PREDGOVOR Ovaj je dnevnik pisan kriomice u logoru Srijemska Mitrovica.

Uz sve pretrese, koje je vojska esto obavljala, olovka sam uspio sakriti, a pisao sam na papiru od kutija cigareta i oko lade. Dnevnik sam skrivao u madracu na kojem sam leao, i uz sve pretrese, vojnici ga nisu nali. Kad sam 27. oujka 1992. godine prozvan za razmjenu, sve papirie, na kojima sam pisao dnevnik, sakrio sam u civilne hlae, a na te hlae navukao jo jedne i u depove stavio raznih papira. Karte sam stavio u donje rublje. Kad su me pretresli, nali su u gornjim hlaama samo prazne papirie, a dnevnik je ostao skriven u donjim hlaama. Nadao sam se da nitko nee pomisliti da na sebi imam dvoje hlae i to je uspjelo. Rizik i opasnost su bili jako veliki, ali ja sam pokuao i uspio. Sada mije zbog toga drago.

Autor

DNEVNIK logoraa u Srijemskoj Mitrovici pisan za dane koje je proveo u logoru. Pisao je kriomice i uspio ga iznijeti iz logora poslije 130 dana provedenih u Srijemskoj Mitrovici. PONEDJELJAK, 18. STUDENO G 1991. Doao je dan da se Vukovar i Mitnica moraju predati. S neprijateljskom stranom je dogovoreno da se nakon predaje s nama postupa kao s ratnim zarobljenicima, a civile oslobodi. Nas oko 190 predalo se u 15,30 sati vojsci. Odmah su nas potovarili u kamione, odvezli na Ovaru i smjestili u jedan hangar, gdje nas je uvala vojska. Imali smo toliko prostora daj e nas 190 moglo samo stajati. Pod je bio od betona, a na prozorima nije bilo stakala, pa je bilo jako hladno. Upozorili su nas da s uvarima ne smijemo razgovarati niti smijemo napraviti bilo kakvu sumnjivu gestu, jer e u pro tivnom uvari pucati u nas. Sati prolaze polako. Nitko ne spava, a mnogi se boje da e nas oni pobiti. uva nas oko pedeset straara, s pukama uperenim u nas, koji se smjenjuju svaka dva sata. Oko hangara hodaju etni ci, dovikuju nam i prijete da e nas poklati.

Oko ponoi u hangar ulazi est ili sedam etnika, vade kame i govore kako e nas klati. Svi u strahu i neizvjenosti gledamo to e se dogoditi, a u jednom trenutku ulazi major JNA i izgoni etnike. Vojnicima, koji su sve pasivno promatrali, nareuje da vie ne smiju pustiti etnike u hangar. Oko dva sata iza ponoi daju nam vode, a na jedno mjesto su bacili slame na koju moemo mokriti, ali sve pod budnim okom vojske, koja je na sve spremna. U hangaru smo proveli cijelu no. UTORAK, 19. STUDENOG 1991. U osam sati dolaze autobusi koji e nas odvesti u Srijemsku Mitrovicu. Prolazimo kroz Tovarnik u kojem vidimo jak o puno vojske. Na mnogim kuama primjeujemo bijele trake kojima su
7

obiljeene nesrpske kue. U Sidu smo stali. Prema autobusima tre civili, mau noevima, vilama, motikama, viu, psuju, prijete. Ne smijemo gledati u njih niti govoriti, jer je trojici vojnika, koji su u autobusu, nareeno da ubiju svakog onoga koji samo zine. Napokon u Mitrovici. Poredali su nas na nogometnom igralitu i snimaju nas kamerom, a poslije toga nas vode u nekakvu dvoranu i pretresaju. U dvorani su policajci poeli tui neke ljude. Kad su nas pretresli, krenuli smo prema eliji, ali smo morali proi kroz dvored policajaca, koji su nas tukli pendrecima. Svi smo utjerani u jednu eliju, a vrata su zakljuali izvana. U eliji se nalazilo 80 metalnih kreveta bez madraca, tako da su mnogi spavali

na stolicama i stolu. Ja sam spavao na stolici. Oko 22 sata svatko jc dobio dvopek i pola nareska iz konzerve. SRIJEDA, 20. STUDENO G 1991. Ujutro smo dobili kriku kruha namazanu pekmezom. Poela su ispistivanja. Odvode i mene. Trae uobiajene podatke, a zatim ele da priam to sam radio u Vukovaru. Pitanja su glupa, a mojim odgovorima ne vjeruju. Kapetan prve klase poinje me tui kako bih priznao koliko ljudi sam ubio i zaklao. Ispitivali su me etiri sata i povremeno tukli, ali sam i nakon svega ostao pri prvotnoj izjavi da nikoga nisam ubio i zaklao. Za ruak (isto tako i za veeru) dobili smo kriku kruha i licu juhe. Ispitivanja traju cijeli dan i svi koji su ih proli, dobili su batine. Poslije podne dovode jo dvadeset zarobljenika, koji priaju da ima jo oko 180 ljudi iz Vukovara, a da su u Vukovaru etnici neke ljude izdvojili i pobili. ETVRTAK, 21 . STUDENO G 1991. U eliji je velika neizvjesnost to e se dogoditi slijedeih dana. I sam sam pritisnut tom neizvjesnou, ali najvie elim da nas manje tuku i da samo malo poboljaju hranu. Cijeli dan traje ispitivanje i opet tuku. Jako sam umoran, jer ve trei dan spavam na stolici. Oko 18 sati u eliju (spavaonicu, kako smo je jo zvali) ulazi jedan pukovnik i nareuje da ga pozorno sluamo. Kao da mi smi jem o bez naredbe progovoriti ijednu rije. Pukovnik tvrdi daj e tele faksom dobio podatke iz Beograda o snagama JNA kod Vukovara, 0 broju poginulih pripadnika JNA, teritorijalne obrane i etnika. S lista papira ita da je u akcijama kod Vukovara uestvovalo oko 100000 vojnika, a daj e poginulo oko 15400. Poinje vikati, psovati 1 vrijeati nas: Tko je pobio nae vojnike? Samo da jo jednoga ujem da nitko nikoga nije ubio, vjerujte mi da nitko iv nee izai iz ovoga zatvora. Nakon pukovnikova odlaska, poeli smo raspravljati o njegovim rijeima. Vidim da su svi sretni to se dogodilo to to je priao pukovnik.
9

iw
"*

HA mrr
IHCM

FIPABAE
M

MM-rn* Ocuet^amum B/VMip #y*xo w*ip ycupawty wopywuw e m n m m

S//&a 7. Predaja branitelja Vukovara na Mitnici (autor dnevnika oznaen strijelicom).

8

PETAK, 22. STUDENO G 1991. Ujutro odvode iz elije 50 ljudi, a da ne znamo kuda. Pretpostavljamo u drugu eliju. Vrijeme protie jako sporo, napose zato to ne znamo kako ga organizirati i skratiti. Nitko nem a ni sat ni tranzistor. Ve treu no spavam na stolici. SUBOTA, 23. STUDENOG 1991. Od osam do devetnaest sati traju ispitivanja. Veinu tuku. Strah se uvukao u sve nas. Koliko emo izdrati pod batinama i s ovako loom hranom? Danas su nam dali deke, madrace i sapun. Netko je u ali rekao da emo vjerojatno ostati malo due. Vrijeme i dalje prolazi sporo. Dogovaramo se kako zatititi jedni druge na ispitivanjima? Moramo to vie lagati i braniti se. Manje me je strah i pokuavam ne razmiljati to e biti sutra. Stalno se pitam: kako je Vukovar mogao pasti? Svi smo bili sigurni da ga moemo obraniti i da emo ga obraniti, a sada se sve slomi lo.

razmijenjeni, nego e nas odvesti u srpske rudnike na rad. Pojedinci govore da e nas poslati s praznim pukama na nae u Hrvatskoj, prema Nutru, pa e nas nai sami pobiti, mislei da smo JNA. Ne znam zato, ali mislim da tako nee biti. UTORAK, 26. STUDENO G 1991. Danas sam opet bio na ispitivanju. Ispitivao me neki major, postavljajui upravo glupa pitanja, ali sam govorio sve ono to sam rekao prvi put. Nakon dva sata ispitivanja, odvode me straari i na hodniku me poinju tui. Kad su me dobro istukli, vratili su me u eliju. SRIJEDA, 27. STUDENO G 1991. Ujutro me opet vode na ispitivanje kod jednog kapetana, koji me je udario pet-est puta pendrekom. Morao sam napisati sve to sam radio od moga dolaska u policiju do pada (oni govore osloboenja) Vukovara. Traio je da napiem svaku sitnicu koje se sjetim. Kako nisam navikao na pisanje, napisao sam samo nekoliko reenica. Kapetan je samo pogledao i sve poderao, a zatim zahtije

NEDJELJA, 24. STUDENOG 1991. Od toaletnog papira napravili smo karte i ah, pa nam dan prolazi bre. Poinje privikavanje na zatvorski ivot. Moram o nekako osmisliti svakodnevicu i zabaviti se, da bismo lake preiv jeli ovu patniku sumornost i monotoniju. Mnoge i nadalje odvode na ispitivanje (mene danas nisu ispi tivali). Svakoga pitaju ista glupa pitanja: ime je bio naoruan i koliko je ubio pripadnika JNA. Ispitivaima nikako nije jasno kako smo mogli izdrati 100 dana s tako malo ljudi i oruja. Oni nisu i ne mogu biti svjesni nae moralne snage u obrani Vukovara. Ja se opet pitam: kako je Vukovar mogao pasti? PONEDJELJAK, 25. STUDENO G 1991. Vrijeme prolazi sporo, a dosada navodi ljude da o svemu i
svaemu razmiljaju. Neki su uplaeni od tih raznoraznih pria, jer poinju vjerovati u njihovu istinitost. Govori se da neemo biti
10

vao da opiem sve detalje kojih se sjeam o borbama u Vukovaru. Napisao sam sedam stranica trgovakog papira. Imao je to itati, ako je to itao, ali mislim da iz napisanoga nije mogao nita zakljuiti. Pustio me tek poslije ruka. ETVRTAK, 28. STUDENOG 1991. Dan prolazi uobiajeno. Predveer nas pojedinano snimaju, a svaki daje izjavu o sebi i svome radu, koja glasi ovako: Ja, ari Zlatko, roen 22. III. 1963. godine, u mjestu Vinkovci, po nacional nosti Hrvat, dravljanin Republike Hrvatske, kao pripadnik aktivnog sastava policije sudjelovao sam u obrani Vukovara na poloaju Dudik, jedinica Mitnica. Sudjelovao sam u oruanom ratu. Od svih nas najopasniji je bio Zika, koji se snimatelju JNA
nije ustruavao rei: Ja, Stojkovi Veselin, otac Milutin, po
11

nacionalnosti Srbin, dravljanin Republike Hrvatske ... itd. Zapovjednik JN A mu je rekao: Sto ti, brate Srbine, radi meu ustaama?, a ika mu je kao iz topa odgovorio: Nisu meni ustae razruili kuu, ve vi koji ste napadali Vukovar. Ti si izdajica srpskog naroda i u zatvoru e ti biti gore nego ustaama, odgovorio mu je zapovjednik. ika se samo cinino nasmijao. Nakon povratka u eliju, divili smo se iki i njegovoj hrabrosti. Svaka mu ast! Bio je s nama od prvoga dana na poloa jim a i otvoreno govorio protiv JN A i etnika. U jednoj razmjeni ipak je napustio zatvor u Mitrovici i sada ivi u Republici Hrvatskoj. PETAK, 29. STUDENO G 1991. Danas sam se prvi put nasmijao. Slavko Frani je napravio cigaretu od toaletnog papira i metle. Kad je zapalio, cigareta je odmah planula i izgorila, a Slavko je uspio povui dva dima, koji su ga oamutili. On je vidio kako ika mota cigaretu od toaletnog

godina i zatvorila ih u zatvor. Tako su nas prevarili, jer su nam na pregovorima obeali da e sve naoruane vojnike zatvoriti kao ratne zarobljenike po enevskoj konvenciji, a civile pustiti na slo bodni dio Hrvatske. Razoaran sam to smo im povjerovali, a oni su nas izigrali. Prilazi mi jedan zatvorenik i kae daj e iz Komletinaca. Zove se Ante par, a zarobili su ga u proboju. Upozorava me da budem oprezan, jer je vrlo vjerojatno da medu nas ima ubaenih dounika. elija je mala, a spavamo na podu od parketa. Petorica ljudi dijele po dva madraca, koji su danju sloeni uza zid, a uveer ih rairimo po cijeloj eliji, pa je nemogue hodati. Oni koji se po noi moraju dizati, hodaju oprezno, da ne bi na nekoga nagazili. NEDJELJA, 1. PROSINC A 1991. Dan je strahovito dug. Najvie leim ili se kartam. Toliko je malo prostora, da je teko otii do WC-a. Jedemo sjedei na podu. Priaju da se pregovara o razmjeni zarobljenika.

