stavite kaput i kapu!" "Sa stvarima?" "Bez. Brzo. Kola ekaju." "Idem s Bobininom?" "On je ve otiao. Za vas imamo druga kola." "Kakva kola, potporunie, crna marica?" "Bre, bre. Ne, pobeda." "Tko je poslao po mene?" "Hajde, Prjanikov, zato bih ja to sve vama morao tumaiti? Ne znam ni ja. Bre." "Valentulja, reci im sve tamo gore." "Kai im da im#tao pravo na posjete. Zato do vraga zatvorenici iz odjela 58 mogu primati posjete samo jedanput godinje?" "Kai im i za etnje." "Za pisma." "I za odjeu." "Rot front, momci! Ha, ha! Adieu!" "Drue potporunie! Gdje je Prjanikov?" "Ve stie, drue majore! Evo ga!" "Samo im sve istresi, Valentulja, nita se ne stidi." "ta znai ova vraja strka usred noi?" 69 "to se dogodilo?" *5 "Ovoga nikad prije nije bilo." "Moda je poeo rat. Izvlae ih na strijeljanje." "Ne budi lud! Tko bi se bavio s nama pojedinano i po dvoje? Kad bi bio rat, sve bi nas odjednom pokosili ili bi nam zarazili kau kugom." "Dobro, prijatelji, vrijeme je spavanju! Sve emo sutra saznati." "... To se dogaalo 1939, a 1940. Berija je pozvao Borisa Sergejevia Stekina iz arake. On nije bio od onih koji se vraaju praznih ruku. Ili bi se promijenio upravitelj zatvora ili bi se produilo vrijeme za etnju. Stekin nikad nije mogao podnijeti taj sistem podmiivanja, te razliite kategorije opskrbe, po kojima akademik dobiva jaja i kiselo vrhnje, profesor etrdeset deka maslaca, a obini teglei konji samo polovicu. Bio je on dobar ovjek, Boris Sergejevi - Bog mu daj dui lako..." "Umro je?" "Ne! Pustili su ga na slobodu. Dali su mu Staljinsku nagradu." 70 14 SVAKOM JE MUKARCU POTREBNA DJEVOJKA! Tada je umoran, odmjeren glas starog zatvorenika Adamsona umuknuo. On je bio u araki ve po drugi put. Tu i tamo jo je netko aputao neku nedovrenu priu. Netko je hrkao glasno i s vremena na vrijeme eksplozivno. Modra arulja smjetena u okrugli svod iznad dvostrukih vrata bacala je nejasno svjetlo na dvanaest leaja na kat rasporeenih lepezasto po velikoj, polukrunoj sobi. Ta soba, nesumnjivo jedina te vrsti u Moskvi, imala je dobrih deset metara u promjeru. Bila je pokrivena prostranom kupolom nad kojom se uzdizala esterokutna kula, a u kupoli bilo je pet elegantnih okruglih prozora. Prozori na vanjskom zidu imali su reetke ali nisu bili zabijeni daskama, te se danju moglo vidjeti preko ceste neureeni umoviti park. Odatle se u ljetne veeri ulo uzbudljive, dirljive pjesme usamljenih djevojaka iz moskovskih predgraa. Leei na svom gornjem leaju kraj sredinjeg prozora, Ner-in nije spavao, nije ak ni pokuavao spavati. Ispod njega inenjer Potapov ve je davno spavao mirnim snom radnog ovjeka. Na gornjim leajima do njega bili su njemu slijeva, s druge strane prolaza, strunjak za vakuume Zemelja, okrugla lica, bezbrino ispruen i teko diui; njemu nadesno, na leaju tik do njegova, Ruska Doronin, jedan od najmlaih zekova u araki prevrui se u besanici. Ispod Zemelje leaj Prjanikova bio je prazan. Sad kad je mogao mirno razmisliti o razgovoru u uredu Jakonova, Nerinu je sve postalo mnogo jasnije.

injenica da je odbio da radi u kriptografskoj grupi nije bila obian incident ve sudbonosna prekretnica u njegovu ivotu. Ona e posve sigurno uroditi, i to moda vrlo brzo, dugim i munim putovanjem u Sibir ili na Arktik, u smrt ili u teku pobjedu nad smru. elio je razmiljati o tom iznenadnom prijelomu u njegovom ivotu, to mu je uspjelo uiniti za vrijeme ovog trogodinjeg odmora u araki? Je li dovoljno ukrotio svoj karakter prije tog novog skoka u ponor logora? 71 Sluajno je naredni dan bio Glebov trideset prvi roendan. (Naravno, nije imao srca da podsjeti prijatelje na taj datum.) Je li to bila sredina njegova ivota, ili zavretak, ili samo poetak? Misli su mu se poele komeati. Nije se mogao usredotoiti na najbitnije. S jedne strane obuzeo ga je osjeaj slabosti; napokon jo uvijek nije bilo prekasno da sve ispravi, da pristane da radi na kriptografiji. Opet je osjetio bol onih dugih mjeseci za vrijeme kojih nije vidio svoje ene. Prola je gotovo godina dana otkako mu je odobren posjet. Hoe li mu odobriti jo jedan prije nego ode? I napokon se u njemu probudio otar, hitar, vrst momak koji se odavno rodio u malom djeaku dok je ekao u redu pred pekarnicama za vrijeme Prve petoljetke. Taj ilavi unutarnji ja ve se pripremio za bezbrojne pretrage koje su ga iekivale - na odlasku iz Mavrina, u prihvatnom centru u Butirki; u Krasnoj Presni - i kombinirao kako e sakriti komadie slomljenog grafita iz olovke u podstavljenom kaputu, kako e prokrijumariti svoje staro radno odijelo iz arake - budui da je za radnog zeka svaki sloj odjee bio dragocjen - kako e dokazati da je aluminijska liica koju je uvao itavo to vrijeme lino njegova i da nije ukradena iz arake, koja je imala gotovo istu vrst. Osjeao je neodoljivu elju da ustane i da se u svjetlu modre arulje pone pripremati, pakovati, izmiljati mjesta gdje e sakriti stvari. U meuvremenu je Ruska Doronin svako malo naglo mijenjao poloaj. Prvo je leao na trbuhu s glavom pod jastukom i navukao pokriva preko sebe, otkrivajui noge. Zatim se prevrnuo na lea zbacivi pokriva tako da se vidjela gornja bijela plahta i tamna donja. (Poslije svakog kupanja mijenjali su jednu od dvije plahte, ali u prosincu araka je prekoraila svoju kvotu za sapun te su sve kupke ukinute.) Iznenada je sjeo i odgurnuo se zajedno s jastukom do uzglavlja eljeznog kreveta. Na rubu madraca otvorio je jedan svezak Mommsenove Povijesti Rima. Opazivi da Nerin ne spava ve da zuri ravno u svjetiljku, Ruska ga upita promuklim apatom: "Glebe! Ima li cigaretu? Daj mi." Ruska obino nije puio. Nerin posegne rukom u dep svog kombinezona koji je visio sa strane leaja, izvue dvije cigarete i oni zapale. Ruska je puio s koncentracijom, ne okreui se prema Ner-inu. Pod lepravim oblakom smeaste kose lice mu je bilo privlano ak i u sablasnom svjetlu modre arulje. Uvijek se mijenjalo: katkada je djelovalo jednostavno i djeaki, a katkada je to bilo lice duhovitog varalice. "Tresi ovamo", ree Nerin, pruajui mu praznu kutiju Belo-mora kao pepeljaru. Poeli su u nju istresati pepeo. Ruska je u araki bio od ljeta i Nerinu se dopao na prvi pogled. Ruska je pobuivao njegove zatitnike osjeaje. Ali kasnije se utvrdilo da Ruski, premda su mu tek dvadeset tri godine (a osudili su ga na punu kaznu od dvadeset pet godina), uope nije potrebna zatita. I njegov karakter i njegov pogled na svijet oblikovali su se u kratkom, ali burnom ivotu - ne 72 toliko za vrijeme ona dva tjedna koja je proveo na Moskovskom univerzitetu ili dva tjedna na Lenjingradskom univerzitetu, koliko tokom dvije godine dok je ivio s krivotvorenim pasoima i nalazio se na svesaveznom popisu kriminalaca

(Glebu je povjerio tu brino uvanu tajnu), poslije ega je proveo dvije godine u zatvoru. Brzo shvaajui, odmah je savladao praumske zakone GULAG-a, uvijek je bio na oprezu, iskreno razgovarao s vrlo malim brojem ljudi, a kod svih ostalih ostavljao dojam djetinje otvorenosti. Uz to bio je energian i nastojao je mnogo toga uiniti u kratko vrijeme; a itanje mu je bilo jedno od glavnih zanimanja. Gleb, nezadovoljan svojim uskomeanim, sitniavim mislima i ne osjeajui nikakve elje da spava proaputa u tiini sobe: "Sluaj. Kako napreduje tvoja teorija o ciklusima?" O toj su teoriji nedavno raspravljali, i Ruska je potraio potvrdu svom miljenju u Mommsenu. Ruska se okrenu na apat, ali ga je gledao bez razumijevanja. elo mu se nabralo od napora da shvati pitanje. "Rekao sam, kako napreduje tvoja teorija o ciklikim promjenama?" Ruska duboko uzdahne i napor mu iezne s lica zajedno s nemirnim mislima koje su ga zaokupljale dok je puio. On se spusti na lakat, odbaci ugaen ik u praznu kutiju koju mu je Nerin dodao, i ree bezvoljno: "Sve mi je dosadno. I knjige i teorije." Opet su uutjeli. Nerin se htio okrenuti na svoju stranu kad se Ruska iznenada nasmijao i poeo aputati, zanosei se postepeno svojim rijeima i govorei sve bre. "Povijest je tako monotona da se ovjeku upravo gadi itati. to je ovjek plemenitiji i asniji, to gore njegovi sugraani s njim postupaju. Rimski konzul Spurius Cassius Vecellinus elio je obinom puku dati zemlju, i puk ga je osudio na smrt. Spurius Maelius htio je nahraniti gladne i pogubili su ga zato to je navodno elio prijestolje. Konzul Marcus Manlius, koji se probudio od gakanja legendarnih gusaka i spasio Kapitol pogubljen je kao izdajnik. Dakle?" On se nasmije. "I velikog Hanibala bez koga nikad ne bismo ni uli za Kartagu, prognala je ta ista beznaajna Kartaga, zaplijenili su mu vlasnitvo i kuu sravnili sa zemljom. Sve se ve dogaalo i prije. Strpali su Gnaeusa Naeviusa u zatvor da ne bi vie pisao slobodne i hrabre drame. A Etolijanci su proglasili lanu amnestiju da bi domamili izbjeglice natrag u zemlju i ubili ih. ak i u rimsko doba otkrili su istinu, kasnije zaboravljenu, da nije ekonomino izgladnjivati roba, da ga ovjek mora hraniti. itava je povijest jedna neprestana nevolja. Nema istine i nema iluzije. Nema se kamo okrenuti, nema kamo poi." U sablasnom modrom svjetlu drhtaj skepticizma na tako mladim usnama bio je naroito ganutljiv. Nerin je sam usadio te misli u Rusku, ali sada, dok ih je Ruska izgovarao, osjeao je potrebu da se buni. Meu svojim starijim drugovima Gleb je bio navikao da bude ikonoklast, ali osjeao je odgovornost prema tom mladom zatvoreniku. 73 "Moram te opomenuti, Rii-ka", odgovori Nerin vrlo tiho, nagnuvi se jo vie prema uhu svog susjeda. "Ma koliko bili domiljati i apsolutni sistemi skepticizma ili agnosticizma ili pesimizma, mora shvatiti da nas oni po samoj svojoj prirodi osuuju na gubitak volje. Oni ne mogu istinski utjecati na ljudsko vladanje, jer ljudi ne mogu mirovati. A to znai da ne mogu odbaciti sisteme koji neto potvruju, koji ih pozivaju da napreduju u nekom pravcu." "ak i ako vodi u movaru? Samo zato da se ivotari?" upita Ruska bijesno. "ak i onda. Tko do vraga moe znati?" Gleb se pokoleba. "Vidi, ja vjerujem da ljudi uistinu trebaju skepticizam. On je potreban da bi se razbile zatucane glave. Da bi se uguili fanatini glasovi. Ali skepticizam nikad ne moe ovjeku dati vrsto tlo pod nogama. A nama je moda, napokon, i potrebno vrsto tlo." "Daj mi jo jednu cigaretu", ree Ruska. On je nervozno puio. "Zapravo je

dobro to mi MGB nije pruio priliku da studiram", ree on jasnim, prilino glasnim apatom. "Diplomirao bih na univerzitetu i moda bih ak nastavio i postdiplomski studij, proao itav taj idiotski proces. Moda bih postao nauni radnik. Moda bih napisao neku veliku, debelu knjiurinu. Moda bih prouavao rana administrativna podruja Novgoroda s neke osamdeset tri take gledita, ili Cezarov rat s Helveanima. Koliko kultura ima na svijetu! I koliko jezika i zemalja! Kako mnogo inteligentnih ljudi ima u svakoj zemlji, a jo vie inteligentnih knjiga - i koja e budala sve to proitati? Kako si ti ono rekao: "Ma to veliki duhovi izmislili uz cijenu velikog napora, jo veim duhovima to kasnije izgleda iluzorno." Je li tako?" "Sluaj!" odgovori Nerin s predbacivanjem. "Ti gubi iz vida sve to je vrsto, svaki cilj. ovjek zacijelo moe sumnjati, ovjek je duan da sumnja. Ali nije li potrebno neto i voljeti?" "Da, da, neto voljeti!" prihvati Ruska trijumfalnim, promuklim apatom. "Neto voljeti - ne povijest i ne teoriju, nego enu!" On se nasloni na Nerinov leaj i uhvati ga za lakat, "ega su nas oni zapravo liili, reci mi? Prava da idemo na sastanke ili da potpisujemo obveznice dravnog zajma? Jedini nain na koji nam je Ora zaista mogao nauditi jest da nas lii ena. I to je i uinio. Na dvadeset pet godina! Svinja! Tko moe zamisliti...", i on se lupi akom o grudi, "to ena znai zatvoreniku?" "Pripazi da na kraju ne poludi!" ree Nerin, pokuavajui da se obrani, ali iznenada osjeti kako ga obuzima val uzbuenja pri pomisli na Simoku i njeno obeanje za ponedjeljak uvee. "Oslobodi se tih misli", ree on. "Pomutit e ti mozak. Freudovski simpleks ili kompleks - kako to do vraga zovu? Rjeenje je sublimacija. Prebaci svoju energiju na druga podruja. Koncentriraj se na filozofiju - zato ti nee trebati kruh i voda i zagrljaj ene." (Ali ponedjeljak! Ono to sretno oenjeni parovi smatraju normalnim, izaziva u zatvoreniku provalu strasti.) "Moj je mozak ve pomuen. Neu spavati do jutra. Djevojka! Svakome je potrebna djevojka! Da ti drhti u naruju. Da - oh, 74 do vraga!" Ruska nesvjesno odbaci svoju jo uvijek upaljenu cigaretu na pokriva i naglo se okrene, baci se na trbuh i navue pokriva preko glave. Nerin je uspio zgrabiti cigaretu as prije nego se otkotrljala s leaja na Potapova koji je dolje spavao, i ugasiti je. Da! Jo samo da proivi ova dva dana, a onda dolazi Simoka. U jednom trenutku zamislio je do u tanine kako e se prekosutra sve odvijati; a tada je drhtei otjerao od sebe te prodorno slatke misli koje su mu otupljivale razum. Sagnuo se do Ruskina uha. , "Ruska, a to je s tobom? Ima li ti koga?" "Da! Imam!" proape Ruska oajniki, okrenuvi se na lea i zagrlivi jastuk. Disao je u njega, i toplina jastuka, i itav ar njegove mladosti, prisiljenje da besplodno vene u zatvoru - sve je to zagrijavalo mlado, sputano tijelo koje je vapilo za olakanjem i nije ga nalazilo. as ranije rekao je "imam", i elio je vjerovati da postoji djevojka, ali ono to se dogodilo bilo je posve neodreeno. Nije bilo poljupca, nije bilo ak ni obeanja. Samo to ga je djevojka te veeri dok joj je priao o sebi sluala s izrazom razumijevanja i radosti, i u pogledu te djevojke Ruska je po prvi put vidio samoga sebe kao junaka ija je pria posebna i izvanredna. Nita se meu njima jo nije dogodilo, a ipak se dogodilo neto to mu je dalo pravo da kae da ima djevojku. "Tko je ona?" upita Gleb. Jedva podigavi pokriva, Ruska odgovori iz mraka: "Pssst... Klara..." "Klara? Ki dravnog tuioca?" 75 15 TROJKA LALJIVACA

Direktor Odjela Nula-jedan dovravao je svoj izvjetaj ministru Abakumovu. Visok, crne kose zaeljane ravno prema natrag, s tri zvjezdice glavnog komesara drugog stupnja na epoletama, Abakumov se zapovjedniki odupirao laktovima o svoj veliki pisai stol. Bio je krupan, ali ne i debeo - znao je vrijednost lijepe pojave, te je ak igrao tenis. Oi su mu bile oi ovjeka koga nitko ne moe prevariti; u njima se odraavala agilnost, sumnjiavost, lukavost. Kad je bilo potrebno ispravljao je direktora odjela, to bi on odmah urno pribiljeio. Ured Abakumova, premda nije bio golem, nije bio obina soba. Iz ranijih vremena preostao je mramorni kamin koji se nije upotrebljavao i visoko zidno ogledalo. Strop je bio visok s gipsanim ukrasima, a oko lustera lovili su se na slici po stropu kupidoni i nimfe. (Ministar je ostavio sliku onakvu kakva je bila, osim zelene boje koju su premazali jer je on nije podnosio.) Vrata prema balkonu bila su zakucana i zimi i ljeti, a veliki prozori koji se nikad nisu otvarali gledali su na trg. U sobi je bilo nekoliko satova: starinski sat u prekrasnom ormariu, sat za kamin s malom figurinom koja je odbijala ure, elektrini kolodvorski sat na zidu. Ti su satovi pokazivali razliito vrijeme, ali Abakumov je uvijek znao koliko je sati, jer je uz to imao kod sebe jo dva zlatna sata, runi sat na kosmatom zglobu i depni sat u depu. Uredi u ovoj zgradi rasli su u skladu s poloajem onoga kome su pripadali. Rasli su pisai stolovi. Rasli su stolovi za konferencije, zastrti barunastim stolnjacima. Ali portreti Velikog genera-lissima rasli su vie i bre od svega. Cak i u uredima obinih isljednika njegovi su ga portreti predstavljali daleko veim nego to je bio u prirodnoj veliini. A u Abakumovljevom uredu, Naj-genijalniji strateg svih vremena i naroda bio je prikazan na platnu visokom gotovo pet metara, u punoj veliini od izama do mar-alske kape sa titnikom, i u sjaju svih ordena i odlikovanja. 76 (U stvarnom ivotu on nikad nije nosio ta odlija od kojih je mnoga sam sebi dodijelio ili primio od stranih predsjednika i vladara.) Samo jugoslavenska odlikovanja bila su paljivo premazana. Meutim, kao da priznaje da je taj petmetarski portret nedovoljan, uviajui potrebu da u svakom trenutku bude ohrabren pogledom na Najboljeg prijatelja agenata kontrapijunae, Aba-kumov je drao portret Staljina i na svom pisaem stolu. Na drugom zidu visio je povelik etvrtasti portret sladunjavog lica s cvikerom, koji je predstavljao Abakumovljevog direktnog pretpostavljenog Beriju. Kad je poglavar Odjela Nula-jedan otiao, na vratima su se pojavili zamjenik ministra Sevastjanov, major general Oskolupov, ef Specijalnog tehnikog odjela, i glavni inenjer tog odjela, pukovnik inenjer Jakonov. Pokazujui potovanje prema ovjeku za pisaim stolom koracali su jedan za drugim prema inu, paljivo slijedei uzorak na sagu, doslovce jedan drugome za petama tako da su se uli samo koraci Sevastjanova. Mrav starac u sivom odijelu kojega je kratko podiana kosa bila progruana sjedinama, Sevastjanov je jedini od deset mini-strovih zamjenika bio civil. On nije bio odgovoran ni za operativan dio poslova ni za presluavanja; on se brinuo za komunikacije i ostalu preciznu tehniku. Stoga ga je ministrov gnjev na sastancima i u nareenjima koja je primao manje pogaao, i osjeao se manje ukoen u tom uredu. Smjesta je sjeo u dubok naslonja ispred stola. Oskolupov se sad naao na poetku reda. Jakonov je stajao odmah iza njega, kao da eli sakriti svoju krupnou. Abakumov je pogledao Oskolupova - koga je do sada vidio moda tri puta u ivotu - i odmah pronaao u njemu neto simpatino. I Oskolupov je bio sklon debljanju. Vrat mu se irio iznad tijesnog ovratnika bluze, a brada, koju je

sada pokorno uvukao, imala je dvostruki podbradak. Njegovo drveno lice bilo je jednostavno, iskreno lice ovjeka od djela a ne nejasno, varljivo lice samopouzdanog intelektualca. Virnuvi preko ramena Oskolupova na Jakonova, Abakumov upita: "Tko si ti?" "Ja?" Oskolupov se nagnuo naprijed, sav nesretan to ga ministar nije prepoznao. "Ja?" Jakonov je takoer zakoraio malo naprijed. Uvukao je svoj izazovni trbuh, koji je rastao usprkos svim njegovim naporima, to je bolje mogao i u velikim modrim oima nije mu se mogla proitati ni jedna jedina misao. "Ti i ti!" otpuhnuo je ministar potvrdno. "Vi ste iz projekta Mavrino, je li tako? Dobro, sjednite." Svi posjedae. Ministar posegne za noem za rezanje papira od jarko crvene plastike, poee s njim iza uha i ree: "E pa, onda, koliko me ve dugo vuete za nos? Dvije godine? Po planu imali ste petnaest 77 mjeseci. Kad e ti telefoni biti gotovi?" I on doda prijetei: "Ne laite. Ja ne volim lai." Upravo na to pitanje tri su se laljivca na visokom poloaju pripremala od trenutka kad su saznali da su pozvani svi zajedno. Oskolupov je prvi progovorio, kako su utanaili. Govorio je kao da svojim etvrtastim ramenima gura rijei naprijed, i trijumfi-rajui je gledao u oi svemonog ministra: "Drue ministre! Drue general-pukovnie! Dopustite mi da vas uvjerim da osoblje odjela nee tedjeti snaga ..." Na licu Abakumova pojavi se izraz uenja, "to ti misli, gdje smo? Na sastanku? ta da radim s vaim naporima - da obriem njima guzicu? Pitam te: koji datum?" I on uzme naliv-pero sa zlatnim perom i upravi ga prema rokovniku. U tom se asu, kao to je bilo dogovoreno, javio Jakonov, pod-vlaei samim tonom svojih rijei i tihim glasom injenicu da govori kao tehniki specijalist a ne kao administrativni inovnik. "Drue ministre, na frekvenciji do 2400 herca i uz prosjeni nivo transmisije od nula koma devet..." "Herci, herci! Nula koma herc nula - da, ba to vi proizvodite! Nula koma klinac! Ja hou telefon - dva kompletna aparata. Kad u ga dobiti? Dakle?" Sad je bio red na Sevastjanova da progovori - sporo provla-ei ruku kroz kratku sijedu kosu: "Molim vas, recite nam to biste tano eljeli, Viktore Semjonoviu. Telefonski razgovori, dok jo uvijek nemamo apsolutnog ifriranja ..." "Zato pokuava praviti budalu iz mene? to ti to znai apsolutno ifriranje?" ministar ga otro pogleda. Prije petnaest godina, kad ni Abakumov ni bilo tko drugi nisu mogli ni sanjati da e on postati ministar, kad je jo bio kurir u NKVD-u, visok, snaan mladi, dugih nogu i ruku, etiri godine osnovne kole bile su mu dovoljne. On se "uzdizao" samo u diu-dicu, i jedino formalno obrazovanje koje je sticao, sticao je u sportskom klubu "Dinamo". Tada se u onim godinama tokom kojih se isljedniko osoblje smjenjivalo i irilo, utvrdilo da je Abakumov vrlo efikasan kod presluavanja; njegove duge ruke pokazale su se vrlo korisnima kad je nekome trebalo razbiti nos. Pred njim se otvorio put prema velikoj karijeri. Poslije sedam godina postao je ef agencije za kontrapijunau, SMER-a, a sad je ve imao poloaj ministra. I nikad nijednom tokom tog dugog uspona nije osjetio nedostatak obrazovanja. Polazilo mu je za rukom da se vlada tako da ak ni na ovom vrhunskom poloaju njegovi podreeni nisu mogli praviti budalu od njega. U tom se trenutku Abakumov razbjesnio i podigao stisnutu aku nad stolom kao kamenu kocku. U istom asu otvorila su se visoka vrata i sitan ovjek

kerubinskih obraza, ruiastih i okruglastih uao je u sobu bez kucanja Mihail Dmitrijevi Rjumin. itavo ministarstvo zvalo ga je "Minka" - ali vrlo rijetko u njegovoj nazonosti. 78 Kretao se tiho poput make. Kad se pribliio obuhvatio je jednim pogledom ljude koji su sjedili kraj stola. Rukovao se sa Sevastjanovom, koji je ustao; priao je drugom kraju Abakumov-ljeva stola i pribliivi se ministru, milujui debelim ruicama rub stola, poeo tiho presti: "Sluaj, Viktore Semjonoviu. Ako ve preuzimamo takve probleme, valja ih predati Sevastjanovu. Zato ih badava hranimo? Zar zaista ne mogu identificirati glas s magnetofonske vrpce? Izbaci ih nogom, ako ne znaju raditi." I on se nasmijei slatko kao da neku djevojicu nudi okoladnim bombonima. Njeno je pogledao sva tri predstavnika odjela. Mnogo godina Rjumin je ivio potpuno nepoznat - kao knjigovoa u potroakoj zadruzi u Arhangelskoj provinciji. Ruiastih obraza i punaak, tankih prezirnih usnica, muio je svoje raunovoe neugodnim primjedbama to je ee mogao, sisao kandirani eer koji je rado dijelio s otpremnicima, diplomatski razgovarao sa oferima, naduveno s prevoznicima i na vrijeme odlagao odgovarajue dokumente na predsjednikov stol. Za vrijeme rata uzeli su ga u mornaricu i imenovali ga isljednikom Specijalnog odjela. Taj rad mu se svidio i uskoro je isfa-bricirao optubu protiv potpuno nevinog novinara koji je bio u Sjevernoj floti. Ali tu je optubu sastavio tako primitivno i tako drsko da je javno tuilatvo, koje se obino nije mijealo u posao organa slube sigurnosti, prijavilo taj sluaj Abakumovu. Mali isljednik SMER-a iz Sjeverne flote bio je pozvan Abakumovu da bude ukoren. Bojaljivo je zakoraio u ured oekujui najgore. Vrata su se zatvorila. Kad su se sat kasnije otvorila, Rjumin se pojavio na njima s vanim izrazom lica - upravo imenovan viim isljednikom za specijalne sluajeve u centralnom aparatu SMER-a. Otada se njegova zvijezda neprestano uspinjala. "Pobrinut u se ja za njih, Mihaile Dmitrijeviu, vjeruj mi. Pobrinut u se ja za njih tako, da e im kosti sakupljati na sve strane!" odgovori Abakumov, prijetei promatrajui svu trojicu. Trojica pokajniki spuste pogled. "Dat u im vrpcu s razgovorom. Mogu je nekoliko puta presluati i usporediti." "O! Zar si nekoga uhapsio?" "Naravno." Rjumin se slatko nasmijei. "epali smo etiri sumnjivca odmah kraj Arbatovske stanice podzemne eljeznice." Ali licem mu je preletjela sjena. Znao je da su sumnjivci uhvaeni prekasno i da to nisu oni pravi. Ipak, kad su ih jednom uhapsili nee ih vie otpustiti. Zapravo, moda bi bilo potrebno natovariti optubu jednome od njih - tako da sluaj ne ostane nerijeen. Nezadovoljstvo je zakripalo u Rjuminovom uljevitom glasu: "Mogu ja dobiti polovicu Ministarstva vanjskih poslova na vrpcu ako eli. Ali to nije potrebno. Treba odabrati samo est ili sedam ljudi - jedinih u ministarstvu koji su o tome neto mogli znati." "Pa dobro, pohapsi ih sve, te kuke. Zato da okoliamo?" upita Abakumov indignirano. "Sedam ljudi! Imamo veliku zemlju - to se nee primijetiti!" 79 "To ne ide, Viktore Semjonoviu", prigovori Rjumin. "Ovo je ministarstvo a ne prehrambena industrija; na taj nain izgubili bismo svaki trag. U ovom sluaju moramo tano ustanoviti tko je to bio. I to to je bre mogue." "Hmm", mislio je Abakumov naglas. "Usporeivati jednu vrpcu s drugom. Da, jednog dana morat emo savladati i tu tehniku. Sevastjanov, jesi li ti to u stanju uiniti?" "Jo uvijek ne razumijem o emu je rije, Viktore Semjonoviu." "A ta se tu ima razumjeti? Ba nita. Neki gad, neka svinja - vjerojatno

diplomat, jer kako bi inae za to znao? - telefonirao je danas nekakvom profesoru. Ne mogu se sjetiti kako se zove..." "Dobroumov", pomogne mu Rjumin. "Da, Dobroumov. Lijenik. Ukratko, taj se tek vratio s puta u Francusku i dok je bio tamo obeao je da e im poslati neke svoje lijekove - tako se izmjenjuju iskustva, kae ta svinja. Ba je njemu do prvenstva ruskih otkria! A mi smo htjeli da im on zaista dade te lijekove i da ga uhvatimo na djelu i onda iz toga napravimo veliki politiki proces - sluenje stranim silama. I onda neki odvratni gad telefonira profesoru i kae mu da im ne da lijek. Mi emo svejedno uhapsiti profesora i podii optubu protiv njega, ali stvar je djelomino pokvarena. Dakle, ta kae? Otkrij tko je to bio i postat e slavan." Sevastjanov pogleda pokraj Oskolupova u Jakonova, koji mu uzvrati pogled jedva primjetno izdigavi obrve. Pokuavao je rei da je ovo nova vjetina, da ispitivanje jo ni izdaleka nije zavreno, i da i bez novih zadataka imaju dovoljno problema. Sevastjanov je bio dovoljno bistar da shvati i pokret Jakonovljevih obrva i itavu situaciju. Bio je spreman neprimjetno prei preko tog pitanja. Ali Foma Gurjanovi Oskolupov imao je vlastite ideje o svom poslu. Nikako nije elio da bude uplja figura na elu odjela. Otkako je imenovan na to mjesto bio je ispunjen osjeajem vlastite vrijednosti, te je istinski vjerovao da je dorastao svim problemima i da ih moe rijeiti bolje od bilo koga - jer inae mu nikad ne bi dali takav poloaj. I premda u svoje doba nije zavrio ak ni sedam godina kolovanja, sad nije htio priznati da se neki od njegovih podreenih moda bolje razumiju u svoj posao od njega - osim, naravno, u pojedinostima, u dijagramima, gdje se stvar naprosto morala uzeti u ruke. Nedavno je boravio neko vrijeme u nekom prvorazrednom odmaralitu u civilu i predstavljao se kao profesor elektronike. Tu je upoznao jednog slavnog pisca i pisac nije mogao skinuti oiju s Fome Gurjanovia, neprestano je neto biljeio u svoj notes i izjavio da e mu on posluiti kao baza za portret suvremenog naunog radnika. Poslije toga Foma je osjeao da je postao pravi nauni radnik. Iznenada je shvatio problem i trgnuo se: "Drue ministre! Mi to moemo uiniti!" Sevastjanov ga zaprepateno pogleda. "Gdje? U kojem laboratoriju?" 80 "U telefonskom laboratoriju u Mavrinu, naravno. Oni su razgovarali telefonom, zar ne?" "Ali Mavrino je zaokupljen drugim, vanijim problemom." "Nije vano. Nai emo mi ljude! Tamo ima tri stotine ljudi, pa zato da ih ne naemo?" I on pogleda u ministra s izrazom spremnosti na licu. Abakumov se nije dokraja nasmijeio, ali na licu mu se opet mogla proitati neka vrst sklonosti prema tom generalu. Takav je bio i on sam na poetku svog uspona - spreman od sveg srca da isjecka na komadie bilo koga, ako mu se to naredi. Mlaa osoba koja vam nalikuje uvijek je simpatina. "Vrlo dobro", ree on. "Tako se govori: na prvom mjestu interes drave, a sve ostalo kasnije. Tano?" "Posve tano, drue ministre! Ba kako kaete, drue general--pukovnie!" Rjumin kao da uope nije bio iznenaen i kao da nije bio posebno impresioniran nesebinom odanou Oskolupova. Pogledavi Sevastjanova on ree: "Stupit emo u vezu s vama sutra ujutro." Izmijenio je pogled s Abakumovom i tiho iziao. Ministar je kopkao po zubu noktom, pokuavajui da izvue komadi mesa koji mu je tamo zapeo jo za veerom. "Onda - kad? Neprestano ste me vukli za nos - prvi kolovoz, pa onda oktobarski

praznici, pa Nova godina. Dakle?" On zadri pogled na Jakonovu, prisiljavajui ga da odgovori. Jakonovu kao da je smetao poloaj vlastitog vrata. Pokrenuo ga je malo udesno, pa malo ulijevo, zagledao se u ministra hladnim modrim oima i opet spustio pogled. Jakonov je znao da je vrlo darovit. Jakonov je znao da se ljudi ak jo darovitiji od njega koncentriraju na svoj posao etrnaest sati na dan, bez ijednog slobodnog dana u itavoj godini, da se mue s tim prokletim aparatom. A strani nauni radnici, koji su objavljivali pojedinosti o svojim izumima u asopisima koji se lako mogu nabaviti, isto tako su bili zaokupljeni radom na tom patentu. Jakonov je takoer znao tisue potekoa koje su savladane, a koje su ipak bile tek poetak, kroz koji su njegovi inenjeri, poput plivaa u moru, muno krili svoj put. Za est dana istei e posljednji rok, posljednji od svih posljednjih rokova koji su isprosili od ovog komada mesine u uniformi. Ali bili su sputani tim nizom idiotskih rokova zato to je Korifej svih nauka ve od poetka postavio jednogodinju granicu deseto-godinjem zadatku. U uredu Sevastjanova sloili su se da zatrae odgodu od deset dana. Zamjenik ministra uporno je zahtijevao da obeaju isporuku dva telefona do desetog sijenja. Oskolupov je to elio. Ocijenili su da bi mogli proizvesti neto to bi, premda ne savreno, u najmanju ruku bilo svjee obojeno. I dok se budu iskuavale mogunosti apsolutnog ifriranja na tom ureaju, laboratorijski rad e se nastaviti, i tada e moi zahtijevati vie vremena da ga dokraje i usavre. 6 U prvom krugu 81 Ali Jakonov je znao da se stvari ne pokoravaju ljudskim rokovima, i da ak ni 10. sijenja aparat nee emitirati ljudski govor ve samo zbrku. I ono to se dogodilo Mamurinu neminovno e se dogoditi i Jakonovu. ef e pozvati Beriju i upitati ga: "Koja je budala dostavila ovaj stroj? Makni ga!" I Jakonov e u najboljem sluaju postati jo jedna eljezna maska, a moda opet naprosto obini zek. Osjetivi pod ministrovim pogledom kako mu se oma stee oko vrata, Jakonov savlada svoj nesretni strah i, nesvjesno, kao to ovjek uvlai zrak u plua, ree promuklim glasom: "Dajte nam jo mjesec dana! Jo mjesec dana! Do 1. veljae!" Gledao je u Abakumova pokornim oima psa. Daroviti su ljudi katkada nepravedni prema drugima. Aba-kumov je bio bistriji nego to je Jakonov vjerovao, ali ministrova je pamet, budui da je nije dugo upotrebljavao, postala manje vrijedna. Tokom itave svoje karijere uvijek je gubio kad je pokuavao misliti, a dobivao kad je radio iz revnosti. I zato je Abakumov optereivao svoj mozak to je manje mogue. Mogao je shvatiti da ni est dana, ni mjesec, nee pomoi kad su ve prole dvije godine. Ali u njegovim oima krivnja je bila na ovoj trojici Sevastjanov, Oskolupov i Jakonov bili su lino krivi. Ako je to bilo tako teko, zato su onda prije dvadeset tri mjeseca, kad su preuzeli taj zadatak, pristali na jednu godinu? Zato nisu traili tri? (On je sad ve zaboravio da ih je i onda isto tako nemilosrdno pourivao.) Da su se oduprli Abakumovu na poetku, on bi se odupro Staljinu i izvukao dvogodinji rok, a zatim ga protegao na tri godine. Ali tako je velik bio strah koji su im ulile duge godine podreenosti da ni jedan od njih, ni sada ni onda, ne bi imao hrabrosti da se odupre svojim pretpostavljenima. Abakumov se sam koristio dobro poznatom praksom da sebi ostavi malo zraka, te je u svojim poslovanjima sa Staljinom uvijek dodavao bar dva mjeseca kao rezervu. Tako su stvari stajale i sada. Staljinu je obean telefon za 1. oujak. Tako, ako ba doe do najgorega, moe im dati jo jedan mjesec dana,

ako je zaista u pitanju samo toliko. Uzevi opet u ruku naliv-pero, Abakumov ree: "Kakav ste mjesec dana imali na umu? Ba pravih mjesec dana ili opet laete?" "Tano mjesec dana! Tano!" zablista Oskolupov, razdragan sretnim obratom, oigledno pun elje da krene ravno iz ovog ureda u Mavrino i da se lino prihvati lemljenja. Zavitlavi perom Abakumov zapie na svoj rokovnik. "Evo. Neka bude dvadeset prvi sijeanj, godinjica Lenjinove smrti, i svi ete primiti Staljinsku nagradu. Sevastjanov, hoe li biti gotovo?" "Da! Hoe!" "Oskolupov! Skinut u ti glavu! Hoe li biti gotovo?" "Da, drue generalni komesaru. Treba napraviti samo-" "A ti? Zna li ti to riskira? Hoe li biti gotovo?" 82 \ Prikupivi svu hrabrost, Jakonov je ostao uporan: "Mjesec dana! Do prvog veljae!" "A ako ne bude gotovo do prvoga? Pukovnie, odvagni svoje rijei - zna da lae." Naravno da je Jakonov lagao. I naravno da je trebalo da trai dva mjeseca. Ali stvar je ve krenula svojim neminovnim tokom. "Bit e gotovo, drue generalni komesaru", obea on tuno. "U redu, ali samo zapamtite da vas nisam ja natjerao da to kaete. Mogu oprostiti sve osim prevare! Moete ii." Izili su s olakanjem, jo uvijek u redu jedan za drugim, spustivi pogled pred petmetarskim Staljinovim portretom. Ali njihova je radost bila preuranjena. Nisu znali da im je ministar postavio stupicu. Netom su oni izili, najavljena je druga osoba. "Inenjer Prjanikov." 83 16 NEMA KIPUE VODE ZA AJ Te je noi po nareenju Abakumova preko Sevastjanova pozvan Jakonov. Kasnije su preko telefona upuene dvije tajne poruke u Mavrinski institut u razmaku od petnaest minuta, s nareenjem da se u ministarstvo dovedu prvo zatvorenik Bobinin, a zatim zatvorenik Prjanikov. Bobinin i Prjanikov dovedeni su u odvojenim kolima i uvedeni u razliite ekaonice da bi se sprijeio bilo kakav tajni sporazum meu njima. Bilo je posve nevjerojatno, meutim, da bi Prjanikov bio sposoban za bilo kakav tajni sporazum zbog svoje neprirodne iskrenosti, koju su mnogi trijezni sinovi ovoga doba smatrali pravom psihikom abnormalnou. U araki bi govorili: "Valentulja je pogrijeio fazu." Posebno u ovom trenutku nije bio sposoban ni za kakve planove ili zamisli, itava je njegova dua bila uznemirena blistavim svjetlima Moskve, koja su sjala i treperila iza prozora pobedc. Iziavi iz mranog predgraa oko Mavrina bilo je to vee izne naenje nai se na velikim sjajnim avenijama, ui u vedru strku trga pred eljeznikom stanicom, proi pored neonom osvijetlje nih izloga. Prjanikov je posve zaboravio na ofera i na svoja dva pratioca u civilu, i inilo mu se da mu u plua ne ulazi zrak ve vatra. Nije skidao pogleda s prozora. Nikad ga nisu proveli Moskvom ak ni danju, a ni jedan jedini zek u itavoj povijest: arake nije vidio nonu Moskvu. Neposredno pred Sretenkom kola su se morala zaustaviti j. je gomila izlazila iz kina, a zatim priekati da se promijeni svjer na semaforu. Milijuni zatvorenika skloni su vjerovati da je ivot u slobc bez njih prestao; da nije preostao ni jedan mukarac; da usa: ljene ene nose vree i posipaju

se pepelom, prepune ljubav: vjernosti. A tu je pred Prjanikovom vrvjela uhranjena, ivah: gradska gomila - eiri, velovi, krzna srebrne lisice - i parfc ena u prolazu nametao se njegovim ustreptalim osjetilima, kr mraz, kroz neprobojnu karoseriju, poput niza udaraca. Nejasno 84 mogao uti razgovor, ali rijei se nisu razumjele; htio je glavom probiti tvrdo staklo i doviknuti enama da je mlad, da je obuzet enjom, da je zatvoren bez ikakvog razloga. Poslije samostanske usamljenosti arake ovo je bila neka vilinska pria, neka vrst Sna ljetne noi, isjeak onog elegantnog ivota kojim nikad nije imao prilike ivjeti, prvo zato to je bio siromaan student, zatim jer je bio ratni zarobljenik, a zatim jer se naao u zatvoru. Kasnije, u ekaonici, Prjanikov je jedva mogao razabrati stolove i stolice oko sebe; uvstva i dojmovi koji su njime ovladali nisu tako lako poputali. Uglaeni mladi kapetan zamolio ga je da poe za njim. Prjanikov, onako krhka vrata i tankih zglobova, uskih ramena, mravih nogu, nikad nije izgledao tako neupadljivo kao kad je uao u ured na ijem ga je pragu ostavio oficir. Ured je bio toliko prostran da Prjanikov nije smjesta ni shvatio da je to ured, ni da je osoba sa zlatnim epoletama na drugome kraju onaj kome taj ured pripada. Isto tako nije zapazio Staljina visokog pet metara iza svojih lea. Moskva i ene noi jo uvijek su mu lebdjeli pred oima. Osjeao se kao pijan. Bilo mu je teko zamisliti zato je u ovoj dvorani i kakva je to dvorana. Ali jo je bilo udnovatije zamisliti da negdje u polukrunoj prostoriji pretrpanoj leajevima i osvijetljenoj modrom aruljom - premda je rat zavrio ve prije pet godina - jedna nedovrena aa hladnog aja oekuje njegov povratak. Noge su mu se pokretale po golemom sagu. Bio je mekan, dubok, i osjeao je elju da se po njemu valja. Na desnoj strani dvorane bili su veliki prozori, a na lijevoj strani visilo je veliko ogledalo do poda. Ljudi na slobodi ne shvaaju vrijednost stvari. Za zeka koji se snalazi s malim jeftinim ogledalcem, manjim od dlana, i koji ni to uvijek nema, prava je pustolovina pogledati se u velikom ogledalu. Prjanikov se zaustavio pred ogledalom kao da je privuen magnetom. Priao mu je vrlo blizu i zadovoljno razgledao svoje isto, svjee lice. Namjestio je kravatu i ovratnik modre koulje. Zatim je polako krenuo natrake, oiju vrsto prikovanih o svoj lik an fas, zatim iz poluprofila i konano iz profila. Poto je taka proveo jedan trenutak izveo je nekakav napola plesni pokret, opet priao ogledalu i stao se izbliza prouavati. Zakljuivi da je usprkos svom modrom kombinezonu posve dobrih razmjera i elegantan, i osjetivi zatim da je odlino raspoloen, on krene naprijed, ne zato to ga je oekivao poslovni razgovor - jer Prjanikov je na to posve zaboravio - ve zato to je namjeravao nastaviti s razgledanjem prostorije. ovjek koji je mogao bilo koga u jednoj polovici svijeta strpati u zatvor, svemoni ministar pred kojim su generali i marali blijedjeti, gledao je sad vrlo znatieljno u ovog smijenog modrog zeka. Ve je prolo mnogo vremena otkako je izbliza vidio ijednog od onih milijuna ljudi koje je uhapsio i osudio. Kreui se kao dendi na etalitu Prjanikov se priblii ministru i ispitivaki ga pogleda, kao da nije oekivao da e ga ovdje zatei. "Vi ste inenjer Prjancikov?" ree Abakumov, premeui svoje papire. "Da", odgovori Valentin rastreseno. "Da." "Vi ste glavni inenjer grupe...", i on opet pogleda u svoje biljeke, "koja radi na aparatu za umjetni govor." "Kakav aparat za umjetni govor?" ree Prjancikov, odmah-nuvi rukom. "Glupost! Nitko to u naoj radionici tako ne zove. Dali su mu to ime u borbi protiv sluenja stranim kulturama. Mi ga zovemo vo-co-der. Voice coder. ifrirani glas."

"Ali vi ste glavni inenjer." "Uglavnom da. Zato?" Prjancikov je iznenada bio na oprezu. "Sjednite." Prjancikov sjedne bez oklijevanja, podiui uglaane hlae svog kombinezona. "elio bih da govorite potpuno iskreno, bez straha da ete imati neprilika sa svojim pretpostavljenima. Kad e vocoder biti gotov? Govorite iskreno. Hoe li biti gotov za mjesec dana? Moda za dva? Recite mi, nita se ne bojte." "Vocoder? Gotov? Ha, ha, ha, ha!" slatko se nasmije Prjancikov zvonkim, mladenakim smijehom koji nikad prije nije odjekivao ovim mjestom. Zavalio se u mekanu kou i podigao ruke uvis. "Ma to to govorite? to vi zapravo mislite? Oigledno uope ne razumijete to je vocoder. Ja u vam protumaiti!" Gipko je skoio s mekanog naslonjaa i poletio k stolu Abakumova. "Imate li komad papira? Da, evo tu je!" Otrgnuo je list papira s istog bloka na pisaem stolu, zgrabio ministrovo pero boje sirovog mesa i poeo urno i nespretno crtati sinusoidni val. Abakumov se nije preplaio - bilo je toliko iskrenosti i dje-tinjske spontanosti u glasu tog udnog inenjera i u svim njegovim pokretima, da je izdrao taj napad i zurio u Prjanikova uope ne sluajui to mu govori. "Moram vam rei da se ljudski glas sastoji od niza harmonija." Prjancikov se gotovo guio od neodoljive elje da kae sve odjednom, i to je bre mogue. "A svrha je vocodera da na umjetni nain reproducira ljudski glas - do vraga! kako moete pisati s ovako ugavim perom? - da ga reproducira simulirajui, ako ne sve, a ono barem osnovne harmonije, koje se emitiraju preko individualnog predajnika. Vi naravno poznajete kartezijan-ske koordinate - za njih zna svako ae - i Fourierov niz?" "ekajte malo", ree Abakumov, kad se malo sabrao. "Recite mi samo jednu stvar: kad e biti gotov? Kad?" "Gotov? Hm - o tome ba nisam mnogo razmiljao." Sad Prjancikov vie nije bio ponesen dojmovima prijestolnice u noi, ve entuzijazmom za svoj ljubljeni posao, i opet mu je bilo teko da prestane govoriti. "Stvar stoji ovako: problem je mnogo laki ako smo voljni da poneto ohrapavimo timbar glasa. U tom sluaju broj jedinica ..." "Da, ali do kojeg datuma? Kojeg datuma? Do prvog oujka? Prvog travnja?" "Zaboga, o emu vi to govorite! Travanj? Ne raunajui krir-tografski rad bit emo gotovi za recimo, etiri, pet mjeseci, nikak 86 ranije. A kakve e posljedice imati ifriranje i deifriranje impulsa? Napokon, to nuno dovodi do veih iskrivljenja. Ah, nemojmo sad nagaati", obrati se on Abakumovu, povlaei ga za rukav. "Protumait u vam itavu stvar. Onda ete razumjeti i sloiti se da u interesu samog posla ne valja pourivati!" Ali Abakumov, ukoeno zurei u besmislene valovite linije crtea, ve je napipao dugme za zvonce na svom stolu. Isti uglaeni kapetan pojavio se i pozvao Prjanikova da izie. Prjanikov se pokorio, potpuno zbunjena izraza lica, napola otvorenih usta. Bio je posebno razoaran zato to nije sve dokraja protumaio. A tada se, kad je ve napola iziao, iznenada prisjetio da bi bilo dobro saznati s kim je razgovarao. Sjetio se da su ga momci molili da se ali, da pokua neto postii... Na vratima on se naglo okrene i zakorai natrag. "Da! Sluajte! Posve sam vam zaboravio spomenuti..." Ali kapetan mu se isprijeio na putu i prisilio ga da se vrati; ovjek za stolom nije ga uope sluao. U tom kratkom nelagodnom trenutku, sva bezakonja i sve zatvorske patnje na neki udan nain iezle su iz Prjanikovljeve glave, zaokupljene u ovom asu iskljuivo radio-dijagrarnima, i uspio se prisjetiti samo jedne jedine stvari i povikati: "Sluajte! Radi se o kipuoj vodi za aj. Dolazimo s posla kasno uvee i nema kipue vode! Ne moemo piti

aj." "Nema kipue vode?" upitao je taj ovjek, valjda nekakav general. "U redu. Gledat emo da neto uinimo." 17 "EJ, KONJICU MRKONJIU" Bobinin je doao odjeven u jednaki modri kombinezon. On je bio krupan ovjek, crvene kose, oiane kratko kao u robijaa. Pokazivao je po prilici jednako toliko zanimanja za namjetaj u uredu kao da ovamo dolazi stotinu puta dnevno. Uao je ravno unutra i sjeo ne pozdravivi ministra. Sjeo je u jedan od udobnih naslonjaa nedaleko ministrova stola, i obrisao nos polako, bez ustezanja, u ne ba bijelu maramicu koju je sam oprao za vrijeme posljednjeg kupanja. Abakumov, koga je lakomislenost Prjanikova prilino iznenadila bio je zadovoljan to Bobinin djeluje dostojanstvenije. Nije mu doviknuo: "Ustani!" Umjesto toga, pretpostavivi da ovjek ne shvaa razlike u inu i da kraj tog niza vrata nije mogao pogoditi gdje se nalazi, upita ga gotovo miroljubivo: "Zato ste sjeli bez doputenja?" Bobinin, pogledavi ministra malo iskosa i dalje je brisao nos maramicom i nemarno odgovorio: "Pa eto, znate, ima jedna kineska poslovica koja kae: "Bolje je stajati nego hodati, bolje je sjediti nego stajati, a najbolje od svega je leati."" "Ali je li vama jasno tko sam ja?" Udobno se naslonivi laktovima na ruke svog odabranog naslonjaa, Bobinin pogleda izravno u Abakumova i prepusti se dokonom nagaanju: "Zbilja, tko ste? Netko poput marala Goeringa?" "Poput koga?" "Marala Goeringa. Jedanput je posjetio tvornicu aviona kra; Hallea, gdje sam bio na prisilnom radu. Svi su mjesni general: hodali na prstima ali ja ga nisam ni pogledao. On je zurio i zuri u mene i onda je krenuo dalje." Neto poput smijeka zatitralo je na licu Abakumova, :: onda je namrteno pogledao tog nevjerojatno drskog zatvoreni"-Zatreptao je oima od napetosti i upitao: "to je sad to? Zar vidite nikakve razlike izmeu nas?" 88 "Izmeu vas i njega? Ili izmeu nas?" Bobininov je glas zazveao kao elik. "Izmeu nas vidim je vrlo jasno: vi trebate mene, a ja ne trebam vas." I Abakumov je imao glas koji je mogao zatutnjati kao grmljavina, i znao se njime sluiti da zastrai ljude. Ali osjeao je da u ovom trenutku ne bi bilo ni korisno ni dostojanstveno urlati. Shvatio je da je ovaj zatvorenik teak ovjek. Samo ga je upozorio: "ujte, vi ste zatvorenik. Samo zato to sam blag prema vama ne bi se smjeli odmah zaboraviti..." "A da ste bili grubi prema meni, ne bih ja s vama ni govorio, graanine ministre. Viite vi na svoje pukovnike i generale. Oni imaju toliko toga u ivotu to se boje izgubiti." "Natjerali bismo mi vas da govorite." "Varate se, graanine ministre!" Bobininove odlune oi sjale su mrnjom. "Ja nemam niega, razumijete li - ba niega! Ne moete se doepati moje ene i djeteta - bomba ih je stigla prva. Roditelji su mi ve davno mrtvi. itavo moje vlasnitvo na zemlji moja je maramica: moj kombinezon i rublje koje nema dugmadi ...", on razdrlji grudi da bi potvrdio svoje rijei, "... dravna su svojina. Ve ste mi davno oduzeli slobodu i nemate moi da mi je vratite, jer ni sami niste slobodni. Imam etrdeset i dvije godine, a vi ste mi natovarili kaznu od dvadeset i pet godina. Ve sam bio na robiji, hodao okolo s brojem, u lisicama, s policijskim psima i u kaznenoj brigadi, ime mi jo moete zaprijetiti? ega me jo moete liiti? Mog posla kao inenjera? Vi biste izgubili vie nego ja. Puio bih."

Abakumov otvori kutiju Trojka specijalne izrade i gurne je prema Bobininu. "Evo, uzmite ove." "Hvala, nikad ne mijenjam marku. Od tih kaljem." I on izvue Belomor iz vlastoruno izraene kutije za cigarete. "Shvatite barem tu jednu stvar i prenesite je svima onima na vrhu koji jo uvijek ne znaju da ste jaki samo dotle dok ljude ne liite svega. Jer ovjek komu ste oduzeli sve nije vie u vaoj moi. On je opet potpuno slobodan." Bobinin uuti, usredotoivi se na puenje. Uivao je to podbada ministra i to sjedi zavaljen u tako udobnom naslonjau, alio je jedino to je zbog efekta odbio luksuzne cigarete. Ministar baci pogled na svoje papire. "Vi ste, inenjeru Bobinin, glavni inenjer kod izrade "klipera"?" "Da." "Zahtijevam da mi posve odreeno odgovorite: kad e biti gotov za upotrebu?" Bobinin podigne guste tamne obrve. "Ovo je neto novo! Zar se to pitanje ne moe postaviti nekome od mojih pretpostavljenih?" "elim da saznam od vas lino. Hoe li biti gotov do veljae?" "Do veljae? alite se? Ako je rije o tome da se neto na brzinu sklepa i kasnije poali, onda recimo - za pola godine. to se potpunog ifriranja tie - zaista nemam pojma. Moda za godinu dana." Abakumov je bio kao grorjjom oinut. Sjetio se gnjevnog, nestrpljivog drhtaja efovog brka i obuzela ga je munina pri pomisli na obeanja koja je dao na osnovu onoga to je rekao Sevastjanov. Osjeao je isti uas kao ovjek koji je doao da se izlijei od prehlade, a otkrije da ima rak nosa i grla. Ministar ree grevito, svladavajui se: "Bobinine, molim vas da paljivo vaete svoje rijei. Ako se to moe uiniti bre, recite mi: to valja poduzeti?" "Bre? To nee ii." "Ali zato? S kojeg razloga? Tko je tome kriv? Recite mi, nita se ne bojte! Recite mi tko je kriv i, ma kakav bio njihov in, sirgnut u im epolete." Bobinin zabaci glavu unatrag i zagleda se u strop na kojem su se nestano poigravale nimfe Osiguravajueg drutva Rusija, "Napokon e to na kraju ispasti dvije i po do tri godine!" bjesnio je ministar. "A dobili ste rok od godinu dana!" Bobinin plane. "Kako to mislite, dobili smo rok? Kako vi to zamiljate nauku? "Ej, konjiu mrkonjiu, sagradi mi palau do jutra" i ujutro imate palau? A to ako je problem krivo postavljen ve u poetku? I to ako doe do nekih novih pojava? Rok! Zar vam se ne ini da uz to to dajete nareenja, morate imati i mirne, site, slobodne ljude koji e obavljati posao? I bez te strahovite atmosfere sumnje. Eto, selili smo mali strug s jednog mjesta na drugo i, dok smo ga prenosili podlona se ploica razbila. Sam Bog zna zato se razbila. Ali taj e popravak stajati trideset rublji. Uostalom, taj je strug obian drek, star sto i pedeset godina, bez motora, obian koloturnik s remenom, i zbog te napukline major ikin, oficir slube sigurnosti, dovlaio je svakog pojedinog k sebi i ispitivao ga itava dva tjedna, traei nekoga kome bi mogao natovariti dodatnu kaznu. Takav je oficir slube sigurnosti u institutu obian parazit, a imamo jo jednoga u zatvoru i taj ne zna nita drugo nego ljudima ii na ivce s izvjetajima i problemima. Kog e vam vraga svi ti agenti? Napokon, svi kau da radimo na tajnom telefonu za Staljina i da to Staljin lino pouruje. Pa ipak ni na zadatku kao to je taj niste nam u stanju osigurati stalnu opskrbu materijalom. Ili nam trebaju kondenzatori kojih nema, ili lampe nisu prave vrsti, ili nemamo dovoljno oksilografa. Bijeda! To je sramota! "Tko je kriv?" A jeste li mislili na ljude? Svi oni rade po dvanaest, ak i esnaest sati dnevno, a vi hranite samo glavne inenjere mesom a ostali dobivaju kosti. Zato ne doputate zatvorenicima u

Pedesetosmici posjete? Morali bismo ih dobivati svaki mjesec, a vi ih doputate jedanput godinje. Zar to podie moral? Moda nemate dovoljno crnih marica da razvozite okolo zatvorenike? Ili novaca da platite straare to rade u slobodne dane? Reim! Reim vam zadaje glavobolju, reim e vas natjerati u ludilo. Nekad nam se nedjeljom doputalo da idemo u etnju po cio dan; sad je to zabranjeno. Zato? Da bismo vie radili? emu se uope nadate - da ete obrati vrhnje s dreka? Stvari nee ii nita bre ako ljude tjerate da se gue bez svjeega zraka. Ah, ali kakva korist od rijei? I 90 t uope - zato ste me pozvali nou? Zar danju nema dovoljno vremena? Napokon, ja sutra moram raditi. San mi je potreban." Bobinin je ustao uspravan, gnjevan, golem. Abakumov se teko diui naslonio na rub stola. Bilo je jedan i dvadeset. Za jedan sat, u pola tri, Abakumov je morao podnijeti izvjetaj Staljinu u njegovoj kui u Kuncevu. Ako ovaj inenjer ima pravo, kako da se iskoprca iz te kae? Staljin nikad ne prata. I tano u trenutku kad je otpustio Bobinina sjetio se one trojke laljivaca iz Specijalnog tehnikog odjela. Crni gnjev pomutio mu je oi. Poslao je po njih. t 18 SVEAR II Soba je bila malena i niska. Imala je dvoja vrata, ali ni jednog prozora; zrak je ipak bio svje i ugodan. Posebni inenjer bio je odgovoran za izmjenu i istou zraka. Vei dio sobe zapremao je nizak, taman otoman s cvjetnastim jastucima. Dvostruke arulje sa svijetloruiastim staklenim zaslonima gorjele su na zidu iznad njega. Na otomanu je leao ovjek kojega je lik bio isklesan u kamenu; naslikan uljenim bojama, u akvarelu, gvau, sepiji; nacrtan ugljenom i kredom; oblikovan iz ljunka, morskih koljki, keramikih ploica, zrna ita i zrna soje; izrezbaren iz slonove kosti, ispleten od trave, utkan u sagove, naslikan na nebu pomou eskadrila aviona u formaciji i snimljen na filmu... kao ni jedan drugi lik tokom tri bilijuna godina, koliko je stara zemaljska kora. Leao je podignutih nogu obuvenih u mekane kavkaske papue nalik na pletene arape. Na sebi je imao vojniku bluzu s etiri velika depa, dva na grudima, dva sa strane - staru, iznoenu, jednu od nekoliko vojnikih bluza koje je navikao nositi jo za graanskog rata i koje je zamijenio za maralsku uniformu tek poslije Staljingrada. Ime tog ovjeka ispunjalo je svjetske novine, izgovaralo ga je na tisue spikera na stotinama jezika, izvikivali su ga govornici na poetku i na kraju govora, pjevali su ga njeni mladi glasii pionira i objavljivali biskupi. Ime tog ovjeka suilo se na usnicama umiruih ratnih zarobljenika, na nateklim desnima logoraa. Njime je bilo prozvano mnotvo gradova i trgova, ulica i aleja, palaa, sveuilita, kola, sanatorija, gorskih lanaca, kanala, tvornica, rudnika, dravnih i zadrunih farmi, ratnih brodova, ledo-lomaca, ribarskih brodova, postolarnica, djejih vrtia - a skupina moskovskih novinara predloila je da ga se dade i Volgi i Mjesecu. A on je bio samo mali starac, oputenog dvostrukog podbrat ka koji se nikad nije vidio na portretima, usta proetih vonjem turskog duhana u listovima i masnih prstiju koji su ostavljali 92 tragove na knjigama. Nije se najbolje osjeao ni juer ni danas. ak i u toplom zraku osjeao je hladnou po leima i ramenima, i pokrio se smeim

alom od devine dlake. Nije mu se nikamo urilo, i sa zadovoljstvom je prelistavao malu knjiicu u smeim koricama. Gledao je sa zanimanjem fotografije i tu i tamo bi proitao neto teksta, koji je znao gotovo napamet, a zatim je dalje okretao stranice. Knjiica je bila vrlo praktina jer se mogla spremiti u dep od kaputa. Mogla je pratiti ljude posvuda u njihovom ivotu. Imala je dvije stotine pedeset stranica ali bila je tampana vrlo krupnim slovima tako da su je ak i stariji ljudi ili polupismeni mogli itati bez napora. Naslov je bio utisnut zlatom na koricama: Josif Visarionovi Staljin: Kratka biografija. Elementarne iskrene rijei te knjige morale su ostaviti na ljudsko srce ozbiljan dojam. Njegov strateki genij. Njegova mudra dalekovidnost. Njegova snana volja. Njegova eljezna volja. Od 1918. on je praktiki postao Lenjinov zamjenik. (Da, da, ba je tako bilo.) Komandant revolucije zatekao je na frontu paniku, zbrku; Staljinove upute predstavljale su osnovu za Frunzeov plan operacija. (Tano, tano.) Imali smo veliku sreu da nas je u tekim danima velikog domovinskog rata vodio mudar i iskusan voa - Veliki Staljin. (Zaista, narod je imao sreu.) Svima je poznata neodoljiva mo Staljinove logike, kristalna jasnoa njegova duha. (Bez lane ednosti, sve je to istina.) Njegova ljubav za narod. Njegovo razumijevanje za druge. Njegova nevjerojatna skromnost. (Skromnost - da, to je vrlo tano.) Vrlo dobro. A kau da se odlino prodaje. Ovo drugo izdanje tampano je u pet milijuna primjeraka. Za ovoliku zemlju to je premalo. Tree izdanje moralo bi imati deset milijuna, moda i dvadeset. Valja ga prodavati izravno tvornicama, kolama, kol-hozima. Osjetio je malu muninu. Odloio je knjigu, uzeo oguljenu smokvu s okruglog stolia i zagrizao. Ako je posie, munina e nestati, i u ustima e ostati ugodan okus koji malo podsjea na jod. Zapazio je, premda se to bojao priznati, da mu zdravlje postaje svakog mjeseca sve gore. Dogaalo mu se da zaboravlja stvari. Osjeao je nepodnoljivu muninu. Nije ga muio nikakav odreeni bol, ali satovi neugodne slabosti esto bi ga prikovali za leaj. Cak ni san nije pomagao; budio se jednako umoran, jednako iscrpljen, s istim pritiskom u glavi kao i kad je legao; i uope nije osjeao elje da se kree. Na Kavkazu je ovjek od sedamdeset godina jo mladi! Penje se na planine, na konja, na enu. A on je uvijek bio tako zdrav! Bio je siguran da e poivjeti do devedesete! Ali to se dogodilo? Posljednjih godinu dana Staljin vie nije mogao uivati u svojoj najveoj radosti u ivotu - u dobroj hrani. Od naraninog soka pekao ga je jezik, kavijar mu se lijepio za zube i potpuno ravnoduno jeo je ak i pikantnu gruzijsku janjeu orbu, koju zapravo uope nije smio jesti. Nije vie nalazio ni stari, isti uitak u vinu - mamurluci su zavravali tupim glavoboljama. Cak i pomisao na enu bila mu je odvratna. 93 Budui da je sebi postavio kao cilj da ivi do devedeset godina, Staljin je s tugom pomiljao na injenicu da mu te godine nee donijeti nikakve line radosti, da e naprosto morati pretrpjeti jo dvadeset godina za dobrobit ovjeanstva. Jedan ga je lijenik upozorio (ali ini se da su ga kasnije strijeljali). Stetoskopi su drhtali u rukama najslavnijih imena moskovske medicine. Nikad mu nisu propisivali injekcije (on je sam naredio da se prekine sa svim injekcijama), samo elektroterapiju s visokim naponom i "vie voa". Uiti ovjeka s Kavkaza neto o vou! On opet zagrize, zamirivi. Prije tri dana velianstveno je proslavio sedamdeseti roendan. Slavili su ga nekoliko dana: dvadesetoga uvee Traju Ko-stova su pretukli na smrt. Tek poto su se oi te hulje ukoile, mogla je zapoeti prava sveanost. Dvadeset prvoga bila je ceremonijalna proslava u Bolom Teatru, i Mao Ce Tung i Dolores

lbaruri i ostali drugovi drali su govore. Poslije toga bio je veliki banket. A poslije toga mali banket. Pili su stara vina iz panjolskih podruma. On je morao piti oprezno i itavo vrijeme pokuavao je otkriti podmuklost u rumenim licima oko sebe. A poslije su on i Lavrentij pili kahetinsko vino i pjevali gruzijske pjesme. Dvadeset drugoga odrano je veliko primanje za diplomate. Dvadeset treeg gledao je sam sebe na filmskom platnu u drugom dijelu Bitke za Staljingrad od Virte i u Nezaboravnoj 1919. od Vinjevskoga. Premda su ga malo umarala, on je vrlo volio ta dva djela. (Staljinska nagrada za oba.) Dan-danas je njegova uloga u graanskom ratu kao i u velikom domovinskom ratu sve tanije opisana. Postaje jasno kako je veliki ovjek on tada bio. I vlastito sjeanje govorilo mu je kako je esto opominjao i ispravljao naglog i previe lakovjernog Lenjina. A Vinjevski je dobro uinio kad mu je stavio u usta rijei: "Svaki radnik ima pravo da kae svoje miljenje. Jednog dana unijet emo takav paragraf u ustav." to je to znailo? To je znailo da je branei Petrograd od Jude-nia, Staljin ve mislio na budui demokratski ustav. Naravno, to se onda zvalo "diktatura proletarijata" u to doba - ali nije vano, bilo je istinito, bilo je snano! A u Virtinom scenariju bila je odlino opisana nona scena s Prijateljem. Premda ni jednog takvog lojalnog, velikog Prijatelja Staljin nije mogao zadrati zbog ljudske perfidije i vjene neiskrenosti. (Zapravo, nikad u itavom svom ivotu nije imao takvog Prijatelja! Tako se naprosto dogodilo, nikad ga nije imao.) Ali promatrajui Virtinu scenu na platnu Staljin je osjetio kako ga u grlu neto stee i kako mu suze naviru na oi (eto to znai umjetnik!) i eznuo je za takvim snanim, nesebinim prijate Ijem, kojemu bi mogao povjeriti stvari o kojima razmilja itavu no. Nije vano. Obian, jednostavan puk ljubi svog Vou, rau mije ga i ljubi ga to je istina. Toliko je mogao vidjeti iz novina iz filmova i iz gomile darova. Njegov je roendan postao narodn; praznik, i to je bilo ugodno. Koliko je estitaka primio! Od ustanova, organizacija, tvornica, pojedinih graana. Pravda je zatra 94 ila doputenje da u svakom broju tampa dva stupca tih esti-taka. Istina, to e morati izlaziti nekoliko godina, ali moe, ideja nije uope loa. A darovi su preplavili deset dvorana Muzeja revolucije. Da ne bi ometao Moskovljane dok ih gledaju tokom dana, Staljin je odlazio da ih gleda nou. Rad tisua i tisua majstora zanata, najljepi darovi zemlje, stajali su, leali i visili pred njim. Ali i tu je osjetio istu onu ravnodunost, isti onaj nedostatak pravog interesa. Kakve koristi od svih tih darova? Vrlo su mu brzo postali dosadni. A zatim, i samo je to mjesto izazivalo u njemu nekakvu neugodnu uspomenu, samo to se, a to mu se esto dogaalo u posljednje vrijeme, nikako nije mogao tano sjetiti to je posrijedi, i bio je svjestan samo osjeaja nelagode. Proao je kroz tri dvorane i nije izabrao nita. Stao je pred veliki televizor s urezanim rijeima "Velikom Staljinu od ekista". (Izraen u Mavri-nu, taj je televizor bio jedinstven - najvei koji je ikad izgraen u Sovjetskom Savezu.) A onda se okrenuo i otiao. I tako je proao taj znaajan praznik, ali proslava ga nije ispunila pravim zadovoljstvom. Nekakav udan osjeaj u grudima muio je Staljina, oigledno u vezi s Muzejom, ali nije ga mogao dokraja shvatiti. Narod ga ljubi, istina, ali sam narod prepun je mana. Kako bi se mogle ispraviti? I koliko bi se bre komunizam mogao izgraditi da nema bezdunih birokrata. Da nema umiljenih glaveina. Da nema organizacionih slabosti u preodgajanju masa. Da nema "skretanja" u partijskom odgoju. Da nema usporavanja u izgradnji, zakanjenja u proizvodnji, izrade robe loe kvalitete, slabog planiranja, ravnodunosti prema uvoenju novih tehnolokih mjera i opreme, odbijanja mladih ljudi da pionirski odlaze u udaljena

podruja, gubitka ita na poljima, rasipanja knjigovoa, kraa u skladitima, prevara direktora, sabotaa zatvorenika, liberalizma u policiji, unitavanja javnih zgrada, drskih pekulanata, pohlepnih domaica, razmaene djece, brbljavica u tramvajima, sitniavog "kritiziranja" u literaturi, liberalnih sklonosti u kinematografiji. Ne, narod jo uvijek ima previe mana. A to ih je 1941. natjeralo na povlaenje? Napokon, ljudima je bilo nareeno da ostanu na poloajima do smrti. Zato nisu ostali? Tko se tada povukao, ako nije narod? Ali spominjui se 1941. Staljin nije mogao izbjei sjeanju na vlastitu slabost. Na svoj urni i nepotrebni odlazak iz Moskve u listopadu. Naravno, to nije bio bijeg. Jer kad je odlazio, Staljin je ostavio za sobom odgovorne ljude i dao im strogo nareenje da brane glavni grad do posljednje kapi krvi. Ali, na alost, upravo su se ti drugovi pokolebali i on se morao opet vratiti, doi u glavni grad i braniti ga. Kasnije je poslao u zatvor svakog pojedinca koji se sjeao te panike 16. listopada. Ali kaznio je i sebe - odrao je vojniku smotru u studenom. Taj trenutak u njegovom ivotu bio je nalik na onaj kad je pao u procjep u ledu u izgnanstvu u Turuhansku: led i oaj, ali iz leda i oaja potekla je snaga. Nije to bila mala stvar - vojnika smotra dok je neprijatelj pred vratima. 95 Ali moe li uope biti lako, biti Najvei od najveih? Iscrpljen neradom, Staljin se nehotice prepustio deprimant-nim mislima. U tom trenutku nije ninato usredotoio svoju umornu panju. vrsto je zatvorio oi i leao, dok su mu se nevezane uspomene iz njegovog dugog ivota uvlaile u mozak. A ipak, iz nekog udnog razloga, nije se prisjeao niega dobroga, ve samo loih i neugodnih stvari. Ako se sjetio svog rodnog mjesta Gori, nisu mu padali na pamet ljupki zeleni breuljci, ni vijuganje rijeka Meduda i Ljahva, ve ono to mu je tamo bilo mrsko i to mu nije dalo da se ni na jedan sat vrati u dom svoga djetinjstva. Ako bi mu se misli navraale na 1917, prisjeao bi se samo kako se pojavio Lenjin sa svojim umiljenim doktrinama i poremetio sve to je ve uinjeno, i kako su se svi smijali kad je Staljin predloio da se osnuje zakonita stranka i da se ivi u slozi s Privremenom vladom. Smijali su mu se vie nego jednom - ali zato je bila uobiajena praksa da se svaki teak i nezahvalni zadatak prebaci na njega? Smijali su mu se, ali 6. srpnja poslali su njega a ne nekog drugog iz Kesinske palae u Petropavlovsku tvravu, da uvjeri mornare kako moraju predati tvravu Kerenskome i povui se u Krontat. Griu Zinovjeva mornari bi kamenovali. ovjek mora znati razgovarati s ruskim narodom. Sjetio se 1920, i onda opet kako je Tuhaevski iskrivljenih usana vikao da je Staljinova krivnja to nije zauzeo Varavu. Dobro se izvikao taj luak! i itav njegov ivot stvari mu nikad nisu polazile za rukom J kako valja. Nikad mu nisu polazile za rukom, jer je uvijek bilo J ljudi koji su ga ometali. A kad bi jednoga uklonili, na njegovom bi se mjestu pojavio netko drugi. Netko je etiri puta lagano pokucao na vrata, tako tiho r je izgledalo kao da se pas nekoliko puta oeao o njih. Staljin okrene prekida kraj svog leaja i zasun se automatski povue, a nezastrta vrata se malo otvore. Nisu bila pokrivena zastorom, jer Staljin nije volio nikakve zastore oko kreveta, draperije ili nie gdje bi se netko mogao sakriti. Vrata su se otvorila upravo toliko da propuste psa; ali umjesto toga pojavila se mlada proelava glava Poskrebieva sa stalnim izrazom iskrene odanost, i potpune pokornosti na licu. Zabrinut za efovo zdravlje primijetio je da Staljin lei nap< pokriven alom od devine dlake, ali nije ga izravno upitao zdravlje. (Pretpostavljalo se da je zdravlje izvanredno.) On re tiho: "Jo Sarjoni, Abakumov e doi u

dva i trideset. Hoete ga primiti? Ili moda neete?" Josif Visarionovi otkopa dep na prsima i izvue sat r lancu. (Poput svih staromodnih ljudi nije trpio runih satova Jo nije bilo dva sata ujutro. Nije imao nikakve volje da se presvue i da poe u urL-Ali nikako nije smio dopustiti da disciplina popusti. Ako sa;:.. malo popusti uzde, svi e to smjesta osjetiti. "Vidjet emo", odgovori Staljin umorno i zatrepe oirr.i "Ne znam." 96 "Pa neka doe. Moe ekati!" ree Poskrebiev i tri puta nepotrebno kimne glavom. (Istiui svoje djeako vladanje, inio je svoj poloaj mnogo vrim.) A sad se opet ukoio, pozorno promatrajui efa. "Kakva su vaa nareenja, Jo Sarjoniu?" Staljin tuno pogleda to stvorenje koje mu, na alost, takoer nije moglo biti prijatelj, jer je bio tako potpuno podloan. "Hajdete sad, aa", ree on ispod brkova. Poskrebiev jo jednom kimne, povue glavu i vrsto zatvori vrata. Josif Visarionovi namjesti automatski zasun i zaogrnut alom, okrene se na drugu stranu. Tada opazi na niskom stoliu kraj otomana knjigu u jeftinom depnom izdanju s crvenim i crnim koricama. Istog trenutka sjetio se to ga je ono zaboljelo u grudima, to ga je peklo, to mu je pokvarilo roendan: osoba koja mu je jo i danas smetala i koja nije bila uklonjena - Tito! Tito! Kako se to moglo dogoditi? Kako se mogao tako prevariti u toj korpionskoj dui? Godine 1936. i 1937. bile su tako velianstvene! Toliko glava koje su do tada bile netaknute palo je te godine, ali on je dopustio da mu Tito izmakne iz ruku. Stenjui, Staljin spusti noge sa leaja. Uspravi se i podigne ruke prema crvenkastoj prosijedoj glavi na kojoj se vidjela ela. Obuzela ga je neopisiva gorina i nezadovoljstvo. Poput legendarnog junaka, Staljin je itavog ivota odsijecao bezbrojne hidrine glave. Oslobodio se itavog brda neprijatelja u svom ivotu. A spotaknuo se o jedan korijen. Josip se spotaknuo o Josipa. Kerenski, koji je jo uvijek negdje bio iv, nije ni najmanje smetao Staljinu. Uostalom, to se Staljina tie, mogli su se iz groba vratiti i Nikolaj II ili Kolak - prema njima nije osjeao nikakve line mrnje: oni su bili otvoreni neprijatelji i nisu se izmotavali nudei neki novi, bolji, vlastiti socijalizam. Bolji socijalizam? Na neki drugi nain nego to radi Staljin? Gluposti! Tko moe graditi socijalizam bez Staljina? Nije bila rije o tome da bi Tito mogao uspjeti. I tako nita ne moe nastati iz onoga to on radi! Staljin je gledao na Tita kao to neki stari seoski lijenik, koji je razrezao bezbrojne eluce i odsjekao beskonaan niz udova u kolibicama bez dimnjaka ili na daskama kraj puta, gleda na nekog malog staista u bijelom ogrtau. Sabrana djela Lenjinova ve su mijenjana tri puta, a djela Utemeljitelja dva puta. Svi oni koji se nisu slagali ve su davno spavali vjenim snom, oni koji su se spominjali u starim fusnotama, koji su pomiljali da se socijalizam moe graditi na neki drugi nain. A tada, kad se ak ni u praumama na sjeveru nije vie moglo uti ni kritike ni sumnji, Tito je odnekud ispuzao sa svojim dogmatiarem Kardeljem i izjavio da sve to treba raditi drugaije. U tom je trenutku Staljin opazio da mu srce kuca jae, da mu se vid zamaglio, da osjea neugodne greve po itavom tijelu. U prvom krugu 97

Izmijenio je ritam disanja. Pogladio se po licu i brkovima. Nije smio popustiti. Ako popusti, Tito e mu oteti posljednji mir, posljednji apetit, posljednji san. Kad su mu se oi razbistrile pogled mu je opet pao na crvenu i crnu knjiicu. Tu knjigu nije mogao nizato kriviti. Staljin zadovoljno posegne za njom, podmetne jastuk pod lea i opet se napola opruzi na nekoliko minuta. Bio je to primjerak iz multimilijunskog izdanja objavljenog na deset evropskih jezika; knjiga se zvala "Tito, izdajniki maral" od Renaud de Jouvenela. (Dobro je djelovalo da autor oigledno stoji posve po strani, da, neki objektivni Francuz i to jo s aristokratskim imenom.) Staljin je ve prije nekoliko dana paljivo proitao tu knjigu, ali nije se htio od nje rastati, kao to se nije rado rastajao ni s jednom ugodnom knjigom. Kolike e se sad oi otvoriti i zaista upoznati tog sebeljubivog, okrutnog, kukavikog, perfidnog, opakog tirana! Tog odvratnog izdajnika! Tog beznadnog tvrdoglavca! ak su i komunisti na Zapadu bili potpuno zbunjeni. Ona stara budala Francuz Andre Marty - ak i njega se moralo izbaciti iz Komunistike partije zato to je branio Tita. Listao je knjigu. Da, evo, tu je! Sada ljudi vie ne mogu i dalje veliati Tita kao heroja: on se dva puta kukaviki htio predati Nijemcima, ali njegov ef Generaltaba, Arso Jovanovi, prisilio ga je da ostane Vrhovni komandant. Plemeniti Arso je ubijen, a i Petrievi: "Ubijen samo zato to je volio Staljina." Netko i"j uvijek ubijao najbolje ljude, a najgori su ostajali da Staljin s njima obrauna. Tu je bilo sve, sve - da je Tito vjerojatno britanski pij da se silno ponosi svojim donjim rubljem s izvezenom kralj skom krunom; kako je fiziki odvratan, kao Goring, kako je iskien medaljama i ordenjem dok su mu prsti prekriveni ogromnin: dijamantnim prstenjem. (Kakva je to jadna tatina u ovjekj koji nema nikakva dara za ratne vjetine?) Objektivna, principijelna knjiga. Zar kod Tita nema nekh seksualnih nastranosti? I o tome valja pisati. "Jugoslavenska Komunistika partija nalazi se u kanda::.:-ubojica i pijuna." "Tito je mogao preuzeti vodstvo samo zato -su ga podupirali Bela Kun i Trajo Kostov." Kostov! Kako je to ime vrijealo Staljina! Gnjev mu je na u glavu i snano je zamahnuo nogom - u krvavu Trajovu nj ku! I Staljinovi sivi oni kapci zatreperie od zadovoljenog o? aja za pravdu. j Taj prokleti Kostov, svinja prljava! | Nevjerojatno kako su sada, gledajui unazad, postale j?.>J( spletke tih varalica! Kako su se lukavo prikrivali! U najma-j( ruku uspjelo mu je da dohvati Belu Kuna 1937; ali prije i<--^ deset dana Kostov je osramotio socijalistiki sud. Koliko je ;:--nih procesa Staljin vodio, koliko je neprijatelja natjerao . ponize i da priznaju svaki sramotni zloin - a ipak nije . =-u sluaju Kostova! Sramota se proirila itavim svijetom! K := je to bila mrana podmuklost, zavarati iskusne isljednike, im pred nogama - a onda na javnom suenju, pred s: dopisnicima, opet sve porei! Kakva^ je to pristojnost? I partijska svijest? I proleterska solidarnost? Dobro, umri, ali umri tako da nam bude od neke koristi! Staljin odbaci knjigu. Ne, nije se mogao naprosto odmarati i leati. Borba nije prestajala. Bezbrina zemlja moe spavati, ali ne i njen Otac. On ustane, ali se ne ispravi potpuno. Otkljua druga vrata u sobi (ne ona kroz koja je uao Poskrebiev) zatim ih zakljua za sobom. Jedva ujno u mekim papuama poao je niskim, uskim, zavojitim hodnikom bez prozora, u koji je svjetlo dopiralo odozgo, pokraj ogledala koja su s jedne strane bila prozori i kroz koja je

mogao vidjeti predvorje. Poao je dalje do svoje spavaonice, takoer niske, malene, bez prozora, s ureajem za ventilaciju zraka. Iza hrastovih oplata na zidovima spavaonice bio je blindirani sloj, a izvana kamen. Malim kljuiem koji mu je visio o pojasu Staljin otkljua metalni poklopac boce, natoi au svog omiljenog, okrepljujueg likera, ispije je i opet zakljua ep. Priao je ogledalu. Oi su mu gledale jasno i nepodmitljivo strogo. Cak ni premijeri nisu mogli odoljeti tim oima. Izgled mu je bio ozbiljan, jednostavan, vojniki. Pozvao je svog gruzinskog posilnog da ga obue. ak i pred onima koji su mu bili bliski drao se kao prava povijesna linost. Njegova eljezna volja. Njegova nepokolebiva volja. 99 19 JEZIK JE SREDSTVO PROIZVODNJE No je bila Staljinovo najplodnije doba. Njegov se kritiki duh polako razvijao ujutro. Svojim sumornim jutarnjim duhom uklanjao je ljude s poloaja, smanjivat : trokove, nareivao da se dva-tri ministarstva spoje u jedno. Svojim otrim i gipkim nonim duhom odluivao je kako da povec_ broj ministarstava dijelei ih, i kako da nazove nova; potpisivan je nove budete i potvrivao nova imenovanja. Sve njegove najbolje ideje raale su se izmeu ponoi i etir. sata ujutro: kako e zamijeniti stare obveznice novima, a da p- * tom izbjegne plaanje vlasnicima obveznica; kakve kazne e uveb": f za izostanak s posla; kako e produiti radni dan i radni tjedan f kako e trajno privezati radnike i ostale namjetenike za posa^ I zatim ukaz o robiji i vjealima; raspadanje Tree internacionak izgon izdajnikog stanovnitva u Sibir. I Izgon itavih naroda bio je ujedno njegov najvei teoret-".;J prilog i najhrabriji eksperiment, ali drugo se tada nije ni mo::a| uiniti, itav svoj ivot on je nesumnjivo bio najistaknutiji spJv-f jalist Partije u pitanju sovjetskih nacionalnosti. Donio je jo itav niz drugih, znaajnih ukaza. Meutim, je pronaao jedno slabo mjesto u itavom arhitektonskom mu, i u njegovom je mozgu polako sazrijevao jedan vaan ukaz. Sv*e je zauvijek fiksirao, zaustavio svako kretanje, za sve otvore, svih 200 milijuna znalo je gdje im je mjesto - su mladii iz kolhoza izmicali. Naravno, stvari su se odlino razvijale u kolhozima. S: se u to uvjerio poto je gledao Kubanske kozake i proitao 1 zlatne zvijezde. Oba su autora posjetila kolhoze. Sve su \ i izvijestili o onome to su vidjeli, a to je oigledno bilo t: I sam je Staljin razgovarao s kolhoznicima u prezidijumim. Ali kao dubok i samokritian dravnik, Staljin je pokus: temeljitije ui u stvar od tih pisaca. Jedan od provincijskih : skih sekretara (oigledno je kasnije strijeljan) izbrbljao mu nije sve tako dobro kako izgleda: stariji ljudi i ene registri: 100 kolhozima od 1930. rade s entuzijazmom, ali mladi ljudi (ne svi, naravno, samo stanoviti nesavjesni pojedinci) pokuavaju, im zavre kolu, na prevaru dobiti paso i odjuriti u grad. Staljin je to uo, i ve je u sebi stao razmiljati o mogunostima da se to ispravi. Obrazovanje! itava ta pria o opem sedmogodinjem obrazovanju, o opem desetogodinjem obrazovanju, kad djeca kuharica idu na sveuilita, dovela je do ope zbrke. Lenjin je sam imao krive pojmove u tom pogledu, ali jo je bilo prerano da se to ljudima kae. Svaka kuharica, svaka domaica morala bi biti u stanju da vodi dravu! Kako je on to zapravo sebi konkretno zamiljao? Da kuharice ne kuhaju petkom, ve da odlaze na sastanke pokrajinskog izvrnog

odbora? Kuharica je kuharica, i njen je posao da priprema veeru, to se vladanja ljudima tie, to je uzvieni poziv; on se moe povjeriti samo posebno odabranom osoblju, prokuanom i vjernom, koje se provjeravalo tokom niza godina. A upravljanje tim osobljem moe biti samo u jednim rukama, iskusnim rukama Voe. U statutima kolhoza moralo bi stajati da, jednako kao to im zemlja pripada zauvijek, isto tako svaka osoba roena u odreenom selu automatski postaje danom roenja lan kolhoza. To treba prikazati kao asno pravo. I samo prezidij okrunog izvrnog odbora moe nekome odobriti odlazak iz kolhoza. Zatim treba smjesta povesti propagandnu kampanju, objaviti niz novinskih lanaka: "Mladi nasljednici kolhozne itnice", "Znaajan korak u izgradnji novog sela". Zacijelo e pisci nai naina da to izraze. Istina, inilo se da je netko od desniara upozoravao da e taj problem iskrsnuti. (Takvi "desniari" zapravo nikad nisu postojali - sam je Staljin grupirao stanovite ljude pod taj naslov da bi to lake mogao s njima obraunati.) Iz nekih neobjanjivih razloga, uvijek se kasnije utvrdilo da su uniteni protivnici u neemu imali pravo. Fasciniran njihovim neprijateljskim mislima, Staljin je oprezno oslukivao njihove glasove preko groba. Ali premda je taj ukaz bio vrlo hitan, i premda su i drugi ukazi, takoer hitni, sazrijevali u njegovom mozgu, Staljin je danas, ulazei u svoj ured, osjeao da ga privlai neto uzvienije. Na pragu svog osmog desetljea nije imao nikakva prava da to dalje odlae. Izgledalo je da je ve uinjeno sve mogue da se osigura njegova besmrtnost. Ali Staljinu se inilo da mu se njegovi suvremenici, premda ga nazivaju Najmudrijim od najmudrijih, ipak ne dive onoliko koliko zasluuje, da je njihov zanos povran, da jo uvijek pravo ne poimaju dubinu njegova genija. Jedna ga je misao izjedala u posljednje vrijeme: da postigne jo jedan nauni uspjeh, da dade neizbrisivi prilog jo nekoj nauci osim filozofiji i povijesti. Naravno, mogao je takav prilog dati biologiji, ali povjerio je taj posao Lisenku, tom potenom, energinom ovjeku iz naroda. Osim toga, matematika, ili barem 101 fizika, vie je privlaila Staljina. Nikad nije bez zavisti mogao itati raspravu o nuli i minus jedan na kvadrat u Dijalektici prirode. Ali ma koliko da je listao Kiselevljev udbenik Algebre i So-kolovljevu Fiziku za vie razrede, nigdje nije mogao nai odgovarajuu inspiraciju. I onda ga je sretan sluaj naveo na potpuno razliito polje, na polje lingvistike, u vezi s nedavnim sluajem profesora iko-bave iz Tiflisa. Cikobava je objavio neku antimarksistiku, heretiku tezu da jezik nije nadgradnja, ve naprosto jezik, da nije ni burujski ni proleterski, ve naprosto narodni jezik - i usudio se otvoreno aludirati na ime samoga Marra. Budui da su i Marr i Cikobava bili Gruzijci, itava je stvar odmah naila na reakciju u asopisu gruzijskog sveuilita, i jedan sivi, neuvezani primjerak tog lista, tampanog karakteristinim gruzijskim pismom leao je ovog trenutka pred Staljinom. Nekoliko Marrovih uenika napalo je drskog nauenjaka. Poslije tih optubi mogao je samo sjediti i ekati da mu o ponoi na vrata zakuca MGB. Ve se nagovijetalo da je Cikobava agent amerikog imperijalizma. Nita ne bi spasilo Cikobavu da sam Staljin nije podigao telefon i dopustio mu da ivi. Pustit e ga da ivi - i on e sam jednostavne provincijske misli tog ovjeka iznijeti i razviti na briljantan, besmrtan nain. Istina, bilo bi impresivnije da pobije kontrarevolucionarnu teoriju relativnosti, na primjer, ili teoriju o valnom mehanizmu j ali zbog dravnih poslova za to naprosto nije imao vremena. Filo i logija je, meutim, stajala uz bok gramatici, a to se tie tekoe " Staljin je gramatiku oduvijek smatrao ravnom matematici.

Mogao je ovako napisati ivo, izraajno (ve je sjedao i pisao "Ma koji jezik sovjetskih naroda uzeli: ruski, ukrajinski, bel ruski, uzbeki, kazaki, gruzijski, armenski, estonski, letonsV litvanski, moldavski, tatarski, azerbejdanski, bakirski, turknu: ski..." (Do vraga! S godinama postajalo mu je sve tee i te izbjei nabrajanje. Ali zato bi ga, uostalom, i izbjegavao? Na 1 nain napisano se dublje urezivalo u glavu itaoca i slabilo nag -da proturjei.) "... svakome je jasno, da ..." Pa dobro, tu er staviti neto to je svakome jasno. Ali to je jasno? Nita nije jasno. Kau: "Sedam je milja ; -neba, i cijelim je putem uma." Ekonomika - to je baza. Socijalne pojave - to je nadgr >=f uja. A treeg elementa nema. Pa ipak je zahvaljujui svom i\ "f nom iskustvu Staljin spoznao da se nita ne moe postii ~<^ treeg elementa. Na primjer, mogu postojati neutralne zerr.:>g zar ne? (Ali ne i neutralni narodi, naravno.) A recimo da je ne:*# dvadesetih godina rekao s govornice: "Tko god nije s nama, r.-.jg nuno protiv nas"? Otjerali bi ga s podija i istjerali iz Pari "| Ali takva su vremena prola. To je dijalektika. m Tako je i s ovim. Staljin je razmiljao o Cikobavinom es-t^ zaokupljen idejom koja mu prije nikad nije pala na um: ako j( jezik nadgradnja, zato se ne mijenja sa svakom epohom? Aj" nije nadgradnja, to je onda? Baza? Nain proizvodnje? 102 Tano govorei, stvari stoje ovako: Nain proizvodnje sastoji se od proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Nazvati jezik odnosom nemogue je. Znai li onda da je jezik proizvodna snaga? Ali proizvodne snage ukljuuju instrumente proizvodnje, sredstva proizvodnje i ljude. Ali premda ljudi govore jezikom, jezik nisu ljudi. Sam bi vrag to znao - bio je u orsokaku. Pravo govorei, ovjek bi morao priznati da je jezik sredstvo proizvodnje kao - pa, recimo, kao strugovi, eljeznike pruge, pota. Istovremeno, on spada i u komunikacije. Ali ako na taj nain izloi tezu, i izjavi da je jezik sredstvo proizvodnje, svi e se poeti smijuckati. Ne u naoj zemlji, naravno. A nema nikoga koga se moe upitati za savjet: samo on na zemlji istinski je filozof. Da je bar iv netko poput Kanta, ili Spinoze, premda je bio buruj ... A da telefonira Beriji? Ali Berija uope nema pojma o takvim stvarima. Recimo, mogao bi to postaviti opreznije: "U tom pogledu jezik, koji se u principu razlikuje od nadgradnje, ne moe se razlikovati od sredstava proizvodnje, od strojeva, na primjer, koji su jednako indiferentni prema klasi kao i jezik." "Indiferentni prema klasi" - i to se nikad ranije ne bi bilo moglo rei. On stavi taku iza reenice. Stavi ruke iza glave, zijevne i protegne se. Nije stigao daleko, ali ve je bio umoran. Staljin ustane i proeta se malom sobom, svojim omiljenim nonim uredom. Priblii se siunom prozoru u kojem su umjesto obinog stakla bila dva okna od ukastog, neprobojnog stakla sa zrakopraznim prostorom izmeu. Vani je bio mali ograeni vrt gdje je samo ujutro radio vrtlar pod nadzorom strae. Danima nitko osim njega nije tu stupio nogom. Iza neprobojna stakla nazirala se magla u vrtu. Nije se vidjela ni zemlja ni svemir. Meutim, polovica svemira bila je zatvorena u njegovim grudima, i ta je polovica bila harmonina i jasna. Samo ona druga polovica - objektivna stvarnost - krila se u opoj magli. Ali ovdje, u svom dobro uvanom i utvrenom nonom uredu Staljin se ni najmanje nije bojao te druge polovice; osjeao je u sebi dovoljno moi da je pokori, da je oblikuje po svojoj volji. I tek kad bi bio prisiljen da zakorai

u tu objektivnu stvarnost - kad je, na primjer, morao ii na veliki banket u Dvorani stupova, prei zastraujui prostor izmeu automobila i vrata, sam se popeti stepenicama i prei preveliko predvorje izmeu dva reda zanesenih i punih potovanja, ali ipak previe brojnih gostiju - u tim bi se asovima Staljin osjeao bolestan, potpuno nezatien, ne bi ak znao ni kako da se koristi rukama, ve odavno beskorisnim za pravu obranu. Poloio bi ih na trbuh i smijeio se. Oni su mislili da se Svemoni smijei da im ugodi, ali on se smijeio zato to se boji. On je sam opisao prostor kao osnovni uvjet za materijalno postojanje. Ali poto se uinio vladarem estine zemlje, poeo 103 se bojati prostora. To je bilo najbolje u njegovom nonom uredu: nije bilo prostora. Staljin zatvori elini kapak i polako se vrati k svom stolu. Bilo je ak i za Velikog korifeja kasno za rad, ali on proguta pilulu i opet sjedne za stol. Stvari mu nikad nisu posve polazile za rukom, a ipak se morao i dalje muiti. Budue generacije e to znati cijeniti. Kako je dolo do toga da u filologiji vlada teroristiki, Arak-ejevljev reim? Svatko se boji da kae ijednu rije protiv Marra. Kako su udnovati i plaljivi ljudi! ovjek ih moe uiti demokraciji, moe za njih savakati stvari tako da im preostane samo da ih progutaju - ali oni e ipak okrenuti glavu. Sve ovisi o njemu, o Staljinu; i ovdje takoer sve ovisi o njemu. Ponesen inspiracijom on zapie nekoliko reenica: "Nadgradnju je stvorila baza u svrhu ..." "Jezik je stvoren u svrhu..." Njegovo smee-sivo, koziavo lice, s velikim isturenim nosom, duboko se sagnulo nad listom papira, te nije vidio anela srednjovjekovne teleologije kako mu se smijei preko ramena. Taj Lafargue - svi su ti teoretiari jednaki. On govori o "iznenadnoj revoluciji u jeziku izmeu 1789. i 1794". Kakva je to revolucija! To je bio francuski jezik prije toga, i francuski jezik je i ostao. "Openito se mora rei za dobrobit onih drugova koji su oarani eksplozijom, da se zakon o prijelazu eksplozijom iz starog kvaliteta u novi kvalitet ne samo ne moe primijeniti na povijest lingvistikog razvoja, ve se takoer rijetko moe primijeniti na ostale drutvene pojave." Staljin se zavali u naslonja i ponovo proita to je napisao. Dobro je zvualo. Propagandisti e morati dobro osvijetliti postavku: da sve revolucije u jednom trenutku dosiu jednu taku poslije koje vie nema kretanja, te da kasniji razvoj nastupa evt-lucijom. A mogue je ak da se kvantitet ne pretvara u kvalite:. Ali to e spremiti za drugi put. "Rijetko?" Ne; to bi jo uvijek moglo biti nezgodno. Staljin prekrii "rijetko" i napie "ne uvijek". to bi bio zgodan primjer? "Preli smo s burzujske, individualno-seljake strukture" ( javio se novi termin, i to dobar!) "na socijalistiku kolhozn I kad je napokon stavio taku iza reenice, jo je malo izmislio i dodao rije "strukturu". To je bio njegov omiljeni &-... jo jedan udarac na avao koji je ve zakucan. Ponavljanje s\ rijei inilo je svaku reenicu razumljivijom. Inspirirano, njego je pero pisalo dalje: "A to je bilo mogue uspjeno izvesti zato to je to bila re luci ja odozgo, zato to je revolucija provedena na inicijativu stojee vlasti." 104 Staljin se namrti. Dosta. Ovo nije dobro ispalo. Zar se po ovome ne bi moglo zakljuiti da inicijativa za kolektivizaciju nije potekla od samih kolhoznika? Na vratima se zaulo tiho utanje. Staljin pritisne dugme koje je otvaralo

zasun. Na vratima se pojavi aa sa svojim klaun-skim licem - bezoblinim i sretnim to je bezoblino. "Jo Sarioni!" upita on gotovo apatom. "elite li da poa-ljem Abakumova kui, ili elite da jo prieka?" "A, da, Abakumov." Ponesen svojim kreativnim radom Staljin je na njega potpuno zaboravio. On zijevne. Sad je ve bio umoran. Istraivaka strast planula je u njemu ali se brzo ugasila; osim toga posljednje mu reenice nisu najbolje uspjele. "Dobro. Pozovi ga." I on izvue iz stola drugu bocu s metalnim poklopcem, otkljua je kljuem s pojasa i ispije aicu. On uvijek mora biti planinski orao. 105 20 VRATITE NAM SMRTNU KAZNU, JOSIFE VISARIONOVICU Nije tako rei bilo ovjeka, koji bi se i u snu usudio pomisliti da ga nazove aa umjesto Aleksandr Nikolajevi, a jo manje da to pred njim kae. "Poskrebiev zove" znailo je "On zove". >"Poskrebiev je naredio" znailo je "On je naredio". Aleksandr Nikolajevi Poskrebiev bio je ef Staljinovog osobnog tajnitva vie od petnaest godina. To je bilo vrlo dugo vrijeme, i svatko tko ga nije potanje prouavao mogao bi se zauditi to mu je glava jo uvijek na ramenima. Ali tajna je bila vrlo jednostavna. Taj je veterinar iz Penze imao duu posilnog, i ta obina injenica garantirala mu je sigurnost. Cak i kad je imenovan za general -lujtnanta, lana Centralnog komiteta, i za efa Specijalnog odjela za tajnu prismotru lanova Centralnog komiteta, jo uvijek je sebe smatrao potpuno nitavnim pred efom, i poaen se bla eno smijuckao kad god bi se kucnuli nazdravljajui njegovom rodnom selu Soplaki. Staljinova intuicija nikad nije otkrila n traak sumnje ili opozicije u Poskrebievu. Njegovo prezime, kou je znailo kruh peen iz ostataka tijesta, bilo je opravdano: cinik se da nisu mogli sakupiti dovoljno kvaliteta duha i karaktera ka; su ga pekli. Ali u odnosu prema podreenima, taj proelavi dvorjanin s izrazom priglupog ovjeka poprimao je golemu samouvjerenost S ljudima na niem poloaju govorio je na telefon jedva ujnins , glasom; ovjek je morao prilijepiti glavu za slualicu da ga razi> I mije. Tu i tamo ovjek bi se s njim mogao naaliti, ali nikad ga j nije mogao kao sluajno upitati: "Pa kako je danas tamo kod vas?-" I (Cak ni efova vlastita ki nije mogla otkriti kako je tamo kol vas. Kad bi telefonirala, rekli bi joj samo: "Kree se", ili "Ne* kree se", ve prema tome jesu li se ili nisu uli efovi koraci Veeras je Poskrebiev rekao Abakumovu: "Josif Visariono\it radi. Moda e vas primiti. Rekao je neka ekate." Uzeo je aktovku od Abakumova, uveo ga u sobu za priman* i otiao. 106 I I tako Abakumov nije upitao ono to je iznad svega elio saznati: kako je ef danas raspoloen? Ostao je sam u sobi za primanje, dok mu je srce snano udaralo. Taj snani, krupni, odluni ovjek ukoio bi se od straha kad bi iao na izvjetaj Staljinu, jednako kao to su graani za vrijeme valova hapenja drhtali kad bi uli topot koraka na stepenicama. Ui bi mu se prvo sledile od straha, a zatim bi poele gorjeti - i svaki put bi se Abakumov jo vie prestraio da e ta njegova uporno crvena uha izazvati efovu sumnju. Staljin je sumnjao i u najsitnije stvari. Na primjer, nije volio da bilo tko zavlai ruku u unutarnji dep u njegovom prisustvu. Stoga je Abakumov premjestio iz unutarnjeg depa u vanjski sva tri naliv--pera koja je pripremio da pribiljei

upute. Dnevne direktive dravne slube sigurnosti dolazile su preko Berije, i od njega je Abakumov primao veinu nareenja. Ali jednom mjeseno Apsolutni vladar htio je sam osjetiti linost ovjeka kome je povjerio sigurnost svoga sistema. Ti jednosatni sastanci bili su velika cijena za svu onu mo, svu snagu kojom je Abakumov raspolagao. On je mogao ivjeti i uivati samo u razmacima od sastanka do sastanka. Kako se vrijeme pribliavalo, sve bi u njemu poelo gasnuti, ui bi mu se sledile; predao bi aktovku prije nego bi uao ne znajui hoe li je dobiti natrag; pognuo bi svoju bikovsku iju na vratima ureda ne znajui hoe li je opet ispraviti poslije jednog sata. Staljin je zastraivao zato to je jedna greka u njegovoj prisutnosti mogla biti ona jedna greka u ivotu koja izaziva eksploziju neopoziva djelovanja. Staljin je zastraivao zato to nije elio uti izgovore, i to nije optuivao; njegove ute tigarske oi naprosto bi opako zasjale, donji bi se kapci malo stisnuli - i tu, u njemu, osuda je bila donesena a da osueni ovjek to nije znao: on bi mirno odlazio, ali u noi bi bio uhapen, a ujutro strijeljan. utnja i ono nabiranje donjih kapaka bili su najgore od svega. Ako je Staljin bacio na ovjeka neto teko ili otro, ako mu je zagazio na nogu, pljunuo na njega ili mu otpuhnuo gorui ar iz lule u lice, taj gnjev nije bio konaan gnjev, taj je gnjev bio prolazan. Ako j Staljin bio grub i kleo, ak i ako je upotrebljavao najgore izraze, Abakumov se radovao: to je znailo da se ef jo uvijek nada da e ga popraviti i dalje s njim suraivati. Naravno, Abakumovu je sad ve bilo jasno da se u svom revnom zanosu previsoko popeo. Bio bi u mnogo manjoj opasnosti da je ostao nie. Staljin je govorio prijazno, dobroudno s onima koji su bili dovoljno daleko od njega. Ali nije bilo vie povlaenja kad bi ovjek jednom postao blizak. Preostalo je jedino ekati smrt. Vlastitu. Ili... A stvari su tako neumitno ile svojim tokom da je u Staljinovom prisustvu Abakumov uvijek strahovao da je neto otkriveno. Ve i ranije esto je drhtao od straha pri pomisli da je Staljinu mogla doprijeti do uiju neka vijest o tome kako se on obogatio u Njemakoj. 107 Pri kraju rata Abakumov je bio na elu svesaveznog SMER-a, i rukovodio je kontrapijunaom na svim frontovima i u itavoj vojsci. Bio je to period neograniene pljake, koji je vrlo kratko trajao. Da bi osigurao efektni konani udarac protiv Njemake, Staljin je preuzeo od Hitlera praksu da se plijen smije slati s fronta kui. Ta je odluka potekla iz njegova razumijevanja vojnike udi, onoga to bi on sam osjeao da je vojnik: krasno je boriti se za ast domovine - jo je ljepe boriti se za Staljina - ali da bi se riskirao ivot u najopasnije vrijeme, kad je kraj rata nadomak, potreban je najsnaniji poticaj - ukratko, on je dopustio svakom vojniku da alje kui oko deset kilograma plijena mjeseno, svakom oficiru dvadeset, a generalu trideset. Taj je raspored bio pravedan, jer vojniki ranac ne smije biti preteak kad vojnik napada, a general uvijek ima automobil. SMER je bio u jo boljem poloaju, jer je bio van domaaja neprijateljskih granata i nikad nije bio cilj neprijateljskim avionima. Uvijek se nalazio u podruju iza borbenih redova, daleko od inspektora ministarstva financija. Slubenici SMER-a bili su obavijeni oblakom tajnovitosti. Nitko se nije usuivao provjeravati to oni spremaju pod peat u teretne vagone, to uzimaju iz konfiscirane imovine koju su uvali njihovi straari. Kamioni, vlakovi i avioni odnosili su kui bogatstvo SMERovih slubenika. Porunici, ako nisu bili budale, mogli su tako nagomilati tisue, pukovnici stotine tisua, Abakumov milijune. Istina, on nije mogao zamisliti kako bi ga moglo spasiti zlato, ak i zlato pohranjeno u vicarskoj banci ako padne s ministarskog poloaja. Bilo je

oigledno da ni bogatstvo ne moe pomoi ministru kome je skinuta glava. A ipak, nije mogao podnijeti da se njegovi podreeni bogate, a da on sam nita ne uzme. Stoga je slao jedan specijalni odred za drugim u potjeru za blagom. Nije mogao odbiti ak ni dva kovega puna naramenica. Pljakao je u nekom mjesearskom transu. Ali to blago Nibelunga bilo je Abakumovu zapravo nekorisno, a neprestano ga je ispunjalo strahom da e biti otkriven. Nitko tko je za to znao ne bi se usudio prijaviti svemonog ministr ali je istovremeno bilo kakav sluaj mogao iznijeti djelo na vi jelo i upropastiti ga. Bio je lud to se okoristio tom prilikom, sad je bilo prekasno. Doao je u 2.30, a u 3.10 jo uvijek je hodao amo-tamo j sobi za primanje, drei svoju veliku novu biljenicu, osjeaju^ iznutra pravu slabost od straha; ui su mu ve poele gorjet Bilo bi najbolje kad bi Staljin nastavio raditi i kad ga uope ne h primio. Abakumov je strepio pred izvjetajem koji mora podnij o tajnoj telefoniji. Naprosto nije znao kakvu bi la mogao u ov trenutku izmisliti. Ali teka vrata su se napola otvorila. Poskrebiev je tiho iziao, gotovo na vrcima prstiju, i utke mu dao znak da poe ii njim. Abakumov je krenuo, trudei se pri tom da nikad ne star: svom teinom na noge. Provukao se kroz slijedea vrata, koja >. takoer bila napola otvorena, i pridrao uglaane bronane kvak: da se ne bi jae otvorila. Na pragu ree: "Dobro vee, Josife Vii rionoviu! Mogu li ui?" 108 Zabrljavio je, nije na vrijeme proistio grlo, i glas mu je zazvuao promuklo, nedovoljno lojalno. Staljin, odjeven u vojniku bluzu sa zlatnim dugmetima i nekoliko redova odlikovanja, ali bez epoleta, pisao je za stolom. Zavrio je reenicu i tek tada podigao pogled, zlokobno poput sovuljage. I nita nije rekao. Vrlo lo znak! Nije rekao ni jednu rije. Poeo je opet pisati. Abakumov zatvori za sobom vrata, ali se ne usudi krenuti naprijed dok ga ne pozovu kimanjem glave ili nekom drugom kretnjom. Stajao je posve malo pognut, spustivi duge ruke uz tijelo, sa smijekom punini potovanja na mesnatim usnama. Ui su mu plamtjele. Abakumov je ve bio u oba ureda Voe - u njegovom slubenom dnevnom uredu i ovom malenom nonom. U velikom dnevnom uredu na jednom od gornjih katova bilo je sunano i prostorija je imala obine prozore. U ormarima za knjige redala se smotra cjelokupne ljudske misli i kulture, spremljena u arene uveze. Na visokim prostranim zidovima visili su omiljeni portreti Voe, u zimskoj uniformi generalissima, 11 ljetnoj uniformi marala. Bilo je tu divana, naslonjaa i mnogo stolaca za primanje stranih delegacija, za sastanke. Tu se Staljin fotografirao. Ovdje, u nonom uredu, tik do zemlje, nije bilo ni slika ni ukrasa, a prozori su bili maleni. etiri niska ormara za knjige stajala su uz zidove obloene hrastovim oplatama, a malo odmaknut od zida pisai stol. U kutu je bio radiogramofon; odmah do njega polica na kojoj su stajale ploe. Staljin je nou vrlo rado sluao svoje stare govore. Abakumov se pokorno pognuo i ekao. Staljin je i dalje pisao. Pisao je svjestan da svaka njegova rije istog asa pripada povijesti. Lampa na pisaem stolu osvjetljavala je samo papir; indirektno gornje svjetlo bilo je slabo. Nije pisao itavo vrijeme. Okretao bi glavu, kiljei na jednu stranu, prema podu, ili neprijazno gledajui Abakumova kao da neto slua, premda se u sobi nije ulo ni glasa. Kako se razvio taj zapovjedniki nain, ta znaajna teina svakog malog

pokreta? Nije li mladi Koba - kako su Staljina zvali na Kavkazu - micao prstima, rukama, podizao obrve i zurio na posve isti nain? Ali u to doba nitko se nije bojao, nitko u tim kretnjama nije nalazio strahovito znaenje. Tek poto je koliina metkom raznesenih glava dosegla stanoviti broj, ljudi su u tim istim sitnim kretnjama poeli otkrivati nagovjetaj, opomenu, nareenje. A primijetivi ono to su drugi primjeivali, Staljin je poeo promatrati sam sebe; i on je takoer vidio u svojim kretnjama i pogledima prijetee skriveno znaenje, i poeo ih svjesno dotjerivati; i ubrzo su postali jo bolji, i jo pozitivnije djelovali na ljude oko njega. Napokon Staljin strogo pogleda Abakumova i lulom mu pokae kamo da sjedne. 109 Abakumov zadrhti od olakanja, pree sobu i sjedne - ali na sam rub sjedala, da bi to lake mogao ustati. "Dakle?" upita Staljin, traei neto meu papirima. Trenutak je nastupio! Sad mora hitno preuzeti inicijativu. Abakumov proisti grlo i pone urno govoriti vrlo sveanim glasom. (Kasnije je sam sebe proklinjao zbog svoje brbljive udvornosti u Staljinovom uredu i zbog svojih neumjerenih obeanja, ali uvijek je bilo tako: to je neprijatelj skiji bio stav Svemonoga, to neobuzdaniji bio je Abakumov u svojim uvjeravanjima, poslije ega je tonuo sve dublje i dublje.) Stalni ukras Abakumovljevih nonih izvjetaja, i ono to je Staljina zapravo najvie privlailo, bilo je otkrivanje neke vrlo znaajne i rairene neprijateljske grupe. Bez takve grupe koju valja razotkriti i sprijeiti svaki put nove - Abakumov uope nije podnosio izvjetaj. Za danas je pripremio optubu protiv grupe u Frunzeovoj vojnoj akademiji, i mogao je dugo govoriti o pojedinostima. Ali zapoeo je izvjetavati o uspjenom razvoju - a da sam nije znao je li stvaran ili iluzoran - priprema za atentat na Tita. Izvijestio je da e tempirana bomba biti postavljena na Titovu jahtu prije nego krene na Brione. Staljin podigne glavu, stavi ugaenu lulu u usta i otpuhne jednom ili dva puta. Nije uinio nikakav drugi pokret, nije pokazao nikakva zanimanja; ali Abakumov, koji je ve pomalo uspio upoznati svog efa, osjetio je usprkos tome da je pogodio u icu. "A Rankovi?" upita Staljin. "A, da! Trenutak emo izabrati tako da e svi zajedno, i Rankovi i Kardelj i Moa Pijade - itava klika - odletjeti u zrak! Raunamo da e do toga doi jo ovog proljea." (U eksploziji jahte morala bi poginuti i itava posada, ali ministar nije spo-i menuo tu pojedinost, a Najbolji prijatelj mornara nije ga o tonu ispitivao.) Ali o emu je mislio, otpuhujui iz ugaene lule, zurei be; izraajno u ministra preko svog dugakog nosa? Nije, naravno, razmiljao o injenici da se Partija, kojoj je stajao na elu, u poetku gnuala individualnih teroristikih djela A ni o tome da je sam utekao teroru. Dok je sisao lulu i gleda;" tog rumenog, dobro uhranjenog hrabrog mladog ovjeka uspla-tjelih uiju, Staljin je mislio ono to je uvijek mislio kad bi vk. svoje revne, pokorne podreene. Njegova je prva pomisao uvijek bila: koliko se toj osobi me -vjerovati? A druga: nije li doao as da se ova osoba likvidi:\ Staljin je vrlo dobro znao za tajno bogatstvo Abakumova. nije urio da ga kazni: Staljinu se svialo to je Abakumov t; ovjek. Pohlepni ljudi se lake mogu razumjeti i lake je nji upravljati. Staljin se iznad svega uvao ljudi koji su odluili vjeno ostanu siromani, poput Buharina. On nije shvaao nji motive. Ali nije mogao vjerovati ni ovom shvatljivom Abakumov Nepovjerenje je bilo naj karakteristini ja osobina Josifa Dug vilija. Nepovjerenje je bilo njegov pogled na svijet.

110 On nije imao povjerenja u svoju majku. A nije imao povjerenja ni u onog Boga, kome se do kamenog poda klanjao jedanaest godina svoje mladosti. Kasnije nije imao povjerenja u svoje vlastite partijske drugove, posebno u one koji su dobro govorili. Nije imao povjerenja u svoje drugove u izgnanstvu. Nije imao povjerenja u seljake siguran da nee posijati ito i njeti ako ih se ne tjera i ako se njihov rad neprestano ne kontrolira. Nije imao povjerenja u radnike, siguran da nee raditi ako im se ne nametnu norme. Nije vjerovao da pripadnici inteligencije nee poiniti sabotau. Nije vjerovao da e se vojnici i generali boriti ako im se ne prijeti kaznenim bataljonima i mitraljezima s lea. Nije vjerovao svojim enama i ljubavnicama. Nije vjerovao svojoj djeci. I uvijek se na kraju utvrdilo da je imao pravo. Vjerovao je samo jednoj osobi, jednoj jedinoj u tom ivotu ispunjenom nepovjerenjem, osobi jednako odreenoj u prijateljstvu kao i u neprijateljstvu. On se sam meu Staljinovim neprijateljima, pred oima itavog svijeta, okrenuo i ponudio Staljinu prijateljstvo. I Staljin mu je vjerovao. Taj ovjek je bio Adolf Hitler. Staljin je sa zlobnim uitkom promatrao kako Hitler pokorava Poljsku, Francusku i Belgiju, kako njegovi avioni pomrauju nebo nad Engleskom. Molotov se vratio iz Berlina prestraen. Njegovi su pijuni izvijestili da Hitler prikuplja snage za rat na Istoku. Hess je odletio u Englesku. Churchill je upozorio Staljina na napad. Sve su vrane na bjeloruskim topolama i galicijskim jablanovima graktale o ratu. Sve su ene na svim trnicama iz dana u dan prorokovale rat. Samo je Staljin ostao miran i bezbrian. On je vjerovao Hitleru. To ga je zamalo stajalo glave. I tako je odsada pa nadalje bio dokraja nepovjerljiv prema svakome. Abakumov je mogao ogoreno reagirati na to nepovjerenje, ali nije imao hrabrosti. Staljin je krivo uinio to je zastranio, to je, na primjer, pozvao onog idiota Petra Popivoda i razgovarao s njim o novinskim lancima protiv Tita. Nije nikako smio, iskljuivo na osnovu upitnika slube sigurnosti odbaciti one odline momke koje je Abakumov lino izabrao za tu hajku. Morao je s njima razgovarati i stei povjerenje u njih. Naravno, sada sam vrag zna to e se dogoditi s planom za atentat. Ta neefikasnost silno je ljutila Abakumova. Ali on je znao svog efa. ovjek nikad ne smije svom snagom raditi za Staljina, nikad se ne smije dokraja angairati. On nije trpio potpuni neuspjeh u izvravanju njegovih nareenja, ali nije podnosio potpuni uspjeh, jer je imao osjeaj da se time ugroava njegova jedinstvenost. Samo on bio je u stanju neto besprijekorno obaviti. Tako da je ak i u trenutku kad je izgledalo da se iz sve sile napree u jarmu, Abakumov vukao samo upola snage - kao i svi drugi. Kao to je kralj Mida pretvarao sve u zlato, Staljin je sve oko sebe pretvarao u osrednjost. 111 III Ali danas se Abakumovu uinilo, dok je nastavljao s izvjetajem, da se Staljinovo lice razvedrava. I kad je iznio pojedinosti o predvienoj eksploziji, ministar je urno preao na Frun-zeovu akademiju, zatim se prebacio na Teoloku akademiju i govorio bez stanke, izbjegavajui pitanje o telefonu i nastojei da ne gleda u telefon na stolu da ne bi svratio Voinu panju na njega. Ali Staljin se prisjeao! Upravo u ovom trenutku on se neega prisjeao, i moda je to ba bio telefon. elo mu se naboralo dubokim borama, a hrskavica velikog nosa se napela. Uporno je zurio u Abakumova (ministar je pokuao svom

licu dati otvoren, iskren izraz) ali nije se mogao sjetiti! Neuhvatljiva misao je umakla. Bore na njegovom sivom elu bespomono su izblijedjele. Staljin uzdahnu, napuni lulu i zapali. "A, da", ree on kroz prvi dim, prisjetivi se neega drugoga, ne one glavne misli koja mu je izmicala. "Je li Gomulka uhapen?" Gomulka je nedavno uklonjen sa svih slubenih poloaja i smjesta je utonuo u mrak. "Da, jest!" ree Abakumov s olakanjem, napola se podigavi sa stolca. (Uostalom, o tome je Staljin ve bio obavijeten.) Hapenja su bila najjednostavniji posao njegovog ministarstva. Pritisnuvi dugme na stolu, Staljin upali svjetla. Svjetiljke na zidu planue. On ustane od stola i pone etati, ostavljajui za sobom trag dima od lule. Abakumov shvati da je njegov izvjetai zavren i da e mu sad diktirati upute. Otvori veliku biljenicu na koljenima, izvue naliv-pero i pripremi se za pisanje. Voa Jl volio da se njegove rijei pribiljee. Ali Staljin je koraao do radio-gramofona i natrag, puei : ne govorei ni rijei, kao da je potpuno zaboravio na Abakumova Njegovo sivo koziavo lice bilo je namrteno, izmueno naporoir da se neega sjeti. Dok je prolazio kraj Abakumova, ministar opaz. da su Voina ramena pogrbljena, tako da se inio jo manjim, gotovo malenim. I - premda je obino sam sebi zabranjivan takve misli na ovom mjestu, da ih ne bi sluajno proitao kaka instrument sakriven u zidu - Abakumov pomisli da Mali ot nee poivjeti jo deset godina, da e umrijeti. Abakumov je eli da se to to prije dogodi. Svima bliskima inilo se da e kad umre zapoeti lagodan, slobodan ivot. Staljin je bio potiten zbog te nove zaboravnosti. Mozak vie nije htio sluiti. Izlazei iz spavae sobe mislio je na ono i je elio upitati Abakumova, a sad je zaboravio. U svojoj nemc nije znao kome bi dijelu svog mozga zapovjedio da se sjeti. Iznenada podigne glavu i zagleda se u zid. Neto drugo do mu je na um, ne ono ega se sad htio sjetiti, ve neto to ga muilo dva dana ranije u Muzeju revolucije, neto vrlo neugodi Bilo je to 1937, na dvadesetu godinjicu revolucije, kad toliko toga u povijesti trebalo iznova interpretirati. Odluio da pogleda izloke u Muzeju i uvjeri se da neto nije krivo pravljeno. U jednoj od dvorana - istoj onoj, u kojoj je sad stai golemi televizor - im je uao vidio je visoko na suprotnom dva velika portreta. Lica eljabova i Perovske bila su otvor bez straha, i dovikivala su svima koji su ulazili: "Ubijte tiranii 112 Staljin, pogoen njihovim udruenim pogledom kao mecima ustuknuo je, zahripao, zakaljao. Prst mu se tresao dok ga je upirao u portrete. Smjesta su ih uklonili. Istovremepo su prvi ostaci revolucije - dijelovi koije Aleksandra II uklonjeni iz Kesinske palae. Od toga dana, Staljin je dao na razliitim mjestima sagraditi sklonita i stanove za sebe. Nikako mu se vie nije milila prometna gradska sredina, te se smjestio u ovoj kui u predgrau, u ovom nonom uredu niska stropa, kraj deurne prostorije svog linog straara. I to je veem broju ljudi oduzimao ivot, to ga je vie titao neprestani strah za vlastiti ivot. Usavrio je sistem strae na razne naine, objavljujui, na primjer, tko e biti deuran samo sat prije nego ljudi moraju nastupiti na svoja mjesta, i mijeajui vojnike iz razliitih kasarni u svakom odredu. Na taj nain oni bi se po prvi put u ivotu vidjeli kad bi doli na slubu, i to na jedan dan, tako da nisu imali prilike da kuju zavjeru. Sagradio je svoju kuu poput miolovke-labirinta, s tri reda ograda, i s vratima koja su u svakoj ogradi bila na drugom mjestu. I imao je nekoliko spavaih soba, te je neposredno prije spavanja nareivao gdje e mu namjestiti

krevet. Takav reim po njegovom miljenju nije bio znak kukaviluka, ve naprosto razuman postupak. Njegova je osoba bila od neprocjenjive vrijednosti. Drugi, meutim, to nisu shvaali. Zato je, da ne bi upadao u oi, propisivao sline mjere za sve male voe u glavnom gradu i pokrajini: zabranjivao im je da idu u nunik bez tjelesne strae, nareivao im da putuju u jednom od tri identina automobila u nizu. U nonom uredu, sjetivi se portreta, on se zaustavi nasred sobe, okrene se Abakumovu i ree maui lulom po zraku: "A to poduzimate za osiguranje partijskih rukovodilaca?" Nagnuvi glavu jako ustranu, zlobno je buljio u svog ministra. S otvorenom biljenicom Abakumov je uspravno sjedio na stolici licem prema Voi - nije ustao, znajui da Staljin voli da se oni s kojima on razgovara ne miu - i potpuno spremno stao govoriti o stvarima koje nikad nije namjeravao spomenuti. Neposredna reakcija bila je od bitne vanosti u sastancima sa Staljinom; svako, i najmanje, oklijevanje, on je tumaio kao potvrdu svojih najgorih misli. "Josife Visarionoviu", progovori Abakumov glasom koji je povrijeeno drhtao. "Pa zato mi i postojimo, itavo nae ministarstvo, da bi vi, Josife Visarionoviu, mogli mirno raditi, da bi mogli misliti i upravljati zemljom." Staljin je rekao "osiguranje partijskih rukovodilaca", ali Abakumov je znao da on pri tome misli samo na sebe. "Svakog dana vrim kontrolu, hapsim, presluavam." Glave jo uvijek nagnute, poput vrane zakrenuta vrata, Staljin ga je paljivo promatrao. "Sluajte", upita on, "to je s tim? Zar jo uvijek ima sluajeva terorizma? Jo uvijek nisu prestali?" 8 U prvom krugu 113 Abakumov gorko uzdahne. "Rado bih rekao da nema sluajeva terorizma, ali ima ih. Nalazimo ih ak u smrdljivim kuhinjama, ak i na trnicama." Staljin zatvori jedno oko; u drugom se ogledalo zadovoljstvo. "To je dobro", kimne on glavom. "Znai, radite." "Ali, Josife Visarionoviu", ree Abakumov, osjetivi da vie ne moe sjediti pred svojim Voom. On ustade, ne ispravivi potpuno noge. "Ali, Josife Visarionoviu, mi ne doputamo da ti sluajevi dou do stupnja pravih priprema. Mi ih hapsimo u trenutku zamisli, namjere, koristei se lanom 19." "Dobro, dobro", ree Staljin i umirujuoom kretnjom pokae Abakumovu da sjedne. (Nikako mu nije bilo po volji da se nad njim uzdie ovolika tjelesina.) "Vi, dakle, vjerujete da meu narodom jo uvijek ima nezadovoljstva?" Abakumov opet uzdahne i sa aljenjem odgovori: "Da, Josi? Visarionoviu. Jo uvijek postoji stanoviti postotak..." (Samo bi trebalo da kae da nema! Zato bi onda njegov ministarstvo uope postojalo?) "Imate pravo", sloi se Staljin. "A to znai da vi u Dravn sigurnosti imate dosta posla. Neki mi kau da nitko vie ni;. nezadovoljan, da su svi koji glasaju na izborima zadovoljni." S: ljin se ironino nasmijei. "To je politiko sljepilo! NeprijaU moda daje svoj glas, ali prikrio se i jo uvijek je nezadovoljar Pet posto, ta mislite? Ili moda osam?" v Staljin je bio posebno ponosan na tu svoju vidovitost, :s| sposobnost za samokritiku, tu imunost prema pohvalama. f "Da, Josife Visarionoviu", potvrdi Abakumov, "upravo tolika.f Pet posto, moda sedam." Staljin nastavi etati po uredu i zaobie pisai stol. f "To je moja mana, Josife Visarionoviu", doda Abakum-mjf ohrabrivi se poneto

sad kad su mu ui ohladnjele. "Napr "" ne mogu biti zadovoljan." Staljin lagano lupi lulom po pepeljari. "A kakvo je rasp enje mladih ljudi?" Pitanje je slijedilo za pitanjem, otro poput noeva, i bi! dovoljna samo jedna greka. Kad bi ovjek odgovorio "Dob to bi bilo politiko sljepilo. Kad bi odgovorio "Loe", znaila da ne vjeruje u budunost. Abakumov napravi neku izraaj gestu i ne ree nita. Staljin nije ekao odgovor. Rekao je s uvjerenjem, istresli lulu: "Moramo obratiti vie panje na omladinu. Moramo posebno netrpeljivi prema grekama mladih." Abakumov se trgne i stane pisati. Staljin je bio oaran svojom vlastitom misli; oi su mu kao u tigra. On iznova napuni lulu, zapali je i pone opet jo i: zivnije etati po sobi. "Moramo pootriti nadzor nad raspoloenjem studenata" ramo iskorijeniti ne samo pojedince, ve itave grupe! I mol iskoristiti punu mjeru presude koju nam zakon doputa - deset i pet godina, ne deset! Deset godina - to je kao k 114 nije zatvor. Uenicima se moe dati deset godina. Ali svakome kome su ve izbile dlake na licu - dvadeset i pet! Mladi su, pre-ivjet e." Abakumov je revfc pisao. Prvi kotai u dugakom nizu stao se okretati. "A vrijeme je i da se prestane s tim hotelskim uvjetima u politikim zatvorima! Berija mi kae da se jo uvijek smije primati pakete s hranom u politikim zatvorima. Je li to tano?" "Prestat emo s tim! Zabranit emo ih!" ree Abakumov s bolom u glasu, i dalje piui. "To je naa greka, Josife Visarionovi-u. Oprostite nam." (To je zaista bio propust! Mogao je to i sam zakljuiti.) "Koliko vam puta moram objanjavati stvari? Ve bi bilo vrijeme da shvatite jednom zauvijek." Govorio je bez ljutine. Iz razblaenih oiju zrailo je povjerenje u Abakumova - on e shvatiti, nauit e. Abakumov se nije mogao prisjetiti kad je Staljin s njim razgovarao tako jednostavno i tako dobronamjerno. Osjeaj straha posve ga je napustio, i mozak mu je radio kao u normalnog ovjeka pod normalnim uvjetima. I problem koji ga je ve dugo muio, poput kosti koja je zapela u grlu, izbio je na povrinu. ivnuvi, Abakumov ree: "Razumijemo, Josife Visarionoviu!" A tada, govorei u ime itavog ministarstva nastavi: "Razumijemo: klasna e se borba pojaati! I to je jo razlog vie zato bi vi, Josife Visarionoviu, morali shvatiti na poloaj - kako su nam ruke vezane ukidanjem smrtne kazne! Ve dvije i po godine udaramo glavom o zid. Sad nemamo nikakvog zakonskog naina da pravdamo postupak kod ljudi koje strijeljamo. Presudu moramo ispisivati u dvije razliite verzije. A onda, kad plaamo izvr-ioce smrtne kazne - kako nemamo naina da njihove honorare isplatimo preko naeg raunovodstva, dolazi do zbrke u raunima. Zatim, nemamo ljude ime plaiti u logorima. Kako nam je potrebna smrtna kazna! Vratite nam smrtnu kaznu, Josife Visarionoviu!" Abakumov je molio iz sveg srca, poloivi ruku na grudi i gledajui pun nade u tamnoputog Vou. I uinilo se da se Staljin nasmijeio, jedva vidljivo. Njegov grubi brk malo je zadrhtao. "Znam", rekao je tiho, s razumijevanjem. "Mislio sam o tome." Nevjerojatno! On je sve znao! On je na sve mislio! Cak i prije nego ga se upita! Poput nekog vrhovnog boanstva, pogaao je misli naroda unaprijed. "Uskoro jednog dana vratit u vam smrtnu kaznu", ree on zamiljeno, gledajui u daljinu kao da gleda daleko u budunost. "To e biti dobra odgojna mjera." Kako je mogao a da ne misli o toj mjeri! On je patio vie od ikoga tokom posljednje dvije godine, poto je popustio neodoljivoj elji da se pohvali pred Zapadom, zavaravajui sam sebe da narod nije potpuno pokvaren.

To je uvijek bila njegova karakteristina crta kao dravnika i vojnika: ni otputanje, ni ostracizam, ni ludnica, ni doivotna robija, ni progonstvo nisu mu se inili dovoljnom kaznom za ovjeka za koga je uvidio da je opasan. Samo smrt bila je pouz115 dano sredstvo da se rauni srede dokraja. I kad bi mu se trgnuli donji kapci, presuda koja bi zablistala u njegovim oima uvijek je bila smrt. Na njegovom nivou nije bilo blae kazne. Iz svijetlih daljina u koje se zagledao, Staljin prebaci pogled na Abakumova i oi mu se iznenada lukavo stisnu. "Zar se ne boji da bi ti mogao biti prvi koga emo strijeljati?" Gotovo da i nije rekao "strijeljati" glasno, ve je spustio glas na kraju reenice, kao da je preputa nagaanju. Ali ta rije se usjekla u Abakumova kao otar mraz. Najblii i Najdrai stajao je nad njim, gotovo nadohvat ruke, i promatrao svaku crtu na ministrovu licu da vidi kako e primiti tu alu. Ne usuujui se ni da ustane ni da ostane sjediti, Abakumov se napola podigne na ukoenim nogama, koje su mu drhtale od napetosti. "Josife Visarionoviu! Ako to zasluujem... Ako je po trebno..." Staljin je netremice gledao u njega, mudro, prodorno. U tor: trenutku utke je u sebi razmatrao onu obaveznu primisao kc: svakog bliskog suradnika: nije li dolo vrijeme da ga se rije; Ve se odavno poigravao s onim prastarim kljuem popularnos prvo ohrabriti krvnike, a onda, u pravi as, obuzdati njihovu umjerenu revnost. Uinio je to ve mnogo puta i uvijek s u bom. Neminovno e nastupiti trenutak kad e i Abakumova rati baciti u istu jamu. "Pravilno!" ree Staljin, dobronamjerno se smijeei kao povlauje njegovoj otroumnosti. "Kad bude zasluio, strije emo te." On pokae Abakumovu da sjedne, zamisli se naas, a t progovori toplije nego to ga je ministar Dravne sigurnosti ik uo govoriti: "Imat e uskoro vrlo mnogo posla, Abakumov Provest emo iste mjere kao 1937. Prije velikog rata potrebna velika istka." "Ali, Josife Visarionoviu", usudi se Abakumov da protusic "zar vi mislite da mi sad ne hapsimo ljude?" "Ti to zove hapenjem - vidjet e! A kad doe rat, ha emo jo vie ljudi, hapsit emo na raznim mjestima. Poia organizaciju! Namjesti nove ljude, plaaj - nita ti neu oc I tada ga otpusti u miru: "Dobro, sad moe ii." Abakumov nije znao hoda li ili leti kroz sobu za pri: kamo je doao da uzme aktovku od Poskrebieva. Ne samo mogao ivjeti jo mjesec dana, ve nije li to bio poetak : novog razdoblja u njegovim odnosima sa efom? Istina, zaprijetio mu je da e ga strijeljati - ali, napok je bila samo ala. 116 21 STAROST Zaokupljen velikim mislima, Besmrtni je etao po svom nonom uredu. Neka unutarnja muzika odjekivala je u njemu, neki golemi orkestar svirao mu je koranicu. Nezadovoljan narod? U redu. Uvijek je bilo nezadovoljnika i uvijek e ih biti. Ali prelazei u mislima nezamrenu povijest svijeta, Staljin je znao da e narod vremenom oprostiti sve to je loe, ak i zaboraviti, ak pamtiti kao dobro. itavi su narodi poput ledi Anne, udovice u Shakespeareovom Richardu III. Njihov gnjev je kratka vijeka, njihova volja nestalna, pamenje slabo - i uvijek su sretni ako se mogu potpuno predati pobjedniku. Zato je i morao poivjeti do devedesete godine - zato to bitka jo nije okonana, gradnja nije zavrena, i to nema nikoga da ga nadomjesti. Pokrenuti i dobiti posljednji svjetski rat. Istrijebiti poput gamadi zapadne

socijalne demokrate, a onda sve ostale na svijetu koji jo nisu pokoreni. Zatim, naravno, poveati produktivnost rada, rijeiti razliite ekonomske probleme. Samo on, Staljin, znao je put kojim e ovjeanstvo dovesti k srei, gurnuti mu lice u sreu kao njuku slijepog teneta u zdjelicu mlijeka - "Na, pij!" A kasnije? Postojao je jedan pravi ovjek - Bonaparte. Taj nije obraao panju na blebetanje Jakobinaca, proglasio se imperatorom - i gotovo. Nita nema loe u rijei "imperator". To naprosto znai "komandant", "glavar". Kako bi to zvualo, Imperator Planeta? Imperator Zemlje! To se ni najmanje ne kosi s pojmom svjetskog komunizma. On je i dalje etao, dok je orkestar svirao. A tada e moda pronai neki lijek, neki nain da barem njega uine besmrtnim? Ne, nee im to uspjeti na vrijeme. Ali kako da napusti ovjeanstvo? ijoj da ga brizi ostavi? Nastat e pravi kaos. 117 Pa, nita. Morat e dati podii jo mnogo svojih spomenika, jo veih. Do toga vremena moda e i tehnologija priskoiti u pomo - moda e se uvesti politiko uzdizanje putem spomenika. Podii spomenik na vrhuncu brda Kazbek, a drugi na brdu Elbrus - tako da mu glava bude uvijek iznad oblaka. A tada neka, neka i umre - Najvei od svih Velikih, bez premca u povijesti Zemlje. Iznenada se zaustavi. A tamo gore? Vie? Nigdje nije bilo njemu ravnih, naravno, ali ako tamo, tamo gore ... I opet je poeo etati gore-dolje, ali polagano. Povremeno bi se to jedno nerijeeno pitanje uvlailo u Sta-ljinov mozak. Zapravo, tu nita nije bilo nejasno. Sve to je bilo potrebno ve je davno dokazano, a to je smetalo zanijekano je. Dokazano! je da se materija ne moe unititi i da se ne stvara. Dokazano je! da je svemir beskonaan. Dokazano je da je ivot nastao spontano] u toplom oceanu. Dokazano je da je nemogue dokazati da je Krist postojao. Dokazano je da su svi udotvorni lijekovi, duhovi proroanstva i prijenos misli samo bablje prie. Ali tkanje nae due, ono to volimo i na to smo navikli. oblikuje se u mladosti, ne kasnije. Uspomene iz djetinjstva u posljednje su vrijeme sve jae oivljavale u Josifu. Do devetnaeste godine on se odgajao na Starom i Novoe zavjetu, na ivotima svetaca i povijesti crkve. Sudjelovao je crkvenim obredima, pjevao u zboru, a posebno je volio pje\ Strokinovu "Sad ti je oproteno". ak i sad ju je mogao otpje\ a da ne propusti ni jednu notu. A koliko je puta tokom jedanae godina provedenih u koli i u sjemenitu prilazio ikonama i zur u njihove tajanstvene oi! Zahtijevao je da ta fotografija bud ukljuena ak i u njegovu biografiju povodom godinjice: ma rant sjemenitarac Dugavili u sivoj reverendi sa zatvoren ovratnikom; blijedo, mladenako ovalno lice iscrpljeno od litve; kosa dugaka, strogo razdijeljena u pripremi za sveer stale, ponizno natopljena petrolejem i zaeljana do uiju; i se po oima i napetim obrvama moglo naslutiti da bi taj posli uenik mogao postati mitropolita. Isti onaj crkveni inspektor, Abakadze, koji je izbacio Du vilija iz sjemenita, ostao je poteen na Staljinovo narede Neka starac proivi svoj ivot. A kad je treega srpnja 1941. stajao pred mikrofonom, mu se isueno grlo stezalo od straha i bolnog samosaaljenja nema srca koje bar nekad ne osjeti saaljenje) nije sluajno "brao" provalila s njegovih usana. Ni Lenjinu, ni bilo k" drugom voi ne bi palo na pamet da je izgovori. Njegove su usne izgovorile ono to su nauile gov r mladosti.

Da, i u tim srpanjskim danima moda je ak i molio u jednako kao to su se neki drugi ateisti nehotice kriali " bombe padale. U posljednje vrijeme bilo mu je vrlo ugodno to ga " u svojim molitvama spominjala kao vou od Boga izabran 118 je i potpomagao sredite Ruske pravoslavne crkve u Zagorsku iz blagajne Kremlja. Staljin nije pozdravljao ni jednog premijera neke velike drave onako kako je pozdravljao svog pokornog, oronulog patrijarha. Izlazio je da ga doeka na vanjskim vratima i vodio ga do stola pod ruku. Mislio je kako bi morao negdje pronai neko malo ladanjsko dobro i pokloniti mu ga. Kao to su nekad poklanjali, za dobrobit svoje due. Openito je Staljin u sebi zapazio neku sklonost ne samo prema pravoslavlju, ve i prema ostalim elementima i rijeima u vezi sa starim svijetom - onim svijetom iz koga je potekao, i koji je po dunosti unitavao ve etrdeset godina. U tridesetim godinama, iskljuivo u politike svrhe, uskrsnuo je zaboravljenu rije "domovina", koja se nije upotrebljavala petnaest godina, te je postala gotovo sramotan izraz. A ipak, tokom godina postalo mu je ak ugodno da izgovara rijei "Rusija" i "domovina". Zavolio je veoma taj ruski narod, taj narod koji ga nikad nije izdao, koji je gladovao tolike godine dok god je to bilo potrebno, koji je mirno odlazio u rat, u logore, u sve mogue tekoe i nikad se nije bunio. Poslije pobjede Staljin je potpuno iskreno izjavio da se ruski narod odlikuje jasnim duhom, vrstim karakterom i strpljenjem. S godinama je Staljin sve vie elio da i njega smatraju Rusom. Godile su mu ak i rijei koje su podsjeale na stari svijet; smatrao je da "ravnatelj" bolje zvui nego "direktor kole"; "asniki zbor" bolje nego "komandni kadar"; umjesto Sveruskog centralnog izvrnog odbora, bolje Vrhovni sovjet ("Vrhovni" je sjajna rije). Oficiri treba da imaju "posilne". Gimnazijalke moraju polaziti obuku odvojeno od djeaka, nositi kute i plaati kolarinu. Sovjetski narod mora imati dan odmora u nedjelju, poput svih krana, a ne u neke bezline, numerirane dane. Valja priznati samo legalan brak, kao za vrijeme carstva, premda je on svojevremeno zbog toga mnogo patio. Nije vano to o tome misli Engels u morskim dubinama. Upravo u svom nonom uredu po prvi put je pred ogledalom isprobao stare ruske epolete - i osjetio pravo zadovoljstvo. Kad se stvari dokraja analizira, nema nita sramotnog ni u kruni, u najviem simbolu uzvienosti. Poto je sve reeno, ipak je svijet koji se vrsto drao tri stotine godina bio solidan svijet. Pa zato ne preuzeti najbolje iz njega? Premda ga je predaja Port Artura mogla samo razveseliti dok je bio izgnanik na bijegu iz Irkutske provincije, ipak nije imao krivo kad je rekao poslije predaje Japana 1945. da je Port Artur oduvijek bio ljaga na njegovom ponosu i ponosu ostalih starih Rusa. Da, da, stari Rusi! Staljin je katkada pomiljao da zacijelo ipak nije samo sluaj to se on uvrstio kao glava ove drave, to je osvojio njeno srce on, a ne svi oni slavni, buntovni, bradati talmudisti, bez obitelji, bez korijenja, bez ieg pozitivnog u sebi. I eto ih ovdje na ovim policama - ugueni, strijeljani, samljeveni u gnoj u logorima, otrovani, spaljeni, ubijeni u prometnim nesreama ili vlastitom rukom. Iskorijenjeni, anatemizirani, 119 sad ve apokrifne osobe - svi su bili poredani tu, pred njim! Svake noi nudili su mu svoje stranice, tresli bradicama, krili ruke, pljuvali na njega, itali, dovikivali mu s polica: "Upozoravali smo te! Morao si to drugaije uiniti!" I zato ih je Staljin sve ovdje sakupio, da bi bio jo prkosniji nou kad donosi odluke. Nevidljivi unutranji orkestar, koji mu je odreivao korak, nije vie drao ritam; umuknuo je.

Noge su ga poele boljeti; osjeao je kao da e mu uskoro otkazati poslunost. Noge od struka nanie povremeno su ga izdavale. Gospodar polovice svijeta, odjeven u bluzu generalissima, polako je preao prstom po policama ogledavajui svoje neprijatelje na smotri. A kad se okrenuo od posljednje police, ugledao je telefon na svom pisaem stolu. Neto ega se uzalud pokuavao prisjetiti itavu no, i opet mu se izmigoljilo iz sjeanja, kao zmijski rep. Htio je neto upitati Abakumova. Je li Gomulka uhapen? Sjetio se! Povlaei noge u papuama doao je do pisaeg stola, uzeo pero i zapisao u kalendar: "Tajna telefoni ja". Kazali su mu da su okupili najbolje ljude, da imaju svu potrebnu opremu, da su svi oduevljeni radom, da postoje rokovi - pa zato to onda nije gotovo? Abakumov, drznik, sjedio je tu itav sat a da ni rijei o tome nije rekao, pas jedan! Takvi su bili svi, u svim organizacijama - svaki od njih je pokuavao da zavara Vou! Pa kako im onda moe vjerovati? Kako da ne radi nou? On zatetura i sjedne ne u svoj naslonja, ve na malu stolicu kraj pisaeg stola. Lijeva strana glave kao da mu se stezala kod sljepoonice i vukla ga u stranu. Slijed misli mu se poremetio. Praznim pogledom obuhvatio je sobu, jedva videi zidove. Starjeti kao pas. Starost bez prijatelja. Starost bez ljubavi, starost bez vjere, starost bez elje. Nije mu vie bila potrebna ak ni njegova ljubljena ki, i bilo joj je doputeno da ga via samo praznikom. Osjeaj da ga pamenje izdaje, da mu je mozak nepouzdan, da ga usamljenost obuzima kao paraliza., ispunio ga je bespomonim strahom. Smrt se ve ugnijezdila u njemu, ali on to nije htio vjerovati. 120 1 22 PONOR OPET ZOVE Kad je pukovnik inenjer Jakonov iziao iz ministarstva na sporedan ulaz u Derinskoj ulici i zaobiao crnu mramornu provu zgrade ispod stupova na Furkasovskoj, nije odmah prepoznao svoju pobedu, i htio je otvoriti i ui u neku drugu. itava protekla no bila je mutna i maglovita. Snijeg koji je poeo padati rano uvee, smjesta se otopio i nije vie padao. U ovom trenutku, malo prije zore, magla se vukla po zemlji, a voda od otopljenog snijega bila je pokrivena krhkim slojem leda. Postajalo je hladno. Premda je bilo gotovo 5 sati ujutro, nebo je jo uvijek bilo posve crno. Jedan student prve godine, koji je sa svojom djevojkom stajao u vei itavu no, zavidno pogleda Jakonova dok je ulazio u kola. Student uzdahne pitajui se hoe li ikad u ivotu doi do kola. Ne samo da nikad nije izveo djevojku autom, ve se i sam samo jednom vozio, i to kamionom na etvu u kolhoz. Ali on nije poznavao ovjeka kojemu zavidi. Jakonovljev ofer upita: "Kui?" Jakonov ga izgubljeno pogleda. Drao je u ruci depni sat, ali nije vidio koje je doba. "to? Ne." "U Mavrino?" upita ofer zaueno. Premda je bio obuen u janjeu kabanicu s kapuljaom, postalo mu je hladno dok je ekao, drhtao je i spavalo mu se. "Ne", odgovori pukovnik, poloivi ruku na srce. ofer se okrene i pogleda lice svog efa u slabanom svjetlu ulinih lampi

koje je prodiralo kroz zamagljeni prozor. To nije bio isti ovjek. Jakonovljeve usnice - uvijek tako ohole i vrsto stisnute - bespomono su drhtale. Jo uvijek je drao sat na dlanu, nita ne shvaajui. I premda je ofer ekao od ponoi i bjesnio na pukovnika, psujui u krzneni ovratnik i sjeajui se svih odvratnih postupaka 121 Jakonova u posljednje dvije godine, krenuo je nasumce nita vie ne pitajui. Njegov je bijes postepeno jenjao. Bilo je ve tako kasno da je zapravo bilo rano ujutro. Tu i tamo susretali su pokoji usamljeni automobil na naputenim ulicama glavnoga grada. Nije bilo policajaca, ni prolaznika, ni lopova koji e ti ukrasti kaput s lea. Uskoro e poeti voziti trolejbusi. ofer je neprestano pogledavao u pukovnika; morao je napokon odluiti kamo e. Ve se odvezao do Mjasnicke kapije, pa Sretenskim i Rodestvenskim bulevarom do Trubnog trga, zatim skrenuo na Neglinu. Ali nije mogao ovako voziti naokolo sve do jutra. Jakonov je zurio ravno preda se, potpuno neosjetljiva, nepokretna lica, ne videi nita. Stanovao je na Boloj Serpuhovki. ofer, pretpostavljajui da e pogled na oblinje ulice podsjetiti pukovnika kako bi se morao vratiti kui, odlui da prijee rijeku kod Zamoskvarjeja. Spustio se Ohotnim Rjadom, skrenuo kod Manea i poao natrag preko sumornog, praznog Crvenog trga. Bastioni kremaljskih zidova i vrhovi omorika kraj njih blistali su mrazom. Asfalt je bio siv i sklizak. Magla kao da je pokuavala ieznuti ispod njihovih kotaa. Bili su oko dvjesta metara daleko od zida, od zuba zida, od strae iza koje je - kako su mogli pretpostaviti - Najvei ovjek na Zemlji zavravao svoju no. Ali proli su ak i ne po-mislivi na njega. Kad su proli katedralu svetog Vasilija i skrenuli lijevo na obalu rijeke Moskve, ofer uspori i upita: "elite li kui, drue pukovnie?" Naravno, morao bi ii kui. Vjerojatno mu je preostalo manje noi kod kue nego prstiju na ruci. Ali, kao to pas odlazi da ugine sam, Jakonov je morao otii bilo kamo, samo ne kui, svojoj obitelji. Pobeda se zaustavi. Prikupivi skute svog debelog konatog kaputa dok je izlazio, on ree oferu: "Ti, brate, samo idi kui i spavaj. Ja u se sam vratiti." On je katkada zvao ofera "brate", ali bilo je toliko tuge u njegovom glasu da se inilo kao da se zauvijek oprata. Gusta magla pokrivala je rijeku Moskvu sve do ruba obale. Ne zakopavi kaput i naherivi malo pukovniku krznenu ubaru, Jakonov se, skliui se pomalo, uputi obalom. ofer ga je htio zazvati, voziti kraj njega, ali tada pomisli: "S ovakvim poloajem, ovjek se sigurno ne ide utopiti." On se okrene i poe kui. Jakonov je hodao dugom obalom na koju nije izlazila ni jedna ulica; s jedne strane pruala se nekakva beskonana drvena ograda, dok mu je zdesna bila rijeka. Hodao je sredinom plonika, zurei ravno preda se u udaljena ulina svjetla. Kao je preao stanovitu udaljenost, osjetio je da mu ta pogrebna, samotna etnja priinja jednostavno zadovoljstvo, kakvo ve davno nije iskusio. 122 t Kad su po drugi put bili pozvani ministru, situacija je ve bila nepopravljiva. inilo se da se oko njih rui itav svijet. Aba-kumov je bjesnio kao divlja zvijer. Gazio im je po nogama, gonio ih po uredu, psovao

ih, pljuvao po njima, promaivi za dlaku i s ozbiljnom namjerom da mu zada bol, udario Jakonova po mekanom bijelom nosu, koji je odmah stao krvariti. Izjavio je da e Sevastjanov biti degradiran na in porunika i otpremljen u arktike ume. Oskolupova je srozao opet na obinog straara u Butirki, gdje je i zapoeo karijeru 1925. A Jakonov je, zbog zavaravanja i "dvostruke sabotae", trebalo da bude uhapen i otpremljen u tamnomodrom kombinezonu u Sedmicu, da pod Bobininovim vodstvom radi na kliperu vlastitim rukama. Tada je doao do daha i dao im jo jednu priliku, posljednji rok: 22. sijenja, godinjicu Lenjinove smrti. Veliki, neukusni ured zaljuljao se pred Jakonovljevim oima. Pokuao je obrisati nos maramicom. Stajao je bespomono pred Abakumovom i mislio na tri ljudska bia s kojima je provodio jedva sat dnevno, ali zbog kojih se muio, i borio, i izigravao diktatora itav preostali dio dana: na svoje dvoje djeice, od osam i devet godina i svoju enu Varjuu, koja mu je bila to draa jer se njome oenio tako kasno. Oenio se u trideset estoj godini, neposredno poto je iziao iz istog onog mjesta kamo ga je sad opet tjerala ministrova eljezna ruka. Tada je Sevastjanov odveo Oskolupova i Jakonova u svoj ured i zaprijetio im da e obojicu strpati iza reetaka; nije mogao podnijeti pomisao da bude degradiran i otpremljen na Arktik. Poslije toga je Oskolupov odveo Jakonova u svoj ured i posve otvoreno izjavio da mu je napokon jasna veza izmeu Jakonov-ljeve prolosti u zatvoru i sadanje sabotae. Jakonov se pribliio visokom betonskom mostu koji je vodio desno, preko rijeke Moskve. Nije mu se uspinjalo, ve je poao ispod mosta, kroz vijadukt kojim je patrolirao policajac. Policajac je sumnjiavo promatrao udnovatog pijanca s cvikerom i visokom krznenom ubarom pukovnika. Na tom je mjestu rijeka Jauza utjecala u rijeku Moskvu, Jakonov pree kratki most, jo uvijek ne pokuavajui pogoditi gdje se nalazi. Da, smrtonosna igra bila je u toku i sad se bliila kraju. Jakonov je dobro znao, ve je osjeao onaj surovi, nepodnoljivi pritisak urbe, kad su ljudi vezani proizvoljnim, nemoguim, tekim rokovima. To je znailo neprestani kripac, angairanje krajnjih snaga ... sve bre . . . vie, jo vie ... dobrovoljna dodatna smjena ... takmiarski duh ... izvrenje norme prije roka ... ak mnogo prije roka... Kad se radilo na takav nain, kue nisu mogle stajati, mostovi su se ruili, gradnje propadale, etve trunule ili sjeme uope nije nicalo. Ali dok nekome nije sinula velika istina da se od ljudskog bia ne moe zahtijevati nadljudske napore, oni uhvaeni u taj vrtlog nisu imali drugog naina da pobjegnu osim da se razbole, da se povrijede kod stroja, da dozive nesreu - i da onda oekuju daljnji razvoj dogaaja u bolnici ili sanatoriju. Sve do sada Jakonovu je uvijek polazilo za rukom da se spretno izvue iz situacija koje je urba dokraja upropastila, i da se 123 !l ubaci u neke druge koje su bile ili mirnije i sreenije, ili jo uvijek u zaetku. Ali ovaj put, ovaj jedan jedini put, osjetio je da se nee moi izvui. Nije mogao tako brzo spasiti projekt klipera. Nije imao kamo otii. A nije se mogao ni izvui tako da se razboli. Stajao je kraj ograde na obali i gledao dolje. Magla je leala na ledu ne pokrivajui ga i tano pod sobom, na mjestu gdje se led otopio, Jakonov je u crnoj rupi gledao vodu koja protjee. Crni ponor iz prolosti - zatvor - opet se otvorio pred njim, opet ga je dozivao da se vrati.

Jakonov je smatrao est godina koje je tamo proveo odvratnom sramotom, nesreom, najveom grekom svoga ivota. Bio je uhapen 1932, dok je bio mladi radio-inenjer, koji je dva puta bio poslan u inozemstvo (upravo zbog toga su ga i uhapsili). Bio je meu prvim zekovima koji su, u skladu s Danteovom koncepcijom, sainjavali jednu od prvih araki. Kako je silno elio zaboraviti tu zatvorsku prolost! I kako je silno elio da je i drugi zaborave. Da je i sudbina zaboravi. Kako se klonio onih koji su ga podsjeali na to nesretno doba, koji su ga poznavali kao zatvorenika. On se naglo odmakne od ograde, pree iroki bulevar i pone se penjati strmo uzbrdo. Ugaeni puteljak zaobilazio je ogradu jo jednog gradilita; bio je pokriven ledom, ali ne previe sklizak. Samo je centralna kartoteka MGB-a znala da se tu i tamo bivi zekovi kriju pod uniformama MGB-a. U Mavrinu su, osim Jakonova, bila jo dvojica. Jakonov ih je brino izbjegavao, nastojao da s njima nikad ne razgovara osim u vezi s poslom i nikad nije ostajao s njima sam u uredu, da netko ne bi to posumnjao. Jedan od njih - Knjaecki, sedamdesetogodinji profesor kemije, najdrai student Mendeljejeva, odsluio je kaznu od deset godina. Tada su ga na osnovu dugakog popisa uspjeha u znanstvenom radu poslali u Mavrino kao slobodnog namjetenika, i tu je radio tri godine poslije rata, dok ga nije dohvatio Dekret o pojaanju pozadine. Jednog podneva pozvali su ga u ministarstvo telefonom i vie se nije vratio. Jakonov se sjeao kako je silazio crvenim sagom pokrivenim stepenicama Instituta, kimajui srebr-nastom glavom, jo uvijek ne shvaajui zato ga pozivaju na "pola sata". A iza njega, na gornjem odmoritu stepenica, oficir slube sigurnosti ikin ve je depnim noiem skidao profesorovu fotografiju s poasnog mjesta na zidnim novinama. Drugi je bio Altinov. On nije bio slavan nauenjak, ve naprosto vrijedan radnik. Poto je odsluio prvi rok postao je povuen sumnjiav, nepovjerljiv, kao pravi lan zatvorske rase. A im <e Dekret o pojaanju pozadine poeo djelovati po bulevarima ok glavnog grada, Altinov se poeo pretvarati da pati od srca i pri: ljen je na srani odjel klinike. Simulirao je tako efektno i ta dugo, da su lijenici ve izgubili svaku nadu. Njegovi su prijat, prestali aputati, shvativi da njegovo srce, iznureno tolikim gr nama pretvaranja i skrivanja, naprosto nije izdralo. 124 I tako je Jakonov, osuen prole godine zato to je bivi zek, bio sad dvostruko osuen kao saboter. Ponor je opet dozivao svoju djecu. Jakonov se uspinjao praznim gradilitem, ne primjeujui kamo ide, ne primjeujui uspon. Napokon se toliko zadihao da je morao stati. Noge su mu bile umorne, lanci su ga boljeli od hodanja po neravnom tlu. I tada se s uzvisine na koju se popeo, ogledao oko sebe, tek sada svjestan svoje okoline, i pokuao pogoditi gdje se nalazi. U roku od jednog sata otkako je iziao iz kola postalo je jo hladnije; no je bila pri kraju. Magla se podigla i iezla. Tlo pod njegovim nogama bilo je pokriveno krhotinama cigle, ljunkom, razbijenim staklom, a do njega je stajala nakrivljena drvena baraka. Dolje je ograda kraj koje je proao opasivala veliki prostor, na kojem jo nije zapoela gradnja. I premda nije bilo snijega, sve se bijelilo od inja. Na tom breuljku tako blizu centra glavnog grada, tako udnovato opustoenom, vodilo je uzbrdo oko sedam bijelih stepenica, prestajalo, a zatim, ini se, opet poinjalo. Neka nejasna uspomena probudila se u Jakonovu pri pogledu na te bijele stepenice na breuljku. Uspinjao se nesvjesno, preao vrsto nabijenu gomilu

ljake iznad njih, a zatim opet poao stepenicama. Vodile su do neke zgrade koja se nejasno nazirala u tami, neke zgrade udnovatog oblika koja kao da je bila razruena, a ipak istovremeno itava. Jesu li to bile ruevine od bombardiranja? Ali takvih ostataka vie nije bilo u Moskvi. Druge su sile razorile ovo mjesto. Kameno odmorite razdvajalo je jedan red stepenica od drugoga. A sad su mu se na putu isprijeili veliki komadi kamena. Stepenice su vodile do zgrade postepeno se uspinjui, kao ulaz u crkvu. Zavravale su pred irokim eljeznim dverima, vrsto zatvorenim, pred kojima je bio nagomilan skamenjeni ljunak u visini koljena. Da, da! Uspomena je oivjela u Jakonovu. Ogledao se oko sebe. Rijeka, vijugavi niz svjetala, krivudala je duboko dolje, i neobino poznati zavoj iezavao je pod mostom i nastavljao dalje prema Kremlju. Ali zvonik?- Vie ga nije bilo. I ta gomila kamenja - zar je to sve to je od njega preostalo? Jakonov osjeti kako su ga zapekle oi. Zamirio je. Sjeo je polako na krhotine kamenja koje su zakrile crkveni trijem. Prije dvadeset i dvije godine stajao je tano na ovom istom mjestu s djevojkom po imenu Agnija. 125 23 CRKVA SVETOG IVANA KRSTITELJA Izgovorio je glasno njeno ime - Agnija - i poput povjetarca, potpuno svjei, davno zaboravljeni osjeaji obuzeli su njegovo sredovjeno, uhranjeno tijelo. Njemu je tada bilo dvadeset i est godina a njoj dvadeset i jedna. Ta djevojka nije bila od ovoga svijeta. Na svoju nesreu bila je silno ponosna i pravina. Katkad bi joj dok bi govorila obrve i nosnice drhtale poput krila. Nitko nikad nije tako strogo razgovarao s Jakonovim, tako ga otro korio zbog djela koja su se njemu inila posve obinim. Ona ih je zaudo smatrala podlima i odvratnima. I to je vie mana nalazila u Jakonovu to joj je on postajao privreniji. Bilo je to vrlo neobino. S njom se moglo raspravljati samo vrlo oprezno. Bila je tako krhka da bi se iscrpila od penjanja na breuljak, od tranja, pa ak i od ivahnog razgovora. Bilo ju je vrlo lako uvrijediti. A ipak je nalazila snage da dan za danom seta po umama, premda, zaudo, ta gradska djevojka nikad nije sa sobom uzimala knjige. Knjige bi joj samo smetale, odvraale bi njenu panju od ume. Ona bi naprosto lutala ili sjedila prouavajui tajne um; Kad bi Jakonov iao s njom bio je zaprepaten njenim zapa.. njima: zato je deblo breze savijeno prema zemlji; kako se nijanse boje umske trave predvee mijenjaju. On takve stvari uope nije primjeivao; uma je uma, zrak je divan i sve je zeleno. Ali ona je ak preskakala opise prirode kod Turgenjeva; njihova povrnost ju je vrijeala. "umski potoi" - tako ju je Jakonov nazvao onog ljeta 1927. koje su proveli u susjednim kuama. Izlazili su zajedno i vraali se zajedno i svi su ih smatrali zarunicima. Ali stvari su stajale zapravo posve drugaije. Agnija nije bila ni lijepa ni runa. Lice joj je bilo vrlo prc* mjenljivo: katkad bi se smijeila prijazno i draesno, a koji put bi joj se lice opet opustilo, umorno i neprivlano. Bila je via od prosjeka, ali vitka i njena. Hodala je tako lagano da se inilo da; 126 uope ne dodiruje zemlju. I premda je Jakonov ve imao prilino mnogo iskustva i cijenio je vrsto meso na enskom tijelu, neto drugo, a ne tijelo, privlailo ga je Agniji. I zato to ga je privlaila, govorio je sam sebi da mu se svia i kao ena, da e procvasti. Ali dok je ona rado provodila duge ljetne dane s Jakonovom, hodajui

kilometrima s njim u dubinu ume, leei kraj njega u travnatim gajevima, tek mu je protiv volje doputala da je uhvati za ruku. Kad bi to uinio, pitala bi: "emu to?" i pokuavala se osloboditi. I to zacijelo nije bilo zato to bi joj bilo neugodno pred ljudima, jer im bi se pribliili naselju ona bi ga, kao ustupak njegovoj tatini, popustljivo uhvatila pod ruku. Govorei sam sebi da je ljubi, Jakonov joj izjavi ljubav klek-nuvi pred nju na umsku travu. "Kako je to alosno", odgovorila je. "Osjeam da te dovodim u zabludu. Ne mogu ti odgovoriti. Ja nita ne osjeam. Zato ak ne elim vie ni ivjeti. Ti si inteligentan i krasan i morala bih biti sretna, ali ja ne elim ivjeti." Tako je govorila a ipak je svakog jutra radoznalo iekivala da vidi ima li kakvih promjena na njegovom licu, u njegovom dranju. Tako je govorila, ali znala je i rei: "Ima mnogo djevojaka u Moskvi. U jesen e upoznati jednu ljepoticu i vie nee biti zaljubljen u mene." Doputala mu je da je zagrli i ak da je poljubi, ali u tim trenucima u njenim usnama i rukama nije uope bilo ivota. "Kako je to teko!" alila se. "Ja sam mislila da ljubav dolazi kao vatreni aneo. A sad evo, ti me voli, a ja nikad neu upoznati boljeg ovjeka od tebe, a ipak me to ne ini sretnom, i ja uope vie ne elim ivjeti." Neto je u njoj bilo zaostalo, neto djetinjasto. Strepila je pred tajnama koje vezuju mukarca i enu u braku, i preplaenim glasom je pitala: "Zar ne moemo bez toga?" A Jakonov je uzbueno odgovarao: "Ali to uope nije najvanije! To je samo neto to dolazi s duhovnom vezom." Tada su se po prvi put njene usne malice pokrenule u poljupcu i rekla je: "Hvala ti. Inae, bez ljubavi, zato bi ljudi eljeli ivjeti? Mislim da te poinjem ljubiti. Svakako u nastojati." Iste te jeseni etali su jednog ranog predveerja po pokraj-nim ulicama blizu Taganke, kad Agnija ree glasom koji je podsjeao na umu i teko se mogao uti u buci gradskog prometa: "Hoe li da ti pokaem jedno od najljepih mjesta u Moskvi?" Odvela ga je do ograde koja je okruavala malu crkvicu od opeke, obojenu bijelo i crveno; sakristija s glavnim oltarom gledala je na neku krivudavu, bezimenu sporednu uliicu. Unutar ograde oko siune crkvice vodio je samo uski puteljak za procesije, tano toliko irok da sveenik i akon mogu hodati jedan kraj drugoga. Kroz reetkaste prozore crkve moglo se duboko unutra vidjeti mirne plamenove svijea na oltaru i arene svjetiljke pred ikonama. A u jednom uglu, unutar ograde, izrastao je ogroman stari hrast, vii od crkve. Njegove grane, sad ve po-utjele, zasjenjivale su ak i kupolu i sporednu ulicu, tako da se crkva priinjala posve siunom. "To je crkva svetog Ivana Krstitelja", ree Agnija. "Ali to nije najljepe mjesto u Moskvi." "ekaj malo." Uvela ga je kroz drvena vrata u dvorite. Kamene ploe bile su prekrivene utim i naranastim hrastovim liem. U sjeni hrasta uzdizao se prastari zvonik u obliku atora. Zvonik i mala kuica uz crkvu zakrivali su sunce na zapadu, eljezna dvostruka vrata sjevernog trijema bila su otvorena, i neka stara prosjakinja, koja je tu stajala, naklonila se i prekriila kad je iznutra odjeknuo radostan pjev veernje. "Ova je crkva bila poznata po svojoj ljepoti i sjaju", proaputa Agnija gotovo ga dodirujui ramenom. "Koje je to stoljee?" "Zato mora znati i stoljee? Zar nije divna?" "Vrlo zgodna, naravno, ali ne ..." "Gledaj!" ree Agnija, oslobodivi se njegove ruke i privu-kavi ga blie glavnom trijemu. Izili su iz sjene u blistavo svjetlo zalazeeg sunca, i ona je sjela na nisku kamenu ogradu.

Jakonovu je stao dah. inilo se kao da su iznenada izili iz bunoga grada na visinu sa irokim, otvorenim pogledom u daljine. Dugaak bijeli niz kamenih stepenica isprekidan brojnim terasama, strmo se sputao od trijema nizbrdo sve do rijeke Moskve. Rijeka je gorjela u zalazeem suncu. Nalijevo se prualo Zamoskvorjeje, sa zasljepljujuim utim odrazima brojnih prozora, a dolje, gotovo kraj njihovih nogu, crni dimnjaci moskovske elektrine centrale rigali su dim u veernje nebo. U rijeku Moskvu ulijevala se blistava Jauza; nadesno se pruala bolnica za nahoad; a dalje su se uzdizali otri obrisi Kremlja. Jo dalje blistalo je u suncu pet pozlaenih kupola katedrale Krista Spasitelja. I u tom zlatnom blistavilu sjedila je Agnija, sa utim alom oko ramena, takoer zlaana, gledajui u sunce. "Kako su dobro stari Rusi znali izabrati mjesto za crkve i manastire!" ree ona ganutim glasom. "Putovala sam rijekom Volgom, a i Okom, i svuda su gradili na najvelianstvenijim mjestima." "Da, to je Moskva!" javi se Jakonov kao jeka. "Ali ona nestaje, Antone", ree Agnija. "Moskva nestaje!" "Kako to misli, nestaje? Glupost." "Ovu e crkvu sruiti", Agnija je bila uporna. "Kako zna da e je sruiti?" ree on osjetivi da ga hvata ljutina. "To je arhitektonski spomenik; ostavit e je." On pogleda sitni zvonik kome su grane hrasta gotovo dodirivale zvona. "Sruit e je!" prorokovala je Agnija s uvjerenjem, sjede:. nepomina kao i prije, u utom alu, u utom svjetlu. Ne samo da njena obitelj nije odgojila Agniju da vjeruje u Boga, nego naprotiv, u prolosti kad su svi bili duni ii u crkvu j njena majka i baka nisu ile, nisu se drale posta, nisu se prie*-] ivale, vrijeale su sveenike i uvijek se izrugivale s religijom zat"| to je tako lako prihvatila kmetstvo. Njena baka, majka i teti imale su svoju vlastitu vjeru: uvijek biti na strani onih koji potlaeni, hapeni, hvatani, proganjani od vlasti. Njenu su maji oigledno poznavali svi revolucionari "Narodne volje", jer im 128 davala utoite u svom domu i pomagala im na sve mogue naine. Njene su se keri uvrgle u nju i skrivale socijalne revolucionare i socijalne demokrate u bijegu. A mala Agnija uvijek je bila na strani zeca koga love, konja koga biuju. Kad je odrasla, na zaprepatenje svojih roditelja nala se na strani crkve, zato to je navodno bila progonjena. Bez obzira je li je to dovelo do toga da vjeruje u Boga ili se prisilila da vjeruje, poela je uporno tvrditi da bi bilo sramotno sad izbjegavati crkvu, i na uas svoje majke i bake poela je prisustvovati crkvenim obredima, te ih je malo-pomalo i zavoljela. "Kako po tvom miljenju progone crkvu?" upita Jakonov zaprepaten. "Pa nitko im ne brani da zvone; mogu pei priesni kruh kako god ele; imaju procesije s kriem - ali ne smiju imati nikakve veze s dravnim poslovima ni obrazovanjem." "Naravno da je progonjena", prigovori Agnija tiho i blago kao uvijek. "Ako govore protiv crkve, objavljuju to god ele protiv nje, a ne doputaju joj da se brani, popisuju vjerske posjede i imovinu i alju sveenike u izgnanstvo zar to nije proganjanje?" "A gdje si vidjela da ih alju u izgnanstvo?" "Ne na ulicama, naravno." "A ak i ako su proganjani", inzistirao je Jakonov, "znai da su proganjani deset godina! A kako dugo je crkva proganjala narod - deset stoljea?" "Tada jo nisam bila iva", ree Agnija slegnuvi uskim rame nima. "Napokon, ja ivim sada. Ja vidim ono to se dogaa za mog ivota." "Ali mora poznavati svoju povijest! Neznanje nije izgovor! Zar se nikad nisi

pitala kako to da je crkva uspjela preivjeti dvjesta pedeset godina pod tatarskim jarmom?" "To bi moglo znaiti da je vjera bila vrsta", usudi se primijetiti ona. "Ili da je pravoslavlje duhovno jae od islama?" upita, i ne pokuavajui da to ustvrdi. Jakonov se svisoka nasmijei. "Ti ima bujnu matu! Zar je naa zemlja ikad bila kranska u dui? Zar zaista misli da su tokom tisua godina postojanja crkve ljudi zaista opratali ugnjetavaima? Ili da su ljubili one koji su nas mrzili? Naa se crkva odrala zato to je poslije invazije metropolit Kiril, prije svih ostalih Rusa, poao u poklonstvo kanu i zatraio zatitu sveenstva. S tatarskom je sabljom rusko sveenstvo titilo svoje posjede, svoje kmetove i svoje vjerske obrede! A zapravo je metropolit Kiril imao pravo, bio je realist u politici. Upravo je to valjalo uiniti. To je jedini nain da se pobijedi." Kad se Agniju tako napadalo ona nije dalje raspravljala. Pogledala je svog zarunika s nekom novom zbunjenou. "I na tom su sagraene sve te prekrasne crkve s lijepim poloajem!" grmio je Jakonov. "I na hereticima, koje su spalili na lomai. I na pripadnicima sekta koje su bievali na smrt. Ba si nala koga e aliti - progonjenu crkvu!" Sjeo je kraj nje na suncem ugrijani kamen ograde. ( U prvom krugu 129 "A u svakom si pogledu nepravedna prema boljevicima. Nisi se ak potrudila da proita njihova najznaajnija djela. Oni veoma potuju svjetsku kulturu. Oni vjeruju da ni jedan ovjek ne moe imati neogranienu mo nad drugim ovjekom, oni vjeruju u vladavinu razuma. A najvanije od svega jest da su za jednakost! Zamisli: sveopa, potpuna, apsolutna jednakost. Nitko nee imati privilegije koje drugi nemaju. Nitko nee imati nikakvih prednosti ni u dohotku ni u poloaju. Moe li uope postojati ita bolje od takvog drutva? Zar ono nije zaista vrijedno svih ovih rtava?" (Osim to je takvo drutvo bilo veoma poeljno, Anton mu se zbog svog drutvenog porijekla morao prikljuiti to ranije i to efikasnije, prije nego bude prekasno.) "A ovakvim ponaanjem samo e sebi oteati put na fakultet. I u emu se uope oituje taj tvoj protest? to ti moe uiniti?" "to ena ikad moe uiniti?" Ona zabaci svoje lijepe pletenice - nosila je pletenice u vrijeme kad ih vie nitko nije nosio, kad su ih sve ene odsjekle, i nosila ih je samo iz prkosa premda joj nisu pristajale. Jedna joj je padala niz lea, druga niz grudi. "ena ne moe nita drugo osim sprijeiti mukarca da vri velika djela. ak i ena poput Natae Rostove, zato je ne podnosim." "Zato?" upita Jakonov iznenaeno. "Zato to nije dopustila Pierreu da se pridrui dekabristima!" I njen se glas opet prekine. Zaista, sva je bila sastavljena od takvih iznenaenja. Proziran uti al spuznuo joj je niz ramena i visio preko ruku kao par tankih, zlaanih krila. Jakonov obuhvati obim rukama njen lakat, kao da se boji da e ga slomiti. "A ti bi mu dopustila da ide?" "Da", ree Agnija jednostavno. On sam nije se mogao sjetiti nikakva velika djela za koje bi mu bilo potrebno Agnijino doputenje. ivot mu je bio vrlo aktivan. Njegov je posao bio zanimljiv i vodio ga je sve vie i vie. Kraj njih su poeli prolaziti zakanjeli vjernici koji su se s obale ovamo popeli. Kriali su se na otvorenim vratima crkve. Ulazei u dvorite mukarci su skidali kape. inilo se da ima mnogo manje mukaraca nego ena, a mladih ljudi uope nije bilo.

