Ivan Balta

Poneke od nacionalnih ideologija u nacionalnim identitetima Hrvata i Srba u 19. i 20. stoljeu
Nacionalne i nacionalistike tenzije hrvatskih i srpskih ideologija imaju svoje duboko korijenje u izraavanju svojega povijesnog i prirodnog prava na iste prostore, a koje se kao kamen spoticanja javljaju i u drugih, dakle i starih naroda te civilizacija. Jo od rimskog vremena cara Teodozija granice istoka i zapada Rimskog Carstva bijahu na Podunavlju, a one se ponavljaju, podjelom kranske crkve, i kao granice izmeu Bizanta i Franaka te izmeu Habsburke Monarhije i Otomanske Imperije u novom vijeku (granice interesa velikih sila). To mogue bure baruta izmeu velikih sila s vremena na vrijeme izazivao je i poar svjetskih razmjera.1 Oslobodilakim ratovima tijekom 18. i 19. st. te slabljenjem Otomanske Imperije balkanski su narodi gradili svoje nacionalne ideologije i drave. S vremenom su poneke od tih ideologija prerasle u nacionalistike ideologije. Meu tim ideologijama vodea je bila srpska, ija je pojava potaknuta i time to je odreeni broj Srba ivio i izvan bivega turskog Beogradskog paaluka. U tom je sklopu sredinji poloaj Srbije na Balkanu proizveo od strane srpskih nacionalnih politiara temeljni zadatak vanjske politike Srbije: sjedinjenje svih Srba u jednu dravu. Srpska (pa i hrvatska) ideoloka nastojanja izazvala su s vremenom otpor kod ostalih susjednih naroda. No, srpski se ideolozi
Usp. Jugoistona Europa 1918.-1995. godine, zbornik radova skupine autora sa meunarodnoga simpozija, Zadar, 1995., 6-13.
1

234 Nacionalne ideologije u nacionalnim identitetima Hrvata i Srba

nisu na to posebno osvrtali te su se, u ostvarenju ideje o Velikoj Srbiji, pozivali na dvije povijesne injenice: veliku srpsku srednjovjekovnu dravu s izlazom na tri mora te postojanje srpske pravoslavne patrijarije, koja je pod svojom upravom imala sve manastire u krajevima koje su bili zauzeli Osmanlije. Srpska pravoslavna crkva je, pritom, preuzela ulogu supstitucije za nepostojeu dravu od 14. do 19. stoljea, podrazumijevajui da bi se predstojea drava trebala prostirati i na prostorima Bosne, Hercegovine, June Ugarske i Makedonije te tzv. june i istone Hrvatske. Slino tome, i narodi koji su se nalazili u Habsburkoj Monarhiji, posebno Hrvati, pokuavali su ostvariti svoje nacionalne korpuse, tj. drave. No, oteavajue okolnosti, kada je rije o Hrvatima, bijahu nejedinstveno hrvatsko nacionalno podruje, nejedinstveni nacionalni jezik i nejedinstvene nacionalne tenje u ostvarenju cilja nacionalne drave. Nacionalne hrvatske ideologije u 19. st. pokuavale su izraziti ili ostvariti sjedinjenje svih hrvatskih zemalja putem ideje austroslavizma, lokalne autonomije, jugoslavizma te ideje ilirskog pokreta koji je prerastao u hrvatski nacionalni pokret. Hrvatska i srpska ideologija su, pritom, izraavale kontradiktorne stavove o tome to smatraju svojim nacionalnim podrujem, koji su, potom, prerastali i u nacionalistike, tj. ovinistike pokrete. Tako su se, primjerice, ovinistike ideologije sukobljavale u pitanjima kojemu nacionalnom korpusu treba pripasti Dalmacija, Slavonija, Lika, Bosna i Hercegovina (BiH), Vojvodina itd. Stalne balkanske krize i teritorijalna proirenja Srbije u 19. i 20. stoljeu, sukobi i ratovi raspirivali su nacionalne strasti i pretenzije srpske ideologije, ali i njoj suprotstavljenih pretenzija i ideologija. Posljedino, kada se Kneevina Srbija odlukom Berlinskog kongresa proirila prema jugu, vodei uglavnom neuspjene ratove protiv Bugara za proirenje prema istoku,

