Hrvatsko - Bošnjacki Politicki Odnosi U BiH

Sveuilite u Splitu Filozofski fakultet
Diplomski rad
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994.

Pozadina, motivi i tijek sukoba bosanskohercegovakih Muslimana s Hrvatima
Student: Jure Kulii Split, 2011.
Odsjek za povijest Studijska grupa: Povijest/Filozofija Predmet: Hrvatska povijest nakon 1945.
Diplomski rad
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994.

Pozadina, motivi i tijek sukoba bosanskohercegovakih Muslimana s Hrvatima
Mentor: dr. sc. Aleksandar Jakir
Student: Jure Kulii
Split, veljaa 2011.
Sadraj
1. Uvod ....................................................................................................................................... 1 2. Geneza sukoba........................................................................................................................ 2 2.1. Posljedice dolaska islama u Bosnu i Hercegovinu .......................................................... 2 2.2. Konfliktnost islama.......................................................................................................... 4 3. Odnosi bosanskohercegovakih muslimana i Hrvata kroz 20. st. .......................................... 7 3.1. Hrvati islamske vjeroispovijesti ...................................................................................... 8 3.2. Socijalistika Jugoslavija i muslimanska nacija .............................................................. 9 3.3. Islamski preporod i Bosna i Hercegovina...................................................................... 12 4. Raspad Jugoslavije i kriza u Bosni i Hercegovini ................................................................ 16 4.1. Dolazak viestranaja i posljedice prvih izbora u BiH .................................................. 16 4.2. Pripreme za poetak agresije JNA na BiH .................................................................... 18 4.3. Odnos BiH prema ratu u Hrvatskoj ............................................................................... 19 4.4. Politika dezintegracija BiH i daljne produbljivanje krize ............................................ 22 4.5. Referendum o neovisnosti i meunarodno priznanje BiH ............................................. 24 5. Organizacija obrane Bosne i Hercegovine .......................................................................... 27 5.1. Osnivanje i ustroj Hrvatskog vijea obrane ................................................................... 28 5.2. Osnivanje i ustroj Armije Bosne i Hercegovine ............................................................ 30 5.3 Uloga Republike Hrvatske u obrani Bosne i Hercegovine ............................................ 33 5.4. Vojna i logistika pomo Hrvatske Bosni i Hercegovini 1991. 1993. ....................... 35 6. Pogoranje hrvatsko-muslimanskih odnosa ......................................................................... 41 6.1. Neuspjeh meunarodne zajednice u pronalasku rjeenja za ureenje BiH ................... 41 6.2. Prvi incidenti kroz 1992. godinu i problem muslimanskih izbjeglica ........................... 44 6.3. Pokuaj obnove hrvatsko-muslimanskog saveznitva krajem 1992. ............................. 49 6.4. Uloga islama u generiranju hrvatsko-muslimanskog sukoba ........................................ 52 6.5. Pripreme muslimanskog vodstva za napad na HVO ..................................................... 56 7. Eskalacija sukoba - poetak rata unutar rata u BiH .......................................................... 61 7.1. Vance-Owenov plan i sijeanjska agresija ABiH-a na HVO ........................................ 62 7.2. Politike i vojne prilike uoi i tijekom travanjske ofenzive ABiH-a............................. 66 7.3. Napad Armije BiH na HVO u Jablanici i Konjicu ........................................................ 71 7.4. Politike prilike u dolini Neretve ususret napada Armije BiH ...................................... 73 7.5. Napad Armije BiH na Mostar ........................................................................................ 77 7.6. Operacija Neretva 93 ..................................................................................................... 82
7.7. Lipanjska agresija i vojna situacija u srednjoj Bosni do kraja 1993. ............................ 86 8. Vanjski imbenici u hrvatsko-muslimanskom ratu .............................................................. 94 8.1. Uloga meunarodnih imbenika u hrvatsko-muslimanskom ratu ................................. 95 8.2. Dihad u Bosni i Hercegovini uloga mudahedina .................................................. 100 9. Zavretak hrvatsko-muslimanskog rata .............................................................................. 107 10. Zakljuak .......................................................................................................................... 109 11. Zusammenfassung ............................................................................................................ 113 12. Popis kratica ..................................................................................................................... 114 13. Izvori i literatura ............................................................................................................... 118
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Uvod
1. Uvod
Temeljni cilj ovog diplomskog rada jest objasniti uzroke i motive koji su utjecali na dinamiku hrvatsko-muslimanskih politikih i vojnih odnosa u Bosni i Hercegovini, od prvih demokratskih izbora, pa sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. godine. Unato tome, jasno je da su hrvatsko-muslimanske relacije u tom periodu primarno obiljeene vojnim sukobom koji se odvijao najveim dijelom kroz 1993. godinu. Zbog same kompleksnosti problematike, koja velikim dijelom proizlazi iz burne prolosti Bosne i Hercegovine, potrebno je takoer dati jednu krau analizu povijesnih zbivanja koja su tu zemlju najvie odredila, od dolaska islama u 15. stoljeu, pa sve do razdoblja socijalistike Jugoslavije. To je i razlog zato je u ovom radu ukljuen jedan manji uvodni dio u kojemu su ti imbenici razmatrani, jer ukoliko ih se ne bi uzelo u obzir, ne bi se uope mogla dobiti kompletna slika o dogaajima od 1991. 1994. godine, a neka bi se zbivanja moda i potpuno pogreno shvatila. Moda e se zbog toga ovaj rad initi poneto opsenijim, meutim, problematika to sama po sebi namee. Naime, nemogue je kvalitetno analizirati hrvatskomuslimanski rat, a da se u obzir nisu uzeli najvaniji povijesni, kulturoloki, sociopsihologijski, religijski, politiki i drugi aspekti. Glavni dio rada je podijeljen na 8 poglavlja, od kojih veina sadri i nekoliko potpoglavlja. Potpoglavlja su uglavnom poredana kronoloki, a iznimke su napravljene samo onda kada bi to sam predmet zahtijevao. U aritu prvog poglavlja, koje nosi naslov Geneza sukoba, jest razdoblje koje je najvie utjecalo na povijest Bosne i Hercegovine, a to je osmanlijsko razdoblje. U drugom poglavlju su razmatrani hrvatsko-muslimanski odnosi kroz 20. stoljee, pri emu je posebna panja posveena problemu identiteta bosanskohercegovakih muslimana, kao i razni povijesni pristupi istome problemu. U treem poglavlju pristupa se neposrednije zadanoj tematici, te se raslanjuju hrvatski, muslimanski i srpski koncepti rjeavanja bosanskohercegovake krize, koja je nastupila s raspadom Jugoslavije. Pri tome se poseban naglasak stavlja na prve hrvatsko-muslimanske politike trzavice, kao i na reakcije muslimanske politike elite povodom srpske agresije na Hrvatsku i prva ratna razaranja u Bosni i Hercegovini. Ovo poglavlje je od posebnog znaaja jer takoer obrauje i pitanje referenduma o neovisnosti, meunarodno priznanje BiH, kao i zasluge hrvatske zajednice u tim zbivanjima. Kada je rije o hrvatsko-muslimanskim odnosima tijekom ratnih devedesetih godina, nezaobilazna tema svakako je i uloga Republike Hrvatske u tom razdoblju. Naalost, danas se
esto manipulira s tom problematikom u dnevno-politike svrhe, izdvajaju se neki pojedini, esto i lani sluajevi koji se zatim preuveliavaju, to za sobom ima posljedicu stvaranja sasvim lane slike o pravoj naravi hrvatske politike u BiH. Jo je vie poraavajue kada se na takve konstrukcije nailazi u monografijama ili znanstvenim lancima nekih hrvatskih povjesniara, a da stvar bude jo apsurdnija, takve se teze iznose bez iti jednog valjanog dokaza. Upravo zbog toga, u ovom se radu nastojalo koristiti to vei broj izvornih dokumenata, koje su danas dostupne javnosti, a vie tisua ratnih dokumenata objavio je general Slobodan Praljak na svojim internetskim stranicama. Budui da je tolika koliina dokumenata javno dostupna, a radi se o dokumentima i sa hrvatske i sa muslimanske strane, lako je dobiti izravan uvid u tadanja zbivanja. Na osnovi toga, u etvrtom poglavlju ovoga rada, koji nosi naslov Organizacija obrane Bosne i Hercegovine, nastojalo se saeto opisati osnivanje Hrvatskog vijea obrane, Armije Bosne i Hercegovine, kao i ulogu Hrvatske u tome. Dokumenti RH-a, kao i RBiH-a, u spomenutom su poglavlju bili od posebne koristi, a potvrdili su ve od prije poznatu tezu da Bosna i Hercegovina ne bi bila obranjena bez portvovnog angamana Republike Hrvatske. Valja napomenuti da su svi dokumenti citirani u originalu, tako da neki dijelovi ovoga rada nisu napisani na hrvatskome, ve na jeziku s kojim su se sluili u institucijama RBiH-a. Jo jedna napomena koja se tie dokumenata: ako se eksplicitno ne navodi izvor za pojedini dokument, a u veini sluajeva se navodi, onda autor posjeduje presliku ili prijepis citiranog dokumenta. Takoer je i u ovom radu dotaknuto pitanje o sudjelovanju Hrvatske vojske tijekom hrvatsko-muslimanskog rata, za to gotovo i ne postoje nikakvi dokumenti, ali se na temelju objavljenih monografija, memoara i znanstvenih lanaka moe dobiti jasnija slika o tome. Velika panja je takoer usmjerena na djelovanje meunarodnih imbenika, koje je obraeno kroz veinu poglavlja, a neka potpoglavljala su i u potpunosti posveena toj problematici. Pri analiziranju djelovanja meunarodnih imbenika najvie se oslanjalo na niz znanstvenih lanaka i objavljenih memoara, te je rad potkrijepljen s velikim brojem izjava sudionika tadanjih zbivanja, na temelju kojih se moe stei izravan uvid u narav djelovanja meunarodnih organizacija u BiH. U petom i estom poglavlju obraene su politike i vojne pozicije Hrvata i Muslimana prije i tijekom razdoblja otvorenog rata, opisani su prvi incidenti, kao i pripreme koje je muslimansko vojno i politiko vodstvo poduzelo ususret izbijanja rata. Opis hrvatsko-muslimanskog rata u srednjoj Bosni najveim dijelom temelji se na monografiji amerikog vojnog povjesniara Charlesa Shradera, koji je svoje istraivanje bazirao na svjedoenjima i drugim dokaznim materijalima, ukljuujui brojne dokumente, koritene na
haakim suenjima Tihomiru Blakiu, Dariju Kordiu i Mariju erkezu. to se tie sukoba u Mostaru i Hercegovini, a posebno operacije Neretve 93, rad je prvenstveno temeljen na dokumentima ABiH-a i HVO-a, kao i na memoarima Sefera Halilovia, te novinskim lancima bonjakog novinara efka Hodia. I ovdje se mora napomenuti da dijelovi knjiga i lanaka bonjakih autora koji su citirani u ovome radu, nisu prevedeni na hrvatski jezik, te su zadrani u svom originalnom obliku. to se tie poinjenih ratnih zloina, nisu podrobnije analizirane okolnosti koje su i dovele do njih. Prvo iz razloga jer to ne spada u cilj ovog rada, a drugo jer su o tome ve napisane opirne monografije, a u pogledu hrvatskih rtava, na prvome mjestu valja istaknuti djelo Ivice Mlivonia Zloin s peatom, u kojemu je detaljno obraeno stradanje Hrvata od mudahedina i pripadnika ABiH-a. Istom se problematikom bavi i djelo skupine autora iz Centra za istraivanje i dokumentaciju u Mostaru Dossier. Zloini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH 1992. 1994. Unato tome, nastojalo se spomenuti svaki vei zloin na koje bi se nailo kroz istraivanje, u veini sluajeva bi se takoer naveo i broj rtava, a rijetko kada bi se ulazilo u neke pojedine detalje, osim ako se to smatralo prijeko potrebnim. Uloga mudahedina je takoer vana u kontekstu problematike ovoga rada, ipak, vea pozornost stavljena je na samu vezu izmeu njih i vlasti RBiH-a, a posebno na ulogu islama u potenciranju hrvatsko-muslimanskog rata. Zadnje je uistinu slabo obraena tema, a u ovom radu pokuano je ukazati na neke konfliktne karakteristike islama, koje su u konanici i pridonijeli izbijanju rata. Na samom kraju ovih uvodnih napomena, valja jo upozoriti da je kroz ovaj rad namjerno koriten termin Musliman, a ne Bonjak, razlog tome lei u injenici da se ovaj drugi pojam poeo tek snanije afirmirati od 1994. godine, a budui da se ovaj rad veim dijelom bavi razdobljem u kojemu se koristio termin Musliman, isti je zadran iz razloga autentinosti.
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Geneza sukoba
2. Geneza sukoba
Za bolje razumijevanje hrvatsko-muslimanskog politikog i vojnog sukoba od 1992. do 1994. godine, prijeko ga je potrebno staviti u jedan iri povijesni kontekst. Pri tome valja pomno uvaiti sve sociokulturoloke faktore koji su utjecali na formiranje kolektivne svijesti hrvatskog, muslimanskog i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao i na njihovo meusobno percipiranje kroz povijest. Iako se moderne nacije formiraju tek u 18. i 19. stoljeu, imbenici koji su ih fundamentalno odredili seu puno dublje u povijest. Bez dvojbe se moe tvrditi da je dogaaj koji je najvie utjecao, ne samo na povijest Bosne i Hercegovine, ve i cijele jugoistone Europe, dolazak islama, koji su sa sobom donijeli osmanlijski osvajai, a koji je snano bio inkorporiran u politiko-drutveni poredak koji su uspostavili. Taj dogaaj je izmeu ostaloga od Bosne i Hercegovine postupno stvorio zemlju na razdjelnici, ona je s vremenom postala zemlja izmeu katolianstva i pravoslavlja, kranstva i islama, Zapada i Istoka, ukratko, ona je postala zemljom na razdjelnici civilizacija. U tom smislu nuno je prihvatiti da je upravo religija jedna od najvanijih, ako ne i ona kljuna, komponenta koja obiljeava neku civilizaciju, a i kroz povijest su se uglavnom sve velike civilizacije identificirale sa svojom dominantnom religijom1. Iz tog razloga je i dolazak islama u Bosnu i Hercegovinu toliko znaajan u stvaranju identiteta i povijesti svih triju naroda u Bosni i Hercegovini, konkretnije razdoblje osmanlijske vladavine od 1463. do 1878. godine.
2.1. Posljedice dolaska islama u Bosnu i Hercegovinu Politiki dogaaj koji je obiljeio poetak osmanlijske vladavine je smaknue posljedneg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia od sultana Mehmeda II. Osvajaa. Prije osmanlijskih sultana srednjovjekovnom Bosnom su vladali hrvatski, dukljanski i hrvatskougarski vladari. to se tie konfesionalne pripadnosti stanovnitva predosmanlijske Bosne, snano su bili zastupljeni katolici, pravoslavaca je bilo po istonim dijelovima Bosne, a rairena je bila i kranska hereza bosanskih krstjana. Glavni kulturni utjecaji dolazili su sa Zapada posredstvom Hrvata, i Istoka, to jest Bizanta posredstvom Srba. Dolaskom Osmanlija religijska slika u Bosni drastino se mijenja, prva posljedica je potpuni nestanak bosanskih
Huntington, Samuel. Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori: Zagreb, 1997., str. 61.
krstjana, oko ije se sudbine i danas vode rasprave2. No najvjerojatnije je da su, kao i mnogi krani pod osmanlijskom vlau, izbjegli iz zemlje ili preli na islam. I ovdje dolazimo do procesa koji je najvaniji za stvaranje identiteta u Bosni i Hercegovini, a to je islamizacija, koja je s jaim ili slabijim intenzitetom trajala cijelo osmanlijsko razdoblje3. Iako je dosta raireno tumaenje o dvije vrste islamizacije prisilnoj i takozvanoj dragovoljnoj, islamizacija je po svojoj naravi jedinstvena, te ne poznaje takvu podjelu. U prvom redu se mora naglasiti injenica da je u Osmanlijskom carstvu na snazi bio erijatski pravni sustav koji proizlazi iz Kur'ana i ostalih zapisa (Hadis) svetih za muslimane. Prema erijatskom pravu nemuslimani, u ovom sluaju krani u Bosni, imaju status ljudi drugoga reda, te redovno imaju obvezu plaanja poreza na glavu, takozvana dizja ili hara. Uz to im je uskraeno pravo sudjelovanja u javnom politikom i drutvenom ivotu, a valja napomenuti i neravnopravni poloaj u sudskim sporovima, u kojima svjedoanstvo muslimana vrijedi vie od svjedoanstva nemuslimana. I naravno, ne smije se zaboraviti i najtei danak koji su nemuslimani morali plaati osmanlijskim vlastima danak u krvi (devirma), to jest prisilno oduzimanje muke djece koje bi vlasti odgajale za janjiare ili carske slubenike. Poznati su sluajevi kada bi roditelji, ne elei dati svoje dijete osmanlijskim vlastima, namjerno sakatili svoje dijete tako da izbjegne devirmu. Takav sustav vladanja, koji je trajao gotovo 400 godina, duboko se ukorijenio u kolektivnu svijest krana Bosne i Hercegovine, a tu injenicu valja uvaiti pri analiziranju meureligijskih i meunacionalnih relacija u Bosni i Hercegovini. S druge pak strane, kao to je i prije ve spomenuto, danas je prihvaeno i postojanje dobrovoljne islamizacije, to jest dobrovoljni prelazak s kranstva na islam zbog dobivanja povlastica kao to su vea sigurnost, neplaanje dizje, zadravanje imovine i ostalo4. No uzmemo li u obzir alternativu koju su krani imali u sluaju odbijanja dobrovoljnog prelaska na islam, sam pojam se ini besmislenim, jer u protivnom su imali izbor progona, plaanja dizje ili smrti. Takoer i u sociopsihologijskom smislu i tzv. neprisiljena ili dragovoljna islamizacija moe se smatrati u manjem ili veem stupnju prisilnom5. I to upravo zbog gore navedenih razloga, a najvie zbog nedostatka garancije sigurnosti jedne od temeljnih ljudskih potreba.
Ilii, Gordana. Hrvati u BiH 1991. - 1995: Nacionalni sukobi i uloga Meunarodne zajednice u mirovnim procesima u: National security and the future 3 (9), 2008., str. 78. 3 aki, Vlado. Rat u Bosni i Hercegovini 1991. 1995.: Socijalno-psihologijska ekspertiza, Zagreb, oujak 2009., str. 67. 4 Noel, Malcolm. Povijest Bosne, Erasmus: Zagreb, 1995., str. 86. 88. 5 aki, str. 67
Meutim, na ovom mjestu valja ukazati i na razlike u tretmanu osmanlijske vlasti prema pravoslavcima i katolicama. Razlika ne proizlazi iz nikakvih teolokih razloga, ve iz politikih. Dok se katoliki poglavar nalazio u Rimu, te s ostalim zapadnim zemljama bio u savezu protiv Osmanlija, a pozivao je i na ratove protiv Turaka, pravoslavci su svog poglavara imali u okviru Osmanlijskog Carstva, budui da su i Srbija i nekadanji Bizant bili u sastavu te drave. Posljedica toga je bio neto povoljniji poloaj istonih krana. O tome svjedoi i pojava prelaska katolika na pravoslavlje, dok obrnuti procesi nisu poznati 6, uostalome, Osmanlije su Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) povjerili vrhovnitvo nad kranima unutar Bosne, tako da su i od katolika mogli ubirati poreze7. Razliiti tretmani po konfesionalnoj pripadnosti doveli su i do nekih demografskih promjena, jer su se u doba osmanlija intenzivirala seljenja Srba, Vlaha i drugog pravoslavnog stanovnitva u Bosnu i Hercegovinu. S druge pak strane, broj katolika je opadao, a jedini dozvoljeni predstavnici Katolike crkve u Bosni i Hercegovini su bili franjevci, organizirani u provinciji Bosna srebrena. U okviru franjevakog reda Hrvati su sauvali i razvijali svoj identitet u Bosni i Hercegovini, kao to su to Srbi zahvaljujui SPC-u. Iz ovoga je zapravo vidljivo koliko je religijski identitet bitan u njegovanju nacionalnog, kulturnog, pa i civilizacijskog identiteta. Zbog toga su osmanlijske vlasti i toliko sustavno provodile islamizaciju, dajui kranima minimalna prava propisana erijatom, status poznat i kao dhimi8, a sve s ciljem krajnjeg nestanka kranstva i potpune islamizacije Bosne i Hercegovine.
2.2. Konfliktnost islama Agresivnost osmanlijske vladavine i progoni krana u Bosni i Hercegovini oitovali su se u vie navrata, a ovdje e se navesti samo nekoliko primjera: odmah nakon dolaska Osmanlija u 15. stoljeu potpuno je unitena travnika upa, vjernici protjerani a crkva i samostan nedaleko Travnika srueni9; u prvoj polovici 16. stoljea, u doba velikih progona krana sa strane Gazi Husrev Bega, iz Bosne se iselio veliki broj katolika a uniten je i veliki broj samostana i crkava, kao na primjer franjevaki samostani u Visokom, Kraljevoj Sutjesci,
6 7
Isto, str. 70. Mlivoni, Ivica. Al Qaida se kalila u Bosni i Hercegovini, Naa ognjita: Split Mostar, 2007., str. 23 8 Prethodno je ve opisan poloaj nemuslimanskih skupina pod erijatskim pravom, na ovom mjestu se iznosi i arapski naziv za njih. Meutim kao dhimiji se smatraju samo idovi i krani, dok politeistima i ateistima po erijatu nema mjesta u zajednici, iznimka su neka kasnija tumaenja erijatskog prava u kojima se toleriraju i politeisti (Hinduisti), no sa znatno manjim pravima nego idovi i krani. 9 Mlivoni, Ivica. Zloin s peatom: Genocid i ratni zloini muslimansko-bonjakih snaga nad Hrvatima BiH 1992. 1994., Centar za prikupljanje dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom ratu Zagreb, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak podrunica Split: Mostar Split Zagreb, 1998., str. 51.
