KAMO IDE SVIJET?

SADRAJ Predgovor Na svijet danas Dananji ovjek i vjera u Boga Zato pokloniti povjerenje Bibliji? Proricanje budunosti ili kazivanje istine? Tko e pomoi svijetu? Put do spasenja Osloboen krivnje slobodan za slubu "Prestupie zakon tvoj" Kristov drugi dolazak

PREDGOVOR Otkako je uao u atomskno doba, svijet je zahvaen nezapamenim promjenama. ovjeanstvo jo nikada nije doivjelo takvo ubrzanje povijesti: tijekom samo jednog narataja svjedoci smo pojave jednog novog svijeta, svijeta okrenutog k revoluciji, osvajanju tvari i prostora, neusporedivom tehnikom napretku. Meutim, te korjenite promjene veoma su se brzo pokazale i kao opasnost za ivot ljudi, ivotinja i svekolike prirode, tako da je danas sve vie ugroen i sam opstanak planeta na kojemu ivimo. I svatko se na njemu, ne bez zebnje, pita: to e s ljudskim ivotom biti sutra? Ususret kakvoj to budunosti ide ovaj svijet? Stranice ove knjiice upravo pokuavaju odgovoriti na takva pitanja, jer budunost svijeta ne moe nikoga ostaviti ravnodunim. Vjerujemo da e svakom itatelju biti dragocjen podsjeanja na prelijepa obeanja o dolasku svijeta u kome e pravda i mir napokon postati dijelom svih onih koji ekaju "grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac" (Heb 11,10). Izdavai

NA SVIJET DANAS

Brzina! Napredak! Rekordi! Te tri rijei upuuju na samu bit naeg doba. Tisuama godina ljudska su bia ivjela u uvjetima koji su, u glavnim crtama, ostajali nepromijenjeni. Tjelesna snaga ovjeka, kota, kola i teglea ivotinja odreivali su ritam ivota. Ali je ve stotinu i pedeset godina ovjeanstvo prisiljeno da se stalno sueljava s nevienim preobraajima. Vijek tehnike iz trena u tren mijenja lice nae Zemlje. Prevelik napredak ubrzava tijek povijesti, rui stare ideale mnogobrojnih stoljea i navodi nae suvremenike da u znanosti vide jamca mira i blaenstva. Na pragu treeg tisuljea ljudsko se znanje udvostruuje svakih pet godina. Dok je 1300. godine uvena parika knjinica na Sorboni brojila jedva 1338 djela, danas je ljudima ednim znanja koji posjeuju impresivnu "Kongresnu biblioteku" u Washingtonu D.C., u SAD na raspolaganju 98 milijuna knjiga i asopisa. Sad je mogue pohraniti esnaest milijuna informacija u memorijski ip ne vei od nokta! U takvim uvjetima nema mjesta iznenaenju to prvi put u svojoj povijesti ovjek ne trpi od nedostatka znanja, ve od njegove prekomjernosti.

Polet znanosti, ponos nae epohe U znanosti je doista ostvaren vrtoglavi napredak. Jedva da je prolo neto vie od jednog stoljea otkako je Theodor Billroth izvrio svoj prvi kirurki zahvat na elucu. Meutim, ve danas se medicinska znanost krupnim koracima pribliuje granici koju je ljudskom biu mogue i doputeno dosegnuti. Ubrzan razvoj metode transplantacije organa pretvara tijelo pokojnika u pravo skladite biolokih rezervnih dijelova! Presauju se bubrezi, jetra, srce, i veliki broj tih operacija na putu je da postane rutinskim. Najvatreniji pobornici napretka razmiljaju ak i o transplantaciji mozga. Prolo je stoljee i pol kako je engleski fiziar Dalton s mukom nastojao srediti svoja prva teorijska znanja o atomu. U nae doba, znanstvenici bez ikakve muke vre fisiju i fuziju atomskih jezgri; oni rastau tvar i oslobaaju energiju koja e, po miljenju jednih, pretvoriti nau Zemlju u raj, a prema drugima, nainiti od nje nesagledivo groblje. Godine 1781. William Herschel otkrio je planet Uran uz pomo teleskopa vlastite izrade. Kad se steknu atmosferski uvjeti, taj planet, udaljen od Sunca 2 870 milijuna kilometara, moe se sa Zemlje razaznati golim okom. Herschel ga je smatrao kometom. Danas, pak, astronomi su u stanju istraivati dubine kozmosa. Teleskop "Hubble

Space" koji, montiran na satelitu, plovi svemirom na 590 km iznad Zemlje, do te je mjere usavren da je njime mogue snimiti mia na udaljenosti od 700 km. Jedan od najveih teleskopa na svijetu, iz Mount Palomara u Kaliforniji, s objektivom iji promjer iznosi vie od pet metara, moe uhvatiti svjetlosti koliko milijun ljudskih oiju, odnosno esnaest tisua puta vie od prvog Galilejevog teleskopa s promjerom od svega 40 milimetara. Osmatranja sa supersatelita KH-12 tako su precizna da omoguuju itanje naslova novinskog lanka na Zemlji. Napokon, sa satelita "Elint", koji krui oko Zemlje na visini od 36 000 km, mogu se sluati poruke sa depnih aparata za vezu! Godine 1812., najvea amerika pobjeda u ratu protiv Engleza izvojevana je petnaest dana nakon potpisivanja mira izmeu tih dviju zemalja. Do toga je dolo zato to su vojni efovi neprijateljskih strana nastavili boriti se, neobavijeteni o onome to se dogodilo. Danas se na itavom planetu veza izmeu kontinenata odrava telefonom, telefaksom, radiom i televizijom. Prva televizijska emisija na svjetskoj razini, emitirana 25. lipnja 1967. godine, uvela je globalni televizijski sustav koji svatko od nas, pri kraju dvadesetog stoljea, smatra sasvim uobiajenim. U 16. stoljeu, Magelanu i njegovoj posadi trebalo je tri godine da na jedrenjacima oplove svijet. U viktorijansko doba isti pokuaj izveden je za 78 dana. U dvadesetom stoljeu zrakoplov na mlazni pogon "zatvori krug" za neto vie od dva dana, dok je astronautu za to potrebno samo sat i pol. Prvi prijelaz preko Atlantika parobrodom "Savannah" trajao je 29 dana. Sila pare koritena je samo kad nije bilo vjetra, jer se u brodska skladita nije moglo smjestiti dovoljno ugljena za cijelo putovanje. Suvremeni "Savannah", prvi trgovaki brod na atomski pogon, moe prijei 480 000 km s 59 kilograma goriva U-235. U stanju je ploviti morima tri godine bez dodavanja pogonskog goriva. Sedamnaestog prosinca 1903. godine, suvremeni ovjek ostvario je svoj dugogodinji san: da se vine u zrak! Podsjetimo se da se toga dana, na svome leteem stroju, Orville Wright uspio, pri brzini od pedeset kilometara na sat, zadrat u zraku dvanaest sekundi. ovjek je mogao letjeti! Danas nam taj poetak djeluje jako skromno... Dvadesetog srpnja 1969. godine doao je na red jo jedan "ludi san" ovjeanstva, ostvarila se stoljetna enja: ovjek je stupio na Mjesec! Milijuni gledatelja na svojim malim ekranima promatrali su kako Neil Armstrong gazi po tlu Zemljinog satelita, i uli kako izgovara povijesne rijei: "Ovo je samo mali korak za ovjeka, ali veliki za ovjeanstvo!"

irenje ratova prokletstvo naeg planeta Poslije tog uzbudljivog nabrajanja izuzetnih dogaaja, namee se pitanje: je li sve to doista pridonijelo ljudskoj srei? Evo, tim povodom, komentara Sylvije Fanti, doktorice medicinskih znanosti: "Po mom uvidu, nikada ovjeanstvo nije doivjelo takvu epidemiju pokuaja samoubojstava meu visokim politikim i religioznim linostima. Ranije se rijetko zamjeivala, a danas je veoma izraena i vidljiva patnja ljudskih bia, koja, ako nemaju cilja pred sobom, postaju dezorijentirana, izgubljena i beznadna. Nikada, na primjer, alkoholizam nije bio toliko rasprostranjen, niti su seksualni delikti bili tako brojni kao u nae vrijeme." Tehnika nije ojaala moralne snage pojedinca; naprotiv, liila ga je due, tako da je on na dobrom putu da postane robotom meu robotima. Dosad se veina znanstvenih otkria stavljala u slubu rata, tog velikog neprijatelja ljudskog roda. Oruani sukobi, na nesreu, oduvijek su vaili za "uobiajene dogaaje" povijesti. Ipak, od prvog svjetskog rata oni su sasvim izmijenili svoj lik. Plaenik vojske Karla Petog, ukoliko bi ponovno doao na svijet dvije ili tri stotine godina kasnije, ne bi se osjetio posvema otuenim meu vojnicima Friedricha Velikog ili Napoleona. U to doba ratnici su jo uvijek dolazili na bojno polje pjeice ili na konju, kao to su to, uostalom, inili i vojnici Aleksandra Velikog. Vie stoljea, usprkos zastraujuoj pojavi puaka i topova, poprita vojnih operacija ostajala su relativno suena. Ali jao, ti podaci e se naglo i iz korijena mijenjati. Ratovi i pripreme za rat nisu vie ono to su nekada bili. Tehnika je poremetila prirodu i nain sukobljavanja. ak je i zrak postao mjestom nemilosrdnih borbi. Na kopnu su se bojinice protezale tisuama kilometara; ratni poar zapalio je itave kontinente; baeni jedni protiv drugih, milijuni vojnika su ginuli. Flote, opremljene radarima, uzajamno su se unitavale a da nisu vidjele neprijatelja ni dalekozorom a kamoli golim okom. Rakete iz stratosfere izazivale su uas irom svjetskih metropola, a tisue bombi sustavno su ruile brojne gradove i unitavale njihove stanovnike. Samo u jednoj bici voenoj tijekom Prvog svjetskog rata nastradalo je vie vojnika nego tijekom itavog Napoleonovog pohoda na Rusiju, dok se ukupan broj ubijenih popeo na deset milijuna. Meutim, to je tek polovica od izginulih ratnika tijekom Drugog svjetskog rata, kada su gubici (rije je o vojnicima, graanima i zarobljenicima) iznosili pedeset sedam i pol milijuna rtava. Usporedbe radi, navedimo da je u oruanim sukobima 19. stoljea bilo ukupno oko tri i pol milijuna mrtvih.

Otada je napredak postignut u ratnoj tehnici bez presedana u ljudskoj povijesti. U sluaju nuklearnog sukoba bio bi doveden u pitanje ak i opstanak nae civilizacije. Bomba baena na Hiroshimu, koja je izazvala smrt 80 000 osoba, odavno je postala muzejskim predmetom: supersile bi mogle, u sluaju opeg sukoba, nanijeti poetni udar iji bi uinak bio ravan uinku 800 000 takvih bombi! Samo jedna atomska podmornica mogla bi uz pomo svojih raketa s viestrukim eksplozivnim glavama sravniti sa zemljom dvije stotine neprijateljskih gradova. Ukratko, eksplozivna snaga, ekstremna toplina i radioaktivno zraenje izazvani svjetskim atomskim ratom, vjerojatno bi znaili kraj ovjeanstva. Sreom, i sami politiari svjesni su te realnosti. "Ljudski rod", izjavio je Michail Gorbatschow jo prije vie godina, "samo to nije preao granicu poslije koje povratak vie nije mogu. On odsad oscilira izmeu biti ili ne biti."

Nove i uasne opasnosti Meutim, dok "ravnotea straha i interesa" trenutano onemoguuje atomsko unitenje, nove uasne opasnosti koje su do prije jedva nekoliko desetljea spadale u oblast znanstvene fantastike ve prijete ovjeanstvu. Galopirajui demografski rast oitno nam pokazuje da vie ivota znai i vie smrti i da napredak istodobno sadri blagoslov i prokletstvo, mo i nemo, nadu i strah. Pristae napretka zapravo jo uvijek vjeruju da e, zahvaljujui raunalima, robotici, genetskoj tehnologiji, osvajanju kozmosa i mirnodopskom koritenju atomske energije, na kraju krajeva ipak biti mogue stvoriti "lijepi i nov svijet" o kome sanjaju. S druge strane, brojni znanstvenici nas opominju da se svjetska katastrofa u vidu atomskog rata, od koga ovjeanstvo strepi desetljeima, moe ipak sruiti na nas, ali u drukijem vidu. Oni podsjeaju na ozbiljne tete nanijete ekolokoj ravnotei, na klimatske promjene do kojih je dolo na Zemlji, na ubrzan porast broja novoroenadi i na glad. Neki od tih znanstvenika misle da su trenutano uvjeti na zemlji posljedica nezaobilaznih prirodnih zakona; drugi pak istiu injenicu da suvremena ekoloka kriza predstavlja "moralni problem" jer "ovjek je, odsad pa nadalje, u stanju unititi samoga sebe". U vrijeme kad su se jo mnogi meu nama podrugljivo smjekali pri spomenu mogunosti kriza izazvanih demografskim rastom, prve ralambe lanova Rimskog kluba zakljuju se moralno osjenenim apelima, jer tvrdili su njihovi autori "veliki problem ovog svijeta jest nedostatak ljubavi, razumijevanja i solidarnosti". To uvjerenje uvelike je prisutno i danas. ovjek shvaa da nagomilavanje znanja ne slui niemu ako nema mudrosti da se ono na odgovoran nain primijeni u praksi, ili

da se pak odustane od njegove porabe ako se pokae opasnom. No mudrost se nalazi jedino u Onome koji je njezin izvor; u Stvoritelju i Davatelju svakoga ivota. Pisac Alexsander Solschenizyn s pravom je rekao: "Svi pokuaji da se nau rjeenja za probleme naeg vremena ostajat e uzaludni ako se ljudsko bie ne vrati Onome koji je sve stvorio." Neposredno pred svoju smrt Hoimar von Ditfurth, poznati njemaki znanstvenik, popratio je mrane prognoze o sudbini nae Zemlje ovom porukom nade: "Jedino oivotvorenje pouka iz Besjede na Gori moe zalutalo ovjeanstvo vratiti na pravi put; ali ne preostaje nam jo mnogo vremena za to."

DANANJI OVJEK I VJERA U BOGA Bez Boga nema sree! Pitanje o postojanju boga a nepostavljaju samo teolozi, filozofi i umjetnici nego i svako ljudsko bie. I to je osnovno pitanje. Mnogo prije no to se bilo to znalo o fizici i kemiji, ljudi svih rasa, kultura i epoha nastojali su upoznati Stvoritelja svijeta. Za njih je Bog bio stvarnost koja se jednostavno podrazumijeva i u koju nisu nimalo sumnjali. Ateizam se poeo oglaavati tek s 19. i 20. stoljeem. Polazei od iskaza da napredak znanosti ini bespredmetnom vjeru u Boga, stiglo se do uvene teze: "Religija je opijum za narod." Sudbina velikog ateistikog filozofa Friedricha Nietzchea (1844-1900) tipina je posljedica takve jedne zablude suvremene misli. Usprkos elji da se lii Boga, Nietzche nije uspio u tom svom pothvatu. Nietzcheov ivot nepobitno dokazuje da je problem ateizma, u osnovi, problem srca, a ne razuma. Prilikom jednog razgovora s gospoom von Overbeck, filozofu su se otele ove karakteristine rijei: "Nemojte se nikada odrei Krista: misao o Njemu velika je i silna." Dok je to izgovarao, kao da mu je neto zastalo u grlu; lice mu se grilo da bi zatim, iznenada, postalo nepokretno poput kamena. Na kraju je dodao: "to se mene tie, ja sam ga napustio! Hou stvoriti neto novo i stoga niti hou niti smijem unatrag. No osjeam da e me moje strasti svladati." Mnogi su se poveli za tim nesretnim filozofom; kao i on, oni svjedoe o neizbjenoj propasti svijeta neprijateljski raspoloenog spram Boga. Upravo na takve misli psalmist podsjea kad kae: "Bezumnik ree u srcu: 'Nema Boga.'" (Ps 14,1) Pa ipak, na ovom svijetu ne postoji nijedan narod bez religije, premda su ateisti nastojali pronai bar jedan To je navelo Plutarha da kae: "Mogue je pronai gradove

bez zidina, bez knjievnosti, bez vladara, bez kua, bez blaga, bez novca i kazalita, ali se nikada nee nai grad bez svetita i boanstva." Misao o Bogu ne moe se odvojiti od ovjekova ivota jer je u njemu snano ukorijenjena. Ateizam je pak bolest civilizacije. Poput samoubojstava, iji broj sve vie raste, on spada u nenormalne pojave naeg izopaenog svijeta.

Duh i priroda Priroda je oduvijek bila opisivana kao velika slikovnica koja odraava boansku mudrost: "Nebesa slavu Boju kazuju, navijeta svod nebeski djelo ruku njegovih" (Ps 19,1), uzviknuo je psalmist. A apostol Pavao pie Rimljanima: "Jer njima je oito ono to se moe doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vjena mo i boanstvo, promatrana po njihovim djelima, opaaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike." (Rim 1,19.20). Iskustvo nas je nauilo: nita na zemlji ne nastaje samo od sebe. Nema sata bez urara, nema knjige bez izdavaa, ni stroja bez inenjera. Ne moe se dakle razumno objasniti postojanje svijeta, a da se ono ne pripie djelovanju Stvoritelja. Umjetniki izraen globus krasio je radnu sobu prirodnjaka Athanasiusa Kirchera (1601-1680). Znanstvenika je jednog dana posjetio njegov prijatelj, nevjernik, i vidno zainteresiran za taj lijepi predmet, upitao svog domaina: "Tko je nainio ovaj globus?" "Nitko", odgovorio je Kircher, "nastao je sam od sebe." "emu takva ala?", nastavi posjetitelj, "rije je o djelu istinskog umjetnika!" "Kako", uzviknu tada znanstvenik, "ne eli povjerovati da je ova blijeda kopija zemaljske kugle nastala sama od sebe, a tvrdi da je to sluaj s naim planetom, da je zamisao po kojoj se njegovo postojanje pripisuje Tvorcu besmislena?"... Zar nema i danas ljudi koji vjeruju samo u ono to mogu vidjeti i opipati? Meutim, upravo se njima Bog otkriva na mnogo naina. On im se obraa preko zvjezdanog sjaja ljetnog neba; otkriva im svoju veliinu u svakoj vlati trave i svakom cvijetu to raste na njihovoj stazi. Svakome tko mu na to skrene pozornost, suvremeni ovjek spreman je odgovoriti s umiljenim smijekom: "Sve su to hirovi sluaja." Zar zbilja sluaja? Mogu li se ustrojstvo i osmiljenost prirode objasniti pozivanjem na puki sluaj? "U koliko nevjerojatnih stvari nevjernici trebaju vjerovati da bi bili ateisti?" padamo u kunju da zapitamo. Zar bi zakoni postojali da ih zakonodavac nije ustanovio? zar bi reda bilo da netko nije djelovao u tom smislu? zar bi bilo kretanja da se nitko nije pokretao ili pokrenuo bilo to? zar bi se ivot mogao javiti sam od sebe,

kad ve svaki srednjokolac zna da je od onog to evolucionisti nazivaju "prvobitnim nastajanjem" ostala tek tanuna hipoteza? Zar bi bilo mogue, na primjer, skladati odjednom predivnu Bethovenovu Pastoralnu simfoniju, redajui nasumce tisue nota po glazbenim ljestvicama? S metematike toke gledita, izgledi za tako neto ravni su nuli: dovoljan je samo jedan mali pokus da se itatelj u to uvjeri. Pretpostavimo da smo deset kuglica obiljeili brojevima od 1 do 10, stavili ih u dep i dobro izmijeali. Zatim nastojimo da ih jednu po jednu vadimo redoslijedom od 1 do 10, vodei rauna da svaki puta ponovno vratimo u dep kuglicu koju smo upravo otuda izvadili. Izgledi da odmah naletimo na kuglicu broj 1 su jedan prema deset; meutim, izgledi da odmah zatim izvadimo kuglicu broj 2 nisu vie jedan prema deset, ve jedan prema stotinu. Redoslijed 1-2-3 javlja se u jednom od tisuu sluajeva. Mogunost da se izvadi kuglica broj 4 odmah nakon tri prve, podrazumijeva vjerojatnost od jedan prema deset tisua. Najpokon, vjerojatnost da se iz depa izvuku svih deset kuglica, u nizu od 1 do 10, odgovara astronomskom odnosu jedan prema deset milijardi! Budui da je to tako, sasvim je razumljivo da je za pojavu vitalnih procesa podvrgnutih zakonitostima krajnje sloenih procesa do najsitnijih pojedinosti nuan stjecaj toliko razliitih initelja, iskrslih eljenim redom, da su izgledi za sluaj praktino nikakvi. Profesor Cressy Morrison, bivi predsjednik njujorke Akademije znanosti, tvrdi: "Da se potakne pojava i pospjei odravanje i razvoj ivota na Zemlji, treba zadovoljiti toliko bitnih uvjeta da je nemogue, s matematikog stajalita, sve te uvjete objediniti djelovanjem sluaja, i to u tonim odnosima i u pogodnom trenutku. Mora biti dakle da u prirodi postoji neka vrsta duhovne koordinacije koja upravlja svim tim procesima." Kepler se oslonio na tu istu vjeru u postojanje "razumnih" prirodnih zakona da bi otkrio orbite planeta. Taj genijalni astronom uskliknuo je jednoga dana: "U svemu stvorenom kao da Boga dodirujem rukama."