Ivan Balta

235

srpska se ideologija i politika od tada opredjeljuju za prodor prema zapadu i sjeveru. U tom sklopu, iako se, primjerice, austro-ugarska okupacija BiH odvijala uz privole sultana i europskih sila, a uz obeanje sloboda vjeroispovijesti, kransko stanovnitvo, odnosno kranske ideologije su naglaeno izraavali i svoje ciljeve te pravdali pripadnost BiH-a Hrvatskoj ili Srbiji.2 Srpska se nacionalna ideologija pritom odupirala austro-ugarskoj okupaciji zasnivajui svoj alibi na statistikim podacima iz 1875. godine,3 prema kojima su u BiH pravoslavci inili 48,4, muslimani 35,9, a katolici 15,5 posto stanovnika (uz 0,2 ostalih), ime je opravdavala svoje nacionalistike aspiracije prema BiH.4 Istodobno su tadanji hrvatski politiki vrh i ban Ivan Maurani osobno potajno prieljkivali da se BiH prikljui Hrvatskoj, pa je Hrvatski sabor predloio da se Bosna i Hercegovina tako uredi kako bi se mogla prikljuiti Hrvatskoj, no austro-ugarski dvor je takvu mogunost odbio te upozorio bana i Sabor da su preli granice svojih ovlasti. U isto vrijeme, pak, zanosei se svojom junoslavenskom idejom, biskup Josip Juraj Strossmayer protivio se austro-ugarskoj okupaciji i zalagao za pripajanje BiH Kneevini Srbiji, jer je tada vjerovao da e (iako neki povjesniari zastupaju i drugaije miljenje!) Srbija, poput Pijemonta u Italiji, provesti ujedinjenje Junih Slavena, no kasnije je, ipak, promijenio svoje miljenje.5 Zanimljivo je, usto,

Usp. M. Ekmei, Ustanak u Bosni 1875-1878. godine, Sarajevo, 1973., i M. Imamovi, Historija Bonjaka, Sarajevo, 1998., 352. 3 Usp. J. idak-M. Gross-I. Karaman-D. epi, Povijest hrvatskog naroda od 1860. do 1918. godine, Zagreb, 1968., 91. 4 Od tih se podataka u bitnome ne razlikuju statistiki podaci austro-ugarske vlasti iz 1879. godine, koji su prikupljeni poslije okupacije: pravoslavaca je, prema njima, bilo 42,88, muslimana 38,73, a katolika 18,08 posto (uz 0,31 ostalih). 5 Usp. N. Malkolm, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo, 1995.

236 Nacionalne ideologije u nacionalnim identitetima Hrvata i Srba

da i Ante Starevi, kao voa hrvatske pravake nacionalne ideologije, nije bio sklon austro-ugarskoj okupaciji BiH, iako je naglaavao kako je svejedno da li si sm ili s prijateljima u tamnici, mislei pritom kako je tada i Hrvatska bila u austrougarskoj tamnici.6 Na zapadu su, inae, srpskom korpusu najbrojniji narod tada bili Hrvati, na prostoru tadanje Vojne krajine (Granice) izmijeani sa Srbima, to je davalo povoda raspirivanju suprotstavljenih ideologija u nacionalistike strasti poetkom 20. stoljea.7 Hrvatska nacionalna ideologija austroslavizma i tadanjih narodnjakih ideja zastupala je, pak, opstanak hrvatskoga nacionalnog korpusa unutar Austro-Ugarske, dok se, primjerice, u nacionalnom programu pravake stranke A. Starevia zagovarala samostalna i neovisna Hrvatska. A trea hrvatska nacionalna ideologija jugoslavizma imala je, ve je spomenuto, svoje korijenje i u ilirskom pokretu, potom posebno i u idejama koje je zagovarao biskup J. J. Strossmayer. Dio pravake stranake nacionalne ideologije je poetkom 20. st. prerastao u nacionalistiku ideologiju (primjerice Josipa Franka), koja je kasnije posebno osnaena poslije atentata u Beogradskoj skuptini na lanove Hrvatske seljake stranke (HSS), od kada se, uostalom, i naziru poeci ustakog pokreta koji e na brutalan i ovinistiki nain doi izraaja u Drugome svjetskom ratu u nas. Izgubivi prvobitne iluzije u bratskoj, zajednikoj junoslavenskoj dravi nastaloj 1918. godine, dio je hrvatskih nacionalnih ideologija tu novonastalu dravu poeo smatrati proirenom Srbijom, uz objanjenja kako je u njoj Srbija, dravno i teritorijalno, prvi put prela na sjeveru i zapadu

Prema: S. Matko Daja, BiH u austrougarskom razdoblju 1878-1918. godine, Mostar-Zagreb, 2002. 7 Usp. A. J. P Taylor, Habsburka Monarhija 1809-1918. godine, Zagreb, . 1990.

