Josip

Rubar I N T E R P R E T A C I J E JASPERSOVIH IFRI

JEDAN NAIN

Un u t a r sve zatvorenijeg horizonta raznih sistema, u kojima openi tost misli postaje sredstvo nasilja, ubojstva ovjeka, stratite njegova digni teta, a prema tome i s i m e Istine, javlja se krik ljudske nepovredivosti, su vereniteta pojedinca, radikalni promiljaj njegove slobode. Iskljuivosti jed nog sustava misli koji se namee svima filozof Karl Jaspers suprotstavlja autonomiju ljudske egzistencije i vlastito egzistencijalno shvaanje Istine. Individualno proivljena Istina, koju pojedinac sam u sebi ustanovljuje k a o ono to ga izgrauje, daje volju za ivot i stvaranje, ujedinjuje ga i oslobaa svjetskih uvjetovanosti, m oe biti kod razliitih pojedinaca na razliite naine pojmovno odreena i razliitim rijeima iskazana. Vanj skom formalnom jedinstvu J a s p e r s suprotstavlja unutranje i bitno. Dru tvenoj uniformnosti i totalitetu misli suprotstavlja dijalog egzistencija, odnosno borbu u ljubavi izmeu suverenih pojedinaca i skupina. Istina je shvaena k a o pojedinani odnos koji prethodi svakom smislu i ramaenju, k a o neuvjetovano ishodite razliitih pojmovnih sistema. Da bi nas pribliio izvoru bitka, da bi nam omoguio shvaa jui doivljaj, J a s p e r s se ne i z r a a v a pojmovima, ve iframa. U z m e m o ii u ruke neko njegovo djelo, v r l o brzo susreemo rijei k a o to su egzi stencija, transcendencija, sveobuhvatno, osvjetljavanje, um itd. Nalazei se pred z a d a t k o m da rasvijetlim znaenja tih ifri, moram ip ak prije toga imati na umu da su o njima mogue samo pseudodefinicije, da, iskazujui njihove pseudopredmete, ne mogu biti objektivan, niti se dr ati predmeta jer tu nije rije ni o k a k v i m predmetima. O n o o emu je tu rije mogu eventualno iskazati iframa simbolima, mitski, negativ nim odreenjima ili samim sobom. 38

/.

ifra

govor

bitka

ifre se mogu protumaiti s a m o iframa. U k o l i k o ih objektiviramo, prouavamo k a o neku pojavu u svijetu, odnosno promatramo izdvojeno od transcendencije, one prestaju biti ono to jesu. ifre su skicirali filo zofi, izrazili umjetnici, izgovorili proroci u dodiru sa sveobuhvatnim. Njih moemo susresti posvuda i nigdje, ovisno o naoj egzistencijalnoj osvijetenosti. ifre su govor bitka simog, viesmislen govor u kojem nas ono konano posreduje s beskonanim, izrecivo s neizrecivim, pojam s cjelokupnim doivljajem koji nadilazi pojam. N a j l a k e smo svjesni ifri u poeziji, k a d nam prividno nelogini izrazi osvjetljavaju vii smisao. One su manje oigledne u metafizici, stoga se d o g a a da mnogi pogreno gledaju na fiksirane pojmovne sisteme k a o na istinski objektivni bitak. Metafizika je za J a s p e r s a ifrirano pismo kojim su se izrazili filozofi elei osvijetliti vlastitu egzistenciju. G o v o r bitka mogue je shvatiti tek poniranjem u s i m o g a sebe; z a t o su ifre simboli kojima se p r v o odno simo prema sebi i tek time p r e m a cjelini. O n e su sredstvo u naporu da ostvarimo vlastite mogunosti, one su govor koji nas preobraava. ifre ne znae samo mitski jezik simbolikih, indirektnih znaenja do kojih dolazimo doivljavanjem svijeta, ve su uza sve to i govor transcenden cije. Zahvaljujui umijeu sluanja, mi moemo istinski egzistirati. Na djelu je revolucija nas samih, izvora itave nae prakse.

2.

Egzistencija

ljudska

sloboda

Egzistencija je osnovna ifra J a s p e r s o v e filozofije. Sabirui njezine pseudodefinicije i pseudoodreenja izdvajam na prvom mjestu ovo: egzi stencija je ovjek, i to ovjek pojedinac. Od svih bia koja poznajemo samo ovjek moe biti uza sva svoja odreenja jo i egzistencija kao ono neodredivo, ono to se ne moe do kraja shvatiti, ono bitno slobodno. ovjek je s-lian Bogu, a to znai da njegov pravi lik jest sloboda. Antro pologija nije nita manje upitna nego teologija, a ni jedna ni druga ne mogu biti znanosti u strogom smislu te rijei. Egzistencija je ovjek koji trai smisao cjeline i nalazi ga, doivljava i iskuava na vlastiti, individu alan, neponovljiv nain. O n a je odnos kojim se ovjek odnosi prema sa mom sebi i tek time, plivajui uzvodno k vlastitom izvoru, nalazi ono sveobuhvatno i slobodno izvorite svega bitka. O n a je takoer odnos pre ma ovjeku. Susret dvaju bezdana. Zahvaljujui egzistenciji, mi razumi jevamo neponovljivo, shvaamo nepojmljivo i moemo stvoriti neto zaista novo. Nije svaki ovjek dostigao isti stupanj osvjetenja vlastite egzisten cije. Na putu egzistencijalnog preobraaja u cjelovito bie pojedini ljudi sustaju na razliitim razinama. Mogua je egzistencija k a o stvaralako 39