Fojnici, Kreevu i Konjicu10, veliki broj franjevaca je ubijen ili protjeran11; 1745. fojniki su muslimani brutalno ubili mjesnog franjevca12, a procjenjuje se da je tijekom cjelokupne osmanlijske vladavine pogubljeno oko 100 franjevaca13. Ne treba se duboko zagrebati u povijest da bi se zakljuilo kako su odnosi muslimana prema drugim narodima i kulturama esto bili destruktivni, povijest Bosne je u tome samo jedan mali djeli, jer su se sline stvari dogaale i u drugim zemljama u kojima su nemuslimani bili pod vlau muslimana, ili su neposredno graniili s njima. Takav razvoj dogaaja se moe pratiti od 7. stoljea pa sve do dananjih dana14. Samuel P. Huntington u tome vidi zapravo jedno pravilo, te u svojemu djelu Sukob civilizacija tvrdi da je islam u svojoj povijesti pokazao da mu je nasilje u naravi, te da je sam po sebi u najmanju ruku konfliktan. Huntington smatra da se u tom aspektu islam nije promijenio ni do dananjih dana, da bi to potkrijepio iznosi slijedee podatke na temelju kojih tvrdi da islam ima krvave granice: 1. Muslimani su sudjelovali u 26 od 50 etnopolitika sukoba 1993. 1994., koje je temeljno analizirao Ted Robert Gurr. Od toga broja 20 je sukoba izbilo izmeu skupina koje pripadaju razliitim civilizacijama, od ega 15 izmeu muslimana i nemuslimana. Ukratko, meucivilizacijskih sukoba u koje su bili umijeani muslimani bilo je triput vie nego sukoba izmeu svih nemuslimanskih civilizacija. (...) Sukobi u koje su umijeani muslimani takoer se obino odlikuju velikim brojem rtava. Od est ratova, u kojima je prema Gurrovoj procjeni poginulo najmanje 200.000 ljudi, tri su voena (Sudan, Bosna, Istoni Timor) izmeu muslimana i nemuslimana, dva (Somalija, Irak-Kurdi) izmeu muslimana, a u samo jedan (Angola) bili su umijeani nemuslimani. 2. New York Times je utvrdio 48 lokacija na kojima se 1993. zbilo oko 59 etnikih sukoba. Na pola tih lokacija muslimani su se sukobili s drugim muslimanima ili s nemuslimanima. (...) 3. U jo jednoj analizi, Ruth Leger Sevard utvrdila je 29 ratova (rat definira kao sukob s vie od 1000 poginulih tijekom jedne godine) koji su bili tijekom 1992.
10 11
Mlivoni, 2007., str. 24 Mlivoni, 1998., str. 113. 12 Mlivoni, 2007., str. 25. 13 Dossier. Zloini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH 1992. 1994., Centar za istraivanje i dokumentaciju: Mostar, 1999., str. 5. 14 Huntington, str. 263. Autor izmeu ostaloga navodi slijedee: Od 28 sukoba du razdjelnice izmeu muslimana i nemuslimana tijekom devedesetih godina, 19 se odnosilo na sukobe izmeu muslimana i krana. Jednanaest je sukoba bilo s pravoslavnim kranima, a sedam sa sljedbenicima zapadnog kranstva u Africi i u Jugoistonoj Aziji. Samo se jedan od tih silovitih ili potencijalno silovitih sukoba sukob izmeu Hrvata i Bonjaka zbio neposredno du razdjelnice izmeu Zapada i islama.
godine. Devet od dvanaest meucivilizacijskih sukoba odnosilo se na sukobe izmeu muslimana i nemuslimana, a muslimani su i ovaj put vodili vie ratova nego narodi svih drugih civilizacija.15 Navedeni podaci svakako se ne mogu ignorirati ili omalovaavati. No na ovome mjestu valja postaviti pitanje u kolikoj je mjeri religija odigrala svoju ulogu u hrvatskomuslimanskom ratu od 1993. 1994. godine. Zapravo, u kolikoj mjeri je islamski fundamentalizam doprinuo izbijanju sukoba? O tome e u jednom od kasnijih poglavlja biti rije. Meutim, odmah valja naglasiti, da bi bilo povrno ovaj dogaaj svesti na isto vjerski rat, ne uzimajui u obzir specifine drutveno-politike okolnosti koje su i dovele do njega, a posebno razdoblje socijalistike Jugoslavije. Religije su kroz vie stoljea ostavile svoj neizbrisivi trag u narodima Bosne i Hercegovine, no usponi nacionalizma u 19. stoljeu, kao i doba ideologija u 20. stoljeu, nisu zaobila ni Bosnu i Hercegovinu. Tako da je nuno analizirati i te imbenike ukoliko se eli dobiti jasnija slika o tim dogaajima s kraja 20. stoljea.
15
Isto, str. 315. 316.
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Odnosi bosanskohercegovakih muslimana i Hrvata kroz 20. st.
3. Odnosi bosanskohercegovakih muslimana i Hrvata kroz 20. st.

Slabljenjem sveukupne moi Osmanlijskog Carstva, te nizom poraza koje je pretrpjelo, u pitanje su se doveli i zapadni posjedi Carstva. Tako je 1878. godine na Berlinskom kongresu odlueno da Bosna i Hercegovina ulazi u sastav Austro-Ugarske, te je iste godine austro-ugarska vojska okupirala tu zemlju. To je bilo prvi put u povijesti da su se bosanskohercegovaki muslimani nali pod vlau stranog, kranskog gospodara. To je bio i poetak raskida bosanskohercegovakih muslimana s ostatkom islamskog svijeta i kulture, to e uvelike utjecati na stvaranje svojevrsnog otuenja od islama kod muslimana u Bosni i Hercegovini. Muslimani su teko prihvaali novu vlast, iako ona nije favorizirala niti jednog od triju naroda16, muslimani su joj pruali otpor17. Nova vlast uvodi naelo graanske jednakosti, a islam gubi svoju ulogu u drutvenom i politikom ivotu. Takve promjene su s oduevljenjem doekali krani Bosne i Hercegovine, jer je s time prekinuta stoljetna diskriminacija. Dolazi i do demografske revitalizacije katolika, iji je udio narastao s 18,08% 1879. na 22,87% 1910. godine, udio pravoslavaca se nije znatno promijenio (oko 43%), a broj muslimana je opadao, uglavnom zbog iseljavanja (s 38,73% na 32,25%)18. Meutim, politika Bea prema Bosni i Hercegovini je u konanici razoarala Hrvate, koji su se nadali eventualnom prikljuenju Bosne i Hercegovine Trojednoj kraljevini. S druge strane, Srbi su smatrali da se Bosna prije ili kasnije mora prikljuiti Kraljevini Srbiji. Imajui tenje Srba i Hrvata na umu, Be je nastojao Bosnu uiniti to samostalnijom od hrvatskog i srpskog utjecaja koji su stalno jaali. Dolaskom ministra financija Benjamina Kallaya (1882.-1903.) ta se zamisao poela realizirati. On je naime kreator zamisli o samo jedno j naciji u Bosni i Hercegovini Bonjacima19
20
. Prema toj ideji u Bosni ivi samo jedan narod, bez obzira na
vjeroispovijest, sa posebnim imenom, te posebnim jezikom i pismom. Meutim, ideja je prihvaena samo od jednog dijela muslimanskog stanovnitva, dok su se Hrvati i Srbi nastojali to tjenije povezivati sa svojim matinim zemljama. Tako je ta ideja o jednoj jedinstvenoj bonjakoj naciji propala poetkom 20. stoljea, no ponovno e aktualnom postati krajem 20. i poetkom 21. stoljea. Ovaj put poticaj zato nije doao izvana, ve sa strane bosanskohercegovakih Muslimana.
16 17
aki, str. 68. Ilii, str. 80. 18 Mlivoni, 2007., str. 26 19 Ilii, str. 81 20 aki, str. 68.
3.1. Hrvati islamske vjeroispovijesti Kao to je ve prije spomenuto, ni muslimani nisu bili skloni konceptu bonjake nacije, naprotiv, poetkom 20. stoljea sve je vie rairena teza o Srbima islamske vjeroispovijesti, i to ne samo kao fraza velikosrpskih krugova, ve se i odreeni broj muslimana tako poeo deklarirati, a neki muslimani postaju i lanovima teroristike organizacije Mlada Bosna21, na koju je znatan utjecaj imala velikosrpska organizacija Crna ruka. Razliita opredjeljenja muslimana za nacionalnu pripadnost svjedoi zapravo o dubokom problemu identiteta, dok su se s jedne strane Hrvati i Srbi uspijeli homogenizirati i konstituirati u moderne politike nacije, kod muslimana je to izostalo. Zbog toga moemo i naii na primjere u kojima se muslimani opredjeljuju kao pripadnici hrvatske ili srpske nacije. Zbliavanje Hrvata i muslimana poelo je u doba Kraljevine Jugoslavije, kada su i jedna i druga skupina bile izloene srpskoj hegemoniji. Izmeu ostaloga, ve su u 19. stoljeu neki politiari, a ponajprije dr. Ante Starevi, njegovali sliku o muslimanima kao pripadnicama hrvatskog naroda, smatrajui da vjeroispovijest ne moe biti temelj na kojemu se gradi nacionalni identitet, to je kasnije znatno utjecalo i na Ustaki pokret, a manifestiralo se u politici Nezavisne drave Hrvatske (NDH). Tako je Mile Budak 1934. godine u jednoj od svojih knjiga napisao da su bosanski muslimani rasno najii, najmanje natrunjeni Hrvati22. Takoer valja napomenuti jedan detalj koji dodatno potvruje tolerantnost Hrvata prema islamu; Hrvatski dravni sabor je ve 1916. godine donio zakon s kojim islam priznaje ravnopravnim s postojeim vjeroispovijestima23, to je u ono doba doista odskakalo od ostalih zapadnih zemalja. Dobar indikator koji pokazuje zbliavanje Hrvata i muslimana u Kraljevini Jugoslaviji jest injenica da su se gotovo svi lanovi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) izjanjavali kao Hrvati islamske vjeroispovijesti24. S druge pak strane, u doba Kraljevine Jugoslavije, tonije 1939. godine, poinje i povijest suvremenog islamskog fundamentalizma u Bosni i Hercegovini. Iako su veze bosanskohercegovakih muslimana s islamskim svijetom bile izrazito oslabile, tada se poinju okupljati ljudi koji su kasnije (1941. godine) osnovali organizaciju pod nazivom Mladi muslimani25. Ta je organizacija bila pod jakim utjecajem muslimana kolovanih na kairskom sveuilitu Al Ahzar, a vrste veze su odravali i s teroristikom organizacijom Muslimanska
21 22
Mlivoni, 2007., str. 28. Matkovi, Hrvoje. Povijest Nezavisne drave Hrvatske, Naklada Pavii: Zagreb, 2002., str. 132. 23 Mlivoni, 2007., str. 244. 24 aki, str. 74. 25 Mlivoni, 2007., str.30.
braa (Ikwhan el Muslemin)26. Cilj te organizacije jest uspostava teokratske drave i borba protiv sekularizacije drutva, a vano je napomenuti da je upravo ta organizacija (Mladi muslimani) jedna od najzaslunijih za stvaranje Stranke demokratske akcije (SDA) 1990. godine, o emu svjedoi i prvi predsjednik te stranke Alija Izetbegovi u svojoj knjizi Mladi muslimani27. Kada se Kraljevina Jugoslavija raspala pred napadom njemake vojske 1941. godine, na njenim ruevinama se izgradio novi politiki poredak, iji je dio i NDH u iji je sastav ula cjelokupna Bosna i Hercegovina. Zanimljivo je da su i Mladi muslimani pozdravili uspostavu NDH28, a mnogi su muslimani sluili u oruanim snagama Nezavisne drave Hrvatske (OS NDH). Nova ustaka vlast je na muslimane gledala kao na Hrvate islamske vjeroispovijesti, a da su muslimani prihvaali takav status najbolje svjedoi njihova brojna zastupljenost u OS NDH, kao i injenica da je jedna od najelitnijih ustakih postrojbi, Crna legija, u velikom dijelu bila sastavljena od muslimana. Takoer su na podruju NDH osnovane dvije divizije Waffen-SS-a, od kojih je poznatija, 13. Waffen-SS divizija Handar, koja je brojala nekih 20.000 pripadnika, kao duhovnog vou imala jeruzalemskog muftiju El Husseinija. Heinrich Himmler, koji je inae bio antireligijski nastrojena osoba, je spomenutoj diviziji doputao slobodu prakticiranja vjerskih obiaja, smatrajui da je islam vrlo praktina i atraktivna religija za vojnike29. Muslimani su takoer obnaali visoke dravne slube u NDH, kao na primjer dr. Daferbeg Kulenovi, koji je bio potpredsjednik i ministar u vladi. Vlastima NDH je svakako bilo u interesu njegovati dobre odnose s muslimanima, to se oitovalo ne samo kroz prije navedeno, ve i u svim aspektima javnog ivota u NDH, a u Zagrebu je Muzej likovnih umjetnosti Ivana Metrovia pretvoren u damiju30. 3.2. Socijalistika Jugoslavija i muslimanska nacija Slomom NDH i dolaskom komunista na vlast 1945. godine, nastale su promjene koje su temeljito promijenile drutvenu sliku u novoj dravi, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Tu su godinu obiljeila velika stradanja ljudi koji su sa strane komunista bili proglaeni kao narodni neprijatelji. U tu kategoriju je spadao doista iroki spektar ljudi, no nije se radilo samo o pripadnicima protivnikih vojnih formacija, ve i o velikom broju civila koji su sa strane
26 27
Isto Isto, str. 31. 32. 28 Isto, str. 32. 29 Williamson, Gordon. Die SS: Hitlers Instrument der Macht, Neuer Kaiser Verlag: Klagenfurt, 2002., str. 129. 30 Matkovi, str. 134.
komunista bili smatrani neprijateljskim elementima. Stradanja nisu zaobila ni Bosnu i Hercegovinu, u kojoj se i danas nalazi niz masovnih grobnica iz razdoblja neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Kako je veliki broj muslimana sluio u OS NDH, i oni su bili pod udarom komunista, mnogi od njih su stradali nakon predaje OS NDH kod Bleiburga i na Krinom putu. Veliki broj Hrvata, kao i muslimana, je ipak izbjegao iz zemlje, te provodei neko vrijeme po logorima u Austriji i Italiji, konano nalo spas u zapadnim ili prekomorskim zemljama. S druge pak strane, nisu ni svi muslimani bili lojalni NDH, tako su na primjer muslimani iz srednje Bosne uglavnom sluili za vrijeme rata u partizanskoj gerili31, za razliku od svojih hrvatskih susjeda. A kako su u poslijeratnoj srednjobosanskoj lokalnoj vlasti, na raun ratnih zasluga, uglavnom muslimani obnaali dunosti, meu Hrvatima se govorilo da je ponovno doao turski vakat32. Slino je bilo i u Prozoru, gdje je 1944. godine osnovana jedna od rijetkih partizanskih brigada s preteno muslimanskim sastavom33. U politiko-administrativnom smislu, Bosna i Hercegovina je u novoj Jugoslaviji postala jedna od est republika. Ona je ve prema rezoluciji Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) iz 1943. godine odreena kao ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska s punom ravnopravnou i jednakosti svih Srba, muslimana i Hrvata34. Bosna i Hercegovina je bila neka vrsta Jugoslavije u malome, njezin opstanak je ujedno bio i jamstvo opstanka samog jugoslavenskog koncepta. Jer ukoliko Bosna i Hercegovina, kao ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska, ne bi mogla preivjeti, to bi ujedno znailo i propast Jugoslavije koja je jednako toliko multietnika i multikonfesionalna. Meutim, komunistika vlast u Jugoslaviji je itekako bila svjesna te injenice, zbog toga se njen dravni aparat i toliko odluno borio protiv svake vrste nacionalizma, znajui da je to jedan od najjaih dezintegrirajuih faktora uope. Probleme vienacionalnih drava jezgrovito je saeo dr. Vlado aki u svojoj ekspertizi o ratu u Bosni i Hercegovini: Vienacionalne drave su one u kojima razliite grupe ljudi, koje se smatraju odvojenim nacijama i koje u stvari mogu uspostaviti zasebne nezavisne drave,
31 32
Mlivoni, 2007., str. 33. Luci, Ljubo. itelji bosanske vjetrometine Hrvati i Muslimani, Svijetlo rijei, 1993., str. 5. prema Mlivoni, 2007., str. 33. 33 Marijan, Davor. Sukob HVO-a i ABiH u Prozoru, u listopadu 1992. u: asopis za suvremenu povijest, god. 38., br. 2, 2006., str. 380. 34 Rezolucija Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine od 26. i 27. 11. 1943., prijepis u: Trnka, Kasim. Konstitutivnost naroda, Vijee Kongresa bonjakih intelektualaca: Sarajevo, 2000., str. 145., prema: Marijan, Davor. Vjetaki nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.) u: asopis za suvremenu povijest, god. 36., br. 2., 2004., str. 211.
10
ive zajedno u jednoj zemlji. Te grupe ne doivljavaju dravu kao svoju primarnu identitetsku grupu, nego su primarno vezani uz vlastitu naciju (primjerice Rusi i Ukrajinci u bivem Sovjetskom Savezu). U tim sluajevima niti jedna nacija ne kontrolira u potpunosti vlastitu sudbinu i niti jedna nacija nema svoju nezavisnu dravu. Samim time vienacionalne drave sadre trajne dezintegrirajue snage, te se s razine takvih drava moraju ulagati stalni napori kako bi se sprjeilo buktanje i eksplozija takvih snaga. Dinamika nacionalizma u takvim dravama vjerojatno e biti usmjerena tenji prema nezavisnosti, budui da je za izraeni nacionalizam karakteristina elja za jedinstvom i nezavisnou (vidljivo na primjerima Sjeverna Irska, Jugoslavija, Kosovo, Rusije, Turska i Kurdi, Cipar).35 Jednopartijska i totalitarna vlast u Socijalistikoj federativnoj republici Jugoslaviji (SFRJ), kao glavni destabilizirajui faktor nije samo vidjela nacionalizam, ve i religiju. Iako je Jugoslavija formalno priznavala slobodu vjeroispovijesti, kao i jednakopravnost svih vjerskih zajednica, ta su naela u velikom broju sluajeva bila krena36. O tome najbolje svjedoi obraun s Katolikom crkvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; progoni i ubojstva sveenstva37, montirani sudski proces protiv zagrebakog nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i pokuaj odvajanja Katolike crkve u Hrvatskoj od Vatikana. to se tie islamske vjerske zajednice, ona je stavljena pod puni nadzor dravnih vlasti, te je njeno djelovanje znatno sueno38. Takoer je dolo do likvidacije istaknutih pripadnika islamske zajednice, kao na primjer Ismeta Muftia, zagrebakog muftije, kojega su partizani ubili 1945. godine. A obraun s radikalnijim islamistikim organizacijama, kao to su prethodno spomenuti Mladi muslimani, dogodio se 1946., kada je uhieno desetak lanova, a meu njima i Alija Izetbegovi, koji su zatim na vojnom sudu osueni na viegodinje kazne zatvora39. No to nije znailo defintivni prekid rada takvih organizacija u SFRJ. Kada govorimo o odnosu SFRJ prema religiji, valja imati na umu i sustavnu ateizaciju drutva sa strane vlasti, u kojemu se na religiju gledalo kao na neto nazadno i nepoeljno, neto to bi kroz povijest, kao posljedica progresa, u konanici trebalo nestati. Iako je broj vjernika doista i opao za vrijeme komunizma, a crkve i damije bile praznije, vjera je i dalje ostala utjecajan i snaan imbenik u drutvu. Religiju je SFRJ nastojala nadomjestiti sa
35 36
aki, str. 33. 34. Mlivoni, 2007., str. 35 37 Samo u hercegovakoj franjevakoj provinciji ubijeno je 66 franjevaca. Dossier. (...), str. 6. 38 Mlivoni, 2007., str. 35. 39 Isto, str. 34.
11
stvaranjem kulta linosti komunistikog voe Josipa Broza, masovnim proslavama i paradama s kojima bi se slavili svi dogaaji vani za nastanak socijalistike Jugoslavije i slino. S druge strane, religijski blagdani su bili namjerno ignorirani i omalovaavani. Kult linosti, masovne proslave dravnih blagdana, vojne parade, narodni heroji, komunistiki simboli sve su to elementi koji svjedoe o tome kako su vlasti nastojale nadomjestiti stare tradicije i vrijednosti, koje su kod svakog naroda bile razliite, s novim, koje bi svima bile zajednike, to je najbolje saeto u paroli Bratstvo i jedinstvo. Realno gledajui, zatiranje nacionalizma i religijskog identiteta, kao i uvoenje jugoslavenstva kao nacionalne kategorije, nije uspjelo homogenizirati stanovnitvo SFRJ. Razlozi toga su viestruki, a ponajprije ga valja pronai u injenici da ta drava nije bila percipirana kao zajednika od velikog broja njenog stanovnitva. Tome je pridonijela i injenica nepostojanja ravnopravnosti, o emu svjedoi nadproporcionalna zastupljenost Srba u partiji, administraciji, pravosuu, policiji i vojsci40. Iako su Srbi bili najbrojniji narod u SFRJ, demografski su u tom razdoblju najbolje napredovali muslimani, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u ostalim dijelovima tadanje Jugoslavije, a posebno na Kosovu 41. Jedan dogaaj koji je posebno vaan za muslimane, tonije za stvaranje nacionalnog identiteta kod njih, jest priznavanje statusa muslimana kao nacije 1971. godine42, a potvreno je Ustavom iz 1974. godine43. To je zapravo prvi put u povijesti da se vjeroispovijest izjednaila s narodnou, a od tada se, kada se govori o muslimanima Bosne i Hercegovine, njihovo ime pie s velikim M, jer je u tom kontekstu rije o narodu.