Ivan Balta

237

rijeke Drinu, Savu i Dunav, ostvarujui time svoje nacionalne i ideoloke interese. A kako u toj dravi svim narodima nisu priznavana nacionalna prava, lokalni su nacionalni pokreti postupno prerasli u nacionalistike pokrete i ideologije. Pritom su najvei otpor srpskoj politici pruali Hrvati, zbog ega je uslijedila represija, a s posljedicama nastanka brojne hrvatske emigracije i osnivanja nacionalistikih organizacija Ustaa, kojima je, u ovinistikim tenjama uperenima uglavnom protiv srpskog stanovnitva, glavni cilj bilo ruenje Jugoslavije. Od tada se sve uestalije javno sudaraju hrvatska i srpska nacionalna ideologija, koje prerastaju u nacionalistike ideologije, dodatno izraene u vrijeme Drugoga svjetskog rata u nas. U poetku tog rata u nas itava je biva Kraljevina Jugoslavija bila podijeljena: u jednome njenom dijelu formirane su i dvije tzv. nacionalne drave pod izravnom upravom njemakih i talijanskih nacista i faista Nezavisna Drava Hrvatska (NDH) i Srbija kao protektorat. Te tzv. drave izraavale su i svoje nacionalistike ideologije, uz organizaciju koncentracijskih logora i primjenu rasnih zakona prema uzoru na tadanje Njemaku i Italiju. Nacionalistika ustaka ideologija uspjela je, pritom, i formalno zadovoljiti svoje apetite stvaranjem NDH, tzv. drave na istonim granicama do Drine i utoka Save u Dunav. Ona je, provodei svoje rasne zakone istrebljenja, osvetniki bila usmjerena prema svojemu ranijem pandanu srpske nacionalistike ideologije, a koja je izraavala i htjela zadovoljiti svoje apetite na zapadnim granicama linije od Karlobaga, preko Karlovca, do Virovitice. U NDH, stoga, ve 1941. otpoinju estoki progoni Srba, Roma i idova te neistomiljenika Hrvata. Osnivaju se i koncentracijski logori, a sve kako bi se sainila hrvatska drava od istih Hrvata, prema uzoru na sline nakane tadanje Njemake kada je o Nijemcima rije. U tim je logorima stradao veliki broj ljudi. Mnogi su, usto, mimo logora protjerani i nestali. Pritom nisu samo stradali Srbi, Romi i idovi nego i Hr-

238 Nacionalne ideologije u nacionalnim identitetima Hrvata i Srba

vati koji nisu prihvaali ustaki reim i njegovu nacionalistiku politiku. Slubena dravna politika NDH predstavlja je, zapravo, odmazdu prema srpskoj politici u zajednikoj, naglaeno prosrpskoj jugoslavenskoj dravi u dvadesetak godina njena trajanja. Istodobno s nacionalistikim ideologijama u nas od 1943. ve organizirano djeluju na istom prostoru i partizanske komunistike vlasti koje zagovaraju federalizam. No, po zavretku rata i nakon osloboenja zemlje one provode nacionalizaciju i konfiskaciju brojnih imanja te fiziki unitavaju svoje ideoloke i ratne protivnike, primjerice ustae, etnike, bjelogardejce, baliste, Folksdojere... U tom su sklopu Titovim partizanima izrueni ostaci nekadanje vojske NDH (zajedno s brojnim zbjegovima civila), koja se Saveznicima predala u blizini Bleiburga. Ti su zarobljenici potom mueni i veim dijelom pobijeni na stotinama kilometara tzv. Krinog puta. S vremenom je, potom, i druga/komunistika Jugoslavija uspostavila centralizam i autokratske vladu, vojsku i diplomaciju te gospodarski favorizirala poneke zaostalije krajeve zemlje na teret najrazvijenijih republika. Nacionalni bunt je, stoga, ponovno kulminirao, i to, prvi put poslije Drugoga svjetskog rata u nas, 1971. putem zahtjeva republika za uvoenjem konfederativnog sustava. U Hrvatskoj je taj bunt bio izraen u Hrvatskom proljeu, koje je silom ugueno. Josip Broz Tito je ipak pristao na promjene izraene u novom Ustavu 1974. godine, prema kojemu su, primjerice, sve republike ostvarile status pravnih drava, a bonjaki Muslimani status nacije. Njegovom je smru naposljetku navijeten raspad Jugoslavije. Primjerice, iako je i Kosovo, veinom nastanjeno albanskim stanovnitvom, 1981. takoer trailo status republike, Srbija na to ne pristaje te mu ukida i dotadanji status pokrajine, to izaziva velike napetosti i otvara daljnje tragine dogaaje na Kosovu. Srpska vlada, uz pomo Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) te komunista Slobodana Miloevia, usvaja obnovlje-