papira i metle, ali je ika cigaretu pravio od trave iz madraca, koju bi nakvasio vodom, a metlu bi isjeckao na sitne komadie i pomi jeao s mokrom travom. iki je vano da se dimi, jer cigareta je vrlo jak a i opojna, pa rijetki u eliji probaju takvu cigaretu. Poslije ruka donijeli su nam stare vojnike uniforme da ih obuemo, a svoju odjeu smo stavili u vreice. Pojedince su danas jak o tukli. SUBOTA, 30. STUDENOG 1991. Kartamo sve do 17 sati, a onda dolazi vojska. Prozivaju neke od nas i odvode u drugu eliju u kojoj su civili. Ova je elija loija od prethodne i mala, pa se jedva moemo po njoj kretati, a nema ni stola ni stolica. Mnoge u eliji, koji su se predali kao civili, poznajem iz
Vukovara. Priaju mi daj e JNA odvojila sve mukarce starije od 14
12

PONEDJELJAK, 2. PROSINC A 1991. Danas su poslije podne doli predstavnici Crvenog kria i sve nas popisali. Mi koji smo u ovu eliju doli 30. studenog tvrdimo da smo upisani na spisak Meunarodnog Crvenog kria jo na Mitnici, pri likom predaje. Predstavnici Crvenog kria provjeravaju spiskove i tvrde da nas nema na popisima. Svi smo iznenaeni, jer smo pre vareni i JNA nas stalno vara. Govorimo im da smo bili u paviljonu 1, elija 2/3 i da u toj eliji ima jo 200 zatvorenika koji su se predali na Mitnici. Govorim o pojedina imena i prezimen a zatvorenika, ali nam ljudi iz Crvenog kria kau da tih ljudi nema na popisima. Obeali su da e provjeriti u paviljonu 1. Vratili su sc nakon dva sata i rekli da u paviljonu 1 nem a nikoga. Opet prijevara. Kad su otili, bili smo sretni to smo napokon na nekom
spisku koji je obeavao jednoga dana razmjenu zarobljenika.

UTORAK, 3. PROSINC A 1991. Danas su nas opet posjetili predstavnici meunarodnog Crvenog kria i omoguili nam da se javimo svojim kuama. Piemo poruke. Da li e ih nai dobiti? Priamo meusobno da e nas moda brzo osloboditi. Ve tri dana nemamo cigareta. SRIJEDA, 4. PROSINC A 1991. Poslije ruka me odvode na ispitivanje kod nekog pukovni ka. Pitanja su ista kao i na svim ispitivanjima, a ja nastojim davati odgovore kao na svim prethodnim ispitivanjima. Ispitivao me oko dva sata, a tijekom razgovora ponudio mi je kavu i cigaretu, to sam prihvatio. Pukovnik je bio vrlo razborit ovjek, to me iznenadilo. Priao mi je da su oni u Vukovaru imali velike gubitke i udio se braniteljima Vukovara, koji su tako dugo branili grad s vrlo malo ljudi i oruja. Prema zamislima vojnih stratega, Vukovar je morao pasti za nekoliko dana. Ja sam mu otvoreno kazao da su sami krivi za svoj neuspjeh, jer su uporno htjeli pjeadijom prodrijeti na nekoj

od naih linija. Da su odjednom udarili na sve nae obrambene li nije, tko zna da li bismo se mi uspjeli obraniti i tako dugo odrati? Pukovnik me pozorno sluao i rekao da su za njihov neuspjeh kriva i javna glasila u Srbiji, koja su uporno pisala da se u Vukovaru bore ustaki fanatici koji idu na metak, pa su asnici bili oprezni. Oito je elio prikriti njihovu nesposobnost i opravdati velike gubitke. Rekao je da je ovo njihova sramotna pobjeda i da se sve te strahote, koje su se dogodile u Vukovaru, nisu trebale dogoditi. Smatrao je da su Hrvati najvei krivci za ovaj rat, zato to su se pobunili pro tiv JNA. Ja sam se tijekom razgovora oslobodio straha, pa sam ga pitao da li je Vukovar u Srbiji ili Hrvatskoj? Mi smo samo branili svoj grad i nismo nikoga napadali. Rekao mi je da ja imam svoje miljenje, a on svoje, a tko je od nas dvojice u pravu, pokazat e budunost. S njime sam se zaista napriao.
Zaudo, danas nisam dobio batina.

ETVRTAK, 5. PROSINC A 1991. Oko deset sati pustili su 68 ena i djecu mladu od 16 godina te mukarce starije od 60 godina. Svi smo time zadovoljni. Neka idu iz ove bijede i neka im je sretno. Nadamo se da emo i mi otii jednog dana. PETAK, 6. PROSINCA 1991. Hrana je jak o loa: kruh i malo nekakve neukusne juhe. Hranu vojska uvijek donosi u eliju a mi je meusobno dijelimo. Donose namjerno malo, mislei da emo se meusobno posvaati i potui. Svjesni smo toga i nastojimo hranu pravedno podijeliti. Jo se nikada nije dogodilo nita runo pri podjeli jela. Poslije ruka su nas ponovno snimali, a tijekom dana su vrili ispitivanja. SUBOTA , 7. PROSINC A 1991. Danas su samo dvojica iz nae elije bila na ispitivanju, a

dobili su i batina. Poslije ruka pustili su preko razglasa vijesti, pa smo uli za deblokadu mosta kod Bos. Broda i za mogunost raz mjene ratnih zarobljenika. Jedan je asnik rekao da e 23 . prosinca biti razmijenjena dvadeset i dva ovjeka. Ipak e razmjene poeti i to nam daje nadu da emo izai odavde. NEDJELJA, 8. PROSINCA 1991. Danas su u dvanaest sati odveli doktora Njavra i bolniko osoblje. Nitko ne zna kamo. Poslije ruka doveli su dvojicu vukovarskih boraca koji su do sada bili u niskom zatvoru. Kau da u Niu ima oko 300 branitelja Vukovara. uli smo da bi Europska zajednica trebala priznati Hrvatsku. Ta vijest sve nas je obradovala. PONEDJELJAK, 9. PROSINC A 1991.
Prole sam noi slabo spavao.
16

Vukovaru. Boe, da li smo mogli pobijediti i obraniti Vukovar? Da li su toliki poginuli uzalud? Stalno vidim slike stranih zbivanja u Vukovaru. Koliko smo samo etnika izbacili iz borbe, koliko tenkova i transportera unitili, sruili aviona, a nismo uspjeli obra niti Vukovar? Kad se prisjetim sve one djece, ena, staraca, nemonih, ranjenika, suze mi podu na oi. Gdje li su oni ranjenici koji su ostali u bolnici? Da li su ivi? Mnogo je onih koje sam po znavao, a o njima jo nita nisam saznao. Puno je ljudi ostalo u Borovo Komercu. Da li su ivi? Najee sam mislio na Damira Zivkovia i Tihomira Trajia koji su ranjeni ostali u bolnici. Od prvoga dana obojica su bili sa mnom na poloaju, sve dok nisu bili ranjeni. Poetkom studenoga posjetio sam ih u bolnici i rekao im da bi bilo najbolje da idu sa mno m na Mitnicu. Nisu htjeli, jer im je bilo obeano da e ih pre baciti u Borovo Kornere, gdje su im bili roditelji. Da sam 16. stu denoga znao da e etnici uskoro zauzeti sredite grada, sigurno bih otiao po njih. Obojicu sam volio kao brau i zato molim Boga da ih vidim ive. Zaspao sam tek pred zoru.

Pred veer su doveli dvojicu vukovarskih branitelja koji su bili u nekom beogradskom zatvoru. Saznajemo da i tamo ima naih. UTORAK, 10. PROSINC A 1991. Dan iekivanja razmjene, ali nemamo nikakvih vijesti o tome koliko ljudi e pustiti i koga. Tek u 16 sati putaju radio i sluamo vijesti. Saznajemo da se vri razmjena. Neki iz moje eli je su takoer puteni. Nadamo se da bi razmjena mo^la biti uskoro i za nas. Po cijeli dan traju ispitivanja. Mnoge tuku. SRIJEDA, 11. PROSINCA 1991. Dan prolazi uobiajeno. Oko 10 sati dolazi jedan major i govori da za nas koji smo ostali razmjene nee biti, jer nas 1 Irvalska
nee i ne treba. Pria nam da bismo trebali pisati peticiju da nas
17

Misli su mi stalno bile u

Hrvatska primi. Nisam za to i neu nita potpisati, je r njihovim priama vie ne vjerujem. ETVRTAK, 12. PROSINC A 1991. Ipak se peticija poinje potpisivati, ali jedan zatvorenik i ja na to ne pristajemo. Svi ostali iz elije su potpisali. Od nas 900 peticiju je potpisalo 790 ljudi i ona je navodno poslana u Hrvatsku. Samo Bog zna kada emo biti razmijenjeni. Sada je naj vanije sauvati ivce, jer razmjena e sigurno biti. Pokuavam to manje misliti o eni i djeci, dobroj hrani i slobodnom civilnom nainu ivota, jer onda me obuzme tuga, ali ovjek mora i o tome razmiljati. PETAK, 13. PROSINC A 1991. Budim se nervozan i sve sam nemirniji to nemam nikakvih informacija, a pun o toga me zanima. Poslije ruka zovu me na ispi tivanje. Bio sam tamo oko tri sata i od jednog kapetana dobio jebakih batina. Kad sam se vratio u eliju, odmah sam sav iscr pljen legao, ali po danu se ne moe spavati, jer vojska dnevno ulazi u eliju i po trideset puta da bi odvodili na ispitivanja, a tri puta

PONEDJELJAK , 16. PROSINC A 1991. Danas opet ispituju i svi koji se vrate dolaze pretueni. Sve me boli od leanja, a kako i ne bi, kad nas u eliji ima 68, a elija je veliine 6x12 m tako da smo stijenjeni. UTORAK, 17. PROSINC A 1991. Dan poinje i protie uobiajeno, bez nekih veih promjena. Radio nisu putali, tako da ne znamo da li je Hrvatska priznata. Pojedine ljude alju u samicu, a oko 19 sati dolaze i popisuju sve ranjene u eliji. Da li to znai da bi mogli biti puteni svi ranjenici? Nitko ne zna, ali se svi nadaju. SRIJEDA, 18. PROSINC A 1991. Nakon ruka prvi put nas, od kada smo ovdje, izvode na etnju. Napokon na istom zraku poslije mjesec dana elije, ali samo pet minuta. ovjek zaboravi kako se hoda. Vani je jak o hlad no, iako nema snijega. U 15 sati putaju vijesti i zadovoljni smo to Hrvatsku mogu priznati svi koji hoe. O razmjeni nisu nita govo rili, a jeda n straar je rekao nekome, tko je iao na ispitivanje, da bi

donose hranu. Kad god uu, obavezno moramo ustati i glavu dolje, ruke na lea. Ne moe se odmoriti ni jedan sat. Hrane je malo i jak o je loa. SUBOTA, 14. PROSINCA 1991. Dan prolazi uobiajeno. Ubijamo dosadu igrajui ah i karte. Osjeam da sam jako omravio, a kad imam cigareta, puno puim. Nemam o nikakvih informacija o razmjeni, pa nas hvata depresija od pomisli da bismo ovdje mogli doekati kraj godine. NEDJELJA, 15. PROSINC A 1991. Danas nisu nikoga ispitivali. O razmjeni nema nikakvih vijesti. Sutra bi EZ trebala priznati Hrvatsku i svi se nadamo da hoe. Vjerujemo da bi to doprinijelo naem brem oslobaanju, a
svi oekujemo da e to biti oko 23 . prosinca.
18

razmjena trebala biti u petak i ja vjerujem da bismo trebali bili puteni prije Boia. Pokuavam biti to mirniji i ne misliti puno na enu, djecu i svoje. Ne znam nita o njima, ali se nadam da je sve u redu. Jedva i ovo izdravam, a kad bih izgubio i nekoga od njih, ne znam da li bih izdrao. ETVRTAK, 19. PROSINCA 1991. Dan poinje iznenaenjem. Po prvi put nam daju dvije krike kruha i aj za doruak. to to znai, vidjet emo? Ili nas spremaju za dui boravak ili e doi Crveni kri? PETAK, 20. PROSINC A 1991. Sve vie gubim nadu da emo biti razmijenjeni do Boia. Ok o etiri sata dolaze po mene i vode me na ispitivanje. Ista pitan
ja, isti odgovori, ali sam proao bez batina.
19