Misliti znai vjerovati Pogreno je misliti da su svi ljudi od znanosti ateisti: istina je sasvim suprotna. to je ljudsko bie uenije, to s vie potovanja prilazi tajni ivota. Louis Pasteur izjavio je o tome: "Jednoga dana ljudi e se smijati gluposti suvremene materijalistike filozofije. to vie proavam prirodu, to vie sa zaprepatenjem i divljenjem otkrivam Stvoritelja na djelu." Bog galaksija i atoma, Graditelj golemih cjelina, Izumitelj mikroskopskih mehanizama, Onaj koji je stvorio ljudsko bie i koji odrava njegovo postojanje i na

je Bog. Ne moemo to predvidjeti bez opasnosti da si uskratimo istinsku sreu i pravi mir. Da, bez Boga nema sree, a tome nas upravo ui i povijest i iskustvo vlastitog ivota, jer ateizam nema moi da ljudsko bie uini sretnim. "Budui da nema vie Boga, samoa je postala nepodnoljivom", morao je priznati Nietzche, neposredno pred svoju smrt. I, doista, sve zamjene za Boga se iznevjerile: e za slavom, koja je izazavala propast Aleksandra Velikog, Cezara i Napoleona; bijeda bogatih, povodom koje se John Rockfeller, jedan od najveih bogataa svijeta, ovako izrazio: "Znate li koji je ovjek najsiromaniji na svijetu? Ja u vam rei: to je onaj koji nema nieg do novca." Bogu hvala, srea ovjekova ne ovisi o njegovu drutvenom poloaju, njegovom uspjehu i poslovima. Srea je ono to mu ostaje kad, prisiljen da se u smrtnom trenu odrekne sveg zemaljskog, ostavlja iza sebe sve prolazno da bi se predao u milostive ruke svoga Stvoritelja.

ZATO POKLONITI POVJERENJE BIBLIJI?

Pouzdano prenoenje Je li se Bog stvarno otkrio ovjeku? To je krupno pitanje i njemu emo posvetiti ovo poglavlje. S kranskog stajalita moe se dati samo jedan odgovor: Bog je oduvijek govorio ljudima, a On to ini i danas preko Biblije. ak i ako je promatramo samo ljudskim oima, Biblija se javlja kao izuzetna, jedinstvena knjiga. Ona je starija od veine knjiga kojima raspolae ovjeanstvo, ali nam njezin jezik zvui i danas suvremeno, bez obzira to je veliki broj njezinih autora ivio prije vie od tri tisuljea. U cjelini ili u dijelovima, ta je knjiga do dananjega dana prevedena na preko dvije tisue jezika, a svake se godine u milijunima primjeraka razdijeli irom svijeta naeg planeta. Biblija je daleko najpoznatiji bestseler u knjievnom svijetu. Koje bi se drugo djelo u tom pogledu moglo natjecati s njom? Kompletna izdanja Shakespeareovih ili Goetheovih djela smjeno su malobrojna u usporedbi s njezinim, a da i ne govorimo o drugim slavnim spisima koji takoer potjeu iz analitikog doba. Uostalom, mnogi od tih spisa u nae vrijeme poznati su jo samo arheolozima i povjesniarima. Biblija pak izaziva sve vee zanimanje u svim slojevima drutva na itavoj Zemlji. Sveto pismo je, osim toga, djelo dostojno vjere, ija autentinost uvijek iznova izaziva uenje arheologa i povjesniara, a rugae osuuje na utnju. Tako, na primjer, za grad Ninivu monu prijestolnicu Asirije, u cijelosti razorenu 612. godine prije Krista znalo se samo zahvaljujui podacima koje o njoj prua Stari

zavjet. Grki i rimski povjesniari nisu je spominjali u svojim djelima. Kad je 401. godine prije Krista Ksenofont proao kroz porueni grad s deset tisua Grka, nije bilo nikoga da ga obavijesti kako se to mjesto zvalo. injenice te vrste navodile su Voltairea i jo neke poznate linosti da s podsmijehom prilaze Bibliji, predstavljajui je kao obinu zbirku bajki. Meutim, negdje oko 1840. godine Niniva je iznenada uskrsla iz pepela prolosti da potvrdi u oima skeptinog svijeta istinitost zapisa Svetoga pisma. Francuzu Botti i Englezu Layardu pripala je ast da, zahvaljujui poduzetim iskapanjima, negdanju Ninivu ponovno uine pristupanom potomstvu. Botta je, sjeverno od grada, na mjestu dananjeg Korzabada otkrio palau asirskog monarha Sargona (722.-705. prije Kr.), u ije je postojanje kritika sumnjala s obzirom da se njegovo ime spominje samo u jednom retku Starog zavjeta. Zapravo, Ninivu je otkrio Layard vrei arheoloka istraivanja u Mezopotamiji od 1845. do 1854. godine. Grad se tada sastojao od dva brda ruevina. Ispod prvog, zvanog Nebi Junus, Layard je naao palau kralja Asarhadona (681.-669. prije Kr.); ispod drugog, Kujundika, otkrio je palae Sanheriba (705.-681. pre Kr.) i Aurbanipala (669.-629. prije Kr.). Ovo posljednje otkrie najsnanije je odjeknulo, jer je omoguilo pristup kraljevskoj knjinici s 20 000 numeriranih glinenih ploica. Na jednoj od njih bila je babilonska verzija prie o potopu. Taj tekst sadri toliko slinosti s onim iz Biblije da se danas vie nitko ne usuuje tvrditi kako je tu rije o idovskoj legendi. Sve te priice bile su ispisane babilonskim klinastim pismom. Dok je Botta nastavljao svoja istraivanja u Korzabadu, Englez Rawlinson prepisivao je jedan zapis perzijskog kralja Darija, zapis koji e postati klju za deifriranje klinastog pisma. U sklopu takvih nastojanja i stari Egipat otkrivao je svoje tajne suvremenom ovjeanstvu, zahvaljujui radovima Francuza Champolliona na tumaenju hijeroglifa (1822). Njemaki istraivai, koji su od 1899. do 1917. godine vrili iskapanja u Babilonu, mogli su potvrditi tonost podataka iz raznih knjiga Biblije. Rasko grada, oholost cara Nabukodonozora (605.-562. prije Kr.), postojanje posljednjeg babilonskog monarha, Baltazara (553.-539. prije Kr.), sve te pojedinosti, sadrane u Knjizi proroka Daniela, dobile su tako svoju povijesnu potvrdu. Kritiari 19. stoljea posebno su se podsmjehivali prvim stranicama Staroga zavjeta i izvjetajima koji se tiu patrijarha Abrahama, Izaka i Jakova. Oni su te tekstove predstavljali ili kao mitove ili kao apokrifne dijelove naknadno unesene u Kanon. Tako su, na primjer, Abrahama poistovjeivali s Tamuzom, babilonskim bogom Sunca, a Saru s uvenom boginjom Itar. Tvrdili su da su oko 2 000. godine prije Krista postojee kulture bile zaostalije od kultura spominjanih u ulomcima koji se odnose na tu

epohu. Ali otkako je Britanac Wooley istraio, od 1922. do 1934. godine, mjesto Ur u Kaldeji, Abrahamovoj postojbini, ti su kritiari bili prisiljeni da, jednu po jednu, povuku svoje pogrene tvrdnje. Na lokalitetu Ur doista su otkrivene dvokatne stambene kue, s do petnaest soba, uredno okreene i izgraene bolje nego mnoga suvremena arapska prebivalita. S druge strane, utvreno je da je u to doba postojao veoma napredan obrazovni sustav. U kolama su se predavali pisanje, jezici, matematika, zemljopis i prirodne znanosti. Napokon kraljevske su grobnice bile mjesta senzacionalnih otkria: one su skrivale istinske muzejske vrijednosti, predmete od zlata i srebra. O tome je Woolley pisao: "Prisiljeni smo da iz osnove mijenjamo predodbe koje smo dosad imali o patrijarhovom ivotu, jer smo upravo saznali da je on prvi dio svog ivota proveo u visoko civiliziranoj sredini. On je bio stanovnik velikog grada i batinik tradicija jedne vrlo napredne kulture." "to bi tek Woolley rekao da je znao za otkria u mjestu Ebla? Izmeu 1974. i 1978. godine, profesorica Paola Matthiae sa Sveuilita u Rimu izvukla je iz jednog brda ruevina na sjeveru Sirije vie od 20 000 izgraviranih ploica s klinastim pismom, koje potjeu iz druge polovice treeg tisuljea prije Krista. Ta otkria toliko su izuzetna i znaajna da ih vie znalaca izjednauje s otkriima iz Kumrana ili Ras-amre-Ugarita. Ona su bacila snano svjetlo na Abrahama i njegovo doba. Ponovno otkrivanje starog Egipta i, istom prilikom, otkrivanje niza dogaaja takoer spomenutih u Bibliji, otpoelo je 1798. godine, kad je Napoleon kao osvaja uao u zemlju faraona. Kamen iz Rozete i njegov zapis na tri pisma hijeroglifskom, demotskom i grkom koji potjee iz vremena egipatskog kralja Ptolomeja V. (204.181. prije Kr.), omoguio je Champollionu da odgonetne teko itljive hijeroglife. Flinders Petrie otkrio je 1896. u Tebi kamen nazvan Izraelska stela, iz vremena faraona Merneptaha (1224.-1214. prije Kr.). Njegovi tekstovi sadre prvu izvanbiblijsku aluziju na izraelski narod; on dokazuje da je taj narod prethodno ve boravio u Palestini. Palestinsko tlo i samo je pruilo vie podataka koji su s poveanom jasnoom upuivali na povijesnu vjerodostojnost Biblije. uveni kamen Mea 1868. godine napokon je okrunio istraivanja arheologa. Mea, moapski kralj, ivio je u 9. stoljeu prije Krista. Knjiga o kraljevima govori o ratovima to ih je on vodio protiv izraelskog naroda. Mein kamen, nazvan i Moapska stela, nudi nam jedan od najstarijih uzoraka hebrejskog pisma iz vremena koje je prethodilo babilonskom suanjstvu. Jo jedan hebrejski stari zapis bit e dodan prethodnom 1880. godine. On je naen u tunelu prokopanom za vodovod po naredbi kralja Ezehije (2. Kr 32,30), u 8. stoljeu prije Krista. Isto tako, iskapanja vrena u Megidu otkrila su velike konjunice kralja Salomona (1. Kr 9, 15-19). U Samariji su sakupljeni dragocjeni fragmenti "kue

od slonovae" kralja Ahaba (1. Kr 22,39). Od 1937. do 1940. godine Nelson Gluck prekopao je teren oko industrijskog grada i luke Erizon-Geber u Akapskom zaljevu, negdanjeg vlasnitva Salomonova. Ta su otkria omoguila da se sagleda porijeklo i koliina blaga tog vladara. Godine 1932. J. L. Starkey otpoeo je s iskapanjima vezanim za utvreni grad Laki, na jugu Palestine. Radovi su nastavljeni do 1938. godine i nadalje, pruajui dragocjene podatke o dogaajima iz 6. stoljea prije Krista, vremena propasti Judinog kraljevstva. Dvadeset i jedno "pismo iz Lakia", poruke nekog asnika neposredno podinjenima u tvravi, potvrdile su u mnogo emu stanje opisano u spisima proroka Jeremije. Meutim, jedno od najspektakularnijih otkria zbilo se 1947. godine na obalama Mrtvog mora, kada su beduini pronali stare biblijske rukopise na hebrejskom jeziku. U pitanju su bili originali (kumranski rukopisi), stariji tisuu godina od masoretskih iz 9. i 10. stoljea nae ere. Na veliko iznenaenje znanstvenika, oni su dokazali da je tekst Starog zavjeta na hebrejskom vrlo briljivo prenesen. Postoji malo klasinih literarnih djela ija se autentinost moe provjeriti pozivanjem na tako pouzdane rukopise. Raspolaemo, kad je rije o epovima Homera, legendarnog grkog pjesnika za koga se kae da je ivio oko 800. godine prije Krista, samo jednom kompletnom verzijom iz 11. stoljea nae ere. Tacitova Germanija (iz 1. stoljea poslije Kr.) poznata nam je samo zahvaljujui tekstovima s kraja 15. stoljea. U tim sluajevima postoji dakle "praznina" od preko 1 000 godina izmeu izvornog rukopisa i njegovih kopija. S Biblijom stvar stoji sasvim drukije. Njemaki povjesniar Lietzmann napisao je o Novom zavjetu: "Predanje Novog zavjeta kvalitetno je onoliko koliko to moe biti bilo koje slobodno razvijano i iroko rasprostranjeno predanje. Ukoliko se uzmu u obzir ivotni vijek uzastopnih svjedoka i uvjeti svojstveni za antiko doba, proistjee da bi se, 'vraanjem kotaa povijesti unatrag', prenoenje biblijskih tekstova moglo pratiti sve do vremena vrlo bliskog dobu kada je napisan izvorni tekst. Time bismo dobili zalog povijesne uvjerljivosti biblijskih rukopisa."

Bog je govorio Biblija nije samo djelo iji se sadraj prenosio na osnovu vjerodostojnih dokumenata; ona je i Boja knjiga. Ona nam se obraa kao cjelovit spis sainjen ljudskim posredovanjem, ali pokrenut Duhom koji ne pripada ovjeku. Apostol Petar jasno kae: "Jer nikad neko proroanstvo nije dolo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga." (2 Pt 1,21)

Otuda Biblija tvrdi da je "Rije Boja" (Heb 4,12), "Rije istine" (Ps 119,160). "Ali", upitat e suvremeni ovjek, "uspijeva li Biblija opravdati tu tvrdnju?" Prvo, treba poi od toga da su pisci raznih biblijskih knjiga snano osjetili da ih je Duh Boji udesno vodio, titio i prosvjeivao pri pisanju tekstova. Tako u Knjizi proroka Jeremije moemo proitati: "Evo, u usta tvoje stavljam rijei svoje." (Jr 1,9) A apostol Pavao pie o starozavjetnom Izraelu: "Njima su povjerena Boja proroanstva. " (Rim 3,2) To ne znai da je Bog djelovao samovlasno u odnosu na te autore. Svatko do njih mogao je pisati vlastitim stilom. Izraz "naueni do Svetoga Duha" podsjea na injenicu da svatko tko prihvati poruku biblijskog pisca istodobno usvaja i nepogreivu Rije Boju. Veliki broj proroka i apostola bili su, ba kao i njihovi suvremenici, oevici dogaaja o kojima su izvjeivali u Bibliji. Oni sebi dakle nisu mogli dopustiti izvrtanje istine, budui da je veinu njihovih proroanstava i njihovih kazivanja bilo lako provjeriti. Ponekad su ti posveeni pisci spominjali da im je prijetila opasnost da budu odbaeni od jednog dijela svojih suvremenika. (1 Kor 1,23) Drugo, ne treba takoer zaboraviti da je Isus Krist sasvim odreeno potvrdio istinitost i autoritet svetih spisa. Njega, Sina Bojeg (Mt 26,63), koji je u isti mah Put, Istina i ivot (Iv 14,6), nitko nije mogao "koriti za grijeh" (Iv 8,46). Za Njega je svatko tko ne poznaje Bibliju rob prijevare (Mt 22, 29). On se sam oslanja jedino na Pismo (Mt 4,4) i iz njega crpi uvjerenje da mu je Bog povjerio misiju (Iv 5,39). U sluaju bilo kakve dvojbe, mora presuditi ta ista Boja Rije (Lk 10,26). Tree, Biblija i sama nudi oite znake svog boanskog podrijetla. Napisalo ju je gotovo etrdeset autora poteklih iz najrazliitijih drutvenih klasa. David je bio kralj, Amos pastir, Ivan ribar, a Luka lijenik. Ti ljudi ivjeli su rasijani na prostranoj teritoriji koja se pruala od Babilona, preko Palestine, sve do Rima. Sveto pismo pisano je u vremenskom rasponu od oko tisuu est stotina godina, a ipak je njegov sadraj obiljeen rijetkim jedinstvom misli. Ta injenica ostala bi neobjanjivom i nevjerojatnom bez vrstog uvjerenja da je biblijske pisce nadahnjivao uvijek isti Duh. etvrto, Biblija nas i svojim visokim moralnim normama osvjedoava u svoju istinitost. "Zlatno pravilo" to ga je Krist izgovorio u Besjedi na Gori: "Sve to elite da ljudi ine vama, inite i vi njima!" (Mt 7,12), jedinstven je dragulj u povijesti ovjeanstva. Posebno je znaajno da se u tekstu Evanelja ne govori samo o tome da valja initi dobro ve se navode i mnogi primjeri ostvarivanja tog pravila u praktinom ivotu. Sveto pismo tako upuuje na preobraaj koji na svijet treba doivjeti.

Peto, iznenaujue je to ta knjiga postoji jo i danas s obzirom da joj je esto prijetilo potpuno unitenje. Na njezinu su adresu stizale mnoge kritike, mnoge omalovaavajue rijei i podsmijesi. Toliko je puta reeno da je zauvijek nestala. A usprkos svemu, Biblija je jo uvijek tu! Svi spisi imperatora Augusta, za ije je vladavine Isus roen, zagubljeni su bez traga, dok se Evanelja i poslanice Novog zavjeta jo uvijek objavljuju u milijunima primjeraka. Krvnik Neron, okrutni Decije i lukavi Dioklecijan uzalud su se suprotili irenju Rijei Boje. ak ni srednji vijek, kada su kranski koncili zabranjivali prevoenje Biblije, nije mogao zaustaviti irenje Rijei Boje. "Vidjelo se svijetli u tami" (Lux lucet in tenebris), tako je glasila lozinka pod kojom su Valdenzi iz Pijemonta irili istinu. Zatim su se u stoljeu humanista i enciklopedista pojavili kritika Biblije i, usporedo s njom, ismijavanje biblijskih sadraja. Voltaire se, to je dobro poznato, iskljuivo posvetio ravnanju rauna s kranstvom, iji je skori pad najavljivao s uvjerenjem. Voltairea vie nema, a od njegovog impozantnog knjievnog djela danas ljudi itaju tek nekoliko romana i tragedija. Biblija se pak, u cjelini ili u dijelovima, izdaje irom svijeta u stotinama milijuna primjeraka svake godine. No posljednji i najljepi dokaz boanskog podrijetla ove Rijei jest preobraavajua sila Biblije. Ona je u stanju da od bogoborca stvori apostola, a od razbojnika pravednika. "Uistinu je iva i djelotvorna rije Boja. Ona je otrija od svakoga dvosjeklog maa." (Heb 4,12) O toj moi svjedoi nepregledno mnotvo ljudi, iji ivot po Rijei dokazuje da na svijet moe biti ljepi.

PRORICANJE BUDUNOSTI ILI KAZIVANJE ISTINE?

Proroci govore Tko god je imao prilike ui u Sikstinsku kapelu u Vatikanu zasigurno je bio ponijet majstorskim Michelangelovim freskama, posebno prikazom stvaranja koji krasi svod, a i stranim sudom na oltarskom zidu, dvama divovksim djelima kojima je umjetnik genijalno prizvao, nekom vrstom proimanja, poetak i kraj ljudske povijesti. Usporedno s tim, Michelangelo skree pozornost posjetitelja i na sedam velikih starozavjetnih proroka koji svjedoe o tome da ovjek ovim svijetom ne putuje kroz prazan prostor, ve putem kojim ga vode Boja Rije i mudrost. Proroci iz Sikstinske kapele javljaju se kao tumai Gospodnjih rijei, to oni, na temelju Svetog pisma, i tvrde da jesu.