3.3. Islamski preporod i Bosna i Hercegovina I dok su u Bosni i Hercegovini muslimani dobili status naroda, a s time rijeena dilema o muslimanima kao Srbima ili Hrvatima islamske vjeroispovijesti, u ostatku islamskog svijeta odvijaju se sasvim drukiji procesi. Naime, poetkom sedamdesetih godina islamski svijet je zahvaen snanim vjerskim preporodom, koji je svoje ishodite imao u sveuilitima muslimanskih zemalja, a predvoen je bio studentima i intelektualcima44. Dolazi do osnivanja niza islamistikih organizacija, iji su lanovi veinom iz srednjeg gradskog stalea, mlai i dobro obrazovani45. Upravo su takve organizacije i pokreti snano utjecali na radikalizaciju
40 41
Ilii, str. 84. Huntington, str. 320. 321. 42 Ilii, str. 84. 43 Mlivoni, 2007., str. 35 44 Huntington, str. 144. 145. 45 Isto, str. 146.
12
drutava muslimanskih drava, djelujui preko damija, dobrotvornih organizacija, zaklada, vjerskih kola i ostalih institucija. Suoeni s rastom islamizma u drutvu, naelno sekularne vlasti u muslimanskim zemljama su se nastojale prilagoditi, a mnoge od njih su reafirmirale islamsku narav svojih drava46, to se oitovalo u islamizaciji zakonododavstva kao na primjer u Pakistanu ili Indoneziji. Ponovno buenje islama sa sobom nosi i odbojnost, ako ne i prijezir prema Zapadu i njegovim vrijednostima. Razlozi koji su doveli do ponovnog buenja islama i uspona muslimanskih zemalja viestruki su, a ponajprije su ukorijenjeni u demografskom rastu, dekolonizaciji, modernizaciji i naftnom bogatstvu muslimanskih zemalja. Ipak, na ovom mjestu valja postaviti pitanje koliki je odjek islamski preporod imao u Bosni i Hercegovini? S obzirom na to da se Bosna i Hercegovina nalazila u sklopu jedne komunistike i totalitarne drave, u kojoj uostalome nije postojala muslimanska veina, a njene veze s ostatkom islamskog svijeta su bile oslabile, islamski preporod je izostao. No to ne znai da u tadanjoj SFRJ nije bilo djelovanja islamskih fundamentalista. SFRJ kao zemlja zaetnica pokreta nesvrstanih, uvijek je njegovala dobre odnose sa zemljama islamskog svijeta. U nju su dolazili i studenti iz tih zemalja, koji su sa sobom donijeli i ideje islamskog preporoda, posebno u razdoblju nakon iranske islamske revolucije 1979. godine, kada je dolo do poveanja iranskih dravljana u SFRJ, iji je broj 1989. godine iznosio 160647. Nadalje, u sedamdesetim godinama Muslimanska braa intenziviraju svoje veze s Mladim muslimanima u Jugoslaviji, a nakon to je 1981. u Egiptu ubijen predsjednik El Sadat, mnogi lanovi Muslimanske brae bjee u Jugoslaviju, prijavljujui se kao studenti48, a njihov se broj u SFRJ tada procjenjuje na preko 35049. Jedan od glavnih posrednika izmeu Muslimanske brae i Mladih muslimana je Fatih El Hassanein, bliski prijatelj Alije Izetbegovia, koji je 1987. u Beu osnovao Third world relief agency (TWRA)50, humanitarna organizacija pod ijim e pokroviteljstvom kasnije mudahedini biti prebacivani u Bosnu i Hercegovinu. Alija Izetbegovi 1970. godine dovrava svoju Islamsku deklaraciju, tekst koji e kasnije u Republici Bosne i Hercegovine (R BiH) biti tiskan u preko 200.000 primjeraka51, a koji je po svojoj prirodi ideoloko-politiki zapis koji zagovara uspostava islamske drave. Sam podnaslov glasi: Jedan program islamizacije muslimana i
46 47
Isto, str. 148. Mlivoni, 2007., str. 36. Uostalome, iranska je obavjetajna sluba, kao i Revolucio narna garda imala svoju ulogu u ratu u Bosni i Hercegovini 1992. 1995. godine. 48 Lui, Ivo. Bosna i Hercegovina i terorizam u: Gaudeamus: znanstveno-struni asopis za drutvena pitanja, br. 5. 6/2000., str. 54. 55. 49 Mlivoni, 2007., str. 37. 50 Isto, str. 36 51 Praljak, Slobodan. Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski (bonjaki) odnosi 1991. 1995., Oktavijan d.o.o., Nikola Babi Praljak: Zagreb, 2009., str. 4.
13
muslimanskih naroda. Iako neki povjesniari osporavaju njezinu prirodu kao ideolokopolitikog programa52, Deklaracija obiluje s mnogim dijelovima koji dokazuju suprotno. Tako Izetbegovi na poetku Deklaracije poruuje: (...)Mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su muslimani odluili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli53. Pri tome ne treba dvojiti je li Izetbegovi Bosnu i Hercegovinu smatrao dijelom islamskog svijeta, kasnije je to u vie navrata potvrdio, rijeju i djelom. Svoj prijezir prema sekularnim muslimanskim dravama iskazao je i slijedeom reenicom: Turska kao islamska zemlja vladala je svijetom. Turska kao europski plagijat predstavlja treerazrednu zemlju, kakvih jo ima stotina na svijetu54. Kao i: Nema, dakle, laikog principa, a drava treba da bude izraz i da podrava moralne koncepte religije55. Zbog toga i ne udi to Izetbegovi u svojim posjetima Turskoj nije niti jedan put posjetio grob Mustafe Kemala Pae Ataturka, oca moderne turske drave. Da Izetbegovi islam shvaa kao temelj prema kojemu bi se trebala izgraditi drava, kao i to da je islam neodvojiv od politike, iznosi u sljedeim reenicama: Najkraa definicija islamskog poretka, definira ga kao jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i drave, dobrovoljnosti i prisile. Kao sinteza ovih komponenata, islamski poredak ima dvije temeljne pretpostavke: islamsko drutvo i islamsku vlast. (...) Islamsko drutvo bez islamske vlasti je nedovreno i nemono; islamska vlast bez islamskog drutva je ili utopija ili nasilje. Musliman ne postoji kao jedinka. Ako hoe da ivi i opstane kao musliman, on mora stvarati sredinu, zajednicu, poredak. On mora izmijenjiti svijet ili e sam biti izmijenjen. Povijest ne poznaje niti jedan istinski islamski pokret koji nije istovremeno bio i politiki pokret. To je stoga to je islam vjera, ali je istovremeno i jedna filozofija, jedan moral, jedan poredak stvari, jedan stil, jedna atmosfera jednom rijei, jedan integralni nain ivota.56
52
Ivankovi, eljko Meli, Dunja. Der bosniakisch-kroatsiche Krieg im Kriege u: Der Jugoslawien-Krieg: Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen , VS Verlag fr Sozialwissenschaften, 2007., str. 419. Tako na primjer dr. Ivo Banac smatra da se Islamsku deklaraciju treba shvatiti kao zapis koji nastoji pomiriti islamske vjerske tradicije s napredkom. 53 Izetbegovi, Alija. Islamska deklaracija, str. 4. (Dostupno na sahwa.info/downloads/knjige/Porodicna%20Biblioteka/Islamskadeklaracija.pdf [15:44h, 19. kolovoz 2010.]) 54 Isto, str. 5. 55 Isto, str. 22. 56 Isto, str. 19.
14
Priloeno je samo dio onoga to Izetbegovi iznosi u svojoj Deklaraciji, no bez dvojbe se moe tvrditi da tekst pokuava ne samo pomiriti islamske vjerske tradicije s napredkom, ve je jasan putokaz kako napredak treba podrediti islamu, te kako se muslimani jedino mogu emancipirati u islamskoj teokratskoj dravi. Moda bi i ovaj tekst bio drugorazredne vanosti da ga nije napisao kasniji voa bosanskohercegovakih Muslimana, i u tom kontekstu ga valja drati na umu. Bjelodano je da su u njemu utkana razmiljanja koja su kasnije dala snaan peat muslimanskoj politici tijekom rata u Bosni i Hercegovini, a injenica to je tada tiskan u preko 200.000 primjeraka samo dodatno to potvruje.
15
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Raspad Jugoslavije i kriza u Bosni i Hercegovini
4. Raspad Jugoslavije i kriza u Bosni i Hercegovini

Dogaaj koji je oznaio poetak kraja SFRJ jest smrt njenog doivotnog predsjednika Josipa Broza, nakon kojega je kolektivno predsjednitvo preuzelo vlast. Zapravo e se mo, koja je velikim dijelom bila koncentrirana u rukama jednog ovjeka, kanalizirati kroz tri institucije: Savez komunista Jugoslavije (SKJ), konkretnije kroz njen Centralni komitet (CK), obavjetajne slube i Jugoslavensku narodnu armiju (JNA). Dravu su nakon Titove smrti potresle mnoge politike i gospodarske krize, kao to je kriza na Kosovu ili openita loa gospodarska situacija koja se osjetila u tom desetljeu, a aktualnim su ponovno postala nerijeena nacionalna pitanja. Svi ti imbenici su doveli do ubrzanja dezintegracijskih sila u Jugoslaviji, od kojih je najjai bio porast srpskog nacionalizma, te dolazak Slobodana Miloevia na vlast u Srbiji. On je nagovjetaj rata dao jo krajem lipnja 1989. godine, na 600. obljetnicu Kosovske bitke, kada je, na Gazimestanu, naglasio mogunost ratnih pohoda na susjedne narode. A sva nemo Saveza komunista iskazala se na 14. kongresu SKJ u sijenju 1990., koji je bio svojevrsni rekvijem za Jugoslaviju. U takvim okolnostima, uvjetovane i padom komunizma u zemljama istone Europe, tadanje komunistike vlasti u SFRJ donose odluku o raspisivanju prvih slobodnih i demokratskih izbora. 4.1. Dolazak viestranaja i posljedice prvih izbora u BiH Od svih Saveza komunista (SK) u SFRJ, SK Bosne i Hercegovine (SKBiH) se najupornije borio protiv uvoenja viestranaja i demokratskih izbora57. Ipak, na kraju ih je ope stanje u dravi prisililo da raspiu izbore, koji su bili i najavljeni za 18. studenoga 1990. godine. Rezultat izbora je jasno potvrdio opredjeljenje stanovnitva BiH za nacionalne stranke, komunisti su izgubili, a pobijedila je koalicija nacionalnih stranaka, sastavljena od SDA, Srpske demokratske stranke Bosne i Hercegovine (SDS BiH) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), koji su sveukupno dobili 77,5% glasova58, to jest 84% mandata u Skuptini Socijalistike republike Bosne i Hercegovine (SRBiH) 59. Da se glasovalo po nacionalnom kriteriju potvruje i podjela zastupnikih mjesta u Skuptini SRBiH: SDA je dobio 35,83%, SDS BiH 30,00% i HDZ BiH 18,35%60
57
61
. Meutim, ta
Lui, Ivica. Bosna i Hercegovina od prvih izbora do meunarodnog priznanja, u: asopis za suvremenu povijest, br. 1., 1. 308., 2008., str. 108. 109. 58 Ilii, str. 88. 59 Lui, str. 111. 60 Herceg, N. - Tomi, Z. Izbori u BiH, Sveuilite u Mostaru/Centar za studije novinarstva: Mostar 1998.,
16
antikomunistika koalicija nije bila dugog vijeka, a prva zasjedanja u Skuptini su dala naslutiti nadolazee dogaaje. Prijepori su se vodili oko identiteta, jezika i pisma u Bosni i Hercegovini, srpski zastupnici su traili tiskane materijale na irilici, Hrvati na hrvatskom jeziku, a Muslimani na latinici s potovanjem bosanskohercegovake specifinosti62. Najvei prijepori su ipak nastali u vezi budueg ureenja Jugoslavije, dok je SDS BiH slijedio politiku Srbije, te se zalagao za unitarnu i centralistiku dravu, HDZ BiH se tome otro protivio, te se zalagao za konfederaciju. S druge strane, SDA se dvoumio izmeu tih opcija, iako je naelno bio za konfederaciju, u nekim trenucima je iskazao i spremnost prihvaanja koncepta unitarne Jugoslavije63. Nedvojbeno je da se tadanja muslimanska politika elita zalagala za opstanak bilo kakve Jugoslavije, to potvruje i Sulejman Tihi64 jednom svojom kasnijom izjavom: HDZ je elio izlazak iz Jugoslavije to je mogue prije, a mi to nismo eljeli65. Motivi takvog djelovanja se daju naslutiti i iz sljedee izjave Ejupa Gania66, jugoslavenskog lana Predsjednitva SRBiH-a: Muslimanima najvie odgovara Jugoslavija. Muslimani su po cijeloj Jugoslaviji. U Srbiji ima Muslimana, u Sandaku, ima ih u Zagrebu. U Zagrebu Muslimani imaju grandiozan islamski centar. Ipak, Muslimani po mom miljenju nisu blii zapadnoj opciji.67
Naklonost Muslimana Jugoslaviji proizlazi iz toga jer je ona svojim postojanjem osigurala i postojanje same Bosne i Hercegovine, to je ona Muslimane priznala kao naciju, kao i zamisao da bi ona ubudue mogla posluiti kao temelj okupljanja svih muslimana, od Bosne i Hercegovine, preko Sandaka, pa sve do Kosova. Politika kriza u Skuptini SRBiH se produbila kada je klub zastupnika SDA u veljai 1991. predlagao usvajanje Deklaracije o dravnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine68, prema kojoj bi BiH
prema: Mrdulja, Saa. Hrvatska politika unutar BiH u kontekstu deklarativnoga i realnoga prostornog opsega Hrvatske Zajednice/Republike Herceg-Bosne (1991.1994.), Drutvena istraivanja, Vol. 18., 2009., br. 4. 5., str. 826. 61 Prema popisu stanovnitva iz 1991. godine u BiH je ivjelo 43,67 % Muslimana, 31,37 % Srba i 17,32 % Hrvata 62 irilica i hrvatski prevod, Osloboenje, 21. 12. 1990., prema Lui, str. 112. 63 Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 826. 64 Sulejman Tihi, bosanskohercegovaki politiar, jedan od osnivaa SDA, Izetbegoviev nasljednik na mjestu predsjednika stranke 65 Mi smo htjeli Jugoslaviju a Hrvati nisu, Slobodna Bosna, broj 337., 1. svibnja 2003., str. 20., prema Lui str. 113. 66 Kasnije se izjanjava kao Musliman 67 Gani, Ejup. Bosanska otrovna jabuka, Sarajevo: Bosanska knjiga, 1995., str. 349., prema Lui, str. 113. 68 Tuman, Miroslav Bili, Ivan. Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine 1991. - 1995. Zagreb, 2005., str. 2. 3.
17
trebala biti ureena kao graanska, a zapravo kao unitarno-centralistika drava s muslimanskom dominacijom, s obzirom na tendenciju porasta muslimanskog postotnog udjela u stanovnitvu BiH. Srpski zastupnici su estoko napadali tu deklaraciju69, a jedan od zastupnika Srpskog pokreta obnove (SPO) je poruio da mogu pristati na federalnu BiH, ali da je to maksimum, te je dodao: Ako vam to ne odgovara srpski narod e ivjeti u jedinstvenoj srpskoj dravi, ije su granice na istoku svetinje, a na zapadu jame koje su postale svetinje70. Bilo je dosta otrih izjava sa srpske strane, hrvatska strana, to jest HDZ BiH, se tom prigodom nije esto ukljuivao u raspravu, iako je podrao Deklaraciju, pozivao je i na kompromisno rijeenje71. Sjednice Skuptine SRBiH doveli su na vidjelo nepremostive razlike u hrvatskim, muslimanskim i srpskim konceptima o budunosti BiH, pokuaj pronalaska rijeenja za ureenje BiH iskazao se kontraproduktivnim te rezultirao stvaranjem jo nepovoljnije politike klime, koju je dodatno pogorala srpska pobunu i agresija JNA na Republiku Hrvatsku (RH), koje su svojevrsno najavili i rat u Bosni i Hercegovini. 4.2. Pripreme za poetak agresije JNA na BiH Sve iluzije o opstanku Jugoslavije su pale u vodu kada je JNA krenula u otvorenu agresiju na RH u ljeto 1991., podravajui srpske pobunjenike u Hrvatskoj, s ciljem osvajanja to veeg teritorija na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica. Da se JNA ve due spremala za vojno djelovanje protiv Hrvatske, a kasnije i Bosne i Hercegovine, moe se naslutiti ve iz osamdesetih godina, kada se ta komunistika vojska postupno pretvorila u instrument velikosrpstva. Do fundamentalnih promjena je dolo u asnikom kadru JNA, srpski udio konstantno je rastao, da bi nakon Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) 1986. godine preao 70%72. Jo indikativniji je bio preustroj oruanih snaga Socijalistike federativne republike Jugoslavije (OS SFRJ), dakle JNA i Teritorijalne obrane (TO) 1987. godine. Tada je Savezni sekretarijat za narodnu obranu (SSNO), ukinuo ustroj prema kojemu je svaka republika imala po jednu armiju, umjesto toga, uvedene su tri vojne oblasti i vojnopomorska oblast (VPO), od kojih je zbroj prve i tree vojne oblasti, te velikog dijela
69
Kasnije su se i srpski lanovi Predsjednitva SRBiH, Biljana Plavi i Nikola Koljevi, alili generalu Kadijeviu na tu deklaraciju, jer se s njom, kako su oni naveli, srpski narod stavlja u inferioran poloaj, Lui, str. 132. 70 Lui, str. 116, radi se o zastupniku SPO-a Radoslavu Spremu. 71 Isto, str. 117. 72 Domazet Loo, Davor. Hrvatska i veliko ratite:Meunarodne igre na prostoru zvanom biva Jugoslavija , Udruga sv. Jurja: Zagreb, 2002., str. 43.
18
VPO-a, odgovarao granicama Velike Srbije73. Jaanje Miloevieve struje u JNA dodatno je potvrdila smjena Branka Mamule, te postavljanje Veljka Kadijevaa za saveznog sekretara za narodnu obranu SFRJ74. Nadalje, vojni vrh JNA je imao dva obrambena plana prema kojemu je mogao ustrojiti operativni razmjetaj snaga. Prvi plan, S-1, je predviao agresiju na Jugoslaviju s istoka, a drugi S-2, sa zapada75. Od 1985. godine plan S-1 se odbacuje, a priprema se iskljuivo obrambeno djelovanje od agresije sa zapada76. JNA je svoje obrambeno djelovanje intenzivno uvjebavala na vojnim vjebama Romanija, koje su provedene jednom godinje od 1986. do 1990. godine77. U navedenome, to jest u preustroju JNA i u spomenutim vjebama lako se mogu prepoznati stvarne pripreme za poetak rata u RH i BiH. Izmeu ostaloga, taktiki manevri provedeni na tim vojnim vjebama su se uveliko koristili u agresiji na RH i BiH78. Zato je vie nego jasno zato je JNA 1991. godine rasporedila svoje korpuse u istonoj Hercegovini, zato su snage 10. mtbr. iz Mostara stacionirane na Kupresu (...) i, na kraju, zato se organizirala GZ i KRV Romanija 91. Jasno je da se radilo o planskim aktivnostima najvieg vojnog i srpskog rukovodstva na elu s Miloeviem. Ovi pokazatelji govore da je Bosna i Hercegovina, ustvari, okupirana na miran nain prije izvrene brutalne agresije poetkom aprila 1992. godine.79
4.3. Odnos BiH prema ratu u Hrvatskoj Iako se za godinu poetka rata u Bosni i Hercegovini uzima 1992. godina, ona je ve 1991. godine duboko uvuena u ratna zbivanja jer se s njenog teritorija vode ofenzivna djelovanja JNA prema teritoriju RH, ne samo to, i TO BiH, koja je formalno podreena vladi u Sarajevo, sudjeluju u agresiji na RH80.
73 74
Isto, str. 50. aki, str. 83. 75 Domazet Loo, 2002., str. 53. 76 Isto 77 Isto, str. 56. 78 Isto, str. 63. 78. 79 Drekovi, Ramiz. U obruu: Krajinici i Hercegovci u borbi na dva fronta , Dom tampe: Zenica, 2004., str. 33. 80 Marijan, 2004., str. 215. dr. sc. Davor Marijan dalje navodi: (...) Najmanje dvije brigade s podruja Bosanske krajine, 2. pjeaka (ili partizanska) iz Banja Luke i 5. partizanska Kozarska iz Prijedora, ratovale su na podruju zapadne Slavonije u sastavu Banjalukog korpusa. Za taj angaman pripadnici Teritorijalne obrane BiH primali su plau iz prorauna druge drave, susjedne Bosne i Hercegovine. Nije li onda dosljedno tvrditi da je BiH izvrila agresiju na Republiku Hrvatsku?