SUBOTA, 21 . PROSINCA 1991. Danas putaju oko 50 ljudi, ali su svi Srbi i idu za Srbiju. Znai da to nije razmjena ili e proturiti pravoslavce za razmjenu u Hrvatsku? Tk o zna? Ostatak dana prolazi uobiajeno po reimu JNA. NEDJELJA, 22. PROSINCA 1991. Veeras su doveli zatvorenike iz logora u Stajievu i Begejcima, koji su bili zarobljeni u Borovu Naselju. Sa zatvorenici ma je moj dobar prijatelj Zoran Siploi. Pria mi kako su u Stajievu i Begejcima spavali u tali, a vojnici su ih svaki dan tukli. Zoran mi pria da su bili jako maltretirani i da se s njima postupa lo gore nego sa ivotinjama. Zoran je sav modar od batina i ostav ljam ga na miru da se odmori koliko je to mogue. Sa Zoranom je doao i Nikola Cibari. Pria mi o strahotama koje je proivio u Stajievu i Begejcima. Nikolu su vojnici JNA toliko tukli da su u jednom trenutku mislili da je mrtav, pa su ga

polumrtvog odvukli i bacili u neku jamu, u koju su bacali sve one koje su ubili. Nikola mi tvrdi da su vojnici i etnici pobili nekoliko zatvorenika. Pred zoru se osvijestio i uplaen izvukao se iz jame. Javio se vojnicima, a oni su ga smjestili u talu s ostalim zatvorenicima. Sada kad je preivio sav taj uas, Nikola je sretan to se nalazi s nama u Mitrovici. Prema prianju Zorana i Nikole u Stajievu i Begejcima je gore nego u paklu. PONEDJELJAK, 23. PROSINCA 1991. Cijeli dan svi oekuju razmjenu, jer se ve danima pria da e danas biti razmjena. Sve mi se ini da u Boi doekati u zatvoru u Mitrovici, a ne sa svojima, kako sam sc nadao. U eliji su se pojavile ui. UTORAK, 24. PROSINCA 1991.
Badnjak poinje tuno, jer od toliko oekivane razmjene nije bilo nita. U eliji tuga i razmiljanje o blagdanskim danima u
20

naim domovima prijanjih godina. Nakon nekog vremena mi Hrvati poinjemo pjevati boine pjesme. Pjevamo glasno i uvari nas uju, pa esto ulaze u eliju da vide tko pjeva. Kad ujemo otkljuavanje vrata, zautimo. ujemo kako zatvorenici i u ostalim elijama pjevaju. Straari su ljuti zbog nae hrvatske slonosti i katolike vjere. Sretan sam to nitko od nas u ovim trenucima nije osjetio strah od JNA. Nismo ih se bojali ni u Vukovaru. SRIJEDA, 25. PROSINCA 1991. Tuni smo, ali smo lijepo i dostojanstveno doekali Boi, estitali jedni drugima i legli spavati. itav dan je protekao u utnji. Svatko misli na Boi i svoje kod kue. Danas ne ispituju. Sobni je morao napraviti popis svih ljudi u eliji i predati to straarima. ETVRTAK, 26. PROSINCA 1991. Dan dosadan kao i svi do sada. U eliju su doveli dva nova zatvorenika. ini se da jo dugo neemo kui. Opet poinju ispiti vanja i batinjanja.

svojoj obitelji. Tada sam zadnji put vidio enu i djecu. Da li su ivi i gdje su sada, ne znam? Nadam se da ih je dragi Bog sauvao. NEDJELJA, 29. PROSINCA 1991. Dan provodimo u kartanju i igranju aha. Opet su ispitivali. Danas su nas ponovno praili protiv uiju. PONEDJELJAK, 30. PROSINC A 1991. Do ruka dan protie u radu, a poslije ruka nas drugi put izvode na pet minuta u etnju. Dozvolili su nam da skupimo nova ca, pa e nam oni kupiti i sutra donijeti cigareta i keksa, kako bismo neto imali za Novu godinu. UTORAK, 31 . PROSINCA 1991. Zadnji dan u ovoj godini, koja je za mene bila najgora godi na u mome dosadanjem ivotu, ali sam sretan to sam ostao iv. Doek u eliji me nimalo ne veseli. Bili smo budni do 24 sata, esti tali jedni drugima i legli spavati. Svatko je bar na trenutak u misli ma odlutao kui. Bio je to tuan doek 1992. godine.

PETAK, 27. PROSINCA 1991. Danas u 14 sati doveli su opet novog zatvorenika. Sav je plav i krvav od batina. Stigli su novi straari, pa su strogi i grubi. Nakon doruka dali su nam praak protiv uiju, a poslije ruka vratili su nam dio novaca koji su nam oduzeli u Vukovaru. Veina kupuje cigarete. Danas je etrdeseti dan kako smo ovdje. SUBOTA, 28. PROSINC A 1991. Doruak smo dobili u 9, ruak u 12, a veeru u 17 sati. Hrane nam daju samo toliko da preivimo. Stigao je Crveni kri i rekli su nam da e sutra donijeti odgovore na poruke koje smo ranije poslali. Nemiran sam zbog toga to nam nisu donijeli poruke. Nadam se da u poruci, koju
oekujem, nee biti loih vijesti. Od 14. rujna o. g. ne znam nita o
22

Razmiljam o protekloj 1991. godini. Bila mi je zbog rata jako teka. Za mene je rat poeo ve 2. svibnja prole godine, kad je u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Od toga dana u Vukovaru nije bilo mira. Srpsko stanovnitvo je po ulicama neprestano provociralo. Kad im se pridruila JNA, onda je poeo pakao u Vukovaru. Sto dana smo pruali otpor agresoru i na kraju svega zavrili u zatvoru. Ne znam ni sam kako sam sve to uspio izdrati i preivjeti. Mislim da sam imao sree, jer uz desetke tisua ispaljenih granata, raketa i milijune metaka ostati iv, znai ipak imati sreu. SRIJEDA, 1. SIJENJA 1992. Vojska nas danas nije puno ometala, tako da smo u eliji odi grali turnir u beli. Kozina i ja smo bili drugi. Dan je proao
mirno.
23

ETVRTAK, 2. SIJENJA 1992. Danas nisu ispitivali. Prao sam donje rublje i glavu. Kak o nem a kupanja, grijemo vodu na radijatorima u kantama od pekmeza i tako peremo glavu i rublje, a uveer peremo tijelo hladnom vodom. Bolje i tako nego nikako. PETAK, 3. SIJENJA 1992. Dan poinje uobiajeno s malo ispitivanja i odvoenjem tro jice iz nae elije. Dobili smo popis od Crvenog kria tko se nalazi u KP D S. Mitrovica. Ima nas 1221 zarobljenik u cijeloj Mitrovici. SUBOTA, 4. SIJENJA 1992. Danas su popisali nove ljude u naoj eliji, a predstavnici JNA su rekli da ne znaju kada e biti razmjena i da oni smatraju da bi uskoro trebala biti. NEDJELJA, 5. SIJENJA 1992. Dan prolazi bez ispitivanja. Izveli su nas u etnju po trei put

jak o dosadno. Svi oekujemo 15. sijeanj, kad smatramo da bi nas mogli pustiti. SRIJEDA, 8. SIJENJA 1992. Dan poinje prozivkom ljudi za ispitivanje. Danas su pctnaestorica bili ispitivani i skoro svi su dobili batina. U eliji meu ljudima vlada strah. Pojedinci pod batinama poputaju na ispitivanjima i priaju tko je to radio u Vukovaru. Zbo g takvih mnogi dobivaju batine za ono to su radili i to nisu radili. ini mi se da u naoj eliji ima dounika, je r sve to priamo meu sobom, ispitivai imaju zapisano. Ne znam pouzdano tko bi to mogao biti, ali najvie sumnjam u jednog a pravoslavca Ljubiu iz Vukovara. Svaki put kad smo bili u etnji, on je razgovarao s ofi cirima JNA. U etnji nitko ne smije podii glavu, a njega oficiri izvedu iz kolone i s njime priaju. Ako je Ljubia zatvorenik kao i mi, onda mu je mjesto s nama. Moda grijeim za Ljubiu, jer to mo e biti i netko drugi, ali on mi je najsumnjiviji. Moram biti oprezan i paziti kom e to priam.

od kako smo ovdje. Jebe etnju kad su ruke na leima, a glava dolje i vani se ne smije zapaliti cigareta. Ostatak dana prolazi u dosadi. PONEDJELJAK, 6. SIJENJA 1992. Dan poinje ispitivanjima. Mene odvode oko 14 sati. Opet me gnjave dva sata i putaju. Ispitiva me nije tukao, ali dva straara, koji su me vraali u eliju, dobro su me prebili i jo mi zaprijetili da se nikome ne smijem aliti ili e me svakoga dana ga ziti. Jebem im mater, dobro su me prebili, a pogotovo me boli
grudni ko, jer su me tukli izmama. Ostatak dana sam preleao i

ETVRTAK, 9. SIJENJA 1992. Danas su nas vodili u etnju od tri minute, vratili nas i onda je poelo ispitivanje, koje je trajalo cijeli dan. Stalno razmiljam to i kako kad izaem iz zatvora. Da li u imati posao, to je s kuom i obitelji? PETAK, 10. SIJENJA 1992. Donijeli su nam cigarete za novce koje smo im dali jo 30. prosinca 1991. godine. Dobro je da su se sjetili. Poslije ruka opel me zovu na ispitivanje i major me ispituje etiri sata, ali nimalo ne mijenjam svoja miljenja. Kad je vidio da ne priznajem da sam klao i ubijao srpsku djecu i ene, zove uvara koji me pred njim lue pendrekom. Kad se umorio, prestao me tui. Major me samo pitao da li sam se predomislio? Rekao sam da nisam klao djecu i ene i da to ne mogu priznati. Vratili su me u eliju, prijetei da e biti
lomova kostiju, ako se ne predomislim.
25

psovao im mater. UTORAK, 7. SIJENJA 1992. Dolaze neki uvari i oduzimaju nam ah, karte i sve igre koje
smo imali od papira i prijete da e biti i vie batina. Bez igara je
24