Ve ispunjena proroanstva predstavljaju peat koji potvruje boansko podrijetlo Biblije: Svevinji nije mogao dati boljeg dokaza o istinitosti svoje Rijei. Svijet juer, ba kao i danas, znao je za astrologe, vraeve i lane proroke koji su uglavnom ivjeli od dvosmislenosti svojih proroanstva. Meutim, Biblija ne strahuje da se pojavi na osvijetljenoj pozornici povijesti i kae: "Evo to e se dogoditi." Isus je izriito usmjerio na uvjerljivost proroanstava izjavljujui: "Ve sam vam rekao sada, prije nego se dogodi, da vjerujete kad se dogodi." (Iv 14,29) Istodobno On preporuuje svojim uenicima da posebno obrate pozornost na spise proroka Daniela. Govorei im unaprijed o razorenju Jeruzalema, istaknuo je: "Dakle, kad vidite 'grozu pustoi', o kojoj govori prorok Daniel, gdje stoji 'na svetom mjestu' tko ita, neka shvati!" (Mt 24,15) Taj prorok, koji je ivio u 6. stoljeu prije Krista, izrekao je proroanstva ije ostvarenje ide dalje od novozavjetnog vremena i see sve do kraja svijeta. Znaaj Danielove knjige u Starom zavjetu odgovara vanosti Ivanovog Otkrivenja u Novom zavjetu. Ta se dva djela izvanredno dopunjuju i zlatni su rudnik za onoga tko prouava Bibliju. Ne iznenauje dakle to su se tumai Biblije u svim vremenima posebno bavili i jednim i drugim tekstom. U treem stoljeu nae ere crkveni je otac Hipolit Rimski napisao poznati komentar o Knjizi proroka Daniela. U srednjem vijeku opseno znanje Joakima iz Flore (12. stoljee) u oblasti biblijske egzegeze tako se bilo raulo da je engleski kralj Richard Lavljeg Srca poelio da se na svom putu u svetu zemlju kod tog religioznog mislioca obvezatno raspita o proroanstvima. S druge strane, veina ljudi ne zna da se Kristofor Kolumbo, znameniti moreplovac koji je otkrio Ameriku, uvelike zanimao za biblijska proroanstva i neprestano ih produbljivao. Martin Luther se prihvatio prevoenja Svetog pisma na njemaki, i Danielovu je knjigu objavio prije svih drugih prorokih spisa, uvjeren da poruka tog Bojeg ovjeka ima izuzetnu vrijednost. Isaac Newton, veliki fiziar i astronom jedan od najveih umova u povijesti ovjeanstva etrdeset i dvije godine pomno je prouavao otkrivenja to ih je dobio Daniel. Napokon, u 18. stoljeu, isusovaki sveenik Manuel de Lakonza izazvao je u javnosti pravu senzaciju otkriima do kojih je doao prouavanjem proroanstava. to je to to je tako snano poticalo te ljude da se tijekom stoljea uvijek iznova vraaju Danielovoj knjizi? Odgovor je jednostavan: taj je prorok, za svog izgnanstva u Babilonu, izgovorio proroanstva koja su osvijetlila itavu povijest naeg svijeta, i to do samoga kraja. Drugo poglavlje te knjige uvodi nas u samu povijest Neobabilonskog Carstva, i to u vrijeme Nabukodonozora, njegovog najmonijeg vlastodrca. Godine 612. prije Krista,

Nabukodonozorov otac, Nabopolasar, razorio je grad Ninivu, uinivi time kraj asirskoj prevlasti a postavljajui temelje babilonske svjetske nadmonosti. Sin je nastavio djelo svoga oca, uputajui se u krvave vojne pothvate: u Karhemiu, na Eufratu, potpuno je potisnuo egipatskog faraona, zatim je pobijedio Judu i osvojio Jeruzalem; Babilon je tako postao prvom vojno-politikom silom na svijetu i Nabukodonozor se mogao u miru posvetiti izgradnji i razvoju svojih teritorija. Meutim, hoe li Babilon ostati velika svjetska sila, ili e podijeliti sudbinu Asirije i Egipta? Takve misli proganjale su cara ak i u snu. Jedne noi, pred njegovim se oima javila zastraujua vizija, i to ne sluajno. To to je monarh odmah zatim zaboravio njezin sadraj, takoer nije bilo posljedica sluaja, ve Boje namjere da mu se obrati. Budui da astrolozi i dvorski mudraci nisu uspjeli protumaiti carev san, Daniel je dobio utvaru u kojoj mu je Bog neposredno priopio znaenje sna. Prorok je smjesta zatraio prijem kod cara Nabukodonozora da bi mu prenio boansko otkrivenje: "Ti si, o kralju, imao vienje: Gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajae pred tobom, straan za oi. Tome kipu glava bijae od istog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od eljeza, a stopala dijelom od eljeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od eljeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom eljezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijae u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. To bijae sanja; a njezino emo znaenje rei pred kraljem. Ti, o kralju, kralju kraljeva, komu Bog Nebeski dade kraljevstvo, silu, mo i slavu, i u ije je ruke stavio, gdje god se nali, sinove ljudske, ivotinje poljske, ptice nebeske, i postavio te gospodarom nad svim time ti si glava od zlata. Poslije tebe ustat e drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa tree, od mjedi, koje e gospodariti svom zemljom. A etvrto kraljevstvo bit e tvrdo poput eljeza, poput eljeza koje sve satire i mrvi; kao eljezo koje razbija, skrit e i razbit e sva ona kraljevstva. Stopala koja si vidio, dijelom glina a dijelom eljezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat e neto od vrstoe eljeza prema onome to si vidio eljezo izmijeano s glinom. Prsti stopala, dijelom eljezo a dijelom glina: kraljevstvo e biti dijelom vrsto a dijelom krhko. A to si vidio eljezo izmijeano s glinom: oni e se mijeati ljudskim sjemenom, ali se nee drati zajedno, kao to se ni eljezo ne da pomijeati s glinom. U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podii e kraljevstvo koje nee nikada propasti i nee prijei na neki drugi narod. Ono e razbiti i unititi sva ona kraljevstva, a samo e stajati dovijeka kao to si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka, te smrvio eljezo, mjed,

glinu, srebro i zlato, Veliki je Bog saopio kralju to se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumaenje joj pouzdano." (Dn 2,31-45) Ako se potrudimo i paljivo ispitamo prethodni ulomak, brzo emo otkriti da divovski kip iz 2. poglavlja Danielove knjige simbolino predouje povijest ovjeanstva. Carstva i kraljevstva ovoga svijeta uzdiu se i nestaju; no, ovdje nipoto nije rije o vjeitom smjenjivanju istih dogaaja. To je, naprotiv, razvoj to tei svom vrhuncu, koji odgovara ispunjenju svih stvari. Premda tvrdoa metala od kojih je kip sainjen biva postupno sve vea, njihova vrijednost sve vie opada; tijek povijesti svijeta i sam slijedi isti pravac; ipak, krajnji domet tog procesa nee biti kaos (smrvljeni kip), ve uspostava boanskog kraljevstva predoenog slikom kamena koji se pretvara u visoku goru.

Divovski kip 1. Zlatna glava: Babilon (605.-539. prije Krista) Car Nabukodonozor (605.-526. prije Kr.) javlja se kao predstavnik prvog carstva, jer se u tekstu jasno kae: "Ti si glava od zlata", to svakako oznauje carstvo, a ne onoga tko njim vlada; proroanstvo jasno dodaje: "Poslije tebe ustat e drugo kraljevstvo." Prema amerikim mjerilima, Babilon je stvarno bio prvorazredna metropola. Sredite su grada uvale dvostruke zidine ija je debljina dosezala i do sedam metara. Vanjske utvrde bile su takoer nainjene od dva zida iroka sedam, odnosno osam metara. Na svakih pedeset metara zidine su bile ojaane kulama. Arheolozi su otkrili temelje petnaest takvih kula. Duina babilonskih zidina iznosila je oko petnaestak kilometara. Ako se prisjetimo da su zidovi carskog Rima bili dugi devet kilometara, a zidovi Atene u zenitu moi jedva est kilometara, lako je zamisliti ponos Nabukodonozora, tog monog graditelja, kad je promatrajui svoj grad uzviknuo: "Nije li to taj veliki Babilon to ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom snagom svoje moi, na slavu svoga velianstva?" (Dn 4,30) Babilon,u kojemu je oboavan bog Marduk, bio je u antiko doba religijsko sredite bez premca. Bilo je u njemu 53 hrama, 955 svetita i 384 oltara podignutih na ulicama. U sreditu grada uzdizala se uvena kula Etemenanki, visoka 90 metara. Samo su egipatske piramide kod Gize nadmaivale svojom visinom ovu velianstvenu graevinu, na ijem se posljednjem katu nalazilo svetite boga Marduka. Nita na svijetu nije bilo ravno sjaju babilonskih palaa, a "visei vrtovi", kojima se grad veoma ponosio, spadali su u sedam svjetskih uda. U pitanju su vjerojatno bili vrtovi, po

carevooj naredbi uzgajani na krovovima, da se njima tjei njegova supruga Semiramida, podrijetlom iz Medije, koja je patila za svojim rodnim brdima. U blizini tih vrtova, sjeverno od sredita grada, stajala su monumentalna vrata Itar, kroz koju su prolazile povorke na putu za hram, podignut u podnoju kule Etemenanki. Visina vrata iznosila je dvanaest metara. Vanjske opeke zidina bile su prekrivene utom caklinom, na vratima plavom, na fasadi carske palae ruiastom, a na hramu bijelom. Vrata Itar bila su duga 51 metar, jer su presijecala dvostruki unutarnji zidni pojas, a strane su mu ukraavale stotine slika ivotinja. Na jednoj ploici mogle su se proitati rijei ispisane klinastim pismom: "Ja, Nabukodonozor, odobrio sam i vodio obnovu Babilona, svetog grada, u slavu velikih bogova; naloio sam da se izgradi ljepi no to je ikada bio. Nijedan od ranijih careva nije podigao takva zdanja kakva sam ja, na velianstven nain, posvetio bogu Marduku... Neka moj ivot bude dug i neka me obraduje brojno potomstvo! Neka moji sinovi vladaju tamnoputim narodima i neka u buduim vremenima moje ime budi prijatne uspomene u sjeanju ljudi!" Ustvari, Nabukodonozor je elio zauvijek sauvati vrhovnu vlast u ovom svijetu. Drugim rijeima, da nikada ne prestanu ratovi, da uvijek bude porobljenih, da nikada ne ieznu idolopoklonstvo i kult ovjeka. To svakako nije bila Boja volja. Jo prije no to je Daniel najavio caru: "Poslije tebe ustat e drugo kraljevstvo" (Dn 2,39), prorok Izaija je u osmom stoljeu prije Krista prorekao: "Babilon, ures kraljevstva, ures i ponos kaldejski, bit e ko Sodoma i Gomora kad ih Bog zatrije." (Iz 13,19) Sven Hedin je, obiavi ruevine Babilona 1916. godine, zapisao: "Kako su se doslovno ispunila predvianja proroka o razorenju ovog velikog grada! Okolna pustinja ini se manje pustom od gomile ruevina i alosnih, golih zidina to obiljeuju mjesto na kojemu se nekada uzdizao ponos Kaldejaca. Jer od pustinje se ionako nita ne oekuje, dok ruevine podsjeaju na zauvijek izgubljeni sjaj. Goleme zidine vrata Itar streme ogoljene k nebu, bez krova od cedrovine unitenog ognjem. ak i beduini izbjegavaju da na tom mjestu razapnu svoje atore. To je sad samo prebivalite akala, i ja sam ih u pol bijela dana vidio kako izlaze iz svojih jazbina." 2. Prsa i ruke od srebra: Medo-Perzija (539.-331. prije Kr.) Povijest nas izvjeuje da je 539. godine prije Krista perzijski car Kir zauzeo grad Babilon, dotada smatran neosvojivim. Ali kako je nastalo Medo-perzijsko Carstvo? Premda je u estom stoljeu prije Krista Perzija pripojila sebi negdanju Mediju, ova je uivala stanovitu autonomiju koju

su joj dali njeni osvajai. Prema tome, shvatljivo je zato Biblija govori o "medoperzijskom zakonu". (Dn 6,8.12.15) Perzijsko Carstvo, meutim, nije se prestajalo iriti zahvaljujui velikim vojnim pothvatima. U doba Darija I. (522.-486. prije Kr.) Perzija se nala na vrhuncu svoje moi. Nitko nepozvan nije se mogao pojaviti pred stranim monarhom a da svoj ivot ne izloi opasnosti. to se tie onih koji su uivali izuzetnu prednost da budu primljeni kod Darija, morali su pred njim pasti niice. I taj vladar tiranin takoer je snivao o tome da zauvijek sauva svoju mo. Ipak, kad je Darije 486. godine umro, njegovi snovi o veliini rasprili su se poput mjehuria sapunice. Ve kod Maratona 490. godine njegova je vojska pretrpjela teak poraz od malobrojne grke vojske. Ni Egipani nisu vie htjeli trpjeti perzijski jaram. Darijev nasljednik Kserks, ovjek promjenjivog raspoloenja i sklon razvratu, nije imao mnogo vie uspjeha od svog prethodnika. Dodue, uspio je podiniti Egipat, ali je gotovo skoro istodobno izbila pobuna u Babilonu. Kserksu je polo za rukom razoriti grad, no sudbina Medo-perzijskog carstva ve je bila zapeaena na bojnim poljima u Grkoj. Kserks je, dodue, osvojio Atenu koja se junaki opirala, ali je lukavi Temistoklo namamio perzijsku flotu u Salaminu, gdje je doivjela potpuni poraz. Tako se osvetniki pohod Perzijanaca, zamiljen kao sigurna pobjeda, zavrio strahovitim krahom. Prema grkom pjesniku Eshilu, bila je to kazna Boja Perzijancima zbog njihove oholosti. Otada je Perzijsko Carstvo stalno kopnilo, ime se po drugi put ostvarilo Danielovo proroanstvo: "Poslije tebe ustat e... tree kraljevstvo, od mjedi, koje e gospodariti svom zemljom." (2,39) 3. Trbuh i bedra od bronce: Helenistiko (Grko-makedonsko) Carstvo (331.168. prije Kr.) Rijeju mjed oznauje se u Starom zavjetu smjesa bakra i kositra (bronce). I doista, grke su trupe bile poznate po svojoj bronanoj opremi i bronanom oruju. Kad je Aleksandar Veliki u dvadesetoj godini krenuo iz svoje domovine da osvoji svijet, grka kultura nije vie bila na vrhuncu. S povijesnog stajalita, pogreno bi bilo ovdje govoriti o grkom svjetskom carstvu, jer je Aleksandar bio makedonski kralj. Ali kako je njegov otac Filip uspio 338. godine prije Krista objediniti pod svojim ezlom najvei dio Grke, ta bi se drava mogla nazvati Grko-makedonskim Carstvom. A ako se dri na umu utjecaj to ga je grka civilizacija vrila do pojave Rimskog imperija, moe se ak govoriti o Helenistikom Carstvu. Aleksandar je smatrao svojim prvim zadatkom da perzijskim osvajaima vrati milo za drago. Na elu male vojske od 35 000 ljudi taj je

vojskovoa bez premca poduzeo 334. godine prije Krista, preavi Helespont, trijumfalni pohod koji e ga za samo nekoliko godina pretvoriti u gospodara svijeta. Svoju prvu pobjedu izborioo je na Graniku. Kod Isa, na ulazu u srce Azije, perzijski car Darije III. presreo ga je s ogromnom vojskom, za koju suvremeni povijesniari procjenjuju da je brojila 200 000 ljudi. Aleksandar je napao bez oklijevanja, prodirui sa svojim makedonskim falangama kroz neprijateljske redove. Poelio je osobno zarobiti velikog perzijskog monarha, ali je Darije zajedno sa svojom vojskom pobjegao glavom bez obzira. Tako su se njegovi teritoriji bez ikakvog otpora otvarali pred osvajaem. Aleksandar je preao preko Sirije, zauzeo Tir nakon sedmomjesene opsade, a zatim i Jeruzalem. Prema povjesniaru Josipu Flaviju, veliki sveenik Jadua krenuo mu je u susret i pokazao mu Knjigu proroka Daniela: "Uavi u hram, Aleksandar je prinio rtvu Bogu, pokoravajui se uputama velikog sveenika. A kad mu je predoena knjiga Danielova, gdje je stajalo da e jedan Grk razoriti Perzijsko Carstvo, povjerovao je da se to proroanstvo odnosi na njega." Stoga se upustio u osvajanje Egipta, zemlje u kojoj je bio doekan kao osloboditelj. Tu je 331. godine prije Krista udario temelje kasnije toliko uvenom gradu Aleksandriji. Otada je Aleksandar doputao da ga oboavaju kao sina bogova. Nakon toga prodro je u srce Perzijskog Carstva, koje je, poslije pobjede kod Arbele, osvojio bez po muke. Sa dvadeset i pet godina Aleksandar je postao najvei monik svijeta. Meutim, njegova e za ugledom, vlau i bogatstvom nije se gasila. Naprijed dakle k legendarnoj Indiji! Aleksandar je doao do Inda, tamo se njegova vojska pobunila te se morao povui. Slino Suncu, taj monarh osvaja vinuo se hitro do zenita slave, ali e njegov ivot jo bre, poput meteora, zgasnuti. Uspio se, 323. godine prije Kr., povue u Babilon, gdje je poslije silnih pijanki dobio jaku groznicu i za nekoliko dana umro. Aleksandrovi nasljednici su uz dugotrajne meusobne borbe podijelili njegovo carstvo na etiri dijela: 1. Ptolomejevo carstvo (Egipat, Palestina i juni dio Sirije); 2. Seleukovo carstvo (od Male Azije, preko Sirije, do Indije); 3. Lizimahovo carstvo (Tracija i dio M. Azije) i 4. Kasandrovo carstvo (Makedonija i Grka). Jedna za drugom, te krnje drave osvojilo je Rimsko Carstvo, kako je to i unaprijed zapisao prorok Daniel: "A etvrto kraljevstvo bit e tvrdo poput eljeza, poput eljeza koje sve satire i mrvi; kao eljezo koje razbija, skrit e i razbit e sva ona kraljevstva." (Dn 2,40) 4. eljezne noge: Rim (168. prije Kr. do 476. poslije Kr.)

Nema boljeg opisa vojne moi Rima od podsjeanja na eljezo. Rimljani su itekako bili svjesni svoje misije osvajanja itavog svijeta. Najupeatljiviji prikaz takvog stava dugujemo pjesniku Vergiliju: "Ti si Rimljanin i to je tvoj poziv! Vladaj svijetom, jer si mu ti gospodar, Daj miru uglaenost i zakon, Pomiluj svakoga tko pokorno sagiba glavu, U ratu lomi buntovniki prkos." Veoma je mnogo pisano o svireposti kojom je rimska vojska osiguravala vladavinu "pax romana" (rimskog mira). Spomenimo uzgred ledenu mrnju Katonovu, ije su se besjede u rimskom senatu redovno zavravale rijeima: "Uostalom, Kartagu treba razoriti!" elja mu je ostvarena 146. godine prije Krista, kada je ovaj grad, dugogodinji smrtni neprijatelj Rima, zajedno sa svojim stanovnicima bio pretvoren u prah i pepeo. Njemaki pisac i filozof Johann Gothfried Herder govorio je o "krvavim temeljima na kojima poiva slava Rima" svodei povijest te drave na dvije rijei: "razaranje i pustoenje". Premda vezan za Grku s obzirom na kulturu, pravi Rimljanin bio je pravo utjelovljenje vojnika. U njegovom srcu nije bilo ni kutka za milost. Metode kojima je to eljezno carstvo nametalo svoju vrhovnu vlast ogledale su se u gladijatorskim borbama, raspeu na kri, porobljavanju itavih naroda, te najuasnijim i najrazliitijim progonima. A kad je monarhija naslijedila republiku i kad se po ugledu na istonjaku despociju, zasnovanu na boanskom pravu, imperator stao poistovjeivati s bogom, ludilo veliine i svirepost dobili su nesluene razmjere. Kaligula, neurotini "bog", okrutni Neron, prvi progonitelj krana, Domicijan, despot, i svi kasniji imperatori do Dioklecijana, koji su potocima prolijevali kransku krv nepobitan su dokaz o istinitosti proroanstva. Legenda kae da je Rim osnovan 753. godine prije Krista. Meutim, tonim povijesnim podacima o njemu raspolaemo tek od 500. godine prije nae ere; upravo te godine on je postao republikom. Od sredine 3. stoljea prije Krista itava Italija pala je pod rimsku vlast. Po zavretku punskih ratova, voenih tijekom 3. i 2. stoljea prije Krista, Rim se smatrao najopasnijom silom Sredozemlja. S osvajanjem Makedonije (168. godine prije Krista), postao je svjetska sila. Nita nije moglo sprijeiti njegov trijumfalni pohod: Mala Azija, Palestina, Egipat, sve ono to je ostalo od helenistikog carstva sve je to palo pod njegov jaram. Vrhunac svoje ekspanzije doivio je pod imperatorom Trajanom (98.-117. godine poslije Krista). Ovo mono carstvo protezalo se tada od Gibraltara do Eufrata, od sjeverne Afrike do Engleske. Stoljeima je ostalo

nepromijenjeno dok nije kucnuo i trenutak njegove propasti. Moralno propadanje, duhovni poraz izazvan pojavom kranstva i sve jai pritisak stranih naroda na granicama doveli su do njegova ruenja i nestajanja. Daniel je bio mrtav ve itavih tisuu godina kada se njegovo proroanstvo napokon ispunilo! Godine 476. Odoakar, knez Herula (germanski narod skandinavskog podrijetla), svrgnuo je posljednjeg rimskog imperatora Romula Augustula i krunio se za kralja Italije. Rimsko Carstvo se raspalo na mnogo dijelova, to je simbolino prikazano prstima na stopalu divovskog kipa. 5. Stopala dijelom od eljeza a dijelom od gline: podijeljeno carstvo i europske drave koje su ga naslijedile poslije 476. godine. U doba velikih selidbi naroda, na bivim teritorijima Rimskog imperija nastalo je nekoliko germanskih kraljevina, koje su neprekidno meusobno ratovale. Ta netrpeljivost jasno proistjee iz samog proroanstva: "Stopala koja si vidio dijelom glina a dijelom eljezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat e neto od vrstoe eljeza prema onome to si vidio eljezo izmijeano s glinom." (Dn 2,41) Daniel zatim nastavlja: "Prsti stopala, dijelom eljezo a dijelom glina: kraljevstvo e biti dijelom vrsto a dijelom krhko." (Dn 2,42) Ustvari, postojale su velike razlike meu narodima koji su uli na teritorij Rimskog Carstva. Tako su npr. Franci i Zapadni Goti formirali snane monarhije, dok su drugi, poput Sveva i Burgunda, raspolagali tek osrednjom moi. Povijest obiluje primjerima koji govore o pokuajima da se izbjegne spomenuto komadanje i da se ponovno ustanovi ujedinjeno Rimsko Carstvo, ali ovaj put pod svojstvenim nazivom Sveto rimsko carstvo. No vratimo se rijeima proroanstva: "A to si vidio eljezo izmijeano s glinom: oni e se mijeati ljudskim sjemenom, ali se nee drati zajedno, kao to se ni eljezo ne da pomijeati s glinom." (Dn 2,43) U 9. stoljeu Karlu Velikom polo je za rukom ovladati gotovo itavim Zapadnim rimskim carstvom, ali je poslije njegove smrti ta golema cjelina bila ponovno rasparana. Habsburgovci, ija je vlastoljubiva deviza glasila "A.E.I.O.U." ("Alles Erdreich ist Oesterreich untertan", to znai: "Cio svijet je u vlasti Austrije"), zamalo da postignu cilj. Kao to je poznato, oni su u tu svrhu koristili prije svega miroljubiva sredstva, drei se lozinke: "Neka drugi ratuju, a ti, Austrijo sretnice, sklapaj brakove!" Premo Habsburgovaca bila je na vrhuncu pod Karlom V., u ijem "carstvu sunce nikada nije zalazilo". Ali nakon smrti tog suverena, koliko monog toliko nesretnog, zemlje carstva bile su podijeljene izmeu panjolske i Njemake. Francuska i Njemaka nikada nisu bile dio habsburke monarhije. Suparnitvo izmeu Francuske i Austrijske carske kue potaknulo je francuske kraljeve na pokuaj da se domognu batine rimskih careva.

