arl Bodler (1821 1867)

Jednoj prolaznici Ulica je zagluna urlala oko mene. Duga, tanka, u crnini, velianstvo bola, Prola je neka ena, a ruka joj ohola Pridizae, njihae skutove izvezene; Hitra, otmena, s nogom kao u kakva kipa. A ja se napajah, u gru osobenaka, Njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka, to zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa. Jedna munja... a zatim no! Trenutna prelesti S ijeg pogleda namah novim ivotom diem, Zar u te samo u venosti ponovo sresti ? Drugde, daleko! Prekasno! Moda nikad vie! Jer ne zna kuda u, ne znam kuda si nestala, Ti koju mogah voleti, ti to si to znala!