SUBOTA, 11. SIJENJA 1992. Dan ka o i svi proli. Odvode me na ispitivanje, ali je sve dobro prolo. Daju nam sve goru hranu. Sve manje se nadam da u za Snjein roendan biti na slobodi. NEDJELJA, 12. SIJENJA 1992. Jutro poinje ispitivanjem 10-ak ljudi, a dvojica dobivaju od uvara dobrih batina. Glad je sve vea. Danas prvi put za ruak imam o repete. Dobivamo pola kutlae graka, tj. juh e od graka, je r graak ne postoji u loncu od 20 litara. Toliku koliinu dijele na 100 ljudi. PONEDJELJAK, 13. SIJENJA 1992. Jo dva dana do priznanja Hrvatske. O naoj razmjeni nitko nita ne govori, a mi smo bez radija i bilo kakvih informacija. Veina se pita da li nas je hrvatska vlast zaboravila i izdala Vukovar i njegove branitelje. Ljut sam na takve prie koje krue po eliji. Ne mogu shvatiti da su se pojedinci u zatvoru toliko promi jenili za ovih mjesec i neto dana. Zar jo uvijek mogu vjerovati

popisu je bilo 250-300 ljudi. Ljudi su nervozni i ne mogu spavati, je r svi mislimo da j e razmjena. Nek samo krene ve jednom. ETVRTAK , 16. SIJENJA 1992. Ujutro u pet sati odveli su sino prozvane ljude. Vjerujemo da su otili u razmjenu, je r su morali ponijeti i svoje stvari. Nadam o se da bismo i mi uskoro mogli biti puteni. Poslije ruka dolaze predstavnici Crvenog kria i donose mi prvu poruku od mojih. Sretan sam to su Snjeana i djeca otili iz Vinkovaca, sada tek znam, poslije etiri mjeseca, da su ivi. Hvala Bogu ! Poslije veere vode nas na kupanje, po prvi put nakon 60 dana. Tri minute tua i tople vode. To je super, Napokon ist. PETAK , 17. SIJENJA 1992. Doivjeli smo veliko razoaranje kad smo saznali da su oni ljudi, puteni neki dan, prebaeni samo u drugi paviljon. Doli su predstavnici Crvenog kria, donijeli nam est knji ga, ah i po kutiju cigareta. S njima smo razgovarali o postupcima

predstavnicima JNA? Hrvatska nas toboe ne treba i ne eli u Hrvatskoj. Mnoge uvjeravam da JNA namjerno iri lai o Hrvatskoj i da je svaki lud koji im vjeruje. UTORAK, 14. SIJENJA 1992. Svi se nadamo da c Hrvatska sutra biti priznata i da e to biti povoljnije za na izlazak iz zatvora. SRIJEDA, 15. SIJENJA 1992. Dan do ruka prolazi uobiajeno, a onda ulaze starjeine i itaju popis od 80 ljudi, koji e najvjerojatnije biti razmijenjeni. Oko 15 sati iz nae sobe odvode dvojicu. U 19 sati su pustili vijesti, pa smo uli da je EZ priznala Hrvatsku. U 21 sat dolaze i prozivaju 21 ovjeka iz nae sobe da se
obuku i spreme za odlazak. Svi se nadamo da idu u razmjenu, je r na

vojske prema nama. Nisu vjerovali kako malo dobijemo hrane i kako su grozni uvjeti u zatvoru, a najvie su se iznenadili kad smo im rekli za batine. Uvijek kad dou predstavnici Crvenog kria, vojska se ponaa pristojno, prikrivajui pravo lice. SUBOTA, 18. SIJENJA 1992. Dan poinje izvoenjem ljudi na hodnik i prebijanjem. Sve puca. Cijeli dan nas izvode i tuku, govorei da na m je to zbog priz nanja Hrvatske. Svi smo u eliji dobili batina. Trajalo je to cijeli dan, sve do 21 sat, kad su pretukli i zadnjeg. Jebali majku svoju svi odreda. NEDJELJA, 19. SIJENJA 1992.
U eliju su doveli jednoga zarobljenika, koji nam pria da je
27

sluao Radi o Zagreb i uo da je dogovorena razmjena svi za sve i da bi ona trebala biti 24. sijenja. Nadam o se da j e tako. Mod a su nas i za to juer tukli. PONEDJELJAK, 20. SIJENJA 1992. Dvojicu su odveli iz elije, ali nitko ne zna kamo. Poslije ruka izvode nas pet minuta na etnju i to je sve. Skoro svaku no, kad se ugasi svjetlo, razgovaram s Igorom Hrkom o tome kako pobjei iz zatvora, ako due ostanemo ovdje. On je takoer zainteresiran za bijeg. Kad god smo u etnji, motri mo kriomice uvare i uvarnice. Svaki je paviljon ograen zidom visokim oko etiri do pet metara. Iza naega zida postoji jo jeda n zid, koji bismo morali prijei pri bijegu, a zatim je bodljikava ica i polje. Cesta je od zatvora udaljena oko tri kilometra. Kad god silazimo iz elije, vidimo tu cestu i razmiljamo o bijegu. Mnog i u eliji govore da je nemogue pobjei iz ovoga zatvora. Jasno je i nam a dvojici da je teko pobjei, ali ako ostanemo vie od godine dana u zatvoru, mi emo pokuati.

voriti to se zbivalo u Vukovaru. Uveer dolazi jeda n vojnik i vraa ljudima neto novaca, koji su nam oduzeli kod zadnjeg pretresa. Kae da e 190 zarobljenika uskoro bit puteno, a da e neki ii u Beograd na vojni sud. Koliko ima istine u tome? Ja mu nita ne vjerujem. PETAK, 24. SIJENJA 1992. Ujutro krika kruha namazana pekmezom, a odmah poslije toga men e i jo trojicu odvode na ispitivanje. Uao sam u sobu u kojoj je sjedio jedan kapetan. Predstavio sam se i onda me poeo ispitivati. Postavljao je ista pitanja kao i svi ispitivai prije njega, s tim to me je usput tukao pendrekom, a uvijek tuku kak o bih se moga o neega sjetiti ili neto priznati. Rekao sam mu da sam bio pripadnik MUP-a i da sam bio na Mitnici, na poloaju Dudik i da sam pucao u one koji su nas napadali pukom. Mi policajci, priao sam mu dalje, primali smo nareenja od naega zapovjednika i vrlo malo poznajemo gardista, pa mu zato mogu rei samo neke nadimke ili imena, a on je zahtijevao: ime, prezime, datum roenja,

UTORAK, 1992.

21

SIJENJA

Vojska ulazi svakih pola sata u eliju i nekoga odvode na ispitivanje. Kad uu, mi svi moramo ustati, staviti ruke na lea i pognuti glavu. Koji ostanu, ubijaju dosadu igranjem aha i karta njem, iako je to zabranjeno. Hrana je i dalje jako loa. SRIJEDA, 22. SIJENJA 1992. Ujutro su odveli petoricu na ispitivanje i vratili ih pretuene. Ostale ne diraju. Dugo ve nisu putali radio, pa nemamo nikakvih informacija. ETVRTAK, 23 . SIJENJA 1992. Dan protie sporo. Svaki novi dan je sve gori i gori. Svi samo razmiljaju o tom e to e biti s nama. Svatko na svoj nain lae ispi
tivaima i svaki se boji da netko ne bi poeo imenovati ljude i go28

vrstu naoruanja i koliko je vojnika tko pobio, tko je bio snajperist, tko je iao u ienja, tko je klao i ubijao srpsko ugroeno puanst vo. Sve su to pitanja na koje uglavnom nisam znao odgovoriti, a na koja sam eventualno i znao, pravio sam se da ne znam, a ako neto ne znam, ne mogu ni odgovoriti. Nadalje me gnjavio glupim pitan jim a kao: gdje su Paragine snage, ustake formacije, dobrovoljci iz Njemake, Italije, SAD, Australije, Afrike i pitaj Boga kojih sve zemalja. Tue me, jer mu tvrdim da takvih nije bilo i eli iznudili priznanje. Tue me to ne priznam koliko sam ubio vojnika ili kad govorim da nisam radio na minobacau ili ZIS-u, da nisam klao ene i djecu. Stalno mu tvrdim da sam bio na poloaju i da mi je dunost bila braniti civilno stanovnitvo Vukovara od agresora i onoga tko ugroava moj ivot. I njemu je jasno da neke stvari laem, ali uvijek u sebi mislim da je bolje dobiti batine, nego priz nati ono to nisam radio ili mijenjati prvotnu izjavu. Radio sam na
minobacau i ZIS-u, ali se bojim da me zbog toga ne osude u
29

Beogradu, pa to preuujem. Uvijek se drim prve izjave. Svaki me je ispitiva pokuavao uvjeriti da ima svjedoke za moja zlodjela i da bi bilo bolje da se predomislim i sve priznam, ali nikad nisam mijenjao prvotni iskaz. Poslije sedam sati ispitivanja i dobrih batina vratio sam se u eliju. Ostatak sam dana leao i dizao se samo kad su ulazili vojni ci. Nije mi bilo do niega. SUBOTA, 25. SIJENJA 1992. Danas smo 69-i dan u zatvoru. Previe, a razmjena se jo ne nazire. Izgubio sam svaku nadu da e nas uskoro pustiti. U dva sata poslije podne donose nam novac koji su nam oduzeli kad smo doli u Mitrovicu, ali samo 10000. Pola je novi sprski novac, a pola stari iz 1991., koji vie ne vrijedi. Uveer nas izvode pet minuta na etnju. NEDJELJA, 26. SIJENJA 1992. Jutros u est sati odveli su dvojicu s njihovim stvarima, ali

glau ne bi li se neto pokrenulo oko naeg oslobaanja. Kad dodc Crveni kri, trait emo da upoznaju europsku i hrvatsku javnost o naem trajku. ETVRTAK, 30. SIJENJA 1992. Poslije doruka oprao sam jaknu i javio se lijeniku. Boli me eludac, a on mi je dao nekoliko tableta. Boli me noga iako rana nc curi. Poslije ruka ili smo u etnju. PETAK, 31 . SIJENJA 1992. U 14 sati ulazi u eliju jedan vojnik i pita da li ima itko iz Vinkovakog Novog Sela. Nisam se htio javiti, a onda je vojnik rekao: Ima vas iz Vinkovaca, pa proitajte ove novine da vidite to ustae rade u Vinkovakom Novom Selu. Kad je vojnik otiao, uzeo sam novine da proitam lanak. Na jednoj stranici novina nalazio se napis o tome kako su ustaki koljai u Vinkovakom Novom Selu zapalili 130 srpskih kua i odveli 300 osoba na pri nudni rad u kasarnu. ivi svjedok, koji je pobjegao od ustake

nitko ne zna kamo. ujemo glasove u dvoritu, pa mislimo da je razmjena. Ok o osam sati uje se brujanje autobusa, pa sam se popeo na prozor i vidio tri autobusa puna civila. Uveer smo uli od jednog straara daj e razmijenjeno oko 180 ljudi. Hvala Bogu daj e krenulo. Svi se nadamo da e doi i na trenutak. PONEDJELJAK, 27. SIJENJA 1992. Ispitivanja i dalje traju, a danas su tukli samo jednoga. itav dan se dosaujemo. UTORAK, 28. SIJENJA 1992. Dug i spor dan. Ubijamo dosadu u ahu, kartanju i itanju knjiga. Jedva ekam 22 sata da idemo spavati. SRIJEDA, 29. SIJENJA 1992.
Svima je ve dosadilo. Neki spominju da bi trebalo trajkati
30

kame , Mitar Mrkela navodi dalje da su najvei koljai u Vinkovakom Novom Selu: braa orak, braa Brki, braa Bilu, Ante Elez, Josip Sari, Vulin, a najgori kolja je Rukavina zvani Moljac. Poznajem sve te ljude koje Mrkela spominje i znam da neki od njih, dok sam ja bio u Vinkovakom Novom Selu, nisu ni oprobali oruje. Za neka znam da su lanovi HDZ-a, pa ih Mrkela vjerojatno zato i spominje. Ne znam Mitra Mrkelu, ali znam da je tog prezimena bilo u Vinkovakom Novom Selu. Jasno mi je da srpske novine o Hrvatskoj i Hrvatima uvijek lau. SUBOTA, 1. VELJAE 1992. Danas nisu ispitivali. Oko 12 sati dolaze i nareuju da se napravi spisak ljudi u eliji i da se pripremimo za kupanje. Mora da e doi Crveni kri, im se kupamo. Poslije ruka opet vode na ispi
tivanje, a neke su tukli.
31

32
*4v o , -i<6 e/e.; J-M/s -T.YC- , : TCI V

S tJC C %iCr^:'

->~"5

oo, '

d*.

J Zc

jt. < jt^bi "e^j-f|c p*,s<c&*> :Jo ^ u - o o j

' . ^ " ( T * - ? ' .