Tako je Luj XIV., najmoniji monarh svijeta u 17. stoljeu, poelio da kruni francuskih kraljeva pridoda krunu Svetog Rimskog Carstva, ali u tome nije uspio. "Kralj-sunce" umro je kao oaloena starina. Neto kasnije, pojavio se na povijesnoj pozornici jo jedan silnik koji e znati za pobjede, ali i poraze kakve nitko prije njega nije iskusio: Napoleon Bonaparta. Taj Korzikanac, koji je kao francuski general osvojio pola Europe i 1804. godine sam se okrunio za cara, imao je na umu nita manje nego svjetsko carstvo. Valja priznati da mu je njegov genij omoguio da odnese niz nezapamenih pobjeda. Namjere su mu bile sasvim jasne: "Potrebno nam je jedinstveno zakonodavstvo za itavu Europu, kasacioni sud iste nadlenosti, potrebni su nam zajedniki utezi i mjere, i svuda u Europi isti zakoni. elim sjediniti sve narode u jednu jedinstvenu naciju..." On nee biti posljednji koji je htio ostvariti jedan tako ambiciozan plan. Meutim, njegov munjeviti uspon brzo se pretvorio u tragediju. Nedaleko od Leipziga dok su saveznici Austrijanci, Prusi i Rusi opsjedali grad u plamenu, iz kog se Napoleon jedva izvukao Goethe, velikan poezije, ispjevao je stihove: "Jednom e spoznati svatko od nas i posljednju sreu i svoj posljednji as." Napoleon nee dugo ekati na taj posljednji as. Poslije Waterlooa uslijedila je Sveta Helena. San o svjetskom carstvu, nalik na Rimsko, nestao je zauvijek. Bog je upravljao dogaajima, a On to ini i danas: proroka rije obistinila se kako za Napoleona Bonapartu tako i za Adolfa Hitlera. Svjetsko carstvo mira i jedinstva nee nastati ljudskim naporima, ve zahvaljujui "kamenu" to ga je Daniel vidio u snu. A to e se zbiti kada Gospodin istrgne vlast iz ruku krvavih tirana i ustanovi svoje kraljevstvo, za koje nas je nauio moliti: "Doi kraljevstvo tvoje!" (Mt 6,10) Moemo biti posve sigurni da e se, ako se prvi dio proroanstva ispunio, ispuniti i sljedei, sve do posljednjeg, jer "sanja je istinita, a tumaenje joj pouzdano" (Dn 2,45).

Budunost obasjana jo jaom svjetlou Sedmo poglavlje Knjige proroka Daniela ide znatno dalje od onoga to je proreeno u drugom poglavlju. Ponovno se javljaju ista carstva, ali ovaj put u vidu etiri divlje zvijeri. Dok je caru Nabukodonozoru prikazana povijest svijeta samo u glavnim crtama, Danielu je doputeno da cjelovitije sagleda povijesna zbivanja.

"Nou u vienju pogledah, kad eno: etiri vjetra nebeska uzbibae veliko more. etiri goleme nemani izioe iz mora, svaka drukija." (Dn 7,2.3) U simbolinom jeziku Svetoga pisma, vjetrovi predstavljaju ratove, a velike vodene mase "narode". Carstva proizila iz velike seobe naroda i ratova prikazuju se po svom karakteru kao krvoedne zvijeri, koje se pojavljuju jedna za drugom na pozornici povijesti svijeta. U biblijskom tekstu izriito stoji: "One etiri goleme nemani jesu etiri kralja koji e se dii na zemlji." (Dn 7,17) "Prva bijae kao lav, a krila joj orlovska." (Dn 7,4) Kao to zlato vai za najplemenitiji metal, tako se lav smatra kraljem ivotinja. Usporedba ove vizije s vizijom iz 2. poglavlja Danielove knjige ne moe se dakle zaobii. Babilonsko Carstvo doista je spojilo velianstvenost, snagu i ljepotu lava s brzinom i okretnou orla. Kao to znamo, to se carstvo sruilo 539. godine prije Kr. pod najezdom Medijaca i Perzijanaca. Evo to je Daniel prorokovao o ovoj novoj sili: "Kad eno druga neman: gle, sasvim drukija: kao medvjed, s jedne strane uspravljena, tri joj rebra u raljama, meu zubima. I bijae joj reeno: 'Ustani, naderi se mesa'!" (Dn 7,5) Medvjed je mnogo manje velianstven od lava kao to je srebro manje dragocjeno od zlata ali je okrutan i prodrljiv. Upravo se ova obiljeja pripisuju Medijcima. U viziji se kae: "Medvjed stade s jedne strane", to predstavlja jaanje perzijskog elementa u savezu Medijaca i Perzijanaca. Tri rebra u ustima zvijeri simboliziraju tri velika osvajaka pothvata Medo-perzijskog Carstva: Lidiju, Babilon i Egipat. Nezadrivo irenje drugog carstva, od Indije do Europe, veoma je slikovito prikazano rijeima: "Naderi se mesa." Ipak, 331. godine prije Krista Medo-perzijsko Carstvo moralo se potiniti grkomakedonskoj vlasti. Bitne oznake tree ivotinje, risa, ujedno su i odlike mladog junaka Aleksandra: "Gledah dalje, i evo: trea neman kao leopard, na leima joj etiri ptija krila: imae etiri glave, i dana joj je mo." (Dn 7,6) Aleksandrov pobjedonosni pohod kroz osvojene zemlje nije mnogao biti bolje predoen do krilatim risom. Medvjed, teak i trom, nije imao nikakvog izgleda protiv te krilate divlje make. No to tako brzo nastalo carstvo bilo je krilatog vijeka. Nakon Aleksandrove smrti raspalo se na etiri dijela, to je prikazano s etirima glavama risa. etrvrto carstvo, najmonije, kome se u 2. poglavlju Danielove knjige pripisuje tvrdoa eljeza odlikovalo se neusporedivom surovou, surovou kojoj nema ravne u ivotinjskom carstvu.

Valjalo ga je stoga usporediti s mitskom bezimenom ivotinjom: "Zatim u nonim vienjima, pogledah, kad eno, etvrta neman, strahovita, uasna, izvanredno snana: imae velike gvozdene zube; ona derae, mrvljae, a to preostade, gazila je nogama. Razlikovala se od prijanjih nemani i imae deset rogova." (Dn 7,7) eljezne zube te divlje zvijeri nesumnjivo treba dovesti u vezu s nogama od eljeza divovskog kipa. Kao to u 2. poglavlju eljezo sve mrvi i unitava, tako ovdje nezasita zvijer sve prodire. Godine 168. prije Kr. Rimljani su se sruili na makedonski teritorij i probili, dio po dio, negdanje slavno helenistiko carstvo. U Rimskom imperiju neumoljivost, svirepost i nasilje dosegnut e uskoro do tada nesluene razmjere. Nevedimo ponovno Herderove rijei: "Izgledalo je kao da bog rata eljeznim nogama gazi zemlju i da pri svakom njegovom koraku iz nje ikljaju mlazevi krvi." I u tom tekstu podudarnost s Rimom vie je nego oita. Najsjajniji tumai Biblije, svih vjeroispovijedi, uvijek su se drali ba takvog objanjenja. Od povjesniara Josipa Flavija, preko crkvenog oca Ireneja do Luthera u 16. stoljeu te Auberlena, Dachsela i Hengstenberga u 19. stoljeu, lanac svjedoka praktino je neprekinut. Katoliki kardinal Manning kae o tome: "Rimske legije osvojile su cijelu zemlju. Vojni putovi, koji su polazili iz Rima, protezali su se po cijelom svijetu. Moglo bi se rei da je sav ondanji svijet gotovo nasilno priveden miru i pokornosti stalnom prisutnou tog monog poganskog carstva. Ono je, prema tvrenju proroka Daniela, doista bilo 'strano i jako' kao od eljeza; satiralo je narode i podjarmljivalo ih." Mnogo je stoljea proteklo prije no to je i Rimu kucnuo posljednji as. Tijekom velikih selidbi germanskih naroda (4. i 5. stoljee), Zapadno Rimsko Carstvo je propalo i iezlo. Odoakar, inae German, proglasio se "kraljem Italije" 476. godine, da bi ubrzo ustuknuo pred ostrogotskim kraljem Teodorikom, dok su druga germanska plemena osvojila preostale dijelove Rimskog Carstva. To komadanje prikazano je s deset prstiju stopala u 2. poglavlju Danielove knjige i s deset rogova u 7. poglavlju. Biblijski tekst jasno kae: "A deset rogova: od ovoga kraljevstva nastat e deset kraljeva." (Dn 7,24) Zaokruena brojka deset oznauje u Svetom pismu svekolikost, ukupnost. Drugim rijeima, Rimsko Carstvo doivjet e potpunu propast u vrijeme barbarskih najezdi. I upravo tu proroanstvo dosee svoj vrhunac. Dok Daniel u snu gleda rasparavanje Rimskog Imperija, jedan mali rog jedanaesti iznenada iskrsava sred ostalih, a uskoro e ih i nadvisiti. "Promatrah joj rogove, i gle: meu njima poraste jedan mali rog; i pred tim se rogom iupae tri prijanja roga. I gle, na tome rogu oi kao oi ovjeje, i usta koja govorahu velike hule." (Dn 7,8)

"On e huliti na Svevinjega, zatirati Svece Svevinjega; pomiljat e da promijeni blagdane i Zakon, i Sveci e biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena." (Dn 7,25) Da bi se utvrdilo koja je to sila, nuno je drati se tri bitna elementa istaknuta u proroanstvu: 1. Mjesto i vrijeme pojave malog roga: u pitanju moe biti samo sila ponikla jo u Rimskom Carstvu, s obzirom da mali rog raste izmeu deset ostalih. Osim toga, do njegove pojave dolo je ubrzo nakon podjele Rimskog Imperija, uslijed selidbe naroda. 2. Njegov karakter: mora biti da je rije o politiko-religijskoj sili, budui da, s jedne strane, mali rog vri velik utjecaj na druge sile, a, s druge, nastoji promijeniti Boji zakon. Zahtjevi malog roga su prekomjerni, ali e on ipak uspjeti zahvaljujui lukavstvu. Tko god mu se suprotstavi, biva progonjen bez milosti. Vjerska netrpeljivost njegova je najizrazitija osobina. 3. Njegov razvoj: nakon skromnog poetka on vrlo brzo dospijeva u red vladajuih sila u Europi, "...koji imae oi i usta to govorahu velike hule i koji bijae vei nego drugi rogovi". (Dn 7,20) Ova sila odrat e se do kraja povijesti, bit e sruena tek u vrijeme suda. (Dn 7,26) U kom su se vidu ta proroanstva obistinila na povijesnom planu? Poznati tumai Biblije iz srednjeg vijeka i suvremenog doba pruaju nam u tom pogledu vana polazita. Eberhart II. (1200.-1246), salzburki biskup, meu prvima je u tom malom rogu, u njegovoj nadmenosti i pretjeranim zahtjevima, otkrio kranski Rim. Slijedili su, zatim, takoer uveni ljudi kao to su J. Wycliff, M. Luther i J. Knox. Povijest pokazuje da je, malo pomalo, Rimska crkva smijenila Zapadno Rimsko Carstvo, tako da se moe smatrati da Rimsko Carstvo i nije sasvim iezlo, nego se samo preobrazilo. Izrazite crte tog roga iz Danielove vizije sasvim je mogue sloiti u cjelinu, poput razliitih djelia u kakvoj slagalici. U tom sluaju ostali bismo zapanjeni to pred sobom imamo proroanstva ispunjena do najsitnijih detalja. A kad Daniel u 7. poglavlju zavri s izlaganjem svojih otkrivenja, njegovu e ulogu u Novom zavjetu preuzeti Ivan, pisac Otkrivenja (usporedi osobito 13. poglavlje). Ne pripada ovom malom dijelu da toku po toku prikae sadraj tog proroanstva. Veliki bi broj stranica zahtijevao ve i povijesno ispunjenje ove kratke izjave: "Zatirat e Svece Svevinjega." Za istinske krane okrutnost s kojom se ta sila obruila na tisue Kristovih uenika ostat e doista nepojmljivom. Ljudski duh pronaao je orua za muenje i forme pogubljenja (npr. lomae), koje su omoguavale da se

rtve uz najgroznije muke to dulje odre u ivotu, dok ih napokon smrt ne bi milostivo oslobodila. Lako je vidjeti da se ono to se dogodilo u srednjem vijeku i u vrijeme protureformacije ne moe pomiriti s Isusovim uenjem izloenim u Besjedi na Gori. "Kransko" progonstvo krana bilo je i ostaje udarac nanijet samom Kristu. Isus je predvidio takva divljatva i Njegove su se izjave u cijelosti obistinile: "Doi e as kada e svaki koji vas ubije misliti da Bogu slui. A to e initi jer nisu upoznali ni Oca ni mene." (Iv 16,2.3) elimo podrobnije prikazati jo jednu osobitost malog roga. (Dn 7,25) To e nam omoguiti da jasnije razvidimo o kakvoj se sili govori. Ali da bismo to dobro razumjeli, usmjerimo svoju pozornost na neka druga pitanja koja prividno nemaju nieg zajednikog sa s pomenutom silom.

TKO E POMOI SVIJETU? Svjedoanstvo povijesti Svrha biblijskog proroanstva, kao uostalom i cijelog Svetog pisma, jest spasenje ovjeanstva. Biblija se zadrava na ovozemaljskim povijesnim dogaajima samo ako su oni u vezi s povijeu spasenja i Spasitelja ljudskog roda. I upravo na tom izvoru Sveto pismo crpi svoj autoritet i svoju silu: jedino nas ono upuuje na put Bogu, a taj je put Isus Krist. Stoga je apostol Pavao mogao rei: "Za njega svjedoe svi proroci..." (Dj 10,34). Za te Boje ljude Isus je bio poetak, sredina i kraj svetih pisama. Uistinu je tako: Isus je razlog naeg postojanja budui da je prisutan na poetku kao na Stvoritelj, u sredini kao na Iskupitelj, a bit e i na kraju kao na Sudac. Tu istinu nije lako prihvatiti. O nju su se mnogi spoticali i jo e se spoticati. Oni bi Ga htjeli porei, mrze Ga, rugaju Mu se i razapinju Ga svakoga dana; meutim On ostaje nepromijenjen i nepromjenjiv, Vladar koga nitko ne moe zaobii i ijeg se utjecaja ne mogu osloboditi ni vjerni ni nevjerni. Sto sve ljudi nisu smiljali da bi se oslobodili Krista! Ne osvrui se na najjasnija povijesna svjedoanstva, jednostavno su tvrdili da nikada nije postojao. Poznata je ona anegdota o Napoleonu: listopada 1808. godine, nakon Erfurtskog kongresa, car je navratio i u Weimar da prozbori koju rije sa slavnim njemakim pjesnikom Wielandom, kome je tom prilikom doapnuo: "Veliko je pitanje da li je Isus Krist uope postojao..." Drei na umu da je Kristovo postojanje potvreno brojnim povijesnim svjedoanstvima, moemo rei da ovdje imamo pred sobom tipian oblik miljenja. Kako je Napoleonu

mnogo ugodnija bila pomisao da Isus nikada nije ivio na ovom svijetu, tvrdio je da tako i jest. Meutim, porijeklo kranstva nije u nekakvoj umiljenoj zamisli o Kristu; ono se oslanja na tri provjerena povijesna dogaaja, to jest na roenje Isusa iz Nazareta, Njegovu slubu i Njegovo raspee za Poncija Pilata. Premda ne raspolaemo nijednim Isusovim spisom, podsjetimo da Njegov dar ovjeanstvu nije ono to je On rekao, ve ono to On jest. A o tome moemo pruiti brojne povijesne dokaze, u koje je nemogue sumnjati i iz kojih proistjee da je "ovjek, Isus iz Nazareta" stvarno ivio na Zemlji. Neoboriva svjedoanstva iz idovskih izvora Talmud, izmeu ostalih pokazuju da judaizam nikada nije poricao Kristovo postojanje. Ipak, da su mogli dokazati suprotno, ondanji idovi ne bi propustili to uiniti, jer bi to bio izuzetno snaan dokaz protiv mlade kranske Crkve. Isto bi se moglo rei za protivnike iz poganstva, za Celza, na primjer, ije su nam najvanije misli dostupne u spisima Origena, jednog od najvjerodostojnijih crkvenih otaca. Celzo svakako ne bi propustio dovesti u pitanje Isusovo postojanje, samo da je mogao. Ali od poetka kranske ere pa sve do vremena poslije reformacije, povijest ne biljei nikakve tragove takvih pokuaja. Josip Flavije, suvremenik apostola, govori o Isusu u svom djelu Judejske starine. Evo to on o tome kae: "U to doba ivio je Isus, mudar ovjek, ako se uope moe nazvati ovjekom. inio je udesna djela i bio uitelj svih onih koji su radosno pristajali da budu poueni istini. Tako je privukao k sebi brojne idove a i Grke. On je bio Mesija. I premda ga je Pilat, po nagovoru glavara naeg naroda, osudio da umre na kriu, oni koji su ga od poetka voljeli ostali su mu do kraja vjerni. Poslije tri dana, pojavio se pred njima iv kao to su to daleko ranije najavili proroci poslani od Boga, a koji su prorekli jo i mnogo drugih Njegovih uda. I sve do danas, odrala se zajednica krana kako su oni sami sebe nazivali oduevljavajui se Njegovim imenom." Sve da je, kako to tvrde razni povjesniari, Flavijevo svjedoanstvo i pretrpjelo stanovite izmjene od strane krana u potonjem vremenu, sr njegove izjave da je Isus postojao ostaje netaknutom. Osim idovskih spisa i tvrdnji mogu se navesti i rimski povijesni tekstovi koji govore o Kristu, prije svega Tacitovi. On je, izvjeujui o Neronovom progonstvu krana, s pravom izveo njihovo ime iz "imena Kristovog koga je prokurator Poncije Pilat osudio na smrt za vladavine imperatora Tiberija". U djelima Svetonija, zatim Plinija Mlaeg, nailazimo u vie navrata na Kristovo ime. Nemogue je, prema tome, proglasiti mitom ni ivot ni slubu Nazareanina. Povjesnost Isusova nije sporna ni za mnoge

nepristrane povjesniare kasnijih pokoljenja. Povjesniari zapravo i nisu irili teorije s obzirom na "mit o Kristu". Istaknuti strunjaci u toj oblasti, kakvi su bili Ranke, H. G. Wells i A. Toynbee, nipoto ne skrivaju svoje uvjerenje kad je rije o Isusovom postojanju. No najznaajniji izvori na koje valja uputiti u tom sluaju jesu poslanice apostola i spisi evanelista. Premda ti tekstovi ne slove kao ivotopisi, ve kao ispovijedanje vjere, oni se oslanjaju na povijest i predstavljaju svjedoanstva o Isusovoj osobi i Njegovim porukama. Pisci Evanelja nisu ni po koju cijenu htjeli iznevjeriti istinu; a to uostalom nisu ni mogli.