19
Njeno podruje (Bosne i Hercegovine81), je odreeno za tri operacijska pravca (Banja Luka Gradika Virovitica, Biha Karlovac Zagreb, Mostar Split), a za jedan je bila zalee (Knin Zadar). Teite djelovanja JNA je zamislila na podruju zapadne Bosne i Hercegovine. Ostala podruja, osim dijelova s izrazitom hrvatskom veinom (zapadna Hercegovina) koritena su za prometno i logistiko osiguranje agresije na Republiku Hrvatsku.82 Dok traje agresija na RH s teritorija BiH, muslimansko vodstvo u BiH se dri kao da ih se to ne tie. Ono i dalje smatra da je JNA njihova vojska, te da u Bosni i Hercegovini nee biti rata. Zanimljive su i neke reakcije dunosnika SDA u to vrijeme, tako na primjer dr. Maid Hadiomeragi, jedan od osnivaa SDA, referirajui se na hrvatsku i slovensku politiku, u veljai 1992. izjavljuje: Takvo prezirno izjanjenje neemo da ivimo sa Jugoslavijom zvui veoma podcjenjivaki i sa nipodatavanjem, osim to je i nezahvalnost, prema dosadanjim narodima. I slovenaka i hrvatska privreda su se dobro nazaraivali od tih naroda. Narodi Jugoslavije nisu nikada napadali vojniki niti su osvojili Sloveniju ili Hrvatsku (pa njihovo okretanje uperene sablje B. Jelaia sada prema nama, samo je plod ovinizma i bezumlja). Sreom se naoe Kninjani, pa im podgrijae stolicu te se deki ohladie od te bezumne zamisli, a onda pomalo i Slovenci splahnue.83 S ovom izjavom je spomenuti dunosnik SDA dao svoj blagoslov za agresiju na nezahvalnu i ovinistiku Hrvatsku. Jo poraavujue izjave muslimanskog vodstva su uslijedile nakon to je JNA usmjerila svoje vojno djelovanje prema ciljevima u BiH. Prvo mjesto koje je stradalo u BiH84 sa strane JNA je hrvatsko selo Ravno u Hercegovini, koje je uniteno, kao i jo est drugih sela u istoj opini, u sklopu napada JNA na Dubrovnik u rujnu i listopadu 1991. godine85. 6. listopada 1991. godine Alija Izetbegovi se obratio javnosti preko
81 82
Navod autora Marijan, 2004., str. 214. 83 Isto, str. 217. 84 Prvo napadnuto mjesto u BiH je hrvatsko selo Unita, na granici s RH, koje su 10. svibnja 1991. napali milicajci SAO Krajine. Reakcija vlade u Sarajevu prigodom tog dogaaja je izostala, iako je rije o teritoriju nad kojim ona naelno ima suverenitet. Praljak, Slobodan. Agresija Bosne i Hercegovine na Republiku Hrvatsku, Zagreb: 2007., str. 11. (Dostupno na www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/PUBLIKACIJE O RATU/Agresija BiH na RH/Agresija BiH na RH.pdf [16:10h, 21. sijeanj 2011.]) 85 Lui, str. 128.
20
TV Sarajeva, smatrajui napad JNA na hrvatska sela u BiH izoliranim primjerima srpskog i hrvatskog ekstremizma86, dao je sljedeu izjavu: Stavit u im svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne eli da bude uesnik u ovom bezumnom inu. Na osnovu navedenog i onih zakljuaka koje znate, odluka Predsjednitva o mobilizaciji, vae je pravo i dunost, graana BiH, da se ne odazivate na mobilizaciju, ni na poziv da uestvujete u graanskom ratu. Niste duni, zapamtite, nita vas ne obavezuje na to, da diete ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge (...). Zapamtite, ovo nije na rat. Neka ga vode oni koji ele da ga vode. Mi ne elimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno sa nama uinite sve da sauvamo mirnu Bosnu.87 Ovako dranje muslimanskog vodstva, bosanskohercegovakim Hrvatima je jasno dalo do znanja da ne mogu raunati na potporu Sarajeva u obrani svojih dom ova. Izjavom: Ovo nije na rat, Izetbegovi se ujedno svrstao na stranu JNA, jer nije osudio napad te vojske na graane drave kojoj je on formalno na elu. Da stvar bude jo gora, on istu tu JNA, nakon napada na hrvatska sela u Hercegovini, na sjednici Skuptine SRBiH 14. listopada 1991., naziva stabilizirajuim faktorom, te naivno tvrdi da je za rat potrebno dvoje88. A da apsurd bude jo vei, na istoj toj sjednici Skuptine, prije tih Izetbegovievih izjava, Radovan Karadi je otvoreno prijetio nestankom muslimanskog naroda u BiH89. Sutradan, 15. listopada, odran je sastanak republikog i vojnog vodstva SRBiH, na kojemu je Izetbegovi jo jedan put potvrdio da je iskljuivo voa Muslimana u BiH, a da ga se Hrvati ne tiu. To je potvrdio kada je rekao da mi sa armijom nismo imali niti elimo da imamo problema. Nadam se da ih neemo imati90. Upravo su Muslimani takvu naivnu politiku skupo platiti jer jednostavno nisu bili, ili nisu htjeli biti, svjesni onoga to se spremalo ne samo protiv Hrvata, nego i protiv njih samih. Mnogim Muslimanima je promakla srpska prijetnja prema njihovom opstanku, ignorirajui antimuslimanske izjave srpskih intelektualaca, kao i omalovaavanje porasta srpskog nacionalizma, Muslimani su i dalje bili uvjereni da rata nee biti91. S takvim nainom razmiljanja, muslimansko vodstvo e potpuno nespremno doekati otvorenu
86
Domazet Loo, Davor. Hrvatski Domovinski rat 1991. 1995.: Strateki pregled, Udruga Hrvatski identitet i prosperitet: Zagreb, 2010., str. 209. 87 Lui, str. 128. 88 Isto, str. 131. 89 Isto. 90 Isto, str. 132. 91 Ivankovi Meli, str. 421.
21
agresiju JNA na BiH, a najvei teret obrane BiH u poetnoj dionici rata su podnijeli bosanskohercegovaki Hrvati, kao i Republika Hrvatska, kojoj je obrana teritorija Bosne i Hercegovine od iznimnog stratekog interesa.
4.4. Politika dezintegracija BiH i daljne produbljivanje krize Referendumu o nezavisnosti i meunarodnom priznanju BiH prethodili su mnogi dogaaji koji su politiki destabilizirali BiH. Tako Srbi krajem listopada 1991. godine osnivaju Skuptinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 92, emu je prethodilo osnivanje srpske autonomne oblasti u Bosni i Hercegovini, dogaaji koji su nalikovali onima u Hrvatskoj ususret poetka srpske pobune i otvorene agresije. Dovretak politikog osamostavljivanja bosanskohercegovakih Srba dogodio se 21. prosinca 1991. kada je donesena Odluka o ustroju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, a koja je usvojena u sijenju 1992. godine93. Istodobno su se bosanskohercegovaki Srbi mogli pouzdati u JNA, koja je ve nagomilala veliko ljudstvo i ogromnu koliinu materijalno-tehnikih sredstava (MTS) u BiH. A ve su i prije nekoliko puta prijetili s ostvarivanjem vlastitog dravnog projekta ukoliko doe do osamostaljenja BiH, pa ak i ako bi se to trebalo ostvariti nasiljem94. S druge strane, bosanskohercegovaki Hrvati su 18. studenog 1991. proglasili Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZHB), a prije toga, 12. studenog 1991. proglaena je Hrvatska zajednica Bosanska Posavina (HZBP), kao prva samoupravna hrvatska zajednica u Bosni i Hercegovini95. Nakon toga je u 1992. godini uslijedilo osnivanje i ostalih hrvatskih samoupravnih zajednica: Hrvatska zajednica Usora (HZU), Hrvatska zajednica Srednja Bosna (HZSB), Hrvatska zajednica Soli (HZS) i Hrvatska zajednica Vrhbosna (HZV). U odluci o proglaenju HZHB je naglaeno da e ona potovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji dravna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivu ili svaku drugu Jugoslaviju96. HZHB je, kao i ostale Hrvatske zajednice, u prvom redu bila platforma na kojoj su bosanskohercegovaki Hrvati organizirali obranu od agresije JNA na BiH. Budui da je muslimansko vodstvo ve u vie navrata pokazalo da ga se Hrvati ne tiu, te se ak i pokualo nagoditi sa JNA i Srbima bez sudjelovanja hrvatskih predstavnika, o
92 93
Marijan, 2004., str. 220. Isto 94 Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 827. 95 Mrdulja, Saa. Politika dimenzija hrvatsko-muslimanskih/bonjakih odnosa tijekom 1992. godine, u: Drutvena istraivanja, vol.17., br.4 - 5 (96. 97.), listopad, 2008., str. 848. 96 Odluka o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna od 18. 11. 1991., (proieni tekst) Narodni list HZ Herceg-Bosna, rujan 1992., 2.-3., prema: Marijan, 2004., str. 220.
22
emu najbolje svjedoi srpsko-muslimanski Historijski sporazum97, bosanskohercegovakim Hrvatima se nametnulo samoorganiziranje kao jedino mogue rjeenje jer nisu mogli raunati na zatitu slubenih vlasti, to se i pokazalo na primjerima sela Unita i Ravno u 1991. godini. Na pitanje: Zato Herceg-Bosna u ovom trenutku? Predsjednik HZHB Mate Boban je odgovorio: Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, eljeznicom, eterom njenim krui zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je uiniti neto da u tome ne sudjeluje, da d do znanja da to ne eli 98. A prethodno je, ve u travnju 1991. godine, Boban potvrdio da Hrvati nemaju seperatistikih tenja, da je BiH suverena drava, te da nikakve regionalizacije zapadne Hercegovine nee biti99. Iako je vladala podijeljenost u gleditima hrvatskog i muslimanskog vodstva u vezi s unutarnjim ureenjem BiH, obje dvije strane su se zalagale za neovisnost. Dodue, Muslimani to otvoreno pokazuju tek neto kasnije, kada se oitovala meunarodna podrka jaanju republikih subjektiviteta, koja je imala presudan utjecaj na prestanak konceptualnoga prilagoavanja SDA srpskim politikim ciljevima te na njezino otvoreno zalaganje za dravnu samobitnost BiH100. Spomenuto jaanje interesa meunarodnih imbenika u rjeavanju bosanskohercegovake krize znatno je utjecalo na daljni razvoj politikih prilika u BiH, a u znatnoj mjeri je imalo i utjecaja na produbljivanje same krize. Meunarodna zajednica se aktivno ukljuila u pronalaenje rjeenja za BiH od veljae 1992., no podrobnije e o tome biti rije u jednom od kasnijih poglavlja, u kojemu e se teite staviti na ponuene planove i prijedloge oko ureenja BiH. Nadalje, kada govorimo o daljnoj politikoj dezintegraciji BiH valja spomenuti dva dogaaja koja su prethodila referendumu o neovisnosti BiH: donoenje Memoranduma i Platforme o poloaju BiH i buduem ustrojstvu jugoslavenske zajednice. Memorandum (Pismo o namjerama) Skuptina SRBiH usvojila je 11. listopada 1991. godine, a njeni najvaniji zakljuci su bili neprihvaanje nikakvog opstanka u nekoj krnjoj Jugoslaviji101, kao i nepriznavanje odluka koje donosi nepotpuno Predsjednitvo SFRJ102.
97
Srpsko-muslimanski Historijski sporazum: Muhamed Filipovi Radovan Karadi ( 2. kolovoza 1991), Osloboenje, 2.8.1991, prijepis u: Tuman Bili, str. 10. 11. 98 Bosna vie nije ponosna, Hrvati e to ostati, Slobodna Bosna, 28. 11. 1991., 5., prema Lui str. 135. 99 Klasini politiki scenarij s najteim posljedicama, Muslimanski glas, 26. travnja 1991., str. 9., prema Lui, str. 122. 100 Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 827. 101 S obzirom na nacionalni sastav njenog stanovnitva, Bosna i Hercegovina nee prihvatiti nikakvo ustavno rjeenje budue jugoslavenske zajednice u kojoj ne bi istovremeno bile i Srbija i Hrvatska. U buduoj integraciji - ma kakva ona bila Bosna i Hercegovina treba biti sa Srbijom i Hrvatskom povezana na isti nain. Skuptina BiH: Memorandum Skuptine Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 11. 10. 1991.), HINA, Baza EVA, Vijest HNA0121, 16. listopada 1991/1714., prijepis u: Tuman Bili, str. 15. 102 (...) njeni predstavnici (Bosne i Hercegovine) nee prisustvovati sjednicama Skuptine i Predsjednitva SFRJ ako istima ne prisustvuju predstavnici svih republika i pokrajina. Eventualne odluke tih tijela u
23
Budui da je raspad dotadanje Jugoslavije bio praktiki gotov in (imajui u vidu osamostaljenje Slovenije i Hrvatske), Memorandum je samo potvrdio jo jedan dodatni korak prema osamostaljenju BiH. Iako Memorandum otvoreno ne zagovara tako neto, on se protivi opstanku u krnjoj Jugoslaviji, koja je u meuvremenu postala jedina mogua inaica bilo kakvog jugoslavenskog rjeenja. etiri dana kasnije, 15. listopada 1991., dolazi do daljneg podizanja tenzija nakon to su zastupnici SDS-a BiH demonstrativno napustili Skuptinu. Razlog k tome je bilo usvajanje Platforme o poloaju BiH i buduem ustrojstvu jugoslavenske zajednice, sa strane SDA i HDZ-a BiH. Platforma je zagovarala isto to i Memorandum glede odnosa BiH prema SFRJ, uz ostalo naglaavala je i graanski karakter Bosne i Hercegovine, njenu nedjeljivost kao i ravnopravnost svih triju naroda. Zanimljivo je i da se u Memorandumu tvrdilo da e u eventualnom sukobu republika Hrvatske i Srbije, Republika Bosna i Hercegovina uvijek, u skladu s meunarodnim normama biti neutralna103. Ironino je samo da je spomenuti eventualni sukob Hrvatske i Srbije dugo vremena bio ve realnost, a kako se muslimansko vodstvo postavilo prema ratu u Hrvatskoj razmatrano je u prethodnom potpoglavlju. Uostalom, istog dana je odran prije spomenuti sastanak republikog i vojnog vodstva SRBiH na kojemu je Izetbegovi dao svoju potporu JNA, tako da se ne moe govoriti o nekakvoj neutralnosti muslimanskog vodstva, sve do onda kada su i sami Muslimani postali rtvama velikosrpske politike. 4.5. Referendum o neovisnosti i meunarodno priznanje BiH Da bi Bosna i Hercegovina postala neovisnom dravom, meunarodna zajednica je priznanje istog uvjetovala odravanjem referenduma na kojemu bi se veina graana BiH izjasnila za dravnu neovisnost. Iako podijeljeni oko pitanja unutarnjeg ureenja BiH, SDA i HDZ BiH su u ovom sluaju nastupali zajedno, te se zalagali za potpunu neovisnost BiH. to se tie HDZ-a BiH, on krajem 1991. i poetkom 1992. godine prolazi kroz razdoblje unutarstranakog sukoba u vodstvu stranke. Dotadanji predsjednik HDZ-a BiH Stjepan Kljuji je ve due vremena bio izloen kritikama zbog prepopustljive politike prema Izetbegoviu i SDA-u, to je u nekoliko navrata i natetilo hrvatskim nacionalnim interesima. To se najvie oslikavalo kroz pitanje ureenja BiH, naime, Kljuji je nedovoljno zastupao koncept kantonalnog ureenja, esto branei i Izetbegovievu unitaristiku politiku104. S
nekompletnom sastavu ne obvezuju Bosnu i Hercegovinu. Isto. Skuptina BiH: Platforma o poloaju Bosne i Hercegovine i buduem ustrojstvu jugoslavenske zajednice (Sarajevo, 15. listopada 1991.), Vjesnik, 16. listopada 1991., prijepis u: Tuman - Bili, str. 17. 18. 104 Lui, str. 135.
103
24
druge strane je stajao Mate Boban, koji se zalagao za decentraliziranu i federaliziranu BiH, te za afirmaciju ve postojeih Hrvatskih zajednica105. Zbog gubitka povjerenja velikog dijela HDZ-a BiH, a kasnije i Zagreba, Kljuji je podnio ostavku na sjednici Sredinjeg odbora HDZ-a BiH na irokom Brijegu 2. veljae 1992., kojom je predsjedao Stjepan Mesi106. Odlaskom Kljujia HDZ BiH je prebrodio svoja unutarstranaka kolebanja, te se poeo odlunije protiviti politici Izetbegovia i vrha SDA. To se prvi put jae oitovalo u vezi referenduma o neovisnosti BiH. Naime, Skuptina SRBiH je u sijenju 1992. donijela odluku o raspisivanju referenduma o neovisnosti, koju su podrali i SDA i HDZ BiH. SDS -a BiH u svemu tome nije bilo, jer su Srbi u meuvremenu donijeli odluku o ustroju Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je u konanici bila provedena 9. sijenja 1992. Odravanje referenduma je najavljeno za 29. veljae i 1. oujka 1992. godine107. Meutim HDZ BiH je imao primjedbu na referendumsko pitanje, te je postavio zahtijev za nacionalnim kantonima, iako to pitanje nije razmatrano u Skuptini SRBiH, bilo je prihvaeno sa strane meunarodne zajednice, te je kasnije ponueno i u raznim planovima i prijedlozima iste108. Prijedlog HDZ-a BiH za referendumsko pitanje je bio sljedei: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, dravnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podrujima (kantonima)?109 No bez obzira na odbijanje promjene referendumskog pitanja sa strane muslimanskog vrha, HDZ BiH je, kao i slubeni Zagreb110, i dalje u potpunosti podravao neovisnost BiH te pozivao Hrvate da izau na referundum, te da glasuju za neovisnost. Da je i predsjednik RH, dr. Franjo Tuman, podravao neovisnost BiH moglo se vidjeti iz njegovog govora povodom Dana dravnosti 30. svibnja 1993. godine, na kojemu je rekao slijedee: Hrvatsko dravno vodstvo, i ja osobno, preporuili smo bosanskohercegovakim Hrvatima da se na referendumu izjasne za Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu dravu111. Pri tome valja imati na umu da je Tuman imao dosta potekoa da svlada struju unutar HDZ-a koja se protivila opstojnosti BiH i savezu s Muslimanima112. Srbi su, kao to je bilo i oekivano, bojkotirali referendum, tako da je na
105 106
Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 830. Merli, Dubravko. Slikom na sliku, Dual: Zagreb, 1994., str. 11.-18., prema Lui, str. 136. 107 Marijan, 2004., str. 220. 108 Lui, str. 136. 109 Referendumsko pitanje Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (9. veljae 1992.) , prijepis u: eki, Smail. Agresija na Bosnu i genocid nad Bonjacima 1991 -1993., Sarajevo: Ljiljan, 1994., str. 312, prema: Tuman Bili, str. 64. 110 Ivankovi Meli, str. 422. 111 Sanevi, Zdravko. Pogled u Bosnu, Naprijed: Zagreb, 1998., str. 104. 112 Tomac, Zdravko. Predsjednik: Protiv krivotvorina i zaborava, Slovo M: Zagreb, 2004., str. 234.
25
glasovanje izalo 64% birakog tijela, od kojih se 99% odluilo za neovisnost113. Na temelju ishoda referenduma Europska zajednica (EZ) je 6. travnja 1992. priznala SRBiH kao neovisnu i suverenu dravu (ubrzo nakon toga Predsjednitvo je preimenovalo SRBiH u RBiH)114. Iz priloenoga je zapravo vidljivo koliko je veliki doprinos bosanskohercegovakih Hrvata za put BiH prema neovisnosti, jer da su na primjer bojkotirali referendum, kao to su to uinili Srbi, referendum bi propao, te ne bi dolo do meunarodnog priznanja SRBiH. Te injenice je itekako bio svjestan i Alija Izetbegovi, to se moe vidjeti iz sljedee izjave koju je dao nakon povratka s pregovora u Lisabonu: Mislim da smo ovim sada gore, ovim uslovnim pristankom, mislim da smo hrvatski element dobili za referendum. Oni hoe sada da glasaju jer se nadaju da e u toj Bosni i Hercegovini dobiti nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije itd. jer je to dio ove saglasnosti.115 Kada se referendum iskazao uspjenim, te BiH stekla neovisnost, SDA-u nije stalo previe do toga da bosanskohercegovaki Hrvati dobiju nekakvu suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije to je i bio dio saglasnosti iz Lisabona. Odbacivi Lisabonski sporazum, muslimanska politika je dodatno zakomplicirala ve ionako zaotrene hrvatsko-muslimanske odnose. Bez obzira na ove okolnosti, valja imati na umu, da je RH, samo jedan dan nakon to je Savjet ministara EZ-a priznao SRBiH, priznala Bosnu i Hercegovinu, zajedno s Austrijom i SAD-om116. Uostalome, RH je prva drava koja je imala svojeg veleposlanika u Bosni i Hercegovini117 biti rije u sljedeem poglavlju.
118
. Pri tome valja naglasiti da je pomo RH
Bosni i Hercegovini daleko nadilazila samo onu diplomatsku razinu, o emu e jo podrobnije
113 114
Ivankovi Meli, str. 421. Marijan, 2004., str. 220. 115 Transkript govora Alije Izetbegovia na zatvorenoj proirenoj sjednici Glavnog odbora SDA, odranoj 25. veljae 1992. godine u Domu milicije u Sarajevu, prema: Lui, str. 137. 116 SAD priznale BiH i Priznanje iz Bea i Zagreba, Osloboenje, 8. travnja 1992., prema: Lui, str. 139. 117 Ivankovi Meli, str. 422. 118 Ilii, str. 97.