>

"

'

8a<

SM M 4. Faksimil dnevnika pisanog na kutiji cigareta

NEDJELJA, 2. VELJAE 1992. U eliji je sve vei strah, a ima ak i panike, jer se ljudi boje batinjanja. Zato kad god se s ispitivanja vratim istuen, tvrdim da nisam dobio

Danas smo se morali iati na kratko. Hrana je uasna i ini mi se da je svakoga dana loija. SRIJEDA, 5. VELJAE 1992. Danas sam bio na ispitivanju kod jednog kapetana koji voli tui a inio je to i sa mnom. Tvrdio je da sam ustaa i da sam sve do sada lagao. Daje mi da ponovno piem izjavu. Pisao sam oko jedan sat, a kad ju je proitao i usporedio s prethodnom izjavom, podivljao je. Naslonio mi je glavu na stol i poeo me tui pen sata sam na drekom po vratu. Mislio sam da mi je vrat pukao, koliko je bolilo. Nakon toga me potjerao u eliju. Poslije podne vrvi mi je otekao, a glavu nisam mogao ni pomaknuti. Cijeli dan sam leao i stavljao hladne obloge. ETVRTAK, 6. VELJAE 1992. Leim cijeli dan i itam knjigu. Sve me boli od juer i nije mi do niega.
.13

batina, kako ne bih stvarao jo vei strah kod ostalih ljudi. Mislim da je tako bolje, a to nekoga i briga za moje batine. PONEDJELJAK, 3. VELJAE 1992. Bio sam kod nekog majora dva ispitivanju. Traio je da priznam koliko pobio

njihovih vojnika i tko je jo i koliko pobio. Govorim mu da sam pucao, ali da ne znam od ijih su meta ka ginuli vojnici. Vikao je i derao se, a onda pozvao straara da me odvede. Straar me u hodniku udario

pet, est puta pendrekom po leima. To je bolje, jer kad tuku nogama i izmama, puno je gore. UTORAK, 4. VELJAE 1992.

PETAK , 7. VELJA E 1992. Ne volim itati knjige, ali sam cijeli dan itao, jer to drugo raditi da vrijeme bre proe? Ve je skoro pono. Ne mogu zaspati, pa igram ah sa samim sobom. Ne znam da li je normalno igrati ah sa samim sobom, ali j a igram. SUBOTA, 8. VELJAE 1992. Dolaze i ponovno prave popis ljudi u eliji. Zato, nitko ne zna. Danas su ispitivali malo ljudi, tako da smo poslije ruka bili mirni i mogli smo leei ubijati dosadu. NEDJELJA, 9. VELJAE 1992. Jutros u pet sati odveli su jednog ovjeka iz elije, a oko osam sati u dvoritu ima oko 100 zatvorenika. Odvoze ih autobusi ma. Da li idu u razmjenu? Jedan vojnik pria da odvoze dezertere i one koji su vrili masakr u Vukovaru.

ma i dvoritima! Zakopavali smo ih svugdje gdje smo mogli, a mnogi su ostali nepokopani. Da li emo ih ikada dostojno sahrani ti? Bilo je teko braniti Vukovar tolike dane, a na kraju izgubili i to me boli. Volim Vukovar i vjerujem da u se jednoga dana, ako iv izaem iz zatvora, vratiti u grad u kojem sam proveo najtee trenutke svoga ivota. SRIJEDA, 12. VELJA E 1992. Uobiajen dan, bez ikakvih dogaaja. Misli su mi neprestano izvan ovih zidova. Razmiljam kako pobjei odavde ako ostanem dugo ili ako me osude na nekoliko godina robije. ETVRTAK, 13. VELJA E 1992. Ispitivanja traju od jutra do mraka. Pojedini ljudi poinju govoriti protiv drugih, pa vojska nekima pridodaje razna zlodjela. itav dan itam knjigu.

PONEDJELJAK, 10. VELJAE 1992. Pria se da bismo ovaj mjesec svi trebali otii u tri ture, jer je takav dogovor Hrvatske i JNA. Poslije podne su pustili vijesti u kojima ujemo da je bio prosvjedni skup u Zagrebu o naem putanju. Sumnjam da e nam a pomoi. UTORAK, 11. VELJAE 1992. Danas je 86 dana koliko smo u zatvoru. Upravo toliko smo branili Vukovar. Danas je Snjei roendan. Zao mi je to nisam s njom i djecom, ali mi je isto tako vano da su oni ivi i zdravi. Leim i razmiljam o 86 dana borbi za Vukovar i goli ivot. Ostat i iv u Vukovaru bila je srea. Mnog i iz Vukovara, Vinkovaca, akova, Varadina, SI. Broda, Zagreba i drugih mjesta Hrvatske, koji su doli braniti Vukovar, nisu imali sree i ostali su
zauvijek u Vukovaru. Boe moj, koliko smo ih zakopali po vrtovi34

PETAK, 14. VELJAE 1992. Danas su pustili radio i uli smo da naa vlada trai oko 2000 ljudi koji se vode kao nestali. Mnogi ranjenici i ljudi iz Vukovara nedostaju. Vjerojatno su ih vojska i etnici pobili. U bolnici je ostao veliki broj mojih pri jatelja. Da mi je znati da li su ivi? SUBOTA, 15. VELJAE 1992. Oko 10 sati dolazi Crveni kri. Govore da e nam u pone djeljak donijeti poruke. Danas je mirno i nema ispitivanja. Uveer vojska pravi popis svih u eliji. NEDJELJA, 16. VELJAE 1992. Ujutro oko 6 sati pristiu autobusi sa zarobljenicima iz Nia. Ima ih oko 250. U nau eliju dolazi 40 zatvorenika. Uglavnom se
poznajemo. Veina njih ve je bila u Mitrovici. Priaju da su ih u
35

*~ !'<!"<

;<'>*..., a, t,a.. ,./..,

- W

j- ,

)..t
u.'ti^ ^ ^r TAj'i. ,

v:^

i , , ^
\ A*.** '

1).:

jt i

iV iu

Niu gazili k' o kerove i da su tamo bile tri razmjene. U eliji ima 106 ljudi pa se ne moe ni hodati. Jedva moemo spavati. Drago mi je to je u nau eliju doao Pavo Bradvica kojeg poznajem iz Vinkovaca. Napravio sam mu mjesto kraj sebe da moe spavati. Primjeujem da su svi zatvorenici iz Nia jak o uplaeni. Jako im je teko, je r im je u Niu obeano da idu na raz mjenu u Hrvatsku, a zavrili su u Mitrovici. Pavo mi pria da su u Niu bili grozni uvjeti: hrana je bila slaba, jako su ih tukli, a disci plina je bila stroga (za malu nudu imali su jednu minutu, a za veliku dvije). Pavi su u Niu slomili rebra, a jedan je zatvorenik umro od batina. Jako je uplaen, a ja ga smirujem i objanjavam kakvi su uvjeti ovdje. PONEDJELJAK, 17. VELJAE 1992. Dobio sam poruku od mame i vraam joj odgovor. Poela su ispitivanja ovih iz Nita. Odlaze po desetorica na dan. UTORAK, 18. VELJAE 1992. Po cijeli dan ispituju. Neki ljudi s Mitnice, koji su bili u Niu, govore da su dosta toga rekli. Nadam se da nitko nije priao o meni. Odvode i Pavu Bradvicu na ispitivanje. Vraaju ga poslije dva sata. Pretuen je i uplaen. uvar mu govori da e doi po njega za pola sata. Kad je uvar izaao, Pavo mi govori da ide u Beograd na suenje, jer su ispitivai JNA imali fotografiju ovjeka koji je jako slian Pavi. Vojska vjeruje da je to Pavo i zbog toga ga ele odvesti u Beograd. Terete ga, izmeu ostaloga, da je palio ive vojnike u tenku. Uskoro su ga opet odveli, ali ga brzo vraaju u eliju. Pavo je sretan. Pria da su u hodniku oficiri JNA ponovno gledali sliku i Pavu. Promatrali su ga sa svih strana t utvrdili da onaj s fotografije nije Pavo, pa su ga vratili u eliju.
.ni,

nil,'.

? ^

^JT-

- " w '"v-

^
. ^ p. ; .ri , .

-7o -

36

Slika 5. Faksimil dnevnika

37

SRIJ EDA

, 19. VELJAE 1992. Nita se ne mijenja. Ispitivanja traju po cijeli dan. Pojedinci

37

loe prolaze kod ispitivaa. Uvukao se strah da nee ponovno i nas gaziti. ETVRTAK, 20. VELJA E 1992. Oko deset sati odvode me na ispitivanje kod nekog majora. Govori mi da su ovi iz Nia rekli da sam bio jeda n od najgorih za vrijeme rata u Vukovaru. Ja uporno tvrdim svoju verziju i nimalo ne odstupam od nje. Major je izgubio ivce i udario me dvadesetak puta pendrekom. Netk o me ipak otkucao. Bio sam iznenaen kad mi je major dao da proitam izjavu jednog zatvorenika o meni i to sam radio u Vukovaru. Do k sam itao izjavu, bilo mi je jasno da je pisao netko tko je bio sa mnom na poloaju. U izjavi je sve bilo istinito. Nastojao sam ostati sabran i kad sam proitao izjavu, rekao sam majoru da to to pie u izjavi nije tono. U tom trenutku uao je vojnik i uveo jednoga mog poznanika s poloaja. Major ga je upi tao: Da li je tono to si napisao o Zlatku Sariu?

SUBOTA, 22. VELJAE 1992. Cijeli dan ispituju, ali mene nisu dirali. Igram samo da nekako utuem dan. NEDJELJA, 23 . VELJAE 1992. Ostali smo bez cigareta, pa smo svi pomalo nervozni. U eliji je takva guva da spavamo na boku, a pokriva dijele dvojica. Hrane je sve manje. PONEDJELJAK, 24. VELJAE 1992. Dan prolazi sporo, a cijeli dan ispituju. Pustili su nam radio, pa smo uli da u Hrvatsku dolaze leim. UTORAK, 25. VELJA E 1992. Danas pisati pjesme. je 100-ti dan kako smo u zatvoru. Odluio sam napokon obrijati bradu, koja je dugaka i stara sto dana. Poeo sam plavi ljemovi. Cijeli dan ah i karte

On je samo potvrdno kimnuo glavom. Odmah su ga izveli iz sobe, a major se okrenuo prema meni i rekao: to sad ima kazati? Nastojao sam ostati sabran i odgovorio sam: Gospodine majore, to je izjava koju je napisao ovjek kojeg ja uope ne poznajem i sve to je napisano ista je la. Ja ostajem pri svojim izjavama, koje sam ve napisao. Naravno, dobio sam batina. Danas sam siguran da je moj poznanik sve to napisao pod prisilom i tekim batinama. Zbog toga mu ne zamjeram. PETAK, 21 . VELJA E 1992. Oko tri sata opet me vode na ispitivanje i opet me gnjave etiri puna sata. Kad su me vraali u eliju, straari su me pretukli.
Udarali su akama, izmama i pendrecima. Sav sam izubijan.
38

SRIJEDA, 26. VELJAE 1992. Neprestano mislim o izlasku. Nadam

se da u izai za

Tonijev roendan. uka se da bi razmjena mogla biti do kraja mjeseca. Uz sve torture i monotoniju u eliji bude smijeha. Nou kad se ugase svjetla, priamo viceve i alimo se na svoj raun. Pavo Bradvica nam pria kako je u Niu glavom razbijao limeni ormari (kasetu). Nekoliko njih se javilo da idu u WC . Dok su prolazili hod nikom, jedan vojnik zaustavio je Pavu i pitao ga: Vidi li ovu kasetu? Vidim, odgovorio je Pavo. Udari je glavom, dreknuo je vojnik. Pavo je priao kaseti i udario je lagano glavom. Vojnik je zaurlao:
Udri ja e ili u ti kosti polomiti!
39

Pavo se zaletio i estoko udario glavom u kasetu tako da se lim savio i kaseta iskoila iz leita. Vojnik je skoio na Pavu, poeo ga tui i psovati mu majku ustaku to unitava stvari. Kad ga je izudarao, pustio ga je u WC . Na povratku isti je vojnik zaus tavio Pavu i naredio mu da opet udari glavom u kasetu. Cijela se scena ponovila. Danas se tome smijemo, ali svaki od nas zna kako je teko podnositi iivljavanja vojnika i oficira JNA. Zato je svima najvea elja to prije otii iz ovog komara. ETVRTAK, 27. VELJAE 1992. Poslije doruka zovu me na ispitivanje i zadravaju me do veere. Dobio sam pet, est puta pendrekom po leima i opet sam pisao izjavu. Stalno me uvjeravaju da laem i da u istrunuti u zatvoru, ali kako god me tukli i ispitivali, ja znam uvijek to u go voriti i ne odstupam od moje prve izjave, jer vidim da oni koji su promijenili miljenje, dobivaju jo vie batina, a neke su odveli na suenje u Beograd.