Neusporedivi Ni sam nas Isus nije ostavio dvojbi u pogledu na sebe. Kad ga je Ivan Krstitelj upitao: "Jesi li to onaj koji ima doi, ili da drugoga ekamo?" (Mt 11,3), On je odgovorio navodei rijei proroka Izaije, koje se pripisuju Mesiji: "... Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se iste, gluhi uju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest..." (Mt 11,5). A kad ga je prvosveenik upitao pred sucima: "Jesi li ti Mesija, Sin Preslavnoga?", On je odgovorio vrlo razgovjetno: "Jesam!" (Mk 14,61.62) Mesijanska proroanstva Starog zavjeta ispunila su se upravo u Kristu. Nada u dolazak Mesije (Maiah, na hebrejskom; Krist, na grkom; Pomazanik, na hrvatskom) jedinstvena je pojava u poruci Staroga zavjeta. Tu smo u samom sreditu boanskog otkrivenja koje je uvijek usmjereno k pojavi Spasitelja. U Kristovo doba, oekivanje Mesije bilo je proeto plamenom enji. Usprkos razmimoilaenju u shvaanjima, oni koji su se nadali Njegovom dolasku listom su bili uvjereni u jedno: taj je dogaaj pred vratima. itav jedan knjievni krug izvan nadahnute Biblije stvoren je u oekivanju Mesije. Ali svi su se jo uvijek silno oslanjali na Stari zavjet. Podijeljenost duhova ogledala se samo u tome kako e se On pojaviti. idovi, pognuti pod jarmom rimskog okupatora, drali su se prvenstveno zamisli o pobjedonosnom Pomazaniku. Uporno su se nadali da e se On pojaviti kao moni vojskovoa i sudac kako bi presudio poganskim idolopoklonicima; nakon toga Izrael bi postao prvo carstvo u svjetskoj politikoj hijerarhiji. Takvog uvjerenja bili su farizeji i zeloti. Eseni, koji su nam malo bolje znani otkako su otkriveni rukopisi kraj Mrtvog mora, imali su veoma slino uvjerenje. Sve te predodbe zanemarile su ulogu Mesije-muenika, o kojoj govori Stari zavjet. U mesijanskoj misli nije rije o politikom prevratu, nego o spasenju ovjeanstva od suda i grijeha. Ne podlijeui ljudskim eljama i gleditima, Isus je

slijedio svoj put. On je jo kao djeak postao svjesnim svoje misije (Lk 2,49), tako da svoj dolazak na Zemlju nije shvaao kao sveani ulazak suca u sudnicu, ve kao posredovanje Spasitelja (Lk 19,10). Otuda je Njegova poruka ujedno i poziv na izlijeenje, na spasenje: Kraljevstvo Boje javlja se ovdje ne u svjetovnom i politikom vidu, nego u duhovnom, jer vladavina Sotone, vladavina zla, treba nestati. (Lk 11,20) U tom boanskom kraljevstvu nema mjesta vlastitoj pravdi, ve samo pravdi za one koji eznu za spasenjem. (Lk 5,31) Meutim, spasenje dolazi jedino od Boga; ljudsko ga bie ne moe postii vlastitim naporima. Spasenje Boje, to je pratanje grijeha, Evanelje radosna vijest. Poziv na spasenje, to je poziv da se pokajemo, da se obratimo (Mt 18,3) i postanemo Njegovim uenicima (Mt 9,9). Taj je preobraaj korjenit (Lk 9,62) i otkriva se u istinskoj poslunosti Bojim zapovijedima. (Mt 19,16-21) O izvjesnosti Bojeg pratanja svjedoi nam Isusova smrt, koja tako dobiva obiljeje rtve pomirenja. Nevini iz ljubavi prema grjeniku uzima pravedni sud na sebe da bi oslobodio osuene i spasio ih od vjenih posljedica kazne izreene nad njima. (Mk 10,45) Tim jedinstvenim putem, putem plemenitosti i odricanja, iao je na Spasitelj Isus, okonavi ga na dan idovske Pashe 31. godine nae ere: osuen od strane Pilata i idova, On je uzeo na svoja plea sramni kri da bi ljudski rod pomirio s Bogom. Prorok Izaija je prorekao te dogaaje 700 godina prije njihova ispunjenja. (Iz 53,3-6) Samo taj i takav Krist je istinski, pravi Poslanik Boji, a svi oni koji se pokuavaju predstaviti kao On, ispunjavaju rijei prorotva: "Jer e se pojaviti lane mesije i lani proroci" (Mt 24,24). Isus iz Nazareta jedini je Iskupitelj koga je Bog jo u Starom zavjetu obeao za nae spasenje. No time to smo povjerovali u mesijanstvo Bojeg Poslanika jo nismo podigli veo s tajne Njegove vrhovne vlasti. Najvei dio Izraela odbacivao je Krista ne samo zato to je On predoavao Mesiju koji nimalo nije odgovarao njihovoj zemaljskoj, ljudskoj predodbi o oekivanom Spasitelju ve i zato, i prvenstveno zato, to se On po njihovom miljenju ponaao s neuvenom neskromnou. Ono to su rabini govorili o nevidljivom, svemonom i svetom Bogu, Nazareanin je pripisivao sebi! "Tamo gdje su dvojica ili trojica zajedno da bi sudili, slava je Gospodnja meu njima", tvrdili su knjievnici. Isus je, sa svoje strane, pozivajui se na te rijei, izjavio: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja meu njima." (Mt 18,20) Oduzetom ovjeku, koga su zajedno s leajem preko krova unijeli u kuu prepunu svijeta, kako bi mu omoguili pristup velikom Lijeniku, Isus kae: "Sinko, oprataju ti se grijesi." (Mk 2,5) U Markovu izvjetaju o tom dogaaju osjea se kako u razmiljanjima prisutnih

knjievnika rastu uvrijeenost, zapanjenost i loe svladani bunt pred spomenutim prizorom: "Kako ovaj ovako govori? On vrijea Boga! Tko moe opratati grijehe osim jedinog Boga?" (Mk 2,7), pitaju se oni sablanjeno. Dalje itamo: "A evo, ovdje je neto vie od Salomona!" (Mt 12,42), pa ak i od Abrahama, jer tvrdi: "Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam" (Iv 8,58). On tvrdi da je "vei od crkve" (Mt 12,6). U Besjedi na Gori On sebi prisvaja boansko pravo, ponavljajui mnogo puta: "A ja vam kaem" (Mt 5,22.28.32.34.39.44). On se bez ustezanja poistovjeuje s Bogom Ocem, izjavljujui: "Ja i Otac jedno smo." (Iv 10,30) On tu cilja ne samo na misaono jedinstvo s vrhunskim Boanstvom, jedino sposobnim podariti ivot vjeni, ve i na svoju potpunu doraslost Njemu. On (Krist) tvrdi, govorei o svojim ovcama: "Ja im dajem vjeni ivot." (Iv 10,27) Naziv "Sin Boji" za Njega je izraz istinske srodnosti s biem Bojim. Njegovi suvremenici potpuno su shvatili smisao tog iskaza kada su Ga optuili da "se pravi Bogom" (Iv 10,33). Njegova izjava da je Mesija nije Sanhedrinu pruala dovoljan razlog da Ga osudi na smrt. Da je to bio sluaj, Isusa bi samo pitali iju vlast zastupa i tko moe potvrditi osnovanost toga. Meutim, kako se Isus nije smatrao Sinom Bojim tek iz poasti, nego uistinu i sasvim stvarno, prvosveenik Ga je mogao optuiti za navodno bogohuljenje. Namjerno govorimo o "navodnom bogohuljenju", jer Krist nije sebi pripisivao taj naziv iz hvalisanja, a da Ga nije zasluivao, ve zato to Ga je Njegova istinska boanska narav obdarila ovlau nunom da tako djeluje. Za nas, ljude na ovoj Zemlji, ostat e zauvijek tajna kako se mogu uskladiti boanska i ljudska narav Kristova, te kako se one meusobno suodnose. Ali Bojom milou mi moemo povjerovati u ono to na razum, tako ogranien, nije u stanju pojmiti. Jedno je, ipak, sigurno: onaj tko porie boansku narav Kristovu, porie i Sveto pismo, jer ono sasvim jasno svjedoi o Isusovoj boanskoj naravi. Poslije potenog i nepristranog istraivanja Biblije, svako ljudsko bie sposobno za razmiljanje moralo bi doi do sljedeih zakljuaka: 1. Krist je postojao i prije no to se rodio na Zemlji kao ljudsko bie (Iv 1,15). 2. Krist je postojao i prije stvaranja svijeta (prapostojanje) (Iv 17,5). 3. Isus Krist je sam Stvoritelj (Kol 1,16; Heb 1,2). 4. Isus Krist je Bog (Iz 9,6; Iv 1,1.14; 20,28; Kol 2,9). 5. Isus ima boanske osobine: svemo, sveznanje, sveprisutnost (Mt 28,18; Iv 2,25; Mt 18,20). 6. Samo se s obzirom na Kristovu ljudsku narav moe rei da je On podreen Ocu (Iv 14,28).

Sve te iskaze potkrepljuje Kristov ivot na ovom svijetu, jer predstavlja najrjeitiju obranu Njegovog boanskog podrijetla. Premda je Isus bio ljudsko bie slino nama, On je i istinski Bog, "Sasvim drugi", "Nadzemaljski", "Svemoni". Peat koji potvruje autentinost Kristovog boanskog podrijetla jest prazan grob treeg dana Pashe, jer smrt, plaa za grijeh, nije mogla zadrati Onoga koji je ivio bez grijeha. A to neemo moi ni razumjeti ni spoznati ako ne prihvatimo poruku koju nam je On uputio preko svojih anela: "Zato traite ivoga meu mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je!" (Lk 24,6). Napoleon, koji je nekada sumnjao u Kristovo postojanje, za tmurnih dana svog prognanstva na Svetoj Heleni, doao je do sljedeeg uvjerenja: "Aleksandar, Cezar, Karlo Veliki i ja stvorili smo prostrana carstva. Ali na emu su se temeljila ta ostvarenja naeg genija? Na nasilju. Jedino je Isus svoje kraljevstvo zasnovao na ljubavi i zato bi, jo i danas, milijuni ljudskih bia bili spremni umrijeti za Njega... Kako je golem ponor izmeu moje duboke nesree i vjene vladavine Isusa Krista, koga propovijedaju, vole, hvale i oekuju na itavoj Zemlji!" Neka je blagoslovljeno svako ljudsko bie koje zajedno sa Srenom Kierkegaardom uzvikuje: "Sretan je onaj koji se ne esti na Krista, koji vjeruje da je Isus Krist ivio ovdje na Zemlji i doista bio onaj za koga se izdavao: najsmjerniji ovjek, a ipak Bog, jedinorodni Sin nebeskog Oca! Sretan je onaj koji ne poznaje puta drugome i koji Mu se zna pribliiti u svim prilikama."

PUT DO SPASENJA enja ovjeanstva "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinoroenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, ve da ima ivot vjeni." (Iv 3,16) To je najuveniji redak u Evanelju po Ivanu. Neki ga rado nazivaju "Evanelje (Radosna vijest) u Evanelju", jer je saetak Bojih namjera za ovjeka. "Ne biti izgubljen", ta elja moe se sresti kod mnogih naroda i u mnogim religijama. Ona je izraz stalne enje za iskupljenjem i pomirenjem s Bogom, koju ljudski rod, svjestan svoje grjenosti, duboko osjea. Ali da bi ljudi bili istinski osloboeni krivnje, zlo treba unititi u samom korijenu, to nitko ne ovom svijetu ne moe uiniti, budui da je cijelo ovjeanstvo rob grijeha. Apostol Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima to izriito istie: "Jer su svi sagrijeili i lieni su Boje slave." (Rim 3,23)

Da, ljudska sudbina je do te mjere beznadena da nitko od nas nije u stanju osloboditi se vlastitom moi snanog utjecaja zla. Prorok Jeremija je to ovako izrazio: "Moe li Etiopljanin promijeniti kou svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, moete li initi dobro, navikli da zlo inite?" (Jr 13,23) Svi koji se trude zasluiti spasenje inei dobra djela padaju, prema tome, u kobnu zabludu: njihovi moralni pothvati, ma koliko bili vrijedni, nikada nee biti u ravnotei s tekim teretom njihovih prijestupa. To podjednako vai za sve nas. Osim toga, nai najplemenitiji postupci zatrovani su klicama oholosti i vlastite pravde. U tom pogledu, moi emo moda obmanuti svoje blinje koji e, ne znajui za sumnjivu narav naih dubljih poriva, povjerovati da inimo dobro. Ali nikada neemo moi prevariti Boga koji ita nae srce. Nai najplemenitiji moralni postupci i sami su ukaljani grijehom, to nas prijei da Gospoda i svoje blinje volimo nesebino i odano. Pavao nas u tom smislu ne ostavalja ni u kakvoj dvojbi: "Jer nikoga nee opravdati pred njim vrenje Zakona. Zakon, uistinu, slui samo tonoj spoznaji grijeha." (Rim 3,20) Ako za nas, dakle, uope ima nade da budemo osloboeni grijeha i izbjegnemo propast, ta nada moe doi samo od Boga koji, u liku Isusa Krista, preko ponora grijeha to nas dijeli od Njega, podie most ponovnog sjedinjenja. I upravo je radi toga Sin Boji postao ovjekom: "Rodit e sina, i nadjeni mu ime Isus, jer e on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih." (Matej 1,21) Ali to je grijeh? Sveto pismo tvrdi: "Tko god poinja grijeh, kri zakon; grijeh je krenje zakona." (1 Iv 3,4) im ljudsko bie tei da samo usmjerava svoj ivot, im Deset zapovijedi, koje su ist izraz Bojeg karaktera i Boje volje, stanu gubiti znaaj pred zahtjevima ljudske volje, javlja se grijeh. No grijeh nee postojati vjeno, jer je nespojiv sa slavom i dobrotom Bojom. Grijeh nije samo oprostiva ljudska slabost; kad preraste u neki smiljen zli postupak, on ovjeka ini krivcem.

Podrijetlo neprijateljstva spram Boga Sveto pismo nas upuuje, od svojih prvih stranica, u tajnu neprijateljstva spram Boga. Grijeh koji se uvukao u ivot ljudi doao je iz aneoskog svijeta, gdje je i nastao. Tvorac mu je bio Sotona, voa palih anela. Buntovnim idovima svoga vremena Isus se obratio ovim rijeima: "Vi imate avla za oca i hoete da vrite elju oca svoga. On bijae ubojica ljudi od poetka i nije stajao vrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori la, govori svoje vlastito, jer je laac i otac lai." (Iv 8,44)

Prije no to je stao na elo pobunjenika, Sotona je bio jedan od najuzvienijih anela. (Ez 28,13-15) Zbog oholosti odbacio je Boga (Iz 14,12-14) i Bog ga je zajedno s njegovim pristaama prognao iz nebeskog svijeta (2 Pt 2,4; Otk 12,12). Otada se vrag posvetio svom razornom djelovanju na Zemlji: "Va protivnik avao, obilazi kao riui lav, traei koga da prodere!" (1 Pt 5,8), pisao je apostol Petar; iako nevidljiv, on je prisutan svuda gdje nailazimo na la, izdaju, mrnju, trvenja, ubojstva i ratove. On je "knez ovoga svijeta" (Iv 12,31), jer je potinio sebi prvog ovjeka i sve njegovo potomstvo. Upravo je on nagnao prvi ljudski par u raju da prekri boansku zapovijed, u nadi da e se tako poistovjetiti sa svojim Stvoriteljem po snazi i slavi. Na Zemlji, ba kao i unutar aneoskih eta, otkrivamo iste pobude u pozadini odbacivanja Boga: preziranje boanskih zapovijedi, dvolinost i oholost. Svevinji je dopustio to stavljanje na probu zato to je elio da Mu ovjek ostane privren po vlastitoj slobodnoj volji i bude ojaan pobjedom nad kunjom. Tjelesne muke, bol, bolest, sukobi, borbe i smrt posljedica su grijeha. A prvi grijeh, grijeh Adamov, takve je teine i takvom snagom pritie ljudski rod da mu nijedan od njegovih pripadnika ne moe izmai. Pavao objelodanjuje uasnu dvojnost to je osjea svaki ovjek koji, znajui to je dobro, uzalud ga nastoji ostvariti vlastitim snagama: "Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moi, ali nije uiniti ga, budui da ne inim dobro koje hou, nego inim zlo koje neu." (Rim 7,18.19) I tako, ljudsko bie doivljuje da se njegovo "ja" razapinje izmeu htijenja i injenja, te mora priznati da ne raspolae slobodno sam sa sobom. Ideja o "prvotnom grijehu" u doslovnom smislu, to jest o grijehu to ga je poinio Adam, i zbog kojeg Bog sve ljude smatra krivim, nije u skladu s biblijskim uenjem. Samo se "osobni grijesi" stavljaju na duu poiniteljima. (Ez 18,20) Moe se ipak govoriti o "naslijeenim slabostima", naime o uroenoj sklonosti prema grijehu, to se prenosi putem zakona prirode. I zbog tog zlog nagona koji nas navodi na prijestup, mi jo od djetinjstva kreemo pogrenim putem koji je izabrao Adam putem otuenja od Boga. Svi smo mi po naslijeu duhovno slijepi. Vjerujemo da se moemo samo spasiti i, budui da smo izabrali put opravdanja djelima, tonemo jo dublje u grijeh. Nitko od nas ne moe uiniti dobro djelo kojim bi zasluio milost u Bojim oima. (Rim 3,10-12) Stoga ivimo u stanju stalnog udaljavanja od svog Tvorca i umiremo bez nade, jer je "plaa grijeha smrt". (Rim 6,23) I to nije samo ona smrt koja nas eka na kraju naeg ovozemaljskog ivota ve i "druga smrt", boanska presuda koja nas iskljuuje iz vjenog ivota. (Otk 21,8)