ispunjenje, ali je mogua i izdaja vlastite egzistencije, gubitak slobode, otuenje ovjeka. U doba nihilistikog racionalizma i dominirajueg pozitivizma, pod vrgavanja onog bezuvjetnog u ovjeku zakonima otuenog svijeta, osvje tljavanje egzistencije s p a a v a nas da se ne odnosimo prema sebi i prema drugim ljudima k a o prema objektima i stvarima sraslim s takvim svije tom. Egzistencijalno je miljenje preduvjet nezavisnosti ovjeka spram otuenog totaliteta. ivot egzistencije o t v a r a nam prostranstvo naih mo gunosti, kao istinski ivot, zaviaj ovjeka i njegovu slobodu. Mi uvijek moemo poeti iznova. Egzistencija je ono izvanredno u ukoenom i fiksiranom moru reda ospoljene i umrtvljene realnosti. O n a je stvaralaki in koji razbija t a k a v red. U tom smislu analogon egzistenciji unutar misaone cjeline marksi zma bilo bi miljenje revolucije, odnosno revolucija sama, a unutar kran ske misli vjera, odnosno sama ljubavna praksa. Egzistencija je neponovljiv ljudski bitak koji stvara totalitet, ona je izvor uma, iskonsko jedinstvo subjektivnog i objektivnog, poetak novog svijeta. S aspekta znanosti ona je apsolutna neobjektivnost, potpuno ne pristupana i apsurdna; dok je s logikog stajalita paradoks. O n a je ispunjena tek k a o kretanje, potpuna tek kao nedovrena, shvaena tek kao otvorenost svim odreenjima. Adekvatno izriemo egzistenciju tek ifra ma i mitski. Egzistencija je jednokratno uivljavanje u osobno porijeklo pomi ljenih sadraja, ali i trajna dispozicija. O n a je ono to samo sebe hoe i tako utemeljuje slobodu. Njena je samoizvjesnost sredite naeg bitka, preko kojeg se trai sveobuhvatni bitak i osvjetljava bit svega objektivnog, svih predmeta u svijetu. O n a je osobna borba za smisao, miljenje okre nuto vlastitim egzistencijalnim mogunostima kao porijeklu smisla itave zbilje. U egzistenciji lee i vjera i oajanje, iz nje izvire strast za smislom i ispunjenjem ivota i strepnja pred ponorom nitavila. T e k egzistencijom ja postajem ja sam, odluujem se na bezuvjetnost i oslobaam svjetskih determinizama; postajem autentian, svoj. Meutim, apsolutna nezavisnost egzistencije jest besmislica, samovo lja, ista anarhija, obian nered. Iako ne postoji vanjska, objektivna, dru tveno utvrena openitost, koja bi jednoznano ujedinjavala egzisten ciju u sveobuhvatno, iako ne postoji objektvni, drutveno utvren pojam koji bi joj dao njeno mjesto unutar ustrojstva cjeline i tako je likvidirao kao izvoran in, ipak postoji nepojmovno i neodredivo jedinstvo i harmo nija egzistencijalnog ivota iz koga proizlazi novi smisleni totalitet. Transcendirajui dani svijet egzistencija kreira smisao, kreira novo jedinstvo i novu harmoniju. Pretpostavka je da se njoj o t v a r a ono izvorno sveobu hvatno, da joj se uprisutnjuje i da je vodi, izgrauje i utemeljuje u sebi. Egzistencija se stoga moe doivjeti tek k a o p a r egzistencijatranscenden40

cija. O n a i jest ovjekova otvorenost prema transcendenciji i mogua je tek u odnosu prema njoj. Egzistencija je moj prodor izvan cjelokupne imanencije svijeta da bih se tek na osnovi iskustva transcendencije vratio u svijet. to je dublja povezanost s transcendencijom, to je mogua vea nezavisnost u odnosu prema svijetu. D r u g i m rijeima reeno: tek u druenju s Bogom kao otvorenim beskrajem iz kojega k nama dopire poziv upuen samo nama, na vlastiti z a d a t a k i smisao, tek u individualnom, neponovljivom i jednokratnom dijalogu s Bogom mogua je naa sloboda. Realnost je svijeta drugorazredna u odnosu prema paru egzistencija-transcendencija, i pored njih ona iezava. Iako nas naa prolost k a o esencije moe kobno optereivati i opasno ugroavati, naa egzistencija vjeruje u nove poetke. Jednokratnim djelima egzistencijalne komunikacije zbiva se povijest k a o dijalog egzistencija. Ljudsko je stvaralatvo izvor svega smisla. Egzistencija ne moe sebe staviti izvan sebe. Ne moe sebe objektivi rati, znati znanou i misliti pojmom. Ali egzistencija moe sebe egzi stirati i graditi pritom nove pojmovne cjeline zbilje. Ali prije s v a k o g napora pojma ona mora biti svjesna svoje otvorenosti i bezuvjetnosti.

3.