26
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Organizacija obrane Bosne i Hercegovine
5. Organizacija obrane Bosne i Hercegovine

Iako je BiH stekla neovisnost, te dobila meunarodno priznanje u travnju 1992. godine, najtea vremena su je tek ekala otvorena agresija Jugoslavenske narodne armije, koja je ve poela uzeti maha, kao na primjer na Kupresu gdje su se vodile estoke bitke izmeu hrvatskih snaga i JNA. Nakon prve dionice rata u Hrvatskoj, JNA se neposredno pripremala za vojno djelovanje u Bosni i Hercegovini, shvativi da je teritoriji koji su do tada osvojili u RH, njihov non plus ultra. Vodstvo JNA se tada okree planu okupacije to veeg dijela BiH. U stratekom pogledu za ostvarivanje plana okupacije cjelokupne BiH te velikog dijela RH, najvanije podruje je teritorij od Kupresa do Livna, jer ono predstvalja strategijsku vrnu toku na ratitu Hrvatske i Bosne i Hercegovine119, koje se u kontekstu srpskih ciljeva, ali i u odnosu na obranu teritorija RH, trebaju sagledati kao jedna cjelina. Za ostvarenje svojih ciljeva, JNA je od 1991., pa do oujka 1992. godine, postupno prebacivala svoje snage iz Slovenije i Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Zadnja postrojba JNA koja je napustila Hrvatsku je 9. Korpus, koji je razmjeten u zapadnu Bosnu120. Paralelno s time, u Bosni i Hercegovini su se kroz 1991. godinu potajno poele naoruavati budue sukobljene strane. Najveu prednost u naoruanju su imali bosanski Srbi, koji su se mogli oslanjati na JNA, koja je poetkom 1992. godine u BiH raspolagala s 83.000 vojnika, 460 500 tenkova, 400 420 oklopnih vozila i 950 1000 topova121. S druge pak strane, hrvatska i muslimanska strana su u pogledu MTS-a bili u znatno inferiornom poloaju naspram srpskoj strani, te su se mogli uzdati samo u vlastitu snalaljivost, kao i u pomo Republike Hrvatske. Valja takoer imati na umu da je Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda (VS UN), 24. rujna. 1991. godine, izglasalo Rezoluciju kojom se uveo embargo na uvoz oruja u bivu Jugoslaviju, za tu Rezoluciju se posebno zalagao tadanji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lonar122. Uz njega se takoer zduno zalagala i britanska diplomacija, to nedvojbeno svjedoi o favoriziranju agresora naspram napadnutih strana. Jo jedan dodatni problem je predstavljalo oduzimanje oruja Teritorijalnoj obrani, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Naime, na temelju zapovijedi SSNO-a i Predsjednitva SRBiH od 19. listopada 1990. godine, cjelokupno oruje TO-a SRBiH je
119 120
Domazet Loo, 2002., str. 81. Isto, str. 85. 121 Isto, str. 88. 122 Kako je UN uveo embargo na uvoz oruja RH?, (http://www.ddrrh.com/site/?option=com_content&task=view&id=4571&Itemid=108 [12:45h, 5. listopada 2010.])
27
povueno u skladita JNA123, to je znatno otealo obrambene mogunosti Hrvata i Muslimana na poetku rata. Meutim, vojna materijalno-tehnika superiornost nije apsolutni jamac pobjede u oruanom sukobu, to je povijest u vie navrata pokazala, a kako su se obrambeno organizirali hrvatski i muslimanski narod, i koja je uloga RH u tome, u aritu je u slijedea etiri potpoglavlja. 5.1. Osnivanje i ustroj Hrvatskog vijea obrane Hrvatsko vijee obrane (HVO) osnovano je 8. travnja 1992.124, a njegovo vojno krilo slubeno je postojalo od 15. svibnja 1992. godine osnivanjem Odjela za obranu u HVO-u125. Potrebu za osnivanjem vlastitih obrambenih snaga Hrvati u Bosni i Hercegovini su prepoznali ve kroz 1991. godinu, kada je JNA zapoela svoju agresiju na Hrvatsku, a posebno nakon napada JNA na hrvatska sela u Hercegovini, u listopadu 1991. godine. Prve postrojbe HVO-a imaju svoje ishodite u seoskim straama, koje su ukljuivale i Muslimane pa i Srbe126, iz kojih su zatim vojno sposobnije osobe preli u profesionalnije postrojbe HVO-a. Po svojemu ustroju, postrojbe HVO-a su slijedile obrazac TO-a127, a glavna im je karakteristika bila ustrojenost po opinama, te nepokretljivost s naglaskom na defenzivno djelovanje128. U usporedbi s JNA, HVO je bio znatno inferiorniji u pogledu MTS-a, tako da bi svaka usporedba oklopa ili zrakoplovstva bila besmislena, jer HVO u tom pogledu uope nije mogao parirati agresorskoj vojsci. Pokretnih i profesionalnih postrojbi je u poetku bilo samo u ogranienom broju, a tek je krajem 1993. i poetkom 1994. godine dolo do vee reorganizacije HVO-a, kao i do stvaranja profesionalnih gardijskih brigada, kao to su 1. gardijska brigada Ante Bruno Bui, 2. gardijska brigada, 3. gardijska brigada Jastrebovi i 4. gardijska brigada Sinovi Posavine. Administrativno, HVO je svoje postrojbe rasporedio kroz etiri operativne zone (OZ) OZ Sjevero-zapadna Hercegovina (OZSZH), sa sjeditem u Tomislavgradu, OZ Jugo-istona Hercegovina (OZJIH), sa sjeditem u Mostaru, OZ Srednja Bosna (OZSB), sa sjeditem u Vitezu, te OZ Posavina (OZP), sa sjeditem u Oraju. Glavni stoer (GS) HVO-a se nalazio u Grudama, kao i glavna logistika baza i zapovjednitva129. Tako ustrojen, HVO je krajem 1992. godine raspolagao s oko 45.000 vojnika, dok je u
123 124
Lui, str. 118. Marijan, 2004., str. 224. 125 Shrader, Charles. Muslimansko-hrvatski graanski rat u srednjoj Bosni. Vojna povijest 1992. 1994., Golden marketing: Zagreb, 2004., str. 55. 126 Isto, str. 60. 127 Isto, str. 55. 128 Marijan, 2004., str. 226. 129 Shrader, str. 55.
28
profesionalnim postrojbama imao svega 855 ljudi130. Meutim, uz nedostatak profesionalnih postrojbi, HVO su muile i druge potekoe, a kao glavni problem valja istaknuti nepokretljivost brigada HVO-a, koje su mogle izvoditi samo ograniene lokalne ofenzivne akcije131. Uz to je HVO-u, kao novoosnovanoj vojsci, nedostajala uvjebanost, iskustvo, odgovorajua logistika potpora, kao i nedostatak uinkovita zapovjednitva, kontrole i komunikacije132. Kao primjer nedostatka uinkovitog zapovjednitva i nadzora valja istaknuti Postrojbe za posebnu namjenu (PPN), kao i Vojnu policiju (VP) HVO-a. Lokalne postrojbe VP-a esto se nisu odazvale naredbama njima formalno nadreenim mjesnim zapovjednicima HVO-a, to je esto izazivalo potekoe u usklaivanju obrambenog djelovanja133. Jo jedan dodatni problem HVO-u su predstavljale Hrvatske obrambene snage (HOS), prema ijim je postrojbama HVO imao razliite odnose od mjesta do mjesta. Tako je na primjer u Mostaru HOS bio skloniji suradnji s Armijom Bosne i Hercegovine (ABiH), nego s HVO-om, dok je u Novom Travniku HOS praktiki smatran dijelom HVO-a134. Do pogoranja u odnosima HVO-a i HOS-a dolazi nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Blaa Kraljevia na kontrolnoj toki VP HVO-a. Meutim, ubrzo nakon toga HOS je rasformiran, te su njegovi pripadnici postali dijelom HVO-a ili ABiH-a, podijelivi se po nacionalnom kriteriju. Uz navedene potekoe, postrojbe HVO-a su esto bile nepopunjene u pogledu ljudstva, iako su ustrojene prema predloku brigada JNA tipa R, koji je predviao sastav od 2841 asnika i vojnika135, takva razina popunjenosti nikada nije bila dostignuta. Tako su postrojbe OZJIH s 95% bile najvie popunjene, a postrojbe OZP sa 40% najmanje. Ostale dvije operativne zone, OZSB i OZSZH, u svojim postrojbama su imale popunjenost od oko 60%136. Kao ilustrativan primjer problema nepopunjenosti brigada HVO-a, moe posluiti brigada HVO-a Jure Franceti, koja je u veljai 1994. brojala svega 57 pripadnika137, inei tako najmanju brigadu HVO-a. Bez obzira na nepopunjenost, valja naglasiti da je HVO, usprkos tome odigrao kljunu ulogu u obrani Bosne i Hercegovine, to je sa strane vojnih publicista ABiH namjerno ignorirano138, koji teite svojih radova stavljaju samo na obranu
130
GS HVO, br. 01-240 od 04. veljae 1993., Vladi HZ Herceg -Bosne, Izvjee za period od 14. travnja 1992. do 31. 12. 1992., prema: Marijan, 2004., str. 226. 131 Shrader, str. 61. 132 Isto, str. 49. 133 Isto, str. 79. 80. 134 Marijan, 2004., str. 231. 135 Shrader, str. 62. 136 Marijan, 2004., str. 226. 137 Zapovjednik vitekog vojnog okruga isturenom zapovjednom mjestu GS HVO -a u Posuju, 4. veljae 1994., prema: Shrader, str. 63. 138 Marijan, 2004., str. 225.
29
Sarajeva. Spomenuti pisci zanemaruju obrambene uspjehe HVO-a kod Livna, ujice, doline Vrbasa, srednje Bosne, doline Neretve i Mostara, kao i napore u borbama za Kupres: U tom kontekstu znaaj hrvatskih uspjeha vee je strateke teine od Armijinih iz jednostavnog razloga. Na njih se vezala Hrvatska, koja je za oba ugroena naroda bila logistika baza i oslonac. Borbena djelovanja Hrvatske vojske, odnosno Zbora narodne garde u zahvatu sjeverne i jugoistone granice Bosne i Hercegovine uz meusobni oslonac s HVO-om, znaila su i izravnu potporu TO BiH, kasnije ABiH u dubini, jer su borbenim djelovanjima vezala dio snaga bosanskih Srba i omoguila logistika i humanitarna prometovanja.139
5.2. Osnivanje i ustroj Armije Bosne i Hercegovine Stvaranje obrambenih snaga kod Muslimana proteklo je s mnogo vie potekoa nego kod Hrvata. Kao glavni razlog looj organiziranosti valja isticati iluziju u koju su vjerovali mnogi Muslimani, a ta je, da rata nee biti, kao to je rekao i sam predsjednik SDA Alija Izetbegovi. Uz to, muslimansko vodstvo je jo dugo vremena vjerovalo da e se uspjeti nagoditi sa Srbima, odnosno s JNA, to samo po sebi moda i nije sporno, koliko i zakazanje u razvijanju efikasnih obrambenih kapaciteta. Iz tog razloga obrambene pripreme kod Muslimana i kasne za pripremama bosanskohercegovakih Hrvata. Meutim, to ne znai da obrambenih priprema nije bilo, no one su bile u puno manjem opsegu nego to je to bilo na hrvatskoj strani. U takvim okolnostima mnogi su Muslimani, zbog kratkovidnosti vlastitog politikog vodstva, pristupili postrojbama HOS-a ili HVO-a. Tako su Muslimani na podrujima Livna, Tomislavgrada, Prozora, apljine, Mostara i Stoca gotovo u cijelosti pristupili HVO-u, jer se on jedino i djelotovorno mogao suprotstaviti agresoru 140. ak se u nekim veinskim muslimanskim opinama, kao na primjer u Maglaju141, obrana prepustila HVO-u. to se tie organiziranja prvih muslimanskih vojnih postrojbi, a u ovom kontekstu je rije o paravojnim jedinicima, najvjerojatnije je Halid engi, jedan od najutjecajnijih ljudi u SDA, a kasnije i u ABiH, osnovao prvu paravojnu jedinicu u BiH142. On o tome i kasnije govori: Mi smo u Ustikolini formirali tu jedinicu 2. avgusta 1990. godine - Nas 18 se zaklelo na Kuran da emo se boriti za svoju vjeru, za svoj narod, za svoju dravu i da neemo jedan
139 140
Isto, str. 225. Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 836. 141 Isto 142 Lui, str. 118.
30
drugog izdati.143 Meutim, vanije od ovog dogaaja iz kolovoza 1990. godine, bilo je osnivanje Patriotske lige (PL), vojnog krila SDA, u damiji na Soukbunaru u Sarajevu, u oujku 1991. godine144. Upravo su takve postrojbe stranakih i paravojnih skupina inili okosnicu muslimanskih obrambenih snaga, iz kojih je kasnije proizala i ABiH. Postrojbe PL-a su se velikim dijelom sluile ve ustrojenim organizacijskim strukturama TO-a145, i u tom pogledu je PL, a kasnije i ABiH, bila slina HVO-u, te je zbog toga naila i na iste potekoe u svojem organiziranju. To se odnosi na nedostatak uvjebanosti, iskustva, logistike potpore, kao i na nedostatke u sustavu zapovijedanja i nadzora. Uz to je ABiH-u veliki problem predstavljalo koordinaranje vojnog djelovanja s paravojnim skupinama kao to su Muslimanske oruane snage (MOS), Zelene beretke, dijelovi PL-a, a posebno razne mudahedinske i islamistike skupine. Jedini aspekt koji Armiji nije predstavljao problem kao HVO-u, jest ljudstvo, s kojim je uvelike raspolagala. Tako se ve 7. i 8. veljae 1992. na vojnom savjetovanju PL-a, u Mehuriima nadomak Travnika, tvrdilo da se raspolae s 60.000 70.000 naoruanih pripadnika146. Iz navedenog je, izmeu ostalog, vidljivo i da je ABiH proizala iz jedne stranake vojske, to i nije toliko sporno, koliko i ideologija koju je promicala PL, a o kojoj e jo u jedom od kasnijih poglavlja biti rije. Istog dana kada je osnovan HVO, 8. travnja 1992. godine, Predsjednitvo RBiH-a proglasilo je TO svojom oruanom silom147, na tu odluku vodstvo bosanskohercegovakih Hrvata otro je reagiralo, smatrajui da je ta odluka Predsjednitva RBiH-a u tom trenutku bila politiki nepromiljena. Navodei dalje: Predsjednitvo od poetka napada na hrvatski narod je utjelo o zloinima nad Hrvatima. Ono ni sada nedovoljno glasno govori o tragediji hrvatskih naselja i ljudi od Ravnog, Neuma, Kupresa do Mostara. Zbog toga Hrvatska zajednica Herceg-Bosna ne prihvaa iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu.148 Meutim, TO nije zadugo ostala slubenom oruanom silom RBiH-a, tovie, strukture TO-a su postale dijelom Armije BiH, ije su prve postrojbe i osnovane 27. svibnja 1992. godine, a ukljuivale su 13 pjeakih brigada, 12 samostalnih vodova, jednu bojnu VP -
143 144
Hodi, efko., Bosanski ratnici, Sarajevo, 1998., str. 248., prema: Lui, str. 118. Lui, str. 121. 122. 145 Shrader, str. 65. 146 Marijan, 2004., str. 223. 147 Shrader, str. 66. 148 SVA MORH: HVO, Glavni stoer, Br. Z-01-11 od 10. 4. 1992., Svim opinskim stoerima HVO, Zapovijed, prema: Marijan, 2004., str. 224.
31
a, jednu inenjersku bojnu, te satniju za zatitu Predsjednitva149. S daljnim poveanjem, te priljevom izbjeglica s podruja koja su osvojili Srbi, ABiH je do kolovoza 1992., prema rijeima naelnika GS ABiH-a, brojala 168.500 pripadnika, a kroz 1993. godinu ak 261.500150. Vodstvo ABiH-a je toliki broj vojnika organiziralo kroz sustav 5 korpusnih zona, koje su i osnovane 18. kolovoza 1992. godine151. No zbog daljneg reorganiziranja vojske, ABiH je u 1994. godini imala sveukupno 7 korpusa: 1. Korpus sa sjeditem u Sarajevu; 2. Korpus sa sjeditem u Tuzli; 3. Korpus sa sjeditem u Zenici; 4. Korpus sa sjeditem u Mostaru/Jablanici; 5. Korpus sa sjeditem u Bihau; 6. Korpus sa sjeditem u Konjicu; te 7. Korpus sa sjeditem u Travniku. Takoer je vano napomenuti da su vlasti HZHB-a doputale stvaranje snaga ABiH-a na prostorima koje je HVO drao pod kontrolom, dakle i na veinskim hrvatskim podrujima, kao na primjer u Prozoru, Mostaru i Stocu152. Na poetku je ABiH u svojim postrojbama ukljuivala i Muslimane i Hrvate, no ubrzo su hrvatski pripadnici napustili ABiH ili su bili izbaeni. Razlozi su bili viestruki: politiki; zbog neslaganja hrvatskog i muslimanskog politikog vodstva, te vjersko-ideoloki; napredovanje u Armiji je bilo osigurano iskljuivo muslimanima153. Izmeu ostalog, takva politika se mogla ve naslutiti iz odluke Predsjednitva RBiH od 27. svibnja 1992., kada je imenovano 44 zapovjednika TO-a, meu kojima nema niti jednog Hrvata154. Kao naelno legalnoj i legitimnoj oruanoj sili RBiH, muslimanskom vodstvu je malo stalo do toga da u postrojbe ABiH-a ukljui to vei broj nemuslimana, to e kasnije potvrditi i ukljuivanjem mudahedinskih jedinica u Armiju, stvaranjem 7. muslimanske brigade ABiH-a, kao i sve veim isticanjem svoje islamske naravi. S druge pak strane, HVO je u tom pogledu bio mnogo fleksibilniji, te je u odnosu na multietninost svojih postrojbi uinio mnogo vie nego ABiH, posebno u jugoistonoj Hercegovini i bosanskoj Posavini. To potvruje i dokument Odjela obrane HVO-a iz lipnja 1993. godine, dakle iz razdoblja otvorenog rata ABiH-a i HVO-a, prema kojemu se navodi da je u svim postrojbama HVO-a sveukupni udio muslimana 16,19%155. Generalno gledajui, HVO je u svojim vojnim postrojbama ukljuivao puno vie
149 150
Shrader, str. 66 Halilovi, Sefer. Lukava strategija, Maral d.o.o.: Sarajevo, 1997., str. 123. 124. 151 Shrader, str. 68. 69. 152 Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 836. - 837. 153 Ivica Zeko, obavjetajni asnik u OZSB -u HVO-a, svjedoenje na suenju Tihomiru Blakiu, 21. rujna 1998., prema: Shrader, str. 66. 154 Praljak, 2007., str. 17. 19. Zapravo kada se dokument Predsjednitva RBiH podrobnije pogleda, moe se uoiti da je postavljen ipak jedan Hrvat, islamske vjeroispovijesti, Mate arlija, za jednog od zapovjednika. Ipak, to i dalje svjedoi da nije postavljen niti jedan katolik. 155 HZHB, HVO, Odjel obrane, br. 02-3/1-44/93, od 9. lipnja 1993., Predmet: Pregled nacionalne strukture pripadnika HVO, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 43. 44.
32
Muslimana, nego ABiH Hrvata. O tome eklatantno svjedoi dopis Zapovjednitva 42. brdske brigade ABiH iz travnja 1993., upuen 1. brigadi HVO-a u Mostaru, u kojem se takoer tvrdi sljedee: Napominjem, a Vi to dobro znate da se jedan veliki broj vojnika iz redova Muslimana nalazi u Vaim postrojbama, a oni su Muslimani i pripadaju ovome narodu, pa ne bi bilo dobro da se narui odreena organizacija i formacija Vaih postrojbi.156
5.3 Uloga Republike Hrvatske u obrani Bosne i Hercegovine Ve je prije bilo spomenuto kako se vodstvo RH-a postavilo prema neovisnosti Bosne i Hercegovine, te kako se sam predsjednik Tuman zalagao da bosanskohercegovaki Hrvati glasuju za neovisnost BiH. Usprkos tome, vodstvu RH-a, konkretnije predsjedniku Tumanu, se esto uzima kao greka podjela Bosne i Hercegovine koju je on navodno dogovarao sa Slobodanom Miloeviem. Dapae, ide se ak i dalje te se Republika Hrvatska proglaava agresorom u Bosni i Hercegovini. Iako vrlo mali broj stvari govori tome u prilog, ta teza je danas gotovo prihvaena kao povijesna injenica, ne samo u Bosni i Hercegovini, ve i u utjecajnim politikim i medijskim krugovima u Republici Hrvatskoj. ak se i u nekim znanstvenim radovima spomenuto uzima kao polazna toka u istraivanju hrvatskomuslimanskog rata157. Sam predsjednik Tuman nije vjerovao u odrivost Bosne i Hercegovine, te ju je smatrao kolonijalnom tvorbom158. Meutim, sasvim je legalno imati svoj stav, a Tumanu je, kao povjesniaru, bila poznata prolost prostora Bosne i Hercegovine, na temelju koje je i iznio svoj zakljuak. Ipak, na temelju promiljanja Franje Tumana se ne mogu donijeti sudovi koji bi implicirali postojanje podjele ili agresije na BiH. Zbog toga se njegovi kritiari esto pozivaju na sastanke njega i Miloevia u Karaorevu i Tikveu. Meutim, dokaza za dogovoreni rat i podjelu ne postoje, a i zdrav razum namee sljedee pitanje: Ako su se dogovorili, zato je dolo uope do agresije na Hrvatsku? Dogovor bi upravo to iskljuio, te podrazumijevao skupno djelovanje Hrvatske i Srbije protiv Bosne i Hercegovine. Uostalom, Hrvatska tada, u oujku 1991. godine159, Miloeviu uope ne bi
156
Komanda 42. brdske brigade (Bregava), Br. 01 -1024/93 od 18. travnja 1993., Zapovjednitvu brigade HVO Knez Domagoj, prema: Marijan, 2004., str. 234. 157 Vidi na primjer: Ivankovi Meli, str. 415. U spomenutom lanku se iznosi tvrdnja prema kojoj je glavni krivac za hrvatsko-muslimanski rat predsjednik RH dr. Franjo Tuman. 158 Lui, str. 124. 159 Tuman i Miloevi su se sastali u Karaorevu 25. oujka 1991. Mijatovi, Anelko. Pregled politikog i dravnikog rada dr. Franje Tumana 1989 - 1999., Zaklada hrvatskoga dravnog zavjeta: Zagreb, 2000., str.