Ljubav i pravda

Smrt ljudskog bia meutim ne predstavlja nikakvo zadovoljstvo za Boga. "Odgovori im: ivota mi moga rije je Jahve Gospoda nije meni do smrti bezbonikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da ivi!" (Ez 33,11) Gospod je u svom provienju sainio plan iskupljenja daleko prije no to je Zemlja i bila stvorena. (2 Tim 1,9) Otuda proistjee da Zakon ne moe biti sredstvo spasenja. Zar apostol Pavao ne kae izriito da Zakon daje samo svijest o poinjenom grijehu, a ne i iskupljenje? Ne treba, dakako, iz toga izvoditi zakljuak da je Zakon uzrok ljudskog grijeha; on samo ima ulogu zrcala (Jak 1,22-26), u kome grjenik moe otkriti svoje pravo stanje. Ako dobivena slika nije zadovoljavajua, odgovornost za to ne snosi zrcalo, ve je u pitanju nesavrenost onoga koji se ozrcaljuje. Zrcalo isto tako ne moe pridonijeti ni uljepavanju slike odraza. Apostol Pavao bez oklijevanja upravo ovjeku pripisuje odgovornost za manjkavost slike jer, veli on: "Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra. Prema tome, to je dobro, za me je postalo smrt? Daleko od toga! Ve se grijeh, da se oituje grijehom, poslui dobrom i prouzroi mu smrt, kako bi se grijeh, uz pomo zapovijedi, pokazao neizmjerno grean." (Rim 7,12.13) alosno je to mnogi krani ne mogu shvatiti prirodu tog odnosa. Oni bi eljeli da mogu ukinuti zapovijedi kako bi spasili ovjeka; meutim, nita u tom svetom i nepromjenljivom Zakonu ne moe biti izmijenjeno ni odbaeno. Iskupljenje, osloboenje i preobraaj moraju se izvriti u samom ljudskom biu. Kao crvena nit, kroz itavu se Bibliju provlai uvjerenje da Bog doista eli ovjekovo osloboenje. Ali budui da smo mi nesposobni voditi ivot pobjede nad grijehom vlastitom snagom i zaslugama, sam Bog otvara pred nama put k tom cilju. Premda nismo zasluili takvu naklonost, On se okree k nama u svojoj beskrajnoj milosti i nudi nam neprocjenjivi "dar" u vidu pratanja naih grijeha. U svojoj Poslanici Rimljanima, apostol Pavao snano podvlai tu istinu piui: "I svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu." (Rim 3,24) Nepotrebno je, dakako, istaknuti da se to ne dogaa zato to Bog ne dri do zahtjeva Zakona i to zanemaruje ovjekov grijeh. Gospodin nije samo Bog milosra i ljubavi koja prata, spreman da se spusti do nas. On je takoer Bog istote i pravde. On se ne odrie nijedne title svoga Zakona, a ovaj zahtijeva osudu grjenika, to jest vjenu smrt. I upravo tu na pozornicu stupa boanska ljubav. Isus Krist, Tvorac svemira, silazi na Zemlju i postaje slian nama, tijelo naega tijela, krv nae krvi. On preuzima na sebe teret svih kunji, svih patnji i svih borbi to obiljeuju na ivot, i napokon pristaje na samu smrt da bi nas spasio. On je to izrazio ovim rijeima: "Jer Sin

ovjeji nije doao da mu slue, nego da on slui da dadne ivot svoj kao otkup mjesto svih!" (Mk 10,45) Njegova smrt na kriu nije dakle smrt muenika, nego smrt onoga koji ispata. Da bi udovoljio zahtjevima Zakona, Sudac prihvaa da sam podnese kaznu namijenjenu osuenima koji na taj nain bivaju osloboeni. Takvim Kristovim postupkom ispunjenje su proroanske rijei iz 53. poglavlja Knjige proroka Izaije: "A on je nae bolesti ponio, nae je boli na se uzeo, dok smo mi drali da ga Bog bije i poniava. Za nae grijehe probodoe njega, za opaine nae njega satrijee. Na njega pade kazna radi naeg mira, njegove nas rane iscijelie." (Iz 53,4.5) Isus je bio nevina rtva nagovijetena brojnim prizorima rtvovanja ivotinja iz Starog zavjeta koju je Bog u svojoj milosti ponudio u zamjenu za spas ljudskog roda. Smrt Sina Bojeg je dakle jedino sredstvo kojim grjenik moe dobiti oprost za svoje prijestupe, osloboenje od presude i pomirenje sa Svemonim. Ono to je prvi Adam izgubio, drugi Adam, Isus Krist, ponovno je stekao po cijenu vlastitog ivota. Otuda, nita nam ne moe pomoi do dar tog Spasitelja. S pomou kria Bog nas ne prisiljava, ve nas poziva da podignemo svoje oi i usmjerimo pogled k Onome koji je svojom krvlju izbrisao nau krivicu, kao to su to nekada uinili Isusova majka, jo neke ene i Ivan. Kri nam otkriva Boju svetu i pravinu kaznu za grijeh. Ona se ne odnosi na Onoga koji je prikovan za kri, jer On je nevin. Ona se odnosi na TEBE. I zato, dok promatra Onoga koji pati i krvari, priznaj svoje grijehe i osudi samoga sebe, jer kri je znak ljudskog poraza. Isto tako, ako si bez ikakve zatite izloen ispitivakom oku Boga-Suca, nai e utoite samo u Kristu; On je za tebe prolio svoju krv na kriu i primio na sebe prokletstvo Zakona, odnosno smrt. Prizovi Ga, jer On je tvoj Pomonik, tvoj Spasitelj i tvoj Iskupitelj. Prui Mu ruke i, poput razbojnika iz Evanelja, zavapi: "Isuse, sjeti me se kada doe u svoje kraljevstvo!" (Mk 10,47) Time e priznati da je Krist stradao za tebe i, pozivajui se kod Oca na Njegovu rtvu, bit e opravdan i osloboen. Takvo jedno iskustvo jest iskustvo vjere, svojevrsne vjere u raspetog Isusa. Tu se nalazi jedini put spasenja, jer stoji napisano: "Dok se onomu koji ne radi, a vjeruje u onoga koji opravdava bezbonika, njegova vjera uraunava u pravednost." (Rim 4,5) Tko se ovako kaje i potpuno predaje Kristu, moe biti siguran u milost Boju; On nee dopustiti da takvo stvorenje propadne, jer "tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi, a tko ne vjeruje, ve je osuen, jer nije vjerovao u jedinoroenoga Sina Bojega". (Iv 3,18) Zbog toga se nitko ne moe pojaviti pred Bogom a da to nije uinio posredovanjem Krista. On je jedini put k naem nebeskom stanitu, preko svih ovozemaljskih zamki. Mi moemo tek nepotpuno cijeniti veliinu onoga to je Isus

uinio za nas, i to samo onda kad nas ivot stavi na put odricanja i rtvovanja. Jedan kratak povijesni dogaaj to najbolje potvruje: Knez jednog malog kavkaskog pastirskog naroda dobio je 1797. godine sina po imenu amila. Dospjevi u zrele godine, amil je i sam stupio na prijestol i uskoro se prouo po hrabrosti i razboritosti. Hvalili su mu dvije znaajne vrline: postojan osjeaj za pravinost i njenu, odanu ljubav prema majci, njegovoj pratilji u svim ratnim pohodima. Meutim, jednoga dana knez je obavijeten da su vane vojne tajne iz njegovog tabora procurile i doprle do neprijateljske vojske. Usprkos ozbiljnoj istrazi, sprovedenoj po amilovoj naredbi, krivca nisu mogli otkriti. Nedugo nakon toga dolo je do novog otjecanja vojnih podataka. Ovoga puta knez je priopio svom narodu da e krivac, ako bude pronaen, dobiti stotinu udaraca biem u prisutnosti velikog broja vojnika. Uzaludna prijetnja: glasine su i dalje kruile. Jedne veeri, jedan od savjetnika zatraio je prijem kod svoga gospodara. "Gospodaru," povjerio mu je on tihim, priguenim glasom, "otkrili smo krivca!" "I tko je dakle on?" upita amil iznenaen tolikom tajanstvenou. "Tvoja majka...", proaputa savjetnik. Ubrzo zatim bilo je stvarno dokazano da je to ona. Knez se povukao u svoj ator i ostao u njemu tri puna dana. Niti je jeo, niti pio, niti mu je san dolazio na oi. Strahovita borba vodila se u njemu. "O, knee," govorio mu je neki unutarnji glas, "misli na svoju dunost da bude pravian. Ako tu poklekne u odnosu na roeno tijelo i roenu krv, tko e poslije toga imati povjerenja u tvoju rije i tko e uzimati za ozbiljno tvoje naredbe?" "Vjerojatno je to tako", aputao mu je jedan drugi tuan i blagi glas, "ali rije je o tvojoj roenoj, toliko voljenoj majci..." Po isteku trodnevnog samovanja amil je naredio da se sazove narod, to je i uinjeno. Knez, vrlo blijed, ali proet nekom mranom odlunou, uze rije. Majka mu se u suzama spustila kraj nogu. "Kao knez", rekao je amil, "imam zadatak da osiguram vladavinu prava meu svojim podanicima. Poinjena greka mora biti kanjena, a zakon potovan. Ti, krvnie, vri dakle svoj posao i teko tebi ako postupi drugaije nego to bi postupio prema mom posljednjem robu!" Ali kada se, usred mukle tiine, krvnik dohvatio bia da kazni majku, knez zbaci plat sa svojih ramena, obnai se do pojasa i jurnu naprijed viui: "Ja sam od istog tijela i iste krvi! Zahtijevam da namjesto nje ja podnesem kaznu!" Tako je i bilo. Udarci, jedan za drugim, pljutali su po leima amilovim, dok se hrabri, mladi ovjek nije onesvijestio u lokvi krvi. Tako je amil izvrio svoju vladarsku dunost u odnosu na pravdu a istodobno pokazao i sinovsku ljubav prema majci.

Bio je to, nesumnjivo, in velike plemenitosti. Ali jo vei i plemenitiji je in na koji je pristao Isus. Spasitelj je cijeli ljudski rod oslobodio vjene smrti, i onima koji vjeruju u Njega vratio mir s Bogom. "Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po naem Gospodinu Isusu Kristu." (Rim 5,1)

OSLOBOEN KRIVNJE SLOBODAN ZA SLUBU Nema jeftine milosti! Nae opravdanje je steeno time to je Krist, primivi na sebe grijehe svijeta, bio razapet na kri. Tu tvrdnju Pavao ovako izraava: "Grijeh, naime, nee gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, ve pod milou." (Rim 6,14) Ipak, apostol nipoto ne tvrdi da je Zakon, kao mjerilo pravde, prestao djelovati. To, uostalom, jasno proistjee iz sljedeeg retka: "Pa to? Da grijeimo, kad nismo pod Zakonom, ve pod milou? Daleko od toga!" (Rim 6,15) Ne grijeiti znai ivjeti u skladu s Bojom voljom i Njegovim Zakonom; a vjera to ivi u nama kroz Isusa Krista, potie nas na poslunost boanskim zapovijedima (Rim 8,3). Ono to smo ranije inili iz sebinosti i pod prisilom, init emo ubudue pokrenuti ljubavlju prema Bogu i blinjima. Ta poslunost proistekla iz vjere ne dolazi od ovjeka: ona je plod Boje milosti. Ne smijemo se hvaliti svojim izmijenjenim nainom ivota: hvalu dugujemo samo Kristu koji je rekao: "Jer bez mene ne moete nita uiniti." (Iv 15,5) Biti slobodan od Zakona nikako ne znai biti osloboen obaveze pokoravanja Zakonu, nego biti osloboen njegove osude. Smrt Isusova oslobodila nas je, jednom zauvijek, vjenog prokletstva. Tuba podignuta protiv nas, na osnovu Zakona, obesnaena je zato to je Spasitelj platio na dug i zato to svatko tko vjeruje u Njega biva osloboen suda i kazne. Pavao nas ne ostavlja ni u kakvoj dvojbi o smislu izraza "ne biti pod zakonom" ili "umrijeti zakonu". On izjavljuje u svojoj Poslanici Galaanima: "Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona postavi mjesto nas proklet." (Gal 3,13) Kletva Zakona, osuda to proistjee iz krenja Bojih zapovijedi jest smrt, i ne samo privremena ve i vje. Krist nas upravo spaava od te druge smrti. Apostol Pavao ozbiljno nas upozorava na svako protivljenje Zakonu, kad pie: "Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrujemo." (Rim 3,31) I da bi se izbjegao svaki nesporazum, on podsjea u Poslanici Korinanima da nije osloboen Zakona, ve da je pod Kristovim Zakonom (1 Kor 9,21). On pod tim podrazumijeva Zakon ljubavi, Zakon kakav je Isus objavio u Besjedi na Gori. Taj Zakon podrazumijeva ljubav prema Bogu i prema blinjima, odnosno ispunjavanje propisa moralnog Zakona Dekaloga (Deset Bojih zapovijedi). Kranin je dakle pod milou,

ali ne odbacuje ni Zakon. Osloniti se na milost koja opravdava, i vjeru smatrati isto unutarnjom stvari, bez vanjskog iskazivanja poslunosti u vidu dobrih djela, znailo bi ii pogrenim putem. Istina je da kranin dobrim djelima ne moe zasluiti spasenje, ali to ne znai da su dobra djela nepotrebna. Ona su svjedoanstvo o njegovoj zahvalnosti Bogu i plod njegovog zajednitva s Kristom. Vjera je, prema tome, uvijek djelotvorna vjera, iskazana kao poslunost iz ljubavi.

Radosno pokoravanje, plod ljubavi to je ljubav? Isus je opisuje kao bit Zakona, a Pavao kao njegovo ispunjenje (Mt 22,34-40; Rim 13,9). Tko god vjeruje da nas Boja ljubav oslobaa dranja zapovijedi, ili ih smatra zastarjelim, jo nije shvatio osnovna naela Evanelja. U izvornom tekstu Svetog pisma smisao te rijei ide usporedno s rijeju vjera, koja izraava ne samo pouzdanje ve i vjernost. Vjernik je dakle veoma ovisan o Bogu i Njegovoj volji. isto intelektualna vjera, naprotiv, pogubna je i vodi u smrt (Jak 2,19). Zbog toga nam Sveto pismo kae da je "tako i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi" (Jak 2,17). Katoliki teolog Algermissen s pravom je pisao: "Bilo bi vrlo nerazumno suprotstaviti Boji Zakon i Boju ljubav te tvrditi da vjerniku ispunjenom ljubavlju Bojom nisu vie potrebne zapovijedi." I Karl Barth, jedan od najistaknutijih protestantskih teologa, daje za pravo prethodno spomenutom teologu u ovom svom objanjenju: "Propovijedanje vjere (za Pavla) ne znai ukidanje, ve uzdizanje Zakona." Odnos izmeu Zakona i Evanelja mogao bi se ovako izraziti: "Stoga: Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra." (Rimljanima 7,12). Meutim, budui da su svi ljudi prijestupnici Zakona, ono ih osuuje na smrt (Rim 7,10) Da bi ih sauvao od konanog unitenja, Bog je otvorio pred njima put milosti, kojim se ide preko vjere u Krista, iskljuujui svaku pomisao na nagradu (Rim 3,23). Na tom putu Zakon ima ulogu vodia, savjetnika koji nas usmjerava k Iskupitelju (Gal 3,24). I svatko tko je stigao do Isusa Krista, koji je "ispunjenje Zakona", nee vie nikada pokuati opravdati se vlastitim djelima, jer je uvjeren u svoje spasenje vjerom. Drugim rijeima, Zakon je potpuno iskljuen kao sredstvo opravdanja. Ali on ipak ostaje mjerilo pravde, jer vjerovati u Krista znai biti posluan kroz Krista. Zakon se utiskuje u ovjekovo srce (Heb 8,10) i djeluje savreno kao plod milosti (Ef 2,8-10). Tako Evanelje uzdie vrijednost Zakona i ini od njega probni kamen sredstva s Bogom (Iv 14,15). Bog u svom Zakonu zahtijeva ljubav, a u Evanelju nam je daruje.

Vjean i nepromjenjiv

Sad se postavlja pitanje na koje zapovijedi i na koja djela Novi zavjet posebno cilja kad govori o dranju Zakona. Rije zakon najee se u Bibliji rabi za oznaavanje Deset zapovijedi, na koje apostol Pavao podsjea u svojoj Poslanici Rimljanima (Rim 7,7). Ali dogaa se da se taj izraz upotrijebi i kad je rije o Starom zavjetu u cjelini (Iv 15,25), ili pak iskljuivo o pet Mojsijevih knjiga (Petoknjiju) i tada razlikujemo "zakon" i "proroke" (Dj 24,14). Rije zakon moe se primijeniti i na razne obredne propise kao to su prinoenje rtava ili obrezanje, koji se tiu samo idova (Pnz 31,24-26). Kad se u Novom zavjetu govori o opravdanju djelima, ne pravi se razlika izmeu moralnih propisa Deset zapovijedi i obrednog zakona, s obzirom da se ne moemo spasiti ni izvravanjem tih Deset rijei ni briljivim obavljanjem vjerskih obreda (rtve, obrezivanje itd). Ali kad Novi zavjet govori o poslunosti, koju vjernicima daruje Duh Sveti, onda pomenute zapovijedi mogu biti samo one koje su po svojoj naravi svete i nepromjenljive. Obredni zakoni Starog zavjeta imali su samo jedno znaenje i privremenu primjenu, jer su upuivali na buduu smrt Iskupitelja, a onda su s njome izgubili i smisao i vanost. Moralni zakon bio je utisnut u svijest ovjekovu jo prilikom stvaranja, prije pojave grijeha u Edenu, kako to kae Pavao: "Jer kad pogani koji nemaju Zakona vre, voeni naravlju, propise zakon, onda su oni, nemajui Zakona, sami sebi zakonom. Oni inom dokazuju da ono to propisuje zakon stoji upisano u njihovim srcima, o emu zajedno s tim daje svjedoanstvo njihova savjest..." (Rim 2,14.15) I sam Stari zavjet razlikuje obredne propise od Deset zapovijedi. Ploe na kojima su one bile urezane nalazile su se u kovegu zavjeta: "Svjedoanstvo koje u ti predati, u Koveg poloi." (Izl 25,16) Ostali zakoni, sabrani u jednoj knjizi, uvani su pored kovega (Pnz 31,24-26). U Ivanovom Otkrivenju, napisanom pri kraju apostolskog doba, to e rei, u ve poodmaklo vrijeme Novog zavjeta prorok u viziji promatra koveg saveza Crkve Boje na Nebu (Otk 11,19). U tom su kovegu, kao i u vrijeme starog Izraela, ploe s Deset zapovijedi (Otk 15,5). U vrijeme Starog zavjeta, vjernici su potivali dvije vrste zakona Deset zapovijedi i obredne zakone. U novozavjetno doba, obredni propisi, koji su upuivali na Kristovu rtvu, izgubili su razlog svog postojanja. Dekalog je meutim sauvao svu svoju vrijednost. Pavao jasno razluuje te dvije vrste zakona u Poslanici Korinanima kada pie: "Obrezanje ne vrijedi nita, a ni neobrezanje ne vrijedi nita, ve vrenje Bojih zapovijedi." (1 Kor 7,19) U Jakovljevoj poslanici nalazimo sljedeu reenicu punu znaaja: "Doista, ako vrite kraljevski zakon u skladu s Pismom: 'Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe!' dobro postupate. Ali ako pokazujete pristranost prema osobama,

inite grijeh, i Zakon vas osuuje kao prijestupnike" (Jak 2,8.9). Bez Deset Bojih zapovijedi, ne bismo uope mogli vidjeti svoje grijehe. Nuno je, prema tome, da se pokoravamo tim boanskim odredbama, tom odsjaju Bojeg karaktera (Jak 4,11.12), i to ne samo djelomino nego u cjelini. Naime, prestupanje ili ukidanje samo jedne ravno je krenju svih zapovijedi (Jak 2,10.11). U svim vremenima, poznati kranski mislioci shvaali su znaaj razlikovanja ooralnog od obrednih zakona. Neki od njih ili su u razvrstavanju ak i dalje, pa su dvjema prethodnim kategorijama dodavali "graanske" ili "sudske" zakone. Tu bi se mogli ubrojiti reformatori Jean Calvin, P. Melanchton i H. Bullinger, kao i evanelist, propovjednik duhovnog preporoda John Wesley. U Drugom helvetskom vjerovanju, koje je napisao Bullinger (1566), moe se proitati: "Mi uimo da je volja Boja izraena u zakonu... Stoga priznajemo da je zakon dobar i svet i da ga je ispisao prst Boji... Da bi bilo jasnije razluujemo izmeu: a) moralnog zakona, koji je Mojsije ispisao na kamenim ploama, b) obrednog zakona, koji ureuje vjerske obrede i bogosluja, c) dravnog zakona, koji se primjenjuje na politike i drutvene ustanove" (l. XII, "O zakonu"). Tako pie i u nae vrijeme rimokatoliki teolog Hermann Schmidt: "Mi dalje dijelimo Mojsijev zakon na Moralni zakon koji vai za sve ljude, obredni zakon to se odnosio na obavljanje izraelskog bogosluja s njegovim krvnim rtvama i na 'sudski' zakon nacionalni, koji je Bog dao izabranom narodu da bi mogao dijeliti pravdu. Ovaj posljednji zakon, ba kao i obredne uredbe, prestao je vaiti kada je stari savez ustupio mjesto novome" (Most izmeu vjeroispovijedi, Paderborn 1951., str. 139). Drimo uvijek na umu da u Svetom pismu pojam "zakon" moe imati vie znaenja. Bitno je znati prepoznati koji su zakoni samo privremenog karaktera, a koji e vjeno ostati punovani i neizmijenjeni. Proroku Danielu otkriveno je da e nakon pada Rimskog Carstva jedna izuzetna sila (opisana kao "mali rog") dobiti prevlast (Dn 7,19.21.23.24). A da bi prorok mogao utvrditi narav tog malog roga, Bog mu je priopio itav niz njegovih osobitosti. Jedna od njih bila je da e "pomiljati da promijeni blagdane i Zakon" (Dn 7,25).

"PRESTUPIE ZAKON TVOJ"

Zakon jedinstven u svojoj vrsti...