Transcendencija

vodstvo

Boje

Imanencija, k a o ono jedino to se moe znati, u sferi se istog milje nja namee k a o sam bitak. S t o g a smisao transcendencije izmie tradicio nalnoj metafizici koja operira pojmovima opredmeene zbiljnosti. Trans cendencija za mene iezava im mi se bitak pretvori u neto znano. T i m e j a s ^ sebi postajem zamraen, slijep z a vlastitu otvorenost, slobodu i bezuvjetnost. U transcendenciju se osvjedoavam rukovoen filozofskim misaonim putovima, posredovanjem umjetnosti i objave. Ona je nain na koji je J e d no prisutno u mojoj egzistenciji. O n a omoguuje odnos egzistencijalnog i opeg, omoguuje izuzetak i autoritet. O n a je Boje vodstvo kao moj ne ponovljiv egzistencijalni akt. O n a je ono izvanredno individualno iz kojeg izvire ope. G o v o r transcendencije govor je same moje slobode. U skoku u transcendenciju iskuana je, doivljena i misaono shvaena osnovna odluka mog bitka. Odnos egzistencije spram transcendencije jest odnos odbijanja ili predanja; ja teim danu ili srljam u no. Zbiljnost transcendencije nije u strogom smislu znana, ve je dostupna preko filozofske ili religijske vjere. Odnos prema transcendenciji prisutan 41

je u susretu s osobnim Bogom i u slobodnom filozofskom misaonom tra enju. U oba sluaja mi iskuavamo apsolutnu transcendenciju Boga pre ma svijetu. Ako elimo shvatiti B o g a uopeno i zauvijek, on nam izmie sve dalje i sve se dublje skriva. O b r a t n o : On nam je neprocjenjivo blizak u povijesnom obliku svog govora u svakoj neponovljivoj situaciji. N i najistija jasnost puta, do koje se dolazi pod Bojim vodstvom, ne smije dovesti do vlastite sigurnosti u to da je taj put jedino istinit za sve. J e r oholost apsolutno istinitog z a p r a v o je unitavajua opasnost za istinu u svijetu. Transcendencija, odnosno Boje vodstvo, nije nikada posjed koji mogu svojatati i koristiti se njime kao sredstvom dominacije nad drugim ljudima. N j u mogu prenijeti drugima samo k a o vlastiti ljubavni zov, odnosno svoju radosnu vijest. U k o l i k o eli iriti svoju vjeru, kranin to treba initi i z a p r a v o moe uraditi samo na nain k a k o je Krist to uradio. U protivnom sluaju prenosi se svata, samo ne ono to se htjelo.

4.

Osvjetljavanje

otvaranje

sveobuhvatnom

J a s p e r s istie primat doivljene misli (egzistencije) pred praznom nitavnoin misli (istim pojmom). Za razliku od golog intelektualnog poi manja, koje je svojevrsno osakaenje i ogranienje ljudskih mogunosti na pojmovnu racionalnu svijest, unutranji intuitivni doivljaj egzisten cije, k a o stajalite subjekta koji gleda sve u sebi (tj. koji, osjeajno puno krvno mislei, stoji blie izvoru svoje ljudskosti), dublji je, istinitiji i adekvatniji odnos prema samom bitku jer bitak nije neto samo mislivo, ve je i ono osjeano, doivljeno i ljubljeno. Osvjetljavanje sveobuhvat nog i naina sveobuhvatnog (kao to su egzistencija, transcendencija itd.) strastveno je egzistencijalno doivljavanje koje me budi, koje me dovodi meni samom i koje me preobraava. Osvjetljavajui vlastitu egzistenciju nediskurzivno spoznajem svoje mogunosti, a u procesu komunikacije eg zistencija osvjetljavam unutranji sadraj osobne svijesti drugoga i t a k o spoznajem nae zajednike mogunosti. Do kraja spoznat bitak nije samo neistinit, ve katastrofalno neljud ski bitak, t a k a v koji bi nas unitio. Do istine stiemo zahtjevima nae ljudskosti, koja trai vlastiti izvor: bitak koji p r u a mogunosti za egzi stencijalni ivot. Zatvorena cjelina ne bi nas vie ni na to upuivala i tek u otvorenosti, koja nas vue na sve strane, u kojoj se stalno susreemo s neim novim, moe se ivjeti. S t o g a je osvjetljavanje odluka da se oslo bodim sveg odreenog znanja o bitku, odluka da u p r a v o u otvorenosti u jem to mi bitak govori i o p a a m . Stjecanje svijesti o tom prostranstvu uvjet je ljudskosti, jer sveobuhvatno o d r a v a budnom nau vlastitu mo gunost, neponovljiv stvaralaki in egzistencije. 42

Zahvaljujui osvjetljavanju, nae se znanje relativizira i . . . odjed nom shvaa na osnovi nove dubine, jer njegovo bezgranino kretanje pri ma u sebe prostor, koji, dodue, nije znan, ali koji postaje prisutan na taj nain to osvjetljava sve ono to se z n a . Osvjetljavajui sveobuhvatno, tamne zidove svoje tamnice pretvaram u providne zidove. Za razliku od ontologije koja podrazumijeva poredak predmeta, od reeni smjetaj nepokretnih k a t ^ o r i j a ; osvjetljavanje je bitka sveproetost sveobuhvatnim i slino je pokretnom, ak fluidnom spletu. U osvjetljava nju neizbjeno nastaju prividne ontologije, ali one bivaju ukinute tokom fi lozofiranja, da bi se na kraju dolo ne do odreenog znanja, ve do pri sutnosti prostora koji se ne da zatvoriti. U treem poglavlju svoga djela Filozofija egzistencije J a s p e r s pie: . . . Smisao filozofske misli ne lei u tome da ukine tu nemogunost mi ljenja onoga to istinski postoji, nego da je ojaa. S n a g a onoga to je zbiljsko treba se osjetiti pomou miljenja koje ne uspijeva. Vidimo da odgovarajui dodir istine nije p u k o znanje, ve transcendirajue znanje neznanje koje uvijek nanovo o t v a r a prostor mogueg. S o k r a t o v gnozeoloki stav (znanjaneznanja) otkriva dubinu bitka samog. Osvjetljenje ifrira J a s p e r s mimo pukog agnosticizma i utvrenog znanja, u sintezi koja je traenje i nalaenje u isti mah, time to traenje ne smije prestati s naenim. J a s p e r s hvata u arite samu ivost pojma k a o ono jedino dostojno imena istine: egzistencija, Bog. S a m o u toj i vosti, u otvaranju, i kretanju lei naa sloboda i naa nada. Nijedna antropologija, znanost o umjetnosti i znanost o religiji ne shvaa ono to im u p r a v o jest predmet. Nemogue je fiksirati ono to proizlazi iz pluralizma egzistencija. to god utvrdili, kreemo se po povr ini i nebitnom, drimo se neeg to se sutra moe promijeniti. Mogua je tek filozofska antropologija, filozofija umjetnosti i filozofija religije k a o osvjetljavanje i dijalog egzistencija.