Ivan Balta

239

ni nacionalistiki plan koji formalno obznanjuje 1989. proslavom 600. obljetnice Bitke na Kosovu. Slijedi raspad Saveza komunista Jugoslavije, dok se Jugoslavenska narodna armija iz meunacionalne preoblikuje u jednonacionalnu armiju. Potom se 1990. bude stare nacionalne i nacionalistike strasti, elei, uz podsjeanja na ranija razdoblja, ostvariti imaginarne nacionalne i historijske granice svojih drava, pri emu su ideologije, ranije i u suvremenosti, svakako poticale politike i ekspanzionistika pravdanja u vezi s posezanjima za tuim podrujima. Takve su politike tijekom 19. i 20. st. esto izazivale reakcije nacionalnih pokreta i homogenizacije susjednih naroda, a isponova izazivaju i kontradikcije povijesnoga s prirodnim ili etnikim pravom, ponavljajui pitanja teritorijalne pripadnosti istoga prostora: treba li dati prednost povijesnom pravu (zemlja je onoga ija je bila i ranije, ma i u dalekoj prolosti) ili prirodnom pravu (zemlja je onoga koji je u veini na nekom podruju)? U tom su sklopu, uz hrvatske nacionalne ideologije, i srpske nacionalne te nacionalistike ideologije tijekom povijesti bile povodom nekoliko etnikih ienja. Pritom srpski nacionalni ideolozi uglavnom naglaavaju, uostalom kao i nacionalni ideolozi drugih naroda, etniku ugroenost od susjednih naroda, pozivajui se na stare slave i nekadanje povijesne granice. Ilija Garaanin je tako, osobito poznat po svom Naertaniju iz 1844. godine, primjerice u tzv. Veliku Srbiju ukljuivao gotovo sve zemlje na Balkanu, koje bi, prema njemu, trebale biti u njenom sastavu. A Vuk Stefanovi Karadi je smatrao da su svi oni koji govore tokavskim narjejem Srbi te je nijekao postojanje znaajnog broja Hrvata u jednome svom lanku (Srbi svi i svuda), i to bez obzira to je i u njegove vrijeme najvei broj Hrvata koristio tokavsko narjeje. Dakle, dok je I. Garaanin nastojao da se drugi, nesrpski narodi posrbe, V. St. Karadi je sve susjedne narode ve uvrstio u Srbe:

240 Nacionalne ideologije u nacionalnim identitetima Hrvata i Srba

Svi pametni ljudi i od grkijeh i od rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod.

A Nikola Stojanovi, kao estoki protivnik Hrvata, pisao je:

Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni zajednice obiaja, ni vrstog jedinstva ivota, ni, to je glavno, svesti o meusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost.

Kada je, meutim, pisao o pripadnosti Dubrovana, ipak, koristei dubrovakog pjesnika Medu Pucia, priznaje Hrvate kao narodnost:
Ponosni Dubrovani su se odluili za Srpstvo, premda su se ostali dalmatinski gradovi, koji su stajali pod uticajem iste talijanske kulture, odluili za Hrvatstvo.

Jovan Cviji je, pak, pisao:

Srbi ive i izvan... granica Srbije. Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija moe da operie s mnogo veom celinom, no to je njena teritorija. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za nae nacionalne interese.

A pisao je i o dvije Srbije, prvoj koja postoji i drugoj u kojoj ive Srbi na prostoru drugih drava, naglaavajui:
Srpski se problem mora reiti silom. Obje srpske dravice moraju se poglavito vojno i prosvetno najivlje spremati, odravati nacionalnu energiju u zavojevanim delovima srpska naroda i prvu, iole povoljnu, priliku upotrebiti da se raspravljaju o srpskom pitanju s Austro-Ugarskom.