33
mogla predstavljati ravnopravnog partnera za razgovor o pothvatu takvih razmjera, zbog toga je bilo kakva mogunost dogovora iskljuena. A kao najvanije se mora napomenuti da je tadanji plan srpskog vrha bio okupacija cijele BiH, kao i dvije treine Hrvatske 160, to navodni dogovor o podjeli BiH izmeu Hrvatske i Srbije ini apsurdnim. Nasuprot tome, injenice govore neto sasvim drukije o odnosu Hrvatske prema BiH, tako su i visoki meunarodni diplomati koji su vodili pregovore u rjeavanju bosanskohercegovake krize, kao na primjer Jose Cutilheiro161 i lord Peter Carrington, morali priznati da je u odnosu na suradnju s meunarodnom zajednicom, hrvatska strana najkonstruktivnija, te da prihvaa sve ponuene planove meunarodne zajednice za BiH162. to se tie teze o Republici Hrvatskoj kao agresoru na susjednu BiH, ona se poela artikulirati u meunarodnim krugovima nakon to je prvu optubu na raun Hrvatske iznio Blagoje Adi163, tadanji jugoslavenski sekretar za narodnu obranu. Zanimljivo je da su optube upuene nakon to su hrvatske snage porazile JNA u Livanjskom polju i na Stolovima u dolini Neretve, sprjeivi tako plan JNA da preko daljnih napadnih operacija izbije do srednje Dalmacije kao i na Jadransko more u podruju Neum - Ploe164. To je ujedno i razdoblje kada operativna snaga JNA dostie svoj vrhunac, nakon kojega je u stalnoj silaznoj putanji. Bjelodano je da je obrana Bosne i Hercegovine od iznimne strateke vanosti i za obranu Republike Hrvatske, vrh RH-a je toga bio itekako svjestan, te se zalagao za saveznitvo izmeu Muslimana i Hrvata. Takvi su se napori hrvatskog vodstva prepoznali i u muslimanskim krugovima, tako se u sarajevskom Osloboenju od 24. srpnja 1992. moglo proitati kako su Hrvati jedini realni saveznici Muslimanima i kljuno je pitanje je li Izetbegovi spreman dogovoriti vojni savez s dravom koja mu jami povijesne granice165. Meutim, Izetbegovi se radije pokuavao nagoditi sa Srbima, a kada je to propalo, svoju nadu je usmjerio prema meunarodnim imbenicima, koji su se zatim iskazali nedjelotvornim, da bi tek na kraju zatraio suradnju s RH-a, to se potvrdilo sklapanjem Sporazuma o prijateljstvu i suradnji izmeu RBiH i RH, 21. srpnja 1992. godine. U sporazumu se istie ozbiljna zabrinutost zbog agresije JNA, te srpskih i crnogorskih paravojnih snaga na podruja RH-a i RBiH-a. Poziva se na potivanje rezolucija VS UN-a, te
36., prema: Lui, str. 121. Tomac, 2004., str. 223. 161 Jose Cutilheiro, portugalski diplomat, tadanji predsjedatelj Europske zajednice. 162 Slobodna Dalmacija, 25. travnja 1992., str. 6.; 15. kolovoza 1992., zadnja str., pre ma: Mrdulja, Politika dimenzija hrv.-mus. odnosa (...), str. 851. 163 Domazet Loo, 2002., str. 91. 164 Isto, str. 90. 165 Hrvati jedini realni saveznici Muslimanima, Osloboenje, 24. srpnja 1992., prema: Domazet Loo, 2002, str. 92.
160
34
se zajedniki donose odluke, kao na primjer da e se ustavnopolitiko ureenje zemlje temeljit na konstitutivnim jedinicama, pri osnivanju kojih e se voditi rauna o nacionalnim, povijesnim, kulturnim, gospodarskim, prometnim i drugim elementima166. Dakle, budunost BiH se zamiljala kao drava sastavljena od konstitutivnih, nacionalnih jedinica. Nadalje se u sporazumu izraava zahvalnost Republici Hrvatskoj na prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica iz Republike Bosne i Hercegovine iznad njenih mogunosti167. Doista, RH je imala velikih zasluga u zbrinjavanju muslimanskih izbjeglica, kao to je vidljivo i iz gore spomenutog sporazuma. Brojano gledajui, krajem 1992. godine, Republika Hrvatska je primila 402.768 izbjeglica i 260.705 prognanika iz susjedne Bosne i Hercegovine168. efko Omerbai169 procjenjuje da se RH tijekom cijelog rata zbrinula za vie od 300.000 muslimanskih izbjeglica170. Da je RH imala ikakvih namjera izvriti agresiju na BiH, njenom vodstvu ne bi nikada palo na pamet da primi i da se zbrine za toliki broj izbjeglica i prognanika iz te drave. Uostalome, mnogi muslimanski lanovi vlade RBiH smjestile su svoje obitelji u Zagreb, ukljuujui i Izetbegovia, kako bi ih sklonili od ratnih opasnosti u Sarajevu171. Nadalje, Sporazum o prijateljstvu i suradnji je vaan i zbog injenice jer se oruani dio HVO-a priznao kao sastavni dio jedinstvenih oruanih snaga Republike Bosne i Hercegovine172, dakle i muslimanski vrh je HVO naelno prihvaao kao legitimnu i legalnu vojsku u Bosni i Hercegovini. Zakljuno se u sporazumu poziva meunarodnu zajednicu, a posebno Organizaciju Ujedinjenih naroda, Europsku zajednicu i Sjedinjene Amerike Drave, da poduzmu stvarne i djelotvorne mjere za energino zaustavljanje agresije na njihove drave (...)173. 5.4. Vojna i logistika pomo Hrvatske Bosni i Hercegovini 1991. 1993. injenica koja najvie govori u prkos teoriji o agresiji RH na BiH se odnosi na obilnu vojnu i logistiku pomo koju je RH, kao i HZHB, pruila RBiH-u i njenoj Armiji. U ovom potpoglavlju teite e se staviti na period od 1991. do 1993. godine, ukljuujui dakle i jedno
166
Republika Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska: Sporazum o prijateljstvu i suradnji (Zagreb, 21. 7. 1992.), Novi Vjesnik, 22. 7. 1992., prema: Tuman Bili, str. 122. 124. 167 Isto 168 Praljak, Slobodan. Pomo Republike Hrvatske Muslimansko Bonjakom narodu i Armiji Bosne i Hercegovine tijekom 1991. 1995. godine, Oktavijan d.o.o., Nikola Babi Praljak: Zagreb, 2007., str. 5. 169 efko Omerbai, zagrebaki muftija i predsjednik Meihata islamske zajednice. 170 efko Omerbai, transkript razgovora iz listopada 2005., MORH, dio transkripta objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 358. 171 Shrader, str. 103. 172 Republika Bosna i Hercegovina i Republika Hrvatska: Sporazum o prijateljstvu i suradnji (Zagreb, 21. 7. 1992.), Novi Vjesnik, 22. 7. 1992., prema: Tuman Bili, str. 122. 124. 173 Isto
35
razdoblje hrvatsko-muslimanskog ratnog sukoba u BiH. Jo prije nego to je poeo rat u Bosni i Hercegovini, RH se iskazala spremnom pomoi u obuci specijalaca MUP -a SRBiH, o emu svjedoi dokument SDA174 od 8. srpnja 1991. godine. Cjelokupni dokument sadri imena 463 muslimanskih kandidata koji su poslani u RH, te zatim proli adekvatnu obuku. No tu pomo Hrvatske MUP-u SRBiH-a nije prestala, zakljuno je u dokumentu dodana biljeka koja glasi: (...) nastavak na ovaj spisak dobit e te za 7 dana. Rasim Muharemovi. SDA Sarajevo175. Iz toga se moe zakljuiti da je i vei broj kandidata MUP-a SRBiH-a poslan u Hrvatsku nego to se navodi u konkretnom dokumentu. Takoer, valja imati na umu da je u srpnju 1991. godine Hrvatska bila ve u ratu, to u svakom pogledu svjedoi o iskrenoj dobronamjerenosti RH prema Bosni i Hercegovini. Pomo u stvaranju obrambenih kapaciteta nastavljena je intenzivno kroz 1992. godinu. Naime, odmah nakon izbijanja rata u BiH, u travnju 1992., Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (MORH) odobrilo je da se sa podruja OZ Rijeka ustroji skupina od 1200 vojnika, preteno Muslimana, koji su bili upueni u BiH176. MORH je takoer tih dana dozvolio da se hrvatskoj muslimanskoj stranci za potrebe obrane agresiji izloenog puanstva izda odreena koliina obrambenih sredstava i strjeljiva u skladu s (...) mogunostima Hrvatske vojske177. Obuavanje, opremanje i upuivanje muslimanskih vojnika u BiH nastavljeno je i dalje kroz 1992. godinu, o emu svjedoi dokument Ministarstva obrane RBiH178 od 2. lipnja 1992. u kojemu ministar obrane RBiH (MORBiH) moli tadanjeg zamjenika naelnika GS-a Hrvatske Vojske (HV): (...) za pomo oko prihvata istih (muslimanskih dobrovoljaca u RH179) u kasarnu Borongaj u Zagrebu (radi se o 300 ljudi iz Rijeke, 300 ljudi iz Ljubljane i oko 5500 ljudi iz Njemake). Ti ljudi bi trebali u kasarni Borongaj da se okupe, obuku i spreme do subote (...) za pokret ka Bosni i Hercegovini. (...) U nemogunosti da iz Sarajeva prebacimo ljude u Zagreb, molimo Vas da, ukoliko ste u mogunosti, pomenutu jedinicu popunite sa 10 asnika (...).180
174
SDA Sarajevo, br. 1258/91 od 8. srpnja 1991., Spisak kandidata za obuku sepcijalaca u MUP-u Republike Hrvatske, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 243. 245. 175 Isto 176 SVA MORH: Glavni inspektor obrane, kl. 822, ur. br. 512-20-92-01 od 7. travnja 1992., Ministarstvu obrane, prema: Marijan, 2004., str. 227. 177 SVA MORH: Ministarstvo obrane, ur. br. 512-01-92-181 od 10. travnja 1992., Naelniku GS HV, prema: Marijan, 2004., str. 227. 178 MORBiH, ministar Jerko Doko, (bez broja) od 2. lipnja 1992., Generalu Petru Stipetiu, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 99. 179 Navod autora 180 MORBiH, ministar Jerko Doko, (bez broja) od 2. lipnja 1992., Generalu Petru Stipetiu, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 99.
36
Nadalje, HV je, na molbu vojnog ataea BiH u Hrvatskoj, angairao svog generala bojnika Matu arliju Daidu, da pomae u prikupljanju ljudstva koje se upuivalo u BiH181, a za potrebe toga u Zagrebu je osnovana logistika baza, kao i stoer za potporu u Rijeci182. Meutim, RH je ABiH-u takoer pomagala pri mnogo sloenijim stvarima, kao to je na primjer obuka vojnih pilota i tehniara. 9. kolovoza 1992. godine Predsjednitvo RBiH-a je MORH-u uputilo molbu u kojoj se trailo da se odobri borovak i obuka u Republici Hrvatskoj za sljedea lica (Dokument sadri 22 imena183), a za potrebe zranih snaga Bosne i Hercegovine (...)184. Da je RH prihvatila obvezu obuavanja pilota i tehniara za OS RBiH potvruje i nareenje iz taba vrhovne komande (VK) OS RBiH od 27. prosinca 1992. godine, u kojemu se navodi da se na temelju ostvarenih dogovora sa Zapovjednitvom RZ i PZO Republike Hrvatske na obuku i izvravanje zadataka u Republiku Hrvatsku iz RV i PVO OS Republike BiH upuuju (...) sljedei piloti i tehniari (...)185. Sveukupno dokument navodi 14 osoba koji su zatim poslani na obuku u RH. Pomo pri prikupljanju i opremanju ljudstva, kao i obuka specijalaca, pilota i tehniara samo su dio cjelokupnog angamana RH-a oko pomoi pri ustroju obrambenih snaga Bosne i Hercegovine. Zapravo je cjelokupna pomo i jedino mogla dolaziti preko teritorija RH-a, jer je Bosna i Hercegovina bila u potpunoj blokadi, zbog ratnog stanja s Jugoslavijom, kao i zbog blokade zranog prometa, izglasane rezolucijom UN-a186. Unato tome, po tvrdnjama Izetbegovia je do sredine 1993. u RBiH stiglo 30.000 puaka i strojnica, 20 milijuna metaka, 37.000 mina i 46.000 protuoklopnih projektila187. Meutim, Izetbegovi nije eksplicitno naveo od koga i preko ijeg teritorija se dolazilo do oruja, ipak, odgovor se namee sam od sebe, uz to postoje brojni dokumenti koji potvruju podrijetlo dolaska oruja. Tako Tehnikoprometna uprava MORH-a, 16. prosinca 1992. godine, izdaje nalog za izdavanje materijalnih sredstava za potrebe oruanih snaga BiH (...)188 u kojemu navodi broj od 2.250.000 metaka (7,62x39), te 1.900 mina (120 mm) namijenjeni OS RBiH-u. Jedan daljni dokument, iste uprave, potvruje da je od toga odobreno izdavanje 1.169.000 metaka (7,62x39), kao i 2.016
181
SVA MORH: R BiH, Ured Republike Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj, br. 572/92 od 12. listopada. 1992., Ovlaenje, prema: Marijan, 2004., str. 228. 182 Marijan, 2004., str. 228. 183 Navod autora 184 Predsjednitvo RBiH, Sarajevo 9. kolovoza 1992., Ministarstvu narodne odbrane RH, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 140. 185 RBiH, tab Vrhovne komande OS, Uprava RV i PVO, br. 516/92 od 27. prosinca 1992., Obuka pilota i tehniara u Republici Hrvatskoj, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 141. 186 Marijan, 2004., str. 228. 187 Isto 188 MORH, Tehniko-prometna uprava, kl. 003-05/92-01/252, ur. br. 512-07-06/92-01/252, Nalog, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske, str. 15.
37
mina (120 mm)189. Dokument se zakljuuje s napomenom: Sredstva e dana 16. 12. 1992. godine preuzeti gospoda Emir Belagi, Tarik abi, ili eta ujab (...)190. Oruje koje je slala RH uglavnom je ilo dalje prema HZHB, odakle je dalje upuena ABiH-u, ili je direktnim zranim putem dostavljena iz RH u RBiH, i ne samo to, ve se za transport angairalo Hrvatsko ratno zrakoplovtsvo (HRZ)191. Koliko veliki znaaj je dostava MTS-a zranim putem imala za snage ABiH-a potvruje i Rasim Drekovi, general ABiH-a i zapovjednik 5. bihakog korpusa: Zrani most, uspostavljen od oralia do Zagreba, imao je izuzetan znaaj za Okrug Biha i voenje borbi192. Da je i HZHB dozvoljavala transporte oruja ABiH-u svjedoi dokument GS HVO-a od 26. lipnja 1992. godine193, u kojemu se daje zeleno svijetlo za daljni prolaz vozilima koji dostavljaju opremu i naoruanju ABiH-u u Pazariu194. HVO je ak i kroz 1993. godinu, ABiH-u osiguravao nesmetan prolaz MTS-a, o emu svjedoi dozvola koju je Sektor logistike GS-a HVO-a izdao za transport oruja i strjeljiva195 ABiH-u na relaciji Grude - Srebrenica 7. travnja 1993. godine196, dakle u vremenu nakon sijeanjskog napada ABiH-a na HVO u srednjoj Bosni, i neposredno prije glavne travanjske ofenzive na podruje Viteza. Naravno, ovdje valja imati na umu da je i RH, kao i HZHB, imala koristi od pomaganja ABiH-u, prvenstveno iz razloga slabljenja zajednikog neprijatelja, kao i zbog injenice da je oko 25% oruja i streljiva namijenjeno za potrebe ABiH-a pripadalo HV-u ili HVO-u. Izmeu ostaloga, to potvruje i dokument VK-a OS RBiH od 22. oujka 1993. godine197, u kojemu pie sljedee: aljem prijedlog za istovar TMS (isto to i MTS198) koja bi sutra (moda) krenula iz Zagreba. Ukupan broj TMS199 umanjen je za 25% koja bi trebala da izuzme Hrvatska ili u
189
MORH, Tehniko-prometna uprava, kl. 803-05/92-01/939, ur. br. 512-07-92-678, Izvod iz rasporeda MS za posebne namjene, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 16. 190 Isto 191 U razdoblju od 15. do 31. prosinca 1992. godine sa a. Pleso i a. Pula izvravane su zadae prijevoz oruja, uniformi i sanitetskog materijala na a. oralii kod Cazina (...). MORH, Zapovjednitvo HRZ i PZO, Mjeovita transportna eskadrila Pleso, 4. sijenja 1993., Prijevoz tereta na a. oralii izvjee, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 152. 153. 192 Drekovi, str. 148. 149. 193 GS HVO, br. 26-06/92 od 26. lipnja 1992., Dozvola za transport opreme i naoruanja, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 58. 194 Isto, Od strane ovog Zapovjednitva dozvoljen je transport opreme za Pazari. Ista se prevozi u jednom leperu, jedan minibus i sanitetsko vozilo. Odgovoran za transport pukovnik Porobi Mustafa. Sve policijske postrojbe dune su propustiti ovaj transport. (...) 195 Radi se o 963.800 puanih zrna (7,62x39), 6.500 zrna (12,7 mm), 1.048 raketa RPG -7, 305 puaka AK-47, 25 lansera RPG-7, 7 raketa Maljutka i 500 komada PRM-1. Nabrojena MTS su prevozena u tri kamiona. 196 GS HVO, Sektor logistike, br. 06-01-1411/93 od 7. travnja 1993., Dozvola za nesmetan prolaz, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 33. 197 VK OS RBiH Sarajevo, 22. oujka 1993., n/r naelnika VK OS RBiH Sefera Halilovia, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 37. 198 Navod autora 199 Radi se o veoj koliini strjeljiva: 750.000 puanih zrna (7,62x39), 7.500 naboja za lansere RPG -7, kao i niz
38
Grudama (...). Bez obzira to su i HV i HVO uzimali svoju proviziju od uvozenog oruja za ABiH, to je ujedno i bio dio dogovora, neutemeljeno bi bilo umanjiti zasluge HV-a i HVO-a u obrani BiH-a, ili ak tvrditi da je Hrvatska spremala agresiju na svoju susjednu dravu. Jer ako se samo sagleda ogromna koliina MTS-a koja je dolazila iskljuivo preko teritorija RHa, postavlja se pitanje po kojoj bi logici drava koja vri ili se sprema izvriti agresiju na drugu, u tolikom opsegu opskrbljivala svog protivnika? I ovdje nije samo rije o RH-a, ve i o HZHB-u, koja je takoer uinila puno toga u naoruavanju i opremanju ABiH-a. Izmeu ostaloga, logistiki centri ABiH-a u Hrvatskoj su nesmetano funkcionirali ak i za vrijeme trajanja hrvatsko-muslimanskog sukoba, o emu svjedoi dokument ambasade RBiH-a u RH, od 16. srpnja 1993. godine200, u kojemu imenuje lanove Vojno-ekonomskog predstavnitva, kao i lanove Logistikog odjela VK OS RBiH u Zagrebu. tovie, na samom vrhuncu hrvatsko-muslimanskog sukoba 1993. godine, Hrvatska ABiH-u dostavlja priblino 2000 granata za topove od 152 mm201, naivno smatrajui kako e biti upotrebljene protiv zajednikog neprijatelja. Osim pomoi u obuci, opremanju i naoruavanju ABiH-a sa strane RH, takoer se ne smije zaboraviti i opsena briga i skrb ranjenih pripadnika ABiH-a, kao i muslimanskih civila, koje je zbrinjavala Hrvatska u periodu od 1992. 1995. Njihov broj se procjenjuje na 10.632202, a smjeteni su bili po bolnicama u Splitu, Zagrebu, Karlovcu i Slavonskom Brodu. Najvei teret je podnijela Klinika bolnica (KB) Split, to je vidljivo iz odgovora koji je ravnatelj bolnice uputio Vladi RH 17. lipnja 1998. godine203, na upit o broju muslimanskih vojnika i civila lijeenih 1992. i 1993. godine. Na poetku odgovora ravnatelj istie: (...) u naoj medicinskoj dokumentaciji ne postoji rubrika nacionalnost, pa smo se opredjelili za one bolesnike i ranjenike koji su doli iz podruja BiH(...) s karakteristinim (muslimanskim) imenima. Ravnajui se prema tom kriteriju u zakljuku svog odgovora ravnatelj donosi da je vidljivo da je tijekom 1992. i 1993. godine u KB Firule u Splitu primljeno, hospitalizirano, te nakon provedenog lijeenja otputeno na kunu njegu ukupno 3.991 osoba muslimanske narodnosti (...)204. Napore KB-a Split prepoznala je i ABiH, koja joj je u prosincu 1992.
drugih protuoklopnih mina, sredstava i strjeljiva. Ambasada RBiH u RH, ur. br. 54/0716-93-2585 (?) od 16. srpnja 1993., dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 158. 159. 201 Shrader, str. 102. (Fusnota 14.) 202 Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 325. 203 Klinika bolnica Split, Ured Ravnatelja, kl. 052-01/98-01/08, ur. br. 2181-147-98-01-01-1 od 17. lipnja 1998., dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 336. 204 Isto
200
39
dodijelila i prvu zahvalnicu205 za dodijeljenu pomo u lijekovima i sanitetskom materijalu koju je KB Split isporuila ABiH-u za lijeenje ranjenih graana i pripadnika Armije RBiH. Iz spomenutog je ne samo vidljivo da su hrvatske bolnice primale i lijeile ranj ene pripadnike ABiH-a, ve su pomagale u dodijeljivanju lijekova i medicinskog pribora istoj. Takav primjer nije samo slijedila RH, ve i HZHB, konkretnije njen Odjel obrane, koji je u lipnju 1993. godine206, dakle ve nakon poetka rata u Mostaru, Armiji dostavio lijekove i sanitetski materijal, i to upravo iz Ratne bolnice HVO-a u Mostaru. Imajui u vidu sve ove injenice, od obuke, opremanja i upuivanja vojnika, pilota i tehniara, preko dostavljanja raznih MTS-a, pa sve do primanja i lijeenja ranjenika, kao i dostave lijekova i medicinske opreme, uzimajui sve ovo u obzir ne moe se ni u kojem sluaju govoriti o agresiji Hrvatske na BiH, naprotiv, ve o tome da bi bez Hrvatske obrana BiH bila nemogua. Ujedno to potvruje i efko Omerbai u jednome svome razgovoru za MORH iz listopada 2005. godine, u kojemu je rekao sljedee: (...) I to je oruje, to je ta pomo kojom se iz Hrvatske spasilo Bosnu, ono to se dalo spasit. Ipak je tamo bila ogromna sila srpska, neizmjerno oruje, to se teko moglo. Zaboravio sam ovo rei, vlakovi koji su zaplijenjeni u Hrvatskoj, dosta dio tog oruja je otiao za Bosnu, otilo je Patriotskoj lizi, odnosno TO koja je jo bila u fazi pripreme. I to je ilo uz znanje dravnog vrha jer pozivani su ljudi da se maksimalno naoruavaju, organiziraju. Isto takoer pomogla je ono transakcija financijska dinara ovih iz Hrvatske koji su ili u Bosnu. Nije samo da su ili Hrvatima u ruke nego su ili Muslimanima. Naravno da je tu bilo dosta i malverzacija, odnosno lopovluka ali je veina otila ipak u korist, odnosno u nabavku oruja i onoga svega. (...)207
205
OS RBiH, Stacionar ivinice, Zahvalnica Kliniki bolniki centar Firule Split, prosinac 1992., preslika zahvalnice u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 343. 206 HZHB, Odjel obrane, Sektor za zdravstvo, br. 02-5/2-65/93 od 8. lipnja 1993., Poiljka lijekova i sanitetskog materijala za Armiju BiH, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 322. 323. 207 efko Omerbai, transkript razgovora iz listopada 2005., MORH, dio transkripta objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 358.