5.

Um strast za Jednim

Iz onoga to je dosad reeno, unaprijed moemo pretpostaviti na koji e nain J a s p e r s iframa osvjetljavati um. S aspekta imanentnog, objektivirajueg i krutog razuma on, naravno, ne postoji. Um je mistika za razum. On je dan tek zajedno s egzistencijom s pomou skoka iz zatvorene imanencije svega bivajueg u otvorenost. Um je povezan s egzistencijom koja ga nosi i bez koje bi ieznuo, a zauzvrat on omoguuje istinu egzistencije, njeno ozbiljavanje i njeno izvanjtenje. K a o egzistencijalni nain miljenja, um je idejna orijentacija egzistencije, spoznaja vlastitih mogunosti i osobna interpretacija bitka. On je oblik 43

njenog samoostvarenja putem unutranjeg naprezanja i preobraaja. U umu je istina u prvom redu vlastita istina, tek potom se iri i poopuje. Um to je itav ovjek u naporu integriranja sebe i svog svijeta. On pritom ne izrie injenike iskaze, ve samo pobuuje druge egzisten cije da trae vlastitu cjelovitost. Um je nediskurzivna spoznaja, osvjetljavanje egzistencije, put filo zofske istine. Iz mnogostrukosti istine on kree istini u obliku onog J e d nog i opeg. Pritom s v l a d a v a svaki rascjep i sve povezuje. Osnovna je osobina uma volja za jedinstvom. Uvijek se radikalno odvaja od svega to je postalo konano i utvreno i tei k vioj sintezi. Osvjetljavajui sve naine sveobuhvatnog i nastojei da ih spoji, on prodire i tamo gdje se jedinstvo uvijek kri, da bi ve u krenju shvatio istinu tog krenja. Um s p a a v a ovjeka od parcijalizacije, od idolatrije, odnosno a p s o lutiziranja bilo kojeg posebnog oblika sveobuhvatnog. On ujedinjuje e g zistenciju i svijet. On izvire iz onog J e d n o g sveobuhvatnog na taj nain to njegovoj otvorenosti dolaze u susret sva porijekla svih naina sveobu hvatnog. On je vjera u Jednog, vjera koja se odrie dokazivanja tog Jednog, koja ga prihvaa kao neophodnu funkciju, kao postulat. Um je vjera onih koji trpe na ovom svijetu i koji preobraavaju svi jet. On je prisutan u najuzvienijoj poeziji, u tragedijama, u umjetnikoj kritici, u mistinom zanosu, u dijalektici i u revolucionarnom miljenju. Um zahtijeva da u onom iskidanom ne gledamo samo zbilju i usmjerava nas da pokreemo meusobno ravnoduna bia iz rasutosti u odnos uza jamnog pripadanja. Um je totalna volja za komunikacijom svemu to moe postati govor, svemu to jest, on se eli pokloniti i sauvati ga. On je stalno prodiranje k onom to nije on sam. On je mogunost imiverzalnog zajednikog ivota. N e v o l j a poinje onog trenutka T a d a funkcija uma da bude prozor pogled i nae kretnje zaustavljaju mutno. Egzistencija (um) z a p a d a u postaje la. k a d se apsolutiziraju tvorevine uma.. i vrata u Istinu naglo prestaje, a na se na samom staklu koje je postalo idolopoklonstvo vlastitog djela. Istina

N i k a d se ne smije zaboraviti da je um ono to pokree i to izaziva nemir, ono to omoguuje autentinost borbi i susreta. O n o to uvijek tra i i samo traei jest to to jest.

44

6.