Vasa ubrilovi je, pak, predlagao i rjeenje albanskog problema, jer Albanci Srbima nisu problem od jue:
[B]rani se postepeno sputaju sa svojih planina u plodne kotline Metohije i Kosova nadirui do June i Zapadne Morave stvarajui albanski trougao, klin u srpski prostor... [O]vaj albanski klin poela [je] Srbija kresati jo u prvom ustanku, isterujui najsevernija naselja albanska jo od Jagodine.

Ivan Balta

241

A Stevan Moljevi, jedan od glavnih savjetnika etnikog voe Drae Mihailovia, napisao je 1941. u svome memorandumu Homogena Srbija da je Srbima prva i osnovna dunost:
da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etniko podruje na kome Srbi ive, i da joj osiguraju potrebne strateke i saobraajne linije i vorove, te privredna podruja kako bi joj bio omoguen i obezbeen slobodan privredni, politiki i kulturni ivot i razvitak za sva vremena.

No, kako su poneke strateke prometne linije i vorove drali susjedi Srba, on predlae:
Preseljavanje i izmena iteljstva, naroito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog podruja, jedini je put da se izvri razgranienje i stvore bolji odnosi izmeu njih.

Usto navodi i granice Velike Srbije: trebaju joj pripasti na istoku bugarski gradovi Vidin i ustendil, na jugu sjeverni dio Albanije, na zapadu Dalmacija i Hrvatska do Kupe sa Slavonijom (Vukovar, Vinkovci i Osijek), a na sjeveru Juna Ugarska kao sjeverna srpska oblast s Peuhom i Temivarom.8 Ipak, prvu kartu takve zamiljene srpske drave tiskao je jo 1806. Sava Tekelija: u sastavu Srbije bili su, prema toj karti, Crna Gora, Bosna, Hercegovina te, od hrvatskih zemalja, Dalmacija i Dubrovnik.9 Uostalom, prostor nove srpske drave ve je naglaavan i prije srpskih ustanaka u poetku 19. stoljea: ona je, prema tezama pisca Dositeja Obradovia iz 1783. i povjesniara Jovana
8

Ve spomenuti Memorandum SANU ponovio je 1986. Moljeviev cilj nakon pola stoljea u Miloevievu pozivu na pobunu 1989. u govoru na Gazimestanu: Svi Srbi moraju ivjeti u istoj dravi. 9 Prema: D. Pavlievi, Dva stoljea velikosrpskih tenji prema Hrvatskoj (1793.-1993.), Drutvena istraivanja, br. 4-5 (Rat protiv Hrvatske), Zagreb, 1993., 247-282.

242 Nacionalne ideologije u nacionalnim identitetima Hrvata i Srba

Rajia iz 1794. godine, trebala biti i tamo gdje drugi narodi govore Srbima slinim jezicima. Takvim tezama suprotstavljali su se potom hrvatski nacionalni ideolozi, ali i povjesniari, primjerice Tadija Smiiklas, negirajui, piui o Vlasima, postojanje Srba:
Vlasi kao bivi neslavenski stoarski narod bili su u slubi Turaka u njihovim osvajakim pohodima na Bosnu, Hercegovinu i dio Dalmacije krajem 15. i poetkom 16. stoljea. Dio Vlaha preao je u slubu i austrijskih vladara za to su dobili brojne privilegije, te protjeravi starosjedioce katolike u Posavlju i Podunavlju naselili su se na istoj zemlji, a na temelju privilegija; bilo je to etniko ienje dijela hrvatskih prostora.10

S druge strane, vie decenija dio je Srba u Hrvatskoj bio potican provoditi protuhrvatsku nacionalnu politiku ili je bio instrument te politike. Primjerice, kada su 1892. odrane protuhrvatske nacionalistike demonstracije u Beogradu, po Hrvatskoj, u podrujima gdje je srpsko stanovnitvo bilo veinsko, dio je Srba isticao srpske dravne zastave sa ciljem provokacije. Uslijedile su, potom, suprotne nacionalistike provokacije, kada je, primjerice, na nacionalistiku promidbu srpskih novina u Zagrebu (Srbobran) te Novom Sadu (Zastava), 1902. kao odgovor uslijedila prva masovnija protusrpska demonstracija u Zagrebu, koju su slijedile ne samo demonstracije nego i organiziranje tajnih teroristikih organizacija.11 Povodi tim nacionalistikim provokacijama bili su, meu ostalim, zasnovani i na tome to su Srbi tada, potkraj 19. stoljea, u Hrvatskoj predstavljali znaajnu populaciju: prema popisu puanstva iz 1880. godine, koji se vodio prema vjeri i jeziku, u Hrvatskoj je
Povijest hrvatska, II., Zagreb, 1879., 144. Usp. S. Drljevi, Balkanski sukobi 1905.-1941. godine, Zagreb, 1944., 166, i Ch. Jelavich, South Slav Nationalismus. Textbooks and Yugoslav Union before 1914, Ohio State University Press, 1990 (prevedeno na hrvatski, Zagreb, 1992.).
11 10