"Zar se ne boji da e te netko vidjeti kraj crkve?" upita Agnija bez namjere da ga uvrijedi, ali u toj se primjedbi ipak osjeao prezir. To su bile godine u kojima je po ovjeka uistinu bilo opasno da ga neki suradnik vidi kraj crkve. I Jakonov je zaista osjeao da je ovdje previe upadljiv. "Pazi, Agnija", upozori je on, jer to ga je poelo nervirati. "ovjek mora shvatiti to je u njegovo doba novo prije nego bude prekasno, jer tko god to ne uini beznadno e zaostati. Tebe privlai crkva zato to podupire tvoju indiferentnost prema ivotu. Jednom zauvijek mora se probuditi i prisiliti se da se za neto zainteresira - pa makar to bio i sam ivotni proces." Agnija objesi glavu i njena ruka, na kojoj je blistao Jako-novljev zlatni prsten, bezvoljno se spusti. Njeno djetinjasto tijelo izgledalo je koato i strahovito mravo. 130 "Da, da", ree ona spustivi glas. "Priznajem da mi je katkada veoma teko ivjeti, da mi uope nije do toga. Svijetu nisu potrebni ljudi poput mene." Osjea kako se u njemu sve lomi. Pa ona je inila sve to je mogla da uniti svoju privlanost! Odluka da izvri svoje obeanje i oeni Agniju osjetno je slabila. Ona ga pogleda znatieljno, ne smijeei se. "Ona je zaista runa", pomisli Jakonov. "Tebe zacijelo oekuje slava i uspjeh i vjeno blagostanje", ree ona tuno. "Ali hoe li biti sretan, Antone? Ti mora pripaziti. Ljudi koje zanima proces ivota gube... oni gube... ali kako bih ti to mogla rastumaiti?" kao da je vrcima prstiju traila rijei i napor se odraavao u bolnom, sitnom smijeku na njenom licu. "Eto, zvono je odzvonilo, zvuk pjevanja je utihnuo i nee se vie vratiti; a ipak sva je glazba jo u njemu. Razumije li?" Tada ga je nagovorila da uu unutra. Pod masivnim lukovima galerija s malim prozoriima s reetkama u starom ruskom stilu okruavala je crkvu. Nizak otvoren luk pod galerijom vodio je u crkvenu lau. Kroz uske prozore kupole sunce na zalazu ispunjalo je crkvu svjetlom, pozlaujui ikonostas i mozaik Gospodara nad vojskama. Vjernika je bilo malo. Agnija postavi tanku svijeu na veliki mjedeni podloak i jedva se prekrstivi stane ozbiljno, ruku stisnutih pred grudima, gledajui ravno pred sebe kao zanesena. A raspreno svjetlo zapada i naranasti odsjaj svijea povratili su ivot i toplinu njenim obrazima. Bilo je to dva dana prije roendana Majke boje, i duga litanija pjevala se u njenu slavu. Litanija je bila beskonano rjeita, epiteti i hvale Djevici Mariji tekli su kao bujica, i po prvi put Jakonov shvati ekstazu i poeziju molitve. Nikakav bezduni crkveni pedant nije napisao tu litaniju, ve neki veliki nepoznati pjesnik, neki zatvorenik u samostanu; i oigledno ga nije inspirirala prolazna pouda prema eninom tijelu, ve onaj vii zanos koji ena u nama moe pobuditi. ... Jakonov se probudio iz svog sanjarenja. Sjedio je u trijemu crkve sv. Ivana Krstitelja na gomili otrih krhotina, uprljavi svoj konati kaput. Zaista, bez ikakvog pravog razloga razruili su atorasti zvonik i stepenice koje su se sputale do rijeke. Bilo je nevjerojatno da je ova prosinaka zora svitala nad istim kvadratnim metrima moskovske zemlje na kojima su bili one sunane veeri. Ali vidik s breuljka jo je bio jednako dalek, a vijuge rijeke ocrtane svjetiljkama potpuno iste. Ubrzo poslije one veeri bio je poslan u inozemstvo. A kad se vratio dali su mu da napie - odnosno, bolje rei, da potpie - jedan novinski lanak o raspadanju Zapada, njegova drutva, njegova morala, njegove kulture, o bijednim ivotnim uvjetima tamonje inteligencije i o nemogunosti da znanost napreduje. To nije bila prava istina, ali nije bila ni ista la. Neke su inje-

131 nie bile istinite, premda je bilo i drugih injenica. Da je Jakonov oklijevao, to bi izazvalo sumnju, okaljalo njegov dobar glas. A napokon, kome je mogao nauditi takav lanak? lanak je bio objavljen. Agnija mu je vratila prsten potom, privezavi na njega ko madi papir na kojem je napisala: "Za metropolita Kirila". A on je osjetio olakanje. ... Ustao je i istegnuvi se to je vie mogao virnuo je kroz jedan mali reetkasti prozori na galeriji. Vonjalo je po sirovoj cigli, hladnoi i plijesni. Unutra se nita nije moglo jasno vidjeti: samo gomile razbijenog kamena i krhotine. Jakonov se okrene od prozora; srce mu je sad polaganijej udaralo, i on se nasloni na kameni okvir zaralih vrata koja mnogo godina nisu otvarala. I opet se na njega svali ledena teina Abakumovljeve prijetnj" Jakonov je bio na vrhuncu svoje vidljive snage. Imao je vis poloaj u monom ministarstvu. Bio je inteligentan, darovit a uivao je i glas inteligentnog i darovitog ovjeka. Odana en ekala ga je kod kue. Njegova rumena djeica spavala su svojim krevetiima. Imao je prekrasan stan u jednoj staroj skovskoj kui. Imao je sobe s visokim stropom i balkon. Njege se mjesena plaa brojila u tisuama. Pobea. koja mu je dodijeljena na linu upotrebu, ekala je njegov telefonski pc A ipak, sad se naslonio na mrtvo kamenje i vie nije elio iv} Bio je ispunjen takvim beznaem da uope nije imao snage se pokrene. Poelo se daniti. U sveanom smrznutom zraku osjeala se blistava isui Obilje inja kao krznom je prekrilo iroki panj oborenog uglove gotovo poruene crkve, reetke od kovanog eljeza na zorima, elektrine ice koje su vodile do susjedne kue, a itav dugaki, kruni plot oko gradilita nebodera. 132 24 PILJENJE DRVA Poelo se daniti. Bogato, raskono inje pokrivalo je ne samo stupove na ogradi zone i predzone, ve i bodljikavu icu, dvadeset pramenova ispletenih od tisuu sitnih zvjezdica, kosi krov straarske kule i visoki korov na praznom prostoru iza ice. Dmitrij Sologdin zurio je irom otvorenih oiju u to udo i uivao u njemu. Stajao je kraj jarca za piljenje drva. Na sebi je imao logorski podstavljeni kaput preko modrog kombinezona; bio je gologlav i kosa mu je bila proarana prvim sjedinama. Bio je beznaajni rob bez ikakvih prava. Proveo je u zatvoru ve dvanaest godina, ali budui da je bio osuen po drugi put, nije bilo izgleda da e izii iz zatvora. Mladost njegove ene uvela je u besplodnom ekanju. Da joj ne bi otkazali sadanji posao, kao to su joj toliko puta otkazali na drugim mjestima, ona je lagala i izjavila da njen mu uope ne postoji, te se prestala s njim dopisivati. Sologdin nikad nije vidio svog sina jedinca. ena mu je bila u drugom stanju kad su ga uhapsili. Sologdin je preivio praume erdinska sjeverno od Urala, i Vorkutske rudnike iznad Arktikog kruga, i dvije istrage, od kojih je prva trajala pola godine, a druga godinu dana. Upoznao je besanicu, iscrpljenost i dehidraciju. Ve davno su njegovo ime i budunost pogaeni u blato. Njegova lina imovina sastojala se od para podstavljenih pamunih hlaa, koje je sad drao u zatvorenikoj garderobi u oekivanju jo gorih vremena. Od novca je primao trideset rubalja mjeseno, ali ne u gotovini. Mogao je udisati svjei zrak samo u stanovite odreene sate koje je odobrila zatvorska uprava. A ipak je u njegovoj dui vladao nepokolebivi mir. Oi su mu blistale kao u mladia. Grudi, ogoljene i izloene mrazu, nadimale su se od ivotne snage.

Miii, koji su za vrijeme istrage postali nalik na suhe uzice, opet su ovrsli i vapili za radom. I stoga je, dobrovoljno i bez ikakve nagrade, svakog jutra izlazio da ispili i iscijepa drva za zatvorsku kuhinju. 133 m Meutim, sjekiru i pilu - strahovito oruje u rukama zeka - nisu mu povjerili bez komplikacija. Zatvorska uprava, koja je bila plaena da pronalazi perfidiju i u najnevinijim inovima ze-kova, sudei druge po sebi, naprosto nije mogla vjerovati da bi netko od svoje volje pristao da radi besplatno. Zato su ozbiljno sumnjali da Sologdin priprema bijeg ili oruani ustanak. Nareeno je da se straar postavi etiri metra daleko od Sologdina dok on radi, tako da moe promatrati svaki njegov pokret, a da ipak bude van domaaja sjekire. Za taj opasan posao moglo se nai ljudi, a sam odnos - jedan straar na jednog radnika - nije se upravi odgojenoj na dobrim moralnim vrijednostima GULAG-a uop e inio rasipnikim. Ali Sologdin je postao tvrdoglav i na taj nain jo pojaao njihove sumnje. On je odluno izjavio da nee raditi u nazonosti linog straara. Neko vrijeme cijepanje drva bilo je potpuno obustavljeno. (ef zatvora nije mogao prisiliti zekove da rade - to nije bio logor, a zeko vi su bili zauzeti intelektualnim radom i nisu potpadali pod njegovu jurisdikciju.) Bit je problema bila u tome, to planeri i raunovodstvo nisu predvidjeli da taj posao obavlja kuhinjsko osoblje. Stoga slobodne namjetenice koje su pripremale hranu zatvorenicima nisu htjele cijepati drva, jer za to nisu bile plaene. Uprava je pokuala uposliti straare dok nisu u slubi, prekidajui njihovu partiju domina u straar nici. Sve su to bili mladi ljudi, odabrani zbog odlinog zdravlja; meutim, tokom godina slube u straarskim jedinicama oigled no su izgubili sposobnost za rad - lea su ih stala boljeti, a domino ih je privlaio vie od svega. Oni naprosto nisu mogli nacijepati onoliko drva koliko je bilo potrebno. I tako je e zatvora morao popustiti. Sologdin i ostali zatvorenici koji s_. dolazili da s njim rade - najee Nerin i Rubin - smjeli su ci j^ pati i piliti drva bez specijalnog straara. U svakom sluaju, si straarske kule moglo ih se sve vidjeti kao na dlanu, a bilo i--nareeno ostalim straarima da ih dre na oku iza ugla. Kad se mrak rasprio i blijedo svjetlo svjetiljaka stalo mijeati s danjim svjetlom, podvornik Spiridon pojavio se iza zgrade na sebi je imao zeleni kaput i ubaru s velikim poklopcima za ui, koju je samo on dobio iz magazina. I podvornik je bio zek. ali spadao je pod upravu instituta, a ne zatvora. Zato je samo da se izbjegnu svae otrio pilu i sjekire za zatvorsku upravu-Kad se podvornik pribliio, Sologdin opazi da nosi pilu koi"j prije nisu mogli nai. U svako doba izmeu buenja i gaenja svjetala Spiridon Jegorov hodao je po dvoritu na koje su bile uvijek uperene m> inske puke bez pratnje uvara. Uprava se odluila na taj hrab"" korak zato to je Spiridon bio potpuno slijep na jedno oko, a drugo je vidio samo trideset posto. Premda su u araki pre propisima morala biti tri podvornika, zato to se dvorite zapra*.- sastojalo od nekoliko povezanih dvorita obuhvaajui podru od oko pet rali, Spiridon je, premda to nije znao, sav taj po obavljao sam i to mu nita nije smetalo. Njemu je bilo najvani da se ovdje mogao dobro najesti, i nikad ne bi pojeo manje kilograma i po crnog kruha na dan, jer kruha se moglo j koliko se htjelo, a momci su mu davali i svoju kau. Spiri 134 se oito udebljao i omekao otkako se vratio iz SevUrallaga, gdje je proveo tri zime obarajui stabla i tri proljea otpremajui ih niz rijeku, tako da mu je kroz ruke prolo na tisue balvana. "Ej, Spiridone!" povikne Sologdin nestrpljivo, "to je?" Spiridonovo pokretno lice sa sijedocrvenkastim brkom, sijedo-crvenim obrvama i crvenkastom koom esto bi poprimalo spreman i revan izraz, kad bi mu se netko

obratio kao sada. Sologdin nije znao da je izraz prevelike spremnosti i revnosti sa Spirido-nove strane zapravo znak prezira. "Kako "to"? Ova pila ne ree." "Zato ne bi rezala?" upita Spiridon zaueno. "Uvijek se vi alite, cijele zime! Hajde da pokuamo." I on mu doda jedan kraj pile. Poeli su piliti. Jedanput ili dvaput otrica je iskoila kao da ne eli zahvatiti drvo, a onda je zagrizla i krenula. "Prevrsto drite", Spiridon ga oprezno upozori. "Drite drku s tri prsta, kao pero, i vucite tamo kamo ona hoe, polako... Tako. Kad je vuete prema sebi, ne trzajte." Svaki je od njih uivao u svojoj oiglednoj superiornosti nad drugim Sologdin zato to je poznavao teoretsku mehaniku, otpor materijala i ostale strune pojmove; Spiridon zato to su ga sve stvari sluale. Ali Sologdin nije prikrivao svoj pokroviteljski stav prema podvorniku. Spiridon nije pokazivao svoj stav prema inenjeru. Cak i dok je pilila kroz sredite debelog balvana, pila se nije zaglavljivala i ritmino se kretala, zveckajui, pljujui ukastu borovu piljevinu po kombinezonima obojice mukaraca. Sologdin se nasmije. "Ti si pravi udotvorac, Spiridone! Prevario si me. Juer si nabrusio pilu i namjestio je!" Spiridon je zadovoljan deklamirao u ritmu piljenja: "Ona grize, vae sitne komadie, ne guta sama, daje ..." I naglim pokretom otkinuo je cjepanicu prije nego je bila potpuno prepiljena. "Nisam je uope brusio", ree on, pokazujui inenjeru otricu pile. "Pogledajmo zupce. Isti su kao juer." Sologdin pogleda zupce i zaista nije naao svjeih tragova. Ali taj lukavac je neto napravio s pilom. "Hajde, Spiridone, prepilimo jo jednu." "Ne", ree Spiridon uhvativi se rukom za lea. "Umoran sam kao pas. to god moji djedovi i pradjedovi nisu zavrili, natovarili su meni. A i vai e prijatelji doi." Meutim, prijatelji nisu dolazili. Posve se razdanilo. Radosno, mrazno jutro je planulo. itava zemlja, pa ak i ljebovi na strehama bili su prekriveni sivim mrazom, koji je okrunio ak i lipe daleko u dvoritu. "Kako si ti doao u araku, Spiridone?" upita Sologdin, gledajui iskosa u podvornika. S nekim je morao razgovarati. U svojim dugim logorskim godinama Sologdin se druio samo s obrazovanim ljudima, i ne pomiljajui da bi se bilo to vrijedno moglo nauiti od nekulturnih. 135 >Da", ree Spirion pucnuvi usnama. "Ovdje su okupili ovakve naune ljude poput vas, a mene su strpali u isti ko. U kartoteci na mojem listu pie da sam "stakloduva". Pa ja sam zaista nekad i bio stakloduva, majstor stakloduva u naoj tvornici u Briansku. Bilo je to davno, a sad sam izgubio vid, a osim toga, ono to smo mi tamo radili nema nikakve veze s ovim poslom ovdje. Ovdje trebaju vjetog stakloduvaa kao to je Ivan. Mi nikad nismo imali takvog u naoj tvornici, nikad. Ali ipak su tako napisali na list u kartoteci. I kad sam ovamo doao vidjeli su to sam i htjeli su me odmah vratiti. Ali zahvaljujui komandantu uzeli su me za podvornika." Nerin se pojavio iza ugla, iz smjera dvorita za etnju i usamljene jednokatnice u kojoj je stanovalo osoblje zatvora. Preko raskopanog kombinezona obukao je podstavljeni kaput, a zatvorski runik, toliko kratak da je bio gotovo etvrtast visio mu je oko vrata. "Dobro jutro, prijatelji", pozdravi ih on energino, svlaei se u hodu, odbacujui kombinezon i skidajui majicu. "Glebe, jesi li poludio? Pa gdje ti vidi snijeg?" upita ga Soiog-din, ispitivaki ga promatrajui.

"Ovdje", odgovori mrano Nerin, penjui se na krov podruma. Tu se prostirao tanak pahuljasti sloj neega to je moglo biti i snijeg i mraz, i zagrabivi itave pregrti Nerin se stade snano trljati po grudima, leima i bokovima. itavu zimu on se trljao snijegom sve do pasa, premda su ga straari, ako bi se nali u blizini, u tome spreavali. "Ah! Pa ti se isparuje!" ree Spirion, kimajui glavom. "Jo uvijek nema pisma, Spiridone Daniliu?" upita Nerin. "Kako da ne!" "Pa zato mi ga nisi donio da ti ga proitam? Je li sve u redu?" "Pismo je dolo, ali ja ga ne mogu dobiti. Zmija ga dri." "Miin? On ti ga ne da?" Nerin se prestao trljati. "Stavio mi je ime na popis za potu, ali komandant me poslao da pospremim tavan dok se dijelila pota. I kad sam vratio. Zmija je prestao dijeliti. Sad moram ekati do por djeljka." "Svinje!" protisne Nerin. "Zato postoji avo - da sudi sveenicima", ree Spiridc slegnuvi ramenima i gledajui postrance u Sologdina koga ruj dobro poznavao. "E, a sad - odoh ja." I dok su mu zaklopci na ubari smijeno kloparali sa sva strane poput uiju nekog psa mjeanca, Spirion se uputi u smje straarnice, kojoj se nije smio pribliiti ni jedan drugi zek. "Sjekira! Spiridone! Gdje je sjekira?" vikne Sologdin za nji "Donijet e je deurni", odgovori Spirion i nestane. "Dakle", ree Nerin energino briui prsa i lea karirar runikom, "nisam ba zadovoljio Jakonova. Ja se prema Sedn navodno odnosim kao prema "leini pijanca pred ogradom Ma na". Osim toga, juer mi je predloio da se prebacim u krif grafsku grupu, a ja sam odbio." 136 Ifr I Sologdin nakrivi glavu i ironino se nasmijei - vrsti za-obijeni zubi, nepokvareni ali prorijeeni u naporima logoraa zasvjetlucali su izmeu urednog crvenkastosijedog brka i brade. "Ti se ne vlada kao raundiija nego kao stihotvorac." Nerin se nije iznenadio. To je bila jedna od poznatih Solog-dinovih ekscentrinih crta - da govori takozvanim Jezikom krajnje jasnoe, ne koristei se, kako ih je on nazivao "ptijim rijeima", ni rijeima stranog podrijetla. Bilo je nemogue pogoditi igra li on neku igru ili vjeruje u tu izmiljotinu. Vrlo energino, katkada domiljato, a katkada nespretno, on je izokretao i izvrtao reenice trudei se da u svom govoru izbjegne ak i tako bitne rijei kao to su "inenjer" i "metal". U svojim razgovorima kod posla, pa ak s rukovodiocima, pokuavao je provoditi istu liniju i katkad ih je prisiljavao da ekaju dok on smisli neku rije. To bi bilo nemogue da se Sologdin pokuavao dodvoriti upravi, dobiti vaniji posao, primiti bolju porciju hrane. Ali bilo je upravo obratno. Na sve mogue naine Sologdin je izbjegavao panju vlasti i s prezirom odbijao njihove usluge. I tako je u araki meu zekovima stekao glas udaka i svi su ga kao takvoga prihvaali. Odlikovao se i raznim drugim ekscentrinostima. Spavao je itavu zimu pod prozorom i uporno zahtijevao da bude otvoren bez obzira na hladnou. Zatim, prihvatio se ovog potpunog nepotrebnog posla da nacijepa drva svakog jutra, i u to je ukljuio i Nerina i Rubina. Ali njegova glavna omiljena zabava bila je da iznosi potpuno besmislena, potpuno mahnita miljenja o svakom pitanju, kao na primjer, da je prostitucija moralno dobro ili da je D"Anthes bio u pravu u dvoboju s Pukinom; i branio bi to miljenje sa zanosnim oduevljenjem, pa katkad i sa stanovitim uspjehom, dok su mu mladenake modre

oi blistale a prorijeeni zubi sjali. A katkad je bilo nemogue tano utvrditi je li je ozbiljan ili se samo ali. Kad bi mu predbacili neloginost, od srca bi se nasmijao. "Vi provodite vrlo dosadan ivot, gospodo! Ne moemo svi imati iste poglede i iste norme, to bi se desilo? Ne bi vie bilo prepirke, ne bi bilo izmjene miljenja. To bi i psu dosadilo!" Vjerojatno je upotrebljavao rije "gospodo" umjesto "drugovi" zato to je, zatvoren ve dvanaest godina, zaboravio kako je tamo vani. Nerin se, jo uvijek napola gol, brisao komadiem runika. "Da", ree on neveselo. "Na alost, Lev ima pravo - nikad od mene skeptika. Ja volim sudjelovati u dogaajima." On navue majicu, koja mu je bila premalena, i turi ruke u rukave kombinezona. Sologdin je stajao teatralno naslonjen na jarca, ruku prekrienih na grudima. "To je dobro, prijatelju. Tvoje "pojaane sumnje"...", u Jeziku maksimalne jasnoe to je bio uobiajeni naziv za "skepticizam", "trebalo je jednog dana odbaciti. Nisi ti vie djeak." (Nerin je bio pet godina mlai od Sologdina.) "I mora napokon utvrditi gdje stoji, duhom pojmiti ulogu dobra i zla u ljudskom ivotu. Za to nema boljeg mjesta od zatvora." 137 Sologdinove su rijei zvuale uzvieno, ali Nerin nije poka zivao nikakve elje da se u ovom trenutku upusti u velika osnovna pitanja dobra i zla. Objesio je vlaan, bijedan, grubo tkan runik oko vrata poput ala. Navukao je svoju staru oficirsku kapu, osta tak s fronta, koji se ve raspadao na avovima, obukao podstavljeni kaput i uzdahnuvi rekao: "Jedino to znamo jest da nita ne znamo." Prihvatio se taj Sokratov uenik pile i pruio drugi drak -Sologdinu. Sad im je postalo hladno i revno su se latili piljenja. Oko pile se uzvitlao smei prah od kore. Nije zagrizla tako spretno kao kad ju je Spiridon drao, ali je ipak radila glatko. Prijatelji su mnoga jutra proveli pilei zajedno i posao im je iao od ruke bez uza jamnih optubi. Pilili su uloivi onu posebnu energiju i revnost koja se pojavljuje kad rad nije nuno potreban. Kad su zapoeli etvrtu kladu, Sologdin, kome se lice zacrve-njelo kao u raka, protenja; "Pazi da ne naie na vor." Poslije etvrte klade Nerin je promrmljao: "A ba je sve puno vorova!" Sa svakim potezom pile mirisava bijela i uta piljevina padala je na hlae i cipele drvosjea. Odmjereni rad donio im je mir i sredio im misli. Nerin, koji se maloas probudio vrlo loe raspoloen, mislio je sada kako ga je samo prva godina logora mogla unititi, kako je sad postigao potpuno drugaiji tempo, kako se nee truditi da se uvue u redove povlatenih, kako se nee bojati robije ve e polako, s razumijevanjem dubine ivota, izlaziti na jutarnju prozivku u svom podstavljenom kaputu uprljanom gipsom ili loivim uljem, i ilavo se provlaiti kroz dvanaestosatni dan - i tako dalje, itavih pet godina, koliko mu je preostalo do kraja roka. Pet godina nije deset. ovjek moe proivjeti pet godina. Mislio je i na Sologdina, i kako je i on poprimio neto od Sologdinova hladnokrvnog shvaanja ivota; kako je ba Sologdin bio onaj koji ga je prvi naveo da pomisli kako ovjek ne smije zatvor smatrati iskljuivo prokletstvom, ve i sreom. Dok je povlaio pilu njegove su se misli kretale u tom pravcu. Nije mogao ni pomisliti da njegov drug, vukui u tom trenutku pilu prema sebi, misli o zatvoru iskljuivo kao o prokletstvu od koga jednog dana svakako mora pobjei. Sologdin je mislio o velikom tehnikom uspjehu koji je postigao u potpunoj tajnosti u toku posljednjih nekoliko mjeseci, a posebno posljednjih tjedana. On mu je obeavao slobodu. Raz miljao je o ocjeni svog rada koju e saznati poslije doruka - nije nimalo sumnjao kakva e biti. S nekim bjesomunim pon> som Sologdin je mislio o svom mozgu, koji je bio iscrpljen tolikim godinama presluavanja i tolikim godinama glada u logorima. dakle i nedostatkom

fosfora, a ipak je bio u stanju da se uhva:i ukotac i s najznaajnijim problemima. U etrdesetoj godini mnogi ljudi doivljavaju novu navalu vitalnosti, posebno kad njihov suviak fizike energije nije utroen na pravljenje djece, ve >e pretvara, na neki tajanstveni nain, u intelektualnu snagu. 138 Razmiljao je takoer i o Nerinovom predstojeem odlasku iz arake, odlasku koji se sad nije mogao izbjei poto je iako nepromiljeno govorio s Jakonovom. Pilili su i dalje. Tijela su im se ugrijala. Iz lica se isparavala vruina. Odbacili su podstavljene kapute na cjepanice, i kraj jarca nagomilala se lijepa hrpa drva - ali jo uvijek nije bilo sjekire. "Zar to nije dovoljno?" upita Nerin. "Ispilili smo vie nego to moemo iscijepati." "Hajde, odmorimo se", pristane Sologdin, odbacivi pilu tako da je gipka otrica zazvonila. Obojica su skinuli kape. Para se dizala iz Nerinove guste i Sologdinove rijetke kose. Duboko su disali. Zrak kao da je prodro u najdublje ustajale zakutke njihova tijela. "Ali ako te otpreme u logor", upita Sologdin, "to e biti s tvojim radom na "prolim vremenima?" (to je znailo: na povijesti.) "U emu je razlika? Napokon, ni ovdje me ba ne maze. Jedan jedini redak onoga to piem moe mi pribaviti samicu ovdje jednako kao i ondje. Nemam pristupa u javnu knjinicu, a vjerojatno me dok sam iv nee pustiti u neki arhiv. Ako misli na isti papir, i u sjevernim umama mogu nai brezovu ili borovu koru. A ni jedan pijun ne moe mi oteti moje sirovine: bol, koju osjeam u sebi i koju vidim u drugima vie je nego dovoljna da osvijetli moja nagaanja o povijesti, to ti misli?" "Ve-li-an-stve-no!" usklikne Sologdin duboko naglaavajui tu rije. "U onoj prvotnoj sferi u kojoj se razvija misao ..." "Sfera je ptija rije", podsjeti ga Nerin. "Izvinjavam se", ree Sologdin. "Vidi kako nisam domiljat. U onom prvotnom podruju, misao...", on prinese ruku glavi, "poetna snaga misli, odreuje uspjeh svakog pothvata! I poput ivog stabla ona raa plodom samo ako joj se dopusti da se prirodno razvija. Knjige i miljenja drugih ljudi kare su koje podsijecaju ivot misli. ovjek mora prvo sam nadoi na neku misao. Kasnije je moe provjeriti u knjizi. Ti si zaista sazrio. Ti si... ja to naprosto nisam oekivao." Postalo je hladno. Sologdin je skinuo kapu s jarca i stavio je na glavu. I Nerin je stavio kapu. Bio je polaskan, ali nastojao je da mu ta laska ne udari u glavu. Sologdin je i dalje govorio. "A sad, Glebe, budui da bi ti mogao naglo otii, moram te hitno upoznati s nekim svojim pravilima. Moda e ti se pokazati korisnima. Naravno, sputan sam time to nisam ba rjeit, to sam priprosta duha ..." Sve je ovo bilo tipino za Sologdina. Prije nego bi iznio neku briljantnu ideju svim silama se trudio da sebe omalovai. "I to ima slabo pamenje", pomogne mu Nerin, "i to si, openito, krhka posuda puna mana." "Da, da, ba sam to htio rei", ree Sologdin, pokazujui u smijeku svoje okrugle bijele zube. "I tako sam dakle, svjestan svojih nesavrenosti, tokom godina izradio itav niz stanovitih pravila koja obuzdavaju volju poput eljeznog obrua. Ta su pra139 vila neto poput openitog pogleda na pristup poslu." "Metodologija" - preveo je Nerin taj izraz s Jezika maksimalne jasnoe na Jezik prividne jasnoe.

"Ovo su putevi prema stvaranju radnog jedinstva: jednodunost svrhe, onoga koji radi i naina rada." Navukli su svoje podstavljene kapute. Vidjeli su da e uskoro biti vrijeme da prekinu posao i pou na jutarnju prozivku. Daleko ispred zgrade zatvorske uprave, pod granama arobno izbijeljenih mavrinskih lipa, vidjeli su zatvorenike na jutarnjoj etnji. Meu napola uspravljenim i pogrbljenim pojavama isticalo se visoko uspravno tijelo pedesetogodinjeg umjetnika Kondraev-Ivanova. Vidjeli su i kako Lev Rubin, koji je predugo spavao, pokuava sada doi do pile i do drva. Ali straar mu nije dao da proe; ve je bilo prekasno. "Gledaj - eno ga Lev s raupanom bradom." Nasmijali su se. "Dakle, ako eli, svakog u te jutra nauiti nekoliko svojih pravila." "Naravno, Dmitrij; moe odmah poeti." Nerin se spusti na gomilu ispiljenih drva. Sologdin se neudobno smjesti na jarcu. "Pa, eto, na primjer: kako se odnositi prema potekoama?" "Ne klonuti duhom?" "To nije dovoljno." Sologdin pogleda kraj Nerina u prostor uz ogradu, u gusto grmlje koje je bilo pokriveno injem kao krznom i jedva obasjaro blagim ruiastim svjetlom s istoka. Sunce kao da se nije moglo odluiti hoe li izii ili ne. U Sologdinovom je licu, iscrpljenom i mravom, s crvenkastosijedom kovravom bradicom i kratkim brkovima, bilo neto od starih ruskih lica; podsjealo je na lik Aleksandra Nevskoga. "Kako se odnositi prema potekoama?" izjavi on ponovo "U carstvu nepoznatoga, tekoe valja smatrati zakopanim blagom! Obino je ovako: to tee, to bolje. Nije tako vrijedno ako tvoje potekoe potjeu iz vlastite unutarnje borbe. Ali ako potekoe nicu~T sve veeg objektivnog otpora, to je prekrasno!" Rjuziasta zora sada je obasjala zarumenjelo lice Aleksandr. Nevskoga, kao blistavi odraz tekoa udesnih kao sunce. "Najvie se moe postii ako se u istraivanju krene ovim putem: "najvei vanjski otpor spojen s najmanjim unutarnjim otporom". Neuspjehe valja smatrati poticajem za daljnje napor; i koncentraciju snage volje. A ako je krajnji napor ve uloen neuspjeh je to radosniji. To znai da je naa motika udarila u elinu kutiju koja sadri blago. Svladavati sve vee tekoe \e to vrednije, to kod neuspjeha ovjek koji obavlja posao raste u razmjeru s tekoom na koju je naiao!" "Dobro! Snano!" odgovori Nerin s gomile drva. Sjene, koje je zora bacila, povukle su se meu grmlje i su ih ugasili teki sivi oblaci. Kao da podie oi sa stranice koju je naglas itao, Solog odsutno pogleda u Nerina. "A sad posluaj: pravilo Konanog pedlja! Carstvo Konac pedlja! U Jeziku krajnje jasnoe odmah je jasno o emu je rij 140 I Rad je gotovo zavren, cilj malone postignut, sve izgleda potpuno u redu, sve su tekoe prebroene. Ali kakvoa djela nije posve u redu. Potrebno je jo nekoliko pojedinosti, moda jo malo prouavanja. U tom trenutku umora i samozadovoljstva velika je napast ostaviti posao a da se nije postigao vrhunac kakvoe. Rad u podruju Konanog pedlja vrlo je, vrlo sloen, a takoer i posebno vrijedan, jer se izvodi najsavrenijim sredstvima. Zapravo, pravilo Konanog pedlja sastoji se u ovome: ne uklanjati se tom presudnom poslu. Ne odgaati ga, jer e inae misli ovjeka koji obavlja posao zastraniti s podruja Konanog pedlja. I ne aliti vrijeme koje se u to ulae, znajui da

ovjeku nije svrha da to bre neto zavri, ve da postigne savrenstvo." "Vrlo dobro!" proaputa Nerin. Potpuno razliitim glasom, punim neke grube poruge, Solog-din ree: "Pa gdje ste do sada, potporunie? To nije vama slino. Zato nam tako kasno donosite sjekiru? Sad vie nemamo vremena iscijepati drva." Potporunik Nadelain, lica okrugla kao mjesec, bio je jo nedavno nadstraar. Kad je unaprijeen u oficira, zekovi iz a-rake, meu kojima je bio omiljen, prozvali su ga "Mali". Prebirui hitro nogama, smijeno zapuhan, on im preda sjekiru postieno se smijeei i ozbiljno odgovori: "Ja vas prekli-njem, Sologdine, iscijepajte malo drva! U kuhinji ih uope nema. Nemaju na emu skuhati ruak. Vi naprosto ne shvaate koliko ja posla moram obaviti i bez vas." "tooo?" nasmije se Nerin. "Posla? Potporunie, zar vi zaista mislite da radite?" Deurni oficir okrene svoje okruglo lice prema Nerinu. U elo mu se urezala bora dok je napamet recitirao: ""Rad znai savladavanje otpora." Kako brzo hodam, savladavam otpor zraka, pa prema tome i onda radim." Htio je ostati nepokolebljiv, ali smijeak mu je osvijetlio lice kad su Sologdin i Nerin prasnuli u prijazan smijeh u mraznom zraku. "Zato, molim vas, nacijepajte malo drva." Okrenuvi se, otcupkao je sitnim koraiima do uprave specijalnog zatvora gdje se u tom trenutku pojavila dotjerana pojava njegova ravnatelja, potpukovnika Klimentjeva, zaogrnuta oficirskim injelom. "Glebe", ree Sologdin iznenaeno. "Zar me oi varaju? Kli-mentiadis? emu Klimentiadis u nedjelju?" Te godine sve su novine naveliko pisale o politikim zatvorenicima u Grkoj, koji iz svojih elija alju svim svjetskim parlamentima i Ujedinjenim nacijama telegrame o svojim patnjama. U araki, iz koje zatvorenici nisu mogli poslati ak ni dopisnicu svojoj eni a kamoli stranom parlamentu, postalo je navikom da se prezimena lanova zatvorske uprave pretvaraju u grke oblike: Miinopulo, Klimentiadis, ikinidi itd. "Zar zaista ne zna? estorici ljudi doputena je posjeta." Kad se podsjetio na tu injenicu, Nerinovo raspoloenje, koje se tako razvedrilo tokom piljenja drva, opet je preplavila gorina. Prolo je gotovo godinu dana otkako je posljednji put iziao iz zatvora da posjeti enu, a ve je prije osam mjeseci 141 predao molbu za novu dozvolu i jo ekao rjeenje. Bilo je za to vie razloga, ali vjerojatno je bilo najvanije to se, da bi zatitio poloaj svoje ene na sveuilitu, nije posluio adresom njenog studentskog doma, ve je slao pisma na "poste restante". A uprava nije bila sklona tome da se pisma alju na "poste restante". Nerin, zahvaljujui svom bogatom unutarnjem ivotu, nije poznavao zavisti; ni plaa, ni posebni obroci ostalih, zaslunih zekova, nisu mogli poremetiti njegov mir. Ali osjeaj da se s njim nepravedno postupa u pitanju posjeta, injenica da se jednoj osobi doputa posjeta svaka dva mjeseca, dok njegova vitka, osjetljiva ena uzdie i uzalud luta pod utvrenim bedemima - ta ga je spoznaja muila. Osim toga, danas mu je bio roendan. "Odlaze u posjete?" upita Sologdin s jednakom gorkom zavisnu u glasu. "Dounicima se doputaju posjete svakog mjeseca. Ali ja nikad neu vidjeti svoju Ninoku ..." Sologdin nikad nije upotrebljavao izraz "do kraja roka", jer je predviao da bi taj rok mogao biti beskrajan. Promatrao je kako Klimentjev, koji je stajao neko vrijeme s Nadelainom, ulazi u upravnu zgradu. Iznenada naglo ree: "Glebe! Sluaj, tvoja ena pozna moju. Ako ti odobre

posjetu, zamoli Nadju da pokua pronai Ninoku i da joj porui samo tri stvari od mene." On pogleda u nebo. "On je ljubi! On joj vjeruje! On se nada!" "O emu ti to pria? Pa odbili su mi dozvolu", ree Nerin ljutito, pokuavajui da pronae s koje bi strane iscijepao jednu kladu. "Ali gledaj!" Nerin se osvrne. Potporunik je iao prema njemu i stao ga jo izdaleka dozivati rukom. Ispustivi sjekiru i odbacivi pilu tako da je zazveketala na zemlji, Gleb potri kao djearac. Sologdin je gledao kako potporunik odvodi Nerina u upravnu zgradu; zatim postavi kladu uspravno i raspali po njoj tako bijesno da ju je ne samo rascijepio napola, ve je zatjerao sjekiru u zemlju. Sjekira je i tako bila dravno vlasnitvo. 142 25 POTPORUCNIKOV POSAO ft Definicija rada prema knjizi, onako kako ju je citirao potpo-runik Nadelain, zaista se mogla primijeniti na njegov posao. Premda je radio samo dvanaest sati u svakih etrdeset osam, bio je to naporan posao, ukljuivao je mnogo tranja po stepenicama i bio je veoma odgovoran. Prole noi imao je posebno tegobno deurstvo. Tek to je preuzeo dunost u devet sati uvee i provjerio da su svi zatvorenici, njih dvjesta osamdeset i jedan, nazoni i na broju, otpustio ih na noni rad, postavio strau (na odmoritu stepenica, u hodniku upravne zgrade i u patroli pod prozorima specijalnog zatvora) i poeo hraniti i smjetati novodole zatvorenike, pozvali su ga majoru Miinu, zatvorskom oficiru slube sigurnosti koji jo nije bio otiao kui. Nadelain je bio neobina osoba, ne samo meu straarima - ili, kako su ih sad zvali, "zatvorskim radnicima" - ve openito meu svojim zemljacima. U zemlji gdje je svaka druga osoba zavrila kolu psovanja, bilo u logoru, bilo na frontu, gdje su se prljavim kletvama razbacivali ne samo pijanci u nazonosti djece (a i djeca u djejim igrama), ne samo kod ulaska u autobus za predgrae, ve katkad ak i u intimnim razgovorima - a posebno kod presluavanja Nadelain ne samo da nije znao opsovati majku, ve se ak nije sluio ni rijeima kao to su "vrag" i "guzica". Kad je bio bijesan doputao je sebi samo jednu kletvu: "strela jasna!" - pa i to bi obino rekao samo u sebi. I tako je, rekavi u sebi "strela jasna!", pourio majoru. Major Miin, zatvorski oficir slube sigurnosti - koga je Bobinin vrlo nepravedno nazvao parazitom - neumjereno debeo ovjek ljubiasta lica, koji je te subotnje veeri ostao na poslu zbog izvanrednih prilika, dao je Nadelainu upute: "Provjeriti je li poela njemaka i latvijska proslava Boia. Popisati po skupinama sve koji su sudjelovali u proslavi Boia. 143 li II Provjeriti osobno, a narediti i redovnoj strai da svakih deset minuta obilazi i provjerava piju li tom prilikom vino, kopaju li tunele za bijeg, o emu govore i - najvanije od svega - ne provode li antisovjetsku propagandu. Ako je mogue, otkriti odstupanja od zatvorskog reima i prekinuti s tom odvratnom vjerskom pokvarenou." Nadelainu nisu kazali: "prekinuti", ve "gdje god je mogue prekinuti". Mirna proslava Boia nije bila izriito zabranjena, ali srce druga Miina naprosto nije moglo podnijeti tu pomisao. Potporunik Nadelain, lica kao miran zimski mjesec, pod-sjett majora da ni on, a jo manje njegovi straari, ne znaju ni njemaki ni latvijski. (Svi

straari nisu znali ak ni ruski.) Miin se sjetio da je tokom etiri godine, koje je proveo kao komesar odreda strae u logoru njemakih ratnih zarobljenika i sam nauio svega tri rijei: "Halt", "Zuriick" i "Weg"! Stoga nije davao daljnje upute. Poto je sasluao nareenja i nespretno pozdravio (s vremena na vrijeme polazio je strojevu obuku), Nadelain krene da odredi mjesta novonadolim zatvorenicima - poto je od oficira dobit popis na kojem je stajalo koga e smjestiti u koju sobu i na koj. leaj. (Miin je vrlo mnogo drao do centraliziranog rasporeda u zatvorskim spavaonicama, po kojima je smjestio svoje dounike Zriao je da se najotvoreniji razgovori ne odvijaju u guvi dnevnog posla ve neposredno prije spavanja, a da se jo sumornije i gor-e primjedbe stavljaju ujutro, te da je stoga posebno korisno prislukivati ljude kad su u krevetu.) Nadelain je revno uao u svaku sobu u kojoj se slavio Bokrj - pod izlikom da utvrdi jainu arulja u prostoriji. Zatim je jednom poslao unutra straare. I zapisao je imena svih nazoni Tada ga je major Miin opet pozvao i Nadelain mu je prec maK popis. Miina je posebno zainteresirala injenica da je Rut bk) s Nijemcima. Unio je tu injenicu u njegov fascikl. Tada je ve dolo vrijeme za smjenu strae i za izglaiva spora izmeu dvojice straara: tko je proli put dulje bio dunosti i tko, prema tome, to sad mora nadoknaditi. Poslije toga bi dolo "gaenje svjetala", veernja prepi s Prjanikovom zbog kipue vode za aj, obilazak svih prostor gaenje bijelog svjetla i paljenje modrog. Tada ga je major Mr jo jednom pozvao. Jo uvijek nije bio otiao kui; zapravo, txr.~ mu je kod kue leala bolesna i nikako nije bio voljan slus-itavu no njeno jadikovanje. Major Miin sjedio je u naslonja. a Nadelain je morao stajati dok ga je ispitivao s kim, po nter "vim zapaanjima, Rubin uglavnom druguje i nije li ve proi* tjedna bilo sluajeva kad je Rubin izazivaki govorio o p zatvora ili neto zahtijevao u ime naroda. Nadelain je zauzimao posebno mjesto meu svojim ko koji su rukovodili straom. Korili su ga strogo i esto. N prirodna dobroudnost ve mu je odavno smetala u organ slube sigurnosti. Da se nije uspio prilagoditi bili bi ga ve i izbacili, a moda ak i zatvorili. Nadelain nikad nije bio sa zatvornicima. Smijeio im se iskreno dobronamjerno, i 144 trpeljiv u sitnicama kad god je mogao. Zbog toga su ga zatvorenici veoma voljeli. Nikad se nisu na njega alili. Nikad ga nisu ljutili. Nisu ak ni oklijevali da slobodno pred njim govore. On je imao dobru mo zapaanja i bio je dobar slualac, prilino pismen, te bi, da stvari to bolje upamti, sve biljeio u posebnu biljenicu. O sadraju biljenice izvjetavao je svoje pretpostavljene, nadok naujui na taj nain svoje nedostatke. Tako je bilo i sada: izvukao je svoju knjiicu i izvijestio majora da su se 17. prosinca zatvorenici gurali u donjem hodniku poslije podnevnog izlaska, a on je, Nadelain, stajao odmah iza njih. Zatvorenici su mrmljali da je sutra nedjelja, ali da se od glaveina i od slube sigurnosti ne moe izvui slobodan dan, nato im je Rubin rekao: "Kad ete ve jednom razumjeti, momci, da nikad neete uspjeti ganuti te gadove?" "To je rekao - "te gadove"?" upita Miin, posve ljubiast u licu. "Tako je rekao", potvrdi okrugli Nadelain, bezazleno se smijeei. Miin opet otvori fascikl i unese biljeku. Naredio je takoer Nadelainu da napie taj podatak u obliku individualne denuncijacije. Major Miin mrzio je Rubina i skupljao je dokazni materijal protiv njega. Kad je prvi put doao u Mavrino i saznao da se Rubin, bivi komunist, hvalie da je usprkos zatvoru jo uvijek komunist u srcu, Miin ga je pozvao k sebi da

popriaju o ivotu openito i o suradnji posebno. Ali nisu se uspjeli sporazumjeti. Miin je iznio to pitanje pred Rubina tano onako kako ga se iznosi na sastancima na kojima se primaju direktive: "Ako si Sovjet, pomoi e nam. Ako nam ne pomogne, onda nisi Sovjet. Ako nisi Sovjet, onda si antisovjet i zasluuje dodatnu kaznu." Ali Rubin ga je upitao: "A kako bih morao pisati te denuncijacije: tintom ili olovkom?" "Pa, bolje bi bilo tintom", savjetovao ga je Miin. "Da, ali, znate, ja sam ve dokazao svoju odanost sovjetskoj vlasti krvlju, pa je ne moram iznova dokazivati tintom." Na taj je nain Rubin smjesta razotkrio pred majorom svoju neiskrenost i licemjerje. Major ga je pozvao jo jednom k sebi. Tom prilikom Rubin se ispriao rekavi to je oigledno bila samo izlika - da mu je uskraeno politiko povjerenje otkako je zatvoren i da, dok to traje, ne moe suraivati s oficirom slube sigurnosti. Od toga je doba nadalje Miin skupljao to god je mogao protiv Rubina. Miin je jo uvijek razgovarao s potporunikom kad su iznenada stigla osobna kola od ministra Dravne sigurnosti za Bobi-nina. Koristei priliku tako pogodnu za svoju karijeru, Miin j" brz navukao bluzu i stao se muvati oko automobila. Pozvao je oficira koji je s njima doao da ue da se ugrije, i svratio njegovu II U prvom krugu 145 II1 panju na injenicu da radi i nou. Dosaivao je Nadelainu, dajui mu besmislene naredbe, i da bi efekt bio to vei, upitao Bobinina je li dovoljno toplo obuen. (Bobinin je namjerno obukao, umjesto lijepog kaputa koji su mu dodijelili za tu priliku, svoj otrcani podstavljeni logorski kaputi.) Odmah nakon odlaska Bobinina pozvan je Prjanikov. Sad major nikako nije mogao otii kui. Dok je ekao da vidi koga e jo pozvati, i kad e se oni koji su ve pozvani vratiti, major je odluio da pogleda kako straari koji nisu u smjeni provode vrijeme. (Igrali su domino.) Stao ih je ispitivati historiju Partije, jer on je bio odgovoran za njihovo politiko uzdizanje. Premda se smatralo da su straari i u to vrijeme na poslu, oni su obino u ovo doba spavali. Ali ba u ovom trenutku htjeli su igrati domino, te su odgovarali na majorova pitanja s razumljivim nedostatkom interesa. Osim toga odgovori su im bili strani; ne samo da tim ratnicima uope nije bilo jasno zato je bilo pravilno razdijeliti se poslije Drugog kongresa, a fuzionirati se poslije etvrtog kongresa, ve su ak rekli da je Plehanov bio caristiki ministar odgovoran za strijeljanje petrogradskih radnika 9. sijenja J905. Miin je zbog svega toga izgrdio Nadelaina - dopustio je da mu se straa demoralizira. U tom trenutku Bobinin i Prjanikov vratili su se u istim kolima i, uskrativi svaku obavijest majoru, otili u krevet. Razoaran, tovie, prestraen, major je otiao kui autom da ne b. morao pjeaiti. Autobusi u to doba nisu vozili. Straari smijenjeni sa straarskih mjesta psovali su majo: i spremali se na spavanje. I sam je Nadelain htio zadnjem;? ali nije mu bilo sueno; telefon je zazvonio. Zvala je straarrii koja je bila odgovorna za straarske kule oko Mavrinskog in; tuta. Nadstraar je preplaeno javljao da je straar s kule jugozapadnom uglu telefonirao kako je jasno vidio da se net skrivao kraj upe za drva u gustoj magli, kako se zatim priul do bodljikave ice ograde i, preplaen straarevim povikom, oti\ daleko u dvorite. Nadstraar je javio da e smjesta telefonirati tabu s\x regimente i napisati izvjetaj o tom izvanrednom dogaaju, meuvremenu je zamolio deurnog oficira specijalnog zatvora pretrai dvorite.

Premda je Nadelain bio vrsto uvjeren da straar ima h cinacije, da su zatvorenici sigurno zakljuani iza novih eli vrata i starih vrstih zidova debelih etiri cigle, ipak je sa injenica da ef strae pie izvjetaj zahtijevala energinu ak_ s njegove strane i odgovarajui izvjetaj. Stoga je probudio drijemale straare zvonei na uzbunu i vodio ih s jakim ba: jama kroz veliko, maglom zavijeno dvorite. Poto je to cv opet je obiao sve elije. Nije palio bijelo svjetlo - da ne pritubi - i zato to u modrom svjetlu nije dobro vidio, i:.-udario koljenom o ugao neijeg leaja. Napokon je, pogL. svakog zatvorenika u svjetlu baterije, nabrojao tano 281. Zatim je otiao u ured i napisao okruglim, jasnim ruke koji je izraavao prozirnu istou njegova unutarnjeg bic. 146 taj o tome to se dogodilo, naslovljen na potpukovnika Kliment-jeva, ravnatelja specijalnog zatvora. Do tada je ve bilo jutro. Valjalo je pregledati kuhinju, otkljuati ormare i zazvoniti na buenje. Tako je potporunik Nadelain proveo no, te je zaista imao opravdanog razloga da kae Nerinu kako je zasluio stan i hranu. Nadelain je ve davno preao tridesetu, premda je izgledao mlai, jer mu je glatko obrijano lice bilo vrlo svjee. Nadelainov otac i djed bili su krojai, ne za bogat i pomodan svijet, ve za ljude skromnih sredstava. Bili su voljni preokretati stvari, prepravljati staro, pa su, ako je bilo potrebno, obavili neto i dok je muterija ekala, eljeli su da i djeak poe njihovim stopama. Od djetinjstva njemu se sviao taj tih i fin posao, i pripremao se za zanat, promatrao kako se radi i pomagao. Ali tada je zavrio period NEP-a. Njegovom su ocu razrezali porez; platio je. Dva dana kasnije dodali su jo jedan porez. Njegov otac je i to platio. Dva dana kasnije, potpuno bestidno, razrezali su mu, jo jednom, trostruki porez. Njegov je otac razderao diplomu, skinuo natpis s radnje i otiao raditi u zadrugu. Sina su ubrzo uzeli u vojsku. A odatle je preao u redove vojske MVD-a. Kasnije je postao uvar u zatvoru. U slubi nije napredovao. Tokom etrnaest godina slube ostali straari, trietiri generacije, pretekli su ga jedan za drugim. Neki su sad ve bili kapetani, dok je on dobio svoj oficirski in i jednu zvjezdicu tek prije mjesec dana, a i to samo to mu nije za dlaku izmaklo. Nadelain je shvaao mnogo vie nego to se moglo pomisliti. Shvaao je, na primjer, da su mnogi od tih zatvorenika, koji nemaju nikakva prava kao ljudska bia, zapravo na mnogo viem nivou od njega. Osim toga, sudei druge prema sebi, Nadelain nije u tim zatvorenicima mogao otkriti krvolone zloince, kakvima su ih prikazivali na sastancima politikog odgoja. Jo tanije nego to je pamtio definiciju rada iz svog udbenika fizike u veernjoj koli, pamtio je svaki zavoj u pet zatvorskih hodnika Velike Lubjanke i unutranjost svake od njenih 110 elija. Prema pravilima Lubjanke, straa se mijenjala svaka dva sata, premjetajui se iz jednog dijela hodnika u drugi, da bi se sprijeilo upoznavanje sa zatvorenicima i mogunost nekog utjecaja ili mita. (Straari su bili posve dobro plaeni.) Svaki straar morao je pogledati kroz okance u eliju barem jednom svake tri minute. Nadelain je, zahvaljujui svom izvanrednom pamenju fizionomija, imao osjeaj da se moe sjetiti svakog pojedinog zatvorenika u razdoblju od 1935. do 1947, kad su ga premjestili u Mavrino. Meu njima bilo je slavnih voa, kao i obinih oficira s fronta, poput Nerina. Vjerovao je da bi svakoga od njih mogao prepoznati na ulici u bilo kojoj odjei, osim to te ljude nitko nikad nije sretao na ulici. Iz onog svijeta nije bilo povratka u ovaj svijet. Tek ovdje u Mavrinu sreo je nekoliko svojih starih znanaca - naravno, nije niim pokazao da ih je prepoznao. Pamtio ih je kako posru izmueni nespavanjem u zasljepljujue svjetlo samica, veliine dva kvadratna metra; kako

147 reu porciju od etrdeset deka mokrog kruha uzicom; kako zure u prekrasne stare knjige kojima je obilovala zatvorska knji nica; kako izlaze u jednoredu na pranje; pamtio ih je s rukama na leima dok izlaze na presluavanje; zaokupljene razgovorom, koji bi postajao ivlji posljednjih pola sata prije spavanja; pamtio ih je kako lee pod jarkim svjetlom u zimskim noima, ruku omotanih runicima zbog hladnoe na pokrivau - jer su pravila zahtijevala da se svakoga tko krije ruke pod pokrivaem probudi i natjera da ih izvue. Najvie od svega Nadelain je volio sluati rasprave i razgo vore svih tih sjedobradih akademika, sveenika, starih boljevika, generala i zabavnih stranaca. Bila mu je dunost da prislukuje, ali prislukivao je i iz vlastitog zadovoljstva. Bilo bi mu milije da je mogao uti neku priu od poetka do kraja: kako je netku ivio ranije i zato je zatvoren. Ali zbog posla nikad mu to nije polazilo za rukom. Zaprepastilo ga je to su u tim uasnim mjese cima, koji su im razorili ivot, dok se odluivala njihova sudbina ti ljudi nalazili hrabrosti da govore ne o svojim patnjama, vec 0 bilo kojem predmetu koji bi im pao na um: o talijanskim slika rima, navikama pela, lovu na vukove, kako netko po imerr-Carbusier (ili tako nekako) tamo negdje gradi kue za drug; | ljude. Jednom je Nadelain sluajno uo jedan razgovor koji ga ; s posebno zainteresirao. Sjedio je na zadnjem straarskom sjedam crne marice, pratei dvojicu zatvorenika koji su bili zakljuarui iza pregrade. Premjetali su ih iz Velike Lubjanke u Suhano.-jj "dau", kako su je zvali - beskonano stravian zatvor iza \" skve, iz kojega su mnogi odlazili ravno u grob ili u ludnk vrlo mali broj vraao se u Lubjanku. Sam Nadelain nikad tamo radio, ali uo je da prehrana zapravo predstavlja rafini torturu. Zatvorenicima nisu davali prostu, teku hranu ka< svim drugim mjestima, ve su im donosili finu, ukusnu, sar rijsku hranu. Tortura se sastojala u porcijama. Zatvorenik donijeli pola malog tanjuria bujona, osminku kotleta, male krike prenog krumpira. To ih nije hranilo - samo ; podsjealo na ono to su izgubili. Bilo je to mnogo strasnije zdjele vodene juhe i uvelike je pridonosilo tome da siu s ut Iz nekog razloga dva zatvorenika nisu bila izolirana, ve ih sluajno vozili zajedno. Isprva Nadelain nije uo o e govore zbog buke motora. Ali tada se na motoru neto pokva 1 ofer je nekud otiao, ostavivi straara da sjedi u ka Nadelain je uo tihi razgovor zatvorenika kroz reetku na njim vratima. Napadali su vladu i cara - ali ne sadanju vi ne Staljina. Napadali su Petra Velikog, to im je on uin* ipak, s njim su izravnavali raune. Jedan ga je od njih kriti meu ostalim, zato to je upropastio i izbacio iz upotrebe narodnu odjeu i liio vlastiti narod njegove individualnosti je zatvorenik do u tanine nabrajao, pokazujui izvanredno vanje predmeta, kakva je to odjea bila, kako je izgledala kojim se prilikama nosila. Rekao je da ni sad nije prekasno oive stanoviti elementi toga ruha, koji bi se prikladno i 148 mogli kombinirati sa suvremenom odjeom, a da se slijepo ne oponaa Pariz. Drugi zatvorenik se naalio i rekao da bi, da se to postigne, bila potrebna dva ovjeka: odlian kroja koji bi to bio u stanju saiti i sastaviti, i slavni tenor koji bi se u toj odjei fotografirao. Tada bi to itava Rusija brzo prihvatila. Taj je razgovor bio Nadelainu posebno zanimljiv zato to je krojenje i ivanje ostalo njegova tajna strast. Poslije deurstva po hodnicima nabijenim ludilom, umirivalo ga je utanje tkanine, meka podatnost nabora, dobar kvalitet posla. Pravio je odjeu za svoju djecu, ivao haljine eni, odijela za sebe. Ali to je drao u tajnosti.

ivanje bi se smatralo sramotnim zanimanjem za vojnika. 149 26 POTPUKOVNIKOV POSAO Potpukovnik Klimentjev imao je kosu crnu kao smola, blistavo crnu kao obojeno kovano eljezo; bila mu je zalizana uz glavu, poeljana na razdjeljak; zavinuti brk izgledao je kao namazan. Nije jo imao trbuia, i u etrdeset petoj godini imao je dranje mladog, dobro graenog vojnika. Nikad se nije smijeio na poshi i to je jo pojaavalo mranu mrzovolju njegova lica. Usprkos tome to je bila nedjelja, stigao je jo ranije nego obino. Preao je dvorite dok su zatvorenici jo etali, krajikom oka zamjeujui prekraje. Ali budui da njegovu inu ne bi odgovaralo da intervenira, uao je u upravnu zgradu i jo putena naredio Nadelainu da pozove zatvorenika Nerina, te da i sara doe. Dok je prelazio dvorite potpukovnik je primijetio da su se neki zatvorenici, koji su mu bili na putu, nastojali pouriti, dok su drugi usporili korak i okrenuli se da ga ne bi morali pozdrav::. Klimentjev je to primijetio ravnoduno i nije bio uvrijeen. Zm: je da je to samo djelomino posljedica prezira prema njegov -poloaju, a da je veim dijelom neprilika pred drugovima, r-da se ne ispadne servilan. Gotovo svaki zatvorenik vladao se i ljubivo kad bi sam bio pozvan u njegov ured, a neki su se C.= pokuavali i dodvoriti. Bilo je ljudi razliita soja iza reetaka razlikovali su se i po vrijednosti. Klimentjev je to ve davno s tio. Potujui njihovo pravo da budu ponosni, on je nepoko ljivo ustrajao na svom vlastitom pravu da bude strog. Vojnik srcu, on po vlastitom miljenju nije u zatvor donio poniavaj disciplinu, ve razuman vojniki red. Otvorio je vrata ureda. Bilo je vrue i s radijatora se neugodan, zaguljiv vonj pregrijane boje. Potpukovnik je otv okance na prozoru, skinuo kaput, i u bluzi sjeo i pregledao C povrinu svog stola. Subotnja stranica na stolnom kalendaru nije bila okrenuta; na njoj je bila biljeka: "Novogodinja jelka?" Iz tog napola golog ureda, u kojem su jedina sredstva pi vodnje bili elini ormari s dosjeima zatvorenika, est st 150 telefon i zvonce, potpukovnik Klimentjev - bez ikakvih vidljivih instrumenata, spojki i zupanika -- nadgledao je vanjski tok dvjesta osamdeset i jednog ivota i slubu pedesetorice straara. Usprkos injenici to je doao u ured u nedjelju - za to e mu pripasti jedan slobodan dan tokom tjedna - i to je stigao pola sata ranije, Klimentjev nije izgubio svoj uobiajeni mir i samokontrolu. Potporunik Nadelain stajao je pred njim sav uzbuen. Dvije mrlje rumenila pojavile su mu se na obrazima. Bojao se potpukovnika, premda Klimentjev nikad nije unio njegove brojne pogreke u lini dosje. Nadelain, okrugla lica, smijean, nimalo vojnikog dranja, uzalud se trudio da stoji "voljno". On je izvijestio da je njegovo nono deurstvo proteklo u savrenom redu, da nije bilo nikakvih prekraja, ali da su se dogodila dva izvanredna dogaaja. Jedan od njih iznio je u izvjetaju. Stavio je izvjetaj na ugao stola; papir je smjesta skliznuo odatle i u zakuastom luku odletio pod jednu udaljenu stolicu. Nadelain je skoio za njim i donio ga natrag na stol. Drugi izvanredni dogaaj bio je pozivanje zatvorenika Bobinina i Prjanikova ministru Dravne sigurnosti. Potpukovnik je podigao obrve i u tanine ga ispitivao o okolnostima tog poziva i o povratku zatvorenika. Vijest je, naravno, bila neugodna, pa ak i zastraujua. Biti ravnatelj ovog specijalnog zatvora znailo je vjeno sjediti na vulkanu - uvijek pod ministrovim nosom. Nije to bio neki udaljeni umski logor, gdje je komandant mogao imati svoj harem i dvorske lude i izvravati vlastite presude kao feudalni gospodar. Ovdje se ovjek morao pridravati slova zakona, hodati po zategnutoj ici propisa, i ni trunka ne

poputati linom gnjevu ili milosti. Ali Klimentjev je i inae bio takav ovjek. On nije ni pomiljao da su Bobinin i Prjanikov mogli otkriti neto protuzakonito u njegovom postupku, na to bi se prole noi mogli poaliti. Zahvaljujui svom dugom iskustvu u dravnoj slubi nije se bojao klevete zatvorenika. Klevetu je ovjek uvijek mogao prije oekivati od vlastitih kolega. Zatim je bacio pogled na Nadelainov izvjetaj i odmah shvatio da je itava uzbuna potpuno besmislena. Zato je i drao Nade-laina - jer je bio pismen i razuman. Ali koliko je imao nedostataka! Potpukovnik ga je poeo koriti. U tanine je upamtio sve propuste u toku njegovog prolog deurstva. Jutarnje otpremanje zekova na posao zakasnilo je dvije minute; mnogi leajevi bili su nemarno namjeteni; a Nadelain je propustio da pokae potrebnu vrstinu i da pozove prekritelje natrag i naredi im da iznova namjeste krevet. Ve su ga i prije opominjali zbog toga. Ali ma koliko ovjek govorio Nadelainu, bilo je kao da glavom lupa o kameni zid. A to se dogodilo za vrijeme jutarnje etnje? Mladi Doronin stajao je na samoj granici prostora za etnju, zurei u zonu i u podruje iza nje prema staklenicima, a ne treba zaboraviti da je to podruje vrlo neravno, s malim klancem, vrlo pogodno za bijeg. A Doronin je bio osuen na dvadeset pet godina; popis njegovih zloina ukljuivao je i 151 krivotvorenje isprava, i dvije godine je bio na svesaveznom popisu kriminalaca. Nitko iz odreda nije rekao Doroninu da krene, da nastavi etati u krugu. A kamo je iao Gerasimovi? On se odvojio od svih ostalih i poao u smjeru strojarnica iza lipa. A za koji je zloin optuen Gerasimovi? Gerasimovi je ve po drugi puta sluio kaznu - a zatvoren je zbog lana 58, 1A, preko lana 19. Drugim rijeima, namjera da poini veleizdaju. On nije uistinu poinio veleizdaju, ali isto tako nije bio u stanju dokazati da, kad je poao u Lenjingrad u prvim danima rata, nije poao s namjerom da doeka Nijemce. Zar je Nadelain zaboravio da je obavezno prouavati i upoznavati zatvorenike i putem izravnog promatranja i putem linog dosjea? I naposljetku, kako to uope izgleda sam Nadelain? Bluza mu nije nategnuta - Nadelain ju je povukao prema dolje. Zvijezda na kapi mu je nakrivljena - Nadelain ju je popravio. Pozdravlja kao stara baba. Nije udo da zatvorenici ne namjetaju dobro krevete kad je Nadelain u slubi. Nenamjeteni kreveti opasan su prekraj zatvorske discipline. Danas nenamjeteni kreveti; sutra e odbiti da idu na posao. Tada je potpukovnik nastavio davati nareenja. Zapovjedio je da se straari koji su bili odreeni da prate zatvorenike na dananjoj posjeti okupe u treoj sobi da prime direktive. Nerin neka jo neko vrijeme ostane u hodniku. Nadelain je bio otputen. Iziao je duboko potresen. On se zaista iskreno kajao svaki put kad bi sluao svoje pretpostavljene, priznavao opravdanost svih njihovih optubi i ispravaka i obeavao da vie nee pogrijeiti. Ali posao je iao svojim tokom i on bi se opet naao suoen s voljom desetaka zatvorenika, od kojih ga je svaki razvlaio na suprotnu stranu, od kojih je svaki htio neki mrviak slobode, a Nadelain im to nije mogao odbiti, te se samo mogao nadati da e sve proi nezapaeno. Klimentjev uzme pero i prekrii biljeku "Novogodinja jelka?" na svom rokovniku. Juer je donio odluku. U specijalnim zatvorima nikad nije bilo novogodinjih jelki. Klimentjev se nije sjeao takva uda. Ali zatvorenici, oni koji su neto znaili, uporno su zahtijevali da se ove godine okiti novo godinja jelka. I Klimentjev je poeo misliti: zato to zapra" ne bi bilo doputeno? Oigledno se nita loe nije moglo iz iz novogodinje jelke; do poara nee doi - napokon, ovdje svi sami profesori elektrotehnike. A bilo je veoma vano da ve u Nove godine, kad svi

slobodni namjetenici otiu da se pozaba u Moskvi, i ovdje bude malo promjene. Znao je da su veeri u< praznika za zatvorenike najtee, da bi netko mogao uiniti n oajno ili besmisleno. I tako je veer prije toga telefonirao upra zatvora - kojoj je bio direktno podreen - i raspravio pitar novogodinje jelke. Po zatvorskim su propisima bili zabranjcr muziki instrumenti, ali nigdje nije stajalo nita o novogodin; - jelkama. Stoga, premda to nije bilo slubeno odobreno, nije "-ni formalno zabranjeno. Zahvaljujui dugoj i besprijekornoj s postupci potpukovnika Klimentjeva odlikovali su se postoja i samopouzdanjem. I Klimentjev je donio odluku jo veer toga, na pominim stepenicama podzemne eljeznice na po^ kui: dobro, neka im bude njihova novogodinja jelka. 152 adovoljstvom Je 5 "i#sss5 I govo u podzemnoj eljeznici, premda je govorila vrlo suzdrljivo, pred oima okoline ta je vapijua ena, koja je stajala pred njim, djelovala nedolino. "Vi... zato ste ustali? Sjednite, sjednite", ree on sav u neprilici, pokuavajui da je uhvati za rukav da bi je odveo natrag do njenog sjedala. "Ne, ne, to uope nije vano", rekla je ena, otimljui se i gledajui u potpukovnika s upornom, gotovo fanatinom molbom u oima. "Recite mi. Zato nije bilo posjete itave godine? Zato ga ne smijem vidjeti? Kad u smjeti? Recite mi!" Njihov je susret bio takva sluajnost, kao kad jedno zrnce pijeska naleti na drugo s udaljenosti od etrdeset koraka. Tjedan dana ranije uprava zatvora MGB-a poslala je dozvolu da i zek Nerin, meu ostalima, posjeti svoju enu u nedjelju 25. prosinca u zatvoru Lefortovo. Ali zajedno s dozvolom stigla je i uputa da je zabranjeno adresirati najavu te posjete na "poste restante", kao to je zatvorenik zahtijevao. Nerina su tada pozvali i zatraili od njega pravu adresu njegove ene. On je promrmljao da je ne zna. Klimentjev, koga su zatvorska pravila nauila da zatvorenicima nikad ne otkriva istinu, nije oekivao veu iskrenost ni s njihove strane. Nerin je, naravno, znao adresu, ali je nije htio rei, i bilo je posve jasno zato nije htio - iz istog razloga iz kojeg uprava zatvora nije doputala adresiranje na "poste restante". Posjete su se najavljivale dopisnicom: "Doputa vam se da posjetite svog supruga u tom i tom zatvoru." Nije bilo dovoljno da je enina adresa uvedena kod MGB-a. Ministarstvo je inilo sve to je moglo da bi to manje ena eznulo za takvom dopisnicom; da bi susjede upozorilo na ene neprijatelja naroda; da bi takve ene bile istaknute, izolirane i okruene zdravim javnim mnjenjem. Tano ono ega su se te j ene bojale. Nerinova je ena ak uzela drugo prezime. Oiglec se krila od MGB-a. Klimentjev je tada rekao Nerinu da u te sluaju posjete nee biti. Nije poslao dopisnicu. A sad je ta ena tako nezgodno stajala pred njim, dok su ljudi uokolo utke promatrali. "Nije doputeno koristiti "poste restante"", ree on jedva toL glasno da ga je ona mogla uti u tutnjavi vlaka. "Morate adresu." "Ali ja odlazim!" enino lice se preobrazilo od nade. uskoro odlazim i nemam stalne adrese." Oigledno je lagala. Klimentjevljeva je prva misao bila da sie na prvoj stanje - i, ako ga bude slijedila, da joj protumai u hodniku podzemnt eljeznice, gdje e biti manje ljudi, da su takvi neslubeni ra~~ vori nedopustivi. ena neprijatelja naroda kao da je zaboravila vlastitu, pravljivu krivnju.

Zurila je u potpukovnikove oi ppgledom je bio suh, strastven, neumjeren, bijesan. Klimentjev je bio z. paten tim pogledom. Kakva je to snaga, upitao je sam vezuje tako tvrdokorno i tako beznadno za ovjeka koga vidjeti godinama, i koji joj samo moe razoriti itav ivot? "To mi je silno, silno potrebno!" uvjeravala ga je ra: oiju, kad je opazila oklijevanje na njegovu licu. 154 Klimentjev se sjetio akta koji je leao u sefu u specijalnom zatvoru. Taj akt, proirujui "Dekret o pojaanju pozadine", pripremao je novi udarac roacima i lanovima obitelji koji su odbijali da dadu adresu. Major Miin je predloio da se sadraj papira objavi zatvorenicima u ponedjeljak. Ako ta ena ne vidi svog mua sutra, i ako nadalje ne bude htjela dati svoju adresu, ubudue ga nee viati. Ako joj sad kae za sutranju posjetu, premda slubena obavijest nije poslana i nije uvedena u knjigu, ona bi mogla, kao sluajno, doi do Lefortova. Vlak je usporavao. Sve su se te misli komeale u mozgu potpukovnika Kliment-jeva. Znao je da su glavni neprijatelji zatvorenika sami zatvorenici. A znao je da je glavni neprijatelj svake ene sama ena. Ljudi ne mogu utjeti ak ni ako im se radi o spasenju. Ve je u toku svoje karijere nekoliko puta pokazao svoju popustljivost, odobrio neto to je bilo zabranjeno - i nitko nikad ne bi za to saznao da nisu isti oni ljudi koji su se tom popustljivo<|u okoristili, negdje neto ipak izbrbljali. Sad nije smio pokazati nikakve popustljivosti. Meutim, dok se buka vlaka stiavala nadomak stanice, i kad se ve vidjela sama stanica sa svojim blijedim mramorom, Kii-mentjev ree eni: "Odobrena vam je posjeta. Doite sutra u 10 prije podne", ali nije rekao "u zatvor Lefortovo", jer su se putnici ve gurali prema vratima i stajali posvuda oko njega, "Znate li gdje su zidine Lefortova?" "Znam, znam", ena radosno kimne glavom. I odjednom se njene oi, koje su maloas bile suhe, ispunie suzama. Izbjegavajui te suze, tu zahvalnost i sve takve gluposti, Klimentjev izie na peron da bi preao u drugi vlak. Bio je iznenaen onim to je rekao, i ljut sam na sebe. Potpukovnik je ostavio Nerina da eka u hodniku upravne zgrade, zato to je Nerin bio openito drzak zatvorenik i uvijek pokuavao saznati zakonske propise. Potpukovnikova su predvianja bila tana: Nerin je, poto je dugo vremena stajao u hodniku, ne samo izgubio svaku nadu da e mu biti odobrena posjeta, ve je, navikao na sve mogue nesree, oekivao da e se dogoditi neto loe. Stoga se to vie iznenadio kad je saznao da e u roku od jednog sata otii u posjetu. U skladu s duboko etikim moralnim zakonikom zatvorenika, koji su jedan drugome ucijepili, ovjek nije smio pokazati radost, pa ak ni zadovoljstvo, ve ravnoduno upitati tano u koje vrijeme mora biti spreman i odstupiti. Ali promjena je bila tako nagla i srea tako velika da se Nerin nije mogao suzdrati, te je blistajui od zadovoljstva toplo zahvalio potpukovniku. Potpukovnik nije pomakao ni jedan mii na licu. I smjesta je krenuo da dade direktive straarima koji su bili odreeni za pratnju zatvorenicima. Direktive su naglaavale niz taaka: podsjeale su na vanost njihove ustanove i najveu tajnost koja je okruuje; podvlaile 155 su nepopravljivost dravnih zloinaca koji danas izlaze u posjetu; njihovu neobuzdanu elju da se okoriste upravo ovom posjetom da bi preko svojih ena prenijeli dravne tajne u koje su upuene ravno Sjedinjene Drave (straari

nisu imali ni priblino pojam o tome to se izrauje unutar laboratorijskih zidova, i vrlo je lako bilo ispuniti ih svetim strahom da bi ak i komadi papira iznesen iz Mavrina mogao unititi itavu zemlju). Zatim je slijedio osnovni popis svih moguih tajnih skrovita u odjei i obui i metoda za njihovo otkrivanje. (Odjea se, uzgred reeno, zatvorenicima dijelila jedan sat prije posjete; to je bila specijalna odjea, iskljuivo za paradu.) Zatim je uslijedilo ispitivanje da bi se provjerilo jesu li straari dobro savladali direktive. Napokon su, kao posljednja taka, izneseni razliiti primjeri moguih smjerova, kojima bi se razgovor mogao kretati, upute kako da ga se slua i prekine sve osim linih i obiteljskih tema. Potpukovnik Klimentjev poznavao je propise i volio red. 156 27 ZBUNJENI ROBOT Jurei u zatvorsku spavaonicu, Nerin je zamalo u mranom hodniku oborio s nogu potporunika Nadelaina. Mali, grubo tkani runik jo uvijek mu je visio oko vrata pod podstavljenim kaputom. U skladu s jednom nevjerojatnom ljudskom osobinom, sve se u Nerinu odjednom promijenilo. Pet minuta ranije, dok je stajao u hodniku i ekao da ga pozovu, itav njegov tridesetogodinji ivot inio mu se besmislenim i bolnim lancem neuspjeha iz koga se nije imao snage iskoprcati, inilo mu se da je najgori od tih promaaja njegov odlazak u rat ubrzo poslije vjenanja, zatim njegovo hapenje i duga razdvojenost od ene. Jasno je vidio njihovu ljubav kao kobnu, osuenu da bude pregaena. Tada je dola obavijest o posjeti danas u podne - i njegov tridesetogodinji ivot ukazao mu se u svjetlu novoga sunca: ivot napet kao luk; ivot pun znaenja i u velikim i u malim stvarima; ivot, koji se velikim koracima kree iz jednog smjelog uspjeha u drugi, u kojem su najneoekivaniji koraci prema njegovom cilju bili odlazak u rat i hapenje, i duga razdvojenost od ene. Izvana, taj se ivot inio nesretnim, ali Nerin je bio potajno sretan u toj nesrei. On ju je ispijao kao izvorsku vodu. Ovdje je uspio upoznati ljude i dogaaje za koje ne bi mogao saznati nigdje drugdje na zemlji, zacijelo ne u mirnoj, uhranjenoj skro-vitosti domaeg ognjita. Jo od svoje mladosti, Gleb Nerin nije se niega bojao toliko koliko valjukanja u mulju svakodnevice. Kao to kae poslovica: "Ne utapa se u moru, nego u bari." Nai e se opet sa svojom enom! Veza meu njima je ipak neprekinuta. Posjeta! I to na njegov roendan! A posebno poslije njegovog jueranjeg razgovora sa Jakonovom. Nikad mu vie nee odobriti posjetu, zato je ova danas bila vanija nego ikada. Misli su mu letjele poput ognjenih strijela: ne smije zaboraviti da spomene ovo; mora se sjetiti da govori o onome i o ovome, i o onome! 157 Utrao je u polukrunu sobu, gdje je vladala galama i strka, jer su se neki zatvorenici tek vratili s doruka, dok su drugi ili na pranje; a Valentulja Prjanikov sjedio je u donjem rublju, odbacivi pokriva; rairenih ruku, smijui se prepriavao je svoj noni razgovor s nekim inovnikom, opisujui kako se kasnije utvrdilo da je to ministar. Nerin je elio sluati Valentulju. Ali bio je to onaj prekrasan as u ivotu kad je ovjek prepun pjesme, kad se i stotinu godina ini premalo da se sve stvari isprave. A nije mogao propustiti doruak; zatvorenik ne dobiva uvijek doruak. A osim toga, Valentuljina se pria pribliavala svom neslavnom zavretku. Soba ga je jednoglasno osudila: bio je bijedan i nedostojan, jer nije iznio Abakumovu osnovne potrebe zatvorenika. Tada je viui pokuao pobjei, ali pet samozvanih krvnika svuklo mu je donje gae i u opoj galami, vici i smijehu

gonilo ga po sobi, udarajui ga pojasevima i polijevajui po njemu vrui aj. Na donjem leaju, kraj prolaza do sredinjeg prozora, pod Nerinovim leajem i nasuprot Valentuljinom praznom, Andrej Andrejevi Potapov pio je svoj jutarnji aj. Promatrajui opu galamu i natezanje oko sebe, smijao se dok mu suze nisu navrle na oi, te ih je morao brisati pod naoalima. Jo prije buenja Potapovljev krevet je bio namjeten; izgledao je kao vrsti pravokutni kvadar. Mazao je kruh vrlo tankim slojem maslaca; on nije nita kupovao u zatvorskoj trgovini, i sav novac koji je zaraivao slao je svojoj staroj. (Prema standardima arake bio je vrlo dobro plaen - 150 rubalja mjeseno, treinu od onoga to su na slobodi zaraivale dvorkinje, zato to je bio nenadomjestivi specijalist i dobro upisan kod glaveina.) Nerin je u trku zbacio svoj podstavljeni kaput, bacio ga na svoj jo uvijek nenamjeteni leaj i, pozdravivi Potapova ali ne ekajui da mu on odzdravi, odjurio na doruak. Potapov je bio inenjer koji je tokom istrage priznao, potpisao priznanje i na procesu potvrdio da je on lino prodao Nijemcima - i to vrlo jeftino - ukras staljinskih petoljetki, Dnjeproges dnjeparsku hidroelektranu - premda je bila razorena kad ju ie prodao. Zahvaljujui samo milosru ovjenog suda, Potapovljev:! kazna za taj nevjerojatan i besprimjeran zloin iznosila je sam--deset godina zatvora, iza ega bi slijedilo pet godina gubitka g: danskih prava, to se na jeziku zatvorenika zvalo "deset, i r dodatka". Nitko, tko je Potapova poznavao u mladosti, a najmanje s: Potapov, ne bi mogao ni sanjati da bi u etrdesetoj godini mogao biti baen u zatvor zbog politike. Njegovi prijatelji su s pravom nazivali robot. itav ivot Potapovljev sastojao se rada, i ak i trodnevni praznici bili su mu dosadni. Uzeo je dopi samo jednom u ivotu, kad se enio. U godinama poslije te nikad se nije moglo nai nikoga tko bi ga mogao nadomjesti! on se dragovoljno odrekao svojih praznika. Kad je vladala ne-ica kruha ili povra, ili eera, on gotovo uope nije primjeivj te vanjske tekoe. Probuio je jo jednu rupicu u svom poja vre ga stegnuo i nastavio se baviti jedinom stvari na svij" koja ga je zanimala: prijenosom struje visokog napona. Zaist 158 imao je vrlo nejasan pojam o ostalom dijelu svijeta, o ljudima koji se ne bave prijenosom struje visokog napona. One koji nisu nita stvarali rukama, ve su radili samo jezikom, Potapov ak nije smatrao ljudima. Rukovodio je svim elektrikim proraunima u Dnjeprostroju, oenio se u Dnjeprostroju, i ivot je njegove ene, poput njegovoga, hranio nezasitnu vatru tih godina. 1941. gradili su novu elektranu. Potapov je bio osloboen vojske. Ali kad je uo da je Dnjeproges, djelo njihove mladosti, odletio u zrak, rekao je svojoj eni: "Katja, ja ipak moram ii." A ona je odgovorila: "Da, Andrjua, mora." I Potapov je poao - sa svojim naoalima s dioptrijom minus tri, s previe stegnutim pojasom, u zguvanoj i zgnjeenoj vojnikoj bluzi, s oficirskim inom i praznom futrolom. U drugoj godini tog tako dobro pripremljenog rata jo uvijek nije bilo dovoljno oruja za oficire. Pod Kastornim, u dimu spaljene rai, bio je zarobljen za srpanjske vruine. Uspio je umai, ali nije stigao do vlastitih redova i zarobljen je po drugi put. Pobjegao je po drugi put, ali na otvorenom polju uhvatili su ga s padobranom po trei put. (Sva tri puta nije uope imao oruja.) Proao je ljudoderske logore u Novograd-Volvnsku i Censto-hovu, gdje su zatvorenici jeli koru s drvea, travu i mrtve drugove. Iz takvog su ga logora Nijemci iznenada doveli u Berlin i tu ga je neki ovjek (uljudan, ali hulja) koji je prekrasno govorio ruslci, upitao je li mogue da je on isti onaj Potapov koji je nekad bio u Dnjeprostroju. Da li bi on mogao, na primjer, da to dokae, nacrtati dijagram koji pokazuje kako se ukopava generator? Taj je dijagram neko bio objavljen, i Potapov ga je bez oklijevanja nacrtao.

To je sam izjavio na presluavanju, premda na to nije bio prisiljen. U presudi je ono to je uinio opisano kao "izdavanje tajni Dnjeprogesa". Meutim, u optubi se nije spominjao daljnji tok dogaaja: nepoznati Rus, koji je na taj nain provjerio identitet Potapova, predloio mu je da potpie izjavu da je spreman rekonstruirati Dnjeproges - a zauzvrat e smjesta dobiti slobodu, kupone za opskrbu, novac i svoj voljeni posao. Kad je taj primamljivi papir postavljen pred njega, neka duboka misao pomraila je naborano lice robota. Bez busanja u grudi i izvikivanja velikih rijei, ne pretvarajui se da koristi svoje pravo da postane posmrtni heroj Sovjetskog Saveza, Potapov je edno odgovorio: "Ali, razumijete li, ja sam potpisao zakletvu. I ako sad potpiem ovo, to je u neku ruku kontradikcija, zar ne?:< I tako je na blag, nedramatian nain, Potapov odabrao smrt umjesto blagostanja. "U redu, potujem vaa uvjerenja", odgovorio je nepoznati Rus, i poslao Potapova natrag u ljudoderske logore. Sovjetski mu sud usprkos tome nije poveao desetogodinju kaznu. Inenjer Markuev, s druge strane, potpisao je slinu izjavu i otiao raditi za Nijemce. I njemu je sud takoer dao deset godina. To je bilo karakteristino za Staljina - to velianstveno 159 izjednaavanje neprijatelja i prijatelja, to ga je uinilo jedin stvenim u itavoj ljudskoj povijesti. Isto tako, sud nije poveao kaznu Potapovu ni zato to je uao u Berlin 1945. sjedei na sovjetskom tenku kao padobranac, s ma-inskom pukom u ruci i s istim onim razbijenim i svezanim naoalama na nosu. I tako je Potapov proao dobro, samo s "deset, i pet dodatka". Nerin se vratio s doruka, skinuo cipele i popeo se na svoj leaj ljuljajui i sebe i Potapova. Predstojao mu je svakodnevni akrobatski pothvat - da namjesti krevet bez neravnina stojei na njemu. Ali kad je bacio jastuk ustranu, pod njim je naao kutiju za cigarete napravljenu od tamnocrvene prozirne plastike, nabijenu s dvanaest cigareta Belomorkanal, isprepletenih vrpcom obinog papira na kojoj je tehnikim slovima bilo ispisano: I tako ubije deset Ijet, potrati ivota cvijet. Nije se mogao varati. U itavoj araki samo je Potapov u sebi spajao talent za takav rad s izvanrednom memorijom, koja mu je pomagala da pamti itave odlomke iz Evgenija Onjegina jo iz kolskih dana. "Andreiu!" ree Nerin, objesivi glavu s leaja. Potapov je zavrio s ajem, rastvorio novine i itao ih, sjedei tako da ne zgnjei krevet. "Da, to je?" promrmlja on. "Je li ovo vae djelo?" "Nemam pojma. Nali ste ga?" ree on trudei se da se r.e nasmijei. "Andreiu!" ree Nerin dirnuto. "Pa ovo je kao san!" Lukave, dobroudne bore produbie se i umnoie na licu Potapova. Namjetajui naoale on odgovori: "Kad sam bio u Lubjanki s grofom Esterhazvjem, nas dvojica u jednoj eliji, a ja sam, znate, iznosio kiblu u parne dane, a on u neparne, i uio sam ga ruski po "Zatvorskim pravilima" na zidu, dao sam mu zi roendan tri dugmeta koja sam naao u kruhu - njemu su li sve strgnuli; i on se kleo da nikad nije primio umjesnijeg dan ni od kojeg Habsburga." Prema "klasifikaciji glasova", Potapovljev je glas bio defin kao "bezvuan i napukao". Jo uvijek visei preko leaja, Nerin toplo pogleda u gn. naborano lice Potapova. Kad je imao naoale nije izgledao st.; od svojih etrdeset pet godina, te je ak djelovao energino. kad bih ih skinuo, njegove duboke tamne one upljine bile gotovo kao u leine.

"Ali meni je to neprilino, Andreiu. Napokon, ja van: mogu dati nita slino. Nemam ja spretne ruke poput vas. K ste uspjeli upamtiti moj roendan?" "Nije vano", odgovori Potapov. "Koji su vam drugi znac datumi preostali u ivotu?" Obojica su uzdahnuli. "Hoete li malo aja?" predloi Potapov. "Imam speci jal 1/rst." "Ne, Andreiu, nije mi potreban aj. Idem u posjetu." 160 t* "Divno!" ree Potapov razdragan. "Svojoj staroj?" "Da." "Odlino. Prestani, Valentulja, ne deri mi se u uho." "Kakva prava ima jedan ovjek da se ruga drugome?" "ta ima u novinama, Andreiu?" upita Nerin. Potapov, kiljei ukrajinski lukavo, pogleda u Nerina, koji je jo uvijek visio preko leaja: "Izmiljotine britanske muze uznemiruju san djevojaka." Prole su vie od tri godine otkako su se upoznali u Butirki, u bunoj pretrpanoj eliji koja je ak u srpnju bila polumrana. Tu su se u drugom ljetu poslije rata ukrstili ivoti razliitih ljudi. Pridolice iz Evrope prolazili su kroz tu eliju. I hrabri ruski zatvorenici, koji su tek uspjeli zamijeniti njemaki zarobljeniki logor ruskim zatvorom. I izmueni i osakaeni logorai na prijelazu iz pilja GULAG-a u oaze arake. Kad je uao u eliju, Nerin se nasumce zavukao pod drvene leajeve. (Leajevi su bili tako niski da se pod njih nije moglo podvui etveronoke, ve se moralo puzati na trbuhu i laktovima.) Tu je, na prljavom betonskom podu, oiju jo uvijek nenaviknutih na tamu, veselo pitao: "Tko je posljednji, prijatelji?" A bezvuni napukli glas odgovorio mu je: "Ja sam taj. Vi spavate iza mene." Dan za danom, kako su zatvorenike odvodili iz elije na transport, premjetali su se pod leajevima "od kible do prozora", a ve treeg tjedna kretali su se natrag "od prozora do kible", ali ovog puta na samim leajevima. Kasnije su jo jednom doputovali po drvenim leajevima do prozora. I tako je iskovano njihovo prijateljstvo, usprkos razlici u godinama, linoj povijesti i ukusima. I tada, u tim beskonanim mjesecima ekanja poslije procesa, Potapov je priznao Nerinu da se nikad ne bi poeo baviti politikom, da ga sama politika nije zahvatila svojim kracima. I tada se, pod drvenim leajima Butirke, taj robot zbunio po prvi put u ivotu, a to se, kao to je poznato, robotima ne preporua. Ne, on jo uvijek nije alio to je odbio njemaki kruh, nije alio tri godine izgubljene u gladovanju, u logorima smrti ratnih zarobljenika. Jo uvijek je drao da je nedopustivo da stranci sude o naim unutarnjim tekoama. Ali iskra sumnje planula je u njemu i poela tinjati. Naprosto nije mogao razumjeti zato hapse i zatvaraju ljude, kojima je jedina krivnja to su podigli Dnjeproges. 11 U prvom krugu 161 28 KAKO SE KRPAJU ARAPE U 8.55 bila je inspekcija po sobama specijalnog zatvora. Ta operacija, koja je u logorima trajala satima, dok bi zekovi stajali vani na hladnoi, premjetani s mjesta na mjesto, prebrojavani pojedinano, po pet, po stotinu, katkada i po brigadama, ovdje u araki odvijala se mirno i bezbolno. Zekovi su pili aj za svojim nonim stoliima. Dva deurna straara, od kojih je jedan odlazio s deurstva a drugi nastupao, ula bi u sobu; zekovi b: ustali (neki nisu); novi deurni bi paljivo prebrojio glave; a tada bi bile objavljene vijesti i nevoljko sasluane pritube.

Dananji deurni bio je natporunik usterman. Bio je visok crnokos i, premda nije bio ba mrzovoljan, lice mu nikad ni:. izraavalo nikakvih ljudskih osjeaja - a tako su se i mor. vladati straari koji su imali napredno obrazovanje. On i Na... lain bili su poslani iz Lubjanke da ovdje pojaaju zatvorsku di plinu. Nekoliko zekova sjealo ih se obojice iz Lubjanke: ru vrijeme obojica su bili straari-pratioci s inom nadstraara; su bili straari koji su preuzimali zatvorenika dok je stajao lic okrenut zidu, i sprovodili ga slavnim izlizanim stepenicama odmorita izmeu etvrtog i petog kata, gdje je bio napravi hodnik iz zatvora u istranu zgradu. Kroz taj su hodnik tok treine stoljea provedeni svi zatvorenici centralnog zatvora: deti, socijalni revolucionari, anarhisti, oktobristi, menjevici, b evici, Savinkov, Jakubovi, Kutepov, Ramzin, ulgin, Buha: Rikov, Tuhaevski, profesor Pletnev, akademik Vavilov, feldma: Paulus, general Krasnov, nauenjaci i pjesnici svjetskoga gl. koji dotad nikad nisu izili iz svojih kula bjelokosnih; prvo zle ci sami, zatim njihove supruge, zatim keri. Zatvorenike su v_ do jednako slavnog stola, gdje bi se u debelu knjigu Registrira sudbina svaki zatvorenik koji je prolazio upisivao kroz pror. metalnom poklopcu, tako da nije vidio ni imena iznad ni i-" svojega. Tada bi ga odveli stepenicama, gdje su sa svake sir. bile napete mree poput onih za artiste na trapezu u cirkusu koji zatvorenik ne bi skoio i ubio se. Vodili bi ga beskona. 162 hodnicima ministarstva, u kojima je bilo vrue od elektrinog svjetla, i prohladno od zlatnog sjaja pukovnikih epoleta. Ali bez obzira do koje su mjere ljudi, podvrgnuti ispitivanju, zapadali u onaj prvi, beznadni oaj, ipak su vrlo brzo zapaali razliku izmeu ta dva ovjeka: usterman je - naravno da mu tada nisu znali ime - izgledao pod gustim obrvama poput mranog olujnog dana; zgrabio bi zatvorenika za lakat kao da ima kande, i grubom ga silom zadihan vukao uza stepenice; Nadelain, mjeseasta lica, nalik na eunuha, uvijek je hodao malo podalje od zatvorenika, ne dodirujui ga, i obraao mu se uljudno, govorei mu gdje treba da skrene. usterman, koji je bio mlai, ve je nosio tri zvjezdice na epoletama. Nadelain najavi da se oni koji idu u posjete moraju nai u upravi u 9 sati. Kad su ga upitali hoe li uvee biti film, odgovorio je da nee. Zaulo se tiho nezadovoljno mrmljanje, ali se iz ugla oglasi Horobrov: "Ne morate se uope truditi da nam donosite drek kao to su Kubanski kozaci." usterman se naglo okrenuo, prekinuvi govornika, i spleo se u raunu, pa je morao poeti brojiti iznova. U tiini netko je rekao glasno, ali ipak ne tako da bi se ga moglo prepoznati: "Eto ti! To ti ide u karakteristiku." Horobrov odgovori dok mu se gornja usnica bijesno trzala: "Nek idu k vragu. Ve su toliko napisali protiv mene, da vie nema ni mjesta na karakteristici." Inenjer Adamson, s velikim etvrtastim naoalima na nosu, sjedio je na susjednom leaju. On upita: "Potporunie! Traili smo novogodinju jelku. Hoemo li je dobiti ili ne?" "Da, dobit ete novogodinju jelku!" odgovori potporunik, oigledno sretan to moe objaviti tu ugodnu vijest. "Postavit emo je ba ovdje u sobi." "A moemo li napraviti ukrase?" upita Ruska veselo s gornjeg leaja. Sjedio je gore na istonjaki nain, podvijenih nogu, veui kravatu pred ogledalom na jastuku. Za pet minuta trebalo je da se sastane s Clarom - vidio je s prozora da je ve prola straarsku kulu i dola u dvorite. "Raspitat emo se. Nemamo nikakvih direktiva." "A kakve su vam direktive potrebne?" "Kakva je to novogodinja jelka bez ukrasa?" "Prijatelji, mi emo svejedno napraviti ukrase." "Smiri se, mome, to je s naom kipuom vodom?"

"Hoe li ministar neto poduzeti?" Soba je veselo brujala, raspravljajui o mogunosti jelke. Deurni straari upravo su krenuli da odu, ali Horobrov nadjaa amor razgovora glasnim, iznenadnim povikom: "Recite im vi da sauvaju jelku do pravoslavnog Boia, do 7. sijenja! Jelka je za Boi, a ne za Novu godinu." Straari su se pravili kao da nita nisu uli i izili su. Svi su stali govoriti u jedan glas. Horobrov je jo uvijek imao neto na umu to straarima nije stigao rei, i sad se utke obraao nekoj nevidljivoj osobi, energino, pokreui sve miie na licu. Nikad nije slavio ni Boi i Uskrs, ali se iz prkosa poeo 163 pridravati tih blagdana u zatvoru. U najmanju ruku oni nisu bili popraeni pojaanim pretragama i pootrenom disciplinom. Adamson je ispio svoj aj. Obrisao je zamagljene naoale s velikim plastinim okvirima i rekao Horobrovu: "Uja Terentiu! Zaboravljate drugu zatvorsku zapovijed: ne istravaj se!" Horobrov grubo pogleda Adamsona. "To je zastarjela zapovijed, iz vaeg propalog vala zatvorenika. Lijepo ste se vladali, pa su vas sve poubijali." Primjedba je sluajno bila nepravedna. Upravo su ljudi koji su bili uhapeni s Adamsonom organizirali trajkove u Vorkuti. Ali ipak su zavrili na isti nain. ovjek to nije sve mogao Horobrovu objasniti u ovom trenutku. A to se zapovijedi tie - nju su izmislile kasnije generacije zatvorenika. Adamson samo slegne ramenima i ree: "Ako napravite skandal, poslat e vas u neki logor na robiju." "A ba to i hou, Grigorije Borisiu! Ako je robija, neka bude robija, i nek idu k vragu; barem u imati dobro drutvo. Moda tamo ak nee biti ni dounika." Rubin, koji je uvijek na sve kasnio, nije ak jo ni popio aj. Stajao je raupane brade do leajeva Potapova i Nerina i srdano govorio stanovniku gornjeg doma: "Srelan roendan, mladi moj nerazumni Montaigne!" "Silno sam dirnut, Leve, dragi moj prijatelju, ali nisi morao ..." Nerin je kleao na svom leaj u na katu, drei u ruci stolnu mapu. Bila je oigledno runi rad zatvorenika; to jest, najpedaiv niji posao na svijetu, jer se zatvornicima nikamo ne uri. Bilo tu krasno uivenih depia od crvene pamune tkanine, kop^ dugmadi i paketa finog papira, "osloboenog" u inozemstvu. S. rad na toj mapi izveden je, naravno, za vrijeme dravnih r; nih sati. ".. .osim toga, u araki ovjek i tako ne smije mnogo pis: - osim denuncijacija." "A ja ti sa svoje strane elim..." Rubinove debele usne sr jesno su se napuile, "da tvoj skeptiki, eklektiki mozak bi. preplavljen svjetlom istine." "A to je istina, seljaino? Zar itko moe zaista znati to .-istina?" Gleb uzdahnu. Lice mu se podmladilo u uzbuenju pr:>r| posjete, ali se opet namrekalo u pepeljaste bore. Crvenkasta J visila mu je s obje strane lica. Na susjednom gornjem leaju, iznad Prjanikova, proeL krupni inenjer zrelih godina koristio je posljednje sekunde bodnog vremena da proita novine koje je dobio od Potapo" iroko ih rastvorivi i drei ih podaleko, katkad bi se mri a katkad bi lagano micao usnama itajui. Kad je u hodr zazvonilo zvono, nasumce je sloio novine. "A ta to sve skupa znai, do vraga? Neprestano priaju o svjetskoj prevlasti." I on se ogleda oko sebe, traei pogodno mjesto da novine. Golemi Dvojetjosov na drugoj strani sobe, krupnih, nesp nih nogu objeenih s gornjeg leaja, upita dubokim basom:

164 "A to je s tobom, Zemelja? Zar tebi nije do svjetske prevlasti? Zar ne ezne za njom?" "Ja?" upita Zemelja, iznenaen, kao da ozbiljno shvaa to pitanje. "Ne, ne", ree, iroko se smijeei. "Koga bih vraga s njom poeo? Meni ne treba." I stenjui, pone se sputati s leaja. "E, onda dobro, moemo krenuti na posao", ree Dvojetjosov, i skoi itavom teinom na pod uz glasni tresak. Zvonce je i dalje zvonilo. Pozivalo je zatvorenike na nedjeljni rad. Zvonjava je znaila da je inspekcija zavrena i da su "svete dveri" na institutskim stepenicama otvorene; zekovi su se stali urno gurati prema izlazu. Veina je zekova sad bila vani. Doronin je istrao prvi. Solog-din, koji je zatvorio prozor dok su ustajali i pili aj, opet ga je otvorio, uglavivi jedan svezak Erenburga, i onda pourio u hodnik da uhvati profesora elnova kad izlazi iz "profesorske elije". Kao uvijek, Rubin nije uspio nita obaviti toga jutra, i urno je spremio ono to nije stigao pojesti i popiti u svoj noni ormari. Neto se unutra prolilo. A on se borio sa svojim nemogue kvrgavim i nakaznim krevetom, uzalud pokuavajui da ga namjesti tako da ga kasnije ne pozovu da ga iznova ureuje. Nerin je dotjerivao svoj "kostim". Nekad su zekovi iz arake svakodnevno nosili dobra odijela i kapute, u kojima su onda ili i u posjete. Sad su ih odjenuli u tamnomodre kombinezone, tako da straari na straarskoj kuli mogu jasno razlikovati zekove od slobodnih namjetenika i znati na koga da pucaju. Zatvorska uprava prisiljavala ih je da se presvuku u civilno odijelo za posjete, te im je u tim prilikama dijelila noena odijela i koulje, vjerojatno konfisciranu privatnu garderobu ljudi kojima je vlasnitvo zaplijenjeno poslije osude. Neki su zekovi uivali to su dobro odjeveni bar na kratko vrijeme: drugima se to silno gadilo, i voljeli bi da nisu morali oblaiti odjeu leeva, ali vlasti su strogo zabranjivale odlazak u posjete u kombinezonu. Nisu eljeli da rodbina zatvorenika stekne lo dojam o zatvoru. A nije bilo tako nepokolebljiva duha, koji bi mogao odbiti mogunost da vidi ljubljenu osobu. I zato su se presvlaili. Polukruna soba bila je sad gotovo prazna. Ostalo je dvanaest pari leajeva na kat, zavarenih dva po dva, namjetenih u bolnikom stilu, tako da je gornja plahta bila odvrnuta - da bi skupljala prainu i to bre se uprljala. Tu metodu mogao je smisliti samo birokratski, a uz to i muki mozak, pa ak ni ena tog pronalazaa ne bi je koristila kod kue. Meutim, propisi zatvorske sanitarne komisije tako su zahtijevali. U sobi je vladala neuobiajena tiina, koju nitko nije elio poremetiti. etvero ljudi jo je bilo u sobi: Nerin, koji se oblaio, Ho-lobrov, Adamson i elavi crta. Crta je bio jedan od onih plaljivih zekova koji ak ni nakon niza godina provedenih u zatvoru nije mogao stei tipinu drskost zatvorenika. Nikad se on ne bi usudio da izostane s nedjeljnog rada, ali danas se loe osjeao i budui da mu je zatvorski lijenik odobrio potedu, razastro je po svom leaju golemi broj arapa 165 s rupama, konac i gljivu za krpanje arapa domae izrade; i nabrana ela pokuavao je odluiti gdje da pone s krpanjem. Grigorij Borisovi Adamson, koji je "zakonski odsluio" jednu desetogodinju kaznu, a da se ne govori o est godina izgnanstva prije toga, i koji je osuen na daljnjih deset godina u valu "ponavljaa", nije ba odbio da radi nedjeljom, ali nastojao je koliko je god mogao da ne radi. Nekad, u njegovim komsomolskim danima, ni volovi ga ne bi mogli odvui iz drutva drugova koji su radili na svoj slobodan dan; ali tada se samo po sebi razumjelo da se ti entuzijasti vladaju u duhu vremena - da ele podii privredu: godinu-dvije i

sve e biti krasno, posvuda e cvjetati vrtovi. A sad je Adamson bio jedan od onih malobrojnih koji su ve "odsjedili" - i "presjedili" - tih punih deset godina, i on je znao da to nije nikakav mit, nikakav san o sudnici, nikakva zabavna pustolovina do prve ope amnestije - kao to su svi novi vjerovali ve da je to punih deset, dvanaest ili petnaest uludo utroenih godina ljudskog ivota. Ve je davno nauio da ekonomizira kod svakog pokreta miia, da nagomilava svaku minutu odmora. I znao je da je nedjeljom najbolje leati nepokretno u krevetu u donjem rublju. Stoga je izvukao knjigu koju je Sologdin uglavio u prozor i zatvorio ga, polako skinuo kombinezon, zavukao se pod pokriva, umotao se, otro naoale specijalnim komadiem semia, stavio komadi kandiranog eera u usta, poravnao jastuk i izvukao ispod madraca debelu knjigu briljivo umotanu u papirnati omot Ve i sam pogled na njega djelovao je umirujue. Horobrov je, naprotiv, bio silno nesretan. Zaokupljen sumornim mislima leao je potpuno obuen na pokrivau svog namjetenog kreveta, odupirui se cipelama o ogradu. Ve po svojo* udi on je bolno i uporno patio zbog stvari na koje su drug: naprosto slijegali ramenima. Svake subote, u skladu s dobro poznatim principom da se sve radi na dobrovoljnoj bazi, sve su zatvorenike, bez pitanja, popisali kao dobrovoljce za rad u nedjel;u i predali popis zatvorskoj upravi. Da je taj rad bio zaista dobr> voljan, Horobrov bi se uvijek prijavljivao i rado provodio svois; slobodne dane za radnim stolom. Ali upravo zato to je to pop ivanje bila otvorena poruga, Horobrov je bio prisiljen da se glup izleava meu etiri zida zatvora. Zek u logoru moe samo sanjati da lei u toplom, zatvorenoj sklonitu u nedjelju, ali zeka u araki, napokon, ne bole Ici od napora. Naprosto se nije imalo to raditi. Ve je juer proitao si novine do kojih se moglo doi. Na nonom ormariu do njege leaja bila je gomila knjiga iz knjinice specijalnog zatvora. Jec od njih bila je zbirka novinarskih eseja istaknutih pisaca. Hc brov otvori na stranici gdje je bio esej Alekseja NonTolstoj kako su u araki pogrdno zvali Alekseja N. Tolstoja. I pod da mom lipanj 1941. on proita: "Njemaki vojnici, natjerani strah i mahnitou, naletjeli su na zid elika i vatre na granici." smjesta odloi knjigu. U lijepo namjetenim kuama kraj Mosk gdje su ak i prije rata imali elektrine hladnjake, ti su se int tualni divovi napuhavali kao svemona proroita, premda 166 nisu uli osim radija, i nita vidjeli osim svojih cvjetnih gredica. Polupismeni kolhoznik znao je o ivotu vie od njih. Ostale su knjige u gomili bile beletristika, ali Horobrovu bi se smuilo kad bi ih itao. Jedna je bila novi knjievni uspjeh, roman Daleko od nas, koji se vani na slobodi trenutno mnogo itao. Ali tek to je poeo itati, Horobrovu se okrenuo eludac. Ta je knjiga bila mesna pita bez mesa, jaje kojemu je isisana sadrina, ispunjena ptica. Govorila je o jednom objektu koji su zapravo gradili zekovi i o logorima, ali nigdje se nisu imenovali logori, niti se govorilo da su radnici zekovi, da dobivaju zatvorske porcije i da su zatvoreni u kaznenim elijama; umjesto toga, bili su pretvoreni u komsomolce, dobro odjevene, dobro obuvene i pune entuzijazma. I tu bi iskusni italac osjetio da je sam pisac znao, vidio i dodirnuo istinu, da je ak moda bio oficir slube sigurnosti u logoru, ali da lae, hladna, staklena pogleda. Druga knjiga bila su Izabrana djela slavnog pisca Galahova, kojega se literarna zvijezda trenutno nalazila u zenitu. Prepoznavi ime Galahov i oekujui neto od njega Horobrov je ve proitao knjigu, ali odloio ju je s osjeajem da su mu se narugali, jednako kao to mu se rugaju s "dobrovoljnim" popisom radnika za nedjelju. ak i Galahov, koji je posve dobro znao pisati o ljubavi, zahvaljujui nekoj duhovnoj paralizi upao je u onu maniru koja je u posljednje vrijeme sve vie prevladavala u literaturi, kao da se ne pie za

ljude, ve za slaboumne bez ikakvih iskustava, koji su, u svojoj ogranienosti, zahvalni za bilo kakvu zabavu. Niega to zaista razdire i potresa ljudsko srce nije bilo u tim knjigama. Da nije doao rat, tim piscima bi preostalo samo da budu profesionalni hvalioci. Rat im je otvorio put prema jednostavnim, svima razumljivim ljudskim osjeajima. Ali i tu su izmiljali i do hamletovskih visina uzdizali sve mogue fantastine i nezamislive sukobe - kao, na primjer, sluaj onog komsomolca koji je digao u zrak desetke vlakova s municijom iza neprijateljskih redova, ali, zato to nije bio ulanjen ni u kakvu prvoklasnu partijsku organizaciju bio je dan i no razdiran sumnjom, moe li biti dobar lan Komsomola ako ne plaa lanarinu. Na nonom ormariu bila je jo jedna knjiga - Amerike prie od naprednih pisaca. Horobrov nije mogao provjeriti te prie usporeujui ih sa stvarnim ivotom, ali izbor je bio nevjerojatan. U svakoj prii obavezno se prikazivala neka strahota u Americi. Proraunato i podlo sakupljene, stvarale su tako mranu sliku, da se ovjek mogao samo uditi to Amerikanci jo nisu pobjegli iz svoje zemlje ili se objesili. Nije se imalo to itati! Horobrov se sjeti puenja. Izvue cigaretu i stade je motati meu prstima. U savreno tihoj sobi vrsto nabijena cigareta ukala je meu prstima. Htio je puiti tu, na licu mjesta, ne izlazei, ne skidajui nogu s ograde kreveta. Zatvorenici koji pue znaju da jedini pravi uitak priinja cigareta koju se pui dok se lei na svom vlastitom dijelu daske, na svom leaju, mirna cigareta uz pogled uprt u strop, po kome prolaze slike nenadoknadive pro-; losti i nedostine budunosti. 167 Ali elavi crta nije bio pua i nije volio dim. A Adamson, premda je sam puio, bio je pristalica pogrene teorije da u sobi mora biti svjeeg zraka. Budui da je dobro usvojio princip da sloboda poinje od potovanja tuih prava, Horobrov s uzdahom spusti noge na pod i krene prema izlazu. Pri tom je primijetio debelu knjigu u Adamsonovim rukama i smjesta shvatio da takve knjige nema u zatvorskoj knjinici i da je morala doi izvana, a nitko izvana ne bi traio lou knjigu. Meutim, Horobrov se nije zaboravio i glasno upitao, kao to bi uinio netko na slobodi: "to itate?" ili "Gdje ste to dobili?" - zato to bi i crta i Nerin uli Adamsonov odgovor. Priao je Adamsonu i tiho rekao: "Grigorijc Borisiu, dajte da vidim naslovnu stranu." "Hajde, pogledajte", ree Adamson nevoljko. Horobrov otvori naslovnu stranu i zapanjen proita: Grof Monte Krista. On zazvidi. "Borisiu", upita on umiljato, "ima li netko poslije vas? Imam li ja ansu?" Adamson zamiljeno skide naoale i ree: "Vidjet emo. Hu-ete li mi danas oiati kosu?" Zekovi nisu voljeli brijaa Stahanovca koji je navraao : zatvor. Njihovi lini, odabrani brijai, rezali su im kosu pren: vlastitim eljama i muicama, i radili su polako, jer su piev. sobom imali duge kaznene rokove. j "Tko e nam dati kare?" "Dobavit u ih od Zjablina." "U redu, oiat u vas." "Dobro. Tu ima jedan dio do strane 128. koji se moe izvadit: pa u vam ga brzo dati." Primijetivi da je Adamson ve proitao do strane 110, Horobrov izie na hodnik da pui mnogo bolje raspoloen. Gleb je sve vie bio ispunjen prekrasnim praznikim osjea jem u oekivanju da vidi svoju enu. Negdje u studentskom domu na Strominki, i Nadja vjerojatno u ovom posljednjem satu osjea) uzbuenje. Na takvim se sastancima misli raspre, i ovjek zaboravlja to je htio rei; to se mora pribiljeiti na papir, nauiti napamet a zatim unititi, jer se papir nije smjelo nositi sa

sobo~ I ovjek mora imati na umu osam taaka, osam: da e moda otii. da kazna ne zavrava s krajem kaznenog roka, da jo preostac, izgnanstvo, da ... On otri u garderobu i izglaa "abo". abo je izumio Ru Doronin, a mnogi su ga prihvatili. Bio je to komad bijele k plahte razderane u trideset dva dijela - premda skladiu nije znalo - na koju je bio priiven bijeli ovratnik. Taj ko krpe tano je prekrivao otvor na vratu kombinezona, u koje: na majici vidio crni peat "MGB - Specijalni zatvor br. S dvije vrpce vezivao se na zatiljku. Taj abo znatno je pridoir urednom i dotjeranom izgledu, koji su svi prieljkivali. Kakw nije bilo teko prati, vjerno je sluio i radnim danom i praznik i ovjek se, dok ga je imao na sebi, nije stidio pred slobodo namjetenicima instituta. 168 Na stepenicama Nerin je uzalud pokuavao oistiti svoje iznoene cipele neijom sasuenom i izmrvljenom kremom za cipele. Zatvor nije davao cipele za posjete, jer su se noge drale pod stolom i cipele se nisu vidjele. Kad se vratio u sobu da se obrije (bilo je doputeno drati britve, ak i vrlo otre, tako su hirovita bila ta pravila) Horobrov je ve bio utonuo u knjigu. Crta je sa svojim obilnim krpanjem zauzeo osim svog leaja i dio poda; izrezivao je zakrpe, izvlaei olovkom mjesto gdje e ih staviti. Sa svog jastuka Adamson podigne pogled s knjige, zakilji i dade mu ovakav savjet: "Krpanje je efikasno samo kad se radi savjesno. Bog nas sauvao od formalistikog pristupa. Nemojte uriti. Pravite bod za bodom, i preite sve jo jednom. Jedna od najeih greaka je napraviti lo uzao na rubu velike rupe. Nemojte tedjeti, nemojte aliti istroene dijelove. Izreite oko rupe. Jeste li ikad uli za ime Berkalov?" "to? Berkalov? Ne." "Ma nije mogue! Berkalov je bio stari artiljerijski inenjer i izumitelj onog topa BC-3, znate, sjajan top s fantastinom poetnom brzinom. Sjedio je, dakle, taj Berkalov isto ovako u nedjelju, isto ovako u araki, i krpao arape. A radio je bio ukljuen. "Berkalov, general-lajtnant, Staljinska nagrada prvoga stupnja", rekli su na radiju. A prije hapenja bio je samo general--major. I to je uinio? I dalje je krpao arape, a onda je poeo pei palainke na kuhalu. Uao je straar, ispsovao ga, oduzeo mu ilegalno kuhalo i sastavio izvjetaj za efa zatvora koji bi mu donio tri dana u kaznenom bloku. A tada je sam ef zatvora dotrao unutra kao ai, viui: "Berkalov, uzmite svoje stvari! U Kremlj! Kalinjin vas zove!" Eto, to vam je naa ruska sudbina." 169 t 29 UZLETJETI DO STROPA Stari profesor matematike Celnov, poznati lik u mnogim a-rakama, koji je u rubriku "narodnost" uvijek upisivao "zek* umjesto "Rus", i koji e 1950. napuniti osamnaestu godinu zatvora, svojom je olovkom pripomogao brojnim izumima, od protonog bojlera do mlanjaka i u neke unio i svoju duu. Meutim, profesor Celnov je tvrdio da se izreku "unijeti j neto svoju duu" mora oprezno upotrebljavati, jer samo je Z3 zeka sigurno da ima besmrtnu duu; slobodnim ljudima^ ona ^ esto.uskraena zbog ispraznog ivota koji provode. Tokom prijateljskog zekovskog razgovora nad zdjelicom hladne kae ili aom vrele okolade, Celnov nije nijekao da je taj pojam posudio od Pierrea Bezuhova u "Ratu i miru". Dobro je poznato da je Pierre kad mu je francuski vojnik zabranio da pree cestu, prasnuo u smijeh: "Ha, ha! Vojnik me nije pustio da preem. Koga - mene" Nije pustio moju besmrtnu duu da pree!" U Mavrinskoj araki profesor Celnov bio je jedini zek k: nije bio obavezan da nosi kombinezon. (To je pitanje ilo a do Abakumova, koji je o tome morao lino odluiti.) Ta se boda zasnivala na injenici da Celnov nije bio stalni

zek Mavr ske arake, ve tranzitni. Nekadanji dopisni lan Akademije na ka i ravnatelj Matematikog instituta, bio je posebno stavlj" na raspoloenje Beriji, i svaki put kad bi ga premjetali, pren stili bi ga u araku gdje je iskrsnuo neki hitni matemai:-< problem. Kad bi ga rijeio u opim crtama i dao upute kako ga dalje razraivati, poslali bi ga na drugo mjesto. Ali profesor Celnov nije koristio tu slobodu da odabire od je kao to bi se njome koristio obian, tat ovjek. Nosio je jef odijelo; boja kaputa i hlaa nije se slagala; na nogama je it pustene izmice; na rijetku sijedu kosu navlaio je pletenu vur kapu - to je mogla biti skijaka kapa ili djevojaka; a posc se isticao njegov upadljivi, karirani vuneni al, koji je omotaj dvaput oko ramena, kao ene. 170 Meutim, Celnov je znao nositi taj al i tu kapu na taj nain da nije izgledao smijeno ve velianstveno. Dugi oval njegova lica, otar profil, autoritativni nain kojim je razgovarao sa slubenicima zatvora, kao i izblijedjelo modrilo njegovih oiju, boja koja se nalazi samo kod apstraktnih duhova - sve je to inilo celnova udnovato nalik Descartesu, ili moda nekom matematiaru iz doba renesanse. Celnova su poslali u Mavrinsku araku da izradi matematiku osnovicu aparata za apsolutno ifriranje, aparata koji bi mehanikom rotacijom stavljao u pokret niz releja, koji bi opet preuzimali odvojene impulse na koje bi govor bio rascjepkan i izmijeali ih tako da ak ni stotine tehniara sa stotinama aparata za deifriranje ne bi mogli razumjeti razgovor na liniji. Istovremeno, u projektnom uredu tragalo se za dobrim rjeenjem oblika tog aparata. Svi su crtai bili time zaokupljeni, osim Sologdina. Sologdin je, im je stigao u araku iz Inte na dalekom sjeveru, uoio kako stvari stoje i svima dao do znanja da je njegovo pamenje stradalo od dugog gladovanja, da su mu sposobnosti otupjele, osim to su i inae ve od njegova roenja bile ograniene, i da je u stanju obavljati samo pomoni posao. Mogao je nastupiti tako hrabro zato to u Inti nije bio dodijeljen na radove, ve je imao dobar posao kao inenjer te se nije bojao povratka. Meutim, nisu ga otpremili natrag, to su vrlo lako mogli uiniti, ve su ga ostavili u araki na pokusnom roku. I tako je, umjesto da bude u glavnoj struji posla gdje je prevladavala napetost, urba i nervoza, Sologdin zapao u mirni rukavac. Nije imao nikakva poloaja, ali ni briga, rijetko su ga kontrolirali i imao je dovoljno slobodnog vremena na raspoloenju; i bez nadzora poeo je potajno, nou, na svoju ruku, izraivati projekt aparata za potpuno ifriranje. Bio je uvjeren da se velike ideje raaju samo u jednom mozgu. I zaista, u toku proteklih est mjeseci pronaao je rjeenje koje je izmicalo desetorici inenjera specijalno odreenih za taj posao, ali izmuenih neprestanim pourivanjem i dodijavanjem. Dva dana ranije, Sologdin je odnio svoj rad na kontrolu profesoru elnovu, takoer neslubeno. I sad se uspinjao stepenicama uz profesora, s puno ga potovanja podupirui rukom dok su prolazili kroz gomilu zekova, oekujui miljenje o svom poslu. Ali elnov nikada nije mijeao rad i dokolicu. Na toj maloj udaljenosti, po hodnicima i na stepenicama, nije rekao ni jednu rije o stvari koja je za Sologdina toliko mnogo znaila, ve mu je smijeei se pripovijedao o svojoj jutarnjoj etnji s Levom Rubinom. Poto Rubinu nije uspjelo da se pridrui onima koji su cijepali drva, itao je elnovu svoje stihove na jednu biblijsku temu. Na jednom ili dva mjesta ritam nije bio savren, ali rime su bile originalne i elnov je morao priznati da stihovi nisu loi. Balada je govorila kako je Mojsije vodio idove kroz pustinju etrdeset godina, u oskudici, ei i gladi, i kako su ljudi poeli bulazniti i buniti se; ali oni nisu bili u pravu,

171 dok je Mojsije__znao to radi. svjestan da e na kraju ipak stii _dn_heane zemlje. Rubin se nesumnjivo namuio s tom pjesmom i unio u nju svoju duu. O toj temi Celnov je imao svoje miljenje. Celnov je upozorio Rubina na geografiju Mojsijeva prelaza. Od Nila do Jeruzalema idovi su imali prei samo oko etiri stotine kilometara, a to znai da su, ak i da su se odmarali na Sabat, tu udaljenost lako mogli prei u tri tjedna. Ne namee li se, dakle, neminovna pretpostavka, da ih preostalih etrdeset godina Mojsije nije vodio, nego vodao naokolo, po itavoj Arapskoj pustinji? Odatle to pretjerivanje. Profesor Celnov preuzeo je klju svoje sobe od deurnoga pred vratima Jakonovljeva ureda. Od svih zekova, jedino su on i eljezna maska uivali taj privilegij. (Ni jedan zek nije imao pravo da i jednu sekundu ostane u svojoj radionici bez nadzora slobodnog namjetenika, jer je zdrav razum govorio da e zatvorenik zacijelo iskoristiti taj nenadzirani trenutak da provali u elini sef pomou olovke, fotografira tajne dokumente dugmetc na hlaama, detonira atomsku bombu i odleti na mjesec.) Celnov je radio u sobi koja se zvala "Trust mozgova"; u nioj| nije bilo niega osim jednog ormara i dvije obine stolice. Bilo odlueno - naravno, s doputenjem ministarstva - da se pra oru elnovu dodijeli njegov lini klju. Od tada je ta soba 1 predmet neprestane brige oficira slube sigurnosti Sikina. U tima kad su zatvorenici bili zabarikadirani u zatvoru iza vrat s dvostrukim zasunom, taj sjajno plaeni drug, koji je mogi raspolagati sa svojim vremenom, dolazio je lino, na vlastiti nogama u profesorovu sobu, kucao po zidovima, skakao po dasi ma na podu, zavirivao u pranjavi prostor iza ormara i mra kimao glavom, siguran da se iz takvog liberalizma ne moe izrc nita dobra. Ali nije bilo dovoljno da Celnov dobije svoj klju. etiri pet vrata dalje, na hodniku treega kata nalazila se kontrola Strogo povjerljivi odio. Kontrola se sastojala od stolia i stol Na stolici je sjedila istaica, ne obina istaica koja mete dove ili pristavlja vodu za aj - za to su postojale druge - istaica koja je kontrolirala propusnice svima koji su ulaz-Strogo povjerljivi odio. Propusnice, tampane u glavnom tipoj skom odjelu ministarstva, dijelile su se na tri vrsti: stalne, t . i jednokratne, prema sistemu koji je izradio major ikin. , gova je ideja bila da se taj slijepi hodnik proglasi Strogo vjerljivim.) Rad na tom kontrolnom mjestu nije bio jednostavan: su prolazili vrlo rijetko, ali po propisima koji su bili vic istaknuti na zidu, kao i u estim usmenim direktivama c majora ikina, kategoriki je bilo zabranjeno plesti arape. I <, cice - bile su dvije, koje su dijelile meu se period od deset i etiri sata - borile su se s mukom protiv sna za vnj itavog svog deurstva. Ta je kontrola bila vrlo nezgodna pukovnika Jakonova; itav su ga dan prekidali u poslu da suje propusnice. 172 I Usprkos svemu, kontrolno je mjesto i dalje postojalo. A da bi se pokrilo plau za te dvije istaice, umjesto tri podvornika, koja je predviao spisak radne organizacije, drali su samo jednoga, to jest Spiridona. Premda je elnov vrlo dobro znao da se ena na kontroli zove Marja Ivanovna, i premda je sjedokosog starca proputala svakog jutra, ipak je svisoka zatraila od njega propusnicu. elnov je pokazao svoju kartonsku propusnicu, a Sologdin je izvukao svoju papirnatu. Proli su kontrolu, zatim jo dvoja vrata, daskama zabijena i kredom zamrljana staklena vrata vlastite sobe eljezne maske, i otkljuali elnovljeva vrata. Bila je to udobna sobica s jednim prozorom, s pogledom na dvorite po kojem su etali zatvorenici i na gaj stoljetnih lipa, koje sudbina nije potedjela, ve

zarobila unutar pojasa zatienog mitraljeskom vatrom. Njihove velianstvene kronje bile su prekrivene debelim injem. Mutno bijelo nebo zakrivalo je zemlju. Nalijevo od lipa, izvan zone, nalazila se prastara drvena kua posivjela od starosti, sad napola bijela. Imala je limeni krov u obliku broda. Neko je, prije nego je sagraena kua od cigle, vlasnik imanja ivio u njoj. Iza nje vidjeli su se krovovi seoceta Mavrina, zatim polje, a jo dalje, du eljeznike pruge, uzdizala se blistava srebrna perjanica dima iz lokomotive premda su se sama lokomotiva i vagoni jedva mogli nazrijeti u mutnom bijelom jutru. Ali Sologdin je jedva primjeivao vidik koji se pred njim prostirao. Premda mu je bilo ponueno, nije sjeo. Gibak, svjestan svojih vrstih, mladih nogu, naslonio se na prozorski okvir i zagledao se u svitak svojih papira na elnovljevom stolu. Celnov je sjeo u tvrdi naslonja s visokim ravnim naslonom, namjestio al oko ramena, otvorio notes na strani s biljekama, uzeo dugaku olovku sa iljkom kao koplje i strogo pogledao Sologdina. Istog asa, nestaan je ton njihovog prijanjeg razgovora nestao. Uinilo se kao da velika krila lepeu po maloj sobi. elnov nije govorio dulje od dvije minute, ali tako jezgrovito, da se izmeu njegovih rijei nije moglo uhvatiti dah. To je znailo da je elnov uinio vie nego to je Sologdin traio. On je izradio ocjenu matematikih mogunosti projekta koji je Sologdin predloio. Projekt je obeavao rezultat vrlo blizu onome to se zahtijevalo, u najmanju ruku dotle dok se ne budu mogli prebaciti iskljuivo na elektronsku opremu. Meutim, jo uvijek je bilo nuno otkriti kako da ga se uini neosjetljivim na impulse slabe struje, i tano procijeniti utjecaj najveih sila inercije u mehanizmu da bi se osigurao dovoljno snaan pokretni impuls. "A zatim...", elnov pogleda Sologdina i oi mu se veselo zaiskrie, "a zatim, nemojte zaboraviti: vae ifriranje osniva se na principu kaosa, i to je dobro. Ali kaos koji je jednom odreen, kaos koji se ohladio, postaje sistem. Jo bi bolje bilo usavriti neko rjeenje po kojem bi se kaos mijenjao kaotino." Tu se profesor zamislio, previo stranicu napola i uutio. 173 Sologdin je zatvorio oi kao da ga je zaslijepilo jako svjetlo i stajao je, nita ne videi. Ve profesorove prve rijei preplavile su ga nekom unutar njom toplinom. Sad se vrsto naslonio na prozor da ne bi uzletio do stropa od sree, to mu se inilo vrlo lako moguim. to je bio prije nego su ga zatvorili? Za to je bio sposoban? Je li bio pravi inenjer? Bio je momi, kome je bilo vie stalo do toga kako izgleda nego do bilo ega drugoga, i zapravo je bio osuen na pet godina zbog ljubomore jednog neprijatelja. Zatim je dola Butirka, Presnja, SevUrallag, Ivdellag, Kargo-pollag... Zatim centralni istrani zatvor unutar logora, usjeen u brdu Tamo je bio njegov "zatitnik", njegov "stari drug", oficir slube sigurnosti natporunik Kamian, koji se jedanaest mjeseci trudio da mu natovari jo jednu presudu, jo deset godina. Dijelei nove kazne, Kamian nije vodio rauna o kvotama centralne administracije. Pokupio je sve one kojima su presude bile prekratke, koje su u logoru morali zadrati po specijalnom nareenju do kraja rata. I nije gubio vrijeme izmiljajui optube. Netko je nekome rekao da je Ermita prodao jednu sliku na Zapad - i obojica su dobili po deset godina. Bila je tu i ena posrijedi - jedna bolniarka, zatvorenica zbog koje je Kamian, rumeni i krupni zavodnik, bio ljubomoran na Sologdina. I to posve opravdano. Jo i danas Sologdin je pamtio tu bolniarku s toliko iskrene fizike zahvalnosti, da mu zbog nje uope nije bilo ao to je dobio jo jednu

kaznu. Kamian je rado udarao ljude tapom, tako da su im zubi ispadali krvarei. Ako je dojahao u logor na konju - a bio je dobar jaha - toga dana sluio bi se drkom od bia. Bio je rat. Cak i vani hrana je bila racionirana. A u logoru? U planinskoj pilji? Sologdin, pouen svojim iskustvom iz prve istrage, nije potpisao nita. Ali ipak je dobio jo deset godina. Odveli su ga ravno s procesa u bolnicu. Bio je na umoru. Njegovo tijelo, osueno na raspadanje, odbijalo je da primi kruh i kau. Doao je dan kad su ga poloili na nosila i odnijeli ga u mrtvanicu da mu razbiju glavu velikim drvenim maljem prije nego ga odvuku na groblje. Ali on se pokrenuo... A sada, izii odavde! Vratiti se opet u ivoj! Poslije tolikih godina zatvora, poslije tolikih godina rada, poslije udobnih baraka inenjerskog i tehnikog osoblja, kamo je to uzletio? Kako se te dogodilo? Kome je ovaj Descartes u vunenoj kapi govorio takc laskave rijei? Celnov previje svoj list s biljekama na etiri dijela, pa n; osam. "Kako vidite", ree on, "jo je preostalo mnogo posla, ovaj projekt bit e najbolji od svih koji su predloeni. Donije vam slobodu. I ponitenje presude." Iz nekog razloga Celnov se nasmijeio. Smijeak mu je : otar i tanak, kao itavo njegovo lice. Taj je smijeak uputio samome sebi. Premda je u razlici razdobljima u razliitim arakama uinio mnogo vie nego 174 Sologdin, njemu nije prijetila ni sloboda ni ponitenje presude. Presude zapravo nikad nije ni bilo. Jednom davno, on je izrekao svoje miljenje o Mudrom ocu, ustvrdivi da je odvratan gmiza-vac, i dobio je osamnaest godina zatvora, bez presude, bez roka, bez nade. Sologdin je otvorio blistave modre oi, uspravio se i rekao pomalo dramatino: "Vladimire Erastoviu! Dali ste mi podrku i povjerenje! Nemam rijei da vam zahvalim na vaoj panji. Va sam dunik!" Ali blagi smijeak ve mu je poigravao na usnama. Vraajui svitak papira Sologdinu, profesor se neega sjetio. "Moram vam se ispriati. Zamolili ste me da ovaj dijagram ne pokaem Antonu Nikolajeviu. Meutim, on je sluajno uao u moju sobu dok mene nije bilo i ovo razmotao, po svom obiaju. I naravno da je odmah shvatio to je posrijedi. Morao sam mu rei tko ste." Sologdinu je smijeak iezao s usana. Namrtio se. "Zar vam je to vano?" elnov je pokazao iznenaenje jedva pokreui lice. "Ali zato? Dan prije, dan kasnije..." Sologdin ni sam nije znao zato je to tako vano. Spustio je pogled. Zar nije nastupio as da svoj dijagram odnese Jako-novu? "Kako da vam to protumaim, Vladimire Erastoviu? Ne ini li vam se da je ovo i pitanje morala? Napokon, ovo nije most, dizalica ili strug. Ovo nije gotovo ni od kakvog znaenja za industriju, ali je od velikog znaenja za dvor. Kad se sjetim muterije koja e podignuti na predajnik ... Vidite, ja sam dosad ovo radio samo da iskuam vlastitu snagu. Za sebe." Opet je podigao pogled. Za sebe. elnov je vrlo dobro poznavao takav rad. U pravilu, to je bio najvii oblik naunog rada. "Ali - u ovim okolnostima - nije li to za vas preveliki luksuz?" elnov ga je gledao blijedim, mirnim oima. Sologdin se nasmijei. "Oprostite mi, molim vas", ree on. "Nije to nita.

Samo sam naglas mislio. Nemojte sebi nita predbacivati. Ja sam zahvalan, veoma sam vam zahvalan." On s puno potovanja stisne njenu i slabu ruku elnova, i izie nosei svitak papira pod rukom. Uao je u tu sobu kao slobodni takmiar. A sad ju je naputao kao optereeni pobjednik. Nije vie bio gospodar svog vremena, svojih namjera, ni svog rada. elnov se nije zavalio u naslonja. Zatvorio je oi i sjedio dugo vremena uspravan, mrava lica pod pletenom vunenom kapom. 175 30 KAZNENI POENI Jo uvijek ispunjen radou, Sologdin nepotrebno snano gur-j ne vrata i ue u projektni ured. Ali umjesto gomile koju je oekt vao da e zatei u toj velikoj sobi, uvijek ispunjenoj amororr-, zatekao je kraj prozora samo jednu krupnu ensku pojavu. "Sami ste, Larisa Nikolajevna?" upita Sologdin iznenaea Brzim koracima preao je sobu. Larisa Nikolajevna Emina, tridesetogodinja ena, crtai" okrenula se od prozora do kojeg je stajala njena daska za crta i nasmijeila se preko ramena Sologdinu. "Dmitri Aleksandrovi? A ja sam mislila da u se ovdje sa dosaivati itav bogovetni dan." U njenim rijeima zazvualo je neto neuobiajeno. Sologti je paljivo pogleda i njegov pogled hitro obuhvati krupnu pojj u jarko zelenoj pletenoj suknji i kaputiu. Odmjerenim koraca on proe kraj nje i bez rijei prie svom stolu. Jo prije nego) sjeo, povukao je tanku vertikalnu crtu na jednom listu ruias papira koji je pred njim leao. Zatim, okrenuvi lea Err.i privrsti crte koji je sa sobom donio na pokretnu crtau dai Projektni ured bila je prostrana soba na treem katu velika prozora koja su gledala na jug. Meu obinim ures stolovima nalazilo se tuce slinih crtaih daski; neke su bile | stavljene gotovo uspravno, neke koso, a neke potpuno vodor Sologdinova je daska stajala kraj najudaljenijeg prozora, istog onog do kojeg je sjedila Emina. Crtaa je daska bila ljena uspravno, i to na taj nain da titi Sologdina od efov; ulaznih vrata, ali da prikaeni crte ipak prima puno . svjetlo. Napokon Sologdin suho upita: "Zato nema nikoga?" "Mislila sam da u to od vas saznati", odgovori ona zv~* glasom. On se naglo okrene prema njoj i ree: "Od mene tu saznati samo gdje su ona etiri neprivilegirana zeka, koja u ovoj sobi. Jedan je pozvan u posjete. Hugo Leonardovii latvijski Boi. Ja sam ovdje. A Ivan Ivanovi zatraio je slobodan dan da pokrpa arape, koje su posljednjih dana dosegle koliinu od dvadeset pari. Ali volio bih znati gdje je onih esnaest slobodnih radnika, drugim rijeima, drugova koji su navodno odgovorniji od nas?" Bio je okrenut Eminoj profilom, i jasno je mogla vidjeti prezirni smijeak izmeu njegovih malih tankih brkova i uredne francuske bradice. Gledala ga je s uitkom. "to? Zar vi ne znate da se na major sino sporazumio s Antonom Nikolajeviem, i da danas projektni ured ima slobodan dan? Ali naravno da je ba mene moralo zapasti deurstvo." "Slobodan dan? Kojim povodom?" "Kako to mislite, kojim povodom? Pa nedjelja je." "Otkad je to nedjelja iznenada slobodan dan?" "Ali major je rekao da trenutno nemamo nekog hitnog posla." Sologdin se naglo okrene prema Eminoj. "Mi da nemamo hitnog posla?" Povikne on gotovo bijesno. "Vidi, vidi! Mi nemamo

hitnog posla!" Sologdinove usne drhtale su od nestrpljenja. "A kako bi vam se svialo kad bih odredio da od sutra svih esnaest vas ovdje sjedi i kopira dan i no? Kako bi vam se to svialo?" Gotovo je povikao "svih esnaest". Usprkos stranoj mogunosti da bi mogla kopirati dan i no, Emina je sauvala hladnokrvnost, to je pristajalo njenoj smirenoj, obloj ljepoti. Danas jo nije ni uklonila paus-papir koji je prekrivao njenu malo nakrivljenu dasku, te se udobno naslonila na nju. Tijesan kaputi isticao joj je pune grudi. Ljuljala se blago amo-tamo i gledala u Sologdina krupnim, prijaznim oima. "Boe nas oslobodi! Zar bi vi bili u stanju tako neto uiniti?" Hladno je pogledavi, Sologdin upita: "Zato upotrebljavate rije "Bog"? Vi ste napokon ena ekista." "Pa ta to znai?" upita Emina zaueno. "Mi peemo uskrsni kola za Uskrs. Pa to onda?" "Uskrsni kola?" "Pa onda?" Sologdin pogleda Eminu koja je sjedila. Zelena boja njenog pletenog kostima bila je jarka, nametljiva. I kaputi i suknja bili su pripijeni i otkrivali su njeno mesnato tijelo. Kaputi je bio otkopan pod vratom, gdje je izvirivao ovratnik batistene bluze. Sologdin povue jo jednu uspravnu crtu na ruiastom papiru i ree: "Napokon, vi ste rekli da vam je mu potpukovnik u MVD-u." "To je moj mu. Moja majka i ja smo ene, to je neto drugo", ree Emina sa smijekom koji je razoruavao. Teke svijetloplave pletenice bile su joj omotane oko glave kao velianstveni vijenac. Nasmijeila se, i u tom trenutku izgledala je kao seljanka, ali seljanka koju igra Ema Cesarska. Sologdin je bez odgovora sjeo postrance za svoj stol da ne bi vidio Eminu, i poeo prouavati crte pred sobom. Jo uvijek je bio pod dojmom pohvala profesora elnova. Osjeao je neku neobuzdanu radost, i nije elio da izgubi taj osjeaj. Neosjetljivost produkta svog uma na impulse slabe struje 12 U prvom Icrugu 177 i pitanje poetne inercije Sologdin je intuitivno smatrao problemima koji se mogu rijeiti, premda e oigledno biti potrebno jo jednom provjeriti sve proraune i uzeti u obzir sve mogunosti. Ali uznemirivala ga je posljednja primjedba Celnova o kaosu. To nije znailo da mu je rad promaen, ali ukazivalo je na ono po emu se razlikuje od ideala. Nejasno je osjeao da je negdje u njegovom radu neki nedovreni "Konani pedalj" koji Celnov nije uoio, a njemu samome je izmakao. Bilo je vano da odmah sada, u tom sluajnom, sretnom nedjeljnom miru utvrdi to je posrijedi i pokua ispraviti. Tek tada moe otkriti svoj rad Jakonovu i poeti kroz ove debele zidove probijati svoj put u slobodu. Zato se prisilio da iz svog mozga izbaci sve misli na Eminu i da se vrati u sferu ideja kojima ga je inspirirao profesor Celnov. Emina je sjedila kraj njega ve pola godine, ali nikad nisu imali prilike da dugo razgovaraju. A nikad se nisu nali nasamo kao danas. Sologdin se katkad alio s njom, kad bi u skladu sa svojim dnevnim redom dopustio sebi pet minuta odmora. Larisa Niko! jevna ga je zabavljala; bila mu je podreena kao crta, ali isi vremeno je bila dama iz vieg drutvenog kruga, dok je on b samo obrazovani rob; ali uznemirivao ga je pogled na nje: krupno, bujno tijelo. Sologdin je gledao svoj crte a Emina ga je promatrala, i dal j se ljuljajui na laktovima. Njeno je pitanje dolo posve iznenada "Dmitri Aleksandrovi, a to je s vama? Tko vama krpa arapt?" Sologdin podigne obrve. "Moje arape?" I dalje je gledao u crte. "Ivan Ivanovi nosi arape zato to je jo novajlija, on je u zatvoru tek tri

godine. arape su samo truli zaostatak iz takozvanog ...", i tu se gotovo uguio jer je bio prisiljen da upotrijebi "ptiju rije", "kapitalizma. Ja ne nosim arape." I on povuie uspravnu crtu na bijelom listu papira. "Pa to onda nosite?" "Prekoraili ste granice ednosti, Larisa Nikolajevna", Sologdin, ne mogavi suspregnuti smijeak. "Nosim ponos ruske odjee - obojke." S uitkom je izgovorio te rijei. "Ali to nose vojnici." "Vojnici, i jo dva drutvena sloja: zatvorenici i kolhozni "Ali i njih treba prati i krpati." "Varate se! Tko dan-danas pere obojke? To se naprosto r. godinu dana bez pranja, i onda ih se baci i dobije nove skladitara." "Zbilja? Istina?" Emina je bila gotovo preplaena. Sologdin prasne u bezbrian, mladenaki smijeh. "Pa eto, bar neki ljudi tako misle. Da, a mislite li vi da ja od ove milostinje zaista mogao kupovati arape? Eto, vi crtaica u MGB-u, i koliko primate na mjesec?" "Tisuu petsto rubalja." "Eto!" uzvikne Sologdin trijumfirajui. "Tisuu petsto lja. A ja kao "stvaralac", to na jeziku maksimalne jasnoe inenjer, primam trideset rubalja mjeseno. Ni vi na mom mj ne biste bacali novac za arape, je 1" tako?" 178 Sologdinove oi veselo zablistae. Ono to je rekao nije imalo nikakve veze s Eminom, ali ona se ipak zarumenjela. Mu Larise Nikolajevne bio je, kratko reeno, tupa budala. Za njega je obitelj ve odavna postala mekani jastuk, a za svoju enu bio je naprosto jo jedan komad pokustva u stanu. Kad bi se vratio kui s posla, dugo je vremena provodio za objedom, jedui s velikim uitkom, a onda bi legao na spavanje. Kad bi se opet razbudio itao bi novine i prtljao oko radija. Neprestano je prodavao stari radio i kupovao novi. Jedino to ga je uzbuivalo - to je uistinu raspaljivalo njegovu strast - bio je nogomet (po slubenoj pripadnosti, navijao je uvijek za "Dinamo"). Bio je tako dosadan, tako nezanimljiv u svemu, da u Larisi nije mogao pobuditi ni iskru interesa. to se toga tie, i drugi mukarci koje je poznavala uivali su iskljuivo u tome da prepriavaju svoje zasluge za domovinu, da kartaju, opijaju se dok ne pomodre u licu, i da pipaju ene kad se napiju. Sologdin, sa svojim laganim pokretima, hitrim duhom i otrim jezikom, neoekivanim promjenama raspoloenja iz strogosti u prezir, sviao joj se, premda to uope nije nastojao, niti mu je taj uspjeh neto znaio. Opet se okrenuo svom crteu. Larisa Nikolajevna i dalje je promatrala njegovo lice, brkove, bradicu, vlane pune usne. eljela je da osjeti tu njegovu vrstu bradicu na svom licu, da njome protrlja obraze. "Dmitri Aleksandrovi", ree ona, opet prekinuvi njegovu utnju, "smetam li vam?" "Da, malo", odgovori Sologdin. Konani pedalj zahtijevao je potpunu koncentraciju. Ali njegova susjeda ga je zaista smetala. Okrenuo se od svog crtea k stolu, istovremeno i prema Eminoj, i poeo sreivati neke nevane papire. Jasno je uo hitro kuckanje njenog runog sata. Skupina ljudi nailazila je hodnikom tiho razgovarajui. Iz Sedmice je do njih dopirao Mamurinov uljetavi glas: "Onda, hoe li taj transformator biti gotov?" I ljutiti povik Markueva: "Niste im ga smjeli dati, Jakove Ivaniu." Larisa Nikolajevna prekrii ruke i poloi bradu na njih; eznutljivo je gledala u Sologdina. On je itao.

"Svaki sat. Svaki dan", proaputa ona prepuna potovanja. "U zatvoru ste, a toliko uite! Vi ste neobian ovjek, Dmitri Aleksandroviu!" Ali Sologdin oigledno nije bio u stanju da ita, jer je smjesta podigao pogled. "Pa to ako sam u zatvoru, Larisa Nikolajevna? U zatvoru sam ve od svoje dvadeset pete godine, a izii u kad mi budu etrdeset dvije. Osim toga, ni u to ne vjerujem. Zacijelo e mi jo dodati. I najbolji dio mog ivota bit e proveden po logorima, i sva moja snaga utroena uzalud. ovjek se ne smije pokoriti vanjskim okolnostima, to poniava." "Kod vas sve ide po nekom sistemu." 179 p "Proveo sam sedam logorskih godina na zobenoj kai i obavljao sam intelektualni rad bez eera ili fosfora. To me je natjeralo da prihvatim vrlo strogi reim. Sloboda ili zatvor - koja je razlika? ovjek mora razviti nepokolebljivu snagu volje, koja e se pokoravati jedino njegovom razumu." Manikiranim kaiprstom, na kojem je okrugli nokat bio premazan lakom u boji maline, Emina je nemarno i bezuspjeno pokuavala izravnati zguvani ugao paus-papira. Tada je spustila glavu na prekrtene ruke, tako da je visoka kruna njenih debelih, pletenica bila izloena njegovom pogledu, i rekla zamiljeno: "Duna sam vam ispriku, Dmitri Aleksandroviu ..." "Zato?" "Kad sam jednom stajala kraj vaeg stola, vidjela sam da sete pismo. Pa, znate kako se to dogaa, posve sluajno. A one drugi put..." "Opet ste pogledali - posve sluajno?" "I vidjela sam da opet piete pismo, i ini mi se da je to bi isto pismo." "Dakle, prepoznali ste da je to isto pismo? A to je bilo tr put? Bilo je i trei put, zar ne?" "Da." "Tako dakle! Larisa Nikolajevna, ako se to nastavi, bit prisiljen da se liim vaih crtakih usluga. A bit e mi ao -" ne crtate loe." "Ali to je bilo vrlo davno. Odonda vie niste pisali." "Ipak, jeste li to smjesta prijavili majoru ikinidiju?" "Zato ikinidiju?" "Dobro, onda ikinu. Jeste li napisali denuncijaciju?" "Kako to moete i pomisliti?" "Ja ak uope ne moram pomisliti! Neete valjda rei da major ikin nije uputio da pijunirate moja djela, moje rij pa ak i moje misli?" Sologdin uzme olovku i povue uspr crtu na bijelom papiru. "Dakle, naredio vam je, zar ne? iskreni!" "Da, jest." "I koliko ste denuncijacija napisali?" "Dmitri Aleksandroviu! Zar vi mislite da bih ja to stanju? I to protiv vas? Naprotiv, napisala sam najbolje ruke!" "Hm. Dobro, za sada emo vam vjerovati. Ali moje upoz jo uvijek vrijedi. Oigledno je posrijedi puka, ne zloii enska znatielja. Ja u je zadovoljiti. To je bilo u rujnu, fc bila tri dana za redom, ve pet - pisao sam pismo svojoj ft" "To sam vas htjela i pitati! Imate enu? Ona vas ete piete joj tako duga pisma?" "Imam enu", odgovori Sologdin polako i naglaeno, >af * je kao da je nemam. Ne mogu joj ak vie ni pisma pisati. % sam joj pisao - ne, nisam zavravao ona duga pisma, ve sfli njima radio dugo vremena. Vjetina pisanja pisama, Laris- "" 180 lajevna, vrlo je teka vjetina. Mi esto previe nemarno piemo pisma i onda

se udimo da smo izgubili ljude koji su nam bili bliski. Moja me ena nije vidjela mnogo godina, nije osjetila na sebi moju ruku. Pisma su jedina veza kojom je veem uza se ve dvanaest godina." Emina se iznenada trgla. Poloila je laktove na rub Sologdi-nova stola i pritisnula dlanove uz rumeno lice. "Jeste li sigurni da je moete zadrati? A zato, Dmitri Alek-sandroviu, zato? Prolo je dvanaest godina, proi e jo pet - sedamnaest, sve u svemu! Vi je liavate njene mladosti! Zato? Pustite je da ivi!" Sologdinov je glas bio svean: "Postoji poseban soj ena, La-risa Nikolajevna. One su druice Vikinga, Isolde svijetla lica s duom od dijamanata. Vi ivite u ispraznom blagostanju i niste ih mogli upoznati." "Pustite je da ivi!" ponovi Larisa Nikolajevna. "I, koliko je mogue, ivite sami!" Nitko ne bi bio prepoznao onu velianstvenu grane dame koja je ponosno leprala kroz predvorja i hodnike arake. Jo uvijek je sjedila kao i prije, naslonjena na Sologdinov stol, i jasno se ulo kako ubrzano die. Njeno ugrijano lice bilo je gotovo seljako. Sologdin odvrati pogled i povue jo jednu vertikalnu crtu na ruiastom papiru. "Dmitri Aleksandroviu, ve tjednima umirem od elje da saznam ta znae te crtice. Vi ih prvo izvlaite, a onda ih nekoliko dana kasnije sve prekriite, to to znai?" "Bojim se da opet pokazujete sklonost prema znatielji." On podigne bijeli papir. "Vidite, svaki put kad upotrijebim stranu rije na ruskom, a to nije nuno potrebno, napravim znak. Zbroj tih znakova je mjerilo mog nesavrenstva. Nisam se sjetio da nadomjestim rije "kapitalizam" rijeju "veliko novarstvo", a rije "pijunirati" izrazom "drati pod prismotrom"; zato sam upisao dva znaka." "A na ruiastom papiru?" "Primijetili ste da biljeim i na ruiasti papir?" "I koristite ga ak vie nego bijeli. Je li to jo jedno mjerilo vaeg nesavrenstva?" "Da", ree Sologdin oklijevajui. "Na ruiasti papir upisujem kaznene znakove, to se na vaem jeziku zove kazneni "poeni", i onda sam sebe kanjavam prema njihovom broju." "Kazneni poeni? A zato?" upita ona tiho. "Zato vas to zanima?" "Zato?" upita Larisa jo tie. "Jeste li primijetili kad ih upisujem?" U sobi se nije ulo ni glaska, i Larisa je jedva ujno dahnula: "Da, primijetila sam." Sologdin pocrveni i Ijutito prizna: "Upiem znak na ruiasti papir svaki put kad nisam u stanju podnijeti vau blizinu, kad vas - poelim!" 1SI Grimizno rumenilo oblije Larisine obraze, ui i vrat. Nije se micala od stola i hrabro ga je gledala u oi. Sologdin je bio gnjevan. "A sad u upisati tri znaka odjednom! Dugo e mi trebati da ih iskupim! Prvo, za vae. drske vlane oi i injenicu da ih volim. Drugo, zato to vam bluza nije zatvorena, i kad se naginjete vidim vam grudi. A tree, zato to vam hou poljubiti vrat." "Pa onda ga poljubite", ree ona zavodniki. "Vi ste poludjeli! Izlazite iz sobe! Ostavite me!" Ona se povue od Sologdinova stola i naglo ustane. Stolica joj s treskom padne na pod. On se opet okrene svojoj dasci za crtanje. Opsesija s kojom se borio jo ujutro za vrijeme piljenja sad ga je stala

guiti. Zurio je u crte i nita nije shvaao. Iznenada osjeti kako mu se pune grudi naslanjaju na rame. "Larisa!" ree on strogo, i okrenuvi se, dodirne je. "to?" upita ona bez daha, sasvim blizu njega. "Dajte - ja - ja u zakljuati vrata", ree on. Ne odmiui se, ona odgovori: "Da, zakljuajte." 182 31 OTISCI GLASOVA Nitko, pa ni slobodni namjetenici, nije volio raditi nedjeljom. Dolazili su na posao bez volje, ne gurajui se kao radnim danom u autobusu, i razmiljali kako e izdrati do est sati uvee. Ali ove je nedjelje bilo u araki mnogo ivlje nego radnim danom. Oko deset sati ujutro, tri vrlo dugaka i vrlo elegantna automobila dokotrljala su se do glavnih vrata. Straar u straar-nici je pozdravio. Proli su kroz vrata i po ljunkom posutom putu oienom od snijega, kraj crvenokosog podvornika Spiridona koji ih je kiljei promatrao dovezli se do glavnog ulaza u institut. Visoki oficiri s blistavim zlatnim epoletama izili su iz sva tri automobila i ne ekajui da ih se uvede poli ravno do Jakonovljeva ureda u treem katu. Nitko nije imao prilike da ih paljivo pogleda. Po nekim laboratorijima govorkalo se da je doao sam ministar Abakumov s osam generala. U ostalim laboratorijima ljudi su sjedili mirno, i nisu bili svjesni onoga to im prijeti. Istina je bila negdje u sredini. Doao je samo zamjenik ministra Sevastjanov, u pratnji etvorice generala. Ali dogodilo se neto neuveno. Pukovnik inenjer Jakonov jo nije doao na posao. Prestraeni deurni brzo je zatvorio ladicu od stola s knjigom koju je potajno itao. Telefonirao je Jako-novu u stan i onda je izvijestio zamjenika ministra da je pukovnik Jakonov morao ostati kod kue zbog sranog napada, ali da se ipak oblai i dolazi. U meuvremenu je zamjenik Jakonova, major Roitman, uniforme stegnute u vitkom struku, namjestio remen preko ramena i, zakaivi nogom o sag u hodniku (bio je kratkovidan) istrao iz akustikog laboratorija i pojavio se pred posjetiocima. Nije urio samo zato to su to propisi zahtijevali, ve i zbog unutarnje institutske opozicije kojoj je stajao na elu - Jakonov je uvijek pokuavao da ga iskljui iz razgovora s pretpostavljenima. Budui da je ve saznao pojedinosti o Prjanikov-ljevoj nonoj posjeti, Roitman je hitao da popravi tu situaciju 183 i uvjeri visoki odbor da stanje vocodera nije tako beznadno kao, recimo, stanje klipera. Premda mu je bilo tek trideset godina, Roitman je ve bio laureat Staljinske nagrade i s velikim je arom uvukao svoj laboratorij u vrtlog neprilika povezanih s interesima Najviega. Svih deset prisutnih su ga sluali. Dvojica su se neto razumjela u tehniku stranu posla, a ostali su se naprosto dostojanstveno drali. Meutim, kad je Roitman zavrio, bljedunjavi Mamurin. koga je Oskolupov dao pozvati, stao je braniti kliper i tvrdio je da je zamalo dovren i spreman za upotrebu. Mucao je od bijesa. Uskoro je stigao Jakonov, upalih oiju i lica tako blijeda da je bilo gotovo modro, i odmah se spustio u stolac do zida. Razgovor je bio prekinut, postao je potpuno zbrkan i uskoro nitko vie nije ima pojma kako bi mogao spasiti taj propali pothvat Na nesreu dogodilo se da su srce instituta i njegova savjest to jest oficir slube sigurnosti drug ikin i partijski sekretar dru; Stepanov, ba te nedjelje popustili vrlo prirodnoj slabosti. Odluili su da ne dou na posao i da ne predsjedavaju kolektivu kojim su rukovodili tokom tjedna. Taj se postupak mogao oprostiti to vie, to je dobro poznato da daljnja nazonost

rukovodilaca vie nije nuna kad je politiko uzdizanje i masovna organizacija po, stavljena na pravu bazu. Deurnoga je spopao strah i svijest oj iznenadnoj odgovornosti. Lino se izlaui opasnosti napustio ? telefon i projurio kroz laboratorije, apatom obavjetavajui r. : hove rukovodioce da su stigli visoki gosti i da udvostrue svo;jj budnost. Ali zato to je bio vrlo uzbuen i to se urio da vrati telefonu, nije obratio panju na zakljuana vrata projektno ureda. Isto tako, propustio je da otri do vakuumskog laborat^ rija, gdje je Clara Makarigin bila sama u slubi. Voditelji laboratorija sa svoje strane nisu davali nikaki izjave, jer ovjek ne moe naglas zamoliti ljude da se prave ka teko rade, zato to su iznenada stigli zamjenik ministra i ge" rali. Ali zaredali su od stola do stola i, kriom apui, upozor svakog pojedinog. itav institut sjedio je i oekivao dostojanstvenike. Oni se, poto su neko vrijeme konferirali, razdvojili, te su neki o> u uredu Jakonova, a ostali su poli u Sedmicu. Samo Sevasti:. i major Roitman spustili su se u akustiki laboratorij; jer ; se oslobodio ove nove glavobolje, Jakonov je preporuio aku-:j kao najprikladniju bazu za izvravanje Rjuminovih direktiva. "to mislite, kako se moe otkriti tu osobu?" upita Scvss nov putem Roitmana. Roitman nije mogao misliti, jer je za taj zadatak saznao nekoliko minuta ranije; Oskolupov je sino mislio za njega, j je preuzeo taj specijalan zadatak - ne mislei. Ali u tokuj minuta Roitman je ve uspio neto smisliti. "Pa znate", ree on bez ikakve servilnosti, obraajui mjeniku ministra po imenu i oevom imenu, "mi imamo za vidljivi govor - mi ga zovemo VIR - i iz njega dobr "otiske" glasova, a ovdje imamo ovjeka, nekog Rubina, koji itati te otiske." 184 "Zatvorenika?" "Da. On je docent filologije. Nedavno sam ga zaposlio da pronalazi individualne osobine govora na otiscima glasova. I nadam se, kad taj telefonski razgovor pretvorimo u otisak glasova i usporedimo ga s otiscima glasa osumnjienih ..." "Hm... Za tog filologa trebat emo dozvolu Abakumova<, ree Sevastjanov, kimajui glavom. "Zbog sigurnosti?" "Da." Za to vrijeme nitko u akustici, premda su sad ve svi znali za dolazak odbora, jo uvijek nije bio u stanju prevladati munu inerciju nerada, te su se svi samo pretvarali da rade, lijeno prekopavajui po ladicama punih radio-lampi, prouavajui dijagrame u asopisima, zijevajui kroz prozor. Djevojke, slobodne namjetenice, okupile su se i apatom brbljale. Roitmanov pomonik iz razjuri. Simoka sreom nije bila u slubi; dobila je slobodan dan kao naknadu za prekovremeni rad; tako je sebi pri-tedjela bol da vidi kako Nerin, sveano odjeven, blista u iekivanju posjeta eni koja je na njega imala vie prava od Simoke. Nerin se osjeao kao poasni gost na nekoj proslavi; ve je po trei put uao u akustiki laboratorij, premda tamo nije imao nikakva posla, naprosto zato to je bio nervozan iekujui crnu maricu koja je jako kasnila. Nije sjedio na svom stolcu nego na prozorskoj dasci i s uitkom uvlaio dim svojih Belomora sluajui Rubina. Rubin, koji profesora elnova nije smatrao dostojnom publikom za svoju baladu o Mojsiju, sada ju je tiho, ali strastveno, recitirao Glebu Nerinu. Rubin nije bio pjesnik. Nije bio dovoljno vjet u usavravanju rime, nije imao pravog osjeaja za ritam, ali katkada mu se znala posreiti pjesma, koja je bila iskrena i inteligentna. Trenutno mu je bilo stalo da Gleb pohvali njegovu baladu. Rubin nije mogao postojati bez prijatelja, on se guio bez njih. Usamljenost je za njega bila tako nepodnoljiva da nije doputao svojim mislima da sazriju

u glavi, ve bi, im bi u njoj zatekao i pola misli, odmah pourio da je s nekim podijeli. itav ivot imao je prijatelja u izobilju, ali u zatvoru se ustanovilo da mu prijatelji nisu bili istomiljenici, a istomiljenici mu nisu bili prijatelji. I tako nitko u akustici nije uistinu radio, osim nepokolebivo veselog i marljivog Prjanikova, koji je ve potisnuo u pozadinu svoje dojmove o nonoj Moskvi i svom ludom izletu, i razmiljao kako e usavriti neto na strujnom krugu, pjevuei: "Bendi, bendi, bendi, baa Bendi, bendi, bendi, baaa." Upravo u tom trenutku Sevastjanov je uao s Roitmanom. Roitman je govorio: "Na tim otiscima glasa govor se mjeri s tri aspekta odjednom: frekvencija popreno preko vrpce; trajanje - po duini vrpce; i amplituda - po gustoi slike. Stoga je svaki glas opisan tako jedinstveno da ga se moe smjesta prepoznati, i sve to je reeno moe se proitati na vrpci." 185 t J On povede Sevastjanova dalje po laboratoriju. "Ovdje je aparat koji je konstruiran u naem laboratoriju." (Sam Roitman ve je zaboravio do koje je mjere to bila kopija.) "A avdje je", ree on, paljivo usmjerujui zamjenika ministra prema prozoru, "kandidat filolokih nauka Rubin, jedini ovjek u Sovjetskom Savezu koji moe itati vidljivi govor." Rubin je ustao i sad se utke naklonio. Kad je Roitman prvi put na vratima izgovorio rije "otisci glasa", i Rubin i Nerin su se zaprepastili. Njihov rad - kojemu su se ljudi dosad uglavnom smijali - izbio je na svjetlo dana. Tokom etrdeset i pet sekundi, koliko je Roitmanu trebalo da dovede Sevastjanova do Rubina, Rubin i Nerin su onom otrom intuicijom i brzinom reakcija, svojstvenom zekovima, ve shvatili da e doi do prikazivanja Rubinove sposobnosti da ita otiske glasova, a da reenicu za test u mikrofon moe itati samo jedan od "ovlatenih" spikera, a da je jedini ovlateni spiker u prostoriji trenutno Nerin. Uzeli su takoer u obzir i injenicu da bi Rubin, premda zaista znade itati otiske glasova, ipak mogao pogrijeiti u testu, a on sebi nije smio dopustiti pogreku - jer to bi znailo odletjeti iz arake naglavce u podzemni svijet logora. Meutim, o svemu tome nisu prozborili ni rijei, ve su samo jedan drugoga s razumijevanjem pogledali. Rubin proaputa: "Ako bude itao ti, upotrijebi reenicu "Otisci glasova omoguuju gluhima da se slue telefonom"."* Nerin proaputa: "Ako on kae sam, pogodi po glasovima Ako pogladim kosu, pogodio si; ako popravim kravatu, nisi pogodio." U tom trenutku Rubin je ustao i poklonio se. Roitman je nastavio suzdrljivim glasom, koji je zvuao kaj da se ispriava, te je i okrenutih lea ovjek mogao pogoditi J. govori intelektualac: "A sad e nam Lev Grigori pokazati to c:: moe. Jedan od spikera --^ pa eto, Gleb Vikenti - ui e u ak.. stiku kabinu i kazati jednu reenicu preko mikrofona, VIR ; je snimiti, a Lev Grigori e je pokuati proitati." Zaustavivi se neposredno pred zamjenikom ministra, Ner:a ga pogleda drskim logorskim pogledom, "elite li moda izmisliti; neku reenicu?" upita on ozbiljno. "Ne, ne", odgovori Sevastjanov uljudno, odvraajui por "Smislite neto sami." Nerin posluno uzme list papira, razmisli asak, zatim da mu je dola inspiracija, neto napie i u opoj tiini p: papir Sevastjanovu tako da nitko drugi, pa ak ni Roitman, nita mogao proitati: "Otisci glasova omoguuju gluhima cL slue telefonom." "Je li to istina?" upita Sevastjanov zaprepaten. "Da." -*

* Reenica glasi u originalu: "Zvukovidi ra?.reajut gluhim govc telefonu." 186 "Molim vas, proitajte." VIR je poeo brujati. Nerin je uao u kabinu. Dok je ulazio pomislio je kako strano izgleda ta juta oko nje (ta vjena oskudica materijala!). vrsto je zatvorio za sobom vrata. Stroj je poeo kloparati, i vrpca duga dva metra, iarana labirintom vlanih tintanih crta i razmazanih taaka stigla je na Rubinov stol. itav je laboratorij prestao "raditi" i napeto je promatrao. Roitman je oigledno bio nervozan. Nerin je iziao iz kabine i izdaleka nemarno i ravnoduno promatrao Rubina. Svi su unaokolo stajali; samo je Rubin sjedio i elava mu je glava svjetlucala. Iz milosra prema svojim nestrpljivim promatraima nije tajio svoju sveeniku mudrost i smjesta je poeo oznaavati mokru vrpcu tintanom olovkom koja je, kao i uvijek, bila tupa. "Vidite, stanovite se glasove moe deifrirati bez imalo potekoa, na primjer, akcentirane ili zvune vokale. U drugoj rijei dva puta je jasno vidljiv glas "r". U prvoj rijei naglaeni "i", a pred njim mekani V - jer tu ne moe stajati tvrdi glas. Prije toga imamo formant "a", ali ne smijemo zaboraviti da se u posljednjem slogu prije naglaska i V izgovara kao "a". Meutim, samoglasnik "u" zadrava svoja individualna svojstva i ako je udaljen od naglaenog sloga - ovdje ima karakteristinu nisku frekvenciju. Trei glas prve rijei nesumnjivo je "u". A poslije njega slijedi bezvuan, mekonepani, eksplozivan suglasnik, najvjerojatnije "k" - tako da imamo "ukovi" ili "ukavi". A ovdje je tvrdi V - jasno se razlikuje od mekanog V, jer ni na jednom mjestu ne prelazi frekvenciju od 2300 herca. "Vukovi" - a zatim dolazi jedan zatvorni, zvuni glas, a iza njega jedan reducirani samoglasnik, pa ova dva zajedno mogu interpretirati kao "di". I tako dobivamo "vukovidi"; prvi glas moramo pogoditi, jer je razmazan. Mogao bih ga shvatiti kao V, kad mi sam smisao ne bi govorio da je posrijedi "z". I tako je prva rije - "zvukovidi". Idemo dalje. U drugoj rijei, kao to sam ve rekao, nalaze se dva "r" i, po svoj prilici, standardni glagolski zavretak "ajet"; ali budui da je ovo mnoina, oigledno je "ajut". Vjerojatno "razrivajut" ili "razreajut"; utvrdit u zaas, zaas ... Antonina Valerjanovna, jeste li mi vi uzeli povealo? Mogu li ga, molim vas, dobiti na trenutak?" Nije uope bilo potrebe da se uzima povealo, jer je VIR davao vrlo iroke slike, ali to se po logorskoj tradiciji radilo zbog predstave, i Nerin se u sebi nasmijao, odsutno gladei kosu koja je ve bila glatka. Rubin ga pogleda i uzme povealo koje su mu donijeli. Opa je napetost porasla. Nitko nije znao hoe li Rubin tano pogoditi. Sevastjanov je zapanjen aputao: "To je nevjerojatno. Nevjerojatno." Nitko nije primijetio kad je u sobu na prstima uao uster-man. Nije imao prava da ue pa se zaustavio kod vrata. Dajui znak Nerinu da smjesta izie iz sobe, usterman, meutim, nije s njim iziao, ve je ekao trenutak da pozove Rubina. Traio je Rubina da ga natjera da namjesti leaj po propisima. Nije to bilo prvi put da je usterman dosaivao Rubinu s istim prigovorom. Rubin je upravo pogodio rije "gluhi" i borio se s narednom rijeju. Roitman je blistao od zadovoljstva, ne samo zato to je 187 I sudjelovao u tom trijumfu, ve to ga je iskreno veselio svaki uspjeh u poslu. Tada Rubin sluajno podigne pogled i susrevi se s mranim ustermanovim pogledom, shvati zato je usterman doao. L znak odgovora on ga zlobno pogleda, kao da mu kae: "Idi . namjesti ga sam!" "Posljednja fraza glasi "telefonom". Tu kombinaciju susreem, tako esto da je odmah prepoznajemo. I to je sve."

"Nevjerojatno!" ponovi Sevastjanov. "Oprostite, kako ono glasi vae ime i oevo ime?" "Lev Grigori." "Sluajte, Leve Grigoriu, moete li razlikovati individua!!., odlike glasa na tim otiscima?" "Mi to zovemo individualni tip govora. Da. To je zapne predmet naeg istraivanja." "Vrlo dobro! Mislim da za vas imam jedan vi-lo zanimli.. zadatak." usterman se iskrao iz sobe na prstima. 188 32 ZABRANJENO JE LJUBITI SE Motor crne marice koja je trebala prevesti zatvorenike u posjetu nije radio. Dolo je do zastoja dok se telefoniralo na sve strane i raspravljalo o raznim mogunostima. Oko jedanaest prije podne, kad je Nerin, koga su pozvali iz akustikog laboratorija, doao da ga pretrae, ostalih est zatvorenika koji su ili u posjetu ve je ekalo. Neke su jo uvijek pretresali, a drugi su ve proli pretres i ekali su - oslonjeni na veliki stol, ili hodajui amo-tamo po sobi, dalje od prostora za pretres. Kraj zida stajao je potpukovnik Klimentjev - dotjeran i ulizan, uspravan poput ratnika prije smotre. Prodoran miris kolonjske vode irio se iz njegovog kao smola crnog brka i crne kose. Ruku skrtenih na leima stajao je kao da ga se to nita ne tie, ali njegova nazonost prisiljavala je straare da pretresaju vrlo savjesno. Kad je uao u prostor za pretres, Nerina su doekale ispruene ruke jednog od najdosadnijih, najzajedljivijih straara, Krasnogubenkog, koji ga smjesta upita: "Sta ima u depovima?" Nerin je ve davno prerastao ono besplodno uzrujavanje koje mnogi zatvorenici osjeaju pred straarima. Nije se potrudio da odgovori ili da urno izvrne depove odijela od eviota, koje mu je bilo jo nepoznato. Pospano je pogledao u Krasnogubenkog i jedva malo odmaknuo ruke od bokova, dopustivi straaru da mu pretrai depove. Poslije pet godina zatvora i mnogih takvih pretresa, Nerin nije osjeao, kao to bi moda osjetio neki novajlija, da je to grubo nasilje, da prljavi prsti eprkaju po njegovom ranjenom srcu. Ne, nita to se nanosilo njegovom tijelu nije moglo pomraiti njegovo blistavo raspoloenje. Krasnogubenki otvori kutiju za cigarete, koju mu je Potapov upravo poklonio, pogleda u vrhove svih cigareta da provjeri nije li u njima neto sakriveno, pogleda pod ibice u kutiji, opipa rubove Nerinove maramice. Nita drugo nije naao u depovima. Zatim proe rukom preko itava Nerinova tijela, zavlaei ruku izmeu potkoulje i kaputa za sluaj da je neto sakriveno pod 189 kouljom, ili izmeu koulje i aboa. Zatim sjedne na pete i, vrsto ih steui, pree rukama prvo po jednoj nozi od gore do dolje, zatim po drugoj. Dok je Krasnogubenki uao, Nerin je dobro mogao vidjeti svog kolegu zatvorenika, rezbara, i odmah je pogodio zato je tako nervozan. Rezbar je u zatvoru otkrio da ima talent za pisanje novela, i stao je pisati - o doivljajima ratnih zarobljenika u Njemakoj, o susretima u elijama, o sudovima. Premda je njegova ena ve prenijela jednu ili dvije takve prie u vanjski svijet, kome ih se moglo pokazati? Moralo ih se sakrivati. I ovdje ih se takoer moralo sakrivati. A ovjek se nikad nije mogao nadati da e iznijeti neto to je napisao. Ali neki starac, prijatelj obitelji, proitao je ono to je rezbar poslao i kazao mu, i opet preko njegove ene, da se takvo savrenstvo i izraajnost rijetko nalaze ak i u Cehova. Ta je reakcija veoma ohrabrila rezbara. Za dananju je posjetu napisao jo jednu kratku priu koja mu se inila velianstvenom. Ali ba u trenutku kad su ga poeli pretresati spopao ga je silan strah pred istim tim Krasnoguben-kim i, okrenuvi se, progutao je

guvicu paus-papira na kojem je mikroskopskim rukopisom napisao svoju priu. Sad ga je obuzelo kajanje to ju je progutao - moda bi mu uspjelo da je prokrijumari. Krasnogubenki ree Nerinu: "Skinite cipele." Nerin stavi nogu na klupicu, razvee vezice i odbaci cipelu ne gledajui kamo e pasti. Otkrio je poderanu arapu. Krasnogubenki podigne cipelu, opipa je iznutra i savije on. S istini nepokolebljivim licem, kao da je to najobinija stvar koju radi svakoga dana, Nerin odbaci drugu cipelu i otkrije drugu razde-ranu arapu. Vjerojatno zato to su arape imale tako velike rupe, Krasnogubenki nije pomislio da bi se u njima neto moglo sakriti i nije zahtijevao da ih skine. Nerin opet obuje cipele. Krasnogubenki upali cigaretu. Klimentjev se trgnuo kad je Nerin odbacio cipelu. Napokon. to je bilo namjerno vrijeanje njegova straara. Kad ovjek ne bi podravao straare, zatvorenici bi poeli iskoritavati upravu. Jo jednom je Klimentjev poalio svoju irokogrudnost, i zamalo je odluio da pronae neki razlog i zabrani posjetu ovom drskom momku, koji ne samo da se nije stidio svog zloinakog poloaja, ve kao da je u njemu uivao. "Pozor!" vikne on otro, i sedam zatvorenika i sedam straara okrene se prema njemu. "Vi znate pravila. Ne smijete primili j nita od svoje rodbine. Sve to se predaje vama ili njima, moraj ii preko mene. U razgovorima ne smijete spominjati rad, radr uvjete, ivotne uvjete, dnevni red, poloaj instituta. Ne smije: spominjati nikakva imena. O sebi smijete rei samo da je sve redu i da vam nita nije potrebno." "O emu onda moemo govoriti?" povie netko. "O politici* Klimentjev se nije udostojio ak ni odgovoriti na to; pitanj je bilo suvie idiotsko. "Govorite o svojoj krivici", predloi jedan od zatvoreni mrano. "Govorite o pokori." 190 "Ne, ne smijete govoriti o svojoj osudi. To je tajna", odgovori Kiimentjev bez drhtaja u glasu. "Raspitajte se za svoju obitelj, za djecu. I jo neto. Postoji novo pravilo: od sada je zabranjeno drati se za ruke i ljubiti se." Nerin, koji je ostao ravnoduan i kod pretresa i dok je sluao te glupe propise koje je ve znao zaobii, osjeti, kod vijesti da je zabranjeno ljubiti se kako mu se smrklo pred oima. "Vidimo se jedanput na godinu", dovikne on promuklim glasom Klimentjevu, i Kiimentjev se radosno okrene prema njemu, oekujui da e Nerin nastaviti. Nerin je zamalo uo kako Kiimentjev urla: "Uskraujem vam posjetu!" On proguta slinu i ne ree nita. Njegova posjeta najavljena u posljednji trenutak oigledno je bila protupropisna, i bilo bi vrlo lako uskratiti mu je. Uvijek se nae netko da uutka one koji izvikuju istinu ili trae pravdu. Kao stari zatvorenik morao je svladati svoj gnjev. I tako je, budui da mu nitko nije protuslovio, Kiimentjev jasnim i ravnodunim glasom dodao, da svi dobro upamte: "Kod svakog poljupca, stiska ruke ili drugog prekraja, posjeta e biti smjesta prekinuta." "Ali moja ena nita ne zna! Ona e me poljubiti!" povie rezbar. "Vaa e rodbina takoer biti upozorena!" odvrati Kiimentjev. "Nikad jo nije postojao takav propis." "Sada postoji." Glupani! I njihov je gnjev bio glup - oni kao da su vjerovali da je on lino izmislio taj propis, a ne da ga je naao u novim pravilima. "Kako dugo e trajati posjeta?" "Ako doe moja majka, hoe li je pustiti unutra?" "Posjete traju trideset minuta. Pustit e samo onu osobu na koju obavijest glasi."