Filozofija

himna

umu

Filozofija nije znanje koje bi se moglo usvojiti uenjem k a o odreen sadraj i posjed. O n a je strasno traenje, vjeno zapoinjanje, znanje neznanje, kretanje i upitnost koja pomae samospoznaji, unutranji <loivljaj, buenje iz uspavanosti, vraanje na poetak u izvornu situaciju izvornim filozofskim pitanjima. O n a je otvorenost do koje treba doi sva ki ovjek sam. U filozofiji pitanje nikad ne smije doi u pitanje. Odnos prema filozofiji egzistencije jest k a o odnos prema jednoj poemi k:oju moemo estetiki analizirati. O n a je istinita ako p o m a e ovjeku da bude svoj ili lana ako ga ostavlja klonulog. S v a k a filozofija stvara svoj vlastiti pojam i ne postoji nikakav vii kriterij iznad nje. Filozofiju se moe shvatiti jedino ako se u otvorenosti stvaralaki egzistira, vjerom utvruje vlastiti put. K r a j e m prolog stoljea fiozofija je sebe shvaala kao znanost i sve obuhvatni bitak p o k u a v a l a uiniti predmetom znanosti, beznadno ra zoaravajui studente svojim raskonim dokazima koji nita nisu dokazivali. Studenti su poslije nekoliko semestara filozofije oduevljeno odlazili izu avati prirodne znanosti. Tu su bar bile zbiljske injenice, koje su zaprepatavale, udile i budile nadu. Z a t i m su naivno povjerovali da e zna nost moi ukazati na ciljeve ivota i odrediti vrijednosti. D a n a s , k a d je znanost oko ovjeka ve sazdala tehniki svijet sve opeg stroja, razbila zbilju i zatim je ustrojila kao vanjski poredak, lien simbolike i transcendencije, duboke egzistencijalne potrebe ovjeka pitaju se za smisao takvog svijeta i tee njegovu nadvladavanju. Postalo je oito da sredstvo spasa, odnosno razotuenja ne moe biti sama znanost. Filozofija kao svijest o porijeklu i smislu ivota ponovno je spoznala vlastitu vrijednost i svoju razHku prema znanosti. Za razliku od filozofije, znanstvena je spoznaja uvijek rastrgana i usmjerena na odreene predmete, ne pitajui se za zbilju koja prethodi rascjepu subjekta i objekta, ignorirajui sveobuhvatno. Znanstvena je spoznaja progresivan proces produbljivanja opevaeeg znanja o pred metu, ona ne moe odrediti nikakve ciljeve ivotu ili dati odgovor na pitanje o vlastitom smislu. Znanost, meutim, moe pomoi filozofiji u njezinu naporu vlasti t o g rasvjetljenja. Postavi metodski i kritiki ista, znanost je postavila jasnu granicu nasuprot filozofiji. Ona, nadalje, prua filozofiji inje nino znanje i prirodne zakone. Filozofiranje, s druge strane, polazi od znanstvenog naina miljenja, ono treba kritiku vlastitih stavova, da bi m o g l o napredovati, ono treba razum i stroga razlikovanja znaenja, ali 45

ono zahtijeva i drukiji nain miljenja, koje budi ovjeka, dovodi ga njemu samom i p r e o b r a a v a ga. S aspekta znanosti filozofiranje je miljenje koje nema rezultata od ope vrijednosti, nema jednodunosti, nema definitivnog znanja. to se, naime, nuno priznaje, to je samim tim postalo znanost i nije vie filo zofija. N a s u p r o t tome, filozofija sebe shvaa k a o traenje istine, a ne njeno posjedovanje. S v o j a pitanja smatra hitnijim od odgovora, odnosno izvornijim egzistiranjem, i uvijek nastoji da svaki odgovor pretvori u novo pitanje. Filozofija je hiti na putu, i ba u tom kretanju njezina je istina. S v a k i ovjek izvorno filozofira. To najbolje vidimo kod djece i njihovih pitanja. T e k naknadno, pod utjecajem pogrenog odgoja veina ljudi gubi tu otvorenost. Izvori su filozofije uenje, sumnja, granine situacije i potreba za komunikacijom. U k o l i k o nemamo mogunost uenja i a k o nismo u stanju sumnjati, onda neemo filozofirati. Granine situacije su tragina opaanja vlastite nemoi i granica, svijest da moram umrijeti, da moram patiti, da se m o r a m boriti. Filozofija je krik ivota pred vlastitim pono rom i egzistencijalnim besmislom. I p a k na prvom mjestu k a o osnovno filozofsko dranje J a s p e r s istie zaprepatenost zbog nedostatka komuni kacije i tenju za p r a v o m komunikacijom i borbom u ljubavi. Izvor je filo zofiranja nedostatak ljubavi u svijetu, a put razotuenja, Ijubea borba, nije borba za mo, ve za iskrenost, bliskost i meusobno razumijevanje egzistencija. Izvjesnost istinskog bitka nalazi se samo u onom dijalogu u kojem se sloboda odnosi prema slobodi. B o g se u punom smislu poka zuje tek kroz ljubav ovjeka prema ovjeku. J a s p e r s ne postavlja otru granicu izmeu mita, religije i umjetnosti s jedne strane i filozofije s druge. To proizlazi iz jedinstvenog egzisten cijalnog odnosa prema sveobuhvatnom. Oblik jezika u kome dublja zbilja postaje izreciva mora imati oblik nekog miljenja koje u isti mah nadi lazi sebe. Na primjer, mit i bajka. U p r a v o onda k a d su, mjereni racio nalnom konsekvencijom, uzronou i svrhom najbesmisleniji, mit i bajka mogu biti najdublji i mogu se beskrajno tumaiti. T a k o je i filozofiranje miljenje s pomou kategorija s ciljem da se izae iz tih kategorija. Ono je put privremenog pripremnog miljenja do spoznaje vie od samog miljenja. Ono je ujedno metodiko objektiviranje tog miljenja u svrhu komunikacije i dijaloga s drugim egzistencijama. U k o l i k o se to objektivi ranje shvati k a o objektivna istina, dolazi do fatalnog nerazumijevanja. Filozofija uspijeva govoriti tamo gdje znanje i tehnika otkazuju. O n a nastaje tek u odnosu p r e m a zbilji, koju ne znam u potpunosti i koju ne mogu svrhovito obraditi, k a o to obraujem materijal. Filozofija 46

nije miljenje samo, ve ujedno i ljubav i vjera, ona je itav ovjek egzistencija. Filozofija je opasna za uniformnost jer r a z a r a postojei red, potie duh nezavisnosti, a time i protivljenje drutvene moi. O n a odvlai ov jeka od njegova pojedinanog z a d a t k a odreenog totalitarnim ustroj stvom. S druge strane, uniformnost zloupotrebljava filozofiju posjedu jui, ne nju samu, ve neko njezino objektiviranje, umrlo, odnosno ubije no u trenutku p r v e zloporabe.