Ivan Balta

243

bilo 71,11 posto Hrvata i 26,30 posto Srba (te ostalih 2,59 posto).12 Na temelju toga poneki su nacionalistiki ideolozi koristili te podatke da bi opravdali svoje nacionalistike zahtjeve. Tzv. politikom novog kursa poetno se pokualo razrijeiti sve spomenute nacionalistike prohtjeve, i to suradnjom srpskih i hrvatskih politiara od 1903. godine, no rezultati nisu bili vidljivi i uspjeni.13 tovie, dolaskom Hrvatsko-srpske koalicije na vlast u Hrvatskoj 1906. godine, javili su se masovniji progoni, maltretiranja i provokacije dijela Hrvata, ali i dijela Srba. Stoga su poneki hrvatski nacionalni politiari prizivali rjeenja u tzv. velikoizdajnikima procesima protiv dijela Srba, dok su poneki srpski politiari najavljivali da e od BiH i bive Vojne granice nastati Velika Srbija ili e se, u protivnom, sve pretvoriti u veliko groblje.14 Sve spomenute tenzije jaaju poslije Prvoga svjetskog rata, prije svega u obliku organiziranih progona, koje je, primjerice, provodila tzv. ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Stoga poneki hrvatski ideolozi zapoinju tvrditi kako je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ve od 1918. za nesrpske narode bila tamnica naroda. Iz tih je razloga i Miroslav Krlea hrvatsku povijest i politiku od 1914. nadalje opisao, odnosno nazvao razdobljem 10 krvavih godina.15 Naposljetku, strpljenje je dijela hrvatskih nacionalnih stranaka u potpunosti okonano atentatom na vodstvo HSS-a u Beogradskoj skuptini te se one sve vie organiziraju u pruanju otpora politici iz Beograda.16
12 Prema: M. Zorii, Statistische Skizze der Konigreiche Kroatien und Slavonien, Agram, 1885, 4 (prevedeno na hrvatski jezik). 13 Usp. R. Lovreni, Geneza politike novog kursa, Zagreb, 1972., 324. 14 Usp. I. Rui, Srpska propaganda radi u zatoru hrvatskog naroda, Zagreb, 1910., 101. 15 Usp. M. Krlea, Deset krvavih godina i drugi politiki eseji, Zagreb, 1971., 670. 16 Usp. J. Jereb, Pola stoljea hrvatske politike (1895.-1945.), Zagreb, 1995, 180 (prvo izdanje, na panjolskom jeziku, Buenos Aires, 1960.).

244 Nacionalne ideologije u nacionalnim identitetima Hrvata i Srba

Ipak, unato svemu, bilo je i hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologa koji su izraavali pomirljive stavove. Tako je, primjerice, Svetozar Pribievi, jedan od vodeih srpskih politiara u Hrvatskoj izmeu dva svjetska rata, u svojoj knjizi Diktatura kralja Aleksandra ostavio i oporuno pismo Srbima u kojemu osuuje monarhiju, kralja i dio Srba za nasilja, posebno prema Hrvatima:
Srbi bi morali da potuju volju Hrvata ak i u tom sluaju kad bi se oni izjasnili protiv svake zajednice sa Srbima, a za svoju potpunu i neogranienu samostalnost. Ne mogu da zamislim ni za jedan as tu mogunost da Srbi ratuju s Hrvatima zato, to ovi nee da ive zajedno s njima, da Srbi ognjem i maem nametnu Hrvatima zajedniku dravu. Takvo dranje osramotilo bi Srbe za sva vremena, kao nasilnike i ugnjetae.17