Znatno prije no to je Biblija bila napisana postojali su kod Sumeranca i Babilonaca mnogi zakoni koji su ureivali drutveni ivot. Ali ono to je bilo i ostaje jedinstveno, to je saetak svojevrsnih ivotnih pravila cjelovitih, a jezgrovitih sadranih u Dekalogu Starog zavjeta. Kad je istraiva Stanley u samom srcu Afrike prvu put proitao tekst Bojeg zakona jednom domorodakom poglavici nekom "divljaku", kako se tada govorilo ovaj je uzviknuo: "Ostani s nama i poui moj narod tom velikom Zakonu. Kad ga svi moji podanici budu upoznali i kad mu se budu pokorili, postat u najmonijim vladarom na svijetu!" Kad bi se danas na Zemlji nalo vie istomiljenika tog Afrikanca, bilo bi i vie potenog odnosa prema ivotu, vie miroljubivih nastojanja i vie uzajamnog razumijevanja. Deset zapovijedi kazuju nam odakle poeti: pojedinanim zauzimanjem, panjom prema blinjima, pruanjem pomoi drugima; napokon, i nadasve, razvijenjem osjeaja odgovornosti svakog ljudskog bia pred Bogom. Deset zapovijedi ili "Deset rijei", ispisanih na Sinaju na dvjema kamenim ploama, prenijete su nam uz veliku brigu da se nita ne izmijeni. Po svom sadraju, sastoje se iz dva dijela. Prvi dio (od prve do etvrte zapovijedi) utvruje odnose ovjeka s Bogom, a drugi (od pete do desete) meusobne odnose ljudskih stvorenja. Oba ta dijela proeta su Bojom linou i ljubavlju. U veini crkvenih katehizisa u Lutherovom ili u rimokatolikom, na primjer otkrivamo da je Zakon neopravdano skraivan i mijenjan. ak i tamo gdje je biblijski tekst zadran, kao u Reformiranom hajdelberkom katehizisu, njegovo se tumaenje razlikuje od izvornog znaenja u Svetom pismu. Da bismo olakali usporedbu izmeu prvotnog oblika i onih promijenjenih, dajemo, usporedno, tekst Biblije (B) i tekst katolikog katehizisa (K): B1 Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kue ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. K1 Ja sam Gospodin Bog tvoj; nemaj drugih bogova uz mene. B2 Ne pravi sebi lika ni oblija bilo ega to je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im slui. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kanjavam grijeh otaca onih koji me mrze na djeci do treeg i etvrtog koljena, a iskazujem milosre tisuama koji me ljube i vre moje zapovijedi. K2 Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud B3 Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprata onome koji uzalud izgovara ime njegovo. K3 Spomeni se da svetkuje dan Gospodnji.

B4 Sjeti se da svetkuje dan subotni. est dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, poinak posveen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni ki tvoja, ni sluga tvoj, ni slukinja tvoja, ni ivina tvoja, niti doljak koji se nae unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je est dana stvarao nebo, zemlju i more i sve to je u njima, a sedmoga je dana poinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni. K4 Potuj oca i majku da dugo ivi i dobro ti bude na zemlji. B5 Potuj oca svoga i majku svoju, da imadne dug ivot na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj. K5 Ne ubij. B6 Ne ubij. K6 Ne sagrijei bludno. B7 Ne uini preljuba! K7 Ne ukradi. B8 Ne ukradi. K8 Ne reci lana svjedoanstva na blinjega svoga. B9 Ne svjedoi lano na blinjega svoga. K9 Ne poeli tuega enidbenog druga. B10 Ne poeli kue blinjega svoga. Ne poeli ene blinjega svoga; ni sluge njegova, ni slukinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti ita to je blinjega tvoga. K10 Ne poeli nikakve stvari blinjega svoga.

... i njegove promjene! Razlike izmeu ovih dvaju tekstova Zakona zamjeuju se na prvi pogled. Premda zapovijedi iz drugog dijela, koje se tiu ljudskih odnosa, i ne pokazuju neku veu razliitost, prvi dio u katehizisu doivio je temeljitu reviziju. Druga zapovijed, o oboavanju idola, posve je nestala, dok je etvrta skraena i izmijenjena. Zbog izostavljanja druge, u katolikom katehizisu je ostalo samo devet zapovijedi. Ipak, podjelom posljednje na dvije zapovijedi, ponovno se dobilo deset. Mnogi itatelji Biblije ve su se pitali kakav je mogao biti razlog te promjene. Ona je kod njih izazivala muan osjeaj, jer je rijei Zakona izgovorio i napisao sam Bog. S povijesnog stajalita, moe se u cijelosti pratiti nastajanje te revizije. Podjela biblijskog teksta, kako je prethodno prikazana, najstarija je idovska podjela. Nalazimo je ve kod Josipa Flavija i Filona Aleksandrijskog. Prvi krani takoer su Deset

zapovijedi oznaavali brojevima (Teofil iz Antiohije). Takav nain obiljeavanja odrao se do danas u Istonoj kranskoj crkvi i u reformiranom protestantizmu (Hajdelberki katehizis III., str. 90-94). Nasuprot tome, rimokatolika podjela uglavnom potjee iz vremena Augustina, crkvenog oca iz 5. stoljea nae ere. Luther je sauvao katoliko numeriranje i izmjene izvrene u samom tekstu. Nuno je ponovno otkriti zapovijedi Boje moralni Zakon u onom obliku koji je dao sam Bog. Teite se nalazi u prvom dijelu zapovijedi, koje ureuju odnose izmeu ovjeka i Boga. Obratimo, prvenstveno, pozornost na drugu zapovijed i podsjetimo se kako ona doslovno glasi u biblijskom izvorniku: "Ne pravi sebi lika ni oblija bilo ega to je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im slui. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kanjavam grijeh otaca onih koji me mrze na djeci do treeg i etrvrtog koljena, a iskazujem milosre tisuama koji me ljube i vre moje zapovijedi." (Izl 20,4-6) "Nema u idovkim spisima", tvrdi Kant, "nijednog uzvienijeg ulomka od zapovijedi: 'Ne pravi sebi lika'. Jer, Bog je neto sasvim drugo, On se ne da predoiti." Isus Krist je rekao: "Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini." (Iv 4,24) Ljudsko bie prodire ovdje u samu sr istinske religije: Bog beskrajno nadilazi ovjeka. Bog je druga veliina (1 Tim 6,16), a ne projekcija ovjeka. Kao sveti, nevidljivi Bog, otkriven u svojoj Rijei, On je iznad svake ljudske misli i svake ljudske djelatnosti. (Iz 55,8) U religijama koje su plod ljudskog umovanja o Bogu se, naprotiv, moe razmiljati samo kao o stvorenju s ljudskim osobinama. Kod Grka bili su to Zeus, preljubnik, zavidljiva Artemida, Hermes, zatitnik lopova. Kod Babilonaca Sunce, Mjesec, planeti. Kod Egipana bik, krokodil, maka, majmun! Sve te zablude obuhvaene su ovom osudom Svetoga pisma: "Umiljajui da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog ovjeka, ptica, etveronoaca i gmazova." (Rim 1,22.23; Iz 44,9-20; Jr 10,1-16) Tjelesni ovjek hoe Boga kojim moe upravljati. On hoe vidjeti tog Boga i osjetiti se sigurnim. Bog, meutim, zahtijeva povjerenje, i to bezuvjetno. Tko god je roen od Duha a samo je takav ovjek kranin nema potrebe za materijalnim pomagalima da bi podrao svoju vjeru. Druga zapovijed ne zabranjuje neizbjeno i religioznu umjetnost, odnosno umjetnost uope. Kod samih idova nalazimo likove anela u svetinji nad svetinjama, a veliki umivaonik za obredno pranje namijenjen Levitima, u dvoritu Salomonovog hrama, poivao je na dvanaest volova izlivenih u

mjedi. Ta zapovijed, ini se, prije ustaje protiv oboavanja slika i kipova. I posebno, neka nitko ne tvrdi da ova zapovijed danas vie nije potrebna budui da ne ivimo u poganskom nego u kranskom okruju. Je li kranstvo doista zatieno od takvih zastranjenja? Kad su krani poeli izraivati slike i kipove a zatim i oboavati ih, odmah su doli u sukob s drugom zapovijedi kojom Bog izriito zabranjuje takve postupke. Iznenauje li onda to je crkva kasnije izbrisala tu zapovijed? Prvi krani nisu oboavali nikakve svete slike, one nisu bile sastavnim dijelom njihova bogosluja. Moda e netko primijetiti da nije rije o potovanju samih slika i kipova, ve osoba koje su njima predoene. No, ne zaboravimo da ljudska stvorenja, pa ni aneli, ne mogu biti predmet oboavanja koje pripada samo Bogu. (Dj 10,25; Otk 19,10) Dalje, imajmo na umu da su i sami pogani antikog doba tvrdili da ne oboavaju kipove, ve bogove oliene u tim kipovima, premda su ustvari inili suprotno! Dokle god bude slika "krunjenja" s religioznim motivima, procesija u ast udotvornih kipova i slika, to e biti dokaz da druga zapovijed nije shvaena i da je vjerska praksa veoma daleko od uzora to su ga dali Isus i apostoli. Svrha te zapovijedi zapravo je da pozove ljude na samo jedan nain oboavanja Boga oboavanja u duhu. Kao to smo ve istaknuli, etvrta je zapovijed takoer bila oteena. Njezin sadraj, onako kako ga je Bog prenio Mojsiju, glasi: "Sjeti se da svetkuje dan subotni. est dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, poinak posveen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni ki tvoja, ni sluga tvoj, ni slukinja tvoja, ni ivina tvoja, niti doljak koji se nae unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je est dana stvarao nebo, zemlju i more i sve to je u njima, a sedmoga je dana poinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni." (Izl 20,8-11) Kako se dogodilo da se ta zapovijed promijeni i skrati? Biblijski tekst nas prenosi u vrijeme stvaranja svijeta i kae nam da se Bog odmarao sedmog dana od svih djela koja je uinio. On je tako utvrdio tjedan, ivotni ritam ljudskog bia: est dana rada, a zatim dan odmora. Po ugledu na Boga, ovjek treba raditi i odmarati. Po ugledu na Boga, ovjek treba raditi i odmarati se. Stvoritelj nije sluajno izabrao tjedni ritam; on odgovara osnovnim ovjekom potrebama. Svi dosadanji pokuaji da se ti boanski propisi izmijene posve su propali. Pritom se posebno podsjeamo na iskustvo "desetodnevnog tjedna" u doba francuske revolucije. Zato su, usprkos svemu, mijenjali tu zapovijed? Ako dan odmora veine dananjih krana, nedjelju, usporeujemo s danom odmora idova ili muslimana,

primjeujemo da svaka od te tri velike svjetske religije, premda zna za tjedni ritam, prihvaa neki drugi dan odmora. Ako za osnovu usporedbe uzmemo suvremenu podjelu na dane, kakvu nalazimo u mnogim slubenim kalendarima i rasporedima polazei, na primjer, od 1. sijenja 1996. godine ustvrdit emo da muslimani kao dan odmora imaju peti dan u tjednu (petak), idovi esti (subotu), a krani sedmi (nedjelju). Meutim, taj suvremeni nain brojanja ne odgovara prvobitnim injenicama. Hrvatski i njemaki jezik jasno pokazuju da srijeda (Mittwoch) oznauje "dan u sredini tjedna", to on vie nije, budui da zauzima tree mjesto a ne etvrto u slijedu od sedam dana. Osim toga, povijesni podaci potvruju da je u idovskom i kranskom brojanju subota uvijek bila sedmi dan u tjednu a nedjelja prvi. Stoga smo se pri pisanju ove broure uvijek pozivali na idovsko-kransku podjelu tjedna na dane. Evo kako su nastali razliiti dani odmora u tri spomenute velike religije. Biblijska subota (ili abat) potjee iz vremena stvaranja, prema izvjetaju Svetog pisma (Post 2,2). idovi su svetkovali taj dan od poetka i nastavili ga vjerno svetkovati sve do naih dana. Subota, meutim, nije etnika oznaka, nego vjerska ili, drugim rijeima, znak istinskog Izraela, onih koji poznaju i oboavaju Tvorca. Zbog toga se u Knjizi Izlaska jasno kae: "Neka je ona znak, zauvijek, izmeu mene i Izraelaca. Ta Jahve je za est dana sazdao nebo i zemlju, a sedmoga je dana prestao raditi i odahnuo." (Izl 31,17) Sve dok su se prvi krani osjeali "idovima po duhu" (Gal 3,28.29; 4,28; 6,15), oni su se pridravali prvotnog dana odmora, odnosno subote. (Mt 24,20; Dj 18,4) Ali nas crkvena povijest izvjeuje da su poevi od 2. i 3. stoljea, pojedini krani izraavali elju da se postavi jasno uoljiva granica izmeu njih i judaizma. To se dogodilo ili zbog spiritualizacije subote ili zbog loeg tumaenja Zakona, to je uinilo da se svetkovanje tog dana ne smatra prednou, ve kaznom. Polazei od toga, neznaboci koji su prelazili u kranstvo odmarali su se ne vie subotom, nego prvog dana u tjednu (nedjeljom), koji e, uostalom, postati dan odmora tek u etvrtom stoljeu. Meutim, pod utjecajem poganske drave koja se nadala da e svoju poljuljanu vlast uvrstiti ujedinjavanjem svih potavatelja nedjelje ukljuujui tu i neznaboce koji su se toga dana klanjali Suncu prvi dan u tjednu postao je zvaninim danom odmora. Tako se, na poticaj cara Konstantina, tada jo poganina, pojavio prvi zakon o nedjelji. Proglaen je 7. oujka 321. godine nae ere i nalagao je potovanje "asnog dana Sunca". Bila je to politika mjera. Jedan od prvih vjerskih dekreta o tome potjee sa sabora u Laodiceji, oko 360. godine. On je doputeno subotna bogosluja, ali zabranjivao da se taj dan uzima kao dan odmora, te zahtijevao, pod prijetnjom izricanja prokletstva nad prekriteljima, dranje nedjelje kao dana zvaninog tjednog

odmora. Euzebije iz Cezareje dao je u 4. stoljeu teoloko opravdanje te izmjene. U svom tumaenju 92. Psalma, on pie: "Sve to se radilo subotom, prebacili smo na nedjelju." Samo emo se kratko ovdje podsjetiti kako je dolo do toga da se u muslimanskom svijetu petak potuje kao sveti dan tjedna. Muhamed je vrlo dobro poznavao kako judaizam i subotu tako i kranstvo i nedjelju. Odluivi se za petak, islam se udaljio od dviju starijih religija, jasno iskazujui volju za odvajanjem od njih. Ipak, u Kuranu nailazimo na raznolike veze sa Starim i Novim zavjetom. No vratimo se zbivanjima u vezi s kranskim danom odmora. Kako se danas opravdava promjena etvrte zapovijedi? S katolike strane, bez uvijanja, stie izjava da je promjena te zapovijedi izvrena po nalogu Crkve. Evo to se moe proitati u Narodnom katehizisu Franca Spiragoa (II, str. 31): "Crkva je idovski Dekalog izmijenila u kranskom smislu... Katolika crkva je drugu zapovijed pripojila prvoj a, zauzvrat, desetu zapovijed podijelila na dva dijela... Osim toga, Crkva je odredbu o svetkovanju subote preinaila u zapovijed o praznovanju nedjelje." Katoliki kazehizis Bazelske biskupije sadri sljedee iskaze: "U Svetom pismu trea zapovijed glasi ovako: 'Sjeti se da svetkuje dan subotni.' U starom zavjetu Bog je svom narodu zapovijedio da est dana radi, a sedmog da se odmara i da ga praznuje. Taj dan odmora zvao se 'abat'... Nai poganski preci nazivali su prvi dan tjedna 'danom Sunca', zato to su se toga dana klanjali tom nebeskom tijelu. U kranskoj Crkvi nedjelja je nazvana 'dan Gospodnji'." (Raeber & Cie, 1942., str.7) U katolikom vjerskom priruniku izdavake kue Benziger u Einsiedelnu (vicarska), Kolnu (Njemaka) i Strassbourgu (Francuska), namijenjenom uenicima viih razreda svjetovnih kola, itamo (str. 58): "Naziv 'dan Sunca'1 potjee iz poganstva, u kome je prvi dan tjedna posveivan bogu Sunca. U kranskoj Crkvi,
2 nazvan je 'dan Gospodnji'. Tako je nedjelja zamijenila subotu iz Starog zavjeta."

Iako su na protestantskoj strani stavovi zamagljeniji, nastojalo se da se, uprkos svemu, u Svetom pismu pronae opravdanje za promjene izvrene u boanskom Zakonu. Nije, dakako, mogue pozivati se na autoritet Katolike crkve da bi se legalizirao takav jedan postupak a ipak kao protestant ostati vjeran naelu "sola Scriptura" (samo Pismo).

"Sunday" na engleskom, "Sonntag" na njemakom. "Dimanche" na francuskom, "domenica" na italijanskom, "domingo" na panjolskom, "dies Domini" na latinskom.
2

Meutim, nijedan pokuaj da se svetkovanje nedjelje potkrijepi Biblijom ne moe opstati pred temeljitijim ispitivanjem tekstova. Nema u Novom zavjetu ni nagovjetaja zakona o nedjelji niti pak prebacivanja dana odmora sa subote na nedjelju. Ako Dekalog kao Zakon Boji ima vjenu vrijednost, onda to vai i za u njemu propisan dan odmora. Ostaje nam samo da se zapitamo nisu li se ljudi, mijenjajui boanske zapovijedi, nerazborito liili jednog dragocjenog Bojeg dara. Za vrijeme svoje zemaljske slube, Krist je jednom prilikom izjavio da je subota nainjena ovjeka radi. (Mt 2,27) Tog svetog dana treba slaviti i oboavati Stvoritelja. U nae doba, kad je svima sve oitije da svekolikom boanskom djelu stvaranja prijeti unitenje, povratak Bogu i propisanom danu odmora nunije je nego ikad. Apostolu Ivanu, piscu Otkrivenja, upuena je poruka koja se tie posljednjeg vremena, a to je u isti mah najpotrebnija vijest za danas: "Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!" Objavljujui svoj moralni Zakon, Bog je ljudima dao velianstveno ivotno pravilo. Zbog sve veeg bezakonja u naim danima, umnoavaju se pozivi da se Deset zapovijedi ozbiljnije shvate. Ali emu ti pozivi ako oni upuuju na potovanje pravila koja ljudi mijenjaju po vlastitoj volji? Objavimo ovo to glasnije: Nikada nije bilo potrebe za promjenom Deset zapovijedi. (Mt 5,18; 7,21-23) Nije li stoga utoliko hitnije vratiti se Zakonu u njegovom izvornom obliku? Kako bi bilo predivno da se milijuni krana ponovno okrenu Bojim zapovijedima! Svakog tjedna tisue osoba irom svijeta izraavaju spremnost da ponovno prihvate boansku volju, da kau da zapovijedima to ih je Bog dao ljudima.