7.

Sveobuhvatno

ono

nepojmljivo

O v d j e je rije o istinskom bitku, koji sve dri na okupu i nalazi se u osnovi svega, iz kojega proizlazi sve ono to jest. On ne moe biti ni objekt ni subjekt, ni bilo to odreeno to bi imalo izvan sebe neto drugo. I a k o je misaono neodrediv, ovjek ga ip ak moe doivjeti k a o pozadinu rascjepa svojeg ja i predmeta, k a o ono to uistinu jest, dok je sam rascjep udaljavanje od istine, koje povratno omoguuje njeno osvjet ljavanje. Sveobuhvatno se osvjetljava s a m o posrednitvom predmeta i utoliko je svjetlije ukoliko su mi predmeti jasniji, ukoliko sam ih vie svjestan; i obratno, sveobuhvatno rukovodi cjelokupnom mojom spoz najom predmeta k a o pripremom vlastite spoznaje. Sveobuhvatno se doivljava k a o otvoren prostor mogunosti, nazi remo ga k a d zidovi naeg odreenog svijeta postanu prozirni. Ono je jedino okruje u kome moemo ivjeti, njega nesvjesno razumiju svi ljudi iako svi nisu u jednakoj mjeri osvijestili ono to im je najsvojstvenije. Sveobuhvatno je suvie oigledno da bi se l a k o moglo opaziti. Ljude obuzima osjeaj nitavila u trenutku k a d zamisle da bi cjelo kupnu zbilju mogli pretvoriti u mogunost miljenja, tj. k a d cjelokupnu mogunost miljenja postave na mjesto zbilje. Mi nesvjesno pretpostavlja mo da i ono otvoreno, nemiljivo, neodreeno, nedefinitivno i slobodno ima bitak, tj. da je sam bitak nainjen iz toga, a ne iz same misaone odreenosti. S t o g a se javlja potreba za viim znanjem, koje ne bi bilo znanje odreenog, ve znanje sveobuhvatnog i njegovih naina pojavlji vanja. Sa stajalita istog pojma sveobuhvatno i njegove manifestacije (egzi stencija i transcendencija) najgore su apstrakcije s obzirom na to da se tu radi o onim p o j a v a m a koje nisu momenti, ve poeci dijalektikih nizova. isto miljenje nije vie primjeren odnos prema zbilji. Na scenu stupa ovjek sa svojom cjelokupnom doivljajnou i javlja se potreba za filozofijom egzistencije. I z a totaliteta dijalektike nunosti koji pos taje providan nazire se slobodni prostor sveobuhvatnog. A k o smo s po mou osnovne filozofske operacije uoili sveobuhvatno, mi se distanci47

r a m o od svih metafizika, svih apsolutizirajuih dijalektikih totaliteta, svih tobonjih znanja o bitku ali ti su oblici za filozofiju jedini mo gui jezik, oni su ljestve kojima se uspinjemo.

8. Bog koji se ne moe dokazati O n o na to se oslanjamo, na je bog. Za nas uvijek postoji mjesto apsoluta. Mi to mjesto ne moemo izbjei. U nedostatku transcendencije apsolutiziramo stvari u svijetu. S druge strane, da bismo stekli nezavis nost, mi traimo arhimedovsku toku izvan svijeta, susreemo B o g a i saznajemo svoju jedinu, potpunu zavisnost, koja nas tek ini nezavisnim od svijeta. Ta nezavisnost istovremeno ne znai neupletenost u svijet, jer gdje god ima slobode, ona se bori s neslobodom. Boji ljubavni poziv, k a o prisutnost transcendencije u egzistenciji, mogue je prenijeti drugoj egzistenciji samo k a o osobno uvjerenje egzis tencijalnim svjedoenjem vlastite vjere. To znai: initi djela ljubavi u slobodnoj komunikaciji egzistencija ili, u krajnjem sluaju, samo osvijet liti pred drugima putove vlastitog misaonog samoosvjedoenja. Crkvene ustanove, koje su u odreenom povijesnom periodu postale strukture drutvene moi, unijele su mijeanje vjere i volje za mo. Smatralo se da se moe raspolagati Bojim autoritetom k a o silom nad vlastitim osvje doenjem pojedine egzistencije. Prihvaajui Aristotelov ideal znanosti, i sama vjera bila je shvaena kao sveta znanost. N a s u p r o t autonomnoj znanosti kranstvo se postavilo k a o nadznanost. Posljedica te borbe za mo bila je epohalan p o r a z samozvane nadznanosti i silan uspon pri rodnih znanosti k a o mo ovjeka nad prirodom. N a l a z i m o se na izvo ritu tehnike dominacije i dominirajue tehnike, odnosno naina milje nja kojim stjeemo mo nad objektima. Znanost se otkrila k a o gospoda renje nad stvarima i postvarujua mo a k o se primijeni na ovjeka sa mog. J a s p e r s prihvaa istinitost biblijske poruke i odbacuje pseudoznan stveni nain teologiziranja. Z a p r a v o je teologija mogua samo na onaj isti nain k a o i filozofija: s pomou vjere. P o d vjerom se razumije slo bodna odluka, transcendirajue znanjeneznanje, rizik, povjerenje, stva ralaki in, neuvjetovano ishodite koje osmiljava itavu nau praksu. U vjeri nema prisile, i to ne samo fizike, psihike, nego ak ni duhovne. Put njene predaje jest svjedoenje vlastitog integriteta, vlastitog smisla i proegzistencija. B o g a najbolje pokazujemo cjelinom prakse. U tom svjetlu moemo razumjeti takozvane dokaze o Bojem postojanju. To ni su dokazi kojima bismo silom argumenata mogli nekoga uvjeriti, ve pu tovi misaonog samoosvjedoenja. Bog, koji bi se mogao dokazati, ne bi bio Bog. Dokazivanje slobode bilo bi negacija slobode. Danas, meutim, dolazi do obrata. Pobijanje d o k a z a o postojanju B o g a znai da B o g a nema. N e k i pseudomarksistiki kritiari religije, koji 48