"A moju petogodinju ker?" "Djeca do petnaest godina mogu ui s odraslima." "A od esnaest?" "Ne mogu! Ima li jo koje pitanje? Dobro, idemo. Van!" Nevjerojatno! Nee se voziti crnom maricom, kao to su se obino vozili u posjete, ve malim gradskim autobusom. Autobus je stao pred vratima upravne zgrade. Tri straara, nova, u civilnoj odjei i mekanim eirima, s pitoljima u depu, uli su prvi u autobus i zauzeli mjesta podalje jedan od drugoga. Dvojica su izgledala kao bivi boksai ili gangsteri. Imali su lijepe ogrtae. Jutarnji je mraz ve nestao, ali je i dalje bilo hladno. Sedam zatvorenika popelo se u autobus kroz prednja vrata i sjelo. Jo tri straara u uniformi ula su u autobus, ofer je zalupio vratima i pritisnuo papuicu za gas. Potpukovnik Kiimentjev uao je u osobna kola. 191 i 33 FONOSKOPIJA U podne se Jakonov nije nalazio u barunastoj tiini svog uglaanog, udobnog ureda. Bio je u Sedmici i bavio se "parenjem" klipera i vocodera. Toga jutra, ambiciozni inenjer Marku ev doao je na ideju da se ta dva ureaja spoje u jedan, i mno: su podrali taj prijedlog, svaki iz svog vlastitog proraunato; razloga. Usprotivili su se jedino Bobinin, Prjanikov i Roitmar. ali nitko ih nije sluao. Ali jo etvero ljudi sjedilo je u uredu Jakonova: Sevastjano* koji je ve razgovarao s Abakumovom na telefonu, general Bui banjuk, mavrinski porunik Smolosidov i zatvorenik Rubin. Porunik Smolosidov bio je krupan ovjek. Gak i onaj vjeruje da u svakom stvorenju ima neto dobro, teko bi to mog nai u ovom licu bez smijeka, u mrzovoljasto stisnutim debeli usnama. Njegov je poloaj u laboratoriju bio posve nevaan; je jedva stajao malo iznad montera, a plaa mu je bila jedr.j plai najnieg enskog radnika. Istina, krao je jo oko ti--, rubalja mjeseno iz instituta prodajui radio-dijelove na cr burzi, ali svima je bilo jasno da se poloaj Smolosidova i nje dohodak ne ograniuju na tu djelatnost. Slobodni namjetenici iz arake bojali su ga se, pa ak i > koji su s njim igrali odbojku. Njegovo lice, na kojem se nije pokazao ni najmanji traak iskrenosti, bilo je zastrauj Posebno povjerenje koje je uivao kod najviih rukovodilaca er je bilo zastraujue. Gdje on stanuje? Ima li uope Obitelj? Nikad nije svoje kolege posjeivao kod kue, r.:: svoje slobodno vrijeme ikad provodio s kojim od njih izvan z.; instituta. O njegovoj se prolosti nije znalo nita osim da irr. ratnih odlikovanja na grudima, i osim toga to se jednom zirno pohvalio da stanoviti slavni maral nije izrekao ni jedinu rije tokom rata koju on, Smolosidov, nije uo. K; ga upitali kako je to mogue, odgovorio je da je bio mari lini radist. 192 I Tek to je pokrenuto pitanje kojem e se slobodnom namjeteniku povjeriti magnetofon i vrpca iz strogo povjerljivog odjela, ve je general Bulbanjuk, koji je donio vrpcu, naredio da je povjere Smolosidovu. Sad je Smolosidov postavljao magnetofon na mali politirani stoli, dok je general Bulbanjuk, kojega je glava bila nalik na golemi prezreli krumpir s izboinama umjesto nosa i uiju, govorio: "Vi ste zatvorenik, Rubin. Ali neko ste bili komunist, i moda ete jednog dana opet biti." "Ja sam i sad komunist", htio je uskliknuti Rubin, ali poni-avalo ga je to to mora dokazivati Bulbanjuku.

"Nai organi, dakle, imaju povjerenja u vas. Sad ete s ovog magnetofona uti jednu dravnu tajnu. Nadamo se da ete nam pomoi da uhvatimo tu nitariju, tog saveznika izdajica nae zemlje. Oni ele da naa znaajna nauna otkria preu preko naih granica. Nije potrebno naglasiti da i najmanji pokuaj da se otkrije..." "Shvatio sam", prekinu ga Rubin, bojei se iznad svega da mu nee dopustiti da radi na toj vrpci. Poto je ve davno izgubio svaku nadu u lini uspjeh, Rubin je proivljavao ivot itavog ovjeanstva kao da je njegov vlastiti obiteljski ivot. Ta vrpca koju jo nije uo ve ga je lino vrijeala. Smolosidov pritisne dugme na "start". Rubin je uporno zurio u zvunik magnetofona kao da trai lice svog linog neprijatelja. Kad bi Rubin tako netremice u neto gledao, lice bi mu se steglo i postalo okrutno. Nikad se ne bi moglo oekivati milost od ovjeka s takvim licem. U tiini ureda uz tiho utanje vrpce sluali su dijalog uzbuenog, uurbanog neznanca i staromodne flegmatine gospoe. Sa svakom reenicom Rubinovo je lice sve vie gubilo onaj strogi, ukoeni izraz i postajalo zbunjeno. Boe moj, pa to uope nije oekivao. Ovo je neka luda, udnovata ... Vrpca je zavrila. Oekivalo se da Rubin neto kae, ali u tom trenutku on nije znao to bi rekao. Trebalo mu je malo vremena da sve razmotri s razliitih strana. Opet je upalio cigaretu koja se u meuvremenu ugasila i rekao: "Pustite jo jednom." Smolosidov pritisne dugme za vraanje. Rubin je pun nade motrio njegove tamne ruke modrikastih prstiju. Napokon, Smolosidov bi mogao pogrijeiti i ukopati snimanje umjesto reprodukcije. I sve e biti izbrisano bez traga. Tada bi Rubin bio osloboen odluke. Rubin je puio, gnjeei prazan vrh cigarete meu zubima. Svi su utjeli. Smolosidov nije pogrijeio. Ukopao je pravo dugme. Jo jednom su uli glas mladog ovjeka, nervozan, gotovo oajan, i jo jednom nezadovoljnu gospou, mrzovoljastu i nejasnu. Rubin se iz svih sila trudio da zamisli zloinca, ali opsjedala ga je ta gospoa koju kao da je gledao pred sobom, ena raskone obojene kose, koja moda i nije bila njena. Pokrio je lice rukama. Barbarska je bila i sama pomisao da se neko medicinsko otkrie 11 U prvom krugu 193 moe smatrati dravnom tajnom; takva se pomisao nije mogla roditi u normalnom mozgu razumne osobe. Jer lijek koji prvo pita za nacionalnost pacijenta, nije uope lijek. A ovjek koji je odluio da telefonira u taj stan pod prismotrom vjerojatno uope nije pojmio koliko je to opasno; Rubinu se dopao taj odvani mladi. Ali objektivno - objektivno, taj ovjek koji je htio uiniti ono to je smatrao pravednim, zapravo je napao pozitivne snage u povijesti. Ako prihvatimo injenicu da se prioritet u naunim otkriima priznaje kao vaan i potreban za jaanje drave, tko god ga podriva objektivno stoji na putu progresa. I mora b;-uklonjen. Osim toga, razgovor i nije bio tako bezazlen. Ono prestraer ponavljanje rijei "stranci". Dati im "neto". To bi moglo zna i neto drugo osim lijeka. "Lijek" moe biti samo ifra. Povije je poznavala takve sluajeve. Kako su baltike mornare pozv: na oruani ustanak? Rijeima: "Poaljite nam ustav!" A to znailo: Poaljite ratni brod i desantni odred! Vrpca se zaustavila. Rubin je podigao lice s ruku, pogleda:; mrzovoljastog Smolosidova, glupog, naduvenog Bulbanjuka. Bi"j su mu odvratni. Nije imao volje ni da ih gleda. Ali ovdje, na ovom malom raskru povijesti, upravo su

oni objektivno predstavljali njene pozitivne snage. ovjek se mora uzdii iznad linih osjeaja. Upravo takvi mesari, ali u vojno-politikom odjelu, strpali Rubina u zatvor zato to nisu mogli podnijeti njegov talent potenje. Upravo takvi mesari, ali u uredu vrhovnog vojnog t ca, etiri su godine bacali u ko za papir desetke Rubinovih vapa kojima je dokazivao svoju nevinost. ovjek se mora uzdii iznad svoje vlastite bijedne sudb I premda su ova dvojica zasluila da ih se na licu mjesta u zrak jednom granatom, ovjek im je morao sluiti, njima i svojoj zemlji, njenoj naprednoj ideji, njenoj zastavi. Rubin spusti cigaretu u pepeljaru i trudei se da gleda ravr? u Sevastjanova, koji mu se u tom trenutku uinio pristojno-osobom, ree: "Dobro, u redu. Pokuat emo." Prekinuo se, za uzdahnuo. "Ali ako nemate osumnjienih, neu biti u stanju i... ovjek ne moe snimiti svakoga u Moskvi. S ijim gl da ja ovo usporeujem?" Bulbanjuk ga umiri: "etvoricu smo pokupili odmah telefonske kabine. Ali vjerojatno nije bio ni jedan od njih. I tu pet imena iz ministarstva. Pribiljeio sam ih bez ina i navodim njihov slubeni poloaj, tako da se ne bi bojali bilo optuiti." On mu prui list iz notesa. Na njemu je bilo ispisano imena: 1. Petrov 2. Sjagoviti 3. Volodin 4. evronok 5. Zavarzin Rubin proita i htjede zadrati popis. 194 "Ne, ne!" upozori ga Sevastjanov otro. "Smolosidov e drati popis." Rubin ga vrati. Ta mjera opreza nije ga uvrijedila: bolje rei, bila mu je smijena. Kao da se tih pet imena nije ve usjeklo u njegovo pamenje: Petrov, Sjagoviti, Volodin, evronok, Za-varzin. Njegov dugogodinji filoloki studij postao je do te mjere dio njega samoga, da je ak i sad uz put primijetio etimologiju tih imena: "sjagoviti" - ovjek koji daleko skae; "evronok" eva. "Zahtijevam", ree on suho, "da snimite jo telefonskih razgovora ove petorice." "Dobit ete ih sutra." Rubin malo promisli i ree: Jo neto, elim znati godine svakog pojedinog." On kimne u smjeru magnetofona. "Bit e mi potrebna ova vrpca na dulje vrijeme, i to jo danas." "Porunik Smolosidov e je imati kod sebe. Vama i njemu bit e dodijeljena soba u Strogo povjerljivom odjelu." "Ve je pripremaju", ree Smolosidov. Iskustvo je pouilo Rubina da izbjegava opasnu rije "kada?", da ne bi i njemu postavili isto pitanje. Znao je da na ovome ima tjedan-dva posla, a da e, ako upita efove: "Kad vam je to potrebno?" oni odgovoriti: "Sutra ujutro." Zato je upitao: "S kim mogu razgovarati o ovom poslu?" Sevastjanov upita Bulbanjuka i odgovori: "Samo s majorom Roitmanom. S Oskolupovom. I sa samim ministrom." Bulbanjuk upita: "Jeste li upamtili sve moje opomene? Da ih ponovim?" Rubin ustade bez doputenja i zakilji na generala, kao da je on neto maleno, slabo vidljivo. "Moram o tome razmiljati", ree on, ne obraajui se nikome posebno. Nitko nije proturjeio. Rubin je duboko zamiljen iziao iz ureda, proao kraj deurnog i, nikoga ne primjeujui, krenuo po crvenom sagu stepenita.

Morao je dovesti Nerina u ovu novu grupu. Kako bi mogao raditi bez iijeg savjeta? Problem e biti vrlo teak. Rad je na glasovima tek poeo. Prve klasifikacije. Prva nomenklatura. Uzbuenje znanstvenog rada rasplamsalo se u njemu. To je bila nova nauka - pronai zloinca po otisku glasa. Do sada su ih identificirali po otiscima prstiju. To su zvali daktiloskopija, promatranje prstiju. Na tome se radilo stoljeima. Nova bi se nauka mogla nazvati promatranje glasova - tako bi je Sologdin nazvao - ili fonoskopija. I valja je stvoriti u roku od nekoliko dana. Petrov, Sjagoviti, Volodin, evronok, Zavarzin. 195 34 NIJEMO ZVONO Naslonjen na mekano sjedalo autobusa do prozora, Nerin je uivao u ugodnom ljuljukanju. Do njega je sjedio Ilarion Pavlovi Gerasimovi, fiziar specijalist za optiku, malen ovjek uzanih ramena s upadljivo intelektualistikim licem, i cvikerom poput pijuna na plakatu. "Znate, mislio sam da sam se na sve priviknuo", ree Nerin, tiho dijelei svoje dojmove s njim. "Nemam nita protiv toga da sjedim golog tura na snijegu; pa ak i kad ljude trpaju u teretne vagone ili kad straa razbija kovege, nita me ne smeta, nita ne prodire do mene. Ali jedna je struna u mom srcu jo iva, neumrla - moja ljubav prema eni. Kad je ona u pitanju ja to ne mogu podnijeti. Da je vidim jednom na godinu i da mi ne dopuste da je poljubim? Zaista pljuju na nas." Gerasimovi nabere svoje tanke obrve. One su izgledale kao da tuguju ak i dok je prouavao dijagrame. "Postoji vjerojatno samo jedan put do neranjivosti", odgovori ori, "a to je ubiti u sebi sve sklonosti i odrei se svih elja." Gerasimovi je bio u Mavrinskoj araki svega nekoliko mjeseci i Nerin jo nije imao vremena da se s njim poblie upozna. Ali Gerasimovi mu se nekako instinktivno dopao. Nisu nastavili razgovor ve su odmah uutjeli. Putovanje u posjetu bio je prevelik dogaaj u ivotu zatvorenika. Bilo je to vrijeme da se preporodi dua koja je dotle spavala u pogrebnoj kripti. Na um su dolazile uspomene kojih se obinim danima nikad ne bi prisjeali. itavii godinu prikuplja misli i osjeaje, da ih potroi u tim kratkim asovima zajedno s nekim bliskim. Autobus se zaustavio pred vratima. Narednik strae popeo se u autobus i dva puta prebrojio zatvorenike koji su izlazili. Prije toga je nadstraar u straarnici ve potpisao prijemnicu za sedam glava. Tada se narednik podvukao pod autobus, provjerio da v..-nitko nije vozio na amortizerima - ak ni bestjelesni duh ne bi bio u stanju da ondje visi vie od jedne minute - i onda se vrano 196 u straarnicu. Tek tada su se otvorila prva vrata, zatim druga. Autobus je preao arobnu crtu, i dok su mu vesele gume apu-tale, jurnuo zaleenim putom kraj gaja. Mavrinski zekovi mogli su svoje izlete zahvaliti strogoj tajnosti njihovog instituta. Rodbina nije smjela znati gdje obitavaju njihovi ivi leevi, jesu li dovedeni sa sto kilometara udaljenosti ili iz Kremlja, jesu li dovedeni s aerodroma ili s drugog svijeta. Vidjeli su samo dobro hranjene, dobro odjevene ljude bijelih ruku, koji su izgubili svoju nekadanju razgovorljivost i tuno se smjekali, uvjeravajui ih da imaju sve i da im nita nije potrebno. Ti su posjeti bili veoma nalik na scene na starim grkim nadgrobnim ploama, bareljefima koji predstavljaju i mrtvaca i ive roake koji mu podiu spomenik. Ali na tim ploama uvijek postoji mala crta koja dijeli drugi svijet od ovoga. ivi s ljubavlju gledaju mrtvaca koji gleda u pravcu Hada, ni veseo

ni tuan, s jasnim pogledom koji izraava duboko saznanje. Nerin je okrenuo glavu da pogleda s breuljka ono to gotovo nikad nije imao prilike vidjeti: zgradu u kojoj su ivjeli i radili, zgradu od tamne cigle sa zaralom kupolom nad njihovom polukrunom udnovato lijepom sobom, a jo vie prastaru esterokutnu kulu. Na junoj fasadi, gdje je bila smjetena Akustika, Sedmica, Projektni ured i Jakonovljev ured, ujednaeni redovi prozora, koji se nisu mogli otvoriti, gledali su jednolino i ravnoduno; stanovnici predgraa i Moskovljani koji su dolazili u umicu nedjeljom nisu mogli ni zamisliti koliko je istaknutih ivota, pogaenih nada, arkih strasti i dravnih tajni sakupljeno, nagurano, izmijeano i ugrijano do usijanja u toj usamljenoj, staroj zgradi u predgrau. ak i unutar zgrade svuda je vladala tajnovitost. Jedna soba nije znala nita o susjednoj. Jedan susjed nije nita znao o drugome. Oficiri slube sigurnosti nisu znali nita o dvadeset dvije mahnite, nerazumne ene, slobodne suradnice, kojima je bilo doputeno da ulaze u tu mranu zgradu. I jednako kao to te ene nisu znale jedna za drugu - to je moglo znati samo nebo, a moda kasnije historija - nitko nije znao da su sve dvadeset i dvije, usprkos mau koji im je visio nad glavom, ovdje pronale neku tajnu sklonost, zavoljele nekoga i potajno se s njim ljubile, ili se kome smilovale i dovele ga u vezu s njegovom obitelji. Otvorivi tamnocrvenu kutiju za cigarete, Gleb Nerin zapali s onim specijalnim uitkom koji cigareta moe pruiti u specijalnim trenucima neijeg ivota. Premda je njegova pomisao na Nadju bila vrhunska pomisao koja je iskljuivala sve druge, njegovo tijelo uivajui u novosti putovanja, osjealo je elju da se i dalje vozi. Da vrijeme stane, da autobus vjeno vozi tim snjenim putom s crnim tragovima guma, pokraj tog parka, bijelog od mraza, koji je pokrivao granje drvea, pokraj djece koja su protravala kraj njih, ije glasove Nerin kao da nije uo jo od poetka rata. Vojnici i zatvorenici nikad ne uju djeje glasove. Nadja i Gleb ivjeli su zajedno godinu dana, godinu dana tranja s mjesta na mjesto s prepunim aktovkama. Oboje su bili studenti pete godine, pisali su diplomske radove i polagali dravne ispite. 197 Tada je doao rat. Sad su ve neki ljudi imali smijenu kratkonogu djeicu koja su trala naokolo. Ali oni nisu. Jedan mali djeak poeo je trati preko ceste. Voza je otro skrenuo da ga izbjegne. Djeak se preplaio, stao, podigao ruicu u tamnomodroj rukavici do rumenog lica. Nerin, koji godinama nije razmiljao o djeci, iznenada posve jasno shvati da je Staljin oteo njemu i Nadjidjecu.. ak i ako njegov rok istee, ak i ako opet budu zajedno, njegovoj eni e biti trideset est godina, moda i etrdeset. Bit e prekasno za dijete. Deseci djece odjevene u raznobojnu odjeu sklizali su se po jezercu. Autobus je skrenuo u pokrajnje ulice i poeo drndati preko kaldrme. Opisi zatvora uvijek istiu strahote. Ali nije li jo mnogo uasnije kad strahota nema? Kad se strahota nalazi u sivoj metodologiji godina? U zaboravljanju da je tvoj jedan jedini ivot na zemlji razoren? U tome to si spreman da nekoj svinjskoj njuci to oprosti? Da su tvoje misli obuzete time, kako e sa zatvorskog pladnja pograbiti okrajak hljeba umjesto sredine; kako e dobiti nepoderano rublje koje nee biti pretijesno poslije slijedee kupke? ovjek to mora proivjeti; to se ne moe zamisliti. Da bi ovjek pisao ovakve retke kao to je: "Sjedim za reetkama, u zatvorskoj memli", ili "tamnicu mi otvorite i dajte mi svjetlost dana, crnooku ljepoticu", ne mora biti u

zatvoru; sve se to moe lako zamisliti. Ali to je samo osnovno. Samo u beskonanim, neprekinutim godinama moe sazreti pravi doivljaj zatvora. Nadja je pisala u svom pismu: "Kad se vrati..." Ali to je bilo ba najstranije. Nema povratka. ovjek se ne moe vratiti. Poslije etrnaest godina na frontu i u zatvoru, vjerojatno u njegovom tijelu vie nema ni jedne jedine stanice iz prolosti. Oni se mogu samo iznova sastati. Nov, nepoznati ovjek, ui e nosei ime njenog mua i ona e uvidjeti da onaj ovjek, njen ljubljeni, zbog koga se zatvorila i ekala etrnaest godina, vie ne postoji, da je iezao, molekulu po molekulu. Bilo bi dobro kad bi u tom drugom ivotu opet jedno drugo zavoljeli. A ako ne bi? Uli su u ulice moskovskog predgraa. U Mavrinu je po rasprenom sjaju na nonom nebu izgledalo da itava Moskva blista, da sja. Ali ovdje su se jedna za drugom redale jednokatnice i dvokatnice ve davno oronule, s otpalom bukom, iskrivljenih plotova. Doista, nitko ih nije ni dirnuo od poetka rata, jer se napor morao ulagati na drugoj strani. Ali na selu, recimo izmeu Rjazana i Ruzajevke, kakvi e tamo biti krovovi? Kakve kue?, Autobus je dojurio do irokog, prometnog staninog trga i i preao ga. Jo jednom: tramvaji, trolejbusi, automobili, ljudi.j 198 Policija je imala nove, jarke crveno-ljubiaste uniforme koje Ner-in nikad prije nije vidio. Neshvatljivo kako ga je Nadja mogla ekati tolike godine! Da se kree meu tom uurbanom gomilom koja neprestano hita da nekamo stigne, da osjea na sebi poglede mukaraca, a nikad se ne pokoleba u srcu! Nerin je zamiljao kako bi bilo da je situacija obratna: da je Nadja zatvorena, a on slobodan. On to moda ne bi mogao podnijeti ak ni godinu dana. Nikad prije nije mogao ni slutiti da je u toj slabanoj djevojci tako granitna odlunost. Dugo vremena sumnjao je u njenu izdrljivost, ali sad je osjeao da Nadji nekako vie nije ni teko ekati. Jo dok je bio u tranzitnom zatvoru Krasnaja Presnja poslije pola godine presluavanja, kad je prvi put dobio dozvolu da napie pismo, Gleb je pisao Nadji s batrljkom olovke na istrganom komadu papira za pakovanje, sloenog u trokut, bez marke: "Draga moja! etiri godine rata ekala si me - ne ljuti se to si ekala uzalud; sad e biti jo deset godina. itavog ivota sjeat u se, poput sunca, nae kratke sree. Ali sad se osjeaj slobodnom. Nema potrebe da i tvoj ivot bude uniten. Udaj se!" Iz itavog pisma Nadja je shvatila samo jedno: "Znai, prestao si me voljeti! Kako me moe predati drugome?" ene! ak i na frontu kod Dnjeparskog mostobrana uspjela se probiti do njega s krivotvorenim ispravama Crvene armije, u mukoj vojnikoj bluzi koja joj je bila prevelika, podvrgavana presluavanjima i pretresima. Dola je da ostane uz svoga mua, ako moe, do kraja rata - ako on pogine, da umre i ona, ako on preivi, da preivi i ona. Kod mostobrana, koji je jo nedavno bio smrtonosna stupica, ali je trenutno bio miran, zaraten ravnodunom travom, ugrabili su nekoliko kratkih dana svoje rastrgane sree. Ali vojske su se probudile, krenule u napad i Nadja se morala vratiti kui, opet u onoj istoj nespretnoj vojnikoj bluzi, s istim krivotvorenim ispravama. Mali kamion odveo ju je kroz istinu u umi, i dugo mu je jo vremena mahala. Na autobusnim stanicama gomile su stajale u neurednim repovima. Kad bi doao trolejbus, neki su ostali na svojim mjestima dok su se drugi gurali naprijed. Na Sadovom bulevaru njihov je svijetloplavi autobus, poluprazan i zamaman, proao kraj autobusne stanice i zaustavio se kod semafora. Jedan bjesomuni

Moskovljanin dotrao je do njega, skoio na papuicu i stao lupati po vratima viui: "Idete li na Kotelnieski kej? Kotelni-eski kej?" "Ne, ne, ne smijete gore!" povikao je jedan od straara, maui mu rukom da sie. Urlajui od smijeha, stakloduva Ivan mu dovikne: "Naravno da ide! Ba tamo ide. Sjedi, odvest emo te." Ivan nije bio politiki zatvorenik i posjete su mu bile dozvoljene svakog mjeseca. Svi su se zekovi nasmijali. Moskovljanin nije mogao razumjeti kakav je to autobus i zato se ne smije popeti. 199 Ali bio je navikao da se mnogo tota ne smije - i iskoio je. Pet-est ostalih putnika koji su se natiskali za njim zateturali su prema natrag. Svijetloplavi autobus skrenuo je lijevo na Sadovi bulevar. To je znailo da ne idu u Butirku. Vjerojatno u Taganku. Nerin se nikad ne bi bio razdvojio od svoje ene, i mirno bi proveo ivot bavei se numerikom integracijom diferencijalnih jednadbi da nije bio roen u Rusiji, ili da je bio roen u drugo vrijeme, ili da je bio ovjek drugoga soja. U jednom odlomku u Devedeset tri od Victora Hugoa, Lante-nac sjedi na pjeanoj duni. On istovremeno vidi nekoliko zvonika i svako zvono je u pokretu. Sva zvona zvone na uzbunu, ali olujni vjetar odnosi zvuk, i on nita ne uje. Na isti taj nain, zahvaljujui nekom udnovatom unutarnjem osjetilu, Nerin je ve od prvih mladenakih godina sluao to nijemo zvono - sva stenjanja, krikove, jadikovke umiruih, koje stalan, uporan vjetar odnosi daleko od ljudskih uiju. Odrastao je ne proitavi ni jednu jedinu knjigu od Mayne Reida, ali u dobi od dvanaest godina proitao je gomilu Izvestija visoku kao on sam i prouio izvjetaje o procesu protiv inenjera sabotera. Od samog poetka djeak nije vjerovao ono to ita. Nije znao zato - njegov razum to nije mogao pojmiti - ali je jasno vidio da je sve to la, sama la. On je poznavao inenjere u obiteljima svojih drugova i nije mogao zamisliti da bi takvi ljudi poinjali sabotau. U trinaestoj i etrnaestoj godini Gleb nije trao na ulicu da se igra kad bi zavrio s uenjem, ve bi sjeo i itao novine. Poznavao je po imenu sve partijske rukovodioce, njihove poloaje, sovjetske vojne rukovodioce, sovjetske ambasadore u svakoj zemlji i strane ambasadore u Sovjetskom Savezu. itao je sve govore s kongresa, i uspomene starih boljevika, i promjenljivu povijest Partije - postojalo je nekoliko verzija, a svaka je bila drukija. I u koli su ve u etvrtom razredu poeli prouavati elemente politike ekonomije, a od petog razreda nadalje imali su gotovo svaki dan sat drutvenih nauka. Dali su mu da ita U spomen Herzenu, a mnogo puta se iznova navraao na svezak Lenjina. Ili zato to mu je uho bilo jo mlado, ili zato to je itao vie od onoga to stoji u novinama, on je jasno osjeao la u pretjeranom, odvratnom uzdizanju jednog ovjeka, uvijek jednog ovjeka! Ako je on sve, ne znai li to da su svi ostali ljudi nitica: Iz istog protesta Gleb se nije mogao njime zanositi. Gleb je bio tek u devetom razredu onog prosinakog jutra kad je pogledao u izlog s novinama i proitao da je Kirov ubijen I iznenada mu je, poput zasljepljujueg svjetla, postalo jasno da je Kirova ubio Staljin, nitko drugi. Zato to je on bio jedini koji se mogao okoristiti njegovom smru! Obuzeo ga je osjeaj bolne usamljenosti - odrasli ljudi koji su se gurali oko Jijega nisu shvaali tu jednostavnu istinu. Tada su isti oni stari boljevici, koji su proveli itavu rev luciju i kojima je ona znaila itav ivot, poeli su tucetima : 200 stotinama iezavati u nitavilo. Neki su, ne ekajui da ih uhapse, progutali

otrov u stanu; ostali su se vjeali u svojim ladanjskim kuama. Ali veina je dopustila da ih uhapse, pojavili bi se u sudnici i neobjanjivo se kaj ali, glasno se optuivali za najgore zloine i priznavali da su sluili svim stranim pijunskim slubama svijeta. Bilo je to tako pretjerano, tako grubo, tako namjeteno, da je samo kamenom uhu mogla promai ta la. Zar ljudi zaista nisu uli? Ruski pisci, koji su se usuivali tvrditi da su duhovni nasljednici Pukina i Tolstoja, ispisivali su odvratne sladunjave pohvale tiranu. Ruski kompozitori, obrazovani u konzervatoriju u Herzenovoj ulici, polagali su svoje udvorne pjesmotvore pred njegov pijedestal. Glebu Nerinu to je nijemo zvono grmjelo tokom itave mladosti. U njemu se rodila nepokolebiva odluka: saznati i razumjeti! Saznati i razumjeti! etajui po bulevarima svog rodnog grada u doba kad bi bilo prikladnije da uzdie zbog djevojke, Gleb je sanjario o danu kad e sve dokuiti, i kad e moda prodrijeti meu one zidove gdje su se svi oni ljudi, kao jedan, optuivali prije smrti. Moda se unutar tih zidova to moe razumjeti. U to doba nije znao ime tog zatvora, a ni injenicu da se nae elje, ako su uistinu velike, zacijelo ispunjavaju. Godine su prolazile. Sve se ostvarivalo i ispunjavalo u ivotu Gleba Nerina, premda katkada sve nije bilo ni lako ni ugodno, epali su ga i odveli upravo na ono mjesto, i upoznao je one koji su jo bili ivi, koji nisu bili iznenaeni njegovim sumnjama i koji su imali jo stotinu puta vie toga da ispriaju. Sve je bilo ispunjeno i ostvareno, ali Nerinu nije preostao ni njegov posao, ni vrijeme, ni ivot - ni supruga. Kad jednom jedna velika strast obuzme duu, ona izbaci sve ostalo. U nama nema mjesta za dvije strasti. ... Autobus je zakloparao preko mosta nad Jauzom i nastavio vonju po beskonanim, krivudavim, neprijaznim ulicama. Nerin napokon ree: "Dakle, ne vode nas u Taganku? Kamo idemo? Ne razumijem." Gerasimovi, razbudivi se iz slinih mranih misli, odgovori: "Ovo je Bedem Lefortova. Idemo u Lefortovski zatvor." Vrata su se otvorila pred autobusom. Uao je u stranje dvorite i zaustavio se pred dvokatnim krilom izgraenim uz visoki zatvor. Potpukovnik Klimentjev ve je stajao tamo, vrlo mladenaka izgleda, bez bluze i kape. Istina, ovdje je bilo manje hladno. Pod gustim, oblanim nebom, prostirala se sumorna studen bez vjetra. Na potpukovnikov znak straari izioe iz autobusa i posta-vie se u red, i samo su dvojica U zadnjim uglovima ostali sjediti s pitoljima u depu. Zatvorenici nisu imali vremena da promatraju glavni dio zatvora. Poli su za potpukovnikom u zgradu. Pred njima se pruao dugaak uzan hodnik na kojem je bilo sedam otvorenih vrata. Potpukovnik je iao pred njima i odluno izvikivao naredbe, kao u borbi: "Gerasimovi - ovamo! Luka-enko - tamo! Nerin - u treu!" 201 Jedan po jedan zatvorenici su ulazili u sobe. Klimentjev im je doflfjelio svakome po jednog od sedam stra-ara. Nerina je zapao prerueni gangster. Sve su te sobe bile istrani uredi: kroz reetkaste prozore prodiralo je vrlo malo svjetla; isljednikov stolac i stol nalazili su se pred prozorom; mali stoli i klupica bili su za zatvorenika. Nerin privue naslonja blie vratima, namjestivi ga za enu. Za sebe uzme neudobnu klupicu s procijepom koji je prijetio da ga utine. Upravo na takvoj stoliici, iza istog ovakvog stola, nekad je prosjedio est mjeseci istrage. Vrata su ostala otvorena. Nerin je uo kako lagane petice njegove ene lupkaju po hodniku, i njen mili glas: "U ovu?" I ona je ula. 202

35 BUDI NEVJERNA! Kad je oronuli kamion preskaui preko ogoljelog borovog korijenja i kripei po pijesku odveo Nadju s fronta, Gleb je stajao daleko na umskoj istini, i uma ga je progutala postajui sve dua, mranija i ua; tko im je tada mogao rei da njihova razdvojenost ne samo da nee zavriti s ratom, ve da je zapravo tek zapoela? Uvijek je teko ekati da se mu vrati iz rata. Ali najtee od svega su posljednji mjeseci prije rata. Po krhotinama granata i mecima ne rauna se koliko se dugo ovjek bori. I tada su prestala dolaziti pisma od Gleba. Nadja je trala u susret potaru. Pisala je muu, njegovim prijateljima, njegovim pretpostavljenima. Svi su utjeli kao grob. Nije bilo ni jedne veeri u proljee 1945. kad se topovske salve nisu prolamale zrakom. Zauziman je jedan grad za drugim: Konigsberg, Breslau, Frankfurt, Berlin,, Prag. Nije bilo pisama. Njene su nade jenjavale. Poela ju je obuzimati apatija. Ali to nije sebi smjela dopustiti. Ako je iv i ako se vrati, predbacit e joj to je gubila vrijeme. Radila je kao crv dan za danom, pripremila se za postdiplomski studij kemije, uila je strane jezike i dijalektiki materijalizam - a plakala je samo nou. Iznenada, po prvi put, Nadji nije isplaena njena mjesena pripomo kao eni oficira. Stoga je povjerovala da je ubijen. Tada je zavrio etverogodinji rat. Ljudi su trali ulicama, pomahnitali od radosti. Neki su pitoljima pucali u zrak. Svi su zvunici u Sovjetskom Savezu emitirali pobjednike koranice nad izgladnjelom i ranjenom zemljom. Nisu joj javili da je ubijen. Rekli su da je nestao. I njeno je srce, koje je zato to je ljudsko, odbijalo da se pomiri s neim to se vie ne moe ispraviti, poelo izmiljati 203 "i i bajke. Moda su ga poslali u neku tajnu misiju. Moda mu je povjeren neki specijalan zadatak. Pokoljenje, odgojeno u sumnji i tajnovitosti, zamiljalo je tajne ak" i tamo gdje ih nije bilo:.....-Dolo" je""vfuce juno ljeto, ali sunce nije" sjalo za NerirtOVu udovicu. A ipak je ivjela kao i prije, uei kemiju, jezike i dijalektiki materijalizam, bojei se da ne bude nezadovoljan kad se vrati. Prola su etiri mjeseca. Dolo je vrijeme da se prizna da taj ovjek vie nije iv. A tada je stigao iskrzani trougao papira iz Krasne Presnje: "Jedina moja! Sad e biti jo deset godina!" Oni koji su joj bili bliski nisu je mogli razumjeti. Saznala je da joj je mu u zatvoru - i razvedrila se i postala vesela. Sad opet nije bila sama na zemlji. Kakva srea da nije u pitanju petnaest godina, ni dvadeset pet godina! Samo se iz groba nitko ne vraa. Ljudi se s robije vraaju. Sad, kad posrijedi nije bila smrt, kad vie nije bilo onog uasnog unutarnjeg beznaa, kad je preostao samo teret i prijetnja, Nadja je osjetila novu snagu. On je u Moskvi. Znai da mora poi u Moskvu i spasiti ga. inilo joj se da je dovoljno da bude kraj njega, pa da ga spasi. Ali kako doi do Moskve? Nai potomci nikad nee biti u stanju zamisliti to je u to doba znailo putovati bilo kamo, a posebno u Moskvu. U prvom redu, jednako kao u tridesetim godinama, svaki je graanin morao ispravama dokazati zato ne ostaje na svom mjestu i kakva ga slubena potreba prisiljava da optereuje prijevozna sredstva svojom osobom. Poslije toga izdali bi mu propusnicu, koja mu je davala pravo da stoji u redu na stanici tjedan dana, da spava na pljuvakom pokrivenom podu ili da plaljivo ugura mito na stranja

vrata blagajnike kabine. Nadji je uspjelo da se upie na inae nedostini postdiplomski studij u Moskvi. Poto je trostruko platila kartu, otila je u Moskvu avionom, drei na koljenima aktovku pretrpanu udbenicima i pustene izme za sjeverne ume, koje su oekivale njenog mua. Bilo je to ono udesno vrhunsko razdoblje u ivotu kad nam neke dobre sile pomau te uspijevamo u svemu. Najistaknutiji postdiplomski institut u zemlji primio je tu nepoznatu djevojku iz provincije bez imena, bez novaca, bez veza i bez zvrjanja telefona... Ali na kraju se utvrdilo da je sve to bilo mnogo lake nego dobiti posjetu za tranzitni zatvor Krasnaja Presnja. Posjete nisu bile doputene. Nikome. Svi su kanali GULAG-a bili preoptereeni - sa Zapada je dolazila bujica zatvorenika, kakvu nije mogla zamisliti ni najbujnija mata. Ali kod straarnice, na brzu ruku sklepane iz grubih dasaka ekajui da joj odgovore na jednu od njenih beskorisnih molbi Nadja je vidjela kako izvode red zatvorenika iz neobojenih drvenih vrata zatvora do gata na rijeci Moskvi. Neki sretni bljesak intuicije otkrio je Nadji da se Gleb nalazi meu njima. 204 Izveli su najmanje dvije stotine ljudi. Svi su se nalazili u onom prijelaznom stanju u kojem ovjek kae zbogom svojoj "slobodnoj odjei" i preuzima sivocrnu odjeu zeka. Svaki od njih jo uvijek je zadrao neto to je podsjealo na njegov prijanji ivot: vojniku kapu sa titnikom i arenom vrpcom, ali bez irita i zvijezde, kone izme koje jo nisu bile prodane za kruh ili zavrile u rukama kriminalnih bandi u zatvoru, svilenu koulju razderanu svom duinom na leima. Svi su bili oiani do gole koe i na jedan ili drugi nain titili su glavu od ljetnog sunca. Svi su bili neobrijani i svi su bili mravi, a neki su bili na granici potpune malaksalosti. Nadja nije morala tragati. Odmah je osjetila gdje je Gleb, i onda ga ugledala. Hodao je u vunenoj vojnikoj bluzi, raskopana ovratnika, s crvenim iritima artiljerijskog oficira jo uvijek na rukavu, dok se na grudima jasno vidjelo tamnije mjesto na kojem su nekad bila ratna odlikovanja. Hodao je s rukama na leima poput ostalih. Nije podizao pogled prema sunanim otvorenim prostranstvima na breuljku, za koje bi ovjek pomislio da e privui zatvorenikov pogled, a nije se obazirao ni na ene koje su stajale po strani s paketima. U tranzitnom zatvoru nitko nije primao pisma, i on nije znao da je Nadja u Moskvi. Mrav i pepeljasta lica poput njegovih drugova, ipak je jasno izraavao odobravanje, dok je s najnapetijom panjom sluao svog susjeda, visokog starca sijede brade. Nadja je stala trati i izvikivati ime svog mua, ali zbog razgovora i glasnog lavea policijskih pasa on je nije uo. Potpuno bez daha nastavila je i dalje trati da ga ne izgubi iz vida. Strano je bilo to je mjesecima morao trunuti u mranim i smrdljivim elijama. Kakav je uitak bio vidjeti ga ovdje pored nje. Kako se ponosila to se nije slomio. A i boljelo ju je to ne tuguje, to je zaboravio svoju enu. Po prvi put osjetila je bol zbog sebe - sumnju da prema njoj nije postupao pravedno, da rtva nije on, nego ona. Sve je to osjetila u jednom jedinom trenutku. Straari su stali vikati na nju; uasni, dresirani krvoloni psi natezali su uzice, izvijali se i lajali, zakrvavljenih oiju. Otjerali su Nadju. Kolona se protegla po uskom breuljku te nije bilo mjesta gdje bi se mogla ugurati kraj nje. Posljednji su straari ostali daleko u zaelju, zatvarajui zabranjeni prostor izmeu njih i zatvorenika, i idui za njima Nadja vie nije mogla uhvatiti korak s kolonom. Spustila se niz brijeg i nestala iza druge vrste ograde. Nou, kad ih stanovnici Krasne Presnje nisu mogli vidjeti, dugaki vlakovi marvinskih vagona stizali su u tranzitni zatvor. Odredi straara sa svjetiljkama u rukama, uz lave pasa i povremene povike, kletve i udarce utovarivali su po etrdeset zatvorenika u jedan vagon i na tisue ih otpremali

u Peoru, Intu, Vor-kutu, Sovetsku Gavan, Norilsk, Irkutsk, itu, Krasnojarsk, Novo-sibirsk, Centralnu Aziju, Karagandu, Dezkazgan, Pribalka, Irti, Tobolsk, Ural, Saratov, Vjatku, Vologdu, Perm, Solviegodsk, Ribinsk, Potminsk, Suhobezvodinsk, i brojne druge bezimene manje logore. Ostale su zatvorenike, u skupinama po stotinu ili dvije, 205 I odvodili danju u teretnim kamionima na mjesta oko Moskve, kao to su Serebrjani Bor, Novi Jerusalim, Perino, Hovrino, Beskud-nikovo, Himki, Dmitrov, Solnenogorsk, a nou i u samu Moskvu, gdje su iza barijera drvenih plotova, iza spletova bodljikave ice gradili veliku, modernu prijestolnicu. Sudbina je Nadju neoekivano nagradila: Gleba nisu odveli na Arktik, ve su ga iskrcali u Moskvi u malom logoru koji je zidao golemu stambenu zgradu za rukovodioce MVD-a, polukrunu kuu na Kaluskim vratima. Kad je Nadja, gotovo izvan sebe, pojurila tamo k njemu u prvu posjetu, uinilo joj se da je ve napola osloboen. Na Boloj Kaluskoj ulici kretale su se limuzine, a meu njima i pokoja diplomatska kola. Autobusi i trolejbusi zaustavljali su se kod ulaza u Neskuni perivoj, gdje je bila smjetena straarnica logora - poput obinog ulaza u gradilite. Visoko gore, gradnja je vrvjela ljudima u prljavoj, rastrganoj odjei, ali svi radnici na gradnjama tako izgledaju i ni jedan od prolaznika nije pogodio da su to zekovi. A onaj tko je pogodio, drao je jezik za zubima. Bilo je Jto vrijeme jeftinog novca i skupoga kruha. Nadja je tedjela~na hrani, prodavala stvari i nosila muu pakete. Vlast je uvijek uzimala pakete. Ali nisu esto doputali posjete. Gleb nije ispunjavao svoju normu na radu. Na posjetama bilo ga je nemogue prepoznati. Kao kod svih samopouzdanih ljudi, nesrea je na njega dobro djelovala. Omekao je, ljubio je eni ruke i slijedio iskrice u njenim oima. Ovo za njega vie nije bio zatvor. Logorski ivot, koji prelazi svojom okrutnou sve to je poznato o ivotima ljudodera i takora, i njega je pognuo. Ali on se svjesno doveo do one granice iza koje ovjek vie ne osjea samosaaljenje, i iskreno je i uporno ponavljao: "Draga! Ti ne zna ta na sebe preuzima. ekat e me godinu dana, ak tri, ak pet ali to kraj bude blie, to e tee biti ekati. Posljednje e godine biti najnepodnoljivije. Mi ne mamo djece. Nemoj dakle unitavati svoju mladost. Ostavi me Udaj se ponovo!" Nadja je tuno tresla glavom. "Trai izliku da me se oslobodi?" Zatvorenici su ivjeli u nedovrenom krilu stambene zgra. koju su gradili. Kad bi ene koje su donosile pakete, silazile i trolejbusa, vidjele bi dva-tri prozora muke spavaonice iznaa ograde i mukarce koji bi nagrnuli na prozore. Katkad bi se vidjele i zatvorske prostitutke. Jedna je prostitutka na prozoru grlila svog logorskog "mua" i vikala preko ograde njegovoj zakonitoj eni: "Dosta toga fakanja, kurvo! Ovamo taj paket, i gubi Ako te jo jednom vidim kod straarnice, cijelo u ti lice grepsti." Pribliavali su se prvi poslijeratni izbori za Vrhovni se U Moskvi su se za njih energino pripremali. Bilo je nepoe:. zadrati pedesetosmae u Moskvi. Naravno, bili su to dobri nici. Ali moglo je sve ispasti nezgodno. A budnost je bila sla! I tako, da bi ih sve preplaili, trebalo je otpremiti bar nekolic 206 I Uasne zahodske prie stale su kolati logorima, kako e uskoro poeti transport zatvorenika na sjever. Zatvorenici koji su imali krumpira pekli su ih za putovanje. Da bi se zatitilo glasae, sve su posjete u moskovskim logorima zabranjene prije izbora. Nadja je poslala Giebu runik u koji je bila uivena sitna poruka:

"Ljubljeni moj." Ma koliko godina prolo i ma koliko oluja prohujalo nad naim glavama (ona se voljela izraavati uzvienim rijeima), tvoja e ti djevojica biti vjerna dok god ivi. Kau da je tvoj odjel otpremljen dalje. Bit e u dalekom kraju, na dugo godina otrgnut od naih sastanaka, od naih tajnih pogleda preko bodljikave ice. Ako ti bilo kakva razonoda moe olakati teret u tom beznadno mranom ivotu - to onda? Pristajem, dragi, ak zahtijevam budi mi nevjeran, sastaj se s drugim enama. Napokon, ti e mi se ipak vratiti, zar ne?" 207 36 LIJEPO JE REI: "U TAJGU!" Ne poznavajui ni desetinu Moskve, Nadja je vrlo dobro poznavala sumorni zemljovid moskovskih zatvora. Zatvori su bili pravilno rasporeeni po glavnome gradu, smiljeno, tako da je svaka taka u gradu imala poneki zatvor u blizini. Predajui pakete, raspitujui se i idui u posjete, Nadja je postepeno upoznala razliku izmeu svesavezne Velike Lubjanke i provincijske Male Lubjanke, otkrila da postoje istrani zatvori po imenu KPZ na svakoj eljeznikoj stanici, vie nego jednom bila u Butirki i u Taganki, znala koji tramvaji voze do Lefortova i Krasne Presnje, premda te stanice nisu bile oznaene na tramvajskim kartama. Sad je stanovala kraj zatvora Mornarska tiina, koji je bio razruen 1917, a kasnije obnovljen i utvren. Otkako se Gleb jo jednom vratio iz dalekog logora u Moskvu, i to ovog puta ne u logor ve u neku nevjerojatnu ustanovu specijalni zatvor gdje je hrana bila obina i gdje su se bavili naunim radom, Nadja je opet poela s vremena na vrijeme via:: svog mua. Meutim, ene nisu smjele znati gdje su im mue-, zatvoreni, te su za. te rijetke posjete zekove odvodili u razr moskovske zatvore. Najugodnije su posjete bile u Taganki. To nije bio zatvor zo politike zatvorenike ve za lopove, i pravila su bila vrlo labava- t Posjete su se odvijale u straarskom klubu gdje su uvari s har-monikama komunicirali s muzama. Zatvorenike su u otvoren autobusu dovozili kroz pustu Kamenikovu ulicu. ene su ekale na ploniku i ak prije slubenog poetka posjete svai zatvorenik je mogao zagrliti svoju enu, postajati kraj nje, joj sve to su propisi branili, pa ak joj i neto dodati iz u ruku. Same su se posjete odvijale prilino slobodno i neob vezno. Mu i ena sjedili su jedno kraj drugoga, i samo straar je prislukivao razgovore etiri para. Butirka, koja je u biti takoer bila blag, veseo zatvor, enai se inila veoma hladnom. Zatvorenike koji su dolazili u Butirkj i obje Lubjanke, odmah bi obradovalo openito poputanje u d: 208 I plini. Tu nije bilo zasljepljujueg svjetla u "boksovima". ovjek je mogao hodati hodnicima ne drei ruke na leima. Mogao je normalnim glasom razgovarati u elijama i viriti kroz okanca, leati danju na drvenim leajima, a katkada i spavati pod njima. Butirka je jo u kojeemu bila popustljivija: nou se smjelo drati ruke pod kaputom, i nisu ovjeku oduzimali naoale; doputali su ibice u elijama i nisu istresali duhan iz cigareta, a kruh u paketima s hranom rezali su samo na etiri dijela, a ne na sitne komadie. ene nisu znale za sve te olakotne okolnosti. One su vidjele bedem visok sedam metara koji se protezao od jednog do drugog ugla Novoslobodske ulice. Vidjele su eljezna vrata izmeu snanih betonskih stupova, i druga, neobina vrata koja su se polako otvarala mehanikim putem, da bi propustila crne marice. A kad bi enama bilo doputeno da uu u posjetu, vodili su ih kroz kameni bedem debeo dva metra i izmeu visokih zidova koji su okruivali stravinu Pugaovljevu kulu. Obini su zekovi vidjeli svoje posjetioce kroz dvije reetke. Straar je hodao

prolazom izmeu reetaka, kao u kavezu. Zekovi s viim poloajem, zekovi iz arake, primali su svoje posjetioce za velikim stolom, pod kojim je vrsta pregrada spreavala da se dodiruju nogama ili izmjenjuju bilo kakve znakove. Na elu stola sjedio je straar poput budnog kipa sluajui razgovor. Ali ono to je u Butirki izazivalo najveu potitenost bila je injenica da su se ti muevi pojavljivali iz dubina zatvora, izvirili na pola sata iz debelih, memljivih zidova, smijeili se sablasno, uvjeravali svoje ene da dobro ive, da im nita nije potrebno, i onda se vraali meu zidove. Danas se po prvi put Nadjina posjeta odvijala u Lefortovu. Straar u straarnici oznai neto na svom popisu i pokae Nadji dugaku jednokatnicu. U goloj sobi s dvije duge klupe i dugakim praznim stolom ve je ekalo nekoliko ena. Na stolu su poivale pletene koarice i platnene torbe za trnicu, oigledno pune hrane. I premda su zekovi u araki bili dosta dobro hranjeni, Nadja, koja je u svojoj torbi donijela neto skromnih prenih kolaia, bila je povrijeena i pekla ju je savjest to ne moe ponuditi svom muu neto ukusno ak ni jednom godinje. Isprila je tijesto rano ujutro, dok su ostale u spavaonici jo spavale - od neto bijelog brana to je imala i preostalog maslaca i eera. Nije mogla nabaviti bombone ili slastiarske kolae, a i tako joj je ostalo vrlo malo novaca. Ta se posjeta poklapala s roendanom njena mua, a ona mu nije imala to donijeti na dar. Htjela mu je dati dobru knjigu, ali ni to nije mogla nakon posljednje posjete. Taj put mu je Nadja donijela knjigu Jesenjinovih stihova koju je nekim udom uspjela nabaviti. Bilo je to isto izdanje koje je njen mu nekad imao na frontu, i koje je nestalo kad su ga uhapsili, I zato je Nadja napisala na prvoj strani: "Ovako e ti se sve izgubljeno vratiti." Ali potpukovnik Klimentjev u njenoj je nazonosti istrgnuo naslovnu stranu i vratio joj, rekavi da nikakve pismene poruke 14 U prvom krugu 209 ne smiju biti ukljuene u ono to se zatvoreniku predaje - posveta mora ii odvojeno, preko cenzora. Kad je za to saznao, Gleb joj je ljutito rekao: "Nemoj mi vie donositi knjige." Oko stola su sjedile etiri ene, od kojih je jedna bila mlada s trogodinjom djevojicom. Nadja ni jednu nije poznavala. Pozdravila ih je, a one su joj odzdravile i onda nastavile ivahno razgovarati. Kod najudaljenijeg zida ena od kojih trideset pet ili etrdeset godina u vrlo starom krznenom kaputu sjedila je na klupici podalje od ostalih. Oko glave je svezala sivu maramu, tako izlizanu da se ve vidjelo tkanje. Sjedila je prekrtenih ruku i uporno je zurila u pod pred sobom, itavo njeno dranje jasno je davalo do znanja da eli samo da je puste na miru i da joj nije do razgovora. Nije drala nikakav paket u rukama niti kraj sebe. Grupa je bila spremna da primi Nadju, ali Nadja im se nije htjela pridruiti. I ona je tog jutra htjela ostati nasamo sa svojim posebnim raspoloenjem. Pribliivi se eni koja je sjedila sama, upitala ju je: "Je li slobodno?" ena je podigla pogled. Oi su joj bile potpuno bezbojne. Vidjelo se da uope nije shvatila to ju je Nadja upitala. Gledala je ravno kroz Nadju. Nadja je sjela omotavi se u svoj kaput od umjetnog karakila. I ona je uutjela. U ovom trenutku nije htjela uti nita drugo, ni misliti ni na to drugo osim na Gleba i na razgovor koji e voditi; na ono to je vjeno iezavalo u magli prolosti i magli budunosti; o onome to se nije ticalo ni njega, ni nje, ve njih dvoje zajedno i to se obino nazivalo otrcanom rijeju "ljubav". Ali nije mogla da ne uje razgovor za stolom. ene su razgovarale o onome to njihovi muevi dobivaju za jelo, to im stavljaju na stol ujutro i uvee i

kako im esto peru rublje. Kak su sve to znale? Zar su zlatne asove svoje posjete tratile razg varajui o takvim stvarima? Nabrajale su kakvu su hranu, i k liko dekagrama i kilograma donijele sa sobom. Sve je to bio c one ilave enske sklonosti koja porodicu ini porodicom i odr. va ljudski rod na ivotu. Ali Nadja to nije gledala tako. Umjes: toga mislila je: kako je to uvredljivo, kako obino, kako bijedr pretvarati te velike asove u trivijalnost! Zar tim enama nik. nije palo na um da bi radije morale razmisliti tko se to usuc zatvoriti njihove mueve? Napokon, njihovi su muevi mogli i -biti iza reetaka, pa prema tome, ne imati ni potrebe za tim pakt tima hrane. s Morale su dugo ekati. Posjeta je bila zakazana za deset smm prije podne, ali u jedanaest se jo nitko nije pojavio. Sedmi posjetilac, sjedokosa ena, dola je sva zadihan? snije od ostalih. Nadja ju je upoznala za vrijeme prijanje pc Bila je to prva rezbareva ena i vrlo je spremno ispripovijec svoju povijest. Uvijek je oboavala svog mua i smatrala nijem. Ali on joj je rekao da je s njom nesretan zbog nj" psiholokog kompleksa, napustio ju je s djetetom i otiao k 210 goj. S tom crvenokosom ivio je tri godine, a onda je morao u rat. U ratu je bio odmah zarobljen, ali u Njemakoj je ivio slobodno i ini se da je i tamo nalazio razonode. Kad se vratio iz njemakog zarobljenitva uhapsili su ga na granici i dali mu deset godina. Iz Butirke je obavijestio svoju crvenokosu enu da je u zatvoru i zatraio pakete. Ona je rekla: "Bilo bi bolje da je izdao mene nego svoju zemlju! To bih mu mogla lake oprostiti." Onda je on zamolio svoju prvu enu da mu oprosti, i ona mu je poela donositi pakete i dolaziti u posjete - i sad joj se kleo na vjenu ljubav. Nadja se sjetila kako je rezbareva ena pri tom ogoreno izjavila da je najbolje, kad muevi sjede u zatvoru, prevariti ih "pa e nas, kad iziu, vie cijeniti. Inae e misliti da nas cijelo to vrijeme nitko nije htio, nitko nije poelio". Sad je novonadola ve izmijenila tok razgovora za stolom. Pripovijedala je o svojim neprilikama s advokatima i pravnim centrom u Nikolskoj ulici. To se savjetovalite, nazivalo "Uzornim". Njegovi su advokati uzimali na tisue rubalja od svojih klijenata i esto posjeivali moskovske restorane - dok su sluajevi klijenata ostajali tano na onom mjestu gdje su bili i ranije, to jest nigdje. Ali na kraju su izgleda ipak preli granicu. Sve su ih uhapsili, svima su natovarili po deset godina, i rije "uzorno" uklonjena je s natpisa u Nikolskoj ulici. Onda su i u neuzornom savjetovalitu novi advokati, kojima su nadomjestili stare, opet poeli uzimati tisue rubalja i ostavljati sluajeve svojih klijenata na istoj taci. Advokati su u povjerenju tumaili da su ti veliki honorari potrebni zato to ih moraju podijeliti s drugima. Bilo ih je nemogue kontrolirati. Moda nisu dijelili ni s kim, usprkos tome to su uvijek davali na znanje da se taj posao odvija preko mnogih ruku. Bespomone su ene hodale amo-tamo pred betonskim zidom zakona, Kao to su hodale pred sedam metara visokim zidom Butirke - nisu imale krila da ih prelete i morale su se l^anjati pred svakim vratima koja su se otvarala. Zakonske proce3ure~lza tih zatvora za njih su bile nalik tajnim okretajima jednog monog stroja koji je - usprkos oiglednoj krivnji optuenih i kontrastu izmeu njih i onih koji su ih uhapsili - katkada, kao u kakvoj lutriji, nekim udom mogao izbaciti i zgoditak. I tako su ene plaale advokate ne za te zgoditke, ve za svoje snove o njima. Rezbareva je ena nepokolebljivo vjerovala da e jednoga dana ipak uspjeti. Po onome to je priala moglo se razabrati da je prodajom svoje sobe i od rodbine prikupila etrdeset tisua rubalja i da je sve to isplatila advokatu. Dosad je ve imala etiri advokata. Uloene su tri molbe za pomilovanje i pet albi. Pratila je napredovanje svih tih molbi i na mnogim su joj mjestima obeali da

e njenom predmetu obratiti posebnu panju. Poznavala je po imenu sve tuioce koji su radili u tri glavna tuilatva i udahnula je atmosferu prijemnih kancelarija u Vrhovnom sudu i Vrhovnom Sovjetu. Poput mnogih lakovjernih ljudi, precjenjivala je vrijednost svake nadobudne primjedbe i svakog pogleda koji nije bio otvoreno neprijateljski. 211 "Morate pisati! Morate svima pisati!" energino je ponavljala, nagovarajui druge ene da se povedu za njenim primjerom. "Mu-ivi nam stradaju. Sloboda nee doi sama po sebi. Morate pisati!" Ta je pria razbila Nadjino raspoloenje, a i uznemirila joj savjest. Sluajui zaneseni govor ostarjele rezbareve ene ovjek nije mogao da ne povjeruje da ih je ona sve nadmaila, da e zacijelo izvui mua iz zatvora - i da se upita: "Zato ne bih i ja mogla toliko napraviti? Zato sam ja manje vjerna druica?" Nadja je samo jednom poslovala s "uzornim" pravnim savjetovalitem. Sastavila je samo jednu molbu uz pomo advokata i platila mu 2.500 rubalja. Izgleda da je to bilo premalo. Uvrijedio se i nije uinio nita. "Da", ree ona tiho samo za sebe, "jesmo li sve uinile? Je li nam savjest ista?" ene koje su za stolom razgovarale nisu je ule, ali se njena susjeda okrenula naglo prema njoj kao da ju je Nadja uvrijedila. "A to se moe uiniti?" upita je neprijateljskim glasom. "Sve je to tlapnja! lan pedeset osam - to znai doivotni zatvor. Pedesetosmai nisu zloinci, nego neprijatelji! Ne moe iskupiti pedesetosmaa ni za milijun!" Lice joj je bilo posve naborano. U glasu joj je zvuala ista, neublaena patnja. Nadja je osjetila silnu samilost prema toj staroj eni. Kao da se ispriava zbog uzvienosti svojih rijei, odgovorila je: "Htjela sam rei da ne inimo sve to moemo. Napokon, ene dekabrista ostavljale su sve i odlazile za svojim muevima, ne alei se i ne oklijevajui. Ako im ne moemo pribaviti slobodu, moda bi im mogli isposlovati izgnanstvo. Podnijela bih da ga otpreme u tajgu, u ma koju tajgu, ma gdje na Arktiku, gdje nikad nema sunca, i ja bih otila za njim, sve bih ostavila." ena, koja je imala lice namrtene redovnice i kojoj je siva haljina bila posve iznoena, pogledala je Nadju zaprepateno i s puno potovanja. "Vi biste jo uvijek imali snage da idete u tajgu? Kako ste sretni! U meni vie nema snage nizato. Mislim da bih se udala za bilo kojeg imunog starca koji bi me htio uzeti." Nadja zadrhti. "I mogli ga ostaviti? Iza reetaka?" ena uhvati Nadju za rukav kaputa. "Draga moja! Lako je bilo voljeti ovjeka u devetnaestom vijeku! Te ene dekabrista - mislite li da su one izvrile neko herojsko djelo? Je li ih personalni odio pozivao da ispunjavaju upitnike za slubu sigurnosti? Jesu li morale sakrivati svoj brak kao da je zarazna bolest, da bi zadrale svoj posao, da im ne oduzmu i posljednjih pet stotina rubalja mjeseno? Jesu li ih bojkotirali u zajednikom stanu? Doekivali zvidanjem kad su odlazile u dvorite po vodu, i nazivali ih "neprijateljima naroda"? Jesu li ih roene majke i sestre nagovarale da budu razumne i da se razvedu? Ne, naprotiv! Pratio ih je ushieni mrmor najboljega drutva! Milostivo su poklanjale pjesnicima legende o svojim podvizima. Odlazei u Sibir svojim skupocjenim koijama nisu gubile, zajedno s pravom da ive u Moskvi, svojih posljednjih bijednih deset kvadratnih metara; nis_: morale trti glavu takvim sitnicama kao to su crni znakovi u rad 212 noj knjiici, ili smonica u kojoj nema ni lonaca, ni zdjela, ni crnoga kruha! Lijepo je rei: "U tajgu!" Oigledno ne ekate jako dugo!" Glas tek to je nije izdao. Suze su ispunile Nadjine oi dok je sluala

strastveno uvjeravanje svoje susjede. "Bit e uskoro pet godina kako mi je mu u zatvoru", ree ona opravdavajui se. "A prije toga je bio na frontu..." "To nemojte raunati!" prigovori ena estoko. "Nije ista stvar biti na frontu! Onda je lako ekati! Onda svi ekaju. Onda moete otvoreno govoriti, itati pisma! Ali ako ovjek mora ekati a uz to se jo i skrivati - onda?" Uutjela je. Shvatila je da Nadji to ne mora tumaiti. Bilo je ve 11 i 30. Napokon je uao potpukovnik Klimentjev i debeo, neprijazan nadstraar. Nadstraar je poeo uzimati pakete, otvarati tvornika pakovanja keksa i lomiti svaku domau mesnu pitu napola. Lomio je i Nadjine kolaie, traei kakvu umijeanu poruku, ili novac, ili otrov. Klimentjev je od svih pokupio dozvole za posjetu, upisao sva njihova imena u veliku knjigu, zatim se uspravio po vojniku i objavio jasnim glasom: "Panja! Jeste li upoznati s pravilima? Posjeta traje trideset minuta. Zatvorenicima nita ne smijete davati. Zatvorenike je zabranjeno ispitivati o poslu, o ivotu, o dnevnom redu. Krenje tih pravila kanjivo je po kaznenom zakoniku. I nadalje, poevi od dananje posjete, zabranjeno je dranje za ruke i ljubljenje. U sluaju prekraja, posjeta e biti smjesta prekinuta." Pokorne su ene utjele. "Gerasimovi, Natalija Pavlovna!" proita Klimentjev prvo ime. Nadjina susjeda ustane, i vrsto koraajui u svojim predratnim pustenim izmicama izie u hodnik. 213 37 POSJETA Premda je plakala dok je ekala, Nadju je obuzelo blagdansko raspoloenje kad je napokon ula. Kad se pojavila na vratima Nerin je ve ustao da je doeka i smijeio se. Njegov je smijeak potrajao samo trenutak; ali osjetila je iznenadnu sreu: ostao joj je jednako blizak. Nije se izmijenio prema njoj. Tip bikovske ije u mekanom sivom odijelu, koji je izgledao kao bivi gangster, priao je malom stoliu i pregradio usku sobicu, branei im da se dodirnu. "Oh, ma hajde, dajte mi bar da je uhvatim za ruku", ree Nerin ljutito. "Nije doputeno", odgovori straar, otvarajui teke vilice samo toliko da bi rijei mogle izii. Nadja se blijedo nasmijei i dade znak muu da se ne svaa. Sjela je na naslonja koji joj je pripremio. Na nekim mjestima dlake su strale iz konate presvlake. Nekoliko je generacija isljednika sjedilo na tom naslonjau, poslalo na stotine ljudi u grob, i uskoro polo za njima. "Pa, sretan ti roendan!" ree ona trudei se da izgleda vesela. "Hvala." "Kakva sluajnost da je to ba danas." "Zvijezde." Ve su se navikli da govore jedno s drugim. Nadja se trudila da ne obraa panju na teku nazonost stra-ara koji ih je promatrao. Nerin se trudio da sjedi tako da ga klimava stolica ne tipa. Stoli koji je stajao pred generacijama zatvorenika na presluavanju, stajao je sada izmeu mua i ene. "Da ne zaboravim: donijela sam ti neto malo da prigrize, prene kolaie. Zna, kao to ih mama pravi, ao mi je to nema nita bolje." 214 "Budalice, nije ni to trebalo. Imamo svega." "Ali prenih kolaia nemate, zar ne? A rekao si da ti vie ne nosim knjige, ita li Jesenjina?" Nerinovo se lice smrai. Prije vie od mjesec dana netko je otkucao ikinu da on ima Jesenjina, i ikin mu je oduzeo knjigu, rekavi da je zabranjena. "itam."

Ima li smisla u ciglih pola sata zalaziti u pojedinosti? Premda u sobi uope nije bilo vrue - naprotiv, prilino svjee - Nad ja otkopa ovratnik na kaputu i otvori ga, jer je htjela svom muu pokazati ne samo svoj novi krzneni kaput - o kome nije nita rekao - ve i novu bluzu. Nadala se takoer da e joj naranasta boja bluze malo oivjeti lice; u ovom priguenom svjetlu vjerojatno je izgledalo bljedunjavo. Jednim jedinim pogledom Nerin obuhvati svoju enu - njeno lice, vrat i otvor na grudima. Nad ja zadrhti pod tim pogledom - najznaajnijim dogaajem tokom te posjete - i kao da se podigla njemu u susret. "Ima novu bluzu. Pokai malo vie." "A moja bunda?" na licu joj se pojavi izraz razoarenja. "to je s bundom?" "Nova je." "Pa zbilja", ree Gleb konano. "Bunda je nova." Gledao je u crne kovrice ne znajui da je to karakil, i da li je pravi ili umjetni, jer on nikad ne bi bio u stanju razlikovati bundu od pet stotina rubalja od bunde od pet tisua rubalja. Ona je sad zbacila kaput s ramena. Vidio joj je vrat, kao i nekad lijepo oblikovan kao u mlade djevojke, i uska ramena koja je tako volio stezati dok ju je grlio, i, pod naborima bluze, grudi koje su tokom godina izgubile vrstinu. I ako je na trenutak osjetio da joj predbacuje u sebi to nabavlja novu odjeu i to sklapa nova poznanstva, sad je to nadomjestila svijest da je sivi zatvorski kamion pogazio i njen ivot. "Mrava si", rekao je sa suosjeanjem! "Morala bi bolje jesti. Zar ne moe bolje jesti?" Jesam li runa? pitao je njen pogled. Prekrasna si kao uvijek! odgovarao je pogled njenog mua. (Premda te rijei potpukovnik nije branio, nisu se mogle izgovarati ni u ijoj nazonosti.) "Dobro jedem", lagala je. "Samo, eto, ivot mi je nemiran, rastrgan." "Kako? Priaj mi." "Ne, prvo ti priaj." "A to ja mogu priati?" ree Nerin smijeei se. "Nita." "Pa, zna ...", poela je oklijevajui. Mesnati straar stajao je pola metra od stola i svisoka, poput buldoga i s kamenim prezirom gledao na taj par. 215 Morali su nai pravi ton, krilati jezik aluzija. Obrazovanje je odredilo taj ton. "Je li to odijelo tvoje?" upitala je. Nerin iskrivi lice i strese glavom. "Moje? Ne. Ima potemkinovsku funkciju. Na tri sata. Neka te ova sfinga ne smeta." "Ne mogu drugaije", ree ona, malo se durei poput djeteta i koketirajui, svjesna da se jo uvijek svia muu. "Mi smo navikli da to gledamo s humoristine strane." Nadja se sjetila razgovora s Gerasimovievom i uzdahnula. "Ali mi ene ne." Nerin pokua dodirnuti koljenima koljena svoje ene, ali daska pod stolom spreavala je ak i taj kontakt. Stol se zaljuljao. Oslonivi se na laktove i pribliivi se eni, Nerin ree razoarano: "Tako je to - posvuda zapreke." Jesi li moja? Moja? pitao je njegov pogled. Ja sam ona koju ljubi. Nisam nita gora, vjeruj mi, govorile su njene blistave sive oi. "A posao - kako je tu sa zaprekama? Priaj mi. Nisi vie na postdiplomskom studiju?" "Ne." "Znai, obranila si disertaciju?"

"Ne." "Pa kako to?" "Pa eto, ovako..." Poela je govoriti vrlo brzo, preplaena to je ve tako mnogo vremena prolo. "Nitko nije ve tri godine obranio disertaciju. Odgajaju ih. Na primjer, jedna je studentica dvije godine pisala disertaciju o "Problemima raspodjele hrane u zajednici", a onda su je natjerali da promijeni temu." (Ah! Zato o tome govoriti? To uope nije vano.) "Moja disertacija je ve gotova i tampana, ali zadrali su je zbog raznih izmjena..." ("Borba protiv udvornosti" - ali moe li se o tome ovdje govoriti?) "... a tu je jo i pitanje fotokopija. A jo uvijek ne znam kako u je dati uvezati. To je sve vrlo teko." "Ali isplauju ti tvoju stipendiju?" "Ne." "Pa od ega ivi?" "Od plae." "Znai, radi. Gdje?" "Tamo, na sveuilitu." "U kojem svojstvu?" "To je privremen, iluzoran posao. Razumije li? Moja je situacija svuda nezgodna - uglavnom me podnose. I u domu isto tako. Zapravo, ja ..." Bacila je pogled na straara. Htjela mu je rei da joj je pix>-j ija ve davno morala otkazati pravo na stanovanje u studeni skom domu u Strominki, ali ga joj je, grekom, produljila na pot 216 godine. Greka se mogla otkriti svakog dana! Ne, o tome nije mogla govoriti u nazonosti narednika MVD-a. Nastavila je: "A i danas su mi odobrili posjetu samo zato to - evo, ovako je bilo ..." Ah, ali to se sve ne moe ispriati u ciglih pola sata. "ekaj, priat e mi o tome kasnije. Htio bih te pitati: Ima li problema u vezi sa mnom?" "Vrlo tekih, dragi. Daju mi - htjeli bi mi dati specijalnu temu. Trudim se da je ne prihvatim." "Kakvu to "specijalnu temu"?" Bespomono je uzdahnula i opet pogledala straara. Njegovo budno lice, koje je izgledalo kao da e zalajati ili zagristi u nju, visilo je jedva metar daleko. Nadja je podigla ruke bespomonom kretnjom. Morala bi objasniti da na sveuilitu gotovo vie i nema slobodnih tema. A prihvatiti zadanu temu znai ispuniti novi, jo detaljniji upitnik slube sigurnosti o muu, muevim roacima i roacima njihovih roaka. Kad bi rekla: "Moj je mu osuen po lanu 58", zabranili bi joj ne samo da radi na fakultetu, ve i da brani disertaciju. Kad bi odluila da lae i rekla: "Moj mu je nestao u borbi", tada bi opet morala navesti njegovo prezime, i bilo bi dovoljno samo da provjere u kartoteci MVD-a, pa da je osude zbog davanja lanih podataka. Postojala je i trea mogunost, ali pod Glebovim pozornim pogledom Nadja je nije eljela spomenuti. Pripovijedala mu je ivahno. "Zna, ja sam u muzikoj grupi na fakultetu. Neprestano me alju da sviram po koncertima. Nedavno sam svirala u Dvorani stupova, iste veeri kad i Jakov Zak..." Gleb se nasmijeio i kimnuo glavom, kao da nije ba sklon povjerovati. "Bila je sindikalna priredba, pa se to sluajno dogodilo, ali ipak ... A zna - to je to bilo smijeno! - glasali su protiv moje najbolje haljine, rekli sii da nije dosta dobra za nastup. Telefonirali su u kazalite i donijeli mi drugu, prekrasnu, sve do poda." "I svirala si, i onda su ti je odnijeli?" "Pa da. Zna, djevojke me kore to se oduevljavam muzikom. Ali ja im kaem "Bolje oduevljavati se neim nego nekim"." Nerin zahvalno pogleda u enu. Tada je zabrinuto upita: "Samo jedan as, to

je s onom specijalnom temom ..." Nadja spusti pogled. "Htjela sam rei - ali nemoj to uzeti k srcu, nicht wahr? - nekad si zahtijevao da se ... razvedemo." Rekla je to vrlo tiho. (Bila je to trea mogunost, mogunost koja bi joj opet otvorila put u ivot. Naravno, ne bi pisala "razvedena" jer bi upitnik ipak zahtijevao prezime njenog biveg mua i njegovu sadanju adresu i imena njegove rodbine, pa ak i njihove datume roenja, zanimanja i adrese. Umjesto Loga napisala bi "neudata".) Da, neko je to zahtijevaof... Ali u ovom trenutku je zadrhtao* Tek je sad primijetio da joj vjenani prsten, koji je uvijek nosila, nije na prstu. 217 "Da, naravno", sloi se on vrlo odluno. "Znai, ti ne bi bio protiv toga ... ako ... budem morala ... to uiniti?" S velikim naporom podigla je pogled prema njemu. Oi su joj se rairile. Lijepe sive duge u njima blistale su, molei oprotenje i razumijevanje. "To bi bilo samo na papiru", dodala je samo dahom, bez glasa. "Odlino. To si ve davno morala uiniti!" Nerin se sloio glasom koji je izraavao vrsto uvjerenje, premda nije osjeao ni uvjerenje ni vrstou odluivi da tek poslije posjete razmisli o znaenju svega to se dogodilo. "Moda neu morati", ree ona pokornim glasom, navlaei opet bundu na ramena. U tom je trenutku izgledala umorna, iscrpljena. "Samo sam htjela - za svaki sluaj - da se dogovorimo. Moda neu morati." "Ne, zato ne? Ima pravo. Ti si pametna djevojka", ponavljao je Nerin bez osjeaja dok su mu misli ve skretale na ono glavno to se pripremao da joj kae. "Vano je, draga moja, da se previe ne nada da e meni istei kazna!" Nerin je ve bio potpuno spreman za drugi rok, iza kojega e slijediti doivotni zatvor - to se ve dogodilo mnogim njegovim drugovima. To nije mogao spomenuti u pismima, i morao je o tome govoriti sada. Prestraeni izraz pojavio se na Nadjinom licu. "Kazna je uvjetna pojava", tumaio je on govorei hitro i tvrdo, naglaavajui rijei na krivim mjestima tako da ga straar ne moe pratiti. "Moe se u spirali nastavljati u beskonanost. Povijest je puna primjera. A ak i kad bi kojim udom zavrila, nemoj zamiljati da emo se ti i ja vratiti u na grad, naem starom nainu ivota. Jednu stvar mora razumjeti i nikad je ne smije zaboraviti: ne prodaju se karte za prolost. Na primjer, najvie od svega alim to nisam postolar. Kako bi ta vjetina bila korisna u kakvom sjevernom sibirskom selu, u Krasnojarsku, u donjim podrujima Angare. To je jedini ivot za koji se treba pripremati. Kome su tamo potrebne Eulerove matematike formule?" Uspio ja: bivi gangster nije se micao, ve je samo mirkao dok su Nerinove misli letjele kraj njega. Ali Nerin je zaboravio - ne, on nije zaboravio - on nije shvaao, ba kao to nitko drugi nije shvaao - da ljudi koji su navikli hodati po toploj sivoj zemlji, ne mogu odjednom uzletjeti preko ledenih planinskih lanaca. On nije shvaao da njegova ena i sada, kao i u poetku, metodiki odbrojava dane i tjedne njegove kazne. Za njega je taj rok bio blistava hladna beskonanost, a za nju je preostalo jo 264 tjedna, 61 mjesec, neto malo vie od pet godina mnogo manje vremena nego to je ve prolo, jer je on bio i u ratu i odonda nije dolazio kui. Kad je Nerin progovorio, strah na Nadjinom licu pretvorio se u uas. "Ne, ne!" povikala je. "Nemoj to govoriti, dragi!" (ve ie zaboravila na straara i vie se nije stidjela pokazivati svoje osje218 aje). "Nemoj mi ubijati nadu! Ja to ne elim vjerovati! To naprosto ne moe biti! Ili si zaista mislio da u te ostaviti?"

Gornja joj je usnica drhtala, lice joj se iskrivilo, oi su joj izraavale odanost, samo odanost. "Vjerujem ti, vjerujem, Nadjuenka!" ree on izmijenjenim glasom. "Ja sam to tako i shvatio." Ona je uutjela i opet se spustila na stolicu. Na otvorenim vratima sobe pojavio se crni, dotjerani potpukovnik, budno promatrajui to troje ljudi koji su se nali na okupu. Tiho je pozvao straara. Bivi je gangster nevoljko, kao da ga odvlae od kolaa, priao potpukovniku, etiri koraka iza Nadjinih lea izmijenili su sve u svemu samo nekoliko rijei; ali za to je vrijeme. Nerin, spustivi glas, uspio upitati: "Poznaje li Sologdinovu enu?" Navikla na tako nagle obrate u razgovoru, Nadja je uspjela odgovoriti: "Da." "I zna gdje stanuje?" "Da." "Njemu ne doputaju posjete. Reci joj da je on ..." Gangster se vratio. "...ljubi, vjeruje u nju i nada se!" Gleb je jasno izgovarao. "Ljubi je, vjeruje u nju i nada se", ponovila je Nadja s uzdahom. Uporno je gledala u svog mua. Godinama ga je prouavala, ali sad ga je na neki nain vidjela u novom svjetlu. "Ovo ti pristaje", ree ona tuno. "to mi pristaje?" "Sve. Ovo. Biti ovdje", ree ona, prikrivajui znaenje neobinim infleksijama glasa, tako da ga straar ne bi mogao shvatiti. Ali Neririovo novo raspoloenje nije joj ga inilo bliim. I ona je takoer odluila da o svemu to je saznavala dobro razmisli tek poslije posjete. Nije znala to e se iz svega toga izroditi, ali njeno je srce sad u njemu trailo slabosti, bolest, vapaje za pomo - sve ono emu bi ena mogla posvetiti ostatak svog ivota, ekati jo drugih deset godina i otii za njim u tajgu. Ali on se smijeio! Smijeio se isto onako samopouzdano kao u Krasnoj Presnji! Uvijek je bio sam sebi dovoljan. Nikad mu nije bila potrebna niija samilost. ak se inilo da mu je udobno dok sjedi na malenoj klupici. Kao da se zadovoljno ogledavao po sobi, prikupljajui i tu materijal za svoje misli. Izgledao je zdrav i oi su mu sjale. Je li mu zaista bila potrebna odanost ene? Meutim, Nadja nije o svemu tome jo dobro promislila. Nerin nije bio svjestan kakve je sumnje obuzimaju. "Gotovo!" ree Klimentjev na vratima. "Ve?" upita Nadja iznenaeno. Nerin se namrti trudei se da se sjeti one najvanije stvari koja je ostala na popisu to ga je uio napamet prije posjete. "Da, nemoj se iznenaditi ako me poalju odavde, daleko, i ako moja pisma potpuno izostanu." "Zar bi to mogli uiniti? Kamo?" povie Nadja. Kakva vijest! A on joj to tek sad kae! "Sam Bog zna", ree on, znaajno slijeui ramenima. 219 "Nee valjda rei da si poeo vjerovati u Boga?" Ni o emu nisu razgovarali! On se nasmijei. "Pascal, Nevvton, Einstein." "Reeno vam je da ne spominjete nikakvih imena!" otrese se straar. "Zavrimo, zavrimo!" Mu i ena ustali su zajedno i sad, kad vie nije bilo opasnosti da im prekinu posjetu, Nerin zagrli Nadju preko malog stola, poljubi je u obraz i upije se

u mekane usne koje je ve potpuno zaboravio. Nije bilo nade da e se za godinu dana opet nai u Moskvi da ih opet poljubi. Glas mu je drhtao od njenosti: "to god ini, uini to je najbolje za tebe. A ja..." Nije zavrio. Gledali su jedno drugo u oi. "to je to!" zaurla straar i povue Nerina za rame. "Ukidam vam posjetu!" Nerin se otrgne. "Hajde, ukini je, i neka te vrag nosi", promrmlja ispod glasa. Nadja krene unatrake prema vratima, i rukom bez prstena mahne svom muu u znak oprotaja. Zatim iezne kroz vrata. i 220 38 JO JEDNA POSJETA Gerasimovi i njegova ena su se poljubili. Gerasimovi je bio nizak, ne vii od svoje ene. Njihov straar bio je dobroduan, priprost momak, Nije mu uope bilo stalo ljube li se ili ne. ak mu je bilo neprilino to se mora mijeati u njihov sastanak. Bio bi se okrenuo prema zidu i tako prostajao pola sata, ali to nije bilo mogue; potpukovnik Klimentjev naredio je da vrata svih sedam prostorija ostanu otvorena, da bi iz hodnika mogao drati straare na oku. Ni potpukovniku nije bilo stalo ljube li se zatvorenici sa svojim enama ili ne. Znao je da na taj nain nee biti otkrivene nikakve dravne tajne. Ali on se uvao svojih straara i svojih zatvorenika, meu kojima je bilo dounika, i koji su mogli otkucati i samog Klimentjeva. Gerasimovi i njegova ena su se poljubili. Nije to bio jedan od onih poljubaca, koji su ih uzbuivali u mladosti. Taj poljubac, ukraden od vlasti i od sudbine, bio je bezbojan, bez ukusa, bez mirisa - blijedi poljubac, kakav bi ovjek mogao izmijeniti s mrtvacem u snu. Sjeli su, odijeljeni malim stolom s iskrivljenom perploom, koji je sluio zatvoreniku tokom sasluavanja. Taj grubi stoli imao je povijest bogatiju od mnogih ljudskih ivota. Mnoge su godine ljudi prosjedili za njim, jecali, drhtali od straha, borili se s munom nesanicom, izgovarali ponosne, gnjevne rijei ili potpisivali odvratne optube protiv svojih bliskih. U pravilu im nisu davali ni olovku ni pero - samo za rijetka, rukom pisana priznanja. Ali zatvorenici su ostavili tragove na iskrivljenoj povrini stola, zavojite ili uglate likove, koji su na neki tajanstveni nain sauvali podsvjesna grenja due. Gerasimovi pogleda svoju enu. Prva mu je pomisao bila kako je postala neprivlana. Oi su joj upale. Oko oiju i usana urezale su se bore. Koa joj je na 221 licu omlohavila i inilo se da je Nataa uope ne njeguje. Kaput je bio predratni, i ve ga je odavno trebalo barem preokrenuti. Krzno je na ovratniku bilo poleglo i izlizano, a marama je bila prastara, inilo mu se da se sjea kad su je kupili na kupone, neko davno u Komsomolsku na Amuru; a kaput je nosila ve i u Lenjingradu kad je ila na Nevu po vodu. Ali tu podlu misao, koja se uzdizala iz dubine njegova bia, misao da mu je ena runa, Gerasimovi je potisnuo. Pred njim je bila ena, jedina na svijetu, koja je bila njegova polovica. Pred njim je bila ena, koja je dijelila njegove uspomene. Koja bi mu mlada djevojka, privlana i svjea, ali neshvatljiva neznanka, sa svojim vlastitim, razliitim uspomenama, mogla znaiti vie od njegove ene? Natai jo nije bilo ni osamnaest godina kad su se prvi put upoznali u kui na Srednoj Podjaeskoj, kod Lvinskog mosta, na doeku Nove godine 1930. Za est dana tome e biti dvadeset godina. Natai je bilo tano devetnaest godina kad

su ga prvi put uhapsili. Zbog sabotae. Gerasimovi je poeo raditi kao inenjer u doba kad je rije "inenjer" bila tako rei sinonim za rije "neprijatelj", i kad se smatralo normalnim sumnjati u svakog inenjera da je saboter. Gerasimovi, koji je tek diplomirao na fakultetu, nosio je cviker zbog kratkovidnosti, to ga je inilo posve nalik intelektualcu prikazanom na plakatima protiv pijuna u tridesetim godinama. Svakome je kimao, bilo to potrebno ili ne, i govorio "oprostite, molim vas" vrlo blagim glasom. Na sastancima je uvijek utio i sjedio kao mi. Nije ak ni shvaao koliko svima ide na ivce. Ali bez obzira koliko su se trudili da izmisle optubu protiv njega, jedva su uspjeli da mu kaznu navuku na tri godine. Kad je stigao na rijeku Amur odmah su mu ukinuli nadzor. Njegova zarunica dola je za njim i postala mu enom. Bila je rijetka no kad mu i ena nisu sanjali o Lenjingradu. I bili su spremni da se vrate - trideset pete. A tada su u njihovom smjeru poele pristizati nove bujice zatvorenika ... Natalija Pavlovna takoer je paljivo promatrala svog mua. Dobro je pamtila vrijeme kad je gledala kako se to lice mijenja, kako usta postaju tvrda, a oi hladne, pa ak i okrutne iza cvikera. Ilarion Pavlovi prestao se klanjati ljudima, prestao je govoriti "oprostite, molim". Neprestano su mu predbacivali njegovu prolost. Izbacili bi ga s jednog mjesta i zaposlili drugdje, na poslu potpuno neprikladnom za osobu njegova obrazovanja. Selili su iz mjesta u mjesto, ivjeli u oskudici, izgubili ker, izgubili sina. I, napokon, odluivi da sve stave na kocku, vratili su se u Lenjingrad. Stigli su u lipnju 1941. Tu im je bilo tee nekako se smjestiti nego ikad prije. Karak teristika je neprestano visila nad muem. Ipak taj laboratorijski duh nije oslabio, ve ojaao u tekom fizikom radu, kojega se prihvatio jer drugoga nije bilo. Preivio je jesensko kopanje rovova. S prvim snijegom postao je grobar. Ta sablasna profesija bila je najpotrebnija i najunosnija u opsjednutom gradu. Kao posljednju poast mrtvacu, preivjeli su davali grobaru svoje prosjake mrvice kruha. 222 ovjek nije mogao jesti taj kruh ne drhtei. Ali Ilarion je naao ispriku za sebe: "Nas nisu alili; neemo aliti ni mi!" Brani je par preivio. Ali ak i prije kraja opsade, Ilariona su uhapsili zbog namjere da izda svoju zemlju. JJ^Lenjingradu su mnoge uhapsili zbog namjere^ Napokon, nije se "direktno moglo ^3~E uope nisu bili na okupiranom teritoriju. Natalija Pavlovna paljivo je gledala svog mua, ali zaudo, nije vidjela nikakva traga tih tekih godina. Njegove su oi hladno i inteligentno gledale kroz stakla cvikera. Obrazi mu nisu upali. Nije imao bora. Odijelo mu je bilo skupocjeno. Kravata paljivo svezana. ovjek bi mogao pomisliti da je ona sjedila u zatvoru, a ne on. I njena je prva runa pomisao bila da on zaista vrlo dobro ivi u tom specijalnom zatvoru. Nije progonjen, bavi se svojim naunim radom i uope ne misli na patnje svoje ene. Potisnula je tu pakosnu misao. Upitala ga je slabim glasom: "Onda, kako je tamo kod tebe?" Kao da je morala ekati dvanaest mjeseci na tu posjetu, misliti na svog mua trista ezdeset noi u ledenom udovikom krevetu, da bi upitala: "Onda, kako je tamo kod tebe?" A Gerasimovi, kome ivot nikad nije dopustio da razvije dokraja snagu svog uma, iji je svijet bio ogranien na postojanje robijaa u tajgi, u pustinji i samici istranog zatvora, i koji je sad uivao u blagostanju tajne ustanove, odgovori: "Nije loe."

Imali su svega pola sata. Sekunde su prolazile. Trebalo je postaviti desetke pitanja, izgovoriti elje i potuiti se. A Natalija Pavlovna upita: "Kad si saznao za ovu posjetu?" "Prekjuer. A ti?" "U utorak. Potpukovnik me ba sada upitao jesam li ti sestra." "Zato to imamo isto oevo ime?" "Da." Kad su se zaruili i kasnije, kad su ivjeli na Amuru, svi su ih smatrali bratom i sestrom. Imali su onu neku sretnu vanjsku i unutarnju slinost, koja od para ini vie nego mua i enu. "Kako je na poslu?" "Zato pita?" upita ona uznemireno. "Zar si uo?" "to?" On je neto znao, ali nije znao da li je ona ba to mislila. Znao je da vani proganjaju ene zatvorenika. Ali kako je mogao znali da je prole srijede njegova ena otputena s posla zato to je uataa njega? Posljednja tri dana, budui da su je ve obavijestili o posjeti, nije traila novi posao. Iekivala je taj sastanak kao da bi se moglo dogoditi neko udo, kao da bi ta posjeta mogla preplaviti njen ivot nekim velikim svjetlom, koje e joj pokazati to da uini. Ali kako je mogao on dati dobar savjet, on, koji je toliko godina bio zatvoren i tako potpuno nenavikao na graanski ivot? 223 Morala se odluiti: da li da ga se odrekne ili ne. U ovoj sivoj, slabo ugrijanoj sobi, u blijedom svjetlu reetkastih prozora, isticala je posjeta, i njena se nada u udo gasila. Natalija Pavlovna shvatila je da u ovih sumornih pola sata ne moe iznijeti muu svoju usamljenost i patnju, da se on kree vlastitim kolosijekom, da vodi svoj vlastiti uhodani ivot. On i tako ne bi nita shvatio, pa emu ga onda uznemiravati? Straar se makne na drugu stranu sobe i stade prouavati buku na zidu. "Priaj mi o sebi", ree Ilarion Pavlovi, drei eninu ruku preko stola. U njegovim je oima sjala ona topla njenost, kojom ju je on promatrao ak i u najokrutnijim mjesecima opsade. "Larik! Postoji li mogunost da ti neto skrate?" Ona je mislila da mu skrate kaznu. U logoru kraj rijeke Amur, svaki dan koji je radio raunao se kao dva dana kazne, te mu je rok za toliko bio skraen. Ilarion strese glavom. "Kako bi mi mogli skratiti kaznu? Ovdje toga nikad nije bilo, ti to dobro zna. Ovdje ovjek mora neto veliko izumiti - onda te ranije puste. Ali nezgoda je u tome to su izumi...", on pogleda u straareva lea, "pa - recimo, vrlo nepoeljni." Nije joj to mogao jasnije rei. Uzeo je ruku svoje ene, i blago je pomilovao obrazom. U zamrznutom Lenjingradu nije zadrhtao kad bi prihvatio ukopni kruh od nekoga, kome e samome biti potreban ukop narednog dana. Ali sad nije mogao ... "Je li ti tuno tako samoj? Je li ti vrlo tuno?" upitao je njeno, jo uvijek joj milujui ruku obrazom. "Tuno?" Ve ju je sad hvatao oaj, jer je posjeta gotovo zavrila, i ubrzo e izii na bedem Lefortova isto kao i prije, bez novog sadraja, na tune ulice, sama, sama, sama. Ta zatupljujua besciljnost svakog ina i svakog dana! Nita slatko, nita otro, nita gorko, ivot poput sive vate. "Nataloka!" on joj je milovao ruke. "Ako izrauna koliko je ve od tog roka prolo, nije tako mnogo ni ostalo. Tek tri godine. Samo tri..." "Samo tri!" prekine ga ona uvrijeeno, svjesna da joj glas drhti i znajui da se ne moe savladati. "Samo tri? Za tebe - samo! Za tebe je biti odmah osloboen "vrlo nepoeljno". Ti ivi meu prijateljima! Bavi se svojim

najdraim poslom. Nitko te ne proganja. A ja sam otputena s posla, nemam od ega ivjeti. Nigdje me nee uposliti. Ne mogu vie! Nemam vie snage. Ne mogu vie proivjeti ni jedan mjesec! Bilo bi mi bolje da umrem! Susjedi me progone koliko god mogu. Izbacili su mi koveg, strgli su moju policu sa zida, znaju da se ne usuujem rei ni rijei. Znaju da me mogu dati izjuriti iz Moskve! Prestala sam odlaziti k svojim sestrama, tetki enji; svi mi se rugaju, svi kau da nikad nisu vidjeli takvu budalu. Neprestano me nagovaraju da se razvedem od tebe i ponovo udam. Kad e to sve zavriti? Pogledaj to je od mene postalo! Meni je trideset sedam godina. Za tri godine 224 bit u starica. Vraam se kui i uope ne kuham veeru, ne pospremam sobu; svega mi je dosta. Samo se sruim na krevet i leim bez snage. Larik, duo moja, molim te uini neto da te bre oslobode. Ti ima genijalnu glavu. Molim te, izumi neto. Spasi me. Spasi me!" Uope to nije namjeravala rei. Bila je potpuno slomljena. Tresui se od jecaja i ljubei ruku svom muu, spustila je glavu na grubi neravni mali stoli, na kome je bilo proliveno mnogo takvih suza. "Molim vas, smirite se", ree straar s osjeajem krivnje, bacivi pogled na otvorena vrata. Gerasimovievo se lice ukoi. To nepristojno jecanje ulo se po itavom hodniku. Potpukovnik se pojavio prijetei na vratima, bijesno se zagledao u enina lea i lino zatvorio vrata. Po propisima suze nisu bile izriito zabranjene, ali ako se shvati pravi smisao slova zakona, nije im moglo biti mjesta. 15 U prvom krugu 225 39 MEU OMLADINOM "To uope nije komplicirano. Uzme se malo otopine klora i namaze na paso, ovako. Treba samo znati koliko ga dugo treba ostaviti - i onda isprati." "A to onda?" "Osui se, i onda nema ni traga, ist je, potpuno nov - i sad lijepo sjedne i naara neko novo ime. Sidorov ili Petruin, roen u selu Krjui." "I nikad vas nisu uhvatili?" "Zbog toga? Klara Petrovna - ili moda - da li biste mi dopustili drskost..." "to?" "... da vas zovem Klara - kad nitko ne slua?" "Moete." "Pa znate, Klara, prvi put kad su me uhapsili bio sam bespomoan i neduan djeak. Ali drugi put - o-ho! bio sam na sve-saveznoj listi zloinaca, i to ba onih tekih godina od kraja etrdeset pete do etrdeset sedme. To je znailo da moram krivotvoriti ne samo paso, ne samo prijavu boravka u njemu, ve i radnu knjiicu, ispravu za kupone za namirnice, i prijavu za kupovanje u trgovini. A uz to sam dobio izvanredne kupone za kruh, prodavao ih i od toga ivio." "Ali to je vrlo runo." "A tko kae da je lijepo? Prisilili su me - nisam ja to sam izmislio." "Ali mogli ste naprosto raditi." ""Sam rad" nee vam mnogo donijeti. Znate, od rada pravednika ne nastaju kamene palae. A i to bih ja mogao raditi? Nisu mi dali priliku da izuim neki zanat ili neku vjetinu. Nisu me uhvatili, ali pravio sam greke. Na Krimu, jedna djevojka u pa-sokom odjelu - samo nemojte misliti da sam ja s njom neto imao - bila je prijazna, i otkrila mu je tajnu o rednom broju na mom pasou: stanovita slova bila su ifra, koja je znaila da sam bio na okupiranom podruju." 226

"Ali niste bili!" J|. "Ne, jasno da nisam, ali to i nije bio moj paso! Zato sam morao kupiti novoga." "Gdje?" "Klara! ivjeli ste u Takentu i bili ste na Tezikovskom sajmitu, a pitate me gdje! Htio sam kupiti i orden Crvene zastave, ali tip je traio dvije tisue rubalja, a ja sam imao samo tisuu osamsto, ali on je bio tvrdoglav: dvije tisue ili nita." "A to biste vi s odlikovanjem?" "A to e bilo kome odlikovanje? Vrlo jednostavno, naprosto sam se htio malo praviti vaan, izigravati vojniinu s fronta. Da sam imao tako trijeznu glavu kao vi..." "Kako ste doli na ideju da imam trijeznu glavu?" "Trijeznu, hladnokrvnu, a gledate tako ... inteligentno." "Ma hajte." "Istina. itav sam ivot sanjao da upoznam djevojku trijezne glave." "Zato?" "Zato to sam nagao i mahnit, i ona bi me spreavala da inim gluposti." "Dobro, nastavite, molim vas, s vaom priom." "Gdje sam ono bio? A, da, kad sam iziao iz Lubjanke, naprosto mi se vrtjelo u glavi od sree. Ali negdje je u meni, onaj sitni pas uvar pitao: Kakvo je to udo? Kako to moe biti? Napokon, oni nikad nikoga ne putaju, to su mi rekli i u eliji: kriv ili nekriv, dobije deset godina i pet za dodatak - i pravac u logor." "to to znai "za dodatak"?" "Pa, brnjica na pet godina." "to znai "brnjica"?" "Boe moj, to ste vi neobrazovani! I jo ste ki tuioca! Zato se malo ne zanimate za ono to va otac radi? "Brnjica" znai da ne moete gristi. Lieni ste graanskih prava. Ne moete birati ni biti biran." "ekajte malo, netko dolazi." "Odakle? Ne bojte se, to je Zemelja. Sjedite kao to ste i prije sjedili. Molim vas! Nemojte otii. Otvorite ovaj fascikl. Tako. Prouavajte ga ... I tako sam smjesta shvatio da su me pustili zato da bi me drali pod prismotrom, da vide s kojim u se momcima sastati, hou li opet k Amerikancima na ladanje; i da to nee biti nikakav ivot. I zato sam ih nasamario! Oprostio sam se s majkom. Otiao sam od kue nou. Otiao sam k jednom stariu. I on me uputio u. krivotvorenje. I tada je dvije godine trajala svesavezna potraga za Rostislavom Doroninom. A ja, pod lanim imenima - i u Centralnu Aziju, na Isik-Kul, zatim na Krim, u Moldaviju, Armeniju, na Daleki istok. A onda sam se jako zaelio mame. Ali nisam mogao otii kui. Poao sam u Zagorsk i tamo sam u tvornici dobio posao kao nekakav egrt, 227 potrko, a mama me dolazila posjeivati nedjeljom. Radio sam tamo nekoliko tjedana, a onda sam zaspao i zakasnio na posao. I osudili su me! "Uhvatili su vas?" "Ni govora! Osudili su me na tri mjeseca pod lanim imenom. Bio sam na robiji, a svesavezna potraga je i dalje javljala: Rosti-slav Doronin! Modre oi, pravilan nos, kosa crvena, made na lijevom ramenu. Dobro ih je kotala ta potraga. Odgudio sam svoja tri mjeseca, dobio paso od upravitelja i pokupio se na Kavkaz." "Opet na putovanje?" "Nego?" "A kako su ipak? ..." "Kako su me uhvatili? Htio sam studirati." "Pa vidite, privlaio vas je poten ivot. ovjek mora uiti, to je vano. To je plemenito."

"Bojim se, Klara, da to nije uvijek tako plemenito. To sam kasnije saznao u zatvoru, u logorima. Ako va profesor eli zadrati svoju plau i boji se da ne izgubi mjesto, hoete li od njega nauiti neto plemenito? Na fakultetima humanistikih nauka? Je li, vi ste studirali na tehnikom?" "Studirala sam i na humanistikom." "I odustali ste? Priat ete mi kasnije. Da, morao sam biti strpljiv i ekati priliku da kupim svjedodbu desetljetke. Ne bi je uope bilo teko nabaviti, ali nemar, to je ono to nas na kraju zakopa! Pomislio sam: pa nisu valjda ludi da me jo trae, ovakvog klinca, vjerojatno su me ve davno zaboravili. I uzeo sam svoju vlastitu staru svjedodbu i upisao se na fakultet, ali u Lenjingradu, na odsjeku za zemljopis." "A u Moskvi ste studirali povijest?" "Zavolio sam zemljopis poslije tolikog skitanja. To je zanimljivo kao vrag. Putuje i gleda oko sebe: planine, doline, tajga, suptropski pojas! Sve mogue vrsti razliitih ljudi! I onda, to se dogodilo? Iao sam na fakultet tjedan dana, kad su me epali. I opet natrag! Sad na dvadeset pet godina! Otpremili su me u tundru, gdje jo nisam bio - na praksu iz zemljopisa!" "I moete o tome govoriti smijui se?" "A kakve bi koristi bilo od plaa? Da sam ja zbog svega plakao, Klara, ne bih imao dovoljno suza. Nisam ja jedini. Poslali su me u Vorkutu - a kakva je tamo banda razbijaa! Iskopavaju ugljen! itava Vorkuta ovisi o zekovima, itav sjever. To je ispunjenje sna Thomasa Morea." "ijeg? Stidim se, ja toliko toga ne znam." "Thomasa Morea, starca koji je napisao Utopiju. Imao je savjesti da prizna da e drutvo uvijek zahtijevati stanovite vrsti grubog i tekog rada. Nitko nee biti voljan da ga obavlja. Zato i bi? More je o tome razmiljao i pronaao rjeenje. Oigledno e i u socijalistikom drutvu biti ljudi koji se nee pokoravati pravilima. Njih e zapasti posebno teki poslovi. I tako je logore izmislio Thomas More. To je vrlo stara ideja." 228 "Ne znam to da mislim, ivjeti na taj nain u nae vrijeme: krivotvoriti pasoe, mijenjati gradove, lutati kao list na vjetru - nikad u ivotu nisam srela ljudi poput vas." "Klara, pa ni ja nisam takav! Okolnosti mogu od nas uiniti avola. Znate da nain ivota odreuje svijest. Bio sam miran djeak, sluao sam majku, itao sam Zraku svjetla u mranom kraljevstvu od Dobroljubova. Ako bi mi milicioner zaprijetio prstom, srce bi mi se spustilo u pete. ovjek raste, i neopazice upada u sve to. Jer to mi je preostalo? Da sjedim kao zec, i ekam da me zgrabe po drugi put?" "Ne znam to ste mogli uiniti, ali kako se moe tako ivjeti! Mogu zamisliti kako je to tegobno: uvijek ste izvan drutva. Vi ste nekakav suvian, progonjen ovjek." "Pa, znate, katkada je tegobno, a katkada i nije. Jer kad se malo ogledate po Tezikovskom sajmitu - napokon, ako ovjek prodaje novo novcato odlikovanje i praznu diplomu koja uz to spada, to mislite, gdje to potkupljivo stvorenje radi? U kakvoj organizaciji? Moete li zamisliti? Sluajte, Klara; ja sam i sam pobornik potenog ivota, ali potenog ivota za svakoga, razumijete li, za svakog posljednjeg ovjeka!" "Ali ako svi ekaju na druge, onda to nikad nee poeti. Svatko mora ..." "Svatko bi morao, ali ipak to ne ini. Sluajte, Klara, objasnit u vam to posve jednostavno. Protiv ega je bila revolucija? Protiv privilegija. ega je ruskom narodu bilo ve preko glave? Privilegija: to su neki odjeveni u kombinezone, a drugi u samurovinu, to se neki vuku pjeke dok se drugi voze koijom, to neki na znak sirene jure u tvornice, dok se drugi tove po restoranima. Istina?" "Naravno."

"Tano. Onda zato se sada ljudi ne odriu privilegija ve ih trae? to se o meni moe rei? Zar sve poinje od mene? Promatrao sam starije. Nagledao sam ih se. ivio sam u malom gradu u Kazakstanu. I to sam vidio? Recimo, ene mjesnih rukovodilaca - jesu li se ikad nale u trgovini? Nikad! Mene su lino poslali da dostavim sanduk makarona prvom sekretaru Okrunog komiteta Komunistike partije. itav sanduk. Neotvoren. Bilo mi je jasno da nije bio sam taj jedan sanduk, i ne samo tog jednog dana." "Da, to je strano! Od toga mi se uvijek smui. Vjerujete li mi?" "Naravno da vam vjerujem. Pa zato ne bih vjerovao ivom ovjeku? Radije nego knjizi objavljenoj u milijun primjeraka... A onda, te privilegije - one zahvaaju ljude poput kuge. Ako ovjek moe kupiti stvari u nekoj posebnoj trgovini, gdje drugi ne mogu, nikad nee kupovati drugdje. Ako ovjeka mogu lijeiti u specijalnoj klinici, nikad se nee lijeiti drugdje. Ako se ovjek moe voziti u slubenim, njemu lino dodijeljenim kolima, nee mu ni na pamet pasti da se vozi na neki drugi nain. Ako ima neko posebno privilegirano mjesto kamo se moe samo s propusnicama, onda e ljudi uiniti bilo to da dou do te propusnice." 229 "To je istinito; i to je uasno." "Ako ovjek moe podii ogradu oko sebe, sigurno e je podii. I taj je pasji sin bio dijete, penjao se preko trgovevog plota i krao jabuke, i mislio da je u pravu. Sada podie oko sebe visoku, vrstu ogradu kroz koju nitko ne moe vidjeti, zato to mu to odgovara. A on misli da je i ovog puta u pravu." "Rostislave Vadimiu ..." "Zato me zovete Vadimi? Dosta je Ruska." "Teko mi je da vas tako zovem." "E, onda u ustati i otii, ujem zvono za ruak. Ja sam Ruska za svakoga, a posebno za vas - i ne elim da bude drugaije." "Pa, dobro, neka bude. Ruska, nisam ni ja potpuno budalasta. I sama sam mnogo razmiljala. Moramo se boriti protiv svega toga. Ali svakako ne na taj nain kao vi." "Pa, ja se uope jo nisam borio. Naprosto sam doao do zakljuka da, ako elimo jednakost, onda neka bude jednakost za svakoga, a ako ne, onda nek ide u boju mater. Oh, oprostite, nisam htio ... Sve to vidimo ve u djetinjstvu: u koli nam ble-beu lijepe rijei, ali ne moe se maknuti ni koraka bez veza, ne moe nikuda dospjeti bez podmazivanja. I zato izrastamo spretni i lukavi - bezobrazluk je posebna srea!" "Ne, ne, ne smijete tako! Mnogo je toga pravednog u naem drutvu. Vi pretjeravate. Ne smijete tako! Mnogo ste toga vidjeli i istina je da ste mnogo propatili, ali "Bezobrazluk je posebna srea" nije ivotna filozofija. Ne moe tako!" "Ruska! Ve je zvonilo za ruak, jesi li uo?" "Dobro, Zemelja, samo idi, doi u zaas. Klara! Sad vam govorim promiljeno i sveano: od sveg srca elio bih ivjeti razliito. Ali kad bih samo imao druga - razumnog - druicu ... Kad bismo barem mogli zajedno donositi planove. Udesiti ivot kako treba. Ne znam da li vam sve to mogu rei." "Moete." "S koliko ste pouzdanja to rekli! A ipak je nemogue ... S vaim porijeklom... Vi ste iz posve razliitog drutva.^ "Moj ivot nije bio lak, nemojte misliti. Ja mogu razumjeti." "Juer i danas tako ste me prijazno gledali da vam elim rei sve, ba kao to bih rekao nekome tko mi je blizak... U svakom sluaju, ja sam samo izvana, da tako kaem, zatvorenik osuen na dvadeset i pet godina. Ja - oh, kad bih vam samo mogao rei na rubu kakvog ponora sad stojim! Svaki obian ovjek umro bi od sranog udara. Ali o tome kasnije... Klara! elim vam rei da imam vulkansku energiju. Dvadeset pet godina - to je glupost. Lako je odavde izii.

Upravo ovog jutra smislio sam kako u se izvui iz Mavrina. Od dana kad bi mi moja zarunica kazala: "Ruska, pobjegni! Ja te ekam!", kunem vam se da bih za tri mjeseca pobjegao. Krivotvorio bih paso. To bi mi uspjelo. Odveo bih je u itu, u Odesu, u Veliki Ustjug. I zapoeli bismo novi, poteni, inteligentni, slobodni ivot." 230 "Ah, zaista lijep ivot!" "Znate kako junaci u Cehovu uvijek govore: "Za dvadeset godina! Oh, za trideset godina! Za dvije stotine godina! Raditi samo jedan poteni dan u ciglani, i vratiti se kui umoran!" kako su to bili smijeni snovi! Ne, ja se samo alim. Zapravo sam ozbiljan. Potpuno ozbiljno elim studirati i elim raditi. Samo ne posve sam. Klara! Pogledajte kako je tiho. Nikoga nema ovdje. Da li biste voljeli poi u Veliki Ustjug? To je spomenik starine. Nisam jo tamo bio." "Kako ste vi neobian ovjek!" "Traio sam je na lenjingradskom univerzitetu, ali nisam znao gdje bih je naao." "Koga?" "Klaroka, enine ruke mogu me oblikovati u to god ele - u velikog varalicu, sjajnog kartaa ili vodeeg strunjaka za etruanske vaze ili kozmike zrake. togod vi elite, ja u postati." "Krivotvorit ete diplomu?" "Ne, zaista u to uiniti, togod kaete, ja u postati. Samo vi ste mi potrebni. Potrebna mi je samo ta vaa glava, koju tako polako okreete kad ulazite u laboratorij ..." 231 40 ISTAICA General-major Pjotr Afanasijevi Makarigin, diplomirani pravnik, ve je davno sluio kao tuilac u specijalnim sluajevima, drugim rijeima, u sluajevima gdje je bilo najbolje da javnost o njima nita ne sazna i koji su se prema tome vodili u tajnosti. Bio je tuilac koji, premda ne slavan, ipak nije bio ni posve obina soja, te je bio nepokolebljivo vrst u vrenju svoje dunosti. Imao je tri keri, sve od prve ene, koja je bila njegova druica u graanskom ratu i umrla kad se Klara rodila. Keri je odgojila maeha, koja im je bila, kao to se obino kae, dobra majka. Keri su se zvale Dinera, Dotnara i Klara. Dinera je proisteklo iz ruske fraze "dijete nove ere". Dotnara je proisteklo iz fraze "ki radnog naroda". A Klaru su naprosto nazvali Klara, i nitko u obitelji nije znao znaenje tog imena. Meu kerima bio je razmak od dvije godine. Srednja, Dotnara, zavrila je desetogodinje kolovanje - gimnaziju - etrdesete i preduhitrivi Dineru, udala se mjesec dana ranije od nje, u proljee etrdeset prve. Bila je tada vitka djevojka s plavim uvojcima koji su joj padali do ramena i vrlo ju je veselilo da je zarunik izvodi na ples u hotel Metropol. Njen se otac ljutio to se tako rano udala, ali morao se s time pomiriti. Istina, zet mu je sluajno bio upravo po volji - diplomirani student Diplomatske kole, vrlo inteligentan mladi s monim zatitnicima, sin slavnog oca koji je poginuo u graanskom ratu. Zet se zvao Inokenti Volodin. Najstarija ki, Dinera - dok joj je majka trala u kolu da nekako ispravi njene loe ocjene u matematici - mahala je nogama na divanu i itala i preitavala itavu svjetsku literaturu od Homera do Claude Farrerea. Poto je zavrila gimnaziju, uz pomo svog oca, upisala se u Institut za kinematografiju kao studentica glume, i u drugoj godini udala se za poznatog reisera, bila s njim evakuirana u Alma-Atu, igrala glavnu junakinju u njegovom filmu, zatim ga ostavila iz razloga kreativne prirode, 232

udala se za ve oenjenog generala u intendanturi i otila s njim na front ali u trei ealon, najbolje podruje u ratu, koje ne zahvaaju neprijateljske granate ali do kojega ne doseu ni strahovite kunje domaeg fronta. Tamo je upoznala pisca koji je upravo uao u modu, ratnog dopisnika Galahova, i pola s njim da sakuplja materijal o heroizmu za novine. Prepustila je generala njegovoj bivoj eni i otila s piscem u Moskvu. Od onda je pisac daleko napredovao. Dinera je predsjedala literarnom salonu, uivala glas jedne od najinteligentnijih ena u Moskvi, pa je o njoj ak napisan i epigram: Ugodno mi je s vama utjeti, zato to mi ni do rijei doi ne date. Tako je osam godina Klara bila jedino dijete koje je ostalo kod kue. Nitko za Klaru nije govorio da je lijepa, i ak su je rijetko nazivali "zgodnom". Ali imala je isto, otvoreno lice, vrstih crta. Ta snaga kao da je poinjala negdje oko njenih sljepoonica. vrstoa se ogledala i u mirnim pokretima njenih ruku. Rijetko se smijala. Isto tako nije voljela mnogo govoriti, ali je zato voljela sluati. Klara je zavrila devetu godinu kolovanja kad se na njenu glavu spustilo sve odjednom: udaja obih sestara, poetak rata, odlazak s maehom u Takent. (Otac ih je otpremio 25. lipnja.) Zatim je i njen otac otiao u vojsku, kao divizijski tuilac. Proveli su tri godine u Takentu, u kui nekog starog prijatelja njenog oca, zamjenika jednog od tamonjih javnih tuilaca. U njihov tihi stan na drugom katu, iza zatvorenih kapaka, u blizini Okrunog oficirskog kluba nije prodirala ni juna vruina, ni tuga grada. Mnoge su mukarce uzimali u vojsku iz Takenta, ali u grad ih je navrlo jo deset puta toliko. Premda je svaki od njih mogao dokazati da mu je mjesto tu, a ne na frontu, Klara se nije mogla oteti osjeaju da je utonula u otpadne vode. Vjeni zakon rata funkcionirao je neumoljivo: premda su ljudi koji su odlazili na front odlazili nevoljko, ipak su otili najbolji i najhrabriji; i po istom je zakonu odabiranja veina njih poginula. Vrhunac ljudskog duha i istog junatva bio je pet tisua kilometara daleko, a Klara je ivjela meu neprivlanim drugorazrednim ljudima. Klara je zavrila kolu u Takentu. Poelo se raspravljati kamo e se upisati. Nekako je nita nije posebno privlailo, nita u njoj jo nije bilo odreeno. Dinera je odluila mjesto nje. U pismima, i kad se dola oprostiti prije odlaska na front, vrlo je uporno inzistirala na tome da se Klara upie na literaturu. I to je i uinila, premda je jo od kolskih dana znala da je ta vrst literature dosadna: Gorki je bio vrlo ispravan, ali nekako nezanimljiv; Majakovski vrlo ispravan, ali nekako nespretan; Saltikov-edrin vrlo napredan, ali umre od dosade prije nego ga proita dokraja; Turgenjev je bio ogranien na svoje plemike ideale; Gonarov povezan s poecima ruskog kapitalizma; Lev Tolstoj poeo je zagovarati patrijarhalno seljatvo (a njihova im nastavnica nije preporuala da itaju Tolstojeve romane, jer su bili vrlo dugaki i samo su zamuivali jasne kritike eseje koji su o njemu napisani). A poslije toga na brzinu su preletjeli skupinu pisaca, njima potpuno nepoznatih: Dostojevskog, Stepnjaka-Krav233 inskog i Suhovo Kobilina, istina, ovjek nije morao upamtiti ni njihova imena. U itavom tom dugom nizu samo je Pukin sjao poput sunca. itavo se prouavanje literature u koli sastojalo od intenzivnog razmatranja onoga to su ti pisci pokuali izraziti, prouavanja njihovog poloaja i socijalnih ideja koje su irili. To se primjenjivalo i na sovjetske pisce i na pisce "bratskih naroda" Sovjetskog Saveza. Sve do kraja i Klari i njenim kolegicama ostalo je posve nejasno zato ti ljudi zasluuju toliko panje: oni nisu bili najinteligentniji (novinari i kritiari, a posebno partijski tukovodioci, bili su listom pametniji od njih); on su esto inili greke, zaplitali se u kontradikcije koje je ak i uenik mogao otkriti, padali su pod

strane utjecaje - a ipak se o njima moralo pisati referate i drhtati zbog svakog pogrenog slova ili zareza. Ti vampiri mladih dua nisu mogli izazvati nikakvog osjeaja osim mrnje. Za Dineru, meutim, literatura je bila neto posve razliito, neto iskreno proosjeano i veselo, i ona joj je obeala da e i na fakultetu literatura biti takva. Klari se, meutim, nije uinila nimalo veselijom nego u koli. Predavanja su se odravala o staroslavenskom pismu i spomenicima, manastirskim legendama, mitolokim i komparativno-povijesnim kolama, i sve je to bilo poput pisma na vodi. U literarnim kruocima razgovarali su o Louisu Aragonu i Howardu Fastu, te o utjecaju Gorkoga na uzbe-ku literaturu. Sjedei na predavanjima i posjeujui isprva te kruoke, Klara je neprestano ekala nee li uti neto vano o ivotu, na primjer, o pozadinskom Takentu. Brat jedne njene kolegice iz desetog razreda ubijen je kad su on i njegovi prijatelji pokuali ukrasti kruh iz jureeg vlaka. U fakultetskom hodniku Klara je sluajno bacila napola pojedeni sendvi u kantu za smee. Istog asa jedan student iz njenog kruoka o Aragonu priao je, izvukao sendvi iz kante i, nespretno se sakrivajui, spremio ga u dep. Jedna od studentica povela je Klaru da joj dade savjet o kupovanju na Tezikovskom sajmitu, najveem tritu robe iz druge ruke u Centralnoj Aziji, odnosno u itavom Sovjetskom Savezu. Gomila je prekrivala dva bloka. Tu je ve bilo mnogo ratnih invalida epesali su naokolo na takama, mahali batrljcima ruku, vukli se beznogi na daskama, trampili stvari, proricali budunost, prosjaili i zahtijevali. Klara im je davala novaca i srce ju je boljelo, to dalje gomila je bila sve gua. Nije se moglo ni probiti kroz skupine drskih pekula-nata, dezertera i ena. Nitko se nije udio i svi su prihvaali astronomske cijene, premda su bile u potpunom nesrazmjeru s onim to su ljudi zaraivali. Gradske su trgovine mogle biti prazne, ali ovdje se moglo dobiti sve. Sve za jelo, sve za oblaenje, sve ... ukljuivi ameriku vakau gumu, pitolje, udbenike bijele i crne magije. Ali na fakultetu nikad nisu spominjali taj svijet, kao da nisu ak ni znali da postoji. Prouavali su onu literaturu koja se bavila svim i svaim, osim onim to je ovjek mogao vidjeti vlastitim oima. 234 Uvidjevi da e za pet godina i ona sama otii na kolu da djevojicama zadaje odvratne eseje i da traga za pogrekama u njihovom pravopisu i interpunkciji, Klara je poela sve vie igrati tenis. U Takentu je bilo vrlo dobrih igralita. Tako je provela dugu, toplu jesen; ali usred zime se razboljela. Bila je bolesna vrlo dugo, itavu godinu. Leala je na klinici, zatim kod kue, zatim na klinici, pa opet kod kue. Pregledavali su je specijalisti i profesori; davali su joj intravenozne injekcije, intramuskularne injekcije; davali su joj fizioloku otopinu; pravili su analize i odravali konzilije. U to doba nesigurnosti za svoje budue zdravlje, tokom dugih besanih noi u mraku, tokom samotnog lutanja po bolnikim hodnicima, kad bi bolniki prizori i mirisi postali nepodnosivi, Klari nije preostala nita drugo nego da misli. Otkrila je u sebi sklonost, ak talent za znaajan, kompliciran ivot prema kojem je itav fakultet bio smijeno triav, samo prazne rijei. Nije se morala vratiti prouavanju literature. Kad je ozdravila, front je ve bio u Bjelorusiji. Svi su otili iz Takenta te su se i oni vratili u Moskvu. udnovato. One naizgled jasne misli o ivotu koje su joj nadole tokom bolesti, rasprile su se sada u svjetlu, u buci i pokretu; rasplinule su se; i Klara se ak nije mogla odluiti ni u tako jednostavnoj stvari kao to je upis na fakultet. Naprosto je eljela mjesto gdje se manje govori a vie radi, a to je znailo - tehnika. Meutim, nije htjela raditi s tekim, prljavim strojevima. I tako se upisala na fakultet za inenjere za vezu. Kako je nitko nije savjetovao, i opet je pogrijeila, ali nije to nikome

htjela priznati i tvrdoglavo je odluila da e zavriti studije i raditi gdje stigne. Osim toga, nije bila jedina na godini koja je tamo dospjela sluajno. Bilo je to doba kad su svi jurili za plavom pticom vieg obrazovanja. Oni koji nisu uspjeli ui u institut za avijaciju, odnosili su isprave na veterinarski fakultet. Oni koje su odbijali na kemijsko-tehnolokim fakultetima, postajali su paleontolozi. Poslije rata Klarin je otac imao mnogo posla u Evropi. Demobilizirali su ga u jesen, i smjesta je dobio peterosobni stan u novoj stambenoj kui MVD-a kod Kaluskih vrata. Nekoliko dana poslije povratka odveo je enu i ker da pogledaju stan. Automobil ih je proveo kraj eljezne ograde Neskunog perivoja, i zaustavio se prije mosta preko eljeznike pruge koja okruuje Moskvu. Bilo je kasno jutro jednog toplog listopadskog dana dugog babljeg ljeta. Majka i ki nosile su utave haljine pod laganim ogrtaima. Otac je imao na sebi generalski injel, raskopan na prsima da bi se vidjela brojna odlikovanja i medalje. Stambena kua kod Kaluskih vrata gradila se u polukrugu, s dva krila, jedno na Bolu Kalusku ulicu, a drugo prema eljeznici. U planu je bio esnaesterokatni toranj sa solarijem na krovu i dvanaestmetarskim kipom kolhoznice. Skele su jo bile oko stambene zgrade i trebalo je obaviti jo mnogo zidarskih radova. Meutim, pokoravajui se nestrpljivim rukovodiocima, graevni 235 ured je hitno dao dovriti za naruioce drugo krilo, koje se nalazilo na strani eljeznike pruge, i sastojalo se iz jednog stepenita s jednim stanom na svakom odmoritu. Gradilite je bilo okrueno drvenim plotom, kao to se gradnja uvijek okruuje u prometnim ulicama. Redovi bodljikave ice iznad plota i rune straarske kule nisu posebno upadale u oi prolaznicima, a za one koji su ivjeli preko puta, postale su svakodnevni prizor i vie ih nisu ni primjeivali. Tuioeva obitelj prela je trg i pola na drugu stranu stambene kue. Tu je bila uklonjena bodljikava ica. Dio u koji se poelo useljavati, bio je ogradom odijeljen od radilita. Dolje, na glavnom ulazu, doekao ih je uljudni nadzornik gradilita. Bio je tu i jedan vojnik na koga Klara nije obraala panju. Sve je bilo zavreno. Boja se na ogradi stepenita osuila. Kvake su na vratima bile uglaane. Brojevi na stanovima postavljeni. Prozorska stakla su bila ostrugana i samo je jedna prljava ena prala stepenice. "Pripazi ti tamo!" doviknuo joj je nadzornik gradilita, ena je prestala prati i maknula se u stranu, tako da moe proi jedna po jedna osoba. Nije podizala lice s vjedra u kome je plivala krpa. Tuilac je proao. Sef gradilita je proao. I uz utanje plisirane, namirisane suknje, gotovo dodirujui njome lice istaice, prola je tuioeva ena. istaica, koja nije mogla podnijeti tu svilu i taj parfem ostala je i dalje pognuta; tada je podigla glavu da pogleda ima li jo koga. Njen vatreni, prezirni pogled kao da je pretvorio Klaru u prah. Poprskano prljavom vodom, njeno je lice bilo izraajno lice intelektualke. Klara nije osjetila samo stid koji ovjek uvijek osjeti kad prolazi kraj ene koja pere pod, ve je, videi njenu pokrpanu suknju i podstavljeni kaput iz kojeg je na poderotinama izbijala vata, osjetila jo vei stid i uas. Ukoila se i otvorila torbicu. Htjela ju je izvrnuti i sve dati toj eni - ali nije se usudila. "Hajde, prolazite!" ree ena Ijutito. Pridravi skute svoje pomodne haljine i tamnocrvenog kaputa, Klara ustri stepenicama. U stanu nitko nije prao podove - na podu su bili parketi.

Svidio im se stan. Klarina majka dala je nadzorniku gradnje neke upute o izmjenama: posebno ju je smetalo to u jednoj sobi parketi kripe. Nadzornik gradnje zaljuljao se na dva-tri parketa i obeao da e se to urediti. "Tko obavlja sav taj posao?" upita Klara odreito. Nadzornik gradnje se nasmijeio i nita nije rekao. Njen otac je odgovorio: "Zatvorenici. Tko drugi?" Kad su sili, ene vie nije bilo, I onaj vojnik je otiao. Za nekoliko dana su uselili. etiri su godine prole od tog dogaaja, ali Klara jo uvijek nije mogla zaboraviti onu enu; odlazei u stan uvijek se sluila liftom; kad bi se sluajno dogodilo da mora ii pjeke, uvijek bi 236 II zakoraila u stranu na onom mjestu na stepenicama kao da se boji da e zagaziti na istaicu. Bilo je to udno, a ipak se toga nije mogla otresti. Od prvih dana poslije svog povratka otac nije mogao u poslijeratnoj Klari prepoznati onu mladu djevojku koju je etiri godine prije toga ostavio. Uvijek je smatrao svoje dvije starije keri ljepoticama, ali lakomislenima, i pretpostavljao je da je Klara razumna i ozbiljna. Ali utvrdilo se da ona ima niz krivih ideja, da je razumna i sklona razmiljanju, ali naopake. Negdje je pokupila sve mogue strahovite prie, koje je neobino rado pripovijedala za stolom. Same prie nisu bile toliko uasne, koliko injenica da joj je uspjelo uoiti svaku netipinu pojavu. Poslije takve jedne prie, stari je tuilac tresnuo akom o stol i ustao, ne dovrivi ruak. Klara nije imala s kim razgovarati. Godinu za godinom ivjela je sa sve veom zalihom pitanja. Jednom se, silazei stepenicama sa svojim urjakom, nije mogla obuzdati nehotice ga je uhvatila za rukav i povukla u stranu na onom mjestu gdje se morala ukloniti nevidljivoj istaici. Inokentij je to primijetio i upitao je to je posrijedi. Klara je oklijevala, bojei se da bi mogla ostaviti dojam luakinje. Tada mu je rekla. Uvijek rafiniran i podrugljiv, Inokenti je sluao njenu priu, ali nije se nasmijao. Uhvatio ju je za ruke, pogledao je blistavih oiju i rekao: "Mala Klaroka! Dakle, poela si razmiljati o stvarima." elei da produi taj sretni trenutak iskrenosti, i ne miui se sa stepenice na kojoj je prola kraj istaice, Klara poloi ruke u rukavicama Inokentiju na ramena i stane ga obasipati pitanjima koja su se u njoj odavno nagomilavala. Inokenti se nije urio da odgovori. Odbacivi svoju neprozirnu fasadu dosjetljivosti i veselosti, naprosto je gledao u svoju urjakinju. I iznenada je rekao: "Ali ja imam jedno pitanje za tebe, draga mala Klaroka. Zato si bila tako mala djevojica prije rata? Zamisli samo kako bih te ja rado oenio!" Klara je pocrvenjela, lupila nogom i skinula mu ruke s ramena. Poli su dalje stepenicama. Ipak je prisilila Inokentija da joj pone odgovarati na pitanja. Taj se razgovor odvijao prologa ljeta, po prilici u isto vrijeme kad je Klara ispunjavala upitnike: njena je obiteljska pozadina bila besprijekorna, njen ivot do tada osvijetljen ravnomjernim svjetlom blagostanja, neokaljan bilo kakvim sramotnim djelima. Upitnici su prihvaeni, i ona je prestupila prag straarnice tajanstvenog instituta u Mavrinu. 237 41 PSI IMPERIJALIZMA Klara je s ostalim djevojkama, koje su diplomirale na fakul-tclu za veze, prola zastraujui sastanak na kojem su dobile direktive od majora ikina.

Saznala je da e raditi meu najopasnijim od svih pijuna, psima svjetskog imperijalizma. Klara je dodijeljena na rad u vakuumski laboratorij. Taj laboratorij proizvodio je goleme koliine elektronskih cijevi za ostale laboratorije. Same cijevi su prvo pravili u maloj staklopuhakoj radionici; zatim su u samom vakuumskom laboratoriju, velikoj mranoj prostoriji okrenutoj prema sjeveru, istiskivali iz njih zrak pomou tri itave sisaljke. Sisaljke su razdvajale prostoriju, ak i danju gorjelo je elektrino svjetlo. Pod je bio nainjen od kamenih ploa, i neprestano je odzvanjao od koraka, od pomicanja stolica. Kod svake sisaljke radio je jedan zek, specijalist za vakuum. Jo na nekoliko mjesta zekovi su sjedili za stolovima. Tu su radila jo samo dva slobodna suradnika: djevojka po imenu Tamara, i ef laboratorija koji je nosio kapetansku uniformu. Klaru su predstavili njenom efu u Jakonovljevom uredu. Bio je to debeljukast, ostarjeli idov prilino ravnodunog izraza lica. Ne upozoravajui je vie na opasnosti koje je vrebaju, dao joj je znak da poe za njim. Na stepenicama je rekao: "Vi, naravno, nita niste nauili i nita ne znate raditi, je li tako? Mislim na vae zvanje." Klara je nejasno odgovorila. Osim to je bila preplaena, nedostajalo joj je jo samo da bude poniena. Sad e se otkriti da je neznalica, i svi e joj se smijati. I tako je, jednako kao to bi ulazila u kavez s divljim zvijerima, zakoraila u taj laboratorij naseljen monstrumima u modrim kombinezonima. Tri specijalista za vakuum zaista su radili za svojim sisalj-kama poput zarobljenih ivotinja; morali su ispuniti hitnu narudbu i nije im bilo doputeno da spavaju ve etrdeset osam sati. Ali srednji, ovjek preko etrdeset godina, proelav, neureen 238 i neobrijan, prestao je raditi, nasmijeio se i rekao: "Gle, gle! Pojaanje!" Sav je njen strah ioezao. Toliko je bilo prijazne jednostavnosti u tom poviku, da je Klara samo s najveim naporom uspjela suspregnuti smijeak. Najmlai specijalist za vakuum na najmanjoj sisaljki"talcoer je prekinuo posao. Bio je vrlo mlad i imao je veselo, pomalo nestano lice, s velikim nevinim oima. Njegov pogled kao da je pokazivao da ga je Klarina pojava iznenadila. Najstariji specijalist za vakuum, Dvojetjosov, kojega je golema sisaljka u dubini prostorije posebno glasno tutnjala, bio je visok, nespretan ovjek, ilav, ali zaobljena trbuha. Prezirno je pogledao Klaru izdaleka i izgubio se iza ormara kao da eli izbjei pogled na takvo strailo. Kasnije je Klara saznala da se on tako odnosi prema svim slobodnim suradnicima i da, kad rukovodioci ulaze u sobu, on namjerno ukopava neto to proizvodi strahovitu buku, tako da bi se oni morali nadvikivati. Nije uope pazio na svoj izgled i esto bi doao s dugmetom na hlaama koje je visilo o koncu, ili s rupom u odjei, ili bi se, u nazonosti djevojaka, poeo ekati pod kombinezonom. Rado je govorio: "Ovdje sam kod kue, u svojoj zemlji, pa zato da se ustruavam?" Srednji specijalist za vakuum bio je svim zatvorenicima, pa i mlaima, poznat naprosto pod imenom Zemelja, i on se zbog toga uope nije vrijeao. Bio je jedan od onih ljudi koje psiholozi nazivaju "sunanom naravi". Dok ga je promatrala u narednim tjednima, Klara je primijetila da on nikad ne ali za neim to je izgubljeno, bila to olovka ili itav njegov upropateni ivot. Nikad se nije ljutio ninato i ni na koga, niti se ikoga bojao. Bio je dobar inenjer, osim to je bio specijalist za avionske motore. Dopremili su ga u Mavrino grekom. Usprkos tome, on se tu prilagodio i nije se trudio da dobije premjetenje, s pravom sudei da mu je tu najbolje. Uvee, kad bi pumpe prestale raditi, Zemelja je vrlo rado sluao prie i

govorio. "Zna, da se nekad moglo dorukovati za pet kopjejki. Uope, mogao si kupiti to god si htio; na svakom koraku su ti neto nametali." On se iroko nasmijeio. "A nitko nije prodavao drek. Pljunuli bi mu u lice. izme - to su bile prave izme. Trajale bi ti po deset godina i ako ih nisi popravljao, a petnaest ako si ih krpao. Koa na sarama nije se obrezivala ovako kao danas, nego je ila pod stopalo. Bilo je onih - kako su se ono zvale? Bile su crvene, s ukrasima - nisu to bile izme, to je bila druga dua!" Nasmijeio se kao da je sunce iznenada izilo. "Ili, na primjer, na stanicama... Doao si minutu prije vlaka, kupio kartu i sjeo - uvijek je bilo praznih vagona. Vlakovi su stalno vozili - nije se tedjelo. ivot je bio lagan, vrlo lagan..." Za vrijeme tih pria stariji bi se specijalist za vakuum pojavio iz svog mranog ugla, gdje je njegov pisai stol bio sakriven od pogleda rukovodilaca. Dolazio bi polako, dok mu se teko tijelo ljuljalo slijeva nadesno, ruku duboko zaturenih u depove, i za239 ustavio bi se usred sobe, gledajui praznim oima nekuda u stranu, dok bi mu se naoale spustile na nos. "O emu ti to pria, Zemelja? Zar se sjea?" "Malo se sjeam", rekao je Zemelja ispriavajui se sa smijekom. "Ne valja to", govorio je Dvojetjosov, tresui glavom. "Zaboravi. Drimo se mi naeg posla." Stajao bi jo neko vrijeme tupo zurei preko naoala. Tada bi se polagano odvukao u svoj ugao. Utvrdilo se da su Klarine dunosti vrlo jednostavne: morala je dolaziti ujutro jednog dana i ostati do est poslije podne, a narednog dana doi poslije ruka i ostati do jedanaest uvee. Izmjenjivala se s Tamarom. Kapetan je uvijek bio tamo od jutra, jer su ga efovi mogli trebati tokom dana. Nikad nije dolazio uvee, jer nije imao ambicije da napreduje u slubi. Glavni zadatak djevojaka bio je da budu deurne, drugim rijeima, da dre zatvorenike na oku. Osim toga "za njihov vlastiti napredak" ef im je davao sitan posao koji nije bio bitan. Klara je Tamaru viala samo po par sati svakog dana. Tamara je radila u institutu ve vie od godinu dana i bila je dosta odreita u kontaktu sa zatvorenicima. Meutim, Klari se inilo da jednome od njih donosi knjige i da ih potajno s njim izmjenjuje. Osim toga je u samom institutu Tamara pohaala kruok engleskog jezika u kojem su slobodni namjetenici bili uenici, a osuenici nastavnici - bez plae, dakako. Tamara je brzo rastjerala Klarin strah, da bi im ti ljudi bili u stanju nanijeti kakvo uasno zlo. Napokon je i sama Klara stupila u razgovor s jednim zatvorenikom. Istina, on nije bio politiki zloinac, ve obini zatvorenik, a takvih je u Mavrinu bilo vrlo malo. Bio je to staklopuha Ivan, koji je na svoju nesreu bio pravi majstor svoga zanata. Njegova stara punica govorila je za njega da je zlatni radnik - ali jo zlatniji pijanac. Zaraivao je mnogo novaca, veinu toga zapio, tukao enu kad god se napio i svaao se sa susjedima. Ali sve to ne bi bilo nita da se njegov put nije ukrstio s putem MGB-a. Neki drug koji je oigledno bio vlast, premda nije imao nikakvih znakova, pozvao ga je k sebi i predloio mu da radi za tri tisue na mjesec. Plaa je bila manja tamo gdje je Ivan radio, ali je mogao vie zaraditi kad bi premaio normu. Zaboravljajui s kim ima posla, zatraio je etiri tisue. Odgovorni drug dodao je dvije stotine. Ivan nije poputao. Pustili su ga da ode. Narednog dana se napio i izazvao nered u dvoritu. Ovaj puta se milicija, koju se ranije nikad nije moglo dozvati, pojavila u jakom sastavu i odvela Ivana. Narednog dana je osuen i dobio godinu dana. Poslije procesa odveli su ga istom onom odgovornom drugu koji je objasnio Ivanu da e raditi na novom mjestu koje mu je odreeno, samo to nee dobivati plau. Ako mu ti uvjeti ne odgovaraju, moe ii u rudnik ugljena na Arktiku. .

I tako je Ivan zatvoren, i puhao je cijevi za katodne zrake. Njegov jednogodinji rok je zavrio, ali presuda je ostala u karakteristici. Da bi izbjegao da ga isele iz Moskve zbog te karakteristike, molio je upravu da ga zadre dalje kao slobodnog namjetenika ak i uz plau od svega tisuu petsto rubalja. 240 Premda nikoga u araki ne bi uznemirila tako jednostavna pria s tako sretnim zavretkom -- jer bilo je tu ljudi koji su proveli po pedeset dana u elijama smrti, i ljudi koji su lino poznavali papu i Alberta Einsteina - ipak je Klaru ta pria strahovito potresla. Utvrdilo se, kao to je Ivan rekao, da "ono to hoe uiniti, oni i uine". U njenoj glavi, koja je dotad bila uvijek tako razumna i praktina, iznenada se pojavila sumnja da su moda meu tim ljudima u modrim kombinezonima i neki, koji uope nisu krivi. A ako je tako, nije li moda i njen otac koji put osudio nevinog ovjeka? Ubrzo zatim pola je u Mali teatar s Aleksejem Lanskim koji joj je udvarao. Davala se Gorkijeva Vaa eleznova. Komad je ostavio vrlo sumoran dojam. Gledalite je bilo vie nego poluprazno. Vjerojatno je to oneraspoloilo glumce. Izlazili su na scenu kao da se dosauju, poput namjetenika koji dolaze na posao u nekoj ustanovi, i veselili su se kad su mogli otii. Bilo je sramotno igrati pred tako praznim gledalitem. U toj predstavi kao da nita nije bilo dostojno panje jednog odraslog ovjeka. To je ak upropastilo i glumu zapanjujue prirodne Paene. Osjealo se da bi se, da je netko iz gledalita u opoj tiini rekao mirno, kao da se nalazi u nekoj obinoj sobi: "Hajde prijatelji, prestanite kriviti lice!" predstava raspala. Ponienje glumaca prenosilo se na publiku. Svi su osjeali da sudjeluju u neem sramotnom, i bilo im je neugodno i pogledati jedan drugoga. I tako je za vrijeme odmora bilo jednako tiho kao za vrijeme predstave. Parovi su razgovarali gotovo apatom ili su utke etali po foajeu. Klara i Lanski takoer su mirno etali za vrijeme prvog odmora i Lanski je pokuavao braniti Gorkoga i kazalite. Kritizirao je narodnog umjetnika arova, koji se oigledno dodvoravao publici, a jo je vie kritizirao opu birokratsku atmosferu u Ministarstvu kulture, koja je potkopala povjerenje sovjetskog gledaoca u realistiki teatar. Aleksej Lanski imao je pravilno, ovalno lice. Imao je zdravu boju, jer je nalazio vremena da se bavi sportom. Oi su mu bile mirne i inteligentne, zahvaljujui svemu to je proitao u svojih dvadeset sedam godina. Kao diplomirani filolog, kandidat za lanstvo u Savezu sovjetskih pisaca i zapaeni kritiar koji je uivao blagonaklonu zatitu Galahova, Lanski nije toliko pisao sam koliko je napadao ostale pisce. Za vrijeme drugog odmora Klara ga je zamolila da ostanu u loi. Nikoga nije bilo ni u susjednim loama ni ispod njih u orkestru. Rekla je: "Eto zato mi je ve dosadilo gledati Ostrovskog i Gorkog - zato to mi je ve dosta tih predavanja o moi novca, o despotizmu u obitelji, o tome kako se neki starac oenio mladom enom. Smuila mi se ve ta borba sa sablastima. Pedeset, stotinu godina je ve prolo, a mi jo uvijek glumimo zgraanje nad stvarima koje ve odavno ne postoje. Nikad ne moe vidjeti dramu o onome to se dogaa sada." "O emu, na primjer?" Lanski je radoznalo gledao Klaru i smijeio se. Nije se prevario u njoj. Pomislio je: ova djevojka U U prvom krugu 241 moda ovjeka nee impresionirati svojim izgledom, ali s njom nikad nee biti dosadno. "O emu?" Klara, trudei se da ne otkrije previe od onoga to ju je potajno zaokupljalo a ni dravnu tajnu, ree mu da radi sa zatvorenicima koje su joj opisali kao

imperijalistike pse, ali da je sad, poto ih je malo bolje upoznala, utvrdila da su posve drugaiji. A jedno ju je pitanje neprestano muilo i htjela je da joj Lanski odgovori: ima li meu njima ipak nevinih ljudi? Lanski je paljivo sluao i mirno odgovorio: "Naravno da ima. To je neizbjeno u svakom kaznenom sistemu." "Ali, Aieksej! To bi znailo da oni mogu raditi togod hoe! To je stravino." Njeno i paljivo je poloio svoju ruiastu ruku dugih prstiju na Klarinu vrsto stegnutu aku, koja je leala na crvenom pliu. "Ne", ree on blago ali uvjerljivo, "ne "togod hoe". Tko bilo to "hoe"? Tko bilo to "radi"? Povijest. Vama i meni se to katkada ini stranim, ali, Klara, vrijeme je da se naviknemo na injenicu da postoji zakon velikih brojeva. to je zamaniji neki povijesni dogaaj, to je vea vjerojatnost individualnih greaka, bile one pravne, taktike, ideoloke ili ekonomske. Mi shvaamo proces samo u njegovoj osnovnoj formi koja ga odreuje, i bitno je da budemo uvjereni da je taj proces neizbjean i nuan. Da, katkada poneko pati. Ne uvijek zaslueno. A to je s onima koji su ubijeni na frontu? I onima koji su besmisleno poginuli u potresu u Aka-badu? I rtvama prometnih nesrea? Kako se pojaava promet, poveat e se i broj rtava. Mudrost je u tome da se proces prihvati onako kako se razvija, sa svojim neizbjenim prirastom rtava." Ali Klara je indignirano stresla glavom. "Prirast!" uskliknula je, ali aptom, budui da je zvono ve dvaput zazvonilo i ljudi su se vraali u gledalite. "Valjalo bi iskuati taj zakon velikih brojeva na vama! Vama sve dobro ide, i tako se lijepo znate izraavati, ali zar ne vidite da sve nije onako kako vi piete?" "Hoete rei da smo licemjeri?" suprotstavi se Lanski. On je silno volio raspravljati. "Ne, to ne kaem." Zvono je po trei put zazvonilo. Svjetla su se pogasila. Natjerana enskim nagonom da kae posljednju rije, ona mu brzo apne u uho: "Vi ste iskreni, ali da se ne bi pokolebali u svojim pogledima izbjegavate razgovor s ljudima koji misle razliito. Sabirete svoje misli iz razgovora s ljudima poput vas, iz knjiga koje su napisali ljudi poput vas. U fizici se to zove rezonanca", urno je zavrila ba kad se zastor poeo razmicati. "Zapone sa skromnim mislima, ali one nau sebi srodne i ubrzo se stvori itava skala ..." Uutjela je poalivi svoj neshvatljivi ar. Pokvarila je itav trei in i Lanskome i sebi. A sluajno je u treem inu glumica Rojek odigrala svoju Vasine mlae keri tako kristalno isto da je itavu predstavu izvukla iz sivila. I Paena je opet povratila svoju boansku formu. 242 Sama Klara nije bila svjesna da je ne zanima bilo koji nevin ovjek, koji moda ve davno trune iza arktikog kruga, ve upravo najmlai specijalist za vakuum, modrook sa zlaanim odsjajima na obrazima, jo uvijek djeak usprkos tome to je napunio dvadeset tri godine. Ve pri prvom susretu njegov je pogled jasno govorio da je oaran Klarom, i taj neprikriven i radostan izraz nije nimalo nalikovao onome to je upoznala kod svojih moskovskih oboavalaca. Istina je, meutim, da Klara nije shvaala kako su njeni udvarai na slobodi okrueni enama, kako viaju mnoge koje su ljepe od nje i kako znaju svoju vrijednost, dok je Ruska doao iz logora gdje pune dvije godine nije uo lupkanje enskih petica; i Klara mu se, kao i Tamara prije nje, inila neopisivim udom. Ali u usamljenosti arake ta ga zanesenost nije potpuno zaokupila. Gotovo itavu no, pod elektrinim svjetlom u po-lumranom laboratoriju, taj je mladi ivio vlastitim, punim, pokretnim ivotom. Povremeno bi, skrivajui se od efova, neto konstruirao. as bi potajno uio engleski za vrijeme radnog vremena; as bi telefonirao prijateljima u drugim laboratorijima i jurio da se sastane s njima u hodniku. Uvijek se kretao naglo i uvijek, svakog trenutka, a

posebno tog trenutka, kao da je bio potpuno zaokupljen neim silno zanimljivim. I njegov zanos za Klaru bila je jedna od njegovih silno zanimljivih preokupacija. Pri svemu tome nikad nije zaboravljao da pazi na svoj izgled. U otvoru kombinezona pod arenom kravatom uvijek je nosio besprijekorno isto bijelo platno. Klara nije znala da je to zapravo abo, vlastiti Ruskin izum, i da se sastoji od jedne tridesetdrugine dravne plahte. Mladi ljudi, koje je Klara susretala na slobodi, ve su stekli neki poloaj u slubi, i odijevali su se, kretali i razgovarali proraunato, da ne bi okrnjili svoj ugled. Kraj Ruske Klara je osjeala da se pomlauje, da i ona eli biti nestana. Potajno ga je promatrala sa sve veom simpatijom. Nije vjerovala da su on i dobroudni Zemelja oni opasni psi na koje ju je upozorio major ikin. Posebno je eljela saznati sve o Ruski, o zlodjelu za koje je kanjen i da li mu je dosuena dugaka kazna. Da nije oenjen bilo je ve jasno. Nije se mogla natjerati da mu postavi druga pitanja; inilo joj se da bi to za njega bilo vrlo bolno, jer bi ga podsjetilo na sramotnu prolost koju je elio odbaciti da bi se popravio. Prola su jo dva mjeseca. Klara se posve navikla na sve njih. Cesto su u njenoj nazonosti govorili o svim moguim besmislicama, koje nisu imale nikakve veze s poslom. Ruska je vrebao trenutke njenog veernjeg deurstva, dok su zatvorenici bili na veeri a Klara bila sama u laboratoriju, te bi se redovito pojavljivao u to vrijeme, katkad pod izlikom da je neto ostavio, katkad da na miru radi. Tokom tih veernjih posjeta Klara je zaboravila na sva upozorenja oficira slube sigurnosti. Prole noi se meu njima nekako razvio onaj ivahni razgovor, koji je poput bujice otplavio neugodne barijere konvencije izmeu njih. 243 Taj mladi nije imao nikakvu sramotnu prolost, koju bi valjalo odbaciti. Imao je samo mladost, upropatenu bez ikakvog razloga, i strastvenu elju da ui i istrauje. ivio je sa svojom majkom u selu kraj Moskve. Upravo je zavrio gimnaziju kad su Amerikanci iz ambasade unajmili kuu u njihovom selu. Ruska i njegovi drugovi bili su dovoljno lakomisleni - a i dovoljno znatieljni - da nekoliko puta pou u ribolov sa Amerikancima. Sve je ipak naizgled dobro zavrilo. Ruska se upisao na moskovski univerzitet. Ali uhapsili su ga u rujnu. Uhvatili su ga potajno, na cesti, tako da njegova majka nije imala pojma kamo je nestao. Ruska je protumaio Klari da su uvijek nastojali uhapsiti ovjeka tako da ne moe sakriti nita to nosi sa sobom, i da ne bi bio u stanju bilo kome doturiti tajnu lozinku ili znak. Zatvorili su ga u Lubjanku. Klara nije ak ula ni ime tog zatvora dok nije dola u Mavrino. Poela je istraga. Htjeli su da im Ruska kae kakav je zadatak dobio od amerike pijunske slube. U koji je tajni stan morao donijeti obavjetenja? Ruska je, po svojim vlastitim rijeima, bio jo uvijek tele; naprosto nije shvaao to je posrijedi i plakao je. Tada se iznenada dogodilo udo: Ruski su dopustili da otie s tog mjesta iz kojega nitko nije izlazio. Bilo je to jo etrdeset pete. I tu je prekinuo svoju priu dan ranije. itavu no Klara je bila uznemirena tom priom koju je on zapoeo. Narednog dana, ne obazirui se ni na one najosnovnije propise sigurnosti, pa ak ni na pravila pristojnosti, ona je otvoreno sjela kraj Ruske, uz njegovu bunu malu sisaljku, i nastavili su razgovor. Do ruka su ve bili dobri prijatelji, poput djece koja naizmjenino zagrizaju jednu veliku jabuku. Ve im se inilo udno to tolike mjesece nisu nita govorili. Jedva su bili u stanju izraziti misli koje su ih obuzimale. Prekidajui je u svojoj nestrpljivosti da sve izgovori, on joj je dodirivao

ruke, a ona u tome nije vidjela nita loe. Kad su svi otili na ruak i ostavili ih same, iznenada se u svakom dodiru ramenom ili letiminom dodiru ruke pojavilo neko novo znaenje. A Klara je vidjela kako joj se njegove jasno modre oi dive. Ruska je glasom, koji mu je jedva prelazio usne, rekao: "Klara, tko zna kad emo opet ovako sjediti? Za mene je to udo. Ne vjerujem u to. Spreman sam da umrem ovoga asa!" Stezao joj je i milovao ruke. "Klara, moda mi je sueno da potratim itav ivot po zatvorima. Uinite me sretnim, tako da imam uspomenu na ovaj trenutak ma gdje bio. Dopustite mi samo jednom - samo jednom - da vas poljubim!" Klara se osjeala poput boice koja se spustila u podzemlje zatvoreniku. Nije to bio obian poljubac. Ruska ju je privukao k sebi i poljubio mahnitom snagom, poljupcem zatvorenika izmuenog odricanjem. A ona mu je uzvratila. Htio ju je opet poljubiti, ali Klara se odmaknula, potresena, dok joj se u glavi vrtjelo. 244 "Molim vas, idite", rekla je.f On je oklijevao. "Za sada - idite!" naredi Klara. Tada joj se pokorio. Na vratima se okrenuo prema Klari s preklinjucim, vapijuim izrazom lica, zatim iziao iz sobe. Uskoro su se svi vratili s ruka. Klara se nije usudila pogledati ni Rusku ni bilo koga drugoga Neto ju je u nutrini peklo, ali to nije bio stid. Ipak, ako je bila srea, nije to bila mirna srea. Tada je ula da e zatvorenicima biti doputeno da postave novogodinju jelku. Sjedila je mirno tri sata i samo su joj se prsti kretali; plela je malu koaricu od raznobojnih, plastikom obloenih ica, poklon za novogodinju jelku. A staklopuha Ivan, vrativi se s posjete, ispuhao je dva smijena mala staklena avolia, koji kao da su nosili puke i ispleo kavez iz staklenih ipkica, a unutra je o srebrnastu nit objesio stakleni mjesec, koji je tiho i tuno zvonio. i r 245 42 DVORAC SVETOGA GRALA Pola dana nisko je mutno nebo pokrivalo Moskvu. Nije bilo hladno. Ali prije ruka, kad je sedam zatvorenika na povratku istupilo iz modrog autobusa u dvorite arake, zaleprale su prve nestrpljive pahuljice. Upravo takva pahuljica, estokraka zvijezda, pala je na rukav Nerinove stare vojnike kabanice koja je postala ravosmea. Zaustavio se nasred dvorita i duboko udahnuo zrak. Natporunik usterman, koji se tamo sluajno zatekao, upozorio ga je da sad nije vrijeme za etnju i da mora ui unutra. Nije elio ui. Nije elio nikome priati o svojoj posjeti - naprosto, nije mogao. Nije je elio ni s kim dijeliti, nije elio da itko u njoj sudjeluje. Nije elio ni govoriti, a ni bilo koga sluati. elio je biti sam i polako proivljavati sve ono to je sa sobom donio prije nego se raspadne, prije nego sve postane puka uspomena. Ali upravo je osamljenosti nedostajalo u araki, kao i u svakom logoru. Uavi u zgradu kroz ulaz za zatvorenike, drveni most koji je vodio dolje u podrumski hodnik, najprije se zaustavi da promisli kamo bi mogao poi. Tada se sjetio jednog mjesta. Poao je do stranjeg stepenita koje gotovo nitko vie nije upotrebljavao, kraj gomile polomljenih stolica i popeo se do zatvorenog odmorita na treem

katu. Taj je prostor bio dodijeljen zeku slikaru Kondraev-Ivanovu za atelje. On uope nije imao nikakve veze s osnovnim poslom u araki, ali su ga tu drali u svojstvu, moglo bi se rei, dvorskog slikara. U onom odjelu ministarstva kojem je araka pripadala, bilo je prostranih predvorja i hodnika koje je valjalo ukrasiti slikama. Manje prostrani, ali brojniji bili su privatni stanovi zamjenika ministra, Fome Gurjanovia Oskolupova i ostalih slubenika njemu bliskih, te je postojala jo prea potreba da se sve te stanove ukrasi velikim, krasnim besplatnim slikama. 246 Istina, Kondraev-Ivanov jedva je zadovoljavao tim umjetnikim zahtjevima. On je slikao velike slike, ali premda nisu nita stajale, nisu bile lijepe. Muterije koje su dolazile u njegov atelje uzalud su mu pokuavale pokazati kako da slika, i s kojim bojama; tada bi s uzdahom uzimale ono to bi nale. Meutim, kad bi ih stavili u zlatne okvire, slike su bile znatno bolje. Penjui se, Nerin je proao kraj velike i ve zavrene narudbe za predvorje odjela ministarstva - pod naslovom "A. S. Popov pokazuje admiralu Makarovu prvi radio-telegraf" - zatim krenuo posljednjim redom stepenica i ugledao nad sobom na zidu sliku od dva metra pod naslovom "Osakaeni hrast". I ona je bila zavrena, ali ni jedna je muterija nije htjela uzeti. Prikazivala je usamljeni hrast koji je izrastao s nekom tajanstvenom snagom na golom licu klisure, gdje je opasan puteljak krivudao po rubu strmine. Kakvi su uragani tu puhali! Kako su povili taj hrast! A nebo iza stabla i posvuda oko njega bilo je uvijek olujno. To nebo zacijelo nikad nije vidjelo sunca. To tvrdoglavo, uglato stablo s kandastim korijenjem, slomljenih grana i iskrivljeno, unakaeno u borbi s neumornim vjetrovima koji su ga pokuali strgnuti s litice, nije htjelo popustiti u bitci i oajniki se dralo svog pogibeljnog mjesta nad ponorom. Na zidovima stepenita visila su manja platna. Na odmoritu druga su stajala na stalcima. Svjetlo je dopiralo s dva prozora, od kojih je jedan gledao na sjever, a jedan na zapad. Na to odmo-rite otvarao se prozori eljezne maske, s reetkom i ruiastim zastorom, prozor do kojeg danje svjetlo nije dopiralo. Niega drugoga tu nije bilo, pa ak ni stolice. Umjesto stolice sluio je nizak krupan panj. Premda se stepenice gotovo uope nisu grijale te je hladna vlaga prodirala ak ovamo, podstavljeni kaput Kondraev-Ivanpva leao je na podu. Umjetnik, kome su ruke i noge smijeno strale iz premalenog kombinezona, stajao je nepokretan, visok, uspravan, oigledno uope ne osjeajui zimu. Velike naoale, koje su mu lice inile veim i stroijim, bile su vrsto zataknute iza uha i na nosu, prilagoene njegovim naglim pokretima. Zurio je u jednu taku na slici, drei po strani kist i paletu. Kad je uo korake, okrenuo se. Pogledi dvojice mukaraca su se susreli. Svaki je od njih jo uvijek bio obuzet vlastitim mislima. Umjetniku nije bilo drago to mu dolazi posjetilac. U ovom trenutku bila mu je potrebna tiina i samoa. A ipak, s druge strane, veselio se to ga vidi. I bez ikakvog licemjerja, sa svojim uobiajenim prevelikim entuzijazmom uskliknuo je: "Glebe Vikentiu! Dobro mi doli!" mahnuo je kistom i paletom u znak dobrodolice. Srdanost je dvosjekli ma za umjetnika: ona hrani njegovu matu, ali mu moe upropastiti dnevni red. Nerin je zastao na pretposljednjoj stepenici. Rekao je gotovo apatom, kao da se boji da e probuditi neku treu osobu: "Ne, ne, Hipolite Mihajliu. Doao sam, ako nemate nita protiv, samo da - ovdje malo utim." 247

"A, da. A, da. Naravno", odgovori umjetnik jednako tiho, proitavi u oima svoga gosta, ili se moda prisjetivi, da je Nerin upravo vidio svoju enu. Povukao se pokazujui kistom i paletom na panj. Podigavi duge skute kabanice (uspio je sprijeiti da mu ih podreu u logoru) Nerin sjedne na panj i nasloni se na ogradu stepenica. Premda je silno elio puiti, nije zapuio. Umjetnik se usredotoio na sliku. Obojica su utjeli. Nerinovi uzvitlani osjeaji ugodno su ga boljeli. Jo je jednom htio poloiti prste na mjesto gdje je na oprotaju dodirnuo ruke svoje ene, njene nadlaktice, zatiljak, kosu. Godinama ivi bez onoga, to je ljudima na zemlji dano. Ostala ti je sva inteligencija koju si posjedovao, uvjerenja, ako si bio dovoljno zreo da ih prije toga stekne, a iznad svega, spremnost da se rtvuje i briga za dobrobit ovjeanstva. Atenskom graaninu ti bi izgledao pravi ideal ovjeanstva. Ali u tome nema sri. Ljubav ene, koja ti je uskraena, ini ti se vrednija od bilo ega na svijetu. Jednostavne rijei "ljubi li me?" i "ljubim te", izreene pogledom ili apatom ispunjaju duu tihom radou. Zaista je teta to je nije odluno poljubio na samom poetku posjete. Jer sad taj jedan poljubac nikako vie ne moe dobiti. Usne njegove ene nisu bile kao nekad. Bile su nekako slabane. I kako je samo umorno izgledala! Kako se osjealo da je izmuena i proganjana, dok je govorila o razvodu. Legalan razvod - to bi to znailo? Gleb bi bez oklijevanja razderao slubeni dokument. Ali on je upoznao ivot s mnogih i najgorih strana, i dobro je znao da dogaaji imaju svoju vlastitu neumoljivu logiku. Ljudi nikad ni ne sanjaju da e iz njihovih sasvim obinih postupaka proistei posljedice, koje su potpuno suprotne onome to su namjeravali. Tako e biti i s Nadjom. Ona e se razvesti da bi izbjegla proganjanju. Kad jednom bude razvedena, nee ak ni opaziti neto neobino u ponovnoj udaji. Osjetio je na neki nain, kad mu je ono posljednji put mah-nula rukom bez prstena, kako mu se srce stee, predosjeajui da tako ljudi jedno drugome kau zbogom zauvijek. Nerin je dugo vremena utke sjedio, zatim je napokon doao k sebi. Obilje radosti koje je osjetio poslije posjete sleglo se i nadomjestila su ga sumorna razmatranja; misli su opet nale staru ravnoteu, i opet je bio osuenik. "Ovo ti pristaje", rekla je. Drugim rijeima, zatvor. Bilo je neto istine u tome. Katkad mu uope nije bilo ao to je pet godina proveo u zatvoru. Te su godine poele same za sebe neto znaiti. Gdje je ovjek mogao bolje upoznati ljude nego ovdje? 248 I gdje bi se moglo bolje razmiljati o sebi? Koliko mu je mladenakih oklijevanja, koliko krivih poetaka pritedjela eljezna staza zatvora? Kao to je Spiridon rekao: "Tvoja je volja blago, ali ga avoli uvaju." Ili uzmimo ovoga sanjara ovdje, tako neprijemljivog za lakrdije svoga vremena - to je on izgubio time to je zatvoren? Naravno, nije mogao lutati breuljcima i umama s kutijom boja. Ali izlobe? Nikad mu nije uspjelo prirediti ni jednu; u pola stoljea nije izloio ni jednu jedinu sliku u nekoj pristojnoj dvorani. Novac? Ni vani nije za svoje slike dobivao nita. Oboavaoci njegova djela? Ovdje ih ima vie nego ih je tamo ikad imao. Atelje?

U slobodi nije imao ak ni ovo hladno stepenite. Morao je stanovati i slikati na istom mjestu: u uskoj dugoj sobi nalik na hodnik. Da bi imao prostora za rad postavio je stolice jednu na drugu i smotao madrac; posjetioci su ga pitali da li seli. Imao je samo jedan stol i kad je na njemu bila namjetena mrtva priroda, on i njegova ena morali su jesti sa stolaca dok slika ne bude zavrena. Za vrijeme rata nije bilo ulja za slikanje. Slikao je sa sunco-kretovim uljem koje je dobivao na karte. Morao je imati zaposlenje da bi dobivao karte, pa su ga poslali u Odjel za kemijsko ratovanje da slika portrete istaknutih ena u politikim i vojnikim granama. Oekivalo se da naslika deset portreta, ali radio je samo na jednom, i tjerao svoj model u ludilo beskonanim sjedenjem. Ali nije je uope naslikao onako kako je to eljela komanda, i kasnije nitko nije htio uzeti taj portret koji se zvao "Moskva 1941". A taj je portret zaista pogodio atmosferu 1941. Prikazivao je djevojku u uniformi civilne zatite. Njena bujna kosa, bakrenasto kestenjaste boje, prosipala se ispod kape sa titnikom. Glava je bila zabaena, mahnite oi kao da su promatrale neto uasno, neto nezaboravno. Bile su ispunjene suzama bijesa, ali tijelo joj nije bilo oputeno u plau. Ruke napete i spremne za borbu pridravale su remenje plinske maske, a njena tamnosiva protu-plinska uniforma, s otrim naborima, srebrnasto je blistala poput srednjovjekovnog oklopa. Okrutnost i plemenitost spajale su se u licu te hrabre komsomolke iz Kaluge, koja nije bila lijepa, ali u kojoj je Kondraev-Ivanov vidio i prikazao Djevicu Orleansku. ovjek bi pomislio da je portret bio nalik poznatoj slici pod naslovom "Neemo zaboraviti! Neemo oprostiti!". Meutim, ipak su ga se preplaili, nisu ga prihvatili, nisu ga nigdje izloili i godinama je stajao, kao Madona gnjeva i osvete, okrenut prema zidu u njegovoj siunoj sobici; tu je stajao sve do dana njegovog hapenja. Dogodilo se da je neki nepriznati i neobjavljeni pisac napisao roman i pozvao dvadesetak prijatelja da ga uju. Bio je to knjievni etvrtak u stilu devetnaestog vijeka. Taj je roman stajao svakoga od prisutnih dvadeset petogodinju kaznu u kazneno--popravnom logoru. Kondraev-Ivanov bio je jedan od onih koji su sluali taj buntovniki roman. (On je bio praunuk dekabrista 249 Kondraeva, koji je bio prognan na dvadeset godina i koga je u progonstvu posjetila neka guvernanta Francuskinja, zaljubljena u njega.) Istina, Kondraev-Ivanov nije otiao u logor. Poto je potpisao presudu specijalnog suda odveli su ga izravno u Mavrino i dali mu da slika, da proizvodi jednu sliku mjeseno po normi koju mu je postavio Oskolupov. U protekloj godini naslikao je slike koje su ovdje visile, i ostale koje su odnesene. I u emu je bila razlika? Bio je pedesetogodinjak s rokom od dvadeset i pet godina pred sobom, i on nije ivio, ve je proletio kroz tu mirnu zatvorsku godinu, ne znajui hoe li ikada doivjeti jo jednu poput nje. Nije obraao panju ime ga hrane, u to odijevaju, niti je primjeivao kad ga prebrajaju s ostalima. Radio je na nekoliko slika odjednom, po nekoliko puta ostavljajui platno i opet mu se vraajui. Ni jedno jo nije doveo do onog stupnja koji umjetniku daje osjeaj savrenstva. Nije ak bio siguran postoji li uope takav stupanj. Ostavljao bi ih kad bi prestajao u njima neto vidjeti, kad bi mu se oko na njih naviklo. Ostavljao ih je kad bi ih sve manje bio u stanju popraviti, kad bi opaao da ih umjesto toga kvari. Ostavio bi ih, okrenuo ih prema zidu, prekrio. Odaleio bi se od njih, uspostavio distancu. A kad bi ih opet pogledao novim oima, prije nego ih bez nagrade otpremi da zauvijek vise usred hvalisavog luksuza, umjetnik bi bio ispunjen osjeajem trijumfa. ak i ako ih nitko vie nikad ne vidi - on ih je ipak naslikao.

Ponovo koncentriran, Nerin je poeo razgledavati najnoviju sliku Kondraeva platno u razmjerima egipatskog kvadrata, etiri sa pet. Zvala se "Potok u jesen", ili, kako ju je umjetnik privatno nazivao, "Largo u d-molu". Tihi potok nalazio se na sredini platna. inilo se da uope ne tee i povrina tek to mu se nije zaledila. Na mjestima gdje je potok bio plitak, smee sjene opalog lia proarale su dno. Lijeva obala bila je u obliku poluotoka, a desna obala je vijugala u daljinu. Prvi snijeg u krpama leao je na obje obale, a ukasto-smea trava nicala je tamo gdje se otopio. Dva bijela grma vrbe rasla su uz obalu boje blijedog dima, mokra od otopljenih pahuljica. Ali tu nije bilo arite slike. U pozadini je bila gusta uma maslinastocrnih omorika, pred kojima je plamtjela jedna jedina buntovna grimizna breza. Iza njene usamljene, njene vatre, zimzeleni uvari stajali su jo sumorniji, gusto zbijeni, uzdiui otre vrhove prema nebu. Nebo je bilo beznadno izmrljano, a prigueno sunce tonulo je u oblani zastor, nemono da ga razbije jednom jedinom zrakom. Ali ak ni to nije bio najvaniji elemenat; prije je to bila nepomina voda potoka. Djelovala je kao natoena, kao da ima dubinu. Bila je olovna i prozirna i vrlo hladna. Sadravala je u sebi ravnoteu izmeu jeseni i zime. I jo nekakvu drugu ravnoteu. Umjetnik se usredotoio upravo na tu sliku. Postoji vrhunski zakon stvaralake aktivnosti koji je Kon-draev ve davno upoznao. On mu se pokuao oduprijeti, ali mu se jo jednom bespomono pokorio. Po tom zakonu nita to je prije uinio nije imalo nikakve vrijednosti, nita nije znailo, nije 250 poveavalo slavu umjetniku. Samo slika koju je slikao toga dana sadravala je bit itavog njegovog ivotnog iskustva, oznaavala vrhunac njegove sposobnosti, kamen kunje njegova talenta. A tako je esto bila neuspjela! Svaka slika prije nje, ba u trenutku kad bi trebala uspjeti pretvorila bi se takoer u neuspjeh, ali prijanji bi se oaj zaboravio, a sad se i ova - prva, kod koje je zaista nauio slikati - poela pretvarati u neuspjeh, i itav svoj ivot proivio je uzalud, i nikad nije uope imao talenta! Voda u potoku zaista je ostavljala dojam kao da je natoena; bila je hladna, duboka i nepokretna - ali sve to nije znailo nita ukoliko ne uspije izraziti najviu sintezu prirode. Tu sintezu - razumijevanje, mir, jedinstvo svih pojava - Kondraev nikad nije naao u sebi, u svojim najsnanijim osjeajima, ali poznavao ju je i klanjao joj se u prirodi. Je li, dakle, voda na njegovoj slici izraavala taj vrhunski mir ili nije? eznuo je da to sazna, i s oajem je bio svjestan da nikad nee saznati. "Znate, Hipolite Mihajliu", ree Nerin polako, "mislim da u se ipak sloiti s vama: svi su ovi krajobrazi zaista Rusija." "A ne Kavkaz?" ree Kondraev-Ivanov, naglo se okrenuvi. Naoale su mu ostale na mjestu kao da su prikovane. To pitanje, premda nije bilo najvanije, nije se moglo posve zanemariti. Mnogi su krivo shvaali Kondraevljeve slike. Ili zato to su bile suvie velianstvene ili suvie uzviene, one kao da nisu prikazivale Rusiju ve Kavkaz. "Takvih mjesta bi zaista moglo biti u Rusiji", sloi se Nerin. On ustade i stane etati naokolo, gledajui "Jutro neobinog dana" i ostale krajobraze. "Ali naravno! Naravno!" inzistirao je umjetnik. "Ne samo da bi moglo biti takvih mjesta u Rusiji, nego ih ima. Volio bih da vas odvedem na neka mjesta kraj Moskve - bez pratnje straara. tavie, to ne moe biti Kavkaz. Shvatite jedno: publiku je potpuno zaludio Levitan. Poslije Levitana svi smo poeli smatrati nau rusku prirodu bijednom, siromanom, ugodnom na skroman nain. Ali ako je naa priroda samo takva, onda mi recite odakle su u naoj povijesti

potekli svi oni hrabri buntovnici, ustanici, Petar Veliki, dekabristi, narodovoljci?" "eljabov! Lenjin!" sloi se uzbueno Nerin. "Istina je!" Ali Kondraevu nije bila potrebna podrka. I on se poeo uzbuivati. Mahnuo je glavom i s naoala su mu sijevale munje. "Naa se ruska priroda uzdie i bjesni, i ne poputa pred tatarskim kopitima!" "Da, da", ree Nerin. "I onaj iskrivljeni hrast ondje - kakav je to do vraga kavkaski hrast? Ako ak i ovdje u najprosvjetlje-nijem mjestu u GULAG-u svatko od nas ... ?" On uini nestrpljivu kretnju rukom. "A u logoru? U zamjenu za dvadeset dekagrama crnog kruha zahtijevaju od nas ne samo duhovni sklad, ve i posljednje ostatke savjesti." Kondraev-Ivanov uspravi se u punoj veliini. "Nikad! Nikad!" gledao je uvis kao ovjek koga vode na smaknue. "Ni jedan logor ne smije slomiti duhovnu ljepotu ovjeka." 251 Nerin se hladno nasmije. "Moda ne smije, ali ga ipak lomi! Jo niste bili u logoru pa nemojte suditi. Vi ni ne znate kako nas tamo mogu slomiti. Ljudi ulaze, a kad iziu - ako iziu - toliko su razliiti da ih se vie ne moe prepoznati. Da, to je dobro poznato: okolnosti odreuju svijest." "Ne!" Kondraev isprui duge ruke, spreman u tom asu da se uhvati ukotac s itavim svijetom. "Ne! Ne! Ne! To bi bilo poniavajue. Pa zato onda ovjek ivi? I recite mi, zato su ljudi koji se vole vjerni jedno drugome i kad su razdvojeni? Napokon, okolnosti zahtijevaju da jedno drugog prevare! I kako tumaite razliku u ljudima koji su upali u iste okolnosti, ak u isti logor?" Nerin je bio svjestan prednosti koje mu njegovo iskustvo prua u usporedbi s fantastinim shvaanjima ovog vjeno mladog idealista. Ipak nije mogao a da ne potuje njegove prigovore. "Ljudsko bie", nastavi Kondraev, "posjeduje ve od roenja stanovitu bit, jezgro, da tako kaemo, ljudskog bia. Svoje "ja". I jo uvijek nije sigurno to koga oblikuje: oblikuje li ivot ovjeka, ili ovjek svojim snanim duhom oblikuje svoj ivot! Zato to...", Kondraev-Ivanov naglo spusti glas i sagne se prema Nerinu, koji je opet sjedio na panju, "zato to se ima prema emu mjeriti, u neto se ugledati. Zato to u sebi ima Sliku savrenstva koja se u rijetkim trenucima iznenada pojavljuje. Pred njegovim duhovnim oima." Kondraev prie vrlo blizu Nerinu i upita ga apui zavjereniki, dok su mu naoale blistale kao da neto obeaje: "Da vam pokaem?" Tako zavravaju sve rasprave s umjetnicima. Oni imaju svoju vlastitu logiku. "Da, naravno." Kondraev poe u kut, izvue malo platno pribijeno na okvir i donese ga, okrenuvi sivu, nenaslikanu stranu prema Nerinu. "Vi ste uli za Parsifala?" "Neto u vezi s Lohengrinom." "To mu je otac. uvar pehara Svetoga Grala." "Wagner je napisao operu, zar ne?" "Trenutak koji sam ja prikazao ne moe se nai ni u Wagnera ni u Von Eschenbacha, ali je jedini koji mene zanima. Svaki ovjek moe doivjeti takav trenutak kad iznenada ugleda Sliku savrenstva." Kondraev zatvori oi i ugrize se za usne. Koncentrirao se. Nerin se pitao zato je slika, koju e sada vidjeti, tako malena. Umjetnik otvori oi. "Ovo je samo studija. Studija za glavnu sliku mog ivota. Vjerojatno je nikad neu naslikati. Ovo je trenutak kad Parsifal prvi put ugleda dvorac! Dvorac Svetoga Grala!" Postavio je studiju na stalak pred Nerinom ne skidajui po gleda s nje. Tada je podigao ruku do oiju kao da ih titi od svjet252 la. I zakoraivi unatrag, spotaknuo se o prvu stepenicu i zamalo pao.