KRISTOV DRUGI DOLAZAK On ponovno dolazi! Spasenje kranina nije samo stvar sadanjeg trenutka ve se prije svega tie budunosti. Ustvari, Kristovom smru na kriu i naim opravdanjem i posveenjem kroz vjeru jo nije ispunjen plan spasenja. Izvjesno je da grijeh gubi svoju mo nad vjernikom koji mu silom Bojom uspijeva odoliti; ipak, zlo ne prestaje harati u raznim vidovima: nevjerstvo, zloini, ratovi, razaranja itd. No Bog e svemu tome uiniti kraj sveopom obnovom i preobraajem ovog svijeta. Vidjelo je na Golgoti nadjaalo tamu. Od toga trena neprijatelj je prisiljen na odstupanje, sve do dana kad e njegova vlast biti napokon slomljena a on prisiljen ustupiti mjesto vjenoj vladavini mira. Tisuama godina svi ljudski pokuaji u korist mira bili su potirani novim nasiljima i novim ratovima. Rjeenje se moe nai samo s onu

stranu povijesti, kad Onaj koji je Gospodar prostora i vremena bude izjavio: "Svreno je!" (Otk 16,17). Ruski je filozof N. Berajev s razlogom rekao: "Povijest ima smisla samo ako se zavri." U svjetlu Biblije, kraj svijeta bit e poetak vidljive vladavine Boje, kad bude usliena Gospodnja molitva: "Doi kraljevstvo tvoje!" (Mt 6,10) Svuda se danas govori o kraju svijeta. Stigli smo dotle da ljudski rod raspolae sredstvima za samounitenje. Ali cilj koji nam je Krist postavio sasvim je drugaiji. Naa nadanja nisu usmjerena na kaos, ve za red. Prema rijeima apostola Petra: "Ali mi oekujemo, prema njegovu obeanju, nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost" (2 Pt 3,13). Ta kranska vijest danas je stvarnija nego ikada ranije. Ljudi danas grozniavije nego bilo kad tragaju za udotvornim lijekom protiv zla koje ih je snalo. A taj lijek upravo se nalazi u evaneoskoj poruci. Meutim, ako netko hoe iz biblijske poruke odstraniti nadu u Kristov povratak, i buduu vladavinu Boju zamijeniti ljudskim carstvom na ovom svijetu, takav razara sr Evanelja. Iekivanje drugog Kristovog dolaska temelji se na izriitim rijeima to ih je Gospod uputio svojim uenicima, neposredno pred svoju smrt: "Neka se ne uznemiruje vae srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kui Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: 'Idem da vam pripravim mjesto!' Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit u se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja." (Iv 14,13) Isus se dotie svog povratka i u onom velikom govoru o kraju svijeta (Mt 24.) kao i u vie svojih prispodoba. Istiui tako svoj drugi dolazak, sud i budue Boje kraljevstvo, On se nadahnjivao prorotvima Starog zavjeta, gdje se stalno nagovjeuje pobjedonosni dolazak Mesije. Otuda u Novom zavjetu ima vie od 300 redaka u kojima se govori o tom obeanju. Istini za volju, iskupljenje i dolazak naeg Spasitelja u slavi glavne su teme kranske vjere. Prvi krani su u cijelosti bili svjesni toga i pozdravljali se meusobno rijeima "Maran ata" (na aramejskom "Gospod dolazi"). Ta nada vrsto je utemeljena i u Kristovom objavljivanju Radosne vijesti. Isus je praktino osnovao Boje kraljevstvo prilikom svog prvog dolaska (Mt 12,28; Lk 17,20), dok se potpuno ostvarenje tog kraljevstva vee za Njegov drugi dolazak (Mt 25,31-34). Evo kako je On opisao svoj povratak u slavi i velianstvu: "Tada e se ukazati na nebesima znak Sin ovjeji; tada e proplakati sva plemena na zemlji i vidjet e Sina ovjejega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moi i slavom." (Mt 24,30) Isus e ponovno doi isto tako vidljivo i stvarno kao to se i uznio na nebo, i to kao Sin ovjeji (Otk 1,7; 14,14; Dj 1,9-11). Apostol Petar unaprijed nas upozorava na pojavu sumnjalica i rugaa (2 Pt 3,3). Ono to je najavljeno za posljednje vrijeme ne moe izazvati preveliki optimizam. U

svom prorokom govoru, vrijeme koje prethodi Njegovom drugom dolasku Isus nije predstavio kao zlatno doba ovjeanstva. On, naprotiv, tvrdi da e to biti vrijeme opih nemira. Svuda e vladati tuga i zebnja (Lk 21,25), a na raznim mjestima pojavljivat e se lani kristi i lani proroci. "Ako vam tko tada rekne: 'Sluaj! Mesija je ovdje' ili 'ondje' ne vjerujte, jer e se pojaviti lane mesije i lani proroci te e initi tolike udesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo mogue, i same izabranike. Eto, kazah vam unaprijed!" (Mt 24,23-25) S druge strane, Isus nas takoer opominje da se uvamo onih koji nastoje utvrditi toan datum Njegovog dolaska (Mk 13,32; Dj 1,7). Prema tome, Isus nije samo upozorio na pogrene predodbe u pogledu na svoj povratak nego je i igosao mlakost i oputenost samodopadljivog i razmetljivog kranstva, potpuno lienog ara proroka s Patmosa, koji je uzvikivao: "Doi Gospodine Isuse!" (Otk 22,20). Slika tog kranskog mnotva ocrtana je u prispodobi o zlom sluzi koji kae: "Moj gospodar nee doi zadugo." (Mt 24,48) Namjesto da iz dana u dan bdije, namjesto da pravedno dijeli kruh boanske rijei po uzoru na vjernog slugu, zli sluga odrie se Boga svojim nehajnim ponaanjem i runo postupa prema svima koji ga ometaju. Za tog nevjernog slugu svanut e napokon sudbonosni dan gospodareva povratka: to e biti "u dan kad ga ne oekuje ... pa e ga strogo kazniti i odrediti mu sudbinu meu licemjerima..." (Mt 24,50.51) Za istinskog Isusovog uenika nee biti nikakvih problema. Zajedno s Pavlom on e moi rei: "A naa je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja postojano oekujemo, Gospodina Isusa Krista, koji e, prema djelotvornosti kojom moe sve podloiti sebi, preobraziti nae bijedno tijelo i uiniti ga jednakim svome slavnom tijelu." (Fil 3,20,21) Nema sumnje da Gospod eli vidjeti kako se Njegova Crkva stalno nada Njegovu povratku, jer ne prestaje upozoravati je: "Dolazim uskoro!" (Otk 3,10). A Crkva, stalno budna, odgovara: "Da, doi Gospodine Isuse!" (Otk 22,20). Ona svakako zna to proistjee iz nekih biblijskih ulomaka da izvjesni dogaaji trebaju uslijediti prije tog blagoslovljenog trenutka: ali nitko ne zna ni kad e to biti ni koliko e trajati. Narod Boji mora biti stalno budan i do kraja strpljiv (Jak 5,7); istinska Kristova Crkva ivi u stanju stalnog iekivanja. Dakako, ono to Bog namjerava ostvariti, sigurno e se ispuniti. To se moe dogoditi svakog trenutka, ali u skladu s Njegovom voljom, a ne prema ljudskim raunicama. Otuda nunost da ostanemo na oprezu. Isus je najavio da e se prije Njegova dolaska Evanelje propovijedati po itavom svijetu. "Vremena pogana" tada e se "ispuniti" (Lk 21,24), a dobro i zlo sazreti za etvu (Mt 18,24-30). "Sluge Boje" morat e iskoristiti "talante" koje im je njihov

gospodar povjerio (Lk 19,18); oni e poloiti raun "po dugom vremenu", u asu Isusovog povratka na Zemlju (Mt 25,19). Crkva e tek kasnije uvidjeti kako ju je njen Gospodar vodio korak po korak. Ono to je sliilo na kanjenje Njegovog drugog dolaska nije obeshrabrilo prosvijetljene i budne vjernike, jer su svoju vjeru snaili prouavanjem ve ostvarenih proroanstava. Kao to je Bog u vrijeme potopa u cijelosti ispunio obeanje to ga je dao Noi (2 Pt 3,3-9), tako e i Krist biti vjeran svojoj rijei u vezi s Drugim dolaskom. Ustvari, s prvim Kristovim dolaskom preli smo prag "posljednjeg vremena" (1 Iv 2,18), "posljednjih dana" (Heb 1,2) i "kraja svijeta" (1 Kor 10,11). Odsad pa nadalje hitamo k cilju povijesti. A to nije ni kaos, ni vladavina ljudi, nego vladavina Svemogueg Boga. To Boje kraljevstvo ve je prisutno svuda gdje vjernici odnose pobjedu nad nepravdom, mrnjom i ruilakim silama. Uskoro e se boanska prevlast zamjeivati irom svijeta, kad se Isus bude vratio "u pratnji oblaka" (Otk 1,7).

Predznaci kraljevstva slave Uz brojne tekstove koji govore o posljednjim dogaajima, Sveto pismo nam skree pozornost i na predznake Kristova dolaska i zavretka povijesti ovog svijeta. Ti "znaci vremena" sastavni su dio kranske vijesti, jer slue da uvrste Crkvu u iekivanju Gospodara (Lk 21,28) i da uzdrmaju bezbrian svijet (Lk 12,56). Tu i tamo ve je primijeeno ispunjenje vie takvih znakova: ratovi, bune, potresi, poplave, glad, epidemije, izopaenje obiaja, naputanje vjere, ugnjetavanje i progoni. S druge se strane javlja pojaano zanimanje za proroanstva i objavljivanje Evanelja. Sve to treba dosegnuti svjetske razmjere. Tako smo, od jednog sukoba koji je u vrijeme apostola bio sveden na Jeruzalem, u naim danima dospjeli do svjetskih ratova, vjesnika posljednjeg sueljavanja u kozmikim razmjerima, poznatog pod imenom Harmagedon (Otk 16,12-16). Isto se predvia i za potrese: pojedinani potresi pretvorit e se na kraju u tako stranu kataklizmu kakve "nikad ne bi otkada se ljudi pojavie na zemlji" (Otk 16,18). Propovijedanje Evanelja imat e isti tijek: od Jeruzalema, ono e se iriti "po cijelom svijetu" (Mt 24,14). A progonstvo zbog vjere izazvat e takvu nevolju "kakve nije bilo od postanka svijeta do sada, niti e je biti" (Mt 24,21). to se vie pribliujemo kraju, utoliko e ljudi postajati bezboniji, i ak poricati Boga. Evo slike moralnog stanja stanovnika Zemlje u posljednjim danima, prema opisu apostola Pavla: "Jer e ljudi biti samoivi, lakomi, umiljeni, oholi, psovai, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani,

neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji poude mjesto ljubitelji Boga. Oni e sauvati vanjski oblik pobonosti iako su se odrekli njezine sile." (2 Tim 3,2-4) to se tie apostola Jakova, on za to isto vrijeme najavljuje drutvene nemire: "Pazite sad, bogatai! Udarite u pla i jaukanje nad nevoljama koje e vas zadesiti! Vae bogatstvo istrunu a vae haljine izgrizoe moljci. Vae zlato i srebro uhvati ra; njihova e ra biti svjedoanstvo protiv vas i kao oganj progutat e vaa tjelesa. Jo ste u posljednje vrijeme skupljali blago! Evo vie plaa etelaca vaih njiva koju ste im uskratili, i vika tih etelaca dola je u ui Gospodinu nad vojskama. ivjeli ste na zemlji raskono i razvratno. Utovili ste svoja srca na dan klanja." (Jak 5,1-5) Apostol zatim dodaje: "Prema tome, strpite se, brao, do dolaska Gospodnjega! Pazite! Poljodjelac iekuje skupocjen rod od zemlje... Strpite se i vi i uvrstite svoja srca, jer je blizu dolazak Gospodnji." (Jak 5,7.8) Vjernici se pozivaju na neumornu postojanost sve do Kristovog povratka. Oni moraju znati da ispunjenje znakova o kraju svijeta potvruje da se Isusov dolazak i spasenje koje on sobom nosi, uvelike primakao. U ovom naem vremenu, sueljeni sa strahovitim opasnostima kakve su prekomjeran porast stanovnitva, atomsko oruje i problem zagaivanja ovjekova okolia, prisiljeni smo priznati da ovjeanstvo doivljuje izuzetnu krizu, krizu koju moe razrijeiti samo Kristov dolazak. Nagovjetaji tog dogaaja trebaju nas potaknuti da bolje sagledamo i prihvatimo svoje odgovornosti, pokazujui solidarnost sa svojim blinjima. Vijest o predstojeem Isusovom povratku treba odjeknuti itavim svijetom, kako bi oni koji je uju mogli iskoristiti priliku da se odlue za spasenje darovano u Kristu (Iz 25,9). Znaci vremena nisu dani da uplae ljude sueljene s krajem svijeta. Oni im, naprotiv, trebaju pokazati da se zlo na zemlji primie svom kraju, jer Krist dolazi da "sve ini novo..." (Otk 21,5) Kristov dolazak je itateljima Biblije prikazan velianstvenom slikom: "Tada e se ukazati na nebesima znak Sin ovjeji; tada e proplakati sva plemena na zemlji i vidjet e Sina ovjejega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moi i slavom. I on e poslati anele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od etiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga." (Mt 24,30.31) Kad prepoznamo znake koji se ispunjavaju u nae vrijeme, sjetimo se tada Isusovih rijei izuzetno su aktualne: "Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je blizu na

samim vratima!" (Mt 24,33) Njegov dolazak nije vie tako daleko. Jesmo li meu onima koji ga vjerno oekuju?

Kad poinje vjeni ivot? Pobijediti smrt! Postati besmrtnim! K tome tee sve religije i brojni filozofski sustavi. Platonizam, na primjer, nudi besmrtnost due. Tom pojmu pridruuje se ponekad i pojam reinkarnacije koja, po Karlu Barthu, predstavlja neku vrst "bijega od stvarnosti"; ovjek, naime, uvjerava sebe da je smru pogoeno samo tijelo, a smrt "osloboditeljica" omoguuje pristup bogatijem postojanju u kraljevstvu duha na onom svijetu. Biblijska misao, naprotiv, koja ovjeka shvaa kao cjelinu, smrt uzima vrlo ozbiljno; smrt nas stie kao "plaa za grijeh" (Rim 6,23) i nitko je ne moe izbjei. Ona nije osloboditeljica, ve "posljednji neprijatelj" koga je Krist pobijedio svojom smru na kriu (Iv 11,25) i koga e unititi o svom ponovnom dolasku (1 Kor 15,26). Besmrtnost nije prirodna osobina ljudskog bia ili njegove due. Samo je Tvorac besmrtan. Meutim, budui da se Bog otkrio u osobi svoga Sina, tko vjeruje u Krista, odmah stupa u boansku duhovnu sferu i ve odsad ima udjela u vjenom ivotu (Iv 3,16.36). Svakako, vjernik ostaje podlonim tjelesnoj smrti, ali nije vie osuen da umre zauvijek (Iv 5,24). Besmrtnost, taj dar milosti, daje se svima koji vjeruju u Isusovo djelo spasenja; oni e biti zaodjenuti njome kad se Gospod bude vratio i kad se, na Njegovu rije, budu otvorili grobovi (1 Kor 15,51-55). To obeanje daje Evanelje. To je nada krana. Karl Barth se sasvim opravdano pita: "to u ovom ivotu znai imati kransku nadu?" I zatim: "Je li to nada u ivot poslije smrti? Je li to iskustvo, pojava koja nema veze sa smru? Ili e pak dua na rubu groba izletjeti iz tijela poput leptira to izbija iz svoje ahure, da bi vjeno ivjela na nekom zatienom mjestu?" Sva ta nagaanja odgovaraju negadanjim poganskim shvaanjima. Ali nije takva nada krana. Ona, naprotiv, tvrdi: "Ja vjerujem u uskrsnue tijela." Kristov dolazak nee, prema tome, znaiti samo kraj jednog palog svijeta, nepravednog i bezvjernog, nego i s onu stranu uskrsnua poetak novog i savrenog ivota. Ta nada tjeila je patrijarhe (Heb 11,17-19.35) i proroke (Iz 16,19; Dn 12,12.13) koji su je i najavili. Budunost iskupljenih davala je i jo uvijek daje smisao i svrhu Isusovoj slubi na zemlji (Lk 14,14; Iv 5,18). Za prve krane Kristov drugi dolazak predstavljao je Evanelje nade, jer je upuivao njihove poglede daleko preko obzorja ovog ivota (Fil 3,8-11). Kad okom vjere ne bismo mogli prodrijeti kroz tamu groba, ivot

bi nam bio lien budunosti (1 Kor 15,12-19). Bez stvarnosti uskrsnua ne bi bilo konanog rjeenja ni konanog smisla. Boje obeanje bilo bi prijevara, svjedoanstvo apostola lano, a na ivot ovdje i sada bez nade koja nadilazi smrt. Priznajemo, meutim, da ni Kristov povratak ni uskrsnue mrtvih ne moemo lako shvatiti; oni nam pripadaju u obliku obeanja, bez objanjenja o nainu njihova ostvarenja. Sve poiva na Bojoj vjernosti i to nam je dovoljan zalog (Heb 11,19). ak je i filozof Voltaire, neprijatelj kranstva, navodno rekao jednog dana nekoj gospoi koja se podsmjehivala onima to vjeruju da e mrtvi oivjeti: "Gospoo, uskrsnue je najjednostavnija stvar na svijetu; ako je Bog uistinu stvorio ovjeka, zato ga ne bi mogao po drugi put vratiti u ivot?" Samo jedna usporedba uzeta iz prirode moe baciti malo vie svjetla na znaenje uskrsnua. Apostol Pavao nam ukazuje na zrno penice. Posijano u polju, ono se zahvaljujui udruenom djelovanju sunca, vode, zraka i hranjivih tvari u tlu preobraava i tako postaje sljedee sezone udesni zlatni klas. Poput tog zrna, prividno preputenog truljenju, prije no to se novi zametak ne pomoli iz njega, ljudsko se bie poslije svoje smrti ponovno vraa u prah (Post 3,19). Ali ono ne pada u vjeiti zaborav njegov identitet poiva u Bogu (Lk 20,37). I kao to je, u poetku, ovjek nastao stvaralakim inom Bojim, tako e ga na kraju vremena boanska rije ponovno vratiti u ivot; ipak, ne u negdanjem tijelu, ve s "duhovnim" i besmrtnim tijelom jednog novog svijeta koji e postati njegovom vjenom domovinom. Drugim rijeima, u tom preobraenom biu, duh taj "organ" preko koga je ovjek sad otvoren za Boga preuzet e potpunu vlast nad ljudskim ivotom nad miljenjem, osjeajima i htijenjem. Dodue, slinost izmeu zrna baenog u zemlju i nepominog ljudskog tijela koje se ponovno raa u slavi vrlo je povrna; no ona ipak daje stanovitu predodbu o udesnim procesima koji se odvijaju po volji Bojoj i u koje nam jedino vjera omoguuje prodrijeti. Ali vratimo se mrtvima to poivaju u svojim grobovima. Krist i apostoli govore o "snu" mrtvih (Iv 11,11-14; 1 Sol 4,13; 5,10). Kad se Krist bude pojavio, "mrtvi u Kristu" uskrsnut e na novi ivot u nebeskoj zajednici s Njime (1 Sol 4,14-18). Bog e ostati pri svom stvaralakom planu; posljednje stanite, vjena domovina iskupljenih, bit e "nova zemlja" (2 Pt 3,13). Prema tome, i u svijetu koji e doi ivjet e se u tijelu. U svjetlosti Biblije, biti u tijelu ne predstavlja neko nie stanje; tijelo nije za osudu, niti je nedostojno. Ono je za vjernika hram Svetoga Duha (1 Kor 6,19.20) i sredstvo preko koga se Duh iskazuje. Shvatljivo je onda to namjera Gospodnja za ljudski rod obuhvaa i spasenje tijela (Rim 8,23).

I premda e se svi umrli vratiti u ivot, oni to su za ivota odbacili ponudu spasenja nee uivati u nagradi iskupljenih, jer e "izii... u uskrsnue suda" (Iv 5,19). Iz tvrdnji u Novom zavjetu proistjee da se ta dva uskrsnua nee dogoditi u isti mah, budui da e vremenski biti odvojena. Prilikom Gospodnjeg dolaska, samo umrli u Kristu, oni koji Mu pripadaju, uskrsnut e najprije (1 Sol 4,16). to se tie vjernika, ivih u vrijeme Njegova povratka, oni e biti preobraeni "u trenuu oka" na zvuk Boje trube (1 Sol 4,16; 1 Kor 15,23.51.52) i uznijeti na oblake zajedno s umrlima i uskrslima u Kristu, ususret Gospodinu na nebesima (1 Sol 4,17). Tako e svi vjerni biti primljeni u zajednicu svetih bia i svetoga Boga. Oni e se pridruiti vladavini Sina Bojeg i Njegovom djelu suda na Nebu. Taj dio Kristove vladavine naziva se milenij ili tisugodinje kraljevstvo, kad e se suditi grjenicima i svim ostalim silama okrenutim protiv Boga i Njegovog Sina (Otk 20,4). U Otkrivenju stoji zapisano: "Ostali mrtvaci ne oivjee dok se nije navrilo tisuu godina." (Otk 20,5) Nepokajani e izai iz grobova sa svim svojim negadanjim tjelesnim, moralnim i duhovnim manama. I onda e u svom tijelu primiti kaznu prema djelima (Mt 16,27; Heb 10,27-29). Njihovo unitenje, nazvano "druga smrt", bit e potpuno i konano. (Otk 20,12-15) Rije Boja je, kakve li sree, u svom zakljuku obznanila vjenu radost iskupljenih koji e gledati lice Oca nebeskog. (Otk 22,1-5) On im je darovao prednost da imaju udjela "u prvom uskrsnuu" (Otk 20,6) i uivaju u ivotu beskrajno boljem od negdanjeg. Jer e Gospodin "sve... novo tvoriti" (Otk 21,5). Svaki iskupljeni dobit e novo ime (Otk 2,17). Nova e biti i himna koju e svi pjevati. A Bog e ivjeti zajedno sa svojim narodom. (Otk 21,3) Tada e se plan spasenja u cijelosti ostvariti i ispuniti Boja volja. Svemoan i beskrajno mudar, Gospodin e voditi svoj narod k uvijek novim spoznaja. Nita vie nee ometati iskupljene da jo dublje proniknu u ljubav, mudrost i pravdu Boju. Bogatstvo boanskog ivota izlijevat e se na sve stvoreno, osloboeno napokon ljage grijeha. To e biti vladavina sklada, mira i slobode. Sve duboke enje izabranih bit e konano zadovoljene, a ljudski rod upoznat e potpunu i postojanu sreu. Upravo iz te slavne vizije vjernik crpi snagu i hrabrost u trenucima kada mu se valja suoiti s nesavrenostima i zlosretnim okolnostima ivljenja. Kad se umnoava patnja ljudi, kad se zaotravaju unutarnje borbe pojedinca, obrisi sretnog zavretka mogu uliti radost i podariti mir. Ne zaboravimo da je Bog proroku Danielu pokazao u snu kip sastavljen od gline, eljeza, bakra, srebra i zlata. Taj velianstveni div koji je, inilo se, bio nainjen da prkosi stoljeima, naglo se, meutim, sruio od udara kamena koji je vrlo brzo dobio

velike razmjere. Pojava tog kamena prikazuje Kristovo preuzimanje vlasti na Zemlji; to je dogaaj koji e oznaiti kraj unazaenog, izgubljenog i nesretnog svijeta, da bi poslije njega uslijedilo kraljevstvo u kojemu se nee znati za patnju. To je, ustvari, krajnji i vrhunski cilj kome tei povijest. Kamen koji e na kraju ispuniti itavu Zemlju izvrit e korjenite promjene za kojima svi eznemo. Tako e biti usliena molba koju je mnotvo ljudskih stvorenja stoljeima izgovaralo: "Doi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!" (Mt 6,10)