znanstveno dokazuju da B o g ne postoji i koji prema religiji nastupaju jednostrano k a o prema zlu koje nastoje iskorijeniti, nisu nimalo originalni u svojem neznanju i misaonom nasilju. A k o su nesvjesno preuzeli otuene naine pseudokranskog ponaanja, nije udno da svoju nemirnu savjest projiciraju na dananje krane. Umjesto dijaloga egzistencija i k o r a k a naprijed imamo reprizu srednjeg vijeka. S t v a r a l a k i marksizam, nasuprot tome, kompleksnije pristupa problemu B o g a i religije, p o k u a v a razliko vati izvorne oblike kranskog ivota od njihove degradacije i o t v a r a se dijalogu i traenju zajednikih putova. U djelima nekih marksista, k a o to su Erich F r o m m i Ernst Bloch, dolazi i do konvergencije kran skog i marksistikog miljenja. Za J a s p e r s a B o g jest ukoliko on u slobodi zbilja postaje on sam. On nije prisutan k a o sadraj njegova znanja, ve k a o vjera, transcendirajue znanjeneznanje, odluka za B o g a , odnosno egzistencijalno povje renje u govor bitka. Osvjetljavanjem egzistencije k a o slobode ne doka zuje se postojanje B o g a , nego se pokazuje mjesto na kome je izvjesnost njegova postojanja mogua.

Na

kraju

J a s p e r s je svjestan da se svaki pojmovni sistem moe otuiti i po stati cigla u zidu svijeta koji nas utamniuje. Misao stvorena da oslobaa moe zarobljavati. S t o g a istinski smisao ivota dolazi iz bitka tek kroz v r a t a ljudskog s t v a r a l a t v a . ovjek je taj koji uvijek iznova zapoinje novim mislima i rijeima hodati starim putem transcendiranja svijeta, osloboenja, egzistencije, palei vatru univerzalne ljubavi. Na jednom mjestu u svom U v o d u u filozofiju J a s p e r s pie: Lju b a v k a o temelj na kome poiva bezuvjetno, jest i temelj elje usmjerene k istinskoj zbilji. Ja elim da jest ono to volim. A ono to istinski jest, ne mogu sagledati a k o ne volim. Tu misao bih usporedio s M a r x o v o m iz M a r x E n g e l s Gesamtaus gabe ( I I I , s. 1 9 1 ) : Vanjski svijet postaje zbiljski za ovjeka k a d se ovaj odnosi prema objektivnom posrednitvom svojih moi, ali, u stvari, tek 'ljubav' je u stanju da natjera ovjeka da istinski povjeruje u zbilj nost objektivnog svijeta izvan sebe. U oba sluaja vidimo ljubav k a o onu koja poklanja ovjeku bitak. L j u b a v nam se pokazuje k a o predontoloka. Nekomunikativnoj pseudomistici J a s p e r s pretpostavlja odreenu praksu. No nijedna t a k v a egzistencijalno utvrena praksa ne moe nai o p r a v d a n j e za svoje postupke u nekom objektivnom redu. Vjera k a o njezino polazite implicira nenasilje. U dilemi, da li podrediti ovjeka
2IVOT

49

pojmu ili pojam ovjeku, J a s p e r s daje nedvosmislen odgovor. I misaona se nedosljednost otkriva k a o istinska mudrost. A k o je kriterij istine dijalog i komunikacija egzistencija, onda ni k a k v a openitost ne smije zamagliti tu izvornu zbilju. P o d njom se ne razumije p u k a razmjena apstrakcija, ve cjelovito odnoenje osoba: mi lju, osjeajem, inom itd. I sama dijalektika, k a o i logika, proizala je iz Dijaloga. To da postoji pluralizam osoba i da se te osobe odnose te da se mogu ljubiti, prethodi s v a k o m smislu. Zbiljski je ljudski odnos ono to posreduje svaku istinu i u tome nema prevare, koliko tko voli, ili koliko tko eli dominirati nad drugim, bez obzira na misaono opravdanje njihovih postupaka. T a k v a je zbilja dublja od svih shema, ona je indi vidualna, ovisi o povijesnoj situaciji i ne zna se unaprijed gdje e ista misao oslobaati, a gdje e zarobljavati.