Slika je bila dva puta toliko visoka koliko iroka. Prikazivala je strmi klanac izmeu dvije klisure u planinama. Na obje strmine, slijeva i zdesna, na sliku se uvlaila prauma, usnula, netaknuta. Neke puzave paprati, neko priljubljeno neprijateljsko grmlje, prilijepilo se uz same rubove klisure. Gore, nalijevo, svijetlo-sivi konj nosio je iz ume jahaa u ljemu i ogrtau. Konj se nije preplaio ponora, i ve je podigao kopito spreman da na zapovijed jahaa ili zakorai unatrag, ili preskoi na drugu stranu. Ali konjanik nije gledao u ponor. Zaprepaten gledao je u daljinu gdje je crvenkasto zlatno svjetlo, koje je moda dolazilo od sunca, a moda i od neega ieg od sunca, preplavilo nebo iza jednog dvorca. Izrastajui iz vrhunca planine - koja se uzdizala liticu za liticom - visokih bedema i tornjia, vidljiv i ispod klanca kroz paprat i stabla, stremei prema nebesima, nestvaran kao da je satkan od oblaka, treperav, neodreen a ipak vidljiv u svom nezemaljskom savrenstvu, stajao je u blistavom oreolu njenoljubiasti dvorac Svetoga Grala. 253 43 DVOSTRUKI AGENT Osim debelog Gustava ruiastih uiju, Doronin je bio najmlai zek u araki. Lice mu se jo uvijek nije oslobodilo mladenakih bubuljica. Zbog svoje vedre naravi, prilagodljivosti i spretnosti bio je kod svih omiljen. U onih nekoliko minuta koje je uprava doputala za odbojku, Ruska se svim srcem posveivao igri. Ako bi ljudi kod mree propustili loptu, bacio bi se iz pozadine da je vrati makar pao i oderao koljena do krvi. Svima se sviao njegov neobini nadimak, Ruska, koji se pokazao opravdanim kad je poslije dva mjeseca u araki kosa, koju su mu obrijali u logoru, izrasla kovrava i crvena. Dopremili su ga iz logora u Vorkuti zato to je na slubenoj GULAG-ovoj kartici bio upisan kao frezer. Ali utvrdilo se da to nije tano, te su ga brzo nadomjestili pravim strunjakom. Dvo-jetjosov ga je, meutim, spasio od toga da ga ne vrate u logor, prihvativi se zadatka da ga naui rukovanju malom sisaljkom za vakuum. Kako je znao oponaati, Ruska je brzo uio. Za njega je araka bila poput odmaralita, i elio je tu ostati. U logoru je morao podnijeti svakovrsne nevolje, koje je sada prepriavao sa arom i veseljem: kako je zamalo umro u rudniku, kako je simulirao groznicu stavljajui vrue kamenje pod pazuho. (Kad su ga pokuali uhvatiti pomou dva termometra, pronaao je kamenje sline veliine tako da termometri nikad nisu pokazivali razliku veu od jedne desetine stupnja.) Ali prisjeajui se prolosti sa smijehom - prolosti, koja e se opet iznova pojavljivati tokom narednih dvadeset pet godina - Ruska je samo vrlo malom broju, a i njima potajno, pripovijedao o svom vrhunskom uspjehu: zavaravanju lovaca na svesavezne kriminalce itave dvije godine. U raznolikoj gomili stanovnika arake Ruska nije bio posebno zamjetljiv sve do jednog rujanskog dana. Toga je dana sa zavjerenikim izrazom lica obiao dvadesetoricu najutjecajnijih zekova u araki, one koji su predstavljali javno mnijenje. Svakom je od njih uzbueno ispriao da ga je tog jutra major ikin, oficir slube sigurnosti, angairao kao dounika i da je on, Ruska, na to pristao s namjerom da svoj status dounika iskoristi za opu dobrobit. Usprkos injenici da je karakteristika Rostislava Doronina bila proarana s pet lanih imena, kontrolnih potpisa, slova i ifriranih znakova, koji su ukazivali na to da je opasan, sklon bijegu i da se samo u lisicama moe premjetati s mjesta na mjesto - major ikin, ivo elei da povea svoj tab dounika, zakljuio je da e Doronin, budui da je mlad, nestabilan, da mu je stalo do toga da ostane u araki, biti prema tome lojalan oficiru slube sigurnosti. Potajno pozvan u ikinov ured - ljude bi prvo pozvali u sekretarijat i kazali

im: "Da, da,-atiite do majora ikina" - ostao je tamo tri sata. Za to vrijeme, sluajui dosadne direktive i tumaenja njihovog "kuma", Ruskine otre oi prouavale su ne samo majorovu veliku glavu obraslu kosom koja je posijedjela od prikupljanja denuncijacija i kleveta, njegovo tamno lice, sitne ruice, djeake cipele, mramornu pisau garnituru na stolu i svilene zastore na prozorima, ve je takoer proitao, odozgo nadolje, iz udaljenosti od itava dva metra, naslove na fasciklima i papirima pod staklom na ikinovom stolu. Osim toga, uoio je koje dokumente oigledno dri u sefu, a koje zakljuava u stol. Dok je primjeivao te stvari, Ruska je nepomino gledao svojim modrim oima u majorove i kimao glavom u znak pristanka. Iza te modre nevinosti ve su se raali pustolovni planovi, ali oficir slube sigurnosti, navikao na sivu monotoniju ljudske pokornosti, nije to mogao pogoditi. Ruska je shvatio da ga ikin moe vratiti u Vorkutu ako ne pristane da bude dounik. Ruska i itava njegova generacija bila je odgojena u uvjerenju da je "samilost" sramotan osjeaj, da se "dobroti" treba smijati, da je "savjest" popovski izraz. Istovremeno uili su ih da je biti dounik patriotska dunost, najbolje to ovjek moe uiniti da bi pomogao osobi koju denuncira i da bi pridonio zdravlju drutva. Istina, sve to nije prodrlo do Ruske, ali je ipak ostavilo traga. Za njega sad nije bilo glavno pitanje koliko je opako ili neprihvatljivo biti dounik, ve do ega bi to moglo dovesti. Ve obogaen burnim doivljajima, brojnim zatvorskim poznanstvima i strastvenim zatvorskim raspravama, ovaj mladi mogao je zamisliti i situaciju, kad se svi ti arhivi otvaraju a svi ovi ikini predaju sramotnom sudu. Tako je shvatio da bi, na dui rok, bilo jednako opasno suraivati s "kumom", kao to bi isprva bilo opasno odbiti. Ali osim tih okolnosti, Ruska je bio strastveni kockar. Dok je odozgo nadolje itao zanimljive papire pod staklom na ikinovom stolu, drhtao je u iekivanju igre za visoki ulog. Ve mu je bilo dosta nedostatka aktivnosti u udobnoj araki! I kad je, da bi to sve izgledalo realno, utvrdio kolika e mu biti plaa, gorljivo je prihvatio. Poto je Ruska otiao, ikin, zadovoljan svojom psiholokom pronicavou, hodao je amo-tamo po svom uredu lomei siune 255 ruice; tako oduevljeni dounik obeavao je bogatu etvu denuncijacija. Istovremeno je Ruska, nita manje zadovoljan, obilazio povjerljive zekove priznajui da je pristao da bude dounik iz sportskog duha - i da e prouavati metode oficira slube sigurnosti i razotkriti prave dounike. Zekovi, pa ak i stariji, nisu se mogli prisjetiti slinoga priznanja. Nepovjerljivo su pitali Rusku zato riskira glavu i hva-lie se time. On je odgovorio: "Kad itavoj toj bandi budu sudili, svjedoit ete u moju korist." Svaki od dvadeset zekova koji je to saznao rekao je jo jed nom ili dvojici, ali nitko nije denuncirao Rusku "kumu". Tako je pedeset ljudi dokazalo da su besprijekorni. Taj je dogaaj dugo vremena uzbuivao araku. Zekovi su vjerovali Ruski. Oni su mu i dalje vjerovali. Ali kao uvijek, dogaaji idu svojim vlastitim neumoljivim tokom, ikin je zahtijevao materijal, to je znailo denuncijacije. Ruska mu je neto morao dati. Obilazio je svoje istomiljenike i bunio se: "Gospodo! Zamislite samo koliko denuncijacija mora da pristie, kad ja jo ne radim ni mjesec dana, a ikin me ve tjera kao lud. Molim vas uivite se u moj poloaj. Dajte mi neto materijala." Neki nisu htjeli s njim uope imati posla, drugi su mu pomogli. Jednoduno je odlueno da se uniti stanovita dama koja je tamo radila samo iz pohlepe, da bi jo umnoila tisue rubalja koja je njen mu donosio kui. Prezirala je

zekove i izjavila da bi ih sve trebalo postrijeljati. Rekla je to meu ostalim slobodnim suradnicima, ali su zekovi za to ubrzo uli. Sama je uvalila dva zeka, jednoga zbog veze s jednom od djevojaka, a drugoga zato to je pravio koveg iz dravnog materijala. Ruska ju je nemilosrdno oklevetao, izvijestivi da alje pisma za zekove i krade kondenzatore iz ormara. I premda nije ikinu podnio ni jedan jedini dokaz, i premda je suprug te ene, pukovnik MVD-a protestirao, ipak je mo tajne denuncijacije, koja je tako neodoljiva u naoj domovini postigla svoju svrhu, gospou su otpustili, te je otila sva u suzama. Katkada je Ruska izvjetavao i o zekovima, o beznaajnim i bezazlenim stvarima, upozorivi ih unaprijed. Zatim ih je prestao upozoravati, i nita nije govorio. Oni ga nisu ni pitali. Instinktivno su shvatili da on jo uvijek denuncira - ali stvarima, koje ne eli priznati. I tako je Rusku zadesila uobiajena sudbina dvostrukih agenata. Kao i prije, nitko ga nije prijavio ni izvijestio o igri koju igra, ali su ga stali izbjegavati. injenica da im je potanko ispripovijedao kako ikin dri specijalni raspored pod staklom na svom stolu koji pokazuje raspored kad dounici mogu ui bez poziva, i po emu ih se moe razotkriti - na neki nain nije mogla kompenzirati njegovu pripadnost sveenstvu dounika. Nerin, koji je volio Rusku i divio se njegovim spletkama, nije ni slutio da ga je upravo Ruska prijavio da ima primjerak Jesenjina. Ruska nije mogao predvidjeti da e gubitak te knjige Nerinu nanijeti toliko bola. Raunao je da knjiga pripada Ner-inu, da e i tako biti otkrivena, da mu je nitko nee oduzeti, a 256 da e umjesto toga ikina navesti na krivi trag optubom da je knjigu u Nerinovom kovegu vjerojatno donio neki slobodni namjetenik. Jo uvijek sa slatko-slanim okusom Klarina poljupca na usnama, Ruska je iziao na dvorite. Snijeg na lipama podsjeao ga je na cvat, i zrak je bio topao kao u proljee. Tokom dvije godine njegovih podzemnih lutanja, dok su mu sve mladenake misli bile usredotoene na to da zavara detektive koji ga trae, on nikad nije traio eninu ljubav. Poao je u zatvor nevin i nou ga je ta injenica titala poput tekog tereta. Ali vani, u dvoritu, pogled na dugaku, nisku zgradu uprave podsjetio ga je da narednog dana za vrijeme ruka namjerava prirediti predstavu. Dolo je vrijeme da to objavi; nije to mogao uiniti ranije jer bi plan mogao propasti. Obuzet Klarinim divljenjem, koje ga je inilo trostruko sposobnim i inteligentnim, ogledao se oko sebe i ugledao Rubina i Nerina posve na kraju dvorita za etnju, kraj velike lipe dvostruka debla, i odluno krenuo prema njima. Kapa mu je bila nakrivljena ustranu tako da mu je kovrava kosa povjerljivo bila izloena blagome danu. Dok se pribliavao, Rubin mu je bio okrenut leima, a Nerin licem. Oigledno nisu raspravljali o nevanim sitnicama, jer je Nerin bio sumoran i vrlo ozbiljan. Kad im se Ruska pribliio Nerin ga nije pogledao, nije ni najmanje izmijenio izraz lica ili prekinuo ritam govora, nije kimnuo, ali bilo je jasno da rijei koje je Ruska uo nisu bile dio njihova razgovora: "Uope, ako kompozitor previe pie, uvijek imam predrasuda prema njemu. Na primjer, Mozart je izbacio etrdeset i jednu simfoniju. Moe li sve to biti solidno?" Ne, nisu mu vjerovali. Naravno, sama promjena teme kazala je Rubinu da se netko pribliava, te se on okrenuo. Vidjevi Rusku on ree: "Sluajte, mladiu, to vi mislite - mogu li genij i opaina postojati jedan kraj drugoga?" Ruska pogleda Rubina i ne trudei se da glumi. Lice mu je zrailo istoom i nestalukom. "Po mom miljenju ne, Leve Grigoriu. Ali ve neko vrijeme svi me izbjegavaju

kao da su se u meni udruile te kvalitete. Gospodo, doao sam vam neto predloiti: da li biste voljeli da vam sutra, za vrijeme ruka, prodam sve Jude ba u onom trenutku kad primaju svojih trideset srebrnjaka?" "Kako je to mogue?" "Pa vi valjda znate glavni princip pravednog drutva, da svaki trud mora biti nagraen? Sutra e svaki Juda primiti svojih trideset srebrnjaka za trei kvartal godine." Nerin se toboe zaprepasti. "Kakva netanost! Ve su odradili etvrti, a oni tek plaaju za trei? emu to odugovlaenje?" "Niz ljudi mora odobriti isplatni nalog", protumai Ruska kao da se ispriava. "I ja u dobiti svoje." "I tebe plaaju za trei?" upita Rubin iznenaeno. "Napokon, radio si samo pola kvartala." "Pa to onda? Istakao sam se u radu!" ree Ruska gledajui obojicu s umilnim, otvorenim smijekom. 17 U prvom krugu 257 "I ba tako, u gotovini?" "Ne, zaboga. Novanom uputnicom koju alje neka izmiljena osoba; novac je poloen na bankovni raun. Upitali su me u ije ime da poalju. Rekli su: "elite da doe od Ivana Ivanovia Ivanova?" Taj klie me je strano smetao. Upitao sam: "Ne bi li moglo od Klave Kudrjavceve?" Napakon, lijepo je misliti da se neka ena brine za tebe." "I koliko se-dobiva za kvartal?" "To je ono najlukavije! Prema platnom spisku, dobiva se sto i pedeset rubalja za kvartal. Ali iz razloga pristojnosti, novac valja slati potom, a neumoljiva pota oduzima tri rublja za taksu. Svi "kumovi" tako su pohlepni da ne ele dodati nita iz vlastitog depa, i tako lijeni, da ne predlau da se plaa dounika povisi za tri rublja. Budui da ni jedna normalna osoba ne bi nikad poslala tako udnu, nezaokruenu svotu potom, te tri rublje koje nedostaju Judin su peat. Sutra za vrijeme ruka moete se svi okupiti oko upravne zgrade i pogledati novane uputnice svih koji iziu iz ureda slube sigurnosti. Ova bi zemlja morala upoznati svoje cinkaroe, zar ne, gospodo?" 258 44 IVOT NIJE ROMAN Kad su rijetke pahuljice poele padati jedna po jedna na mrani plonik ulice Mornarske tiine, s ijeg su asfalta gume automobilista zbrisale sve tragove jueranjeg snijega, djevojke u sobi 418 studentskog doma na Strominki pripremale su se za nedjeljno vee. Soba 418 bila je na treem katu. Devet okana pravokutnog prozora gledalo je na ulicu Mornarske tiine. Uz desne i lijeve zidove stajala su u redu po tri leaja, visile police od trske s knjigama i noni ormarii. Dva pisaa stola zauzimala su sredinu sobe, tako da su izmeu njih i kreveta bila samo dva uska prolaza. Stol blie prozoru nazivali su "disertacijski" i on je bio pretrpan knjigama, biljenicama, crteima i gomilama natipkanih stranica. Na jednom uglu je Olenka, svijetla plavua, sjedila i itala takve stranice. Malo dalje bio je zajedniki stol, za kojim je Muza pisala pismo, a Ljuda je, s ogledalom pred sobom, odmotavala uvijae. Leajevi su prestajali tik pred zidom na kojem su bila vrata, ostavljajui prostora za vjealice s jedne strane i za umivaonik sakriven zastorom s druge. Trebalo je da se djevojke peru na kraju hodnika, ali njima je to bilo predaleko, hladno i neudobno. Madarica Erika leala je na krevetu do umivaonika i itala. Na sebi je imala kunu haljinu koju su djevojke zvale "brazilska zastava". Imala je jo i druge zanimljive odjee u kojoj su njene sobne drugarice uivale, ali kad je izlazila oblaila se vrlo suzdrano kao da se trudi da ne privue panju na

sebe. Na to je navikla jo onih godina koje je provela u madarskom ilegalnom pokretu. Krevet do nje pripadao je Ljudi, i bio je u strahovitom neredu. Ljuda je tek as ranije izila iz kreveta. Pokriva i plahta vukli su se po podu, dok je preko jastuka bila paljivo poloena svjee izglaana modra svilena haljina i arape. Sama Ljuda je za stolom glasno pripovijedala - ne zna se kome, budui da nitko nije ni sluao - kako joj je panjolski pjesnik, koga su odveli iz njegove zemlje jo dok je bio djeak, udvarao. U tanine se 259 sjeala restorana u koji ju je odveo, kakav je orkestar svirao, kakva su im predjela i priloge servirali i to su pili. Naslonivi glavu na male okrugle ake, Olenka se trudila da ita i ne slua Ljudu. Mogla ju je, naravno, prekinuti, ali kako je govorila Olenkina pokojna majka: "Kloni se svadljivica; s njima e uvijek izvui krai kraj." Ve su ustanovile da je pokuati zaustaviti Ljudu znailo samo jo je vie raspaliti. Ljuda nije zapravo bila diplomirani student. Zavrila je Ekonomski institut i dola je u Moskvu da polazi teajeve za predavae politike ekonomije. Bila je iz obitelji s dovoljno sredstava, i inilo se da te teajeve polazi uglavnom samo za zabavu. Olenki se znalo smuiti od Ljudinih pria koje su se neprestano kretale oko povrnih aspekata ivota, i gdje se zahtijevalo jedino novac, dokolica i prazna glava; a jo joj je bilo odvratnije Ljudino primitivno miljenje, da se itav smisao ivota sastoji od sastanaka i odnosa s mukarcima. Olenka je vrsto vjerovala da njihova nesretna generacija ena - ona je bila roena dvadeset tree - naprosto sebi ne moe dopustiti da tako promatra ivot. Prihvatiti takve pojmove znailo je objesiti itav svoj ivot na jednu jedinu pauinu, i provoditi svaki dan u iekivanju da se ona razdere, ili da se ustanovi da nikad zapravo ninato nije bila privrena. Istina, upravo se takva sedefasta nit pojavila i u Olenkinom ivotu. Njihala se pred njom kao ljuljaka. Veeras se Olenka spremala da ide na koncert s mukarcem koji joj se vrlo sviao Pauina je bila tu, i ako je htjela mogla se prihvatiti obim rukama; ali bojala se povui - bojala se povui od straha da ne pukne. Olenka jo nije ni poela glaati svoju odjeu za vee. Dovravala je itanje - ne iz osjeaja dunosti, ve zato to ju je to istinski privlailo - tree kopije loe natipkanog izvjetaja o iskopavanjima u Novgorodu te jeseni, poto je Olenka odande otila. Prela je na arheologiju dosta kasno, u poetku pete godine studija. Htjela je vlastitim rukama raditi na povijesti koliko je to god mogue, i otkako je promijenila predmet studija bila je vrlo zadovoljna svojom odlukom. Toga ljeta imala je sree da iskopa pismo napisano na brezovoj kori - ivi dokumenat iz dvanaestog stoljea. U tom "njenom" pismu bilo je svega nekoliko rijei: neki mu pisao je svojoj eni da poalje aku s dva konja na stanovito mjesto, u stanovito vrijeme. Ali za Olenku ti reci koje je iskopala bili su poput znakova trube koji podiu zemlju, i bili su daleko znaajniji od visokoparnih fraza u kronikama. Napokon, ta novgorodska domaica iz dvanaestog vijeka oigledno je bila pismena. Kakva je to bila ena? I kakav je onda grad bio Nov-gorod? Tko je bio aka - sin, radnik? I kako su izgledali konji koje je aka gonio? To obino domae pismo vuklo je Olenku sve vie u prastare ulice Novgoroda. Uvijek joj je bilo teko obuzdati svoju matu. Katkada bi ak i u itaonici zatvarala oi i zamiljala da je zimsko vee, ni olujno ni hladno, i da ona dolaz; u Novgorod saonicama negdje od Tvera, i jo izdaleka vidi bezbrojne vatre (jer tada jo nisu upotrebljavali lui); i da je i ona 260 sama djevojka iz prastarog Novgoroda, i da joj srce skae od sree to se poslije dugog odsustva opet vraa u svoj mili, slobodni, buni, jedinstveni

grad od pola milijuna ljudi! to se Ljude tie, najuzbudljivije u njenoj prii nisu bile vanjske pojedinosti njenog flerta s pjesnikom. Jo u rodnom Voroneu, gdje je bila udata tri mjeseca, a zatim imala itav niz drugih mukaraca, Ljuda je uvijek alila to je njena nevinost nekako prebrzo prola. I tako je ovjde od poetka poznanstva sa panjolskim pjesnikom izigravala ulogu nevine djevice, pravei se da je stidljiva i drui pri najmanjem dodiru. Kad ju je zaprepateni pjesnik molio za njen prvi poljubac u ivotu zadrhtala je i prela iz veselja u razoarenje, i nadahnula pjesnika da napie pjesmu dugu dvadeset etiri stiha, ali na alost ne na ruskom. Muza, nezgrapno debela, grubih crta lica i s naoalima na nosu izgledala je kao da je prela tridesetu. Premda je smatrala da je neuljudno prekidati Ljudu i moliti je da uuti, pokuavala je, dok se ta nametljiva i uvredljiva pria odvijala, napisati pismo svojim ostarijim roditeljima u nekom dalekom pokrajinskom gradu. Njena majka i otac jo uvijek su se voljeli kao mladenci, i svakog jutra kad bi odlazio na posao, njen bi se tata nekoliko puta okretao i mahao mami, a mama mu je mahala kroz okance na vratima. Njihova ki voljela ih je na isti nain. Nitko joj na svijetu nije bio blii od njenih roditelja. Voljela im je pisati esto i u tanine o svim svojim doivljajima. Ali u ovom trenutku nije bila potpuno prisebna. Ve dva dana, od petka uvee, dogaalo se neto to je zasjenilo njen neumorni svakodnevni rad na Turgenjevu, rad koji je njoj nadomjestio sve ostale vidove ivota. Imala je neki odvratan osjeaj - kao da je okaljana neim prljavim i sramotnim, neim to se ne moe ni sprati, ni sakriti ni bilo kome pokazati - ali s im je isto tako bilo nemogue ivjeti. Dogodilo se da su je u petak uvee, kad se vratila iz knjinice i spremala da legne, pozvali dolje u ured doma; tamo su joj rekli: "Izvolite u ovu sobu." Tu su sjedila dva mukarca u civilu, koji su isprva bili vrlo uljudni, i predstavili se kao Nikolaj Ivanovi i Sergej Ivanovi. Ne obraajui panju na kasni sat, zadrali su je itav sat, dva, tri. Poeli su s pitanjima: s kim stanuje, s kim radi - premda su to sve, naravno, znali isto tako dobro kao i ona. Bez urbe su govorili o patriotizmu, o drutvenoj obavezi svakog znanstvenog radnika da se ne ogranii na svoju usku specijalnost, ve da slui narodu sa svim svojim sredstvima i mogunostima. Muza nije mogla nita rei protiv toga; sve je to bilo savreno tano. Tada su joj braa Ivanovi predloila da im pomogne; to jest da se s jednim od njih sastaje u odreeno vrijeme u ovom uredu, ili u sveuilinom centru za politiku propagandu, ili u klubu, ili ma kojem mjestu u sveuilitu, i tu odgovara na stanovita pitanja ili iznosi svoja zapaanja. I tako je zapoela itava ta duga, uasna pria. Poeli su s njom govoriti sve otrije, vikati na nju i zatim joj se uvredljivo obraati sa "ti": "Hajde, to toliko oklijeva? Pa ne unajmljuje te neka strana pijunska sluba." Potrebna je ona stranoj pijun261 f; skoj slubi kao peta noga kobili... Tada su joj najavili da joj nee dopustiti da obrani disertaciju, da e joj upropastiti karijeru ni univerzitetu, jer zemlji nisu potrebni takvi nauni mekuci. To ju je silno uplailo. Trebalo je da zavri studij u lipnju. A njena disertacija bila je gotovo zavrena. Bila je posve spremna povjerovati da e je izbaciti sa postdiplomskog studija - to njima uope ne bi bilo teko. Zatim su izvukli pitolj, dodavali ga jedan drugome i, kao sluajno, uperili ga na Muzu. Kad je ugledala pitolj, Muzinog je straha, meutim, nestalo. Jer, napokon, ostati iv, ali izbaen s loom karakteristikom, gore je od bilo ega. U jedan sat ujutro Ivano vii su joj dopustili da ode da bi o svemu razmislila do utorka, do ovog utorka, dvadeset sedmoga prosinca. I natjerali su je da potpie izjavu da nikome nita nee

otkriti o ovome to se zbilo. Uvjerili su je da oni sve znaju, i ako bilo kome neto kae 0 ovome razgovoru, smjesta e je uhapsiti i osuditi na osnovu izjave koju je potpisala. Kakvu su joj bijednu mogunost izbora ostavili? Sada je osuena ekala utorak; nije imala snage za uenje. Sjeala se onih dana u nedavnoj prolosti kad nije mogla misliti ni o emu drugome osim o Turgenjevu, kad je nitko nije proganjao, i kad u svojoj ludosti nije shvaala koliko je sretna. "A ja sam rekla: "Vi panjolci toliko drite do ljudske asti, ali kad biste me poljubili u usta, bila bih obeaena."" Privlano, premda grubo lice plavokose Ljude izraavalo je oaj osramoene djevojke. Olenka glasno uzdahne i odloi referat. Htjela je rei neto zajedljivo, ali se i opet suzdrala. U takvim bi se trenucima njena brada ljupko isturila, a itavo lice poprimilo neke vrste, odlune crte. Namrtivi se popela se na stolicu da ukopa glaalo u "lopovski" utika nad svjetiljkom koja je visila sa stropa, i koji jo nije bio uklonjen poto je Ljuda zavrila s glaanjem. Glaala 1 kuhala bila su strogo zabranjena u Strominki: uprava doma neprestano je tragala za tim tajnim utikaima, a, naravno, utikaa na zidu nije bilo ni u jednoj sobi. Mrava Erika leala je itavo vrijeme itajui Izabrana djela Galahova. Ta je knjiga pred njom otvarala svijet uzvienih, svijetlih likova, blistav, krasan svijet, gdje se svu patnju moglo lako pobijediti. Galahovljeva lica nikad nisu obuzimale sumnje: sluiti svojoj zemlji ili ne, rtvovati se ili ne. Dubina i integritet tih ljudi iznenadili su Eriku. Priznala je sama sebi da se u onim godinama dok je ilegalno radila u Horthvjevoj Madarskoj, nikad ne bi brinula zato to nije platila lanarinu, kao to su se brinuli mladi komsomolci kod Galahova dok su dizali u zrak vlakove u neprijateljskoj pozadini. Odloivi knjigu i okrenuvi se na bok i ona je poela sluati Ljudu. Ovdje u sobi 418 ona je saznala mnogo nevjerojatnih i proturjenih stvari. Na primjer, ula je za inenjera koji nije htio otii na zanimljiv projekt u Sibir, ve je radije ostao u Moskvi prodajui pivo, dok je netko tko je obranio disertaciju jo uvijek bio nezaposlen. Erika je razrogaila oi. "Zar zaista ima nezaposlenih u Sovjetskom Savezu?" Takoer, izgleda da je, ako je 262 ovjek elio biti prijavljen u Moskvi, morao nekoga dobro potplatiti. "Ali, napokon, to je samo trenutna pojava, zar ne?" pitala je Erika. (Htjela je rei - "privremena".) Ljuda je zavrila svoju priu o pjesniku, rekavi da joj, ako se uda za njega, preostaje jedino da izigrava djevicu. I poela je tumaiti kako namjerava postii tu iluziju u prvoj branoj noi. Izraz patnje pojavi se na Muzinom licu. Nije se mogla suzdrati i lupila je akom o stol. "Ma uje! Koliko je junakinja u svjetskoj literaturi zbog toga..." "Zato to su bile bu-dale\" veselo odvrati Ljuda, zadovoljna to je netko slua. "Zato to su vjerovale u gluposti. To je tako jednostavno!" Olenka prostre pokriva na jednom kraju zajednikog stola i dodirne glaalo. Nedavno saiveni sivosmei kaputi i odgovarajua suknja bili su sve to je imala. Olenka se snalazila na krumpiru i kai, i jo od poetka rata nije pamtila da je ikad bila sita. Ako se mogla prokrijumariti ne plativi etrdeset kopjejaka u trolejbusu, krijumarila se. Ali ovaj kostim bio je prvoklasan; na njemu nije bilo niega to ne bi bilo kako treba. Bilo bi joj lake spaliti vlastito tijelo nego ovaj kostim. Uzevi sve u obzir, Ljuda nije bila posve sigurna da li bi trebalo da se uda za pjesnika: "On nije lan Saveza sovjetskih pisaca; pie samo na panjolskom; i ne mogu zamisliti kako e to ii s njegovim honorarima."

Erika je bila tako zapanjena da je spustila noge na pod. "to?" upita ona. "I ti... i u Sovjetskom Savezu se takoer udaju iz materijalnih razloga?" "Naviknut e se, i razumjeti", rekla je Ljuda stresajui glavu pred ogledalom. Skinula je uvijae i obilje plavih uvojaka treperilo joj je na glavi. Samo jedan takav uvojak bio bi dovoljan da uhvati u zamku mladog pjesnika. "Djevojke, dola sam do slijedeeg zakljuka...", zapone Erika, ali primijeti kako Muza udnovato bulji u pod kraj njenih stopala, i ona se prekine i naglo podigne noge. "to? Je li protrao?" povikala je prestraeno. Djevojke su joj se nasmijale. Nita nije protralo. U sobi 418 ak i danju, a posebno nou, uasni ruski takori trali su po podu, cvilei i grebui kandama. Za svih onih godina dok se ilegalno borila protiv Horthvja, Erika se nikad niega nije toliko bojala kao to se sada bojala da e joj ti takori skoiti na krevet i pretrati preko nje. Danju, usred smijeha njenih prijateljica, njenog je straha nestajalo, ali nou bi se sva umotala u pokriva, pokrila se preko glave i zaklinjala se da e, ako pozivi do jutra, otii iz Strominke. Nadja, kemiarka, donijela je otrov i posipali su ga po uglovima. takori su se na neko vrijeme povukli, ali onda su se opet vratili. Prije dva tjedna dolo je do krize: naravno da se ba Eriki moralo dogoditi da, dok je ujutro uzimala vodu iz vjedra, zahvati u svoju alicu malog utopljenog takora. Tresui se od gaenja i prisjeajui se njegove mirne male njukice, Erika je istog dana otila u madarsku ambasadu i zamolila da je presele u poseban stan. Ambasada je proslijedila 263 ili molbu Ministarstvu vanjskih poslova SSSR-a; Ministarstvo vanjskih poslova proslijedilo ju je Ministarstvu vieg obrazovanja; Ministarstvo vieg obrazovanja predalo ju je rektoru Sveuilita, koji se obratio pitanjem Administrativnom i ekonomskom sektoru; sektor je odgovorio da nema privatnih stanova, i da nije bilo pritubi na takore u Strominki. Prepiska se opet vratila istim putem, kroz iste kanale. Ipak je ambasada Eriki dala nade da e dobiti sobu. Sad je Erika, obgrlivi koljena, sjedila u svojoj brazilskoj zastavi poput neke egzotine ptice. "Djevojke, djevojke", rekla je alosno svojim pjevuckavim glasom. "Ja vas sve toliko volim! Ni za to vas ne bih ostavila - osim zbog takora." To je bila samo djelomina istina. Ona je zaista voljela djevojke, ali Erika ni jednoj od njih nije mogla povjeriti svoju brigu zbog sudbine Madarske, tako usamljene na evropskom kontinentu. Od procesa Laszlu Rajku neto se neshvatljivo dogaalo u njenoj domovini. Govorkalo se da su komunisti s kojima je radila u pokretu otpora uhapeni. Jedan Rajkov roak, koji je takoer studirao na moskovskom sveuilitu i jo neki madarski studenti koji su bili s njim, bili su pozvani natrag u Madarsku, i ni jedan od njih se nije javio. Zaulo se poznato kucanje na vratima, koje je znailo: "Ne skrivajte glaalo, domai su." Muza je ustala i odepesala do vrata - koljeno ju je boljelo od ranog reumatizma. Podigla je rezu. Brzo je ula Daa, krupna djevojka velikih, pomalo iskrivljenih usta. "Djevojke", nasmijala se, ne zaboravivi da zakrauna vrata za sobom. "Upravo mi je uspjelo da umaknem jednom kavaliru. Pogodite kome!" "Ti ima toliko kavalira?" upita Ljuda iznenaeno, eprkajui po svom kovegu. Zaista, sveuilite se polako, mamurno oporavljalo od rata kao od teke nesvjestice. Na postdiplomskom studiju bilo je malo mukaraca i svakome je, na jedan ili drugi nain, neto nedostajalo. "ekaj malo!" povie Olenka ukljuujui se u duh igre i podigavi ruku. Upitno je pogledala Dau. "Je li to bio "Vilica"?"

"Vilica" je bio student na postdiplomskom studiju, koji je tri puta za redom pao na ispitu iz dijalektikog i historijskog materijalizma, te su ga izbacili sa studija kao beznadnog idiota. "Konobar", povie Daa, skidajui ubaru sa zaklopcima za ui s tamne kose i vjeajui je na kuku. Nije skidala kaput s ovratnikom od janjeeg krzna, koji je tri godine prije toga kupila na kupone u sveuilinom centru, ve je i dalje stajala kod vrata. "A - on!" "Vozila sam se tramvajem i on je uao", smijala se Daa. "Smjesta me je prepoznao. "Gdje silazite?" upitao je. I nisam se imala kamo sakriti. Zajedno smo sili. "Vie ne radite u onom kupalitu, zar ne? Iao sam nekoliko puta, ali vas nema."" "Onda si mu morala rei...", Dain je smijeh bio zarazan i zahvatio je Olenku poput plamena. "Morala si rei... morala si 264 rei...!" Ali nije mogla izgovoriti to je htjela i, hihoui se, spustila se na krevet. "Kakav to konobar, kakvo kupalite?" raspitivala se Erika. "Morala si rei...", provali Olinka, ali novi napad smijeha ju je sprijeio da govori. Rukama i prstima nastojala je izraziti ono to nije nikako mogla izrei. I Ljuda se nasmijala, pa ak i Erika, koja jo uvijek nita nije razumjela. ak i Muzino ozbiljno, runo lice razvedrio je smijeak. Skinula je naoale i oistila ih. ""Kamo idete?" pitao je. "Koga poznajete u studentskom domu?"" Daa se guila od smijeha. "Rekla sam: "Poznajem tamo podvornicu. A ona mi - ona mi plete rukavice ..."" "to?" "Rukavice!" "Ali recite mi, htjela bih znati! Kakav to konobar?" molila je Erika. Pljesnuli su Olenku po leima. Ona bi uvijek vrlo lako pras-liula u smijeh. Ali taj smijeh nije bio samo izraz mladenake vitalnosti; ona je vjerovala da je smijeh dobar i za onoga tko se smije i za onoga tko ga slua, i da je samo onaj, tko je u stanju smijati se od srca, uistinu sposoban za ivot. Smirile su se. Glaalo je bilo toplo. Olenka je odmah poela prskati kaputi vodom i spretno ga pokrila bijelom krpom. Daa je skinula kaput. U tijesnom sivom puloveru i jednostavnoj suknji sa vrsto stegnutim pojasom jasno se vidjelo kako je gipka i lijepo oblikovana, kako moe itav dan raditi bilo kakve fizike poslove a da se ne umori. Odmaknuvi areni pokriva paljivo je sjela na rub svog kreveta, koji je bio namjeten s pobonom panjom - s obiljem jastuka i jastuia u ipkastim navlakama, dok su na zidu iznad kreveta bile prikucane izvezene prostirke. Ona ispria Eriki: "Bilo je to prole jeseni, za onih toplih dana prije zime... Napokon, gdje da nae enika? Kako e sklopiti poznanstvo? Ljuda me savjetovala: idi i proetaj u Sokolniki, ali sama. Rekla je da djevojke sve pokvare kad idu u parovima." "Tano!" ree Ljuda. Ona je paljvo istila mrlju na vrku cipele. "Neobino je vidjeti djevojku samu. I nehotice, ovjek poeli da joj se priblii." "I tako sam i uinila", nastavi Daa, ali u glasu joj se vie nije osjealo veselje, "etala sam naokolo i onda sjela. Gledala sam stabla. I zaista je netko zgodan sjeo kraj mene. Tko je to bio? Utvrdilo se da je konobar u bifeu. A ja? Bilo me stid priznati da sam na postdiplomskom studiju. "Uena baba" je strailo za mukarce ..." "Ma hajde, nemoj tako govoriti! Vrag zna kamo te moe dovesti takav stav!" prigovori Olenka brzo i ljuti to.

U ovom svijetu, takG opustoenom i prorijeenom eljeznim koracima rata, crna je praznina zjapila na mjestima gdje su se mukarci njihove dobi - ili pet, deset, ili petnaest godina stariji - morali etati i smijeiti se. A uz taj grubi i besmisleni naziv, koji je izmislila neka nepoznata osoba, "uena baba", bilo je ne265 mogue uivati i u onoj jednoj sjajnoj zraci svjetla koja im je preostala, koja ih je dozivala i vodila naprijed. "... a ja sam rekla da radim kao blagajnica u kupalitu. Neprestano mi je dosaivao i htio saznati u kojem i u kojoj smjeni. Jedva sam se izvukla ..." Dau je posve napustila njena veselost i ivahnost. U tamnim joj se oima nazirala tjeskoba. itav je dan uila u Lenjinovoj knjinici, zatim je pojela neukusan i oskudan obrok u blagovaonici i vratila se umorna kui, praznoj nedjeljnoj veeri koja nita nije obeavala. Nekada je, u srednjim razredima, dok je polazila prostranu drvenu kolu u njihovom selu, uivala u dobrom uenju. Bilo joj je takoer drago to, koristei se fakultetom kao izlikom, moe dobiti paso i prijaviti se u gradu. Ali sad je ve bila starija, a neprekidno je uila osamnaest godina. Od uenja ju je boljela glava. A emu je zapravo studirala? enska je srea jednostavna: roditi dijete; ali nije bilo nikoga tko bi joj ga mogao dati, nikoga za koga bi ga mogla roditi. Zamiljeno se njiui, u opoj tiini koja je zavladala, Daa izgovori svoju omiljenu izreku: "Ne, djevojke, ivot nije roman." Istina je, na njihovoj traktorskoj stanici bio je jedan agronom. Pisao je Dasi, molio je da se uda za njega. Ali ona se spremala da diplomira i itavo bi selo reklo: "Pa zato je ta djevojka studirala - da se uda za agronoma? To moe svaka predrad-nica s polja." S druge strane, Daa je osjeala da ak ni kao kandidat nauka ipak ne moe zakoraiti u drutvo koje je eljela; nije bila dovoljno lakomislena i bezbrina - poput drske Ljude. Gledajui je ljubomorno, Daa ree: "Ljuda, savjetujem ti da opere noge." Ljuda pogleda noge. "Misli?" Ali voda se mogla ugrijati samo na kuhalu koje je sad bilo sakriveno, a glaalo je zauzelo tajni utika. Daa je eljela otjerati svoju tugu nekakvim radom. Sjetila se da je kupila rublje koje nije bilo njene veliine, ali morala ga je uzeti dok ga je uope bilo. Sad ga je izvukla i poela prepravljati. Svi su utjeli. Stol se klimao pod glaalom. Muza se mogla potpuno koncentrirati na svoje pismo. AH ne, to joj nije polazilo za rukom. Muza proita jo jednom posljednje reenice koje je napisala. Izmijeni jednu rije. Ponovo ispie neka nejasna slova. Ne, to pismo nije ispalo dobro! Pismo je bilo la, i mama i tata e to smjesta osjetiti. Razumjet e da se stvari loe odvijaju po njihovu ker, da se neto strano dogodilo. Ali zato, pitat e se oni, zato Muza o tome otvoreno ne pie? Zato po prvi put lae? Da nikoga nije bilo u sobi, Muza bi briznula u pla. Naprosto bi naglas plakala, i moda bi joj to bar malo olakalo poloaj. Ali ovako, mogla je samo odbaciti pero i drati glavu u rukama, skrivajui lice pred svima. Dakle, tako je to! ivotna odluka, a nema se s kim posavjetovati. Nije bilo nikoga kome bi se mogla obratiti za pomo. I tako e se u utorak opet suoiti s ona dva samouvjerena mukarca, s njihovim glatkim rijeima, spremnim na sve mogu266 I nosti. Vjerojatno tako prodire u tijelo krhotina granate - strana, elina, naizgled mnogo vea nego to jest. Kako bi dobro bilo ivjeti bez tog elinog komada u grudima! A ipak, ne moe ga se ukloniti; sve je gotovo. Jer oni nee

popustiti. Ali nee ni ti popustiti! Nee popustiti, jer kako bi mogla suditi o ljudskim osobinama Hamleta i Don Quijotea, neprestano svjesna da si dounik, da ima konspirativno ime, neto kao "Romaka" ili "Trezor-ka", i da mora prikupljati materijal protiv ovih djevojaka ili protiv svog vlastitog profesora? Trudei se da to nitko ne primijeti, Muza obrie suze s oiju. Olenka je ve zavrila s glaanjem suknje. Na redu je bila krem bluza s ruiastom dugmadi. "Gdje je Nadja?" upita Daa. Nitko ne odgovori. Nitko nije znao. Ali Daa je, ijui, vrsto odluila da govori o Nadji: "ta mislite, koliko moe ena tako ivjeti? U redu, nestao je u borbi. Pa ve je pet godina otkako je rat zavrio. ovjek bi pomislio da je ve vrijeme da s tim prekine, zar ne? Da se opet vrati u ivot." "to to govori! to to govori!" uskliknu Muza bolno, podigavi ruke. iroki rukavi njene sive karirane haljine skliznuli su do lakata, otkrivajui mlohave bijele ruke. "Samo je to ljubav! Prava ljubav see i preko groba." Olenkine pune, vlane usne izrazile su neslaganje. "Preko groba? To je transcendentalna ideja, Muza. ovjek moe sauvati njene uspomene, zahvalno sjeanje - ali ljubav?" "Za vrijeme rata", prekine Erika, "mnoge su ljude odveli daleko, preko oceana. Moda je i on tamo negdje, iv." "Mogao bi biti", sloi se Olenka. "U tom sluaju, moe se nadati. Ali Nadja je od onih priroda koje dokraja uivaju u vlastitoj tuzi. I to samo u vlastitoj. Ljudi poput nje moraju uvijek zbog neega tugovati: to im je potrebno." Daa je prestala siti, dokono drei iglu nad avom i ekala dok sve nisu zavrile. Znala je, kad je zapoela taj razgovor, kako e ih sve iznenaditi. "Sluajte, djevojke", ree ona. "Nadja nas neprestano vara. Niti ona vjeruje da joj je mu mrtav, niti se nada njegovom povratku. Ona zna da joj je mu iv. A zna ak i gdje je." Djevojke su bile zaprepatene. "A gdje si to saznala?" Daa ih pobjedonosno pogleda. Zbog njene neobine otrine zapeianja, soba ju je nazvala "isljednikom". "Dovoljno je samo znati sluati. Je li ikad, i jedan jedini put, govorila o njemu kao o mrtvom? Ne. Ona se ak trudi da ne kae "bio je", i nekako joj polazi za rukom da ne kae ni "bio je", ni "jest". Jer da je nestao, mogla je bar jednom o njemu govoriti kao o mrtvom." "Pa onda, to je s njim?" "to!" povie Daa, potpuno odloivi ivanje. "Zar to nije jasno?" Ne, nije im bilo jasno. "On je iv, ali ju je ostavio. A ona se stidi da to prizna! To je poniavajue! I zato je izmislila ovo - "nestao"." 267 "Vjerujem, vjerujem!" sloi se Ljuda, ispirui usta iza zastora. "To znai da se rtvuje zbog njegove sree!" usklikne Muza. "To znai da zbog nekog razloga mora utjeti, i da se ne smije udati!" "Da, to je posve tano; pametna si ti, Daka!" ree Ljuda iziavi iza zastora bez kune haljine, samo u kombinezonu, golih nogu, tako da joj je tijelo izgledalo jo vie i ljepe. "Ona se izjeda u sebi, i zato se i pravi nekakva svetica, vjerna lesu. Vraga se ona rtvuje; dre od elje da je netko miluje, ali nitko je nee! Napokon, dosta je da djevojka proeta ulicom i svi se okreu da je pogledaju - ali ona, ba da se nekome i baci u naruaj, ipak je ne bi htio." Pola je natrag iza zastora. "Ali valjda se ba ne mora eljeti da se ljudi za tobom okreu i gledaju te!" prigovori Olenka vatreno. "Mora se uzdii iznad toga!" "Ha, ha!" odvrati Ljuda. "Tebi je lako tako misliti, zato to se ljudi zaista okreu za tobom."

"Ali, agov je posjeuje", ree Erika, muei se s izgovorom ruskog glasa "". "Posjeuje je - to jo nita ne znai!" ree nevidljiva Ljuda s uvjerenjem. "Mora zagristi!" "Kako to misli "zagristi"?" ree Erika ne shvaajui. Sve su se nasmijale. "Ne, ti hoe rei", ree Daa i dalje ustrajui kod svog miljenja, "da se moda ona jo uvijek nada da e joj se mu vratiti od te druge ene." Na vratima se ulo dogovoreno kucanje: "Ne skrivajte glaalo, domai." Sve su uutjele. Daa je povukla zasun. Nadja je ula, vukui noge, lica umornog i ostarjelog kao da potvruje najgore Ljudine poruge. udnovato, nije ni pozdravila prisutne, nije ak ni rekla: "Evo me, tu sam", ili "ta je nova, djevojke?" Objesila je kaput i pola prema svom krevetu. U ovom trenutku za nju ne bi bilo nita tee nego rei nekoliko uljudnih, besmislenih rijei. Erika je itala. Olenka je zavrila s glaanjem i opet su upalile stropnu svjetiljku. Nitko nije znao to da kae. Da bi prekinula neugodnu utnju, Daa, koja se opet prihvatila ivanja, ree: "Ne, djevojke, ivot nije roman." 268 45 STARA DJEVOJKA Poslije svog posjeta Glebu, Nadja je eljela biti samo s ljudima koji su jednako nesretni kao ona, razgovarati samo o onima, koji sjede iza reetaka. Iz Lefortova krenula je ravno u Krasnu Presnju preko itave Moskve da prenese Sologdinovoj eni tri svete rijei njenog mua. Ali nije je nala kod kue, to nije bilo udno: nedjelja je bila jedini dan u tjednu kad je Sologdinova ena mogla obaviti razne poslove vani, za sebe i za svog sina. A Nadja nije mogla ostaviti poruku kod susjeda: Sologdinova joj je rekla, i to nije bilo teko vjerovati, da su susjedi protiv nje i da je uhode. Iako se Nadja uspinjala strmim mranim stepenicama brzo, uzbuena pri pomisli da e razgovarati s tom enom, koja je dijelila njenu tajnu tugu - silazila je ne samo razoarana, ve naprosto oajna. I kao to se slike polako pojavljuju na praznom papiru u tamnoj komori fotografa, sve one mrane misli i predodbe koje su se rodile u zatvoru, sad su izronile i poele titati Nadjino srce. Rekao je - da, zaista je rekao - "Nemoj se iznenaditi ako me otpreme odavde, ako moja pisma prestanu dolaziti." Mogli bi ga otpremiti! Tada bi ak i ove posjete, jednom godinje, prestale? A to bi bilo s njom? I rekao je neto o donjim slojevima Angare ... A zar nije spomenuo i Boga - u nekoj reenici? Zatvor mu je osakatio duh, vodi ga u idealizam, misticizam, ui ga pokornosti. On se mijenja; kad se vrati, on e biti potpuno nepoznat ovjek ... Ali najgore je bilo to je rekao gotovo prijetei: "Ne smije se previe nadati isteku moje kazne." - "Kazna je uvjetna pojava." Nadja je povikala: "Ja to neu vjerovati! To naprosto ne moe biti!" Sada, nekoliko sati kasnije, dok je putovala opet natrag preko itave Moskve, od Krasne Presnje do Sokolniki, mrane su je misli jo uvijek titale; nije ih se mogla otresti. Ako Glebov rok nikad nee zavriti, to koristi ekati? emu i dalje ivjeti? 269 Ili Stigla je u Strominku prekasno za veeru, i jo ta je slamka bila dovoljna da je surva u potpuni oaj. Odmah se sjetila i globe od deset rubalja, koju je morala platiti dva dana prije toga zato to je sila sa stranje strane iz autobusa. Deset rubalja! To je bio veliki novac - sto predreformskih rubalja. Ugodan lagani snijeg poeo je padati. Djeai s kapom nabijenom preko uiju

stajao je i prodavao cigarete "Kazbek". Nadja mu prie i kupi dvije. "A ibice?" ree ona sama sebi naglas. "Evo ti, tetie! Pripali!" Djeak joj prui kutiju ibica. "Ne naplaujemo vatru." Ni ne mislei kako bi to moglo izgledati, Nadja uspije drugom ibicom upaliti cigaretu nespretno, na drugoj strani. Vratila je djeaku ibice i ne elei jo da ue, poela polako etati gore--dolje. Premda joj to nije bila prva cigareta, nije bila navikla na puenje. Dim ju je pekao u ustima i izazivao muninu; to joj je malo ublailo bol u srcu. Kad je popuila pola cigarete, Nadja je odbaci i popne se stepenicama u sobu 418. Prola je kraj Ljudinog nenamjetenog kreveta i svalila se na svoj leaj, elei vie od svega da je ostave na miru. Na njenom pisaem stolu bile su etiri hrpe papira, njena disertacija u etiri strojem ispisane kopije. Koliko se samo namuila s njom - s crteima, fotokopijama, pa prvom korekturom, drugom, a sad joj se vratila na treu. Kako je beznadno, nezakonito bilo to neprestano odugovlaenje, a zapravo, sada mogla bi je jo specijalno preraditi i to bi joj donijelo mir i dobru plau. Ali u tome ju je prijeio onaj uasni upitnik za slubu sigurnosti od osam stranica, koji bi valjalo ispuniti i predati kadrovskom odjelu do utorka. Iznijeti stvari onako kako jesu - znailo bi biti izbaena do kraja tjedna s fakulteta, iz studentskog doma, iz Moskve. Ili bi opet mogla na licu mjesta traiti razvod braka. A Gleb, nije joj dao uope nikakvog savjeta. Njen zbunjeni, bolni mozak nije mogao nai nikakva rjeenja. Erika je namjestila krevet to je bolje mogla. To joj nije naroito ilo od ruke; itav ivot sluge su obavljali taj posao umjesto nje. Tada je namazala usnice i otila u Lenjinovu knjinicu. Muza je pokuavala itati, ali nije se mogla sabrati. Primijetila je Nadjinu tugu i zabrinuto je promatrala; ipak se nije mogla prisiliti da je upita to joj je. Daa je razmiljala da li da se prihvati glaanja. Nikad nije mogla dugo sjediti bez posla. "Da", rekla je, "danas sam ula da e nam ove godine udvostruiti pomo za knjige." Olenka se trgne, "ali se!" "Tako je na dekan rekao djevojkama." "Samo as. Koliko e to onda biti?" Olenkino je lice gorjelo od radosti koju novac moe donijeti samo ljudima koji na njega nisu navikli i koji nisu pohlepni. "Tri stotine i tri stotine je est 270 stotina. Sedamdeset i sedamdeset je sto i etrdeset. A pet i pet je - ha!" povikala je pljesnuvi rukama. "Sedamsto i pedeset! To je ve neto!" "Sad e moi sebi kupiti komplet Solovjeva", ree Daa. "Ne znam. Ne znam", ree Olenka, smijeei se. "Moda haljinu u boji trenje, od krep-oreta? Moe zamisliti?" Ona podigne rub suknje. "S dvostrukim volanom!" Mnogo toga Olenka nije imala. Tek joj se nedavno, prole godine, poeo vraati interes za stvari. Majka joj je dugo bolovala, a pretprole godine je umrla. Od tada Olenka nije imala nikoga na svijetu. U jednom tjednu 1942, ona i njena majka primile su pogrebninu i za oca i za brata. Odmah poslije toga njena se majka teko razboljela, i Olenka je morala prekinuti studij na prvoj godini povijesti. Godinu dana kasnije opet je poela studirati preko dopisnog teaja. Nou je radila u bolnici, a tokom dana vodila je kuanstvo. Morala je traiti drvo za ogrjev i mijenjati kupone od kruha za mlijeko. Nita od toga u ovom se trenutku nije moglo vidjeti na njenom ljupkom, punanom, dvadeset estogodinjem licu. Ona je vjerovala da ovjek mora sve prebroditi i nikad ne dopustiti da njegove

brige budu teret drugima. Zato ju je smetao pogled na Nadjinu neprikrivenu patnju, koja je tako porazno djelovala na ostale. Olenka upita: "ta je s tobom, Nadja? Jutros si bila puno veselija." Rijei su bile suutne, ali ipak su izraavale prijekor. Samim tonom ljudski glas moe otkriti osjeaje koji se otimlju analizi. Nadja je postala svjesna Olenkine razdraljivosti, dok ju je promatrala kako privruje rubinski bro u obliku cvijeta na rever kaputia i zatim se parfimira. I taj parfem, koji je Olenku okruio nekim nevidljivim oblakom radosti, Nadji se uinio kao miris samog gubitka. Ne mijenjajui izraz lica i s mukom izgovarajui rijei, Nadja odgovori: "Smetam li ti? Kvarim li ti raspoloenje?" Premda na povrini njene rijei nisu sadravale prijekor, osjeao se prijekor u nainu na koji ih je izgovorila. Olenka se ispravi. Usne su joj se stegnule i itav podbradak poprimio vrst, strog izraz. Dvije ene gledale su se preko pretrpanog stola. "Sluaj, Nadja", ree Olenka, paljivo izgovarajui svaku rije. "Ja te ne bih htjela povrijediti. Ali kao to kae na zajedniki prijatelj Aristotel, ljudsko bie je drutvena ivotinja. Moemo dijeliti nae radosti, ali nemamo prava iriti tugu." Nadja je sjedila, pognuta poput starice. "Moe li ti uope zamisliti", ree ona tihim, ravnomjernim glasom, "koliko ovjeku moe biti teko pri dui?" "Mogu, i te kako. Tebi je teko. Vjerujem ti. Ali ne smije misliti da si ti jedina koja pati na ovom svijetu. Moda su drugi proivjeli mnogo vie od tebe. Misli malo i na to." Nije htjela nastaviti i rei: "Zato bi nestali mu, koga se moe nadomjestiti, bio vei gubitak nego ubijeni otac i brat, i mrtva majka, koje nikad nitko ne moe nadomjestiti?" 271 Stajala je nepomino gledajui u Naciju. Nacija je vrlo dobro shvatila da Olenka govori o vlastitim gubicima. Ali ipak, pomislila je: Svaka je smrt neopoziva, ali svaka se smrt dogaa samo jednom. Potresa te samo jednom. Tada se malo-pomalo, neprimjetno, ta smrt povlai u prolost. Postepeno te bol naputa. I ti prikai crveni cvjetni bro, namirie se parfemom i odlazi na sastanak. Ali Nadjin bol uvijek je bio prisutan, uvijek ju je muio; bio je u prolosti, u sadanjosti, u budunosti. Ma koliko se trudila i ma koliko nastojala, nije ga se mogla osloboditi. Ali da bi dala prihvatljivo tumaenje morala bi otkriti svoju tajnu, a to je bilo suvie opasno. I tako je popustila i lagala, kimnuvi glavom prema disertaciji. "Pa, oprosti, ali potpuno sam iscrpljena. Nemam vie snage da je jo jednom korigiram. Koliko puta ovjek moe neto korigirati?" Tu je Olenkin gnjev potpuno iezao, i ona prijazno ree: "A, mora izbaciti strance? Pa, zna, nisi ti jedina. Nemoj da te to obeshrabri." "Izbaciti strance" znailo je proi itavu tezu i izmijeniti svaku reenicu koja se odnosi na nekog stranca: "Lovvc je dokazao", na primjer, mora glasiti: "Nauni radnici su uspjeli dokazati"; "kao to je Langmuir dokazao" postat e "kao to se dokazalo". Ili, ako se ne samo neki Rus, ve i Danac ili Nijemac u ruskoj slubi istakao bilo kakvom sitnicom, moralo se navesti njegovo puno ime i istaknuti duboki patriotizam i besmrtne zasluge za nauku. "Ne strance. Ja sam ih ve davno izbacila. Sad moram izbaciti akademika B ..." "Naeg ovjeka, Sovjeta?" "... i itavu njegovu teoriju. A itavu sam stvar sagradila na tome. I sad se ustvrdilo da je on - da je njegova ..."

Akademik B. pao je u isti ponor, u isti podzemni svijet kao i Nadjin mu. "Hajde, ne uzimaj stvari toliko k srcu!" govorila je Olenka. "Barem ti doputaju da preradi. Moglo bi biti i gore. Muza mi je priala..." Ali Muza je nije ula. Sad se zadubila u knjigu, i soba oko nje vie nije postojala. ".. .Muza mi je priala kako je jedna djevojka na odsjeku za knjievnost prije etiri godine branila tezu o Z\veigu i postala docent. Iznenada su otkrili da je u tezi rekla tri puta da je Zwek> "kozmopolit" - a da to teza i odobrava. Pozvali su je u komisiju za akademske naslove i oduzeli joj diplomu. Strano!" "Ej, Nadja, ti si nesretna zbog kemije", ree Daa. "A io bismo rekle mi u politikoj ekonomiji? Nama je stalno no pod grlom, ali ipak guramo. Diemo. A sad u se izvui iz toga, zahvaljujui Struajla-Oljabikinu." Svi su znali da je Daa ve trei put dobila temu za svoju tezu. Njena prva tema bila je "Problemi raspodjele hrane u socijalizmu". Taj je predmet bio vrlo jasan prije dvadeset god; kad bi svaki pionir, pa i Daa meu njima, napamet znao da obiteljska kuhinja ubrzo odumrijeti, i da e osloboene . . 272 1 dobivati svoje doruke i rukove u zajednikim blagovaonicama. Ali tokom godina ta je tema postala maglovita, pa ak i opasna. U svakom sluaju svatko tko se hranio u kolektivnim menzama - sama Daa, na primjer - inio je to samo iz puke nude. Prosperirala su samo dva oblika zajednike prehrane: skupi restorani - u kojima socijalistiki princip nije posve dolazio do izraaja - i najjeftinije krmice, koje su prodavale samo votku. U teoriji jo su uvijek postojale kolektivne menze, budui da je Veliki korifej posljednjih dvadeset godina bio prezaposlen da bi izrekao svoje miljenje o temi raspodjele hrane. I zato je bilo opasno usuditi se iznijeti vlastito miljenje. Daa se dugo vremena muila s tom tezom, i napokon joj je profesor promijenio temu; ali i novu joj je dao s krivog popisa: "Trgovina potronim dobrima u socijalizmu". inilo se da za tu temu nema mnogo gradiva. U svim govorima i direktivama tvrdilo se da se potrona dobra moe, pa ak i mora proizvoditi. Ipak, u praktinom ivotu, ta su se dobra u usporedbi s elikom i naftinim proizvodima nala u loem poloaju i hoe li se laka industrija razviti ili e potpuno nestati nije znao ak ni ueni savjet. I tako su nakon nekoliko vremena odbacili i tu temu. I tada su se dobri ljudi potrudili, pa je Daa dobila temu: "Ruski ekonomist iz devetnaestog stoljea, Struajla-Oljabikin". Smijui se Olenka upita: "Jesi li ve gdje nala portret tog tvog dobrotvora?" "Ba u tome je stvar! Ne mogu ga nai." "Kakva runa nezahvalnost!" Olenka je pokuavala razveseliti Nadju, jer se i sama osjeala veselom pri pomisli na veernji izlazak. "Ja bih ga pronala i objesila iznad kreveta. Mogu ga lijepo zamisliti: krasan tip starog posjednika, s neispunjenim duhovnim enjama. Poslije velikog doruka sjedio bi u kunoj haljini pred prozorom, znate, tamo u onoj gluhoj provinciji iz Evgenija Onjegina, gdje nikad ne pusu bure povijesti; tu bi sjedio, i promatrajui kako djevojka Palaka hrani svinje, sanjarski razmiljao u sebi: "Kako se drava bogati, i od ega ivi..." A uvee bi onda kartao." Olenka nije mogla zaustaviti smijeh. Ljuda je obukla svijetloplavu haljinu koja je leala preko njenog kreveta. Nadja uzdahne i odvrati pogled od neurednog kreveta. Ljuda je stajala pred ogledalom, dotjerujui minku na obrvama i trepavicama i paljivo maui usne u obliku latica. Iznenada Muza progovori kao da je itavo vrijeme sudjelovala u razgovoru: "Jeste li ikad primijetili po emu se junaci ruske literature razlikuju od junaka zapadnoevropskih romana? Junaci zapadne literature uvijek jure za

karijerom, za novcem, za slavom. Rusi mogu preivjeti i bez hrane i pia - oni trae samo pravdu i dobrotu. Je li tano?" I ona se opet zadubi u knjigu. Ljuda je obukla kaljae i posegla za svojim krznenim kaputom. Nadja strogo kimne glavom prema Ljudinom krevetu i ree 13 U prvom krugu 273 s odvratnou: "Opet e nam os Laviti to smee da za tobom pospremamo?" "Pa ne pospremaj!" ree Ljuda, razbjesnjevi se, blistavih oiju. "I da se nisi vie usudila dirnuti moj krevet!" Glas joj je preao u prodorni vrisak. "I ne dijeli mi lekcije!" "Bilo bi ve vrijeme da shvati!" plane Nadja, oslobaajui se svih svojih nagomilanih osjeaja. "Ti nas vrijea. Zar misli da nam nije nita drugo na pameti osim tvojih veernjih uitaka?" "Zavidna si! Nitko ne grize tebi na udicu." Lica su im bila iskrivljena, runa, kao to su uvijek enska lica u bijesu. Olenka otvori usta da se takoer otrese na Ljudu, ali ni njoj se nije sviao ton rijei "veernjih uitaka". (Ah, ni ti uici nisu bili ba tako sjajni, kao to su moda izgledali.) "A na emu bih ti mogla zavidjeti?" povie Nadja tupo, prelomljenim glasom. "Ako si zalutala", povie Ljuda jo glasnije, osjeajui da je pobijedila, "pa si umjesto u samostan dospjela na postdiplomski studij, dobro, sjedi tamo u kutu, ali ne izigravaj nam tutora. Ve mi je toga dosta. Usidjelice!" "Ljuda, da se nisi usudila!" vrisne Olenka. "Pa to onda zabada nos u svaije poslove? Opatica! Usidjelica! Gabor!" U tom trenutku pridruila se i Daa i poela neto vrlo energino dokazivati. A i Muza se uzbudila i maui knjigom prema Ljudi poela vikati: "Trijumf malograantine!" Svih pet vikalo je u jedan glas, i nitko nije nikoga sluao, nitko se ni s kim nije slagao. Nita ne shvaajui, stidei se svog ispada i svojih nekontroliranih jecaja, Nadja se, jo uvijek u svojoj najboljoj odjei koju je obukla za posjet, baci niice na krevet i pokrije glavu jastukom. Ljuda je jo jednom napudrala lice i zaeljala plave uvojke, spustila veo na eiru malo ispod oiju i, ne namjestivi krevet ve samo prebacivi preko njega pokriva kao ustupak, izila iz sobe. Drugarice su zvale Nadju, ali ona se nije micala. Daa joj skine cipele i pokrije noge uglovima pokrivaa. Netko je pokucao na vrata. Olenka izletje u hodnik, vrati se unutra kao vjetar, strpa uvojke pod eir, navue tamnoplavi kaput ukraen utim krznom i opet otri do vrata. Bio je to korak prema radosti, ali i prema - borbi... I tako se dogodilo da je soba 418 poslala u svijet jednu za drugom, dvije krasne i ljupko odjevene zavodnice. Ali izgubivi s njima svu ivahnost i smijeh, u sobi je zavladalo jo mranije raspoloenje. Moskva je bila golemi grad, ali nije se imalo kamo poi. Muza vie nije itala; skinula je naoale i sakrila lice u \e-like ruke. Daa ree: "Olga je luda. On e se s njom samo poigrati i odbaciti je. Kau da negdje ima drugu. A moda i dijete." 274 I Muza pogleda u svoje ruke. "Ali Olja nije niim vezana. Ako se utvrdi da je takav, uvijek ga moe ostaviti." "Kako to misli, nije vezana!" nasmijei se Daa ironino. "Kakvu vezu ti

misli, ako ..." "Ah, ti uvijek sve zna! Kako to moe znati?" Muza je bila indignirana. "Pa provodi no u njegovom stanu." "Ah, pa to nita ne znai! To uope nita ne dokazuje!" ree Muza. "Danas ide samo tako; drukije ih ne moe zadrati." Dvije su djevojke uutjele, svaka zaokupljena vlastitim mislima. Snijeg je vani padao sve gue. Ve je bio mrak. Voda je tiho grgoljila u radijatoru pod prozorom. Bila je nepodnoljiva pomisao da e nedjeljno vee protei u ovoj mranoj jazbini. Daa je mislila o konobaru koga je odbacila, o snanom zdravom mukarcu. Zato ga se odrekla? Istina, odveo ju je u onaj klub na rubu grada kamo nikad nitko iz sveuilita nije zalazio. Pa to onda? "Muzoka, hajdemo u kino, molim te!" ree Daa. "to igra?" "Onaj njemaki film "Indijski nadgrobni spomenik"." "Ah, to je glupost! Komercijalna glupost!" "Ali igra ba ovdje u zgradi, druga vrata." Muza nije odgovarala. "Zbilja, ovdje je mrtvaki dosadno!" "Ja ne idem", ree Muza. "Nai neki posao." Iznenada je elektrino svjetlo potamnjelo. Samo tanka crvena nit gorjela je u arulji. "Sad nam je jo to trebalo", zastenja Daa. "ovjek se moe samo objesiti u ovakvoj rupi!" Muza je sjedila poput kipa. Nadja je leala na krevetu nepomina. "Muzoka, hajdemo u kino!" Netko je pokucao na vratima. Daa je pogledala tko je i vratila se. "Nadja! agov je doao! Hoe li ustati!" 275 46 PLAMEN I SIJENO i Nadja je dugo plakala. Zagrizla je pokriva da bi nekako zaustavila suze. Lice joj je bilo vrue i mokro; jastuk ju je guio. Bila bi sretna da je mogla nekuda izii, maknuti se iz te sobe sve do kasno uvee. Ali u itavom golemom gradu Moskvi nije bilo ni jednog mjesta kamo bi se moglo otii. Nije to bilo prvi put da su joj dobacivali takve pogrde: "tutor", "gnjavator", "opatica", "usidjelica". Najgore je bilo to su bile potpuno neistinite. Ali moe li peta godina lai biti uope laka? Lice ti se otegne i zgri nad vjenom maskom, glas ti postaje prodoran, rasuivanje beutno. Moda je sad zaista ve postala nesnosna stara usidjelica? Teko je vidjeti samog sebe u pravom svjetlu. U studentskom domu, gdje ne moe kao kod kue lupiti nogom pred mamom - u studentskom domu, meu sebi ravnima, poinje sebe gledati samo u loem svjetlu. Osim Gleba nije bilo nikoga, ba nikoga tko bi je mogao razumjeti. Ali ni Gleb je ne moe razumjeti. Nita joj nije rekao - to da radi, kako da ivi. Samo je rekao da njegovom roku nee biti kraja. S nekoliko brzih, uvjerenih reenica slomio je sve ono to joj je davalo snage iz dana u dan, sruio je svu njenu vjeru, njene nade i sve ono to ju je podravalo u njenoj usamljenosti i ne-pristupanosti. Njegovoj kazni nee biti kraja! A to je znailo da mu nije potrebna.

Oh, Boe moj, Boe moj! Nadja je leala licem prema dolje. Otvorenih, nepokretnih oiju zurila je izmeu jastuka i pokrivaa u komadi zida pred sobom - i nije mogla shvatiti, i nije se ni trudila da shvati kakva je to svjetlo u sobi. Izgledalo je vrlo mrano, ali ipak je jo razabirala mjehure na poznatoj oker boji. 276 Iznenada je kroz jastuk ula dvanaest karakteristinih udaraca po perploi vrata, poput graka koji pada u lonac: tri puta po etiri prsta! I ak prije nego joj je Daa rekla: "Nadja! agov je doao! Hoe li ustati?" Nadja je odbacila jastuk, skoila s kreveta u arapama, izravnala suknju koja joj se posve omotala oko struka, prola eljem kroz kosu i pokuavala napipati cipele nogama. U beivotnom, tmurnom svjetlu slabog napona, Muza je vidjela da joj se uri i povukla se. Daa je pourila da namjesti Ljudin krevet i da pokupi stvari razbacane po sobi. Uvele su gosta u sobu. agov je uao sa starom vojnikom kabanicom prebaenom preko lea. Bio je visok, vojnika dranja. Mogao se sagnuti ali ne pogrbiti. Pokreti su mu bili krti i proraunati. "Zdravo, lijepe moje dame", ree on svisoka, "doao sam da vidim kako provodite vrijeme bez dovoljno svjetla - pa da vam se pridruim. ovjek bi mogao umrijeti od dosade!" Kakva srea, pomisli Nadja; u tom svjetlu nee moi vidjeti da su joj oi podbule od suza. "Znai, kad ne bi bilo zamraenja, ne biste ni doli?" Daa je prihvatila agovljev ton, podsvjesno koketirajui, kao da je to inila sa svakim neoenjenim ovjekom koga je upoznala. "Ne, nikako. U jarkom svjetlu enska su lica liena svake drai; ono otkriva njihov prkosan izraz, zavidne poglede, prerane bore, teku kozmetiku." Nadja se stresla pri rijeima "zavidne poglede" - bilo je to kao da je uo njihovu prepirku. agov nastavi: "Da sam ja ena, donio bih zakon da svjetla moraju biti uvijek priguena. Tada bi svaka vrlo brzo nala mua." Daa strogo pogleda Sagova. On je uvijek tako govorio i to joj se nije svialo. Sve su njegove reenice izgledale kao da su nauene, neiskrene. "Mogu li sjesti?" "Izvolite", odgovori Nadja ravnomjernim glasom u kojem nije bilo ni traga njenog nedavnog umora, gorine, suza. Za razliku od Dae, njoj se agov sviao zbog te suzdrlji-vosti, polaganog naina govora, dubokog snanog glasa. Iz njega kao da je zraio mir. A i njegov joj je humor bio ugodan. "Ovo drutvo me moda ne bi ponudilo po drugi put, pa u bre sjesti. Dakle, to mi radite, mlade moje studentice?" Nadja je utjela. Nije joj bilo lako s njime razgovarati; dan ranije su se posvadili i Nadja ga je naglim, impulzivnim pokretom, koji je nagovijetao intimnost kakva meu njima nikada nije postojala, lupila torbom po leima i pobjegla. Bilo je to glupo i djetinjasto; a sada joj je nazonost ostalih olakala poloaj. Daa odgovori: "Idemo u kino. Ne znamo s kim." "A kakav je film?" ""Indijski nadgrobni spomenik"." "Ah! bezuvjetno poite. Kao to je rekla jedna bolniarka: "Ima mnogo pucnjave, mnogo mrtvih, i uope prekrasan film."" 277 agov je udobno sjedio za zajednikim stolom.

"Oprostite mi, ljupke moje dame, mislio sam da u vas nai kako pleete kolo, ali umjesto toga ovdje kao da je nekakav pogreb. Imate problema s roditeljima? Nesretne ste zbog posljednje odluke partijskog biroa? Napokon, ona se ne odnosi na postdiplomski studij." "Kakve odluke?" upita Nadja gotovo bezglasno. "Kakve odluke? O provjeravanju drutvenog porijekla studenata; jesu li dali istinite podatke o svojim roditeljima. Dakle, Muza Georgijevna? Sigurni ste da niste nita zatajili? Tu ima itav niz divnih mogunosti - moda je netko nekome neto povjerio, ili govorio u snu, ili itao neiju potu; oh, itav niz mogunosti." Nadjino srce je naas prestalo udarati. Jo e traiti, i eprkati, i kopati! Kako joj je ve svega dosta! Kamo bi od svega toga mogla pobjei? "Kakva je to opet gadost?" usklikne Muza. "Hoete rei da vas ak ni to ne moe razveseliti? Pa dobro, da vam onda ispriam vrlo smijenu priu o tome kako se juer tajno glasalo na savjetu Matematikog fakulteta?" agov se obraao svima, ali neprestano je gledao u Nadju. Ve se dugo vremena pitao to ona od njega hoe. Sa svakim novim incidentom kao da je to postajalo jasnije. Ona bi stala kraj ahovske ploe dok je on s nekim igrao ah i molila ga da igra s njom da bi nauila nekoliko otvaranja. (Ali napokon, ah pomae da se zaboravi kako vrijeme prolazi.) Ili bi ga pitala to misli o njenoj interpretaciji na koncertu, (Pa to je prirodno! Svatko eli da ga pohvali netko, tko nije potpuno ravnoduan.) Ili, kao to se jednom dogodilo, da je imala "ulaznicu vie" za kino i pozvala ga je da ide s njom. (Oh, moda je naprosto htjela jedno vee imati iluziju da je netko nekamo izvodi...) A tada mu je na njegov roendan dala poklon, notes - ali tako nespretno. Gurnula mu je u dep od kaputa i pobjegla. Zato se tako vladala? Zato je bjeala? (Ah, iz zbunjenosti, samo iz zbunjenosti!) Dostigao ju je u hodniku i poeo se s njom natezati, pravei se da joj eli vratiti notes, i ti loj borbi ju je zagrlio - a ona mu je dopustila da je dri; nije se odmah pokuala oteti. (Toliko je godina prolo otkako je netko zagrlio Nadju, da ju je ovaj iznenadni i neoekivani dogaaj potpuno smeo.) A zatim onaj nestaan udarac s torbom. Kao i prema svima drugima, agov je strogo kontrolirao svoje dranje prema Nadji. Ali, moda je ona usamljena ena, koja moli za pomo? A tko bi mogao biti tako nepokolebiv, tako tvrd pa da je odbije? I tako je te veeri agov doao iz svoje sobe broj 412 u sobu 418 ne samo siguran da e tamo zatei Nadju, ve i ispunjen uzbuenjem u oekivanju onoga to bi se meu njima moglo dogoditi. 278 Ako su djevojke pokazale da ih njegova pria o udnovatom glasanju na matematikom savjetu imalo zabavlja, bilo je to samo iz uljudnosti. "Pa hoe li se ta svjetla upaliti ili ne?" uzvikne napokon Muza nestrpljivo. "Vidim da vas moje prie ne zabavljaju. Posebno Nadedu Ilininu; koliko vidim, lice joj je kao olujni oblak. A znam i zato; neki dan su je globili sa deset rubalja i ona to ne moe preboljeti." Nadja se razbjesnjela. Zgrabila je torbicu, naglo otvorila zatvara, izvukla komad papira i histerino ga razderala. Bacila je papirie na stol pred agova. "Muza, po posljednji put, ide li?" upita Daa tuno, uzimajui svoj lagani

kaput. "Idem!" odgovori Muza muklo, i poe po svoj kaput. agov i Nadja nisu se okrenuli dok su djevojke izlazile. Ali kad su se vrata za njima zatvorila, Nad ju je odjednom uhvatio neki strah. Sagov je pokupio komadie papira i podigao ih prema svjetlu. Bili su to utavi djelii jo jedne novanice od deset rubalja... On ustane i prie Nadji. Bio je mnogo vii od nje. Uzeo je njene male ruke u svoje. "Nadja!" bilo je to prvi put da ju je nazvao samo imenom. Osjeao je udnovato uzbuenje. "Oprostite mi! Ja sam kriv... mnogo ... prema vama ..." Stajala je potpuno nepomino; srce joj je ludo udaralo i osjeala je slabost. Bijes zbog novanice od deset rubalja proao je jednako brzo kao to je i doao. Nadola joj je udnovata misao: ovdje nema nikakvog straara koji priklanja prema njima bikovsku glavu. Mogu govoriti to god hoe. Mogu sami odluiti kad se moraju oprostiti. Njegovo lice bilo je vrlo blizu, vrlo snano, pravilnih crta. Skliznuo joj je prstima po laktovima pod batistenom bluzom. "Nadja!" ree on opet vrlo tiho. Njemu je mogla govoriti o problemima sa specijalnom temom i novim upitnikom pred njim je mogla oteretiti duu... "Pustite me", ree ona napokon, umorno i kao da ali. Ona je to zapoela, a sad govori "pustite me"! "Kako da vas shvatim, Nadja?" ree on preavi rukama s laktova na njena ramena, osjeajui njenu mekou i toplinu. Po trei put ju je nazvao samo "Nadja", a ona ga nije ispravila. "Da me shvatite - kako?" upita ona, ali ne odmiui se. Polusvjetlo je sakrilo rumenilo koje joj je navalilo u lice Ona ga odgurne. "Pustite me! Kako ste mogli pomisliti..." Ona strese glavom i pletenica joj padne preko lica pokrivajui jedno oko. "Neka me vrag nosi ako znam ta da mislim o vama!" promrmlja on Ijutito, pusti je i uputi se prema prozoru. Voda u radijatoru mirno je grgoljila. Nadja drhtavim rukama popravi kosu. agov pripali cigaretu. Teko je disao. I sad pogodi ta ta ena hoe! "Znate li vi", upita on, pravei stanku iza svake rijei, "kako gori suho sijeno?" "Da, znam", odgovori ona tupo. "Plane do neba, a onda ostane hrpica pepela." "Do neba!" ponovi on. "Hrpica pepela", ree ona opet. "Recite mi onda - zato neprestano bacate zapaljene ibice u suho sijeno?" (Zar je to mogue? Kako ju je mogao tako krivo shvatiti? Napokon, svatko se katkada eli dopasti, pa makar i na mahove!) "Hajdemo van!" povie ona. "Idemo nekamo!" "Ne idemo nikamo. Ostat emo ovdje." On je sad mirno puio, drei cigarpic u uglu usta. Svialo joj se kako on pui. "Ne, molim vas, idemo nekamo!" Ona nije odustajala. "Ili ovdje, ili nigdje", ree on nemilosrdno, prekinuvi je. "Moram vam odmah rei: ja imam zarunicu. Nita vam ne mogu obeati. I - ne smiju me vidjeti zajedno s vama u gradu." 280 47 USKRSNUE MRTVIH Nadji i agovu bilo je zajedniko to ni jedno ni drugo nisu bili roeni u Moskvi. Roeni Moskovljani s kojima se Nadja upoznala na postdiplomskom studiju nosili su u sebi otrov nepostojee superiornosti; oni su to zvali "moskovskim rodoljubljem". Nadju su bez obzira na njen uspjeh u nauci smatrali

osobom drugoga reda - ponajvie zato to je tako loe skrivala svoje osjeaje. I agov je bio iz provincije, ali on se probio kroz moskovske utvrde jednako lako, kao ledolomac kroz mirnu vodu. Jednom je ula kako neki mladi student, koji je elio poniziti agova, pita, ponosno zabacujui glavu: "A iz koje ste vi abokreine?" agov ga je pogledao svisoka, s nekim lijenim saaljenjem. Mirno se ljuljajui amo-tamo na petama odgovorio je: "Vi nikad niste tamo imali prilike otii. Iz provincije koja se zove front. Iz sela rov." Ve je odavna poznato da se na ivot tokom godina ne kree ravnomjerno. Kod svakog ljudskog bia postoji jedno razdoblje u ivotu kad se on najpunije moe izraziti, kad najdublje sebe osjea i kad vri najjai utjecaj i na sebe i na druge. I ma to se kasnije desilo tom ovjeku, ma kako to izvana izgledalo znaajno, sve je samo polagani pad. Mi pamtimo, opijamo se, sviramo u razliitim tonalitetima i iznova sami sebi pjevamo onaj odlomak pjesme koji je samo jednom u nama odjeknuo. Za neke to razdoblje dolazi u djetinjstvu, i ti ostaju djeca itavog ivota. Drugima to dolazi s prvom ljubavlju, i to su oni ljudi koji ire mit da se ljubav javlja samo jednom. Oni kojima je to bilo razdoblje najveeg bogatstva, asti ili moi, jo e i u starosti mrmljati bezubim desnima o svojoj izgubljenoj veliini. Za Nerina to je razdoblje bio zatvor. Za agova rat. agov je uao u rat s enjom i strahom. Pozvan je jo u prvom mjesecu, i nije demobiliziran sve do 946. I itave etiri godine rata svakog je jutra sumnjao hoe li poivjeti do veeri; nije sluio u vanim tabovima, a sa fronta je otiao samo kad je morao u bolnicu. Povlaio se etrdeset prve iz Kijeva, a etr281 deset druge s Dona. Premda je rat krenuo nabolje, agov je i etrdeset treu, pa i etrdeset etvrtu proveo u povlaenju pod Kovelom. U jarcima kraj puta, u raskvaenim rovovima, meu ruevinama spaljenih kua spoznao je vrijednost zdjelice juhe, jednog sata tiine, smisao iskrenog prijateljstva i smisao ivota uope. Patnje kapetana inenjeri je agova nisu se mogle ublaiti ni sad, ni tokom itavih desetljea. Ljude je mogao promatrati samo na jedan nain: ili su bili vojnici, ili nisu. Cak i u anonimnosti moskovskih ulica zadrao je takvo gledanje: od svih ljudskih bia, samo se od vojnika sa sigurnou moglo oekivati iskrenost i drueljublje. Iskustvo ga je nauilo da nikad ne vjeruje nikome, tko se nije okuao u ratnoj vatri. Poslije rata agov je ostao bez obitelji; kua u kojoj su ivjeli bila je bombardirana. Njegova svjetovna imovina sastojala se od onoga to je imao na sebi i kovega s trofejima iz Njemake. Istina, da bi im se olakao povratak u civilni ivot, svi su demobilizirani vojnici dobili dvanaestomjesenu plau "prema inu" - plau koju nisu morali zaraditi. Kad se vratio iz rata, agov je poput mnogih drugih iz prvih borbenih redova bio zapanjen. Oni su se vratili - bar za neko vrijeme - bolji ljudi nego to su otili. Vratili su se proieni blizinom smrti, i stoga ih je promjena u njihovoj zemlji to jae pogodila - promjena koja se dogodila daleko iza borbenih redova, neka vrst tvrdoe i ogorenosti, u mnogim sluajevima krajnji nedostatak svijesti, jaz izmeu gladi i bijede i drskosti novog bogatstva. Do vraga! Istina, bilo je posvuda tih bivih vojnika; hodali su ulicama i vozili se podzemnom eljeznicom. Ali bili su drugaije obueni, i vie se nisu meusobno prepoznavali. Na neki nain odbacili su stara pravila fronta i preuzeli pravila doma. O tome je valjalo razmisliti. agov nije postavljao pitanja. On nije bio jedan od onih neumornih ljudi koji vjeno tragaju za opom pravdom. Shvatio je da sve ide svojim neminovnim tokom, i da to nitko ne moe zaustaviti; moe jedino odluiti hoe li se prikljuiti povorci ili ne. Sad je ve bilo posve jasno da je kerci generala

bilo unaprijed dosueno da itav ivot ima iste ruke, iskljuivo zahvaljujui sredini u kojoj se rodila; sigurno je da nee poi na rad u tvornici, ak i kad bi sekretar rajonskog komiteta dobio otkaz, bilo je nemogue zamisliti ga da radi za strugom. Norme u tvornicama nisu ispunjavali koji su ih izmislili, jednako kao to i u borbu nisu ili oni koji su izdali nareenje za napad. Sve to zapravo nije bilo nita nova za na planet. Ali poje dince je to vrijealo: vrijealo je kapetana agova to nerr.-prava da, nakon vjerne slube domovini, sudjeluje u onom nain ivota za koji se borio. Sad se morao iznova boriti za to prave u beskrvnoj borbi, bez puke, bez runih granata; morao je provesti to pravo kroz knjigovodstvo, i potvrditi ga slubenim peatom. I sve to sa smijekom. 282 Sagov je otiao u rat prije nego to je zavrio petu godinu i dobio diplomu, te je sad morao nadoknaditi izgubljeno i progurati se do akademskog naslova kandidata nauka. Njegova je specijalnost bila teoretska mehanika, i jo prije rata je namjeravao posvetiti se znanstvenom radu na tom podruju. Tada je to bilo lake. Sad se naao usred sveope provale ljubavi prema znanosti - bilo kakve znanosti, svakoj znanosti - koja je bila posljedica povienja plaa. U redu! Prikupio je snagu za jo jedan dugaki napad. Malo--pomalo rasprodao je sve svoje njemake "suvenire" na sajmitu. Nije se povodio za promjenljivom, modom, ve je nosio ono u emu su ga demobilizirali: vojnike izme, vojnike hlae, koulju od engleske vune ukraenu s etiri ordena i dva irita - odlikovanja za ranu. To je Nadju podsjealo na drugog jednog kapetana iz prvih borbenih redova - na Nerina. Osjetljiva na svaki neuspjeh i svaku kritiku, Nadja se osjeala poput djevojice suoena sa agovljevim eljeznim hladnim razumom. Zatraila je njegov savjet. (Ali i njemu je uporno lagala da je Gleb nestao na frontu.) Nadja ni sama nije primijetila kako i kada se upustila u sve to - u "ulaznicu vie", nestaan zagrljaj pri predavanju roendanskog dara. Ali sada, im je agov uao, ak dok se jo zabavljao s Daom, znala je da je doao da vidi upravo nju, i da e se neto neizbjeno dogoditi. as ranije neutjeno je plakala zbog svog upropatenog ivota. Ali poto je razderala novanicu od deset rubalja, ustala je obnovljena, zrela, spremna za novi ivot u ovom trenutku. Nije osjeala u tome nikakve proturjenosti. agov je sad opet povratio svoje uobiajeno razumno dranje. Jasno je ovoj djevojci dao do znanja da se ne moe nadati enidbi. Poto je ula za njegovu zarunicu, Nadja je nemirno proetala nekoliko puta prostorijom, zatim prila prozoru i utke poela arati prstom po staklu. alio ju je. Htio je prekinuti utnju i jednostavno protumaiti stvari, onom otvorenou koju je ve davno odbacio: siromana studentica na postdiplomskom teaju, bez veza, bez budunosti - to mu ona moe pruiti? A on ima pravo na svoj dio pogae. Htio joj je protumaiti da, premda njegova zarunica ivi u obilju, ipak nije suvie razmaena. Ona ima lijepi stan u stambenoj kui gdje nije mogao stanovati svatko, i gdje su ivjeli samo najbolji ljudi. Imali su vratara, prostirke na podu - gdje se to jo danas moe vidjeti? itav e problem biti rijeen jednim udarcem, to se moe smisliti bolje od toga? Ali sve je on to samo mislio; ni jednu od tih misli nije izrekao naglas. A Nadja mu je, naslonivi elo na staklo i zurei u no napokon bezbojno odgovorila: "Dobro! Vi imate zarunicu. A ja imam mua." agov se okrenuo zaprepaten. "Mua! Zar on nije nestao?" "Ne, nije nestao", gotovo je proaputala Nadja. (Kako se neoprezno odavala!) 283 "Mislite da je jo uvijek iv?"

"Vidjela sam ga - danas ..:" (Odala se, ali nee mu se objesiti o vrat kao uenica!) Sagovu nije dugo trebalo da shvati ono to je rekla. On nije pomislio, kao to bi ena mogla pomisliti, da je Nadja naputena. Znao je da "nestao u akciji" gotovo uvijek znai raseljeno lice, i da, ako je to lice opet raseljeno, ovog puta u smjeru istoka, to obino znai iza reetaka. Uhvatio je Nadju za lakat. "Gleba?" "Da", ree ona tiho, gotovo neujno. "to je? Je li u zatvoru?" "Da." "Tako, tako", ree Sagov s velikim olakanjem. Malo je razmislio i zatim brzo iziao iz sobe. Nadja je bila toliko prevladana stidom i beznaem da nije osjetila promjenu u njegovu glasu. Neka ide. Dovoljno je da je sve rekla. Sad je opet bila posve sama sa svojim asnim teretom. Nit u arulji jedva je tinjala. Tekim korakom prela je sobu i pronala drugu cigaretu u depu od kaputa. Pronala je ibicu i zapalila. Osjetila je udnovati uitak u tom gorkom okusu, premda ju je dim tjerao na kaalj. agovljeva kabanica bila je prebaena preko stolice. Kako se silno urio! Tako se preplaio da je zaboravio svoj ogrta. Bilo je vrlo tiho; netko je u susjednoj sobi svirao Lisztovu Etudu u f-molu. I ona je to jednom svirala dok je bila mlada, ali zar ju je tada uope mogla razumjeti? Njeni su prsti izvodili note, ali dua jo nita nije mogla znati o znaenju rijei "disperato". Oajno. Naslonivi elo na srednje okno ispruila je ruke i dodirnula druga hladna stakla dlanovima. Stajala je kao raspeta na crnom kriu prozora. Postojala je jedna siuna, mala topla takica u njenom ivotu - a sad je i nje nestalo. I samo u minutu-dvije, pomirila se s tim gubitkom. Sad je opet bila supruga svog mua. Zurila je u mrak pokuavajui razaznati obrise dimnjaka mornarikog zatvora. Disperato! Oajno! Taj nemoni oaj, ti neprestani pokuaji da se pridigne, a onda opet pad. Onaj uporni visoki Des - izmueni enski krik, vapaj, koji nigdje ne nalazi olakanja! Niz ulinih svjetala vodio je nekamo u mrak, kao u budunost - budunost, koju uope nije eljela doivjeti... Etuda je zavrila. Glas je najavio moskovsko vrijeme: est sati uvee. Nadja je posve zaboravila na Sagova, i on je uao bez kucanja. Nosio je bocu i dvije ae. "Onda, vojnika eno", ree on grubo, "ne gubi hrabrost! Ev uzmi au! Glavno je da je glava na ramenu - a sree e jo bi-: Pijmo - za uskrsnue mrtvih!" 284 48 ARKA Nedjeljom bi poslije est sati uvee ak i u araki nastupio opi odmor. Bilo je potpuno nemogue izbjei taj neugodan prekid u radu zatvorenika, budui da su nedjeljom slobodni namjetenici imali samo jednu smjenu. Bila je to gnusna tradicija protiv koje su, meutim, majori i potpukovnici bili potpuno nemoni, jer ni oni sami nisu voljeli raditi nedjeljom uvee. Samo eljezna maska, Mamurin, uasnut tim praznim veerima kad bi slobodni namjetenici odlazili, kad bi okupili i zakljuali sve zekove koji su na neki nain ipak bili ljudi, ostao bi da sam luta praznim hodnicima ispred zakljuanih vrata, ili da samuje u svojoj eliji izmeu praonika, ormara i leaja. Mamurin je pokuao da se u Sedmici uvede rad i nedjeljom uvee, ali nije uspio savladati konzervativizam

slubenika specijalnog zatvora, koji nisu eljeli udvostruiti broj straara unutar zone. I tako se dogodilo da je dvjesta i osamdeset zatvorenika - suprotno svim pravilima zdravog razuma i propisima o radu zatvorenika - drsko poivalo nedjeljom uvee. To vrijeme odmora bilo je takvo da bi ovjek, koji nije bio upoznat s tim ivotom, mogao pomisliti da se radi o torturi koju je smislio sam avo. Mrak vani i poseban nadzor koji je nedjeljom bio potreban spreavali su upravu zatvora da odobri etnju po dvoritu ili film u ambaru. Poslije jednogodinjeg dopisivanja sa svim vrhovnim naredbodavcima zakljueno je da su ak i muziki instrumenti, kao to su harmonika, gitara, balalajka i usna harmonika, da se ne govori o veim instrumentima, nedopustivi u araki, budui da bi njihovi udrueni zvui mogli prekriti buku iskopavanja tunela za bijeg pod temeljima zgrade. Oficiri slube sigurnosti neprestano su preko dounika pokuavali otkriti nemaju li zatvorenici frule domae izrade ili gajde; a zbog sviranja na elju zekove su pozivali u ured i pisali se specijalni izvjetaji. Jo manje se, naravno, moglo i pomisliti na to da se dopusti dranje radioaparata, pa ak i najprimitivnijeg gramofona u zatvorskoj spavaonici. Istina, zatvorenicima je bilo doputeno da se slue zatvorskom knjinicom. Ali specijalni zatvor nije imao fonda za nabavu knjiga ili polica za knjige. Naprosto su imenovali Rubina zatvorskim knjiniarom - to je mjesto on sam zahtijevao, vjerujui da e na taj nain sam doi do najboljih knjiga - i predali mu, samo jednom, stotinjak izlizanih knjiga, poput Mutnu od Turgenjeva, Pisama od Stasova i Povijesti Rima od Momsena, uputivi ga da ih dijeli zatvorenicima. Zatvorenici su ili ve davno proitali te knjige, ili ih uope nisu htjeli itati, te su moljakali neto za itanje od slobodnih namjetenika, otvarajui tako iroko polje rada njukalima slube sigurnosti. Za odmor i zabavu zatvorenicima je bilo dodijeljeno deset soba na dva kata, dva hodnika, jedan gornji i jedan donji, uske drvene stepenice koje su spajale katove i nunik pod stepenicama. Odmor se sastojao u tome da im se doputalo da bez ogranienja lee na krevetima, pa ak i da spavaju ako mogu zaspati u sveopoj galami; da sjede na krevetima, budui da nije bilo stolica; da hodaju po sobi, iz jedne sobe u drugu, ak i u rublju; da pue u hodnicima koliko god ele; da raspravljaju o politici u nazonosti dounika; i da se slue nunikom bez smetnji i ogranienja. Valja spomenuti da oni, koji su dugo vremena proveli u zatvoru i koji su morali obavljati svoje potrebe na zapovijed dva puta dnevno, znaju cijeniti taj vid besmrtne slobode. Osjeaj da se potpuno odmaraju potjecao je iz injenice da je vrijeme pripadalo njima, a ne vlasti. Stoga se taj odmor smatrao istinskim. Za vrijeme odmora zatvorenike su zakljuavali izvana tekim eljeznim vratima koja nitko vie nije otvarao, kroz koja nitko nije ulazio, nitko ih nije pozivao ili ometao. Za vrijeme tih kratkih sati vanjski svijet nije ni na koji nain mogao prodrijeti unutra, nije mogao nikoga uznemiriti. I u tome je bio odmor: to se itav vanjski svijet - svemir sa zvijezdama, planet s kontinentima, glavni grad sa svojim sjajem i banketima i poveanim radnim normama - sve se to utapalo u nitavilo, sve se pretvaralo u crni ocean koji se jedva mogao razabrati kroz reetkaste prozore pri blijedoukastoj rasvjeti u zoni. Obasjana neprestanim elektrinim svjetlom MGB-a, ta dvokatna arka bive ladanjske crkve, sa zidovima debelim etiri i po cigle, plovila je besciljno i ravnoduno, blijedo svjetlucajui, kroz to crno more ljudskih sudbina i zabluda. U noi od nedjelje na ponedjeljak, mjesec se mogao rascije-piti napola, nove su Alpe mogle iskrsnuti u Ukrajini, ocean je mogao progutati Japan ili je mogao zapoeti opi potop - zatvorenici zakljuani u ovoj arci nita o tome ne bi znali sve do jutarnje prozivke. Nisu ih, takoer, mogli uznemiriti

telegrami od roaka, ni dosadni telefonski pozivi, ni vijesti o djetetu koje umire, ni nono hapenje. Oni koji su plovili u arci bili su bez teine, i misli su im bile bez teine. Nisu bili ni gladni ni siti. Nisu imali sree, pa zato n: straha da e je izgubiti. Glave im nisu bile ispunjene sitniavimj slubenim proraunima, spletkama, unapreenjima, a lea ir nisu bila optereena brigama o stanu, ogrjevu, kruhu i odjei djecu. Ljubav, koja je od pamtivijeka bila radost i muka ovj 286 anstva, nije im bila u stanju prenijeti svoja uzbuenja ni tjeskobe. Njihove su kazne bile tako duge da nitko nije ni pomiljao na vrijeme kad e izii na slobodu. Ljudi natprosjena intelekta, obrazovanja i iskustva, ali previe odani obiteljima da bi mnogo toga ostalo za njihove prijatelje, ovdje su pripadali samo prijateljima. Svjetlo jakih arulja koje se odraavalo od bijelih stropova i od bijelo okreenih zidova, prodiralo je u njihove prosvijetljene umove. Odavde, iz ove arke, koja je puna pouzdanja sjekla tamu, lako se mogao pregledati itav muan tok proklete Povijesti - kao s velike visine, i istodobno i do najmanjih pojedinosti, do kamika u koritu te rijeke, kao da se stoji u njoj. U te nedjeljne veeri, vrsta tvar i meso nisu vie podsjeali ljude na njihovo zemaljsko postojanje. Duh mukog prijateljstva i filozofije isparavao se do svodastog stropa, kao do jedara. I moda je to zaista bilo ono blaeno stanje, koje su svi antiki filozofi uzalud pokuavali definirati i nauavati? 287 49 KOMEDIJA U polukrunoj sobi u drugom katu, pod visokim svodom nad oltarom, atmosfera je bila posebno ivahna i davala je maha mislima. Svih dvadeset pet mukaraca koji su stanovali u toj sobi slono se okupilo do est sati. Neki su se svukli do rublja to su bre mogli, odbacujui zatvorsko ruho koga su bili ve siti, i bacili se na leajeve ili se popeli poput majmuna na gornje; drugi su se ispruili na leajevima ne skidajui kombinezone. Netko je stajao gore maui rukama i neto dovikujui prijatelju na drugoj strani sobe; drugi su naprosto sjedili, ili mahali nogama i ogledavali se oko sebe, iekujui s uitkom slobodne asove koji su bili pred njima, ne znajui jo kako da ih provedu to je ugodnije mogue. Meu posljednjima nalazio se i Isak Mojsejevi Kagan, nizak, tamnoput, raupan "direktor akumulatorske radionice" kako su ga nazivali. Bio je posebno dobro raspoloen poto je doao u ovu svijetlu prostranu sobu, jer je akumulatorska radionica, u kojoj je provodio etrnaest sati dnevno poput krtice, bila u mranom podrumu s loom ventilacijom. Meutim, bio je zadovoljan to radi u podrumu i govorio je da bi u logoru ve davno bio mrtav. Nikad nije bio poput onih koji su se hvalisali da su u logoru ivjeli bolje nego na slobodi. Na slobodi je Isak Kagan, koji nije zavrio studij na tehnikom fakultetu, bio skladitar materijala i dijelova. Nastojao je ivjeti skrovitim ivotom i neopazice se provui kroz epohu velikih dostignua. Znao je da je mnogo mirnije i unosnije mirno voditi skladite. U svojoj usamljenosti skrivao je gotovo strastvenu elju za dobitkom, njome je bio potpuno obuzet. Koliko je to god bilo mogue, ak i u skladitu, pridravao se zakona Sabata. Nijega privlaila nikakva vrst politike aktivnosti. Ali iz nekih neobjanjivih razloga sluba dravne sigurnosti odabrala je upravo tog Kagana da ga upregne u svoju koiju, te ga je dovlaila u zatvorene sobe i na tajne razgovore, uporno zahtijevajui da po-

288 stane dounik. Taj je prijedlog Kaganu bio odvratan. Nije imao ni otvorenosti ni hrabrosti - a tko ih je imao? - da im u lice kae kako je ono to predlau opako; ali je beskrajno strpljivo utio, mrmljao, razvlaio stvari, oklijevao, vrtio se na stolcu - i nije potpisao pristanak da e za njih raditi. Ne da je on bio posve nesposoban za dounika. On bi, ne trepnuvi okom, poslao obavijest o bilo kome tko mu je naudio ili ga ponizio. Ali bilo bi mu odvratno uhaati ljude koji su prema njemu bili dobri, pa ak i ravnoduni. Meutim, zbog te tvrdoglavosti bio je loe upisan u knjigama dravne sigurnosti. ovjek se ne moe obraniti od svega na svijetu. Ljudi su govorili i u njegovom skladitu: netko je kleo zbog alata, netko se alio na opskrbu, netko na planiranje. Isak nije pri tom nita govorio, i ispisivao je raune tintanom olovkom. Ali to se saznalo - vjerojatno je sve bilo unaprijed udeeno - svi su jedan drugoga prokazali, te su svi dobili po deset godina po lanu 58, paragraf 10. Kagan je proao pet suoenja, ali nije se moglo dokazati da je rekao i jednu jedinu rije. Da je lan 58. bio manje rastezljiv, morali bi Kagana pustiti. Ali isljednik je znao da ima posljednje pribjeite, a to je paragraf 12. istog lana: ne podnijeti prijavu. I zato to nije podnio prijavu, dali su Kaganu istih onih deset astronomskih godina kao i ostalima. Kagan je doao u araku iz logora zahvaljujui svojoj izvanrednoj dovitljivosti. U jednom tekom trenutku u ivotu, kad su ga izbacili s mjesta "zamjenika efa barake" i natjerali ga na sjeu drva, uputio je pismo direktno predsjedniku Ministarskog savjeta drugu Staljinu, i napisao da e on, Isak Kagan, ukoliko mu vlada prui priliku, pokuati izumiti sistem radiodirigiranih torpednih amaca. Njegova su se predvianja obistinila. Nitko u vladi ne bi ni okom trenuo da je Kagan, onako ljudski, napisao kako mu ide strahovito loe i da ih je molio da ga spase. Ali mogunost znaajnog vojnog otkria dovela je izumitelja ravno u Moskvu. Kagana su odveli u Mavrino i razni dostojanstvenici sa svijetlopla-vim i tamnoplavim iritima dolazili su k njemu i tjerali ga da uri, i dade svojoj smjeloj tehnikoj ideji oblik radnog projekta. Meutim, sad kad je poeo dobivati bijeli kruh i maslac, Kagan nije hitao. Vrlo hladnokrvno kazao je da on sam nije strunjak za torpeda i da mu je, razumljivo, potreban takav strunjak. Za dva mjeseca pribavili su mu strunjaka za torpeda - zeka. Ali i tada je Kagan primijetio, posve razumno, da on sam nije brodski mehaniar, te da mu je prema tome opet potreban specijalist. Dva mjeseca kasnije doveli su mu i brodskog mehaniara - zeka. Kagan je onda uzdahnuo i rekao da mu ni radio sluajno nije specijalnost. U Mavrinu je bilo mnogo radio-inenjera, te su jednoga smjesta dodijelili Kaganu. Kagan ih je sve okupio i mirno, na takav nain da ga nitko nije mogao optuiti da se ruga, izjavio: "A sada, prijatelji, kad ste se ovako lijepo okupili, moete iskljuivo vlastitim snagama izumiti sistem za upravljanje torpednim amcima radiom. Nije na meni da zabadam nos u to i savjetujem vas, koji ste specijalisti, kako ete postupiti." I zaista, tu trojicu su otpremili u jednu mornariku araku dok je Kagan naao 19 U prvom krugu 289 sebi mjestance u akumulatorskom odjelu, i svi su se polako na njega privikli. Sada je Kagan dosaivao Rubinu, ali iz tolike udaljenosti da ga Rubin, koji je leao na svom krevetu, nije mogao lupiti nogom. "Leve Grigoriu", govorio je polako svojim uljevitim, pomalo nerazgovijetnim glasom, "vi oigledno gubite svoj osjeaj drutvene odgovornosti. Mase oekuju zabavu. Samo je vi moete stvoriti, a vi ste, eto, zaboli nos u knjigu." "Isak, idite k vragu", ree Rubin. Ve je leao na trbuhu i itao, zaogrnuvi logorski kaput preko kombinezona. Prozor izmeu njega i Sologdina bio je otvoren za jednog Majakovskog, i svjei snjeni zrak ugodno je strujao u sobu.

"Ne, zbilja, Leve Grigoriu!" usprotivi se Kagan. "Svi eznu da ponovo uju vau divnu "Lisicu i gavrana"." "A tko me izdao "kumu"? Da niste vi?" zarei Rubin. Prole nedjeljne veeri, da bi zabavio publiku, Rubin je sastavio parodiju na Krilovljevu basnu Lisica i gavran, koja je vrvjela logorskim izrazima i dvosmislenostima, neprikladnim za enske ui. Morao ju je pet puta ponoviti i zatvorenici su ga u oduevljenju podigli na ramena, a u ponedjeljak ga je pozvao major Miin i poeo protiv njega sastavljati optubu zbog tetnog djelovanja na moral narodnih neprijatelja. Oevici su dali izjave. Rubin je morao predati rukopis parodije s biljekama i tumaenjem. Danas je poslije ruka Rubin dva sata radio u novoj sobi koju su mu dodijelili. Odabrao je govorne obrasce i formante tipine za neidentificiranog zloinca, ubacio ih u aparat za vidljivi govor i objesio vlane vrpce da se sue. Ve je postigao neke rezultate, neto je nagaao i sumnjao, ali nije jo osjeao nikakva oduevljenja za rad, dok je promatrao Smolosidova kako stavlja peat na vrata kad su izili iz sobe. Poslije toga vratio se u polukrunu sobu, usred bujice zekova, poput stoke koja se vraa kui u selo. Kao uvijek, pod njegovim jastukom, pod madracem, pod lea-jem i zajedno s hranom u nonom ormariu nalazilo se desetak najzanimljivijih knjiga koje je primio u paketima - najzanimljivijih zapravo za njega samoga, i to je bio razlog to nisu nestale: rjenici kinesko-francuski, latvijsko-madarski, ruski-sanskrt, zatim je imao Capekov Rat s daidevnjacima, zbirku pria najnaprednijih japanskih pisaca, Kome zvono zvoni od Hemin-gwaya - koga su prestali prevoditi u Rusiji zato to nije vie bio napredan, dvije monografije o enciklopedistima, Josepha Fou-chea od Stefana Zweiga na njemakom, i jedan roman od Uptona Sinclaira koji nikad nije preveden na ruski. (Naime, ve dvije godine Rubin je radio na grandioznom zadatku da, u duhu Engel-sa i Marra, izvede sve rijei u svim jezicima iz pojmova "ruka" i "manuelni rad" - a nije ni slutio da je tek no prije toga Korifej filologije podigao ideoloku giljotinu nad Marrovom glavom.) Na svijetu je postojao nevjerojatno veliki broj knjiga, bitnih i znaajnih knjiga, i neutaiva elja da ih sve proita nikad nije 290 Rubinu ostavljala dovoljno vremena da i sam napie knjigu. Cak i sad je bio spreman da ita i ita do kasno iza ponoi, i ne mislei na sutranji radni dan. Ali uvee bi njegova udnja za raspravom, duhovitost i rjeitost postale posebno intenzivne, i nije ga trebalo mnogo nagovarati da ih stavi u slubu drutva. Bilo je zatvorenika u araki koji nisu vjerovali Rubinu, smatrajui ga dounikom zbog njegovih ortodoksnih pogleda, koje on nije skrivao; ali nije bilo ni jednoga koji nije uivao u njegovim predstavama. Sjeanje na Lisicu i gavrana prevedenu na podzemni argon bilo je tako ivo da su sada, povodei se za Kaganovim primjerom, mnogi u sobi poeli glasno zahtijevati da Rubin izvede neku novu komediju. A kad se Rubin uspravio u krevetu, mraan i bradat, i izvukao se ispod leaja koji ga je zaklanjao, gotovo svi su zekovi prestali raditi ono ime su se do tog trenutka bavili i pripremili se da sluaju. Samo je Dvojetjosov na svom gornjem leaju i dalje rezao nokte na nogama, tako da su letjeli nadaleko i nairoko, a Adamson je pod svojim pokrivaem i dalje itao ne okreui se. Zekovi iz ostalih prostorija natisnuli su se na vrata, meu njima Tatarin Bulatov u naoalima s ronatim okvirom, koji je grubim glasom vikao: "Molim! Molim!" Rubin nije imao prave elje da zabavlja gomilu, u kojoj je bilo i takvih koji su prezirali sve to je njemu bilo drago. Znao je takoer da e njegova nova predstava neizostavno povui za sobom nove neugodnosti u ponedjeljak: ispitivanje kod "ikin--Mikina", zastraivanje. Ali budui da je bio onaj poslovini junak koji za volju ale nee potedjeti ni roenog oca. Rubin se toboe namrtio, sveano se ogledao oko sebe i kazao u tiini koja je nastala:

"Drugovi, zapanjen sam vaom lakomislenou. Kako se uope moe^ govoriti o nekoj komediji, dok meu nama jo uvijek ima nekanjenih opakih zloinaca? Ni jedno drutvo ne moe cvjetati bez pravednog pravosua. Drim da je potrebno zapoeti dananje vee malim procesom. Za vjebu." "Sjajno!" "Kome emo suditi?" "Nije vano! Svejedno je!" javljali su se glasovi. "Zabavno! Vrlo zabavno!" podsticao ga je Sologdin, udobnije se namjetajui. Danas je zasluio svoj odmor kao nikad ranije, i elio je da ga provede na zanimljiv nain. Oprezni Kagan, osjeajui da bi zabava koju je pokrenuo lako mogla prei razumne granice, neprimjetno se povukao natrag do zida i sjeo na svoj leaj. "Kome emo suditi otkrit emo tokom sudskih priprema", rastumai Rubin, koji to jo ni sam nije smislio. "Ja u, ako nemate nita protiv, biti tuilac, budui da je dunost tuioca oduvijek u meni pobuivala posebne osjeaje." (Svi su u araki znali da je Rubin nailazio na tuioce koji su ga lino mrzili, i da se pet godina sam borio i protiv javnog i protiv vojnog tuilatva.) "Glebe! Ti e biti predsjedavajui. Izaberi trojicu sudaca, objektivnih, bez linih veza - u jednu rije, potpuno podlonih tvojoj volji." 291 Nerin, odbacivi cipele na pod, sjedne na svoj gornji leaj. Sa svakim satom osjeao je kako se sve vie udaljuje od jutarnjeg sastanka i kako sve vie postaje dio svakodnevnog zatvorenikog svijeta. Prihvatio je Rubinov izazov. Primaknuo se drvenom okviru kreveta, proturio noge izmeu preaka i sjedio kao na tribini iznad sobe. "Onda, tko e biti sudski prisjednici? Popnite se ovamo!" Bilo je mnogo zatvorenika u sobi i svi su eljeli pratiti proces, ali nitko se nije usudio dobrovoljno prijaviti za prisjednika - to iz opreza, to iz straha da ne ispadne smijean. Na gornjem leaju do Nerina, specijalist za vakuum Zemelja leao je i itao jutarnje novine. Nerin ga povue za novine: "Smjeko! Dovoljno si se prosvjeivao! Ako ne pripazi, za-plest e se u dominaciju svijeta. Sjedi ovamo i budi prisjednik." Odozdo se zaulo odobravanje. "Hajde, Zemelja, hajde!" Zemelja je bio dobroudan i nije se dugo mogao protiviti. Smijeei se u neprilici turio je proelavu glavu kroz ogradu gornjeg leaja. "Velika je ast biti izabran od naroda! Ali, prijatelji, ja nisam studirao, nisam sposoban ..." Odjeknuo je dobronamjeran smijeh. "Nitko od nas nije sposoban! Nitko nije to studirao!" I to je bio odgovor i njegov izbor za prisjednika. Nerinu s druge strane leao je Ruska Doronin. On se skinuo, potpuno se zavukao pod pokriva i pokrio jo i jastukom glavu. Bio je zanosno sretan i nije htio nita ni da uje ni da vidi, ni da njega netko vidi. Bio je prisutan samo tijelom; njegove misli i srce slijedile su Claru koja je u meuvremenu otila kui. Malo prije odlaska zavrila je koaricu koju je plela za novogodinju jelku i kriomice je predala Ruski. Sad je drao tu koaricu pod pokrivaem i ljubio je. Uvidjevi da nema smisla da dosauje Ruski, Nerin se ogleda oko sebe traei drugog kandidata. "Amantij! Amantij!" pozove on Bulatova. "Hajde, doi i ti u sud." Bulatovljevo lice zasja. "Doao bih, ali nemam gdje sjesti! Bit u sudski pandur ovdje na vratima." Horobrov, koji je ve oiao Adamsona i jo dvojicu drugih, i u ovome trenutku podiivao novu muteriju, koja je sjedila gola do pasa usred sobe, vikne: "A to e vam drugi prisjednik? Pa presuda se ve zna, zar ne? Snaite se s jednim." Nerin se sloi. "Tano! emu drati parazita? Ali gdje je optueni? Pandur!

Uvedite optuenog! Molim tiinu!" On udari nekoliko puta dugakim cigarpicom po leaju. Razgovor se utia. "Hoemo proces!" zahtijevali su glasovi. Publika je sjedila i stajala. Ispod predsjedavajueg zauje se Potapovljev melanholini glas kako deklamira: "Ako se uspnem na nebesa, ti si tamo; ako se spustim u pakao, ti si tamo; i kad bih se spustio u dubine mora, i tamo bi me stigla desnica tvoja!" (Potapov je u koli uio vjero292 4 nauk i njegov tani inenjerski mozak sauvao je tekst pravoslavnog katekizma.) Ispod prisjednika zaulo se glasno zveckanje lice, mijeajui eer u ai. "Valentulja!" povie Nerin prijetei. "Koliko sam ti puta ve rekao da ne zvecka licom?" "Na sud s njim!" zaurla Bulatov, i nekoliko spretnih ruku izvue Prjanikova iz polutame donjeg leaja na sredinu sobe. "Prestanite!" ree Prjanikov, bijesno se otrgnuvi. "Dosta mi je tuilaca! Dosta mi je vaih procesa! Kakvo pravo ima jedan ovjek da sudi drugome? Ha, ha! Vrlo smijeno! Prezirem vas, mome!" doviknuo je predsjedavajuem. "J .... ja vas!" Dok je Nerin sastavljao sud, Rubin je ve smislio itavu predstavu. Njegove tamnosmee oi blistale su svjetlom otkria, irokom kretnjom on je potedio Prjanikova. "Ostavi ga! Valentulja, sa svojom ljubavlju za svjetsku pravdu, moe biti vladin branitelj. Dajte mu stolac!" U svakoj ali postoji jedan neuhvatljivi trenutak kad ona ili postaje banalna i uvredljiva, ili nadahnuta. Rubin, koji je prebacio preko ramena pokriva kao sudsku togu, popeo se na noni ormari u arapama i obratio se predsjedavajuem: "Dravni pravni savjetnie! Okrivljeni je odbio da se pojavi na sudu, pa emo mu suditi in absentia. Molim vas da zaponete." U gomili na vratima stajao je podvornik Spiridon riih brkova. Njegovo pametno lice objeenih obraza, izbrazdano brojnim borama, izraavalo je i strogost i veselje. Namrteno je zurio u sud. Iza Spiridona, dugog profinjenog votanog lica okrunjenog vunenom kapom, stajao je profesor elnov. Nerin objavi prodornim glasom: "Panja, drugovi! Otvaram zasjedanje vojnog suda Mavrinske arake. Na redu je sluaj... ?" "Olgovia, Igora Svjatoslavia", dopuni ga tuilac. Prihvativi ideju, Nerin se pravio da ita monotonim nazalnim glasom: "Na redu je sluaj Olgovia, Igora Svjatoslavia, kneza Nov-gorod-Severskog i Putivlskog, godina roenja priblino - do vraga, tajnice, zato priblino? Panja! S obzirom na nedostatak pisanog teksta, optubu e naglas proitati tuilac." 293 50 KNEZ IZDAJNIK Rubin je poeo govoriti glatko i teno kao da zaista ita s nekog papira. Njemu su sudili ve etiri puta i pravne su mu se fraze usjekle u pamenje. "Konana optunica prema istranom postupku broj pet milijuna povlaka tri milijuna esto pedeset i jednu tisuu devetsto sedamdeset etiri, protiv Olgovia, Igora Svjatoslavia. Organi Dravne sigurnosti uhapsili su optuenog u navedenom sluaju, Olgovia, I. S. Istraga je utvrdila da je Olgovi, koji je bio zapovjednik slavne ruske vojske, knez po inu, na dunosti komandanta trupa, u stvari bio podli

izdajnik domovine. Njegova se izdajnika aktivnost iskazala u tome, to se dobrovoljno predao u zarobljenitvo zakletom neprijatelju naeg naroda, Kanu Kon-aku. Osim toga, predao je i vlastitog sina, Vladimira Igorjevia, kao i svog brata i svog neaka, te itavu armiju sa svim ljudima, naoruanjem i materijalnim inventarom. Njegova je izdajnika aktivnost bila oigledna od samog poetka kad se dao zavarati pomraenjem sunca, provokacijom koju je insceniralo reakcionarno sveenstvo, i propustio da provodi masovno politiko uzdizanje meu vlastitim trupama, koje su mirno odlazile "da piju ljemovima vodu iz Dona" - a da se ne spominje nehigijensko stanje rijeke Don u ono doba, prije uvoenja dvostrukog kloriranja. Umjesto toga, optueni se ograniio kad su neprijateljske snage ve bile na vidiku, na potpuno neodgovornu molbu svojoj vojsci: "Ovo smo htjeli, brao, sad navalimo!" (Istraga, svezak prvi, list 36) Kobno znaenje poraza ujedinjenih novogorodsko-severskfh -kurskih-putivlskih-rilskih snaga za nau domovinu najbolje od svega karakteriziraju rijei velikog kneza kijevskog, Svjatoslava: "Bog dade da pogana svladam, al mladosti ne zadrali ove." (Istraga, svezak prvi, list 88) 294 Greka je naivnog Svjatoslava (posljedica njegovog klasnog sljepila) to lou organizaciju itavog pohoda i rasulo ruskih snaga pripisuje iskljuivo "mladosti" optuenog, ne uviajui da je posrijedi zapravo dalekosena i proraunata izdaja. Sam zloinac uspio je izbjei istragu i proces, ali svjedok Borodin, Aleksandr Porfirevi, kao i svjedok koji eli ostati anoniman, i u daljem e se postupku nazivati "pisac slova", nepobitnim su dokazima otkrili gnusnu ulogu kneza I. S. Olgovia, i to ne samo u bici, koja je prihvaena pod uslovima nepovoljnim za rusku komandu, meteorolokim "Vjetar vije i donosi strijele Pa ih sipa etam Igorovim ... i taktikim "Neprijatelj grne sa svih strana i naijence odsvud opkoljuje." (Ibid., svezak prvi, listovi 123, 124, svjedoanstvo pisca Slova) ve je jo odvratnije bilo njegovo vladanje i vladanje njegovog kneevskog potomka u zarobljenitvu. ivotni uslovi, koje su obojica uivali u takozvanom zarobljenitvu pokazuju da su bili u najveoj milosti Kana Konaka, to moemo objektivno tumaiti kao nagradu polovjecke komande za zloinaku predaju njihovih trupa. Tako se, na primjer, na osnovu iskaza svjedoka Borodina utvrdilo da je u zarobljenitvu knez Igor imao svog konja, i to ne samo jednoga: "Uzmi konja kojeg god ti drago!" (Ibid., svezak prvi, list 233) Pri tom je kan Konak govorio knezu Igoru: "Ti se smatra tu ko zarobljenik. A ivi li ko rob, il" ko gost moj?" I dalje: "Zarobljenik, ivi li ovako?" (Ibid., svezak prvi, list 5) Polovjecki kan otkriva sav cinizam svojih odnosa s knezom--izdajnikom: "S odvanosti tvoje i hrabrosti, zavoljeh ja tebe, knec, jako." (Ibid., svezak trei, list 5) Pomnjivija istraga otkrila je da su ti cinini odnosi postojali ve davno prije bitke na rijeci Kajal: "Oduvijek si meni bio mio." (Ibid., list 14, iskaz svjedoka Borodina) I dalje: "Ne protivnik, ve saveznik vjerni, i prijatelj pouzdani, brate, htio bih ti biti..."

(Ibid.) 295 Sve to objektivno karakterizira optuenog kao aktivnog ortaka kana Konaka, kao dugogodinjeg polovjeckog agenta i pijuna. Na osnovu gore navedenih podataka, Olgovi, Igor Svjatosla-vi, roen 1151. u gradu Kijevu, ruske narodnosti, vanpartijac, nekanjavan, dravljanin SSSR-a, po zvanju vojni zapovjednik, aktivan kao zapovjednik trupa s inom kneza, odlikovan ordenima Varjaga prvog stupnja, Crvenog sunaca i medaljom Zlatnog tita, optuuje se zbog gnusne veleizdaje domovine, zajedno sa sabotaom, pijunaom i dugogodinjom zloinakom suradnjom sa po-lovjeckim kanatom. Drugim rijeima, kriv je za zloine koji potpadaju pod lanove 58-1-b, 58-6, 58-9. i 58-11. Kaznenog zakonika RSFSR. Olgovi se priznaje krivim za gore navedena djela, kao to su dokazali iskazi svjedoka, ep i opera. Pozivajui se na lan 268. kaznenog postupka RSFSR, sluaj na dnevnom redu upuuje se tuiocu na daljnji postupak i izvoenje optuenog pred sud." Rubin je duboko udahnuo i dostojanstveno pogledao zekove. Ponesen bujicom mate, nije bio u stanju prestati. Smijeh je odjekivao prostorijom sve do vrata i podsticao ga. Ve je rekao vie toga i mnogo otrije nego to bi u drugim prilikama uinio u nazonosti nekolicine dounika ili zlobnih pojedinaca. Spiridon, grube sijedorie kose, koja mu je, neoiana i ne-poeljana, rasla duboko u elo, oko uiju i po zatiljku, nije se ni jednom nasmijeio. Namrteno je promatrao sud. Pedesetogodinji Rus, on je po prvi put uo za tog kneza iz davnine koga su zarobili; a ipak je u dobro poznatoj sredini sudnice i nepokolebivom samopouzdanju tuioca jo jednom proivljavao sve ono to je i sam osjeao, uviao je svu nepravdu tuioevih zakljuaka i svu muku tog bijednog kneza. "S obzirom na odsustvo optuenog i nemogunost ispitivanja svjedoka", prekine Nerin istim onim odmjerenim, nazalnim glasom, "preimo na raspravu. Dajem opet rije tuiocu." Nerin pogleda Zemelju, traei potvrdu svojim rijeima. "Svakako, svakako", kimne glavom prisjednik, koji se sa svaim slagao. "Drugovi suci", oglasi se Rubin sumorno, "mogu vrlo malo dodati tom lancu uasnih optubi, tom prljavom klupku zloina, koje se rasplelo pred vaim oima. U prvom redu htio bih jednom zauvijek odbaciti openito raireno, pokvareno miljenje, da ranjenik ima moralno pravo da dopusti da bude zarobljen. To se iz osnova razlikuje od naih pogleda, drugovi! A to vie u sluaju kneza Igora. Kau nam da je bio ranjen na bojnom polju. Ali tko to moe dokazati danas, sedamsto ezdeset pet godina kasnije? Je li sauvana ikakva slubena potvrda o rani, koju je potpisao njegov divizijski lijenik? U svakom sluaju, nema slubene potvrde u tom smislu u itavoj optunici, drugovi suci!" Amantaj Bulatov skinuo je naoale i bez njihova nestanog sjaja oi su mu bile beskrajno tune. On, Prjanikov, Potapov i mnogi drugi meu nazonima zatvoreni su zbog iste takve "izdaje domovine": zbog "dobrovoljne" predaje u zarobljenitvo. 296 "A nadalje", grmio je tuilac, "elio bih istaknuti sramotno ponaanje optuenog u polovjeckom logoru. Knez Igor uope nije mislio na domovinu, ve samo na enu: "Sama si, golubice moja, Sama si..." Ako to poblie promotrimo, to je i posve razumljivo, jer njegova Jaroslavna bila je mlada ena, njegova druga, i takvoj enskoj nije mogao mnogo vjerovati, ali ipak se knez Igor pokazao kao pravi sebinjak. A kome su plesali polovjecki plesai, pitam ja vas? Opet njemu. A njegov gnusni potomak

smjesta je stupio u spolnu vezu s Konakovom kerkom, premda je brak sa strancima naim dravljanima bio kategoriki zabranjen po odgovarajuim kompetentnim organima. I sve to u doba krajnje napetosti u sovjetskopolovjeckim odnosima, kad ..." "ekajte malo!" ree upavi Kagan sa svog kreveta. "Kako tuilac znade da je u ono vrijeme postojala sovjetska vlast u Rusiji?" "Pandur! Uklonite tog potplaenog agenta!" naredi Nerin. Ali prije nego se Bulatov mogao i okrenuti, Rubin je svisoka prihvatio izazov. "Ako nemate nita protiv, ja bih odgovorio! Dijalektika analiza teksta daje nam za to nedvojbeni dokaz. itajte to pie autor legende: "Viju se crvene zastave u Putivlu." To je dovoljno jasno, zar ne? Plemeniti knez Vladimir Galicki, zapovjednik Putivlskog okrunog vojnog komesarijata, okupljao je narodnu miliciju, predvoenu Skulom i Jerokom za obranu svog rodnog grada - a knez Igor je u to vrijeme promatrao gole noge polovjeckih ena. Podvlaim to istiui da svi suosjeamo s tim njegovim zanimanjem, ali napokon, Konak mu je ponudio da izabere "bilo koju ljepoticu" - pa zato ta hulja to onda nije iskoristila? Tko e od nas povjerovati da e se mukarac sam odrei enske? I, napokon, konani cinizam optuenog otkriva se u takozvanom njegovom bijegu iz zarobljenitva i dobrovoljnom povratku u domovinu. Tko e povjerovati da se mukarac komu je ponuen "konj po izboru i zlato", moe iznenada dobrovoljno vratiti u domovinu i svega se toga odrei? Kako to moe biti?" Ba to, ba to isto pitanje postavljali su u istrazi ratnim zarobljenicima koji su se vratili. I Spiridona su pitali: "Zato bi se vratio u domovinu, osim ako te neprijatelj nije regrutirao?" "Postoji, dakle, samo jedno jedino tumaenje: kneza Igora regrutirala je polovjecka pijunska sluba i ubacila ga da pomogne unitenju Kijevske drave! Drugovi suci! U meni kao i u vama kipi plemenita indignacija. Zahtijevam u ime ovjeanstva da se tog kukinog sina objesi! Ali budui da je smrtna kazna ukinuta, neka se kiseli dvadeset pet godina, i dajte mu jo pet dodatka! I neka bude daljnja odluka suda da se opera Knez Igor ukloni sa scene kao krajnje amoralna, djelo koje popularizira izdajnike sklonosti meu naom omladinom! I neka se dovede pred lice pravde svjedok u navedenom procesu, Borodin A. P., koga valja uhapsiti iz mjera predostronosti. I neka se pred lice pravde takoer dovedu ovi aristokrati: 1) Rimski i 2) Korsakov, jer, da 297 je oni nisu zavrili, ta kobna opera nikad ne bi dospjela na scenu. Ja sam zavrio!" Rubin je s treskom skoio s nonog ormaria. Burleska je odjednom dobila gorak okus. Nitko se nije nasmijao. Prjanikov ne ekajui da ga pozovu ustane se sa stolice i u dubokoj tiini ree nesigurno: "Tant pis, gospodo! Tant pis! ivimo li u dvadesetom stoljeu ili u kameno doba? to znai veleizdaja? U doba atomskog razaranja! Semikonduktora! Elektronskih mozgova! Tko ima pravo da sudi drugom ljudskom biu, gospodo? Tko ima pravo da ga liava slobode?" "Oprostite, je li to ve obrana?" progovorio je uljudno profesor Celnov i svi su se okrenuli prema njemu. "elio bih prije svega dodati tuioevim argumentima stanovite injenice koje je moj kolega previdio, a ..." "Naravno, naravno, Vladimire Erastoviu!" sloi se Nerin. "Mi smo uvijek za tuioca a protiv obrane, i spremni smo dopustiti svako krenje sudskih propisa. Izvolite!" Suzdrani smijeak pojavio se na profesorovom licu. Govorio je tiho, ali ipak ga se dobro moglo uti, jer ga je publika sluala s potovanjem. Njegove izblijedjele oi kao da su zurile nekamo pokraj prisutnih, kao da se pred njima okreu stranice starih kronika. Vunena loptica na njegovoj kapi isticala je otrinu lica i davala mu neki izraz opreza. "elio bih rei", ree profesor matematike, "da bi, ak i prije nego je

imenovan vojnim zapovjednikom, knez Igor bio otkriven im bi prvi put ispunio upitnik nae specijalne slube sigurnosti. Majka mu je bila polovjecka dravljanka, ki polovjeckog plemia. Sam po krvi napola Polovjec, bio je niz godina u savezu s njima. On je bio "vjerni saveznik i pouzdani prijatelj" Konaka i prije te vojne! 1180, kad su ga porazili Monomahovii, pobjegao je od njih u istom amcu s kanom Konakom. Kasnije su Svjato-slav i Rjurik Rostislavi pozvali Igora da se pridrui sveruskoj kampanji protiv Polovjeca, ali Igor je odbio izgovarajui se ledom: "Zemlja e biti pokrivena ledom." Moda zato to je ve u to vrijeme Svoboda Konakovna, ki Konakova, ve bila zarunica Vladimira Igorjevia? Godine 1185, koju sada razmatramo, tko je zapravo pomogao Igoru da pobjegne iz zarobljenitva? Opet Polovjec! Polovjec Ovlur, koga je Igor kasnije "uinio plemiem". A Konakovna je kasnije Igoru dala unuka. Zbog prikrivanja tih injenica predlaem da se i pisac legende takoer predvede pred sud, kao i muziki kritiar Stasov, komu su izmakle izdajnike tendencije u Borodinovoj operi i, napokon, grof Musin-Pukin, budui da je on nesumnjivo sudjelovao u spaljivanju jedinog rukopisa. Oigledno je da je netko, kome je to koristilo, zameo tragove." Poto je zavrio, Celnov se povukao. Isti onaj slabani smijeak i dalje mu je titrao na usnama. Svi su utjeli. "Ali zar nema nikoga tko e braniti optuenog? Napokon, ovjeku je potrebna obrana!" pobunio se Isak Kagan. "Ne zasluuje on obranu, gad jedan!" povikao je Dvojetjoscr. "To spada pod lan 1-B. Pred zid s njim!" 298 Sologdin se namrtio. Ono to je Rubin govorio bilo je vrlo zabavno i smijeno, a divio se i znanju Celnova. Ali knez Igor bio je ponos ruske povijesti, predstavnik vitetva iz najslavnijeg razdoblja; stoga se s njim nije smjelo rugati, ak ni indirektno. Sologdin je osjeao neki neugodan okus u ustima. "Ne, ne, ako mi dopustite, ja u ipak govoriti u njegovu obranu!" ree Isak, koji se sada ohrabrio, i hitro se ogledao po sobi. "Drugovi suci! Kao uvaeni vladin advokat, bez rezerve prihvaam sve zakljuke dravnog tuioca." Razvlaio je rijei. "Moja mi savjest kae da bi kneza Igora valjalo ne samo objesiti ve i ra-etvoriti. Istina, ve je trea godina kako u naem ovjenom zakonodavstvu vie nema smrtne kazne, te smo prisiljeni nadomjestiti je neim drugim. Meutim, neshvatljivo je zato je tuilac tako sumnjivo popustljiv? Oigledno bi i samog tuioca valjalo provjeriti! Zato se zaustavio dva koraka od najvee kazne, i pristao na dvadeset pet godina robije? Napokon, u naem kaznenom zakoniku postoji kazna koja je konana, tek malo razliita od smrtne kazne, kazna daleko strasnija nego dvadeset pet godina robije." Isak je zastao da bi napravio to vei dojam. "A to je to, Isak?" dovikivali su mu nestrpljivo. Bez urbe, podrugljivo nevino, on odgovori: "lan 20-Z, ta-ka a." Nitko od nazonih, usprkos njihovom dugogodinjem zatvorskom iskustvu nikad nije uo za takav lan. Kako je ovaj pedant znao za to? "A kako glasi?" dovikivali su mu sa svih strana nepristojne sugestije: "Da ga se kastrira?" "Zamalo, zamalo", potvrdi Isak nepokolebljivo. "Zapravo, to je spiritualna kastracija. lan 20-Z, taka a, znai da se nekoga proglauje neprijateljem radnog naroda i protjeruje van granica SSSR-a! to se nas tie, moe i crknuti tamo na Zapadu. Nemam vie to rei." edno, glave nakrivljene u stranu, sitan i upav vratio se na svoj leai. Salve smijeha potresale su sobu. "to? to?" urlao je Horobrov, guei se od smijeha, a njegova je muterija poskoila jer ju je povukao karama. "Protjerati? Zar zaista postoji takav lan?"

"Neka mu se dade najvea kazna! Neka mu se dade najvea kazna!" vikali su. Seljak Spiridon lukavo se smijeio. Svi su stali govoriti u jedan mah, a zatim se rasprili. Rubin je opet legao na trbuh trudei se da se koncentrira na mongolsko-finski rjenik. Proklinjao je svoju glupu naviku da se istie, i stidio se uloge koju je odigrao. 299 51 PRI KRAJU DVADESETE GODINE Adamson, naslonjen na zguvani jastuk jo uvijek je gutao Grofa Monte Christa. Okrenuo je lea svemu to se dogaalo u sobi. Nikakva komedija iz sudnice nije ga sad mogla nasmijati. Samo je malo okrenuo glavu kad je progovorio Celnov, jer nikad prije nije uo ono to je on govorio. U dvadeset godina progonstva, istranih zatvora, samica, logora i araki, Adamson, koji je nekad bio snaan i sugestivan govornik, postao je bezosjeajan, postao je ravnoduan i prema vlastitim patnjama i patnjama ljudi oko sebe. Proces koji se upravo odigravao u sobi bio je posveen sudbini ratnih zarobljenika - sovjetskih vojnika koje su njihovi generali prvo svojom nesposobnou uspjeli dovesti u zarobljenitvo, a koje je zatim Staljin hladnokrvno pustio da umiru od gladi; ratnim zarobljenicima iz razdoblja 1945. i 1946. Adamson je teoretski mogao priznati, i priznavao je, da je ono to se njima dogodilo tragino, ali ipak je to bio samo jedan val zatvorenika, jedan od mnogih, i ne najznaajniji. Ratni zarobljenici bili su zanimljivi zato to su vidjeli mnoge strane zemlje (stoga su automatski bili "ivi lani svjedoci", kako ih je Potapov u ali zvao). ali usprkos tome, taj je val bio siv i bezbojan, bile su to sluajne rtve rata, a ne ljudi koji su dobrovoljno odabrali politiku borbu za svoj ivotni put. Svaki val zekova koje je NKVD uhapsio imao je, poput svake ljudske generacije na zemlji, svoju povijest i svoje heroje. Jednoj generaciji teko je shvatiti drugu. Adamsonu se inilo da se ove ljude nije moglo ni usporedi: s onim divovima koji su, poput njega samog, dobrovoljno odabr:; izgnanstvo na Jeniseju, umjesto da povuku ono to su rekli r partijskim sastancima i tako se i dalje odre u udobnosti i obil;. Svaki pojedini od njih imao je tu mogunost izbora. Oni mprihvatili izvrtanje i sramoenje revolucije, ve su bili spr. da se rtvuju za njeno proienje. Ali ovo "pleme mladik 300 f znanaca", trideset godina poslije oktobarske revolucije, dolo je u eliju sa seljakim psovkama i otvoreno je hulilo i govorilo svetogra, zbog kojih bi ih strijeljali za vrijeme graanskog rata. I zato Adamson, koji nije osjeao lino neprijateljstvo ni prema jednom od bivih ratnih zarobljenika, u pravilu uope nije priznavao tu vrst. Nadalje, kao to je sam sebe uvjeravao, Adamson je ve odavno izgubio svaki interes za rasprave zatvorenika, ispovijedi i prie oevidaca. Nestala je kod njega znatielja, koju je moda osjeao kao mladi, da sazna to se govori u drugom kutu elije. Izgubio je interes i za svoj posao. Nije bio u vezi sa svojom obitelji, jer nije bio roen u Moskvi, nikad nije primao niti odlazio u posjete, a cenzurirana pisma koja su mu stizala u araku nesvjesno su bila liena sve spontanosti jo dok su ih pisali. Nije gubio vrijeme novinama - njihov sadraj bio mu je jasan im bi bacio pogled na naslove. Nije bio u stanju sluati muzike emisije vie od jednog sata dnevno, a izgovorenu rije na radiju, kao ni knjige koje su bile pune lai, ivci mu uope nisu

mogli podnijeti. I premda je negdje duboko u sebi zadrao ne samo ivahno, ve ak i izvanredno osjetljivo zanimanje za svijet i za sudbinu one doktrine kojoj je posvetio itav svoj ivot - izvjebao se da izvana ostane potpuno indiferentan prema svemu oko sebe. I tako se dogodilo da je Adamson, koji nije bio na vrijeme strijeljan, ili na smrt izgladnio, ili otrovan, zavolio sad ne one knjige koje su plamtjele istinom, ve one koje su ga zabavljale i pomagale mu da skrati beskonane zatvorske godine. ... Ne, nisu itali Monte Christa u Jenisejskoj tajgi dvadeset devete, tano prije dvadeset godina. Na Angari, u dalekom selu Doani, do kojega je preko tajge vodilo trista kilometara puta za saonice, okupili su ostale izgnanike iz naselja u okrugu oko stotinu kilometara pod izlikom proslave Nove godine na sastanak na kojem e raspravljati o meunarodnoj situaciji i unutarnjem stanju u dravi. Temperatura se sputala do pedeset stupnjeva ispod nitice. Privremena eljezna, pe u kutu nikako nije mogla ugrijati prostranu sibirsku baraku s razruenom ruskom pei (zato su baraku i dali izgnanicima). Zidovi kolibe bili su potpuno smrznuti. Tu i tamo u tiini noi balvani u zidu pucali bi kao pucnjevi iz puke. Konferenciju je otvorio Satanevi referatom o partijskoj politici u selu. Skinuo je kapu, oslobodivi valovitu crnu kosu, ali ostao je u jagnjeem kouhu, kome je iz depa vjeno virio prirunik engleskih fraza. ("Neprijatelja treba upoznati", objanjavao je.) Satanevi se uvijek igrao voe. Izgleda da je kasnije strijeljan tokom trajka u logorima Vorkute. Ali, na alost, to se strastvenije raspravljalo o njegovom i ostalim referatima, to se vie raspadalo jedinstvo te krhke skupine izgnanika; nisu se pojavila dva ili tri miljenja, ve tano onoliko koliko je bilo ljudi. Ujutro je umorno zavrio slubeni dio konferencije, a da se nije dolo ni do kakvog zakljuka. Zatim su jeli i pili iz dravnog suda, a stol je bio ukraen borovim granama koje su pokrivale rupe na stolu i razderani 301 stolnjak. Granice koje su se u sobi otapale mirisale su po snijegu i smoli i bockale ruke. Pili su votku domae proizvodnje. Nazdravljajui, zaklinjali su se da nitko od prisutnih nikad nee potpisati kapitulantsko odricanje. Pjevali su slavne revolucionarne pjesme: "Varavljanku", "Sovjetsku zastavu", "Crnog baruna". I dalje su raspravljali o svemu to bi im palo na pamet. Roza, radnica iz harkovske tvornice duhana, sjedila je na pernatom jastuku (donijela ga je iz Ukrajine u Sibir i silno se njime ponosila), puila jednu cigaretu za drugom i prezirno zabacivala kratko podiane uvojke. "Ne trpim inteligenciju! Odvratna mi je sa svim tim njenim "tananostima" i "sloenostima". Ljudska psihologija mnogo je jednostavnija nego to su to predrevolucionarni pisci htjeli priznati. Na je zadatak da oslobodimo ovjeanstvo od njegovog duhovnog tereta!" Na neki nain razgovor je skrenuo na enski nakit. Jedan od izgnanika, Patruev, bivi tuilac iz Odese, kojega je zarunica sluajno nedavno dola iz Rusije, uskliknuo je izazivaki: "A zato elite zadrati nae budue drutvo siromanim? Zato ja ne bih sanjao o vremenu kad e svaka djevojka moi nositi biserje? Kad e svaki mukarac moi okruniti glavu svoje ljubljene dija-demom?" Kakva se vika podigla! S koliko gnjeva su ga uutkali citatima iz Marxa i Plehanova, iz Campanelle i Feuerbacha! Nae budue drutvo! Tako su lako o njemu govorili! Izilo je sunce Nove godine 1930. i svi su izili da mu se dive. Bilo je ledeno, svjee jutro sa stupovima ruiastog dima koji su se uzdizali ravno u ruiasto nebo. Na bijelom prostranstvu Anga-re, seljakinje su tjerale stoku da pije u rupi na ledu kraj umovite obale. Nije bilo

mukaraca ni konja; svi su bili potjerani na sjeu ume. Prola su dva desetljea. Aktualnost onih zdravica ocvala je i iezla. Strijeljali su one koji su ostali vrsti, i strijeljali su one koji su kapitulirali. I samo u Adamsonovoj usamljenoj glavi, sauvanoj unutar staklenika arake, i dalje je rasla, poput nekog nevidljivog stabla, svijest i sjeanje na te godine... Adamson je gledao u knjigu ali nije itao. Tada je na rub njegova leaja sjeo Nerin. Nerin i Adamson upoznali su se prije tri godine u eliji Butirke, u kojoj je bio zatvoren i Potapov. Adamson je tada zavravao svoj prvi kazneni rok od deset godina i zaprepastio je ostale zatvorenike u eliji svojim ledenim autoritetom, duboko ukorijenjenim zatvorskim skepticizmom, dok je sam potajno ivio u suludoj nadi da e se ubrzo vratiti svojoj obitelji. Svaki su proli svojim razliitim putem. Adamson je nekim propustom osloboen, ali upravo na toliko vremena da je njegova obitelj uspjela preseliti i smjestiti se u Sterlitamaku, gdje je milicija pristala da ga upie meu prijavljene. Cim se njegova obitelj preselila opet su ga uhapsili i podvrgli ga samo jednom sasluavanju: Je li zaista bio u izgnanstvu od 1929. do 1934, a 302 I kasnije zatvoren? Poto su utvrdili da je tako, da je ve odsluio kaznu, da je odsluio ak i vie od pune kazne, Specijalni savjet dosudio mu je na to jo deset godina. Rukovodstvo arake saznalo je preko velike svesavezne kartoteke zatvorenika o hapenju njihovog biveg namjetenika, i smjesta ga opet povuklo u a-raku. Adamsona su doveli u Mavrino, gdje je, kao posvuda u svijetu zatvorenika, odmah sreo stare znance, ukljuivi Nerina i Potapova. A kad su sva trojica kod tog susreta stala da popue na stepenicama, Adamsonu se uinilo da se nikad nije ni vraao na slobodu na godinu dana, da nije vidio svoju obitelj, da nije obdario svoju enu jo jednom kerkom tokom tog perioda, da je sve to bio samo nemilosrdan san i da je jedina vrsta stvarnost u ivotu samo zatvor. Sad je Nerin sjeo k Adamsonu da ga pozove na proslavu svog roendana - bilo je odlueno da se taj datum slavi. Adamson je sa zakanjenjem estitao Nerinu i pogledavi ga postrance raspitao se tko e sve biti prisutan. Adamsonu uope nije bilo drago to mora navlaiti kombinezon i pokvariti nedjelju koju je tako prekrasno provodio samo u rublju, to mora odloiti svoju zabavnu knjigu i otii na nekakvu proslavu roendana. to je najvanije, uope se nije nadao da e ugodno provesti vrijeme, jer je bilo gotovo sigurno da e izbiti nekakva politika rasprava, da e kao uvijek biti besplodna i besciljna, a da ipak nee moi da se ne ukljui u nju. A opet, nee moi da se ukljui, jer mu je jednako nemogue bilo pokazati svoju enu goJu pred tim "mladim" zatvorenicima, kao otkriti svoje vlastite duboke i tako esto povrijeene misli. Nerin mu je rekao tko e sve doi. U araki je samo Rubin bio uistinu blizak Adamsonu, a ipak je Adamsonu preostala dunost da ga strogo ukori zbog dananje farse, koja je bila nedostojna pravog komunista. S druge strane, Adamson nije volio Sologdina i Prjanikova. Ipak, nije bilo to da se radi, i Adamson je prihvatio. Nerin mu je rekao da e proslava poeti za pola sata izmeu Potapovlje-vog i Prjanikovljevog leaja, im Potapov napravi puding. Dok su govorili Nerin je vidio to Adamson ita i rekao: "Jednom sam takoer imao prilike itati Monte Christa u zatvoru, ali nisam ga proitao do kraja. Primijetio sam da, premda Dumas pokuava stvoriti atmosferu uasa, prikazuje Chateau d"If kao prilino patrijarhalan zatvor. Da ne spominjemo isputanje tako zgodnih pojedinosti kao to je svakodnevno iznoenje kible iz elije, o emu Dumas s pravim neznanjem slobodnog ovjeka nita ne govori - pogodite

zato je Dantes uspio pobjei? Zato to godinama nitko nije pretraivao eliju, dok bi meutim elije valjalo pretraivati svakoga tjedna; i eto rezultata: tunel nije otkriven. Zatim, nikad nisu izmjenjivali straare, dok nam iskustvo govori da straare valja mijenjati svaka dva sata, tako da bi jedan kontrolirao drugoga. U Chateau d"If nisu ulazili u elije i nisu ih pregledavali nekoliko dana za redom. Nisu ak imali ni okanca na vratima, te d"If uope nije bio zatvor ve pravo odmaralite. Cak su ostavili metalnu zdjelicu u eliji, s kojom je Dantes 303 mogao kopati kroz pod. I napokon su lakovjerno uili mrtvaca u vreu a da prije toga nisu spalili meso uarenim eljezom u mrtvanici, niti ga u straarnici nekoliko puta proboli bajunetom. Dumas se morao malo vie potruditi oko elementarne metodi-nosti, umjesto oko mrane atmosfere." Nerin nikad nije itao knjige iskljuivo za zabavu. On je traio u njima saveznike ili neprijatelje, i o svakoj knjizi koju je proitao iznio bi taan sud koji je onda pokuavao nametnuti drugima. Adamson je poznavao tu njegovu munu naviku. Sluao ga je ne podiui glavu s jastuka, i mirno ga promatrao kroz etvrtaste naoale. "U redu, doi u", ree i ispruivi se udobnije, nastavi itati. 304 52 ZATVORSKE TRICE Nerin je poao da pomogne Potapovu u pripremanju pudinga. Tokom gladnih godina u njemakom zarobljenitvu i sovjetskim zatvorima, Potapov je nauio da jesti nije sramotno, nije prezira vrijedno, ve da je to jedno od najugodnijih iskustava u ivotu, koje otkriva samu bit naeg postojanja. "Volim kazivati sate, po ruku, aju i veeri." Recitirao je taj udesni ruski inenjer jake struje, koji je posvetio itav svoj ivot transformatorima golemih kapaciteta. A budui da je Potapov bio jedan od onih inenjera kojemu su ruke isto tako hitre kao i glava, ubrzo je postao izvanredan kuhar: u Kriegsgefangenlageren znao je ispei tortu od narane iz samih krumpirovih kora, a u arakama se specijalizirao i usavrio u slatkiima. Trenutno je neto mijeao iznad dva spojena nona ormaria u polutamnom prolazu izmeu njegova leaja i Prjanikovljevog. Gornji su madraci zastirali svjetlo sa stropa i stvarali ugodan sumrak. Zahvaljujui polukrunom obliku sobe, s leajevima poredanim po radijusima, prolaz je bio uzak na poetku a irio se prema prozoru. Masivna prozorska daska, iroka etiri i po cigle, takoer je posluila Potapovu: posvuda su bile poredane limenke, plastine kutije i zdjelice. Potapov je sveano, kao da vri neki obred, tukao kondenzirano mlijeko, okoladu i dva jaja (neki su od tih sastojaka potekli od Rubina, koji je esto primao pakete od kue i uvijek ih dijelio) u neto to na ljudskom jeziku nije imalo naziva. Mrmljajui je prekorio Nerina to je zakasnio i naredio mu da improvizira preostale ae za vino (ve je prikupio poklopac od termos-boce, dvije male kemijske staklenke, a dvije posudice, poput onih u koje se vani stavlja sladoled, Potapov je slijepio od votanog papira). Nerin je predloio da e posuditi dvije zdjelice za brijanje i isprati ih toplom vodom. 20 U prvom krugu 305 i I Nepomueni nedjeljni mir zavladao je polukrunom sobom. Neki su zekovi pripovijedali s drugovima leei na krevetima; drugi su itali i povremeno se mijeali u razgovor, a neki su utke leali prekriivi ruke iza glave i zurei u bijeli strop. Svi su se glasovi spajali u jednu jedinu disonancu.

Specijalist za vakuum, Zemelja, uivao je na svom gornjem leaju: leao je u gaicama (gore je bilo vrue), gladio dlakava prsa i smijeio se svojim vjenim dobroudnim smijekom dok je pripovijedao neku priu Miki Mordvinu, koji je leao dva leaja dalje. "Ako ba hoe znati, sve ti je to poelo s pola kopjejke." "Zato s pola kopjejke?" "Pa eto, ranije, dvadeset este, dvadeset osme - ti si jo bio mali - nad svakom blagajnom bio je natpis: "Zahtijevajte ostatak od pola kopjejke!" I postojao je takav novac - pola kopjejke. Blagajnici su je vraali bez rijei. Bilo je to vrijeme NEP-a, ba kao mirno doba." "Nije bilo rata?" "Da nije bilo rata, ma to pria? Bilo je to prije svih ratova, znai - mirno doba. Da... Za vrijeme NEP-a ljudi su u ustanovama radili est sati dnevno, ne kao sada. I nita, sve je ilo kako treba. Ako su te zadrali petnaest minuta dulje, odmah su morali upisati kao prekovremeno. I onda, to misli, to je prvo nestalo? Pola kopjejke! S njima je sve i poelo. Onda je nestao bakarni novac. A tridesete i srebrnjaci. Vie nije bilo sitnine. Ne bi ti dali sitninu da se ubije. I od tada nita vie nije kako treba. Nema sitnine, a katkada se ak ne potrude ni da ti uzvrate u rubljima. Ni jedan prosjak ne trai da mu Krista radi udijeli kopjejku; trai: "Graanine, dajte rublju!" A kad dobije plau u ustanovi, nemoj se ni truditi da trai one kopjejke, koje stoje na platnom spisku - smijat e ti se, rei e: cjepidlaka! A sami su budale! Pola kopjejke znai potovanje prema ovjeku, a oni ti ne vraaju ni ezdeset kopjejaka od rublje - drugim rijeima, seru ti na glavu. Nitko se nije podigao da obrani pola kopjejke - i sad, evo ti: izgubili smo pola ivota." Na drugoj strani, drugi zatvorenik na gornjem leaju prekinuo je itanje i rekao ovjeku do sebe: "Caristika vlada je bila trula! Zamisli, jedna revolucionarka je trajkala glau osam dana da bi prisilila efa zatvora da joj se ispria. I ta se budala ispriala. Samo pokuaj natjerati efa Krasne Presnje da se ispria!" "Danas bi je poeli hraniti kroz crijevo ve trei dan. Da, i jo bi joj natovarili dodatnu kaznu zbog provokacije. Gdje si to proitao?" "Kod Gorkoga." Dvojetjosov, koji je leao nedaleko, uspravi se na krevetu. "Tko to ita Gorkoga?" upita prijeteim basom. "Ja." "A zato, do vraga?" "Pa, evo, ovdje, na primjer, ima istinitih pojedinosti o zatvoru u Ninjem Novgorodu: mogao si postaviti ljestvice uza zid i popeti 306 se preko njega, i nitko te ne bi zaustavio. Moe li to zamisliti? A zatvorski straari, kae pisac, imali su revolvere koji su bili toliko zarali da su mogli posluiti samo za zakucavanje avala u zid. To je vrlo pouno." Ispod njih odvijala se jedna od onih pradavnih zatvorskih rasprava: kad je najbolje biti zatvoren? Nain na koji je pitanje postavljeno pretpostavljao je da nikome nije sueno da izbjegne zatvor. Zatvorenici su bili skloni tome da preuveliavaju broj ostalih zatvorenika: dok je zatvoreno bilo zapravo svega dvanaest do petnaest milijuna ljudi, zekovi su vjerovali da ih ima dvadeset ili ak trideset milijuna. Oni su vjerovali da gotovo i nema mukaraca na slobodi. "Kad je najbolje biti zatvoren?" naprosto je znailo je li bolje u mladosti ili u kasnijim godinama. Neki su zekovi (obino oni mladi) veselo tvrdili da je bolje biti uhapen u mladosti: tada se ovjeku prua prilika da zaista naui to znai ivjeti, to je u ivotu vrijedno, a to drek; tada u doba od trideset i pet godina, poto je odradio desetogodinju kaznu, ovjek moe sagraditi svoj ivot na pametnim temeljima, ovjek, meutim, koji je uhapen u starosti, moe samo patiti to nije ivio

kako valja, to mu je ivot bio lanac greaka i to se te greke ne mogu vie ispraviti. Ostali - obino stariji ljudi - tvrdili bi nita manje optimistino, da je biti uhapen u starosti, naprotiv, nalik na odlaenje u skromnu penziju ili u samostan, da je ovjek izvukao ve sve iz ivota u svojim najboljim godinama. (U rjeniku zatvorenika, "sve" se ograniavalo na posjedovanje enskog tijela, dobru odjeu, dobru hranu i pie.) I oni su se trudili da dokau da u logoru ne moe nanijeti mnogo zla starcu, dok mladog ovjeka mogu izmuiti i osakatiti tako da se kasnije "ni nee na ensku". To je bila bit rasprave u polukrunoj sobi, i tako zatvorenici uvijek raspravljaju: neki sami sebe ohrabruju, neki sami sebe mue. Ali istina nije izlazila nita jasnija iz njihovih rasprava i iz primjera iz ivota. Nedjeljom uvee uvijek se inilo dobro biti zatvoren, ali kad su ustajali u ponedjeljak ujutro, bio je jasno da je to uvijek loe. A ak i to nije bilo posve tano ... Rasprava o tome "kad je najbolje biti zatvoren" nije, meutim, raspalila diskutante, ve ih je, naprotiv, pribliila u filozofskoj melankoliji. Ta rasprava nije vodila nikamo, posebno ne u provale gnjeva. Thomas Hobbes rekao je negdje, da bi se zbog pouka "Zbroj kutova u trokutu iznosi sto i osamdeset stupnjeva" prolijevala krv samo kad bi povrijedio neije interese. Ali Hobbes nije poznavao ud zatvorenika. Na krajnjem leaju kraj vrata bila je u toku rasprava koja je mogla dovesti do borbe i krvoprolia, premda se nije ticala niijih interesa. Tokar je navratio da malo probrblja s elektriarom i sluajno su se dotakli teme Sestrorecka; odatle su preli na pei kojima griju kue u Sestrorecku. Tokar je sam ivio u Sestrorecku jednu zimu, i jasno se sjeao kakve su tamo pei. Elektriar nikad nije bio tamo, ali njegov urjak je bio pear, 307 prvoklasni pear, i pravio je pei ba u Sestrorecku. Elektriar je opisao pe koja je bila upravo suprotna od one koju je pamtio tokar. Njihova rasprava koja je poela kao obina diskusija ve je napredovala do stupnja drhtavih glasova i linih uvreda, ve je nadglasala sve druge razgovore u sobi. Obojica sudionika patili su to ne mogu dokazati da imaju pravo. Uzalud su traili nekog vrhovnog arbitra, a zatim su se obojica iznenada sjetili da se podvornik Spiridon dobro razumije u pei, i da e, ako nita drugo, barem rei onom drugome da takve idiotske pei kao to on zamilja ne postoje ni u Sestrorecku ni igdje drugdje. I gotovo trei, na zadovoljstvo itave sobe, otili su da potrae podvornika. Ali u urbi zaboravili su zatvoriti vrata za sobom i druga je, nita manje eksplozivna svaa, doprla iz hodnika: doekuje li se druga polovica dvadesetog stoljea prvog sijenja 1950, ili 1. sijenja 1951? Diskusija je oigledno bila u toku ve dulje vremena a potekla je iz pitanja: 25. prosinca koje godine je Krist roen, odnosno navodno roen? Netko je lupio vratima. Paklenska buka se stiala. U sobi je zavladala tiina i sad se moglo uti Horobrova kako govori elavom konstruktoru iznad sebe: "Kad nai ljudi krenu na prvi let prema mjesecu odrat e se, naravno, miting kraj rakete, neposredno pred lansiranje. Posada e preuzeti obavezu: da e tedjeti na gorivu, potui svemirski rekord u brzini, da nee zaustavljati svemirski brod putem zbog popravaka, i da e izvriti slijetanje na mjesec samo s ocjenom "dobro" ili "odlino". Jedan od tri lana posade bit e politiki komesar. Tokom leta poduavat e pilota i navigatora o politikoj koristi svemirskog putovanja, i traiti od njih izjave za zidne novine." Prjanikov je to uo dok je trao kroz sobu s runikom i sapunom. Baletnim pokretom skoio je prema Horobrovu i tajnovito se namrtivi rekao: "Uja Terentiu! Budite uvjereni da tako nee biti." "Nego kako?" Prjanikov tajanstveno stavi prst na usta kao u detektivskom filmu. "Prvi e

na mjesec poletjeti Amerikanci." Prasnuo je u jasni djetinji smijeh i otrao. Rezbar je sjedio do Sologdina na leaju. Bili su upravo usred duge razvuene konverzacije o enama. Rezbaru je bilo etrdeset godina, ali premda mu je lice bilo jo mladenako, kosa mu je bila gotovo potpuno sijeda. To mu je dobro pristajalo. Danas je rezbar bio izvanredno raspoloen. Istina, toga jutra je pogrijeio i pojeo kratku priu koju je napisao, a, kako se kasnije utvrdilo, mogao ju je prokrijumariti i predati eni. Ali saznao je da je njegova ena pokazala njegove prijanje kratke prie nekolicini povjerljivih pojedinaca, koji su svi bili njima oduevljeni. Naravno, pohvale roaka i prijatelja mogu biti pretjerane i iskrivljene, ali gdje se na svijetu moe nai nepristrano miljenje? Pisao dobro ili loe, rezbar je za sva vremena sauvao istinu o onome to je Staljin uinio s milijunima ruskih ratnih zarobljenika, sauvao krik njihove due. Bio je ponosan, sretan zbog toga i vrsto je odluio da i dalje pie prie. Da, a i sama posjeta danas je vrlo dobro prola. Njegova ga je vjerna ena ekala, slala molbe za njegovo osloboenje i uskoro ce dobiti vijest o uspjenom ishodu njenih intervencija. Traei oduka svom oduevljenju pripovijedao je neku dugaku priu Sologdinu, koga nije smatrao glupim, ve potpuno osrednjim ovjekom, koji ni pred sobom ni za sobom nema nita tako blistavo kao on. Sologdin je leao ispruen na leima s nekom jeftinom knjigom otvorenom na grudima i sluao pripovjedaa sa nestanim svjetlucanjem u oima. Sa svojom kovravom malom bradom, jasnim oima, visokim elom i simetrinim crtama starog ruskog Vikinga, Sologdin je bio neprirodno, gotovo nepristojno lijep. Danas je bio prepun radosti. Srce mu je pjevalo pjesmu pobjede nad apsolutnim ifratorom. Sloboda je sad bila samo godinu dana daleko - to jest, bila bi kad bi on odluio dati aparat Jakonovu. Po osloboenju, mogla ga je iekivati vrtoglava karijera. Osim toga danas mu tijelo nije kao obino eznulo za enom, ve je bilo umireno, osloboeno. Premda je biljeio kaznene poene na ruiastom listu papira, premda se svim silama trudio da odgurne Larisu od sebe, veeras je, ispruen na svom leaju, Sologdin priznavao da mu je ona dala upravo ono to je on od nje elio. Sad se zabavljao dokono pratei obrate i tok prie koja mu je bila potpuno ravnoduna i koju je pripovijedao ovjek koji je, premda nije bio glup, bio potpuno obian i nije ni pred sobom ni za sobom imao nita tako blistavo kao on, Sologdin. Sologdin je neumorno svima ponavljao kako ima slabo pamenje, ograniene sposobnosti i potpun nedostatak volje. Ali moglo se pogoditi to on zaista misli o sebi po nainu na koji je sluao ljude kad govore: nadmono, svisoka, kao da se trudi da prikrije injenicu da slua samo iz uljudnosti. Rezbar je prvo pripovijedao o svojim dvjema enama u Rusiji; zatim se poeo prisjeati svog ivota u Njemakoj i lijepih njemakih ena s kojima je bio intiman. Njegova usporedba izmeu Ruskinja i Njemica bila je za Sologdina nova. Govorio je da, poto je ivio i s jednima i s drugima, dri da su Njemice bolje; da su Ruskinje suvie nezavisne, suvie samopouzdane i samostalne, suvie beskompromisne u ljubavi; one neprestano otvorenim oima prouavaju ovjeka koga vole, uoavaju njegove slabosti, povremeno ga smatraju nedovoljno hrabrim, nedovoljno muevnim. ovjek uvijek osjea da je Ruskinja koju voli njemu ravna. Naprotiv, Njemica se povija kao trska u rukama svog ljubljenog; mukarac je za nju bog, on je prvi i najdivniji na zemlji. Ona se potpuno pokorava njegovoj volji; sanja samo o tome kako e mu ugoditi. Stoga se rezbar osjeao vie mukarcem, vie gospodarom s Njemicama. Rubin je bio dovoljno nemaran da ode puiti u hodnik. Ali u araki nije bilo

mjesta kamo bi mogao pobjei a da mu netko ne dosauje. 309 Sad je, da bi se izvukao iz besmislene rasprave u hodniku, preao u sobu jurei k svojim knjigama, ali netko ga je na donjem leaju uhvatio za hlae i upitao: "Leve Grigoriu! Je li istina da se u Kini pisma dounika alju bez potarine?" Rubin se otrgnuo, ali inenjer elektrike, koji je visio s gornjeg leaja, uhvatio ga je za ovratnik i uporno nastojao nastaviti prijanju raspravu: "Leve Grigoriu! Mora se izmijeniti ovjekova svijest tako da se ljudi ponose samo radom vlastitih ruku i stide se da budu nadglednici, komandanti, brbljavci... Valjalo bi da bude sramota za itavu obitelj kad se djevojka udaje za inovnika - rado bih ivio u takvom socijalizmu." Rubin se otrese, progura se do svog leaja i legne na trbuh,, napokon sam sa svojim rjenicima. 310 53 STOL ZA BANKET Sedmorica su sjedila za roendanskim stolom, koji se sastojao od tri nona ormaria razliite visine, sastavljena i prekrivena komadom jarko zelenog papira. Sologdin i Rubin sjedili su s Po-tapovom na njegovom leaju, Adamson i Kondraev-Ivanov s Prjan-ikovom na njegovom, a svear je sjedio na elu stola na irokoj prozorskoj dasci. Iznad njih Zemelja je ve spavao, i nikoga vie nije bilo u blizini. Leajevi na kat zatvarali su njihov odjeljak od ostaloga dijela sobe. Na sredite stola u plastinoj zdjelici postavili su Nadjin slatki - tanke rezance tijesta, prene u masti; tako neto jo nije bilo vieno u araki. Za sedam mukaraca slatkia je bilo smijeno malo. Ali bilo je tu i obinih keksa, i keksa namazanih kremom, koji su se zato zvali indijaneri. Bilo je i bombona, pripremljenih na taj nain to se kuhala neotvorena konzerva kondenziranog mlijeka. A skrivena iza Nerinovih lea, u tamnoj posudi od etvrt litre, bila je ona zanosna tekuina za koju su bili pripremljeni pehari: malo alkohola, koji su zekovi u kemijskom laboratoriju trampili za komad rijetkog izolacionog materijala. Alkohol je razrijeen s vodom u razmjeru jedan prema etiri, zatim obojen kakaom. Rezultat je bila smea tekuina s vrlo malo alkohola, koja je usprkos tome bila iekivana s nestrpljenjem. "Dakle, gospodo", izjavi Sologdin naslonivi se dramatino dok su mu oi sjale u polutami. "Prisjetimo se tko je od nas i kada posljednji put sjedio kod stola za banket." "Ja sam sjedio juer s Nijemcima", izbrblja Rubin, koji nikako nije volio sentimentalnost. S Rubinove take gledita, injenica da se Sologdin uvijek obraao drugima s "gospodo" bila je traumatska posljedica dvanaest godina provedenih u zatvoru. Iz istog razloga bile su Solog-dinove ideje iskrivljene i izvitoperene i u drugim stvarima. Rubin se uvijek trudio da to dri na umu i da u bijesu ne eksplodira, premda je katkada bio prisiljen da slua naj nevjerojatni je stvari. 311 "Ne, ne!" inzistirao je Sologdin. "Ja mislim na pravi stol, gospodo! To znai - teak, svijetli stolnjak, vino u kristalnim bocama i, naravno, dobro odjevene ene." Htio je jo malo uivati u toj viziji i odloiti poetak sveanosti, ali Potapov gledajui stol i goste s onim posjednikim, tjeskobno paljivim pogledom domaice prekine ga mrzovoljasto. "Morate razumjeti, momci, da prije nego nas "strah i trepet pononih patrola" uhvati s ovim napitkom, moramo obaviti slubene formalnosti." Dao je znak Nerinu da natoi. Dok se toilo pie svi su utjeli i svatko se, usprkos samome sebi, sjeao

neega iz prolosti. "Bilo je to davno", uzdahne Nerin. "Ja se ne sjeam!" ree Potapov nestrpljivo. Do rata bio je uhvaen u mahniti vrtlog posla, i premda se mogao sjetiti nekakve svadbe, nije sad vie bio siguran je li ta svadba bila njegova ili je bio samo gost. "Zato ne?" ree Prjanikov ivnuvi. "Avec plaisir! Odmah u vam rei. etrdeset pete godine u Parizu, ja sam ..." "Samo as, Valentulja", zaustavi ga Potapov. "A zdravica?" "Za ovjeka koji je odgovoran to smo se sastali!" izgovori Kondraev-Ivanov glasnije nego to je bilo potrebno i ispravi se, premda je ve sjedio vrlo uspravno. "I neka bude ..." Ali gosti nisu imali vremena da posegnu za svojim aama, kad je Nerin ustao u malom prostoru kraj prozora i tiho rekao: "Prijatelji moji! Oprostite, ja krim tradiciju! Ja..." Bio je ganut. Topli osjeaji, koje je itao u njihovim oima, neto su u njemu pokrenuli. Nastavio je bez daha. "Budimo iskreni! Nije sve u naim ivotima tako crno! Ova srea koja nam se sada prua - slobodan banket, izmjena slobodnih misli bez straha, bez prikrivanja - toga nismo imali ak ni na slobodi." "Da, zapravo same slobode vrlo esto nije bilo", ree Adamson ironino se smijeei. Ako se ne rauna djetinjstvo, proveo je manje od pola ivota na slobodi. "Prijatelji!" ree Nerin ozbiljno. "Meni je trideset i jedna godina. Tokom tih godina ivot mi je pruio i blagoslova i ponienja. U skladu sa principom sinusoide mogao bih i dalje oekivati vrhunce ispraznog uspjeha, lane veliine. Ali, kunem vam se, nikad neu zaboraviti onu istinsku veliinu ljudskih bia, koju sam upoznao u zatvoru. Ponosim se to je moja skromna obljetnica danas okupila tako odabrano drutvo. Nemojmo se stidjeti uzvienih rijei. Ispijmo zdravicu prijateljstvu, koje cvjeta pod zatvorskim svodovima!" Papirnate aice dodirnule su bez zvuka staklo i plastiku. Potapov se zbunjeno nasmijeio, namjestio naoale i izdeklamirao: "Po blagoglagoljivosti znani, obitelji se sakupljali lani, u Nikite nemirnoga, i u Uje opreznoga." Ispili su polako smeu tekuinu, pokuavajui da uivaju u aromi. 1Jako je!" ree Rubin odobravajui. "Bravo, Andrejiu!" "Da, tako je", sloi se Sologin. Danas je bio tako dobro raspoloen da bi sve mogao pohvaliti Nerin se nasmije. "To je neobian sluaj kad se Lev i umi trii u neemu E Ne sjeam se da se to ikad dosad dogodilo." J "Ne sjea se, Glebe? Pa zar se ne sjea kako smo se jednom na Novu godinu ja i Lev sloili da se eni ne moe oprostiti nevjeru, ali muu moe?" Adamson se umorno nasmije. "A koji se mukarac ne bi s tim sloio?" . ,. xt v. "Onaj egzemplar tamo", ree Rubin pokazujui na Nerzina, "izjavio je tom prilikom da se moe oprostiti i eni, da razlike nema." "To ste rekli?" upita Kondraev-Ivanov brzo. "Oh, divno!" nasmije se zvonko Prjanikov. "Kako se to moe usporeivati!" "Struktura tijela i nain ljubavne veze dokazuju da postoji golema razlika!" povie Sologin. "Ne predbacujte mi, prijatelji", ree Nerin. "Ne zaboravite dok sam ja rastao, nad naim je glavama vijorila crvena zastava sa zlatnim slovima Jednakost! Od tada je, naravno, ivot ovome glupanu dovoljno dao po glavi, ali tada mi se inilo da, ako su narodi jednaki i ljudi jednaki, i mukarci i ene moraju biti jednaki - u svemu." "Nitko vam ne predbacuje!" ree Kondraev-Ivanov, jednako brzo kao i prije.