Brate Srbine, za koga si glasao na izborima 1990.? Z a gospodina doktora Franju Tumana, odgovorio jc ika glasno i razgovjetno. Civil je bio iznenaen, pa je rekao iki: Vidi ti njega! A za koga e glasati ako bude puten iz zatvora? Z a gospodina doktora Franju Tumana. Civil je ljutito poeo vrijeati iku, a ika ga je odjednom nadglasao i poeo govoriti: Sluaj ti ! Skini kapu i naoale, je r te ja dobro poznajem iz Vukovara. Moli Boga da ja nikad ne izaem, jer ako se nas dvojica sretnemo, dobit e po nosu. Svi smo ostali zaprepateni ikinom izjavom i hrabrou, a skoro i drskou. Otkuda mu hrabrost takvo neto rei civilu iz Vukovara? Straari su odmah odveli iku u hodnik i pretukli ga. Kad se vratio u eliju, svi smo mu estitali glasao 1990. i za koga e glasati. za ono to je , ka o Srbin, rekao civilu iz Vukovara i to je otvoreno kazao za koga je

PETAK, 28. VELJAE 1992. Opet su me zvali na ispitivanje i nisam dobro proao, jer sam dobio batina ali im nita novoga nisam htio rei o sebi niti o bilo kome drugom. Bio sam cijelo dopodne na ispitivanju. Poslijepodne sam se odmarao i proklinjao dan kad sam se predao. Bolje je bilo poginuti u proboju, nego proivljavati sve ovo. SUBOTA, 29. VELJAE 1992. Danas poslije podne u eliju su doli jedan major i civil iz Vukovara. Morali smo dignuti glavu, jer civil je doao prepoznati nekoga od nas. Navodno je u ovom zatvoru jedan ustaa, koji mu je u Vukovaru ubio sina Srbina. Civil polako prolazi kraj zatvoreni ka i svakoga dobro zagleda i promatra. Stao je kod Zike i trai da ika istupi korak naprijed. Civil je pitao kako se zove, a kad mu je ika odgovorio, civil je pitao:
40

NEDJELJA, 1. OUJK A 1992. Nekoliko nas odluili smo napraviti pie od onoga to imamo. Uzeli smo kutiju od soka i u nju stavili isjeckanu koru od narane, sredinu kruha, nekoliko zrna kukuruza, sok iz dvije narane i vode. Sve smo to izmijeali i stavili na radijator da to prije proradi. Moramo ekati sedam dana da bismo probali to sm o napravili. PONEDJELJAK, 2. OUJKA 1992. Opet ispitivanja i batinjanja nekih ljudi. Mene za sada ne diraju. Poeli su nas okrivljavati za masakre u Vukovaru. Pustili su nas deset minuta u etnju. UTORAK, 3. OUJK A 1992.
41

Oko 18 sati napravili su pretres elije. Prilikom svakog pre-

40

41

tresa morao sam dobro sakriti dnevnik, olovku, ilet i karte. Vojska bi nas istjerala na hodnik i pretraivala eliju. Kad su gotovi, onda pretresaju nas. Sve to bi nali u eliji ili kod nas, odnosili su. Bilo je nekoliko mjesta na kojima se moglo sakriti sitne stvari. Ja sam svoje sakrivao u madracu na kojem sam spavao, kraj vodokotlia ili zvunika. Uvijek sam imao sree pri sakrivanju. SRIJEDA, 4. OUJKA 1992. Nita novoga za nas. Pustili su radio, pa smo uli da je dogovorena razmjena, ali nitko ne zna kad e biti. Vie ne znamo to misliti i emu se nadati? ETVRTAK, 5. OUJKA 1992. Gledam karte koje sam napravio Toniju i teko mi je to nisam s njime za njegov osmi roendan, a tako sam vjerovao da u biti puten. Nadam se da u bar Kikiju biti za roendan kod kue. Uvijek mislim na dan kad u na razmjenu i u Hrvatsku, da vidim svoju djecu i suprugu.

Djecu i suprugu sam zadnji put vidio 14. rujna 1991. godine. Toga dana smo Slavko Hemetek i ja otili kui na nekoliko sati. Iz Vukovara smo krenuli rano ujutro Slavkovim autom, kad smo pro lazili kroz Luac, padale su granate, a u njivama izmeu Luca i Bogdanovaca bilo je puno pogoenih i izgorenih automobila i kamiona. Bez problema smo doli u Vinkovce. Dogovorili smo se da emo se oko 17 sati vratiti za Vukovar. Slavko je otiao kui u Ceri, a ja sam se igrao sa svojom djecom. U dvanaest sati ule su se u Vinkovcima sirene koje su najavile opu opasnost. Grad nadlijeu avioni i raketiraju ga. Slavko je, unato svemu, zaista doao u dogovoreno vrijeme i krenuli smo za Vukovar. Svi su nas nagovarali da ne idemo, ali smo mi otili. Grad je bio pust, jer su avioni povremeno letjeli i raketirali ga. U Nutiii su nam rekli da su odbili napad etnika iz Gaboa i Otrova, a
minobacai iz Paetina i Bradina tukli su po Marincima. Unato opasnosti, mi smo nastavili prema Marincima, malo se tu zadrali i
43

krenuli prema Bogdanovcima, koji su bili tueni sa svih strana, ali smo mi projurili kroz pusto selo i uli u Vukovar, koji su etnici estoko tukli. Kroz Vukovar smo projurili to smo bre mogli i napokon stigli na Mitnicu. To je bila moja zadnja posjeta mojim rodnim Vinkovcima. Kad sam ih tada vidio, nadam se da u ih opet vidjeti. PETAK, 6. OUJKA 1992. Ispitivanja i dalje traju, a dosadu ubijamo kartanjem. Nemam o cigareta, pa jedva ekamo subotu kad neki dobiju paket i u njemu cigareta. Sprijateljio sam se s Igorom Hrelkom i Mihajlom Jainskim (kojeg zovemo Gorbaov), koji dobivaju pakete, pa nam uvijek dijele to dobiju, a meni daju jednu kutiju cigareta tjedno. Kad popuim tu kutiju, obino mi jo daju. Zaista mi mnogo znae i to im nikada neu zaboraviti. SUBOTA, 7. OUJKA 1992. Izvode nas deset minuta na etnju. Uveer dolazi kapetan i govori nam da od danas imamo svaki dan etnju po deset minuta i da e nam poveati kruh na dvije krike. Hvala Bogu! Danas smo nabavili radio u eliju preko jednog straara, koji je jedini normalan Srbin ovdje i koji nam hoe poneto rei. Uvijek nam kae neku informaciju. Moli nas da ne kaemo odakle nam radio, ako ga pronau. Pria nam da radi kao straar, samo da ne bi morao ii na frontu. Stvarno taj nikad nikoga nije tukao. NEDJELJA, 8. OUJKA 1992. Sada nam vrijeme bre prolazi, jer sluamo vijesti, a hvata mo i Radio Zagreb. Svi smo razoarani to se ratuje u cijeloj Hrvatskoj. Dobro se sjeam kako su tukli Vukovar sa svih strana: iz Negoslavaca, Borova Sela, Bradina, Paetina, Trpinje, iz Bake preko Dunava, iz aviona i s brodova. Oni su u poetku mislili da e Vukovar brzo zauzeti, ali su na kraju dobro slomili zube. to su
44

Slika 7. Z. avi: Glava dole, ruke na leda borbe due trajale, Srbi su nas se sve vie bojali i u njihove se vojnike sve vie uvlaio strah. Kad god su napadali pjeadijom, povlaili su se s velikim gubicima. Njihove novine i radio su ih izvjeivali da se bore protiv plaenika i boraca obuavanih u Njemakoj, Italiji i Australiji, pa su i njihova javna glasila pripo mogla da se jo vie plae. Mitnica i Borovo Naselje bili su za njih strah i trepet. Oni nikada nisu shvatili koliki je bio moral branitelja Vukovara. Jo i danas, dok nas ispituju, ini mi se da primjeujem strah u njihovim oima, a mi smo i dalje ponosni to smo pokazali i etnicima i JN A kolika je naa snaga i elja za slobodnom Hrvatskom. PONEDJELJAK, 9. OUJKA 1992. Poslije ruka izveli su nas deset minuta na etnju, a od onda do veeri trajala su ispitivanja. Sada nam je puno lake je r nam svaki dan putaju vijesti.
45

UTORAK, 10. OUJKA 1992. Danas smo uli da bi do kraja mjeseca trebala biti razmjena svi za sve. Dao Bog da je to istina. Nadam se da bih mogao biti za Kikijev roendan kod kue. SRIJEDA, 11. OUJKA 1992. Danas su mi misli cijeli dan okrenute samo jednome : kada na slobodu. Ve 115 dana obraam se Bogu da sa mno m sve bude u redu, da su moja ena i djeca ivi, da mi nitko ne pogine u ovom ratu i da sve bude dobro. Vjerujem da smo mi zatvorenici sada preputeni sami sebi i Bogu, je r ako se Hrvatska i Srbija nastave ovako dogovarati, mogli bismo ovdje biti jo dugo. Za ovo vrijeme kako sam u logoru, smravio sam deset kilograma, a svaka me kost boli. Uz ovakvu hranu i uvjete ivota, drugaije nije ni moglo biti. Samo da izaem i vidim enu i djecu. Nerado mislim na njih, jer mi onda sve ovo pada jo tee. Nada da u izai postoji, pa makar ekao i cijelu godinu. Bitno je da u izai jednoga dana.

PETAK, 13. OUJKA 1992. Dan dosadan i bez ikakvih promjena. Izvodili mjeseca neto dogoditi u vezi s razmjenom.

su nas na

etnju. Ljudi su sve manje optereeni mislima da e se do kraja Oko 16 sati Ivan Mathaus izaao je iz WC-a sav krvav. iao se iletom i sav se isjekao. Svi smo zbunjeni. Stao je pred vrata i zvao straara. Kad je straar uao, bio je iznenaen Mathausovim izgledom. Mathaus mu je rekao da mu je svega dosta i da e priz nati sve to ga mui. Straar je otiao do asnika, pa su uskoro odveli Mathausa. Mi smo se malo uplaili da Mathaus ne bi priao neto to bi nam moglo nauditi. Vratili su ga nakon tri sata ispiti vanja. Svi smo odmah primijetili da je dobio batina. Nakon nekog vremena priao sam mu i pitao ga da mi ispria to se dogodilo. Ispriao mi je da su ga odveli u jednu sobu, ponudili kavom i ciga retama, a dok je pio kavu, asnici JNA su traili da prizna sve to zna o borbama oko Vukovara. Traili su da pria tko je ubijao vojnike JN A i jo mnogo toga. Rekao im je da o tome nita ne zna i da ga mui drugi problem. Na pitanje koji problem, rekao im je :

ETVRTAK, 12. OUJKA 1992. Dan prolazi sporo i monotono. Vrlo je malo ljudi ilo na ispi tivanje. Danas sam cijeli dan bio miran i igrao ah i karte. Kad su ugasili svijetlo, nas nekoliko, koji smo napravili pie 1. oujka, odluili smo ga isprobati. Prolo je ve 11 dana kako smo ga napravili i svaki dan smo ga stavljali na radijator pa vjerujemo da je dobro provrilo. Sve to je bilo smijeano u kutiji od soka, dobro smo isci jedili i dobili dva decelitra pia. Jainski Mihajlo Gorbaov prvi je probao pie i oduevljeno rekao daj e odlino. Probao sam i ja. Pie je imalo boju narane, bilo je opojno i imalo okus likera. Na s estorica smo popili sve. Oko pola sata sve je bilo u redu, a onda je pie uzburkalo nae eluce, pa je bilo samo pitanje poretka odlaska
u WC. Cijelu no nismo spavali, nego se samo mijenjali u WC-u.