Literatura KARL JASPERS, Existenzphilosophie ( D r e i Vorlesungen a m Freien Deutschen H o c h stift in Frankfurt a. M., September 1937), Walter de Grouyter C D , Berlin 1956. Einfhrung in die Philosophie, R. Piper & Co Verlag, Mnchen.

EINE INTERPRETATIONSWEISE VON JASPERS' CHIFFREN

Zusammenfassung Innerhalb eines geschlossenen Horizonts von Totalirarismen, in denen die Allgemeinheit des Denkens zu einem Gewaltmittel sowie zur Ttung des Men schen und zum Hinrichtungsfeld seiner Dignitt und somit auch der Wahrheit selbst wird, vernimmt man immer lauter den Schrei nach Unverletzbarkeit und Souvernitt jedes emzelnen Menschen und nach Anerkennung seiner Freiheit. Der Ausschlielichkeit eines einzigen Denksystems, das sich allen aufzwingen will, setzt Jaspers die Autonomie der Existenz des Menschen und seine eigen existenzielle Wahrheitsauffassung en^egen. Die individuell erfahrene Wahrheit, die jeder Einzelne in sich als etwas ihn selbst Aufbauendes und Einendes, Le bens- und Schaffenskraft Gebendes und von allen Weltbedingtheiten Befreiendes feststellt, kann bei verschiedenen Menschen auf mannigfache Weise begrifflich bestimmt und sprachlich ausgedrckt werden. Jaspers stellt der ueren und formalen die innere und wesentliche Einheit gegenber. Dem gesellschaftlichen Toulitarismus und der Totalitt des Denkens tritt er mit dem Existenzdialog, d. h. einem Liebeskampf zwischen den souvernen Einzelnen und den Gruppen, en^egen. Um uns dem Seinsursprung nher zu bringen und die verstehende Erfahrung zu ermglichen, drck sich Jaspers nicht in Begriffen, sondern in Chiffren aus. 50

Wenn man diese Chiffren interpretieren will, so mu man sich dessen bewut sien, da es fr sie nur Pseudodefinitionen gibt und, indem man ihre Pseudogegenstnde aussagt, man nicht objektiv sein und sich nicht an die Objekte halten kann. Das, worber hier gesprochen wird, kann man nur durch Chiffren, Symbole, negative Ausdrcke, bzw. durch sich selbst ausdrcken. Hier werden acht solche Chiffren behandelt: Existenz, Transzendenz, das Umgreifende, Erleuchtung, Chiffre, Vernunft, Philosophie und Gott. Die Hauptchiffre, nach der Jaspers' Philosophie benannt wurde, ist die Existenz, Indem sie die gegebene Welt transzendiert, schafft die (freie und unbestimmte) Existenz den Sinn, erwirkt neue Einheit und neue Harmonie Existenz kann man nur im Paar: Existenz Transzendenz leben und beide zusammen sind nur in der Offenheit des Umgreifenden mglich. Diese Offenheit ist der einzig mgliche Horizont, innerhalb dessen der Mensch leben kann. Sie ist zu offenbar und uns zu eigen, als da wir sie leicht wahrnehmen, d.h. herausnehmen knnten. Die Einsicht in das Umgreifende ermglicht dem Menschen die Unabhngigkeit von der entfremdeten Totalitt und sprengt durch den existenziell schpferischen Akt solche Ordnung, indem sie einem lebenswerten Leben neue Mglichkeiten bietet. Der Sinn des philosophischen Denkens liegt nicht darin, die Unmglichkeit von Denken des wahrhaft Bestehenden aufzuheben, denn der entsprechende Kontakt mit der Wahrheit ist kein bloes Wissen, sondern transzendierendes Wissen Unwissen, das immer aufs neue den Raum des Mglichen ffnet. Die gnoseologische Haltung von Sokrates (Wissen Unwissen) enthllt die Tiefen des Seins selbst. Die Seinserhellung ist, zum Unterschied vom diskursiven Denken, ein fhlendes, vollbltiges und leidenschaftliches Denken Erfahren, das den Menschen aufweckt, ihn zu ihm selbst fhrt und ihn umformt. Die Existenzen erhellen sich gegenseitig und nehmen dadurch gemeinsame Mglichkeiten w a h r . Jaspers zieht keine scharfe Grenze zwischen Mythos, Religion und Kunst einerseits und Philosophie anderseits. Das geht aus dem einheitlichen existenziellen Verhltnis zum Umgreifenden heraus. Obwohl sie verschiedene Ausgangspunkte haben, begegnen sich alle Aspekte des Transzendierens in ihren Spitzen. So ist auch das Philosophieren ein Denken mittels Kategorien mit dem Ziel, sie zu berwinden. In ihrem Verhltnis zum Umgreifenden erhebt sich die Philosophie ber die Wissenschaft und unterscheidet sich von ihr. Philosophieren grndet auf dem Glauben. Unter Glauben werden die freie Entscheidung, das transzendierende Wissen Unwissen, das Risiko, das Vertrauen und der schpferische Akt verstanden. Jaspers ist sich dessen bewut, da jeder Gedanke, obgleich zu unserer Befreiung bestimmt, ims entfremden und zu unserem eigenen Kerker werden kann. Statt den Menschen dem Begriff will Jaspers den Begriff dem Menschen unterordnen.

51