"Ne predajte se tako lako!" "Moemo ti oprostiti takvu glupost samo s obzirom na tvoju mladost", oglasi se Sologin. (On je bio pet godina stariji.) "Teoretski, Gleb ima pravo", ree Rubin vrlo zbunjen. "I ja sam spreman lomiti koplja za jednakost izmeu mukarca i ene. Ali da spavam sa svojom enom poslije nekoga drugoga? Brrr! Ja to bioloki ne bih mogao." "Ali, gospodo, pa to je previe smijeno da bi se o tome raspravljalo", povie Prjanikov, ali, kao uvijek, nisu mu dopustili da govori. "Leve Grigoriu, postoji vrlo jednostavan izlaz", ree Potapov otro. "Nemojte ni vi spavati ni s kim, osim sa svojom enom!" "E, sad, sluajte...", pobuni se Rubin, utapajui svoj iroki smijeak u gusarskoj bradi. Vrata su se buno otvorila i netko je uao. Potapov i Adamson su se ogledali. To nije bio straar. "A Kartagu valja razoriti?" ree Adamson pokazujui glavom na posudu s tekuinom. "to bre, to bolje. Kome se ide u samicu? Glebe, istoi ostatak." Nerin pravedno razdijeli to je preostalo u alice. "Onda, hoete li nam ovaj put dopustiti da pijemo u zdravlje sveara?" upita Adamson. "Ne, brao. Odriem se svog tradicionalnog prava. Ja sam - danas vidio svoju enu. Vidio sam u njoj... sve nae ene, izmuene, preplaene, progonjene. Mi to moemo podnijeti jer se nemamo kamo sakriti, ali to je s njima? Pijmo u njihovo zdravlje, u zdravlje onih koje su se vezale za ..." 313 "Da, zaista! Kakav je to sveti podvig!" usklikne Kondraev--Ivanov. igfir* Ispili su. Zatim su neko vrijeme utjeli. "Gledajte, snijeg!" primijeti Adamson. Svi su pogledali kraj Nerina u zamagljene prozore. Sam se snijeg nije mogao vidjeti, ali svjetiljke i reflektori zone bacali su crne sjene pahuljica na prozorska stakla. Negdje iza te zavjese tekoga snijega bila je i Nadja Nerin. "Sueno nam je da ak i snijeg gledamo crn!" usklikne Kon-draev-Ivanov. Pili su zdravicu prijateljstvu. Pili su zdravicu ljubavi. Rubin je odobravao: "Nisam nikad ni sumnjao u ljubav. Ali, ruku na srce, sve do fronta i zatvora nisam vjerovao u prijateljstvo, posebno ne u onu vrst, znate, koja e rtvovati ivot za prijatelja. U svakodnevnom ivotu ima obitelj, i nekako i nema mjesta prijateljstvu, zar ne?" "To je iroko rasprostranjeno miljenje", odgovori Adamson. "Napokon, pjesma "U dolini" omiljena je kod nas u Rusiji ve sto i pedeset godina i ljudi je i danas esto trae na radiju. A kad slua te rijei - to je samo odvratno naricanje, jadikovka sitniave due: "Svi prijatelji, svi drugovi, do crnog tek traju dana."" "To je strano!" ree slikar. "Kako je mogue ijedan dan proivjeti s takvim mislima? ovjek bi se morao objesiti!" "Bilo bi mnogo istinitije rei obratno: tek kad svane crni dan, poinje sticati prijatelje." "Tko je to napisao?" "Merzl jakov." "Kakvo ime! Leve, tko je bio Merzljakov?" "Pjesnik, dvadeset godina stariji od Pukina." "Ti, naravno, zna njegovu biografiju?" "Profesor na Moskovskom sveuilitu. Preveo je Osloboeni Jeruzalem." "Recite mi, to Lev ne zna? Samo viu matematiku."

"I niu." "Ali on uvijek govori "svedimo to na zajedniki nazivnik"." "Gospodo! Moram navesti jedan primjer gdje je Merzljakov imao pravo!" umijea se Prjanikov, zagrcnuvi se i urei poput djeteta koje sjedi za stolom s odraslima. On ni na koji nain nije bio inferioran ostalima; brzo je shvaao, bio je bistar, a njegova je iskrenost privlaila. Ali nedostajao mu je izgled mukaraki, zapovjedniki, vanjsko dostojanstvo, i stoga je izgledao petnaest godina mlai nego to je bio, te su ostali s njim postupali kao s djeakom. "Napokon, to je dokazana injenica. Upravo onaj koji s nama jede iz iste zdjele je onaj koji nas izdaje. Imao sam bliskog prijatelja s kojim sam pobjegao iz nacistikog koncentracionog logora. Zajedno smo se skrivali. I zamislite! - Upravo me on izdao." "Kakvo zlodjelo!" povie umjetnik. 314 "Evo kako se to zbilo. Ruku na srce, nisam se ba ni htio vratiti. Ve sam radio, imao sam novaca, a bilo je i djevojaka..." Gotovo svi su ve uli tu priu. Rubinu je bilo savreno jasno da je veseli, simpatini Valentin Prjanikov, s kim se moglo druiti u araki, objektivno u Evropi etrdeset pete bio reakcionar, i ono to je nazivao izdajstvom prijatelja (to jest, to je prijatelj pomogao Prjanikovu da se vrati u zemlju protiv svoje volje) nije uope bilo izdajstvo, ve rodoljubni in. Adamson je drijemao iza svojih naoala. Znao je da e se voditi isprazni razgovori. Ali shvaao je da e se itava ta gomila na neki nain morati vratiti u obor. Rubin i Nerin su u centrima za kontrapijunau i zatvorima prvih poslijeratnih dana bili u tolikoj mjeri dio vala ratnih vojnih zarobljenika koji je nadirao iz Evrope, da im se inilo da su i sami proveli etiri godine u zarobljenitvu, stoga ih nisu zanimale prie o repatrijaciji. Na svom kraju stola naveli su Kondraev--Ivanova na razgovor o umjetnosti. Openito, Rubin nije Kon-draeva smatrao vrlo znaajnim umjetnikom ni vrlo ozbiljnim ovjekom, i bio je svjestan da su njegove izjave bez ideoloke osnove. Ali u razgovoru s njim on je, a da to nije ni znao, vrlo mnogo nauio. Umjetnost za Kondraev-Ivanova nije bila zanimanje, ni grana znanosti. Umjetnost je za njega bila jedini mogui nain ivota. Sve oko njega krajolik, predmet, ljudska linost i nijansa boje - zvualo je u jednom od dvadeset etiri tonaliteta, i Kondraev--Ivanov je bez oklijevanja mogao identificirati tonalitet u pitanju. Na primjer, Rubina je zvao c-mol. Sve oko njega - ljudski glas, prolazno raspoloenje, roman ili taj isti tonalitet imali su neku boju, i bez oklijevanja Kondraev-Ivanov ju je mogao imenovati. Na primjer, Fis-dur bio je tamnoplav i zlatan. Jedino stanje koje KondraevIvanov nikad nije doivio bila je ravnodunost. Bio je poznat po svojim ekstremnim simpatijama i antipatijama, po svojim apsolutnim sudovima. Oboavao je Rembrandta i bio veliki protivnik Rafaela. Bio je poklonik Valentina Serova i zakleti neprijatelj peredvinika, narodnjakih ruskih umjetnika kojf^Su bili prethodnici socijalistikog realizma. Nije mogao nita prihvatiti napola; ili se neim oduevljavao, ili je to potpuno prezirao. Nije htio ni uti za Cehova, ajkovski mu je bio odvratan (tvrdio je: "On me gui! On oduzima nadu i ivot!"), ali Bachovi korali i Beethovenovi koncerti bili su mu tako bliski kao da ih je on sam napisao. A sad se Kondraev-Ivanov upustio u diskusiju, mora li se umjetnost povoditi za prirodom ili ne. "Na primjer, eli naslikati prozor koji se otvara na vrt u ljetno jutro", govorio je. Glas mu je zvuao mladenaki i oduevljeno i kad bi ovjek zatvorio oi mogao bi pomisliti da govori neki mladi. "Ako ovjek doista oponaa prirodu i predouje sve onako kako vidi, hoe li to zaista biti sve? A

pjevanje ptica? I svjeina jutra? I ona nevidljiva istoa, koja protie kroz tebe? Napokon, ti dok slika percipira te pojave; one su dio tvog osjeanja ljetnog jutra. Kako ih se moe uhvatiti u slici? Kako ih 315 sauvati za gledaoca? Oigledno ih treba nekako unijeti! Kompozicijom, bojom ... drugo nema nita na raspoloenju." "Drugim rijeima, slikar nee naprosto oponaati?" "Naravno da nee! Zapravo kod svakog krajobraza", nastavi Kondraev-Ivanov uzbueno, "kod svakog krajobraza, pa i kod portreta poinje time da pase oi u prirodi i misli: "Kako divno! Kako savreno! Kad bi mi samo uspjelo da to prenesem ba ovako kako jest!" Ali kad dublje zae u posao, iznenada primijeti u prirodi i neto nelijepo, besmisleno, nepovezano! Tano ovdje, pa ondje! I tako mora biti! I tako e je i naslikati!" Kondraev--Ivanov pobjedonosno pogleda ostale. "Ali, dragi moj", primijeti Rubin, ""mora biti" je najopasniji put! Tako e doi do toga da ive ljude pretvara u anele i vragove, i da ih tjera da nose koture klasine tragedije. Napokon, ako slikate portret Andreja Andrejia Potapova, to onda mora biti Potapov. "A to znai prikazati ga onakvim, kakav jest?" upita umjetnik. "Izvana, da; mora postojati neka slinost u razmjerima lica, obliku oiju, boji kose. Ali ne bi li znailo prenagliti se kad bi se povjeravalo da ovjek moe vidjeti i upoznati stvarnost tano onakvu kakva jest? Posebno duhovim stvarnost? Tko je vidi i poznaje? I ako, gledajui model, ja u njemu vidim duhovne mogunosti vee od onih koje je on dosad pokazao u ivotu, zato to ne bih i prikazao? Zato ne bih pomogao ovjeku da nae sebe, da pokua biti bolji?" "Pa onda ste vi stopostotni socijalistiki realist!" ree Nerin, pljesnuvi rukama. "Foma uope ne zna s kim ima posla." "Zato bih potcjenjivao njegovu duu?" Kondraev-Ivanov zurio je ljutito kroz naoale koje mu se uope nisu pomicale na nosu. "Rei u vam jo neto: velika je odgovornost ne samo portretnog slikarstva, ve svakog kontakta meu ljudima, da pomogne svom blinjemu otkriti ono najbolje u njemu." "Za vas, znai", ree Rubin, "ne moe postojati objektivnost umjetnosti." "Da, ja sam neobjektivan i ponosim se time!" zagrmio je Kondraev-Ivanov. "to? Dopustite, kako to?" upita Rubin zaprepateno. "Ba tako! Ba tako! Ponosim se to sam neobjektivan!" izjavi Kondraev-Ivanov i rijei su mu padale poput udaraca. Poeo se dizati. "A vi, Leve Grigoriu, a vi? Ni vi niste objektivni, ali mislite da ste objektivni, a to je mnogo gore! Moja je prednsot da sam neobjektivan, i da to znam! Ja to smatram svojom zaslugom! To je moje "ja"!" "Ja da nisam objektivan?" upita Rubin. "Ja? Pa tko je onda objektivan?" "Nitko, naravno!" ree umjetnik pobjedonosno. "Nitko! Nitk-. nikad nije bio niti e ikada biti! Svaki in percepcije emocionalne je obojen. Istina je navodno konani rezultat dugog ispitivana ali zar mi ne primjeujemo neku sumranu istinu prije nego -ispitivanje uope poelo? Uzmemo knjigu u ruke, pisac nam se 316 ini nekako nesimpatinim, i ve na prvoj stranici znamo da nam se ta knjiga nee dopasti i, naravno, imamo pravo! Vi ste studirali stotinu jezika, zakopavali ste se u rjenike, imate etrdeset godina rada pred sobom, ali ve ste sad uvjereni da ete s uspjehom dokazati kako sve rijei potjeu iz rijei "ruka". Zar je to objektivnost?" Nerin se zadovoljan grohotom smijao Rubinu. I Rubin se smijao - kako bi se itko mogao naljutiti na ovog istog ovjeka! "Zar se to ne dogaa i u drutvenim naukama?" doda Nerin. "Dijete moje", pokuao ga je Rubin urazumiti, "kad bi bilo nemogue predvidjeti rezultate, jedva da bi moglo biti i napretka, zar ne?"

"Napredak, napredak!" proguna Nerin. "Do vraga i napredak! Volim umjetnost ba zato to u njoj ne moe biti "napretka"." "Kako to misli?" "Ba tako! U sedamnaestom stoljeu postojao je Rembrandt, i Rembrandt postoji i danas. Samo ga pokuaj premaiti! A tehnologija sedamnaestog stoljea danas nam izgleda vrlo primitivna. Ili uzmi, na primjer, tehnike novosti sedamdesetih godina prolog stoljea. Nama izgledaju poput djeje igre. Ali istih tih godina napisana je Ana Karenjina. Moe li mi navesti neto savrenije?" "Va argument, Glebe Vikentiu", prekine ga Adamson okre-nuvi se od Prjanikova, "moe se i drugaije interpretirati. To bi moglo znaiti da su nauni radnici i inenjeri tokom svih ovih stoljea stvarali velika djela i zaista napredovali, dok snobovi u umjetnosti oigledno samo lakrdijaju. Ti paraziti su se .,." "Prodavali!" povie Sologdin s neshvatljivim zadovoljstvom. I dvije tako oprene linosti kao on i Adamson sjedinile su se u jednoj misli. "Bravo! Bravo!" pridrui se Prjanikov. "Momci, to je sjajno! Ba to sam vam govorio sino u akustici!" (Tom prilikom on je govorio o prednostima deza, ali sad mu se uinilo da Adamson izraava upravo njegove ideje.) "Vjerujem da mogu pomiriti vaa stanovita", ree Potapov lukavo se smijeei. "U ovom stoljeu zaista je postojao istiniti povijesni sluaj da su stanoviti inenjer elektriar i stanoviti matematiar, bolno svjesni praznine u knjievnosti svoje zemlje, suraivali na jednoj kratkoj prii. Na alost, ostala je nenapisana - nisu imali olovke." "Andrejiu!" usklikne Nerin. "Zar bi se je mogli sjetiti?" "Pa pokuat u, s vaom pomou. Napokon, to je bio jedini opus moga ivota. Moda sam ga i upamtio." "Vrlo zabavno, vrlo zabavno, gospodo!" ree Sologdin, ivnuvi i udobnije se smjestivi. On je vrlo volio takve zatvorske zabave. "Ali vi, naravno, shvaate, kao to nas ui Lev Grigori, da se nikakvo umjetniko ostvarenje ne moe razumjeti ukoliko se ne zna kako je stvoreno i ako se ne zna njegovo socijalno opravdanje." "Napredujete, Andrejiu." li li "A vi, dragi gosti, dovrite slatko - pripremljeno je posebno za vas! Povijest tog kreativnog dogaaja je ovakva: U ljeto 1946. u stanovitoj neuveno pretrpanoj eliji u sanatoriju Bu-Tjur (ta su slova bila utisnuta na zdjelice, a znaila su Butirska Tjurma) Gleb Vikenti i ja bili smo prvi susjedi, prvo pod drvenim lea-jima, a zatim na njima, guei se u nestaici zraka, stenjui povremeno od gladi, i nismo imali to raditi ve razgovarati i raspravljati o drutvenim obiajima. Jedan od nas je prvi rekao: "A to bi bilo, kad...?"" "To ste vi, Andrejiu, prvi rekli: "A to bi bilo, kad... ?" Osnovna ideja koja je takoer bila i naslov, bila je u svakom sluaju vaa." ""A to bi bilo, kad... ?" rekli smo Gleb Vikenti i ja. "A to bi bilo, kad bi u naoj eliji iznenada..."" "Oh, nemojte toliko razvlaiti! Kakav je bio naslov?" "Zaista, "pripremivi se da zabavimo ponosni svijet" pokuajmo se obojica prisjetiti te prie, je li?" Potapovljev napukli, ravnomjerni glas zvuao je kao glas uvjerenog itaoca pranjavih knji-urina. "Naslov je bio "Budin smijeak"." 318 54 BUDIN SMIJEAK "Radnja nae neobine prie odvija se za vrijeme onog strahovitog vala vruine u ljeto 194 ... godine, kad su zatvorenici, kojih je bilo daleko vie nego

legendarnih etrdeset lopova, leali polugoli u mrtvom ustajalom zraku iza reetkastih prozora elije u irom svijeta poznatom zatvoru Butirki. to ovjek moe rei o toj korisnoj popravnoj ustanovi? Ona vue svoje podrijetlo od kasarna iz doba Katarine Velike. U tom okrutnom vremenu carica nije tedjela cigle za njene utvrene zidove i svodove. "Potovani dvorac bio je sagraen kako dvorac mora biti graen." Poslije smrti Voltaireove prosvijetljene sugovornice, te zvune komore po kojima je neko odjekivao grubi topot orunikih izama poele su propadati. Ali mnogo godina kasnije, kad je toliko ueni progres zahvatio nau domovinu, vladajui potomci gore spomenute mone dame utvrdili su da se u te prostore mogu vrlo prikladno smjestiti, na ravnoj nozi, i heretici, koji su potresali pravoslavni prijestol, i mranjaci, koji su se protivili progresu. Zidarska lica i lopatica za bukanje razdijelile su ove svodove u stotine prostranih i ugodnih elija, a nenadmaiva vjetina ruskih kovaa iskovala je nepomine reetke na prozorima i uplje okvire za leajeve koji bi se sputali nou a podizali danju. Najbolji zanatlije meu naim darovitim kmetovima dali su svoj neprocjenjivi prilog besmrtnoj slavi dvorca Butirke: tkalci su tkali grubo platno koje e se napeti na okvire leajeva; limari su uveli odlian odvodni sistem; kotlari su napravili kible u dvije obimne veliine, zajedno s drkama i poklopcima; stolari su ure-zali "otvore za hranu" u vratima; staklari su postavili okanca; bravari su namjestili brave; a za vrijeme supermoderne ere narodnog komesara Jeova, specijalisti su zalili neprozirnim rastopljenim staklom eline reetke i postavili jedinstvene "brnjice^ na prozore, zatvarajui opakim uhapenicima pogled na posljednji vid319 Ijivi kutak zatvorskog dvorita, na zatvorsku crkvu (koja takoer slui kao zatvor) i komadi modroga neba. Praktini su razlozi natjerali uvare sanatorija Butirka da postave dvadeset pet okvira za leajeve u zidove svake elije, stvarajui tako bazu za jednostavnu aritmetiku raunicu (budui da je vrlo malo straara zavrilo vie obrazovne ustanove): etiri elije brojale su stotinu glava; hodnik s osam elija brojio je dvije stotine glava. I tako je kroz duga desetljea to odmaralite cvjetalo, ne izazivajui ni kritiku drutva ni pritube zatvorenika. (Moemo zakljuiti da praktiki nije bilo nikakvih prigovora sa strane drutva po injenici da ih se vrlo malo pojavilo na stranama "Birevih vedomostei", a ni jedan u "Izvestijah raboih i krestjansk"ih depu-latov".) Ali vrijeme nije radilo u prilog general-raajoru koji je stajao na elu zatvora Butirke. Ve u prvim danima rata bilo je nuno potrebno prekriti utvrenu normu od dvadeset pet glava po eliji i primiti nove stanovnike za koje nije bilo leajeva. Kad je suviak dostigao strahovite razmjere, leajevi su bili sputeni, platno uklonjeno, na njih su poloene dake, i pobjedonosno su general-major i njegovi drugovi strpali pedeset osoba u svaku eliju; poslije rata, taj se broj popeo na sedamdeset pet. To, meutim, nije oteavalo poloaj straara, koji su sada znali da u svakom hodniku ima est stotina glava. Osim toga, dobivali su dodatak za prekobrojne. U tako pretrpanim uvjetima nije bilo smisla dijeliti knjige, ahovske garniture ili domino, budui da za njih i tako ne bi bilo mjesta. Vremenom je za te neprijatelje naroda smanjena porcija kruha, riba je nadomjetena mesom amfibija i himenoptera, a kupus i koprive stonom hranom iz silosa. I zastraujua Pugaov-ljeva kula, u kojoj je carica drala narodnog junaka u okovima, sluila je sada, u vrijeme mira, kao silos. Ljudi su navirali kao bujica. Novi su neprestano dolazili, i lokalne su legende postajale nejasne i iskrivljene. Ljudi nisu znali da su se njihovi prethodnici izleavali na platnu i itali zabranjene knjige (koje su zaboravili izbaciti samo iz zatvorskih knjinica). Bujon od ihtiosaurusa ili

orba od stone hrane donosila se u eliju u buretu koje se puilo. Zbog tijesnog prostora, zatvorenici su uali na daskama poput pasa, nogu pritisnutih uz prsa, odupirui se rukama. Iskeeni su zubi gledali nalijeva li se tekuina jednako u sve zdjelice. Zdjelice su se dodavale u spirali "od kible do prozora" i "od prozora do radijatora"; zatim su stanovnici drvenih leajeva i tenara pod daskama polizali ivotnu kau, i jedino je zvuk njihova laptanja remetio filozofsku tiinu elije. Svi su bili zadovoljni. Nije bilo pritubi ni u sindikalnim novinama "Trud" ni u "Vestnike moskovskoj patriarhii". Meu elijama nalazila se i elija 72, koja se ni po emu nije razlikovala od ostalih. Nju je sudbina posebno izdvojila, ali zatvorenici koji su mirno drijemali pod svojim drvenim leajima i runo psovali na njima nisu znali kakve ih strahote oekuju. Tog su sudbonosnog dana leali kao obino na betonskom podu kraj kible; leali su na daskama pokriveni samo preko bedara, hladei 320 se u ustajaloj sparini - elija se tokom itave godine uope nije zraila. Ubijali su muhe i pripovijedali jedan drugome kako je bilo za vrijeme rata, u Norvekoj, na Islandu i Grenlandu. Njihov unutranji osjeaj za vrijeme govorio im je da e za manje od pet minuta deurni kljuar zaurlati kroz "otvor za hranu": "Hajde, lezi! Gasi svjetlo." Ali iznenada su zadrhtala zatvorenika srca, uvi kako se otkljuava brava. Vrata su se naglo otvorila i na njima se pojavio vitak, gibak kapetan u bijelim rukavicama. Bio je silno uzbuen. Iza njega zamorila je itava gomila porunika i narednika. U pogrebnoj tiini zekove su izveli u hodnik 5a stvarima. (Odmah su apatom poele kruiti glasine da ih odvode na strijeljanje.) U hodniku su ih pedeset odbrojali u pet skupina po deset i strpali u susjedne sobe, gdje su nekako uspjeli sebi nai mjesta za spavanje. Ti su sretni pojedinci bili poteeni uasne sudbine ostalih. Posljednji put, kad je preostalih dvadeset gledalo svoju dragu eliju 72, kroz vrata su unosili neku paklensku mainu s raspri-vaem. Zatim su im naredili da se okrenu desno, i uz zvukove straarskih kljueva koji su zveckali o pojasu i pucketanje prstiju, to je u Butirki bio signal za "sprovodim zatvorenika", vodili su ih kroz niz elinih vrata niz nekoliko redova stepenica u prostoriju koja nije bila ni gubilite u podrumu, ni muilite, ve je zekovskom puku bila dobro poznata kao predvorje slavne butir-ske kupaonice. Ta je prostorija imala lano bezazleni, svakodnevni izgled: zidovi, klupe i pod bili su pokriveni ploicama okoladno-smee, crvene i zelene boje; kolica su se uz tutnjavu kotrljala po tranicama iz "penice" - sobe za sterilizaciju s paklenskim kukama, na koje se vjeala zatvorenika uijiva odjea. Gurajui se i sudarajui (trea zatvorenika zapovijed glasi: "Ako ti daju, epaj!") zekovi su razmrsili vrele kuke i objesili na njih svoju iznoenu odjeu, oprenu, a na mjestima i progorjelu tokom sterilizacije, kojoj se podvrgavala svakih deset dana. A dvije zajapurene babe, slubenice pakla, prezrivo pomatrajui golotinju zatvorenika koja im je bila odvratna, odgurale su uz tutnjavu kolica u Tartar i treskom za sobom zatvorile elina vrata. Dvadeset pet zatvorenika ostalo je zakljuano sa svih strana u predvorju. Zadrali su samo maramice, odnosno komadie raz-derane plahte. Oni koji su ma koliko mravi, ipak zadrali tanki sloj ustavljenog mesa na onom ednom dijelu tijela, pomou kojega nam je priroda darovala sretnu sposobnost da sjedimo ti su sretni pojedinci sjedili na toplim kamenim klupama, ukraenim smaragdnim, kao malina crvenim i smeim ploicama. Po raskoi ureaja butirsko kupalite daleko nadmauje Sandunov-sko kupalite, i kau da su se mnogi radoznali stranci namjerno predali eki, samo da bi se mogli ovdje okupati. Zatvorenici koji su tako omravjeli da nisu mogli sjediti ni na emu tvrdom, etkali su skraja nakraj prostorije, ne trudei se da pokriju svoje intimne

dijelove. Pokuavali su, vatreno raspravljajui, dokuiti tajnu onoga to se zbivalo. "Ve odavna je njihova mata eznula za hranom saznanja. 21 U prvom krugu 321 Meutim, tu su ih drali toliko dugo da su rasprave zavrile u utnji, tijela se prekrila purjom koom, a eluci, navikli da spavaju od deset sati uvee, zdvojno su vapili da ih se napuni. Meu diskutantima pobjedu su odnijeli pesimisti koji su tvrdili da otrovni plin ve navire kroz reetke na zidovima i podu, i da e svi na mjestu umrijeti. Nekolicina ih je ve osjeala muninu od oiglednog vonja plina. Ali vrata su se treskom otvorila, i sve se iznenada preobrazilo! Nije bilo ni traga dvojici straara u prljavim ogrtaima koji su se obino pojavljivali da prljavim karama oiaju ovce-zatvo-renike; nitko nije uao da im trga nokte s najtupljim karama na svijetu. Ne! etiri brijaka pomonika ugurala su na kotaiima etiri stolia s ogledalima i kolonjskom vodom, kremom za kosu, lakom za nokte, pa ak i s kazalinim vlasuljama. A za njima su ula etiri vrlo dostojanstvena i krupna majstora brijaa, od kojih su dvojica bili Armenci. U brijanici koju su postavili iza vrata ne samo da zatvorenicima nisu brijali pubine dlake ravnim bridom kara pritisnutim uz njene povrine, ve su ih doslovce napudrali ruiastim puderom. Britve su lagano klizile preko njihovih upalih obraza, a ui im je kakljao apat: "Smeta li?" Ne samo da im glave nisu obrijali, ve su im ponudili vlasulje. Ne samo da im nisu ostrugali brade dokraja, ve su, na zahtjev muterije, poeci brada i zalizaka ostavljeni. Istovremeno su brijaki pomonici, isprueni na podu, podsijecali nokte na nogama. I na kraju, na ulazu u kupalite nisu im u dlanove ulili dvadeset grama tekueg smrdljivog sapuna; umjesto toga tu je stajao narednik i u zamjenu za potvrdu davao svakome po spuvu s koraljnih otoka i pravi pravcati komad toaletnog sapuna "Vilinski jorgovan". Tada su ih kao uvijek zakljuali u kupaonicu i dopustili im da se kupaju do mile volje. Ali zatvorenicima nije bilo do kupanja. Njihove su rasprave bile vrelije od kipue vode Butirke. U tom su trenutku meu njima prevladavali optimisti. Oni su tvrdili da su Staljin i Beri ja pobjegli u Kinu, da su Molotov i Kaganovi postali katolici, da je sastavljena privremena socijalnodemokrat-ska vlada u Rusiji i da se ve pripremaju izbori za ustavotvornu skuptinu. Upravo u tom asu otvorila su se vrata kupaonice s grmljavinom nalik na topovsku, i u ljubiastom predvorju oekivali su ih najnevjerojatniji dogaaji: svakome su dali upavi ruiasti runik i... punu zdjelu zobene kae - estodnevnu porciju za robijaa u logoru. Zatvorenici su bacili runike na pod i zapanjujuom brzinom, bez lica ili ostalih pomagala, progutali svu zobenu kau. Cak je i stari zatvorski major bio iznenaen i naredio je da se donese jo po jedna zdjela zobene kae za svakog zeka. Oni su i to pojeli. Ono to se iza toga dogodilo nitko ni u snu ne bi mogao pogoditi! Unijeli su obine, jestive krumpire - ne smrznute, ne trule, ne crne - naprosto, jestive." "To je iskljueno!" pobunili su se sluaoci. "To ne odgovara stvarnosti." "Ali ipak, bilo je ba tako. Istina, krumpiri su bili od vrsti namijenjene svinjama; bili su mali i neoljuteni; i zekovi s punim 322 elucem moda ih ne bi jeli - ali paklenska lukavtina sastojala se u tome, to ih nisu donijeli u porcijama ve u jednom zajednikom vjedru. Uz estoki krik, udarajui jedan drugoga i puui jedan drugome preko lea, zeko vi su navalili na vjedro - i za jednu minutu ono se, ve prazno, kotrljalo i zveketalo na kamenom podu. U tom trenutku donijeli su sol, ali tada se ve nije imalo ta posoliti. U meuvremenu su se osuila i njihova gola tijela. Stari major naredio je

zekovima da podignu upave runike s poda i ovako im se obratio: "Draga brao", rekao je, "svi ste vi asni sovjetski graani, samo privremeno odvojeni od drutva, neki na deset, neki na dvadeset pet godina, zbog svojih sitnih prestupa. Sve do sada, usprkos estim direktivama samog druga Staljina, rukovodstvu zatvora Butirke potkradale su se ozbiljne greke i zastranjenja, koja se sada ispravljaju." ("Pustit e nas kui", zakljuili su zatvorenici drsko.) Major je nastavio: "Od sada nadalje, pobrinut emo se da uivate prave sanatorijske uvjete." ("Ostajemo u zatvoru", shvatili su.) "Uza sve ostalo to vam je bilo doputeno ranije, sad e vam biti dozvoljeno: 1) da tujete svog Boga; 2) da leite na leajevima danju ili nou; 3) da naputate eliju i odlazite u nunik bez smetnji; 4) da piete svoje memoare. Uz ono to vam je do sada bilo zabranjeno, zabranjeno je jo: 1) da briete nos u dravne plahte i zastore; 2) da traite drugu porciju hrane; 3) da proturjeite zatvorskoj upravi ili se alite na nju kad posjetioci visoka poloaja ulaze u vau eliju; 4) da uzimate cigarete "Kazbek" ne pitajui za doputenje. Svatko tko prekri bilo koje od tih pravila bit e kanjen s petnaest dana boravka u samici i prognan u udaljeni logor, bez prava dopisivanja. Je li sve jasno?" I tek to je major zavrio govor, kad su se kolica opet uz zveket dokotrljala iz "penice" - ali ne sa zatvorenikim rubljem i poderanim podstavljenim kaputima - ni govora! Had, poto je progutao te krpe, nije ih vie izbacio. Umjesto toga ule su etiri mlade domaice, oborenih oiju, rumenei se; njihov ljupki smijeak pobudio je u zatvorenicima osjeaj da za njih kao mukarce jo nije sve izgubljeno; i one su poele dijeliti modro svileno rublje, pamune koulje, kravate diskretnih boja, jarko ute amerike cipele dobivene preko "lend-leasea", i odijela od sintetske tkanine. Nijeme od straha i uitka, zatvorenike su u dvoredima odveli natrag u eliju 72. Ali, sveti Boe, kako se ona promijenila! Ve u hodniku noge su im upadale u duboki sag, koji je zamamno vodio do nunika. A kad su uli u eliju, obuhvatila ih je struja svjeega zraka i besmrtno sunce zasjalo im je ravno u oi. (Bjesomuno se radilo itavu no, a sad je bilo jutro.) Utvrdili su da su reetke obojene svijetloplavo, "brnjice" uklonjene s prozora, a na bivoj butirskoj crkvi, koja je stajala u dvoritu, namjeteno je pokretno zrcalo, koje je posebni straar regulirao tako da je odraz suneva svjetla neprestano navirao kroz prozor elije 72. Zidovi elije, koji su veer prije toga bili tamno 323 maslinaste boje, sad su blistali u boji slonove kosti, iskieni tu i tamo golubicama i vrpcama s parolama: "Mi smo za mir!" i "Mir svijetu!" Nije ostalo ni traga drvenim leajevima i stjenicama. Platno je bilo razapeto na okvirima leajeva, a na platnu su bili perjem napunjene biazine i pernati jastuci; ispod koketno sloenih pokrivaa izvirivale su bijele plahte. Kraj svakog od dvadeset pet kreveta stajao je noni ormari. Uz zidove bile su police s djelima Marxa, Engelsa, Svetog Augustina i Svetog Tome Akvinskog; nasred sobe stajao je stol prekriven ukrobljenim stolnjakom a na njemu pepeljara i neotvorena kutija cigareta "Kazbek". (Sve obilje stvoreno tokom te arobne noi uspjeno je provedeno kroz raunovodstvo, i samo se kutija kazbekih cigareta nije mogla ubiljeiti ni u kakvu kategoriju trokova. Zato je ef zatvora odluio dati "Kazbeke" iz vlastitog depa, te je zato uvedena tako stroga kazna za njihovo neovlateno koritenje.) Ali najvie od svega izmijenio se ugao u kojem je nekad stajala kibla. Zid je bio opran i obojen. Visoko gore, veliko kandilo gorjelo je pred ikonom Djevice Marije s djetetom; okvir je blistao na drugoj ikoni udotvorca sv. Nikola ja Mirlikijskog, na polici je stajao bijeli kip katolike Majke Boje, a u plitkoj nii, koju su zidari ostavili, stajala je Biblija, Koran i Talmud i

mali bronani kip Bude. Budine su oi bile gotovo zatvorene, uglovi usana bili su mu podignuti, te se na potamnjeloj bronci inilo kao da se Buda smijei. Zekovi, zasieni zobenom kaom i krumpirima i iscrpljeni nevjerojatnom mnoinom novih dojmova, razodjeli su se i smjesta poli na spavanje. Blagi Eol nadimao je ipkaste zastore na prozorima, koji su branili ulaz muhama. Straar je stajao na poluotvorenim vratima i dobro pazio da nitko ne ukrade jedan "Kazbek". I tako su uivali u raskonom miru do podneva, kad je jedan silno uzbueni kapetan u bijelim rukavicama utrao i objavio buenje. Zekovi su se urno obukli i namjestili kravate. Okrugao stol s bijelim pokrivaem na brzinu je uguran u eliju i po njemu su porazmjeteni asopisi Aganjok, SSSR u izgradnji i Amerika. Unijeli su dva stara naslonjaa, takoer prekrivena, i tada je zavladala zlokobna, nepodnoljiva tiina. Kapetan je na vrcima prstiju hodao izmeu leajeva i krasnim bijelim tapom lupao po prstima svakoga, koji bi posegao za asopisom Amerika. U napetoj tiini zatvorenici su oslukivali. Kao to znate iz vlastitog iskustva, sluh je najznaajnije osjetilo zatvorenika. Vid mu je obino ogranien zidovima i "brnjicama", osjetilo mirisa otupjelo je od odvratnog vonja, nema novih predmeta koje bi mogao dodirivati. Ali sluh mu je razvijen preko normalnih granica. On smjesta prepoznaje svaki glas, ak i na najdaljem kraju hodnika; on mu govori to se dogaa u zatvoru i mjeri mu vrijeme: donosi se vrua voda; zatvorenike izvode na etnju; nekome donose paket. Sluh im je dao klju za rjeenje zagonetke, elina vrata zazveketala su iz smjera elije 75, i mnogo je ljudi ulo u hodnik odjednom. uo se suzdrani razgovor, zatim koraci prigueni sa324 goni, zatim enski glasovi, utanje sukanja i na vratima elije 12 glas efa zatvora Butirke kako prijazno govori: "A sada, gospoo R., moda bi vas zanimalo da posjetite neku od naih elija? Koju? Recimo, prvu na koju naiemo? eliju 72, na primjer! Otvorite je, narednice!" I gospoa R. ula je u eliju u pratnji tajnice, prevodioca, dvije asne kvekerske matrone, efa zatvora, nekolicine ljudi u civilu i ostalih u uniformama MVD-a. Udovica poznatog dravnika, napredna i otroumna ena koja se isticala svojim dobrotvornim radom i mnogo uinila za zatitu prava ovjeka, gospoa R. je postavila sebi u zadatak da posjeti sjajnog saveznika Amerike i uvjeri se vlastitim oima kako se koristi pomo UNRRE (do Amerike su doprle glasine da se hrana UNRRE ne dijeli obinim ljudima), i da li se u Sovjetskom Savezu gazi sloboda savjesti. Ve su joj pokazali obine sovjetske graane (agente koji su za tu priliku svukli uniformu) i u grubom radnom odijelu zahvaljivali Ujedinjenim nacijama za njihovu nesebinu pomo. Sada je gospoa R. zahtijevala da joj pokau jedan zatvor. elja joj je ispunjena. Sjela je u jedan naslonja, njena se pratnja poredala oko nje i zapoeo je razgovor preko prevodioca. Sunane zrake sjale su u sobu, odraavajui se od ogledala. Eolov je dah lelujao zavjesama. Gospoa R. je bila vrlo zadovoljna to je elija, odabrana tako nasumce i u koju su neoekivano uli, bila tako zapanjujue ista i bez muha, i to kandilo gori u desnom uglu, premda je obian radni dan. Isprva su zatvorenici bili stidljivi i nisu se micali, ali kad je uvaena goa preko prevodioca upitala, da li zatvorenici ne pue zato to ele da zrak ostane ist, jedan je od njih nonalantno ustao, otvorio kutiju "Kazbeka", pripalio i ponudio cigaretu svom drugu. Lice general-majora se smrklo. "Borimo se protiv puenja", ree on naglaeno, "jer je duhan - otrov." Drugi zatvorenik sjeo je za stol i poeo razgledati asopis Amerika - vrlo

uurbano, iz nekog neobjanjivog razloga. "Zato su ovi ljudi kanjeni? Na primjer, taj gospodin koji ita asopis?" upitala je uvaena goa. ("Taj gospodin" dobio je deset godina zbog neopreznog poznanstva s jednim amerikim turistom.) General-major je odgovorio: "Taj je ovjek bio aktivni hitle-rovac, radio je za Gestapo, lino je spalio jedno rusko selo i, oprostite to o tome govorim, silovao tri ruske seljanke. Broj djece koju je ubio vjerojatno se nikad nee ni saznati." "Je li osuen na smrt?" uskliknula je gospoa R. "Ne, nadamo se da e se popraviti... Osuen je na deset godina asnog rada." Lice zatvorenika izraavalo je patnju, ali on se nije mijeao u razgovor nego je i dalje itao asopis s nervoznom urbom. U tom trenutku ruski pravoslavni sveenik uao je kao sluajno u eliju; na prsima mu je visio veliki sedefasti kri. Oi325 gledno je bio na svom redovnom obilasku i bilo mu je vrlo neugodno to je zatekao zatvorske vlasti i strane goste u eliji. Htio je otii, ali gospoi R. dopala se njegova ednost i zamolila ga je da i dalje mirno obavlja svoju dunost. Na to je sveenik utisnuo u ruku depnu Bibliju jednom zaprepatenom zatvoreniku, sjeo na leaj do drugoga, koji se ukoio od iznenaenja i rekao: "Sine moj, posljednji put si me zamolio da ti govorim o patnjama naega Gospoda Isusa Krista." Gospoa R. je tada zamolila general-majora da postavi zatvorenicima pitanje: Ima li tko od njih kakvu albu na Ujedinjene nacije? General-major ree prijeteim glasom: "Pozor, zatvorenici! to sam rekao za "Kazbeke"? Hoete li u samicu?" Zatvorenici, koji su do tada bili kao zaarani, stali su govoriti uvrijeeno u isti mah: "Drue general-majore, nemamo to drugo puiti." "Ostavio sam svoj duhan u drugim hlaama." "Nismo znali!" Slavna gospoa osjetila je iskreni gnjev zatvorenika, ula njihove vapaje iz srca i s velikim zanimanjem sasluala prijevod: Oni jednoglasno protestiraju protiv tekog poloaja crnaca u Americi i zahtijevaju da Ujedinjene nacije razmotre to pitanje." I tako je prolo oko petnaest minuta u ugodnom razgovoru. Tada je deurni u hodniku izvijestio efa zatvora da je stigao ruak. Gosti su ih molili da se nita ne ustruavaju, ve da serviraju ruak dok su oni nazoni. Vrata su se irom otvorila i zgodne mlade konobarice - domaice su promijenile odjeu unijele su obinu kokoju juhu s rezancima i poele je dijeliti u zdjelice. Istog trenutka navala primitivne strasti preobrazila je poslune zatvorenike: skoili su na svoje leajeve u cipelama, uali na njima privukavi noge k prsima, poloivi ruke kraj nogu i u tom pseem poloaju iskeenih zubi promatrali dijeli li se juha pravedno. Goe su bile okirane, ali prevodilac je objasnio da je to ruski narodni obiaj. Nije bilo mogue nagovoriti zatvorenike da sjednu za stol i jedu kromiranim licama. Oni su ve izvukli svoje omiljele drvene lice i tek to je sveenik blagoslovio stol, a konobarice podijelile zdjelice po leajevima, upozoravajui da za kosti postoji zdjela na stolu, zaulo se strahovito glasno srkanje, a zatim jednoglasno hrskanje pileih kostiju - i sve to je bilo natoeno u zdjelice dokraja je iezlo. Zdjelica za kosti nije bila potrebna. "Zar su gladni?" prestraena goa naglas je izrekla tu runu mogunost. "Moda bi eljeli jo?" "Nitko nee jo?" upita general promuklim glasom. Nitko nije htio; svi su znali mudru logorsku poslovicu: "Tuilac e dati jo."

Istom neopisivom brzinom zekovi su progutali kosane odreske s riom. Kompot nije bio na jelovniku toga dana - bio je radni dan. Poto se uvjerila u lanost glasina koje su irili neprijateljski elementi na Zapadu, ga R. sa itavom svojom svitom izila ie u hodnik. Tu je rekla: "Ali kako se prostaki vladaju! I kako je 326 nizak stupanj razvoja tih nesretnika! ovjek se, meutim, mora nadati da e se za deset godina ovdje navii na kulturu. Imate prekrasan zatvor!" Sveenik je iskoio iz elije usred njene pratnje, urei se prije nego zatvore vrata. Kad su gosti izili iz hodnika, kapetan u bijelim rukavicama utrao je u eliju. "Ustaj!" povikao je. "U dvoredove. Mar u hodnik!" I opazivi da svi nisu razumjeli njegove rijei, pruio je onim sporijima dodatno tumaenje vrhom izme. Tek tada se otkrilo da je jedan lukavi zek doslovce shvatio dozvolu da pie svoje memoare. Tog jutra, dok su svi ostali spavali, uspio je napisati dva poglavlja pod naslovom "Kako su me muili" i "Moji susreti u Lefortovu". Memoari su mu oduzeti na licu mjesta i protiv revnog pisca pokrenut je novi proces, zbog odvratne klevete protiv organa dravne sigurnosti. I opet su ih, uz pucketanje prstiju i zveckanje kljueva odveli kroz mnotvo elinih vrata u prostoriju pred ulazom u kupalite, koja je jo uvijek blistala svojom vjenom, rubinsko-malahitnom ljepotom. Tu su im oduzeli sve, ukljuivi i svijetloplavo svileno rublje, te ih podvrgli specijalno paljivom tjelesnom pretresu. Tokom pretresa Propovijed na gori, istrgnuta iz depnog evanelja, otkrivena je u obrazu jednog zeka. Za taj prekraj istukli su ga na licu mjesta, prvo po desnom obrazu, a onda po lijevom. Oduzeli su im i spuve i sapun "Vilinski jorgovan" i opet natjerali zekove da potpiu revers. Ula su dva straara u prljavim ogrtaima; tupim i prljavim karama poeli su podsijecati pubine vlasi zatvorenika, a zatim im istim instrumentima obrijali lice i tjeme. Napokon su im nalili dvadeset grama smrdljivog tekueg nadomjestka sapuna u svaki dlan i sve ih zakljuali u kupalite. Nije se imalo to drugo raditi, pa su se zatvorenici opet oprali. Tada su se izlazna vrata otvorila uz tutnjavu poput topovske, i svi su izili u tamni grimiz predvorja. Dvije starice, slubenice Pakla, iskotrljale su kolica iz "penice"; tu su na vruim kukama visile krpetine, dobro poznate naim junacima. Potiteni vratili su se u eliju 72, gdje je njihovih pedeset drugova lealo na leajevima prepunim stjenica, gorei od znatielje da saznaju to se sve dogodilo. I opet su "brnjice" prekrivale prozore, a golubovi su bili premazani tamnomaslinastom bojom. U uglu je stajala latrina s etiri kible. I samo se u nii, zaboravljen, tajanstveno smjekao mali bronani Buda." 327 55 OVJEK IMA SAMO JEDNU SAVJEST U isto vrijeme dok se pripovijedala ova pria, agov je na drugom kraju Moskve, uglaavi svoje vojnike cipele, koje su bile stare, ali jo uvijek dobre, obukao svjee izglaanu uniformu, s medaljama i odlikovanjima ranjenika, i poao na drugi dio grada. Preko svog prijatelja s fronta, Alekseja Lanskog, pozvan je na zabavu kod tuioca Makarigina. (Na agovljevu nesreu, vojnika je odjea u Moskvi ve izlazila iz mode, i uskoro e se morati ukljuiti u grubu borbu za odijela i cipele.) Slavlje je bilo za mlade i openito za obitelj Makarigin u povodu tuioevog drugog Ordena Lenjina. Zapravo, mladi ljudi, koji su doli na zabavu, nisu uope bili bliski obitelji, i nije ih se ticao novi orden tuioev, ali tatica je irokogrudno odobrio trokove, i to je ve bio dovoljan razlog za zabavu.

Tamo je trebalo da bude i Liza - djevojka koju je agov pred Nadjom nazvao svojom zarunicom, premda jo nita nije bilo konano odlueno ili formalno objavljeno. Ba zbog Lie zamolio je Lanskoga da mu pribavi poziv. A sada, s nekoliko unaprijed pripremljenih uvodnih rijei, penjao se istim onim stepenicama na kojima je Klara neprestano viala enu kako riba stepenice; penjao se u isti onaj stan gdje je, etiri godine prije toga, ovjek, kojemu je as ranije gotovo oteo enu, kleao na podu polaui parkete. I zgrade imaju svoje sudbine ... agov je pozvonio i Klara mu je otvorila vrata. Nisu se osobno poznavali, ali oboje su se odmah dosjetili. Klara je na sebi imala haljinuodzelenog vunenog krepa, skupljenu u struku, sa zvonolikom suknjom. Blistavi zeleni vez ovijao se oko ovratnika, niz grudi poput lanca i oko zapea poput narukvica. Nekoliko krznenih kaputa ve je visilo u zaguljivom malom predvorju. Prije nego je Klara mogla zamoliti agova da skine kaput, zazvonio je telefon. Podigla je slualicu i poela govoriti, pokazujui istovremeno rukom agovu da objesi kaput. 328 "Ink? Zdravo... - to? Jo nisi krenuo? ... Smjesta doi! Ink, io znai da nisi raspoloen? Tata e se uvrijediti... Da, i glas ti zvui umorno, ali mora se potruditi! ... Dobro, priekaj, pozvat u Naru... Nara!" povikala je u drugu sobu. "Zove tvoja vjerna ljubav! Doi ovamo! Skinite kaput!" agov je skinuo vojniku kabanicu. "Skinite kaljae!" On nije imao kaljae. "Sluaj, on nee da doe. to je to s njim?" Klarina sestra, Dotnara - "diplomatska supruga", kako je rekao Lanski kad ju je opisivao agovu - ula je u predvorje i uzela slualicu. Isprijeila se agovu na putu u drugu sobu, a njemu se nije urilo da proe kraj tog namirisanog stvorenja u laganoj haljini boje vinje. Malo je spustio pogled i dobro je pogledao. Neto ga je iznenadilo na njenoj haljini: rukavi nisu bili dio same haljine, ve dio malog kepa koji je nosila preko nje. Neto na njoj (a agov nije znao je li to zato to nije imala gruba podstavljena ramena, koja su svi nosili, ili je to bila ljupka prirodna linija njenih ruku, od zaobljenih ramena sve do aka), neto je Dotnaru inilo krajnje gipkom i enstvenom, posve razliitom od svih ostalih. Nitko od ljudi koji su se okupili u tom udobnom predvorju nije mogao ni zamisliti da se u tom bezazlenom crnom telefonu, u tom laganom razgovoru o dolasku na zabavu, Krije propast koja vreba na sve nas ak, kako kae Pukin, i u kostima mrtvog pastuha. Neto ranije istoga dana Rubin je zatraio jo nekoliko snimaka telefonskih razgovora svakog osumnjienog; bilo je to prvi put od tada da se Volodin posluio svojim telefonom. U centrali stala je utati magnetofonska vrpca, snimajui glas Inokentija Volodina. Inokentij je osjeao da bi sad bilo najbolje ne sluiti se telefonom; ali njegova je ena izila i ostavila mu poruku da veeras svakako doe k njenom ocu. Zato je telefonirao da joj kae da nee doi. Nema sumnje da bi za Inokentija bilo lake da je poslije ove stravine noi danas bio radni dan a ne nedjelja. Tada bi mogao ocijeniti svoj poloaj po razliitim znacima, na primjer, po napredovanju ili otkazivanju njegova puta u Pariz. Ali to je mogao saznati u nedjelju, kako je mogao pogoditi lebdi li mir ili opasnost nad tiinom dana? U posljednja dvadeset etiri sata postao je svjestan da je njegov telefonski razgovor bila ludost, ravna samoubojstvu, a da osim toga vjerojatno nije bio ni od kakve koristi. S bijesom se sjeao budalaste ene Dobroumovljeve; premda, naravno, ona zapravo nije bila kriva, nepovjerenje nije ni poinjalo

ni zavravalo s njom. Ni po emu se nije moglo zakljuiti da je Inokentij otkriven, ali muila ga je neka udnovata, zlokobna slutnja - sve jae je osjeao da se pribliava propast, i nije mu se ilo na zabavu. Pokuavao je to sada objasniti svojoj eni, razvlaei rijei, kao to ljudi uvijek ine kada ele rei neto neugodno, njegova je ena bila uporna - i precizni "formanti" njegovog "individual329 nog tipa govora" urezivali su se u usku smeu magnetofonsku vrpcu, da bi se preobrazili u otisak glasa koji e se sutra u devet sati ujutro podastrijeti Rubinu. Nara nije govorila onim kategorikim tonom koji je usvojila u posljednjih nekoliko mjeseci; dirnuta umorom u glasu svog mua, vrlo ga je njeno zamolila ne bi li doao barem na jedan sat. Inokentij je osjetio samilost prema njoj i pristao da doe. Ali kad je spustio slualicu, ostao je naas stajati, s rukom na telefonu, kao da nije zavrio ono to je elio rei. Osjeao je samilost, ne prema eni s kojom je ivio - nije ivio ovih dana, prema eni koju e opet ubrzo ostaviti - ve prema plavoj gimnazijalki s uvojcima do ramena, djevojci s kojom je nekad zajedno poeo uiti to je ivot. Strast koja se meu njima u to doba rasplamsala, prevladavala je sve argumente; nisu htjeli ni da uju da odgode vjenanje ak ni na godinu dana. Zahvaljujui instinktu koji nas vodi kraj povrnih iluzija i lanih dojmova, bili su istinski svjesni jedno drugoga i nisu eljeli propustiti tu priliku. Inokentijeva majka, tada ve teko bolesna, protivila se tom braku. (Ali, napokon, koja se majka ne protivi braku svog sina?) I tuilac se protivio. (Ali koji e otac rado dati od sebe ljupku osamnaestogodinju ker?) Ali, svi su morali popustiti! Mladi su se ljudi uzeli, i njihova je zajednika srea postala legendarna meu prijateljima. Njihov je brani ivot poeo pod najboljim znakom. Pripadali su onom drutvenom sloju koji ne zna to znai hodati ili voziti se podzemnom eljeznicom, onoj skupini ljudi koja se ak i prije rata radije vozila avionom nego spavaim kolima, koja se nikad nije morala brinuti ak ni kako e namjestiti stan. Kamo god bi poli - Moskva, Teheran, Sirijska obala, vicarska - namjetena kua, vila ili stan oekivala je mladi par. A njihova ivotna filozofija bila je jednaka: "Imamo samo jedan ivot!" I zato je od ivota valjalo uzeti sve to on moe dati, osim jednoga, roenja,* djeteta jer dijete je idol koji e posisati sve sokove tvog bia, a da ti niim nee uzvratiti tvoje rtve, ak ni obinom zahvalnou. S takvim pogledima bili su posve u skladu s prilikama u kojima su ivjeli, a prilike su bile u skladu s njima. Okusili su svako novo i nepoznato voe. Upoznali su okus svakog finog konjaka, nauili razlikovati ronska vina od vina Korzike, upoznali sva vina iz svih vinograda svijeta. Nauili nositi odjeu svake vrsti. Plesati svaki ples. Plivati u svakom ljetovalitu. Igrati tenis i jedriti. Gledati jedan ili dva ina svakog neobinog kazalinog komada. Prolistati svaku senzacionalnu knjigu. est godina, najboljih godina njihove mladosti, davali su jedno drugome sve. To su bile godine kada je ovjeanstvo plakalo na rastancima, umiralo u prvim redovima i pod ruevinama gradova, kad su poludjeli odrasli otimali mrvice crnog kruha iz djejih ruku. Ali nita od tog svjetskog bola nije diralo Inokentija i Dotnaru. Napokon, imamo samo jedan ivot! ... A ipak, kao to su Rusi nekad govorili, udnovati su putevi Gospodnji. Pri kraju este godine njihova braka, kad su bombar330 deri prestali letjeti i topovi uutjeli, kad je zelenilo zaboravljeno u dimu

rata poelo iznova klijati, kad su se ljudi posvuda poeli prisjeati da imaju samo jedan ivot - upravo u tim mjesecima Inokentij je osjetio odvratnu prezasienost nainom ivota koji su provodili on i njegova ena. To ga je preplailo, borio se protiv tog osjeaja kao protiv bolesti; ekao da proe - ali nije prolazio. Nije mogao pojmiti to je posrijedi. Sve kao da mu je bilo nadohvat ruke - a ipak mu je neto nedostajalo. Njegovi veseli prijatelji koji su mu nekad bili toliko bliski, poeli su mu se iz nekog razloga sve manje sviati. Jedan mu se inio prilino glup, drugi nekako sirov, trei previe obuzet sam sa sobom. Ne samo da se udaljio od svojih prijatelja, ve i od svoje plave Dotty - kako je ve davno okrstio Dotnaru na evropski nain - svoje vlastite ene, s kojom je nekad ivio u takvom skladu. Povremeno bi mu se njena miljenja inila previe otra, ili bi joj glas zazvuao suvie samouvjereno. U jednoj situaciji za drugom nije odobravao njeno vladanje, a ona istovremeno kao da je sve vie bila uvjerena da u svemu ima pravo. Njihov je elegantan ivot poeo titati Inokentija, ali Dotty nije htjela ni da uje da bi se u njemu neto izmijenilo. tavie, nekad je ona bila nestalna, odbacivala bi staro im bi vidjela neto novo; sad je poela osjeati neutaivu elju da zadri sve stvari u svim njihovim stanovima. itave dvije godine slala je goleme pakete iz Pariza u Moskvu, tkanine, cipele, haljine, eire - Inokentiju se to inilo strano. I zar je uvijek tako vakala hranu, mljackajui usnama, osobito kad je jela voe? Ali, naravno, posrijedi nije bila promjena ni u njegovim prijateljima ni u eni, ve u samom Inokentiju. Nedostajalo mu je neto, a nije znao to. Inokentija su oduvijek smatrali epikurejcem. Tako su ga zvali i on je taj naziv rado prihvaao, premda ni sam nije tano znao to to znai. Tada mu je jednog dana kod kue u Moskvi kad nije imao to da radi, pala na pamet smijena pomisao - kako bi bilo da malo pogleda djela svog uitelja i utvrdi to je on zapravo nauavao? Poeo je pretraivati tri ormara s knjigama svoje pokojne majke,- nadajui se da e pronai knjigu o Epikuru; sjeao se da ju je tamo vidio u djetinjstvu. Posao je zapoeo sa stanovitom odvratnou prema napornim pokretima, pomicanju tekih predmeta, udisanju praine. Nije bio navikao da ovako radi i silno se umorio. Ali nije poputao - i neki osvjeujui povjetarac kao da je dopro do njega iz dubina tih starih ormara za knjige, s njihovim osobitim ustajalim vonjem. Zaista je, meu ostalim, naao knjigu o Epikuru, i kasnije ju je dospio i proitati. Ali veliko su otkrie bila pisma njegove majke. On je nikad nije shvaao i bio joj je blizak samo u djetinjstvu. Njenu je smrt primio gotovo ravnoduno i nije se vratio kui iz Bejruta na njen pogreb. Od najranijeg djetinjstva njegova predodba o ocu bila je izmijeana s dugakim srebrnim rogovima, koji su se pruali prema stropu s gipsanim ukrasima i s pjesmom "Planite bakljama, 331 modre noi!". Sam Inokentij nije se sjeao svog oca; on je poginuo 1921. u Tambovskom okrugu, ali ljudi su mu posvuda voljeli priati o ocu - slavnom heroju graanskog rata, mornarskom voi. Sluajui kako ga svi hvale, Inokentij se stao silno ponositi svojim ocem, i njegovom borbom za obian puk protiv bogataa, ogrezlih u raskoi. Istovremeno odnosio se gotovo svisoka prema svojoj majci, koja je uvijek pobolijevala, uvijek patila od neega, uvijek se alila na neto, neprestano okruena knjigama i termo-forima. Poput veine sinova, nikad nije razmiljao o tome, da je njegova majka mogla imati i svoj vlastiti ivot bez veze s njim, njegovim djetinjstvom, njegovim potrebama; da su njena bolest i njene patnje bile istinske; da je umrla u dobi od etrdeset sedam godina. Njegovi su roditelji ivjeli zajedno vrlo rijetko, gotovo nikada. Ali

Inokentij kao djeak nikad nije ni o tome mnogo razmiljao, i nikad se nije sjetio da o tome pita svoju majku. A sad se sve to otkrivalo pred njim, iz majinih pisama i dnevnika. Njihov brak nije bio brak, ve neto olujno, kao to je sve bilo u tim godinama. Iznenadne okolnosti su ih sastavile, okolnosti su im branile da se ee viaju, i okolnosti su ih razdvojile. A iz tih dnevnika njegova majka nije izlazila kao puki dodatak njegovom ocu, kao to je sin vjerovao, ve je nastavala itav odvojen vlastiti svijet. I Inokentij je sad saznao da je njegova majka itav ivot voljela drugog ovjeka, a da se nikad nije mogla s njim sjediniti. Bilo je tu svezaka pisama, povezanih raznobojnim vrpcama, od prijateljica, prijatelja, znanaca; glumaca i glumica, slikara i pjesnika, kojih su imena sada bila potpuno zaboravljena, ili su ih spominjali samo s pogrdama. Njeni dnevnici, u koje je unosila biljeke na ruskom i francuskom, bili su uvezani u tamnoplavi safijan; stranica za stranicom njenog udnog rukopisa, koji je izgledao kao da je ranjena ptica leprala amo-tamo, ostavljajui iskrivljen i zapleten trag kandicama. Mnoge su stranice bile ispunjene sjeanjima na knjievne veeri, na kazaline predstave. Dir-nulo ga je kako je njegova majka opisala jednu no - jednu od bijelih lipanjskih noi - kad su ona i neki njeni mladi prijatelji plaui od sree doekali trupu Moskovskog hudoestvenog teatra na petrogradskoj stanici. Nesebina ljubav prema umjetnosti trijumfirala je na tim stranicama, i Inokentij je osjetio tu svjeinu. On nije znao ni jednu takvu trupu u ovom asu, i nije mogao zamisliti da bi proveo itavu no ne spavajui da je doeka, osin: ako ga ne bi poslao Odio za kulturu, s buketima koje je platilo raunovodstvo. A zacijelo nikome ne bi palo na pamet da pri tom zaplae. A dnevnici su ga vodili sve dalje. Doao je do stranice pod naslovom "Biljeke o etici". "Saaljenje je prvi in dobre due." Inokentij se namrtio. Saaljenje? Sramotni i poniavajui osjeaj, i za onoga koji saaljeva i za onoga koga saaljevaju - tako su ga barem uili u koli. "Nikad ne smatraj da si u pravu vie od ostalih. Potuj tu&aj miljenja, ak ako su suprotna tvojima." 332 I to je bilo prilino staromodno. Ako je moj pogled na svijet pravilan, kako mogu potovati one koji se sa mnom ne slau? Sinu se uinilo da ne ita, ve slua svoju majku kako govori svojim krhkim glasom: "to je najdragocjenije na svijetu? Svijest da ti ne sudjeluje u nepravdama. One su jae od tebe, postojale su u prolosti i postojat e u budunosti, ali neka se ne dogaaju preko tebe." Da, njegova je mama bila slabo stvorenje, bilo je nemogue zamisliti mamu kako se bori, nemogue izmiriti lik mame i borbe. Da je Inokentij otvorio te dnevnike est godina ranije, ne bi vjerojatno ni zapazio sve te odlomke. Sad ih je itao polako i udio se. Nije to bilo nita tajnovito, bilo je ak tota i nepravilno - ali on se ipak udio. Same rijei kojima su se njegova majka i njene prijateljice izraavale bile su staromodne. One su ozbiljno pisale velikim slovima: "Istina, Ljepota, Dobro i Zlo: etiki imperativ". U jeziku kojim se sluio Inokentij i njegovi prijatelji, rijei su bile konkretnije i stoga i razumljivije: idejnost, humanost, odanost, usmjerenje ka cilju. Ali premda je Inokentij nesumnjivo bio i ideoloki ispravan i human, i odan, i usmjeren ka cilju - to je bila osobina koju je itava njegova generacija najvie cijenila i najvie njegovala - ipak je, sjedei na niskoj klupici pred tim ormarima, osjeao da je naao neto to mu je nedostajalo.

Bilo je tu i albuma, punih istih i jasnih starinskih fotografija. I nekoliko paketa petrogradskih i moskovskih kazalinih programa. I kazalini dnevnik "Zritel", I Vestnik kinematografu - kako? Zar je toga ve bilo u ono doba? I gomila za gomilom razliitih asopisa; ve sama njihova imena bljetala su mu pred oima: Apollon, Zolotoe runo, Vesy, Mir iskustva, Solnce Rosii, Probudenie, Pegas. Bilo je tu reprodukcija nepoznatih slika i kipova i kazalinih dekora (sad im ni traga nije bilo u Tretjakov-skoj galeriji!). Stihova nepoznatih pjesnika. Bezbroj primjeraka asopisa, ispunjenih imenima evropskih pisaca za koje Inokentij nikad nije uo. I ne samo pisaca! - bili su tu deseci nepoznatih izdavaa, zaboravljenih kao da su propali u pakao: Grif, ipovnik, korpion, Musaget, Alciona, Spolohi, Logos, Prometej, Obestven-naja Polza. Nekoliko dana prosjedio je on na toj klupici pred otvorenim ormarima za knjige, udiui, udiui i trujui se tim zrakom, tim maminim svijetom, u koji je nekad njegov otac, u crnom kinom ogrtau sa granatama za pojasom, uao s nalogom za premetainu. Dok je on tu sjedio, Dotty je ula da ga pozove na neku zabavu. Inokentij ju je pogledao s nerazumijevanjem, zatim se namrtio, zamiljajui naduveni skup gdje e svi imati potpuno jednako miljenje o svemu, gdje e svi skoiti na noge za prvu zdravicu drugu Staljinu, a onda mnogo jesti i piti ne mislei na druga Staljina, i glupo, glupo igrati karte. Pogledao je Dotty iz te neizrecive udaljenosti - i zamolio je da ode sama. Dotty je drala da je barbarski radije eprkati po starim albumima nego ii na dobru zabavu. Raspirujui nejasne ali nikad mrtve uspomene iz djetinjstva, sve ono to je naao u tim ormarima neto je govorilo Inokentijevoj dui, ali dui njegove ene ba nita. Njegova je majka napokon uinila ono to je htjela: ustajui iz groba, otela je svog sina od snahe. Pomou svega ovoga Inokentij ju je napokon poeo shvaati; jednako kao to se bit hrane ne moe izraziti u kalorijama, bit ivota nikad se nee moi obuhvatiti ni najveim formulama. Kad je jednom zapoeo, Inokentij se vie nije mogao zaustaviti. U posljednjim godinama se ulijenio; nije mu vie bilo stalo do uenja. (Jo u mladosti je od majke nauio teno francuski, to mu je pomagalo u karijeri.) Sad se bacio na itanje. Utvrdilo se da ovjek mora znati i kako da ita: nije dovoljno samo da pogled leti stranicom. Budui da je Inokentij jo od najranije mladosti bio zatien od nepravilnih i odbaenih knjiga i itao samo iste, odabrane klasike, u njemu se ukorijenila navika da vjeruje svaku rije koju proita, potpuno se predajui volji pisca. Sada, itajui pisce kojih su miljenja bila proturjena, on dugo nije bio u stanju da se buni, da se ne pokori prvo jednom piscu, pa drugom, pa treem. Tada je otiao u Pariz i radio za UNESCO. Dok je tamo boravio mnogo je itao poslije rada. I. doao je do stupnja kad je poeo osjeati da se manje koleba izmeu ideje jednoga pisca i drugoga, kao da napokon sam ima ruku na kormilu. Nije otkrio u tim godinama mnogo, ali je ipak otkrio neto. Do tada je istina za Inokentija glasila: ima samo jedan ivot. Sada je osjetio da postoji novi zakon, i u njemu i u svijetu: ima takoer samo jednu savjest. I jednako kao to ne moe povratiti izgubljeni ivot, ne moe povratiti upropatenu savjest. Inokentij je to poeo shvaati kad je te subote, nekoliko dana prije ponovnog putovanja u Pariz, na svoju nesreu saznao za klopku pripremljenu za onog budalu Dobroumova. Znao je dovoljno da shvati da takva afera nee zavriti s jednim profesorom, da e to biti samo poetak duge kampanje. Ali, sam Dobroumov mu je bio posebno drag iz uspomena na majku.

Nekoliko sati neodluno je etkao po uredu (diplomat koji je s njim dijelio ured bio je na slubenom putu), kimao glavom, tresao, hvatao se za glavu. Napokon je odluio da telefonira, premda je znao da je Dobroumovljev telefon vjerojatno pod prismotrom, a da samo nekoliko ljudi u ministarstvu znade za tajnu. Sad se sve to inilo veoma davno - premda se dogodilo tek juer. itav je dananji dan Inokentij bio silno uznemiren. Otiao je od kue da ga ne bi mogli uhapsiti. itav su se dan njegovi osjeaji kolebali, u njemu se smjenjivalo i okrutno nezadovoljstvo, i niski strah, i ravnoduno "neka bude to bude", i opet strah. Dan ranije nije oekivao tu strahovitu nervozu. Nije znao da se toliko boji za sebe. Sad ga je taksi vozio po Boloj Kaluskoj, jarko osvijetljenoj. Padao je gusti snijeg i brisai stakla neumorno su radili. 334 Mislio je o Dotty. Prologa proljea silno su se otuili jedno od drugoga, te je uredio da je ne vodi sa sobom u Rim. A zauzvrat, kad se vratio u kolovozu, utvrdio je da se upustila u ljubavnu aferu s jednim oficirom iz Glavnoga taba. S tvrdoglavim enskim uvjerenjem nije ak ni nijekala da je bila nevjerna, ve je prebacila svu krivnju na Inokentija: zato ju je ostavio posve samu? Ali on ak nije osjetio ni bol zbog gubitka, samo olakanje. Nije bio osvetniki raspoloen i nije osjeao ljubomoru; naprosto je prestao dolaziti u njenu sobu, i sad je prezirno utio ve etiri mjeseca. Naravno, nije bilo ni govora o razvodu. U njegovoj grani dravne slube razvod bi bio fatalan za karijeru. Ali sad, ovih posljednjih dana prije svog odlaska - prije hapenja! - elio je biti njean prema Dotty. Nije vie pamtio ono loe, ve sve ono dobro u njoj. Ako ga uhapse, dovoljno e je proganjati i dovoljno zastraivati zbog njega ... Zdesna, kraj eljezne ograde koja je opasivala Neskuni perivoj, promicala su crna debla i granje stabala, bijelo od snijega. Gusti snijeg donosio je mir i zaborav. 335 56 VEERA Tuioev stan, koji je pobuivao zavist itavog ulaza broj dva, ali koji je sama obitelj Makarigin smatrala premalenim, bio je sastavljen od dva susjedna stana, tako da su zidovi koji su ih spajali srueni. Stoga je stan imao dvoja ulazna vrata, od kojih su jedna zakovali, dvije kupaonice, dva klozeta, dva predsoblja, dvije kuhinje i pet soba, i u najprostranijoj je bila sada servirana veera. Bilo ih je sve u svemu dvadeset pet, gostiju i domaina, i dvije djevojke Bakirke jedva su stizale da svakoga poslue. Jedna od njih bila je njihova sluavka, a drugu su za tu veer posudili od susjeda. Obje djevojke bile su posve mlade; obje su bile iz istoga sela; i prolog ljeta obje su zavrile istu kolu u Cekmaguu. Njihova lica, umorna i crvena od kuhinjske vruine, bila su ozbiljna i zauzeta poslom. Tuioeva ena, visoka, krupna ena srednjih godina s odobravanjem ih je promatrala. Prva tuioeva ena umrla je. Ona je prola graanski rat sa svojim muem; znala je pucati iz mitraljeza, nosila je koni kaput i pridravala se svake i najmanje odluke partijske elije. Ali ona nikad ne bi podigla kuanstvo Makariginovih na sadanji nivo, i zapravo bi teko bilo zamisliti kakav bi bio njen kasniji ivot da nije umrla kad se Clara rodila. Ali Aleftina Nikanorovna, Makariginova sadanja supruga, znala je da dobra obitelj ne moe prosperirati bez dobre kuhinje, da su sagovi i stolnjaci vani znaci prosperiteta, a da je kristal jedini prikladan servis za banket.

Godinama je sakupljala kristal, i to ne sadanji grubi, iskrivljeni kristal, koji je na tekuoj vrpci prolazio kroz mnoge ravnodune ruke i u kojemu nije bilo ni traga due majstora zanatlije. Skupljala je antikni kristal, kristal koji je sudskom naredbom konfisciran u dvadesetim i tridesetim godinama i prodavan u centrima za raspodjelu, koji su bili otvoreni samo slubenicima sudova; svaka zdjela i alica odlikovala se svojstvima svoga stvaraoca. Ona je obogatila svoje zalihe u Latviji tokom dvije poslijeratne godine, dok je tuilac radio u 336 Rigi; u komisionim trgovinama i na otvorenoj trnici nabavila je namjetaj, porculan, pa ak i pojedine srebrne lice. Sada je na dva velika stola, pod jarkim svjetlom, kristal rasipao raznobojne iskrice iz bruenih zvjezdica i bridova. Bilo je tu nijansa rubina (tamnozlatno crveno), bakra (okoladno crveno), selenija (crveno, obasjano dahom utog). Bilo je tu tamnog, teko zelenog, i kadmijskog zelenog kristala koji vue na zlato, i kobalt-no modrog. Bilo je mlijeno bijelog. I prozranog kristala s oksid-nim odsjajem. I kristala koji je nalikovao slonovai. Bilo je tu boca s dva grlia s okruglim bruenim epovima. I zdjela u tri reda od obinog bijelog kristala, natrpanih do ruba voem, orasima i bombonima. I jednostavnih malih vaza od olovnog stakla, pehara i aa. Sve se to silno meusobno razlikovalo; rijetko se neka boja ili neki monogram ponavljao vie od est puta. Usred svog tog sjaja, na stolu za stariju generaciju stajao je predmet odgovoran za itavu sveanost - tuioev novi Orden Lenjina, blistajui meu njegovim ranijim odlikovanjima, koja su sad potamnjela i izgubila sjaj. Stol omladine protezao se itavom duinom sobe. Dva su stola bila sastavljena, ali pod pravim kutom tako da se neki gosti nisu mogli vidjeti, a nitko nije mogao mnogo uti; razgovori su tekli odvojeno, i slijevali se u ivahno i veselo brujanje, iznad koga je odjekivao mladenaki smijeh i zveckale ae. Ve su davno zavrili sa slubenim zdravicama: drugu Staljinu, slubenicima pravobranilatva i domainu - da ova poast ne bude posljednja. Do deset i trideset brojna su jela unijeli i iznijeli - slana, slana i slatka, ljuta, kisela, dimljena, mrava, masna, smrznuta, vitaminizirana, i mnoga su od tih jela bila izvanredna, ali nitko nije jeo s onakvom potpunom panjom i uitkom, kao to bi jeli da su sami. Veera je bila osuena na propast, kao to je uvijek sluaj kod slubenih zabava: rijetka jela bila su pripremljena i iznesena u golemim koliinama; gosti su sjedili preblizu i smetali su jedan drugome; bili su vezani svojim drutvenim obavezama, razgovorom, alama, i pazili da pokau briljiv nedostatak zanimanja za hranu. Ali agov, koji je godinama izgladnjivao u studentskoj menzi, i Klarine dvije prijateljice s fakulteta prilazili su svakom jelu s istinskim osjeajem, premda su se trudili da pokau uljudnu ravnodunost. Druga goa, koja je oduevljeno jela, bila je tienica domaice, i sjedila je do nje; bila je to priprosta prijateljica iz djetinjstva, koja se udala za partijskog instruktora u dalekom Zareenskom okrugu. Bila je nesretna: nikad se nee probiti u visoko drutvo sa svojim nespretnim muem. Dola je u Moskvu u kupovinu. S jedne strane, domaici je bilo drago to je njena prijateljica sve jela, hvalila i traila recept, i to se tako otvoreno divila ureenju stana i itavoj sredini tuioeve obitelji. Ali istovremeno se i stidjela te prijateljice koja joj je jedva bila prijateljica, posebno pred neoekivanim gostom, general-majorom Slo-vutom, kao to se stidjela i Duana Radovia, starog prijatelja tuioevog; i on gotovo da vie nije bio prijatelj. To dvoje su pozvali jer su zabavu u poetku zamislili kao obiteljski skup. Sad bi Slovuta mogao pomisliti da Makariginovi imaju obiaj da u 22 U prvom krugu 337

f li kuu primaju prosjake ("prosjak" je bio naziv Alevtine Nikano-rovne za svakoga tko se nije bio u stanju dobro snai u ivotu i dobivati visoku plau). To joj je potpuno pokvarilo zabavu. Stoga je posadila svoju prijateljicu to je dalje mogla od Slovute, i stiavala je koliko je god mogla. Dotty se pomakla na njihov kraj stola, jer je naula da se vrlo zanimljivo razgovara o kunim pomonicama. (Sve su one bile osloboene kmetstva i obrazovane tako brzo, da vie nitko nije elio da pomae kod kuhanja, pranja posua ili rublja.) U Zareenskom okrugu ljudi su to rijeili tako da bi pomogli djevojci da ode iz kolhoza, a zauzvrat bi ona kod njih radila dvije godine. Tada bi joj nabavili paso i mogla bi otii u grad. Na epidemiolokoj stanici u budetu su bile predviene plae za dvije izmiljene podvornice; umjesto toga, plau su zapravo dobivale djevojke koje su radile kao kune pomonice kod efa stanice i efa Okrune zdravstvene stanice. Dotty je nabrala glatko elo; sve je u okruzima jednostavnije. Ali ovdje, u Moskvi? Dinera, hitra tamnokosa ena koja bi rijetko zavrila misao, a jo manje doputala nekom drugom da je zavri, poela se, naprotiv, dosaivati za "poasnim stolom" i pridruila se mladim ljudima. Bila je sva odjevena u crno; uvozni saten prekrivao ju je poput tanke, blistave lakirane koe, osim ruku, bijelih kao alabastar. Domahnula je Lanskom s druge strane sobe. "Aleksej! Doi u k vama! Jeste li bili na Nezaboravnoj 1919?" S istim ravnomjernim smijekom, s kojim je svakoga pozdravljao, Lanski je odgovorio: "Juer." "A zato ne na premijeri? Svuda sam vas traila dalekozorom; htjela sam slijediti va blistavi trag!" Lanski, koji je sjedio do Klare i oekivao vaan odgovor od nje, pripremio se bez mnogo oduevljenja za diskusiju - bilo je nemogue ne raspravljati s Dinerom. Neprestano su se i na knjievnim veerima, i u redakcijama, i u restoranu centralnog kluba knjievnika meu njima vodile diskusije. Dinera, koja nije bila vezana ni partijskim, ni knjievnim poloajem, napadala je otro, premda uvijek tano unutar granica. Dramski pisci, scenaristi, reiseri - nitko nije bio poteen, pa ak ni njen vlastiti mu, Nikolaj Galahov. Smjelost njenih sudova izvrsno joj je pristajala, kao i smjelost u odijevanju i u nainu ivota koja je bila svima vrlo dobro poznata; bili su kao svjei povjetarac u ustajaloj atmosferi knjievne kritike koju nisu pisali ljudi, ve slubeni poloaji koje su zauzimali. Napadala je knjievnu kritiku openito, a lanke Alekseja Lanskog posebno. Smijeei se i vrlo suzdrljivo Lanski je neumorno objanjavao Dineri njene anarhistike zablude, njene sitnoburujske devijacije. Bio je voljan prihvatiti taj polualjivi dijalog, djelomino intiman, djelomino ljutit, zato to je njegova vlastita knjievna sredina do velike mjere ovisila od Galahova. Nezaboravna 1919. bio je komad od Vinjevskog, naizgled pria o revolucionarnom Petrogradu i baltikim mornarima, ali zapravo o Staljinu: kako je Staljin spasio Petrograd, spasio itavu revoluciju, spasio itavu Rusiju. Drama napisana za sedamdeseti roendan Oca i Uitelja otkrivala je kako je pod Staljinovim vodstvom i Lenjin uspio poneto uiniti "Vidite", ree Dinera sanjarski mahnuvi rukom kad je sjela za stol preko puta Lanskoga, "u kazalinom komadu mora biti mate, ive mate, ak i nestaluka, bezobrazluka. Sjeate li se Optimistike tragedije tog istog Vinjevskoga? Kad kor od dva mornara izmjenjuje dosjetke: "Zar nema u ovoj tragediji previe krvi?" "Nita vie nego u Shakespeareu" - eto, to je originalno! A onda ode pogledati novi komad Vinjevskoga, i to vidi? Naravno, realistian je; historijski taan; dirljiva slika Voe; da, da... ali to je sve."

"to?" strogo upita vrlo mladi ovjek koji je ponudio Dineri stolicu do sebe. U zapuku je nosio, malo nemarno, malo nakrivljeno, vrpcu Ordena Lenjina. "Zar vam to nije dovoljno? Ne sjeam se kad smo dobili dirljiviji portret Josifa Visarionovia! U gledalitu su mnogi plakali." "I meni su dole suze na oi!" otresla se Dinera nestrpljivo. "Ne govorim o tome!" Ona nastavi obrativi se Lanskome: "Ali gotovo nitko u toj drami nema ni imena! Sudjeluju tri partijska sekretara, potpuno bezlina, sedam komandanata, etiri komesara - kao odbor neke organizacije! I opet oni poznati mornari - "braa", koja samo sele od Belocerkovskog k Lavrenjevu, od Lavrenjeva k Vinjevskom, od Vinjevskog k Soboljevu." Dinera strese glavom kad je nabrojila te dramske pisce zatim, suzivi oi, nastavi: "Ve unaprijed zna tko je dobar, tko je lo, i kako e sve zavriti..." "A zato vam se to ne svia?" upita Lanski, toboe iznenaen. "Zato inzistirate na lanoj i povrnoj zabavi? A kako je u ivotu? Zar mislite da su u ivotu nai oevi sumnjali kako e zavriti graanski rat? Jesmo li sumnjali kako e zavriti domovinski rat, ak kad je neprijatelj bio u predgrau Moskve?" "Sumnja li dramski pisac u to kako e mu komad biti primljen? Recite mi, Aleksej, zato nae premijere nikad ne propadaju? Zato se nai pisci toga nikad ne moraju bojati? asna rije, jednog dana se neu suzdrati, stavit u dva prsta u usta i tako u zazvidati!! ..." Vrlo je ljupko nakubila usne da pokae kako e zvidati, iz ega se jasno vidjelo da ne zna zvidati. Mladi kraj nje, koji se drao veoma vano, natoio joj je malo vina, ali ona ga se nije ni dotakla. "Objasnit u vam", odgovori Lanski nepokolebivo. "Drame ovdje nikad ne propadaju i ne mogu propasti zato to dramske pisce i publiku vee isti pogled na svijet, kako na planu umjetnosti, tako i u svemu drugome." "Oh, Aleksej", ree Dinera namrtivi se. "Sauvajte to za neki lanak. Znam ja tu tezu: narod ne zanimaju tvoja lina shvaanja; kao kritiar mora izraavati istinu, a postoji samo jedna istina..." "Naravno", ree Lanski mirno se smijeei. "Kritiar je obavezan da se ne predaje obinim impulsima osjeaja, ve da takve osjeaje prilagodi opem zadatku ..." 339 Tumaio je i dalje, ali nije zaboravio pogledavati Klaru, dodirivati svojim prstima njene pod rubom tanjura, kao da joj eli rei da premda razgovara, zapravo oekuje njen odgovor. Klara nije mogla biti ljubomorna na Dineru (Dinera je zapravo dovela Lanskoga u stan Makariginovih posebno da upozna Klaru), ali smetao ju je taj literarni razgovor koji joj je oduzimao Alekse-ja. Dok je gledala kako je Dinera prekriila bijele ruke, poalila je to ima na sebi duge rukave - i ona je imala lijepe ruke. Ali bila je zaista zadovoljna svojim izgledom. Ova kratka nelagodnost nije mogla pokvariti radost koju je itav dan osjeala, neku lakou na koju nije bila navikla. Nije o tome razmiljala, ali stvari su tako krenule - danas je bilo sueno da bude vesela. Neobian dan zavravao je neobinom veeri. Ovo jutro - premda je to izgledalo strano davno - jo nije bilo ni onog prekrasnog razgovora s Rostislavom. Njegovog poetinog poljupca. Koarice, koju je isplela za novogodinju jelku. A tada, kad je odjurila kui, bilo je ve sve gotovo za zabavu; itavo to vee bilo je zapravo za nju. S velikim zadovoljstvom obukla je novu zelenu haljinu s blistavim isprepletenim vezom, i ponudila se da doekuje goste na ulazu. Njena mladost, koja se predugo protegla, cvjetala je po drugi put u dobi od dvadeset etiri godine. Ovo je bilo njeno vrijeme - sad, ovaj trenutak. ini se da je zanesena ujutro ak obeala Rostislavu da e ga ekati. Ona, koja je uvijek izbjegavala svaki

fiziki dodir - zar je ona, te noi kad je susrela Alekseja u predvorju, dopustila da je on uhvati za ruku? Meu njima je proli mjesec vladala neka hladnoa, a sad je u predvorju Aleksej kazao: "Klara! Ne znam to e o meni misliti; naruio sam dva sjedala u "Aurori" za doek Nove godine. Hoemo li ii? Znam da to ba nije u naem stilu, ali hoemo li ipak ii, tako, za zabavu?" Nije rekla da nee. Oklijevala je, a tada je utrao onaj debeli mladi enka i zamolio je da mu pronae neku plou. Od tada ih ni trenutka nisu ostavljali same, i nedovren je razgovor lebdio meu njima polovicu veeri. enka i djevojke koje su s Klarom studirale na Institutu za veze veeras su se ovdje jo uvijek osjeali kao studenti i, usprkos gostiju na visokom poloaju, vladali su se vrlo neizvjetaeno. enka je pio kao spuva i obasipao djevojku do sebe nizom ala sve dok ona, napokon, zarumenjevi se i guei se od smijeha, nije povikala: "Oh! ne mogu vie!" i pobjegla od stola. Mladi porunik MVD-a, neak tuioeve ene, priao joj je i lupio je po leima da se ne ugui. (Svi su ga zvali graniarom, jer je na kapi imao zelenu vrpcu i irite; ali on je zapravo ivio u Moskvi i posao mu je bio da provjerava isprave putnika na vlakovima.) agov je takoer bio za stolom mladih, i sjedio je kraj svoje Lie. Sluio ju je paljivo hranom i piem, razgovarao s njom, ali nije mislio na ono to govori. Mislio je o svemu to gleda oko sebe. Iza mirnog uljudnog izraza, na licu sve je paljivo promatrao: sve to je bilo izloeno, objeeno i namjeteno, i goste koji su se svime tako slobodno sluili. Od izvezenih epoleta pravnika, koji su imali in generala i diplomatskog emblema u drugom dijelu sobe, do vrpce Ordena Lenjina tako nemarno prikaene na 340 rever njegovog vrlo mladog susjeda (a on se nadao da e se ovdje istaknuti svojim skromnim ordenieima!), agov u itavom tom uvaenom drutvu nije mogao nai ni jednog vojnika s fronta, ni jednog brata s minskih polja, ni jednog druga s odvratne, umorne jurnjave po preoranom zemljitu, jurnjave koja se tako zvuno naziva "napadom". Na poetku zabave prisjetio se lica drugova koji su poginuli na poljima pod granatama, pod zidovima upa, u napadima, i osjetio je elju da zgrabi stolnjak, strgne ga sa stola i povie: "Pasji sinovi, a gdje ste vi bili?" Ali zabava je tekla dalje. agov je pio, ne toliko da bi bio pijan, ali dovoljno da njegove noge u izmama nisu vie osjeale punu teinu njegova tijela. I kao to mu se pod poeo initi laganijim, sve je lake poeo primati i prihvaati toplinu i sjaj oko sebe. Nije mu vie bio odvratan; agov je sad mogao i duom i tijelom sudjelovati u zabavi, usprkos svojim bolnim ranama i vreloj suhoi u elucu. Nije li bila ve zastarjela ta stara razlika koju je pravio izmeu vojnika i onih koji nisu bili vojnici? Veina se ljudi danas ustruavala nositi odlikovanja koja su stekli na frontu, koja su ih toliko stajala i koja su neko vrijeme tako blistala. Danas vie ne moe svakoga lupiti po ramenu i upitati: "A gdje si ti bio?" Tko se borio, tko se skrivao? Sad se to vie ne moe razaznati, sve se izmijealo. Postoji zakon vremena, zakon zaborava. Mrtvima slava, ivima ivot. Samo on u ovom drutvu znao je cijenu blagostanja, i samo ga je on ovdje bio zaista dostojan. Bio je to njegov prvi ulazak u ovaj svijet, ali osjetio je da je u njega uao zauvijek. Ogledavao se po sobi i mislio: "Ovo je moja budunost! Ovo je moja budunost!" agovljev mladi susjed, onaj s ordenom, sve je promatrao poluzatvorenih oiju. Oko vrata je imao svijetloplavu i utu kravatu, a blijeda zalizana kosa ve je bila prorijeena. Bilo mu je dvadeset etiri godine, a nastojao se vladati kao da mu je najmanje trideset, te je vrlo sporo pomicao ruke i silno dostojanstveno isturio donju usnicu. Premda je bio vrlo mlad, ve je bio jedan

od najvanijih referenata u prijemnoj kancelariji Prezidi-ja Vrhovnog sovjeta. Taj referent je znao da bi ga tuioeva ena rado oenila Klarom, ali Klara je za njega ve bila suvie sitna riba. Imao je jakog razloga da prieka sa enidbom. Dinera je, meutim, bila neto posve drugo - iz nje je zrailo neto, neto zbog ega mu je bilo ugodno samo sjediti kraj nje. Rastao je u vlastitim oima ve samim tim to flertuje sa enom tako slavnog pisca. Sad joj je udvarao nastojei da je tu i tamo dodirne i rado bi stao na njenu stranu u diskusiji, ali utvrdilo se da ona ne eli nikakve podrke - bilo je nemogue pokazati joj u emu grijei. "Ali, znai, vi se ne slaete s Gorkim! Vi osporavate i samog Gorkoga!" govorio je Lanski. "Gorki je osniva socijalistikog realizma!" podsjetio ju je referent. "Sumnjati u Gorkoga je naposljetku jednako zloinaki kao ..." (Oklijevao je da napravi usporedbu. Kao ... ?) Lanski mu ozbiljno kimne glavom. Dinera se nasmijei. 341 "Mama!" povie Klara glasno i nestrpljivo. "Ne bi li na stol mogao imati odmor prije aja?" Tuioeva ena je u kuhinji davala nareenja; vratila se i utvrdila da se njena dosadna prijateljica prilijepila uz Dotty i da joj nairoko pria kako su sva djeca partijskih aktivista u Zare-enskom okrugu na posebnoj listi, kako za njih uvijek ima dovoljno mlijeka i koliko je god potrebno penicilinskih injekcija. To je razgovor navelo na medicinu. Dotty, premda je bila mlada, ve je poela pobolijevati, i svaki razgovor o bolesti bio joj je posebno zanimljiv. Alevtina Nikanorovna imala je drugaiji stav: tko god ima drutveni poloaj, osigurano mu je dobro zdravlje. Dovoljno je samo telefonirati nekom slavnom profesoru, najbolje nekom laureatu Staljinske nagrade; on e napisati recept i svaki e infarkt istog trenutka nestati. Ukoliko je potrebno, uvijek moe otii u najbolji sanatorij. Ona i njen mu nisu se bojali bolesti. Ona je s predbacivanjem odgovorila na Klarin povik: "Hajde, domaice! Poslui svoje goste! Nemoj ih tjerati od stola!" "Ne, mi hoemo plesati! hoemo plesati!" povikao je graniar. enka brzo natoi sebi jednu au i ispije je. "Plesati! Plesati!" vikali su ostali. I mladi su se ljudi rasprili. Glasna muzika doprla je iz druge sobe. Svirali su tango "Jesenje lie". 342 57 DVA ZETA Dotnara je takoer otila plesati, domaica je uposlila svoju prijateljicu da joj pomogne raspremiti stol, i tako je kod stola starijih sad ostalo samo pet mukaraca: sam Makarigin, njegov stari i dragi prijatelj iz doba graanskog rata, Srbin Duan Rado-vi, nekadanji profesor na Institutu Crvene profesure, odavno ukinutom; noviji prijatelj Slovuta, koji je zavrio pravni fakultet s Makariginom, takoer tuilac, takoer general-major; i Maka-riginova dva zeta - Inokentij Volodin, koji je na Makariginov zahtjev nosio svoju mije sivu uniformu sa zlatnim palmovim granama, i slavni pisac Nikola Galahov, laureat Staljinske nagrade. Makarigin je ve proslavio svoje novo odlikovanje na banketu za svoje kolege, i elio je da ova zabava bude vie za omladinu, vie u krugu obitelji. Ali Slovuta, vrlo uvaeni kolega, propustio je prvu proslavu, jer se tek dan ranije vratio s Dalekog istoka (bio je jedan od glavnih tuilaca u notornom procesu protiv japanskih vojnih strunjaka, koji su pripremali bakterioloki rat). Stoga ga je Makarigin morao pozvati veeras. Meutim je ve prije pozvao i Radovia, koji je slubeno bio persona non grata: bilo je nezgodno primiti

Radovia zajedno s tuioevim sadanjim kolegom; Makarigin ga je zapravo pozvao na tu obiteljsku zabavu naprosto zbog zadovoljstva da obnove stare uspomene. Mogao je otkazati Radoviu u posljednji trenutak, ali ljutilo ga je to mora i pomiljati na tako kukaviki postupak. Stoga je odluio da Radovievu sumnjivu nazonost ublai sa svoja dva zeta; s diplomatom sa zlatnim epoletama i piscem s medaljom laureata. Sad, kad ih je ostalo samo petero kod stola, Makarigin se uplaio da e Radovi staviti neku zajedljivu primjedbu: bio je inteligentan ovjek, ali sklon neobuzdanim i neopreznim izjavama kad bi se raspalio. I tako se Makarigin trudio da razgovor vodi sigurnim, plitkim kanalima. Priguivi svoj obino snaan glas, dobroudno je peckao Inokentija, prekoravajui ga to mu nije poklonio unuke kao utjehu u starosti. 343 "Napokon, to misle to dvoje?" tuio se. "Kakav je to par - ovan i ovca, bez jagnjadi! ive sami za sebe, debljaju se i nemaju nikakvih briga. Sve su to lijepo rijeili! Samo uludo troe svoj ivot! Upitajte ga je li on, pasji sin, epikurejac. Dakle, Ino-kentij? Priznaj - zar ne da si sljedbenik Epikura?" Nitko, ak ni u ali, ne bi mogao nazvati lana svesavezne Komunistike partije novo-hegelijancem, novo-kantovcem, subjek-tivistom, agnostikom, ili Boe oslobodi, revizionistom. Naprotiv, "epikurejac" je zvualo tako bezazleno, da to ovjeku uope nije moglo smetati da bude i ortodoksni marksist. U tom je asu Radovi, koji je dobro poznavao svaku pojedinost iz ivota Utemeljitelja, primijetio: "Pa Epikur je bio dobar ovjek, materijalist. Sam Karl Mara napisao je disertaciju o Epikuru." Radovi je bio mrav i suh, i tamna pergamentna koa bila mu je nategnuta preko kostiju. Inokentij osjeti kako ga obuzima neki osjeaj sigurnosti i blagostanja. Ovdje, u ovoj sobi, koja je brujala od ivahnog razgovora, smijeha i jarkih boja, i sama pomisao da bi ga mogli uhapsiti inila mu se nemogua. I posljednji ostatak straha u dubini srca iezao je. Brzo je pio, opustio se i veselo gledao oko sebe u te ljude koji nisu znali nita o njegovoj tjeskobi. Osjeao se sad kao miljenik bogova. Makarigin, pa ak i Slovuta, koji bi drugom prilikom moda izazvali njegov prezir, sada su mu se inili ovjeni i dragi, kao da ga i oni lino zatiuju. "Epikur?" on blistavih oiju prihvati izazov. "Da, ja sam njegov sljedbenik. Ne poriem. Ali vjerojatno bih vas iznenadio kad bih vam rekao da je "epikurejac" rije koja se obino krivo shvaa. Kad ljudi ele rei da je netko previe pohlepan za ivotom, razvratnik, raskalaen - ukratko, svinja kau za njega da je "epikurejac". Ne, ekajte malo, ozbiljno govorim", ree on spreavajui Makarigina da ga prekine; sada je govorio uzbueno, okreui visoku vinsku au tankim, osjetljivim prstima. "Zapravo, Epikur zastupa upravo suprotno od onoga to se obino misli. On ukljuuje nezasitne elje meu tri osnovna zla koja prijee ljudsku sreu. On kae: ljudskom je biu zapravo potrebno vrlo malo, i stoga njegova srea ne ovisi o sudbini. On nas uope ne potie na orgije. Istina je da obian ljudski uitak smatra najviim dobrom. Ali on dodaje: kako se svi uici ne pojavljuju onog asa kad ih zaelimo, ve njima prethode razdoblja nezado-voljene elje, dakle, nedostatka uitka, on smatra da je najbolje odrei se svih elja osim najskromnijih. Tako njegovo nauavanje oslobaa ovjeka od straha pred udarcima sudbine... I zato je on veliki optimist, taj Epikur!" "Ma nemoj rei!" ree Galahov iznenaeno i izvue notes sa siunom olovkom od slonove kosti. Usprkos svojoj meteorskoj slavi Galahov se nije pravio vaan; mogao se aliti i pljeskati ljude po leima jednako drugarski kao svaki drugi. Nekoliko pramenova bijele kose ve je zanimljivo blistalo iznad njegovog prilino tamnoputog, punog lica.

"Daj, natoi mu jo!" ree Slovuta Makariginu, pokazujui Inokentijevu praznu au. "Inae e nam ui napuniti!" 344 Makarigin mu natoi jo vina i Inokentij ga s uitkom ispije. Tek sad, kad ju je tako spretno obranio, uinila mu se Epikurova filozofija dostojnom nasljedovanja. Radovi se nasmijeio tom neobinom credu. Nije pio ni kapi alkohola (bio mu je zabranjen), i vei dio veeri prosjedio je nepomian, ozbiljan, odjeven u nekakav strogi, poluvojniki kaput, sa strogim naoalima jeftinih okvira. Sve donedavno, kad god bi poao na etnju u Steriitamaku nosio bi buonijevski ljem, ba kao to je nosio u graanskom ratu ili za vrijeme NEP-a - ali danas je to izazivalo smijeh prolaznika i lave pasa. Naprosto je bilo nemogue nositi ga sad u Moskvi - milicija to ne bi dopustila. Slovuta, kojega je lice bilo mlohavo ali ne staro, odnosio se prema Makariginu pomalo svisoka. Njegovo unapreenje u gene-ral-lajtnanta ve je bilo potpisano. Meutim, bio je uglavnom zadovoljan to ovdje sjedi s Galahovom i zamiljao je kako e, poto neto kasnije ode s ove zabave na drugu, kao sluajno primijetiti da je upravo pio s Koljom Galahovom, koji mu je rekao... Zapravo Galahov mu nije rekao nita i drao se vrlo rezervirano, vjerojatno smiljajui novi roman. I tako se Slovuta, zakljuivi da ovdje za njega vie nema nita, spremio da ode. Ba u tom trenutku sva je omladina odjurila da plee. Makarigin je rekao sve ega se mogao sjetiti da bi nagovorio Slovutu da jo malo ostane, i napokon je stao uporno zahtijevati da gost pogleda njegov "duhanski oltar". Makarigin je u svojoj radnoj sobi imao zbirku raznih duhana kojom se veoma ponosio. On sam obino je puio bugarski duhan za lulu, koji je nabavljao preko prijatelja, a uvee, kad bi se napuio lule do mile volje, preao bi na cigare. Ali silno je volio zaprepastiti svoje goste nudei im razliite vrste duhana redom. Vrata radne sobe bila su odmah iza njega, i on ih je otvorio i pozvao Slovutu i svoje zetove da pou za njim. Ali Inokentij i Galahov su odbili, ispriavajui se da moraju pripaziti malo i na svoje ene. Tuilac je bio uvrijeen; ne samo to, bojao se da e Duan rei neto nezgodno. Pustivi Slovutu da prvi ue u radnu sobu, okrenuo se svom prijatelju i zaprijetio mu prstom. Zetovi se nisu urili da potrae svoje ene. Bili su u onim sretnim godinama Galahov je bio nekoliko godina stariji od Inokentija - kad su ih jo smatrali mladima, ali ih nitko nije tjerao da pleu. Mogli su se prepustiti uitku mukog razgovora, okrueni napola praznim bocama i ritmom daleke glazbe. Galahov je ba prologa tjedna poeo razmiljati o tome da napie neto o imperijalistikim zavjerama i borbi sovjetskih diplomata za mir. Ovaj put to nije zamislio kao roman, ve kao dramu - tako je mogao izbjei mnoge stvari o kojima nita nije znao, kao to su pojedinosti o unutranjem ureenju zgrada i odjei. Sad je iskoristio ovu prilku da porazgovori sa svojim urjakom, nadajui se da e kod njega nai neke tipine odlike sovjetskog diplomata i karakteristine pojedinosti iz ivota na Zapadu. Trebalo je da se radnja drame odvija na Zapadu, ali sam Galahov proveo je tamo vrlo malo vremena na nekom naprednom kongresu. Galahovu je bilo jasno da nije naroito pametno pisati o 345 \ nainu ivota, o kome nita ne zna, ali, posljednjih godina sve mu se vie inilo da bi bilo lake napisati fantastine prie o stanovnicima mjeseca nego prie o istinskom ivotu oko njega, gdje je svaka tema bila nabijena nizom opasnosti. Razgovarali su pribliivi glave preko stola; sluavka je zveckala posuem dok ga je odnosila, glazba je dopirala iz susjedne sobe, a dolje se ulo metalno mrmljanje televizora.

"Privilegij je pisca da postavlja pitanja", sloi se Inokentij, a oi su mu jo sjale kao onda kad je branio Epikura. "Moda je to njegova nesrea", primijeti Galahov. Njegova plosnata bijela olovka od slonove kosti leala je spremna na stolnjaku ... "U svakom sluaju, pisci me uvijek podsjeaju na isljednike, ali isljednike koji nikad ne idu na dopust, nikad se ne odmaraju; u vlaku ili za ajnim stolom, na sajmitu ili u krevetu oni uvijek istrauju zloine, stvarne i izmiljene." "Drugim rijeima, podsjeaju nas da imamo savjest?" "Pa, itajui vae asopise rekao bih: ne ba uvijek." "Ali mi ne istraujemo zloine ovjeka, ve njegovo dostojanstvo, njegove odlike." "I upravo u tome va je rad suprotan djelovanju savjesti. Dakle, ti znai eli napisati knjigu o diplomatima?" Galahov se nasmijeio. Bio je to muevan smijeak u skladu s njegovim krupnim crtama lica, tako malo nalik njenim crtama njegovog urjaka. "Ono to hoe, Ink, i to nee, ne odluuje se ba tako jednostavno kao u novogodinjim intervjuima. ovjek priprema materijal daleko unaprijed... Ne mogu ispitivati bilo kojeg diplomata. Imam sreu to si mi roak." "Tvoj izbor je mudar. Diplomat, koga ne pozna, napriao bi ti svakakve lai. Napokon, mi moramo prilino toga prikriti." Gledali su jedan drugoga ravno u oi. "Razumijem. Ali... nije mi potrebno upoznati tu stranu tvog posla. Za mene ..." Aha! Dakle, tebe uglavnom zanima ivot u ambasadi, obian radni dan, primanja, predaja akreditiva." "Ne, dublje od toga! Kako posao koji obavlja utjee na duu sovjetskog diplomata ..." "Aha! Na njegovu duu! Dobro, razumijem! Shvaam. I do kraja veeri rei u ti sve. Ali prvo objasni ti meni neto ... Zato si napustio temu rata? Jesi li je iscrpio?" Galahov strese glavom. "Nemogue je nju iscrpiti." "Istina, imali ste vi sreu s tim ratom. Taj sukob, te tragedije - gdje bi to inae mogli nai?" Inokentij ga je veselo gledao. Pisac se namrti i uzdahnuvi ree: "Tema rata urezana mi je u srce." "Pa napisao si remek-djela na tu temu." "I za mene je ona vjena. Vraat u joj se do smrti." "Moda ne bi smio?" upita Inokentij vrlo tiho i oprezno. "Moram!" odgovori Galahov savladan osjeajem. "Rat uzdie duu ovjekovu ..." 346 "Duu? Da", sloi se Inokentij brzo, "ali pogledaj samo u to se pretvorila literatura o ratu. Najuzvienije su teme opisivanje kako se zauzima borbene poloaje, kako se usmjeruje razorna vatra; "neemo zaboraviti, neemo oprostiti"; komandantova je rije zakon. Ali sve je to navedeno u vojnim statutima mnogo uspjenije nego u literaturi. Da, naravno, uz put pokazujete i kako je naporno tim jadnim vojnim komandantima itati zemljopisne karte." Galahov se smrknuo. Inokentij brzo prui ruku preko stola i poloi je na Galahov-ljevu, rekavi bez trunke ruganja u glasu: "Nikolaj, zar knjievnost zaista mora ponavljati vojne statute? Ili novine? Ili parole? Majakovski je, na primjer, smatrao au da koristi isjeak iz novina kao epigraf za pjesmu. Drugim rijeima, smatrao je au da se ne uzdie iznad novina! Ali onda, emu uope literatura? Napokon, pisac je uitelj naroda; barem smo ga mi uvijek tako shvaali. A veliki pisac: oprosti, moda to ne bih smio rei, spustit u glas - veliki pisac je, da tako kaem, druga vlada. I zato ni jedan reim nikad nije volio velike pisce, ve samo malene."

urjaci su se rijetko susretali i nisu jedan drugog dobro poznavali. Galahov oprezno odgovori: "Ono to ti govori vrijedi samo za burujski reim." "Ma naravno, naravno", ree Inokentij dobroudno. "Mi imamo potpuno drugaije zakone. Mi imamo zanimljivu vrst literature koja se ne stvara za itaoce, ve za pisce." "Hoe rei da nas mnogo ne itaju?" Galahov je bio u stanju sluati kao i stavljati vrlo ogorene primjedbe o knjievnosti i 0 svojim vlastitim knjigama, ali jednoga se uvjerenja nikako nije mogao odrei: da ga itaju, i to da ga itaju mnogo. (Na isti je nain Lanski vjerovao da njegovi kritiki eseji oblikuju ukus, pa ak i karakter velikog broja ljudi.) "Ima krivo. itaju nas, moda 1 vie nego zasluujemo." Inokentij urno odmahne rukom. "Ne, nisam to mislio ... Ah, glupost... Tast mi je dao previe vina pa sam sad posve nesuvisao. Kolja, vjeruj mi: ne govorim ovo zato to smo u rodu, ja ti zaista elim dobro, u tebi ima neto to se meni vrlo svia ... Zato sam prisiljen da te upitam ... na svoj nain: jesi li razmiljao o tome, kako ti shvaa svoje mjesto u ruskoj knjievnosti? Napokon, ti bi ve mogao izdati svoja djela u est svezaka. Ima trideset sedam godina - u to je doba Pukin ve bio gotov. Tebi ne prijeti ta opasnost. Ali ipak, ne moe izbjei pitanje - tko si? Kakvim si idejama obogatio ovo nae izmueno doba? ... Osim, naravno, onih nedvojbenih ideja, kojima te opskrbljuje socijalistiki realizam?" Miii pod Galahovljevim elom i obrazom lagano su se ustalasali. "Dodirnuo si... bolnu taku", odgovori on, zurei u stolnjak. "Koji se ruski pisac nije potajno odmjeravao prema Pukinovom fraku? Ili Tolstojevoj koulji?" Dva puta je okrenuo olovku na stolnjaku i pogledao Inokentija oima koje sada nisu nita skrivale. Osjeao je potrebu da izgovori sve ono to ne bi mogao rei u knjievnim krugovima. 347 "Kad sam bio djeak, na poetku petoljetke, inilo mi se da bih umro od sree kad bih vidio svoje ime odtampano ispod pjesama. inilo mi se da bi to ve bila besmrtnost... Ali eto ..." Saginjui se da pomakne stolice, prila im je Dotnara. "Ini! Kolja! Neete me otpremiti? Vodite li jako mudar razgovor?" Ljupko je nakubila usne. Inokentij ju je ispitivaki pogledao. Plavi uvojci padali su joj slobodno na ramena ba kao i prije devet godina. Igrala se krajevima svog pojasa dok je ekala da joj odgovore. Njena haljina vinjeve boje isticala joj je ruiaste obraze. Inokentij je ovakvu nije vidio dugo vremena. Posljednjih nekoliko mjeseci uporno je isticala svoju nezavisnost, razliku izmeu svojih pogleda na ivot i njegovih. Ali tada se neto u njoj slomilo - ili joj se u srce uvukao predosjeaj o rastanku? - i postala je tako pokorna, tako njena. I premda joj nije mogao oprostiti ono dugo razdoblje nerazumijevanja i otuenja, premda je znao da ne moe pomaknuti sat natrag, ipak je ta njena pokornost u njegovoj dui izazvala toplinu. Sad ju je privukao da sjedne kraj njega, premda je tako prerano prekinuo razgovor sa urjakom. Bila je jo vitka i gipka; dok je sjedila tako blizu njega, svatko je mogao jasno vidjeti da voli svog mua i da joj je dobro kraj njega. Inokentiju je naas palo na um da bi zbog njene budunosti bilo bolje da ne izigravaju intimnost koja ne postoji. Ali joj je ipak njeno gladio ruku u rukavu vinjeve boje. Olovka od slonove kosti leala je na stolu neupotrijebljena. Oslonivi se na laktove, Galahov se zagledao kraj mua i ene kroz veliki prozor osvijetljen svjetlima Kaluskih vrata. On nije bio u stanju iskreno govoriti o sebi u nazonosti neke enske.

Ali eto - poeli su tampati njegove sabrane poeme; na stotine kazalita po itavoj zemlji, ugledajui se u glavni grad, postavljala su na scenu njegove drame; mlade su djevojke prepisivale njegove stihove i uile ih napamet; za vrijeme rata, najznaajnije novine rado su mu ustupale prostor; okuao se u eseju, noveli i kritici; napokon, iziao mu je i roman i postao je laureat Staljinske nagrade. to sad? Bilo je to udno: imao je slavu, ali ne i besmrtnost. Ni sam nije opazio ime je i kada opteretio pticu svoje besmrtnosti, tako da nije mogla uzletjeti. Moda je jedini trenutak njenog istinskog zamaha sauvan u onih nekoliko stihova koje su mlade djevojke sad uile napamet. Njegove drame, njegove novele i njegov roman umrli su stojei prije nego je navrio trideset i sedmu. Ali zato bi ovjek morao eznuti za besmrtnou? Veina Galahovljevih drugova nije za nju ni marila; njima je bilo mnogo vie stalo do sadanjeg poloaja, do toga kako im stvari idu za ivota. K vragu i besmrtnost, govorili su; nije li mnogo vanije utjecati na tok dogaaja u sadanjosti? A utjecaja su imali. Njihove su knjige sluile narodu; objavljivale su se u golemim tira-ima; stizale su po sistemu automatske masovne distribucije u sve knjinice; i bili su im posveeni posebni mjeseci reklame. Naravno, nisu mogli pisati ba istinu. Ali tjeili su se milju da e se jednog dana stvari promijeniti, i da e se onda vratiti ovim vremenima i ovim dogaajima, i iskreno ih pribiljeiti, revidira348 jui i ponovo pretampavajui svoje stare knjige. Sada se moraju usredotoiti na onu etvrtinu, osminu, esnaestinu - oh, do vraga, tridesetdruginu istine, koja je bila mogua! Jer, i malo je bolje nego nita. Ali Galahova je titalo to je sve tee postajalo napisati novu stranicu. Natjerao je sam sebe da pie po strogom dnevnom redu, borio se protiv zijevanja, protiv svog lijenog mozga, protiv misli koje ga ometaju, protiv oslukivanja dolazi li, recimo, potar, protiv itanja novina. Mjesecima je pokuavao da ne gleda u Tolstoja, jer mu se uporni tolstojevski stil uporno neprestano nametao. Pazio je da mu radna soba bude dobro prozraena i da bude uvijek ugrijana na tano osamnaest stupnjeva, da stol bude uvijek ist - inae nije mogao pisati. Kad god bi zapoeo neki veliki novi posao sav bi usplamtio, kleo bi se i svojim prijateljima i samome sebi da ovog puta nee praviti nikakvih ustupaka ni prema kome, da e ovog puta napisati pravu knjigu. Prvih nekoliko stranica radio bi s oduevljenjem. Ali uskoro bi opazio da ne pie sam; da pred sobom sve vie osjea prijeteu nazonost osobe za koju pie; da nehotice preitava svaki odlomak oima tog ovjeka. Taj ovjek nije bio italac, sugraanin ili prijatelj; nije bio ak ni bilo koji kritiar - uvijek je to, zbog neega, bio samo najznaajniji kritiar, slavni abov. Galahov je zamiljao abova kako ita njegovo novo djelo i kako pie dugi lanak protiv njega preko itavog stupca u Literarnoj Gazeti - a to se ve zaista i dogaalo. Naslov eseja bi bio "Odakle vjetar pue?" ili "Jo o stanovitim pomodnim tendencijama na naem utrtom putu". Svoj napad ne bi poeo izravno, ve s nekoliko sakrosanktnih rijei iz Bjelinskog ili Njekrasova, s kojima se samo nitkov ne bi sloio. Tada bi paljivo izvrnuo te rijei naglavce, prikazujui ih u nekom posve razliitom svjetlu, tako da bi Bjelinski ili Hercen jasno posvjedoili, kako ta nova knjiga otkriva Galahova kao antisocijalno, antihumano bie, koje stoji na potpuno klimavim filozofskim temeljima. I tako bi, odlomak za odlomkom, Galahov pokuavao predu-sresti abovljeve primjedbe i prilagoditi im se; i knjiga bi se maloduno nastavljala, sve dosadnija, posluno se podvrgavajui kalupu. Kad bi ve bio na pola puta, Galahov bi uvidio da se njegova knjiga tiho

izmijenila, da i opet nije onakva kakvu je elio... "A osobine naih diplomata?" ree Inokentij s tunim smijekom, rastreseno milujui zglob svoje ene. "Pa to bih mogao rei? Moe i sam zamisliti. Visoka idejnost. Krajnja principijelnost. Duboka odanost naim ciljevima. Duboka lina odanost Jo-sifu Visarionoviu. Nepokolebljivo pokoravanje direktivama iz Moskve. Neki odlino znaju strane jezike, neki slabije. A neki - pa recimo, nekolicina - veoma su skloni tjelesnim uicima. Zato to, kako oni kau, ivimo samo jednom ... Ali to vie nije tipino." 349 58 FOSIL Radovi kao da je odavno bio osuen na neuspjeh: njegova su predavanja otkazali jo tridesetih godina; knjige mu nisu objavljivali; a povrh svega napale su ga najrazliitije bolesti. U grudima je imao krhotinu Kolakove granate, ir na dvanaestercu vukao se ve petnaest godina, a itav niz godina morao je svako jutro vriti munu operaciju ispiranja eluca, bez ega ne bi mogao ni jesti, ni ivjeti. Ali sudbina, koja znade mjeru i u svojoj tiraniji kao i u sklonosti, zatiivala je Radovia upravo tim nedaama. Premda je bio dobro poznati lik u krugovima Kominterne, Radovi je ostao netaknut za vrijeme najkritinijih godina naprosto zato to nikad nije izlazio iz bolnice. Isto tako su prije godinu dana, kad su sve Srbe koji su ostali u Sovjetskom Savezu ili uhapsili ili natjerali u antititovski pokret, Radovia opet previdjeli, jer nije bio u opticaju zbog slaba zdravlja. Svjestan opasnosti svog poloaja, Radovi se neprestano trudio da se suzdri, da nikad ne govori ono to misli, da nikad ne zapada u neku fanatinu raspravu; inio je sve to je mogao da ivi dosadnim ivotom invalida. Suzdravao se i u ovom trenutku, u emu mu je pomagao duhanski stol. Ovalni stoli iz rezbarene ebanovine imao je posebno mjesto u radnoj sobi. Kartonske cjevice, mali stroj za punjenje, zbirka lula na stalku i velika pepeljara od sedefa bili su poredani na stoliu. Do njega je stajao ormari od karelijske brezovine, nalik na siunu apoteku s brojnim ladiicama, od kojih je svaka sadravala poseban tip cigarete, cigara, duhana za lulu, pa ak i burmuta. Sve to zajedno Makarigin je nazivao "duhanski oltar". utke sluajui Slovutino izlaganje o pripremama za bakterioloki rat, o odvratnim zloinima koje su japanski oficiri poinili protiv ovjeanstva (o kojima je sudio na osnovu prouavanja slubenog materijala, sakupljenog tokom istranog postupka), Radovi je pregledavao i s uitkom mirisao sadraje ladica s duha350 nom, i nije se mogao odluiti koji da odabere. Za njega je puenje bilo ravno samoubojstvu, svi su mu njegovi lijenici to kategoriki branili, ali budui da su mu isto tako branili da jede i da pije - te zapravo nije gotovo uope nita pojeo za veerom - njegovi osjeti okusa i mirisa bili su posebno osjetljivi na razliite vrsti duhana, ivot bez puenja inio mu se krajnje dosadnim. Na sve prigovore protiv njegove omiljene razonode odgovarao je: "Fumo, ergo sum", nato bi smotao nekoliko listova najprostijeg jeftinog duhana, koji je sada pretpostavljao ostalima s obzirom na svoje skuene financijske prilike. U Sterlitamaku, za vrijeme evakuacije, obino je kupovao listove od staraca na poljima i sam ih suio i sjekao. Sad je, u dokolici svog momatva, utvrdio da mu rukovanje duhanom mnogo pomae procesu miljenja. injenica je da Radovi, ak da se i nije suzdravao, ne bi imao nita tako strano da kae. On je bio marksist, meso njihova mesa, krv njihove krvi, i o svemu je sudio vrlo pravilno. Meutim, Staljinova je svita bila daleko vie alergina na neznatne razlike u tonu i nijansi nego na potpuno kontrastne boje, i zbog onih sitnih devijacija koje su Radovia razlikovale od ostalih

mogao je biti smjesta likvidiran. I tako je on sreom utio, a razgovor je preao s Japanaca na usporeivanje osobina cigara, u koje se Slovuta uope nije razumio, te se, tavie, zamalo zaguio nespretno povuenim dimom. Zatim je razgovor skrenuo na tuioce: ne samo da se teret njihova posla nije smanjivao s godinama, ve je, premda je bilo sve vie tuilaca, postajao sve vei. "A to kae statistika o zloinu?" upita Radovi, nepokretan izvana, zatvoren u oklop svoje pergamentne koe. Statistika nije govorila nita: bila je nijema i nevidljiva, i nitko nije znao da li jo uope postoji. Ali Slovuta odgovori: "Statistika kae da broj zloina u naoj zemlji opada." On nije proitao samu statistiku, ve ono to se o njoj govorilo u nekom asopisu. I dodao je istim iskrenim tonom: "Ipak, ima jo uvijek mnogo zloina. Nasljedstvo starog reima. Narod je vrlo pokvaren. Zatrovan buroaskom ideologijom." Tri etvrtine onih koji su u to vrijeme prolazili kroz sudnice odrasli su poslije 1917, ali ta injenica Slovuti uope nije pala na um: to nije nigdje proitao. Makarigin potvrdno kimne glavom - u to ga nije trebalo uvjeravati! "Kad nam je Vladimir Ilji govorio da e kulturna revolucija biti mnogo tea od oktobarske revolucije, nismo to mogli zamisliti! Tek sada razumijemo kako je bio dalekovidan." Makarigin je imao visoko etvrtasto elo i isturene ui. Puili su i zajedniki zadimili itavu radnu sobu. Makariginova je radna soba bila namjetena vrlo razliitim predmetima. Bio je tu pisai stol, neija starina, na osam okruglih i vrstih noica, a na njemu pisai pribor po najnovijoj modi, s pola metra visokim modelom Spaske kule sa satom i zvijezdom. Dvije masivne tintarnice u obliku tornjia kremijskog zida bile 351 su suhe - magistar pravnih nauka Makarigin ve je davno prestao pisati kod kue; vrijeme koje je provodio u uredu doticalo mu je za sve, a tintarnice su i tako bile beskorisne, budui da je pisma pisao naliv-perom. Iza staklenih vrata ormara za knjige bili su poredani pravni prirunici i nekoliko uvezanih godita asopisa Drava i pravo. Bile su tu takoer i stara Velika sovjetska enciklopedija (s grekama i neprijateljima naroda), i nova Velika sovjetska enciklopedija (takoer s neprijateljima naroda), i Mala enciklopedija (takoer s grekama i neprijateljima naroda). Makarigin se nije posluio ni jednim od tih djela ve dugo vremena, pa ak ni beznadno zastarjelim, premda jo uvijek valjanim kaznenim zakonikom 1926. sve je to tako uspjeno nadomjestio niz manje-vie tajnih direktiva, od kojih je svaku poznavao po broju - 083 ili 005 povlaka 2742. Te direktive, koje su u sobi usredotoile svu mudrost pravosua, bile su uvezane u malom fasciklu i nalazile se na Makariginovom radnom mjestu. Knjige u njegovoj radnoj sobi nisu bile tu da bi se itale, ve da bi impresionirale posjetioce. Jedina literatura koju je Makarigin zaista itao, nou, ili u vlaku, ili za vrijeme dopusta, bila je sakrivena u zakljuanom ormaru: to su bili kriminalni romani. Nad tuioevim stolom visio je golemi portret Staljina u uniformi generalissima, a malo poprsje Lenjina stajalo je na polici. Slovuta, trbuast, debeo tako da mu je uniforma bila nategnuta, a meso se prelijevalo preko visokog ovratnika, s odobravanjem je razgledao radnu sobu. "Dobro ti ivi, Makarigin! Tvoj stariji zet je dva puta primio Staljinsku nagradu, je li?" "Dva puta", ponovi tuilac zadovoljno. "A mlai je prvi savjetnik?"

"Za sada tek drugi." "Ne brini, bistar je on momak; dok trene okom bit e ambasador! A za koga misli udati najmlau?" "Najmlau? Pokuao sam ve nekoliko puta, ali djevojka je tvrdoglava. Nee ni da uje. A i tako ve predugo eka." "kolovana je? eka inenjera?" Kad se Slovuta smijao, trbuh mu se tresao i itavo bi se tijelo jo vie napuhalo. "Za osamsto rubalja mjeseno? Udaj ti nju za ekista - tako je, udaj je za ekista, to je vrsta investicija! E pa onda, Makarigin, najljepa hvala to si me se sjetio; ne smije me zadravati, zna, ljudi me ekaju a skoro e jedanaest. Zdravo mi bio i ti, profesore, nemoj pobolijevati." "Sve najbolje, drue generale." Radovi je ustao da se pozdravi, ali Slovuta mu nije pruio ruku. Radoviev uvrijeeni i prezrivi pogled slijedio je okrugla, iroka lea Slovutina koga je Makarigin otiao ispratiti do kola. Ostavi sam s knjigama, Radovi je smjesta usredotoio svoju panju na njih. Prelazei rukom po policama izabrao je napokon, malo oklijevajui, jedan svezak Plehanova. Upravo je odluio da sjedne s njim u naslonja kad mu je pogled privukla mala knjiica u ivahnom crnom i crvenom uvezu na Makariginovom stolu, te je uzeo i nju. Ali ta druga knjiga kao da mu je opekla beivotne, pergamenaste ruke. Bila je to nedavno objavljena knjiica 352 k pod naslovom Tito, izdajniki maral, koju je napisao neki Renaud de Jouvenel; prvo izdanje od milijun primjeraka upravo je izilo iz tamparija. Tokom posljednjih dvanaestak godina kroz Radovieve ruke prola je golema koliina infamnih, klevetnikih, potpuno lanih knjiga, ali uinilo mu se da nikad jo nije u rukama drao ovakvu gadost. Iskusnim okom ovjeka koji poznaje knjige preletio je njene stranice, i za nekoliko minuta uvidio je komu je ta knjiga potrebna i zato, kakva je nitarija njen pisac i koliko e u dui javnosti izazvati jo nove ui protiv Jugoslavije, koja to niim nije zasluila. Poto je proitao reenicu, koja mu je privukla pogled: "Nema potrebe potanko se zadravati na motivima koji su Laszla Rajka naveli da prizna; injenica da je priznao znai da je bio kriv" - Radovi je s gaenjem odbacio knjigu. Naravno da nije bilo potrebno potanko se zadravati na njegovim motivima! Nije potrebno zadravati se na tome, da su Rajka mlatili tokom presluavanja, muili ga glau i nesanicom, a moda ga i povalili na pod i udarali ga izmama po genitalijama. (U Sterlitamaku je stari zatvorenik Adamson, s kojim se zbliio ve pri prvim rijeima koje su izmijenili, pripovijedao Radoviu o nekim tamonjim omiljenim metodama.) Nema potrebe! injenica da je priznao znai da je bio kriv! Summa summarum staljinistikog pravosua! Ali Jugoslavija je bila previe duboka rana, suvie bolna da bi se je dodirivalo u razgovoru s Makariginom. I tako, kad se on vratio, bacivi nehotini zaljubljeni pogled na svoje novo odlikovanje ("nije to toliko sama medalja, koliko injenica da te ne zaboravljaju"), Duan je sjedio u naslonjau, suzdravajui se, zurei u Plehanova. "Hvala ti, Duane, to nisi nita izbrbljao. Bojao sam se da eS neto bubnuti!" ree Makarigin, izvlaei cigaru i teko se bacivi na" divan s uzdahom olakanja. "A to misli da sam mogao bubnuti?" upita Radovi malo iznenaeno. "to si mogao bubnuti?" Tuilac odsijee vrak cigare. "Bilo to. Ti ne moe, a da neto ne izlane." On pripali cigaru. "Kad je govorio o Japancima, sve su ti se usta trzala od elje da proturjei." Radovi se uspravi. "Zato to je to sve namjeteno, i to se moe namirisati na

deset tisua kilometara." "Zar si siao s uma, Duane? Pa to je partijska stvar! Kako to moe nazvati namjetenim?" "Nema to nikakve veze s Partijom! Zar ti zove Slovutu Partijom? Zato smo tek sada, 1949, otkrili pripreme kojima su se bavili 1943? Napokon, oni su ve etiri godine nai zarobljenici. A uostalom, koja se zemlja, ako vodi rat, ne priprema da ga zaotri? Kako moe biti tako povodljiv? Valjda vjeruje i da nam Amerikanci bacaju krumpirovu zlaticu iz aviona?" Makariginove isturene ui porumenjee. "Pa, moglo bi biti, a ako ba i ne bacaju, to onda? To je vladina politika to je kao na sceni: mora govoriti glasnije, 23 U prvom krugu 353 mora se sluiti minkom. Inae publika ne bi shvatila o emu je rije." Lica kao pergamenat, Raovi je nastavio listati svezak Pleha-nova. Makarigin je utio i puio, slijedei neku misao koja mu je neprestano izmicala. Ubrzo se prisjetio. Posrijedi je bila njegova ki Klara. Naizgled je sve bilo u redu s Makariginovim kerima, ali zapravo se s Klarom, najmlaom, njegovom ljubimicom, koja je bila najvie nalik na majku, ve dugo vremena dogaalo neto loe, osobito posljednjih mjeseci. Kad su objedovali utroje, nije to vie bio miran odmor u obiteljskom krugu kao nekad, ve se sve pretvaralo u runu prepirku. Klara je odbacivala svaku temu koja je bila jednostavna i ljudska, i o kojoj se moglo raspravljati tako da ne ometa probavu, a umjesto toga svaki je razgovor navodila na svoje "nesretnike" s kojima je radila i prema kojima je oigledno odbacila svaki oprez i budnost. Postala je rtvom sentimentalnosti; patetino je tvrdila da meu njima ima nevinih; vrijeala je oca i optuivala ga, oigledno uvjerena da je ba on bio odgovoran za osuivanje nevinih ljudi. Znala bi se strahovito razbje-snjeti i uglavnom bi u bijesu odlazila od stola, ne dovrivi ruak. Prije nekoliko dana otac je zatekao Klaru u blagovaonici: stavila je jednu cipelu na kredenc. zakucavala u nju avao svijenjakom i pjevuckala nekakve udnovate nerazumljive rijei kao "udaraj, bubnju, udaraj" na melodiju koju je njen otac smjesta prepoznao. Trudei se to je vie mogao da ostane miran, on primijeti: "Mogla bi odabrati neku drugu pjesmu za takav posao, Klara. A "Suzama je obliven beskonani svijet" - s tom pjesmom na usnama ljudi su umirali, odlazili na robiju!" Iz tvrdoglavosti, ili vrag bi znao iz ega, ona se narogui i ljutito ree: "Ma, zamisli! Plemeniti heroji! Odlazili na robiju! E, pa da zna, odlaze i sada!" "to?" Tuilac je bio potpuno zateen tako bestidnom i neopravdanom usporedbom. Kako se moe do te mjere izgubiti osjeaj za povijesnu perspektivu? Jedva se suzdravao i trudei se da ne oamari svoju ker, istrgnuo joj je cipelu iz ruke i bijesno je bacio na pod: "Kako se usuuje to usporeivati! Partiju radnike klase s tim faistikim talogom!" Ona je bila tvrdoglava; ak i da je udari ne bi zaplakala. Samo je stajala, nepomina, s jednom nogom u cipeli, drugom u arapi, na parketu: "Ostavi se govorancija, tata! Kakva si ti radnika klasa! Bio si nekad dvije godine radnik, jako davno, a sad si ve trideset godina tuilac. I ti si mi neki radnik, a ni ekia nema u kui! Radnik, a boji se pribliiti automobilu bez ofera! Postojanje odreuje svijest - tako su nas uili, zar ne?" "Da, drutveno postojanje, budalo mala! I drutvenu svijest!" "Dobro, a to po tebi znai drutveno? Neki imaju palae, drugi kolibe; neki imaju kola, a drugi - poderane cipele. Sto je od toga drutveno?" 354

Njen se otac guio od bijesa i nemoi. I opet ta vjena nemogunost da se mudrost starije generacije razumljivo i kratko protumai budalastoj mladei. "Ti si glupa! Nita ne razumije i nita ne ui!" "Pa onda me naui! Hajde, naui me! Od kojeg novca ivi? Ne bi ti plaali tolike tisue da neto ne daje zauzvrat!" Bijesna munja obasjala joj je potamnjelo lice. "Viak rada, glupao! itaj Marxa. Ti ima obrazovanje, struku - to je akumulirani rad, i zato se dobiva vea plaa. A zato tebi plaaju osamnaest stotina rubalja u tvom institutu? to za to radi?" Ba u tom trenutku njegova je ena upala u sobu; ula je prepirku, pa je i ona stala koriti Klaru to sama pokuava popraviti cipelu, umjesto da pozove i plati postolara. Zato postoje postolari; nije potrebno unitavati svijenjak i kredenc. ... Sada je, sjedei na divanu, Makarigin zatvorio oi i vidio svoju ker, svoju ljubljenu i omraenu ker, kako ga vjeto obasipa uvredama; vidio ju je kako podie cipelu koju je bacio na pod, zuri u njega neko vrijeme, a zatim epajui odlazi u svoju sobu. "Duane, Duane", uzdahnu Makarigin tiho. "to da radim sa svojom keri?" "S kojom keri?" iznenadio se Radovi. I dalje je listao po Plehanovu. Makariginovo se lice uope nije suavalo od sljepoonica prema bradi, iroko etvrtasto lice odgovaralo je ozbiljnoj drutvenoj odgovornosti tuioca. Velike ui strale su mu poput sfinginih krila. Bilo je neobino vidjeti zbunjenost na takvom licu. "Kako se to dogodilo, Duane? Kad smo gonili Kolaka, tko je mogao zamisliti da e nam djeca ovako zahvaliti?" Ispriao je dogaaj s cipelom. Radovi je izvukao prljavi komadi jelenje koe iz depa i veoma dirnut, obrisao naoale. Bez njih je bio kratkovidan. Rekao je: "Kraj mene stanuje jedan krasan mladi, demobilizirani oficir. Katkada razgovara sa mnom. Meu ostalim mi je priao kako se u vojsci uvijek sluio istim zaklonom kao i vojnici. Kad god bi doli njegovi starjeine, uvijek su ga korili: "Zato nema poseban zaklon? Zato ti posilni ne kuha posebno? Ti ne potuje sam sebe! Zato misli da dobiva oficirsko sljedovanje!" Meutim, taj mladi je imao odgoj poput naega, lenjinistiki -- ovjek to naprosto ne moe uiniti! To bi bilo uvredljivo! I zato mu je zapovjednik naprosto dao nareenje: "Ne sramoti svoj oficirski in!" A on se obratio vojnicima i rekao: "Sagradite mi zaklon! Unesite mi namjetaj!" Starjeine su ga pohvalili: "To si ve davno morao uiniti."" "Pa, to bi ti htio?" namrti se tuilac. Stari Duan postao je tokom godina neugodan. Bio je ljubomoran zato to nije uspio, pa je morao podbadati druge. "to bih htio?" Radovi opet metne naoale na nos i ustane, mrav i uspravan. "Djevojka ima pravo! Na to su nas upozoravali. ovjek mora biti u stanju uiti od svojih neprijatelja." 355 "Ti predlae da uimo od anarhista?" zapanjeno upita tuilac. "Ni govora, Pjotre. Ja samo apeliram na partijsku svijest!" povie Duan, podiui ruku i ispruivi dugaki prst. ""Beskonani svijet obliven suzama"? I - viak rada? Pa moda jo i nekoliko dodatnih honorara? Ti zarauje osam tisua rubalja, zar ne? A istaica dvjesta i pedeset?" Makariginovo je lice postalo potpuno etvrtasto. Na jednoj strani trzao mu se obraz. "Ti si poludio u toj tvojoj pilji! Izgubio si svaku vezu sa stvarnou! to bi trebalo da radim? Da odem sutra do njih i zatraim dvjesta i pedeset rubalja? Kako bih ivio? Izbacili bi me, pomislili bi da sam siao s uma! Napokon, ostali se ne bune!" Da bi podvukao svoj odgovor, Radovi je, upirui prstom poput koplja,

naglaavao rijei kao da njima ubada. "Moramo se proistiti od te buroaske trulei. Temeljito oistiti! Pogledaj u to si ogrezao! Pjotr! U to si se pretvorio?" Makarigin prui ruku kao da se eli obraniti. "Pa zato sada ivimo? Zato smo se borili? Zar se ne sjea Engelsa? "Jednakost ne znai izjednaiti sve s nulom!" Kreemo prema stanju u kojem e svatko uspijevati i cvjetati!" "Ne skrivaj se iza Engelsa! Taj primjer koji si dao vie je nalik na Feuerbacha: "Tvoja prva odgovornost je prema tebi samom. Ako si ti sretan, uinit e i druge sretnima."" "Prekrasno reeno!" ree Makarigin, pljeui rukama u znak odobravanja. "Eto, vidi, to nikad nisam ni proitao. Pokai mi gdje si to naao." > "Prekrasno!" nasmije se Radovi i itavo mu se tijelo zatrese od uasnog smijeha nalik na kaalj. "To je moral Wildeovog mlinara Hugha! Ne! Onome tko sam nije dvadeset godina patio, zabranio bili da se bavi filozofijom." "Ti si sasueni fanatik! Mumija! Prethistorijski komunist!" "A nisi li ti malo prebrzo postao historijski?" Radovi zgrabi sa stola uramljenu fotografiju sjedokose ene koja je nosila konati kaput i drala mauzer u ruci. "Lena je bila na strani ljapni-kova, zar se ne sjea? Trebalo bi da bude sretan to je umrla. Da nije, zacijelo ti ne bi dali da vodi proces protiv ahtinskog!" "Ostavi to!" naredi mu Makarigin problijedivi iznenada. "Ne diraj uspomene! Fosilu! Fosilu!" "Nisam ja fosil! Ja samo traim lenjinsku istou!" Radovi je spustio glas. "Nitko ovdje o njoj ne pie ni rijei. U Jugoslaviji radnici rukovode proizvodnjom. Tamo ..." Makarigin se nasmijei ironino i neprijateljski. "Ti si Srbin; Srbinu je teko biti objektivan. Ja to shvaam i opratam ti. Sjea li se to je Mars rekao o "balkanskom provincijalizmu"? Balkan nije itav svijet." "Ipak ..." usklikne Radovi, ali se naglo prekine. Ovo je bila granica iza koje se moglo slomiti ak i prijateljstvo nastalo u crvenoarmijskom odredu prije trideset godina. Bila je to granica iza koje Pjotr Makarigin nije mogao biti nita drugo do tuilac. 356 Radovi se opet naborao u malog, pergamentnog ovjeuljka. "Hajde, nastavi, nastavi, fosilu!" zahtijevao je Makarigin ne-prijaznim glasom. "Hoe rei da je polufaistiki reim u Jugoslaviji socijalistika vlada? Hoe rei da je ono to mi ovdje imamo devijacija? Konac revolucije? Stare optube! Davno smo ih sluali, ali oni koji su se usudili da ih izreknu sad su na drugom svijetu. Jo si zaboravio rei da smo osueni na pogibiju u borbi s kapitalistikim svijetom. Jesi li to htio rei?" "Ne! Ne!" ponovo je oivio Radovi, dok mu je lice blistalo gledajui u budunost. "To se nikad nee dogoditi! Kapitalistiki je svijet rastrovan neusporedivo gorim proturjenostima. I kao to su svi u Kominterni prorokovali, ja vrsto vjerujem da emo ubrzo biti svjedoci oruanog sukoba izmeu Amerike i Engleske za svjetsko trite!" 357 59 USLI SU PRVI U GRAD U dnevnoj sobi plesali su uz muziku s golemog novog kombiniranog radiogramofona. Makariginovi su imali pun ormar ploa, meu kojima su bili i govori Oca naroda, s njegovim razvuenim samoglasnicima, mukanjem i stranim naglaskom. (Te se ploe moglo nai u svim pristojnim kuama, ali, poput svih normalnih ljudi, ni Makariginovi ih nikad nisu sluali. Bilo je tu i pjesama kao "Najdrai i najvoljeniji", i pjesme o avionima koji "su prvi", i djevojkama koje dolaze "poslije njih".) Meutim, sluati ove pjesme u ovoj kui bilo bi jednako neumjesno kao ozbiljno razgovarati o biblijskim udesima

u salonu nekog plemia. Ploe koje su se trenutno svirale bile su iz inozemstva, ploe koje se nisu mogle nabaviti ni u trgovinama, niti su se izvodile na radiju, a meu njima je bilo ak nekoliko emigrantskih ploa s Leenke. U sobi do dnevne bilo je ugaeno centralno svjetlo. Klara je ukljuila televizor. Sobu je resio i pijanino na kojemu nitko nije svirao otkako je kupljen; areni pokriva na poklopcu nikad se nije skidao. Televizori su se upravo pojavili, i ekran nije bio vei od koverte. Slika je bila pjegava i veoma nemirna. Kao radio--inenjer Klara je morala biti u stanju sama rijeiti taj problem, ali ona je radije pozvala enku. Premda trenutno potpuno pijan, on je dobro znao svoj posao. (On je inae radio na snanom ureaju, koji je ometao emisije stranih radio-stanica.) Teturajui pomalo jo je bio dovoljno pri svijesti da popravi sliku prije nego ga je alkohol potpuno obuzeo. Iz dnevne sobe staklena vrata su se otvarala na balkon, i kad bi se razmaknuli tamni svileni zastori pruao se pogled na ivahan promet Kaluskih vrata - na automobilske farove, crvene i zelene semafore, crvene migavce - sve pod snijegom koji je padao i padao. U sobi je bilo previe namjetaja da bi osam parova moglo plesati istovremeno, pa su plesali na smjenu. Upadljivo razliit od ivahnih lica djevojaka i revnog izraza porunika MVD-a bio je smijeak Lanskoga koji je izgledao kao da se ispriava, kao 358 da eli da mu se oprosti zbog toga to se bavi ovako povrnom zabavom. Mladi referent s Lenjinskim ordenom plesao je s Dine-rom dok mu ona napokon, iskoristivi njegovu zbunjenost, nije naredila da potrai drugu plesaicu. Tokom itave veeri, tanuna djevojka ugodna lica, jedna od Klarinih kolegica, nije skidala oiju s mladog slubenika Vrhovnog sovjeta. On se obino klonio obine omladine; meutim, umorno polaskan njenom panjom odluio je da nagradi tu mravicu plesom. Poeo je svirati tustep. A poslije njega su svi stali zahtijevati pauzu. Jedna od djevojaka Bakirki poela je raznositi sladoled. Mladi referent odveo je svoju partnericu do prozora kraj balkona gdje su u kutu bila dva naslonjaa, donio joj je sladoled i pohvalio je da dobro plee. Ona se nasmijeila i kao da je eljela neto rei. Primijetio je njen nervozni vrat i prilino ravne grudi pod tankom bluzom i, iskoristivi injenicu to su ih zastori djelomino sakrivali, blagonaklono joj je dodirnuo ruku koja je poivala na koljenu. Djevojka je poela uzbueno govoriti: "Vitalij Jevgenjevi, kakva srea to sam vas ovdje nala! Molim vas nemojte se ljutiti na mene to se usuujem govoriti o poslovima kad niste u slubi, ali vas je nemogue uhvatiti u Vrhovnom sovjetu." (Vitalij je odmaknuo ruku s djevojine.) "Ve pola godine logorska karakteristika mog oca i moja molba za pomilovanje lee u vaem sekretarijatu. Otac je paraliziran." (Referent se povukao kao da se brani u svoj naslonja i liicom iskopao malu kuglicu sladoleda. Djevojka je ve zaboravila na svoj sladoled i nespretno je rukom zahvatila liicu; liica je odskoila, uprljala joj haljinu, pala na pod kraj balkonskih vrata i ostala tamo leati.) "On se vie uope ne moe sluiti desnom stranom! Jo jedna kap - i gotov je! Ve je osuen na smrt; zato ga sad drite u zatvoru?" Usne mladog slubenika iskrivile su se u neugodnoj grimasi. "Znate, vrlo je... netaktino od vas to ovdje sa mnom o tome razgovarate. Na uredski telefonski broj nije tajna, telefonirajte mi i ja u vam zakazati sastanak. Uz put, po kojem je lanu va otac osuen - po pedeset i osmom?" "Oh, ne, ne, nije!" uzvikne djevojka s olakanjem. "Zar mislite da bih vas se usudila moliti da je on politiki? On je obuhvaen zakonom od sedmog kolovoza!" "U sluaju osuda od sedmog kolovoza takoer su odbaene molbe za pomilovanje."

"Ali to je uasno! On e umrijeti u logoru! emu drati u zatvoru ovjeka koji je osuen na smrt?" Mladi inovnik zurio je u djevojku rairenih oiju. "Ako tako rezoniramo, to onda preostaje od zakonodavstva?" On se ironino nasmijei. "Napokon, njega je sud osudio. Zar to ne razumijete? I to to uope znai "umrijeti u logoru"? Netko mora umrijeti i u logoru. Kad doe vrijeme umiranju, zar je vano gdje se umire?" On ljutito ustane i ode. Njegove su rijei odzvanjale onim uvjerenjem i jednostavnou, koja ak i najspretnijem govorniku ne daje mogunosti da odgovori. 359 ! i Netaktina djevojka utke je pola preko dnevne sobe u blagovaonicu, gdje su ve bili poslueni kolai i aj i, tako da je Klara nije primijetila, obukla kaput u predvorju i otila. Klara je prkala oko televizora tako da je slika postala jo gora. (enka je nestao u kupaonici.) Poto je ona mrava, zabrinuta djevojka prola kraj njih, Galahov, Inokentij i Dotnara preli su u dnevnu sobu. Lanski im je doao u susret. Mi posebno volimo one ljude koji nas znadu cijeniti. Lanski je s razumijevanjem ocijenio ono to je Galahov dosad napisao, i oekivao je od njega jo vie - i stoga je s to veim zadovoljstvom Galahov suraivao s Lanskim i pomagao njegovoj karijeri. Aleksej je sad bio u onom veselom raspoloenju u kojem na zabavi ovjek moe rei ak i neto pomalo drsko, a da ne ostavi lo dojam. "Nikolaj Arkadevi!" usklikne on razvedrivi se. "Priznajte da u dubini due uope niste pisac. Znate li to ste vi zapravo?" (To je zvualo kao ponavljanje Inokentijeva pitanja, i Galahov je bio malo u neprilici.) "Vi ste vojnik!" "Vojnik, naravno!" I Galahov se nasmije muevnim smijekom. Malo je zamirio kao da gleda nekamo daleko. ak i najvei dani njegove literarne karijere nisu njegovo srce ispunili takvim osjeajem ponosa, a iznad svega takvim osjeajem istoe, kao to ga je doivio onoga dana kad ga je neki ludi zanos natjerao da se probije do taba jednog gotovo opkoljenog bataljona. Tu je doivio artiljerijsku vatru, a poslije je, kasno u noi, u sklonitu koje se treslo od bombardiranja, jeo iz jednog lonca s etvoricom lanova taba bataljona, i osjeao da je na ravnoj nozi s tim okorjelim ratnicima. "Onda mi dopustite da vam predstavim mog ratnog druga s fronta, kapetana agova." agov je stao uspravno, ni ne trudei se da zauzme pozu potovanja. Njegov veliki ravni nos i iroko lice davali su mu veoma otvoren izgled. Naprotiv, slavni pisac, kad je vidio odlikovanja, medalje i dva znaka za rane u borbi, oduevljeno mu je i vrsto stegao ruku. "Major Galahov", nasmijei se on. "Gdje ste se vi borili? Hajde, sjednite i priajte." Sjeli su na divan, stisnuvi Inokentija i Dotty. Htjeli su da i Lanski sjedne k njima, ali on je napravio tajnovitu kretnju rukom i iezao. Jasno da susret veterana iz prvih redova nije mogao proi bez pia. agov objasni da se sprijateljio s Lanskim jednog potpuno ludog dana u Poljskoj, petog rujna 1944, kad su ruske snage u naletu prodrle sve do Nareva i prele ga tako rei na balvanima; znali su da prvog dana ide lako, ali da e ih skupo stajati ako ekaju. Drsko su se probili kroz Nijemce, otvarajui koridor irok manje od kilometra; nato su Nijemci pourili da im presijeku put s tri stotine tenkova sa sjevera i dvije stotine s juga. Tek to su poele ratne prie, agov je odbacio jezik kojim se sluio svakog dana na sveuilitu, a Galahov uobiajeni govor

360 redakcija, sastanaka i napose, uzvieni posebni jezik kojim se piu knjige. Obojica su prezreli jezik dnevne sobe, jer je naprosto bilo nemogue tako izlizanim i opreznim medijem prikazati sonu i zadimljenu stvarnost fronta. Poslije nekoliko rijei strahovito su im poele nedostajati psovke, ali to je ovdje, na alost, bilo nezamislivo. Toga se trenutka Lanski pojavio s tri vinske ae i nedovrenom bocom konjaka. Privukao je stolicu da bi obojicu vidio, i natoio im pie. "U zdravlje vojnikog prijateljstva!" objavi Galahov mirkajui. Ispili su naduak. "Ovdje ima jo!" Lanski je podigao bocu prema svjetlu i prijekorno je stresao. Natoio je ostatak. "Za one koji se nisu vratili!" podigne agov au. Ispili su. Lanski se kriom ogledao oko sebe i sakrio praznu bocu iza divana. Novo pijanstvo pomijealo se sa starim. Lanski je usmjerio razgovor prema svom udjelu u dogaajima: pripovijedao je kako je tog nezaboravnog dana, kao novopeeni ratni dopisnik, koji je tek prije dva mjeseca zavrio fakultet, doao na front po prvi put; kako se povezao kamionom (kamionom koji je vozio antitenkovske mine agovu), kako su se probili pod njemakom topovskom vatrom od Dlugosedla do Kabata kroz koridor tako uzak da su "sjeverni" Nijemci bacali topovske granate na poloaje "junih" Nijemaca; kako se tog istog dana i na tom istom mjestu ruski general koji se vraao na front poslije dopusta zaletio dipom ravno u Nijemce, te ga vie nikad nisu vidjeli. Inokentij, koji je sluao njihov razgovor, upita kako su savladavali strah od smrti. Lanski je sad ve bio uzbuen i bez oklijevanja odgovori da u takvim oajnikim trenucima smrt nije strana, da ovjek na nju zaboravlja. agov je podigao obrvu i iznio svoje miljenje: "Ne boji se smrti sve dok te ona ne zahvati. Isprva se ne boji niega, a kasnije je upozna i - boji se svega. Ali utjeha je u tome to smrt kao da te se zapravo ne tie: ti postoji, a smrt ne; kad smrt doe, tebe vie nema." Netko je stavio plou "Vrati se k meni, malena". Galahovu su sjeanja agova i Lanskog bila nezanimljiva: prije svega, on nije sudjelovao u toj operaciji o kojoj su oni govorili, nije poznavao Dlugosedlo, Kabat i Novo Mjasto, a drugo, on nije bio mali ratni dopisnik poput Lanskoga, ve "strateki" dopisnik. On bitke nije promatrao s take gledita nekog trulog drvenog mosta ili sitnih polja kudjelje u nekom selu, ve ire, uzimajui u obzir, kao general ili maral, njihovu strateku funkciju. Galahov je prekinuo razgovor. "Da, to je rat! Upadamo u njega kao nespretni graani, a vraamo se elinih srdaca... Aleksej, jesu li i kod vas pjevali "Pjesmu ratnih dopisnika"?" 361 "Naravno da jesu!" ree Lanski i pone pjevuckati ispod glasa. "Nera, Nera!" pozove Galahov. "Doi i pomogni nam. Pjevat emo "Pjesmu ratnih dopisnika"." Kad bi mu pravilni bijeli zubi zablistali, nestalo bi oputenosti na njegovom tamnoputom licu. Dinera im pritri. "Naravno!" ree ona, ponosno zabacivi glavu, "i ja sam veteran s fronta!" Iskljuili su gramofon i njih troje je zapjevalo, nadoknaujui iskrenou nedostatak muzikalnosti: Od Moskve do Bresta, nema nigdje mjesta gdje na pranom frontu nismo bili; s notesom i Leicom, sa strojnicom-majkom led i vatru mi smo iskusili! Svi su se okupili da sluaju. Omladina je sa znatieljom promatrala slavnog ovjeka, koga se nije moglo vidjeti svakoga dana. Promukla nam grla votka je satrla teko je na sui grlu ednom; ako tko to kae, nek kua po naem vojevati

barem samo jednom. Tek to su poeli pjevati agov se, premda je i dalje zadrao smijeak na usnama, iznutra ohladio. Obuzeo ga je osjeaj krivnje zbog njegovog neumjesnog oduevljenja, osjeaj krivnje prema onima koji, naravno, nisu bili ovdje koji su tamo etrdeset prve gutali valove Dnjepra, koji su etrdeset druge grizli borove iglice u umama Novgoroda. Aleksej Lanski bio je ugodan momak, a Galahov vrlo uvaeni pisac, ali oni su vrlo malo znali o tom frontu, koji su sad pretvorili u svetinju, ak i najsmioniji dopisnici, oni koji su se uvlaili u najvrui pakao - a takvi nisu bili u veini - toliko su se razlikovali od vojnike mase na frontu, koliko se grof koji ore zemlju razlikuje od roenog seljaka. Dopisnici nisu potpadali pod vojnike propise i nareenja, niti pod borbenu disciplinu, i zato im nitko nije mogao zabraniti vladanje koje bi se kod vojnika smatralo veleizdajom: paniku, spaavanje vlastitog ivota, bijeg s podruja bitke. Odatle provalija izmeu psihologije obinog vojnika iz prvih redova, kojega su noge urasle u zemlju na isturenom poloaju, koji nema kamo da se sakrije i koji e moda i poginuti na ratitu, i dopisnika s njegovim malim krilima koji se za dva dana mogao vratiti u svoj moskovski stan. Gdje smo biti znali tenk nam nisu dali novinar kad gine - nije vano; s pitoljem u ruci i na grdnoj muci u gradove smo prvi ulazili snano! 362 To, "u gradove smo prvi ulazili", odnosilo se na dvije-tri anegdote o nekim dopisnicima koji su se, poto su krivo proitali svoj poloaj na topografskoj karti, dovezli dobrom cestom - budui da se emkom i tako nije moglo voziti po looj - ravno u neki grad u niijoj zemlji i, kao opareni, opet odjurili natrag. Zamiljeno se poigravajui prstima svoje ene, Inokentij je sluao; i on je imao svoje miljenje o tome to ta pjesma znai. Nije imao ratnog iskustva, ali znao je kakav je poloaj naih ratnih dopisnika. Na dopisnik uope nije bio onaj reporter bijednik, o kome su pjevali - reporter iji je ivot navodno malo vrijedan, koji bi mogao izgubiti posao ako zakanjava s izvjetajima o senzacionalnim dogaajima. Naeg dopisnika, im bi pokazao svoju novinarsku propusnicu, primali bi kao vanog dostojanstvenika, od kojega valja sakriti nedostatke svog "gospodarstva" i pokazati svoje zasluge. Kamo god bi poao primali su ga gotovo kao da ima pravo da izdaje nareenja. A uspjeh dopisnika nije ovisio o brzini i tanosti kojom je dostavljao svoje izvjetaje, ve o pravom pristupu stvari, o pravilnoj taci gledita. S pravilnom filozofijom dopisnik se nije oigledno morao probijati do tog i tog mostobrana, do tog i tog opasnog mjesta; prihvatljivu interpretaciju dogaaja mogao je formulirati jednako dobro i u pozadini. Poto je nekako uspjela podesiti televizor, ponosna na svoj uspjeh, Klara je izila iz polumrane sobe i stala tako da ju je Lanski vidio. Gledao ju je od glave do pete i pomislio kako je draesna - da, imala je zgodno tijelo, i openito mu se zaista sviala. Nasmijeio se, gledajui je svojim jasnim oima dok je pjevao posljednji stih, u kojem se izvornom triju sad pridruila polovica drutva: Za novine pijmo pobjedu zalijmo doivjet je neemo, moj drue; ako to tko uje, i tko zapisuje s tobom e nas spomenuti, drue. Tek to su odjeknule posljednje rijei, kad se negdje u blizini zaulo itanje i itav je stan utonuo u mrak.

"Eksplozija", povikao je neki glas i mlade se stala valjati od smijeha. Kad se smijeh malo stiao, netko se u mraku naalio: "Mika! Sto to radi? To nije Ljusja, to sam ja!" Svi su se opet nasmijali. Onda su stali razgovarati, svi u isti mah, ne trudei se uope da neto poduzmu. Tu i tamo netko bi upalio ibicu, ugasio je ili odbacio na pod dok je jo gorjela. Svjetlo je prodiralo kroz prozore. Iz predsoblja je Bakirka obavijestila domaicu: "Na stepenitu gori svjetlo!" "Gdje je enka? enka! Doi da popravi svjetlo!" "enka ne moe popraviti svjetlo", odgovori netko uvjerenim, mranim glasom. "Treba pozvati elektriara!" naredi tuioeva ena iz blagovaonice. "Klaroka, zovi centralu!" "Neka Klara ostane ovdje! to e nam elektriar? Ona to moe i sama popraviti." 363 "Kakve to gluposti govorite, vi mladi ljudi?" strogo zapita tuioeva ena negdje iz tame, "elite li da moju ker ubije struja? Molim, ako netko eli popraviti - neka izvoli. Inae emo telefonirati." Nastala je neugodna utnja. Netko je rekao da je kvar vjerojatno u televizoru, ili moda kod osiguraa u stropu. Ali nitko od prisutnih, od tih korisnih lanova drutva, tih potomaka dvadesetog stoljea nije priskoio u pomo. Ni diplomat, ni pisac, ni knjievni kritiar, ni mladi inovnik vane dravne ustanove, ni glumac, graniar, ni student prava. Progovorio je tek onaj vojnik u izmama, kojega se nazonost nekima uinila suvinom: "Dopustite, ja u. Klara Petrovna, molim vas, iskopajte televizor." agov je poao u predsoblje; djevojke Bakirke, trudei se da potisnu hihot, svijetlile su mu ostatkom stearinke. Kuedoma-ica je danas pohvalila djevojke i obeala im deset rubalja vie nego to su se dogovorile. One su bile veoma zadovoljne svojim poslom ovdje, i nadale su se da e do idueg proljea pritedjeti dovoljno novaca za lijepe haljine - pa da nau mua u gradu, tako da se ne moraju vraati kui. Kad se svjetlo opet upalilo, Klara vie nije bila meu gostima. Iskoristivi tamu, Lanski ju je odveo u jedan pokrajni hodnik gdje ih nitko nije mogao vidjeti; tu su stajali iza ormara. Lanski ju je ve nagovorio da pristane na doek Nove godine u restoranu "Aurora". Bio je oaran to e ta porugljiva, nemirna djevojka nesumnjivo postati njegovom enom i kritinim prijateljem, koji mu nee dopustiti da sustane ili pogrijei. Sagnuo se i ljubio joj ruke i izvezene krajeve dugih rukava. Klara je gledala odozgo na njegovu pognutu glavu i guila se od navale osjeaja. Nije bila njena krivnja to onaj drugi mukarac i ovaj nisu bili jedna osoba, ve dva razliita ovjeka. Nije bila njena krivnja to je dolo vrijeme kad je potpuno dozrela i kad joj je, po neumoljivim zakonima prirode, bilo sueno da poput rujanske jabuke padne u ruke onoga, koji za njom posegne. 364 60 DVOBOJ, KOJI SE NE ODVIJA PO PRAVILIMA Sam na svom gornjem leaju, s kupolastim stropom koji se nad njim prostirao poput nebeskog svoda, zakopavi lice u topli jastuk i zamiljajui da su to Klarine grudi, Rostislavje gorio od sree. Prolo je pola dana od onog poljupca koji ga je toliko uzbudio, a jo uvijek nije elio da okalja svoje sretne usnice pohlepnim jelom ili praznim rijeima. "Napokon, vi me ne biste mogli toliko ekati!" rekao joj je. A ona je odgovorila: "Zato ne? Mogla bih ..." "Evo, ti opet izbjegava potenu muku raspravu, licem u lice!" zazvui zvonki mladi glas gotovo tano iznad njega. "Kao obino, opet se radije nabacuje

ptijim rijeima!" "A ti kao obino ba nita ne govori - nego se izraava u zagonetkama! Pitija! Mavrinska pitija! Zato ti misli da ja gorim od elje da s tobom raspravljam? Moda je to meni jednako dosadno kao pokuavati nekom starom seljaku utuviti u glavu da sunce ne obilazi oko zemlje. On to nikad nee nauiti, ma koliko dugo ivio." "Zatvor je pravo mjesto za rasprave! Nema boljega! Vani bi te zbog toga vrlo brzo zatvorili. Ali ovdje upoznaje prave diskutante! A ti odbija tu priliku? Je li tako?" Sologdin i Rubin bili su zaokupljeni svojim vjenim razmiricama; ni jedan ni drugi nisu htjeli napustiti bojno polje, da se ne bi reklo da priznaju poraz, te su jo uvijek sjedili na opustjelom mjestu, gdje se slavio roendan. Adamson se ve davno vratio svom Monte Christu. Prjanikov je otrao da prelista prologodinji Ogonjek, koji se tu odnekuda stvorio. Nerin je, otpra-tivi Kondraev-Ivanova, otiao da posjeti podvornika Spiridona. Potapov, dokraja ispunjajui svoje dunosti kuedomaice, oprao je sue, stavio none ormarie na mjesto, i sad je leao na krevetu s jastukom preko lica da se zatiti od buke i svjetla. Mnogi su u sobi spavali, drugi su tiho itali ili pripovijedali, i ve je nastupio onaj sat kad su se ljudi poeli pitati nije li deurni moda zaboravio iskljuiti bijelu arulju i ukljuiti modru, nonu. A 365 Sologdin i Rubin jo uvijek su sjedili na praznom leaju Prjan-ikova. Sologdin tiho ree: "Kaem ti iz iskustva da se prava rasprava odvija poput dvoboja. Zajedniki izaberemo posrednika - mogli bismo ak odmah pozvati Gleba. Uzmemo komad papira i povuemo po sredini crtu. Gore napiemo predmet rasprave. Zatim svatko iznese na svojoj polovici stranice svoje poglede na taj predmet, to moe jasnije i jezgrovitije. Vrijeme za pisanje je neogranieno, da se ne bi potkrale sluajne greke." "Pravi budalu iz mene", prigovori Rubin pospano, oputenih naboranih kapaka. Iznad brade, lice mu je izraavalo beskonaan umor. "to misli, da emo raspravljati do jutra?" "Naprotiv!" usklikne Sologdin veselo, blistavih oiju. "U tome i jest ljepota prave rasprave izmeu dva mukarca! Mlaenje prazne slame rijeima moe trajati tjednima. Ali rasprava na papiru je neto, to katkad zavrava za deset minuta: smjesta postaje oigledno da protivnici ili govore o posve razliitim stvarima, ili da se zapravo slau. Ukoliko se utvrdi da uope ima smisla nastaviti raspravu, nastavljaju naizmjenino ispisivati svoje argumente svaki na svojoj polovici strane. Ba kao u dvoboju: udarac! - odgovor! - ubod! - ubod! Nema mogunosti da se izmie, da se nijee ono to se maloas reklo, da se mijenjaju rijei - i zato, poslije dva ili tri zapisa, pobjeda jednoga i poraz drugoga postaju oigledni." "Ne postavlja se vremenska granica?" "Za obranu istine? Ne!" "I zaista se neemo potui zbog toga?" Sologdinovo zaareno lice se smrai. "Znao sam da e tako biti. Ti mene prvi napada ..." "Po mom miljenju, ti si prvi! ..." "... priiva mi svakojaka imena, a ima poveliku zalihu: Mranjak! Natranjak! ..." (izbjegavao je neshvatljivu stranu rije "reakcioner"), "slubeni ulizica..." (izbjegavajui naziv "profesionalni lakej"), "branitelj popova! Zna vie pogrdnih rijei nego naunih pojmova. Ali kad god ja predlaem iskrenu raspravu, ti si prezaposlen, nisi raspoloen, suvie si umoran!" Sologdin je osjeao veliku potrebu za raspravom kao uvijek u nedjelju uvee, u vrijeme koje je po njegovom dnevnom redu bilo odreeno za zabavu. Osim toga,

ovaj je dan za njega umnogome bio dan uspjeha. A Rubin je zaista bio umoran. Oekivao ga je nov, teak i ne posebno simpatian posao. Sutra ujutro morao se sam, bez iije pomoi, dati na stvaranje itavog jednog novog podruja nauke, i morao je uvati snagu. Valjalo je napisati i pisma. ekali su ga mongolsko-finski, panjolsko-arapski i ostali rjenici. ekali su ga i apek, Hemingway i Sinclair. Osim toga, to zbog onog aljivog procesa, to zbog sitniavog zabadanja njegovih susjeda, to zbog proslave roendana nije itavo vee bio u stanju zavriti jedan vrlo vaan posao opedravnog karaktera. Ali bio je vezan nepisanim zakonima zatvorskih diskusija. Rubin nije smio sebi dopustiti da izgubi ni u jednoj raspravi, jer je bio glasnogovornik progresivne ideologije u araki. 366 "Ali o emu bismo mogli raspravljati?" upita Rubin rairivi ruke. "Meu nama je ve sve reeno." "O emu? Preputam izbor tebi!" odgovori Sologdin s galantnom gestom, kao da svom protivniku preputa izbor oruja i terena za dvoboj. "U redu, odabirem: ni o emu!" "To nije u skladu s pravilima!" Rubin je razdraeno cupkao crnu bradu. "U skladu s kakvim pravilima? Koja su to pravila? Kakva je ovo uope inkvizicija? Shvati ve jednom: da bi se korisno raspravljalo mora se negdje nai zajedniki jezik, mora postojati barem neka suglasnost u osnovnim crtama ..." "Dakle, tako! Na to si ti navikao! Moe braniti svoj stav samo protiv istomiljenika! Ne zna raspravljati kao mukarac." "A kako ti raspravlja sa mnom? Napokon, ma gdje poeli, to god iskopali... Na primjer, misli li ti da su dvoboji jo uvijek najbolji nain da se iskupe uvrede?" "Pokuaj dokazati protivno!" odgovori Sologdin blistajui od zadovoljstva. "Tko bi klevetao drugoga, kad bi jo uvijek bilo dvoboja? Tko bi se usudio gnjaviti slabije?" "I opet ti sa svojim smijenim vitezovima! Tebi je uope mrak srednjega vijeka, glupo, naduveno vitetvo, kriarski ratovi - to je tebi tako rei vrhunska taka iz povijesti!" "Tada je ljudski duh zaista dosegao svoj vrhunac!" potvrdi Sologdin, uspravivi se. "Velianstveni trijumf duha nad tijelom! Nezadriva tenja s maem u ruci prema posveenim ciljevima!" "A karavane opljakanog blaga? Ti nisi nita drugo nego konkvistador, je li ti to jasno?" "Ti mi laska!" odgovori Sologdin samozadovoljno. "Laskam ti? Pa to je uas! Uas!" I Rubin, da bi prikazao taj uas, zarine prste obje ruke u prorijeenu kosu na tjemenu. "Ti si - dosadni hidalgo!" "A ti si biblijski fanatik! Drugim rijeima, opsjednut!" uzvrati mu Sologdin. "Eto, i sam vidi: o emu mi moemo raspravljati? O odlikama slavenske due prema Homjakovu? 0 restauraciji ikona?" "U redu", sloi se Sologdin. "Ve je kasno, i ne inzistiram na nekom bitnom pitanju. Ali hajde da provjerimo proceduru dvoboja na nekom zgodnom, jednostavnom predmetu. Predloit u ti nekoliko, pa moe odabrati, eli li raspravljati o neemu s podruja knjievnosti? To je tvoje podruje, a ne moje." "Na primjer?" "Pa, na primjer, kako bi valjalo shvatiti Stavrogina?" "Pa o tome ima ve na desetke kritikih eseja ..." "Ti ne vrijede ni prebite pare! itao sam ih. Stavrogin! Svidri-gajlov! Kirilov! Moe li ih ovjek doista shvatiti? Oni su sloeni i neshvatljivi, kao to su samo ljudi u ivotu! U ivotu rijetko moemo ovjeka upoznati od poetka, a dokraja - nikad! Uvijek iskrsne neto nepredvieno. Zato je Dostojevski tako velik! A knjievni teoretiari

zamiljaju, da nam mogu potpuno osvijetliti ljudsko bie. Smijeno!" 367 Ali primijetivi da se Rubin sprema da ode - jer doao je trenutak kad se moglo povui, a da se ne pretrpi sramotu - Sologdin ree brzo: "U redu! Predlaem neto s podruja udo-rednosti: znaenje ponosa u ivotu ovjeka." Rubin slegne ramenima i ree s dosadom u glasu: "Zar smo opet gimnazijalci?" Ustao je. Bio je to trenutak kad se mogao asno povui. "Vrlo dobro. Dakle, ovaj predmet..." ree Sologdin uhvativi ga za rame. "Ma hajde", odmakne se Rubin, premda ne ljutito. "Nemam ja vremena za natezanje. Kakva ozbiljna rasprava! Ti si divljak! Peinski ovjek! U tvojoj glavi sve stoji naopake! Ti si jedini ovjek na itavoj planeti koji ne priznaje tri zakona dijalektike. A sve drugo potjee od njih!" Sologdin odbaci tu optubu odmahnuvi ruiastim dlanom. "Ja da ih ne prihvaam? Ja ih sad prihvaam." "to? Ti prihvaa dijalektiku?" Rubin nakubi debele mesnate usne i tepajui ree: "Piliu! Doi ovamo da te poljubim! Ti prihvaa dijalektiku?" "Ne samo da sam je prihvatio - nego sam o njoj i razmiljao! Razmiljao sam o njoj svakog jutra itava dva mjeseca. A ti nisi!" "Ti si razmiljao? Zlato moje! Ti si sjajan!" Rubin je dalje kubio usne. "A moda si - jedva se usuujem upitati - moda si ak prihvatio i kriterije gnoseologije?" Sologdin se namrti. "Vjetina da se izvedene zakljuke primijeni na djelu? Pa to i jest stvarno znanje." "Ah, ti si dakle stihijski materijalist!" ree Rubin. "To je pomalo primitivno. Ali o emu onda imamo raspravljati?" "Kako to nusli?" pobuni se Sologdin. "Opet ni o emu? Ako nemamo zajedniku osnovicu - nemamo o emu raspravljati, ako imamo zajedniku osnovicu - nemamo o emu raspravljati! Nema nita, sad izvoli raspravljati." "Kakva je to obaveza? O emu emo raspravljati?" Sologdin je takoer ustao i energino je mahao rukama. "Sluaj! Prihvaam bitku pod najnepovoljni]im uvjetima za mene. Pobijedit u te orujem istrgnutim iz tvojih vlastitih ruku! Raspravljat emo o postavci da ti sam ne razumije ta tri velika zakona! Nauio si ih napamet, poput papige, a nikad nisi razmiljao o njihovoj sutini. Mogu te na njima uloviti kad god zaelim!" "Dobro, u redu, ulovi me!" Rubin nije mogao odoljeti. Bio je bijesan sam na sebe, ali opet se dao uhvatiti u raspravu. "Molim", ree Sologdin sjedajui. "Izvoli sjesti." Rubin je i dalje stajao, jo uvijek u nadi da e otii. "Dakle, ponimo s neim jednostavnim", ree Sologdin zadovoljno. "Pokazuju li nam zakoni dijalektike smjer razvoja ili ne?" "Smjer?" "Da! Kamo nas taj razvoj vodi", ree on. "Taj ... proces." "Dakako." "A u emu ti to zapravo vidi? Tano u emu?" upita Sologdin hladno. 368 "Pa, u samim zakonima. Oni utjelovljuju kretanje." Sad je i Rubin sjeo. Poeli su govoriti tie i ozbiljnije. "Koji zakon zapravo utjelovljuje kretanje?" "Pa prvi ne, naravno. Drugi? Moda, trei." "Hm. Trei? A kako ga moemo definirati?" "to definirati?" "Smjer kretanja, naravno." Rubin se namrti. "Sluaj, emu zapravo sav ovaj skolasticizam?" "Ti to naziva skolasticizmom? Nema pojma o tanim naukama. Ako nam zakon ne daje brojane odnose, a uz to ne znamo u kojem se

smjeru kree razvoj, ne znamo zapravo nita. U redu. Ponimo s drugog kraja. Ti esto i rado ponavlja: "negacija negacije". to po tvom shvaanju te rijei znae? Na primjer, moe li mi rei da li se negacija negacije uvijek pojavljuje u toku razvoja, ili se ne pojavljuje uvijek?" Rubin je malo razmiljao. Pitanje je bilo neoekivano. Obino nije bilo izraeno na ovaj nain. Ali, kao obino u raspravi, prikrio je svoje oklijevanje i pourio je da odgovori: "U osnovi, da. Veim dijelom." "Eto!" zaurla Sologdin zadovoljno. "Ima itavi argon - "u osnovi", "veim dijelom"! Zna tako izmijeati stvari da vie ne zna gdje je poetak, a gdje kraj. Ako netko kae "negacija negacije" odmah ti se u duhu pojavi zrno, stabljika koja iz njega nie, i deset novih zrna na stabljici. Dosadno! Ve mi se smuilo od toga!" Kao da je vitlao sabljom, zasijecajui u gomilu Saracena. "Odgovori mi izravno: kad dolazi do negacije negacije, a kad ne dolazi? Kad je neizbjena, a kad je nemogua?" Rubinovom umoru vie nije bilo ni traga. Usredotoio je svoje zalutale misli na ovu raspravu, koja nije bila nikome potrebna, a ipak je bila vana. "Kakvo je praktino znaenje pitanja "kad do nje dolazi?" i "kad ne dolazi?"" "Hajde, hajde! Kakvo je praktino znaenje jednog od tri osnovna zakona, iz kojih se sve izvodi? Kako se s tobom uope moe razgovarati?" "Ti okree stvari naglavce!" pobuni se Rubin. "Fraze! Opet fraze! To jest, prazne rijei..." "Naglavce!" inzistirao je Rubin. "Mi bismo drali da je neoprostivo izvesti analizu konkretnih pojava iz gotovih zakona dijalektike. I stoga ne moramo ni znati "kad do nje dolazi" i "kad ne dolazi"." "Dobro, rei u ti! Ali ti e odmah ustvrditi da si to cijelo vrijeme znao, da se to samo po sebi razumije, da je to oigledno ... Dakle, sluaj: ako je mogue povratiti prijanju kakvou stvari kretanjem u obratnom smjeru, onda ne postoji negacija negacije! Na primjer, ako je matica vrsto uvijena i treba je odviti, ti e je odviti. To je obratan proces, prelaz koliine u kakvou, a nikako negacija negacije! Ako, meutim, izmjenom smjera kretanja nije mogue ponovno izazvati raniju kakvou, vratiti se u prijanje stanje, tada razvoj moie nastupiti putem negacije, ali samo ako su unutar nje dopustiva ponavljanja. Inae, nepovratne e promjene 24 U prvom krugu 369 biti negacija samo u onim sluajevima, u kojima su mogue negacije samih tih negacija!" "Intelektualna akrobatika", promrmlja Rubin. "Stari trikovi iz logike ..." "Da nastavimo s maticom. Ako joj pokvari lozu dok je uvija, ne moe je vie vratiti u prijanje stanje kad je odvije. To stanje moe povratiti samo ako baci maticu u kotao vrelog elika, protjera kroz kalup, dobije esterostrani tapi, istokari ga i, napokon, napravi novu maticu." "Sluaj, Dmitrij", prekine ga Rubin umirujuim glasom, "ne moe ozbiljno razlagati dijalektiku na osnovu matice." "Zato ne? Zato bi matica bila gora od zrna? Ni jedan jedini stroj ne moe se sastaviti bez matica. Dakle vidi, svaki stupanj za sebe ne moe se vie izmijeniti. On negira prethodni, a u odnosu na staru maticu, koju si pokvario, nova matica je negdcija negacije. Jednostavno?" I on isturi svoju kozju bradicu. "ekaj malo!" ree Rubin. "U emu si me pobio? Ono to si upravo rekao dokazuje da trei zakon zaista daje smjer razvoja." Metnuvi ruku na srce, Sologdin se nakloni.