Gospodo, ja sam bio u Niu i vi ste pustili na razmjenu sve ljude iz moje elije, osim mene. Zbog toga ne mogu noima spa vati, pa bih vas molio da mi pokaete moj dosje, jer se bojim da ste ga izgubili. asnici su ostali bez rijei, pa su ga jo jednom pitali to ima rei o Vukovaru. Mathaus ih je pogledao i viknuo: Hou svoj dosje! Odmah su ga poeli tui. Gledam u njega i ini mi se da nije potpuno pri sebi. ivci su mu potpuno popustili. Mathaus me uzeo za ruku i pitao: Zlatko, zato mi JNA nee pokazati moj dosje? Malo sam ga tjeio, a onda otiao lei. SUBOTA, 14. OUJKA 1992. Poslije doruka odvode me na ispitivanje. Opet ista pitanja i optube . Trae da priznam zlodjela koja sam poini o u
Vukovaru. Tvrdim uvijek isto, pa me zato tuku ne bih li se pre47

domislio. Ispitivali su me ok o etiri sata. Dosta puta sam dobio pen drekom po leima i vratu. Od ruka do veere itao sam knjigu, a kad su ugasili svjetlo, legao sam spavati. NEDJELJA, 15. OUJKA 1992. Dan prolazi bez ispitivanja. Doruak, etnja, a poslijepodne sam kartao. U 15 sati uvijek sluamo vijesti. Danas su javili da bi 15. travnja trebala biti razmjena svih zatvorenika. Uveer smo ili na kupanje i promijenili su nam koulje. Mor a da e uskoro doi Crveni kri. PONEDJELJAK , 16. OUJKA 1992. Poslije doruka dolazi Crveni kri i kau nam da e sutra stii poruke. Ostali dio dana proao je u sluanju vijesti i kartanju. Nikad nas ne diraju kad doe Crveni kri. Ne mogu zaspati. Opet mi se vraaju uasne slike iz Vukovara. etnika je bilo puno i mi smo to znali, ali nas nije bilo strah. Ni men e nikad nije bilo strah. Mod a tada nije bilo vremena za strah.

najblie komande po drugi auto. Josip je leao u autu, a ja sam se sklonio u jednu razruenu trgovinu. Nakon 20 minuta do nas su stigla kola hitne pomoi. Na putu prema bolnici Josip je umro. Bilo mi je teko u tom trenutku, ali valjda je to bila Boja volja. Danas, kad je sve to prolost, ostaje mi samo uspomena na prave prijatelje koji su dali svoj ivot za Vukovar. Teko je razmiljati o svim poginulim braniteljima Vukovara. UTORAK , 17. OUJKA 1992. Dan bez ispitivanja, je r je Crveni kri jo ovdje. Dobio sam poruku od majke i odgovorio joj. Crveni kri je donio spisak ljudi koji se nalaze u S. Mitrovici. Na tom popisu ima nas 1221. Ako i bude razmjene, teko da emo svi izai. SRIJEDA, 18. OUJKA 1992. Zvali su me na ispitivanje, ali sam bio samo jedan sat i nisam dobio batina. Kartam i igram ah, a poeo sam pomalo pisati i

pjesme. to je najvanije, dosadu ipak nekako ubijam. Ispitivanja i dalje traju po cijeli dan, pa moramo skakati na noge i po dvadeset puta dnevno. ETVRTAK, 19. OUJKA 1992. Danas su javili na vijestima da e razmjena biti 27. oujka, ali nisu rekli koliko ljudi e biti razmijenjeno. Odmah su svi pali u razmiljanje, ali ja vjerujem, ako bude razmjene, da em o svi ii u razmjenu. Samo da i taj dogovor ne propadne kao mnogi do sada.
PETAK, 20. OUJKA 1992.

Za mene je najgori trenutak bio 1. studenog 1991. godine, kada smo nas petorica trebali izvriti jedan zadatak. Krenuli smo oko 23 sata. Ili smo u koloni jedan za drugim i iznenada nas je obasjala jaka svjetlost. Viknuo sam: Lezi, i odmah se bacio na zemlju. Osjetio sam da sam pogoen u lijevu nogu. Sabrao sam se i povukao do jednoga zida. Pogledao sam oko sebe i vidio da svi deki mirno lee, jedino se Josip Maar bacao. Bio je teko ranjen. Deki su otili po auto, a kad su se vratili, ustao sam i pomogao im
unijeti Josipa u auto. Potpuno sam zaboravio na svoju ranu.

Uhvatio sam Josipa ispod ruku i u tom se trenutku najeio, jer sam osjetio Josipovu krv i veliku ranu na prsima. Naglo sam izvukao ruku i uhvatio ga na drugo mjesto. Granate su nemilo padale po gradu. Morali smo to prije stii do bolnice, jer je Josip umirao. U
blizini vodotornja auto je ostao bez goriva, pa je voza otrao do
48

Danas smo svi tihi, jer svatko razmilja o razmjeni i svatko bi elio izai i biti sa svojima. Daj Boe da izaemo. Vrlo malo ljudi ispituju. Danas svega dvojicu iz elije. Kao da se neto spre ma? Moda je ipak razmjena? Nagaamo gdje bi mogla biti raz
mjena, je r preko Bosne se vie ne moe.

SUBOTA, 21 . OUJKA 1992. Nema ispitvanja, a dan prolazi sporo. Neki su dobili pakete, tako da je opet bilo cigareta i poneto hrane. Neprestano sluamo vijesti, ali nas najvie zanima razmjena. Bojimo odgode razmjenu. NEDJELJA, 22. OUJKA 1992. Danas sam napunio 28. i uao u 29. godinu ivota. Za poklon sam od prijatelja dobio jednu cigaretu. U ovim okolnostima to je dovoljno. etali smo oko deset minuta, a poslije su ispitivali. Nije bilo batina. Danas su nas tamo Ovaru, koji naen kad je sam razmiljao o naoj predaji, Ovari i etnicima koji htjeli pobiti. Samo je srea poslala jednog majora na nije dozvolio etnicima da nas pobiju. Bio sam izne major rekao svojim vojnicima: se da opet ne

Sram vas bilo to ste pustili etnike unutra. Pogledajte ovu aku ljudskog jada i divite im se, jer ih niste uspjeli pobijediti. Zar nije sramotno da smo morali pregovarati s njima o njihovoj preda

ji? Vjerujte mi, da sam imao ove ljude i vae naoruanje, danas bih bio u Sloveniji, a ne bih izgubio sto dana u Vukovaru. Bude li im falila dlaka s glave, sve u vas strijeljati. Sada vidim da je major spasio sve nas koji smo se predali na Mitnici kao oruane formacije. Sjedim i puim. Prola je pono, ali ne mogu zaspati. Do zore sam igrao ah i bio potpuno budan. Svitao je novi dan, a kroz prozor sam gledao i sluao stotine vrana koje su krijetale. Svako jutro dan poinje kretanjem vrana, koje su slo bodne. Prozor elije je visok, tako da mi u eliji vidimo samo nebo i vrane u letu. Vie puta poelim da sam vrana pa da odletim u Hrvatsku. PONEDJELJAK, 23 . OUJKA 1992.
Dan monoton kao i svi prethodni. Ve smo navikli na reim

JNA, tako da nam ispitivanja i glad vie i ne smetaju. Bitno je da se primie razmjena. Ne daj Boe da je odgode. U eliji vlada nepovjerenje prema nekim ljudima koji sve otkucavaju. Odluio sam razgovarati samo s ljudima u koje imam povjerenja. Razgovaramo nou, dok ostali spavaju, a najee o tome to uiniti kad izaemo. Neki govore kako e se osvetiti Srbima za sve ono to su nam uinili. ini mi se daj e Pavi Bradvici najtee. esto zna kazati: Ah, moj Mario i Silvija! Da li e vas tata ikad vie vidjeti? Teke su to rijei za svakoga oca, ali Pavo je uvijek ispred svih nas. Moli se Bogu svaki dan, a svaki petak posti. Kako i ne bi, kad su ga na ispi tivanjima skoro udavili koicom na kojoj je imao ispleten krii. Uz to slomili su mu tri rebra. Bilo mu je jako teko, kao i svima nama, ali imam osjeaj da je Pavo osjeajniji od ostalih. UTORAK, 24. OUJKA 1992. Poslije etnje dolazi jedan porunik i nareuje sobnom da popie sve runike i deke. Ulio nam je nadu da bi poslije ruka mogla biti razmjena. Jedan vojnik nam govori da e na razmjenu

karte. Dan prolazi jako sporo. Pojedinci ne spavaju cijelu no od brige i misli za slobodom. ETVRTAK , 26. OUJKA 1992. Dan odluke za sve nas, jer ako bude razmjene, noas bi tre bali doi i proitati popis. Dok smo etali, primijetio sam na dvoritu mnog o asnika JNA. uvar nam govori da bismo svi tre bali ii u razmjenu. Ja sam optimist i vjerujem da em o svi biti puteni. Dan je dug ka o vjenost. Odluio sam ranije lei, da bih to prije doekao petak. Znam, ak o nas probude oko tri ili etiri sata, bit e razmjena. PETAK, 27. OUJKA 1992. Netko nas budi jak o rano. Pitam koliko je sati. Pavo kae 3 i 15. Super! Bit e razmjena. U 3,30 ulaze kapetan i porunik. Govore da je dolo vrijeme za razmjenu i da e za desetak minuta proitati popis. Svi smo sretni, je r smatramo da svi idemo. U 3,40 donose popis. Tjeraju nas na jednu stranu sobe i nareuju da sjed nemo, a koga proitaju da prijee u drugi kut. ita abecednim

otii oko 670 zarobljenika. Nisam oduevljen, jer to znai da e na s jo ostati u zatvoru. Lako se moe dogoditi da i ja ostanem u zatvoru. Vjerojatno e prvo pustiti civile, a tek zatim policiju i gardu. Pavo Bradvica, Ante par, Goran Serti i ja, svi iz Vinkovaca, dogovorili smo se da onaj koji ode, ponese poruke i popria s naim obiteljima. Bitno je da netko od nas etvorice izae. Imam osjeaj da e i mene pustiti, pa sam spremio svoje karte i papire od keksa i okolade na kojima piem dnevnik. Mora m sve dobro sakriti ako budem iao na razmjenu. Bilo bi mi jak o ao da mi vojska sada pronae i oduzme te stvari, koje sam sve do sada dobro skrivao. SRIJEDA, 25. OUJKA 1992. Vojska nas popisuje. Znai da e biti razmjena. Svi smo napeti i priamo samo o razmjeni. Nitko nema volje za alu, ah ili
52

redom i odmah primjeujemo da ne putaju sve, jer mnoge ne ita. Dolazi do slova . ita: ahovi Duko i odmah prelazi na sljedee slovo. Hladan tu za mene. Kad je proitao slovo , ita ponovno. Idu znai jo neki. Onda mali ok za mene. ita: ari Eriha Zlatko. Da li sam dobro uo? Ponavlja jo jednom moje prezime. Od uzbuenja, jedva prelazim u drugi kut sobe. Kad su proitali popis, naredili su nam da se za petnaest minuta obuemo i budemo sprem ni za izlazak iz sobe. Odlaze. U eliji i radost i tuga. Mi, koje su proitali,
oblaimo civilnu odoru. Mnogi ostaju. Njima je najtee, ali tako je

uvijek bilo kod razmjena. Neki ostaju i dalje se nadaju i ekaju. I nama je ao to ostaju. Iz sobe nas izvode u 3,45 u dvorite, gdje su nas postrojili uz jedan zid. Glava dolje i ruke na leima. Stojimo tako jedan sat, a onda nas odvode na jedno igralite i tu nas
ponovno prozivaju. Zatim nas odvode na drugi kraj igralita i tu nas
53

pretresaju. Jedan desetar smatra da se smijem i udara me dvaput nogom, a zatim nastavlja pretres. Opet nas vode do zida i tu ostajemo do osam sati, a onda kolona kree prema izlazu iz paviljona tri. Vraaju nam ono to su nam davno uzeli, ali tek poneku sitnicu. Svi utimo, iako nitko nije dobio novac, zlato, satove i ostale vrijednosti. Izvode nas iz paviljona tri i uvode u autobuse. Glava dolje, ruke na leima. U 9,30 autobusi napokon kreu. Vojnicima koji nas prate u autobusu, nareeno je da ubiju svakoga onog koji podigne glavu, skloni ruke s leda ili progovori ijednu rije. Sve u izdrati, samo da odem. Ve se dugo vozimo. Ne znam gdje bi mogla biti razmjena. Jedan vojnik prolazi kroz autobus i svima, koji imaju sat, oduzima ga. Uz to vrijea i provocira, ali nitko mu ne odgovara. Poslije nekoliko sati vonje, ponaa se jo gore. U 14,30 stajemo u jednom selu. Seljaci i etnici trae da udu u autobus i srede nas. Vojska ih ne puta, ali nas vojnici vrijeaju. Svi smo zabrinuti zato toliko stojimo. U 17,30 autobusi napokon kreu. Hvala Bogu! Ruke i glava su mi otrnuli. Opet stajemo. Vojnici izlaze, a ulaze predstavnici Crvenog kria. Svakog pojedinano pitaju gdje eli ii: u Hrvatsku ili drugdje? Napokon i mi izlazimo i prelazimo na nau stranu. Ulazimo u autobuse i kreemo prema Osijeku. Meusobno se veselimo i pitamo se da li je to stvarnost? Napokon u svojoj domovini. U 19,30 dolazimo u Naice. Ljudi nas prekrasno doekuju. Sve je prelijepo. Nastavljamo put prema Zagrebu. Prije Zagreba stali smo kod jedn e gostionice da se osvjeimo piem, a u SUBOT U 28. OUJ

KA 1992. U 4,30 STIGLI SM O U ZAGREB . HVALA BOGU !