40
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Pogoranje hrvatsko-muslimanskih odnosa
6. Pogoranje hrvatsko-muslimanskih odnosa

Iako se na prvi pogled moda ini da je saveznitvo izmeu bosanskohercegovakih Hrvata i Muslimana trebalo biti najprirodnija i najloginija stvar, posebno u kontekstu borbe protiv zajednikog neprijatelja JNA, a kasnije Vojske Republike Srpske (VRS), postojali su imbenici koji se nisu mogli prebroditi, a koji su kasnije i doveli do izbijanja rata izmeu Muslimana i Hrvata. I dok su 1991. godinu u BiH obiljeili politiki sukobi i trzavice, koji se u konanici nisu uspjeli rijeiti dijalogom, 1992. godina je obiljeena ratom zapravo pokuajem da se ista politika pitanja rijee vojnom silom. Prvi su to pokuali Srbi, iza kojih je stajala JNA, i koji su zatim uspjeli pod svoj nadzor staviti oko 70% teritorija BiH. Na neokupiranom prostoru Hrvati su drali oko 16%, a Muslimani oko 21% teritorija BiH208. Unato tome to je od izbijanja rata u BiH, i hrvatskoj i muslimanskoj strani bio prioritet obrana to veeg dijela teritorija BiH od agresije JNA, a kasnije i VRS-a, nerijeena politika pitanja izmeu tih dviju strana, a naroito pitanje ustroja BiH, kao decentralizirane ili unitarne drave, nisu pali u zaborav. Koliko su samo sve tri strane bile udaljene jedne od druge oko pitanja ustroja BiH najotvorenije su pokazali i prvi pregovori voeni pod okriljem meunarodne zajednice. Meutim, niti pokuaji meunarodne zajednice nisu uspjeli pridonijeti rijeavanju tih sporova, a na koji nain, i s kakvim motivima su djelovali meunarodni imbenici razmatrat e se u sljedeem potpoglavlju. 6.1. Neuspjeh meunarodne zajednice u pronalasku rjeenja za ureenje BiH Nije nikakva tajna da je meunarodnoj zajednici bilo u interesu ouvanje Jugoslavije, to se najbolje moe ilustrirati izjavom jednog od najvanijih diplomata u mirovnim pregovorima za BiH, lorda Davida Owena, koji je rekao da se slom Jugoslavije dogodio preuranjeno i naglo209. No kada je propala svaka mogunost njenog opstanka, i kada su se poele afirmirati republike kao nezavisni i suvereni subjekti, ista nije nita djelotvorno uinila u zaustavljanju rata u RH, a kasnije i u BiH. Naprotiv, pomagala je agresoru na nain da je VS UN-a proglasilo embargo na uvoz oruja u podruja bive Jugoslavije, ostavivi tako Hrvate i Muslimane na nemilost agresoru. Takvo nedjelotvorno, zapravo poraavajue djelovanje meunarodne zajednice, konkretnije nekih njenih utjecajnijih lanova kao na primjer Velike
208 209
Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 837. Ilii, str. 100
41
Britanije, Francuske, Rusije, kao i SAD-a, moe se pripisati injenici da su bili skloniji srpskoj strani, to je vidljivo iz niza injenica: Tako su ljudi iz Bushova State Departmenta James Baker, Brend Scowcfort, Lawrence Eagleburger i Warren Zimmermann wilsonovo naelo prava na samoodreenje naroda sasvim bagatelizirali. Neki od njih su ak kao diplomati imali i posebne poslovne interese (automobil Yugo, bankarska sudjelovanja itd.) s jugokomunistikim diktatorskim reimom. S druge pak strane britanski konzervativci, lord Peter Carrington, John Major, Malcolm Rifkind i lord David Owen koji nije konzervativac (ali koji pripada po svojim nazorima toj grupi), sudei prema njihovom djelovanju i odnosima prema SRJ, bili su pristalice toga da velikosrbi ostanu kao andari na Balkanu (...). Ako gore spomenutima pribrojimo velikosrbofile, jugoslavenofile, poput Francoisa Mitterranda, Boutros Boutros Ghalija, Carla Bildta i Thorvalda Stoltenberga itd., onda je lake shvatiti zbog ega je dio meunarodne zajednice bio bezuspjean u svojim pokuajima oko zaustavljanja velikosrpske agresije i rata u BiH. 210 Uz navedeno, prevladavali su mnogi stereotipi o narodima na podruju bive Jugoslavije. Takvi stereotipi su proizlazili na primjer iz nedvojbene povijesne naklonosti Engleza prema Srbima, jo od doba prije Kraljevine Jugoslavije. S druge pak strane, vladala je mrnja i prijezir prema Hrvatima, kao ustaama koji su se udruili u savez s Treim Reichom za vrijeme Drugog svjetskog rata211. Zbog toga i ne udi to je tada esto bio kritiziran i njemaki ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher, zbog svojeg pretjeranog zatitnikog odnosa prema Hrvatskoj, iako njegovo zalaganje za Hrvatsku ni u kojem sluaju ne proizlazi iz nekakvih povijesnih naklonosti Njemake prema Hrvatskoj. Tome je ujedno doprinjelo i djelovanje srpskog diplomatskog lobija, koje je bilo najsnanije od svih ostalih na podrujima bive Jugoslavije. Zanimljivo je ipak da faistoidnost nikada nije bila pripisana Muslimanima, iako su oni bili poprilino dobro zastupljeni u OS NDH, a jo vie u jedinicima Waffen-SS-a, ve iskljuivo samo Hrvatima. U tom pogledu je vladao svojevrsni povijesni zaborav, a ironino je da su bosanskohercegovaki Muslimani, ukluujui i naelnika VK OS RBiH Sefera Halilovia, Hrvate znali pogrdno nazivati
210 211
Sanevi, str. 131. Shrader, str. 21.
42
ustaama212. Istodobno su sebe nastojali svjetskoj javnosti prikazivati kao rtve i u Drugom svjetskom ratu, kao i u tadanjem ratu, to samo po sebi nije sporno, jer Muslimani su upravo i iskusili jednu od najveih tragedija nakon Drugog svjetskog rata213. Sporno je u biti njihovo svojatanje sebe samih kao jedinim i apsolutnim rtvama u tim zbivanjima, ignorirajui stradanja Hrvata od Ravnog pa nadalje. U odnosu na to, i meunarodna zajednica je zauzimala slian stav, a posebno naklonjeni Muslimanima su postali i SAD, i to zbog Zaljevskog rata, to jest zbog potrebe da se stalno udovoljava islamskim zemljama214. Izmeu ostaloga, veliki dio svjetske javnosti se senzibilizirao prema ratnim zbivanjima u BiH, i to prvenstveno zbog brutalnog karaktera srpske agresije. To je bio razlog to je i veliki dio meunarodne zajednice kasnije davao prednost muslimanskoj ideji unitarne BiH, jer bi ona navodno ouvala multikulturalnost BiH. Ipak, ta senzibilizacija prema Muslimanima nastupala je tek neto kasnije, injenica ostaje da je meunarodna zajednica Srbima ostavila dovoljno vremena da krizu u BiH rijei na svoj nain. Spomenute stereotipe i naklonosti valja pridrati na umu kada se analiziraju potezi meunarodnih imbenika u ratu u BiH. Prvi ozbiljniji pokuaj u rjeavanju bosanskohercegovake krize uinjen je u veljai 1992. godine, kada su u Sarajevo doputovali lord Carrington i Jose Cutilheiro. To se izaslanstvo sastalo s predstavnicima SDA (Izetbegovi, Mahmutehaji i Kadi), SDS BiH (Karadi, Koljevi i Krajinik) i HDZ BiH (Boban, Stani i Lasi). Meutim, nikakvog pomaka nije bilo: Srbi su ustrajali na podjeli BiH na tri drave, Muslimani su bili za unitarnu BiH, a Hrvati su se zalagali za federaliziranu BiH. Nakon toga su 7. i 8 oujka 1992. godine, slijedili pregovori u Bruxellesu, na kojima su se sve tri strane sloile oko ustroja BiH kao drave sastavljene od nekoliko konstitutivnih jedinica. Meutim, kako se nije definirao toan broj jedinica, srpska strana je odbila taj plan215. Nastavak pregovora je odran od 16. do 18. oujka u Sarajevu, tada je bio ponuen Cutilheirov plan s pripadajuim zemljovidom, prema kojemu se BiH trebala sastaviti od tri konstitutivne jedinice. Naelno su plan prihvaale sve tri strane, no ne i ponueni zemljovid, koji je napravljen poprilino amaterski ravnajui se samo prema kriteriju relativne i apsolutne
212
Halilovi, str. 8. Takoer je i Izetbegovi bio sklon takvom etiketiranju: Postoji jedan fenomen koji zasluuje da bude prouen: i u ovom i u prolom ratu na sceni su bili etnici i ustae. Nije vano kako su se zvali, ali bili su to. Ali etnici i ustae na kraju ovog vijeka bili su u svakom pogledu gori od onih iz Drugog svjetskog rata. Izetbegovi, Alija. Sjeanja. TKD ahinpai: Sarajevo, 2001., str. 457., prema: Tuman Bili, (Uvodni dio), str. 42. 213 Ve u travnju 1992. godine srpske paravojne snage izvrile su velike masakre muslimanskog stanovnitva kao na primjer u Bjeljini, Foi, Prijedoru i drugim mjestima. Bilandi, Duan. Hrvatska moderna povijest, Golden marketing: Zagreb, 1999., str. 805. 214 Shrader, str. 21. 215 Ilii, str. 103.
43
veine odreenog naroda u pojedinim opinama216
217
. Zbog toga je i propao, a nastavak
pregovora je ponovno odran u Bruxellesu, kada su se usuglasile sve tri strane oko BiH kao drave zasnovane na tri konstitutivne jedinice, ije bi granice potivale ne samo etnike kriterije, ve i zemljopisne i gospodarske. Meutim, tada se ve moglo osjetiti da e muslimanska strana odustati u potpunosti od plana, ohrabrena uspjenim ishodom referenduma, oekivala je uskoro i meunarodno priznanje, a s time i jaanje pozicije slubenog Sarajeva218. Nakon meunarodnog priznanja, u Sarajevu je 10. travnja odran nastavak pregovarakih sastanaka. Muslimani su tada iskazali da nemaju nikakvog interesa da se ustroj BiH temelji na konstitutivnim jedinicima. Nasuprot njima, Srbi su procjenili da vrijeme radi protiv njih, te da pregovorima nee ostvariti svoje megalomanske ciljeve. Nikakvog pomaka nije bilo, a u kakvom su ozraju tada protekli razgovori svjedoi i tadanji hrvatski lan Predsjednitva SRBiH Franjo Boras: Pri kraju razgovora s hrvatskom delegacijom obratio mi se lord Carrington sljedeim rijeima: Gospodine Boras, ukoliko se ne dogovorite, mi emo vas pustiti da se meusobno poubijate, pa emo vam mi nametnuti svoja rjeenja219. Doista, Carrington je s ovom izjavom ne samo najavio krvavi rat u BiH, ve potvrdio i nepisano pravilo meunarodne zajednice, prema kojemu e se priznavati rezultati vojnih podhvata, a u konanici i rezultati etnikih ienja, do kojih je kasnije i dolo. Shvativi uzaludnost pregovora, Srbi su tada krenuli u realizaciju svojih teritorijalnih elja pomou nasilja. Takoer dolazi do zahlaenja u politikim vodstvima Hrvata i Muslimana. Ipak, njih je tada jo vrsto vezao interes obrane od zajednikog neprijatelja, tako da su politika razilaenja oko ustroja BiH privremeno postala drugorazredna tema, no ne i zadugo, a uz to su jo neki dodatni faktori, o kojima e biti rije u sljedeem potpoglavlju, dodatno pogorali hrvatsko-muslimanske odnose.
6.2. Prvi incidenti kroz 1992. godinu i problem muslimanskih izbjeglica Bez obzira to se HZHB smatrala dijelom RBiH, a Hrvati vie puta iskazali i volju odustajanja od nje - ukoliko bi sve tri strane prihvatile planove meunarodne zajednice, muslimanska strana se s time nije zadovoljila. Ona je na HZHB uvijek gledala kao na
216 217
Isto Prema tom planu Srbi bi dobili 43,8%, Muslimani 43,7%, a Hrvati 12,5% teritorija BiH. ak bi 59% Hrvata ivjelo izvan svoje federalne jedinice. Tomac, 2004., str. 240. 218 Mrdulja, Saa. Hrvatski etniki prostori u BiH i regulacija politiko -pravnoga statusa bosanskohercegovakih Hrvata 1990. 1995., Drutvena istraivanja, Vol. 13, 2004, br. 3, str. 514. 219 Boras, Franjo. Kako je umirala Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina, Slobodan Praljak: Mostar, 2002., str. 96.
44
prepreku pri realizaciji svojeg konanog cilja unitarne BiH. Napetosti izmeu Hrvata i Muslimana su bile najvee u podrujima u kojima niti jedna strana nije imala veinu, upravo je u takvim sredinama i dolo do prvih lokalnih sukoba, budui da su se obje dvije strane u njima borile za politiku prevlast. A kako se i jedna i druga strana nisu uspjele dogovoriti oko politike i vojne vlasti, to je u konanici rezultiralo dvovlaem u takvim podrujima. O problemu dvovlaa svjedoi i dokument muslimanskih vlasti u Novom Travniku: Fundamentalni problem Novog Travnika je dvije vlasti, HVO i naa, ko biva, regularna. Dolazi do kolizija i sukoba. I dalje e se to deavati. Predsjedniku vlade ne daju bez iskaznice ui u Opinu. Bolje je podijeliti se. Opet emo se tui. Bilo je raznih ponuda, da Muslimani i Hrvati formiraju svoju vladu. Mi smo pokuavali da paritetno damo iz svake nacije po isti broj ljudi u vladi.220 Odnose u takvim mijeanim sredinama dodatno su pogorale muslimanske izbjeglice, koji su prebjegli s podruja koja su bila okupirana sa strane VRS-a. Smjestivi se u takva podruja, kao na primjer u srednju Bosnu, znatno su izmjenili etniku sliku u korist Muslimana, potencirajui dodatno hrvatsko-muslimanske prijepore. Izbjeglice koje su doli u ta podruja su bili velikim dijelom vojno sposobni mukarci (ene i djeca su uglavnom upuivani dalje u Hrvatsku) iz ruralnih krajeva zapadne i istone Bosne221. Donosei tako jedan sasvim drukiji mentalitet sa sobom, ija je glavna odlika etnika netrpeljivost i nepoznavanje suivota s Hrvatima. Zbog toga i ne udi da je upravo u takvim mjestima i dolo do naglog porasta manjih incidenata izmeu dviju strana, izmjenivi u potpunosti dotadanje meuetnike odnose. Te situacije (prvi sukobi222) su se naroito umnoavale nakon protjerivanja stotine tisua Bonjaka-Muslimana i Hrvata sa podruja koja su Srbi okupirali, kada je na relativno skuenom prostoru koji su Hrvati i Bonjaci-Muslimani zajedno ili odvojeno kontrolirali nastala nekontrolirana prenapuenost. Naime, sukladno teorijskom okviru, krizna situacija u kojoj postoje nedostatni i ogranieni resursi te kada su vremena teka, lanovi ugroene skupine osjeaju jo jau prijetnju prema vanjskim skupinama te su skloniji negativnom stavu i nasilju prema njima. A prenapuenost stvorena srpskim protjerivanjem velikog
220
Opinski stoer - Novi Travnik, br. 362/92 od 26. studenog 1992., Izvjee zapovjednika Opinskog stoera Novi Travnik sa sastanka sa Armijom BiH Novi Travnik, prema: Marijan, 2004., str. 232. 221 Marijan, 2004., str. 235. 222 Navod autora
45
broja ljudi i njihovo gomilanje na skuenom prostoru izazvalo je takvu kriznu situaciju koja je utjecala na sukobe meu razliitim podskupinama Bonjaka Muslimana i Hrvata neovisno o bilo kojem drugom imbeniku.223 Koliko veliki problem su predstavljale muslimanske izbjeglice moe se vidjeti iz jednog izvjea HVO-a Uskoplja (Gornji Vakuf) iz sredine lipnja 1992. godine: Na naem podruju ima oko 12.000 izbjeglica iz Donjeg Vakufa (a sve muslimanske narodnosti) sa velikim brojem vojnih obveznika, pa ukoliko se jo naoruaju, onda ne da prijeti opasnost samo naoj opini, nego i susjednim (Bugojno, Novi Travnik, Travnik), a na je zakljuak da smo im mi prvi neprijatelji pa tek onda etnici.224 S daljnim teritorijalnim gubicima je dolo do drastinog poveanja broja muslimanskih izbjeglica na podruju srednje Bosne. Tako se krajem 1992. godine, nakon pada Jajca u listopadu, na podrujima Travnika, Bugojna, Zenice i lavanske doline nalazilo oko 70.000 muslimanskih izbjeglica225. Muslimanskom vodstvu je ovo predstavljalo ogroman problem jer je toliko veliki broj ljudi trebalo razmjestiti na ono malo teritorija to je vlada u Sarajevu drala pod nadzorom. Upravo se zbog problema muslimanskih izbjeglica stvaraju i prve zamisli o mogunostima vojnog napada na Hrvate, to potvruje i Sefer Halilovi, referirajui se na jedan sastanak SDA, u ljeto 1992., nakon kojega je, prema njegovim rijeima, Rifat Bilajac226 ljutito rekao: Sve sam saznao u sjeditu SDA. Bilo je prisutno oko 10-12 lanova Izvrnog komiteta. Kad sam predloio da se rjeenje za smjetaj izbjeglica nae u Kiseljaku, Busovai, Vitezu i Vareu, Behmen mi je ljubazno rekao da to nee ii, jer je to hrvatski teritorij. Halilovi nastavlja: Ostali su utjeli. Poela je svaa i razili smo se. Dobro, ako je to hrvatski teritorij, to da radimo?227 Da je muslimanski vrh razmatrao mogunost napada na hrvatska podruja u srednjoj Bosni jo i prije kraja 1992. godine, miljenje je i amerikog vojnog povjesniara Charlesa Shradera228.
223 224
aki, str. 88. HZHB, Opinski stoer HVO Gornji Vakuf, br. 1 -5/4-2/92 od 22. lipnja 1992. Predsjedniku HZ H-B, Izvjee o zbivanjima na podruju nae opine za dan 20., 21. lipnja 1992. g., prema Marijan, 2004., str. 235. 225 Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 5. 226 Rifat Bilajac, jedan od najutjecajnijih lanova SDA, organizator PL-a, general u Armiji BiH. 227 Halilovi, str. 78. 228 Shrader, str. 119.