"Kad ti ne bi bio tako hitra uma, Leve, teko da bi mi bilo toliko stalo do asti da s tobom razgovaram! Da, trei zakon zaista daje smjer! Ali ovjek se mora nauiti sluiti onim to neki zakon prua! Umije li ti to? Jesi li u stanju raditi s tim zakonom, a ne ga naprosto oboavati? Sam si izveo zakljuak da on zaista daje smjer. Ali upitajmo se: ini li to uvijek? U prirodi, u organskom svijetu, uvijek: roenje, rast, smrt. Ali to je s neivim svijetom? Ne uvijek, daleko od toga." "Ali nas prvenstveno zanima drutvo." "Tko je to "mi"? Drutvo nije moj predmet. Ja sam inenjer. Drutvo? Jedino drutvo koje ja priznajem, je drutvo prekrasnih dama." On aljivo pogladi brk i nasmije se. "Pa", izjavi Rubin zamiljeno, "moda u tome svemu ima neko racionalno jezgro. Ali u cjelini, sve mirie po praznim, napuhanim rijeima. Dijalektika se time nimalo ne obogauje." "Prazne, napuhane rijei su ono to ti govori!" ree Sologdin planuvi iznova, prekidajui ga pokretom ruke. "Ako sve izvodi iz ova tri zakona ..." "Ali ve sam ti rekao - mi to ne inimo." "Ne?" upita Sologdin zaueno. "Ne!" "Pa onda - od kakve su koristi ti zakoni?" "Sluaj", pone Rubin Sologdinu dokazivati naglaeno, kao da deklamira. "to si ti, komad drva ili ljudsko bie? Mi o svim pitanjima odluujemo na bazi konkretne analize materijala, razumije li? itava ekonomska doktrina izvodi se iz izvjetaja o proizvodnji. Rjeenje svakog drutvenog problema zasniva se na analizi klasne situacije." "Pa to e vam onda ta tri zakona?" bjesnio je Sologdin zaboravivi na tiinu u sobi. "Hoe rei da vam nisu potrebni?" "O, da, veoma su nam potrebni", ree Rubin brzo. "A zato? Ako se iz njih nita ne moe izvesti? Ako se iz njih ne moe utvrditi ak ni smjer razvoja, ako su to samo praz370 ne rijei? Ako je potrebno samo ponavljati kao papiga "negacija negacije", onda kog e nam vraga?" Potapov je uzalud pokuavao priguiti sve veu buku jastukom. Napokon je bijesno zbacio jastuk s glave i podigao se u krevetu. "Sluajte, prijatelji, ako ve neete spavati, onda bar potujte san drugih, ako ve..." I znaajno je pokazao prstom na Rusku, koji je leao poprijeko na gornjem leaju. "Ako ve ne moete nai neko bolje mjesto." Razumne ljude ponukalo bi na utnju ljutito upozorenje Po-tapova, koji je volio red, i tiina koja se spustila na polukrunu sobu, a koju su Rubin i Sologdin sad posebno osjetili, te nazonost dounika (premda Rubin, naravno, nije imao nikakva razloga da glasno ne izvikuje svoja uvjerenja). Ali njih dvojica nastavili su gotovo jednako kao ranije. Njihova duga rasprava, koja im zacijelo nije bila prva, tek je zapoela. Shvatili su da moraju izii iz sobe, budui da nisu bili u stanju ni govoriti tie, ni prekinuti razgovor. Izili su nabacujui se putem rijeima sve dok se vrata od hodnika nisu za njima zatvorila. Gotovo istog trenutka kad su izili, ugasilo se bijelo svjetlo i upalilo nono. Ruska Doronin, koji je paljivo pratio njihovu raspravu, bio je, usprkos tome, posljednji ovjek na svijetu koji bi sakupljao "materijal" s namjerom da ih prokae. On je uo Potapovljevo neizreeno upozorenje i shvatio ga, premda nije vidio Potapovljev prst uperen na sebe - i osjetio je onu nepodnoljivu bol, koja nas obuzme kad nas optuuje netko ije miljenje potujemo. Kad je zapoeo svoju dvostruku igru s oficirom slube sigurnosti, sve je unaprijed predvidio; zavarao je ikina; bio je na najboljem putu da razotkrije

dounike, koji e primiti po 147 ru-balja - ali bio je nemoan protiv sumnji svojih prijatelja! Njegov usamljeniki plan, upravo zato to je bio tako neobian i tako tajanstven, osudio ga je na prezir i sramotu. Zaprepastilo ga je da ti odrasli, sposobni, iskusni ljudi nisu dovoljno irokogrudni da ga shvate, da mu vjeruju, da uvide da nije izdajica. I, kao to se dogaa uvijek kad proigramo sklonost svojih prijatelja, onda jedan ovjek koji nas i dalje voli postaje dvostruko dragocjen. A kad je taj ovjek, osim toga, ena...! Klara! ... Ona e razumjeti! Sutra e joj ispriati o svom opasnom pothvatu, i ona e ga razumjeti. Bez nade da e zaspati, zapravo bez ikakve elje da zaspi, prevrtao se na svom grozniavom krevetu, sjeajui se Klarinog ispitivakog pogleda i kujui jo s veim samopouzdanjem plan da pobjegne ispod bodljikave ice uz obronak na cestu, a odatle autobusom ravno u sredite grada. Dalje e mu pomoi Klara. Tee je nai jednog ovjeka meu sedam milijuna ljudi u Moskvi, nego u itavoj pustoj pokrajini Vorkute. U Moskvu valja pobjei... 371 61 ODLAZAK U NAROD Nerinovo prijateljstvo s podvornikom Spiridonom Rubin i Sologdin dobroudno su nazivali "odlazak u narod". Po njihovom miljenju Nerin je traio istu onu veliku, puku istinu koju su prije njegova vremena uzalud traili Gogolj, Njekrasov, Hercen, slavenofili, narodnjaci, Dostojevski, Lev Tolstoj i naposljetku Vasisualije Lohankin. Rubin i Sologdin nisu se trudili da sami trae tu grubu, puku istinu, jer su posjedovali istu, apsolutnu istinu. Rubin je vrlo dobro znao da je pojam "naroda" izmiljen, da je nedopustivo uopavanje; da je svaki narod razdijeljen na klase, a da se ak i klase vremenom mijenjaju. Traiti najuzvienije shvaanje ivota u seljakoj klasi bilo je nisko i besplodno, zato to je samo proletarijat dokraja dosljedan i revolucionaran, to njemu pripada budunost. Jedino u kolektivizmu i nesebinosti proletarijata moe se nai najuzvienija shvaanja ivota. Sologdin je isto tako dobro znao da je "narod" openiti naziv za skupinu ljudi vrlo nezanimljivih, sivih, grubih, obuzetih na svoj neprosvijeeni nain svakodnevicom. To mnotvo ne ini osnovicu kolosa ljudskog duha. Samo jedinstvene linosti, blistave i odvojene, razasute poput raspjevanih zvijezda po mranom nebt^ postojanja, nose u sebi najuzvienije razumijevanje. Obojica su bili uvjereni da e Nerin prerasti taj interes, da e postati zreliji i poeti stvari promatrati s druge strane. Nerin je, meutim, iskuao ve u svim krajnostima. Ruska knjievnost devetnaestog vijeka, nabujala od saaljenja za stradajueg brata, stvorila je u Nerinu, kao i u svima koji su je po prvi put itali, sliku sjedokosog Naroda s oreolom, u srebrnom okviru, naroda koji u sebi utjelovljuje svu mudrost, moralnu istou i duhovnu veliinu. Ali to je bilo daleko, na policama; bilo je to negdje tamo - u selima i poljima na raskru devetnaestog vijeka. Sad je nastupilo dvadeseto stoljee, i ta su mjesta davno prestala postojati pod ruskim nebom. 372 Nije vie bilo stare Rusije, umjesto nje sad je postojao Sovjetski Savez; u njemu je bio jedan veliki grad. Mladi Gleb odrastao je u tom gradu. Iz roga obilja nauka je sipala na njega uspjehe. Utvrdio je da ima brzi duh, ali da ima drugih kojima je um jo bri, koji ga daleko nadmauju bogatstvom znanja. I Narod je ostao na policama za knjige, a on je bio uvjeren da neto znae samo oni koji u glavama nose teret kulture itavog svijeta: enciklopedisti, poznavaoci starine, ljudi koji cijene ljepotu; visokoobrazovani, mnogostrani

ljudi. ovjek mora pripadati toj eliti! Neuspjeli mogu ostati po strani. Ali poeo je rat, i Nerin se u vojsci prvo naao meu prijevoznicima; nespretan, guei se od stida, hvatao je konje po panjaku da bi ih zauzdao ili uzjahao. Nije znao jaiti, nije znao upregnuti konja, nije znao nabadati sijeno, i ak bi se i avao koji bi udario ekiem neminovno savio, kao da se ruga nespretnom radniku. I to se vie Nerin muio, to je glasniji bio grohotan smijeh neobrijanog, prostog, nemilosrdnog i strahovito neugodnog Naroda oko njega. Zatim je Nerin napredovao do ina artiljerijskog oficira. Opet je postao mlad i sposoban; hodao je vrsto utegnut opasa-em maui tapiem koji je negdje putom naao, jer inae nije imao to nositi. Bezobzirno se vozio na papuicama jureih kamiona, bijesno psovao pri prelazu rijeka, bio je spreman da napada u pono ili po kii, i predvodio je posluan, odan, vrijedan i, dosljedno tome, ugodan Narod. Oni su, taj njegov vlastiti, osobni mali Narod, paljivo sluali njegove propagandne govore o onom velikom Narodu, koji je ustao kao jedan ovjek. Tada su Nerina uhapsili. Ve u prvim istranim i tranzitnim zatvorima, u prvim logorima, oamuen tim smrtonosnim udarcima, uasnuo se videi nalije nekih "izabranih" ljudi: u prilikama gdje su vrstina karaktera, snaga volje i odanost drugovima bile od ivotne vanosti za zatvorenika, gdje su mogle odrediti sudbinu njegovih supatnika, ti su se njeni, osjetljivi, visokoobrazovani ljudi koji su cijenili ljepotu vrlo esto vladali kao kukavice, spremni da se povuku, vjeti u opravdavanju vlastite opaine; vrlo brzo su degenerirali u izdajice, prosjake i licemjere. Nerinu je u posljednji as uspjelo izbjei da postane njima nalik. Okrenuo je glavu od onih ije je drutvo nekad smatrao au. t Poeo je ismijavati i rugati se onome emu se nekad klanjao. Teio je za jednostavnou, elio se osloboditi i posljednjih navika inteligencije, uljudnosti i razmaenosti. U doba beznadnog neuspjeha, meu razvalinama svog unitenog ivota, Nerin je poeo vjerovati da su vrijedni i znaajni samo oni ljudi koji blanjaju drvo, obrauju metal, oru zemlju i lijevaju elik vlastitim rukama. Pokuao je od jednostavnih radnih ljudi nauiti i mudrost spretnih ruku, i ivotnu filozofiju. I tako se za Nerina krug zatvorio, i opet se vratio modi rtfolog stoljea: vjerovanju da ovjek mora "ii", spustiti se u "narod". Ipak, krug se nije posve zatvorio. Nerin, obrazovani zek, imao je jednu prednost pred naim djedovima. Za razliku od onih naobraenih aristokrata devetnaestog vijeka, naobraeni zek Nerin nije morao promijeniti odjeu i oprezno se sputati niz ljestvi373 ce da ue meu narod: njega su naprosto gurnuli u narod, u razderanim i iskrpanim hlaama i prljavom radnom kaputu, i naredili mu da odrauje normu. Nerin nije dijelio ivot naroda kao gospodin, koji se sputa meu njih i stoga ostaje stran, ve kao jedan od njih, nimalo razliit od njih, jednak meu jednakima. Morao je nauiti ravno zakucavati avao, namjestiti dasku do daske, ne zato da bi se umilio seljacima, ve da bi zaradio svoj vlani komad kruha svagdanjeg. I poslije grubog egrtovanja u logoru, iezla je jo jedna od Nerinovih iluzija. Shvatio je da se vie nema kamo i zato sputati. Utvrdilo se da Narod nema nikakve puke, sirove superiornosti nad njim. Sjedajui zajedno s njima u snijeg na zapovijed straara, skrivajui se zajedno s njima od nadglednika u mranim uglovima gradilita, vukui take zajedno s njima na zimi, suei zajedno s njima obojke u baraci, Nerin je jasno vidio da ti ljudi nisu ni po emu vei od njega. Oni nisu s veim stoicizmom od njega podnosili glad i e. Nisu pokazivali veu vrstinu duha od njega, kad su se nali pred kamenim zidom desetogodinje kazne. Nisu bili vidovitiji ni spretniji od njega za vrijeme tekih trenutaka transporta i tjelesnih

pretresa. Zato su bili kratkovidniji i povjerljiviji prema dounicima. Bili su skloniji da vjeruju grubim obmanama uprave. Oekivali su pomilovanje - a Staljin bi radije umro, nego ih pomilovao. Ako je koja logorska linost sluajno bila dobre volje i nasmijeila se, urili su da mu uzvrate smijeak. A bili su i pohlepniji na sitnice: na "dodatnih" sto grama uskisle prosene pogae, na rune logorske hlae, samo ako su bile malo novije ili ivlje boje. Ono to je veini njih nedostajalo bio je pogled na svijet koji moe postati vredniji od samog ivota. Nerinu je preostalo samo jedno - da bude onakav kakav jest. Preboljevi jo jedan nalet oduevljenja Nerin je - bilo to definitivno ili ne - shvatio Narod na nov nain, na nain o kojem nikad nigdje nije itao: Narod nije svatko tko govori na jezik, ali niti oni odabrani, igosani vatrenim peatom genija, ovjeka ne biraju u Narod ni po roenju, ni po radu vlastitih ruku, ni po krilima obrazovanja. Nego - po dui. Svatko sam kuje svoju duu, godinu za godinom. ovjek mora nastojati da oelii, da izbrusi duu, da bi postao ljudsko bie. A istovremeno i siuni djeli svog naroda. 374 62 SPIRIDON im je stigao u araku, Nerin je izdvojio meu svima crveno-kosog Spiridona, na ijem je okruglom licu bilo nemogue razlikovati potovanje od prezira, ako ga ovjek nije zaista dobro poznavao. Bilo je tu jo i stolara, i tokara, ali Spiridon se neim iskonskim izdvajao od ostalih, i nije bilo sumnje da je on upravo onaj predstavnik Naroda kod koga ovjek mora potraiti nadahnue. Meutim, Nerin nije mogao lako nai priliku da se to bolje upozna sa Spiridonom; on s njim nije imao o emu razgovarati; nisu se susretali na poslu; stanovali su na razliitim podrujima. Mala skupina radnika zauzimala je posebnu sobu u araki i svoje je slobodno vrijeme provodila odvojeno. I zato su, kad je Nerin poeo posjeivati Spiridona, Spiridon i njegovi sobni drugovi jednoduno zakljuili da je Nerin dounik i da trai plijen za "kuma". Spiridon je smatrao da je po poloaju u araki na dnu ljestvice, i nije mogao zamisliti zato bi mu oficir slube sigurnosti elio postaviti stupicu. Meutim, kako se vlasti nisu libile da skupljaju bilo kakvu strvinu, ovjek je morao biti oprezan. Kad god bi Nerin stupio u sobu, Spiridon se pretvarao da je veseo, dao bi mu mjesta do sebe na leaju, i s glupim izrazom lica poeo bi govoriti o neemu stotinu kilometara udaljenom od politike: kako se ribu koja se mrijesti moe tui ostima, kako se u mirnoj vodi moe zahvatiti pod krge rascijepljenim tapom i onda pokupiti u mreu; kako je nekad lovio losove i mrkog medvjeda, i kako se ovjek mora uvati crnog medvjeda s bijelim ovratnikom. Kako se zmije moe otjerati liajem, i kako je crvena djetelina najbolja za sijeno. I nadugako i nairoko je pripovijedao o tome kako je u dvadesetim godinama udvarao svojoj Marfi Ustinovnoj, kad je igrala u dramskom kruoku u seoskom klubu; trebalo je da se uda za bogatog mlinara, ali iz ljubavi pristala je da pobjegne sa Spiridonom, i on se njome potajno oenio na Petrovo. 375 A itavo su to vrijeme Spiridonove bolesne oi, nepomine pod njegovim uskim crvenkastim obrvama govorile: "Zato si doao, dounice? Ovdje nema nita za tebe." I zaista, svaki bi dounik ve davno izgubio hrabrost i okanio se te nepokolebive rtve. Niija znatielja ne bi toliko potrajala, da bi mogao posjeivati Spiridona svake nedjelje uvee i sluati njegove lovake prie. Ali Nerin, koji je isprva dolazio Spiridonu pomalo plaljivo, Nerin koji je osjeao neutaivu elju da ovdje, u zatvoru, razrijei sve o emu nije bio u

stanju dokraja razmisliti na slobodi, nije se zasitio Spiridonovih pria, premda je proteklo nekoliko mjeseci. Naprotiv, te su ga prie osvjeavale, u njima se osjeao dah vlane zore na rijeci, jutarnji povjetarac s polja, one su ga odnosile natrag u ono jedinstveno sedmogodinje razdoblje u ivotu Rusije, sedmogodinje razdoblje NEP-a, kojemu nije bilo ravna u povijesti seljake Rusije, od njenih prvih poetaka u praumi prije Vikinga Rjurika do posljednje podjele kolhoza u manje jedinice. Nerin je to sedmogodinje razdoblje upoznao samo kao djeak koji nita nije shvaao, i veoma je alio to se nije rodio ranije. Sluajui toplo grgoljenje Spiridonova glasa, Nerin nikad nije pokuao nekim lukavim pitanjem skrenuti razgovor na politiku. I Spiridon mu je postepeno poeo vjerovati; i njega je obuzela prolost, opustio se, duboke bore na elu izravnale su se, rumenkasto lice je blago zablistalo. Samo izgubljeni vid prijeio je Spiridona da u araki ita knjige. Prilagoavajui se Nerinu, usudio bi se tu i tamo upotrijebiti kakvu uenu rije, kao "princ", "piriod", "analogno", obino na krivom mjestu. U doba kad je Marfa Ustinovna glumila u seoskom dramskom kruoku, sa scene je uo i upamtio ime Jesenjina. "Jesenjin?" rekao je Nerin, koji to nije oekivao. "Divno! Ja ga imam ovdje u araki! To je sada rijetkost." I donio je knjiicu s papirnatim ovitkom, ukraenim nazubljenim jesenjim javorovim liem. Silno ga je zanimalo: hoe li se dogoditi udo? Hoe li polupismeni Spiridon razumjeti i cijeniti Jesenjinovu poeziju? udo se nije dogodilo. Spiridon se nije sjeao ni jednog jedinog stiha, koje je nekad sluao, premda su mu se dopale pjesme "Prekrasna Tanjua bjee" i "Vridba". Dva dana kasnije major ikin je pozvao Nerina k sebi i naredio mu da preda svoj primjerak Jesenjina na odobrenje cenzoru. Nerin nije znao tko ga je otkucao. Ali budui da je javno nastradao od "kuma" i budui da je Jesenjina izgubio na neki nain zbog Spiridona, Nerin je napokon potpuno stekao njegovo povjerenje i Spiridon mu se poeo obraati sa "ti". Od tada nadalje nisu razgovarali u sobi, ve pod lukom stepenita samoga zatvora, gdje ih nitko nije mogao uti. I otada, u posljednjih pet ili est tjedana, Spiridonove su prie zablistale onom dubinom za kojom je Nerin eznuo. Vee za veeri on je pred sobom gledao ivot jednog sitnog zrnca pijeska - ruskog seljaka kojemu je bilo sedamnaest godina u godini revolucije, a preko etrdeset kad je poeo rat s Hitlerom. I 376 Kakve je nesree upoznao! Kakve su ga oluje ibale! U etrnaestoj godini postao je glava obitelji (otac mu je poginuo u ratu s Nijemcima) i on je poao u kosidbu sa starcima ("nauio sam kositi u pola dana"). U esnaestoj godini poeo je raditi u tvornici stakla i odlazio na sastanke pod crvenim barjacima. Kad je vlada objavila da zemlja pripada seljacima, odmah je pohitao u selo i uzeo dio zemlje. Te su godine on, njegova majka, braa i sestrice obraivali zemlju i u listopadu, o Pokrovu, imali su ve neto ita. Ali poslije Boia vlasti su poele traiti ito za gradove: trebalo je davati i davati. A poslije Uskrsa je Spiridon, kome je bilo osamnaest godina, pozvan u Crvenu armiju. Meutim, njemu se nije ilo u vojsku, nije htio ostaviti svoju zemlju, te je radije otiao u umu s ostalim mladiima i postali su "zeleni kadar". (Parola je bila: "Ne dirajte nas - mi neemo dirati vas.") Ali tada je i u umi dolo do stiske, i ubrzo su se nali meu bijelima, koji su tu bili samo kratko vrijeme. Bijeli su pitali ima li meu njima komesara. Nije ih bilo, ali bijeli su ipak strijeljali njihovog vou samo da ih zastrae, naredili ostalima da stave trobojne kokarde i opskrbili ih pukama. Uope, bijeli su odravali stari poredak, kakav je vladao za cara. Neko vrijeme su se borili za

bijele, a onda su ih zarobili crveni (zapravo, nisu se ni trudili da izbjegnu zarobljenitvo, sami su se predali). Crveni su strijeljali oficire, vojnicima naredili da skinu kokarde s kapa i stave crvene vrpce na rukav. Tako je Spiridon ostao s crvenima do kraja graanskog rata. Marirao je i u Poljsku, a poslije Poljske njihova je vojska postala radna snaga pa ih nisu putali kui, i jo su ih odveli u Petrograd u prvom tjednu korizme i poslali ih ravno preko leda da zauzmu nekakvu tvravu. I tek onda je Spiridon poao kui. Vratio se u selo u proljee, i odmah se bacio na rodnu zemljicu. Nije se vratio iz rata kao neki drugi - razmaen, beskori-stan. Brzo se podigao, oenio, nabavio konje... (Kako kae poslovica: "Kod dobroga gazde proetaj dvoritem i nai e rublju.") Naravno, vlast se oslanjala na siromane seljake, ali u to doba ljudi nisu vie htjeli biti siromani, ve su se htjeli obogatiti, i siromani seljaci, poput Spiridona - barem oni koji su voljeli raditi - takoer nisu bili skloni zgrtanju. U to doba se pojavio naziv "intenzivni zemljoradnik". To je oznaavalo osobu koja je eljela dobar, napredan posjed, ali ne pomou teaka, ve pomou nauke, razumno. (S teacima ovjeku nije potreban um.) I tako je Spiridon Jegorov uz pomo svoje ene postao intenzivni zemljoradnik. "Dobro se oeniti je pola ivota", govorio je uvijek Spiridon. Marfa Ustinovna bila je glavna srea i glavni uspjeh u njegovom ivotu. Zbog nje nije pio, i klonio se loeg drutva. Poklanjala mu je svake godine po jedno dijete, dva sina, zatim ker, ali njihovo roenje nije je nimalo udaljilo od mua. I ona je vukla svoj dio. Drala je kuanstvo na okupu. Bila je pismena, itala je asopis Budi svoj agronom - i tako je Spiridon postao intenzivni zemljoradnik. 377 Intenzivne zemljoradnike su podsticali; davali su im zajmove, sjeme. Uspjeh je slijedio za uspjehom, novac se gomilao, i on i Marfa ve su se spremali da sagrade kuu od cigle, ne shvaajui da tom blagostanju dolazi kraj. Spiridona su cijenili, postao je lan "prezidima", heroj graanskog rata, a sada ve i komunist. I upravo tada sve im je izgorjelo: jedva su uspjeli spasiti djecu iz vatre. Ostali su goli, bez igdje iega. Ali nije bilo vremena za tugovanje. Tek to su se poeli s mukom oporavljati od poara, kad je iz daleke Moskve dotutnjila parola "dekulakizacija". I sve one intenzivne zemljoradnike, koje su bez ikakva razloga podsticali, sad su bez ikakva razloga svrstali u kulake i unitili. Marfa i Spiridon bili su sretni to im nije uspjelo izgraditi kuu od cigle. Po milijunti put sudbina im je zadavala zagonetke, a nesrea se pretvorila u sreu. Umjesto da s konvojem GPU-a ode da umre u tundri, Spiridon Jegorov dobio je zadatak da bude "komesar za kolektivizaciju": da natjeruje ljude u kolhoze. Nosio je zastraujui revolver o boku, lino je istjerivao ljude iz njihovih domova i otpremao ih s milicijom, gole, bez igdje iega, bili kulaci ili ne, jednog za drugim, kako mu je bilo nareeno. Spiridonu nije bilo dostupno nikakvo lako objanjenje ili klasna analiza, da mu pomogne shvatiti ovu ili ostale iznenadne promjene u njegovom ivotu. Nerin mu sad nije predbacivao, nije ga ispitivao, ali mogao je shvatiti da se Spiridonova dua tada uznemirila. U to je doba poeo piti, i pio je toliko kao da je nekad itavo selo bilo njegovo i sad ga mora zapiti. Imao je in komesara, ali nije znao davati nareenja. Nije primjeivao da seljaci ubijaju stoku i ulaze u kolhoze bez ijednog ivog roga ili kopita. Zbog svega toga Spiridona su liili ina komesara, ali na tome nije zavrilo, ve su mu naredili da stavi ruke na lea i izmeu dva milicionera s otkoenim revolverima odveli su ga u zatvor. Osudili su ga vrlo brzo ("kod nas u tom periodu nisu gubili vrijeme na suenje", rekao je Spiridon), dali su mu deset godina za "ekonomsku kontrarevoluciju" i otpremili ga na rad na Belo-morkanal,

a kad je to zavrilo, na kanal Moskva-Volga. Tu je Spiridon radio i na kopanju jaraka i kao stolar, dobivao je obilne porcije hrane, i jedino za im mu je srce eznulo bila je Marfa, koja je ostala sama s troje djece. Tada su Spiridonu obnovili proces. Izmijenili su optunicu od "ekonomske kontrarevolucije" na "zloupotrebu", i time ga od "socijalno tuih" pretvorili u "socijalno bliskog". Pozvali su ga i rekli mu da e mu povjeriti puku i da e postati pomoni stra-ar. I premda je tek dan ranije Spiridon, kao svaki poteni zek, psovao straare najodvratnijim rijeima, a pomone straare jo gorim, sada je uzeo puku koju su mu ponudili i straario nad svojim prijanjim drugovima, zato to mu je to skraivalo kaznu i donosilo etrdeset rubalja mjeseno da alje kui. Ubrzo zatim ef logora, koji je nosio oznake komesara dravne sigurnosti, estitao mu je na osloboenju. Spiridon je dobio isprave, i nije se javio u kolhoz, ve u tvornicu. Uzeo je sa sobom Marfu i djecu, i uskoro se naao na poasnoj crvenoj tvornikoj ploi 378 kao jedan od najboljih staklopuhaa. Radio je prekovremeno da nadoknadi sve ono to su izgubili u poaru. Ve su pomiljali na malu obiteljsku drvenu kuicu s povrtnjakom i na daljnje kolovanje djece. Kad je izbio rat, djeci je bilo petnaest, etrnaest i trinaest. Ubrzo je rat stigao gotovo do njihovog grada. Na svakoj prekretnici u Spiridonovu ivotu Nerin bi uutio, i oekivao da uje to e Spiridon uiniti. Sad je pretpostavljao da e moda u znak osvete, zato to su ga poslali u logor, Spiridon s radou doekati Nijemce. Ali ne! Spiridon se isprva vladao poput lika iz najboljih rodoljubnih romana: sve to su imali zakopao je u zemlju. Cim je tvornika oprema otpremljena teretnim vagonima, a radnicima dodijeljene taljige. stavio je enu i troje djece na taljige i - "tu je konj a ni bi nije tvoj, samo pouri, nigdje ne stoj!" povukao se od Poepa do same Kaluge s tisuama ostalih. Ali pod Kalugom neto je puklo; njihova povorka se na nekom mjestu prekinula, i iznenada ih vie nije bilo na tisue, ve samo na stotine, i ljudi su se morali javiti u vojsku na najbliem vojnom odsjeku, dok bi obitelji nastavile put same. im je postalo jasno da bi se morao oprostiti sa svojom obitelji, Spiridon se, ne sumnjajui ni najmanje da postupa kako treba, sakrio u ume dok front nije proao. Tada je u istim onim taljigama, s istim onim konjem - ali sad vie nisu bili bezlino dravno vlasnitvo, ve njegovo vlasnitvo kome treba posvetiti punu panju - odvezao svoju obitelj natrag iz Kaluge u Poep, vratio se u svoje selo i smjestio se u neijoj praznoj kolibi. Tu su mu rekli da uzme onoliko zemlje iz biveg kolhoza koliko moe obraditi. Spiridon je uzeo, poeo orati i sijati bez ikakve grinje savjesti, obraajui vrlo malo panje na izvjetaj s fronta, i radio je marljivo i uporno ba kao da su to one davne godine kad jo nije bilo ni kolhoza ni rata. Partizani su dolazili k njemu, govorili su - spremi se, Spiri-done, valja ratovati a ne orati. "Netko mora i orati", odgovarao je Spiridon. I nije htio napustiti zemlju. Tada je partizanima uspjelo da ubiju njemakog motociklista, ne u okolini, ve usred sela. Partizani su znali njemake propise. Nijemci su uli u selo, sve istjerali i spalili ga do temelja. Sad Spiridon vie nije sumnjao da je dolo vrijeme da se osveti Nijemcima. Odveo je Marfu i djecu k njenoj majci, a on je poao ravno partizanima u umu. Dali su mu automatski pitolj i granate. I on je, jednako savjesno i vrijedno kao to je radio u tvornici ili na zemlji, ubijao njemake patrole, vozio transporte, sudjelovao u miniranju mostova. Praznicima bi odlazio u posjete obitelji. I na kraju je, ovako ili onako, ipak bio sa svojom obitelji. Ali front ih je opet sustigao. Partizani su se hvalisali da e Spiridon dobiti

medalju im stignu nai. Govorkalo se da e ih sad sve primiti u sovjetsku armiju, da je njihovu skrivanju po umama doao kraj. Iz sela u kojem je ivjela Marfa Nijemci su potjerali na zapad sve stanovnike; jedan djeak je dotrao i javio to Spiridonu. I istoga asa, ne ekajui nae snage, ne ekajui nita, ne govorei nikome nita, Spiridon je bacio svoj automat i dva maga379 zina municije i potrao za svojom obitelji. Uspjelo mu je ugurati se u povorku kao civil i opet je biujui istog onog konja, pred istim onim taljigama, provodei u djelo ovu novu odluku koja mu se inila posve pravilnom, kretao na zapad pretrpanom cestom od Poepa do Slucka. Nerin se samo hvatao za glavu od uda; vie mu nita nije bilo jasno. Ali budui da nije bila njegova dunost da Spiridona pouava, ve da vri socijalni eksperiment, jo uvijek mu nije nita predbacivao. Umjesto toga upitao je: "A to je onda bilo, Daniliu?" to onda? Naravno, mogao je otii natrag u umu, kao to je ve jednom uinio, ali imali su estok okraj s nekim banditima, te je jedva od njih spasio svoju ker. I zato je poao dalje s rijekom ljudi. A onda se ve u njega uvukla i sumnja da mu nae snage nee vjerovati, da e se sjetiti kako nije odmah u poetku poao partizanima i kako je od njih pobjegao. I, budui da mu i tako nita drugo nije preostalo, stigao je do Slucka. Tu su ih ukrcali u vlakove za Porajnje i dali im kupone za hranu. Isprva se govorkalo da nee uzimati djecu, i Spiridon je ve smiljao to e poduzeti; meutim, odveli su ih sve. Ostavio je kola i taljige i otili su. Kraj Mainza su njega i momke dodijelili na rad u tvornicu, a enu i ker kod njemakih seljaka. I u toj tvornici jednom je njemaki predradnik udario Spiri-donova mlaeg sina. Spiridon je bez razmiljanja skoio na njega sa sjekirom. Po zakonima njemakog Reicha, redovnim, mirnodopskim zakonima, takvo je djelo znailo kaznu strijeljanjem. Ali predradnik se suzdrao, priao je buntovniku i rekao: "I ja sam Vater. Ja verstehe." I nije prijavio taj sluaj. Spiridon je kasnije saznao da je ba tog jutra predradnik primio vijest o pogibiji svog sina u Rusiji. A Spiridon, sada ve poluslijep i bolestan, sjetivi se tog rajnskog predradnika, obrisao je ne stidei se suze rukavom. "Poslije toga vie nisam bio bijesan na Nijemce. I to su nam spalili kuu, i sve drugo zlo - izbrisao je taj "Vater". Vidjelo se da je ipak ovjek, eto - Nijemac ili ne." Ali bio je to jedan od rijetkih, vrlo rijetkih sluajeva, kad se on pokolebao u svom miljenju i kad je neto potreslo duu tog tvrdoglavog, crvenokosog seljaka. Tokom svih ostalih tekih godina, kod svih okrutnih padova i uzdizanja, nikakve sumnje nisu Spiridona slabile u trenucima krize. Njegovi instinktivni postupci opovrgavali su najracionalnije stranice Montaignea i Charrona. Usprkos tome to je Spiridon Jegorov pokazivao stravino nepoznavanje najviih dostignua ovjeka i drutva, njegova su se djela i odluke odlikovale trijeznou i razumom. Kad bi znao da Nijemci ubijaju seoske pse, stavio bi na snijeg odsjeenu kravlju glavu za preivjele. I premda, naravno, nikad nije uio ni zemljopis ni njemaki jezik, kad je nesrea dovela njega i njegovog starijeg sina u Elzas da kopaju rovove (jo su ih Amerikanci bombardirali iz zraka) - on i njegov sin su pobjegli, i ne pitajui nikoga za smjer, i ne itajui njemake znakove, krijui 380 se danju, a putujui nou, u nepoznatoj zemlji, bez putova, ravno kao to vrana leti preli su devedeset kilometara i stigli do kue onog seljaka kraj Mainza, gdje mu je radila ena. Tu su sjedili u bunkeru u vonjaku sve dok nisu doli Amerikanci. Ni jedno od vjenih pitanja o valjanosti naih osjetilnih percepcija, o

adekvatnosti naeg poznavanja vlastitog unutarnjeg ivota nije muilo Spiridona. On je nepokolebljivo vjerovao u ono to je vidio, uo, nanjuio ili razumio. Na isti nain i njegovo je shvaanje vrline bilo vrlo jednostavno i nenametnuto. Nikoga nije klevetao. Nikada nije lagao. Psovao je samo kad je to bilo nuno. Ubijao je samo u ratu. Tukao se samo zbog svoje zarunice. Ne bi ukrao ni krpice, ni mrvice ni od koga. A ako je prije braka katkada, kao to je i sam rekao, "trao za suknjama", pa zar nije i vrhunski autoritet Aleksandr Pukin priznavao da mu je strahovito teka zapovijed "ne poeli enu blinjega svoga"? I sad, u dobi od pedeset godina, gotovo slijep, zatvorenik, oigledno osuen da umre u zatvoru, Spiridon ipak nije pokazivao sklonosti prema svetosti, ili umoru, ili pokajanju, a jo manje prema tome da se popravi, kako je to izraeno u nazivu "kazneno-popravni logori". On je samo svakog dana od zore do mraka meo dvorite svojom vrijednom metlom, i na taj nain branio svoj ivot od komandanta i oficira slube sigurnosti. Spiridon je volio samo jedno - zemlju. Spiridon je imao samo jedno - obitelj. Pojmovi "domovina", "vjera" i "socijalizam", koji se rijetko pojavljuju u svakodnevnom razgovoru, Spiridonu su oigledno bili nepoznati. Njegove su ui za njih bile zatvorene; jezik ih nije htio izgovarati. Njegova je zemlja bila - obitelj. Njegova je vjera bila - obitelj. Socijalizam je takoer bio obitelj. I svim onim carevima, predsjednicima, sveenicima i propagatorima dobra i razuma, svim onim piscima i govornicima, piskaralima i kritiarima, svim tuiocima i sucima koji su se tokom njegova ivota njime bavili, Spiridon je, silom prilika bezglasno, ali zato iz dubine due, poruivao: "Idite vi svi lijepo u........" 381 63 SPIRIDONOVA MJERILA Nad njihovim su glavama drvene stepenice kripale i tresle se od brzih i sporih koraka brojnih nogu. Tu i tamo palo bi i neto praine ili otpadaka, ali Spiridon i Nerin to gotovo i nisu primjeivali. Sjedili su na nepometenom podu u svojim prljavim, iznoenim kombinezonima, kojima su se sjedala skorjela od prljavtine. Bilo im je prilino neudobno jer se nisu imali na to osloniti; obuj-mivi koljena rukama, ramenima i leima upirali su se o daske koso pribijene na dno stepenita. Zurili su ravno preda se, ali pogled im nije mogao doprijeti dalje od oljutenog zida nunika. Nerin je mnogo puio, kao i uvijek kad je elio o neemu dobro razmisliti, i slagao zgnjeene opuke uz napola truli drveni rub zida, prljav trokut s kojeg je otpadala buka. Poput svih drugih i Spiridon je primao cigarete "Belomor-kanal" koje su ga podsjeale na smrtonosni posao u onom smrtonosnom podruju gdje je zamalo ostavio kosti; ali on se vrlo uporno odricao puenja, pokoravajui se zabrani njemakih lijenika koji su mu vratili trideset posto vida na jednom oku, koji su mu vratili svjetlo. Spiridon je osjeao duboku zahvalnost i potovanje prema tim njemakim lijenicima. Bio je ve beznadno slijep kad su mu zaboli veliku iglu u kimu, dugo ga vremena drali pod zavojima s nekom mau na oima, zatim mu skinuli zavoje u polumranoj sobi i rekli: "Gledaj!" I svijet je polako zasjao. U priguenom nonom svjetlu, koje je Spiridonu izgledalo poput jarkog sunca, uspio je jednim okom razabrati tamni oblik glave svoga spasitelja i pograbivi lijenikovu ruku poljubio ju je. Nerin je zamiljao u sebi to uvijek napeto, u tom trenutku blago lice

okuliste s Rajne. Da, a i tog ovjeka osloboenog zavoja, kojega su srdani glas i dirljiva zahvalnost bili u takvoj suprotnosti s barbarskim postupkom, koji ga je doveo u bolnicu - mora da je tom lijeniku izgledao kao crvenokosi barbarin iz istonih stepa. 382 To se dogodilo poslije zavretka rata. Spiridon i itava njegova obitelj ivjeli su u amerikom logoru za raseljena lica. Tu je na njih naiao neki ovjek iz njihova sela, roak, koga je Spiridon nazivao i "pasjim sinom" zbog stanovitih incidenata u vezi s kolektivizacijom. S tim su roakom putovali do Slucka, a u Njemakoj su ih razdvojili. Stoga su, naravno, morali neto popiti na raun tog sretnog susreta, i budui da nieg drugog nije bilo, njegov je roak donio jednu bocu alkohola. Nije bila isprobana, a njemaku etiketu nisu znali proitati; ali dobio ju je besplatno. I taj isti oprezni, sumnjiavi Spiridon, koji je izbjegao tisuama opasnosti, nije bio imun na tu rusku slabost. Hajde, otvori je, brate! Spiridon je iskapio itavu au, a roak je popio ostatak. Sreom, njegovih sinova nije bilo u blizini, jer bi i oni popili po au. Kad se probudio poslije podneva, Spiridon se preplaio to je ve tako rano pao mrak i proturio glavu kroz prozor. Ali ni vani nije bilo svjetlo, i dugo nije mogao shvatiti zato gornji dio straarnice i amerikog taba preko puta ne postoji, a donji postoji. Htio je sakriti svoju nesreu od Marfe, ali do veeri plat sljepila potpuno mu je prekrio oi. Roak je umro. Poslije prve operacije okulisti su mu rekli da mora godinu dana mirno ivjeti, a zatim e ga jo jednom operirati, i posve mu povratiti vid na lijevom oku, a napola na desnom. Oni su mu to sa sigurnou obeali i trebalo je da eka, ali - obitelj Jegorov je odluila da se vrati kui. Nerin paljivo pogleda Spiridona. "Ali to si ti, Daniliu, zapravo ovdje oekivao?" Spiridonovo se lice prekrilo sitnim boricama i ironino se nasmijeio. "Sto sam oekivao? Znam sam ja, Gleba, da e nas natjerati da platimo. Istina, u lecima su pisali suprotno - da ne povjeruje: sve e vam se oprostiti, kau, vaa braa i sestre vas oekuju, zvona zvone, i ak u kolhoze se nee morati silom, nego samo ako hoe. Trite kui to bre moete. Ali ja nisam vjerovao tim lecima; znao sam da zatvor neu izbjei." Njegov kratki, grubi crvenkasti brk zadrhtao je kad se toga sjetio. "Odmah sam rekao Marfi Ustinovnoj: "Djevojko, nude nam cijelo jezero, a tko zna hoe li nam dati da pijemo iz bare." A ona me potapala po glavi i rekla mi: "Stari moj, kad bi ti vidio, vidjeli bismo to emo. Neka te operiraju po drugi put." Da, ali ono troje djece je navalilo: "Tata, mama, idemo kui; idemo u domovinu! Zato da ovdje ekamo na operaciju? Zar mislite da mi u Rusiji nemamo lijenike za oi? Napokon, potukli smo Nijemce, pa moemo izlijeiti i ranjenike! Hoemo zavriti kolu u Rusiji." Najstarijemu je ostalo samo jo dvije godine. Moja ki Vera neprestano je plakala: "Zar hoete da se udam za Nijemca?" Mislila je da je ovdje eka najbolji mu. I tako sam se poekao po glavi. "Djeco, djeco, u Rusiji ima lijenika, ali zar mislite da emo ikad do tih lijenika doi? Ali pomislio sam: svu e krivnju baciti na mene; zato bi gnjavili djecu? Zatvorit e mene - a djeca neka ive." I tako su otili. Na pograninoj postaji odmah su razdijelili ene i mukarce i otpremili ih dalje u odvojenim vlakovima. Obitelj Jegorov, koja se drala na okupu tokom itavog rata, sad se raspala. Nitko ih nije pitao jesu li iz Brianska ili Saratova. Bez ikakva sudskog procesa, Spiridonovu enu i ker poslali su u pokrajinu Perm, gdje je djevojka sad radila na motornoj pili u logoru drvosjea. Spiridona i njegove sinove bacili su iza bodljikave ice i svoj trojici dali su po deset godina zbog veleizdaje. Spiridon i njegov mlai sin zavrili su u logoru u Solikamsku, pa se barem jo dvije godine mogao

posvetiti odgoju sina. Starijeg sina otpremili su u neki logor u Kolimi. To je bila domovina. To je bio kerkin mu i kolovanje sinova. Teret istrage i logorsko gladovanje - u logoru je Spiridon davao polovicu svojih dnevnih obroka sinu - nisu popravili Spiri-donov vid; tavie, preostalo oko, lijevo, jo je vie oslabilo. Pokuati zamoliti lijenike da mu vrate vid u toj zabaenoj umskoj jazbini bogu za leima bilo je isto kao moliti da ovjeka iva uznesu u raj. U bijednoj logorskoj ambulanti nisu ak mogli imati ni predodbu o tome kamo bi ga mogli poslati na lijeenje, a kamoli izlijeiti ga. Obuhvativi glavu rukama, Nerin je razmatrao zagonetku svog prijatelja. Nije ni svisoka, a ni s divljenjem gledao u tog seljaka koga su dogaaji sustigli, ve je potpuno suosjeao s njim. Ve dulje vremena svi njihovi razgovori vodili su Nerina sve vie prema jednom pitanju. itavo je tkanje Spiridonova ivota bilo s njim povezano. inilo se da je danas doao trenutak da mu to pitanje postavi. Spiridonov sloeni ivot, njegovo neprestano prelaenje s jedne zaraene strane na drugu - zar u tome nije bilo neto vie od obinog nagona za samoodranjem? Zar on nije bio na neki nain povezan s tolstojevskim uenjem, da nitko na svijetu nije pravedan i nitko kriv? Nije li se u tim gotovo instinktivnim postupcima crvenokosog seljaka nazirao itav sustav filozofskog skepticizma? Danas se pod stepenitem oekivalo da e socijalni eksperiment, koji je Nerin poduzeo, uroditi potpuno neoekivanim i sjajnim rezultatom! "Loe se osjeam, Glebe", govorio je Spiridon i uljevitim dlanom trljao neobrijano lice, kao da hoe skinuti kou. "Napokon, ve etiri mjeseca nemam pisma od kue." "Rekao si da Zmija ima pismo?" Spiridon ga pogleda s predbaci van j em (vid je izgubio, ali oi mu nikad nisu bile staklaste kao u ljudi koji su slijepi od roenja, i bile su vrlo izraajne): "to u tom pismu moe biti - poslije etiri mjeseca?" 384 "Kad ga sutra dobije, donesi ga ovamo, pa u ti ga proitati." "Svakako u ga donijeti." "Moda se koje pismo izgubilo na poti? Moda su ih "kumovi" zadrali? Nema smisla da se brine, Daniliu." "Kako to moe rei kad mi se srce stislo? Bojim se za Veru. Djevojci je tek dvadeset jedna godina, a nema ni oca, ni brae, ni majka nije s njom." Nerin je vidio fotografiju Vere Jegorove koja je bila snimljena prolog proljea: krupna, punana djevojka, velikih, povjerljivih oiju. Otac ju je uspio izvesti neozlijeenu iz svjetskog rata. Runom granatom spasio ju je u umama od opakih ljudi, koji su je htjeli silovati u petnaestoj godini. Ali ta je mogao sad uiniti iz zatvora? Nerin je zamiljao gustu permsku umu, mitraljesku tutnjavu motorne pile; jezivo urlanje traktora, koji vuku dugaka debla, kamione koji su zadnjim dijelom utonuli u movaru, dok su im radijatori vapijui uzdignuti prema nebu; mrane, bijesne vozae traktora koji vie ne razlikuju odurne kletve od obinih rijei - i meu njima djevojku u radnom odijelu, u hlaama, koja se zavodljivo izdvaja svojom enskom pojavom. Ona spava s njima kraj logorskih vatri; nitko tko prolazi ne proputa priliku da je opipa ili utine. Zaista, Spiridona nije srce boljelo bez razloga. Bilo bi posve beskorisno tjeiti ga; Nerinu se inilo bolje da mu skrene misli na neto drugo, a da istovremeno sam pokua otkriti ono to je u njemu traio - neku protuteu svojim uenim prijateljima. Osjeao je da e moda sada uti potvrdu skepticizma, onako kako ga narod shvaa, i da e se moda time kasnije i sam okoristiti.

Poloio je ruku na rame Daniliu i oprezno, izdaleka, pokuao postaviti svoje pitanje: "Ve te dugo vremena elim neto upitati, Spiridone Daniliu, dok sluam sve te tvoje dogodovtine. ivot ti je uniten, tano, a uniteni su i ivoti mnogih drugih, ne samo tvoj. Lutao si amo--tamo, traei nemogue. Zato? Hou rei, koje..." (zamalo je rekao "kriterije"), "koja bi mjerila valjalo upotrijebiti da shvatimo ivot? Na primjer, ima li zaista na zemlji ljudi koji svjesno ele initi zlo? Koji misle "ja u ovim ljudima nanijeti zlo. Stisnut u ih tako da nee moi ivjeti." Vjerojatno ne, to ti misli? Moda svatko eli initi dobro ili misli da eli, ali nije svatko bez mane i nepogreiv, a neki su potpuno nesvjesni - pa jedan drugome nanose toliko zlo. Uvjeravaju sebe da ine dobro, ali na djelu to ispada zlo. Kao to bi ti rekao, siju ra, a raste korov." Oigledno se nije jasno izrazio. Spiridon ga je pogledao iskosa, mrtei se kao da sumnja da mu je podmetnuo stupicu. "Recimo da ti uini neku greku i ja te elim popraviti. Govorim ti o tome, a ti me ne slua, ak mi ne da do rijei. Dobro, to onda treba da radim? Da te mlatim po glavi? To je lijepo ako sam u pravu, ali to ako ja samo mislim da sam u 25 U prvom krugu 385 pravu, ako sam naprosto sebe uvjerio da sam u pravu? Ili moda sam nekad bio u pravu, ali sad imam krivo? Napokon, ivot se mijenja, zar ne? Hou rei, ako ovjek ne moe uvijek biti siguran da je u pravu, kako onda uope moe postupati? Moe li se uope zamisliti da bilo koji ovjek na zemlji moe zaista rei tko ima pravo, a tko ima krivo? Tko u to moe biti siguran?" "E, ja u ti rei!" Spiridon, u kojem je iznenada zablistalo razumijevanje, odgovorio je spremno kao da su ga upitali, koji e straar biti ujutro na dunosti. "Rei u ti: vujak ima pravo, a ljudoder krivo!" "to? to" ree Nerin zapanjen jednostavnou i snagom tog odgovora. "Tako je to", ponovi Spiridon s grubim uvjerenjem okrenuvi se ravno prema Nerinu i vrue mu dahnuvi u lice: "Vujak ima pravo, a ljudoder krivo." 386 64 STISNUTE AKE Kad su se svjetla ugasila, vitki mladi porunik etvrtastih brkova, koji je preuzeo dunost u nedjelju uveer lino je proao gornjim i donjim hodnicima specijalnog zatvora, tjerajui zatvorenike natrag u sobe. Nedjeljom su uvijek nerado odlazili u krevet. Obiao bi zatvor po drugi put, ali nije se mogao otrgnuti od punake mlade medicinske sestre u ambulanti. Imala je mua u Moskvi, ali on danima nije mogao do nje, dok je bila na poslu u zabranjenoj zoni. Tako je porunik raunao da e ove noi neto postii. Ona mu se otimala, grubo se smijui i neprestano ponavljala jedno te isto: "Ne budite bezobrazni!" Stoga je na drugi obilazak poslao svog narednika. Narednik je shvatio da porunik nee izai iz ambulante prije jutra i da ga nee kontrolirati, pa se nije posebno trudio da svakoga otpremi u krevet. Nije se trudio, jer mu je ve dosadilo poslije tolikih godina da bude hulja, a i zato to je vrlo dobro znao da e odrasli ljudi, koji narednog dana moraju raditi, s vremenom i sami otii na spavanje. Svjetla na stepenicama i u hodnicima specijalnog zatvora nikad se nou nisu gasila, jer bi to moglo pogodovati bijegu ili pobuni. I zato dva puta nitko nije najurio Rubina i Sologdina u krevet za vrijeme inspekcije. Oni su jo uvijek stajali uza zid u velikom glavnom hodniku. Ve je prola pono, ali zaboravili su na san. Bila je to jedna od onih besplodnih, gnjevnih rasprava s kojima, kao i sa

stvarnom tunjavom, esto zavravaju ruske proslave. Debata na papiru nije uspjela. Tokom posljednja dva sata Rubin i Sologdin obradili su jo dva zakona dijalektike i uznemirili sjene Hegela i Feuerbacha. Ali njihova se rasprava nije mogla odrati na tim hladnim, uzvienim vrhuncima i sa svakim udarcem koji su izmijenili, sklizala je sve dublje prema vulkanskom krateru. 387 "Ti si fosil, dinosaurus!" bijesnio je Rubin. "Kako ti misli da e uope moi ivjeti na slobodi s tako luakim idejama? Zar zaista misli da e te drutvo prihvatiti?" "Kakvo drutvo?" upita Sologdin iznenaen. "Ja sam, otkako pamtim, u zatvoru a ne u drutvu, i oko mene nema nita do bodljikave ice i straara. Od onog drutva iza zone odsjeen sam zapravo zauvijek - pa zato da se onda pripremam za njega?" Jo su prije toga raspravljali o tome kakva je omladina. "Kako se usuuje suditi o omladini?" bjesnio je Rubin. "Borio sam se s omladinom na frontu, iao sam s njima u izvianje iza borbenih linija, a sve to ti o njima zna uo si od nekog gada u tranzitnom logoru. Ve dvanaest godina samo se kiseli u logoru, a i prije toga - koliko si uope zemlje vidio? Patriari Prudy? Ili si iao u selo Kolomenskoje u nedjelju?" "Zemlju? I ti preuzima na sebe da govori o zemlji?" po-vikne Sologdin u pola glasa, kao da se gui. "Stidi se! Stidi se! Koliko je ljudi prolo kroz Butirku, sjeti se - Gromov, Ivantejev, Jain, Blohin? Oni su ti znali govoriti istinu o zemlji, oni su ti govorili o svom ivotu. A jesi li ih ti sluao? A to je s onim Vartapetovim, i onim, kako se ono zvao ... ?" "Kojim? Zato bih ja njih sluao? Slijepci... laju kao ivotinja kojoj je zgnjeena apa. Govore kao da njihov promaeni ivot znai kraj itavog svijeta. Njihov opservatorij je kibla u latrini. Promatraju svijet s panja; oni nemaju prave take gledita!" I tako je to ilo dalje, gubili su nit svojih argumenata, nisu bili u stanju slijediti tok vlastitih misli, nisu bili svjesni hodnika u kojem su osim njih sjedila jo samo dva slaboumna ahista za ahovskom ploom i kova, strastveni pua. Bili su svjesni samo svojih vlastitih gnjevnih kretnji, zajapurenih lica, velike crne brade nasuprot urednoj plavoj kozjoj bradici. Svaki je od njih nastojao samo jedno: da pronae i pogodi bolno mjesto drugoga. Sologdin je zurio u Rubina tako vatreno da bi mu se oi, kad bi se oi mogle rastopiti u aru osjeaja, zacijelo rastalile. "Kako se s tobom uope moe razgovarati? Ti nisi dostupan razlogu! Nita te ne stoji da se prebaci s crnoga na bijelo. A iznad svega me tjera u bjesnilo da negdje u sebi zaista vjeruje u motto ..." (u svom bijesu upotrijebio je rije stranog porijekla, ali barem je pripadala dobu vitetva), "da "svrha opravdava sredstvo". Ali ako te netko upita licem u lice, vjeruje li u to, ti e nijekati! Siguran sam da e nijekati." "Ne, zato?" iznenada je Rubin poeo govoriti s nekom umiru-juom hladnoom. "Ja u to ne vjerujem - kad sam ja posrijedi. Ali stvar je drugaija u drutvenom smislu. Nai su ciljevi prvi put u itavoj ljudskoj povijesti tako uzvieni da moemo rei: oni opravdavaju sredstva kojima su postignuti." "Aha, dakle, tu smo", ree Sologdin, opazivi nezatieni cilj za svoj ma i pripremivi osjetljiv i zvonki udarac. "Samo zapamti: to vii ciljevi, to via moraju biti i sredstva. Neasna sredstva unitavaju i same ciljeve." 388 "Kako misli neasna? Tko se slui neasnim sredstvima? Zar moda nijee moral revolucionarnih sredstava? Moda ak nijee i nunost diktature?" "Ne pokuavaj me uvlaiti u politiku!" ree Sologdin, zaprije-tivi Rubinu hitro prstom pred nosom. "Ja sam zatvoren po lanu pedeset i osmom, ali nikad

se nisam bavio politikom, a ne bavim se ni sada. Onaj kova, koji tamo sjedi i on je pedesetosma, a nepismen je." "Odgovori na pitanje!" nije poputao Rubin. "Priznaje li diktaturu proletarijata?" "Nisam rekao ni rijei o vladavini radnika. Postavio sam ti posve isto pitanje iz udorea: opravdavaju li sredstva cilj ili ne? A ti si mi odgovorio! Pokazao si to misli." "Nisam rekao da to vrijedi u linom smislu!" "Pa to onda?" ree Sologdin jedva se svladavajui da ne pone vikati. "udoree ne smije gubiti snagu ako poveava podruje! To znai da je zloin ako ti lino ubije ili izda nekoga; ali ako Jedinstveni i Nepogreivi potue pet ili deset milijuna, onda je to u skladu s prirodnim zakonom, to valja pohvaliti kao napredno?" "Te se stvari ne mogu usporeivati! One su kvalitativno razliite." "Prestani se pretvarati! Previe si uman da vjeruje u te svinjarije! Ni jedan razuman ovjek ne moe tako misliti! Ti naprosto lae!" "Ti lae! Sve je kod tebe samo velika poza! Taj tvoj idiotski "jezik krajnje jasnoe"! I to tvoje izigravanje vitetva! I to to nastoji da izgleda kao Aleksandar Nevski! Kod tebe je sve poza zato to si promaen. I to tvoje piljenje drva - i to je poza!" "Ti si prestao dolaziti piliti! Kod toga se mora raditi rukama, a ne jezikom!" "Kako to misli, prestao sam? Tri dana?" Njihova je rasprava jurila, ne zaustavljajui se, kroz mrana i osvijetljena mjesta njihovih uspomena, poput nonog brzog vlaka koji juri kraj postaja i signalnih svjetla, preko pustih stepa i kroz poluosvijetljene gradove; i sve, to bi naas izronilo, obasjalo bi samo lanim svjetlom ili popratilo nejasnom tutnjavom bezglavu jurnjavu njihovih spojenih misli. "Ti bi mogao prije svega primijeniti moral i na sebe!" ree Rubin povrijeeno. "A to je s ciljevima i sredstvima u tvom sluaju? U linom smislu! Samo se sjeti o emu si sanjao kad si zapoeo karijeru kao inenjer? vrsto si odluio da zaradi milijun, kao Korejko." "A ti bi se mogao sjetiti kako si uio seosku djecu da prijavljuju svoje roditelje!" Poznavali su jedan drugoga dvije godine. A sad su pokuali iskoristiti jedan protiv drugoga, na najrazorniji i najuvredljiviji nain, sve to su saznali u najintimnijim razgovorima. Sad su se 389 I svega sjeali, i sve je postajalo optuba, oruje. Daleko od toga da bi se uzdizao prema apstraktnim pitanjima, njihov se dvoboj sputao sve nie i nie na najlinije i najbolnije pojedinosti. "Oni su tvoji istomiljenici! Oni su tvoji najbolji prijatelji!" urlao je Sologdin. "ikin-Mikin! Uope mi nije jasno zato se dri daleko od njih? Kakvo je to licemjerje?" "to? to si rekao?" Rubin se guio od bijesa. "Misli li to ozbiljno?" Ne, sam Sologdin je vrlo dobro znao da Rubin nije dounik i da nikad nee biti, ali u ovom trenutku nije mogao odoljeti napasti da ga strpa u isti ko s oficirima slube sigurnosti. "Napokon", tvrdio je Sologdin, "to bi bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Budui da su nai tamniari u pravu, tvoja je dunost da im pomogne koliko god moe. A zato ne bi bio dounik? ikin e ti napisati povoljnu karakteristiku, tvoj sluaj e opet biti razmotren ..." "To mi vonja na krv!" Rubin stegne svoje velike ake i podigne ih kao da se hoe tui. "Zbog takvih rijei mogao bih nekome razbiti nos." "Rekao sam samo", odgovorio je Sologdin to je mogao suzdrljivije, "da bi to

bilo mnogo dosljednije s tvoje strane. Ako svrha opravdava sredstvo." Rubin otvori ake i bijesno i prezirno pogleda svog protivnika. "ovjek mora prvo imati principe! Ti ih uope nema! Sve to apstraktno blebetanje o Dobru i Zlu ..." Sologdin pokua objasniti svoje stajalite: "to si ti oekivao? Razmisli sam. Budui da smo svi mi zatvoreni s razlogom, a ti si jedina iznimka, znai da su nai tamniari u pravu. Svake godine dva puta pie molbu za pomilovanje ..." "Lae! Ne molbu za pomilovanje, ve za obnovu procesa." "A koja je razlika?" "Vrlo velika razlika." "Oni te odbijaju, a ti i dalje moljaka. Ti si taj koji nije htio raspravljati o znaenju ponosa u ovjekovom ivotu, ali bi morao ozbiljno razmisliti o ponosu! Ti si se spreman poniziti samo zbog vanjske, povrne slobode. Ti si poput psa na lancu: tko god ima lanac u ruci, u njegovoj si moi." "A ti nisi ni u ijoj moi?" ree Rubin izvan sebe od gnjeva. "I ti ne bi moljakao?" "Ne!" "Pa ti naprosto nema mogunosti da dobije slobodu! Ali kad bi imao, ne samo da bi molio, ti bi..." "Nikad", ree Sologdin. "Kako plemenito od tebe! Ti se ruga svoj ovoj zbrci u sedmici, ali kad bi mogao uiniti neto spektakularno da se istakne - puzao bi na trbuhu." "Nikad!" ponovi Sologdin drui. 390 "A ja ti kaem da bi!" graktao je Rubin. "Ti naprosto nema sposobnosti da se istakne. To je sve kiselo groe! A ipak, kad bi ti neto mogao napraviti kad bi to od tebe zatraili - puzao bi na trbuhu!" "Dokai!" Sad je Sologdin stegao ake. "Vidjet emo tko e kome razbiti nos!" "Daj mi vremena i dokazat u ti! Daj mi... godinu dana! Daje li mi godinu dana?" "Uzmi deset." "Ali znam ja tebe! Sakrit e se iza dijalektike, rei e da "sve tee, sve se mijenja"." "Samo za ljude tvoga soja "sve tee, sve se mijenja"! Ne sudi druge po sebi." 391 65 DOTTY Odnosi izmeu mukarca i ene uvijek su udni: nita se ne moe predvidjeti, nemaju nikakva unaprijed odreena smjera, ne ravnaju se ni po kakvim zakonima. Katkad doe do mrtve take, gdje ti ne preostaje nita drugo nego da sjedne i zaplae; sve je ve reeno, uzalud; svi su argumenti izneseni i pobijeni. Ali odjednom se sluajno susretnu pogledi - i zid ne poinje pucati, ve se naprosto otopi, i tamo gdje je bila tama, zablista ist pute-Ljak, po kojem dvoje moe koraati. Samo puteljak - i moda samo za minutu. Inokentij je ve davno zakljuio da je izmeu njega i Dottv sve svreno. Tako je moralo i biti, s tom njenom otuenou i sitniavou. Ali bila je tako umiljata na zabavi kod njegovog tasta, da ga je to ispunilo nekom toplinom prema njoj, i jo uvijek ju je osjeao dok se vozio s njom kui automobilom. Pripovijedali su o zabavi; Inokentij je sluao kako Dotty razmatra mogunost Clarine udaje - i ne mislei, nehotice, ogrlio ju je i uhvatio za ruku. Iznenada je pomislio: da mu ova ena nikad nije bila ni supruga ni ljubavnica, ve da pripada nekome drugome, i da ju je isto ovako ogrlio u automobilu, to bi osjeao? Bilo je posve jasno: potrudio bi se svim silama da je pridobije. Zato ga je onda, kad mu je bila vlastita supruga, toliko vrijealo to eli to isto tijelo? Bilo je najrunije i najgore to ga je ba ovakva - pokvarena, uprljana tuim

rukama - ovog trenutka privlaila, ne samo silno, ve opasno privlaila. Kao da osjea potrebu da neto dokae. to? Kome? Kad su se nali u dnevnoj sobi, zaeljevi mu laku no Dottv je poloila glavu na Inokentijeve grudi, zbunjeno ga poljubila u vrat i otila, ne pogledavi ga. Inokentij je poao u svoju sobu, svukao se, i iznenada osjetio da mora poi k Dottv. Djelomino je to bilo stoga to se na zabavi osjeao siguran od hapenja; gomila ljudi koji piju, razgovaraju i smiju se okru 392 ila ga je kao oklop. Sada, u samoi svoje radne sobe, opet je osjetio strah, i osjetio je potrebu za zatitom. Stajao je pred vratima svoje ene u kunom ogrtau i papuama. Jo uvijek neodluan da li da pokuca, lagano je gurnuo vrata rukom. Dotty se uvijek neega bojala i nou je zakljuavala vrata. Ali sad su se vrata otvorila na dodir. Inokentij ue bez kucanja, odmakne zastor - i ugleda Dotty u krevetu, pod mekanim, srebrnastoljubiastim pokrivaem. Trebalo je da se trgne, ali nije se ni maknula. Mala svjetiljka na nonom stoliu obasjala joj je njeno lice, svijetlu razasutu kosu, satensku zlaanu spavaicu, ukraenu finim ipkama, kroz koje su zavodljivo svjetlucala njena ramena, ruke i grudi. Bilo je prilino vrue u spavaoj sobi, ali Inokentiju je godila toplina; osjeao je nekakvu hladnou. U zraku je lebdio blag miris parfema. Priao je stoliu pokrivenom prozranim stolnjakom. Uzeo je u ruku neku morsku koljku i premeui je po rukama ree bijesno, napola okrenut od nje: "Ja sam ne razumijem zato sam ovdje; ne mogu zamisliti da bi izmeu nas jo neto moglo biti." (Nije govorio pa ak ni mislio kako je i on sam prevario enu u Rimu.) "Ali upravo sam sad pomislio: a to ako ipak otiem k njoj?" Nervozno je prevrtao koljku i postrance pogledao Dotty. Prezirao je sam sebe. Ona je okrenula glavu na jastuku i pogledala ga, paljivo i njeno, premda mu je u polutami jedva mogla razaznati lice. U ruci, koja joj je visila gola do lakta i nekako bespomona pod ljupkim naborima spavaice, lagano je drala knjigu. "Pa samo legni malo kraj mene", ree ona dirljivo. Da samo malo legne? Zato ne? Oprostiti joj sve to se dogo-godilo, bilo je neto posve drugo. Bilo je lake i govoriti leei. Iz nekog razloga moe se rei mnogo vie, najintimnije stvari, kad se lei u zagrljaju pod pokrivaem, nego kad se sjedi jedno drugome nasuprot u naslonjaima. Zakoraio je neodluno prema krevetu. Ona je podigla rub pokrivaa, otkrivajui toplu dubinu. Ne primijetivi da je stao na knjigu koja joj je ispala iz ruke, Inokentij je legao u tu dubinu, i ona se nad njim sklopila. 393 66 BRITKA SABLJA DEMEKINJA Napokon je araka zaspala. Dvije stotine i osamdeset zekova spavalo je pod modrim aruljama, glava zabaenih ili uguranih u jastuke, diui tiho, ili nesnosno hrui ili viui, zgrenih da se ugriju, ili ispruenih jer im je bilo previe vrue. Spavali su na dva kata zgrade, na dva reda leajeva na svakom katu, i gledali razliite stvari u snovima: starci su vidjeli svoje ljubljene; mladii su vidjeli ene; neki su vidjeli ono to su izgubili, neki vlak, neki crkvu, neki svoje suce. Ali ma koliko se razlikovali njihovi snovi, u svima su spavai ipak tjeskobno bili svjesni da su zatvorenici; ako su etali po zelenoj travi ili po gradu, to je znailo da su pobjegli, da su zavarali tamniare, da je nastao neki nesporazum i da ih ve gone. Onaj sretni, potpuni zaborav, koji je Longfellow prikazao u Snu roba nije im bio suen, ok nezasluenog hapenja, kazna od deset ili dvadeset pet godina, bijesni lave policijskih pasa, potkovane izme

straara pratilaca i prodoran zvuk budnice u logoru prodrli su u svaki sloj njihova bia, u sve sekundarne, pa ak i primarne instinkte, u same kosti. Da je dolo do poara, iznenada probueni zatvorenik prvo bi se sjetio da je u zatvoru, a onda bi tek osjetio plamen i dim. Svrgnuti visoki inovnik Mamurin spavao je u svojoj samici. Straari koji nisu bili u slubi su spavali. Straari u slubi takoer su spavali. Deurna bolniarka, poto se itavo vee opirala poruniku s etvrtastim brkom, nedavno je popustila, i sad su i oni spavali na uskom divanu u ambulanti. I napokon, mali sjedokosi straar, koji je sjedio u straarnici kraj eljezom okovanih vrata zatvora, kad je vidio da nitko ne dolazi da ga kontrolira i da se nitko ne javlja na njegov poljski telefon, takoer je zaspao, poloivi glavu na stoli, ne promatrajui vie zatvorski hodnik kroz prozor, kao to mu je bila dunost. I odluno izabravi taj sat u dubini noi, kad su mavrinska zatvorska pravila prestala funkcionirati, zatvorenik broj 281 tiho je iziao iz polukrune sobe mirkajui pod jarkim svjetlom, 394 gazei cipelama gusto posijane opuke. Uspio je nekako navui cipele bez obojaka, i preko rublja je prebacio iznoeni frontovski injel. Crna brada bila mu je zamrena; rijetka kosa visila je oko lica, koje je izraavalo patnju. Uzalud je pokuavao da zaspi. Sad je ustao i poeo etati hodnikom. To mu nije bilo prvi put: na taj nain je smirivao razdraenost i otar bol u zatiljku, te podmukli bol oko jetre. Ali premda je iziao iz sobe da bi proetao, nosio je, kao obino, par knjiga; u jednoj od njih bio je sloeni rukopis skice ja "svjetovne hramove" i loe zailjena olovka. Poloivi knjige, olovku, kutiju lakog duhana i lulu na dugaki, prljavi stol, Rubin je poeo uporno etati hodnikom amo-tamo, omotavi se kabanicom. Priznavao je da je svim zatvorenicima teko - i onima koji su zatvoreni bez razloga, kao i onima koji su zatvoreni zato to su neprijatelji drave. Ali njegov vlastiti poloaj inio mu se traginim u aristotelovskom smislu. Njemu su zadale udarac iste one ruke koje je iznad svega volio. Zatvorili su ga beutni birokrate, zato to je upravo nepristojno volio zajedniki cilj. I, kao rezultat tog traginog proturjeja, da bi zatitio i svoje dostojanstvo i dostojanstvo svojih drugova, Rubin je bio prisiljen da se svakodnevno suprotstavlja zatvorskim slubenicima i straa-rima kojih su postupci, prema njegovom pogledu na svijet, bili diktirani potpuno istinskim, pravednim i naprednim zakonom. Njegovi drugovi, s druge strane, veinom mu uope nisu bili drugovi, i u svim su mu sobama predbacivali, grdili ga, samo to ga nisu izgrizli, zato to nisu bili u stanju podignuti se iznad vlastite nesree, i iza svega toga vidjeti veliko pokoravanje prirodnom zakonu. U svakoj eliji, u svakom novom susretu, u svakoj raspravi bio je prisiljen da im dokazuje neumorno i prezirui njihove uvrede - da veim dijelom i openito gledajui sve ide kako valja, industrija cvjeta, poljoprivreda proizvodi vikove, nauka napreduje ogromnim skokovima, kultura blista poput duge. Njegovi protivnici, budui da su bili u veini, vladali su se kao da su oni narod, a da on, Rubin, govori u ime malobrojne manjine. Ali sve u njemu je govorilo da je to la. Narod je bio izvan zatvora, izvan bodljikave ice. Narod je zauzeo Berlin, sastao se s Amerikancima na Elbi, putovao na Istok u demobili-zacionim vlakovima, prihvatio se rekonstrukcije Dnjeprogesa, ponovo oivio Donbas, izgradio Staljingrad. Osjeaj jedinstva s mili-r junima spasio ga je od osjeaja usamljenosti u njegovoj borbi protiv ove nekolicine zatvorenika. esto su ga muili, ne za volju istine, ve samo da se osvete njemu za krivicu koja im je nanesena, kad se ve nisu mogli osveivati tamniarima. Proganjali

su ga, ne brinui se to ga svaki takav sukob razdire i vodi blie grobu. Ali on je morao raspravljati - jer je, na tom sektoru fronta, u Mavrinskoj araki, bilo malo njih koji su mogli braniti socijalizam kao on. Rubin je pokucao na stakleni prozori u eljeznim vratima - jedanput, dvaput, trei put vrlo jako. Trei put na prozoru se pojavilo lice pospanog prosijedog straara. 395 "Zlo mi je", ree Rubin. "Potreban mi je lijek. Odvedite me bolniarki." Straar je asak razmiljao. "U redu. Telefonirat u." Rubin je i dalje koraao hodnikom. On je uope bio tragian lik. Prag tamnice prestupio je prije svih koji su sad ovdje sjedili. Njegov odrasli brati, koga je esnaestogodinji Levka oboavao, zamolio ga je da sakrije neke tamparske kalupe. Levka je sa zanosom ispunio nalog. Ali nije se sjetio da se sakrije od djeaka iz susjedstva. On je iz potaje promatrao i otkucao Levku. Levka nije izdao svog bratia: izmislio je priu da je kalupe naao pod stepenicama. Dok je hodao gore-dolje hodnikom tekim, odmjerenim korakom, Rubin se ivo sjetio samice u harkovskom unutarnjem zatvoru prije dvadeset godina. Unutarnji zatvor bio je sagraen po amerikom uzoru - otvorena konstrukcija na nekoliko katova sa eljeznim odmori-tima i stepenitima, a na dnu straar sa signalnim zastavicama koji upravlja prometom. U zatvoru je jasno odjekivao svaki zvuk. Levka je uo tutnjavu dok su nekoga vukli po eljeznim stepenicama - i iznenada je krik, koji para srce, potresao zatvor: "Drugovi! Pozdrav iz ledene kaznene elije! Dolje staljinski krvnici!" Tukli su ga - uo se onaj posebni zvuk udaraca po mekanom mesu. Mora da su mu zatvorili usta; krikovi su se poeli prekidati dok napokon nisu posve prestali. Ali tri stotine zatvorenika u tri stotine samica bacilo se na svoja vrata, poelo lupati po njima i urlati: "Dolje krvoloni psi!" "edni su radnike krvi!" "Opet imamo cara na grbai!" "ivio lenjinizam!" I iznenada su u nekim elijama zapjevali bjesomuni glasovi: "Ustajte, prezreni na svijetu ..." I tada je itava nevidljiva masa zatvorenika, zaboravljajui na sebe, zagrmjela: "To e biti posljednji i odluni teki boj! ..." Nije ih se vidjelo ali, poput Levke, zacijelo su mnogi od onih koji su pjevali imali suze zanosa u oima. Zatvor je brujao kao podivljala konica. Steui kljueve tamniari su se okupili na stepenicama, preplaeni besmrtnom himnom proletarijata__ Kakvi valovi bola u zatiljku! Kakav pritisak ispod desnog boka! Rubin opet pokuca na prozori. Kad je drugi put pokucao izvirilo je lice istog pospanog straara. Pomaknuvi okno promrmljao je: "Nazivao sam; ne javljaju se." 396 li I Htio je zatvoriti staklo, ali Rubin mu nije dopustio: "Pa idite onda tamo!" povikao je razdraen od bola. "Zlo mi je, razumijete? Ne mogu spavati! Zovite medicinsku sestru." "Dobro, u redu", sloi se straar i zatvori prozor. Rubin je opet poeo etati gore-dolje, beznadno odmjeravajui popljuvanu duljinu zadimljenog prljavog hodnika. Vrijeme kao da se kretalo isto tako

polako kao njegovi koraci. A iznad slike harkovskog unutarnjeg zatvora - kojeg se uvijek sjeao s ponosom, premda su mu ta dva tjedna u samici predstavljala mrlju na karakteristici tokom itavog ivota, i pridonijela njegovoj sadanjoj presudi - druga, skrivena sjeanja uvukla su mu se u mozak ispunjajui ga vruim stidom. ... Jednog dana pozvali su ga u partijski ured tvornice traktora. Lev je sebe smatrao jednim od utemeljitelja tvornice. Radio je u redakciji tvornikih novina, prolazio radionicama da bi oduevio mlae radnike i ulio energije u starije, i vjeao biltene o pobjedama udarnih brigada, o ispunjenju i premaenju norme, i o nemarnom radu. Dvadesetogodinji momak u svojoj ukrajinskoj seljakoj koulji uao je u partijski ured jednako mirno kao to je ranije uetao u ured Pavla Petrovia Postieva, sekretara Centralnog komiteta Ukrajine. I kao to je tom prilikom rekao jednostavno: "Zdravo, drue Postiev!" i prvi pruio ruku, i ovog puta je rekao etrdesetogodinjoj eni, koja je kratko podianu kosu povezala crvenom trouglastom maramom: "Zdravo, drugarice Bahtina! Pozvala si me?" "Zdravo, drue Rubin", rekla je ona rukujui se. "Sjedni." Sjeo je. U sobi je bio jo jedan ovjek, ali to nije bio radnik: na sebi je imao kravatu, odijelo, ute sportske cipele. Sjedio je po strani, pregledavajui novine, i nije na njih obraao panje. Partijski ured bio je strog poput ispovjedaonice, ukraen ar-kocrvenim i mranim crnim tonovima. Suzdrano, nekako bez ivota, ena je poela s Levom razgovarati o tvornikim poslovima, o kojima su prije uvijek ivahno diskutirali. Iznenada, zavalivi se u naslonja, ona otro ree: "Drue Rubin! Mora priznati Partiji svoje greke." Lev je bio zaprepaten. to se dogodilo? Zar ne daje Partiji svu svoju snagu, sve svoje zdravlje, i nou i danju? Ne! To nije dovoljno. Ali, to nedostaje? Sad se umijeao i onaj tip. Obratio se Rubinu sa "vi", to je veoma vrijealo proletersko uho. Rekao je da Rubin mora Partiji iskreno ispriati sve to znade o svom oenjenom bratiu - do u tanine. Je li istina da je on nekad bio aktivan lan opozicione organizacije, i da to sad taji od Partije? Neto je smjesta morao rei, a oboje je zurilo u njega... Upravo oima istog tog bratia Lev je nauio promatrati revoluciju. Od njega je takoer nauio da sve nije tako lijepo i bezbrino, kao to izgleda na prvomajskoj paradi. Zaista, revolucija 397 iii jest proljee - a to znai da se mora pregaziti mnogo blata, prije nego ovjek pronae vrsti put. Ali prole su etiri godine. Razmimoilaenja unutar Partije su prestala. Ve su poeli zaboravljati opoziciju. Sagradili su, ovako ili onako, prekooceanski brod kolektivizacije iz tisua krhkih malih seljakih amaca. Visoke pei Magnitogorska rigale su dim, a traktori iz etiri prve tvornice traktora orale su brazde na kolhoznim poljima. Daleko su za sobom ostavili "518" i "1040". Objektivno, sve se radilo za veu slavu svjetske revolucije - i zar je sad imalo smisla buniti se to e svim tim velikim djelima biti nadjenuto ime jedne osobe? (Lev se prisilio da zavoli ak i to ime. Da, poeo ga je voljeti!) I zato bi sada trebalo hapsiti ljude, zato se svetiti onima koji su neko izraavali neslaganje? "Ne znam. Nikad on nije bio u opoziciji", uo je Levka sama sebe kako odgovara. Ali njegov je razum shvatio da je, eli li govoriti kao odrastao ovjek, bez mladenake romantike, besmisleno nijekati. Kretnje drugarice Bahtine bile su energine i nagle. Partija! Moe li ita biti vie od Partije? Kako se moe nijekati pred Partijom? Kako se moe

oklijevati s priznanjem Partiji? Partija ne kanjava; ona je naa savjest. Sjeti se to je govorio Lenjin... Deset pitolja uperenih u njegovu glavu ne bi preplaili Rubina; ni hladna samica, ni izgnanstvo u Solovki ne bi iz njega izvuklo istinu. Ali pred Partijom, u toj crvenoj i crnoj ispovje-daonici, nije mogao lagati. Rekao im je kada i gdje je njegov brati pripadao opozicionoj organizaciji, to je radio. ena ispovjednik je uutjela. Uljudni gost u utim sportskim cipelama rekao je: "Dakle, ako sam vas pravo shvatio ...", i proitao je to je napisao na arku papira. "A sada potpiite; ovdje." Rubin se trgnuo. "Tko ste vi? Vi niste Partija!" "Zato ne?" upita gost uvrijeeno. "I ja sam lan Partije. Ja sam isljednik GPU-a." Rubin je opet pokucao na mali prozori. Straar, koji se oigledno tek probudio, ree ljutito: "Sluaj, zato kuca? Ve sam ih ne znam koliko puta zvao, ali se ne javljaju." Rubinove su oi plamtjele od bijesa. "Molio sam vas da odete tamo, ne da telefonirate! Zlo mi je od srca! Moda u umrijeti." "Nee umrijeti", ree straar umirujue, ak samilosno. "Iz-drat e do jutra. Prosudi sam: kako bih mogao otii i napustiti mjesto?" "A koja bi budala uzela vae mjesto?" povie Rubin. "Nitko ga ne bi uzeo, ali ustav zabranjuje. Nisi sluio vojsku?" Rubinu je silno lupalo u glavi, i gotovo je povjerovao da bi zaista ovog asa mogao umrijeti. Videi njegovo zgreno lice, straar odlui: "Dobro, u redu, makni se od tog prozora i ne kucaj. Otrat u." 398 I zaista je otiao. Rubinu se uinilo da mu se i bol malo stiala. Opet je poeo koraati hodnikom. ... A mozgom su mu i dalje prolazile uspomene, koje uope nije elio probuditi. Zaboraviti ih znailo bi ozdraviti. Odmah poslije zatvora, elei da opere svoju ljagu pred oima komsomolaca i da se pokae korisnim i pred samim sobom i pred revolucionarnom klasom, Rubin je, s mauzerom na boku, sudjelovao u kolektivizaciji sela. Kad je trao bos itava tri kilometra, pukom se branei od pobjenjelih seljaka, to je onda zapravo mislio? "Napokon se borim u graanskom ratu!" Samo to. Sve je to izgledalo posve prirodno: raskopavati jame ispunjene zakopanim itom, spreavati gospodare da ga samelju i da peku kruh, braniti im prilaz bunarima. I ako bi umrlo seljako dijete - crknite avoli, skupa sa svojom djecom, ali kruh pei neete! Nije osjeao nikakvu samilost i postao mu je posve obian prizor da u zoru vidi ona usamljena kola s iscrpljenim konjem kako prolaze kroz opustjelo, mrtvo selo; to ga nije uzbuivalo nita vie nego da gleda tramvaj u gradu. Udarac biem kod prozorskih kapaka: "Ima li leeva? Iznesite ih." I kod iduih kapaka: "Ima li leeva? Iznesite ih." A ubrzo se ulo samo: "Hej! Ima li koga ivog?" A sad mu se to urezalo u mozak, kao da je utisnuto usijanim gvoem. Pee. Katkada je osjeao da su njegove rane pokora, da je zatvor pokora, da su njegove bolesti pokora. Moda jest pravedno. Ali budui da je sad shvaao da je ono to je inio bil uasno, i budui da to vie nikad ne bi uinio, i da je to okajao... Kako bi se od svega mogao proistiti? Kome bi mogao rei: to se nikad nije dogodilo? Od sada nadalje emo raunati da se to nikad nije dogodilo! Pravit emo se kao da se to nikad nije dogodilo! to nee jedna besana no izvui iz bijedne due ovjeka koji je

sagrijeio? ... ... Ovog puta je straar sam otvorio prozori. Ipak je na kraju odluio da ostavi svoje mjesto i poe u tab. Utvrdilo se da su svi zaspali, i da nije bilo nikoga tko bi podigao telefon kad je zvonio. Narednik, koga je probudio, sasluao je njegov izvjetaj i ukorio ga to je napustio mjesto; znajui da medicinska sestra spava s porunikom, nije se usudio da ih probudi. "Nemogue", ree straar kroz prozori. "Sam sam iao tamo i podnio izvjetaj. Kau - nemogue. Mora ekati do jutra." "Ja umirem. Umirem!" zahriplje Rubin kroz prozori. "Razbit u vam prozor! Smjesta pozovite deurnog! Objavljujem trajk glau!" "Kakav trajk glau? Pa tko te sad hrani, je li?" primijeti straar razumno. "Ujutro e biti doruak, pa onda trajkaj. Hajde, hajde, makni se. Jo jedanput u telefonirati naredniku." 399 Rubin se morao obuzdati. Svladavajui muninu i bol, opet je pokuao odmjereno etati hodnikom. Sjetio se Krilovljeve basne Sablja demekinja. Vani na slobodi smisao te basne nikad mu nije bio posve jasan, ali u zatvoru ga je odjednom shvatio. Bacie britku demekinju na hrpu stara eljeza; na trnicu odnesoe je seljak je kupi nizata. Seljak je sabljom skidao koru s drvea, cijepao trijee. Od sablje je preostala samo izjedena otrica i ra. I jednom je je upitao sablju, koja je leala na polici u kolibi: Na to ti cijeli ivot lii? Ne srami li se da ko bradva, potpalu kree, tee daske? A sablja je odgovorila onako kako je Rubin sam sebi odgovorio ve stotinu puta: U ruci borca - strava prava! A ovdje sve to znam - badava! Ne sramim se, al sram nek slijedi onog tko ne zna za to vrijedim! 400 67 GRAANSKI HRAMOVI Rubin je osjetio slabost u nogama i sjeo je za stol, naslonivi se grudima na njega. Ma koliko da je estoko pobijao Sologdinove tvrdnje, one su ga boljele, jer je znao da su djelomino opravdane. Da, temelji vrline i morala bili su uzdrmani, posebno kod mlae generacije; ljudi su izgubili osjeaj za lijepe postupke i moralne postupke. U starim drutvima znali su da su crkva i autoritativni sveenik potrebni da podravaju moral. ak i sada, koja poljska seljakinja poduzima bilo kakav ozbiljan korak, a da se prije toga ne posavjetuje sa svojim sveenikom? Moda je u ovom trenutku bilo vanije za sovjetsku zemlju da podigne opi moral nego da sagradi kanal Volga-Don ili Angarstroj. Kako to uiniti? Tome e posluiti "prijedlog za podizanje graanskih hramova" - koji je Rubin ve sastavio u grubim crtama. Noas, budui da i tako pati od besanice, mora tom prijedlogu dati konaan oblik. I kad mu slijedei put odobre posjetu, nekako e ga prokrijumariti iz zatvora. Vani e mu ga pretipkati i poslati Centralnom komitetu. Nije ga mogao poslati pod vlastitim imenom - Centralni komitet bio bi uvrijeen da takav prijedlog dolazi od politikog zatvorenika. Ali, nije ga mogao poslati ni anonimno. Neka ga potpie jedan od njegovih drugova s fronta; za volju tog uzvienog cilja Rubin e rado rtvovati slavu izumitelja. Trudei se da ne obraa panju na valove bola u glavi, Rubin je napunio lulu duhanom Zlatno runo - samo iz navike; jer u ovom trenutku nije imao nikakve

elje da pui, ak mu se i gadilo. Ipak je zapuio i poeo prouavati svoj prijedlog. Sjedei u ogrtau i donjem rublju za grubim stolom posutim mrvicama kruha i pepelom, udiui ustajali zrak nepometenog hodnika kojim su tu i tamo pospani zekovi urili na nunik, anonimni autor prouavao je nesebini prijedlog koji je razvuenim rukopisom nakrabao na hrpi listova papira. 26 U prvom krugu 401 Uvod je iznosio potrebu da se jo vie podigne ve i tako visok moral stanovnitva, da se dade vee znaenje revolucionarnim i dravnim praznicima i ceremonijalno dostojanstvo inovima enidbe, imenovanja novoroeneta, prelaza u zrelost i oplakivanja mrtvih. (Autor je uz put zabiljeio da se roenje, enidba i smrt u nas promatraju rutinski, zbog ega graanin vrlo slabo osjea svoje obiteljske i drutvene veze.) Kao rjeenje, predlagalo se da se posvuda podignu graanski hramovi, projektirani tako velianstveno da bi dominirali okolinom. Zatim je u posebnim poglavljima, koja su opet podijeljena na lanove, paljivo iznesen organizacioni plan: koja veliina po-pulacionog centra ili kakva teritorijalna jedinica zahtijeva izgradnju graanskog hrama; koje tano datume valja slaviti u nazonosti svih stanovnika podruja; priblino trajanje pojedinih obreda. Braku bi prethodile zaruke i objavljivanje vjenanja dva tjedna unaprijed. Omladinu koja postaje punoljetna predstavljali bi u skupinama, i ona bi u nazonosti itave opine okupljene u hramu poloila posebnu zakletvu da e ispunjavati svoje obaveze prema zemlji i prema svojim roditeljima, a takoer i zakletvu openito etike prirode. Prijedlog je naglaavao da se obredni aspekt svih tih proslava ne smije zanemariti. Odjea namjetenika hrama mora se razlikovati od obine, mora se isticati profinjenou ukrasa i naglaavati snjeno bijelu istou onih koji je nose. Obred se mora odvijati ritmino i emocionalno. Ne smije se zanemariti ni jedna prilika da se apelira na sva fizika osjetila opinstva: poseban miris u zraku, melodiozna glazba i pjevanje, koritenje obojenog stakla, scenske rasvjete i zidnih slikarija, sve bi to moralo razvijati estetski ukus naroda - uistinu, itava arhitektonska cjelina hrama morala bi odisati nekim duhom uzvienosti i vjenosti. Svaku rije tog prijedloga valjalo je muno, paljivo odabrati meu mnogim sinonimima; inae bi plitki i povrni itaoci mogli zbog neke sitne nepanje zakljuiti da autor naprosto predlae da se oive kranski hramovi bez Krista. Ali to ni izdaleka nije imao na umu! Netko tko voli povlaiti povijesne analogije mogao je takoer optuiti autora da oponaa Robespierreov kult Vrhunskog bia - ali, naravno, to uope nije bilo isto! Najoriginalnijim dijelom prijedloga autor je smatrao odlomak o novim - ne, ne sveenicima ve, kako ih je on nazivao, namjetenicima hramova. Drao je da klju uspjeha itavog projekta lei u tome da se po itavoj dravi izgradi kadar autoritativnih namjetenika koji uivaju ljubav i povjerenje naroda zbog vlastitog besprijekornog, nesebinog i vrijednog ivota. Predloio je Partiji da se izbor kandidata za teajeve, koji e ih pripremiti da postanu namjetenici hramova, vri u skladu s principima morala, da se te ljude oslobodi svih ostalih poslova kojima bi trenutno mogli biti zauzeti. Poto bi se zadovoljile poetne velike potrebe, program tih teajeva mogao bi s godinama postati mnogo opseniji i mnogo temeljitiji, te bi namjetenicima davao iroko i sjajno obrazovanje, u emu bi se posebno isticalo govornitvo. (U prijedlogu se neustraivo tvrdilo da je umjetnost govomitva 402 u naoj zemlji opala, moda zato to nema potrebe da se bilo koga uvjerava, jer itavo stanovnitvo i bez toga bezrezervno podrava svoju ljubljenu dravu.)

Korektura njegova prijedloga toliko je zaokupila panju tog vrijednog mozga da, premda nije mogao posve zaboraviti bol, ipak je uspio da ga potisne u pozadinu. injenica da nitko nije doao pogledati zatvorenika, koji je mogao i umrijeti u ovo neobino vrijeme, nije iznenadila Rubina. Vidio je ve dovoljno takvih primjera u zatvorima kontrapiju-nae i u tranzitnim logorima. I tako, kad je klju kljocnuo u bravi, Rubin se u prvom trenutku uplaio da e ga otkriti kako se usred noi bavi neim to je protiv propisa, te da e morati podnijeti neku dosadnu, glupu kaznu. Pokupio je na brzinu svoje papire, knjigu, duhan i htio se sakriti u sobi, ali bilo je prekasno: grubi, krupni nadstraar primijetio ga je i pozvao ga s otvorenih vrata. Rubin se prenuo. Smjesta je opet osjetio svoju usamljenost, bolnu bespomonost, povrijeeno dostojanstvo. "Narednice", ree on polako se pribliavajui zamjeniku deurnog, "ve vie od dva sata traim medicinsku sestru. alit u se upravi zatvora MGB-a i na medicinsku sestru i na vas." Ali nadstraar ree pomirljivo: "Rubine, nita nisam mogao ranije uiniti, nije ovisilo o meni. Hajdemo." Istina, im je saznao da se ne ali bilo tko ve jedan od najneugodnijih zekova, nadstraar je odluio da pokuca poruniku. Dugo vremena nitko se nije javljao; tada je medicinska sestra naas izvirila, i opet nestala. Napokon je porunik namrten iziao iz ambulante i dao naredniku doputenje da uvede Rubina. Rubin je uvukao ruke u rukave od ogrtaa i zakopao ga, sakrivi rublje. Narednik strae proveo ga je kroz podrumski hodnik i popeli su se u zatvorsko dvorite ljestvicama na koje je napadao debeli sloj sipkog snijega. No je bila tiha kao slika, guste bijele pahuljice neprestano su padale, i na mranoj pozadini noi horizont kao da je bio proaran mnotvom bijelih stupica; narednik i Rubin prelazili su dvorite, ostavljajui duboke tragove u finom snijegu. Ovdje pod milim oblanim nonim nebom, maglovitosmee boje od svjetala, osjeajui nevini dodir hladnih malih esterokutnih zvjezdica na svom vrelom licu i podignutoj bradi, Rubin se zaustavio i zatvorio oi. Ispunio ga je neki osjeaj mira koji je bio to otriji to je bio tako kratak - sva snaga postojanja, sav uitak to nikamo ne ide, to nita ne zahtijeva, nita ne eli - samo da ovako stoji itavu no blaeno, sretno, kao to stoji drvee, i hvata, hvata snjene pahuljice. I ba u tom trenutku uo je dugaki, prodorni zviduk lokomotive s tranica koje su prolazile kilometar od Mavrina - onaj posebni, usamljeni, noni, dirljivi zviduk, koji nas u kasnijim godinama podsjea na djetinjstvo, zato to je u djetinjstvu tako mnogo obeavao. Kad bi ovako mogao stajati pola sata, sve bi prolo, tijelo i dua bi opet ozdravili i sastavio bi snjene stihove o zviduku lokomotive u noi. 403 I Ah, kad bar ne bi morao slijediti straara! Ali straar se ve sumnjiavo osvrtao - sprema li se moda na noni bijeg? I Rubinove noge same su pole kamo je bilo nareeno. Mlada medicinska sestra jo je bila rumena od sna i krv joj je navrla u obraze. Navukla je bijeli ogrta, ali oigledno ispod njega nije imala vojniku bluzu i suknju, ve neto lagano. U svako drugo vrijeme Rubin bi, kao svaki zatvorenik, to i opazio i pokuao bi bolje pogledati njeno tijelo, ali ba u ovom trenutku njegove se misli nisu sputale s ovog grubog stvorenja, koje ga je muilo itavu no. "Molim kombiniranu pilulu i neto protiv nesanice, samo ne luminal; moram smjesta zaspati."

"Nemamo nita za spavanje", odbije ona automatski. "Molim vas!" ponovi Rubin uporno. "Ujutro rano moram obaviti vaan posao za ministra, a ne mogu zaspati." Spominjanje ministra, kao i mogunost da bi Rubin mogao dalje tu stajati i traiti pilule (a po nekim znacima je sudila da e se porunik svaki as vratiti), natjerali su medicinsku sestru da odstupi od svog obiaja i da mu dade lijek. Izvadila je pilule iz ormaria i prisilila Rubina da ih sve proguta u njenoj nazonosti (u skladu sa zatvorskim pravilima, svaki se lijek smatrao orujem i zatvoreniku se mogao dodijeliti iskljuivo u usta). Rubin je upitao koliko je sati, saznao da je ve pola etiri, i iziao. Vratio se kroz dvorite, zaljubljeno promatrajui none lipe, koje su odozdo bile osvijetljene odrazom jakih arulja zone; duboko je udahnuo zrak koji je mirisao na snijeg, sagnuo se i zgrabio pregrt zvjezdanih pahuljica, protrljao lice i vrat i ispunio usta tom tvari bez teine, bestjelesnom, ledenom. I njegova je dua osjetila jedinstvo sa svjeinom svijeta. 404 68 KOZMOPOLIT BEZ KORIJENA Vrata iz blagovaonice u spavau sobu nisu bila dokraja zatvorena, i jedan jedini teki udarac zidnog sata jasno se uo, odjekujui harmoninim valovima prije nego je ieznuo. Pola prolo koliko? Adam Roitman htio je pogledati na svoj runi sat koji je mirno kuckao na nonom stoliu, ali se bojao da bi iznenadan bljesak svjetla mogao uznemiriti njegovu enu. ena mu je spavala u neobino ljupkom poloaju, pola niice pola na boku, poloivi lice na rame svog mua, dok je Adam osjeao njene grudi na laktu. Bili su oenjeni ve pet godina, ali ak i u polusnu bio je svjestan kako ga preplavljuje njena zahvalnost to je ima kraj sebe, to tako smijeno spava grijui svoje male, uvijek ledene noice izmeu njegovih nogu. Upravo se probudio iz nekog nesuvislog sna. Htio je ponovo zaspati ali poeo se prisjeati veernjih novosti i problema u araki i kako se misao poela gomilati na misao, a njegove se oi potpuno otvorile - nastupila je ona nona bistrina, koja ini beskorisnima sve napore da ovjek zaspi. Topot nogu i pomicanje namjetaja, koje se gotovo itavo vee ulo iznad njih iz Makariginova stana, ve je davno prestalo. Kroz uzak prostor izmeu navuenih zastora prodiralo je blijedo, sivkasto svjetlo noi. Obuzet nesanicom, u pidami, Adam Venjaminovi Roitman nije osjeao nimalo od onog samopouzdanja i superiornosti koje su mu tokom dana davale epolete majora MGB-a i medalja Sta-ljinske nagrade. Leao je ispruen na leima u krevetu i poput svih ostalih smrtnika osjeao da je svijet pun ljudi, da je okrutan i da u njemu nije lako ivjeti. Te veeri, dok je u Makariginovom stanu sve kipjelo od veselja, Roitmanu je u posjete doao jedan stari prijatelj, takoer idov. Doao je bez ene, zabrinut, i ono to je ispriao Roitmanu bilo je neveselo. 405 Nije to bilo nita novo. Sve je poelo jo prolog proljea na podruju kazaline kritike. Isprva je izgledalo posve nevino da se prava imena kritiara, koja su bila idovska, tampaju u zagradi iza njihovih ruskih knjievnih imena. Tada se zaraza proirila na svijet knjievnosti. U nekim drugorazrednim novinama, koje su se bavile svim moguim predmetima osim svojim poslom, netko je ubacio otrovnu rije "kozmopolit". I rije je otkrivena! Ta prekrasna, ponosna rije koja je ujedinjavala sve svjetove svemira, koja je resila najplemenitije genije svih vremena - Dantea, Goethea, Bvrona - tu su rije unakazili i iskrivili na stranicama tog jeftinog lista, tako da je

poprimila znaenje "ifuta". Zatim je otpuzala dalje, sramotno se skrivajui u fasciklima iza zatvorenih vrata. A sad je taj ledeni, zlokobni dah dosegao ak i podruje tehnike. Roitman, koji je stalno i sjajno napredovao prema slavi, u posljednjih mjesec dana osjetio je kako se njegov poloaj uzdrmao. Zar je mogue da ga pamenje vara? Za vrijeme revolucije, pa i mnogo kasnije, rije "idov" ulijevala je uvijek vee povjerenje od rijei "Rus". Rusa se moralo kontrolirati i provjeravati vie nego idova: tko su mu bili roditelji? kakvi su im bili izvori prihoda prije 1917? To kod idova nije bilo potrebno. idovi su svi do jednoga bili uz revoluciju koja ih je oslobodila pogroma i geta. A sada je Josip Staljin neopazice, skrivajui se iza linosti drugoga reda, zgrabio bi progonitelja Izraeliana. Kad skupinu ljudi proganjaju zato to su eksploatirali druge, ili to su lanovi vladajue klase, ili to imaju stanovita politika uvjerenja, ili to se drue sa stanovitim ljudima, postoji uvijek neki opravdani (ili nazovi opravdani) razlog da se protiv njih neto poduzme. ovjek barem znade da je sam odabrao svoju sudbinu, da je mogao odabrati drugaije. Ali narodnost? (Roitmanovo unutarnje ja, njegov noni ja, pobunio se: ljudi nisu birali ni svoje drutveno porijeklo, a ipak su ih i zbog toga progonili.) Ali u Roitmanovom sluaju najvie je boljelo to, kolikogod elio da bude prihvaen, da bude jednak kao svi drugi, to nije mogao postii. Oni te nee, odbacuju te, kau ti da si stranac, nema korijenja; ifut si. Polako i vrlo sveano, zidni sat u dnevnoj sobi odbio je etiri puta i umuknuo. Roitman je ekao da odbije po peti put, i bilo mu je drago to je uo samo etiri udarca; jo uvijek je imao vremena za spavanje. Malo se pomakao. Njegova ena je neto promrmljala u snu, okrenula se na drugu stranu i instinktivno se leima privila uz mua. On je promijenio poloaj, prilagodivi svoje tijelo njenome i ogrlio je rukom; ena je zahvalno uutjela. U blagovaonici njegov je sin spavao mirno, vrlo mirno. Nikad nije nou plakao, nikad nije zvao. I! i 406 Bistri trogodinji djeak bio je ponos mladih roditelja. Adam Benjaminovi s uitkom je opisivao sve njegove navike i uspjehe ak i zekovima u Akustici; neosjetljiv, kao to su obino sretni ljudi, nije uviao kako je to bolno za ljude liene oinstva. Njegov je sin znao brbljati, ali izgovor mu je jo uvijek bio nesiguran: tokom dana oponaao je majku - njen izgovor nenaglaenog "o" jasno je odavao njeno porijeklo s Volge - a uveer je govorio kao otac (Adam je ne samo izgovarao grleni "r", ve je imao i nekoliko nezgodnih govornih mana). Kako to ve biva u ivotu, kad srea ve doe, dolazi nezaustavljivo i irokogrudno. Ljubav i brak, a zatim roenje njegova sina, u Roitmanovoj su se povijesti poklapali s koncem rata i njegovom Staljinskom nagradom. Istina, za vrijeme rata mu takoer nije bilo loe. U mirnoj Bakirskoj, uz obilnu aprovizaciju, on i njegovi sadanji drugovi u Mavrinskom institutu konstruirali su prvi sistem telefonskog ifriranja. Takav je sistem danas izgledao posve primitivan, ali u ono vrijeme donio im je nagradu. Kako su grozniavo radili na tome! Kamo je nestao njihov zanos, njihov neumorni istraivaki duh, plamen koji je u njima buktio? S onim razumijevanjem kojim je ovjek obdaren kad lei budan u tami, kad mu je pogled nepomuen i okrenut prema sebi, Roitman je iznenada shvatio to mu zapravo nedostaje posljednjih nekoliko godina. Zacijelo mu je nedostajalo to

vie nita ne radi sam. Nije ak ni opazio kada se i kako od uloge stvaraoca polako spustio na ulogu naredbodavca stvaraocima ... Odmaknuo je ruku od ene kao da se opekao, podigao jastuk malo vie i opet se okrenuo na lea. Da! Da! Da! To je ovjeka moglo lako zavesti. Nita nije bilo lake nego rei, spremajui se kui subotom uvee, ve obuzet toplinom doma i obiteljskim planovima za nedjelju: "Valentine Martiniu! Sutra morate pronai, smisliti kako da se oslobodimo nelinearnih iskrivljenja! Leve Grigoriu, da li biste vi malo pregledali ovaj lanak iz "Proceedingsa" i pribiljeili osnovne misli?" A u ponedjeljak ujutro vratio bi se na posao, svje i odmoran, i naao bi na svom stolu - kao u vilinskoj prii - rezime lanka iz "Proceedingsa" na ruskom, dok bi Prjanikov objasnio kako se mogu osloboditi nelinearnih iskrivljenja - ako to ve sam nije uinio u nedjelju. Vrlo udobno! I zekovi nikad nisu mrzili Roitmana; naprotiv, voljeli su ga, jer se nije vladao kao andar, ve kao pristojno ljudsko bie. Ali kreativnost - radost uspjenog napora mozga i gorina neoekivanog poraza - posve ga je napustila! ime se bavio svih tih godina? Spletkama; borbom za prevlast unutar instituta. On i njegovi prijatelji inili su sve to su mogli da ocrne i svrgnu Jakonova, bojei se da e ih zasjeniti svojom dostojanstvenou, samopouzdanjem, te da e lino dobiti Staljinsku nagradu, bez ostalih. Koristei se injenicom da Jako407 nov usprkos svim njegovim naporima, nije uspio biti primljen u Partiju zbog nekih mrlja na karakteristici, "mladi" su ga uvijek napadali na partijskim sastancima. Stavili bi na dnevni red njegov izvjetaj i onda zatraili od njega da ode dok o tome raspravljaju, ili bi raspravljali ba u njegovoj nazonosti ("samo lanovi Partije imaju pravo glasa") i donosili zakljuke. Prema tim zakljucima sa partijskih sastanaka, Jakonov je uvijek imao krivo. Roitman ga je katkada ak i alio. Ali drugog izlaza nije bilo. Sad se sve okrenulo drugaije. Progonei Jakonova, "mladi" su izgubili iz vida injenicu da su od njih pet etvorica Zidovi. A ovih je dana Jakonov neumorno izjavljivao sa svih platformi da je kozmopolitizam najopakiji neprijatelj socijalistike domovine. Juer je, poslije ministarskog gnjeva, tog sudbonosnog dana za Mavrinski institut, zatvorenik Markuev predloio da se kombiniraju kliper i vocoder. Ta je ideja vjerojatno bila potpuno besmislena, ali ministarstvu se mogla prikazati kao korjenita reforma. Zato je Jakonov naredio da se izrada vocodera smjesta prebaci u Sedmicu i naredio da se Prjanikov preseli s njom. U nazonosti Sevastjanova, Roitman je nepromiljeno iznio nekoliko primjedbi i poeo se prepirati; na to ga je Jakonov zatitniki, poput nekog posebno iskrenog prijatelja, potapao po leima: "Adame Venjaminoviu! Nemojte prisiljavati zamjenika ministra da vjeruje kako vi svoje line interese stavljate iznad interesa Specijalnog tehnikog odjela." I u tome je bila tragedija njihove sadanje situacije: udarali su te u lice, a ti ne smije zaplakati! Dave te usred bijela dana - i zahtijevaju da ustane i pljee! Odbilo je pet sati - pola nije uo. Vie mu se nije spavalo; osjeao se nekako sputan i u krevetu. Polako i paljivo se izvukao ispod pokrivaa i turio noge u papue. Bez uma se izmakao stolici koja mu se isprijeila na putu i priao prozoru, razdvajajui svilene zavjese. Koliko je snijega napadalo! Iza dvorita bio je najudaljeniji i najzabitniji kutak Nesku-nog perivoja,

strma padina prekrivena snijegom i obrasla sveanim bijelim borovima. Prozorska daska bila je sakrivena pahu-ljavim nanosom snijega, koji se prilijepio i uz prozorska stakla. Snijeg je gotovo prestao padati. Radijatori pod prozorom grijali su mu koljena. Jo jedan razlog zbog kojeg nita nije postigao u nauci u posljednjih nekoliko godina bili su neprestani sastanci i teret administracije. Svakog ponedjeljka bilo je politiko predavanje, a svakog petka tehnike instrukcije; partijski sastanak dva puta mjeseno; sastanci partijske elije Instituta takoer dva puta mjeseno; dva ili tri puta mjeseno pozivali bi ga u ministarstvo; jedanput mjeseno bilo je specijalno savjetovanje o budnosti; svakog mjeseca morao je izraditi plan naunog rada, a svaka tri mjeseca morao je poslati izvjetaj o njegovom ispunjenju; zatim je zbog neega svaka tri mjeseca morao pisati karakteristike za 408 svakog zatvorenika - to bi mu oduzimalo itav dan. A uza sve to, njegovi podreeni prekidali su ga svakih pola sata s izdatni-cama; za svaki kondenzator veliine bombona, svaki metar ice i svaku elektronsku cijev moralo se traiti potpis efa laboratorija, inae ih ne bi mogli dobiti iz skladita. Oh, kad bi se samo mogao osloboditi te birokracije i nesmiljene borbe za prvenstvo! Kad bi se bar sam mogao nagnuti nad dijagrame, uhvatiti eljezo za lemljenje vlastitom rukom, sjesti pred zeleni prozori osciloskopa i pokuati uhvatiti neku krivulju - tada bi i on, poput Prjanikova, mogao bezbrino pjevuiti bugi-vugi. Kako bi blaeno bilo imati trideset jednu godinu - bez teine tih epoleta koje tako tite, bez brige za vanjski izgled i poput djeaka sanjariti o tome da neto izgradi. Rekao je sam sebi "poput djeaka", i zahvaljujui nekom hiru pamenja sjetio se sebe kad je bio djeak, i u njegovom nonom mozgu jedna duboko zakopana epizoda, ve davno zaboravljena, izbila je nemilosrdno jasno na povrinu. Dvanaestogodinji Adam s crvenom pionirskom maramom, glasa uzdrhtalog od plemenitog gnjeva, stajao je pred glavnom skuptinom pionira u koli i zahtijevao da se iz pionirske organizacije i iz svih sovjetskih kola izbaci jedan agent klasnog neprijatelja. Mitka titelman govorio je prije njega, a Mika Ljuksemburg poslije njega, i svi su oni optuivali svog sauenika Olega Rode-stvenskog zbog antisemitizma, zbog pohaanja crkve i zbog stranog klasnog podrijetla, bacajui pri tom razorne poglede na uzdrhtalog djeaka kome se sudilo. Dvadesete godine pribliavale su se kraju, djeaci su u to doba jo uvijek ivjeli od politike, od zidnih novina, samoupravljanja i diskusija. Bio je to junjaki grad, i idovi su sainjavali gotovo polovicu te skupine. Premda su djeaci bili sinovi advokata, zubara, pa ak i sitnih trgovaca, svi su se s bjesomunim uvjerenjem smatrali lanovima proletarijata. Oleg - blijed, mrav, najbolji uenik u razredu - izbjegavao je svaki razgovor o politici, i u pionirsku je organizaciju uao s oiglednim nedostatkom oduevljenja. Mladi entuzijasti odmah su naslutili u njemu neki strani elemenat. Motrili su ga i vrebali. Jednog je dana Oleg rekao: "Svaki ovjek ima pravo da kae sve to misli." titelman je skoio: "Kako to misli sve? Nikola me nazvao "ifutskom njukom" - je li i to u redu?" "Da kae?" Oleg je istegao svoj tanki vrati i nije htio popustiti. "Svatko ima pravo da kae to god eli." Optuba protiv Olega je bila na putu. Nali su se prijatelji koji e ga prokazati: urik Burikov i urik Vorobit; oni su vidjeli optuenog kako ulazi u crkvu s majkom, i kako je jednog dana doao u kolu s kriiem oko vrata. Odravali su se sastanci, sjednice akih odbora, organizacionih odbora, pionirske smotre, pionirske parade; i svuda su ti dvanaestogodinji Robespierrei optuivali pred uenikim masama tog antisemita i trgovca opijumom religije, koji dva tjedna od straha uope nije jeo i krio od svoje

obitelji da je ve izbaen iz pionirske organizacije, te da e uskoro biti izbaen iz kole. 409 Adam Roitman nije bio zaetnik tog procesa; bio je uvuen u to. Ali ak i sad mu je krv navrla u obraze od stida. Krug zlodjela, krug zlodjela! I nema naina da se razbije taj zatvoreni prsten. Nema izlaza. Jednako kao to nema izlaza iz sukoba s Jakonovom. Odakle bi ovjek morao poeti ispravljati svijet - od drugih? Ili od sama sebe? Osjetio je onu teinu u glavi i prazninu u grudima, koja je neminovni znak da e ovjek ubrzo zaspati. Priao je krevetu i tiho legao pod pokriva. Morao je jo malo spavati prije nego sat odbije est. Ujutro e nastaviti s fonoskopijom! To je bio njegov glavni tajni adut! U sluaju uspjeha, taj bi pothvat ak mogao prerasti u posebni nauni... 410 69 PONEDJELJAK U ZORU Buenje je u araki bilo u sedam sati. Ali u ponedjeljak, jo mnogo prije buenja, straar je uao u sobu gdje su stanovali radnici i prodrmao podvornika. Spiridon je frknuo nosom, probudio se i pogledao straara u svjetlu modre arulje. "Obuci se, Jegorov. Treba te porunik", ree straar tiho. Ali Spiridon je leao otvorenih oiju, ne miui se. "uje li? Rekao sam ti da te porunik treba?" "Zato? Posrao se u gae?" upita Spiridon jo uvijek se ne miui. "Ustani, ustani", navaljivao je straar. "Ne znam zato." "Ah!" Spiridon se teko protegne, stavi dlakave crvene ruke iza glave i zijevne. "Jednom doe i dan kad vie ne moe ustati. Je li kasno?" "Skoro e est." "Jo nije ni est? Dobro, idi, razumijem." I dalje je leao. Straar ga iskosa pogleda i izie. Napola u modrom svjetlu, napola u sjeni gornjeg leaja, Spiridon je nepomino leao na jastuku s rukama iza glave. Bilo mu je ao to nije zavrio svoj san. Vozio se kolima pretovarenim suhim granjem (a pod suhim granjem bilo je i nekoliko balvana koje je sakrio pred umarom); kao da je iao iz svoje ume u svoje selo, ali nekim nepoznatim putom. Ipak, premda je put bio nepoznat, Spiridon je vidio na njemu svaku pojedinost sa svoja dva oka (oba kao da su u snu bila zdrava): nateeno korijenje preko ceste, stabla rascijepljena gromom, borovu umu i duboki pijesak u koji su upadali kotai. Spiridon je u snu osjeao sve rane jesenske mirise ume i eljno ih udisao. eljno ih je udisao, jer je u svom snu jasno pamtio da je zek, da mu je kazna deset godina vie pet, da je pobjegao iz arake, te da ga sada ve zacijelo trae, i da mora pouriti da ovaj ogrjev odveze eni i keri prije nego za njim poalju pse. 411 ! Ali najvea radost u njegovom snu bio je konj, i to ne bilo koji konj, ve najmiliji od svih koje je ikad imao, trogodinja kobila Grivna, prvi konj koga je kupio za svoj posjed poslije graanskog rata. Bila je posve siva; sivilo je imalo neki ujednaeni crvenkasti odsjaj, pa su je zvali "ruiastom". S Grivninom pomoi uspio se postaviti na noge, i ona je bila upregnuta kad je potajno odveo na vjenanje svoju Marfu Ustinovnu. I sad je Spiridon vozio, i sav sretan se udio to je Grivna jo uvijek iva i jo uvijek mlada, i to jo uvijek vue teret uzbrdo i kroz pijesak, a da je ne mora udarati biem.

Grivnina pamet vidjela se u njenim dugim, sivim osjetljivim uima; malim pokretima tih uiju ona je znala rei svom gospodaru da je shvatila to on od nje trai i da e ga posluati. Grivnu bi uvrijedilo da joj ak izdaleka pokae bi. Kad je vozio s Grivnom, Spiridon nije nikad sa sobom uzimao bi. Bilo mu je tako drago to je Grivna mlada i to e vjerojatno doekati da mu kazna zavri, da se u snu htio spustiti na zemlju i poljubiti joj nos. Ali na padini iznad potoka Spiridon je iznenada primijetio da su mu kola loe natovarena i da grane kliu, te bi mogle pasti s kola. I ba u tom trenutku snaan udarac bacio ga je s kola na zemlju - bio je to straar koji ga je probudio. Spiridon je leao i sjeao se ne samo Grivne, ve desetaka konja s kojima je vozio i radio, i od kojih mu se svaki usjekao u pamenje kao ivo bie. Sjeao se i tisua drugih konja koje je viao, i alio je to su ti prvi sluge ovjeka iskorijenjeni bez ikakva razloga, to su neki uginuli od gladi, drugi od napora, dok su neke prodali Tatarima za meso. Spiridon je mogao shvatiti razumne odluke. Ali bilo je nemogue shvatiti zato su unitili konje. Tvrdili su da e ih nadomjestiti traktori, ali zapravo je itav posao pao na lea ena. A zar su posrijedi bili samo konji? Nije li sam Spiridon sjekao vonjake na seljakim posjedima tako da ljudima ne preostane nita da izgube, pa da se lake pokore okupljanju u gomilu? "Jegorov!" povie straar glasno na vratima, probudivi jo dva zeka. "Idem ve, majku mu boju!" odgovori brzo Spiridon, spu-stivi bose noge na pod. Poao je do radijatora da uzme osuene obojke. Vrata su se zatvorila za straarom. Njegov susjed, kova, upita: "Kamo e, Spiridone?" "Gospoda zovu. Valja odraditi svoj kruh", ree podvornik bijesno. U svojoj kui Spiridon je bio seljak koji se nije izleavao, ali u zatvoru nikako nije volio ustajati u mraku. Ustajati prije zore sa tapom nad glavom najgore je od svega u ivotu zatvorenika. U SevUrallagu dizali su ih u pet. U araki moglo se malo i popustiti. Poto je ovio rubove svojih podstavljenih pamunih hlaa oko cipela i vezao preko njih visoke gamae nalik na vojnike, Spiridon se uvukao u modru kou kombinezona, navukao crni radniki kaput i krznenu kapu s naunjacima, stegao izlizani platneni 412 pojas i iziao. Pustili su ga kroz zakraunata vrata zatvora, ali dalje ga vie nitko nije pratio. Spiridon je iao podzemnim hodnikom, vukui potkovane cipele po betonskom podu, i popeo se ljestvama u dvorite. Nita ne videi u snjenoj polutami, Spiridon je pod nogama nepogreivo osjetio da je napadalo oko pola metra snijega. Znai da je snjeilo itavu no, i da je snijeg bio gust. Gazei kroz snijeg poao je prema svjetlu na vratima uprave. U tom je trenutku deurni, porunik sa strahovitim brkovima, iziao na prag. Poto je otiao od medicinske sestre i utvrdio da je sve u neredu, da je napadalo mnogo snijega, pozvao je podvornika. Zakaivi ruke o pojas, porunik ree: "Hajde, Jegorov, hajde! Oisti od glavnog ulaza do straarnice i od uprave do kuhinje. Poisti i dvorite za etnju. Pouri!" "Ako stalno uri, nita ti nee ostati", promrmlja Spiridon odlazei kroz svjei snijeg da uzme lopatu. "to? to si rekao?" upita porunik prijetei. Spiridon se osvrne. "Rekao sam "jawohl", efe, "jawohl"!" (I Nijemci su mu svata govorili, a Spiridon bi im samo rekao "javvohl".) "Reci im neka mi spreme krumpira u kuhinji."

"Dobro, pouri!" Spiridon se uvijek vladao razumno i nije se svaao s pretpostavljenima. Ali danas je bio vrlo ogoren - zato to je bio ponedjeljak ujutro, zato to je morao opet raditi a da ni oi nije protrljao, zato to je osjeao da je u blizini pismo od kue i to je predosjeao neku nesreu u vezi s njim. Ogorenje itavog njegovog pedesetogodinjeg povlaenja po zemlji sakupilo se u bolnu ranu u grudima. Snijeg vie nije padao. Lipe su stajale nepomino. Bile su bijele, ne od jueranjeg mraza, ve od svjeeg snijega. Po mranom nebu i tiini Spiridcn je sudio da ovaj snijeg nee dugo potrajati. Spiridon se namrgoen bacio na posao, ali poslije prvih pedeset zamaha lopatom, polo mu je glatko, pa ak i veselo. I on i njegova ena bili su od onog soja ljudi koji nalaze olakanje od svega to im tereti duu u radu. I bilo bi im lake. Spiridon je zapoeo posao ne onako kako su mu naredili, oistivi stazu od straarnice do uprave, ve po vlastitom nahoenju: prvo puteljak do kuhinje, a zatim kruni puteljak na prostoru za etnju, tri lopate u irinu, za svoju brau zekove. U meuvremenu misli su mu bile zaokupljene kerkom. Njegova ena i on ve su proivjeli svoje. Njegovi sinovi, premda su i oni bili iza bodljikave ice, ipak su bili mukarci, to je ovjeku tei ivot dok je mlad, bit e mu lake kasnije. Ali ta e biti s keri? Premda Spiridon nita nije vidio na jedno oko, a na drugo samo djelomino, obiao je itavo dvorite za etnju u savrenom ovalu. Nije bilo posve svijetlo, tek sedam sati, kad su se prvi ljubitelji svjeeg zraka, Potapov i Horobrov, koji su ustali i umili se prije buenja, uspeli ljestvicama u dvorite. Zrak je bio racioniran i veoma vrijedan. 413 i "to se dogodilo, Daniliu?" upita Horobrov, podiui ovratnik iznoenog crnog civilflog kaputa u kojem su ga uhapsili. "Zar uope nisi legao?" "Zar bi ti gadovi pustili ovjeka da spava?" ree Spiridon. Ali njegovo rano jutarnje bjesnilo je nestalo. Za vrijeme tog sata utljivog posla sve su ga mrane misli o njegovim tamniarima napustile, i ostala mu je samo jasna odlunost ovjeka naviklog na patnje. Spiridon je u dui, ne oblikujui to u sebi rijeima, zakljuio da e, ako mu je kerka na bilo koji nain pogrijeila, njoj samoj biti najtee, pa joj mora odgovoriti njeno, a ne proklinjati je. Ali ak i ta najvanija misao o keri, koja se na njega spustila iz nepominih lipa prije zore, bila je sad potisnuta sitnim problemima dana: dvije daske bile su zakopane negdje pod snijegom; metlu je valjalo bolje nasaditi na drak. Osim toga morao je oistiti put do straarnice za osobna kola i za slobodne suradnike. Spiridon je prebacio lopatu na rame, obiao zgradu arake i nestao. Sologdin je iziao da cijepa drva, lagan, vitak, bezbrino prebacivi podstavljeni kaput preko ramena, koja su tako dobro podnosila hladnou. Poslije jueranje besmislene svae s Rubinom i svih uvredljivih optubi, po prvi put u dvije godine u araki spavao je loe, i sad je traio zraka, usamljenosti i prostora da razmisli o svemu. Balvani su bili ispiljeni; valjalo ih je samo iscijepati. Potapov je polako etao s Horobrovom, izbacujui malo u hodu ranjenu nogu. Nosio je injel crvenoarmejca, koji su mu dali kod zauzimanja Berlina, kad su ga na tenku poslali u prve redove. (Bio je oficir dok ga nisu zarobili, ali meu ratnim zarobljenicima nisu priznavali oficirske inove.)

Horobrov je tek ustao i umio se, ali njegov ivi duh ve je bio budan. Rijei koje su provaljivale iz njega kao da su u zraku opisivale neki besciljni luk i vraale se poput bumeranga da ga razdiru: "Sjea li se kako smo nekad davno itali da fordovski sistem rada na vrpci pretvara ovjeka u stroj, da je takav rad najneo-vjeniji oblik kapitalistikog izrabljivanja? Ali prolo je petnaest godina i sada mi pozdravljamo isti taj rad na vrpci, koju smo prekrstili u "tekuu vrpcu" kao najbolji i najnoviji oblik proizvodnje. Sad bismo trebali provesti jo jedno pokrtenje itave Rusije - Staljin bi to ve znao povezati s ateizmom." Potapov je ujutro uvijek bio sjetan. Bilo je to jedino vrijeme kad je mogao razmiljati o svom upropatenom ivotu, o sinu koji raste bez njega, o eni koja vene bez njega. Kasnije bi ga tokom dana zaokupio posao te vie ne bi bilo vremena za razmiljanje. Potapov je osjetio previe nezadovoljstva u rijeima Horo-brova, a to takoer moe dovesti do zabluda. Stoga je dalje hodao utke, nespretno izbacujui ranjenu nogu i trudio se da die dublje i pravilnije. Nekoliko su puta obili isti krug. 414 Pridruili su im se i ostali, etali su sami, po dvoje ili po troje. Iz razliitih razloga skrivajui svoje razgovore, trudili su se da jedan drugome ne prilaze previe blizu ni da se bez potrebe sustiu. Tek je svitalo. Prekriveno snjenim oblacima, nebo je kasnilo s jutarnjim sjajem. Svjetiljke su jo uvijek bacale ute krugove na snijeg. U zraku se osjeala ona svjeina, koja uvijek dolazi s tek napadalim snijegom. Nije kripao pod nogama, ve se tiho slijegao. Visok i uspravan, s pustenim eirom na glavi (on nikad jo nije bio u logoru) Kondraev-Ivanov etao je sa svojim susjedom iz spavaonice, siunim Gerasimoviem. Gerasimovi, koji je nosio kapu sa titnikom, nije Kondraevu sezao ni do ramena. Gerasimovi, potiten posjetom, preleao je itavu nedjelju u kreveru kao bolesnik. Potresao ga je pla njegove ene na rastanku. Ovoga jutra sakupio je svu svoju snagu da izie na etnju. Dobro umotan, a ipak drui od zime, htio se odmah vratiti u zatvor. Ali naletio je na Kondraev-Ivanova, poao da s njim obie jedan krug - i zavrio u pravoj etnji. "to? Vi niste uli za Pavela Dmitrijevia Korina?" pitao je Kondraev-Ivanov zaprepateno, kao da je za njega ulo svako ae. "Oh! On ima - kau, premda je nitko nije vidio - jednu prekrasnu sliku koja se zove "Rusija koja nestaje"! Neki kau da je duga est metara, neki dvanaest. I na toj slici..." Poelo se polako daniti. Straar je proao dvoritem viui da je etnja zavrena. Vraajui se kroz podzemni hodnik, osvjeeni zekovi sreli su sumornog, bradatog, blijedog, iscrpljenog Rubina koji im je urio u susret. Ne samo da je prespavao cijepanje drva (u svakom sluaju bilo bi nezamislivo da je poao cijepati poslije svae sa Sologdinom) ve je propustio i jutarnju etnju. Poslije kratkog drogiranog sna, itavo ma je tijelo bilo teko i beutno. Osjeao je takoer nedostatak kisika, nepoznat onima koji mogu udisati svjei zrak kad god zaele. Pokuao je upasti u dvorite samo da udahne zraka i zgrabi aku snijega da se protrlja. Ali straar na vrhu stepenica nije ga htio pustiti u dvorite. Rubin je stajao u betonskoj jami na dnu stepenica, kamo je napadalo malo snijega i osjeao se svjei zrak. Tu je dolje tri puta polako podigao ruke, duboko diui, zatim je uzeo malo snijega, protrljao njime lice i vratio se u zatvor. I Spiridon je energino uao, poto je oistio put za automobile od ulaza do straarnice. U upravi zatvora, dva porunika - jedan s etvrtastim brkovima, koji je

zavravao deurstvo i novi deurni, vakun - prouavali su naredbe koje je ostavio major Miin. Porunik vakun bio je nedokuiv tip, grubih, krupnih crta lica. Za vrijeme rata sluio je s inom nadstraara kao "izvrilac kazne pri vojnom sudu" divizije, i u tom je svojstvu radio za vrijeme itavog boravka u vojsci. Bio je veoma privren svom poloaju u specijalnom zatvoru i budui da nije bio suvie pismen, uvijek je Miinove naredbe itao dva puta da ne bi to propustio. 415 U deset do devet proli su sobama da kontroliraju i proitaju proglas, kako im je bilo naloeno: "U toku naredna tri dana svi zatvorenici imaju majoru Mi-inu predati popis svojih najbliih roaka, kako slijedi: prezime, ime, oevo ime, srodstvo, mjesto rada i kuna adresa. Bliskim se srodnicima smatraju: majka, otac, ena u registriranom braku, sinovi i keri iz registriranog braka. Svi ostali - braa, sestre, tetke, bratuedi, unuad, djedovi i bake - ne smatraju se bliskim roacima. Od prvog sijenja prepiska i posjete bit e doputene samo s bliskim roacima koje je zatvorenik naveo. Osim toga, od prvog sijenja, veliina mjesenog pisma ograniuje se samo na jednu sloenu stranicu iz biljenice." To je bilo tako strano i tako neumoljivo da mozak to nije mogao shvatiti. Zato isprva nije bilo, ni oaja ni pobune; samo nekoliko prezirnih povika slijedilo je Zvakuna: "Sretna Nova godina!" "Mnogo sree!" "Hu, hu!" "Prokazujte svoje roake!" "Zar to ne mogu sami pronai?" "Zato ne odrede koje veliine moraju biti slova, koja vrst slova?" Zvakun je prebrojavao zatvorenike i istovremeno nastojao upamtiti tko to izvikuje, da bi kasnije rekao majoru. Zatvorenici su i tako uvijek bili nezadovoljni, inio im ti dobro ili zlo... Zekovi su potiteni otili na posao. ak i oni koji su dugo vremena bili u zatvoru bili su zapanjeni okrutnou te nove mjere. Ta je okrutnost bila dvosjekla. S jedne strane znaila je da se tanku nit veze sa enom, djetetom ili roditeljem moe odravati samo pod cijenu policijske denuncijacije. Napokon, mnogi na slobodi jo uvijek su uspijevali sakriti injenicu da imaju roake iza reetaka, i samo ta tajnost titila im je posao i stan. S druge strane, znailo je da neregistrirane ene i djeca moraju biti odsjeeni od svakog kontakta - pa i braa, sestre i prvi roaci. Ali poslije rata, poslije bombardiranja, evakuacije, gladi, mnogi zekovi nisu ni imali drugih roaka. A zato to se ljudima ne daju pripremiti za hapenje - prije hapenja se ne ispovijeda, ne prieuje i ne sreuje raune sa ivotom - mnoga je odana djevojka ostala bez crnog iga matinog ureda u svom pasou; sad su te vjerne djevojke morale postati stranci... ak i oni koji su obino nestrpljivo ekali da odu na posao bili su neutjeni. Kad je zazvonilo zekovi su izlazili polako, objeenih ruku, tiskali su se kroz hodnike, puili i razgovarali. Sjedajui za radne stolove ponovno su puili i nastavili razgovarati, i ponajvie ih je zaokupljalo pitanje: zar je mogue da informacije o njihovim roacima nisu ve sakupljene i unesene u centralnu kartoteku? Novi i naivni sumnjali su u to. Ali stari okorjeli zekovi odluno su stresali glavom: oni su tumaili da je kartoteka u 416 neredu, da iza crnih konatih vrata esto "ne love mieve" - ne sabiru podatke iz bezbrojnih upitnika; zatvorski slubenici ne unose pravovremeno nove

podatke iz knjiga u koje se upisuju posjete i paketi, te je stoga popis koji su zahtijevali Klimentjev i Miin najsigurniji smrtni udarac koji je ovjek mogao zadati svojim roacima. Tako su razgovarali zekovi, i nitko nije htio raditi. Ali posljednji tjedan godine poeo je ba toga jutra i, prema planovima institutske uprave, valjalo je junaki uprijeti da bi se ispunio plan za 1949, i plan za prosinac, kao i da bi se izradio i prihvatio godinji plan za 1950, etvrtgodinji plan od sijenja do oujka, i plan za prvih deset dana sijenja. Sve u vezi s papirom morala je obaviti administracija; sve u vezi s radom morali su obaviti zekovi. Zato je oduevljenje zatvorenika danas bilo posebno vano. Uprava instituta nije nita znala o razornom jutarnjem proglasu, koji je uprava zatvora sastavila u skladu sa svojim godinjim planom. Nitko nije mogao optuiti Ministarstvo dravne sigurnosti da se pridrava evanelja. Ali jedna je biblijska crta ostala: desnica nije znala to radi ljevica. Major Roitman, kome na svjeem obrijanom licu vie nije bilo ni traga none tjeskobe, okupio je sve zekove i slobodne suradnike akustikog laboratorija da im iznese program. Na dugakom, inteligentnom licu Roitmanove su usne bile ispupene kao u crnca. Preko vojnike bluze, poprijeko preko mravih grudi, nosio je remen koji mu nije bio potreban i koji mu nikako nije pristajao. Htio je ohrabriti i sebe i uliti energiju svojim podreenima, ali dah neuspjeha ve je ispunio prostor pod lukovima: bez instalacije vocodera, koji su preselili, sredina sobe izgledala je prazna i naputena. Prjanikov, dragulj krune akustike, nije vie bio ovdje; nije bilo ni Rubina, koji se zakljuao sa Smolosidovom u treem katu; napokon, i sam Roitman je urio da ovo obavi i poe gore. Nije bilo ni Simoke; doi e u slubu tek poslije ruka, jer je nekoga zamjenjivala. Da je bar ne bude, pomislio je Nerin; u ovom trenutku to je bilo jedino olakanje. Ne bi joj morao nita tumaiti znakovima i pismenim porukama. Sjedei u krugu, Nerin se naslonio na pojastueni naslon stolice oslonivi se nogama o donju preku druge stolice. Veim dijelom gledao je kroz prozor. Vani se podigao vlaan zapadnjak i oblano nebo bilo je olovne boje. Snijeg, koji je napadao, poeo se raspadati i otapati. Jo jedno besmisleno, trulo otapanje! Nerin je sjedio oputen, neispavan, i bore su mu se otro ocrtavale u sivom svjetlu, dok su se uglovi usana objesili. Obuzeo ga je onaj poznati osjeaj ponedjeljka ujutro, koji znaju mnogi zatvorenici, kad ovjek kao da nema snage ni da se kree ni da ivi. Suzivi oi zurio je, nita ne videi, u tamnu ogradu i stra-arsku kulu na kojoj je stajao straar, tano nasuprot njegovom prozoru. 27 U prvom krugu 417 i*1 i1" to je jedna posjeta godinje? Tek juer je imao posjetu. Tada se inilo da je najhitnije, najnunije bilo reeno. A sada, danas... Kad bi sada mogao s njom govoriti? Pisati joj? Kako bi joj o tome mogao pisati? Da je nekako pokua pronai na poslu? Poslije jueranjeg razgovora bilo je jasno da se to ne smije. Kako joj je mogao objasniti da ne moe o njoj davati informacije, dakle, da moraju obustaviti dopisivanje? Sama adresa na omotnici ve bi bila denuncijacija. A da joj naprosto nita ne pie? Ali to e ona pomisliti? Tek juer jo sam se smijeio; od danas, uutjet u zauvijek?

Osjeaj da je uhvaen u kripac - ne u nekakav pjesniki, figurativni kripac, ve u golemi kovaki krip sa zupcima, sa eljustima koje e stegnuti vrat ovjeku - osjeaj da se oko njega stee taj krip, oduzeo je Nerinu dah. Bilo je nemogue pronai izlaz! Svaki je put bio jednako koban. Uljudan i kratkovidan, Roitman je zirkao kroz anastigmatine naoale blagim oima i govorio o planovima, planovima, planovima, glasom koji nije bio glas rukovodioca, ve se u njemu osjeao nagovjetaj umora i predaje. Meutim, sijao je sjeme na kameno tlo. 418 70 BURE U DVORITU Toga ponedjeljka ujutro odravao se sastanak i u konstruk-cionom uredu. Slobodni suradnici i zekovi sjedili su zajedno za nekoliko stolova. Premda je soba bila na gornjem katu i prozori su gledali na jug, sivo jutro davalo je malo svjetla, i tu i tamo na crtaim daskama bile su upaljene elektrine svjetiljke. Potpukovnik, ef ureda, ne ustajui sa stolice dosta je nevoljko govorio o ispunjenju plana, o novim planovima i o socijalistikim obavezama koje ih oekuju. Kazao je, premda to ni sam nije vjerovao, da e do kraja godine dovriti tehniko rjeenje projekta aparata za apsolutno ifriranje. Formulirao je svoje izjave tako da je svojim konstruktorima ostavio neki izlaz. Sologdin je sjedio u posljednjem redu i zurio preko ostalih u zid. Pogled mu je bio jasan, lice glatko i svjee i bilo je nemogue pretpostaviti da sada o neemu misli, ili da ga neto mui. ovjek bi prije pomislio da se koristio ovim sastankom za odmor. Ali on je, naprotiv, intenzivno razmiljao. Preostalo mu je nekoliko sati, ili moda nekoliko minuta, nije tano znao koliko, a morao je nepogreivo rijeiti problem itavog svog ivota. itavog jutra dok je cijepao drva nije upamtio nijednog panja i nijednog udarca sjekirom - neprestano je razmiljao. I kao to se u optikim instrumentima okreu izorusena ogledala, te njihove razliite plohe naizmjence hvataju i odraavaju zrake svjetla, tako su se u njemu itavo ovo vrijeme, na osovinama koje se nisu kriale i koje nisu bile paralelne, okretale i svjetlucale munje misli. S ironinim je smijekom sasluao jutarnji proglas. Ve je davno predvidio takvu mjeru. On se prvi na nju pripremio: sam je prekinuo dopisivanje. Proglas je samo potvrdio njegovo miljenje da e zatvorski reim postati jo stroiji, te da e se put natrag u slobodu, koji nazivaju "krajem kazne", potpuno zatvoriti. Najvie ogorenosti i aljenja izazvao je onaj nesretan obrat prepirke s Rubinom, i injenica da je Rubin, izgleda, preuzeo 419 pravo da sudi o njegovim postupcima. On je mogao prekriiti Leva Rubina na svom popisu prijatelja i nastojati da ga zaboravi, ali nije mogao zaboraviti izazov koji mu je dobacio. Taj je ostao; pekao je kao rana. Sastanak je zavrio i svi su poli na svoja mjesta. Larisin je stol bio prazan. Dobila je slobodan dan u zamjenu za nedjelju koju je provela na poslu. I to je bilo dobro. Kao i uvijek, ena osvojena juer, danas bi bila samo na putu. Ustavi, Sologdin je skinuo stari prljavi komad papira sa svoje crtae daske, i pod njim se pojavilo srce aparata za ifriranje. Naslonivi se na stolac dugo je vremena stajao pred crteom. to je dulje prouavao i upijao svoj izum, to se vie smirivao. Ogledala u njemu stala su se vrtjeti sve polaganije. Osovine svjetla poele su tei paralelno jedna uz drugu.

Po jedna crtaica, kao to su pravila zahtijevala, jedanput je tjedno obilazila konstruktore i skupljala stare, nepotrebne papire koje je valjalo unititi. Papire se nije smjelo poderati i baciti u koaru za papir; moralo ih se prebrojati, zbroj unijeti u poseban spis i onda ih spaliti u dvoritu. Sologdin je izvukao debelu mekanu olovku i kao sluajno povukao nekoliko crta preko svog crtea; zatim ga je zaprljao i razmazao. Izvadivi avlie skinuo ga je s daske, stavio komad prljavog papira preko njega, a jo jedan podmetnuo, sve ih smotao zajedno i predao ih crtaici. >Izvolite, tri papira." Tada je sjeo, otvorio neki prirunik i gledao to e se dogoditi s njegovim crteom. Dvije crtaice su prebrojile to su sakupile i pisale izvjetaj. Sologdin je gledao nee li koji konstruktor pregledati odbaene papire. Nitko se nije ni pribliio eni koja je uzela papire od njega. To je bila puka nemarnost sa strane ikina-Mikina: imali su previe povjerenja! Zato nisu u kenstrukcionom uredu osnovali slubu sigurnosti konstrukcionog ureda, koja bi pregledavala sve crtee koje ured unitava? Nije kome imao ispripovijedati svoju duhovitost, i Sologdin se sam sebi nasmijeio ispod brkova. Napokon, smotavi sve nepotrebne papire u nekoliko svitaka, ene su izile, poto su od jednog puaa uzele kutiju ibica. Sologdin je izvlaio ritmine crte na komadu papira, brojei sekunde: sad mora da silaze stepenicama... sad oblae kapute ... sad bi morale izii u dvorite. Stajao je iza svoje podignute crtae daske tako da ga gotovo nitko u sobi nije mogao vidjeti; ali on je vidio dvorite, onaj dio na kojem je stajalo aavo eljezno bure od koga je jutros dovitljivi Spiridon lopatom proistio stazu. Izgleda da se snijeg slegao i obje su ene u izmama lako dole do bureta. Ali dugo im je vremena trebalo da upale prvi papir. Palile su ibicu za ibicom, zatim nekoliko ibica odjednom, ali - sad ih je vjetar gasio, sad su se ibice lomile, sad je upaljeni sumpor 420 odskoio na ene te su ga preplaeno otresale sa sebe. Onda je u kutiji ostalo vrlo malo ibica, i inilo se da e se morati vratiti po nove. Vrijeme se polako vuklo - Sologdina bi svakog trenutka mogli pozvati Jakonovu. Ali ene su neto viknule, mahnule rukama i Spiridon im je priao, u krznenoj kapi s velikim naunjacima, nosei metlu. Skinuo je kapu da je ne opri, spustio je na snijeg kraj sebe, turio komad papira i svoju crvenokosu glavu u bure, eprkao malo po njemu, izvukao glavu i komad papira bio je ve crven. Upalio se i planuo; Spiridon ga je ostavio u buretu i poeo unutra brzo bacati sav drugi papir. Plamenovi su suknuli iz bureta i papir je izgorio, savijajui se i pocrnjevi. Ba u tom trenutku netko je za stolom efa u konstrukcionom uredu viknuo Sologdinovo ime. Potpukovnik je elio s njim razgovarati. Netko se iz laboratorija za filtriranje alio da nisu jo dobili narueni nacrt za dva podupiraa. Potpukovnik nije bio grub ovjek. Rekao je samo, naboravi elo: "Sluajte, Dmitrij Aleksandrovi, pa to je na tome tako komplicirano? Narueno je ve u etvrtak." Sologdin se uspravio. "Oprostite, upravo dovravam. Bit e gotovo za jedan sat." Nije ga jo ni zapoeo, ali nije mogao priznati da e mu za itav posao trebati svega jedan sat. 421 71 NJEGOVO LJUBLJENO ZVANJE

Operativni sektor eke (dravna sigurnost i kontrapijunaa) bio je u Mavrinu podijeljen izmeu majora Miina, zatvorskog "kuma", i majora ikina, institutskog "kuma". Budui da su djelovali u razliitim odjelima i primali plau od razliitih blagajnika, meu njima nije postojala konkurencija. Ipak ih je neka tromost spreavala da zajedno rade; uredi su im bili u razliitim zgradama i na razliitim katovima; o poslovima dravne sigurnosti i kontrapijunae nije se moglo raspravljati na telefonu, a budui da su bili ravni po inu, i jedan i drugi drali su da bi se ponizili kad bi otili jedan drugome u posjetu, da bi to bila neka vrst dodvoravanja. I tako su radili jedan nou, drugi danju, ne sastajui se katkada mjesecima, premda su obojica u svojim tromjesenim izvjetajima naglaavali potrebu najvee povezanosti u radu dravne sigurnosti i kontrapijunae u Mavrinu. Kad je jednom itao neki lanak u Pravdi, majoru ikinu upao je u oi naslov: "Ljubljeno zvanje". U lanku se govorilo o nekom agitatoru, koji je vie od svega na svijetu volio drugima neto objanjavati: radnicima je objanjavao znaaj poveane proizvodnje, vojnicima potrebu da se rtvuju, biraima pravilnost politike komunistikog i nepartijskog bloka. ikinu se dopao taj naslov. Zakljuio je da se ni on nije prevario kad je odabrao svoj ivotni poziv. Nikad ga nije privlailo ni jedno drugo zvanje; volio je svoje, a ono je voljelo njega. U svoje vrijeme ikin je zavrio kolu GPU-a, a zatim poao na teaj za usavravanje isljednika i istraitelja; ali vrlo je malo vremena proveo radei kao isljednik, te se stoga nije ni mogao tako zvati. Radio je kao lan slube sigurnosti u transportnom odjelu GPU-a; za vrijeme rata bio je na elu vojnog odsjeka za cenzuru; zatim je bio u komisiji za repatrijaciju; zatim u logoru za provjeravanje i klasifikaciju; zatim specijalni instruktor za metode deportacije Grka iz Kubana u Kazahstan; i napokon, oficir slube sigurnosti Mavrinskog naunog instituta. 422 ikinovo zvanje imalo je mnogo pozitivnih strana. Prije svega, poslije graanskog rata prestalo je biti opasno. U svakoj operaciji snage na njegovoj strani bile su uvijek premone - dva ili tri naoruana ovjeka protiv jednog nenaoruanog, neobavijetenog neprijatelja koji se esto tek budio. Osim toga, bilo je vrlo dobro plaeno, osiguravalo je pravo na najbolje specijalne centre za raspodjelu, na najbolje stanove, oduzete ljudima koji su bili osueni, na mirovine vee od onih koje su dobivali vojni slubenici, i na lijeenje u prvorazrednim sanatorijima. ovjek se nije morao iscrpiti na poslu; nije bilo nikakvih proizvodnih normi. Istina, prijatelji su govorili ikinu da su trideset sedme i etrdeset pete namjetenike slube sigurnosti gonili kao konje, ali Sikin osobno nikad nije zapao u takvu situaciju i nije to mogao povjerovati. U dobra vremena ovjek je mogao mjesecima drijemati za pisaim stolom. Taj posao se odlikovao sporou. Prirodno sporo vladanje svakog dobro uhranjenog ovjeka spojilo se sa sporou metode, kojoj je bio cilj da djeluje na duu zatvorenika i izvue priznanje polako iljenje olovke, odabiranje pera, izvlaenje papira, strpljivo biljeenje svih moguih birokratskih gluposti i nevanih podataka. Ta proraunata sporost bila je odlina za ivce i pridonosila je dugom ivotu. ikinu nije nita manje bio drag sistem na kojem se zasnivao njegov posao. On se sastojao uglavnom od biljeenja podataka, potpunog, sveobuhvatnog biljeenja podataka. Nikakav razgovor nije mogao zavriti naprosto kao razgovor; morao je zavriti pisanjem denuncijacije ili potpisivanjem izjave, ili pristanka - da nee lano svjedoiti, da nee otkrivati tajne, da nee naputati podruje, da e prikupljati informacije ili donositi informacije. Posebno se zahtijevala ona strpljiva panja i ona urednost, kojom se odlikovao ikinov karakter, da meu papirima ne zavlada zbrka, da budu sreeni, sloeni u kartoteku i da svaki podatak koji se trai bude uvijek pri ruci. (Kao

oficir, ikin nije sam mogao obavljati fiziki posao ulaganja u kartoteku; to je radila honorarna asistentica, mrava, nespretna djevojka loeg vida sa posebnom karakteristikom slube sigurnosti, koja je specijalno u tu svrhu preuzeta iz tajnitva.) Iznad svega, ikin je volio posao dravne sigurnosti i kontra-pijunae zato to je davao vlast nad ljudima, osjeaj da je svemogu i to ga je okruivao tajnovitou. ikinu je laskalo ono potovanje, ona strepnja koju je susretao ak i kod suradnika koji su takoer bili ekisti, premda ne "operativni" ekisti. Svi su oni - ukljuivi i pukovnika inenjera Jakonova - morali onog trenutka kad je to ikin zahtijevao, predati izvjetaj o svojem djelovanju, ikin, s druge strane, nije nikome od njih ni o emu morao polagati rauna. Kad bi se, tamnoputa lica, kratko podiane sive kose, drei veliku aktovku pod rukom penjao irokim stepenicama zastrtim sagom, a djevojke - porunici MGB-a - mu se bojaljivo uklanjale s puta i urile se da ga prve pozdrave, ikin je ponosno osjeao svoju vrijednost. 423 I I li Da je itko ikinu rekao (ali njemu to nitko nikad nije govorio) da izaziva mrnju, da mui druge ljude, on bi bio iskreno povrijeen. Za njega muenje ljudi nije nikada bilo zadovoljstvo, niti cilj samo po sebi. Istina, postojali su takvi ljudi, on ih je viao u kazalitu, na filmu; to su bili sadisti, strastveni poklonici torture, ljudi koji u sebi nisu imali nita ovjeanskog - ali to su uvijek bili ili bjelogardejci ili faisti, ikin je samo vrio svoju dunost, i njegov je jedini cilj bio da nitko ne pomisli nita tetno i ne uini nita tetno. Jednom se na glavnom stepenitu arake, kojima su se sluili i slobodni suradnici i zekovi, naao zamotak u kojem je bilo sto i pedeset rubalja. Dva porunika koji su ga pronali nisu ga mogli sakriti, ni potajno pronai vlasnika ba zato jer su ga pronali zajedno. Stoga su predali zamotak majoru ikinu. Novac na stepenicama kojima su se sluili zatvorenici, novac koji lei pod nogama onih kojima je strogo bilo zabranjeno da ga imaju - to je napokon bio izvanredan dogaaj dravnog znaaja! Meutim, ikin nije iz toga pokuao napraviti veliku aferu; naprosto je objesio oglas na zid stepenita: Tko god je izgubio 150 rub. u gotovu na stepenicama, moie ih u svako doba podii kod majora ikina. To nije bila mala svota. Ali ikina su toliko cijenili i toliko ga potovali da su proli dani i tjedni a nitko nije doao po izgubljeni novac. Oglas je polako izblijedio, zapraio se, netko mu je otkinuo ugao. Napokon je netko dopisao tampanim slovima modrom olovkom: Pozderi ih sam, pseto! Deurni je strgnuo oglas i odnio majoru. Dugo vremena poslije toga ikin je hodao po laboratorijima usporeujui nijanse svih modrih olovaka. Ta gruba, bezona psovka uvrijedila je ikina. On uope nije imao namjeru da prisvoji neiji novac. Bilo bi mu mnogo milije da je vlasnik doao po njega; tada bi protiv njega mogao podii odgojnu optunicu, obraditi ga na sastancima slube sigurnosti i - naravno, vratiti mu novac. Naravno, nije imao namjere ni da ga baci. Poslije dva mjeseca poklonio ga je dugakoj djevojci s mrenom na oku, koja je jedanput tjedno dolazila da sreuje kartoteku. Do tada uzoran obiteljski ovjek, ikin se spleo, kao da ga je sam avo povezao, s tom tajnicom grubih, debelih nogu, koju tokom svih njenih trideset osam godina nitko nije gledao. Dopirao joj je jedva do ramena, ali otkrio je u njoj neto to nitko jo nije pronaao. Jedva je mogao doekati dan kad je

dolazila na posao, i tako je zanemario svaki oprez da su ga, dok su mu ureivali ured a on se nalazio u privremenim prostorijama, napokon otkrili. Dva zatvorenika, stolar i zidar, ne samo da su ih uli, ve su ih promatrali kroz pukotinu. Pria se brzo proirila i zekovima je njihov duhovni otac postao predmet poruge, i htjeli su napisati pismo njegovoj eni, ali nisu znali adresu. Zato su ga umjesto toga prijavili upravi instituta. Ipak im nije uspjelo da unite oficira slube sigurnosti. Tom prilikom general-major Oskolupov ukorio je ikina, ne zbog nje424 govih odnosa s arhivarkom (budui da je to bilo pitanje njenih moralnih principa) i ne zato to su se njegovi odnosi s njom odvijali tokom radnog vremena (budui da ikin nije imao odreene radne sate) ve samo zato to su ih zatvorenici otkrili. U ponedjeljak, 26. prosinca (poto je sebi odredio slobodan dan u nedjelju), major ikin doao je na posao malo poslije devet ujutro, premda mu nitko ne bi mogao predbaciti ak i da je stigao tek oko ruka. Na treem katu, nasuprot ureda Jakonova, bio je kratki slijepi hodnik koji nikad nije bio osvijetljen elektrinim svjetlom i iz tog hodnika vodila su dvoja vrata, jedna u ikinov ured, a druga u prostorije partijskog komiteta. Oboja vrata bila su obloena crnom koom i na njima nije bilo ni natpisa ni imena, ikinu je odgovaralo to su ta dvoja vrata tako blizu u mranom hodniku; iz hodnika se nikako nije moglo tano vidjeti u koji ured ljudi ulaze. Danas, na putu u ured, ikin je sreo Stepanova, sekretara partijskog komiteta, mravog boleljivog ovjeka koji je nosio sjajne metalizirane naoale. Rukovali su se. Stepanov je tiho predloio: "Drue ikin..." (on nikad nikoga nije zvao po imenu i oevom imenu), "doi sa mnom da malo potjeramo lopte." On je mislio na biljar partijskog komiteta. ikin je katkad dolazio da igra, ali danas je imao na programu mnogo vanijih poslova te je dostojanstveno stresao srebrnastom glavom. Stepanov je uzdahnuo i uao da sam potjera nekoliko lopti. Uavi u svoj ured, ikin je paljivo odloio aktovku na stol. (Svi su ikinovi papiri bili povjerljivi i strogo povjerljivi, uvali su se u sefu i nikuda se nisu nosili, ali da je on hodao bez aktovke, ne bi ostavio dobar dojam. Stoga je kui u aktovki nosio Ogonjek, Krokodil i Vokrug, premda bi ga stajalo samo nekoliko kopjejki da se sam na njih pretplatio.) Preao je po sagu do prozora, malo postajao, zatim poao natrag do vrata. Vani poslovi kao da su ga vrebali u uredu, oekujui ga - iza sefa, iza ormara, iza divana, i iznenada su se svi poeli gurati oko njega, trudei se da privuku njegovu panju. Bilo je mnogo posla, mnogo posla! Protrljao je rukom kratku prosijedu kosu. Prije svega, morao je provjeriti jedan vaan pothvat, na kome je radio tokom mnogih mjeseci i koji je Jakonov nedavno odobrio, administracija prihvatila, koji je po laboratorijima protumaen, ali jo nije stupio na snagu. Bio je to novi sistem voenja tajnih dnevnika. Paljivo analizirajui situaciju sigurnosti u Mavrinskom institutu, major ikin je otkrio - i na to je bio vrlo ponosan - da prave tajnosti jo uvijek nema. Istina je, elini vatrostalni sefovi visoki poput ovjeka stajali su u svakoj prostoriji; pedeset ih je doneseno iz neke opljakane njemake tvrtke; istina, svi su se papiri, koji su bili tajni, polutajni, ili u vezi s tajnim, zakljuavali u te sefove u nazonosti specijalnih deurnih za vrijeme ruka, veere i nou. Ali tragian propust sastojao se u tome da su se zakljuavali samo zavreni i nezavreni radovi. Prva svjetlu425 canja neke ideje, prva nagaanja, nejasne hipoteze - upravo ono iz ega e

proistei radovi naredne godine, drugim rijeima, materijal koji je najvie obeavao - nita od toga nije se zakljuavalo u eline sefove. Spretan pijun koji se razumije u tehnologiju mogao se naprosto uvui kroz bodljikavu icu, pronai komad bugaice sa crteom ili dijagramom u nekoj koari za otpatke, zatim se vratiti istim putom natrag - i amerika pijunaa odmah bi shvatila ime se Institut bavi. Budui da je bio savjestan slubenik, major ikin je jednom natjerao Spiridona da u njegovoj nazonosti klasificira itav sadraj koare za smee u dvoritu. Pri tom je naao dva komada papira, oblijepljena smrznutim snijegom i pepelom, na kojima su oigledno nekad bili nacrtani dijagrami. ikinu se nije gadilo da uzme te otpatke, paljivo ih podigne za uglove i postavi na stol Jakonovu. Jakonov nije imao to rei! Tako je prihvaen iknov projekt za individualne posebne tajne dnevnike. Iz papirnice MGB-a smjesta su nabavljene prikladne knjige; svaka od njih imala je dvije stotine velikih, numeriranih stranica, bila je uvezana i mogla se zapeatiti. Te je dnevnike valjalo raspodijeliti svima osim frezerima, tokarima i po-dvorniku. Moralo se zabraniti pisanje bilo na emu osim na stranicama vlastitog dnevnika. Osim to se na taj nain spreavalo da skice padnu u ruke neprijatelju, taj je plan omoguavao jo neto: da se kontrolira misaona proizvodnja zatvorenika! Budui da je u dnevnik valjalo svakog dana unositi datum, major ikin e moi kontrolirati svakog zeka, vidjeti da li je mnogo razmiljao u srijedu i koliko je novoga izmislio u petak. Dvije stotine i pedeset takvih dnevnika bit e ravno jo dvije stotine i pedeset ikina, koji vise nad glavom svakog zatvorenika. Zatvorenici su uvijek podmukli i lijeni; uvijek pokuavaju izbjei posao, kad god je to mogue. Uobiajeno je kontrolirati proizvodnju obinog radnika. Sad se pruala mogunost da se kontrolira i inenjera, naunog radnika; to je bio smisao izuma majora ikina. (teta to oficiri slube sigurnosti i kontrapijunae ne dobivaju Staljinske nagrade!) Danas valja provjeriti jesu li dnevnici raspodijeljeni i da li su ih poeli ispunjavati. ikina je tog dana oekivalo i da dopuni popis zatvorenika za transport, koji e ubrzo uslijediti, i da tano sazna kad e uslijediti. Osim toga, ikin je bio obuzet aferom koju je zapoeo tako velianstveno, ali koju nije uspio pomaknuti s mrtve take - "Sluaj slomljene tokarske klupe". Dok je deset zatvorenika selilo klupu iz laboratorija broj 3 u servisnu radionicu, klupi je napukla podlona ploica. Poslije istrage, koja je trajala tjedan dana, napisan je izvjetaj na osamdeset stranica, ali istina nije dola na vidjelo: ni jedan od zatvorenika koji su u to bili umijeani nije bio novi. Morao je takoer utvrditi odakle je iskrsla jedna Dickensova knjiga. Doronin je dojavio samo da se ita u polukrunoj sobi, 426 a posebno da je ita Adamson. Pozvati na ispitivanje starog zatvorenika poput Adamsona bio bi gubitak vremena; znai, morao bi pozvati slobodne suradnike koji rade kraj Adamsona i preplaiti ih, objavivi da je sve otkriveno. ikin je danas imao toliko posla! (Ali jo uvijek nije znao novosti, koje e mu donijeti dounici. Jo nije znao da e morati povesti istragu o izrugivanju sovjetskog pravosua u obliku predstave koja se zvala "Suenje knezu Igoru"!) Sav oajan trljao je sljepoonice i elo, da bi se itava ta vreva misli malo smirila, slegla. Ne znajui gdje da zapone, ikin je odluio da krene meu mase, drugim rijeima, da malo proeta hodnikom nadajui se da e susresti nekog dounika koji e podizanjem obrve nagovijestiti da ima neku hitnu denuncijaciju, koja ne moe ekati do njegovog ugovorenog vremena. Ali jo nije stigao ni do stola deurnog, kad je uo kako on na telefonu razgovara o nekoj novoformiranoj grupi. to je to? Kako se stvari mogu odvijati tako brzo? Zar se nova grupa formirala

u Institutu u nedjelju, kad ikina nije bilo? Deurni mu je sve ispriao. Bio je to teak udarac! Doao je zamjenik ministra, doli su i generali, a ikina nije bilo! Obuzelo ga je kajanje. Mogao je zamjeniku ministra dati povoda da povjeruje kako nije dovoljno budan! A nisu ga ni upozorili, ni pitali za savjet na vrijeme; bilo je nemogue ukljuiti onog prokletog Rubina u grupu na tako odgovornom poslu - tog dvolinog varalicu, podmuklog i pokvarenog dokraja! Kune se da vjeruje u pobjedu komunizma, a nije htio postati dounik! I jo nosi onu demonstrativnu bradu, pseto prljavo, Vasco da Gama! Obrijati bi ga trebalo! Dostojanstveno urei, paljivo koracajui malim noicama u djeakim cipelama, ikin okrugle glave krenuo je prema sobi 21. Bilo je naina da se osveti Rubinu: on je nedavno predao molbu za obnovu procesa (molbu je predavao dva puta svake godine). O ikinu je ovisilo hoe li proslijediti molbu s pohvalnom karakteristikom, ili - kao do sada - sa zlobnom i negativnom. Vrata sobe 21 bila su drvena, bez staklenih okana. Major ih pokua gurnuti, ali bila su zakljuana. Pokucao je. Nije uo koraka, ali iznenada su se vrata posve malo otvorila. U otvoru je stajao Smolosidov s prijeteim crnim uvojkom. Ugledavi ikina nije se pokrenuo, niti je jae otvorio vrata. "Dobro jutro", ree ikin nesigurno, nenavikao na takav prijem. Smolosidov je bio jo vie "ekist operativac" nego sam ikin. Smolosidov je stajao poput boksaa, malo odmaknuvi povi-jene ruke od tijela. Nita nije govorio. "Ovaj, ja ..." ree ikin zbunjeno. "Pustite me unutra. Moram se upoznati s vaom grupom." 427 Smolosidov se povue pola koraka i jo uvijek tijelom uvajui sobu pozove ikina prstom. ikin se progura kroz uski procjep vrata, slijedei pogledom Smolosidovljev prst. Na unutranjoj strani vrata visio je list papira: Popis osoba kojima je doputeno ui u sobu 21: 1. Zamjenik ministra MGB-a - Sevastjanov 2. ef odjela - general-major Bulbanjuk 3. ef odjela - general-major Oskolupov 4. ef grupe - inenjer major Roitman 5. Porunik Smolosidov 6. Zatvorenik Rubin Ovjerio: MINISTAR DRAVNE SIGURNOSTI Zadrhtavi od strahopotovanja ikin se povukao u hodnik. "Moete li... zvati Rubina", ree on apatom. "Ne moe!" ree Smolosidov, takoer apatom. I zakljua vrata. I, 428 I 72 PARTIJSKI SEKRETAR Iz poetka je sindikat igrao veliku i znaajnu ulogu u ivotu mavrinskih slobodnih suradnika. Ali tada je to saznao jedan drug na visokom poloaju (tako visokom da ga je bilo nezgodno zvati drugom). Rekao je: "to to znai?" (I nije dodao rije "drue", uvjeren da ne valja maziti svoje podreene.) "Napokon, Mavrino je vojna jedinica, to e im sindikat? Znate na to to smrdi?" Tog istog dana sindikat je u Mavrinu ukinut. Ali to nije izazvalo nikakvih poremeenja u mavrinskom ivotu. Sad je silno poraslo znaenje partijske organizacije u Institutu, koje ve i

prije nije bilo maleno. Okruni partijski komitet priznao je da je partijskoj organizaciji u Mavrinu potreban plaeni sekretar s punim radnim vremenom. Pregledavi nekoliko upitnika koje im je proslijedio kadrovski odio, Okruni partijski komitet zakljuio je da bi za taj poloaj bio najpodesniji: Stepanov, Boris Sergejevi; roen 1900. u selu Lupai, okrug Bobrovsk; drutveno porijeklo: seljaci bezemljai; poslije revolucije seoski milicioner; bez zvanja; drutveni poloaj: namjetenik; obrazovanje: etiri razreda osnovne kole, dvije godine partijske kole; lan Partije od 1921. do danas; aktivan u partijskom radu od 1923; nije pokazao kolebanja u provoenju partijske linije; nikad nije bio lan opozicije; nikad nije sluio u vojsci ili ustanovama bijelih vlada; nije bio na okupiranom teritoriju; nije bio u inozemstvu; ne zna strane jezike, ne zna jezike narodnosti SSSR-a; ranjen granatom; odlikovan ordenom "Crvene zvijezde" i medaljom "Za pobjedu u domovinskom ratu protiv Njemake". U doba kad je Okruni partijski komitet preporuio Stepa-nova, on je radio kao agitator na etvi u Volokolamskom okrugu. Koristio je svaki trenutak kad kolhoznici nisu radili na poljima: im bi sjeli za ruak ili zastali naas da popue cigaretu, smjesta bi ih okupio u logoru na polju, ili bi ih uvee pozvao u upravnu zgradu, i neumorno im objanjavao koliko je vano da se zemlja 429 svake godine zasije kvalitetnim sjemenom; govorio im je da prinos mora premaiti koliinu posijanog sjemena; da ga valja poeti bez gubitaka i pljake, i predati dravi to je bre mogue. Bez odmora poao bi tada traktoristima, i tumaio im potrebu tednje gorivom i uvanja opreme, tvrdio da je potpuno nedopustivo i asak se odmarati, a takoer je nevoljko odgovarao na pitanja o looj kvaliteti popravaka, izvedenih na brzu ruku, i nedostatku radne odjee. Tada je plenum mavrinske partijske organizacije oduevljeno prihvatio preporuku Okrunog komiteta i jednoglasno izabrao Stepanova za plaenog sekretara - a da ga nikad nije ni vidio. Izabran je novi agitator i poslan u Volokolamski okrug - slubenik koji je uklonjen sa svog mjesta u zadruzi Jegorjevskog okruga, zbog neprestanih manjaka. U Mavrinu je Stepanovu dodijeljen ured odmah do oficira slube sigurnosti - i on se prihvatio rukovoenja. Poeo je time da kontrolira partijski rad koji je obavljao bivi sekretar, koji nije bio plaen ni oproten ostalih poslova. Bivi sekretar bio je porunik Klikaev. Bio je mrav, vjerojatno zato to je bio vrlo agilan i nikad se nije odmarao. Stizao je da rukovodi i laboratorijem za deifriranje, i kriptografskim i statistikim grupama, kao i da vodi seminar za komsomolce; bio je dua "grupe mladih", drugim rijeima, Roitmanove klike i, uza sve to, sekretar partijskog komiteta. I dok je uprava smatrala da je porunik Klikaev previe revan, a njegovi podreeni da se previe pridrava pravila, novi je sekretar odmah posumnjao da su partijski poslovi u Mavrinskom institutu po svoj prilici bili zaputeni. I pokazalo se da je imao pravo. Stepanovljeva prouavanja partijskih poslova trajala su tjedan dana. Ne iziavi ni jednom iz svog ureda, prouio je sve papire do posljednjega, upoznao svakog lana Partije, prvo iz njegovog linog dosjea i po fotografiji, a tek onda osobno. Klikaev je osjetio na sebi teku ruku novog sekretara. Jedan propust za drugim izlazio je na vidjelo. Osim nepotpunih podataka u upitnicima, nepotpunih preporuka i potvrda u dosjeima, osim nedostatka detaljnih karakteristika za svakog lana i kandidata za lanstvo, kod svih mjera bila je oigledna jedna nezgodna tendencija: tendencija da ih se dodue provede, ali da ih se ne dokumentira, tako da su mjere, tako rei, postajale iluzorne.