Ipak, kada je 1941. proglaena Nezavisna Drava Hrvatska, dio je Srba u Hrvatskoj te BiH Hrvate, primjerice, doslovce doekao na no: otpoele su prave pobune, a etnici su likvidirali vei broj Hrvata i prije no to je nova tzv. hrvatska drava preuzela vlast.18 Slijedili su, potom, krvavi obrauni starih rauna, prethodno zadojeni nacionalistikim ideologijama. Uslijedile su, izazvane nacionalizmom, masovnije migracije ne jednom ve viene na istim prostorima tijekom 19. i 20. stoljea.19 Drugi e svjetski rat u nas i njegov kraj biti, u tom sklopu, tragian, primjerice, i za junoslavenske Nijemce, kojih je, jo potkraj 1944. godine, statistiki na prostoru bive Kraljevine Jugoslavije bilo priblino 480.000, no, dolaskom nove vlasti, odnosno posljedino zbog osvete komunista, partizana i Crvene armije, najvei dio njih e emigrirati ili biti protjeran.20
Prema: Lj. Boban, S. Pribievi u opoziciji (1928.-1936.), Zagreb, 1973., 237-241. 18 Usp. isti, Croatian Borders 1918-1993, Zagreb, 1993., 68. 19 Usp. B. Krizman, Graa o stvaranju jugoslavenske drave, Beograd, 1964., 325-326. 20 Usp. V. Geiger i I. Jurkovi, to se dogodilo s Folksdojerima? Sudbina Nijemaca u bivoj Jugoslaviji, Zagreb, 1993.
17

Ivan Balta

245

Nova je Jugoslavija poetno i samo naelno rijeila probleme, pa su se nacionalizmi hrvatske i srpske strane obnovili i odrali, to je, meu ostalim, bilo vidljivo i u samima pukim navoenjima i licitiranjima statistikih podataka, na temelju kojih su usvajani opreni zakljuci. U takve podatke, primjerice, spadaju oni iz 1971. prema kojima su, od ukupnog broja stanovnika Jugoslavije, Hrvati inili 22, a Srbi 39,7 posto stanovnitva; istodobno, unutar ukupnog broja jugoslavenskih radnika u inozemstvu, Hrvata je bilo 39, a Srba 28,5 posto. Novi obrauni nacionalnih, tonije nacionalistikih ideologija uslijedili su u vrijeme raspada druge Jugoslavije, izazivajui tragine ljudske i materijalne posljedice. Time je potvreno da problemi nisu rijeeni i da nacionalizmi nisu sputani, to je potvreno i sukobom izmeu Hrvatske i Srbije zbog nerijeenih meusobnih granica.21 Saetak
Geneza razvoja hrvatskih i srpskih nacionalnih i nacionalistikih ideologija predstavlja genezu razumijevanja hrvatsko-srpskih odnosa i sukoba u 20. stoljeu. Nacionalne i nacionalistike tenzije hrvatskih i srpskih ideologija imaju svoje duboko korijenje u izraavanju svojega povijesnog i prirodnog prava na iste prostore, a koje su kao kamen spoticanja javljaju i u drugih, dakle i starih naroda te civilizacija. Probudile su se, tako, i 90-ih godina 20. st. stare nacionalne i nacionalistike strasti, elei, uz podsjeanja na ranija razdoblja, ostvariti imaginarne nacionalne i historijske granice svojih drava, pri emu su ideologije, ranije i u suvremenosti, svakako poticale politike i ekspanzionistika pravdanja u vezi s posezanjima za tuim podrujima. Takve su politike tijekom 19. i 20. st. esto izazivale reakcije nacionalnih pokreta i homogenizacije susjednih naroda, a isponova izazivaju i kontradikcije povijesnoga s prirodnim ili etnikim pravom, ponavljajui pitanja teritorijalne pripadnosti istoga pros-

21

Usp. A. Sekuli, Na raskriju svjetova, Subotika Danica, 1971, 51-57, i Baki Hrvati, Zagreb, 1990. godine.

246 Nacionalne ideologije u nacionalnim identitetima Hrvata i Srba

tora: treba li dati prednost povijesnom pravu (zemlja je onoga ija je bila i ranije, ma i u dalekoj prolosti) ili prirodnom pravu (zemlja je onoga koji je u veini na nekom podruju)? Iz tih su razloga hrvatske i srpske nacionalne i nacionalistike ideologije tijekom povijesti izazvale, meu ostalim, i vie etnikih ienja, osobito u razdoblju izmeu dva svjetska rata te u vrijeme Drugoga svjetskog rata u nas i nakon njega. Novi obrauni nacionalnih, tonije nacionalistikih ideologija uslijedili su u vrijeme raspada druge Jugoslavije, izazivajui tragine ljudske i materijalne posljedice. Time je potvreno da hrvatsko-srpski problemi nisu rijeeni i da nacionalizmi nisu sputani, to je potvreno i sukobom izmeu Hrvatske i Srbije zbog nerijeenih meusobnih granica.