Slika 9. Z. ari: Vukovar '91.

54 55

SJEANJA IZ VUKOVARA PRVI SRUEN I AVIONI Iz Policijske uprave su nam javili da iz Bake dolaze avioni. Svi smo izali na poloaje i spremni smo ih doekali. Bilo nas je ok o 60. Bili smo naoruani automatskim pukama, a uz to smo imali dva mitraljeza i jednocijevni protuavionac. Avioni su dolazili u niskom letu iz pravca Bake. Uhvatili smo ih u unakrsnoj vatri tako dobro, da smo od pet aviona pogodili dva. Jedan je pa o u Negoslavce a drugi u Baku. Ostali su pobjegli. POGIBIJA VINKA BARTULOVIA Jednoga dana, poetkom rujna, primijetili smo pribliavanje tenkova i pjeadije iz Negoslavaca. Brzo smo se organizirali za doek etnika. Skukan Mile i ja poeli smo ih gaati minobacaem od 82 mm. Na udaljenosti od oko kilometra, njihovi su vojnici ve ginuli, a kad su nam se pribliili na oko 500 m, povukli smo se u rovove. Svi sm o otvorili vatru, a u etnikim redovima nastala je

kola. Saznajemo da je meu poginulima Vinko Bartulovi zvani General. Svi smo potiteni i tuni, je r je on zapovjednik obrane Mitnice i bio je omiljen meu ljudima. Kruelj iz Jarmine izgubio je ruku, a teko je ranjen Bori iz Novog Sela. BORAVAK U BOLNIC I U BOROVO KOMERCU Ranjen sam u obje noge 1. listopada 1991. godine. Geler mi je jednu nogu probio, a na drugoj otkinuo komad mesa. Sreom kosti mi nisu bile povrijeene. Doktori su me brzo sredili i odveli u bolniko sklonite. Kad sam se probudio, osjeao sam jaku bol u lijevoj nozi. Dva dana nisam mogao ustati. Dobivao sam po tri injekcije svakih est sati. U bolnici se nalazilo mnogo ranjenika, a svaki dan su pristi zali novi. Uvjeti rada i boravka bili su teki, grozni, uasni, a nepri jateljska artiljerija je svaki dan tukla po bolnici. 5. studenog jaka kanonada neprijateljske artiljerije po bolni ci. Odjednom se cijela zgrada zatresla. Avionska bomba od 250 kg probila je etiri betonske ploe na bolnici i pala u podrum u kojem

panika. Poeli su bjeati na sve strane i povlaiti se prema Negoslavcima. Tenkovi i transporteri su naili na nae minsko polje, pa su se i oni panino poeli povlaiti. U minskom polju ostali su jedan tenk i jedan transporter. Od naih branitelja nitko nije poginuo, a u jednoj kui, koju je pogodio tenk, poginuo je civil. Vratili smo se u podrume i odmarali. etnici su iz daleka tukli arti ljerijom po gradu, po Borovu i Mitnici. Oni to jedino dobro znaju i mogu. Sutradan su pet policajaca otili kombijem do tenka i transportera da pokupe municiju. Kad su se na cesti okretali, kombi je nagazio na protutenkovsku minu koja je eksplodirala. Na svim poloajima je nastala neopisiva tiina. Zvali smo ih vezom, ali se nitko nije javljao. Nastalo je napeto iekivanje. Poslije petnaest minuta uzaludnih pokuaja da uspostavimo vezu, dvojica su policajaca otila na mjesto eksplozije. Javili su nam da
su dvojica ljudi mrtvi, a trojica ranjeni. Po njih su otila bolnika
56

se nalazilo mnogo ranjenika. Sreom bomba nije eksplodirala i nitko nije poginuo. Uprava Bolnice odluila je da se laki ranjenici prebace u sklonite Borovo Komerca u Borovu. Vozili su nas po noi kamionima, bez svjetala i polako, a po cijelom gradu su padale granate. Prevezeno nas je 130. U sklonitu je bilo oko 250 civila. Dali su nam madrace i smjestili nas najudobnije kako su mogli u tim uvjetima. Od lijenikog osoblja tu su bile samo jedn a lijenica i dvije bolniarke, a od lijekova su imale samo tablete protiv bolova, zavo je i sredstva za dezinfekciju rana. S civilima smo se dobro slagali i jeli s njima, ali je hrane bilo jako malo. Jeli smo dva puta dnevno. Nakon nekoliko dana poeo sam hodati, a deveti dan lijenica mi je izvadila cjevice iz rana. Jednoga dana posjetili su me deki s poloaja: Tihomir Traji i Damir ivkovi i donijeli mi
novu uniformu. Na rastanku sam im rekao da dou po mene za

57

sedam dana. U sklonitu mi je postalo dosadno, a svakoga dana dolazilo je sve vie civila koji su stvarali guvu, pa sam jedva ekao da se vratim na poloaj. Tihomir i Damir nisu dolazili, pa sam odluio sam otii iz sklonita. Kad sam to rekao lijenici, samo me upitala: Zar ti nije dosta rata? 18. listopada pozdravio sam se s prijateljima u sklonitu i kamionom koji je vozio hranu u vukovarsku boalnicu, krenuo na Mitnicu. Od bolnice do vodotornja povezao me jedan automobil, a onda sam do Mitnice otiao pjeke. etnika je artiljerija nemilo granatirala grad, pa sam do Mitnice iao itav sat.

PJESME napisane u zatvoru u Srijemskoj Mitrovict

58

PRIJATELJ Svjetlost, eksplozija,

tvoj jauk, i moja nemo da ti pomognem. Zato? Zato rane na tvom tijelu? Ne znam, tvoj se ivot gasi a ja sam kraj tebe. Oi mi suzne, tuga mi u srcu. Moga prijatelja vie nema.

xxxxxxx

BESKRAJ Dani i dani iekivanja, utnje, patnje i razmiljanja o svemu to je prolo. Davno je bio osmijeh na mom licu. Usamljen i tuan provodim ove beskrajne dane.

Pustite da ivim, mislim i govorim iz dna due; da iznesem svoje boli, patnje i ono to me titi u snu. Pustite me da ivim kao ovjek, a ne kako vi elite.

62

xxxxxx

BOE Zbog ega patnje, stradanja

Gdje je prozor mog ivota kroz koji sam gledao budunost, sreu? Ne znam. Negdje daleko izvan mene samog. Prozoru! Traim te u snovima. Ti si daleko, a ja izgubljen. Kad u te nai?

Zbog ega okrutni rat i stradanja svih Hrvata? Boe, ne znam plakati, ali te molim za mir svih Hrvata. Reci im da e uvijek biti nas Hrvata.

64

UMRIJET U ALI ZABORAVIT TE NEU Sve pjesme, kao i ova, posveene su Tebi 0 zemljo moja. Suze mi teku niz lice kad se sjetim tebe 1 nae sree. Nikad te zaboravit neu, zemljo moja. Suze teku zbog tebe, zemljo moja, umrijet u, ali zaboravit te neu.

66

x x x x x x x

Zar smo to zasluili borei se za naa prava, slobodu, za voljeni Vukovar i cijelu Hrvatsku? Pitam se: da li su nas zaboravili oni koji su vjerovali u nas?

Zato toliko ekanja, boli, patnje i straha?

NEZNANI GROBOVI Gdje su moji prijatelji, moji suborci? Moje oi ih trae, moje misli su s njima, a njih nema. Nema grobova njihovih. Mislim na neznane grobove.

BOL 1 ENJA Kome da piem najljepe pjesme? Kome da darujem njenost? Kome da poklonim najljepe vrijeme? Kome ... Tko to zna? U mome srcu praznina, tiina bezizlazna. U mojoj dui tuga velika, u mome glasu odraz mladosti, mladosti bez radosti. Za sve je kriva Srbija.

Slika 10. Faksimil pjesama pisanih u logom

68

DANI SAMOE Dani samoe, u mislima prolost, vrijeme koje e doi. Daleko od svijeta, sunca, slobode. Beskrajna samoa. Daleko u mislima enja.

PROZOR Jutarnje svjetlo i vrane bude me iz sna. Gledam kroz prozor i odlazim daleko, a misli se lijepe na trenutke ivota. Slobodu i ivot gledam kroz taj mali prozor. Prozor bez izlaza. Prozor tamnice u kojoj se nalazim.

70

DJECO Kad u opet biti s vama, uti va glas njenosti, glas ljepote, glas enje za ocem? Kad u opet govoriti vaa imena i vidjeti vaa nasmijana lica? Ne znam. Ali znam da e tata opet doi

SNJEO Prolaze polako sati, dani, mjeseci, a ja sam bez tebe, djece i svega to smo volili. Kad emo opet gledati kroz prozor u ivot o kojem smo matali Kad emo gledati put naeg zajednikog ivota?

72

MOLITVA MUENIKA Molim te Boe za sve muenike Vukovara. Pomozi, pomozi da preive ovaj rat. Molim Te, ne ostavljaj nas, Ti si jedini koji moe uti nae molitve, za nas, za nau djecu i sve one koje volimo. Boe, pomozi mi da izdrim i preivim. Vodi me svojim putem. Molim te za sve moje. Ja, ja znam da si tu. Osjeam Tvoj dodir, Tvoju snagu koju mi daje. Molim Te, ne ostavljaj me, jer ja vjerujem u Tebe i vjeni ivot.

74

SAN Teko i polako probija se prva svjetlost kroz gustu umu u kojoj se nalazim. ekam kad e doi moji neprijatelji. Samo jedan pucanj i ranjen sam. Velika bol u stomaku. Preplaen trim kroz umu, traim spas. Da li, da li sanjam ...? Bijela cesta i automobil u umi ekaju me. Odlazim. Osjeam da umirem. Zbogom svima koje sam volio. Ne plaite zbog mene, svi vi koje sam volio, jer ja plaem.
76 i

VUKOVAR Kraj Vuedolske doline stoji gradi koji sada teko krvari. Ruevine, paljevine, izgubljeni ljudi. Velika bol u mome srcu za izgubljenim gradiem kojeg ogromno volim.

KIKI Uspomene na tebe kao da blijede. Davno je to bilo, kad sam te zadnji put vidio. U mislima mi svijea s tvoga roendana. Uspomene na tebe kao da blijede. Da li u, sine doi k tebi? Uspomene na tebe kao da blijede. Bojim se da ne bi nestale.

IH

TONI Ti si moja moja nada Ti mi daje da izdrim uspomena za ivotom. snagu ovaj rat. \

DAMIRE Teke rane na tvome tijelu,

'' tvoja elja za ivotom, tvoj strah. Tvoj uplaeni glas : i I 1 I i [ mi govori: pomozi, pomozi mi, ne ostavljaj me samog. Znam da pati, ali e ivjeti. Granate i detonacije nee nam sprijeiti put do bolnice. Sretan sam i ti si sretan. Sada kad lei u bolnici. Zovem te. Prui mi ruku i kreni sa mnom. Ne znam i nikad neu saznati, zato nisi poao. Prolaze dani i mjeseci,

Neu dozvoliti da mi oduzmu ivot i odvoje me od tebe. Vjerujem u snagu koju mi daje Moram ivjeti da te vidim. Ti si mi srea, ljubav, ivot. Ti si mi sve! Tata e doi, jer ludo voli te.

I I li i,

80

a tebe nema. Ne znam da li si iv? Snovi mi ne daju mira. Sve skrivam u srcu.

82

ZVONITE SADA ZVONA Z v o n i t e s a d a z v o n a , k a d z n a m d a

je kraj, jer odlazi dio nas. Oni su tako htjeli, Vukovar su granatama meli. Ruili su grad, nama toliko drag. Zvonite sada zvona, kad znamo da je kraj, razruen je Vukovar. Zvonite sada zvona, ovo je nona mora. Zvonite sada zvona, jer Vukovar u Hrvatskoj biti mora.