"Ali tko e to vjerovati? Tko e vam sad vjerovati da su ove mjere zaista provedene u djelo?" pitao je Stepanov, pritisnuvi dlanom elavu glavu, drei zapaljenu cigaretu meu prstima. I on je strpljivo tumaio Klikaevu da je sve bilo napravljeno samo na papiru (zato to se to moglo dokazati samo usmeno) a ne u stvari (zato to nije bilo zabiljeeno na papiru). Na primjer, koja je korist od toga to fiskulturnici Instituta (naravno, tu se ne misli na zatvorenike) igraju odbojku za vrijeme ruka (ak oduzimajui malo i od radnog vremena)? Moda je to istina; moda zaista igraju. Oigledno ne bi imalo smisla da Stepanov ili Klikaev, ili bilo tko drugi to kontrolira na taj nain 430 da ode u dvorite i gleda poskakuje li tamo lopta. Ali zato ne bi ti odbojkai, poto su odigrali toliko utakmica i stekli toliko iskustva, to iskustvo podijelili s drugima i sastavili posebne fis-kulturne novine: "Crvena odbojka" ili "ast jednog dinamovca"? I da je Klikaev poslije toga uredno skinuo novine s ploe i priloio ih partijskoj dokumentaciji, tada se ni kod jedne inspekcije ne bi pojavila ni najmanja sumnja da se mjera "igranje odbojke" zaista provodila, i to pod rukovodstvom Partije. Ali tko e sada Klikaevu vjerovati na rije? Tako je bilo u svemu, u svemu. "Ne moe djela dokazati rijeima!" - s tom dubokoumnom izrekom Stepanov je preuzeo svoju dunost. Kao to sveenik ne bi mogao povjerovati da netko moe lagati na ispovijedi, tako ni Stepanov nije mogao zamisliti da bi pisani dokumenat mogao lagati. Klikaev, uske glave i duga vrata, nije se ni pokuavao prepirati sa Stepanovom; s neprikrivenom zahvalnou u oima sloio se s njim i uio od njega. I Stepanov je vrlo brzo postao blai prema Klikaevu, pokazujui na taj nain da u njemu nema zlobe. Paljivo je sluao Klikaevljeva strahovanja zbog toga to na elu tako znaajne tajne ustanove kao to je Mavrino stoji inenjer Jakonov, koji ne samo ima dvojbenu karakteristiku, ve je naprosto bio bivi neprijatelj. Stepanov je sam postao izvanredno oprezan i budan. Klikaeva je uinio svojom desnom rukom, nareivao mu je da to ee posjeuje partijski komitet i blagonaklono ga pouavao iz riznice vlastitog iskustva. I tako je Klikaev upoznao novog partijskog organizatora bre i intimnije od bilo koga drugoga. Budui da ga je Klikaev prozvao "Pastirom", tako su ga poeli nazivati i "mladi". I ba zahvaljujui Klikaevu, odnosi izmeu Pastira i "mladih" nisu bili loi. "Mladi" su vrlo brzo shvatili da je za njih velika prednost imati partijskog aktivista koji otvoreno ne pripada njihovom taboru, nepristranog ovjeka koji se pridrava zakona koji e ostati po strani. A Stepanov se zaista drao slova zakona! Kad bi mu govorili da netko zasluuje samilost, da ne treba protiv njega postupati strogo po zakonu, da valja pokazati milosre, brazde bola urezale bi se u elo Stepanova (koje je bilo visoko jer nije imao kose na sljepoonicama) i ramena bi mu se pognula kao pod novim teretom. Ali pun vatrenog uvjerenja naao bi snage da se ispravi, naglo bi se okretao sad jednom sugovorniku sad drugome, dok su mali bijeli etvrtasti odrazi prozora odsijevali u njegovim naoalima. "Drugovi! Drugovi! to ja to ujem? Kako moete govoriti takve stvari? Zapamtite: uvijek podravajte zakon! Podravajte zakon svim svojim snagama! Samo tako ete zaista pomoi tom ovjeku, zbog kojega ste htjeli prekriti zakon. Jer zakon je uspostavljen iskljuivo zato da slui drutvu i ovjeanstvu, a mi to esto ne razumijemo, i u svom sljepilu elimo zakon zaobii." Sa svoje strane, Stepanov je bio zadovoljan "mladima" i njihovom revnou na partijskim sastancima i u partijskoj kritici. 431

U njima je vidio jezgro onog zdravog kolektivizma, koji je nastojao stvoriti na svakom svom novom radnom mjestu. Ako kolektiv nije rukovodiocima otkrivao prekritelje zakona u svojoj sredini, ako je kolektiv utio na sastancima, Stepanov je takav kolektiv s pravom smatrao nezdravim. Ako je kolektiv kao jedan ovjek napadao nekog od svojih lanova, posebno onoga koga je bilo potrebno napasti, takav je kolektiv - prema pojmovima ljudi koji su bili ak i vii od Stepanova - bio zdrav. Stepanov je imao mnogo takvih uvrijeenih shvaanja kojih se nikako nije mogao osloboditi. Na primjer, nije mogao zamislili sastanak koji ne bi zavrio prihvaanjem neke gromovite rezolucije, kritikom pojedinih lanova i mobilizacijom itavog kolektiva za nove proizvodne pobjede. Napose je volio kad se to dogaalo na "otvorenim" partijskim sastancima na koje su dolazili i svi vanpartijci, i na kome je i njih mogao dokraja potui: oni nisu imali prava ni da glasaju, ni da se brane. Katkada bi se prije glasanja mogli uti uvrijeeni, ak i bijesni glasovi: "to je ovo? Sastanak ili proces?" "Molim vas, drugovi, molim vas!" Stepanov bi u takvim sluajevima koristio svoj autoritet da prekine bilo kojeg govornika, pa ak i predsjedavajueg. Ubacivi brzo jednu pilulu u usta dru-om rukom (otkako je bio ranjen u glavu, glava ga je strahovito boljela im bi se uzrujao, a uvijek bi se uzrujao kad su napadali istinu) doao bi do sredine sobe pod centralno svjetlo, tako da su mu se jasno vidjele velike grake znoja na elavoj glavi. "to je ovo? Jeste li vi kojim sluajem protiv "kritike i samokritike?" I odluno maui akom po zraku kao da ukucava svoje ideje u glave slualaca, tumaio bi: "Samokritika je najvia pokretna snaga naega drutva, glavni faktor njegova napretka! Vrijeme je da shvatite, da kad kritiziramo lanove naeg kolektiva, to ne znai da im sudimo, ve elimo svakog radnika u svakom trenutku drati u neprestanoj stvaralakoj napetosti. I tu ne moe biti razlike u miljenju, drugovi! Naravno, nije nam potrebna bilo kakva kritika, to je tano. Potrebna nam je konstruktivna kritika, to jest kritika koja ne zahvaa nae iskusno rukovodstvo! Ne smijemo zamijeniti slobodu kritike sa slobodom sitnoburujskog anarhizma!" Tada bi poao do boce s vodom i popio jo jednu pilulu. Na kraju bi uvijek itav zdravi kolektiv jednoglasno glasao za rezoluciju, ukljuivi i one lanove koje je rezolucija napadala i upropastila, optuujui ih za "zloinaki nemaran odnos prema poslu" ili "neispunjenje plana koje granii sa sabotaom". ak bi se katkada dogaalo da Stepanov, koji je iznad svega volio kitnjaste, razraene rezolucije, Stepanov, koji je sreom uvijek znao unaprijed koji e se govori odrati i konani zakljuak sastanka, ne bi dospio sastaviti itavu rezoluciju prije sastanka. I tada bi, kad bi predsjednik objavio: "Dajem rije drugu Stepa-novu da objavi nacrt rezolucije!" Stepanov obrisao znoj sa ela i elave glave i rekao: "Drugovi! Bio sam veoma zaposlen i stoga u nacrtu rezolucije nisam uspio tano utvrditi stanovite okolnosti, stanovita imena i injenice", ili: 432 JU "Drugovi! Danas su me pozvali u upravu, te jo nisam pripremio nacrt rezolucije." Poslije toga bi u oba sluaja rekao: "Zato vas molim da glasate za rezoluciju u cjelini, a kad sutra budem imao vremena dopunit u detalje." I utvrdilo se da je mavrinski kolektiv tako zdrav da su se ruke podizale bez mrmljanja, premda nitko nije znao (niti e ikad saznati) koga e se ocrniti a koga pohvaliti u toj rezoluciji. Poloaj novog partijskog organizatora bio je jo vri zbog toga, to on sebi nije doputao slabost da bude bilo s kim intiman. Svi su ga s puno potovanja

zvali "Boris Sergeji". Prihvaajui to kao samo po sebi razumljivo, ni on nije nikoga u ustanovi nazivao imenom i oevim imenom. Cak i u uzbuenju za biljarskim stolom, koji je prekriven ohom zeleno blistao u prostoriji partijskog komiteta, on bi uskliknuo: "Karambol, drue ikin!" "Od mantinele, drue Klikaev!" Openito, Stepanov nikako nije volio da ljudi apeliraju na njegove uzvienije, plemenite osjeaje; ni on sam nije takve osjeaje izazivao u drugima. I stoga, im bi osjetio bilo kakvo nezadovoljstvo ili otpor prema svojim mjerama, ne bi nagovarao, ne bi tumaio, ve bi uzeo veliki isti papir i na vrhu napisao velikim slovima: "Predlae se da dolje imenovani drugovi ispune to i to do tog i tog datuma." Tada bi podijelio papir u numerirane stupce: "prezime", "ime", "potpis da je obavijest primljena", i naredio bi svom sekretaru da obilazi imenovane s papirom. Imenovani drugovi bi ga proitali, izlijevali svoju gorinu koliko su god eljeli protiv ravnodunog komada papira, ali morali su potpisati - a poto su potpisali, nisu smjeli ne izvriti zadatak. Stepanov je bio partijski sekretar, osloboen ne samo svakog drugog posla, ve i svih sumnji i lutanja u tami. Njemu je bilo dovoljno da na radiju uje da vie ne postoji herojskaJugosla---jidja, ve Titova klika; u roku od pet minuta taj bi zakljuak objanjavao s tolikom upornou, s takvim uvjerenjem, da bi ovjek mogao pomisliti da ga je on osobno godinama izmiljao. Ako bi netko Stepanovu oprezno skrenuo panju na razliku izmeu jueranjih direktiva i dananjih, na lou opskrbu instituta, na lo kvalitet opreme i pribora sovjetske proizvodnje ili na stambene potekoe, plaeni sekretar nasmijeio bi se kao da najavljuje rijei koje e izgovoriti: "Pa to vi oekujete, drugovi? To je samo birokratska zbrka; ali nema sumnje da na tom podruju napredujemo, s ime se, vjerujem, slaete." Stepanov je imao ipak neke ljudske slabosti, premda u vrlo ogranienim razmjerima. Na primjer, volio je da ga oni hvale, oni na poloaju, i volio je impresionirati obine lanove Partije svojim iskustvom. Sve je to volio zato to je bilo potpuno opravdano. Takoer je pio i votku, ali samo ako bi ga netko astio ili ako je donesena na stol, i svaki put se alio da mu votka silno teti zdravlju. Iz toga razloga nikad je sam nije kupovao i nikada nije nikoga astio. I to su mu bile jedine mane. 28 U prvom krugu 433 "Mladi" su se katkada meusobno prepirali o "Pastiru". Roitman je govorio: "Prijatelji! On je prorok bezdane tintarnice; ima duu tipkane stranice. Takvi su ljudi neizbjeni u prelaznom periodu." Ali Klikaev se tuno nasmijeio i rekao: "utokljunci! Ako mu budemo smetali gurnut e nam glave u drek.. Nemoj te misliti da je on glup. U pedeset godina nauio je kako da se snalazi! Zar mislite da sluajno imamo denuncijacije u svakoj rezoluciji? On njima pie povijest Mavrina. Gomila podatke unaprijed: ma to se desilo, svaka inspekcija e pokazati da je sekiv.tar upozoravao na tu situaciju ve ranije, zahtijevao panju javnosti." Po pristranom miljenju Klikaeva, Stepanov je bio podmukli klevetnik, koji e uiniti bilo to da olaka ivot trojici svojih sinova. Stepanov je zaista imao tri sina, i oni su neprestano od oca traili novac. Svu trojicu je smjestio na historijski odjel na sveuilitu. Njegovi su prorauni isprva izgledali tani, ali nije uzeo u obzir da je nastupilo zasienje povjesniarima na svim kolama, tehnikim institutima i veernjim i skraenim teajevima, prvo u samoj Moskvi, zatim u moskovskom okrugu, pa sve do Urala. Prvi je sin zavrio kolovanje, ali umjesto da ostane kod kue da hrani roditelje, otiao je u Hanti-Mansijsk u zapadnom Sibiru. Drugome su sinu nudili mjesto u Ulan Ude, istono od Bajkalskog jezera, a kad trei zavri

studije, izgledalo je nevjerojatno da e nai posao blie od Bornea. I to se grevitije njihov otac drao svog posla i male kuice u predgrau Moskve s treinom jutra povrtnjaka, bavama kiselog zelja i tri svinje za tov. Njegovoj supruzi, trijeznoj eni koja je moda ak bila i poneto nazadna u ideolokim pitanjima, tovljenje svinja bilo je osnovno zanimanje u ivotu i smatrala ga je osnovicom obiteljskog budeta. Prolu nedjelju ona je odluila da svakako odu na selo i kupe odojka. Zbog tog pothvata (uspjenog) Stepanov juer nije doao na posao, premda ga je subotnji razgovor uznemirio te je silno elio da bude u Mavrinu. U subotu je u Politikom odjelu Stepanov pretrpio udarac. Stanoviti drug, vrlo odgovoran, ali isto tako vrlo dobro uhranjen usprkos tereta briga i odgovornosti, teak zapravo oko sto i dvadeset kilograma, zagledao se u tanak nos Stepanova s tragom naoala i upitao ga lijenim baritonom: "Onda, Stepanov, to je s Judejcima tamo kod vas?" "S Ju... s kim?" upita Stepanov, nagnuvi glavu da bolje uje. "S Judejcima." I primijetivi potpuno nerazumijevanje sekretara, dostojanstvenik objasni: "Dobro, hou rei, ifutima." Iznenaen i bojei se da ponovi tu dvosjeklu rije, za koju se jo nedavno davalo deset godina kao za antisovjetsku propagandu, Stepanov nejasno promrmlja: "Da, ima ih nekoliko." "Pa onda, to ti tamo s njima namjerava?" Ba tada je zazvonio telefon, drug na visokom poloaju ga je podigao i vie nije razgovarao sa Stepanovom. 434 Zbunjen, Stepanov je proitao itavu gomilu uputa i direktiva u upravi, ali crna slova na bijelom papiru lukavo su izbjegavala judejsko pitanje. itav dan u nedjelju, na putovanju u potrazi za odojkom, razmiljao je i razmiljao i oajno se ekao po grudima. Oigledno mu je dovitljivost otupjela s godinama! Ali kako je to mogao pogoditi? Tokom svih godina rada Stepanov se navikao da su drugovi idovi posebno odani naoj ideji. A sada sramota! Stepanov, iskusni aktivist, propustio je da uoi znaajne nove tendencije, pa je ak indirektno uvuen u spletke neprijatelja, zato to itava ta grupa Roitmana i Klikaeva ... U ponedjeljak ujutro Stepanov je doao na posao veoma zbunjen. Poto je ikin odbio da odigra partiju biljara (a Stepanov se nadao da e za vrijeme igre od njega neto saznati), prepun tjeskobe, zato to nije imao nikakvih direktiva, plaeni partijski sekretar zakljuao se u ured partijskog komiteta i puna dva sata bjesomuno natjerivao lopte tako da su katkada letjele i preko ruba stola. Golemi bronani bareljef na zidu bio je svjedok itavog niza briljantnih udaraca, kad bi dvije ili tri lopte istovremeno zavrile u rupi. Ali profili na bareljefu nisu Stepanovu nagovijetali nikakvu mogunost da izbjegne razaranje svog zdravog kolektiva, a kamoli da ga uvrsti u toj novoj situaciji. Posve izmuen, napokon je uo kako zvoni telefon i pojurio da podigne slualicu. Kazali su mu da je u Mavrino ve krenuo automobil s dva druga, koji e donijeti odgovarajue instrukcije po pitanju borbe protiv ulizica. Plaeni sekretar se odmah razveselio, postao ak radostan, stjerao loptu s unutarnjeg ruba u rupu, zatim spremio tak i lopte u ormar. Raspoloenje mu se jo vie popravilo kad se sjetio da je juer kupljeni odojak ruiastih uiju pohlepno, bez oklijevanja pojeo napoj i sino i jutros. To je obeavalo da e ga moi utoviti jeftino i lako. I 435 73 DVA INENJERA

Major ikin nalazio se u uredu inenjera pukovnika Jakonova. Sjedili su i razgovarali kao ravnopravni, prijazno, premda su jedan drugoga i prezirali i mrzili. Jakonov je na sastancima rado govorio: "Mi ekisti." Ali za ikina Jakonov je jo uvijek bio onaj neprijatelj naroda koji je bio u inozemstvu, odsluio kaznu, kojemu je sluba sigurnosti oprostila i prigrlila ga, ali koji nije bio nevin! Neizbjeno e doi dan kad e organi razotkriti Jakonova i opet ga uhapsiti. Tada e mu ikin s uivanjem sam strgnuti epolete! To milostivo dranje inenjera pukovnika, gospodska samouvjerenost kojom je nosio teret vlasti nervirala je vrijednog malog glavatog majora. ikin je stoga uvijek nastojao istaknuti vlastitu vanost i vanost "operativnog" rada, koji je inenjer pukovnik dosljedno potcjenjivao. Sada je predlagao da se na dnevni red idueg sastanka slube sigurnosti stavi Jakonovljev izvjetaj o mjerama i stanju budnosti u Institutu, i da se strogo kritiziraju svi propusti i nedostaci. Takav bi se sastanak mogao zgodno povezati s transportom nesavjesnih zekova i uvoenjem novih tajnih dnevnika. Inenjer pukovnik Jakonov, izmuen od jueranjeg napadaja, s modrikastim podonjacima, premda su mu crte lica i dalje bile ugodno punake, kimnuo je potvrdno na majorove rijei. U najdubljoj dubini njegova bia, iza zidova i opkopa, kamo nije moglo prodrijeti ni jedno oko, osim moda oka njegove ene, on je mislio kako je taj major ikin smrdljiva u, koja je posijedila buljei u denuncijacije ... Kakva je luaka glupost to njegovo zanimanje, kako idiotski svi ti njegovi prijedlozi. Jakonovu su dali svega mjesec dana. Za mjesec dana glava mu se mogla nai na krvnikovom panju. Valjalo se osloboditi oklopa zapovijedanja, spona visokog poloaja, i sam sjesti pred dijagrame i u samoi razmiljati. Ali golema kona naslonjaa u kojoj je sjedio inenjer pukovnik sadravala je u sebi vlastitu negaciju: odgovoran za sve, pu436 I kovnik nita nije mogao dodirnuti sam, ve samo podizati telefonsku slualicu i potpisivati papire. A jo mu je i taj sitni rat s Roitmanovom grupom iscrpljivao duhovne snage. Morao je voditi taj rat. Nije bio u stanju istisnuti ih iz Instituta, i elio ih je samo prisiliti na bezuvjetnu predaju. Oni su, meutim, eljeli da njega izbace, i bili su u stanju da ga unite. ikin je jo uvijek govorio. Jakonov je gledao kraj njega. Oi su mu bile i dalje otvorene, ali, naputajui lijeno tijelo, u mislima se prenosio u svoj dom. Moj dom! Moja kuica - moja slobodica! Kako su mudri Englezi, koji su prvi shvatili tu istinu. Na tvom vlastitom malom teritoriju postoje samo tvoji zakoni, etiri zida i krov odvajaju_ te od svijeta koji te neprestano titi, gnjei, istiskuje neto iz tebe. Paljive oi s tihim te sjajem doekuju na pragu tvog doma. Draesna djeica, koja uvijek smiljaju neto nova (dobro da jo ne idu u kolu) tjee te i osvjeavaju, ma koliko bio umoran od proganjanja, od neprestanog natezanja na sve strane. Tvoja ena ih je ve nauila da brbljaju engleski. Sjedajui za klavir, ona svira ugodan Waldteufelov valcer. Prekid za ruak je kratak, a kad zavri posao uveer, ve je gotovo no, ali u tvom domu nema ni napuhanih budala, ni dosadnih, opakih mladia. U Jakonovljevom poslu bilo je toliko muke, toliko poniavajuih situacija, toliko stranih zapreka, toliko administrativnog pritiska, a Jakonov se opet osjeao tako star, da bi se najradije odrekao tog posla kad bi mogao - i ostao u svom udobnom malom privatnom svijetu, u svom domu. To nije znailo da ga vanjski svijet ne zanima - ivo ga je zanimao. Teko je bilo nai zanimljivije razdoblje od naega u itavoj svjetskoj povijesti.

Promatrao je svjetsku politiku kao neku vrst partije aha. Ali Jakonov nije imao elje da sam igra tu igru, ili tavie da bude pion u njoj, ili dio piona, ili podstava na dnu piona. Jakonov je to elio promatrati iz prikrajka, uivati u tome u udobnoj pidami, iz svoje stare stolice za ljuljanje, meu brojnim policama za knjige. Jakonov je imao sve kvalifikacije i sposobnosti za takvo zanimanje. Savladao je dva jezika, i strane radio-stanice natjecale su se koja e mu dati informacije. Ministarstvo je primalo strane tehnike i vojne asopise i odmah ih upuivalo tajnim institutima. Urednici tih asopisa rado su povremeno ukljuivali u list kakav esej o politici, ili buduem svjetskom ratu, ili buduoj politikoj strukturi naeg planeta. Osim toga, kreui se u visokim krugovima, Jakonov bi povremeno saznao pojedinosti koje nisu bile dostupne tampi. Nije izbjegavao ni prevedene knjige o diplomaciji i pijunai. A uza sve to imao je i vlastiti otar um. Iz svoje stolice za ljuljanje pratio je igru Istoka protiv Zapada, i pokuavao prema uinjenim potezima pogoditi kakav e biti rezultat. Na ijoj je on bio strani? Kad su za njega na poslu stvari ile dobro, bio je, naravno, za Istok. Kad bi pritisak postao prevelik, bio je vie za Zapad. Vjerovao je ipak da e pobijediti onaj koji bude jai i okrutniji. U tome su se, na alost, slagale i itava povijest i svi proroci. 437 Jo u ranoj mladosti prihvatio je popularnu izreku: "Svi su ljudi gadovi!" I to je dulje ivio, to vie mu se ta istina potvri-vaTa~"^to Je~ublje zalazio, nalazio je sve vie dokaza za nju, i "postajalo mu je lake ivjeti. Jer ako su svi ljudi gadovi, onda ovjek nita ne mora uiniti "za ljude" ve samo za sebe. Nema "drutvenog oltara" i nitko ne smije od nas zahtijevati rtve. Ve davno je sam narod to vrlo jednostavno izrazio: "Bog je sebi prvo bradu stvorio." uvari reda i zakona nisu stoga imali nikakvog razloga da brinu zbog njegove prolosti. Razmiljajui o ivotu Jakonov je shvatio da u zatvor idu samo oni ljudi koji u jednom trenutku u ivotu nisu bili dovoljno pametni. Zaista pametni ljudi gledaju daleko unaprijed; oni izmiu i zaokreu, ali uvijek ostaju itavi i na slobodi. Zato provoditi iza reetaka ivot koji nam pripada samo dok diemo? Ne! Jakonov je odbacio svijet zekova ne samo izvana, ve i zbog unutarnjeg uvjerenja. Iz ijih bi ruku inae primio etiri prostrane sobe s balkonom i sedam tisua mjeseno? U najmanju ruku, te stvari ne bi dobio tako brzo. Vrijeali su ga, postupali s njim hirovito, esto glupo, uvijek okrutno - ali napokon, u okrutnosti i jest snaga, to je njena najistinitija manifestacija! ikin mu je sada pruao popis zekova koje valja transportirati narednog dana. Popis s kojim su se ve sloili obuhvaao je esnaest imena, a sad je ikin dodao jo dva imena s Jakonov-ljeva notesa na stolu. Ukupni broj zatvorenika s kojim se sloila zatvorska uprava iznosio je dvadeset. Valjalo je "izmisliti" jo dvojicu i o tome obavijestiti potpukovnika Klimentjeva najkasnije do pet sati. Meutim, u tom trenutku nisu se mogli prisjetiti ni jednog kandidata. Sluajno su ba najbolji specijalisti i radnici bili nepouzdani u pitanjima sigurnosti, dok su opet miljenici oficira slube sigurnosti bili nitarije i zabuanti. Zato je bilo teko odrediti imena za transport. Jakonov stavi popis na stol i napravi umirujui pokret rukom. "Ostavite popis ovdje; malo u razmisliti. A i vi razmislite. Razgovarat emo telefonom." ikin je polako ustao i (morao se suzdrati, ali nije se suzdrao) potuio se ovom nedostojnom ovjeku na ministrov postupak: u sobu 21 putali su zatvorenika Rubina, putali su Roit-mana - dok je njemu, ikinu, kao i pukovniku Jakonovu zabranjen pristup! U njihov vlastiti pogon! Kako se to

moglo dogoditi? Jakonov je podigao obrve i zatvorio kapke tako da mu je lice naas bilo posve bezizraajno. Izgledalo je kao da govori: "Da, majore, da, prijatelju moj, za mene je to bolno, vrlo bolno, ali ne mogu podii pogled i gledati u sunce!" Za Jakonova je itava ta pria sa sobom 21 bila prilino dvojbena, a Roitman mu se inio previe revnim djeakom, koji svakog asa moe slomiti vrat. ikin je iziao, a Jakonov se sjetio najugodnije od svih dananjih dunosti juer za nju nije imao vremena. Ako uspije pokazati odreeni napredak na aparatu za apsolutno ifriranje, to e ga spasiti kod Abakumova kad istekne njihov mjesec. 438 Telefonirao je u konstrukcioni ured i naredio Sologdinu da donese svoj novi nacrt. Za dvije minute Sologdin je pokucao, uao, praznih ruku u prljavom kombinezonu. Jakonov i Sologdin. do \.<&&& gotovo nikad nisu ni razgovarali; nikad nije bilo razlog, da. se. %^es^ssic=^sQsr^O^s^*3^ ^^^ss"s&vs^s^sscks^ss. NS^Ssot, ~"{i\ "^i \n se sluajno sreli, inenjer pukovnik nije obraao nikakve pain^e na tu. nevanu osobu. Ali sada je (pogledavi na popis imena i oevih imena pod staklom) Jakonov srdano, kao pravi gostoljubivi gospodin, s odobravanjem pogledao zatvorenika koji je uao i lju.bezno rekao: "Sjednite, Dmitrij Aleksandroviu, drago mi je to vas vidim." Pritisnuvi vrsto ruke uz bokove Sologdin je priao blie, utke se naklonio i ostao stajati uspravan i ukoen, "ini se da ste nam potajno pripremili neko iznenaenje", ree Jakonov. "Prije nekoliko dana - u subotu, zar ne? - vidio sam kod Vladimira Erastovia va crte glavnog dijela aparata za apsolutno ifriranje. (Zato ne sjednete?) Ja sam ga samo letimino pogledao; silno bih elio o tome podrobnije porazgovoriti." Ne odvraajui pogled od Jakonova, koji je u njega gledao s puno razumijevanja, Sologdin je i dalje stajao napola okrenut i nepomian, kao da je zapoeo dvoboj i oekuje hitac. Odgovorio je polako i razgovjetno: "Varate se, Antone Nikolajeviu. Istina, koliko sam mogao, radio sam na tom aparatu. Ali ono to mi je uspjelo i ono to ste vidjeli samo je nakazno i nesavreno rjeenje u skladu s mo jim vrlo osrednjim sposobnostima." Jakonov se zavali u naslonja i dobroudno se usprotivi: "Hajde, hajde, prijatelju, molim vas, bez lane skromnosti! Premda sam samo na brzinu pogledao va nacrt, on je na mene ostavio vrlo povoljan dojam. A Vladimir Erastovi, koji moe prosuditi bolje od nas dvojice, definitivno ga je pohvalio. Sad u narediti da nikoga ne putaju k meni. Idite po svoj nacrt i svoje proraune, pa emo ih pregledati. elite li da pozovem Vladimira Erastovia?" Jakonov nije bio glupi birokrat, koga zanima samo ishod proizvodnog procesa. Bio je inenjer, a svojevremeno je bio ak i poduzetan inenjer, te je u ovom trenutku osjetio neto od onog delikatnog uitka koji nam moe pruiti ljudska misao, koja se dugo razvija. To je bila jedna jedina zadovoljtina koju je jo uvijek nalazio u svom poslu. Gledao je ispitivaki, Ijubezno se smijeei. I Sologdin je bio inenjer ve etrnaest godina. Zatvorenik je bio dvanaest godina. U grlu ga je stezalo i s mukom je izgovarao rijei: "Antone Nikolajeviu, vi se zaista varate. To je bila tek skica, nedostojna vae panje." Jakonov se namrti, sada ve pomalo ljut i ree: "Dobro, u redu, vidjet emo, vidjet emo. Idite po nju." Na epoletama, zlatnim sa svijetloplavim rubom, bile su tri zvijezde. Tri velike impozantne zvijezde, smjetene u trokutu. Natporunik Kamian, oficir slube sigurnosti u Gornoj Zakritki,

439 takoer je zasluio trokut s tri zlatne zvijezde s modrim rubom tokom onih mjeseci dok je tukao Sologdina. Ali njegove su zvjezdice bile manje. "Crte vie ne postoji", ree Sologdin nesigurnim glasom. "Budui da sam u njemu naao ozbiljne i nepopravljive greke, ja sam ga - spalio." Pukovnik je problijedio. U prijeteoj utnji jasno se ulo njegovo teko disanje. Sologdin se trudio da die neujno. "Kako to mislite? Sami? Svojim rukama?" "Ne. Dao sam da ga spale. Prema propisima." Glas mu je bio priguen i nejasan. Vie nije bilo ni traga njegovom prijanjem samopouzdanj u. "Onda je moda jo uvijek itav?" ree Jakonov trgnuvi se s iznenadnom nadom. "Izgorio je. Gledao sam s prozora", odgovori Sologdin s tekom upornou. Zgrabivi jednom rukom naslon stolice, a drugom mramorni pritiskiva na stolu, kao da namjerava razbiti Sologdinu lubanju, pukovnik je podigao svoje krupno tijelo i stajao nagnut nad stolom. Zabacivi glavu malo unatrag, Sologdin je stajao kao neki modri kip. Toj dvojici inenjera vie nisu bila potrebna nikakva pitanja ni objanjenja. Zurili su jedan u drugoga, i izmeu pogleda kao da im je proticala nepodnoljiva struja strahovite napetosti. "Unitit u te", bjesnile su oi pukovnika. "Hajde, natovari mi jo i treu kaznu, gade!" urlale su oi zatvorenika. Trebalo je doi do gromoglasne eksplozije. Ali Jakonov se, prekrivi oi rukom kao da mu smeta svjetlo, okrenuo i priao prozoru. Uhvativi se za naslon najblie stolice, Sologdin je iscrpljen spustio pogled. "Mjesec dana. Jedan mjesec! Zar sam zaista izgubljen?" Pukovniku je sve bilo jasno, do najsitnije pojedinosti. "Trea kazna. To ne bih preivio", Sologdin je bio obuzet uasom. Jakonov se opet okrenuo prema Sologdinu. "Inenjeru! Kako si to mogao uiniti?" pitao je njegov pogled. Ali i Sologdinove su oi sijevnule, kao da kau: "Zatvorenice! Sve si zaboravio!" Gledali su se s mrnjom, ali kao zaarani, jedan je u drugome vidio sebe onakvoga, kakav nije postao, zurili su jedan u drugoga i nisu mogli odvratiti pogleda. Sad e Jakonov poeti urlati i lupati akama po stolu; podignut e slualicu, baciti ga u tamnicu - Sologdin je na to bio posve spreman. Ali Jakonov je izvukao mekanu, istu, bijelu maramicu i obrisao oi. Uporno je gledao Sologdina. Sologdin se trudio da jo tih nekoliko minuta stoji uspravno. Jednom rukom inenjer pukovnik naslonio se na prozorsku dasku, a drugom je polako pozvao zatvorenika k sebi. 440 Sologdin mu je priao sa tri vrsta koraka. Malo pogrbljen, poput starca, Jakonov upita: "Sologdin, vi ste Moskovljanin?" "Da", ree Sologdin, jo uvijek gledajui ravno u njega. "Pogledajte tamo dolje", ree mu Jakonov. "Vidite li tamo na cesti autobusnu stanicu?" Autobusna stanica se jasno mogla vidjeti s prozora. Sologdin je pogleda. "Odavde je svega pola sata vonje do sredita Moskve", ree tiho Jakonov. Sologdin se opet okrene prema njemu. Iznenada, kao da e pasti, Jakonov poloi obje ruke na Sologdinova ramena. "Sologdine!" ree on moleim, vapijuim glasom. "Mogli biste sjesti na taj autobus ve idueg lipnja ili srpnja. A vi to ne elite. Mislim da biste ve u kolovozu moda dobili prvi dopust - i ili biste na Crno more. Kupati se u

moru, moete li to zamisliti? Koliko godina ve niste bili u vodi, Sologdine? Napokon, zatvorenicima se to nikad ne doputa!" "Kako ne? Na sjei drva", usprotivi se Sologdin. "I to mi je neko kupanje!" Jakonov se i dalje drao Solog-dinovih ramena. "Ali vi ete zavriti tamo gore na sjeveru, Sologdine, gdje se rijeke nikad ne otapaju... Sluajte, ja ne mogu vjerovati da na svijetu postoji ljudsko bie koje sebi ne eli dobro. Objasnite mi: zato ste spalili nacrt?" Nebeski plave oi Dmitrija Sologdina i dalje su bile nepokolebljive, nepomuene, neporone. U njihovim zjenicama Jakonov je vidio odraz vlastite dostojanstvene glave. Nebeski plavi krugovi s crnim rupama u sreditu - a iza njih itav neoekivani svijet jednog jedinstvenog ovjeka. "to vi mislite, zato?" odgovori Sologdin pitanjem. Izmeu njegovih brkova i bradice, uglovi sonih usana podigli su se sasvim malo, kao da se rugaju. "Ne razumijem." Jakonov je spustio ruke i zakoraio na drugu stranu. "Samoubojice - ne razumijem." A iza sebe je uo zvuan glas pun samopouzdanja: "Graanine pukovnie! Ja sam suvie nevaan, nitko me ne poznaje. Nisam elio dati svoju slobodu nizato ..." Jakonov se naglo okrenuo. "Da nisam spalio svoj crte, da sam ga predao vama potpuno dovrenog, tada bi me na potpukovnik, vi, Foma Gurjanovi, tko god zaeli, mogao sutra gurnuti u transport i potpisati bilo kakvo ime pod nacrt. Takve se stvari dogaaju. A ja vam kaem da je vrlo nezgodno aliti se iz tranzitnog logora; tamo vam oduzmu olovku, uope vam ne daju papira, molbe se ne prosljeuju." Jakonov je sluao Sologdina gotovo s uitkom. (Taj mu se ovjek dopao im je uao.) "Dakle, vi ete se prihvatiti toga da rekonstruirate svoj nacrt?" To sad nije govorio inenjer pukovnik, ve oajan, iscrpljen, nemoan ovjek. 441 "Tano ono to je bilo na mom papiru - za tri dana!" ree Sologdin blistavih oiju. "A za pet tjedana dat u vam potpuni nacrt za itav projekt, s podrobnim proraunima svih tehnikih aspekata. Da li vam to odgovara?" "Za mjesec dana! Za mjesec dana! To nam je potrebno za mjesec dana!" Jakonov se s rukama na stolu podigao prema tom avolskom inenjeru. "U redu, imat ete ga za mjesec dana", sloi se Sologdin hladno. Ali Jakonov je postao sumnjiav. "Samo as", ree on. "Malo prije ste rekli da je to bio bezvrijedan crte, da ste u njemu nali ozbiljne i nepopravljive greke." "Ho, ho!" nasmije se Sologdin otvoreno. "Katkada se nedostatak fosfora i kisika i nedostatak novih dojmova iz ivota po-igraju sa mnom, i obuzme me neka vrst duhovnog pomraenja. Ali u ovom trenutku slaem se s profesorom elnovom: sve je u tom nacrtu bilo na mjestu." Jakonov se takoer nasmijei, zijevne od olakanja i spusti se u naslonja. Oaralo ga je kako Sologdin vlada sobom, kako je vodio taj razgovor. "Upustili ste se u riskantnu igru, gospodine. Napokon, to je moglo posve drugaije zavriti." Sologdin bezbrino rairi ruke. "Jedva, Antone Nikolajeviu. ini mi se da sam vrlo pravilno ocijenio i poloaj instituta i - va poloaj. Vi, naravno, znate francuski? Sa Majeste le Cas! Njeno velianstvo Prilika! Prilika rijetko prolazi kraj nas; ovjek joj na vrijeme mora skoiti na lea, i to tano nasred lea!" Sologdin je govorio i vladao se isto tako jednostavno kao da cijepa drva s Nerinom. Sad je i on sjeo i veselo promatrao Jakonova. "Dakle, to emo uiniti?" upita inenjer pukovnik prijazno.

Sologdin odgovori kao da ita sa tiskane stranice, kao da je to ve davno odluio: "Kao prvo, elio bih od poetka zaobii Oskolupova. On je sluajno ovjek koji strano voli biti koautor. S vae strane ne oekujem takve podvale. Ne varam se, zar ne?" Jakonov sretno kimne glavom. Oh, kakvo je olakanje osjetio i bez toga! "Osim toga, moram vas podsjetiti da je crte za sada jo uvijek spaljen. Dakle, ako zaista elite ostvariti moj projekt, naite naina da ministra obavijestite izravno o meni. U najgorem sluaju - zamjenika ministra. Neka on lino potpie nareenje, kojim me imenuje rukovodiocem projekta. To e mi biti garancija, i ja u se prihvatiti posla. Ministrov potpis potreban mi je posebno zato to u svojoj grupi elim uspostaviti poredak koji nije uobiajen. Ja nisam pristalica nonog rada, nedjeljnog udar-nitva i pretvaranja naunih radnika u robote. Strunjaci valja da pristupaju svom poslu s jednakim arom kao da idu... na ljubavni sastanak." Sologdin je govorio sve veselije i slobodnije, kao da se on i Jakonov poznaju ve od djetinjstva. "Prema tome, neka se naspavaju, neka se proetaju. Tko god eli, neka cijepa drva za kuhinju. Moramo misliti i na kuhinju, slaete li se?" 442 Iznenada su se naglo otvorila vrata ureda. elavi, mravi Stepanov uao je bez kucanja, a stakla na naoalima sablasno su mu svjetlucala, "Antone Nikolajeviu", ree on sveano. "Imao bih neto vano s vama razgovarati." Stepanov je nekoga nazvao po imenu! To je bilo nevjerojatno. "Dakle, ja u oekivati nareenje?" upita Sologdin, ustajui. Inenjer pukovnik kimne glavom. Sologdin izie laganim, vrstim korakom. Jakonov isprva nije shvaao o emu to partijski aktivist tako energino govori. "Drue Jakonov! Neki drugovi iz politikog odjela upravo su doli k meni i dobro mi oprali glavu. Dopustio sam da se prave velike i ozbiljne pogreke. Dopustio sam da se grupa nekih, recimo, kozmopolita bez korijena ugnijezdi u naoj partijskoj organizaciji. A ja sam pokazao politiku kratkovidnost, nisam vas podrao kad su vas pokuali progoniti. Ali moramo neustraivo priznavati svoje greke. I zato emo sad smjesta nas dvojica sastaviti rezoluciju, onda emo sazvati otvoreni partijski sastanak - i zadati teak udarac ulizicama." Jakonovljev poloaj, koji je dan ranije bio tako beznadan, sad se iz osnova promijenio. 443 74 STO ETRDESET I SEDAM RUBALJA Prije ruka, deurni vakun izvjesio je u hodniku popis ze-kova koje major Miin eli vidjeti u svom uredu za vrijeme podnevnog odmora. Slubeno se zekove pozivalo da prime pisma i da ih se obavijesti o novanim uputnicama, koje su poloene na njihov bankovni raun. Proces uruivanja pisma zekovima u specijalnim zatvorima vrio se u tajnosti. Naravno da to nije moglo ii kao na slobodi - povjeriti pismo bilo kojem neodgovornom potaru. "Kum" koji je ve proitao pismo i zakljuio da nije ni zloinako ni provokativno, uruivao bi ga zatvoreniku iza debelih vrata, poprativi taj in govorom. Pismo se uruivalo otvoreno, te je na taj nain uniten posljednji ostatak intimnosti izmeu dvoje ljudi bliskih jedno drugome. Pismo koje je do tada prolo kroz mnoge ruke, kojega su odlomci prepisivani i unoeni u dosje zatvorenika, igosano crnim, umrljanim igom cenzora, na kraju bi izgubilo svoj siuan lini smisao i steklo znaenje dravnog dokumenta. (Zaista, u nekim arakama tako su dobro shvaali znaenje tih pisama da su ih rijetko davali zatvorenicima; dopustili bi im samo da ih proitaju, rijetko da ih proitaju dva puta, i u nazonosti "kuma" morali bi na dno pisma staviti potpis kao dokaz da su ga proitali; ako je itajui

pismo od ene ili majke zek pokuao zapisati neke odlomke da bi ih upamtio, to je izazivalo isto toliko sumnje kao da je pokuao prepisati neki dokument generaltaba. Zek je u takvim arakama takoer morao potpisati i sve fotografije koje bi mu poslali od kue, i, poto bi ih vidio, spremali bi ih u njegov zatvorski fascikl.) I tako je popis izvjeen i zekovi su stali u red za pisma. Oni koji su eljeli poslati pisma za mjesec prosinac, stali su takoer u red - i pisma koja su odlazila iz arake valjalo je osobno predati u ruke "kumu". Te operacije pruale su majoru Miinu priliku da slobodno razgovara sa svojim dounicima i da ih pozove u svoj ured izvan njihovih redovnih sati. A da se ne bi otkrilo 444 s kim je proveo dulje vrijeme, zatvorski "kum" katkada bi u svom uredu zadrao i potene zekove. Stoga su zekovi koji su stajali u redu sumnjali jedan u drugoga, a katkada su ak tano znali koji od njih dri njihove ivote u svojim rukama, ali usprkos tome su mu se udvorno smijeili, da ne bi izazvali njegovo neprijateljstvo. Kad je zazvonilo zvono za ruak zekovi su istrali iz podruma na dvorite i, preavi ga bez kaputa i kapa po vlanom vjetru, uletjeli na vrata zatvorske uprave. Zbog novih pravila o dopisivanju, koja su tek objavljena, red je bio posebno dugaak - etrdeset ljudi. U hodniku nije bilo mjesta za sve. Pomonik deurnog, revni nadstraar, svim je silama davao nareenja. Od-brojao je dvadeset pet ljudi, naredio ostalima da se proetaju i da se vrate za vrijeme veere. One, kojima je bilo doputeno da uu u hodnik, poredao je uza zid podalje od ureda efova, i etao je amo-tamo pazei da se svi pridravaju propisa. Zek, koji bi doao na red, proao je kraj nekoliko vrata, pokucao na vrata Miinova ureda i kad bi dobio doputenje, uao. Kad bi se on vratio, putali su slijedeeg. Tokom itavog podnevnog odmora savjesni nadstraar je upravljao prometom. Usprkos tome to je Spiridon itavo jutro navaljivao da dobije pismo, Miin je odreito rekao da e mu ga dati oko ruka, kad i ostalima. Ali pola sata prije ruka Spiridona su pozvali majoru ikinu na ispitivanje. Da je Spiridon dao one dokaze koje su oni od njega zahtijevali, da je sve priznao, vjerojatno bi dobio svoje pismo. Ali on je sve nijekao, bio je tvrdoglav, i major ikin ga nije mogao pustiti da ode tako neraskajan. I stoga je rtvujui svoj vlastiti podnevni odmor (premda on, da izbjegne guvu, i tako nikad nije u to doba iao u blagovaonicu slobodnih suradnika) ikin nastavio ispitivati Spiridona. Prvi u redu za pisma bio je Dirsin, mravi izmueni inenjer iz Sedmice, jedan od najmarljivijih radnika. Vie od tri mjeseca on nije dobio pisma. Uzalud se raspitivao kod Miina; odgovor je bio uvijek: "Ne" ili "Ne piu". Uzalud je traio od Mamurina da se povede istraga. Nita nije uinjeno. Danas je vidio svoje ime na popisu i savladavi bol u grudima uspio je prvi stati u red. Od itave njegove obitelji ostala je samo ena, izmodena poput njega poslije deset godina ekanja. Nadstraar je Dirsinu dao znak da ue. Za njim je u redu stajao Ruska Doronin, nestano se smijeei, rasputene valovite kose. Latvijac Hugo, jedan od onih kojima je on vjerovao, stajao je do njega, i Ruska zabaci glavu i proaputa namignuvi: "Idem po novac. Zaslueni." "Hajde unutra!" naredi nadstraar. Doronin pouri naprijed, naavi se licem u lice s Dirsinom koji je izlazio posve pogruen. Vani u dvoritu, Amantaj Bulatov upita svog prijatelja Dirsina to se dogodilo. Dirsinovo lice, uvijek neobrijano, uvijek umorno, jo se vie oteglo. "Ne znam. Kau da ima pismo, ali da moram doi poslije odmora, da emo razgovarati." *

IM 445 "Kurve!" ree Bulatov s uvjerenjem, dok su mu oi blistale preko naoala s ronatim okvirima: "Ve ti ja dugo govorim - oni se koriste pismom, da te dokraja iscijede. Odbij da radi!" "Natovarit e mi jo jednu kaznu", ree Dirsin uzdahnuvi. Uvijek je bio pogrbljen, i glava mu je utonula meu ramena, kao da su ga nekad jako udarili nekim tekim predmetom. I Bulatov je uzdahnuo. On je bio tako borben zato to je pred sobom imao jo dugi, dugi rok. Meutim, borbenost zeka opada to se vie pribliava sloboda. Dirsin je "odraivao" svoju posljednju godinu. Nisko nebo bilo je jednolino sive boje; nisu se vidjele ni svjetlije ni tamnije mrlje; nije to bila visoka, svodasta kupola - bio je to naprosto prljavi krov od ter-papira, nategnut nad zemljom. Tjeran britkim mokrim vjetrom, snijeg se slegao i postao spuvast; malo-pomalo, njegova jutarnja bjelina pretvorila se u rumenkastosmeu. Pod nogama etaa zbijao se u sklizave humke. etnja se odvijala kao obino. Bilo je nemogue zamisliti takvu nepogodu, koja bi zekove iz arake, uvele od nedostatka zraka, natjerala da ne izlaze. Poslije dugih sati u zatvorenom prostoru, ak su i ovi otri udarci vlanog vjetra bili ugodni; istjerivali su ustajali zrak i ustajale misli iz ovjeka. Meu onima koji su etali bio je i rezbar. Hvatao bi sad jednog sad drugog zeka pod ruku, etao s njim nekoliko puta po krugu i traio savjeta. Njegov je poloaj bio posebno uasan, po njegovom miljenju: budui da je bio u zatvoru, nije mogao stupiti u zakoniti brak sa svojom prvom enom, a budui da mu nije bila zakonita ena, vie se nije imao prava s njom dopisivati. Budui da je ve iskoristio kvotu pisama za prosinac, nije joj ak mogao pisati da vie nee pisati. Ostali su s njim suosjeali. Njegov je poloaj uistinu bio vrlo nezgodan. Ali kod svakoga je vlastiti bol nadvladao tui. Sklon u svako doba ekstremnim osjeajima, Kondraev-Iva-nov, visok i uspravan, kao da u kaputu ima tap, zurio je preko glava etaa. Priao je profesoru elnovu i govorio u mranom zanosu da je poniavajue nastaviti ivjeti u doba kad je ljudsko dostojanstvo tako ugroeno. Svakom hrabrom ljudskom biu dostupan je vrlo jednostavan izlaz iz ovog beskonanog lanca muka. Profesor elnov, s pletenom kapom na glavi, prebacivi karirani al preko ramena, odvrati suzdrljivo s citatom iz Boethiuso-ve Utjehe filozofije. Pred vratima uprave okupila se skupina dobrovoljnih lovaca na dounike: Bulatov, kojega je glas odjekivao preko itavog dvorita; Horobrov; dobroudni specijalist za vakuum, Zemelja; Dvojetjosov, koji je iz principa nosio poderani radni logorski kaput; prponi Prjanikov, koji se uvijek u sve mijeao; Max, od Nijemaca; i jedan Latvijac. "Domovina mora upoznati svoje dounike!" ponovi Bulatov, da bi ojaao njihovu namjeru i zadrao ih na okupu. "Pa, napokon, mi ih u osnovi i poznajemo", odgovori Horobrov stojei na pragu i promatrajui razvueni red za pisma. Za 446 | neke je sa sigurnou mogao rei da stoje oekujui svojih trideset srebrnjaka. Ali oni na koje su zekovi sumnjali bili su, naravno, najmanje vjeti od svih dounika. Ruska je oduevljeno iziao iz ureda, jedva se suzdravajui da ne zamahne svojom novanom uputnicom iznad glave. Sasta-vivi glave, svi su potanko razgledali novanu uputnicu od izmiljene Klave Kudrjavceve Rostislavu Doroninu na iznos od sto i etrdeset sedam rubalja. Zavrivi ruak, vrhunski dounik, kralj cinkaroa, Artur Siromaha, postavio se na kraj reda za potu. Promatrao je krug oko Ruske zlokobnim pogledom.

Primijetio ga je, jer mu je bila navika da sve primjeuje, ali mu jo nije pridavao nikakva znaenja. Ruska uzme svoju novanu uputnicu i, kao to su se ranije dogovorili, otie od grupe. Trei koji je uao "kumu" bio je elektroinenjer, etrdeseto-godinjak, koji je no prije toga izmuio Rubina u zakljuanoj "arci" novim planovima za socijalizam, a zatim se kao dijete upustio u borbu s jastucima na gornjim leajevima. etvrti, koji je uao hitrim lakim korakom, bio je Viktor Ljubimiev, poznat kao "dobar momak". Kad se smijeio, pokazivao je velike pravilne zube i svim se zatvorenicima, i mladim i starim, obraao s prijaznim "brate". Njegova ista dua zraila je kroz taj jednostavan naziv. Elektroinenjer iziao je na prag itajui pismo. Udubivi se u itanje, nije osjetio rub stepenice i izgubio je ravnoteu. Lovci na dounike nisu na njega obraali panju. Bez kaputa i kape, dok mu je vjetar mrsio kosu, jo uvijek je izgledao mlad usprkos svemu to je propatio, itao je prvo pismo od svoje keri Arijadne, poslije osam godina koje su ih razdvajale. Kad je 1941. otiao na front (odatle je otiao u zarobljenitvo, a iz zarobljenitva u zatvor), bila je plavokosa estogodinja djevojica, koja mu se grevito vjeala o vrat. I kad su hodali po barakama ratnih zarobljenika, gnjeei pod nogama slojeve uiju zaraenih tifusom, i kad su u redu stajali etiri sata ekajui kutlau smrdljive, ljepljive kae, ti dragi plavi uvojci odravali su ga kao nit Arijadne, i nekako mu pomogli da sve to proivi i da se vrati. Ali kad se vratio u svoju domovinu, poao je ravno u zatvor i uope nije vidio keri. Ona i njena majka ostale su u eljabinsku, kamo su bile evakuirane. I Arijadnina majka, koja je sebi oigledno nala drugog mukarca, dugo vremena nije htjela rei svojoj keri da joj je otac jo uvijek iv. Paljivim, kosim rukopisom uenice, bez krianja i ispravaka, Ari jadna je napisala: Zdravo dragi tata! Nisam ti odgovorila jer nisam znala odakle da zaponem i to da piem. To se moe oprostiti, budui da te nisam vrlo dugo vremena vidjela i navikla sam da mi je otac poginuo. ak mi se ini udno da sad odjednom imam oca. Pita me kako ivim. ivim kao svi drugi. Moe mi estitati - postala sam lan Komsomola. Kae neka ti piem to mi je potrebno. Ja, naravno, mnogo toga elim. Ba sada 1 447 tedim novac za cipele i za ivanje proljetnog kaputa. Tata! Moli da te doem posjetiti. Je li to zaista tako hitno? Poi na tako dugo putovanje da te naem ne bi ba bilo vrlo ugodno, priznat e. Kad bude mogao, ti e sam doi ovamo. elim ti uspjeha u poslu. Za sada, do vienja. Ljubim te. Arijadna Tata, jesi li vidio film Boksake rukavice? Sjajan je! Ja ne proputam ni jedan film. "Hoemo li provjeravati i Ljubimieva?" upita Horobrov dok su ekali da on izie. "Ma sluaj, Terentiu! Ljubimiev je na!" odgovorili su. Ali Horobrov je svojom otrom intuicijom naslutio da kod tog ovjeka neto nije u redu. A Ljubimiev se dugo zadrao kod "kuma". Viktor Ljubimiev imao je iskrene oi jelena. Priroda ga je obdarila vitkim tijelom atlete, vojnika i ljubavnika. Iznenada ga je ivot otrgnuo od staza omladinskog stadiona i bacio ga u koncentracioni logor u Bavarskoj. U tu pretrpanu smrtonosnu stupicu, u koju je neprijatelj natjerao ruske vojnike, a Staljin nije doputao Crvenom kriu da ue, u toj maloj, prepunoj jami uasa

preivjeli su samo oni koji su se ponajvie uspjeli osloboditi ogranienih shvaanja dobra i savjesti; oni koji su, kao tumai, mogli prodavati svoje drugove; oni koji su, kao logorski uvari, mogli mlatiti svoje zemljake i tapom po licu; oni koji su, kao rezai kruha i kuhari, mogli pojesti kruh onih koji su gladovali. Postojale su jo dvije mogunosti da se preivi: da se radi kao grobar ili kao "kopa zlata" - drugim rijeima, kod nunika. Nacisti su davali dodatnu kutlau kae za kopanje grobova i ienje nunika. Za brigu o nunicima bila su dovoljna dvojica, ali svakog dana po pedeset ih je odlazilo da kopa grobove. Svakog dana se desetak kola pretrpanih leevima bacalo u rake. U ljeto etrdeset druge doao je red da pokopaju i grobare. Sa svom enjom svog mladog tijela, Viktor Ljubimiev je elio ivjeti. Zakljuio je da e, ako mora umrijeti, umrijeti posljednji. Ve je pristao da postane uvar, kad se pruila zgodna prilika: neki odvratan tip pojavio se u logoru i premda je bio politiki komesar u Crvenoj armiji, sad je nagovarao ratne zarobljenike da pou u rat protiv Sovjeta. Poeli su potpisivati. Cak i Komsomolci. Pred logorskim vratima stajala je njemaka vojna kuhinja, i dobrovoljci su na licu mjesta napunili trbuh. Poslije toga Ljubimiev se borio u Francuskoj u sastavu Vlasovljeve legije; proganjao je partizane "pokreta otpora" po Vogezima, a kasnije se branio od saveznika na Atlantskom bedemu. 1945, u vrijeme velikog lova, nekako se uspio provui kroz mreu, stigao je kui i oenio djevojku, oiju sjajnih i bistrih, i tijela mladog i vitkog kao to je bilo i njegovo. Nekoliko tjedana kasnije uhapsili su ga. Rusi, koji su se borili u pokretu otpora u Vogezima i koje je on nekad progonio, prolazili su kroz iste zatvore u isto vrijeme. U Butirki su igrali domino dok su ekali pakete od kue, i zajedno se prisjeali dana i bitaka u Francuskoj. Tada su svi dobili jednako - po deset godina. Tako se tokom itavog ivota 448 H Ljubimievu pruala prilika da naui kako oigledno nitko nikad nije imao, niti bi mogao imati "uvjerenja" - ukljuivi, naravno, i njegove suce. Nita ne sumnjajui, nevinih oiju, drei komad papira koji je bio nalik na novanu uputnicu, Viktor se nije ni potrudio da neopazice proe kraj skupine lovaca, tovie, priao im je i upitao: "Brao! Tko je ve bio na ruku? to ima za jelo? Vrijedi li otii?" Horobrov kimne glavom u pravcu novane uputnice, koju je Ljubimiev drao u ruci. "Dobio si mnogo novaca, zar ne? Moe sam sebi kupiti ruak." "Mnogo? Ni govora", odmahne Ljubimiev nemarno, spreman da strpa novanu uputnicu u dep. Nije se potrudio da je ranije sakrije, jer je mislio da se svi boje njegove snage i da se nitko nee usuditi zatraiti da je pogleda. Ali dok je on razgovarao sa Horobrovom Bulatov se kao sluajno nagne i proita: "Hej! Tisuu etiri stotine sedamdeset ru-balja! Sad moe pljuvati na Antonovu klopu!" Da je to bio bilo koji drugi zek, Ljubimiev bi ga kao u ali lupio po glavi i ne bi mu pokazao uputnicu. Ali to nije mogao uiniti Amantaju, jer mu je Amantaj obeao da e ga uvui u Sedmicu, i zaista je na tome radio. To bi znailo zadati udarac sudbini i ansi da stekne slobodu. Ljubimiev stoga odgovori: "Gdje ti to vidi tisuu? Pogledaj!" I svi su vidjeli: 147 rubalja, 00 kopjejki. "Gle, smijeno! Zato nisu mogli poslati sto pedeset?" primijeti Bulatov vrlo mirno. "Dobro, hajde samo; danas imamo nicle." Ali prije nego je Bulatov uutio i prije nego se Ljubimiev mogao odmaknuti, Horobrov je poeo drhtati. Vie nije bio u stanju igrati svoju ulogu. Zaboravio je da se ovjek mora znati savladati, smijeiti se, a zatim dalje loviti. Zaboravio je da je jedino vano - identificirati dounike, kad ih se ve nije moglo unititi. Ali, budui da je i sam patio zbog njih i budui da je vidio kako su upropastili mnoge ivote, mrzio je te podmukle gmazove vie

od svega na svijetu. Ljubimiev je bio dovoljno mlad da mu bude sin, bio je dovoljno lijep da poslui kao model za kip, a ispao je takav prljavi takor! "Pasji sine!" prasne Horobrov druim usnama. "Pokuava se ranije izvui naom krvlju! to ti jo treba?" Borac, uvijek spreman na borbu, Ljubimiev skoi unazad i stisne aku. "uvaj se, vjatska strvino!" upozori ga. "Hej, pazi, Terentiu!" ree Bulatov, skoivi jo bre da ukloni Horobrova. Golemi, nezgrapni Dvojetjosov u otrcanom logorskom kaputu vrsio ljevicom zgrabi aku Ljubimieva. "Polako, mome!" ree on, prezirno se iscerivi, prikrivajui gotovo blagom mirnoom izvanrednu napetost itavog tijela. Ljubimiev se naglo okrene i njegove otvorene jelenje oi zamalo se sudarie s izbuljenim, kratkovidnim oima Dvojetjo-sova. 29 u prvom krugu 449 ." I i I Ljubimiev nije pripremio drugu ruku na udarac. Iz pogleda tog seljaka i njegove vrste ruke shvatio je da e, ako ne prekine, jedan od njih biti ubijen. "Polako, mome!" ponovi Dvojetjosov naglaeno. "Glavno jelo je nicla. Pouri; pojedi svoju niclu." Ljubimiev istrgne ruku i ponosno zabacivi glavu poe prema stepenicama. Njegovi puni, kao saten glatki obrazi bili su zaa-reni. elio je da na neki nain izravna raune s Horobrovom. Jo uvijek nije shvatio da su ga razotkrili. Bio je spreman da svakome dokazuje kako shvaa ivot, ali utvrdilo se da ga ipak jo ne shvaa. Kako su mogli pogoditi? Po emu? Bulatov ga je promatrao dok je odlazio, zatim se uhvatio za glavu. "Majko moja! Kome emo sad vjerovati?" itav se prizor odigrao vrlo tiho i nitko ga u dvoritu nije primijetio, ni zekovi koji su etali, ni dva straara koja su nepomino stajala na rubu prostora za etnju. Samo Siromaha, napola zatvorivi teke umorne oi, vidio je itavu scenu stojei tik do vrata i sjetivi se onih koji su se ranije okupili oko Ruske - shvatio je sve! Potrao je na poetak reda. "Sluajte, momci!" rekao je onima koji su stajali prvi. "Ostavio sam ukopan strujni krug; da li biste me pustili prije reda? Neu dugo." "Svi smo mi ostavili ukopani strujni krug." "Svi imaju dijete", odgovorili su i stali se smijati. Nisu ga htjeli pustiti preko reda. "Onda moram otii da ga iskljuim!" usklikne Siromaha zabrinuto, protri kraj "lovaca" i nestane u glavnoj zgradi. Ne za-stajui da uhvati daha otrao je sve do treeg kata. Ured majora ikina bio je zakljuan iznutra, a klju je bio u kljuanici. Moda je u toku bilo kakvo sasluavanje. Moda sastanak s visokom mravom tajnicom. Siromaha se bespomono povue. Sa svakom minutom koja je prolazila, mrea dounika postepeno se razotkrivala - a on nije mogao nita uiniti! Znao je da bi se morao vratiti i opet stati u red, ali osjeaj da je progonjena zvijer bio je jai od elje da se dodvori Miinu: bilo je strano i pomisliti da opet proe kraj te bijesne, razjarene gomile. Moda bi ga ak i epali bez ikakvog povoda. Svi su ga suvie dobro poznavali u araki. Meutim je u dvoritu doktor kemijskih nauka Orobincev, malen ovjeuljak s naoalima, odjeven u bogati krzneni kaput i ubaru, koju je nosio i na slobodi (jo nije bio u tranzitnom zatvoru, pa ga nisu stigli oistiti), okupio oko sebe naivne, kakav je i sam bio, meu ostalima i elavog konstruktora, i poastio ih intervjuom. Poznato je da ovjek vjeruje uglavnom samo ono to

eli vjerovati. Oni zekovi koji su eljeli vjerovati da popis rodbine koju su predali nije denuncijacija, ve inteligentna regula-tivna mjera, sad su se natisnuli oko Orobinceva. Orobincev je upravo predao svoj popis, uredno podijeljen na rubrike; razgovarao je osobno s majorom Miinom i sad je autoritativno ponav450 ljao objanjenja oficira slube sigurnosti: kamo treba unijeti imena maloljetne djece, i to uiniti ako neiji otac nije pravi otac. Samo je jednom major Miin povrijedio fine osjeaje Oro-binceva. Orobincev je rekao da se ne sjea rodnog mjesta svoje ene, a Miin je iroko otvorio usta i prasnuo u smijeh. "Kako to - zar ste je nali u bordelu?" Sad su lakovjerne ovice sluale Orobinceva. Druga skupina stajala je u zaklonu tri lipova debla, oko Adamsona. Adamson je poslije zasitnog ruka lijeno puio i obavjetavao svoju publiku da sva ta ogranienja u vezi s dopisivanjem nisu nova, da su stvari znale biti i gore, i da ova zabrana nee trajati vjeno, ve samo dok neki ministar ili general ne bude smijenjen, i da stoga ne smiju klonuti duhom, ve samo odugovlaiti s predajom popisa to je dulje mogue, i itava e stvar naprosto splasnuti. Adamsonove su oi bile duge i uske i kad bi skinuo naoale dojam da svijet zatvorenika promatra s dosadom postajao je jo jai. Sve se ponavljalo; arhipelag GULAG-a nije ga vie mogao iznenaditi niim novim. Adamson je ve toliko toga vidio, da se na neki nain odvikao od uvstava; ono to se drugima inilo tragedijom, on je prihvaao tek kao sitnu novost u kunom redu. Meutim su "lovci", jo brojniji nego ranije, uhvatili jo jednog dounika, alei se izvukli su iz depa na kaputu Isaka Kagana novanu uputnicu za 147 rubalja. Upitali su ga prvo to je primio od "kuma", a on je odgovorio da nije primio nita i da se udi to su ga grekom pozvali. Kad su mu silom oteli novanu uputnicu Kagan nije pocrvenio, nije pourio da ode; uporno je stao hvatati za odjeu sve svoje muitelje redom, kleo se uporno da je to puki nesporazum, da e im pokazati pismo od svoje ene u kojem stoji da nije imala tri rublje da plati za novanu uputnicu, pa mu je morala poslati samo 147. Nagovarao ih je da odmah s njim pou u akumulatorski laboratorij; pokazat e im pismo. A zatim je, tresui kosmatom glavom, ne primjeujui da mu je al skliznuo s vrata i da se vue po podu, posve uvjerljivo protumaio zato je isprva nijekao da je primio novanu uputnicu. Kagan je od roenja bio obdaren nevjerojatnom ilavou. Kad je jednom poeo govoriti, bilo je nemogue rijeiti ga se, osim ako ovjek nije htio priznati da je on potpuno u pravu i prepustiti mu posljednju rije. Horobrov, njegov susjed u spavaonici, koji je znao da su ga zatvorili ba zato to nije htio postati dounik, vie nije imao snage da se na njega ljuti. Rekao je samo: "Oh, Isak. Isak, svinja si, svinja! Na slobodi nisi htio ni za tisue, a ovdje si popustio za stotine." Ili su ga preplaili prijetei mu logorom?... Ali Isak Kagan je nepokolebivo i dalje objanjavao, i bio bi ih na kraju sve uvjerio - da nisu uhvatili jo jednog dounika, ovoga puta Latvijca. To je odvratilo njihovu panju, i Kagan je otiao. Drugu smjenu su pozvali na ruak, a prva smjena je izila na etnju. Nerin se poeo penjati ljestvicama. Odjednom je ugledao Rusku Doronina, koji je stajao kraj dvorita za etnju. Blistavim, 451 pobjedonosnim pogledom, Ruska je promatrao lov koji je organizirao, a zatim se okrenuo da pogleda stazu u dvorite slobodnih suradnika i ono mjesto na cesti gdje e Clara - koja je veeras bila deurna - ubrzo sii iz autobusa. "Dakle?" on se nasmijei Nerinu i pokae glavom u smjeru lovaca. "Jeste li uli za Ljubimieva?" Nerin mu prie i lagano ga uhvati za ramena.

"Trebalo bi da te ponesemo na ramenima. Ali - bojim se za tebe." "Ho! Tek sam poeo; samo ekaj, ovo jo nije nita." Nerin strese glavom, nasmije se i poe dalje. Sreo je Prjan-ikova koji je urio na ruak, sav blistajui, poto se do mile volje naurlao meu lovcima. "Hej, drue!" pozdravi ga Prjanikov. "Propustili ste itavu predstavu! Gdje je Lev?" "Ima hitnog posla. Nije iziao na odmor." "to? Hitnijeg posla od Sedmice? Ha, ha! Nema toga. Jebite se! Svi se jebite!" i on otri. Dalje u dvoritu Nerin je sreo Gerasimovia, koji je imao otrcanu kapicu na maloj glavi i kratki kaput podignuta ovratnika. Tuno su kimnuli jedan drugome. Gerasimovi je stajao ruku uvuenih u depove, pogrbivi se protiv vjetra - siuan i malen kao vrabac. Vrabac u narodnoj poslovici, kojega je srce hrabro kao u maka. 452 75 LEKCIJA IZ OPTIMIZMA U usporedbi s poslom majora ikina, posao majora Miina imao je dobrih i loih strana. Najvea prednost bila je itanje pisama i odluivanje hoe li ih proslijediti ili ne. Loa je strana bila, na primjer, da o Miinu nije ovisio ni transport zatvorenika, ni ustezanje plaa, ni odreivanje kategorije za prehranu, ni duljina posjeta rodbini i ostale znaajne stvari. Major Miin mogao je u mnogo emu pozavidjeti suparnikoj organizaciji majora ikina, koji je ak i unutarnje zatvorske novosti saznavao prvi. Stoga se uvelike oslanjao na to da viri kroz prozirni zastor u svom uredu i gleda to se dogaa na dvoritu za etnju. (ikin je bio lien te mogunosti zbog nezgodna smjetaja svoga prozora.) Promatranje zatvorenika u njihovom svakodnevnom ivotu davalo je Miinu svakovrsnog materijala. Gledajui iz zasjede tko s kim seta, i govori li vatreno ili nemarno, mogao je dopuniti obavijesti koje je dobivao od dounika. Tada bi kasnije, uruujui pismo ili primajui pismo za rodbinu, iznenada upitao: "Da, kad smo ve kod toga, o emu ste ono vi i Petrov juer razgovarali za vrijeme podnevnog odmora?" Katkad bi na taj nain uspio izvui korisna obavjetenja od zbunjenog zatvorenika. Danas je za vrijeme podnevnog odmora Miin rekao slijedeem zeku u redu za pisma da prieka, dok je on izvirio u dvorite. (Ali promakao mu je lov na dounike; on se odvijao na drugom kraju zgrade.) U tri sata, kad je zavrio odmor i savjesni nadstraar otpustio sve zekove, koji su jo uvijek ekali da uu u Miinov ured, major je naredio da puste Dirsina. Ivan Selivanovi Dirsin bio je od prirode obdaren upalim licem, istaknutim jagodicama i nejasnim izgovorom; ak i prezime kao da mu je bilo dano iz poruge. Neko je bio primljen na sveuilite, kamo je doao ravno od struga, preko veernje kole, 453 u kojoj je uio skromno i savjesno. Imao je stanovite sposobnosti, ali nikad ih nije uspio iskoristiti, i itav ivot samo su ga potiskivali i vrijeali. U Sedmici ga je iskoritavao svatko tko je htio. A zato to se njegova desetogodinja kazna, neto malo skraena, pribliavala kraju, u posljednje je vrijeme bio posebno plaljiv pred vlastima. Vie od svega strepio je da ne dobije drugu kaznu; nagledao se takvih sluajeva za vrijeme rata. ak i njegova prva osuda bila je besmislena. Zatvorili su ga poetkom rata zbog "antisovjetske propagande", na osnovu denuncijacije nekih susjeda koji su eljeli njegov stan (i napokon ga i dobili). Istina, utvrdilo se da se on uope nije bavio takvom propagandom, ali mogao je, budui da je sluao

njemaki radio. Istina, nije sluao njemaki radio, ali mogao ga je sluati, budui da je kod kue imao radio-prijemnik, to je bilo zabranjeno. Istina, nije imao radio-prijemnika, ali lako ga je mogao imati budui da je po profesiji bio radio-inenjer. Osim toga, zahvaljujui denuncijaciji u njegovom stanu su nali u kutiji dvije radio-lampe. Dirsin je u punoj mjeri osjetio ta znae ratni logori - i oni, u kojima su zekovi jeli mokru zob ukradenu od konja, i oni gdje su mijeali brano sa snijegom pod natpisom "Logor"; natpis je bio zakucan jo prije mnogo godina na bor na rubu tajge. Tokom osam godina koje je Dirsin proveo u zemlji GULAG-a, njegova je ena postala koata starica, a njihovo je dvoje djece umrlo. Tada su se iznenada sjetili da je on inenjer, doveli ga u araku i davali mu ak i maslaca - da, mogao je ak slati sto rubalja mjeseno svojoj eni. Tada su neobjanjivo prestala dolaziti pisma od njegove ene. Moda je umrla. Major Miin sjedio je prekrienih ruku za stolom. Stol je pred njim bio ist, bez papira, tintarnica zatvorena, pero suho, a na njegovom punom licu, koje je bilo ljubiasto s rumenkastim odsjajem, kao obino nije bilo nikakva izraza. elo mu je bilo tako puno da se ni bore starosti, ni nabori meditacije nisu mogli urezati u njega. I obrazi su mu bili puni. Miinovo je lice bilo poput lica glinenog idola kojemu su dodali ruiastu i ljubiastu boju. Oi su mu bile bezizraajne, bez ivota, s nekom udnovatom arogantnom prazninom. To se nikad ranije nije dogodilo! Miin mu je ponudio da sjedne. (Dirsin je pokuavao pogoditi kakva ga je nesrea zatekla, to se govori u izvjetaju.) Major je utio (prema pravilima) i na kraju rekao: "Dakle, vi se alite. Dolazite ovamo i alite se to ne dobivate pisma dva mjeseca." "Vie od tri, graanine majore!" plaljivo doda Dirsin. "Dobro tri - koja je razlika? A jeste li vi uope razmiljali kakva je osoba vaa ena?" Miin je govorio bez urbe, razgovjetno izgovarajui rijei i pravei dulje stanke meu reenicama. "Kakva je osoba vaa ena, je li?" upita on. "Ne razumijem", promrmlja Dirsin. 454 k "to ne razumijete? Kakva su njena politika uvjerenja?" Dirsin problijedi. Znai, ipak se nije na sve privikao. Njegova ena je zacijelo neto napisala u pismu i sad ba prije njegova osloboenja ona ... I on se u sebi potajno pomoli za svoju enu. (Nauio je moliti u logoru.) "Ona je plaljivica, a nama nisu potrebne plaljivice", objasni major odluno. "I ima nekakvu udnovatu manu: ne vidi dobru stranu naeg ivota, samo lou." "Zaboga miloga, to joj se dogodilo?" povie Dirsin vapijui, dok mu se glava tresla. "to joj se dogodilo?" i Miin napravi jo dulju stanku. "Njoj? Nita." (Dirsin uzdahne.) "Do sada, nita." Sporim kretnjama major izvue pismo iz kutije i preda ga Dirsinu. "Hvala", ree Dirsin guei se. "Mogu li sad ii?" "Ne; proitajte ga ovdje. Ne mogu vam dopustiti da ovakvo pismo nosite u spavaonicu. to bi ostali zatvorenici pomislili o slobodi na osnovu takvih pisama? itajte." I on uuti kao kameni idol, spreman da prihvati svu teinu svojih odgovornosti. Dirsin izvue pismo iz omotnice. Premda on toga nije primjeivao, nepristranog promatraa neugodno bi se dojmio vanjski izgled pisma. Ono kao da je odraavalo lik ene koja ga je napisala: bilo je na grubom papiru, nalik na papir za umatanje, i ni jedan red nije bio dokraja vodoravan; svi su se bezvoljno sputali udesno. Pismo je bilo datirano 18. rujna: Dragi Vanja! Sjela sam da ti piem, a htjela bih spavati, ali ne mogu. Vraam

se kui s posla i odmah idem u vrt. Manjuka i ja kopamo krumpire. Urodili su samo mali. Na dopust nisam ila nikamo, nisam imala to obui, sve mi je u krpama. Htjela sam skupiti neto novaca i doi da te posjetim - ali nita ne ispada onako kako hou. Onda je Nika pola da te posjeti, i rekli su joj da tamo nema nikoga tko se tako zove, i majka i otac su je grdili: "Zato si ila? Sada su zapisali tvoje ime i drat e te na oku." Uope smo s njima u jako nategnutim odnosima, a oni i L. V. uope ne razgovaraju. ivimo loe. Baka je bolesna i nepokretna ve tri godine, ne ustaje, sva se sasuila, ne umire i ne oporavlja se, sve nas je izmuila. Od nje strano vonja, neprestano se svaamo, ja ne razgovaram sa L. V., Manjuka se razvela od mua, zdravlje joj je loe, djeca je ne sluaju, kad se vratimo s posla kui je strano, uje samo psovke, kamo da ovjek pobjegne, kad e to zavriti? Dakle, ljubim te. Budi mi zdrav. Nije bilo potpisa, pa ak ni rijei "tvoja". Strpljivo ekajui dok je Dirsin proitao ovo pismo nekoliko puta, major Miin trznuo je bijelim obrvama i ljubiastim usnama i rekao: "Nisam vam dao to pismo kad je stiglo. Mislio sam da 455 1 je to kod nje samo prolazno raspoloenje, a vi morate sauvati volju za posao. ekao sam da poalje pristojno pismo. Ali evo to je napisala prolog mjeseca." Dirsin utke podigne pogled prema majoru, ali njegovo nezgrapno lice ak nije izraavalo predbacivanje, samo bol. Uzeo je drugu otvorenu omotnicu, otvorio je druim prstima i izvukao pismo s istim potitenim, neravnomjernim redovima. Ovog puta bilo je napisano na listu iz biljenice: 30. listopad Dragi Vanja! Uvrijeen si to rijetko piem, a ja se vraam kasno s posla i gotovo svakog dana odlazim u umu po granje, a onda doe vee i tako sam umorna da se samo svalim u krevet, nou loe spavam, baka mi ne da mira. Ustajem rano, u pet ujutro, a u osam moram biti na poslu. Hvala Bogu, jo jesen je topla, ali brzo e zima! Na skladitu se ne moe dobiti ugljena, dobivaju ga samo rukovodioci ili po vezi. Nedavno mi je pao naramak drva s lea i vukla sam ga po zemlji za sobom, vie nisam imala snage da ga podignem i mislila sam: "Starica vue naramak drva!" Dobila sam kilu od napora. Nika je dola na praznike, postala je zgodna ena, nije ak ni dola k nama. Ne mogu misliti na tebe bez bola. Nemam se na koga osloniti. Radit u dok imam snage, i bojim se samo da u se razboljeti kao baka. Baka uope vie ne moe stati na noge, posve je natekla, ne moe sama ni lei ni ustati. A tako bolesne kao ona ne uzimaju u bolnicu, ne isplati im se. L. V. i ja moramo je podizati svaki put, ona pravi pod sebe u krevet, strano nam smrdi, to nije ivot nego robija. Naravno, nije ona kriva, ali ja vie nemam snage da to izdrim. Usprkos tvom savjetu da ne psujemo psujemo svaki dan, L. V. i ne govori nita drugo nego svinja i kuja. A Ma-njuka isto tako s djecom. Zar bi i naa izrasla takva? Zna, esto mi je drago to ih vie nema. Valerik je ove godine poao u kolu, treba mu mnogo toga a novaca nema. Istina, Manjuki plaaju alimentaciju od Pavlove plae, po odluci suda. Pa, za sada nemam to pisati. Budi mi zdrav. Ljubim te. Kad bi se bar mogla naspavati preko praznika, ali vuku nas na miting ... Dirsin se ukoio dok je itao to pismo. Dlanom je dodirnuo elo i protrljao ga, kao da bi se htio oprati. "Dakle, jeste li ga proitali? Izgleda da ne itate. Dakle, vi ste odrastao ovjek. Pismen. Dugo ste u zatvoru i shvaate kakvo je ovo pismo. Za vrijeme rata ljudima su sudili zbog ovakvih pisama. Miting je za svakoga veselje, a za nju? Ugljen! Ugljen ne ide samo rukovodiocima, ve svim graanima, ali po nekom redu, naravno. Uope, nisam znao da li da vam dadem to pismo ili ne, ali tada je dolo tree - potpuno jednako. Ja sam zakljuio da sa svim tim treba prekinuti. Vi to morate sami prekinuti. Napiite joj neto onako optimistino,

znate - ohrabrujue, dajte eni neku podrku. Recite joj da se ne smije aliti, da e sve dobro zavriti. Vidjet ete, obogatili su se, dobili su nasljedstvo. itajte." 456 Pisma su bila poredana kronolokim redom. Tree je bilo datirano osmog prosinca. Dragi Vanja! Javljam ti tunu vijest: 26. studenog 1949. u 12 i pet u noi umrla je baka. Umrla je a mi nismo imali ni kopjejke, sreom je Mia dao 200 rubalja, i sve je bilo jeftino, ali, naravno, sprovod je bio bijedan, bez popa, bez glazbe, lijes su samo odvezli na kolima do groblja i spustili ga u raku. Sad je kod kue malo mirnije, ali je nekako prazno. Ja sam bolesna, strano se znojim nou, jastuci i plahte su mokri. Ciganka mi je prorokovala da u ove zime umrijeti, i bit u sretna kad se izbavim od ovog ivota. Izgleda da L. V. ima suicu, kalje i u grlu ima krvi, kad se vrati s posla poinje psovanje - opaka je kao vjetica. Ona i Manjuka me tjeraju u ludilo. Ja sam prava bijednica - jo etiri zuba su mi se pokvarila, a dva su mi ispala, trebalo bi staviti nove, ali nemam novaca, a osim toga se mora ekati u redu. Tvoja plaa za tri mjeseca, trista rubalja, dola je ba kad nam je bila najpotrebnija, smrzavali smo se, doli smo na red na skladitu (ja sam bila 4.576-a) a dijelili su samo ugljenu prainu, i emu je uope uzimati? Manjuka je dodala svojih dvjesta na tvojih trista, same smo platile prijevoznika i dovezao nam je velike komade ugljena. Ali krumpiri nam nee potrajati do proljea - zamisli, dva povrtnjaka, a nemamo nita. Nema kie, nema etve. S djecom su neprestani skandali. Valerij dobiva dvojke i jedinice, a poslije kole se skita tko zna kuda. Direktor je pozvao Manjuku, kakva ste vi to majka, kae, kad ne moete izii na kraj sa svojom djecom? A enki je tek est godina, i oboje strahovito kunu, jednom rijeju pravo smee. Sav moj novac odlazi na njih, a Valerij me nedavno ispsovao i nazvao kukom, i to ja moram sluati od ovakvog gada od djeteta, a kakvi e tek biti kad odrastu? Kau da emo u svibnju dobiti neko nasljedstvo, i to e nas kotati dvije tisue, a gdje da ih naem? Jelena i Mia idu na sud - hoe da oduzmu sobu L. V. Koliko smo puta govorili baki dok je bila iva, a nije htjela podijeliti kome ta pripada. Mia i Jelena su takoer bolesni. Pisala sam ti u jesen, da, mislim ak i dva puta, je li mogue da ne dobiva pisma? Gdje bi mogla zalutati? aljem ti marku od 40 kopjejki. Dakle, to tamo uje? Hoe li te osloboditi ili ne? Vrlo lijepo sue prodaju u trgovini, aluminijske zdjele i lonce. Ljubim te. 2elim ti dobro zdravlje. Vlana mrlja rairila se na papiru, otopivi neto tinte. I opet je bilo nemogue utvrditi ita li Dirsin jo uvijek, ili je ve zavrio. "Dakle", upita Miin, "je li sve jasno?" Dirsin se nije ni maknuo. 457 "Napiite joj odgovor. Vedri odgovor. Dopustit u - neka bude vie od etiri stranice. Jednom ste joj pisali da mora vjerovati u Boga. Pa, bolje da vjeruje u Boga, nego... Inae, to sve ovo znai? Kamo to vodi? Smirite je, recite joj da ete se brzo vratiti. Da ete dobivati veliku plau." "Ali hoe li me zaista pustiti kui? Nee me otjerati u progonstvo?" "To ovisi o vlastima. Vaa je dunost da pomognete svojoj eni. Napokon, ona je vaa ivotna druica." Major je neko vrijeme utio. "Ili moda biste sada eljeli mladu?" predloi on s razumijevanjem. On ne bi tako mirno sjedio da je znao da ga vani u hodniku, izvan sebe od nestrpljenja, poskakujui s noge na nogu, oekuje njegov omiljeni dounik Siromaha.

458 76 KRALJ DOUNIKA U onim rijetkim trenucima kad Artur Siromaha nije bio zaokupljen borbom za opstanak, kad nije nastojao da se dodvori vlastima ili da radi, kad bi njegova neprestana, leopardovska napetost popustila, postajao bi uveli mladi ovjek vitka tijela, s licem izmuenog glumca i sivim zamagljenomodrim oima, koje kao da su bile vlane od tuge. Dva ovjeka su se jednom raspalila i rekli Siromahi u lice da je dounik. Obojica su brzo otpremljeni s transportom zatvorenika. Nitko mu vie nije nita govorio. Zekovi su ga se bojali. Napokon, nikoga nikad nee suoiti sa dounikom. Moda je zek optuen zbog priprema za bijeg? ... terorizma?... pobune? On to ne zna; kau mu samo da spremi stvari. alju li ga u logor? Ili ga odvode u specijalni istrani zatvor? U ljudskoj je prirodi, a to se dobro iskoritavalo u svakom razdoblju, da se ovjek, dok jo ima nade, dok jo uvijek vjeruje da e njegove nevolje povoljno zavriti - premda ima prilike da razotkrije izdaju ili nekoga spasi svojom smru - i dalje grevito dri bijednih ostataka udobnosti, i ostaje utljiv i pokoran. Kad ga napokon unite, kad vie nema to izgubiti i kad je prema tome sposoban za neki junaki podvig, njegov zakanjeli gnjev moe se iskaliti samo na kamenim zidovima samice. Ili ga dah smrtne kazne uini potpuno ravnodunim prema zemaljskim stvarima. I tako su stanoviti zekovi, ne sumnjajui da je Siromaha dounik, drali da je manje opasno da s njim budu prijatelji, da igraju odbojku, razgovaraju s njim o enskama, nego da ga pokuaju javno razotkriti ili uhvatiti dok denuncira. Tako su se vladali i prema drugim dounicima. Zbog toga je ivot u araki izgledao miran, dok se zapravo neprestano vodila podzemna borba na ivot i smrt. Ali Artur je znao razgovarati i o drugim stvarima, ne samo o enskama. Saga o Forsyteima bila je jedna od njegovih omilje459 nih knjiga, i on je o njoj znao vrlo pametno govoriti. (Isto tako mogao se bez neprilike okrenuti od Galsworthyja na onu otrcanu detektivsku priu, Kua bez kljua.) Artur je imao i dobar sluh, i volio je panjolske i talijanske napjeve, znao je tano zvidukati Verdija i Rossinija, a na slobodi, osjeajui da mu neto u ivotu nedostaje, odlazio bi na koncert na Konzervatoriju jedanput godinje. Siromahe su bili plemenita obitelj, premda siromana. U poetku stoljea jedan je Siromaha bio kompozitor, drugi je bio optuen za zloinstvo i prognan na robiju, dok se trei odluno prikljuio revoluciji i sluio u eki. Kad je Artur postao punoljetan, osjetio je, po svojim sklonostima i zahtjevima, da su mu neophodno potrebna stalna, nezavisna materijalna sredstva. Nije za njega bio svakodnevan, prljav, sitni ivot, robijanje od jutra do veeri, paljivo prebrajanje onoga to mu je ostalo od plae kad se oduzme porez i zajmovi. Kad je odlazio u kino, ozbiljno je razmatrao kakve anse ima da osvoji sve filmske zvijezde, i lako je mogao sebe zamisliti kako bjei u Argentinu s Deannom Durbin. Naravno, nikakav fakultet, nikakvo obrazovanje nije vodilo takvom ivotu. Artur se ogledao za drugim podrujem dravne slube, koje je zahtijevalo mnogo trkaranja. I premda ta sluba nije donosila toliki prihod koliki bi on volio, ipak ga je spasila od vojske za vrijeme rata; to jest, spasila mu ivot. Dok su tamo vani budale trunule u blatnjavim rovovima, Artur je zdravih rumenih obraza veselo ulazio u restoran Savoy. (Oh, taj divan trenutak kad ulazi u restoran, kad te zapahne topao zrak, zasien kuhinjskim mirisom i glazbom, i ti ugleda sjajnu prostoriju, i ta prostorija gleda tebe dok odabire stol!) Sve je u Arturu pjevalo, govorei mu da je na pravom putu. Veoma ga je

vrijealo to ljudi njegovu slubu smatraju podlom. To se moglo protumaiti samo nerazumijevanjem ili zaviu! Njegova sluba zahtijevala je talentirane ljude, traila je mo opaanja, dobro pamenje, spretnost, dar za glumu, pretvaranje - ovjek je morao biti pravi umjetnik. Da, morala se drati u tajnosti, nije mogla postojati bez tajnosti - ali samo iz tehnikih razloga, jednako kao to zavarivau trebaju zatitne naoale dok radi. Inae, Artur nikad ne bi krio na koji nain dolazi do sredstava za ivot; u tome nije bilo nita sramotnog! Jednom, kad mu nije uspjelo da odri ravnoteu u svom budetu, Artur je upao meu nekolicinu koje je dravna imovina dovela u napast. Uhvatili su ga i strpali u zatvor. Ali on uope nije bio uvrijeen. Krivio je samo sebe: nije smio dopustiti da ga uhvate. Od prvih dana iza bodljikave ice posve je prirodno osjeao da je i dalje u svojoj prijanjoj slubi, i da je to samo novi oblik njegove karijere. Oficiri slube sigurnosti nisu ga naputali; nisu ga otpremili na sjever na sjeu drva, niti u rudnike, ve su ga dodijelili kultur-no-prosvjetnoj sekciji. To je bila jedina svijetla taka u logoru, jedini kutak kamo su zatvorenici mogli skoiti na pola sata prije gaenja svjetala i opet osjetiti da su ljudi - prelistati novine, 460 uzeti gitaru u ruke, prisjeati se pjesama iz svojih vlastitih, nerealnih, nevjerojatnih ivota. Logorski "cvikerai", kako su lopovi nazivali nepopravljive intelektualce, grnuli su tamo, i Artur se osjeao kao kod kue, sa svojom umjetnikom duom, oima punim razumijevanja, svojim sjeanjima na glavni grad i svojom sposobnou da lako i bez muke govori o bilo emu. Artur je brzo stupio u akciju: optuio je nekoliko pojedinaca zbog agitacije; pronaao jednu antisovjetski orijentiranu grupu; dva navodna plana za bijeg; optuio logorske lijenike zato to oteu s lijeenjem pacijenata u svrhu sabotae - drugim rijeima, doputaju zatvorenicima da se odmaraju u bolnici. Sve su te ovce dobile jo po jednu kaznu, a Arturu su po liniji Treeg odjela skinuli dvije godine. Kad se naao u Mavrinu, Artur ni tu nije zanemario svoje prokuane i prave sposobnosti. Postao je miljenik obojice majora i najopasniji dounik arake. Ali premda su se koristili njegovim denuncijacijama, majori nisu pred njim otkrivali svoje tajne i Siromaha sad nije znao kojemu od te dvojice je vanija vijest o Doroninu; nije znao iji je Doronin dounik. Mnogo je toga napisano da bi se dokazalo kako su ljudi u cjelini nezahvalni i nevjerni. Ali esto biva upravo obratno. Luaki neoprezno, nerazumno, Ruska Doronin je povjerio kako namjerava postati dvostruki agent ne samo jednom, ili trojici zekova, ve vie od dvadesetorici. Svaki, koji je to saznao, rekao je jo nekolicini, i Doroninova je tajna postala svojinom gotovo polovice stanovnika arake, o njoj samo to se nije otvoreno govorilo u sobama; i premda je jedan na svakih pet ili est zekova u araki bio dounik, ni jedan od njih nije za to saznao; ili ako jest, nije prijavio! ak i onaj koji je sve primjeivao, najosjetljiviji, kralj cinkaroa, Artur Siromaha, nije nitao znao sve do danas. Bio je to izazov njegovoj asti dounika: to onda ako je oficirima slube sigurnosti u uredima to izmaklo iz vida - ali njemu? A to je s njegovom osobnom sigurnou? Mogli su i njega uhvatiti s novanom uputnicom ba kao to su uhvatili i druge! Za Siromahu je Doroninova izdaja bila pucanj koji je za dlaku promaio njegovu glavu. Utvrdilo se da je Doronin moan neprijatelj; stoga mu je trebalo uzvratiti snanim udarcem. (Meutim, Artur jo uvijek nije uviao opseg te katastrofe: on je mislio da se Doronin tek toga jutra otkrio ostalima kao dounik.) Ali Siromaha nije mogao na silu prodrijeti u urede. Nije smio izgubiti glava, nije smio razvaliti ikinova zakljuana vrata, pa ak ni previe esto trati

do njih. A kod Miina je bio red! Raspustili su ga kad je zazvonilo tri sata, ali najuporniji i naj-tvrdoglaviji zekovi jo su se neko vrijeme prepirali s deurnim u hodniku. (Siromaha, drei se za trbuh s patnikim izgledom, poao je do ambulante i ostao stajati, ekajui da se skupina razie.) Dirsina su ve pozvali k Miinu. Prema Siromahinim podacima nije bilo nikakva razloga da Dirsin ostane dugo u "kumovom" uredu. Ali on je sjedio i sjedio. Izlaui se opasnosti da 461 na sebe navue Mamurinov gnjev zato to tako dugo izostaje iz Sedmice, prepune dima od lemljenja i smole, Siromaha je uzalud ekao da Miin otpusti Dirsina. Ali nije smio razjasniti svoj poloaj ak ni obinim straa-rima, koji su nadzirali hodnik! Izgubivi strpljenje, Siromaha se opet penjao na trei kat do ikina, vraao se u hodnik Miinu, opet iao ikinu. Napokon mu je uspjelo: krijui se u mranom predvorju kraj ikinovih vrata, uo je kroz drvo karakteristini kriputavi glas podvornika, jedini takav glas u araki. Pokucao je odmah dogovorenim znakom. Vrata su se otkljuala i ikin se pojavio u uskom otvoru. "Vrlo hitno!" ree Siromaha apatom. "Samo minutu", odgovori ikin. Laganim korakom, Siromaha je otiao posve na drugi kraj dugakog hodnika da ne bi susreo podvornika dok izlazi, zatim se poslovno vratio i bez kucanja gurnuo ikinova vrata. 462 77 TO SE STRIJELJANJA TIE Poslije itavog tjedna, koliko je trajala istraga o "Sluaju tokarske klupe", sama bit te nezgode i dalje je za majora ikina ostala zagonetna. Uspjelo se utvrditi samo da su tu klupu s otvorenim koloturnikom u donjem leitu osovine i zupanikom na runi pogon, klupu proizvedenu u ruskoj industriji, u aru prvog svjetskog rata, odvojili od elektromotora na Jakonovljevo nareenje i u takvom stanju prenijeli iz laboratorija 3 u servisnu radionicu. Budui da se nikako nisu mogli dogovoriti tko je mora preseliti, laboratorijskom osoblju nareeno je da odnese klupu do podrumskog hodnika, a odatle ju je osoblje servisne radionice moralo rukama odgurati uz rampu i predati je u servisnu radionicu na drugoj strani dvorita. Zapravo, postojao je i krai put kojim bi se izbjeglo noenje klupe u podrum, ali u tom sluaju zekovi bi morali prei glavno dvorite, odakle se pruao otvoren pogled na cestu i park, a budnost to, naravno, nije doputala. Sad, kad se nepopravljivo ve dogodilo, ikin je mogao i sebi predbacivati: nije shvatio znaenje te vane proizvodne operacije i stoga je nije osobno nadzirao. Ali, napokon, u povijesnoj perspektivi, greke javnih linosti uvijek su najuoljivije - a kako da ih izbjegne? Laboratorij 3, kojega se osoblje sastojalo od jednog efa, jednog mukarca, jednog invalida i jedne djevojke, nije bio u stanju vlastitim snagama preseliti klupu. Stoga se, potpuno neodgovorno, okupilo nasumce deset zekova iz razliitih soba, nitko se ak nije potrudio ni da ih popie. Rezultat je bio da je kasnije, poslije petnaest dana, major ikin morao uloiti mnogo truda da, usporeujui svjedoenja, sastavi popis osumnjienih. Deset je zekova odnijelo teku klupu niza stepenice od prvog kata do podruma. Meutim, kako ovjek, koji je vodio servisnu radionicu, nije iz nekih tehnikih razloga posebno elio preuzeti tu klupu, njegovo osoblje ne samo da nije poslalo radnu snagu u podrum na vrijeme, ve nije ak poslalo ovjeka koji e formalno preuzeti predmet. Nitko nije rukovodio desetoricom zekova koji su od463 vukli klupu u podrum, i oni su se rasprili. Tako je klupa stajala u podrumskom hodniku jo nekoliko dana ometajui prolaz (sam ikin se spoticao o

nju). Napokon su po nju doli ljudi iz servisne radionice, ali pronali su pukotinu na leitu, poalili se na kvar i nisu htjeli preuzeti klupu sve dok ih nisu na to prisilili, tri dana kasnije. Ta je kobna pukotina u leitu posluila kao osnova iz koje se izrodio "sluaj". Moda ta pukotina nije bila razlog zbog kojeg tokarska klupa nije radila, ikin je uo i to miljenje. Ali znaenje te pukotine bilo je mnogo ire od same pukotine. Pukotina je znaila da neotkrivene neprijateljske snage djeluju unutar instituta. Pukotina je takoer znaila da je rukovodstvo instituta slijepo lakovjerno i zloinaki nemarno. Uspjena istraga, koja e zavriti razotkrivanjem zloinca i pravih motiva iza tog zloina, omoguit e da se nekoga kazni, nekog drugoga preduhitri i, osim toga, poduzme opirno politiko uzdizanje unutar kolektiva. Napokon, profesionalna ast majora ikina zahtijevala je da se ovo opako klupko razmrsi! Ali to nije bilo lako. Previe je vremena proteklo. Zatvorenici koji su nosili klupu utekli su se uspjenoj tehnici da jedan za drugog garantiraju zloinaki sporazum. Ni jedan slobodni suradnik (uasan propust!) nije bio nazoan kod seobe klupe. Meu deset ljudi koji su selili bio je samo jedan dounik, koji je osim toga bio nesposoban, te mu je najvei uspjeh bio izvjetaj o plahti koju su razrezali za aboe. U ovom sluaju pomogao je samo utoliko to je rekonstruirao itav popis desetorice ljudi. U svemu ostalom, svi zekovi koji su bili umijeani, drsko svjesni da im se nita ne moe, kleli su se da su dostavili klupu u podrum netaknutu i neoteenu, i da nisu klizali ili udarali leitem po stepenicama. Prema njihovim izjavama, nitko nije drao strug na onom mjestu gdje je kasnije nastala pukotina, na zadnjem dijelu leita, pod tokom. Nastojei da ue u trag istini, major je nacrtao nekoliko shema klupe i relativne poloaje zekova koji su ga nosili. Ali bilo bi lake postati kvalificirani tokar, nego pronai onoga tko je kriv za pukotinu. Jedini ovjek, koga se moglo optuiti ako ne za sabotau, a ono barem za namjeru da poini sabotau, bio je Potapov. Bijesan poslije trosatnog sasluavanja on je iziao s djelom na vidjelo: "Ma hajdete, da sam htio unititi to korito, naprosto bih nasuo aku pijeska u leajeve, i to bi bilo dosta! emu razbijati leite?" ikin je smjesta zapisao tu tipinu izjavu nepopravljivog sabotera, ali Potapov je nije htio potpisati. Ovu istragu je posebno oteavala injenica da ikinu nisu bila na raspolaganju uobiajena sredstva izvlaenja istine: samice, kaznene elije, mlaenje, kaznene porcije, nona sasluavanja, pa ak ni osnovne mjere razmjetanja onih koji su pod istragom vi razliite elije. Ovdje je sve trebalo izvesti tako da osumnjieni zloinci mogu i dalje raditi punim kapacitetom, i u tu svrhu normalno jesti i spavati. Usprkos svemu, u subotu je ikinu uspjelo da od jednog zeka sazna kako je, kad su silazili niz posljednje stepenice i zapeli 464 s klupom u uskim vratima, u susret naiao podvornik Spiridon i viknuvi: "ekajte, brao, pomoi u vam!", uhvatio klupu, kao jedanaesti, i pomogao im da je nose na mjesto. Prema shemi se utvrdilo da je jedino mjesto na kojem ju je mogao uhvatiti bilo leite ispod zadnjeg toka. ikin je odluio da razmota tu bogatu novu nit danas, u ponedjeljak, zanemarivi dvije denuncijacije koje su mu tog jutra dostavljene o suenju knezu Igoru. Pozvao je crvenokosog po-dvornika prije ruka, i Spiridon je doao iz dvorita onakav kakvog ga je poziv zatekao, u radnom kaputu, opasan otrcanim platnenim pojasom, skinuo je kapu s velikim naunjacima i pokajniki je gnjeio rukama poput onog klasinog ruskog seljaka koji je doao isprositi malo zemljice od posjednika. Uz to je pazio da ne sie s gumenog podnoka i da ne uprlja pod. Bacivi prijekorni pogled na podvornikove mokre kaljae i strogo ga gledajui, ikin ga je ostavio da stoji dok je on sjeo u naslonja i

utke razgledao neke papire. S vremena na vrijeme, kao da ga je zaprepastilo ono to je proitao o Jegorovljevoj zloinakoj naravi, podigao bi prema njemu pogled pun iznenaenja, kao to bi ovjek gledao krvolonu zvijer koja je napokon uhvaena u kavez. (Sve se to radilo prema odreenom sistemu, sa svrhom da se razorno djeluje na zatvorenikovu psihu.) Tako je prolo pola sata u zakljuanom uredu, a da nitko nije naruio utnju; zvono za ruak jasno je zazvonilo, i Spiridon se nadao da e dobiti svoje pismo od kue, ali ikin nije ak ni uo zvono: on je utke listao po debelim fasciklima, vadio neto iz jedne kutije i stavljao u drugu, premetao mrtei se razliite papire i iznova iznenaeno bacao pogled na obeshrabrenog, okrivljenog Spiridona. Sva se voda sa Spiridonovih kaljaa ocijedila na gumeni pod-loak, kaljae su se potpuno posuile, a ikin je napokon progovorio: "Dobro, prii blie!" Spiridon se pribliio. "Stani. Ovoga poznaje, je li?" i on gurne prema njemu fotografiju mladog ovjeka u njemakoj uniformi, bez kape. Spiridon se nagnuo, zamirio, razgledao je i, kao da se ispriava, rekao: "Znate, graanine majore, ja sam malo slijep; dajte da pogledam izbliza." ikin mu je dopustio da pogleda. Jo uvijek drei otrcanu ubaru u ruci, Spiridon je uhvatio fotografiju za rub i podigavi je prema svjetlu s prozora prelazio s njome ispred lijevog oka, kao da je hoe razgledati dio po dio. "Ne", ree on, uzdahnuvi s olakanjem, "nikad ga nisam vidio." ikin uzme fotografiju. "To je zlo, Jegorove", ree on otro. "Ako poriete, bit e vam samo gore. Uostalom, sjednite", i on mu pokae stolicu koja je stajala malo podalje. "Imamo pred sobom dugi razgovor; ne bi izdrao na nogama." I opet je uutio, udubivi se u papire. Spiridon se uspravio i sjeo. Stavio je kapu na stolac do sebe, ali, primijetivi kako je mekana kona stolica ista, premjestio U prvom krugu 465 je kapu na koljena. Uvukao je okruglu glavu u ramena, nagnuo se naprijed i itavim svojim izgledom izraavao pokajanje i pokornost. Posve mirno mislio je u sebi: "Zmijo jedna! Pseto! Kad u sad dobiti svoje pismo? A ba ga ti zadrava." Spiridonu, koji je u ivotu preivio dvije istrage, i jednu ponovnu istragu, i tisui zatvorenika koji su to takoer proli, iki-nova igra bila je potpuno jasna. Ipak, znao je da se mora pretvarati da vjeruje u nju. "Upravo je doao novi materijal protiv vas", ree ikin teko uzdahnuvi. "Izgleda da ste tamo u Njemakoj pravili tuke!" "Moda to nisam bio ja!" ree mu Spiridon. "Nas Jegorova bilo je u Njemakoj kao muha, vjerujte, graanine majore. Kau da je bio ak jedan general Jegorov!" "Kako niste bili vi! Ovdje stoji Spiridon Danilovi", ree ikin, upirui prstom u jedan fascikl. "A odgovara i godina roenja, i sve." "Godina roenja? Onda to nisam bio ja!" ree Spiridon s uvjerenjem. "Ja sam sebi sam, da mi bude lake kod Nijemaca, dodao tri godine." "A, da", sjetio se ikin. Tada mu se lice razvedrilo, i muna potreba da provodi istragu iezla je iz njegova glasa. Gurnuo je papire u stranu. "Prije nego zaboravim. Sjea li se, Jegorove, prije deset dana kad si pomagao nositi tokarsku klupu? Niz stepenice do podruma." "Da?" ree Spiridon. "Pa onda, gdje ste udarili? Na stepenicama ili kad ste ve bili u hodniku?" "Koga?" ree Spiridon zaprepateno. "Nikoga ja nisam udario." "Klupu si udario!" "Budi Bog s vama, graanine majore, zato bih ja lupao klupu? Zar je ona nekoga povrijedila?"

"Pa to i mene udi - zato su je razbili? Moda su je ispustili?" "to vam pada na pamet? Drali smo je za noice, paljivo kao djetece." "A ti sam, gdje si je drao?" "Gdje? Ovdje." "Gdje?" "Pa s moje strane." "Da, ali gdje si ti uhvatio - ispod zadnjeg toka, ili pod osovinu?" "Graanine majore, ne razumijem se ja u tokove. Pokazat u vam kako!" On baci kapu na oblinju stolicu, ustane i okrene se kao da vue tokarsku klupu kroz vrata u ured. "Ja sam ovako silazio. Natrake. A njih dvojica su zapela u vratima - vidite?" "Koja dvojica?" "Vrag zna, nisam im na krstu bio. Ja sam puhao. "Stanite!" viem ja. "ekajte da iznova uhvatim!" I eto sardele!" "Kakve sardele?" 466 "to, ne razumije?" upita Spiridon preko ramena, naljutivi se. "Pa one, koju smo nosili!" jj/&* "Misli klupu?" "Jasno, klupu! Brzo sam uhvatio iznova!" on je pokazivao, napreui se i uei. "Jedan se povukao s boka, drugi je gurao, a trei - trojica mogu svata podii! Hej!" On se uspravi. "Vukli smo mi na selu jo puno vee terete od toga. est enskih bi tu vau klupu vuklo cijeli kilometar. Gdje je ta klupa? Hajde idemo, podignut emo je od ale!" "Dakle, niste je spustili?" upita major prijetei. "Pa kaem, nismo!" "Onda tko ju je razbio?" "to, razbio?" upita Spiridon iznenaen. "Aha." Prestao je pokazivati kako je nosio klupu i opet je sjeo na stolac, sav se pretvorivi u uho. "Je li bila ispravna kad su je podigli?" "E, to nisam vidio. Ne mogu rei, moda je i bila razbijena." "Dobro, kad su je spustili, kakva je bila?" "A, onda je bila itava!" "Ali bila je pukotina u leitu?" "Nije bilo nikakve pukotine", ree Spiridon uvjereno. "Kako si ti to mogao vidjeti, slijepi avole? Ti jesi slijep?" "Graanine majore, ja jesam slijep kad se radi o papirima, istina - ali to se tie stvari u gospodarstvu, ja vidim sve. Vi, na primjer, vi i ostali graani oficiri bacate ikove kad prelazite dvorite, a ja ih oistim grabljama ak i s bijelog snijega. Pitajte komandanta." "I to ti sad pokuava tvrditi: da ste spustili klupu i posebno je razgledali?" "Naravno, pa to vi mislite? Poslije rada smo zapuili, bez toga ne bismo mogli. Onda smo pljesnuli klupicu." "Pljesnuli ste je? ime?" "Pa ovako, rukama, po bokovima, kao vrueg konja. Jedan inenjer je rekao: "Dobra klupica! Moj djed je bio tokar - radio je ba na ovakvoj."" ikin je uzdahnuo i uzeo ist komad papira. "Zlo je to nisi voljan da prizna, Jegorove. Napisat emo izvjetaj. Jasno je da si ti razbio klupu. Da to nisi bio ti, odmah bi nam rekao tko je krivac." On je to rekao s uvjerenjem, ali u sebi ga vie nije osjeao. Bio je, istina, gospodar situacije. Vodio je sasluavanje; podvor-nik je odgovarao spremno i do u tanine. Meutim, itava ta paljiva konstrukcija bila je bez prave svrhe: njegova duga utnja, fotografija, igra glasom i uurbani razgovor o tokarskoj klupi, sve je to bilo uzalud. Budui da ovaj crvenokosi zatvorenik,

koji se jo uvijek ponizno smijeio, koga su ramena jo uvijek bila pognuta naprijed, nije popustio odmah, nije bilo anse da e popustiti sada. Kad je Spiridon spomenuo da postoji general Jegorov, ve je pogodio da ga nisu pozvali ni zbog kakvih njemakih grijehova, da je fotografija samo izlika, da "kum" blefira i da je tokarska 467 klupa pravi razlog zbog kojeg je pozvan. Bilo je udno da ga nisu 0 tome ispitivali, budui da su onu desetoricu zekova itav tjedan tresli kao kruke. Zahvaljujui svojoj dugogodinjoj navici da zavarava vlast, lako je uao u tu ogorenu igru. Ali ovo besmisleno arkanje ilo mu je na ivce. Bio je uznemiren zato to 1 opet nije primio svoje pismo. Osim toga, premda je sjedio u suhom i toplom Sikinovom uredu, nitko nije obavljao njegov posao u dvoritu pa mu se gomilao za idui dan. I tako je vrijeme prolazilo, a zvono koje najavljuje kraj podnevnog odmora ve je davno odzvonilo, kad je ikn zapisao sva svoja pitanja i to je bolje mogao iskrivio Spiridonove odgovore, a zatim naloio Spiridonu da potpie da je spreman odgovarati po lanu 95. za lano svjedoenje. Upravo u tom asu netko je odluno zakucao na vrata, ikin se oslobodio Jegorova, ija mu je tupost ve dosadila, i pustio u ured zmijolikog, poslovnog Siromahu, koji je uvijek u dvije rijei znao iznijeti ono to je najvanije. Siromaha je uao tihim, brzim koracima. Zapanjujua novost koju je donio, uz njegov dotadanji istaknuti poloaj meu dounicima arake uinila ga je ravnim majoru. Zatvorio je vrata za sobom i ne dajui ikinu vremena da ih zakljua, zakoraio dramatino natrag. Igrao je predstavu. Razgovjetno, ali tako tiho da ga se nikako nije moglo uti kroz vrata, on izvijesti: "Doronin okolo pokazuje novanu uputnicu na sto i etrdeset sedam rubalja. Provalio je Ljubimieva, Kagana i petoricu ostalih. Okupili su se i lovili ih u dvoritu. Je li Doronin va ?" ikin turi prst u ovratnik i zavue ga, da oslobodi vrat. Oi samo to mu nisu ispale iz glave. Debela ija postala je smea. Skoio je do telefona. Njegovo lice, uvijek tako nadmono i samozadovoljno, sad je izgledalo suludo. Hitro preskoivi sobu, Siromaha zaustavi ikina. prije nego je podigao slualicu. "Drue majore!" podsjeti ga. (Kao zatvorenik nije ga smio zvati drugom, ali morao mu je to rei kao prijatelj.) "Ne direktno! Ne dajte mu da se pripremi!" Bilo je to elementarno zatvorsko pravilo, ali u ovom trenutku ikina je na to trebalo podsjetiti. Povukavi se spretno unatrag, kao da vidi pokustvo s lea, Siromaha doe do vrata. Nije skidao pogleda s majora. ikin popije malo vode. "Mogu li otii, drue majore?" upita Siromaha pokorno. "Cim jo neto saznam, vratit u se - veeras ili sutra ujutro." Razum se polako vraao u ikinove oi; sad su izgledale gotovo normalne. "Devet grama olova za tu zmiju!" zaiti on. "Uredit u ja to!" Siromaha izie tiho, kao da odlazi iz bolesnike sobe. Uinio je ono to je bilo u skladu s njegovim uvjerenjima, i nije urio da zatrai nagradu. Nije bio posve siguran da e ikin jo dugo biti major u MGB-u. 468 Ovo je bio izvanredan sluaj, ne samo u Mavrinskoj araki, ve i u itavoj povijesti ministarstva. Rukovodioca laboratorija za vakuum nije pozvao ikin osobno, ve deurni koji je sjedio za stolom u hodniku. Naredili su mu da se Doronin smjesta javi u ured inenjera pukovnika Jakonova.

Premda je bilo etiri sata poslije podne, centralno svjetlo u laboratoriju za vakuum, koji je gotovo uvijek bio mraan, ve je odavno gorjelo. Rukovodioca laboratorija nije bilo i Klara je podigla slualicu. Ona je kasnije nego obino, tek as ranije dola u laboratorij na veernje deurstvo, stala je da malo popria s Tamarom, i jo uvijek je na sebi imala ubaru i bundu. Ruska nije skidao s nje svog vatrenog pogleda, ali ona ga nije ni jednom pogledala. Podigla je telefonsku slualicu rukom u grimiznoj rukavici i javila se oborenih oiju, a Ruska je stajao kod svoje sisalj-ke, tri koraka od nje, i uporno je gledao u lice. Mislio je kako e veeras, kad svi ostali budu za veerom, obujmiti tu dragu glavu rukama. U Klarinoj blizini zaboravljao je gdje se nalazi. Ona je podigla pogled (osjetila je da on tamo stoji) i rekla: "Rostislave Vadimiu! Hitno vas zove Anton Nikolajevi." Ostali su ih mogli vidjeti i uti; bilo je nemogue da mu se obrati na bilo koji drugi nain - ali njene oi nisu vie bile iste oi! Zamaglila ih je neka mrtva tupost... Mehaniki se pokorivi, ne trudei se ak ni da pogodi to bi mogao znaiti taj neoekivani poziv, Ruska je iziao. Nije mogao misliti ni o emu drugome osim o Klarinom izrazu lica. Na vratima se osvrnuo i vidio kako ga promatra dok odlazi. Smjesta je odvratila pogled. Nevjerne oi. Odvratila je pogled kao da se boji. to joj se to moglo dogoditi? Mislei samo na nju, poao je gore do deurnog bez traga svog uobiajenog opreza, potpuno zaboravivi da se pripremi na neoekivana pitanja, na napad, kao to zahtijeva lukavstvo zatvorenika. Meutim, deurni, isprijeivi se na vratima Jakonova, pokae mu rukom prema pozadini tamne nie, na ured majora ikina. Da nije bilo savjeta Siromahe, i da je ikin lino pozvao laboratorij za vakuum, Ruska bi se odmah pripremio na najgore. Otrao bi do desetorice prijatelja i upozorio ih. Zatim bi u posljednjem trenutku nekako naao priliku da porazgovori s Clarom i da otkrije to se zbilo. I sa sobom bi ponio ili pobjedonosnu vjeru u nju, ili bi on sam bio osloboen vjernosti prema njoj. Sada je pred "kumovim" vratima prekasno pogodio to je posrijedi. U nazonosti deurnog bilo je nemogue oklijevati, vratiti se natrag; bilo je ludo pobuditi sumnju, ako je jo nije bilo. A ipak se Ruska okrenuo s namjerom da strci niza stepenice, i ba u tom trenutku pojavio se na najgornjoj stepenici zatvorski deurni, porunik vakun, bivi krvnik, koga su pozvali telefonom. I Ruska je uao u ikinov ured. Tek to je preao nekoliko koraka, ve se sabrao i izmijenio izraz lica. Zahvaljujui iskustvu koje je skupio u toku dvije godine dok su ga traili, i posebnom talentu svoje pustolovne prirode, smjesta je u sebi stiao oluju, prisilio se da se koncen469 trira na itav niz novih okolnosti i opasnosti, i s izrazom djeake otvorenosti i bezbrine spremnosti rekao im je uao: "Mogu li ui? Na slubu, graanine majore." ikin je sjedio u udnom poloaju, navalivi se grudima o stol, dok mu je jedna ruka visila i ljuljala se poput ome. Podigao se u susret Doroninu, zamahnuo tom rukom i udario ga u lice. Zatim je zamahnuo drugom! Ali Doronin je otrao od vrata i stao, spreman da se brani. Krv mu je curila iz usta, a zamreni uvojak plave kose visio na elu. Kako sad nije bio u stanju da mu dosegne lice, mali major stajao je pred njim iskeenih zuba, pljujui slinu. "Huljo jedna! Prodaje nas, je li! Oprosti se sa ivotom, Judo! Strijeljat emo te kao psa! Strijeljat emo te u podrumu." Ve su prole dvije i pol godine otkako je Najhumaniji dravnik ukinuo smrtnu kaznu za sva vremena. Ali ni major, ni njegov bivi dounik nisu imali

nikakvih iluzija: to da uini s nezgodnim ovjekom, nego da ga strijelja? Ruska je bjesomuno zurio u njega dok mu je krv curila niz bradu; usnica mu je poela oticati. Ali ipak se uspravio i drsko odgovorio: "to se strijeljanja tie - to emo jo vidjeti, graanine majore. Jo u ja vas strpati u zatvor! Ve vam se etiri mjeseca svi smiju, a vi tu sjedite i ubirete plau. Strgnut e vam oni te vae epoletice! A to se strijeljanja tie - to emo jo vidjeti!" 470 78 Sposobnost da se izvri neki izvanredan podvig djelomino je stvar volje, a djelomino, reklo bi se, neto s ime se ovjek raa ili ne raa. Najtei je podvig onaj koji zahtijeva napor volje, nenavikle na napore. Daleko je lake ako je taj podvig posljedica niza godina stalne discipline. A najlaki je od svih podvig koji nam dolazi prirodno i jednostavno kao disanje. Tako je Ruska Doronin ivio pod sjenom hapenja - jednostavno i s djetinjastim smijekom. inilo se da je roen da se izlae opasnostima; pustolovina mu je bila u krvi. Ali za ispravnog, uspjenog Inokentija bilo bi nezamislivo da ivi pod lanim imenom, da bjei od jednog skrovita do drugog po itavoj zemlji. Njemu ne bi palo na pamet da bi se mogao suprotstaviti hapenju, ako je bilo nareeno da ga uhapse. Svoj je podvig izveo ponesen snanim osjeajima, i sad je ostao opustoen, iscrpljen. Kad je telefonirao, nikako nije mogao zamisliti da e u njemu ovako rasti strah, da e ga ovako sagati. Da je to mogao zamisliti, nikad ne bi telefonirao! Samo na zabavi kod Makarigina naao je malo mira. Tu je iznenada osjetip olakanje, gotovo uivanje u toj igri s opasnou. Proveo je tu no sa svojom enom, zaboravivi na sve. To gori bio je novi udar straha. U ponedjeljak ujutro morao je prikupiti svu svoju snagu da pone iznova, da ivi, da ode na posao, budno pazei nisu li se izmijenili glasovi i lica oko njega, ne kriju li neku prijetnju. Drao se dostojanstveno koliko je god mogao, ali iznutra se ve osjeao razoren i svog njegovog otpora, sve njegove volje da se spasi, da nae izlaz, potpuno je nestalo. Malo prije jedanaest Inokentij je poao do svog efa, ali tajnica ga nije htjela pustiti unutra. Rekla je da je ula, da je zamjenik ministra zadrao rjeenje o Volodinovu premjetaju u Pariz. Ta ga je glasina toliko potresla da nije imao snage zatraiti razgovor i saznati istinu. Nita drugo ne moe biti razlog to su zadrali ve gotovo rjeenje! Otkrili su ga ... 471 ; \ ili U glavi mu se vrtjelo i bilo mu je muno. Vratio se u svoj ured. Naao je jedva toliko snage da zakljua vrata i izvadi klju (tako da pomisle da je iziao). Osjeao je strahovitu muninu. ekao je kucanje na vratima. Bilo je strano, jezivo pomisliti da bi svakog asa mogli ui da ga uhapse. U glavi mu se naas pojavila misao da ne smije otvoriti vrata - neka ih razvale. Ili da se objesi prije nego uu? Ili da skoi kroz prozor? S treeg kata. Ravno na ulicu. Dvije sekunde leta i sve bi eksplodiralo ... a svijest bi bila iskljuena. Na njegovom stolu leala je visoka hrpa papira iz raunovodstva - Inokentijevi uredski trokovi. Morao ih je kontrolirati prije nego ode. Ali smuilo mu se im bi pogledao na njih.

Ugrijani ured djelovao je strahovito studeno. Gadila mu se vlastita duhovna nemo! Samo ovako bespomono ekati da umre ... Inokentij se niice isprui na konom divanu i ostade nepomino leati. Kao da je itavim tijelom elio izvui neku podrku iz divana, neko ohrabrenje. Zar se sve ovo zaista dogaa? Zar je to on? Zar je zaista prekjuer telefonirao Dobroumovu? Kako se usudio? Gdje je pronaao tu oajniku smjelost? I zato je to uinio? Ona glupa ena! A tko ste vi? Kako mo~ tete dokazati da govorite istinu? Nije uope smio telefonirati. Preplavio ga je val samosaa-ljenja. Zavriti ivot u tridesetoj godini! Ne, nije alio to je telefonirao. Morao je. Kao da mu je netko vodio ruku. Ne, ne da nije alio - nije mu preostalo dovoljno volje ni da ali. Leao je jedva diui, i elio je samo da sve to brzo zavri, da dou po njega, bilo to. Ali nitko nije kucao; nitko nije pokuavao otvoriti vrata. Ni telefon nije ni jednom zazvonio. Inokentij zapadne u lagan san. Tada su naili neki muni, nesuvisli snovi koji su ga probudili. Probudio se umoran, jo potiteni ji nego prije, izmuen osjeajem da su ve nekoliko puta doli da ga uhapse ili da su ga ve uhapsili. Nije imao snage da ustane, da se otrese more, ak ni da se makne. Uasna, sanjiva nemo ponovo ga je savladala i napokon je zapao u dubok san. Probudili su ga zvukovi odmora u hodniku, i osjetio je da je divan neugodno natopljen slinom na mjestu gdje su mu leala otvorena usta. Ustao je, otkljuao ured i poao da se umije. Raznosili su aj i sendvie. Nitko nije doao da ga uhapsi. Kolege su ga pozdravljali u hodniku kao uvijek, nitko se prema njemu nije izmijenio. Tano, to jo nije bio nikakav dokaz. Nitko od njih jo nije mogao nita znati. Ali poznata lica i glasovi ulili su mu hrabrosti. Zamolio je djevojku da mu donese jai, topliji aj i ispio je dvije ae; poslije toga se osjeao jo bolje. 472 Ipak, jo uvijek nije imao dovoljno hrabrosti da poe svom efu i sve sazna... Zavriti sam sa sobom bilo bi najmudrije, naprosto iz samo-zatite, iz saaljenja prema samom sebi. Ali morao je tano znati hoe li ga uhapsiti. A ako nee? Iznenada je zazvonio telefon. Inokentij je zadrhtao, i uo je kako mu srce lupa. To je bila Dotty. Glas joj je bio njean; opet je govorila s pravima supruge. Upitala ga je kako stoje stvari i predloila da uvee nekuda izau. I opet je Inokentija obuzeo val topline i zahvalnosti prema njoj. Bila ona dobra supruga ili loa, bila mu je ipak blia od bilo koga na zemlji! Nita joj nije rekao o tome da su rjeenje o premjetaju zadrali. Zamiljao je kako e u kazalitu uveer biti potpuno siguran - napokon, obino ne hapse u gledalitu punom ljudi! "Pa, uzmi karte za neto veselo", ree on. "Za operetu?" upita Dotty. "Igra nekakva Akulina. Nita drugo. U Crvenoarmijskom teatru daju Likurgov zakon na maloj sceni, premijera, a Glas Amerike na velikoj. U Hudoestvenom, Nezaboravna 1919." "Likurgov zakon zvui previe dobro. Najgori komadi uvijek imaju lijepa imena. Mislim da je bolje da uzme karte za Akulinu. Onda poslije moemo u restoran." "O. K., O. K.!" veselila se i smijala Dotty na telefonu. (Provest e itavu no vani, pa ga nee zatei kod kue! Oni uvijek dolaze nou!)

Inokentijeva volja se polako vraala. Pa dobro, recimo da i jest pod sumnjom. A to je sa evronokom i Zavarzinom? Oni su direktno umijeani u sve pojedinosti; sumnja je na njih morala pasti jo rani-je. Sumnja jo nije nikakav dokaz. Dobro, recimo da je ve izdan nalog za hapenje. Nema nikakva naina da mu izbjegne, nema koristi od skrivanja. Dakle, nema nikakvog smisla brinuti se. Ve je bio dovoljno snaan da opet razumno misli. A to ako ga uhapse? Moda to nee biti danas, pa moda ak ni ovaj tjedan. Da li da zato prestane ivjeti? Ili da, naprotiv, proivi svoje posljednje dane to intenzivnije moe? Zato se tako silno prestraio? Do vraga, tako je otroumno sino branio Epikura - pa zato se ne bi okoristio njegovim nauavanjem? Ima tu pametnih stvari. Sjetio se da je nekad davno prepisivao neto iz Epikura; a kako je i tako morao pregledati svoj stari notes da vidi mora li to unititi, poeo ga je listati. Prvo je pronaao izreku: "Unutarnji osjeaji zadovoljstva i nezadovoljstva najvii su kriterij dobra i zla." Inokentijev rastreseni mozak to nije mogao primiti i on nastavi: "Smrti se boje samQ zato to se boje zagrobne patnje." Kakva glupost! Ljudi se boje smrti zato to im se ao oprostiti od ivota. Vrlo nategnuta interpretacija, Uitelju! 473 Inokentij je u duhu zamislio perivoj u Ateni: Epikura, sedam-desetogodinjaka tamne koe, koji govori s mramornih stepenica; a sebe pred njim u suvremenoj odjei, kako se nemarno naslanja na postolje, poput Amerikanca. "Ali valja znati", itao je on dalje, "da besmrtnosti nema. Besmrtnosti nema, i stoga smrt za nas nije zlo; ona nas se naprosto ne tie: dok mi postojimo, smrti nema, a kad smrt nastupi, nas vie nema." "Kako je to dobro", pomisli Inokentij zavalivi se u naslonja. Tko je ono nedavno rekao to isto? A, da, onaj momak koji je bio na frontu, juer na zabavi. "Vjera u besmrtnost rodila se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi koji nerazumno koriste vrijeme to nam ga je priroda dodijelila. Ali mudar ovjek utvrdit e da je to vrijeme dovoljno da obie puni krug uitaka, koji su mu dostupni, i kad doe vrijeme smrti napustit e stol ivota sit, oslobodivi mjesto za druge goste. Za mudrog ovjeka jedan je ljudski ivot dovoljan, a glupan ne bi znao to da pone ni sa vjenou." Lijepo reeno! Ima samo jedan prigovor: to ako te priroda ne odgurne od stola u dobi od sedamdeset godina, ve ljudi s pitoljima u dobi od trideset? "ovjek se ne smije bojati fizike patnje. Tko god poznaje granicu patnje, imun je od straha. Produena patnja nikad nita ne znai; patnja koja neto znai uvijek je kratka. Mudar ovjek nee izgubiti svoj duevni mir ni za vrijeme muenja. Pamenje e mu pomoi da u sjeanje dozove ranije osjeaje i duhovna zadovoljstva i, usprkos trenutanoj tjelesnoj patnji, uspostavi ravnoteu due." Inokentij pone mrano koraati po uredu. Da, toga se on bojao: ne toliko smrti, ve muenja. Epikur kae da ovjek moe pobijediti muenje? Oh, kad bi bar imao tu snagu! Ali u sebi je nije mogao nai. A umrijeti? Ne bi toliko alio umrijeti, kad bi ljudi za to Tinali - kad bi znali zato je umro, i kad bi im njegova smrt ulila snagu. Ali ne, nitko nee saznati, nitko nee vidjeti njegovu smrt. Strijeljat e ga u podrumu kao psa, a njegov "sluaj" bit e spremljen u neki arhiv iza tisuu brava. A ipak mu se s tim mislima povratio neki mir. Kao da je proao onaj najokrutniji oaj.

Prije nego je zatvorio notes proitao je to je zabiljeio na samom kraju: "Epikur je odgovarao svoje uenike od sudjelovanja u javnom ivotu." Da, kako je to lako! Filozofirati. U perivojima ... Inokentij zabaci glavu kao to ptica zabacuje glavu da bi joj voda potekla niz grlo. Ne! Ne! Izrezbarene kazaljke bronanog sata pokazivale su pet do etiri. Vani se smrkavalo. 474 79 TO NIJE MOJE PODRUJE U sumrak je dugaki crni "zim" uao na vrata straarnice, koja su se pred njim irom otvorila, poveao je brzinu na asfalt-nim zavojima mavrinskog dvorita, koji je Spiridonova iroka lopata oistila, a snijeg se otopio pa se ve vidio crni plonik, proao kraj Jakonovljeve pobede parkirane kraj zgrade i naglo se, kao ukopan, zaustavio pred velikim kamenim ulazom. Autant general-majora iskoio je iz kola i hitro otvorio stranja vrata. Korpulentni Foma Oskolupov, u sivom injelu koji mu je bio pretijesan i visokoj sivoj ubari od perzijanera, iziao je i uspravio se. Njegov autant otvorio mu je prva i druga vrata zgrade, i on se zabrinuto stao uspinjati stepenicama. Na prvom odmoritu izmeu dviju starinskih stajaih svjetiljki bila je garderoba. Garderobijerka je istrala spremna da preuzme generalov injel (premda je znala da ga on nee predati). General nije predao injel, nije skinuo ubaru, ve se dalje penjao jednom stranom razdijeljenih stepenica. Nekoliko zekova i nekolicina manje vanih slobodnih suradnika proavi kraj njega na stepenicama brzo mu se uklonila s puta. General u ubari od perzijanera uspinjao se stepenicama dostojanstveno, ali - budui da su to prilike zahtijevale - urno. Autant ga je sustigao, poto je predao svoje stvari u garderobi. "Potrai Roitmana", ree mu Oskolupov preko ramena. "Upozori ga da u za pola sata posjetiti novu grupu i prokontrolirati rezultate." U hodniku treeg kata nije skrenuo prema Jakonovljevom uredu, ve je poao u suprotnom smjeru, prema Sedmici. Deurni Instituta, koji mu je u prolazu vidio lea, smjesta je pourio na telefon da pronae i upozori Jakonova. U Sedmici je vladala potpuna dezorganizacija. ovjek nije morao biti specijalist - a Oskolupov nije bio specijalist - pa da shvati kako nita nije u redu, kako su svi ureaji koji su se postavljali tokom dugih mjeseci sada rastavljeni, rastrgnuti, iskop475 ani. Vjenanje klipera s vocoderom poelo je na taj nain to su oboje mladenaca rastavljali na jedinice, na sastavne dijelove, tako rei kondenzator po kondenzator. Tu i tamo dizao se dim iz stroja za lemljenje, iz cigareta; ulo se kripanje runog svrdla, psovanje ljudi za poslom, i Mamurina koji je histerino vikao na telefonu. Ali ak i u tom dimu i opoj galami, Siromaha je smjesta opazio generalmajora. (Ulazna vrata bila su neprestano pod njegovim budnim okom.) Bacio je svoj alat na stol i odjurio da upozori Mamurina koji je stajao kod telefona; zatim je uzeo Mamu-rinovu tapeciranu stolicu i odnio je general-majoru, ekajui da mu on nekim znakom pokae kamo da je stavi. Da je to bio bilo tko drugi, ta bi predstava bila nalik na obino dodvoravanje, ali Siromaha je to uspio izvesti kao plemenitu uslugu mladog ovjeka starijoj, uvaenoj osobi. Stajao je ukoeno, oekujui nareenja. Siromaha nije bio ni inenjer ni tehniar, i u Sedmici je radio samo kao monter; ali zbog njegove brzine, lojalnosti, spremnosti da radi i po dvadeset etiri sata dnevno, i da strpljivo slua sva oklijevanja i sumnje odgovornih rukovodilaca bio je veoma na cijeni, pa su mu doputali da bude nazoan kad su

rukovodioci Sedmice vijeali. On je vjerovao da e mu to moda jo vie koristiti nego njegov douniki posao, i da e mu moda pruiti priliku da dobije slobodu. Foma Gurjanovi Oskolupov je sjeo, ne skidajui ubaru i samo djelomino otkopavi injel. itav je laboratorij uutio. Elektrino je svrdlo prestalo raditi. Cigarete su se ugasile i glasovi utihnuli. Samo je Bobinin, koji nije izlazio iz svog zakutka, i dalje dubokim basom davao nareenja monterima; a Prjanikov je, potpuno izgubljen, i dalje hodao oko unitenog postolja vocodera s vruim eljezom za lemljenje u ruci. Ostali su gledali i ekali da uju to e rei ef. Poslije napornog telefonskog razgovora (svaao se s rukovodiocem servisne radionice, koja je unitila oplate stalka) Mamurin je, iscrpljen, brisao znoj s lica i priao da pozdravi biveg kolegu, koji je sad bio ef na nedostino visokom poloaju. Oskolupov mu je pruio tri prsta. Mamurin je doao u ono blijedo, predsmrtno stanje, kada se ini zloinom ovjeku dopustiti da izie iz kreveta. On je mnogo vie od svojih kolega na visokom poloaju pretrpio zbog udaraca u posljednje vrijeme: zbog ministrova gnjeva i rastavljena klipera. Da su se tetive pod njegovom koom mogle jo istanjiti, istanjile bi se. Da ljudske kosti mogu gubiti teinu, njegove bi je izgubile. Vie od godinu dana Mamurin je ivio za kliper u nadi da e ga kliper, poput konjia grbonjia u bajci, iznijeti iz nesree. Nikakva naknada, kao to je preseljenje Prjan-ikova s vocoderom u Sedmicu, nije mogla izbrisati katastrofu koja im je prijetila. Foma Gurjanovi Oskolupov bio je sposoban rukovodilac, premda nikad nije savladao znanje podruja kojim je rukovodio. Ve je davno nauio da voa mora samo okupiti miljenja podreenih strunjaka, i tako rukovoditi. To je on i inio u ovom trenutku. 476 i Namrtio se i upitao: "Dakle, to se dogaa? Kako stoje stvari?" Prisiljavao je tako svoje podreene da govore. Zapoela je diskusija koja je bila i besplodna i dosadna, i samo je ljude ometala u poslu. Govorili su oklijevajui, uzdiui; ako bi dvojica poela govoriti istovremeno, odmah bi jedan drugome preputali rije. Ponavljala su se dva stava: "Bitno je" i "Teko je". "Bitno je" provodio je bjesomuni Markuev, koga je podravao Siromaha. Mali, bubuljiavi uurbani Markuev danju i nou grozniavo je pokuavao pronai nain da se proslavi i oslobodi prije isteka roka. On je predloio da se kombiniraju kliper i vocoder, ne zato to je bio uvjeren da bi to bilo uspjeno s tehnike take gledita, ve zato to bi ta kombinacija umanjila individualno znaenje Bobinina i Prjanikova, a uveala njegovo. I premda on sam nije volio raditi za "strica" - drugim rijeima, bez ikakve koristi od plodova svog truda - bio je povrijeen to su njegovi drugovi u Sedmici tako klonuli duhom. U nazonosti Oskolupova uvijeno se alio na bezvoljnost inenjera. Bio je on ovjeko od one rairene vrsti, od koje tlaitelji stvaraju druge na svoju sliku i priliku. Siromahino je lice odraavalo izdrljivost i vjeru. Naslonivi kao limun uto, prozrano lice na izmravjele dlanove, Mamurin je po prvi put, otkako je preuzeo rukovodstvo u Sedmici, utio. Horobrov je jedva mogao sakriti iskru zlobnog uitka u oima. On je vie od svih drugih bio protiv Markuevljeva prijedloga, i istaknuo je sve tekoe koje taj prijedlog za sobom povlai. Oskolupov se posebno okomio na Dirsina, optuujui ga zbog nedostatka oduevljenja. Kad je Dirsin bio uzrujan ili povrijeen nekom nepravdom, glas bi mu gotovo posve iezao. Zbog tog nedostatka uvijek je izgledao kriv.

Usred diskusije, koja je za Oskolupova bila posve besmislena, uao je Jakonov i ukljuio se u razgovor iz uljudnosti. Napokon je pozvao Markueva, koji je sjeo do njega i zajedno su na komadu papira poeli nabacivati nove varijante dijagrama. Oskolupov bi radije tu situaciju raistio ukorima i opomenama - metodom, koja mu je bila poznata, i koju je tokom godina na rukovodeem poloaju usavrio do najsitnijih nijansi u glasu. To je kod njega najbolje djelovalo. Ali u ovom trenutku shvatio je da takav pristup ne bi pomogao da se stvari raiste. Moda zato to je Oskolupov osjeao da je njegov prilog razgovoru nevaan, a moda i zato to je elio udisati drugaiji, laganiji zrak, prije nego zavri taj kobni mjesec milosti, on je ustao i, usred razgovora, ne sasluavi Bulatovljeve konane primjedbe, dostojanstveno iziao kroz vrata, ostavljajui itavo osoblje Sedmice da pati od neiste savjesti zato to su svojom nemarnou povrijedili efa odjela. 477 Kao to je protokol zahtijevao, i Jakonov je ustao i pokrenuo svoje teko tijelo za ovjekom u visokoj ubari koji mu je sezao jedva do ramena. Hodajui usporedo, utke, ili su hodnikom, efu odjela nije bilo drago to njegov glavni inenjer hoda kraj njega - Jakonov je bio za glavu vii od njega. Jakonov je mogao odabrati ovaj trenutak da objavi njihov nevjerojatan i nepredvieni napredak s aparatom za ifriranje, i to bi zaista imalo svoje prednosti. Smjesta bi rasprio ono izrazito neprijateljstvo s kojim se Foma prema njemu odnosio jo od one none sjednice kod Abakumova. Ali nije imao crtea u rukama. Sologdinova zapanjujua samo-kontrola koju je dokazao time to je bio spreman da radije umre nego da bez nagrade dade svoj crte, uvjerila je Jakonova da mora odrati rije i veeras podnijeti izvjetaj Sevastjanovu, mimo-iavi Oskolupova. Oskolupov e, naravno, biti bijesan, ali morat e se brzo smiriti. Kao to se kae, pobjednicima se ne sudi. A Jakonov mu kasnije moe rei da nije bio siguran da e Sologdin to zaista napraviti, da je to bio samo pokus. Uostalom, Jakonov nije mislio samo na to. On je vidio kako je Oskolupov smrknut, kako se boji za svoju sudbinu, i uivao je da ga ostavi na mukama jo nekoliko dana. Anton Nikolajevi Jakonov ponosio se kao pravi inenjer planom aparata za ifriranje, gotovo kao da ga je sam stvorio. Sologdin je imao pravo da bi se Oskolupov nesumnjivo nametnuo kao koautor. A kad bi napokon za to saznao, ne bi ak ni pogledao crte sredinjeg dijela, ve bi smjesta naredio da Sologdina izoliraju u posebnu sobu, i ometao bi dolazak onima koji bi morali s njim raditi, i pozivao bi Sologdina k sebi, prijetio mu i postavljao mu drastine krajnje rokove, telefonirao bi iz ministarstva svaka dva sata da dosauje Jakonovu, a na kraju bi se pravio vaan i tvrdio da samo zahvaljujui njegovom nadzoru aparat uspjeno radi. I sve je to bilo Jakonovu toliko poznato i odvratno da je u ovom trenutku gotovo sa zadovoljstvom utio. Meutim, kad su ulazili u njegov ured uinio je neto to nikad ne bi uinio u nazonosti ostalih: pomogao je Oskolupovu da skine kaput. "to kod tebe radi Gerasimovi?" upita Foma Gurjanovi, i sjedne u Jakonovljev naslonja, ne skidajui ubaru. Jakonov sjedne postrance na stolicu. "Gerasimovi? ekaj, kad je on ono doao iz Strenjevke? Mislim u listopadu. Pa, od onda je radio televizor za druga Staljina." "Pozovi ga." Jakonov uzme telefon. Strenjevka je bila takoer moskovska araka. U posljednje vrijeme je pod rukovodstvom inenjera Bobera u Strenjevki napravljen izvanredno lukav i koristan ureaj - dodatak za obini gradski telefon. Velika i posebna prednost

tog ureaja bila je da se ukljuivao samo kad telefon nije bio u upotrebi, kad je 478 I slualica mirno leala na viljuki. Ureaj je bio odobren, i proizvodnja je zapoela. Napredna misao vlasti (misao vlasti mora uvijek biti napredna) poela se sada baviti i drugim ureajima. Deurni se pojavio na vratima. "Zatvorenik Gerasimovi." "Neka ue", ree Jakonov, kimnuvi glavom. Sjedio je na malom stolcu podalje od stola i gotovo se prelijevao preko nieea na obje strane. Gerasimovi je uao, popravio svoj cviker i spotaknuo se o sag. U usporedbi s dva debela dostojanstvenika, izgledao je vrlo uzak u ramenima i vrlo malen. "Zvali ste me?" ree on suho i priblii se, zurei u zid izmeu Oskolupova i Jakonova. "A-ha", odgovori Oskolupov. "Sjednite." Gerasimovi sjedne. Zauzeo je pola stolca. "Vi ste ... ovaj..." prisjeao se Oskolupov. "Vi ste specijalist za optiku, Gerasimoviu? To je, dakle, u vezi s vidom, je li tako?" "Da." "I vi... ovaj ..." (Oskolupov proe jezikom po zubima kao da ih brie.) "Hvale vas, znate." Uutio je. Zamirivi na jedno oko, kiljio je na Gerasimovia drugim. "Je li vam poznat najnoviji rad Bobera?" "uo sam." "Aha. uli ste takoer i da smo preporuili da Bobera oslobode prije roka?" "Nisam znao." "Sada znate. Koliko vi jo imate?" "Tri godine." "Oh, kako dugo!" ree Oskolupov kao da je iznenaen, kao-da svim njegovim zatvorenicima kaznu broje na mjesece. "Dugo!" (Nedavno je, bodrei nekog novog zatvorenika, rekao: "Deset godina? Sitnica! Ljudi sjede i po dvadeset pet godina.") Nastavio je: "Ne bi bilo loe da zasluite pomilovanje prije isteka kazne, zar ne?" Kako se udnovato to pitanje poklapalo s Natainim jueranjim vapajem! ... Savladavajui se koliko je god mogao (nije se elio ak ni svisoka nasmijeiti u razgovoru s rukovodiocima), Gerasimovi se ironino iskesio. "A kako? Nisam primijetio pomilovanja po hodnicima." Oskolupov se ljuljao u naslonjau. "Ha! Naravno da ga neete dobiti s televizorima! Ali za nekoliko dana premjestit u vas u Strenjevku, i postavit u vas za rukovodioca projekta. Ako ga zavrite za est mjeseci, u jesen ete biti kod kue." 479 "Kakva je to vrst posla, ako smijem pitati?" "Pa, posla ima mnogo i to raznoga, za onoga tko eli raditi. Rei u vam odmah: zadatak potjee od samog Berije. Evo, na primjer, jedne ideje: ugraditi mikrofone u klupe u parkovima. Ljudi po parkovima slobodno razgovaraju i svata bi se moglo uti. Ali to nije vaa specijalnost?" "Ne, nije." "Pa, sluajno, ima neto i za vas. Postoje dva projekta; i znaajna, i hitna. Oba spadaju u vae podruje, zar ne, Antone Nikolajeviu?" (Jakonov kimne glavom.) "Jedan je fotografski aparat koji se moe koristiti nou. Radi na principu onih... kako se ono zovu? Ultracrvene zrake. Snimilo bi se ovjeka nou na ulici, utvrdilo s kim je bio, a on to ne bi saznao dok je iv. Grube

verzije toga ve postoje vani u inozemstvu, treba ih samo.. kreativno imitirati. Da, i aparat bi morao biti jednostavan za rukovanje. Nai agenti nisu tako pametni kao vi. A evo drugog. Siguran sam da bi to za vas bila sitnica, ali nama je to nuno potrebno. To je samo jednostavan fotografski aparat, ali tako siuan da se moe instalirati u okvir vrata. I kad god se vrata otvore, on automatski snima svakoga tko prolazi. U najmanju ruku snima danju, ili kad su svjetla upaljena. Nije potrebno da radi i u mraku. Htjeli bismo takav aparat proizvoditi serijski. Dakle, to kaete? Hoete li se prihvatiti toga?" Gerasimovi je okrenuo mravo osueno lice prema prozoru i nije gledao general-majora. U rjeniku Oskolupova nije postojala rije "turoban". Stoga on ne bi mogao imenovati izraz na Gerasimovievom licu. Zapravo, nije ga ni namjeravao imenovati; on je oekivao odgovor. Tu je bilo ispunjenje Nataine molbe! ... Gerasimovi je vidio njeno uvelo lice, i staklenaste smrznute suze. Po prvi put u mnogo godina uzbudila mu je srce stvarna mogunost, blizina, toplina povratka kui. Morao je uiniti samo ono to je uinio i Bober: umjesto sebe smjestiti nekoliko stotina neopreznih, glupih ljudi iza reetaka. Oklijevajui, Gerasimovi upita u neprilici: "Ali zar ne bih mogao ostati kod televizije?" "Odbijate?" upita Oskolupov indignirano. Namrtio se. Njegovo lice je vrlo lako poprimalo ljutiti izraz. "Iz kojeg razloga?" Svaki zakon okrutne zemlje zekova govorio je Gerasimoviu da je jednako glupo saaljevati marljive, kratkovidne, neugnjeta-vane ljude vani kao i ne klati svinju zbog masti. Onima koji su bili na slobodi nedostajala je besmrtna dua koju su zekovi stekli tokom beskonanih zatvorskih godina. Glupo i pohlepno sluili su se slobodom koja im je bila dana, ogrezli u sitniave postupke, niske misli. A Nataa je bila njegov jedini ivotni drug. Nataa je ekala da istekne njegov drugi kazneni rok. Nataa je bila na pragu umiranja, i s njenim ivotom ugasnut e i njegov. 480 "Moji razlozi? Zato pitate? Ja to ne mogu. Ne bih to bio u stanju", odgovori Gerasimovi vrlo tiho, gotovo neujno. Jakonov, koji do tog trenutka nije sluao to se govori, zagledao se sad znatieljno u Gerasimovia. Ovo je oigledno jo jedan sluaj koji granii s ludilom. Ali univerzalni zakon da je "Bog sam sebi prvo bradu stvorio" morao je i ovaj put prevladati. "Vi ste se naprosto odvikli od ozbiljnih zadataka, zato se i plaite", uvjeravao ga je Oskolupov. "Tko e to, ako ne vi? Dobro, ostavit u vam da razmislite." Gerasimovi je utio, pritisnuvi elo malom rukom. "Ali, to zapravo imate razmiljati? To je ba vae podruje." Gerasimovi je mogao i dalje utjeti. Mogao je blefirati. Mogao je prihvatiti zadatak i onda ga ne izvriti, prema zekovskom pravilu. Ali Gerasimovi je ustao. Prezirno je pogledao debelu, glupu njuku s dvostrukim podbratkom u generalskoj ubari od perzijanera. "Ne! To nije moje podruje!" siknu on jasnim, visokim glasom. "Bacati ljude u zatvor nije moje podruje! Ja nisam lovac na ljude! Dovoljno je to su nas bacili u zatvor..." 31 U prvom krugu 481 80 NA IZVORU NAUKE

Ujutro je Rubin jo uvijek bio opsjednut raspravom sa Solog-dinom. Sjetio se nekih novih momenata koje je propustio iznijeti. Ali kako je dan odmicao, uspio se sreom potpuno zadubiti u svoj veliki zadatak i prepirka je bila potisnuta u pozadinu. Radio je na treem katu, u tihoj, maloj, strogo povjerljivoj sobi. Na prozoru i na vratima bili su teki zastori; u sobi je stajao stari divan i otrcani sag. Tkanine su priguivale zvuk, ali zvukova gotovo i nije bilo. Rubin je vrpce sluao na slualice, a Smolosidov je itav dan utio i samo je svojim izbrazdanim licem mrko zurio u Rubina kao u neprijatelja, a ne u druga na istom poslu. Rubin sa svoje strane nije uope obraao panju na Smolosidova, osim kao na stroj koji izmjenjuje vrpce. Rubin je kroz slualice nekoliko puta iznova presluao onaj kobni razgovor, a zatim pet snimaka glasova osumnjienih. Koji puta je vjerovao svojim uima; povremeno bi, meutim, gubio vjeru u njih i obraao se ljubiastim znakovima na otiscima glasa. Viemetarske vrpce od papira bile su predugake ak i za veliki stol i visile su na sve strane, lijevo i desno. S vremena na vrijeme Rubin bi uzimao svoj album s obrascima otisaka glasa, klasificiranim po glasovima - "fonemima" - ili po "osnovnom tonu" razliitih mukih glasova. Crvenom i modrom olovkom, koja je otupjela na oba kraja - budui da se Rubin morao dugo pripremati na otrenje olovaka - oznaavao je ona mjesta na otiscima, koja su privukla njegovu panju. Rubin je bio potpuno zaokupljen poslom. Kao ugljen crne oi su mu blistale. Velika nepoeljana crna brada padala je u zamrenim upercima, a sivi pepeo od lule i cigareta zasipao je bradu, njegov prljavi kombinezon, kojemu je na maneti nedostajalo dugme, stol, otiske glasa, album s obrascima, naslonja. On se otisnuo na onaj tajanstveni let due koji fiziolozi nisu u stanju objasniti. Zaboravljajui svoju jetru, hipertonine bolove, svje poslije naporne noi, ne osjeajui glad premda nita nije jeo poslije sinonjih roendanskih kolaia, Rubin se uzdizao 482 na krilima duha, bio je u onom stanju u kojem je vid kadar da razlikuje pojedina zrnca pijeska, kad pamenje s lakoom iznosi na povrinu sve to se u njega godinama odlagalo. Ni jednom nije upitao koliko je sati. Kad je stigao, elio je samo otvoriti prozor da nadoknadi nedostatak svjeeg zraka, ali Smolosidov je rekao namrteno: "Ne moe; ja sam prehlaen", i Rubin se pokorio. Poslije toga nije nijedanput ustao sa stolice tokom itavog dana, ak ni da pogleda kroz prozor da vidi kako se snijeg razmekao i posivio pod vlanim zapadnjakom. Nije uo kad je ikin pokucao, niti je primijetio da ga Smolosidov nije htio pustiti unutra. Kao kroz maglu vidio je da je Roitman doao i otiao; nije se okretao, to je zapazio podsvjesno. Nije bio svjestan ni da je zazvonilo za ruak, i poslije toga za poetak posla. Zekovski instinkt, koji ritual obroka smatra posveenim, jedva se oglasio u njemu kad ga je Roitman prodrmao i pokazao mu omlet, valjuke s kiselim vrhnjem i kompot, koji su bili postavljeni na posebnom stolu. Rubinove su nosnice zadrhtale i lice mu se izduilo od iznenaenja, ali ak ni u tom trenutku njegova svijest nije bila dokraja zaokupljena. Zaprepateno je zurio u tu hranu, dostojnu bogova, kao da se trudio da shvati zato je ovdje, promijenio stolac i poeo urno jesti, uope ne osjeajui okus onoga to jede, jedva ekajui da se vrati na posao. Rubin moda nije znao cijeniti to jelo, ali Roitmana je ono stajalo daleko vie nego da ga je platio iz vlastitog depa. Proveo je dva sata na telefonu, nazivajui prvo jedno mjesto, pa onda drugo, dogovarajui i traei doputenje za taj ruak. Prvo je razgovarao s odjelom za specijalnu opremu, zatim s generalom Bulbanjukom, zatim sa zatvorskom upravom, zatim s odjelom za opskrbu i napokon s potpukovnikom Klimentjevom. Slubenici s kojima je razgovarao sa svoje su strane traili odobrenje od raunovodstva i drugih slubenika. Neprilika je bila to je Rubi-nova redovna opskrba spadala u zatvoreniku

treu kategoriju, ali imajui u vidu ovaj posebno vaan zadatak, Roitman je nastojao da mu pribavi za nekoliko dana obroke prve kategorije, ak specijalnu ishranu. Poto je napokon sve bilo odobreno, zatvorska uprava stala je iznositi organizacione prigovore: traene hrane nema u zatvorskom magazinu; potreban im je nalog da bi platili kuharu za pripremanje posebnog jelovnika. Sad je Roitman sjedio nasuprot Rubinu i promatrao ga, ne kao gospodar koji oekuje plodove rada svog roba, ve s umiljatim smijekom, poput nekog zadivljenog djeteta, zaviajui Rubinu na inspiraciji i s velikim veseljem iekujui trenutak kad e shvatiti smisao tog posla i na taj se nain ukljuiti u njega. Dok je Rubin jeo, vratila mu se svijest o njegovoj okolini i lice mu se razblailo. Prvi put toga dana se nasmijeio. "Niste me smjeli nahraniti, Adame Venjaminoviu. "Satur venter non studet libenter." Putnik mora prevaliti vei dio puta prije nego sjedne da rua." "Hajde, pa ve satima radite, Leve Grigoriu! Napokon, ve je tri i petnaest." "to! Ja sam mislio da nije jo ni podne." "Leve Grigoriu! Gorim od znatielje - to ste otkrili?" 483 r Nije to bilo nareenje pretpostavljenog. Govorio je kao da se ispriava, kao da se boji da bi Rubin mogao odbiti da s njim podijeli ono to je otkrio. U tim trenucima, kad bi otkrivao svoju duu, Roitman je mogao biti vrlo drag, usprkos svojoj neskladnoj vanjtini; debele usne uvijek su mu bile poluotvorene, zato to je imao polipe u nosu. "Tek poetak! Tek sam kod prvih dedukcija, Adame Venja-minoviu!" "I... kakve su?" "O nekima se moda jo moe raspravljati, ali jedno je nepobitno: nauka fonoskopije, roena danas, dvadeset estog prosinca 1949. zacijelo ima racionalno jezgro." "Niste li se malo previe zanijeli, Leve Grigoriu?" upozori ga Roitman. Jednako kao Rubin, on je elio da to bude istina, ali odgojen na egzaktnim naukama znao je da bi kod humanista Rubina entuzijazam mogao pretegnuti nad naunom savjesnou. "A kad ste primijetili da se ja mogu zanijeti?" upita Rubin, gotovo uvrijeen. On pogladi svoju zamrenu bradu. "Gotovo dvije godine prikupljanja materijala, sve ove glasovne i slogovne analize ruskog govora, prouavanje otisaka glasa, klasifikacija glasova, nacionalnih, grupnih i individualnih govornih obrazaca, sve to je Anton Nikolajevi smatrao troenjem vremena uludo - da, u to ste uostalom povremeno i vi sumnjali - sve to sada donosi pravi, konaan rezultat. Morali bismo ovamo ukljuiti i Nerina. to kaete?" "Ako se posao razvije, zato ne? Ali za sada jo uvijek moramo dokazati da je efikasan i ispuniti na prvi zadatak." "Na prvi zadatak! Taj prvi zadatak je dobra polovica itave nauke! Nemojte toliko uriti." "Ali - kako to mislite, Leve Grigoriu? Zar zaista ne razumijete kako je to hitno potrebno?" Oh, kako je mogao ne razumjeti! "Potrebno" i "hitno" bile su rijei na kojima je bio odgojen komsomolac Lev Rubin. To su bile vrhunske parole tridesetih godina. Nisu imali elika, elektriciteta, kruha, odjee - ali bilo je potrebno i bilo je hitno potrebno. Dizale su se visoke pei, pokretale topionice elika. Kasnije, tik pred rat, ugodno zaokupljen studijem, utonuo u mirno osamnaesto stoljee koje nije poznavalo urbe, Rubin se razmazio. Ali, naravno, poklik "hitno potrebno" ugnijezdio se u njemu i ubijao svaku naviku da jedan posao dovede do kraja. Sada je krto dnevno svjetlo polako nestajalo. Upalili su svjetiljku, sjeli za radni stol, prouavali uzorke otisaka glasova i mo-droifri crvenom olovkom

podvlaili karakteristine glasove, povezane suglasnike, melodiju reenice. Radili su sve to zajedno, uope ne obraajui panju na Smolosidova, dok je on ne izaavi ni jednom iz sobe sjedio kraj magnetofonske vrpce uvajui je kao mrki crni pas, i zurio im u zatiljak, i taj njegov teki uporan pogled prodirao im je u lubanju poput avla i titao im mozak. Smolosidov ih je na taj nain liio onog neuhvatljivog faktora, koji je istovremeno bitan faktor slobode od pritiska: bio je svjedokom njihovim kolebanja, bit e svjedokom i njihovog oduevljenog izvjetaja efu. 484 1 Sad jedan, sad drugi od njih naginjao je sumnji, zatim uvjerenju; onda bi sumnjiavi postao uvjeren, a njegovog bi kolegu obuzela sumnja. Roitmana je obuzdavalo njegovo matematiko obrazovanje, ali njegov slubeni poloaj tjerao ga je naprijed. Na Rubina je nezainteresirana elja da pomae kod roenja istinski nove nauke djelovala ublaujue, ali navike petogodinjih planova tjerale su ga naprijed. Obojica su zakljuili da su im dovoljni samo uzorci razgovora petorice osumnjienih. Nisu traili snimke etvorice ljudi uhapenih na Arbatovskoj stanici podzemne eljeznice. Te su ljude i tako prekasno uhvatili. Isto tako nisu zahtijevali ni da sluaju glasove ostalih namjetenika ministarstva, koje im je Bulbanjuk obeao u sluaju krajnje nude. Odbacili su pretpostavku da nije telefonirao netko tko je upuen u itavu stvar, ve netko izvana, od koga su zatraili da telefonira. Bilo je dovoljno teko izii na kraj s petoricom! Usporeivali su tih pet glasova s glasom zloinca po sluhu. Usporeivali su pet otisaka glasa s otiskom glasa zloinca. "Samo gledajte, koliko nam daje analiza otisaka glasa!" istakne Rubin s oduevljenjem. "Na vrpci moete uti da je zloinac isprva govorio drugaijim glasom, trudio se da ga izmijeni. Ali kakvu promjenu pokazuje otisak glasa? Samo intenzitet frekvencija - individualni tip govora nije se ni najmanje izmijenio! To je nae glavno otkrie - da postoji neto to se moe nazvati tipom govora! ak i da zloinac neprestano mijenja svoj glas dok govori, ne bi mogao sakriti svoje specifine osobine." "Ali za sada ne znamo mnogo o granicama modifikacije glasa", primijeti Roitman. "Moda su i u mikrointonaciji granice vrlo iroke." Uho se vrlo lako moglo prevariti, i posumnjati radi li se o istom glasu ili razliitom, ali na otiscima glasa varijacije u amplitudi frekvencije jasno su i tano isticale razliku. Istina, njihov je stroj za snimanje glasa, na alost, bio vrlo primitivan. Mogao je praviti razliku izmeu svega nekoliko frekvencija, a amplitudu je naznaivao neitljivim mrljama. Ali taj ureaj nikad nije bio ni namijenjen tako vanom i znaajnom zadatku. Od petorice osumnjienih, Zavarzina i Sjagovitija moglo se eliminirati bez ikakve sumnje; to jest, ukoliko bi budua nauka doputala bilo kakav zakljuak na osnovu jednog jedinog razgovora. Poslije stanovitog oklijevanja zakljuili su da se moe eliminirati i Petrova (a zapravo je Rubin u svom oduevljenju definitivno eliminirao Petrova). Naprotiv, glasovi Volodina i evronoka nalikovali su glasu zloinca po osnovnoj frekvenciji tona, imali su stanovite zajednike foneme, kao "o", "r", "1" i "", i bili su slini po individualnom tipu govora. Upravo kod toga, kod tih slinih glasova, valjalo je dokraja razviti nauku fonoskopije i usavriti njene metode. Samo na osnovu tako finih razlika mogao se s vremenom usavriti osjetljivi ureaj. Rubin i Roitman zadovoljno su se naslonili s pobjedonosnim osjeajem izumitelja. U duhu su zamiljali sistem nalik na daktiloskopiju, koji e jednog dana biti prihvaen: ureenu audioknjinicu s otiscima glasa svakoga na koga je ikad pala r

485 sumnja. Svi zloinaki razgovori bi se snimali, usporeivali i zloinca bi smjesta uhvatili poput lopova koji je na vratima sefa ostavio otiske prstiju. Ali tada je autant Oskolupova samo malo otvorio vrata i upozorio ih da se pribliava njegov ef. Oba su se ovjeka trgnula iz sanjarenja. Nauka je nauka, ali sada je bilo nuno donijeti neki opi zakljuak i zajedniki ga obraniti pred efom odjela. Roitman je zapravo vjerovao da su ve mnogo postigli. I, svjestan da efovi ne vole hipoteze, ali vole injenice, popustio je Rubinu i sloio se da i Petrovljev glas eliminiraju, te da general--majora odluno obavijeste da u obzir dolaze jo samo evronok i Volodin, i da treba napraviti jo nekoliko snimaka njihovih glasova u toku narednih dana. "Uope, Leve Grigoriu", ree Roitman zamiljeno, "vi i ja ne smijemo zanemariti psihologiju. Moramo sebi predstaviti kakav bi morao biti ovjek koji je odluio da obavi takav telefonski razgovor? to ga je na to moglo potaknuti? A tada usporediti nae zakljuke s onim to moemo saznati o osumnjienima. Morali bismo to postaviti tako da ubudue nama fonoskopistima ne daju samo glas osumnjienog i prezime, ve i detaljne informacije o njegovim prilikama, zanimanju, nainu ivota, moda ak i biografiju. ini mi se da bih ovog asa mogao sastaviti neku vrst psiholoke studije naeg zloinca." Ali Rubin, koji je u razgovoru s Kondraev-Ivanovom jo sino tvrdio da objektivno znanje nije emocionalno obojeno, ve je poeo favorizirati jednog od dvojice osumnjienih: "Ja sam se upustio u psiholoka razmatranja, Adame Venja-minoviu, i ona bi mogla pretegnuti na stranu Volodina. U razgovoru sa svojom enom zvui bezvoljno, potiteno, ak apatino, a to bi moglo biti posve tipino za zloinca koji se boji da e ga uhvatiti. Ali moram priznati da nita slino nisam naao u veselom nedjeljnom brbljanju evronoka. Ali ne bi nam ba sluilo na ast da ve u samom poetku baziramo neki sud ne na objektivnom materijalu nae nauke, ve na nekim vanjskim okolnostima. Ve imam neto iskustva u radu s otiscima glasa i morate mi vjerovati: zbog itavog niza neuhvatljivih znakova apsolutno sam uvjeren da je evronok taj zloinac. Nisam imao vremena da izmjerim sve te indikacije na otisku i prevedem ih na jezik brojki. (Filolog za to nije nikad imao dovoljno vremena!) "Ali da me sad netko zgrabi za vrat i naredi mi da imenujem jednog ovjeka i da garantiram da je on zloinac, gotovo bez oklijevanja imenovao bih evronoka." "Ali to neemo uiniti, Leve Grigoriu", prigovori Roitman blago. "Prvo emo sve izmjeriti, prevesti u jezik brojki - a onda emo govoriti." "Ali zamislite koliko e za to biti potrebno vremena! Napokon, ovo je hitno!" "Ali ako to istina zahtijeva?" "Pa, evo, pogledajte sami, pogledajte!" I opet uzevi u ruku otiske glasova i istresajui na njih jo pepela, Rubin se upusti u vatreno dokazivanje evronokove krivnje. 486 I kod tog ih je posla zatekao general-major Oskolupov, koji im se pribliio sporim, snanim koracima na kratkim nogama. Svi su ga vrlo dobor poznavali, i po tome kako je nabio uham i po iskrivljenoj gornjoj usnici pogodili su da je strahovito nezadovoljan. Skoili su na noge; on je sjeo na kraj divana i turio ruke duboko u depove. "Dakle!" zalajao je, kao da daje nareenje. Rubin je uljudno utio, dopustivi Roitmanu da podnese izvjetaj. Tokom Roitmanovog izvjetaja Oskolupovljevo lice oputenih vilica bilo je zasjenjeno dubokim mislima, kapci su mu bili sneno sputeni nad oima, i nije se ak udostojio ni da pogleda uzorke koje su mu pruili. Rubin je bio uznemiren za vrijeme Roitmanova izvjetaja. Usprkos preciznim

rijeima tog inteligentnog ovjeka osjeao je da je ona opsjednutost, ona inspiracija koja ga je potaknula na istraivanje potpuno izgubljena. Roitman je zavrio rekavi da se sumnja na evronoka i Volodina, ali da su potrebni novi snimci glasova obojice prije nego se donese konaan zakljuak. Zatim je pogledao Rubina i rekao: "Ali ini mi se da bi Lev Grigori moda neto elio dodati ili ispraviti." Za Rubina je Foma Oskolupov bio idiot, potpuni idiot. Ali on je istovremeno bio visoki vladin slubenik i kao takav predstavnik onih naprednih snaga kojima je Rubin bio odan. Stoga je progovorio energino, maui po zraku otiscima glasa i albumom. Zamolio je generala da shvati da, premda jo uvijek postoji dvostruka mogunost, takva dvojnost ni u kom sluaju nije tipina za nauku fonoskopije, da je naprosto bilo premalo vremena da se donese konaan sud, da je potrebno jo snimaka, ali ako je rije o tome to Rubin misli, onda ... ef vie nije izgledao sneno. Prezirno se namrtio. Ne ekajui da Rubin zavri, on ree: "Babe proriu budunost iz graha! to e meni vaa nauka? Ja moram uhvatiti zloinca. Dajte mi pouzdan odgovor: je li taj zloinac ovdje, na stolu, imate li ga, je li to definitivno? Jeste li sigurni da ne seta okolo slobodan? Je li to moda netko drugi, osim ove petorice?" Zurio je u njih ispod namrtenih obrva. A oni su stajali uspravno pred njim, spustivi ruke niz bok. Papirnate vrpce vukle su se po podu iz Rubinovih sputenih ruku. Njima iza lea, Smolo-sidov se nagnuo nad magnetofonom poput crnog zmaja. Rubin je bio kao smrvljen. On je namjeravao govoriti openito, ne na ovaj nain. Roitman, vie navikao na vladanje efova, progovorio je to je odvanije mogao. "Da, Foma Gurjanoviu. Ja, svakako ... mi smo zacijelo ... mi smo uvjereni da se on nalazi meu ovom petoricom." to je drugo mogao rei? Oskolupov zakilji na jedno oko. "Odgovarate li za svoje rijei?" "Da, mi... da... mi odgovaramo." Oskolupov teko ustane s divana. 487 "Sluajte, ja vas nisam prisilio da govorite. Odmah u podnijeti izvjetaj ministru. Uhapsit emo oba ta pasja sina!" (Rekao je to na takav nain, neprijazno zurei u njih, da se to moglo shvatiti i kao da e njih same uhapsiti.) "ekajte malo", usprotivi se Rubin. "Dajte nam jo jedan dan. Dajte nam priliku da podnesemo potpuni dokaz!" "Kad pone sasluavanje, stavite lijepo mikrofon na isljedni-kov stol i snimajte po tri sata za redom ako hoete." "Ali jedan od njih nije kriv!" usklikne Rubin. "Kako to mislite, nije kriv?" upita Oskolupov zaprepateno, iroko otvorivi zelene oi. "Nije kriv nizato? Sluba sigurnosti ve e neto nai." Iziao je bez ijedne lijepe rijei poklonicima nove nauke. To je bio stil Oskolupova: da bi natjerao svoje podreene da se jo vie trude, nikad ih nije hvalio. Nije to ak bio ni njegov osobni stil; potjecao je direktno od Njega. Ipak je to boljelo. Opet su sjeli na iste one stolice, u kojima su jo nedavno sanjali o velikoj budunosti novoroene nauke. I uutjeli su. Kao da je sve to su tako njeno izgradili bilo pogaeno grubim nogama. Kao da fonoskopija uope i nije bila nauka. Ako su mogli uhapsiti dvojicu umjesto jednoga, zato onda ne uhapsiti svu petoricu i biti apsolutno siguran? Roitman je vrlo ivo osjetio koliko je nesigurna budunost nove grupe, prisjetio se da je polovica akustikog laboratorija rasprena, i opet mu se povratio sinonji osjeaj da je svijet hladan i neprijateljski, i da je

strano usamljen. Rubin, poto je tempo posla popustio, osjetio je neko indirektno olakanje: brzina kojom je Oskolupov donio odluku dokazivala je da bi sve te ljude uhapsili i bez Rubinova sudjelovanja i bez fonoskopije. Tako je zapravo spasio tri ovjeka. Nauni ar koji je gorio tako dugo, ugasio se. Opet se sjetio da ga boli jetra i glava, da mu ispada kosa, da mu ena stari; da mu je preostalo jo pet godina u zatvoru; da se itavo vrijeme trude u krivom smjeru - a sada su jo oklevetali Jugoslaviju. Ali nitko nije izrekao to misli. Samo su sjedili i utjeli. Iza njih je utio Smolosidov. Rubinov zemljovid Kine bio je privren na zid, i komunistika podruja bila su obojena crvenom olovkom. Jedino ga je jo taj zemljovid veselio. Usprkos svemu, usprkos svemu, mi emo pobijediti... Netko je pokucao na vratima; Roitmana su pozvali da se pobrine da svi slobodni suradnici akustikog laboratorija dou na predavanje gosta-predavaa. Napokon, bio je ponedjeljak, dan politikog uzdizanja. 4S8 81 NE, NE LJUBIM JA TEBE ... Svi koji su sluali predavanje zanosili su se jednostavnom nadom da e uskoro izii. Svi su oni otili od kue u sedam ili osam ujutro tramvajem, autobusima ili vlakom. Sad ve nije bilo nikakve anse da se vrate kui prije pola deset. Simoki je vie od ostalih bilo stalo da predavanje to prije zavri, premda je morala ostati u institutu na deurstvu i nije morala uriti kui. Naizmjenino su je obuzimali topli valovi straha i radosnog iekivanja, a koljena su joj bila slaba kao da je pila ampanjca. Danas je bio onaj ponedjeljak uvee, za koji se dogovorila s Glebom. Nije mogla dopustiti da se ovaj uzvieni i sveani trenutak u njenom ivotu dogodi uz put, sluajno - i zato se prije dva dana osjeala nespremnom. Ali itav jueranji dan i polovicu dananjeg provela je kao uoi velikog praznika. Sjedila je kraj svoje krojaice tjerajui je da joj zavri novu haljinu, i haljina je ispala vrlo zgodno. Paljivo se okupala u limenoj kadi u tijesnoj moskovskoj sobi. Uvee je dugo uvijala kosu, a ujutro je dugo odmatala uvijae; beskonano se dotjerivala pred ogledalom, okreui glavu ovamo i onamo, trudei se da samu sebe uvjeri kako se iz stanovitog ugla zaista moe dopasti. Trebalo je da vidi Nerina u tri poslije podne, odmah poslije odmora, ali Gleb je kasno doao s ruka, otvoreno krei pravila (o tome mora s njim danas razgovarati; mora biti oprezan!). U meuvremenu su Simoku poslali s drugom grupom na dugo popisivanje i primanje rezervnih dijelova. Vratila se u Akustiku malo prije est - i opet nije srela Gleba, premda mu je na stolu bila gomila asopisa i fascikala i upaljeno svjetlo. I tako je pola na predavanje, a da ga nije vidjela, niti naslutila stranu vijest da je juer, poslije godinu dana, otiao da se sastane sa enom. Zahvaljujui svom malom rastu, Simoka je lako pronala sjedalo na jednoj od pretrpanih klupa gdje je okruena ostalima bila nevidljiva. Osjeala je kako joj se obrazi sve vie are dok je slijedila kazaljke velikog elektrinog sata. Bit e sama s Glebom odmah poslije osam ... 489 Kad je predavanje zavrilo i kad su svi povrvjeli pored garderobe na drugi kat, i Simoka je pola da otprati prijateljice. Nastala je galama i zbrka, mukarci su urno oblaili kapute i palili cigarete na odlasku, djevojke su se naslanjale na zid, odravajui ravnoteu dok su navlaile kaljae. Ali usprkos velikoj urbi i elji da to prije odu, sve su djevojke nale vremena da se dive Simokinoj novoj haljini i da rasprave svaku pojedinost na njoj. Smea haljina bila je zamiljena i saivena s velikim razumijevanjem za

prednosti i nedostatke njenog tijela; gornji dio, krojen poput kaputia, bio je tijesan oko uskog struka i blago nabran preko prsa. Ispod struka, da bi bokovi izgledali to iri, suknja je imala dva volana, jedan sjajni i jedan mat, koji su leprali dok je hodala. Mrave ruke bile su gotovo eterine u prozranim rukavima, nabranim kod ramena i stisnutim kod zapea. A ispod grla bio je draesno i dopadljivo priiven iroki komad iste tkanine poput dugog ala, te su krajevi bili svezani u manu, koja je nalikovala krilima srebrnastosmeeg leptira. Nekome bi se u toj sredini moglo uiniti sumnjivo to Simoka nosi novu novcatu novogodinju haljinu na posao. Zato je rekla djevojkama da poslije zavretka rada ide na roendan svom ujaku, gdje e biti mnogo mladih ljudi. Njene su prijateljice od srca pohvalile haljinu i rekle joj da je "naprosto draesna" u njoj, i zanimale se gdje je kupila taj krep-saten. U posljednjem trenutku Simoku je napustila sva odlunost i poela je odgaati odlazak u laboratorij. Napokon, u dvije minute do osam, dok joj je srce luaki udaralo - premda su je komplimenti njenih prijateljica znatno ohrabrili - ula je u Akustiku. Zatvorenici su ve predavali specijalni materijal, koji je valjalo zatvoriti u elini sef. Iza praznog prostora u sredini, koji je izgledao pusto otkako je preseljen vocoder, vidjela je Nerinov stol. Njega nije bilo. (Zar nije mogao ekati?) Svjetlo je bilo ugaeno, rolo na stolu zakljuan, materijal predan. Ali bilo je neto neobino: sredina stola nije bila raiena kao obino kad je Gleb odlazio na odmor: rjenik i veliki ameriki asopis leali su otvoreni na stolu. Moda je to bila neka tajna poruka za nju: "Vraam se uskoro." Roitmanov zamjenik predao je Simoki kljueve laboratorija i peat (laboratoriji su se morali zapeatiti svake noi). Simoka se bojala da bi Roitman mogao opet potraiti Rubina, pa iza toga u bilo kojem trenutku navratiti u Akustiku. Ali ne, Roitman je bio tu, s kapom na glavi, navlaei kone rukavice, pourujui svog zamjenika da se spremi. Bio je u sumornom raspoloenju. "Dakle, Serafima Vitaljevna, sad vi preuzimate komandu", rekao joj je kad je odlazio. "Sve najbolje." Otegnuti zvuk elektrinog zvonca odjekivao je hodnicima i sobama instituta. Zatvorenici su odlazili na veeru. Simoka je ozbiljna lica hodala po laboratoriju, promatrajui kako i posljednji odlaze. Kad se nije smijeila, izgledala je vrlo strogo i prilino runo - uglavnom zbog otrog podugakog nosa. 490 Bila je posve sama. Sada bi on mogao doi! Hodala je po laboratoriju krei ruke. Kakva strana sluajnost! Zastore, koji su uvijek visili na prozorima, danas su poslali na pranje, i tri prozora ostala su bespomono gola. Svatko je, skriven u tami dvorita, mogao vidjeti itavu prostoriju - osim najudaljenijeg kraja. A nedaleko je bio zid koji okruuje dvorite, dok je tano nasuprot prozora kraj kojeg su radili ona i Gleb stajala straarska kula. Straar je mogao gledati ravno unutra, i mogao je sve vidjeti. Da ugasi sva svjetla? Vrata su bila zakljuana, pa bi svatko mislio da je deurna izila. Ali to ako pokuaju na silu otvoriti vrata, ili pronau klju da ih otvore? Simoka je pola do akustike kabine, ne povezujui svjesno svoj korak s injenicom da straar ne moe vidjeti u nju. Na ulazu u tu siunu komoricu naslonila se na teka debela vrata i zatvorila oi. Nee ui bez njega. Htjela je da je on uvue, unese unutra sam. Znala je iz prianja prijateljica kako se to sve dogaa, ali slika u njenom

duhu bila je vrlo nejasna. Bila je sve nemirnija, i obrazi su joj se sve vie arili. Ono to je u mladosti tako dugo uvala, sada joj je postalo teretom! Da! arko je eljela dobiti dijete koje bi mogla sama podizati, dok Gleba ne otpuste. To je svega pet godinica. Prila je njegovoj udobnoj pokretnoj stolici i zagrlila naslon kao da je ivo bie. Pogledala je kroz prozor, osjeajui nazonost straarske kule u tami i na njoj, poput crnog utjelovljenja svega to je neprijateljski raspoloeno prema ljubavi - straara s pukom. Glebovi vrsti hitri koraci odjeknuli su vani u hodniku. Simoka je odleprala do svog stola, sjela, okrenula trofazno pojaalo na stranu tako da su se vidjele cijevi i poela ga razgledati s odvijaem u ruci. U glavi je osjeala kako joj srce udara. Nerin je tiho zatvorio vrata, tako da zvuk ne bi odjeknuo po tihom hodniku. Preko praznog prostora na kojem je nekad stajao Prjanikovljev ureaj, vidio je izdaleka Simoku kako se sklupala kraj svog stola kao prepelica iza humka. On ju je prozvao prepeliicom. Priao joj je brzo da kae to joj je imao rei, da je ubije jednim pucnjem. Simoka je blistavim oima pogledala Gleba, i smjesta se ukoila. Njegov je izraz bio mraan, nije obeavao nita dobra. Dok nije uao, bila je uvjerena da e je on odmah poljubiti, a da e ga ona zaustaviti - napokon, prozori su otkriveni i straar je budan. Ali on nije potrao k njoj do njenog stola, ve je prvi rekao ozbiljno i tuno: "Nema zastora, Simoka. Neu prii blie. Kako si?" 491 Stajao je kraj svog stola oslanjajui se na njega rukama, gledajui odozgo na nju poput isljednika. "Ako nitko ne doe da nam smeta, imamo neto vano razgovarati." "Razgovarati?" "Tano." Otkljuao je svoj stol. Preke na rolou su zakloparale jedna za drugom. Ne gledajui je, izvukao je i razmjestio nekoliko knjiga, asopisa i fascikla kamuflaa koju je tako dobro poznavala. Pokreti su mu bili hitri i odmjereni. Simoka je sjedila nepokretno s odvijaem u ruci dok joj je pogled bio prikovan o njegovo bezizraajno lice. Zakljuila je da je vjerojatno poziv Jakonovu u subotu urodio zlim plodom, da na Gleba vre neki pritisak, ili da e ga ubrzo otpremiti. Ali ako je tako, zato joj nije priao i poljubio je? "Neto se dogodilo? to se dogodilo?" protisnula je s mukom. On je sjeo. Poloio je laktove na otvoreni asopis, obuhvatio glavu rairenim prstima i gledao u djevojku izravno i kruto. Nastao je tajac. Ni jedan zvuk nije dopirao izvana. Dijelila su ih dva stola - dva stola osvijetljena s etiri strop-ne svjetiljke i dvije stolne, u ravnoj liniji s budnim straarom na vrhu straarske kule. Straarov pogled bio je poput zastora od bodljikave ice koji se polako sputa meu njih. Gleb ree: "Simoka, bio bih hulja kad ti neto ne bih priznao." Ona je ekala. "Nekako sam se previe... lakomisleno vladao prema tebi; nisam pravo razmislio." Nita nije govorila. "Juer sam... vidio svoju enu. Odobrili su mi posjet." (Posjet?) Simoka je klonula na stolici. Postala je jo sitnija. Leptirova krila na njenoj haljini mrtvo su klonula na aluminijsku osovinu pojaala. "Zato mi to... niste rekli u subotu?" upita ona napuklim glasom.