Zusammenfassung
Die Genese der Entwicklung der kroatischen und serbischen nationalen und nationalistischen Ideologien stellt die Genese des Verstndnisses der kroatisch-serbischen Beziehungen und Konflikte im 20. Jahrhundert dar. Die nationalen und nationalistischen Spannungen der kroatischen und serbischen Ideologien haben tiefe Wurzeln in der Offenbarung seines geschichtlichen und natrlichen Rechts auf die gleichen Gebiete gelegt, die als Stein des Anstoes auch bei anderen, also auch lteren Vlkern und Zivilisationen zum Vorschein kommen. Es erwachten sodann auch in den 90-iger Jahren des 20. Jahrhunderts alte nationale und nationalistische Leidenschaften mit dem Wunsch, wobei an vergangene Zeiten erinnert wurde, die imaginren nationalen und historischen Grenzen ihrer Staaten zu realisieren, wobei die Ideologien, frher und in der Gegenwart, auf jeden Fall die Politiken und die expansionistischen Rechtfertigungen in Bezug zum Greifen nach fremden Gebieten angespornt haben. Solche Politiken haben im 19. und 20. Jahrhundert oft Reaktionen der nationalen Bewegungen und Homogenisierungen der benachbarten Vlker ausgelst und lsen erneut auch Kontradiktionen des geschichtlichen gegenber dem natrlichen oder ethnischen Recht aus, wobei die Fragen der territorialen Zugehrigkeit des selben Gebiets wiederholt werden: soll der Vorrang dem geschichtlichen Recht (das Land gehrt dem, dem es auch frher gehrt hat, unbeachtet wie weit in der Vergangenheit das auch liegen sollte) oder dem natrlichen Recht (das Land gehrt demjenigen, der in einem bestimmten Gebiet in der Mehrzahl ist) gegeben werden?

Ivan Balta

247

Aus diesen Grnden haben die kroatischen und serbischen nationalen und nationalistischen Ideologien in der Geschichte, unter anderem, mehrere ethnische Suberungen, insbesondere in der Zeit zwischen zwei Weltkriegen und whrend des Zweiten Weltkriegs, bei uns auch danach, ausgelst. Neue Auseinandersetzungen der nationalen, oder genauer der nationalistischen Ideologien folgten in der Zeit des Zerfalls des zweiten Jugoslawien, welche tragische menschliche und materielle Folgen mit sich fhrten. Damit ist besttigt worden, dass die kroatisch-serbischen Probleme nicht gelst wurden und dass die Nationalismen sich nicht zurckhalten, was die Auseinandersetzung zwischen den Kroatien und Serbien wegen der ungeklrten gemeinsamen Grenzen nachweist.

Summary
The genesis of development of Croatian and Serbian national and nationalistic ideologies represents a genesis of understanding Croatian-Serbian relations and conflicts in the 20 century. National and nationalistic tensions of Croatian and Serbian ideologies have their roots in the expression of their historic and natural right to their territories, and these were the stumbling blocks for other nations and civilizations throughout history as well. So, the old national and nationalistic passions re-awakened in the 1990ties, with the aim to establish imaginary national and historic boundaries of their states, by reminding of the earlier periods. In doing so, the ideologies both in the past and in the contemporary period have certainly encouraged policies and expansionist justifications of reaching for the foreign territories. During the 19th and the 20th centuries, such policies have often caused a reaction of national movements and homogenisation of neighbouring nations, and again, they are causing the contradiction of historic with the natural or ethnic rights, reiterating the issue of territorial affiliation of the same region: should one prioritize the historic rights (the land belongs to the ones who owned it in the past, even if it is distant history) or natural rights (the land belongs to those who have the majority on a certain area)? These are the reasons why Croatian and Serbian national and nationalistic ideologies have throughout the history caused, among other things, even more ethnic cleansing, especially in the period between the two world wars, and during the Second World War in this region and after the war. New conflicts of national, or rather nationalistic ideologies, came about at the time of disintegration of the second Yugoslavia, causing tragic human

248 Nacionalne ideologije u nacionalnim identitetima Hrvata i Srba

and material consequences. This confirmed the assumption that CroatianSerbian problems are not resolved and that nationalisms are not curbed, and it was additionally confirmed by the conflict between Croatia and Serbia due to unresolved issue of mutual borders.