"Ma hajde, Simoka!" ree Gleb zaprepateno. "Zar zaista misli da bih ja to od tebe sakrio?" ("A zato ne?" pomisli ona.) "Saznao sam tek juer ujutro. Bilo je neoekivano. Nismo se vidjeli itavu godinu dana - kao to zna. Ali sad kad smo se opet vidjeli - poslije naeg sastanka...", glas mu je zvuao izmueno i shvaao je koliko to njoj mora da je teko sluati. "Ja - ja ljubim ... samo nju! Zna da mi je, kad sam bio u logoru, spasila ivot. A osim toga, unitila je mladost zbog mene. Ti si me htjela ekati, ali to je nemogue. Vratit u se samo njoj. Ne bih mogao podnijeti da joj nanesem ..." Nerin je tu mogao i prestati! Pucanj, koji je opalio glasom promuklim od napora, ve je stigao na cilj. Simoka ga nije 492 gledala. Ona je klonula, potpuno klonula; glava joj je pala naprijed na cijevi i kondenzatore trofaznog pojaala. Gleb je uutio. Cuo je jecaje, tihe poput uzdaha. "Simoka, nemoj plakati! Nemoj plakati, prepeliice!" govorio joj je on njeno, dva stola udaljen od nje, ne miui se s mjesta. Plakala je gotovo neujno, a on je vidio samo njenu pognutu glavu s ravnim razdjeljkom u kosi. Da je naiao na otpor, na bijes, na optube, odgovorio bi joj odreito i otiao s olakanjem. Ali njena bespomonost ispunila mu je srce pokajanjem. "Prepeliice!" promrmlja on, naginjui se preko stola. "Nemoj plakati! Molim te, nemoj! Ja sam kriv. Tako sam te rastuio! Ali to mi drugo preostaje? to da uinim?" I on je bio ganut gotovo do suza tom rasplakanom djevojkom koju je natjerao da pati. Ali bilo je potpuno, potpuno nezamislivo da bi mogao ovako natjerati Nadju da plae! Usne i ruke bile su mu iste poslije jueranje posjete i nije mogao sebi predstaviti da bi sad mogao prii Simoki, drati je u zagrljaju, ljubiti je. Koje li sree to su odnijeli zastore! I dalje je molio Simoku da prestane plakati. Ali ona nije prestajala. Napokon se prestao truditi da je umiri i upalio je cigaretu, pribjeite mukarca, koji se nalazi u nesnosno glupom poloaju. U njemu se polako oblikovalo uvjerenje da sve ovo zapravo nije vano, da e sve to proi, i to ga je umirivalo. Okrenuo se i priao prozoru, pritisnuo lice na staklo i pogledao prema straaru. Zaslijepljen dvorinim svjetlima nije mogao razabrati straarsku kulu, ali tu i tamo u daljini blistala su pojedinana svjetla koja kao da su se rastvarala u nejasne zvijezde, a jo vie, zauzimajui treinu neba, vidio se bjeliasti odraz svjetala glavnog grada. Vidio je da se dolje u dvoritu snijeg otapa. Simoka je podigla lice. Gleb se okrenuo, spreman da joj prie. Suze su ostavile vlane tragove na njenim obrazima i ona ih nije osuila. Oi su joj se rairile blistajui od patnje, i bile su prekrasne. Pogledala je u Gleba, i samo jedno jedino uporno pitanje sjalo joj je u oima. Ali nije rekla ni rijei. Osjeao se vrlo nelagodno. Rekao je: "Ona je rtvovala itav ivot za mene! Tko bi drugi to mogao uiniti? Jesi li sigurna da bi ti mogla?" "Vi niste razvedeni?" upita Simoka tiho i razgovjetno. Kako je instinktivno pogodila ono bitno! Ali nije joj elio priznati ono to je juer saznao. "Ne." 493 "Je li... lijepa?" upita Simoka, zatim uuti. Suze su joj jo uvijek blistale

na ukoenim obrazima. "Da. Da, meni jest..." Simoka uzdahne. utke kimne glavom, gledajui blistave mrlje na sjajnoj povrini radio-lampi. "Pa, ako je lijepa, nee vas ekati", izjavi ona jasnim, tunim glasom. Zato je ta ena - koja na kraju ipak nije bila sablast, nije bila samo uplje ime - zato je inzistirala na tom posjetu? Kakva ju je neutaiva pohlepa natjerala da posegne za ovjekom koji joj nikad nee pripadati? Simoka nije bila u stanju priznati toj nevidljivoj eni ni jedan od prerogativa zakonite supruge. Kratko vrijeme, neko davno, ona je ivjela s Glebom, ali odonda je prolo osam godina. Odonda se Gleb borio u ratu, bio u zatvoru, a ona je, naravno, zacijelo ivjela s drugim mukarcem. Ni jedna lijepa mlada ena bez djece ne bi mogla ekati osam godina! A, napokon, ni kod jueranje posjete, ni poslije godine dana, pa ni poslije dvije godine, on joj nije mogao pripadati. Ali mogao je pripadati Si-moki! Simoka mu je danas mogla postati enom!__ "Ona vas nee ekati", ponovi Simoka. Nerina je zapeklo njeno proroanstvo. "Pa ve eka osam godina", usprotivi se on. Ali njegov analitiki duh prisili ga da doda: "Naravno, posljednje e godine biti tee." "Ona vas nee ekati", ponovi Simoka apatom. Nadlakticom je obrisala poluosuene suze. Nerin slegne ramenima. Pogledavi kroz prozor na razasuta svjetla, on odgovori: "Pa, dobro, nee! Recimo da me ne eka; ma to se dogodilo, ne elim joj dati nikakva povoda da meni predbacuje." On ugasi cigaretu. Simoka opet duboko uzdahne. Vie nije plakala. Ali nije ni osjeala nikakvu elju da i dalje ivi. Zahvaen svojim tokom misli, Nerin nastavi: "Simoka, ja sebe ne smatram dobrim ovjekom. Kad se sjetim to sam - kao i svi ostali - radio na frontu u Njemakoj, uviam da sam ak i zao. A sada ovo s tobom... Ali tako sam se nauio vladati u takozvanom normalnom ivotu. Nisam imao pojma to je dobro i zlo, i to god je bilo doputeno inilo mi se sjajnim. Ali to nie tonem u ovom nehumano okrutnom svijetu, to me, zaudo, vie dira ono to ak i u takvom svijetu angaira moju savjest. Nee me ekati? Neka! Neka! Mogu beskorisno umrijeti u krasnojar-skoj tajgi. Ali ako ovjek zna kad umire da nije bio potpuni podlac, to mu moe dati bar neku zadovoljtinu." Sluajno je naiao na jednu od svojih omiljenih misli. On je jo dugo mogao o tome govoriti, posebno zato to se nije imalo to drugo rei. 494 Ali ona gotovo i nije sluala njegovu propovijed. inilo joj se da on govori samo o sebi. Ali to e biti s njom? Uasnuta, vidjela je samu sebe kako se vraa kui, kako neto kroz zube kae dosadnoj majci, kako se baca na krevet na svoj krevet kamo je mjesecima lijegala svake veeri mislei na njega. Kakva sramota i ponienje! Kad se samo sjeti kako se pripremala za ovo vee, kako se kupala i mirisala! Ali ako mu je zatvorski posjet, pod nadzorom i dugaak svega pola sata, znaio vie nego toliki mjeseci koje su proveli sjedei jedno do drugoga - to je mogla uiniti? Razgovor je, naravno, zavrio. Sve je bilo reeno bez upozorenja, udarac nije bio niim ublaen. Nije joj preostala nikakva nada. Mogla je samo otii u kabinu, jo malo plakati, a zatim se sabrati. Ali nije imala snage da ga otpremi ili da sama ode. Po posljednji put ih je vezivala nit, tanka kao pauina. Nerin je prestao govoriti kad je vidio da ona ne slua, da joj nisu potrebna njegova uzviena tumaenja.

Neko vrijeme su utke sjedili. Tada je Nerinu postalo muno to sjedenje bez rijei. Ve je godinama ivio meu mukarcima koji su bez otezanja rjeavali ono to su morali. Kad je jednom sve reeno, sve iscrpljeno, emu ovako sjediti i utjeti? Nerazumna enska tvrdoglavost! Ne okreui glavu da ona ne primijeti, on baci pogled na zidni sat. Bilo je tek dvadeset pet do devet. Ali bilo bi neizrecivo grubo sad ustati i otii na etnju do kraja odmora. Morao je ostati ovdje sjediti dok ne zazvoni na kontrolu zatvorenika. Tko e veeras biti deuran? Vjerojatno usterman. A sutra ujutro potporunik. Simoka je sjedila nagnuvi se nad pojaalom, besciljno izvlaei lampu za lampom iz njihovih leita, premeui ih po rukama, zatim ih opet namjetajui. Nita nije shvaala na tom pojaalu ni ranije. U ovom trenutku nije shvaala ba nita. Meutim, Nerinov aktivni duh traio je da se neim zaposli, da se ukljui u neko kretanje. Svakog jutra on je biljeio dnevni radio-program na uskom komadiu papira koji bi gurnuo pod tintarnicu. Bacivi sad pogled na njega, on proita: "20.30 - rs. p. i rm. (Obh)" To je znailo da Obuhova pjeva ruske pjesme i romanse. Kakav rijedak dogaaj! I to u ovo doba dana, kad nee biti pjesama o Ocu i Voi obinog ovjeka. Nerinu slijeva, nadohvat ruke, bio je radio sa selektorom za stanice, ogranien na tri moskovska programa, poklon od Va-lentulje. Da ga ukopa? Koncert je ve poeo. Na kraju stoljea Obuhovu e spominjati kao to se danas spominje aljapina. A mi smo njeni suvremenici! Nerin pogleda Simoku i kriom ukopa radio-aparat priguivi ga to je vie mogao. f 495 im su se lampe ugrijale, zazvuali su gudaki instrumenti, a zatim je u tihu sobu navro duboki strastveni glas Obuhove: Ne, ne ljubim ja tebe tako arko, Nije za me sjaj tvoje ljepote ... Ba je morala to pjevati - kao da je namjerno! Nerin je pokuao napipati prekida, da bi neprimjetno iskljuio prijemnik. Simoka zadrhti i zaprepateno se zagleda u radio. ... I mladost i mladost izgubljenu svoju! ... Neusporedivi duboki tonovi Obuhove bolno su treperili. "Nemojte iskljuiti", ree Simoka iznenada. "Okrenite jae." Obuhova je kod ju-u-u-u napravila dugi otegnuti prijelaz u drugi tonalitet; tada joj se glas prekinuo a iz gudala je provalio oaj. Onda je opet zapjevala, u turobnom troetvrtinskom ritmu: Katkad, kada te gledam ... Nerin ne bi nizato na svijetu pojaao zvuk kod te romanse, ali nije ga uspio dovoljno brzo iskljuiti. Kakav dirljiv sticaj okolnosti! Po kojem su zakonu vjerojatnosti upravo ove rijei sad dolazile preko radija? Simoka je poloila ruke na pojaalo i gledajui u radio poela opet plakati, slobodno, obilno, bez jecaja i drhtaja. Tek kad se pjesma bliila kraju Nerin je pojaao ton. Ali ni idua nije bila nita bolja: Zaboravit e brzo mene ti... A Simoka je plakala i plakala. Gleb je bio kanjen: sad je morao sluati Obuhovu kako pjeva sve one optube koje Simoka nije izrekla. Kad je ta pjesma zavrila, sudbonosni tajanstveni glas vratio se jo jednom, ranjavajui opet isto bolno mjesto: Na oprotaju ti maramu mi oko vrata bijela savij ...

"Oprosti mi", ree Gleb potresen. "Sve e to proi", ree Simoka, blijedo se nasmijeivi. I stane jo jae plakati. udnovato: to je dulje Obuhova pjevala, to su oboje osjeali sve vee olakanje. Prije deset minuta bili su tako tui, da nisu mogli nai snage ni da jedno drugom kau zbogom. Sad kao da je kraj njih stajao netko njean i blag, pruao im ruku. U tom trenutku Simoka je bila tako osvijetljena da je, zahvaljujui onoj udesnoj promjenljivosti enskog lica, izgledala uistinu privlano. Devet mukaraca od deset rugalo bi se Nerinu zbog njegova odricanja - poslije tolikih godina suzdravanja. Tko bi ga prisilio da je kasnije oeni? to ga je spreavalo da je sad ne zavede? Ali on je bio sretan to je ba ovako postupio. Bio je dirnut... kao da je netko drugi, a ne on, donio tu veliku odluku. 496 Obuhova je i dalje pjevala, razdirui srce: ivot mi je straan, gorak, Sve zbog njega patim ja... Ah, nije posrijedi bio nikakav zakon vjerojatnosti! Naprosto sve pjesme - od prije tisuu godina, od prije sto godina ili za tri stotine godina - govore i govorit e o jednoj te istoj stvari. Rastanak zahtijeva pjesmu; kad se sastaje, ima preega posla. Nerin je ustao, obiao stolove i ne mislei uope na straara, obuhvatio Simokinu glavu rukama, sagnuo se i poljubio je u elo. Kazaljka za minute na zidnom satu poskoila je jo malo naprijed. "Simoka, duo! Idi oprati lice. Sad e se zaas svi sakupiti na prebrojavanju." Ona se trgnula, pogledala na sat, shvatila. Zatim je podigla svijetle, tanke obrve i kao da je upravo u tom trenutku napokon zaueno spoznala to se dogodilo tokom veeri - posluno je i tuno pola do praonika u kutu. A Nerin je opet prislonio elo na staklo i netremice se zagledao u tminu noi. I, kao to se esto dogaa kad ovjek dugo i uporno zuri u iroko rasprena svjetla na nonom nebu, a slijedi vlastite misli - svjetla koja je vidio nisu vie bila svjetla moskovskih predgraa, zaboravio je to su i gdje su, i kao da su dobila neko drugo znaenje, stekla neke druge oblike. U prvom krugu 497 82 NAPUSTITE SVAKU NADU, VI KOJI ULAZITE Dan je dobro proao. Premda je Inokentija jo uvijek pomalo drala tjeskoba a znao je da e se to nou jo i pogorati - on se oslanjao na ravnoteu, koju je uspio uspostaviti nakon podneva. Ali zakljuio je da se veeras mora sakriti u kazalitu, da bi se ve jednom prestao bojati svakog zvonca na vratima. A tada je telefon zazvonio. Bilo je to neposredno prije nego to e poi u kazalite, i Dotty, rumena i draesna, izala je iz kupaonice u gumenoj kapi za tuiranje, ogrtau od frotira i papuama. Inokentij je zastao na mjestu s oprezom promatrajui telefon, kao to pas gleda jea. A tada je rekao: - Dotty, podigni slualicu! Mene ovdje nema i ti ne zna kad u se vratiti. Neka oni idu k vragu, pokvarit e nam veer. Drei jednom rukom ogrta na grudima, Dotty je prila telefonu. - Halo? ... Njega nema kod kue ... Tko? Tko - i naglo je njen izraz postao prijateljski. - A to ste vi, drue generale! ... Da, da, pogledat u. Pokrila je rukom slualicu i rekla: - To je general. ini se da je dobro raspoloen. Inokentija je spopala sumnja. General ga osobno zove usred

noi, i to u dobrom raspoloenju ... Njegova je ena primijetila to oklijevanje. - Samo as... ula sam da su se vrata otvorila, moda je to on. Da, jest! Ini! Nemoj skidati kaput, doi brzo ovamo, general je na telefonu. Premda Dotnara nije nikada uila za glumicu, kao njena sestra Dinera, ona je u stvarnom ivotu bila glumica po prirodi. Bez obzira koliko bi uporna i sumnjiava mogla biti osoba na drugom kraju telefonske ice, Dotnarin glas bi ju naveo da jasno vidi Inokentija kako zastaje na vratima, oklijeva da li da skine galoe, a zatim prelazi preko saga i uzima telefon. Generalov je glas bio dobroudan. Obavijestio ih je da je Inokentijevo imenovanje konano odobreno, on e putovati avio498 nom u Pariz u srijedu, sutra e morati da preuzme svoje slubene dunosti, a upravo sada mora doi na jedno pola sata, da se srede stanovite pojedinosti. Poslali su ve po njega kola. Inokentij je spustio slualicu. Udahnuo je i odahnuo duboko, polako, zadovoljno, kao da je skinuo sa sebe teret sumnje i straha. "Zamisli samo, Dotie, u srijedu letim! A malo prije..." Ali Dotty je bila prislonila uho slualici, i ve je sve ula. "to misli?" upitala je, naklonivi glavu na stranu. "Te stanovite pojedinosti, jesam li ja jedna od njih?" "Moda..." "Ali jesi li ti tamo uope govorio o meni?" nadurila se ona. "Zar bi moj Ini zaista otiao u Pariz bez svoje male kozice? Njegova kozica zbilja veoma jako eli s njim putovati." "Razumije se da e poi i ti, ali ne odmah. Ja u se prvo predstaviti ljudima, upoznati se sa stvarima, smjestiti se ..." "Ali mala kozica bi htjela odmah!" Inokentij se nasmijeio i stisnuo joj ramena. "Pa, pokuat emo. Nita o tome nismo jo govorili, ali vidjet u to se moe uiniti. U meuvremenu, nemoj se uriti s oblaenjem. Neemo stii na prvi in, a i ne moramo osim toga vidjeti cijelu predstavu Akuline. Moda emo doi na drugi in. Nazvat u te iz ministarstva. Jedva je uspio navui uniformu, a ve je ofer zazvonio na vratima stana. To nije bio Viktor, koji ga je obino vozio, a niti Kostja. Ovaj ofer bio je mrav, hitrih pokreta, prijazna i inteligentna lica. Bio je vedar i veseo, dok je silazio stepenicama, hodajui tik uz Inokentija, vrtei na laniu klju od kola. "ini mi se da vas jo nisam vidio", rekao je Inokentij, zakopavajui kaput u hodu. "A ja se svejedno vrlo dobro sjeam vaeg stubita. Ve sam dva puta dolazio po vas." oferov smijeak bio je u isto vrijeme otvoren i podmukao. Bio je to neki ivahan momak, kojeg je ugodno imati kao ofera. Krenuli su. Inokentij se smjestio na stranje sjedite. ofer se dva puta pokuao s njim naaliti, dobacujui neto preko ramena, ali on nije sluao. Tada se iznenada kola okrenue prema ploniku i zaustavie se tik uz sam rub. Neki mladi s mekim eirom i u dugakom kaputu stegnutom u pojasu, stajao je na ploniku podignuta prsta. "Ovo je na mehaniar iz garae", objasnio je prijazni ofer, a onda je stao otvarati desna prednja vrata, da ovjek ue. Ali vrata se nisu dala otvoriti. inilo se da se brava zaglavila, ofer je neto blago opsovao i upitao: "Drue savjetnie, da li bi moda on mogao da ue kod vas straga? On mi je pretpostavljeni, malo mi je neugodno." "Da, razumije se", spremno se sloio Inokentij, pravei mjesta. Bio je veoma uzbuen; ve je gledao sebe kako prima putne isprave i vizu, i kako opasnost ostaje iza njega.

Mehaniar, s dugom cigaretom u uglu usta, sagnuo se i uao u kola i napola suzdranim, a napola familijarnim tonom upitao: "Slobodno?" i izvalio se kraj Inokentija. Automobil je smjesta krenuo. Na trenutak je Inokentij prezrivo zatreptao, pomislivi u sebi "Grubijan!", ali uskoro se povukao u vlastite misli i nije vie obraao panju kamo idu. Otpuhujui dimove cigarete, mehaniar je ve napola ispunio automobil dimom. "Mogli biste bar malo otvoriti prozor!" kosnuo se Inokentij, podiui obrve. Ali mehaniar nije shvatio ironije i nije otvorio prozor. Umjesto toga, ispruivi se po sjedalu, izvukao je list papira iz unutarnjeg depa, razmotao ga, i pruio Inokentiju. "Evo, drue efe, proitajte mi ovo. Ja u vam naas posvijetliti." Kola su skrenula u strmu usku ulicu, koja je mogla biti i Puenaja. Mehaniar je zapalio depnu svjetiljku i mlaz svjetla obasjao je list zelena papira. Inokentij je slegnuo ramenima, uzeo papir s osjeajem odvratnosti i poeo ga nepaljivo itati, gotovo kao za sebe: "Ja, vrhovni dravni tuilac SSSR-a, potvrujem ..." On je bio jo uvijek, kao i prije, u svijetu vlastitih misli, i nikako nije mogao shvatiti to je to s mehaniarem? Da li je nepismen ili nije u stanju da shvati znaenje papira, ili je pijan, ili naprosto eljan prijateljskog razgovora? ".. .nalog za hapenje ...", itao je on, jo uvijek ne shvaajui to ita, "Volodina, Inokentija Artemijevia, roenog 1919 ..." I tek tada je osjetio kao da ga je cijelom duinom tijela probola kakva dugaka igla. Osjetio je kao da ga je netko naglo zamoio u gorui katran. Otvorio je usta, ali nije se ulo zvuka. Njegove su ruke, jo uvijek drei zeleni papir, pale u krilo, a "mehaniar" ga je zgrabio za rame, tik uz vrat, i prijetei za-mumljao: "Nita, nita, samo mirno! Nemoj se micati, ili u te ubiti na licu mjesta!" Zaslijepio je Inokentija runom svjetiljkom, i puhnuo mu dim cigarete u lice. I premda je Inokentij upravo proitao da je uhapen, i premda je znao da to znai propast za njegov ivot, u tom kratkom trenutku nepodnoljiv mu je bio upravo ovaj bezobrazluk, ti prsti poput kandi, dim i to svjetlo, koje mu zabljeskuje oi. "Miite ruke od mene!" povikao je, pokuavajui nespretno da se oslobodi pritiska na svom ramenu. Ali sad mu je doprlo do svijesti da je nalog za njegovo hapenje istinit. Jo uvijek mu se inilo da ga je zapravo u ova kola doveo nesretni zbir okolnosti, koji je doveo i ovog "mehaniara" kraj njega, i da bi on zapravo morao pobjei, i dokopati se svog efa u ministarstvu, pa da bi tada hapenje bilo poniteno. Drhtei, poeo je trzati ruicom lijevih vrata, ali ni ta se vrata nisu dala otvoriti. I tu se brava zaglavila. "oferu!" bijesno je povikao, "odgovorite mi! Kakva je ovo provokacija?" "Ja samo sluim Sovjetskom Savezu, savjetnie!" odbrusio mu je ofer prezirno preko ramena. 500 Pridravajui se prometnih pravila, kola su obila sjajno osvijetljeni trg Lubjanka, kao da opisuju oprotajni krug, da bi se Inokentiju pruila posljednja prilika da baci pogled ne samo na svijet koji ostavlja, nego i na zgrade stare i nove Lubjanke, pet katova visoke, gdje mu je sueno da zavri ivot. Povorke automobila zaustavljale su se na prometnim svjetlima i opet kretale. Trolejbusi su se ljuljali lijevo-desno. Autobusi su trubili. Ljudi su prolazili u gustim gomilama, potpuno nesvjesni rtve koju pod njihovim nosom odvode njenoj sudbini. Crvena zastava, sjajno obasjana skrivenim reflektorom, mogla se vidjeti kako

lepra na vrhu kule, okruene stupovima, na zgradi stare Lubjanke. Dvije kamene najade, u poluleeem stavu, zurile su prezrivo na sitne graane ispod sebe. Kola su prola ispred proelja te zgrade, slavne diljem svijeta, i skrenula u ulicu Velika Lubjanskaja. "Pustite me!" ponovio je Inokentij, pokuavajui se osloboditi mehaniareva stiska. Crna eljezna vrata su se otvorila im su im se kola pribliila, i zatvorila im su kroz njih prola. Ispod crnog luka, kola su se tiho uvukla u dvorite. im su kola prola ispod luka, mehaniarev stisak je popustio. U dvoritu je sasvim pustio Inokentija. Izlazei sa svoje strane, poslovno je rekao: "Hajde, izlazi!" Postalo je sada jasno da je potpuno trijezan. I ofer je izaao; brava na njegovim vratima je sada oigledno radila. "Izlazi! Ruke iza lea!" zapovjedio je. Tko bi prepoznao nedavnog aljivca u toj ledenoj zapovijedi! Inokentij je izaao iz kola, u koja su ga uhvatili kao u stupicu, uspravio se i posluao, premda nije mogao shvatiti zato slua. Stavio je ruke iza lea. Postupali su s njim grubo, ali hapenje nije bilo ni izdaleka tako strano kao to je zamiljao da e biti, dok je na njega ekao. Osjetio je ak i olakanje. Nije se imao vie ega bojati, nije se imao vie protiv ega boriti, nije se vie morao pretvarati. Tupo i ugodno olakanje, kakvo obuzme tijelo ranjenog vojnika. Inokentij se ogledao po malom dvoritu, neravnomjerno obasjanom s dvije-tri svjetiljke i rijetkim osvijetljenim prozorima zgrada. Dvorite je bilo poput dna nekog zdenca, obzidanog zgradama. "Ne zvjeraj oko sebe!" viknuo je "ofer". "Mar!" Produili su u koloni po jedan, Inokentij u sredini, pokraj ravnodunih ljudi u uniformama MGB-a, kroz nizak luk, niz neke stepenice u drugo malo dvorite natkriveno i tamno - a zatim su skrenuli lijevo, ofer je otvorio vrata koja su izgledala prilino otmjeno, kao vrata u ekaonici kakvog istaknutog lijenika. Vrata su vodila u mali uredni hodnik, obasjan elektrinim svjetlom. Pod je u hodniku bio nedavno obojen i isto oriban, a sag ga je pokrivao cijelom duinom. "ofer" je poeo neobino pucketati jezikom, kao da doziva kakvog psa. Ali psa nije bilo nigdje. 501 Hodnik je zavravao staklenim vratima, gdje su s obje strane visili izblijedjeli zastori. Staklo je bilo pojaano dijagonalnim icama, nalik na ograde kraj eljeznikih postaja. Na vratima umjesto lijenikove tablice visio je natpis: Prijem uhapenih osoba. Potegnuli su ruku starinskog zvonca. Trenutak kasnije neki straar, dugoga lica, s nebeskoplavim epoletama i bijelim nared-nikim trakama, izvirio je ravnoduno iza zastora i otvorio vrata. Sofer je uzeo zeleni nalog za hapenje od mehaniara, i pokazao ga straaru. Ovaj je bacio na njega pogled s dosadom, kao pospani apotekar koji ita recept, i njih dvojica su ula unutra, zatvarajui iza sebe vrata. Inokentij i mehaniar stajali su pred zatvorenim vratima u potpunoj utnji. Natpis Prijem uhapenih osoba bio je od one vrsti natpisa, kakvima se oznaavaju mrtvanice - a i njegovo znaenje bilo je veoma slino. A Inokentij nije ak smogao hrabrosti da se suprotstavi drskom momku u stegnutom ogrtau, koji je s njim odigrao cijelu ovu komediju. Moda je morao protestirati, vikati, zahtijevati pravdu. Ali on je zaboravio i to da je stavio ruke iza

lea i da ih jo uvijek dri na istom mjestu. Mozak mu je stao i on je kao hipnotiziran zurio u Prijem uhapenih osoba. Brava na vratima beumno se okrenula. Onaj isti straar, otegnuta lica, pozvao ih je da uu i poao pred njima, proizvodei jezikom isto ono pucketanje, kao da doziva psa. Ali psa nije ni ovdje bilo. I ovaj hodnik bio je sjajno osvijetljen i ist kao bolnica. U hodniku su bila dvoja vrata, maslinasto obojena. Narednik je otvorio prva i rekao: "Ulazi." Inokentij je uao. Jedva je imao vremena da se ogleda oko sebe, i da opazi da je soba bez prozora i da se u njoj nalazi samo veliki grubo tesani stol i dvije stolice, kad je ofer uao i stao kraj njega, a mehaniar ga zgrabio odostrag, i dok su ga tako drali, spretno su mu pretraili depove. "Kakav je ovo gangsterizam?" povikao je Inokentij slabano. "Tko vam je dao to pravo?" Pokuao je nemono da se odupre, ali svijest da to uope nije gangsterizam i da ova dvojica samo vre dunost koja im je odreena, oduzimala mu je snagu, i liila mu je glas uvjerljivosti. Oduzeli su mu zlatni sat i izvukli mu iz depova dvije biljenice, zlatno naliv-pero i rupi. Vidio je u njihovim rukama uske srebrne epolete diplomatske slube, i nije mu prodiralo u glavu da su to njegove vlastite. Surovi se zagrljaj nastavljao. Mehaniar mu je pruio rupi. "Uzmi ga." "Nakon to si ga ti dirao svojim prljavim rukama?" povikao je Inokentij promuklo i odmaknuo se. Maramica je pala na pod. "Dobit e potvrdu za polog vrijednih stvari", rekao je ofer i obojica su urno izala iz sobe. Narednik otegnuta lica, nasuprot, nije se nimalo urio. Pogledavi na pod on mu je savjetovao: "Uzmi ti maramicu." Ali Inokentij se nije sagnuo da je uzme. "Pa to su to oni uinili? Strgnuli su mi epolete!" bio je bijesan. Tek u tom trenutku, pipajui ispod kaputa, shvatio je to se dogodilo. "Ruke iza lea", rekao je narednik s dosadom. "Mii se!" I zapucketao je jezikom. Ali psa nije bilo. Hodnik je zavijao i ulijevao se u drugi hodnik, gdje su se s obje strane redala uska maslinasto obojena vrata. Svaka su vrata nosila ovalnu ploicu s brojem. Dok su obilazili zavijutak, postarija umorna ena u vojnikoj suknji i bluzi od trenirke, s jednakim nebeskoplavim epoletama i bijelim narednikim trakama, virila je kroz prozori jednih vrata. Kad su se oni pojavili, mirno je spustila poklopi, koji je pokrivao rupu i pogledala Inokentij a, kao da je on danas ve tuda proao stotinu puta, i kao da nema nita neobino u tome to jo jednom prolazi. Crte lica bile su joj mrzovoljne. Stavila je dugaak klju u elinu bravu na vratima s brojem 8, nogom gurnula vrata i pokazala mu: "Ulazi." Inokentij je uao kroz vrata. Prije nego se mogao okrenuti i zatraiti bilo kakvo objanjenje, vrata su se iza njega zatvorila i zakljuala. Znai, od sad mu je sueno da ovdje ivi! Jedan dan? Mjesec? Godine? Ovo mjesto bilo je teko nazvati sobom, pa ak i elijom, jer kao to znamo iz knjiga, elija mora imati prozor ak i kad je veoma mala, a mora imati i mjesta da se ovjek seta gore-dolje. Ovdje ne samo da nije bilo mogue hodati gore-dolje ili se ispruiti i lei, nego je bilo jedva mjesta i da se sjedne. Mali stol i stoliica zauzimali su gotovo cijelu povrinu poda. Sjedei na

stolici, ovjek nikako nije mogao ispruiti noge. Nieg drugog nije bilo u sobiku. Iznad zidnog oploenja, obojenog maslinastom uljenom bojom, visokog otprilike do grudi, zidovi i strop su bili blistavo bijeli, sjajno osvijetljeni aruljom od dvije stotine vati, koja je visila na stropu u ianom kavezu. Inokentij je sjeo. Prije dvadeset minuta zamiljao je kako e stii u Pariz i preuzeti svoju dostojanstvenu novu dunost. Prije dvadeset minuta cijeli njegov proli ivot stajao je pred njim kao jedna jedina skladna cjelina, svaki od dogaaja podjednako obasjan svjetlom drugih dogaaja, a svi oni lijepo poredani i povezani briljantnim bljeskovima uspjeha. Ali tih dvadeset minuta je prolo i ovdje, u ovoj uskoj maloj stupici, njegov cijeli proli ivot izgledao mu je, jednako tako uvjerljivo, kao zbirka pogreaka, crna hrpa krhotina. Iz hodnika se nije uo nikakav zvuk, osim to su se negdje blizu, jednom ili dvaput, neka vrata otvorila i zatvorila. Svake se minute jednom poklopac rupice za promatranje podizao i neko paljivo oko promotrilo bi Inokentija kroz staklo. Vrata su bila 503 prilino debela, i rupica za gledanje bila je u obliku stoca, koji se otvarao prema unutra. Nije bilo ni kutka u sobi, gdje bi se zatvorenik mogao sakriti od straareva oka. Inokentij je poeo osjeati zaguijivost i vruinu. Skinuo je svoj topli zimski kaput, tuno promatrajui pokidane konce, na onom mjestu gdje su mu s uniforme strgali epolete. Na zidu nije bio ni avla, ni kakve police, pa je sloio kaput i kapu na mali stol. Prilino udno, ali sada, kad mu je ivot bio razoren gromom, Inokentij nije bio pod utjecajem straha, koji bi ga paralizirao. Njegov je mozak zapravo poeo opet raditi, usredotoivi se na pogreke koje je poinio. Zato nije proitao itav nalog za hapenje? Da li je bio pravovaljano sastavljen? Da li je imao slubeni ig? Da li ga je tuilac potpisao? To da, tuioev potpis se nalazio na samom vrhu dokumenta. Kojega je datuma bio potpisan? Kako glasi optuba? Da li je general znao za njega, kada je telefonirao? Razumije se, morao je znati. Da li to znai da je i onaj telefonski poziv samo dio varke? emu je trebala ona udna predstava sa "oferom" i "mehaniarem" ? Osjetio je neto maleno i tvrdo u jednom od depova, i izvadio je da vidi to je. Bila je to tanka olovka, koja je ispala iz njegove biljenice. Inokentij se oduevio to ju je naao. Mogla bi mu biti vrlo korisna. Kako aljkavo rade! ak i u Lubjanki su neprofesionalni! Ne znaju kako da ovjeka poteno pretrae! Nakon to je razmislio koje e mjesto biti najbolje da se olovka sakrije, Inokentij ju je slomio napola, i polovine je strpao u cipele pod lukove tabana. Ah, kako je pogrijeio to nije proitao, kakva je optuba protiv njega podignuta! Moda njegovo hapenje nema nikakve veze s onim zlokobnim telefonskim pozivom. Moda se radi o kakvoj pogreci, o koincidenciji. Kako bi morao sada postupiti? Prolo je tek kratko vrijeme, ali je on ve vie nego jednom zauo zavijanje nekakva stroja, koji mora da se nalazio iza zida nasuprot njegovih vrata. Stroj bi proradio, neko vrijeme zujao, a onda stao. Inokentija je opsjedalo kakav bi to stroj mogao biti. Ovo je zatvor, a ne tvornica. emu im treba stroj? Osobi etrdesetih godina, koja je ula mnogo pria o mehanikim sredstvima za unitavanje ljudskih ivota pomisao na neki stroj smjesta je izazivala uasne asocijacije. Inokentiju je na pamet pala misao - apsurdna, ali u isto vrijeme mu se inila nekako vjerojatnom - da je ono to uje stroj koji slui za mljevenje kostiju zatvorenika, koji su ve pobijeni. Spopao ga je uas.

U isto vrijeme porazila ga je jedna druga misao: da je zaista s njegove strane neuven previd, strana pogreka, ne samo to to je propustio da proita nalog za hapenje dokraja, nego jo gore, da je zaboravio da protestira, da inzistira, da je nevin. On se prepustio hapenju tako mlitavo, tako bez otpora, da oni mora da su uvjereni u njegovu krivnju! Kako se to dogodilo? Kako je mogao dopustiti da ga uhapse, a da ne izjavi da je nevin? Mora da im je oigledno, da je i on sam oekivao da e ga uhapsiti, da je bio na sve ovo spreman! 504 i Zaprepastio ga je taj sudbonosni propust. Prva mu je pomisao bila da skoi, da akama udari po vratima, da bubnja nogama, da se dere iz sve snage, da je nevin, da moraju otvoriti vrata. Ali tada ga je svladala druga, treznija misao: da takvo vladanje ne bi ovdje nikoga iznenadilo, da su i mnogi drugi prije njega bubnjali po ovim vratima i slino vikali, i da je njegova utnja u prvim trenucima ve pokvarila sve njegove anse. Ah, kako je mogao dopustiti da im padne tako lako u ruke? Bez ljednog znaka otpora i bez rijei prosvjeda, diplomat na Visokom poloaju dopustio je da ga izvedu iz njegova vlastita stana, s moskovskih ulica, i da ga zatvore u ovo muilite. Ali nije bilo bijega. Odavde se nema kamo pobjei. Moda ga ipak na kraju krajeva njegov ef eka u ministarstvu. Kako bi mogao doprijeti do njega - makar i pod pratnjom? Kako bi mogao stvari razjasniti? Ne. Stvari se ne razjanjavaju, one postaju samo sve zamrenije, sve zbrkanije. Stroj s druge strane zida opet je proradio, a zatim stao. Inokentijeve oi, bolne od svjetla prejakog za visoku usku sobu veliku samo etiri kubina metra, usredotoile su se neko vrijeme na jednoj jedinoj tamnoj taci na stropu. Taj maii reetkom pokriveni etverokut bio je oigledno dovod za zrak, premda nije bilo jasno kamo bi mogao voditi. Iznenada mu je sinulo da to uope nije dovod za zrak, nego da kroz njega polako sipi otrovni plin, kojega moda proizvodi onaj stroj to zavija, i da je plin izlazio iz dovoda sve od trenutka kad su se vrata zatvorila, i da ovakva hermetiki zatvorena uska sobica, s vratima koja tako dobro prilijeu na dovratke, ne moe biti namijenjena niem drugom. Zbog toga oni neprestano i gledaju kroz rupu na vratima: da vide je li jo uvijek pri svijesti, ili je ve podlegao. Nije udo da su mu misli tako zbrkane! On gubi svijest! Zato mu nedostaje daha! Zato mu tako tue u glavi! Plin je ispunjao sobu - bez boje, bez mirisa. Strah, isti ivotinjski strah, strah koji goni i grabeljive zvijeri i njihove rtve u panian bijeg od umskog poara, zgrabio je sada Inokentija, i on je, zanemarivi sve svoje druge misli i proraune, poeo rukama i nogama bubnjati po vratima, pozivajui bilo koga: "Otvorite, otvorite! Guim se! Zraka!" Tako je otkrio i drugi razlog zato je rupa na vratima nainjena u obliku stoca - tako da aka, koja udara po vratima, ne moe doprijeti do stakla i razbiti ga. Surovo oko, bez treptaja, pritisnuto na usku rupicu s druge strane vrata, promatralo je Inokentijevu ostavku sa zlobnim zadovoljstvom. Kakav prizor: oko bez vlasnika, oko bez lica, oko koje sav izraaj sadrava samo u sebi, oko koje promatra tvoju smrt! Odavde nema izlaza. Inokentij je klonuo na stolicu. Plin ga je guio. 505 83 UVATI ZAUVIJEK

Premda su se prije bila zatvorila s treskom, vrata su se sada u potpunoj tiini iznenada otvorila, bez zvuka. Straar otegnuta lica uao je kroz uske vratnice. Kada je stupio u sobiak, upitao je tihim prijeteim glasom: "Zato udara?" Inokentiju je odlaknulo. Ako se straar ne boji ui, znai da jo uvijek nema plina. "Zlo mi je", rekao je, osjeajui kako ve gubi samopouzdanje. "Dajte mi malo vode." "Zapamti jednom zauvijek: ne smije lupati ni zbog kakvog razloga", upozorio ga je straar strogo. "Inae e biti kanjen." "A to ako mi je zlo? Ako moram nekoga zvati?" "I nemoj se derati. Ako treba nekoga zvati", straar mu je objasnio s kiselom ravnodunou, "ekaj dok se rupa ne otvori, a onda podigni prst." Iziao je natrake kroz vrata i zakljuao ih. Stroj s one strane zida stao je neko vrijeme zavijati, a onda prestao. Vrata su se otvorila, ovoga puta buno. Inokentij je poeo shvaati da su straari uvjebani da vrata otvaraju bilo tiho, bilo s mnogo buke, ve kako prilika zahtijeva. Straar je pruio Inokentiju loni vode. "Sluaj", Inokentij je rekao uzimajui loni. "Zlo mi je, moram malo prilei." "To se u boksu ne smije." "Gdje? U emu?" elio je s nekim razgovarati, pa makar i s tim straarom drvena lica. Ali straar je ve izaao i zatvorio vrata. "Sluaj, pozovi naelnika zatvora! Zato sam uhapen?" tek u tom trenutku se Inokentij sjetio da upita. Brava je ve kljocnula. 506 Bio je rekao "u boksu". Oni oigledno upotrebljavaju englesku rije "boks" kutija - a to je zaista potpuno taan opis siune elije. Inokentij je popio ono malo vode, i odmah mu se pilo jo. U loni je moglo stati tek oko tri decilitra. Bi6 j&" Od zelenog emalja i na njemu je stajao udan ukras: maka koja nosi naoari, pretvara se da ita knjigu, ali uglom oka zapravo promatra neku ptiicu, koja smiono kraj nje skakue. Ovaj ukras, razumije se, nije izabran namjerno za Lubjanku. Ali kako je prikladan! Knjiga, koju maka dri, pisani je zakon, a siuni i hrabri vrabac je Inokentij - i to onaj Inokentij od juer. On se ak i nasmijeio, i iznenada mu je njegov vlastiti kiseli smijeak otkrio cijelu njegovu bezdanu katastrofu. Ali njegov smijeak sadravao je isto tako i neku udnu radost - radost to u sebi osjea kucaj ivota. Nikad prije ne bi bio vjerovao da bi se itko mogao nasmijeiti u toku svojih prvih pola sata u Lubjanki. (evronok u boksu kraj njegova bio je u jo gorem poloaju - u tom trenutku on se ne bi mogao nasmijeiti ni maki.) Odmiui malo kaput na stoliu, Inokentij je postavio loni kraj njega. Brava je kljocnula. Vrata su se otvorila. Uao je neki porunik s papirom u ruci. Iza njega se pojavilo mrzovoljno lice narednika. U svojoj sivoj diplomatskoj uniformi, izvezenoj zlatnim palmama, Inokentij se podigao na noge da ih doeka. "Sluajte, porunice", rekao je prisnim glasom, "o emu se ovdje radi? Kakav je ovo nesporazum? Dajte mi da vidim nalog za hapenje. Nisam ga ak ni proitao." "Prezime?" porunik je upitao bez naglaska, zurei staklenim oima u Inokentij a. "Volodin", spremno je on odgovorio, pokazujui dobru volju da se situacija

razjasni. "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijevi." "Godina roenja?" porunik je provjeravao njegove odgovore prema podacima na listu papira. "1919." "Mjesto roenja?" "Lenjingrad." I tada, upravo kad je doao trenutak da se stvari razmrse, i kad je savjetnik drugoga stupnja oekivao objanjenje, porunik je izaao i vrata su se zatvorila savjetniku u lice. Inokentij je sjeo i sklopio oi. Poeo je osjeati golemu snagu mehanikih eljusti poretka. Stroj s one strane zida poeo je zvrndati. A onda zatihnuo. Razliite stvari, koje treba obaviti, neke vane a neke beznaajne, pale su mu na pamet. Stvari tako hitne prije jednoga sata, da su mu noge jo uvijek same od sebe htjele potrati i povesti ga da ih obavi. P 507 Ali u boksu nije bilo prostora ni da se zakorakne jednim punim korakom, a kamoli da se potri. Poklopac na rupici za gledanje se pokrenuo. Inokentij je podigao prst. Stara ena s nebeskoplavim epoletama, tupog i tekog lica, otvorila je vrata. "Morao bih ..." "Ruke iza lea! Krei!" naredila je ena. Sluajui je, Inokentij je izaao u hodnik. Nakon zaguljivog boksa, hodnik je bio ugodno svje. Nakon to je provela Inokentija malim dijelom hodnika, ena je glavom pokazala jedna vrata. "Ovamo." Inokentij je uao. Vrata su se iza njega zakljuala. Osim rupe na podu i valovitih eljeznih podloga za noge, pod i zidovi malog zahoda bili su obloeni crvenkastim linoleumom. Voda je osvjeavajue pljuskala u rupi. Zadovoljan to barem ovdje moe izbjei neprestanom nad-gledavanju, Inokentij je unuo. Ali neto je zastrugalo s druge strane vrata. Podigao je pogled i vidio stoastu rupu i neumoljivo oko koje ga neprekidno promatra. Neugodno zbunjen, Inokentij se uspravio. Nije ak ni podigao prst da najavi da je gotov, kad su se vrata otvorila. "Ruke iza lea. Krei!" ena je rekla bez imalo neprilike. Vrativi se u boks, Inokentij je zaelio da ustanovi koliko je sati. Bez razmiljanja, pomakao je rukav na lijevoj ruci, ali sata vie nije bilo. Uzdahnuo je i poeo prouavati maku na loniu. Ali prilika da se upusti u meditiranje nije dugo trajala. Vrata su se otvorila. Nepoznati ovjek irokih ramena i kupnog lica, odjeven u sivu kutu, koja je prekrivala njegovu vojniku koulju, upitao je: "Prezime?" "Ve sam rekao kako se zovem!" Inokentij je rekao uvrijeeno. "Kako se zove?" novodolica je ponovio bez ikakvog izraaja u glasu, kao radio-operater koji zove neku drugu postaju. "Dobro onda - Volodin." "Uzmi svoje stvari. Krei", rekao je ovjek u sivoj kuti ravnoduno. Inokentij je uzeo kaput i kapu sa stola i izaao. Odveli su ga u istu onu sobu gdje su mu strgali epolete i gdje su mu oduzeli sat i biljenice. Njegove maramice vie nije bilo na podu. "Sluajte, uzeli su mi stvari!" potuio se Inokentij. "Skidaj se", rekao je straar u sivoj kuti. "Zato?" upitao je Inokentij zaprepateno. Straar mu je gledao ravno u oi. "Jesi li ti Rus?" upitao je strogo.

"Jesam", Inokentij koji je inae bio toliko dovitljiv nije sada znao to bi drugo rekao. "Skidaj se!" "Zato? Zar se nerusi ne moraju skidati?" tuno se naalio. 508 Straar je ekao u kamenoj utnji. S prezrivim ironinim smijekom i slegnuvi ramenima, Ino-kentij je sjeo na stolicu, skinuo prvo cipele, a zatim uniformu i predao je straaru. Premda uniformi nije pripisivao neki ritualni znaaj, Inokentij je ipak veoma respektirao zlatom izvezenu odjeu. "Baci je na pod", rekao je ovjek u sivoj kuti. Inokentij je oklijevao. Straar mu je istrgnuo uniformu iz ruke, bacio je na pod, i dodao naglo: "Skidaj se!" "to time mislite?" "Sve!" "Ali to nije mogue, drue! Na kraju krajeva ovdje je hladno." "Skinut emo te na silu", upozorio ga je straar. Inokentij je o tome promislio. Postupili su s njim surovo ve jednom prije, i jasno je da e i opet ako treba. Drhtei od hladnoe i odvratnosti, skinuo je svoje svileno donje rublje i posluno ga bacio na hrpu. "Skidaj i arape!" Inokentij je sada stajao bez arapa na drvenom podu, a njegove su dlakave bijele noge bile gole kao i cijelo njegovo pokorno tijelo. "Otvori usta. Jae. Kai a. Jo jednom. Malo dulje: aaaaa! Sada podigni jezik." Nakon to je povukao unatrag Inokentijeve obraze prljavim rukama, kao da je Inokentij kakav konj na drabi, i poto mu je pogledao pod one kapke, i tako ustanovio da nije nita sakrio pod jezikom, u obrazima i u oima, straar je pritisnuo Inokentiju glavu unatrag, da bi mu pregledao nozdrve. A tada, nakon to je istraio oba uha, povlaei ih za resice, zapovjedio je Inokentiju da rairi prste, da ne bi neto meu njima sakrio, i da mae rukama, da se uvjeri da nema nita pod pazusima. A tada je istim mehanikim glasom, na koji se nita nije moglo odgovoriti, naredio: "Uzmi udo rukama. Povuci kou unatrag. Dalje. Sada je dosta. Pomii udo nadesno i prema gore... a sad nalijevo i prema dolje. Dobro je. Pusti ga. Okreni se leima. Rairi noge. ire. Nagni se do poda. Jo rairi noge! Razmakni rukama stranjicu. Tako je. Gotovo. A sada uni. Brzo! Jo jednom!" Kad je u prolosti Inokentij razmatrao mogunost da bude uhapen, on je zamiljao estoku psiholoku borbu. On bi se sav napeo iznutra, pripremajui se da odri uzvieni obrambeni govor u borbi za svoja uvjerenja i svoje navike. Nije nikada pomiljao da e sve biti tako jednostavno, tako besmisleno i tako neumoljivo. Ljudi kojima je bio preputen u Lubjanki, podreeni, niskoga ranga, ograniene inteligencije, bili su potpuno ravnoduni prema postojanju njega kao pojedinca i prema svim postupcima koji su ga moda ovamo doveli. A u isto vrijeme s velikom budnou i panjom obavljali su sitne pojedinosti, koje Inokentij nije predvidio i protiv kojih se nije znao boriti, ak i kad bi mogao, to bi takav otpor znaio, i od kakve bi koristi bio? Svaki put, i to s razliita razloga, oni su zahtijevali od njega da uini neto to 509 I ii. i ! I se inilo nevanim u usporedbi s krupnom bitkom, koja mu predstoji - i svaki

put se inilo da nije vrijedno biti tvrdoglav oko neega tako trivijalnog. Ali totalni efekt cijelog tog postupka sastojao se u tome da se zatvorenikova volja potpuno slomi. Obeshrabren, Inokentij je podnio sva ova ponienja sa utnjom. Straar u sivoj kuti zapovjedio je Inokentiju da sjedne na stolicu kraj vrata. inilo mu se nezamislivim da svojim golim tijelom dodirne taj hladni predmet, ali je ipak sjeo i bio ak i zadovoljan kad je ustanovio da ga drvena stolica gotovo i grije. Upoznao je mnoga i razliita zadovoljstva u ivotu, ali ovo mu je bilo potpuno novo. Prekriivi ruke i privukavi koljena osjetio se jo toplije. Sjedio je tako, dok je straar stajao nad gomilom odijela, tresui svaki komad odjee, jedan po jedan, temeljito ga opipavajui i gledajui prema svjetlu. Nije traio mnogo vremena na donje gae i arape, premda je paljivo opipao avove i obrube na gaama. Bacio ih je Inokentiju pred noge, a zatim je otkopao arape s elastinih podvezica, okrenuo ih naopako pa i njih bacio Inokentiju. Nakon to je pregledao potkoulju, bacio je i nju, pa se Inokentij mogao polako oblaiti i malo ugrijati. Tada je straar izvukao veliki depni no, grube drvene drke, otvorio ga, i poeo raditi na cipelama. Prezrivo istresavi dvije polovine olovke, izvukao je cipele iz galoa, i poeo ih savijati naprijed, natrag, s izrazom duboke koncentracije, da bi otkrio ima li u njima to tvrdo. Rastvorivi unutarnju podstavu noem, iupao je zaista nekakve komade eline trake iz svake cipele i postavio ih na jedan kraj stola. Tada je uzeo ilo i njime probuio petu cipele. Dok ga je Inokentij promatrao kako radi, pomislio je kako mora biti dosadno ovako, godinu za godinom opipavati rublje drugih ljudi, razrezivati cipele, i pregledavati analne otvore. Nije onda nimalo udno to straarevo lice ima takav neugodan i mraan izraz. Ali bljesci Inokentijeve ironije uskoro su se pretvorili u melankolino ekanje i gledanje. Straar je poeo skidati sav zlatan vez s njegove uniforme, a isto tako i svu dugmad i metalne kope. Tada je izvadio i podstavu. Potroio je veoma mnogo vremena na avove hlaa. Bio je jo marljiviji sa zimskim kaputom, jer je uo neke umove u dubinama podstave. Da li je tu zaivena kakva cedulja? Popis adresa? Boica otrova? Otvarajui podstavu, pretraio je u njenoj utrobi dugo vremena, ne gubei nikada svoj duboko koncentrirani, zabrinuti izraz, kao da izvodi operaciju na ljudskom srcu. Cijela je stvar dugo trajala, moda neto vie od pola sata. Konano, poto je ustanovio da se galoe zaista sastoje samo od jednog jedinog sloja gume, i da nita nije u njima sakriveno - kad ih je natezao, one su se posluno savijale na sve strane - straar ih je bacio Inokentiju do nogu i poeo je skupljati svoje trofeje: naramenice i podvezice. Ovi predmeti, kao to je ve rekao Inokentiju, zabranjeni su u zatvoru, kao i kravata, igla za kravatu, dugmad za manete, eline trake u cipelama, komadii 510 olovke, zlatni vez, sve oznake ina i odlikovanja na uniformi, kao i veina dugmadi. Tek tada je lnokentij shvatio i poeo potovati razornu mo straara, koji je dokraja izveo svoj posao. Zbog nekog razloga lnokentij a nisu pogodili toliko prorezi noa u njegovim cipelama, niti istrgnuta podstava, niti podstava koja je virila iz rukava njegova kaputa, koliko to to su ga liili naramenica i gotovo svih dugmeta. "Zato ste mi odsjekli dugmeta?" upitao je. "Zabranjena su", rekao je straar. "Kako to mislite? A kako e mi odijelo stajati?" "Zavei ga pagom", odgovorio je straar mrzovoljno, uputivi se ve prema vratima.

"Kakve su to gluposti? Kakvom pagom? A gdje da pagu naem?" Ali vrata su se ve zalupila, i brava je kljocnula. lnokentij nije vie tukao po vratima niti molio. Primijetio je da mu je na kaputu ostalo nekoliko dugmeta. I to je neto da se ovjek raduje. Uio je brzo. Pridravajui hlae, jedva je jednom opetao novu prostoriju, uivajui u njenoj veliini i proteui noge, kada je ponovo zauo klju u bravi. Uao je novi straar, koji je nosio prljavu bijelu kutu. Pogledao je lnokentij a kao poznati predmet, koji se oduvijek nalazi u sobi i naglo zapovjedio: "Skidaj se!" lnokentij je htio odgovoriti uvrijeeno, pa ak i zaprijetiti. Ali sve to je izalo iz njegova grla, stegnutog od uasa, bio je kretavi i neuvjerljivi jecaj: "Ali upravo sam se bio skinuo, i opet obukao! ta mi niste mogli prije to rei?" Oigledno da nisu, jer ga je novi straar promatrao bezizraajnim pogledom, punim dosade, ekajui samo da vidi koliko e se brzo provesti njegova naredba. lnokentij a je impresioniralo to to su svi ovdje imali posebnu sposobnost da ute onda kad bi svaka druga normalna osoba neto rekla. I tako, upadajui u ritam bezuvjetne poslunosti, lnokentij se skinuo, i odbacio cipele. "Sjedaj!" rekao je straar, pokazujui mu stolicu na kojoj je lnokentij prije sjedio. Goli je zatvorenik pokorno sjeo, ne razmiljajui zato. Navika slobodna ovjeka da razmilja o svojim postupcima prije nego ih provede u djelo, brzo je u njemu kopnila, budui da su drugi mislili umjesto njega toliko djelotvorno. Straar ga je grubo zgrabio za zatiljak. Hladne kare pritisnule su mu se tvrdo o lubanju. "to to radite?" rekao je lnokentij, stresavi se od groze, pokuavajui nejako da oslobodi glavu. "Tko vam je dao to pravo? Ja jo uvijek nisam uhapen!" Zapravo je mislio rei da jo uvijek nije osuen. Ali brija, ne poputajui stisak, nastavio je iati. Eksplozija otpora koja je planula u Inokentiju potpuno je splasnula. Gordi, mladi diplomat, tako bezbrian i samostalan, naviknut da se penje 511 po stepenicama meunarodnih aviona, ovjek na kojega nisu vie ostavljali nikakav dojam sjaj i buka evropskih prijestolnica, bio je sada samo nejaki, goli, kotunjavi mukarac, kojemu je glava oiana dogola. Inokentijeva kestenjasta kosa padala je tiho kao snijeg u tunim bezvunim pregrtima. On je uhvatio malo kose meu prstima i njeno je protrljao. Outio je kako voli sebe i ivot koji ga naputa. Sjetio se svog uvjerenja da e se njegova kapitulacija tumaiti kao priznavanje krivnje. Sjetio se svoje odlunosti da se odupre, da se usprotivi, da se svaa, da zahtijeva da vidi svog tuioca, ali nasuprot svim odlukama razuma, njegova se volja polako razarala. On je sada proivljavao slatku ravnodunost ovjeka koji se polako na smrt smrzava u snijegu. Kada mu je brija oiao glavu, naredio je Inokentiju da ustane i da podigne prvo jednu, pa onda drugu ruku, dok mu oia pazuhe. Tada je unuo i istim karama poeo iati Inoken-tijevu pubinu dlaku. Inokentija je to iznenadilo i kakljalo. I nehotice je zadrhtao, a brija ga je na to prekorio. "Mogu li se sada obui?" upitao je Inokentij, kada je stvar bila gotova. Brija nije nita odgovorio, nego je izaao i zakljuao vrata. Ovoga puta novosteena lukavost upozorila je Inokentija da ne uri s oblaenjem. Osjeao je neugodno bockanje. Preavi rukom preko novooiane glave osjetio je po prvi put u ivotu neobine kratke ekinje i neravnomjerno

oiana polja na lubanji. Koliko se sjeao, nisu ga tako kratko iali ni kad je bio dijete. Navukao je donje rublje. Upravo u asu dok je navlaio hlae, kljuanica je zazveketala. Novi straar je uao, ovog puta ovjek mesnata grimizna nosa. U ruci je drao veliki karton. "Prezime?" "Volodin", pokorno je odgovorio zatvorenik, premda su mu se ve na vrh glave popela beskrajna ponavljanja. "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijevi." "Godina roenja?" "1919." "Mjesto roenja?" "Lenjingrad." "Skidaj se." Razumijevajui samo kao kroz maglu to se deava, Inokentij se opet skinuo. Dok je to radio, njegova je potkoulja pala sa stola na prljavi pod, ali on je to promatrao bez gaenja i nije se ak ni sagnuo da je podigne. Straar grimizna nosa poeo je paljivo razgledavati Inokentija sa svih strana i zapisivao je svoje opaske na karton. Po velikoj panji koju je obraao na njegove oiljke, znakove od roenja i pojedinosti na licu, Inokentij je shvatio da ovaj skuplja potpuni fiziki opis za arhiv identifikacije. Tada je i taj straar otiao. Inokentij je pasivno sjedio na stolici, ne oblaei se vie. 512 Vrata su ponovo zastrugala. Krupna crnokosa ena u snjeno bijeloj kuti ula je unutra. Imala je surovo nabusito lice i ponaanje kolovane osobe. Inokentij se iznenadio i brzo posegnuo za donjim rubljem da se pokrije. Ali ena ga je pogledala prezrivim sasvim neen-stvenim pogledom i ispupivi donju usnu, upitala: "Ima li uiju?" "Ja sam diplomat", rekao je Inokentij, uvrijeen, gledajui vrsto u njene crne armenske oi i drei pred sobom svoje donje gae. "Pa to onda? Imate li to da se alite?" "Zato su me uhapsili? Dajte mi da proitam nalog za hapenje. Gdje je tuilac?" opet oivjevi Inokentij je govorio veoma urno. "Nitko te za to ne pita", rekla je ena, umorno se mrtei. "Ima li SB?" "to?" "Spolne bolesti. Nisi nikad imao sifilis, gonoreju, meki an-kir? Lepru? Tuberkulozu? Ima se na to drugo poaliti?" Otila je ne ekajui odgovor. Uao je opet onaj prvi straar, dugoga lica. Inokentij je osjetio navalu topline, kad ga je ugledao, jer ga ovaj jedini nije muio niti vrijeao. "Zato se ne oblai?" upitao ga je straar grubo. "Smjesta se obuci." Nije to bilo tako lako. Straar ga je ostavio zakljuanog u sobi, a Inokentij je pokuao izmisliti kako da mu hlae ne padnu bez naramenica i bez dugmadi. Budui da nije imao prilike da naui iz iskustva mnogih ranijih pokoljenja zatvorenika, Inokentij je neko vrijeme razbijao glavu, a onda je sam rijeio problem, upravo onako kao to su ga rijeili i milijuni prije njega. Otkrio je od ega e nainiti pojas: zavezao je hlae vezicama za cipele. Tek je tada primijetio da su mu otrgnuli metalne vrhove s vezica. On nije znao da se propisima Lubjanke predvia da zatvorenik moe nainiti turpiju i od takvih vrhova pa njome propiliti reetke. Jo uvijek nije ustanovio kako e zakopavati kaput. Straar, vidjevi kroz rupu na vratima da se zatvorenik obukao, otkljuao je bravu, zapovjedio Inokentiju da stavi ruke na lea i odveo ga u drugu sobu.

Tamo ga je ekao straar grimizna nosa, kojega je Inokentij ve poznavao. "Skidaj cipele", rekao je ovaj mjesto pozdrava. To nije bilo teko, budui da na cipelama nije bilo vezica, i one su i same spadale. I razumije se, arape su mu bez podvezica spuznule do gleanj a. Uza zid je stajala lijenika vaga, koja je sprijeda imala okomiti bijeli stup, kojim se mjerila visina. Grimizni nos je pritisnuo Inokentija uz stup, spustio prekicu na stupu do njegova tjemena i zapisao visinu. "Sada moe navui cipele", rekao mu je. A straar duga lica upozorio je s vrata: "Ruke iza lea!" 33 U prvom krugu 513 Drei ruke iza lea, on je preao u boks broj 8, koji je bio samo dva koraka daleko, preko puta u hodniku. Inokentij je opet bio zakljuan u svom boksu. S onu stranu zida stroj je jo uvijek zujao i prestajao. Pridravajui kaput na grudima, Inokentij je umorno sjeo na stolicu. Otkad je stigao u Lubjanku vidio je samo zasljeplju-jue svjetlo, zidove koji ga pritiskuju i utljive tamniare bezizraajnih lica. Postupke kroz koje je proao, jedan apsurdniji od drugoga, smatrao je ruganjem. Nije mu bilo jasno da oni sainjavaju logiki lanac dogaaja: preliminarna pretraga operativaca koji su ga uhapsili, utvrivanje zatvorenikova identiteta, registracija uhapene osobe u zatvorskoj administraciji, temeljita pretraga po dolasku, preventivne higijenske mjere, biljeenje znakova za identifikaciju i lijeniki pregled. Ovi su postupci bacali zatvorenika iz ravnotee i liavali ga sposobnosti da logiki misli, kao i mogunosti da se buni. Sada je Inokentija muila jedna jedina elja - da spava. Zakljuivi da e ga neko vrijeme pustiti na miru, i ne videi kako bi drukije uredio stvari, on je postavio stolicu na stol, prostro svoj fini vuneni kaput sa sivim ovratnikom od astrahana na pod, i legao je dijagonalno preko boksa. U prva tri sata svoga boravka u Lubjanki on je stekao novo shvaanje ivota. Lea su mu bila na podu a vrat mu je bio otro savijen u jednom uglu. Noge, previjene u koljenima, bile su stisnute u drugom. U prvi as, prije nego to e mu udovi utrnuti, osjetio je blaeno olakanje. Ali nije uspio pobjei u duboki san; vrata su se ve otvorila s namjernim treskom. "Ustaj!" zapovjedila je ena. Inokentij je jedva pomakao kapke. "Ustaj! Ustaj!" uo je kako ona zapijeva iznad njegove glave. "Ali meni se spava!" "Ustaj!" dreknula je ena, naginjui se nad njega kao Meduza u snu. Inokentij se s tekoom iskobeljao iz svog zgrenog poloaja i stao na noge. "Molim vas odvedite me negdje gdje mogu lei i spavati", rekao je slabano. "Zabranjeno je", rekla je Meduza s nebeskoplavim epoletama i zalupila vratima. Inokentij se naslonio na zid i ekao, dok ga je ona dugo vremena promatrala kroz rupu na vratima, odlazila, opet se vraala, pa opet odlazila. Opet je pao na svoj kaput, iskoritavajui njezinu odsutnost. I jo jednom je bio na rubu sna, kad su se vrata s treskom otvorila. Nepoznati ovjek, visok i dovoljno jak da bude kakav kova ili kamenolomac, stajao je na vratima, odjeven u bijelu kutu. "Prezime?" upitao je. "Volodin." "Ponesi svoje stvari." Inokentij je pokupio kaput i kapu, i s oima bez sjaja zateturao je za straarom. Nalazio se u stanju potpune iscrpljenosti 514

i a nije znao da li mu noge hodaju po ravnom, penju li se ili silaze. Jedva je imao snage da se kree, i bio je spreman da legne tu, na pod, u hodniku. Proveli su ga kroz nekakav uski prolaz, probijen u debelom zidu, u neki drugi hodnik, koji je bio mnogo slabije odravan, i gdje su se otvorila vrata u predsoblje kupatila. Tu, dajui mu komadi sapuna za pranje rublja, manji od kutije ibica, straar mu je naredio da se otuira. Inokentij je sporo reagirao. Bio je naviknut na besprijekornu istou oploenih kupaonica. A ovo drveno kupatilo, koje bi se moda nekom obinom ovjeku inilo prilino istim, njemu je izgledalo odvratno prljavim. Uspio je pronai suho mjestace na klupi i tu se skinuo. S gaenjem je hodao po vlanim drvenim reetkama, na kojima su se vidjeli otisci golih nogu i gumenih peta. On bi bio sretan da se uope nije morao skidati i kupati, ah vrata su se otvorila i kova u bijeloj kuti naredio mu je da stane pod tu. Prostor za tu nalazio se iza jednostavnih tankih vrata sa dva otvora od obina stakla - netipino za zatvore. Iznad etiri postolja od drvenih letava, koja su, kako je Inokentij ustanovio, bila isto tako prljava, nalazile su se etiri rue za tu, iz kojih je tekla prvoklasna vrua i hladna voda, ali Inokentij to nije znao cijeniti. etiri tua za jednu osobu, a Inokentija to nimalo nije veselilo. Da je znao da je u svijetu zatvorenika mnogo obinije da se etiri zatvorenika kupaju pod jednim tuem, on bi bio mnogo zahvalniji za ovu esnaesterostruku prednost. On je s gaenjem odbacio odvratni smrdljivi sapun. U svih trideset godina ivota nikada u rukama nije imao ovakav komad sapuna. Nije ni znao da ovako neto postoji. Za nekoliko trenutaka uspio se oplahnuti, uglavnom skinuvi samo ostatke oiane pubine dlake, koja ga je kakljala i nervirala nakon sisanja. Tako, s osjeajem da se nije uope oprao nego da je samo nakupio jo prljavtine vratio se svojoj odjei da se obue. v Ali uzalud. Klupe u predsoblju bile su prazne: iako unaka-eno, ipak velianstveno odijelo sada je nestalo, i samo su njegove galose, u kojima su stajale poderane cipele, jo uvijek bile ispod klupe. Vanjska su vrata bila zakljuana, a rupa za gledanje zatvorena izvana. Inokentiju nije bilo druge nego da sjedne na klupu kao goh kip, kao Rodinov mislilac, i da malo razmilia o stvarima dok se sui. " Tada su mu izdali grubo, tisuu puta isprano zatvorsko donje rublje na kojemu je sprijeda i straga bilo crnim slovima odtampano "Unutranji zatvor" i etvrtastu krpu dva puta presavijenu, icoju Inokentij nije smjesta prepoznao kao runik. Dugmad na rublju bila je nainjena od kartona, a uglavnom ga nije ni bilo Rublje je imalo vrpce ali i vrpce su bile na mnogo mjesta pokidane. Donje gae su za Inokentija bile kratke i tijesne i uljale su ga izmeu nogu. S druge strane, potkoulja je bila prevelika i rukavi su mu visili preko prstiju. Odbili su da mu ih zamijene jer ih je zaprljao im ih je obukao. Odjeven u to nezgrapno rublje, Inokentij je dugo vremena sjedio u predsoblju. Rekli su mu da se njegovo gornje odijelo nalazi 515 na "peenju". Rije je za Inokentija bila nova. U toku cijeloga rata, kada je zemlja bila puna takvih aparata za "peenje", on sluajno nije vidio ni jednoga. Ali besmislene rugalice ove noi bile su takve da mu se inilo savreno razumljivim da moe postojati neka golema dijabolika tava u kojoj se odijelo "pee". Inokentij je pokuao trijezno razmisliti o svom stanju i odluiti to se uope moe uiniti, ali njegove su se misli toliko zbrkale i toliko su se bavile trivijalnim predmetima kao to je tijesno donje rublje, ili kao to je nekakva tava u kojoj se pee kaput, ili paljivo oko iza rupe za promatranje, koje ga motri kad god se poklopac odmakne. Kupka mu je razbila san, ali slabost koja ga je i prije obuzimala, sada ga je

potpuno savladala. Poelio je da legne na neto suho i toplo i da nepokretno lei dok opet ne pribere snagu, koja ga naputa. Ali ipak nije htio lei na vlane i otre daske klupe na kojoj je sjedio. Vrata su se otvorila, ali njegova odjea jo uvijek nije stizala s "peenja". Rumena djevojka iroka lica u civilnoj odjei stajala je kraj straara kupaonice. Stidljivo pokrivajui praznine u svom donjem rublju, Inokentij je priao k vratima. Djevojka mu je pruila crvenkastu potvrdu - naredivi mu da jedan primjerak potpie - kojom se ovjerava da je danas, 26. prosinca Unutranji zatvor Slube sigurnosti Ministarstva unutranjih poslova SSSR-a primio od Volodina, I. A., na uvanje: jedan uti metalni sat s poklopcem, jedno naliv-pero s ukrasima od utog metala i perom od isto takvog metala, jednu iglu za kravatu sa crvenim kamenom, jedan par dugmeta za manete s plavim kamenovima. Inokentij je opet neko vrijeme ekao, dok mu je glava padala na grudi. Konano su mu donijeli odjeu. Kaput mu se vratio hladan i posve netaknut. Bluza, hlae i koulja bili su mu zguvani, izblijedjeli i jo vrui. "Niste li mogli paziti i na uniformu, kao to ste pazili na kaput?" upitao je Inokentij uvrijeeno. "Kaput ima krzno. Pa valjda vidi i sam!" kova je odgovorio kratko. Cak i njegova vlastita odjea postala mu je nepoznata i odvratna nakon to je bila na "peenju", i Inokentija su u toj sada stranoj i neudobnoj odjei odveli opet u boks broj 8. Zamolio je dvije porcije vode i pohlepno ih popio. Lonii su bili ukraeni istom makom. Tada se pojavila druga djevojka, i kad je on potpisao jedan primjerak, dala mu je svijetloplavu potvrdu kojom se ovjerava da je danas, 27. prosinca Unutranji zatvor Slube sigurnosti Ministarstva unutranjih poslova SSSR-a primio od Volodina, I. A., jednu svilenu potkoulju, jedan par svilenih donjih gaa, jedne naramenice i jednu kravatu. Zar je ve dvadeset sedmi? Stroj je i dalje zvrjao svojim zlokobnim zvukom. Opet pod kljuem, Inokentij je sloio ruke na stoli, naslonio glavu i pokuao tako zaspati. "Zabranjeno je!" rekao je novi straar, koji je otvorio vrata. "to je zabranjeno?" "Zabranjeno je naslanjati glavu." 516 Inokentij je ekao, dok mu je mozak bio u beznadnoj zbrci. Opet su mu donijeli potvrdu, ovog puta na bijelom papiru, u kojoj je stajalo da je Unutarnji zatvor Slube sigurnosti SSSR-a primio od Volodina, I. A., 123 rublja. Opet je netko doao, nova osoba, ovjek u tamnoplavoj kuti, koju je navukao preko skupog smeeg odijela. Svaki put kad bi donijeli potvrdu pitali su ga kako se zove. Pa su i sad poeli s pitanjima od poetka: Prezime? Ime i ime oca? Godina roenja? Mjesto roenja? A tada je novodolica zapovjedio: "A sada polako!" "to?" Inokentij je zbunjeno pitao. "Polako za mnom. Ostavi stvari ovdje. Ruke iza lea!" U hodniku su se zapovijedi izdavale snienim glasom, tako da zatvorenici u drugim boksovima ne uju. Pucketajui jezikom istom nevidljivom psu, ovjek u smeem odijelu odveo je Inokentija kroz glavni izlaz u jedan drugi hodnik, pa zatim u neku veliku sobu, koja nije nalikovala na zatvor. Zastori su bili sputeni na prozorima, a u sobi su se nalazili stolovi i tapecirani namjetaj. Smjestili su Inokentija na stolicu na sredinu sobe. Bio je uvjeren da e ga sada poeti ispitivati. Ali umjesto toga iza nekog paravana dokotrljali su fotografsku kameru od smeeg uglaanog drveta i usmjerili sjajne reflektore na Inokentija.

Fotografirali su ga jednom sprijeda i jednom iz profila. ovjek u plavoj kuti koji je doveo Inokentija, uzeo mu je po redu svaki prst desne ruke, uvaljao ga u ljepljivu crnu tintu, koja je bila premazana preko nekakva cilindra, zacrnivi mu tako vrhove svih prstiju. Tada, drei vrsto Inokentijeve prste, pritiskao ih je na list papira, brzo ih podiui. Pet crnih otisaka s bijelim mreicama ostalo je na papiru. Isto je tako postupio i s lijevom rukom. Iznad otisaka prstiju stajalo je: "Volodin, Inokentij Artemijevi, 1919. Lenjingrad", a iznad toga debelim crnim slovima: uvati zauvijek. Proitavi te dvije rijei, Inokentij je zadrhtao. Bilo je u njima neto mistino, neto nadljudsko i natprirodno. Dopustili su mu da oisti prste u slivniku, sapunom, etkom i hladnom vodom. Bilo je teko skinuti ljepljivu tintu, jer se hladna voda od nje samo odbijala. Inokentij je oribao vrhove prstiju nasapunanom etkom, ne pitajui se kakva je to logika, da se ovjek mora kupati prije nego mu uzimaju otiske prstiju. Njegov sve posluniji i izmueni mozak bio je opinjen tim zlokobnim, kozmikim rijeima: uvati zauvijek. 517 84 DRUGI DAH Inokentij nikad u ivotu nije proveo toliko dugaku no. Nije ni oka sklopio i kroz glavu mu je prohujalo vie misli, nego to bi mu inae palo na pamet u mjesec dana obinoga ivota. Imao je dovoljno vremena da razmilja, dok su mu kidali zlatan vez diplomatske uniforme, dok je polugol sjedio nakon tuiranja, i u mnogim boksovima u koje su ga zatvarali cijele noi. Ponovo ga je zgromila istinitost rijei "uvati zauvijek". Zaista, mogli oni dokazati ili ne, da je ba on telefonirao - a sada je barem sasvim jasno, da su prislukivali razgovor - im su ga uhapsili znai da ga vie nee pustiti. Poznavao je Staljinovu apu - taj ne doputa nikome da se vrati u ivot. Bit e sretan, ako ga osude samo na robiju; u situaciji u kojoj se nalazi moglo bi se lako desiti da ga poalju u jedan od preureenih samostana, gdje bi mu zauvijek zabranili da danju sjedne ili da godinama progovori jednu jedinu rije. Nitko nee nita znati o njemu, a on nee znati nita o svijetu, pa makar i cijeli kontinenti promijenili zastave, makar se i ljudi spustili na mjesec. A osim toga, te nijeme zatvorenike mogu lako i poubijati negdje u samicama. Deavalo se i to. Ali, boji li se on zaista smrti? Isprva je Inokentij s radou doekivao svaki sitan dogaaj, svako otvaranje vrata, sve to je prekidalo samou i njegov neobini novi ivot u stupici. Ali sada je poelio da dobro razmisli i da pronae put do nekog vanog sada jo nejasnog zakljuka. Gotovo se poveselio, kad su ga odveli u njegov prijanji boks i ostavili ga tamo dugo vrijeme nasamo, premda su ga stalno promatrali kroz rupu na vratima. Iznenada, kao da mu se neka mrena podigla s mozga, i sve to je itao i mislio u toku svog radnog vremena stajalo je sada pred njim u potpunoj jasnoi: "Vjera u besmrtnost raa se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi... Mudar ovjek znade da je njegov ivot dovoljan da u njemu upotpuni cijeli krug moguih zadovoljstava ..." 518 Ali radi li se tu zaista o zadovoljstvima? Imao je novaca, dobro se odijevao, bio je potovan, imao je ena, vina, putovanja, ali u ovom trenutku on bi bacio sve te uitke u zaborav za jedan trunak pravde i istine... i nita vie. I koliko je drugih, nalik njemu, nepoznatih po licu i imenu, takoer zatvoreno

u obzidanim kutijicama ove zgrade? ovjeka moe dovesti do bjesnila pomisao da umire, a da s njima ne izmjenjuje misli i duu! Vrlo je lako izmiljati nekakvu filozofiju pod lisnatim kronjama stabala u umalim razdobljima mira i reda, kada se nita ne deava. Sada, kada nema ni olovke ni biljenice, sve to je isplivalo iz sjena njegova sjeanja inilo mu se mnogo dragocjenijim. Jasno se sjetio: "ovjek se ne smije bojati fizike patnje. Dugotrajna patnja nikada nije vana; patnja, koja je vana, uvijek je kratka." Kao sada, na primjer: sjediti bez sna, bez zraka, i dan na dan za redom u boksu, gdje ovjek ne moe ispruiti noge, kakva je to patnja - dugotrajna ili kratka? Je li vana ili nije? to je onda deset godina u samici, kad ovjek ne uje ni jedne jedine rijei. U sobi za fotografiranje i uzimanje otisaka prstiju Inokentij je primijetio da je ve prolo jedan ujutro. Sada je moglo biti oko dva. Besmislena misao svrdlala mu je u glavi, istiskujui druge ozbiljnije misli: njegov sat je pohranjen u administraciji, i nastavit e da kuca, dokle god se pero ne odvije dokraja i ne stane. Nitko ga vie nikad nee naviti; i sve dok njegov vlasnik ne umre i njegovo vlasnitvo ne bude konfiscirano, sat e i dalje pokazivati vrijeme - sat i minute - kad su mu kazaljke stale. Koje e vrijeme biti na satu? I eka li ga Dotty jo uvijek da pou na operetu? Je li telefonirala u ministarstvo? Vjerojatno nije; oni su svakako sami doli da pretrae stan. Stan je veoma velik. Morat e dovesti pet ljudi da ga isprevru. to e te budale nai? Dotty e traiti rastavu i ponovo se udati. Karijera njegovog tasta e propasti - ovo e biti mrlja na njegovu rovau. I on e biti prvi koji e sve izbrbljati i denuncirati Inokentija. Svi koji su poznavali savjetnika Volodina lojalno e ga izbrisati iz pamenja. utljivi Leviatan e ga smrviti i nitko na cijeloj zemlji nee doznati to se s njime dogodilo. A on je tako elio poivjeti, da vidi kako e biti na svijetu! Na kraju krajeva, sve e se na zemlji stopiti u jednu cjelinu. Plemenska neprijateljstva e prestati. Nestat e dravne granice, nestat e vojske. Sazvat e se svjetski parlament. Izabrat e predsjednika planeta. On e skinuti kapu pred ovjeanstvom i rei... "Ponesi svoje stvari!" "to?" "Ponesi stvari!" "Kakve stvari?" "Ove tvoje krpe, zna se." 519 Inokentij je ustao, drei kaput i kapu koji su mu sada bili posebno dragocjeni, jer se nisu upropastili na "peenju". Na vratima se, provukavi se kraj stalnoga straara, pojavio crnoputi, drski stariji narednik s nebeskoplavim epoletama. Inokentij se pitao gdje samo pronalaze ovakve tipove. I kakve im samo zadatke daju. Usporeujui odgovore s listom papira, narednik je upitao: "Prezime?" "Volodin." "Ime i ime oca?" "Koliko ete me puta jo to pitati?" "Ime i ime oca?" "Inokentij Artemijevi." "Godina roenja?" "1919." "Mjesto roenja?" "Lenjingrad." "Ponesi stvari. Mar!"

I on je poao naprijed, pucketajui jezikom. Ovog puta izali su u dvorite, a zatim niz nekoliko stepenica u tamu onog drugog, natkrivenog dvorita. U mozgu mu je sinula pomisao: vode li ga na strijeljanje? Prialo se da se smaknua uvijek vre nou u podrumima. Ali u tom tekom trenutku Inokentij se sjetio da se upita: zato bi mu davali potvrde o pohranjenom vlasnitvu, ako ga namjeravaju strijeljati? Ne, strijeljati ga nee. Inokentij je jo uvijek vjerovao u razumnu, inteligentnu koordinaciju svih krakova udovita. Neprestano pucketajui jezikom, crnoputi narednik odveo ga je u drugu zgradu, i kroz tamnu veu doveo ga do lifta. Neka ena s naramkom tek izglaanog utosivog rublja stajala je sa strane i promatrala kako Inokentij a uvode u. dizalo. I premda mlada pralja nije bila lijepa, premda je njen drutveni poloaj nizak, i premda je Inokentij a promatrala istim onim neprozirnim kamenim i ravnodunim pogledom, kao i druge mehanike lutke u Lubjanki, ipak je Inokentij u njenoj nazonosti osjetio zbunjenost, kao i onda kad su mu druge djevojke donosile ruiaste, plave i bijele reverse. Pralja ga je vidjela u tako jadnom i slomljenom stanju, da ga je jamano morala promatrati s poniavajuom suuti. Ali i ta je misao iezla isto tako brzo kao to se i pojavila. Kao da je to uostalom vano? "uvati zauvijek." Stariji narednik zatvorio je vrata dizala i pritisnuo dugme na kojem nije pisao nikakav broj. U asu kad je motor dizala proradio Inokentij je prepoznao zvuk tajnog stroja za koji je mislio da melje kosti zatvorenika iza zidova boksa. Tuno se nasmijeio: ova ugodna pogreka podigla mu je raspoloenje. Dizalo je stalo. Crnoputi narednik izveo je Inokentija na odmorite stepenita, a zatim ravno u iroki hodnik. Ovdje je primijetio mnoge straare s nebeskoplavim epoletama i bijelim 520 iritima. Jedan od njih zakljuao je Inokentija u boks bez broja. Bio je to prostraniji boks, moda desetak kvadratnih metara, slabo osvijetljen, i inilo se da nije ba veoma ist. Cementni pod je bio izrovan, a u jednom zidu nalazila se ugraena uska drvena klupa, dovoljno duga da na njoj sjede tri ovjeka odjednom. U boksu je bilo prohladno, i zbog hladnoe izgledalo je jo odboj-nije. I tu se nalazila rupa za promatranje, ali njen se poklopac nije toliko esto pomicao. Izvana su se uli prigueni zvukovi cokula, koje struu po podu. Oigledno su straari neprestano dolazili i odlazili. U unutarnjem zatvoru odvijao se ivahan noni ivot. Inokentij je isprva mislio da e ga drati u vruem, uskom, sjajno osvijetljenom boksu broj 8, i muilo ga je to tamo nema mjesta da isprui noge, to ga oi bole od svjetla, i to nema zraka za disanje. Sada je shvatio svoju pogreku i uvidio da e ivjeti u ovom prostranom, negostoljubivom boksu bez broja. Zgrozio se kad je pomislio da e mu se noge smrznuti na cementnom podu, da e ga stalno struganje i udaranje cipela smetati, i da e ga deprimirati pomanjkanje svjetla. Osjetio je neodoljivu elju da ima prozor! Samo veoma mali prozor, kao uzniki pro-zori na opernim kulisama; ali nije bilo ak ni toga. ovjek moe uti bezbrojne prie i proitati bezbrojne memoare o zatvoru, ali nikad ne moe zaista zamisliti kako izgleda: hodnici, stubita, bezbrojna vrata, straari koji dolaze i odlaze, narednici, posluga. Veliki zatvor Lubjanka, koji sav vrvi od nonog ivota, a ipak ne moe vidjeti nigdje ni jednog drugog zatvorenika. Bilo je nemogue vidjeti nekoga kao to si sam, nemogue je bilo uti kakvu neslubenu rije, a izgovorilo se ak i veoma malo slubenih. inilo se kao da je cijelo to golemo poduzee budno cijele noi

samo radi njega, da bi se bavilo samo njim i njegovim zloinom. Namjerni razorni efekt prvih sati u zatvoru jest da izoliraju novog zatvorenika od njegovih drugova tako da on ne nae nikoga tko bi ga malo ohrabrio, i da osjea da se teina cijelog zamrenog aparata spustila samo na njegova lea. Inokentijeve misli krenule su nesretnim pravcem. Telefonski poziv, koji ga je samo dan ranije ispunjao ponosom, kao plemenita gesta, sada mu se inio postupkom brzopletim i besmislenim, nalik samoubojstvu. Sad je imao dovoljno prostora da seta gore-dolje, ali bio je iscrpljen, izmoren postupcima, pod kojima je proveo no, i nije imao snage za etnju. Nakon nekoliko koraka sjeo je na klupu i nemono objesio ruke niz tijelo. Koliko je velikih planova zakopano u ovim zidovima, zatvoreno u boksovima, i zauvijek e ostati nepoznato potomstvu? Ta prokleta, dva puta prokleta preosjetljivost. Danas ili sutra Inokentij je mogao odletjeti u Pariz, gdje bi brzo zaboravio na tog jadnika, koga je htio spasiti... kojega, unato svojim naporima, na kraju i nije uspio spasiti. Dok je zamiljao putovanje u Pariz, a naroito prvih nekoliko dana u tom gradu, dah mu je zastao od vrtoglave daljine i neostvarljivosti slobode. Htjelo mu se da grebe zid, da bi dao oduka svojoj nemoi. Ali otvaranje vrata spasilo ga je da na taj nain ne prekri zatvorske propise. Ponovo su provjeravali njegov identitet, a Inokentij im je odgovarao kao iz duboka sna. Opet su mu zapovjedili da izae "sa svojim stvarima". Budui da se prilino ohladio u boksu, sada je kapu nosio na glavi, a kaput prebacio preko ramena. Izaao je tako iz boksa, ne shvativi da bi mu to omoguilo da pod kaputom nosi par napunjenih pitolja ili kakav bode. Zapovjedili su mu da ruke uvue u rukave, i tek onda da gole ruke stavi iza lea. Opet uz pratnju pucketanja jezika, odveli su ga do stubita blizu dizala. Bilo bi zanimljivo zapamtiti koliko je zaokreta napravio, koliko stepenica preao, a tada u dokolici po sjeanju nacrtati plan zatvora. Ali njegove percepcije svijeta toliko su se promijenile, da se kretao okolo potpuno tupo, i do svijesti mu uope nije dopiralo koliko dugo silaze tim stepenicama. Tada im je iznenada iz nekog drugog hodnika na put stupio novi, visoki straar isto tako energino pucketajui jezikom, kao i onaj koji vodi Inokentija. Inokentijev straar otvorio je iznenada vrata zelene daane straarnice, koja je ispunjavala ionako tijesno odmo-rite stubita, gurnuo ga unutra i naslonio se na vrata, da se ne bi sluajno otvorila. Unutra je bilo jedva toliko mjesta da se moe stajati, a odozgo je dopiralo samo mutno svjetlo iz hodnika; stra-ara nije imala stropa. Prirodna ljudska reakcija bila bi da ovjek glasno protestira, ali Inokentij, koji se ve navikao na nerazumljiva iskuenja i utljive postupke u Lubjanki, mirno se pokorio: radio je ono to zatvor od njega zahtijeva. Ali konano je shvatio zato straari u Lubjanki pucketaju jezicima! Na taj nain upozoravaju druge straare da sprovode zatvorenika. Straari ne smiju nikako dopustiti da se zatvorenici sastanu, da ne bi jedan drugoga ohrabrivali ma i samim pogledima. Proveli su prvo jednog, a zatim drugog zatvorenika, pa tek tada izveli Inokentija iz daare i uputili se dalje. Tu, na posljednjim metrima puta u podzemlje, Inokentij je primijetio kako su stepenice istroene. Nikada neto slino nije vidio u ivotu. Ovalne upljine bile su izdubljene gotovo do pola svake stepenice, od strana prema sredini. Stresao se od groze. U trideset godina koliko je nogu moralo proi ovuda da bi se kamen ovako izglodao! I od svake dvojice, koji su ovuda prolazili, jedan je bio straar, a drugi zatvorenik. Na odmoritu su se nalazila zakljuana vrata s malim, reetkama optoenim

prozorom, koji je bio vrsto zatvoren. Ovdje je Inokentij opet doivio neto novo: morao je stati licem k zidu. Ipak, krajikom oka uspio je vidjeti kako je njegov straar pritisnuo elektrino zvonce, i tek tada se reetkasti prozor oprezno otvorio i zatvorio. Iznenada, s glasnim zveketom kljua, vrata su se otvorila. Netko, Inokentiju nevidljiv, izaao je i upitao: "Prezime?" 522 Instinktivno, Inokentij se okrenuo da pogleda osobu koja mu se obratila i zaas je ugledao lice koje nije bilo ni muko ni ensko, podbulo, objeeno, s velikom crvenom brazgotinom od neke opekotine, a malo nie vidio je porunike zlatne epolete. Porunik je povikao: "Ne okrei se!" I nastavio je istim onim monotonim pitanjima, na koja je Inokentij odgovarao, obraajui se bijeloj buci pred svojim oima. Kad je utvrdio da je zatvorenik dao isti opis kao to je onaj na kartonu arhiva, i da se jo uvijek sjea godine i mjesta svoga roenja, podbuhli je porunik pozvonio na vrata, koja je prije toga paljivo zakljuao. Opet se kraun na reetkastom prozoru oprezno povukao, i netko je provirio kroz otvor. Prozor se opet zatvorio, klju je opet zazveketao, i vrata su se otvorila. "Naprijed!" rekao je podbuhli porunik opeena lica. Uli su i vrata su glasno za njima tresnula. Inokentij je imao tek toliko vremena da vidi kako mu se pratioci dijele: jedan ispred njega, jedan nadesno, jedan nalijevo - i da promotri tamni hodnik s mnogim vratima, stolom, i por-tirskim ormariem i jo nekoliko straara kraj ulaza, kada mu je u tiini porunik zapovjedio tiho ali jasno: "Licem k zidu! Ne mii se!" Bio je to glup poloaj: zuriti u crtu gdje se spaja maslinasta uljena boja i bijela buka i osjeati nekoliko pari neprijateljskih oiju, koje su ti se uprle u potiljak. Oigledno su provjeravali njegov karton. Tada je porunik gotovo apatom izdao zapovijed koja se razgovjetno ula u dubokoj tiini: "U trei boks." Inokentijev se straar odmaknuo od stola i pazei da mu kljuevi ne zvone, poao je nadesno niz hodnik pokriven krpenorn trakom. "Ruke iza lea! Krei!" rekao je veoma tiho. Malo dalje hodnik je zaokretao. Slijedila su zatim jo dva zaokreta. Du jedne strane hodnika pruao se isti neutralni masli-nasto obojeni zid, a du druge redalo se nekoliko vrata s ulatenim ovalnim ploicama s brojevima: 47, 48, 49. Ispod brojeva nalazili su se poklopci rupica za gledanje. Osjetivi toplinu od blizine novih prijatelja, Inokentij je poelio da podigne jedan od poklopaca i da na trenutak pritisne oko uz rupu, da pogleda u samotniki ivot u eliji. Ali straar ga je brzo vukao naprijed, a osim toga, Inokentija je ve zarazila zatvorska pasivnost - premda, ega se zapravo izgubljen ovjek jo uvijek ima bojati? Na nesreu za ljude, a na sreu za njihove vladare, ljudsko je bie tako sainjeno da dok god ivi u njemu ima uvijek neto vie nego to mu se moe oduzeti, ak i ovjek kojega doivotno zatvaraju, koji je lien kretanja, neba, obitelji, imutka, moe, na primjer, biti premjeten u vlanu samicu po kazni, moe ga se liiti tople hrane, moe ga se batinati, i on e te male dodatne kazne osjeati jednako bolno, kao i svoj raniji pad s visina slo523 bode i obilja. Da bi izbjegao te konane muke, zatvorenik posluno slijedi poniavajui i mrski zatvorski reim, koji postepeno ubija u njemu ljudsko bie.

Iza posljednjeg zaokreta, vrata su se redala veoma nablizu i ulatene ploice s brojevima glasile su: 1, 2, 3. Straar je otvorio vrata treeg boksa irokim pokretom, kao domain koji eli dobrodolicu, to je na ovom mjestu bilo prilino komino. Inokentij je primijetio humor te kretnje i paljivije pogledao straara. Bio je to niski, pleati momak, glatke crne kose i kosih uskih oiju nalik na posjekotine. Izgledao je prilino zloudno, ni njegove se oi a ni njegove usne nisu smijeile, ali nakon tuceta ravnodunih lica namjetenika Lubjanke, koje je Inokentij upoznao te noi, zlobno lice ovog posljednjeg dojmilo ga se kao razmjerno prijazno. Kad su ga zakljuali u boks, Inokentij se ogledao oko sebe. Nakon jedne noi, ve se smatrao strunjakom za boksove, budui da je imao prilike da ih nekoliko usporedi. Ovaj novi bio je velianstven: neto vie od metar irok, neto vie od dva dugaak, s podom od parketa, a gotovo sav prostor zauzimala je dugaka i ne previe uska drvena klupa, ugraena u zid. Kraj vrata je stajao mali esterokutni drveni stoli, koji ak nije bio ni uzidan. Boks je bio dakako potpuno zatvoren i bez prozora, vidio se samo mali reetkom pokriveni dovod zraka na stropu. Strop je bio veoma visok - cijela tri metra. Zidovi su bili bijelo obukani i bljetali su pod svjetlom arulje od dvjesta svijea, koja je visila u eljeznom kavezu iznad vrata. Snano svjetlo grijalo je boks, ali je bilo i bolno za oi. Znanost, kako biti zatvorenik, ui se brzo i jednom zauvijek. Ovoga puta Inokentij nije uope gajio lanu nadu da e dugo ostati u udobnom novom boksu. Kada je vidio dugu golu klupu, uenik, koji je sa svakim satom bio sve manje uenik, znao je da je njegov prvi problem kako da se malo naspava. Kao kakvo mladune umske zvijeri, koje je ostalo bez majke i koje ui kako da se samo odri na ivotu, Inokentij se smjesta dao na posao, da od svog kaputa napravi prostirku, savijajui ovratnik od astrahana i rukave tako da sainjavaju uzglavlje. Smjesta se pruio na klupu. inila mu se veoma udobnom. Sklopio je oi i spremio se na spavanje. Ali san mu nije dolazio na oi. Prije, kad nije imao prilike da spava, uspio je dva puta zadrijemati. Proao je kroz sve rae iscrpljenosti. Ali ovdje, gdje je mogao spavati, ostajao je potpuno budan. Neprekidno uzbuenje dralo mu je oi otvorene, i nikako nije htjelo popustiti. Borei se da bi izbjegao aljenja i nagaanja, Inokentij je pokuao da pravilno die i da broji do... Zaista je strano kad ovjek ne moe spavati, a cijelo mu je tijelo toplo i moe ispruiti noge koliko hoe i straar zbog nekog razloga ne otvara vrata s treskom. Leao je tako pola sata i konano se tkivo njegovih misli stalo rasplinjavati i neka strana teina spopala mu je tijelo. Ali tada se Inokentiju uinilo da je upravo nemogue zaspati dok gori ovo luako svjetlo. Ne samo da je rasvjetljavalo naran-dastim sjajem mrak iza njegovih sputenih kapaka, nego se inilo 524 da mu s neizdrivom snagom pritiskuje i same one jabuice. Ovaj pritisak svjetla, koji Inokentij nikada prije nije iskusio, tjerao ga je u ludilo. Prevrui se s boka na bok, uzalud pokuavajui da nae poloaj u kojem e izbjei teak pritisak svjetlosti, Inokentij je konano u oaju odustao, sjeo i spustio noge na pod. Poklopac na rupi za gledanje esto se pomicao. Kada je uo, kako poklopac strue, brzo je podigao prst. Vrata su se otvorila bez uma. Kosooki straar pogledao je Inokentija bez rijei. "Molim vas! Zagasite svjetlo!" rekao je Inokentij. "Zabranjeno je", rekao je straar neumoljivo. "Pa onda stavite manju arulju. to e vam tako jaka arulja za ovako mali...

boks ?" "Ne govori tako glasno", rekao je straar tiho. I zaista, iza njegovih lea veliki hodnik i cijeli zatvor bili su tihi poput groba. "arulja je onakva kakva mora biti." Ali ipak u njegovom bezizraajnom licu vidjelo se neto ivo. Kad je iscrpio tu temu i shvatio da e se vrata zatvoriti, Inokentij je upitao: "Dajte mi malo vode." Kosooki straar je kimnuo glavom i tiho zakljuao vrata. Neujno se odmaknuo od boksa po traci od jute. Kad se vratio, klju jedva da je zveknuo, a on je poput duha stajao na vratima s loniem vode u rukama. Kao i onaj na prvom katu, loni je imao sliku make, ali ova nije nosila naoari, nije imala knjige i u njenoj blizini nije bilo ptice. Inokentij je s uitkom ispio vodu. Izmeu gutljaja gledao je straara, koji nije odmah otiao, nego je samo donekle pritvorio vrata, onoliko koliko su mu ramena dozvoljavala i protiv svih propisa namignuo mu i tiho ga upitao: "Tko si bio prije?" Kakav udan osjeaj kad te prvi puta u toku cijele noi oslovi ljudsko bie! Zaprepaten ivahnim tonom pitanja, iako ga je straar tek kradomice promrmljao, i opinjen nemilosrdnim "bio" i "prije", Inokentij je povjerljivo, kao kakav zavjerenik, rekao straaru apatom: "Diplomat. Dravni savjetnik." Straar je suutno kimnuo glavom, i rekao: "A ja sam bio mornar na Baltiku." Tada je dodao sporije: "Zato si ovdje?" "Ne znam ni sam", rekao je Inokentij, iznenada oprezan. "Nita posebno." Straar je opet suutno kimnuo. "Tako svi isprva kau", izjavio je. I sa zbunjenim izrazom na licu doda: "Hoe li... piati?" "Ne sada", rekao je Inokentij, slijep kao i svaki novajlija, ne znajui da je ta ponuda najvea usluga u straarevoj moi i jedna od najveih privilegija na zemlji, nedohvatljiva zatvorenicima, osim kada to propisi odreuju. 525 Nakon ovako plodne konverzacije, vrata su se zatvorila i Ino-kentij se opet ispruio po klupi, borei se protiv pritiska svjetla na nezatiene kapke. Pokuao je pokriti oi rukom, ali mu je ruka utrnula. Mogao je moda saviti rupi i njime pokriti oi, ali gdje mu je sada rupi? Ah, zato ga nije podigao s poda? Kakva je budala bio jo sino! Male stvari - rupi, prazna kutija ibica, komadi grubog konca, bakelitno dugme - to je zatvorenikovo najvee blago. Uvijek doe trenutak kada se neto od toga pokae nenadoknadivim i spasonosnim. Iznenada su se vrata otvorila. Kosooki straar ugurao je u Inokentijev naruaj madrac s crvenim prugama. Kakvo udo! Ne samo da Lubjanka ne prijei zatvorenicima da spavaju: ona se brine za njihovu udobnost. U madrac su bili zamotani mali jastuk od perja, jastunica i plahta - obje s odtampanim slovima UNUTARNJI ZATVOR - i siva deka. Pravi blagoslov! Sada e spavati! Njegovi prvi dojmovi u zatvoru bili su previe crni. Predosjeajui uitak on je po prvi puta u svom ivotu uvukao jastuk u jastunicu vlastitim rukama, i prostro plahtu. Madrac je djelomino visio preko ruba klupe. On se skinuo, legao, pokrio oi rukavom bluze, pa ga sada svjetlo nije uope smetalo. Poeo je tonuti u dubok, dubok san. Ali vrata su se otvorila s treskom i straar je rekao: "Vadi ruke ispod ebeta." "to vam to treba?" povikao je Inokentij, na rubu suza. "Zato ste me probudili? Pa jedva sam zaspao." "Ruke van", ponovio je straar hladno. "Ruke se moraju vidjeti." Inokentij je posluao, ali vie nije bilo tako jednostavno zaspati s rukama povrh ebeta. Bilo je to dijaboliko pravilo. Prirodan je, duboko ukorijenjen,

iako ne uvijek zamijeen, obiaj ovjeka da ruke skriva dok spava, da ih pritiskuje uz tijelo. Inokentij se prevrtao i bacakao dugo vremena, privikavajui se novom ponienju. Ali na kraju krajeva san je poeo i to pobjeivati. Slatka opojna maglica polako mu je obuzimala svijest. Iznenada je doprla do njega buka iz hodnika: dolazila je sve blie i blie. Udarali su po vratima. Stalno su ponavljali iste ne-razgovjetne rijei. I evo - sada su kod susjednih vrata. A tada su se otvorila i Inokentijeva vrata. "Buenje!" neumoljivo je najavio mornar s Baltika. "to vam je? Zato?" zaurlao je Inokentij. "Cijele noi nisam spavao." "Takav je propis! U est sati buenje!" rekao je mornar i poao dalje. U tom trenutku Inokentij je osjetio potrebu za snom s naroitom snagom. Ponovo je legao na postelju i vrsto zaspao gotovo smjesta. Ali isto tako brzo, kosooki straar otvorio je vrata s treskom i ponovio: 526 "Buenje! Buenje! Savijaj madrac." Inokentij se podboio na lakat i kroz maglu pogledao svoga muitelja, koji mu se prije jednog sata inio pristojnim ljudskim biem. "Ali ja nisam spavao, zar ne razumije?" "Ne znam ja nita o tome." "Ali ako sada savijem madrac i ustanem, to u raditi?" "Nita. Sjediti." "Ali zato?" "Zato to je est sati, rekao sam ti." "Onda u spavati stojei." "Ne po danu. Ja u te probuditi." Inokentij je uhvatio glavu rukama, ljuljajui se naprijed, natrag. Traak suuti kao da se pojavio na licu kosookog straara. "Hoe li se umi ti?" "Pa... da, hou", rekao je Inokentij, promijenivi miljenje. I posegnuo je za svojim odijelom. "Ruke iza lea! Mar." Praonica je bila odmah iza ugla. Kada je izgubio svaku nadu da e moi spavati u satima koji dolaze, Inokentij je skinuo koulju i poeo se do pasa prati hladnom vodom. Prolijevao je obilno vodu po cementnom podu goleme hladne praonice. Vrata su bila zatvorena, straar ga nije smetao. Moda je zaista ljudsko bie, ali zato ga je onda tako zlobno zaboravio obavijestiti da je buenje u est? Hladna je voda sprala s njega otrov umora. U hodniku se pokuao raspitati za doruak. Straar mu je zabranio da govori, ali kad su doli u boks rekao mu je: "Nema doruka." "to time misli? to e onda biti?" "U osam sati dobit e sljedovanje, pa eer i aj." "to je sljedovanje?" "Samo kruh." "A kad e biti doruak?" "Doruka nema. Prvo dolazi ruak." "I ja moram neprestano sjediti?" "Dosta je razgovora." Ve je gotovo sasvim zatvorio vrata, kad je Inokentij podigao prst. "to je sad, to jo hoe?" upitao je baltiki mornar opet otvarajui vrata. "Odsjekli su mi dugmeta i rasporili mi podstavu bluze. Tko e mi to saiti?" "Koliko dugmeta?" Prebrojali su dugmeta kojih nema. Vrata su se zatvorila, ali uskoro su se opet otvorila, uvar mu je dao iglu, nekoliko komadiaka konca, i nekoliko kotanih, bakelitnih i drvenih dugmeta razliite veliine. "to e mi to? To nisu ona koja su mi odsjekli." "Uzmi ih! Nema vie ak ni takvih!" dreknuo je straar.

I po prvi put u ivotu Inokentij je stao ivati. Isprva nije znao da treba navlaiti vrak konca, da bi ga se moglo provui kroz uicu igle, niti kako treba napraviti vor, kad zavri. Budui da nije mogao upotrijebiti iskustvo nakupljeno kroz tisuu godina, on je ponovo sam za sebe izmislio ivanje. Mnogo se puta ubo u prst, i njegove osjetljive jagodice poele su ga boljeti. Trebalo mu je dugo vremena da zaije podstavu bluze, i da izravna futer kaputa. Mnoga je dugmeta saio na kriva mjesta, tako da mu se uniforma, kad ju je zakopao, na sve strane zatezala. Ali ovaj spori usredotoeni posao ne samo da je Inokentiju skraivao vrijeme, nego ga je i potpuno smirio. Njegovi su se osjeaji sredili, i on vie nije trpio od straha i oaja. Ve je jasno shvaao da ak ni ovaj legendarni ponor uasa, zatvor Velika Lub-janka nije toliko straan, i da ovdje isto mogu ivjeti ljudi od krvi i mesa. Ah, kako bi ih volio upoznati! Evo ovjeka koji nije spavao cijele noi, koji nije jeo, iji je ivot smrvljen u prainu u roku od desetak sati, a uspio je iznenada da doe do onog drugog daha kakav dobiva atletiar kad proe krizu i zahvaljujui kojem njegovo napregnuto tijelo moe nastaviti trku bez umora. Novi straar mu je oduzeo iglu. Tada su mu donijeli komad od oko pola kilograma vlanog crnog kruha - s dodatnom klinastom krikom, da bi se dopunila teina propisane porcije - i dvije okrhnute kockice tvrdog eera. Nasuli su mu vrui aj u loni sa slikom make i obeali da e mu kasnije dati jo. Sve je to znailo da je osam sati, 27. prosinca. Inokentij je bacio cjelodnevnu porciju eera u alicu i poeo ga mijeati prstom. Ali voda je bila tako vrua da mu prst nije mogao izdrati. Tada je mijeao aj vrtei loniem, ispio i podigao ruku da zamoli jo. Jelo mu se nije nimalo. Stresavi se od uitka, Inokentij je popio drugi loni, bez eera, uivajui u samoj aromi aja. Njegove su se misli razbistrile do jasnoe kakvu nikada prije u ivotu nije doivio. Stao je koraati uskim prolazom izmeu klupe i zida, u oekivanju posljednje bitke. Tri kratka koraka naprijed, tri kratka koraka natrag. Jo jedna od epikurovih misli - koju bi se vrlo teko moglo juer na slobodi bilo shvatiti, bilo pobijati - pojavila mu se u mozgu: "Unutarnji osjeaj zadovoljstva i nezadovoljstva najvee je mjerilo dobra i zla." To znai, prema Epikuru, da je ono to se ovjeku svia dobro, a ono to mu se ne svia zlo. Filozofija divljaka. 528 Staljin uiva u ubijanju - znai li to da je ubijanje za njega vrlina? I budui da injenica to je ovjek zatvoren zbog toga to je pokuavao nekoga spasiti nije na kraju krajeva dovela ni do kakva zadovoljstva, znai li to da je zla? . . ,^e! Dobro * zl su sada za Inokentija bili opipljivi i odreeni i vidljivo su se razlikovali jedno od drugog, po ovim svijetlosivim 5o o-P Vim maslinastim zidvima, po ovoj prvoj zatvorS ovih visina borbe i patnje, do kojih se Inokentij uzdigao djeteta* StarSa filZOfa lnila mU Se ka blebetanJe miog Vrata su tresnula. "Prezime?" iznenada je upitao novi straar azijatska lica. "Volodin." "Na ispitivanje! Ruke iza lea!" nrtJv01^ jL !,tavi mke iza sebe" * drei SIavu visko, kao ptica kada pije

vodu, izaao je iz boksa. N 34 U prvom krugu 529 85 JUTRO KAZNE ZA MUKETIRE I u araki je bilo vrijeme doruku i jutarnjem aju. Ovaj dan, u kojem rani jutarnji sati nisu predskazivali nita osobito, bio je isprva neobian samo po tome to je stariji porunik usterman maltretirao sve oko sebe; upravo kad je trebalo da preda dunost u svojoj smjeni pokuao je sprijeiti zatvorenike da spavaju i nakon buenja. Vani je bilo neugodno. Nakon jueranje jugovine, nou je stegao jaki mraz i staza je bila pokrivena ledom. Mnogi zekovi su izali, kliui se obili jedan krug i vratili se u zatvor. U sobama su neki zekovi sjedili na donjim leajevima. Drugi su sjedili na gornjim, maui objeenim nogama, ili sjedei po turski podvijenih nogu. Nisu se nimalo urili da ustanu; eali su se po prsima, zijevali i poeli ranije nego obino mrzovoljno zavitlavati jedan drugoga i praviti mrane viceve na raun svoje nevoljne sudbine. Prepriavali su snove - omiljela zabava zatvorenika. Ali dok je meu tim snima bilo onih uobiajenih, o tome kako ovjek prelazi preko uskoga mosta iznad mutne rijeke ili kako navlai visoke izme, ni jedan od snova nije predskazao transport iz logora. Toga je jutra Sologdin izaao kao obino da pili drva. U toku noi drao je prozor djelimino otvoren, i prije nego to je otiao do gomile drva, otvorio ga je irom. Rubin, koji je imao leaj uz isti prozor, nije rekao ni rijei Sologdinu. Kasno je bio legao i opet je patio od nesanice. Osjetio je hladan propuh od prozora, ali nije prosvjedovao protiv te neprijateljske geste. Umjesto toga obukao je svoj podstavljeni kaput i krznenu kapu sa sputenim naunjacima, i odjenuvi se tako, pokrio je glavu ebetom i leao zgren, ne ustajui za doruak, ne obraajui panje na ustermanove prijekore i na opu buku u sobi, oajniki pokuavajui da produi propisane sate sna. Potapov, koji se spustio s gornjeg leaja i poao u etnju, naao se prvi na doruku. Ve je popio aj, napravio krevet u obliku potpuno pravilnog paralelograma i sjeo na nj itajui 530 novine. Ali u dubini due udio je da poe na posao. Danas je trebalo ispitati jedan zanimljivi dio aparature, koji je sam sastavio. Za doruak je bila kaa od prosa i s tog razloga mnogi zeko vi nisu htjeli dorukovati. Gerasimovi je ipak sjedio u blagovaonici dugo vrijeme, paljivo i sporo stavljajui male liice prosene kae u usta. Iz suprotnog ugla poluprazne blagovaonice Nerin mu je kimnuo, sjedajui sam za stol i jedui bez apetita. Zavrivi doruak, Nerin se popeo na vlastiti leaj da tu provede posljednjih petnaest minuta slobodnog vremena. Leao je i gledao u luk stropa. Soba je umjela od razgovora o Ruskinoj sudbini. On se prole noi nije vratio i zekovi su znali da je uhapen i zatvoren u mali mrani kavez u upravnoj zgradi. Nisu govorili otvoreno, nisu ga glasno nazivali dvostrukim uhodom, ali to se razumijevalo. S obzirom na to da se njegova kazna nije mogla poveati, i da mu se ne moe dati jo jedan rok povrh onoga koji ima, oni su raspravljali nee li se njegovih dvadeset pet godina popravnog radnog logora pretvoriti u dvadeset pet godina samice. Specijalni zatvori, koji se sastoje iskljuivo od samica, gradili su se te godine, i osuda na samotnu robiju sve vie je i vie dolazila u modu. Dakako, ikin nee podii optubu protiv Ruske zbog toga to je dvostruki pijun. Ali ono to je ovjek skrivio i ono zbog ega ga

stavljaju pod sud ne mora nuno biti isto. Uhodu, na primjer, mogu optuiti zbog toga to ima crnu kosu i odrediti mu kaznu kakva ve sljeduje crnokose ljude. Nerin nije znao razmjere Ruskine prisnosti s Klarom i tako nije bio siguran smije li s njome razgovarati i malo je ohrabriti. I kako bi mu to moglo poi za rukom? Usred opeg smijeha, Rubin je odbacio ebe i sjeo na postelju u krznenoj kapi i podstavljenom kaputu. On je uvijek veoma dobroudno primao smijeh, koji je namijenjen njemu osobno. Skidajui kapu, ali zadravajui kaput i ne ustajui da se obue - to je sada bilo posve besmisleno, kada je ve prolo vrijeme odreeno za etnju, pranje i doruak - on je zamolio da mu netko natoi au aja. Sjedei tako, slijepljene i raupane brade, gurao je u usta bijeli kruh i maslac i zalijevao ih vruom tekuinom, a da toga uope nije bio svjestan. Prije nego je uspio ras-trljati san s oiju, ve se udubio u nekakav roman Uptona Sin-claira koji je drao slobodnom rukom, dok je u drugoj drao au. Bio je u najmranijem moguem raspoloenju. U araki su se odvijali jutarnji obilasci. Mlai porunik je uao. On je prebrojavao zatvorenike, a usterman je itao dnevnu zapovijed. Uavi u polukrunu sobu, usterman je objavio: "Panja! Zatvorenici se ovime obavjetavaju da nakon veere nikome nee biti doputeno da ide u kuhinju po vruu vodu. Stoga nemojte optereivati deurnog molbama u tom smislu! "ija je to zapovijed?" vrisnuo je Prjanikov, skoivi iz spilje dvostrukog leaja. 531 "efova", odgovorio je usterman vano. "Kad je izdana?" "Juer." Prjanikov je stegnuo ake i zatresao svoje mrave ruke iznad glave kao da doziva upomo i samo nebo. "To nije mogue!" prosvjedovao je bijesno. "U subotu naveer sam ministar Abakumov obeao mi je da e nou biti kipue vode za aj. To nije ak ni logino! Na koncu konca mi radimo do ponoi. Odgovorio mu je val smijeha. "Onda nemoj raditi do ponoi, budalo jedna", zagrmio je Dvojetjosov. "Ne moemo drati nonog kuhara", objasnio je usterman trijezno. Zatim je usterman uzeo otipkani popis od mlaeg porunika. "Panja!" najavio je prijeteim glasom. Svi su smjesta zautjeli. "Nie navedeni nee se jutros javiti na rad nego e se pripremiti za transport. Iz ove sobe: Horobrov, Mihajlov, Nerin, Semukin! Skupite sve predmete dravnog porijekla da ih vratite intendanturi. Dva su oficira na to izala. etiri imena, koja su navedena, sada su poput vira bili okrueni svim ljudima u sobi. Zekovi su ostavili aj, ostavili nedojedene sendvie, i sabrali se na okup. etvorica izmeu njih dvadeset petorice bila je neobino velika etva rtava. Svi su govorili u jedan glas; glasovi ohrabrenja mijeali su se s glasovima potitenosti i s glasovima koji su buno davali oduka bijesu. Neki su stajali na gornjim leaj evima i razmahivali rukama, drugi su se hvatali za glavu, trei su se svaali, busajui se u grudi. Neki su vadili jastuke iz jastunica. Cijela se soba pretvorila u takav pakao jada, pokornosti, gnjeva, izazova, pritubi, prorauna, da je Rubin ustao sa svog leaja onakav kakav jest, u podstavljenom kaputu i donjim gaama i zaurlao iznad bune zbrke tentorskim glasom: "Povijesni dan u araki! Jutro kazne za muketire!" I razmahnuo je rukama iznad glava sviju prisutnih.

Njegova predstava nije nikako znaila da se on raduje transportu zatvorenika. On bi se isto tako razmetljivo naalio da se radilo o njegovom vlastitom odlasku. Ali nita nije bilo tako sveto, a da bi se on mogao suzdrati od svog vlastitog tipa komentara. Transport je prekretnica u zatvorenikovu ivotu, isto tako sudbonosna kao to je rana za vojnika. Rana moe biti laka ili teka, moe se zalijeiti ili ispasti kobna: konano odredite transporta moe biti blizu ili daleko, moe biti boljitak ili smrt. Kad ovjek ita to Dostojevski kae o uasima ivota u zatvorima za teke robijae, iznenadi se kako su mirno ti zatvorenici odsluili svoj rok. Po deset godina ne bi doivjeli ni jedan jedini transport. Zek ivi na jednom mjestu, navikne se na svoje drugove, na rad, na pretpostavljene. Bez obzira na to koliko mu moe biti 532 strana elja za sabiranjem i posjedovanjem stvari, neizbjeno je da ipak tota nakupi: on ima kartonski koveg koji su mu poslali iz slobode, ili drveni koji je sam nainio u logoru; ima okvir s fotografijom svoje ene ili keri; ima papue nainjene od starih krpa, koje nosi kad se seta kroz baraku i skriva ih od svakodnevnih pretresa; moda je tu i tamo doao do rezervnog para pamunih hlaa ili sluajem nije vratio neke stare cipele; uspio je da sve to sakrije, da zagura u kakvu rupu, od jedne provjere inventara do druge. Ima ak vlastitu iglu, i vlastita dugmeta koja je sam vrsto priio. Moda ima ak i jedno ili dva rezervna dugmeta. Neto je malo duhana u njegovoj duhankesi. Ako je kico ima neto praka za zube i povremeno zube pere. Sabire sveanj pisama svoje obitelji, dokopa se nekako vlastite knjige: trgujui njome uspijeva proitati sve knjige u zatvoru. Ali transport pogaa krhku grau njegova ivota poput groma - uvijek bez upozorenja, uvijek ga uhvati na spavanju objava, koja se odgaa do posljednjeg mogueg trenutka. On urno trga obiteljska pisma i baca komadie papira u zahod. Ako je odreeno da se transport odvija crvenim stonim vagonima, straari konvoja odsijeku mu sva dugmeta i bace njegov duhan i praak za zube u vjetar, zato to bi ih on mogao upotrijebiti da zaslijepi straara, kad bi putom pokuao pobjei. Ako se upotrebljavaju starinski putniki vagoni, straar e mu bijesno zgnjeiti koveg, koji se ne moe smjestiti u uski prostor za prtljag, i time e ujedno slomiti i okvir slike. U svakom sluaju oduzet e mu knjigu koja je zabranjena u transportu, iglu koja se moe upotrijebiti da se raspile reetke ili da se zakolje straar, papue od krpe bacit e mu kao smee, i oduzet e mu rezervni par hlaa. Tako oien od grijeha vlasnitva, od svake naklonosti prema sreenom ivotu, ili enje za burujskim udobnostima, koje je pravedno osudio i sam ehov, osloboen isto tako prijatelja i prolosti, zek stavlja ruke iza lea i u redu etvorice svojih drugova (korak lijevo ili desno i straari e pucati bez upozorenja), okruen psima i straarima, on odlazi k eljeznikom vagonu. Svi ste ga vi vidjeli u tom trenutku na eljeznikoj postaji, ali u vaoj kukavikoj pokornosti okrenuli ste oi, okrenuli mu lea. Da niste postupili tako, deurni bi vas asnik mogao osumnjiiti i pritvoriti. Zek ulazi u vagon, koji se zatim zakapa iza potanskog vagona, vrsto zagraen reetkama s obje strane, nedostupan na peronima postaja svima koji bi mogli pokuati da pogledaju unutra, vagon se kree po redovitom eljeznikom voznom redu, zakraunat, zaguljiv, nosei svoj gusto stisnuti teret, zajedno sa stotinama uspomena, nada i strahova. Gdje ih odvode? To im nitko ne kae. to zeka eka na njegovom odreditu? Rudnik bakra? Sjea drva i pilana? Ili neka daleka zemljoradnika operacija, gdje je bar povremeno mogue ispei malo krumpira ili gdje se ovjek moe barem do sita najesti stone repe? Hoe li zek dobiti skorbut ili distrofiju

ve prvih mjeseci na nekoj cestogradnji? Ili e imati sree da mu pomogne neki poznanik ili da se dokopa posla kao pomonik u bolnici, kao 533 poslunik u barakama ili ak kao desna ruka kakvog intendanta? Hoe li mu dozvoliti, tamo gdje ga odvode, da se dopisuje? Ili e njegova obitelj ostati bez pisama u toku dugih i dugih godina, i povjerovati da je mrtav? Moad nee ni stii na odredite. U stonom vagonu moe umrijeti bilo od dizenterije, bilo od gladi, jer e zekove transportirati est dana bez kruha. Ili e ga straar premlatiti, jer je netko pokuao pobjei. Ili e, moda, na kraju putovanja u negrijanim vagonima, iz njih izbaciti samo smrznute leine zekova poput cjepanica. Crveni transporti trebaju katkad po mjesec dana da stignu do srca Sibira. Spomeni se, o gospode, onih koji nisu stigli! Premda e vlasti u araki postupati blago s njima kad budu odlazili, i dopustiti im ak da zadre i vlastite britve, dok ne dou do prvog zatvora, ova pitanja optereivala su poput vjenog mraka srca ovih dvadeset zekova kojima su rekli da se pripreme za transport toga utorka ujutro. Za njih je poluslobodni bezbrini ivot u araki zavrio. 534 86 ZBOGOM, ARAKO! Iako je Nerin bio zaokupljen neposrednim brigama, koje je izazvao njegov odlazak, u njemu se rodilo uvjerenje, koje je svakog trenutka postajalo sve intenzivnije, da on mora, kao za oprotaj, napraviti majoru ikinu zaista neugodnu scenu. I tako kada je zvono zazvonilo, pozivajui na posao, unato zapovijedi da ostane u spavaonici, on je kao i ostali zekovi koji nisu na popisu za transport izjurio kroz vrata arake. Poletio je na trei kat i pokucao na ikinova vrata. Rekli su mu da ue. ikin je sjedio mrk i mraan za svojim stolom. Od juer je neto u njemu prepuklo. Jednom nogom stajao je iznad ponora, a znao je dobro kako je to kad ovjek ostane bez tla pod nogama. Njegova mrnja prema djeaku nije mogla nai izravnog i brzog oduka. Najvie to je ikin mogao uiniti - i najmanje opasno za njega samog - bilo je da Doronina propusti malo kroz ake u samici, da mu zacrni malo dosje, a zatim da ga poalje natrag u Vorkutu. Tamo e s dosjeom, koji e ikin poslati s njim kad ga malo obradi, svakako dospjeti u specijalnu kanje-niku brigadu i uskoro e otegnuti papke. Posljedice e biti iste, kao da su mu sudili i osudili ga na strijeljanje. Sad, kad je zapoela jutarnja koloteina, on je odgaao da pozove Doronina na ispitivanje, jer je oekivao prosvjede i potekoe od ljudi koji su odreeni za transport. I imao je pravo. Uao je Nerin. Major ikin nikada nije mogao podnositi ovog mravog nepri-jaznog zeka s ukoenim ponaanjem i sitniavim poznavanjem zakona, ikin je nagovarao Jakonova ve odavno da poalje Nerina u transport, i on je sada primijetio Nerinov neprijateljski izraz sa zlobnim zadovoljstvom, pretpostavljajui da je ovaj doao da zahtijeva razlog zbog kojega ga se alje iz arake. Nerin je posjedovao prirodan dar da oblikuje pritubu u nekoliko izraajnih rijei i da je gorljivo izrekne u onom kratkom djeliu sekunde koliko je otvoren prozori za davanje hrane na vratima elije, ili da je ispie na mekom toaletnom papiru, kojim 535 zatvor opskrbljuje zatvorenike da bi na njemu mogli pisati deklaracije. Nakon pet godina zatvora, on je uspio izgraditi posebno odluan nain govora s pretpostavljenima - meu zekovima takav se nain nazivao "kulturni bezobrazluk". Njegove su rijei bile pristojne, ali mu je ton bio povien i ironian - ton kakvim stariji razgovaraju s mlaima. Ali nije bilo naina da se tome nae bilo kakav prigovor.

"Graanine majore", rekao je jo s vrata, "doao sam da dobijem knjigu koja mi je nezakonito oduzeta. Imam razloga da smatram da je est tjedana dovoljno dugo, kad se uzme u obzir stanje komunikacija u Moskvi, da se sazna da knjiga nije zabranjena od cenzure. "Knjiga?" uskliknuo je ikin, jer se u prvi as nije mogao sjetiti da kae ita pametnije. "Kakva knjiga?" "Isto sam tako uvjeren", nastavio je Nerin, "da vi znate o kakvoj knjizi govorim. Radi se o sabranim djelima Sergeja Jese-njina u depnom izdanju "Male biblioteke pjesnika"." "Jesenjin?" uskliknuo je major ikin, odgurnuvi stolicu, kao da se tek sada sjetio tog sramotnog imena, i da ga je to zgrozilo. Njegova siva kratko oiana lubanja izraavala je negodovanje i odvratnost. "Kako se usuujete pitati za Jesenjina?" "A zato ne? Objavljen je ovdje, u Sovjetskom Savezu." "To nije nikakav razlog." "Osim toga, objavljen je 1940. Drugim rijeima, ne u zabranjenom razdoblju izmeu 1917. i 1938." ikin se namrtio. "Gdje ste uli za takvo razdoblje?" Nerin je odgovorio saeto kao da je odgovor nauio napamet: "Jedan od logorskih cenzora mi je to vrlo ljubazno objasnio. Prilikom pretpraznike pretrage, oduzeli su mi Daljev rjenik, na osnovu toga to je objavljen 1935. i prema tome mora se podvri najpaljivijem provjeravanju. Ali kada sam cenzoru pokazao da je moj primjerak tana kopija izdanja iz 1881. on mi je spremno vratio knjigu i objasnio mi da nema nikakvih prigovora predrevolucionarnim izdanjima, jer "neprijatelji naroda nisu u to vrijeme jo djelovali". Na nesreu po vas, ovaj Jesenjin je objavljen 1940." ikin je zadrao dostojanstvenu utnju. A tada je tvrdoglavo rekao: "Vrlo dobro. Ali jeste li vi proitali knjigu? Jeste li je cijelu proitali? Moete li to izjaviti napismeno?" "Po paragrafu 95. Krivinog zakonika SSSR-a vi nemate nikakvih prava da u danom sluaju zahtijevate moj potpis. Ja to mogu izjaviti usmeno: imam nesretni obiaj da itam knjige koje su moje vlasnitvo, i obratno, da uvam knjige koje itam." ikin je prijetei raskrilio ruke. "Tim gore po vas." Namjeravao je da ovdje naini znaajnu stanku, ali Nerin je brzo uskoio. "I tako da sumiram, ponavljam svoj zahtjev: u skladu s ta-kom sedmom Odsjeka B zatvorskih pravila, molim vas da mi vratite knjigu, koja mi je nezakonito oduzeta." 536 Trepui pod ovom bujicom rijei, ikin je ustao. Dok je sjedio za stolom, njegova velika glava stvarala je dojam da je krupan, ali kad bi ustao inilo se kao da se skuplja, jer su mu ruke i noge bile veoma kratke. arei se od bijesa, pribliio se ormaru, otkljuao ga i izvukao lijepi mali svezak Jesenjina sa utim liem topole na ovitku. U knjizi je oznaio nekoliko mjesta. Izvalio se udobno kao i prije u naslonja, ne nudei Nerina da sjedne, i poeo je sporo razgledavati mjesta koja je obiljeio. Nerin je mirno sjeo, oslo-nivi ruke o koljena. Promatrao je ikina nepominim, upornim pogledom. "Evo ovdje, sluaj ovo", rekao je major s uzdahom i poeo je itati bez osjeaja, gnjeei glazbu poezije kao kakvo tijesto: "O, dlanovi mrtvi, dlanovi tui, Meu vama e pjesme moje umrijeti! Samo e vlati vai tugovati Za gospodarom starim. O kakvom on to gospodaru govori? O ijim dlanovima?" Zatvorenik je pogledao debele bijele ruke policajca. "U klasnom smislu Jesenjin je bio ovjek

ogranien, i mnogo stvari nije uope razumio", rekao je Nerin suutno, napuivi usne. "Kao Pukin i kao Gogolj ..." U Nerinovom glasu ulo se neto novo, to je natjeralo ikina da ga pogleda sa strahom. U nazonosti zekova, koji ga se ne boje, ikin je sam osjeao potajni strah: uobiajeni strah dobro odjevenih ljudi, kojima sve ide kao po loju, kad se susretnu s ljudima, koji su loe odjeveni i kojima ide od zla nagore. U takvom trenutku njegova vlast nije bila dovoljno adekvatna obrana. Za svaki sluaj, ustao je i napola otvorio vrata. "A to kaete na ovo?" upitao je, vrativi se naslonjau i itajui: "Bijelu sam ruu i krastau crnu vjenati htio na zemlji... Eto. Na to on ovdje cilja?" Neznatni trzaj zatresao je zatvorenikov zategnuti vrat. "Veoma jednostavno", odgovorio je. "Ne moe se pomiriti bijela rua istine s crnom krastaom zloina." Poput crne krastae kratkoruki, debeloglavi, tamnoputi policajac sjedio je s njime licem u lice. "Uostalom, graanine majore", Nerinove su rijei i dalje brzo tekle, "ja nemam vremena da sada s vama zalazim u knjievne interpretacije. Straar me eka. Prije est tjedana rekli ste da ete zatraiti od cenzure, od Glavlita, miljenje. Jeste li to uinili?" ikinova su se ramena trgnula i on je s treskom sklopio knjigu. "Ne moram ja vama polagati raune! Neu vam vratiti knjigu. Uostalom, nee vam dopustiti da je ponesete sa sobom." Nerin se bijesno podigao, ne skidajui oiju s Jesenjina. Sjeao se kako su ga njene ruke njegove ene jednom drale i kako je u njemu napisala: 537 Sve to si izgubio, vratit e ti se! Neka tako bude! Bez i najmanjeg napora rijei su mu potekle s usnica: "Graanine majore! Nadam se da niste zaboravili kako sam dvije godine zahtijevao od ministarstva dravne sigurnosti poljske zlote, koje su mi nezakonito oduzeli. Iako su svotu dvadeset puta provjeravali do posljednje kopjejke, na kraju sam je ipak dobio preko Vrhovnog sovjeta. Nadam se da niste zaboravili moj zahtjev da se pet grama prosijanog brana, koje zakon propisuje, stvarno i dijeli zatvorenicima. Meni su se smijali, ali ja sam to ostvario! A ima i drugih sluajeva. Upozoravam vas: neu vam dati tu knjigu. Umirat u u Kolimi - ali makar i s onu stranu groba, ja u vam je oteti! Ispunit u potanske sanduie svih centralnih komiteta i ministarskih savjeta pritubama protiv vas. Vratite mi je radije milom." I zaista, major slube sigurnosti popustio je pred tim osuenim bespomonim zekom, kojega alju u polaganu smrt. On se zapravo raspitao kod Glavlita i obavijestili su ga, na njegovo iznenaenje, da knjiga nije slubeno zabranjena. Slubeno! Njegovo profinjeno ulo njuha govorilo je ikinu da je to svakako propust i da se knjiga bez svake sumnje mora zabraniti. Ali je ipak ispadalo da se mora zatititi od optubi ovog neumornog stvaratelja neprilika. "U redu", sloio se major. "Vratit u vam je. Ali neemo vam dopustiti da je ponesete sa sobom." Nerin je pobjedonosno izaao na stube, drei dragocjenu knjigu u sjajnim utim koricama. Bio je to simbol uspjeha u trenutku kad se sve drugo ruilo. Na stubitu je sreo grupu zatvorenika koji su raspravljali 0 posljednjim dogaajima. Siromaha je bio meu njima, drei govor tihim glasom, da njegove rijei ne bi doprle do uprave: "to to rade? Ovakve ljude alju u transport! Zato? A to je s Ruskom Doroninom? Koja ga je ptica otkucala?" Drei vrsto svezak Jesenjina, Nerin je odjurio do Akusti-kog odjela. Pitao se kako e unititi svoje biljeke o povijesti prije nego straar doe po njega. Zatvorenici odreeni za transport nisu se ba smjeli ovako etati po

araki. Ovu posljednju kratku slobodu Nerin je mogao zahvaliti jedino velikom broju zekova koje su slali na transport, a isto tako moda i blagosti mlaeg porunika s njegovim vjeitim zanemarivanjem slube. Otvorio je vrata akustikog laboratorija. Vidio je da su vrata elinog kabineta otvorena, a izmeu njih stajala je Simoka, opet jednom odjevena u neuglednu prugastu haljinu, sa sivim alom prebaenim preko plea. Od jueranjeg okrutnog razgovora, meu njima nije bilo ni rijei, ni pogleda. Ona je vie osjetila nego to je vidjela, kako je Nerin uao, 1 zbunila se. Stala je kao ukopana, kao da odluuje to da uzme iz kabineta. Nije oklijevao, niti razmiljao; priao je elinim vratima kabineta i rekao apatom: 538 "Serafima Vitaljevna! Nakon jueranjeg dana zaista je bezobzirno to se obraam vama. Ali djelo, kojemu sam posvetio mnogo godina, bit e sada uniteno. Da ga spalim? Ili ete ga vi uzeti?" Znala je ve za njegov odlazak i nije se trgnula kad ga je spomenuo. Ali odgovarajui na njegovo pitanje podigla je svoje tune neispavane oi i rekla: "Dajte ga meni." Netko je dolazio, i Nerin je urno pristupio svom stolu. Tu se susreo s majorom Roitmanom. Roitman je bio sav nesretan. Sa zbunjenim smijekom rekao je: "Glebe Vikentiu! Kakva je to nesrea! Nisu me upozorili... Nisam imao pojma... A sada je prekasno da se stvar uredi." Nerin je podigao pogled i promatrao s hladnom samilou ovu osobu za koju je donedavno vjerovao da je iskrena. "Ma nemojte, Adame Venjaminoviu! Na kraju krajeva nije ovo moj prvi dan ovdje. Takve se stvari ne rade, a da se ne konzultira ef laboratorija." Poeo je istiti ladice svoga stola. Na Roitmanovom licu vidjela se neugoda: "Ali, vjerujte mi, Glebe Vikentiu, mene nitko nije pitao, nita mi nisu rekli..." Rekao je to glasno u nazonosti cijelog osoblja. Izabrao je radije da izgubi obraz pred svima ostalima, nego da ostane lupe u oima ovjeka koji odlazi. Kaplje znoja pojavile su mu se na elu. Tupo je promatrao Nerina kako isti stol. Zaista, nitko nije pitao njegov savjet - to je bio jo jedan udarac, koji je primio od inenjerskog pukovnika. "Da li da svoje materijale o artikulaciji predam Serafimi Vitaljevni?" ravnoduno je upitao Nerin. Rastreseni Roitman nije odgovorio, nego je polako izaao iz sobe. "Uzmite moje radne materijale, Serafima Vitaljevna", rekao je Nerin i poeo prenositi na njen stol svoje mape, skupljene papire, grafikone i kartone. Svoje tri biljenice spremio je u jednu od mapa. Ali nekakav unutranji glas savjetovao ga je da to ne ini. Nerin je na brzinu promotrio Simokino dugo neprozirno lice. Iznenada mu je palo na pamet: da li je to klopka? enska osveta? Dunost porunika MGB-a? ak ako su joj ruke sada tople i pruene, hoe li njena djevianska vjernost trajati dugo? Glava maslaka traje do prvoga vjetra; djevica traje do prvoga ovjeka. Ona e rei svome muu: "Evo ovdje imam neto, dragi, to su mi ostavili na uvanje." Premjestio je biljenice u dep i dao mape Simoki. Izgorjela je velika knjinica u Aleksandriji. U samostanima nisu predavali ljetopise neprijatelju, ve ih spaljivali. I aa lub-janskih dimnjaka - aa od izgorena papira, od sve vie izgorena papira, pada na zekove, koji izlaze na etnju po uskoj terasi zatvorskoga krova.

Moda je vie velikih misli spaljeno nego objavljeno. 539 Ako mu uspije ostati na ivotu on e vjerojatno sve to ponovo napisati po sjeanju. Nerin je zgrabio kutiju ibica, a zatim istrao i zakljuao se u zahod. Deset minuta kasnije se vratio, blijed i ravnoduan. U tom asu Prjanikov se vratio u laboratorij. "Kako se to moe dogoditi?" pitao je on. "Pa mi ak ni ne bjesnimo! Potpuno smo otupjeli! Transportirati zatvorenike! Prtljaga se moe transportirati, ali tko ima pravo da transportira ljude?" Valentuljina gorua propovijed nala je odjeka u srcima zekova. Uznemireni transportom svi su laboratorijski zekovi prestali s radom. Svaki transport je znaio trenutak opomene, trenutak koji znai "svi emo mi na to doi". Transport zatvorenika prisiljavao je svakoga zeka, ak i one koje nije izravno pogaao, da razmisli o nesigurnosti svoje sudbine i o injenici da je cijeloga ivota preputen na milost i nemilost GULAG-a. Cak i zek, koji nikada nije prekrio propise, mogao je biti siguran da e ga poslati iz arake barem dvije godine prije nego zavri njegova kazna, tako da kad izae na slobodu sve to on zna bude zastarjelo ili zaboravljeno. Izmeu sviju njih, samo oni zatvorenici koji su osueni na dvadeset pet godina nisu vidjeli kraja roku svoje kazne i stoga ih je operativni sektor najvie volio u araki. Mlitavo su zekovi okruili Nerina. Neki su sjedili po stolovima umjesto na stolicama, da bi pokazali ozbiljnost trenutka. Bili su zamiljeni i sjetni. Kao to se na pogrebima ljudi prisjeaju svega dobroga to je pokojnik uinio, tako su se oni i sada prisjeali, u prilog Ner-inu, kako je podizao glas u obranu njihovih prava i kako se zalagao za njihove interese. Ponovili su slavnu priu o prosijanom branu, kada je on obasuo zatvorsku administraciju i ministarstvo unutranjih poslova pritubama, zato to on sam osobno ne dobiva propisanu koliinu prosijanog brana u obrocima. Prema zatvorskim propisima, kolektivne tube i tube na raun drugih bile su zabranjene. Iako je ideja, koja je stajala iza toga, bila da se zatvorenik mora preodgajati u socijalistikom pravcu, u stvari bilo mu je zabranjeno da se zalae za zajedniku stvar. U tom razdoblju zekovi u araki nisu jeli do sita i borba za propisanu koliinu brana izazivala je ivlje zanimanje nego meunarodni dogaaji. Fantastina epopeja zavrila je Nerinovom pobjedom. Pomonik zatvorskog intendanta - nazivali su ga tada "kapetanom zaduenim za donje gae" - bio je otputen s posla. Od prosijana brana koje je svaki ovjek u araki dnevno dobivao, kuhali su se dva puta tjedno posebni valjuci. Zekovi su se isto tako sjeali Nerinove borbe da se produi vrijeme za nedjeljnu etnju. Ta je borba meutim zavrila porazom: kad bi se zatvorenicima dopustilo da se slobodno etaju nedjeljom, tko bi radio! Sam Nerin je jedva sluao te hvalospjeve. Za njega je doao trenutak djelovanja, i u njemu se budila energija. Sada, kad se dogodilo najgore to se moe, svako je poboljanje ovisilo o njemu samom. Predavi materijale o artikulaciji Simoki, predavi sav tajni materijal Roitmanovom pomoniku, spalivi i poderavi svo540 je osobne papire, i naslagavi nekoliko gomila knjiga i asopisa, koji pripadaju knjinici, iskopao je sada svoj posljednji imutak iz ladica i raspoklanjao ga prijateljima. Oni su ve odluili tko e dobiti njegovu utu stolicu za ljuljanje, tko e dobiti njemaki pisai stol, tko tintarnicu, tko sveanj uvezena granulirana papira. Umirui je osobno razdijelio svoje nasljedstvo s veselim smijekom, a svaki od nasljednika dao mu je zauzvrat dva ili tri paketia cigareta. To je bio u araki zakon: u ovom svijetu cigareta ima obilje, u onom drugom cigarete su dragocjenije od kruha. Rubin je doao iz tajnog laboratorija. Oi su mu bile tune, a vreice ispod

oiju su mu visile. Rasporeujui svoje knjige, Nerin mu je rekao: "Kad bi tebi bilo stalo do Jesenjina, ja bih ti ga odmah dao." "Zbilja?" zaprepateno je upitao Rubin. "Ali tebi se vie svia Bagricki, pa ti ne mogu pomoi." "Ti nema etkice za brijanje", rekao je Rubin i izvadio iz depa etkicu s ulatenom drkom od bakelita. Po mjerilima zekova bila je raskona. "Na kraju krajeva, ja sam se zavjetovao da se ne brijem, dok me ne revidiraju, pa je evo ti uzmi." Rubin nikada nije govorio "dan kad me puste na slobodu" zato to bi to oznailo prirodan svretak njegove kazne. Uvijek bi rekao "dan kad mi revidiraju kaznu". I nastavljao je da alje molbu za molbom da se njegov sluaj uzme ponovo u razmatranje. "Hvala, stari, ali ti si se tako navikao na araku da si zaboravio logorske propise. Tko e mi dopustiti u logoru da se brijem? Pomozi mi da vratim knjige." Stali su skupljati i sreivati knjige i asopise. Ljudi oko njih razili su se svaki na svoju stranu. Nosei naramke knjiga njih dvojica su izali iz laboratorija i popeli se glavnim stubitem. U nii gornjeg hodnika zastali su da dou do daha i da presloe naramke, koji su se ruili. Nerinove oi, koje su za vrijeme svih tih priprema gorjele od morbidnog uzbuenja, postale su sada tupe i letargine. "Sluaj, prijatelju", rekao je, "tri godine se nismo nijedanput sloili, cijelo smo se vrijeme svaali, rugali se jedan drugome, ali sada kada te gubim, moda zauvijek, osjeam jasno da si ti jedan od mojih naj ... naj..." Glas mu se slomio. Rubinove krupne crne oi koje su tako esto iskrile od bijesa, bile su sada pune topline i stidljivosti. "Sve je to bilo pa prolo", kimnuo je glavom. "Poljubimo se, zvijeri." I prislonio je Nerinovo lice na svoju crnu gusarsku bradu. Trenutak kasnije, upravo dok su ulazili u knjinicu, stigao ih je Sologdin. Izgledao je zabrinuto. Od nepanje, on je tresnuo prejako staklenim vratima i knjiniar je podigao oi prema njima. "Tako, Glebe!" rekao je Sologdin. "Dogodilo se, znai. Odlazi." Ne obraajui ni najmanje panje "biblijskom fanatiku", koji je stajao kraj njega, Sologdin je promatrao samo Nerina. 541 Ni Rubin nije osjeao sklonost da se pomiri s "dosadnim vitezom", i pogledao je u stranu. "Da, znai ide. Zlo. Jako zlo." Nije bilo vano to su razgovarali za vrijeme sjee drva i koliko su se svaali za vrijeme etnji. Ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto gdje bi Sologdin mogao podijeliti sa Nerinom, kao to se bio nadao, svoje zakone razmiljanja i ivota. "Sluaj", rekao je. "Vrijeme je novac. Jo uvijek nije prekasno. Ako se slae da ostane kao strunjak za proraune u projektu, moda bih te mogao zadrati... u kakvoj grupi... Ali morat e raditi iz petnih ila, iskreno te upozoravam." Rubin je pogledao Sologdina s iznenaenjem. Nerin je uzdahnuo. "Hvala ti, Dmitrije. Imao sam takvu priliku da sam htio. Ali puhnulo mi je u glavu da pokuam izvriti eksperiment sa samim sobom. Ima narodna poslovica koja kae: ovjek se ne davi u moru nego u lokvi. Pokuat u da se bacim u more." "Tako? Pa, sve to ovisi o tebi, samo o tebi." Sologdin je govorio brzo,

poslovno. "Veoma mi je ao, strano mi je ao, Gleb." Njegovo je lice bilo ozbiljno zabrinuto. urilo mu se, ali se prisiljavao da se ne uri. I tako su stajali, tri zatvorenika, i ekali na knjiniarku, demobiliziranog porunika obojene kose, prenamazanih usnica i debelo napudranog lica, da mirno provjeri Nerinovu knjiniku karticu. Uznemiren zlovoljnim odnosima izmeu dvojice drugova, Gleb je rekao mirno u potpunoj tiini knjinice: "Prijatelji moji. Morate se pomiriti." Ni Rubin ni Sologdin nisu se pomaknuli. "Dmitrije", Gleb je bio uporan. Sologdin je podigao hladni plavi plamen svog pogleda. "Zato se obraa ba meni?" rekao je, kao da je iznenaen. "Leve!" ponovio je Gleb. Rubin ga je pogledao praznim oima. . "Zna li", upitao je, "zato konji toliko dugo ive?" Nakon male stanke dodao je: "Zato to nikad ne raiavaju svoje odnose." Nakon to se liio dravnog vlasnitva i slubenih poslova, i poto mu je straar naredio da poe u zatvor i da skupi svoje stvari, Nerin je, nosei gomilu kutija cigareta u naruju, sreo u hodniku Potapova, koji se urio s nekakvom kutijom pod mikom. Potapov, kad ide na posao, nije bio isti Potapov koji se seta po dvoritu; unato epave noge, hodao je ivahno, gurajui glavu naprijed, a zatim je povlaei, mirei uporno prema neem udaljenom, kao da mu glava i pogled pokuavaju prestii kratke noge. Potapov se htio oprostiti sa Nerinom i drugima, koji odlaze, ali tek to je toga jutra uao u laboratorij, kad ga je unutarnja logika njegova posla toliko obuzela, da mu je potisnula sve druge osjeaje i misli. Ta sposobnost da se potpuno posveti poslu, da zaboravi na ivot, bila je temelj njegovih inenjerskih trijumfa u vanj-skome svijetu, a u zatvoru mu je pomagala da podnese sve nevolje. 542 "Tako je to, Andrejiu", rekao je Nerin, zaustavivi ga. "Bolesnik je bio sretan i nasmijeen, ali je umro." Potapov se napregnuo da se sabere. Shvaanje mu se vratilo u oi. Slobodnom je rukom potraio potiljak, kao da se eli poeati. "Zdravo", rekao je. "Dao bih vam svog Jesenjina, Andrejiu, ali za vas ne postoji nitko drugi osim Pukina." "I mi emo svi tamo doi jednoga dana", rekao je Potapov tuno. Nerin je uzdahnuo. "Gdje emo se opet sresti? U prolaznom zatvoru u Kotlasu? Ili u rudnicima Indigirke? Ne mogu ni u snu pomisliti, da emo se sresti eui po gradskom ploniku, to misli?" Zamirivi i gledajui iskosa, iz uglova oiju, Potapov je recitirao: "Moje su oi slijepe za sablasti, Samo udaljena nada Katkada mi uzbudi srce." Na vratima broja 7 pojavila se glava Markueva, zarumenje-nog od napora. "ujte, Andreji! Gdje su filteri? Posao eka!" povikao je nestrpljivim glasom. Koautori "Budinog smijeka", nespretno su se zagrlili. Paketii belomorskih cigareta rasprili su se po podu. "Mora me razumjeti", rekao je Potapov, "mrijestimo se, i nemamo ni aska vremena." "Mrijestiti" bila je rije Potapova za onaj nemirni galamdij-ski aljkavi nain rada, koji je prevladavao u Institutu Mavrino - i ne samo tamo: bio je to stil rada, koji novine opisuju kao "kampanjski" ili "guva u posljednjem trenutku". "Pii mi!" dodao je Potapov i obojica su se nasmijala. Nita nije prirodnije

rei na rastanku, ali u zatvoru je takav zahtjev samo poruga. Korespondencija izmeu izoliranih otoka GULAG-a nije postojala. Drei kutiju filtera pod mikom i zabacujui glavu, Potapov je odjurio niz hodnik, kao da uope ne epa. Nerin je pourio u polukrunu sobu, gdje je stao skupljati svoje stvari, predviajui svojim naotrenim ulima bolna iznenaenja, koja e donijeti skoranje pretrage, prvo u Mavrinu, a zatim u Butirki. Straar je dva puta doao da ga pouri. Drugi su ve otili, ili su ih ve stjerali u zatvorsku upravu. Dok je Nerin zavravao pakovanje, Spiridon, miriui sav na svjeinu prirode, doao je u sobu u svom crnom radnom kaputu, dvaput zavezanom oko struka. Skidajui svoju crvenkastosmeu kapu s velikim nau-njacima, i paljivo zavrnuvi ugao neijeg kreveta, da ne bi zaprljao bijelu plahtu, sjeo je na eline federe u prljavim pamunim hlaama. "Spiridone Daniliu! Gledaj!" rekao je Nerin, pruajui mu knjigu. "Evo Jesenjina!" 543 "Vratio ti ga je onaj gad?" iskra svjetla zasjala je na Spiri-donovom mranom licu, koje je danas osobito bilo smeurano. "Nije toliko vana knjiga, Daniliu", objasnio je Nerin, "nego naelo: ne smijemo dopustiti da nas gaze." "Tako je", kimnuo je Spiridon. "Uzmi je, evo ti knjige. Za uspomenu." "Nee je ponijeti sa sobom? upitao je Spiridon rastreseno. "ekaj as", rekao je Nerin uzimajui knjigu. Otvorio ju je, traei stranicu. "Nai u ti ono mjesto, evo ovdje moe proitati ..." "to emo, hajde onda, Glebe", mrano e Spiridon umjesto pozdrava. "Zna kakav je ivot u logoru: srce ti ezne za radom, ali neka te noge vuku prema ambulanti." "Nisam ja vie novajlija, ne mora se za mene brinuti, Daniliu. Pokuat u raditi. Zna kako se kae: ne udavi se ovjek u moru nego u lokvi." I tada pogledavi paljivo Spiridona, Nerin je primijetio da nije vie nalik sebi, da je posve drukiji, i da se njegova nevolja ne moe pripisati naprosto rastanku s prijateljem. Tada se sjetio da je juer, nakon objave novih zabrana, otkrivanja dounika, Ruskinog hapenja i razgovora sa Simokom, potpuno zaboravio da je Spiridon trebao dobiti pismo od kue. Odmaknuo je knjigu u stranu. "Pismo. Jesi li dobio pismo, Daniliu?" Spiridonova ruka bila je u depu, drei pismo. Izvadio ga je. Koverta, previjena nadvoje, ve se malo otrala na pregibu. "Evo ga. Ali ti nema vremena", rekao je Spiridon, a usne su mu drhtale. Kuvertu je zaista preklapao i otklapao mnogo puta od juer. Adresa je bila napisana krupnim okruglim, pouzdanim rukopisom Spiridonove keri, rukopisom kojeg je sauvala sve od petog razreda osmoljetke, nemajui prilike da se dalje koluje. Kao to je bio obiaj izmeu njega i Spiridona, Nerin je poeo itati pismo naglas: "Dragi moj oe! Nije lijepo da ti ovako piem, ali nemam hrabrosti da dalje ivim. Kako su zli ljudi na svijetu! to sve obeavaju - i kako te prevare..." Nerinu je zastao glas u grlu. Pogledao je Spiridona i susreo njegove razrogaene gotovo slijepe oi, koje su zurile ispod upavih riih obrva. Ali nije vie bilo vremena da ovjek nae istinske rijei utjehe. Vrata su se irom otvorila i unutra je bijesno provalio Nadelain. "Nerin!" povikao je. "Kad si prema nekom pristojan, onda ovako postupa! Svi su ve tamo - ti si posljednji!" Straari su urili da sakupe zekove odreene za transport u zgradu uprave,

prije nego pone ruak, tako da se vie ni s kim ne susretnu. 544 Ni Sekunde vie!" vikao Je mlai ^ Uzdahnuo" dok mu J"e u "Zbogom, Glebe." "Zbogom zauvijek, Spiridone Daniliu " kripilo, i mahnuo u p Spiridon je uzeo otvorenu knjigu svojim neopranim rukama prekrivenim mnogogodinjim naslagama prljavtine, spr^ta" pismo svoje keri meu korice s liem topole i poao u svoju s rJSiv?^je? da j-C kolJenom obori svoju krznenu kapu s postelje i da ju je ostavio da lei na podu. 87 MESO Kad su se zekovi, odreeni za transport, skupili u zatvorskoj upravi, pretresli su ih. Kada je pretraga zavrila, odveli su ih u sobu, koja je sadravala samo dva gola stola i grubo tesanu klupu. Major Miin bio je nazoan na cijelom pretresu, a od vremena do vremena navratio bi i pukovnik Klimentjev. Debeljukasti ljubiasti major nije se udostojao da se sagne, da pregleda vree i kovege - to ne bi dolikovalo njegovom rangu - ali ve je njegova nazonost inspirirala straare, koji su stvarno pretresali stvari. Oni su marljivo raspakovali svu odjeu zatvorenika, sve-njeve i krpe, i podizali golemu galamu oko svake sitnice, posebno kad se radilo o neem napisanom. Postojao je propis da oni koji izlaze iz specijalnog zatvora ne smiju sa sobom ponijeti ni jedan papiri na kojem neto pie ili je nacrtano ili odtampano. Stoga je veina zekova unaprijed spalila sva pisma, unitila biljeke o svom radu i raspoklanjala knjige. Jedan od zatvorenika, inenjer Romaev, kojemu je do kraja kazne ostalo jo samo est mjeseci, budui da je odsluio nekih devetnaest i pol godina, otvoreno je nosio sa sobom veliku mapu izrezaka iz dugog razdoblja svoga ivota, biljeke i proraune za instaliranje hidroelektrinih centrala. Oekivao je da e ga poslati negdje kod Krasnojarska i raunao je da e moi raditi tamo u svom zvanju. Premda je njegova mapa ve bila pregledana osobno od komandanta inenjerskog odsjeka, pukovnika Jakonova, koji ju je obiljeio svojim parafom, tako da se moe iznijeti iz arake, i premda ju je major ikin poslao u upravu odsjeka, gdje je bila izdata i druga dozvola, ispalo je da su svi mjeseci grozniavog planiranja i razmiljanja ipak bili Romaevu potpuno uzaludni. Major Miin izjavio je da on nita ne zna o toj mapi i zapovijedio je da mu se oduzme. Odnijeli su je, a inenjer Romaev promatrao ju je kako odlazi svojim umornim oima koje su ve bile navikle na sve. Gledao je on prije i vrenje smrtnih kazni i zatvoreniki transport u stonom vagonu iz Moskve do srca Sibira. U rudniku kraj Kolime podmetnuo je nogu pod rudniki vagonet 546 i ? i da bi slomio gnjat. Leei u bolnici uspio je izbjei stranoj smrti arktikog robijaenja. ak ni nad unitenjem desetogodinjeg posla nije vrijedno prolijevati suze. Drugi zatvorenik u ovom transportu bio je niski elavi tehniki crta, Semukin, koji je svake nedjelje troio toliko napora na krpanje arapa. On je bio novajlija, i odsluio je do sada tek dvije godine, a i te samo u zatvoru u araki. Uasno se plaio to e ga poslati u logor. Ali unato strahu i oaju, pokuao je sauvati mali svezak Ljermontova, koji je za njega i njegovu enu predstavljao kult. Molio je majora Miina da mu vrati knjigu, i djetinjasto je krio ruke. Vrijeajui osjetljivost zekova-veterana, pokuao

se probiti ak u pukovnikov ured, ali ga nisu pustili. Iznenada je istrgnuo Ljermontova iz ruku jednog od straara, koji je panino skoio do vrata, smatrajui taj postupak znakom pobune. Semukin je snagom, koju mu ovjek nikako ne bi naoko dao, istrgnuo zelene korice knjige, bacio ih, a onda stao kidati stranicu po stranicu, plaui i urlajui, dok ih je razbacivao po sobi: "Evo vam ih! derite ih. Zapeli vam u grlu, dabogda." Pretres se nastavljao. Kad je zavrio, zekovi su jedva prepoznali jedan drugoga. Na zapovijest, bacili su svoje plave radne kombinezone na jednu hrpu, svoje erarsko rublje na drugu, a svoje kapute - osim ako nisu bili potpuno raspadnuti - na treu. Sada su svi bili obueni u svoje vlastito bive odijelo ili na licu mjesta zamijenjenu odjeu. Sluei godinama u araki nisu uspjeli zasluiti niti novo odijelo. Nije se tu radilo o prkosu ili krtosti sa strane logorskih vlasti. I logorske vlasti su same bile pod nadzorom raunovoe. I tako su neki od njih, unato tome to je sredina zime, ostali bez donjeg rublja. Ili su navukli iste one gae i potkoulje, koje su nosili onoga dana kada su stigli iz logora, i koje su neoprane godinama skupljale plijesan u vreama skladita. Drugi su nosili nezgrapne logorske cokule, jer svaki zatvorenik koji je u svom svenju imao logorske cokule izgubio bi smjesta svoje civilne cipele s gumenim galoama. Trei su imali na nogama platnene cipele s tvrdim potplatima, a pravi sretnici imali su ak i pustene izme. Pustene izme su za zatvorenika pravo blago. Najsiromanije od svih stvorenja na zemlji, s manje budunosti i manje sigurnosti od abe, krtice ili poljskoga mia, zek se ne moe braniti protiv obrata svoje sudbine. U najtoplijem i najdubljem logu zek se nikada ne moe osloboditi straha da e ve idue noi biti izbaen na uase zima, da e ga kakva ruka s nebeskoplavom epoletom zgrabiti i odvui na Sjeverni pol. Stoga je velika nevolja ako na nogama nema pustenih izama: tada vlastite noge slobodno moe baciti s kamiona u Kolimi, kao dvije cjepanice leda. Zek bez vlastitih pustenih izama cijele e se zime sakrivati, lagati, simu-lirati, podnositi sve uvrede ili progoniti bilo kojeg ivog ovjeka, samo da bi izbjegao zimski transport. Ali zek koji ima vlastite pustene izme neustraiv je! On hrabro gleda vlastima u oi i prihvaa zapovijed za putovanje sa smijekom Marka Aurelija. 547 Premda je vani bila jugovina, svi oni koji su imali vlastite pustene izme, ukljuujui Horobrova i Nerina, navukli su ih na noge i ponosno u njima etali po sobi. Postupili su tako djelomino da sami sebi olakaju duu, da i sami osjete njihovu toplinu, premda se danas ide samo do zatvora Butirka, gdje nije nimalo hladnije nego u araki. Jedino neustraivi Gerasimovi, koji je odbio da poe u lov na ljude, nije imao nieg svog, i intendantura mu je izdala kao zamjenu radni kaputi dugih rukava, koji se nije mogao sprijeda zakopati, i koji je ve bio iz "druge" ruke, kao i otrcane platnene cipele, koje su takoer bile iz druge ruke. Zahvaljujui svojim naoalima, on je u takvu odijelu izgledao posebno komino. Pretres je zavrio. Svih dvadeset zekova natjerali su u praznu ekaonicu sa stvarima, koje su im dopustili da zadre. Vrata su se iza njih zatvorila, i na njih je stao straar, dok ekaju crnu maricu. Drugi je straar patrolirao po klizavom ledu ispod prozora, da bi otjerao svakoga tko moda pokua da ih vidi za vrijeme odmora za ruak. Na taj nain prekinuo se svaki kontakt izmeu dvadesetorice koja odlaze i dvjesta ezdeset i jednoga koji ostaju. Oni koji ekaju transport jo uvijek su u araki, a opet vie nisu u njoj. Svako je naao mjesto gdje da sjedne, na vlastiti sveanj ili na klupe, i isprva su svi utjeli. Svaki je razmiljao o pretresu: to su mu oduzeli i to su ostavili. Svatko je mislio o araki: o prednostima koje gubi kad iz nje odlazi i koliko je godina

kazne proveo ovdje, i koliko mu jo ostaje. Pa zatvorenikom obiaju, oni su uvijek nanovo prebrojavali mjesece i godine: vrijeme koje su ve izgubili i vrijeme koje ostaje da se izgubi. Razmiljali su o svojim obiteljima, od kojih e biti otcijep-ljeni tko zna koliko dugo. I o injenici da e opet morati da ih mole za pomo. Jer GULAG je zemlja gdje odrastao ovjek, koji radi dvanaest sati dnevno, ne moe prehraniti samoga sebe. Razmiljali su o tome kamo ih alju i to ih tamo eka i kako e se tamo smjestiti. Svatko je svoje misli drao za sebe, ali misli sviju bile su mrane. Svakome je trebalo ohrabrenja i nade. Stoga, kad su poeli meusobno razgovarati, i kad je netko rekao da ih moda nee poslati u logor nego u drugu araku, ak su i oni koji niemu ne vjeruju naulili ui. ak se i Krist u vrtu Getsemanskom, znajui dobro svoju gorku sudbinu, unato svemu molio i nadao. Horobrov se muio da popravi ruku svog kovega, koja je neprestano ispadala. Glasno je psovao: "Ah, ti kujini sinovi! Ne znaju napraviti ni jednostavni koveg. Neka svinja je htjela na tome tedjeti, Bog ga ubio, pa su samo savili krajeve eline ipke i zagurali ih u rupe za ruku. Dri samo kad je koveg prazan. Cim ga napuni, ode!" 548 Nekoliko cigala ispalo je iz pei (i pei su bile sazidane po naelima tednje) i Horobrov je bijesno jednom ciglom udarao elinu ipku, da je ponovo zatjera u rupe. Nerin je shvaao Horobrova. Svaki put kad bi se susreo s ponienjem, nehatom, porugom, aljkavou, Horobrov je bio izvan sebe. I zaista, kako ovjek moe ostati miran pred takvim stvarima? Moe li civilizirani rjenik izraziti ivotinjski krik ovjeka koji je duboko pozlijeden? Na pragu povratka u logorski ivot, Nerin je osjeao kako mu se vraa onaj vani element muke slobode: svaka peta rije bit e mu prostaka kletva. Romaev je tiho priao novajlijama koje se eljeznike pruge obino upotrebljavaju za transport zatvorenika u Sibir i opisivao je prednosti kujbievskog tranzitnog zatvora pred onima u Kirovu ili Gorkome. Horobrov je prestao udarati, bijesno je tresnuo ciglom o pod i ona se rasprsnula u crvenu prainu. Tada je Nerin ustao, osjeajui kao da iz svog logorskog odijela crpe energiju, zatraio je da straar pozove Nadelaina i izjavio na sav glas: "Mlai porunice! Mi jasno vidimo kroz prozor da ruak ve pola sata traje. Zato nama ne donose jelo?" Mlai porunik je nespretno kopkao nogom po tlu i ispriavajui se odgovorio: "Vi ste od danas skinuti sa snabdijevanja." "to vam to znai, skinuti?" I zauvi brundanje slonog nezadovoljstva iza sebe, Nerin je uporno produio: "Poite i recite upravniku zatvora, da mi ne idemo nigdje bez ruka! Neemo dopustiti ni da nas silom ukrcaju." "Dobro, izvijestit u!" rekao je mlai porunik, smjesta poputajui. S osjeajem krivnje odjurio je pretpostavljenima. Nitko u sobi nije utio - svi su glasno prosvjedovali. Ulagi-vako i presuzdrljivo ponaanje ljudi, koji ive na slobodi, svakom bi se zeku inilo ludou. "Ima pravo!" "Pritisni ih!" "Ti nas lopovi kradu." "krci! Tri godine smo radili, a sada krtare na jednom ruku." "Neemo ii! Sasvim jednostavno! to nam sada mogu?" ak i oni koji su u

dnevnim poslovima bili potpuno mirni i pokorni vlastima, sada su se ohrabrili. Slobodni vjetar tranzitnih zatvora ve im se vidio na licu. Ova posljednja prilika da jedu meso nije znaila samo posljednji puni eludac prije nego to dou mjeseci i godine mrave hrane, znaila im je ujedno i njihovo ljudsko dostojanstvo. Pa ak i oni kojima je grlo suho od straha i koji ne bi u tom trenutku bili u stanju nita okusiti, ak su i oni, zaboravljajui svoju tjeskobu, zahtijevali ruak. S prozora su jasno mogli vidjeti stazu koja vodi od uprave do kuhinje. Vidjeli su kamion koji natrake dolazi do drvarnice s velikom jelom u kou, kojoj su grane strile daleko preko ograde kamiona. Iz kabine je izaao zatvorski intendant, a odostrag je skoio jedan straar. 549 Pukovnik je odrao rije. Sutra ili prekosutra jelku e postaviti u polukrunu sobu, a zekbvi - oevi koji vie nemaju djece - postat e sami djeca, vjeat e po njoj ukrase, obilno iskoritavajui vrijeme koje im drava stavlja na raspolaganje. Clarina mala koarica i sjajni mjesec u staklenom kavezu objesit e se na jelku, a mrki i bradati ljudi oblikovat e krug, i urliui vuje krike svoje sudbine plesat e oko jelke s gorkim smijehom: U umi je rasla jelka, jelkica, U umi je rasla jelka... Vidjeli su kako straar pod prozorom tjera Prjancikova, koji se pokuao probiti do izoliranih zekova, i koji je neto urlao, diui ruke u nebesa. Vidjeli su mlaeg porunika Nadelaina kako se zabrinuto uri u kuhinju, zatim u upravu, pa opet u kuhinju, pa u upravu. I vidjeli su kako su Spiridona odvukli od njegova ruka da bi istovario jelku s kamiona. Putom, on je brisao brk i podizao pojas. Mlai porunik je konano jo jednom poao u kuhinju i uskoro je vodio sa sobom dva kuhara, koji su izmeu sebe nosili kantu za mlijeko sa zajmaom, koja iz nje stri. Iza njih je ila ena s hrpom zdjelica. Bojei se da se ne poklizne, ona je zastala kraj vrata. Mlai se porunik vratio i uzeo od nje nekoliko zdjelica. U sobi se zaulo pobjedonosno brujanje. Ruak se pojavio na vratima. Stali su nalijevati juhu oko stola, i zekovi su uzeli svaki svoju zdjelu, odnosei je u kakav ugao, sjedei na prozoru ili na kovezima. Neki su uspjeli jesti stojei, oslanjajui se o visoki stol oko kojega nije bilo klupa. Mlai porunik i kuhari su otili. U sobi je nastala ona duboka tiina, koja bi uvijek trebala da prati jelo. Razmiljali su: "Evo masne dobre juhe, nema puno u njoj mesa, ali osjea se barem ukus mesa. U usta stavljam ovu licu, pa ovu, pa onda ovu, a u njoj ima neto slanine i neto tankih ilica; topla e tekuina proi kroz moje drijelo do eluca, a moja krv i miii ve slave slavlje, slutei pojaanje i novu snagu." Nerin se sjetio poslovice: "Ako hoe samo meso vjenaj se za ovjeka, ako hoe dobar gula vjenaj se za enu." On je shvaao ovu poslovicu tako da mukarac priskrbljuje meso, ali da je ena potrebna da bi ga skuhala. Obini ljudi nikad sami sebi ne pripisuju uzviene motive u svojim poslovicama. U tisuama poslovica ruski narod uvijek iskrenije govori o sebi, nego Tolstoj i Dostojevski o sebi u svojim ispovijedima. Kad je juhe nestalo, i kad su aluminijske lice postrugale dno zdjelica, netko je progunao: "E tako! Tako!" Iz ugla mu je netko odgovorio: "Spremite se na post, brao!" Neki drugi kritiar je dodao: "Ostrugali su dno kazana, a juha ipak nije gusta. Moda su sve meso izvadili za sebe." Jo jedan glas se umorno javio: 550

"Da, ali ovakve juhe neemo dugo vidjeti!" Tada je Horobrov udario licom po praznoj zdjeli i rekao jasnim glasom, dok mu se prosvjed dizao u grlu: "Ne, prijatelji moji! Bolje je jesti kruh s vodom nego pitu s nevoljom." Nitko mu nije odgovorio. Nerin je poeo lupati po stolu i zahtijevati glavno jelo. Smjesta se pojavio mlai porunik. "Jeste li jeli?" pogledao je zatvorenike jednog po jednog sa srdanim smijekom. I ustanovivi na njihovom licu dobro raspoloenje, izazvano sitou, rekao im je sada ono to je znao po zatvorskom iskustvu da im ne smije rei prije: "Nije ostalo nita glavnog jela. Ve peru kazan. alim." Nerin je bacio pogled na zekove da vidi hoe li podii galamu. Ali blagoslovljeni ruskom osobinom, da se lako dadu smiriti, svi su oni ve bili bez volje za pobunu. "to je bilo glavno jelo?" upitao je netko basom. "Gula", rekao je mlai porunik, stidljivo se smijeei. Uzdahnuli su. Pitanje deserta nije, naravno, nitko postavio. S druge strane zida uli su motor. Netko je pozvao izvana mlaeg porunika, pa se on tako sretno izvukao. U hodniku su uli grubi glas pukovnika Klimentjeva. Van su ih pozivali jednog po jednog. Njihova imena nisu provjeravali, jer ih je straar iz arake trebao pratiti do Butirke i tamo ih predati drugima. Prebrojavali su ih, kad su prelazili prag i kad su poduzimali onaj korak, koji im je svima bio toliko poznat i toliko zlokoban, korak sa zemlje u utrobu crne marice. Svaki je zek sagnuo glavu da ne udari u vrh elinih vrata, savijajui se pod teinom svojih svenjeva i udarajui njima nespretno o vratnice. Nitko ih nije ispratio. Prekid za ruak je zavrio, i druge su zekove otjerali iz dvorita u zgradu. Crna marica se stranjom stranom sasvim pribliila vratima. Dok su se zekovi ukrcavali, premda se nije ulo divlje lajanje policijskih pasa, vladala je ipak ona napetost, guva i nemir, koji su izazivali svi nazoni, pokuavajui da pomognu straarima, i da sprijee zatvorenike da se ogledavaju oko sebe i da vide gdje su. Osamnaestorica su se ukrcala na taj nain i ni jedan nije podigao glavu da pozdravi visoke mirne lipe, koje su ih zasjenji-vale u sretnim i traginim trenucima svih ovih dugih godina. Dvojica, Horobrov i Nerin, koji su se uspjeli malo ogledati oko sebe, nisu isto tako gledali lipe, nego strane zatvorenog kombija, da vide kakve je boje. Njihova je radoznalost bila nagraena. Odavno je prolo vrijeme kad su elinosivi ili crni zatvorski kombiji vrljali gradskim ulicama, izazivajui uas meu graanima. Nakon rata, ideja da se crne marice grade tano kao kombiji za raznoenje namirnica rodila se u mozgu nekog genija, pa su ih sada bojili narandasto i svijetloplavo, a na stranama su bili natpisi na etiri jezika: 551 KRUH MESO PAIN VIANDE BROT FLEISCH BREAD MEAT

Cas prije nego e stupiti u crnu maricu, Nerin je uspio koraknuti u stranu i proitati: "MESO". Tada se ugurao kroz uska vrata, a zatim kroz jo ua vrata, koja dolaze iza njih, stao nekome na nogu, provukao svoj koveg i vreu kraj neijih koljena i sjeo. Prostor u unutranjosti trotonske crne marice nije bio razdijeljen u boksove, to jest, zatvorenici nisu bili razdijeljeni svaki u svoj elini pregradak. Bio je to kombi za opu upotrebu, odreen da vozi zatvorenike koji su ve osueni, a ne one koji su pod istragom; stoga je mogunost optereenja ivim teretom bila mnogo vea. U pozadini dvoja elina vrata s malim reetkastim otvorima, koji su sluili kao dovodi za zrak, zatvarala su tijesni hodnik gdje su dva straara, u pratnji zatvorenika, sjela podvijenih nogu, nakon to su unutarnja vrata zakljuali izvana, a vanjska vrata iznutra i nakon to su uspostavili kontakt s vozaem i straarom koji sjedi kraj njega kroz posebnu doglasnu cijev. Taj odijeljeni stranji prostor sadravao je i jedan mali boks za kakvog eventualnog pobunjenika. Ostatak prostora iza vozake kabine bio je jedna zajednika miolovka, niska metalna kutija u koju se, u skladu s propisima, moglo strpati tano dvadeset zatvorenika. Ali ako se elina vrata izvana na silu zatvore, moglo ih se natrpati i vie od dvadeset. Uz tri zida te miolovke bila je postavljena klupa, koja je ostavljala veoma malo prostora u sredini. Oni koji su nali mjesta, sjeli su. Ali nisu time bili u povoljnijem poloaju. Kad je crna marica puna, drugi ljudi i njihovi zaveljaji pritiskuju se uz zapletena koljena i zgrene utrnute noge, a u takvoj guvi nema nikakva smisla da se ovjek vrijea ili da se nekome ispriava: nije se moglo niti micati niti mijenjati mjesta cijeli jedan sat. Poto su ugurali posljednjeg zatvorenika, straari su nalegli na vrata i zakljuali bravu. Ali nisu jo zalupili vanjska vrata, kad se iznenada zaulo kako netko udara po stanjoj stepenici i neka je nova sjena zaklonila reetke na vratima straarske kuice. "Brao!" odjeknuo je Ruskin glas. "Mene vode u Butirku na ispitivanje! Tko je ovdje? Koga alju?" Odgovorila mu je smjesta glasna buka. Svih dvadeset zekova povikalo je u isti glas. Oba straara izderala su se na Rusku da uuti, a s vrata upravne zgrade Klimentjev je urlao na straare da budu budni i da ne doputaju zatvorenicima da razgovaraju. "Zaepi, majku ti tvoju!" urliknuo je netko u crnoj marici. Stvari su se smirile, i zekovi su uli kako se straari bore, spotiui se, gurajui Rusku u boks. 552 " J t"-j "Tko te je izdao, Ruska?" povikao je Nerin. "Siromaha!" jy""Gad!" "Koliko vas ima?" povikao je Ruska. "Dvadeset." "Koji su?" Ali straar ga je konano uspio ugurati u boks i zakljuati. "Ne boj se Ruska!" vikali su mu. "Srest emo se u logoru." Dok god su stranja vrata ostajala otvorena neto je svjetla ulazilo u kombi, ali sada su se vrata zalupila, i glave straara zaklonile su i posljednje nesigurne zrake, koje su prolazile kroz dvostruke reetke. Motor je zagrmio, kombi se zatresao i pokrenuo, i sada dok se ljuljao, samo bi povremeni odbljesak svjetla preletio licima zekova. Ovo gorljivo dovikivanje iz elije u eliju, ova sjajna iskra koja je

preletila kroz kamen i eljezo, uvijek je znala uzbuditi zekove. Nakon nekog vremena crna marica se zaustavila. Bilo je jasno da su stigli do logorskih vrata. "Ruska!" povikao je jedan zek. "Tuku li te?" Odgovor se nije smjesta uo. Kad je stigao, zvuao je veoma udaljeno: "Da, tuku me." "Bog ubio ikina-Mikina!" povikao je Nerin. "Ne daj se. Ruska!" Opet su mnogi glasovi povikali u isti mah i opet je zavladala zbrka. Krenuli su opet, proavi kroz logorska vrata, a onda se sav ivi teret otro zanio nadesno, kada je kombi skrenuo lijevo na glavnu cestu. Taj zaokret bacio je Nerina i Gerasimovia jednog na drugog. Obojica su buljili u tamu, pokuavajui se prepoznati. Neto vie od guve u crnoj marici guralo ih je jednog prema drugome. lija Horobrov, kojemu se malo povratilo raspoloenje, progovorio je: "Ne brinite, momci, ne alite to odlazimo. Zar se ivot u araki moe zvati ivotom? ovjek se samo proeta hodnikom i ve se spotakne o kakvog Siromahu. Svaki peti je dounik. ovjek ne moe ni da prdne u zahodu, a da logorske vlasti ne saznaju. Nisu nam dali slobodnu nedjelju dvije godine, kujini sinovi. Radimo dvanaest sati na dan! Da im cijeli svoj mozak, a zauzvrat dobije dvadeset grama maslaca. A sad se ni kui ne smije pisati. Neka idu oni k vragu. I da ovjek radi? Kaem vam, pravi pakao!" Horobrov je uutio, ispunjen negodovanjem. U tiini, koja je nastala, iznad zvuka motora koji je glatko jurio asfaltnom cestom, uo se Nerinov odgovor: "Ne, Uja Terentiu, nije to pakao. Nije to ni nalik paklu! Mi idemo sada u pakao. Vraamo se u pakao, araka je najvii, najbolji, prvi krug pakla. Bio je to gotovo raj." Nije rekao nita vie, osjeajui da nije potrebno. Svi su znali da je ono to ih eka neusporedivo gore od arake, da e se u logoru arake sjetiti kao zlatnoga sna. Ali u ovom asu, da 553 bi odrali svoju hrabrost i osjeaj pravednosti svoje stvari, morali su psovati araku ... tako da nitko ne bi za im alio ... tako da nitko ne bi samome sebi prigovarao zbog nekih postupaka o kojima nije dobro razmislio. A Horobrov je uporno ponavljao: "Ne momci! Bolje je kruh s vodom nego pita s nevoljom." Koncentrirajui se na zaokrete kombija, zekovi su uutjeli. Da, oekivala ih je tajga i tundra, rekordna hladnoa Ojmja-kona i bakreni rudnici Deskazgana, pijuk i take, gladovanje na vlanom kruhu, bolnica, smrt. Najgore. Ali u njihovom je srcu vladao mir. Bili su ispunjeni neustraivou onih, koji su izgubili sve, neustraivou do koje nije lako doi, ali koja je trajna. Bacakajui u sebi teret nagomilanih tjelesa, veselo obojeni narandasti i plavi kombi kretao se gradskim ulicama, proao kraj eljeznike postaje, zastao na jednom krianju. Neki sjajni tamno-modri automobil ekao je na krianju da se promijeni isto crveno svjetlo. U njemu se vozio dopisnik naprednih francuskih novina "Liberation", koji se upravo uputio da gleda hokejsku utakmicu na "Dinamovom" stadionu. Dopisnik je proitao natpis na stranama kombija: MESO VIANDE FLEISCH MEAT Prisjetio se da je danas vidio ve vie takvih kombija u razliitim dijelovima Moskve. I izvadio je biljenicu i napisao crvenom tintom:

"Na ulicama Moskve ovjek esto vidi kombije pune hrane, veoma uredne i higijenski besprijekorne. ovjeku ne preostaje drugo nego da zakljui da je opskrba prijestolnice izvrsna."