46
U takvim okolnostima izbijanje oruanih sukoba izmeu te dvije strane bilo je samo pitanje vremena. Jedan od prvih incidenata se dogodio u Busovai229, ve u svibnju 1992. godine, kada je HVO preuzeo vlast u gradu, te zatraio predaju cjelokupnog oruja TO-a, u kojoj su Muslimani bili veina230. Razlog tome je bilo nepridravanje dogovora o ravnopravnoj podjeli zapljenjenog oruja od JNA izmeu HVO-a i TO-a, budui da su Muslimani, pod vodstvom Demala Merdana, pokuali sebi sve prisvojiti231. U lipnju je dolo i do oruanog okraja u selima Katii i Predjeli. Iako se radi o preteno srpskim selima, tamonje je stanovnitvo iskazalo lojalnost HVO-u, te mu predalo oruje232
233
. Meutim, 13.
lipnja pripadnici ABiH-a upadaju u ta sela, te pljakaju i pale nekoliko srpskih kua. HVO je na to reagirao slanjem svoje VP na zadatak izvianja situacije i zatite sela. Pri tome je dolo i do razmjene vatre u kojoj je poginuo jedan pripadnik VP HVO-a, te tri pripadnika ABiH-a234. Krajem srpnja ABiH je krenula u osvajanje veinskih hrvatskih naselja u Sarajevu, kao to su Stup, Otes, Doglode, Azii i Bare235. Cilj tih napada je bila potpuna eliminacija HVO-a s tih podruja, to je i postignuto u rujnu 1992. godine. Posljedice za tamonju hrvatsku zajednicu su bile katastrofalne, a hrvatske vlasti su optuile samog naelnika VK OS RBiH za ove napade236. Ovdje se uistinu radilo o veem pothvatu, tako da se s pravom moglo sumnjati u to da je planiran na strategijskoj razini. Ovaj napad je ujedno ohrabrio ABiH i politiko vodstvo Muslimana, jer su meunarodni krugovi ovaj napad ignorirali, poslavi tako poruku da bi se sline ili jo vee akcije ABiH-a protiv HVO-a mogle tolerirati. Zatim je sredinom listopada 1992. godine dolo do tri incidenta koja su dovela do prvih ozbiljnijih vojnih sukoba u srednjoj Bosni. Prvi se dogodio u Novom Travniku 18. listopada, kada je dolo do sukoba izmeu pripadnika HVO-a i ABiH-a na benzinskoj crpki nedaleko stoera HVO-a237. Sukob je izbio jer su Hrvati odbili dati gorivo pripadnicima TO-a, nakon toga je izbila svaa, koja je prerasla u fiziki sukob, u kojemu je jedan Musliman ubijen238. Navodno je tom prigodom
229
Prema popisu stanovnitva iz 1991. godine u Busovai je ivjelo 18.879 stanovnika, od toga je bilo 48,16% Hrvata i 44,76% Muslimana. 230 Shrader, str. 111. 231 Opinski stoer HZHB Busovaa, br. 62/92, Busovaa 0120, 10. svibnja 1992, Zapovijed, KC Z100, prema: Shrader, str. 111. 232 Mlivoni, 1998. str. 97. 233 Marijan, 2004., str. 236. 234 Mlivoni, 1998., str. 97. 235 Mrdulja, Politika dimenzija hrvatsko -muslimanskih odnosa (...), str. 859. 236 HZHB, HVO, Odjel Obrane, br. 03-34/92 od 3. rujna 1992. Zapovjedniku Armije BiH; HVO, Odjel obrane, Br. 03-50/92 od 11. rujna 1992., Glavnom stoeru Oruanih snaga BiH, Prosvjed, prema: Marijan, 2004., str. 237. 237 Shrader, str. 112. 238 Zeko, svjedoenje na suenju Blakiu, 11. rujna 1998., prema: Shrader, str. 112.
47
lokalni zapovjednik ABiH-a izjavio Benzinska ili rat239. Ubrzo nakon toga, sukob se proirio gradom, te su se vodile borbe izmeu HVO-a i ABiH-a. Ovaj lokalni okraj se najvjerojatnije ne bi proirio da 20. listopada nije ubijen Ivica Stojak, zapovjednik Travnike brigade HVO-a. Stojaka su ubili mudahedini, pripadnici 7. muslimanske brigade, na kontrolnoj toki ABiH-a pokraj medrese u Travniku240
241
. Prilikom toga teko je ranjen i
naelnik HVO-a, Zvonko Gao. Trei incident se dogodio odmah istog dana, a odnosi se na postavljanje blokade nedaleko Ahmia, na glavnoj cesti kroz Lavansku dolinu, sa strane muslimanske TO. Prilikom toga Muslimani su zabranili prolaz svim snagama HVO-a, meutim, blokada je uklonjena nakon dva dana, nakon to je u okraju s HVO-om poginuo jedan pripadnik TO-a, a nekoliko njih ranjeno242. U dolinu rijeke Lave zadnji su okraji okonani 21. listopada, kada je u Vitezu, posredstvom UNPROFOR-a, dogovoren prekid vatre, a do tada je u sukobima bilo pedesetak ranjenih243. I dok je u srednjoj Bosni dogovoren prekid vatre, u Uskoplju i Prozoru244 situacija se pogoravala. O tome svjedoi dopis koji je dobio GS HVO-a, 21. listopada, a u kojemu pie da je u Gornjem Vakufu i Prozoru stanje napeto i svakog momenta moe doi do sukoba. (...) u svezi sa novonastalom situacijom u dijelu operativne zone poduzete su sve mjere sigurnosti da bi se sprijeili sukobi snaga HVO i OS BiH a posebno u G. Vakufu i Prozoru245. Iako je hrvatska strana pokuavala sve kako bi smirila situaciju, te u vie navrata inzistirala na pregovorima246, Muslimani nisu iskazali previe interesa za time. Nedugo nakon toga, 23. listopada, ubijen je jedan pripadnik HVOa247, to je bio neposredni povod izbijanju oruanog sukoba u Prozoru. Okraji su trajali dva dana, a rezultirale su potpunim porazom jedinica ABiH-a248. Zanimljivo je takoer da za ovaj neuspjeh Muslimani optuuju HV, koji je navodno sudjelovao u napadima na Prozor sa svojom 113. splitskom i 114. ibenskom brigadom249. Meutim, niti jedan vojni dokument ne
239
HVO, Komisija za praenje stanja na podruju opine Novi Travnik, br. 1215/92 od 06. studenog 1992., Izvjee o radu Komisije, prema: Marijan, 2004., str. 237. 240 Shrader, str. 113. 241 Mlivoni, 1998., str. 52. 242 Shrader, str. 113. 243 Isto, str. 114. 244 Prema popisu stanovnitva iz 1991. u opini Rama -Prozor ivjelo je 19.760 ljudi, od toga 62,03% Hrvata, 36,56% Muslimana i 1,16% ostalih. 245 Brigada Kralj Tomislav za OZ SZH, br. 47/92 od 21.listopada 1992., HZHB GS HVO, Redovno izvjee, prema: Marijan, 2004., str. 238. 246 Marijan, 2006., str. 390. 391. 247 HDA, ZDRBiH: HVO, Opina Rama Prozor, Br. 168/92 od 23. 10. 1992., Izvje e sa stanjem u 24,00 sati., prema: Marijan, 2006., str. 392. 248 Marijan, 2004., str. 238. 249 eki, Smail. Agresija na Bosnu i genocid nad Bonjacima 1991-1993., NIPP Ljiljan: Sarajevo, 1994., prema: Marijan, 2004., str. 238.
48
potvruje prisustvo spomenutih jedinica u prozorskom sukobu, tako da je rije o istoj dezinformaciji, koja bi trebala potvrditi navodnu agresiju Republike Hrvatske na BiH. 6.3. Pokuaj obnove hrvatsko-muslimanskog saveznitva krajem 1992. Glavna karakteristika svih ovih okraja jest injenica da nisu inicirani sa strane dravnog ili vojnog vrha, niti jedne strane, o emu svjedoi i sam opseg i trajanje borbi. Jedina iznimka jest postavljanje blokade kod Ahmia za koju se pouzdano zna da je postavljena po nareenju stoera 3. korpusa ABiH-a250, a opravdano posumnjati bi se moglo i u napad na hrvatska naselja u Sarajevu. Svi navedeni dogaaji popraeni su nizom drugih manjih incidenata, a situaciju su uz sve navedene imbenike dodatno pogorali mudahedini, ija se prisutnost sve vie osjeala. Iako je situacija na terenu nagovjetavala samo najgore u hrvatsko-muslimanskim relacijama, na razini politikih vodstava nastojalo se, bar slubeno, zaustaviti daljne irenje sukoba, te pridonjeti daljnem unaprijeivanju saveznitva u borbi protiv Srba. Potaknut dogaajima u listopadu, predsjednik Predsjednitva RBiH, Alija Izetbegovi, uputio je pismo predsjedniku RH, Franji Tumanu, 27. listopada 1992., u kojemu izmeu ostalog navodi: Jedinice HVO planirano su izazvale sukobe u Novom Travniku, Vitezu i Prozoru. U sukobima je bilo rtava i razaranja. Zatvoreni su svi putovi kroz zapadnu Hercegovinu, ak i za humanitarnu pomo. (...) Istina je isto tako da su tenkovi pucali na Prozor i uli u taj grad a to nisu bili tenkovi vojske BiH. Naa vojna oprema, presudna za otpor etnikoj najezdi u BiH, zaustavljena je u Zagrebu i Grudama. Posljedice su oigledne. (...) HVO je preao granicu legitimne obrane od etnika i pristupio sistematskom rasturanju legalne civilne vlasti i uspostavljanju paradravnih institucija. (...) Tko bi meu razlonim ljudima u naoj i svjetskoj javnosti mogao povjerovati u prie da smo mi, dok vodimo teke borbe protiv etnika, otvorili i front protiv HVO? Ne lii li ovo prije na onu etniku priu o tome da mi sami sebe bombardiramo u Sarajevu?251 Naravno, Izetbegovi svoje tvrdnje nije potkrijepio nikakvim injenicama, jer ne postoje nikakve indicije da je HVO izazvao sukobe u Novom Travniku, Vitezu i Prozoru, a
250 251
Shrader, str. 113. Predsjednik Predsjednitva RBiH Alija Izetbegovi: Pismo predsjedniku RH dr. Franji Tumanu (Sarajevo, 27. listopada 1992.), Vjesnik, 30. listopada 1992., prijepis u: Tuman Bili, str. 162. 163.
49
kamoli da je to bio dio nekog veeg plana. Njegovi navodi o potpunoj blokadi dostave oruja i humanitarne pomoi iz Hrvatske i zapadne Hercegovine su u najmanju ruku nekorektni, ako ne i zlonamjerni. Demantira ga dokument Zapovjednitva vlastite vojske, od 26. listopada 1992. godine, sastavljen dan prije objave njegovog pisma predsjedniku RH, u kojemu zapovjednik Arif Paali252 trai dozvolu MDD-a Merhamet u Sarajevu, za preuzimanje sveukupno 400 tona goriva koja se nalaze u skladitima INA-e u Splitu253. A spomenuti valja i izvjee GS HVO-a, od 6. studenog, dakle neto vie od tjedan dana nakon objave pisma, u kojemu se potvruje isporuka oruja i strjeljiva ABiH-u254. Budui da je RH, kao i HZHB, i dalje nastavljala s dostavom oruja i ostalih potreptina ABiH-u, to ne ide u prilog Izetbegovievoj tezi o sistematskom rasturanju legalne civilne vlasti, jer ta vlast bez hrvatske podrke i pomoi uope ne bi mogla funkcionirati. Ono to je Izetbegoviu, kao i muslimanskom vrhu, uistinu smetalo jest postojanje hrvatskih samoupravnih jedinica, posebno HZHB-a, koju on naziva paradravom. Nadalje, na Izetbegovievo pitanje, tko bi mogao povjerovati u prie o napadima ABiH-a na HVO, neoboriv odgovor daju hrvatska naselja u Sarajevu - Stup, Otes, Doglode, Azii i Bare, u kojima se upravo to i dogodilo. Meutim, ako se paljivije pogleda Izetbegovievo pismo, on nigdje nije demantirao te napade, ve je samo postavio pitanje: Tko bi to u domaoj i svjetskoj javnosti mogao povjerovati? to je zapravo dobro postavljeno pitanje, s obzirom na sve veu naklonost meunarodne javnosti prema vladi u Sarajevu i Armiji BiH. Svoj odgovor na Izetbegovievo pismo, Tuman je uputio 30. listopada 1992., u kojemu takoer navodi sljedee: Uvjeravam Vas s punom odgovornou da Republika Hrvatska, pa i ja osobno, dosljedno radimo na ostvarenju naela oko kojih smo se sporazumjeli, a da smetnje o kojima govorite dolaze zapravo s vae strane.(...) Hrvatska, iako i sama ratom uasno pogoena, u mnogim krajevima razruena i teko osiromaena, podnijela je i podnosi u materijalnom smislu za Bosnu i Hercegovinu vei teret, rekao bih, i od nje same. Sjetite se samo da i danas zbrinjavamo vie od pet stotina tisua izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. (...) Ja sam voe tog hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, a i Vas i Vae suradnike, koji vodite muslimanski
252 253
Arif Paali, zapovjednik 4. Korpusa ABiH -a RBiH, Vrhovna komanda OS, Sarajevo, 26. listopada 1992., odgovor na dopis: br. 02/773-279 od 5. listopada 1992., Predmet: 200 tona dizel goriva D2, 200 tona motornog benzina MB98, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 262. 254 HZHB, GS HVO, br. 06-2503/92 od 6. studenog 1992., Izvjee Prijem i raspored MS naoruanje i streljivo, dokument objavljen u: Praljak, Pomo Republike Hrvatske (), str. 13. 14.
50
narod, neprestano poticao, pa to i sada inim, da se sporazumijete i poveete na temeljima pune ravnopravnosti, danas radi obrane, a sutra radi izgradnje suverene drave Bosne i Hercegovine tako ureene da s njom budu zadovoljni i Hrvati i Muslimani i Srbi. (...) Takoer Vas molim da pri tome ne dozvolite pribjegavanje nikakovim, lako uoljivim trikovima, niti prebacivanju krivnje na hrvatska sredstva javnog priopavanja, a osobito da zaustavite one dijelove muslimanskih snaga koje su orujem krenule na Hrvate. Treba li posebno podsjetiti da, osim zbrinjavanja polmilijunskog mnotva izbjeglica, sva pomo u Bosnu i Hercegovinu dolazi preko ili iz Hrvatske. Hrvati iz Bosne i Hercegovine nas neprestano pozivaju da uinimo sve da ta pomo ne bude usmjerena protiv njih.255 Iako je iz priloenoga vidljivo da je Izetbegovi imao svoju predodbu o dogaajima u listopadu 1992., on i Tuman su se sastali 1. studenog, te zajedniki osudili sve oruane sukobe i pozivali na prestanak istih256. Ovaj zajedniki sastanak se iskazao produktivnim, bar privremeno, jer je doista i dolo do prekida vatre izmeu HVO-a i ABiH-a. Takoer dolazi do intenziviranja pregovora izmeu hrvatske i muslimanske strane u BiH, a kao plod toga obje dvije strane su se okvirno dogovorile o osnivanju zajednikog stoera ABiH-a i HVO-a, kao i o zajednikim zapovjednitvima na lokalnoj razini257, s ciljem sprjeavanja daljnih sukoba, kao i usklaivanja u obrambenom djelovanju protiv VRS-a. Ideja o zajednikom stoeru HVO-a i ABiH-a (tada TO) ve je sredinom travnja predlagao HVO, ali je Izetbegovi to odbio, iako je hrvatska strana na tome i dalje inzistirala258. Unato tome to su poduzeti neki koraci u zbliavanju hrvatske i muslimanske strane, u prvom redu pokuaj osnivanja zajednikog stoera ABiH-a i HVO-a, to nije moglo jamiti potpunu nekonfliktnost u hrvatsko-muslimanskim odnosima. U prvom redu zbog toga to su i sami pregovori i zbliavanje obaju strana u studenome 1992. godine, vie bili uvjetovani meunarodnim imbenicima (predstavljanje novog plana za BiH)259, negoli voljom muslimanske strane za izgradnjom iskrenog saveznitva s Hrvatima.
255
Predsjednik RH dr. Franjo Tuman: Pismo predsjedniku Predsjednitva R BiH Aliji Izetbegoviu (Zagreb, 30. listopada 1992.), HINA, Baza EVA, vijest HNAA300161-1, 30. listopada 1992., prijepis u: Tuman Bili, str. 170. 171. 256 Mrdulja, Politika dimenzija hrv. -mus. odnosa (...), str. 860. 257 Isto 258 Shrader, str. 109. 259 Mrdulja, Politika dimenzija hrv. -mus. odnosa (...), str. 860.
51
6.4. Uloga islama u generiranju hrvatsko-muslimanskog sukoba Ve se na poetku ovog rada jednom postavilo pitanje: U kolikoj mjeri je religija utjecala na izbijanje hrvatsko-muslimanskog sukoba? Kao i, je li se za rat u BiH moe tvrditi da je bio vjerski? Na poetku je i reeno da bi takav jednostran pristup bio nekompletan, jer je nemogue zbivanja na podruju bive Jugoslavije sagledati izvan konteksta tadanjih politikih prilika. A u tom smislu se moe sigurno tvrditi da je hrvatsko-muslimanski rat velikim dijelom posredna posljedica srpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (Hrvatsko-muslimanski rat kao nusproizvod srpske agresije260), jer je to dogaaj koji je direktno pokrenuo niz daljnih politikih i vojnih zbivanja. Meutim, to ne znai da se pitanje uloge religije smije zanemariti, koliko god osjetljivo to podruje i bilo. Valja razmatrati koliko stoji iza izjave Davida Owena da je rat u BiH bio djelomino vjerski rat, to je, kako je on napredovao, postajalo sve izraenije (...), kao i to da je nacionalizam snana sila, a povezan s religijom moe postati jo i jai261. Na ovome mjestu, kada se govori o hrvatskomuslimanskim relacijama, namee se pitanje kako i na koji nain je islam, koji se vratio na velika vrata u BiH, utjecao na izbijanje rata izmeu Hrvata i Muslimana? Da je islam imao snaan utjecaj na muslimanske vlasti proizlazi iz neosporne injenice da su u osnivanju SDA veliku ulogu imali Mladi muslimani, koji su njegovali vrste veze s Muslimanskom braom. Izmeu ostaloga, valja ukazati na to da je PL, kao oruani dio SDA, osnovana u d amiji na Soukbunaru u Sarajevu262. Spomenuto je svakako diskvalificiralo tu stranku da se etablira kao istinska graanska stranka u BiH, kakvom se u svijetu voljela predstavljati. Jednako je bilo i u ABiH-u, tako nam kao primjer moe posluiti 5. korpus, iji su popisi vojnih postrojbi upravo izraeni u damijama, a mnogi imami su bili lanovi zapovjednitava prvih postrojbi263. Ekvivalent prethodno navedenome, na hrvatskoj strani, bio bi primjer oruanog dijela HVO-a osnovanog u crkvi ili da je HDZ BiH osnovan posredstvom neke (nepostojee) katolike teroristike organizacije. Lako je objasniti snaan prodor koji je islam imao u institucije RBiH, Izetbegovi je sam u svojoj Islamskoj deklaraciji potvrdio da islam ne poznaje odvojenost religije od drutva i drave, kao i to da je konani cilj stapanje toga u jedno. Na ovome mjestu netko bi moda primjetio da je to najvjerojatnije slobodna interpretacija islama sa strane Izetbegovia ili drugih islamskih ekstremista. Meutim, injenica jest da i svi vani islamski autoriteti, i sunitski i iitski, potvruju da islam nije samo spiritualan, ve i politiki.
260 261
Ivankovi Meli, str. 415. Owen, David. Balkanska odiseja, Hrvatska sveuilina naklada: Zagreb, 1998., str. 37., 74., 75. 262 Lui, str. 121. 122. 263 Mlivoni, 2007. str. 102.
52
Uostalom, kako i na koji nain musliman treba djelovati u konkretnim drutvenim i politikim okolnostima pomno je razraeno u Kur'anu, kao i u Hadisima, pomou kojih se Kur'an i tumai. Tako se u Kur'anu na preko sto mjesta implicitno ili eksplicitno navodi kako je dunost svakog muslimana voditi dihad (a u dihad spada i voenje rata u ime vjere) protiv nevjernika264. Kako je sa slomom komunizma dolo do ponovne afirmacije nacionalizma u svim narodima na podruju bive Jugoslavije, tako je i kod bosanskohercegovakih Muslimana dolo do reislamizacije, jer je upravo islam sredinja komponenta oko koje su oni izgradili svoj nacionalni identitet. Da je islam dobivao na sve veem znaenju i na lokalnim razinama svjedoi i postrojavanje Muslimanskih snaga, 21. kolovoza 1992. godine u Travniku265. Naime, na postrojavanju su bili prisutni kljuni muslimanski vjerski i politiki autoriteti travnikog podruja, a samo postrojavanje je predvodio iskusni mudahedin i bin Ladenov suradnik, prvi emir mudahedina u BiH266, Abu Abdel Aziz Barbaros267. U ovom sluaju su muslimanski lideri u Travniku prisustovali manifestaciji koju je predvodila osoba iji se svjetonazor najjasnije moe isitati iz njegove vlastite izjave, koju je dao jednom drugom prilikom: Allah e pomoi odreenim ljudima da kontroliraju svijet i ova kontrola e doi u skladu sa odreenim kur'anskim ajetima i mi znamo da je Allah rekao da budemo spremni protiv neprijatelja na svaki nain. Takoer, Allah je najavio da e nam dati kontrolu nad svijetom, to je Allahovo obeanje onima koji idu u dihad, da e otii u Raj. Voenje dihada je jedna od najznaajnijih karakteristika vjernika. ak je i Poslanik uestvovao u 27 bitaka a mi sada kaemo da smo vjernici. Recite mi brao, koliko puta ste uestvovali u dihadu, ili makar pomislili da idete u dihad? Demokracija nije na nain da ostvarimo kontrolu nad svijetom. Treba da slijedimo Allahov put i sluamo njegove rijei. Spremite se protiv neprijatelja Allaha sa svom snagom.268 U ovom sluaju bi bilo naivno tvrditi, da prethodno spomenuta i sline manifestacije, nisu utjecale na izbijanje hrvatsko-muslimanskog rata. Konkretno, u spomenutom
264
Spencer, Robert. The politically incorrect guide to Islam (and the crusades), Regnery publishing: Washington, 2005., str. 19. 265 Heimovi, Esad. Garibi. Mudahedini u BiH 1992. 1999. Fondacija Sina: Zenica, 2006., str. 31. 266 Kohlmann, Evan. Al-Qa'idin dihad u Europi: afganistansko -bosanska mrea. Naklada Ljevak: Zagreb, 2005., str. 35. 267 Heimovi, str. 31. 268 Govor odran u prosincu 1993., na konferenciji Islamske skuptine Sjeverne Amerike u Chicagu, prema: Heimovi, str. 31.
53
postrojavanju islamistikih snaga u Travniku u kolovozu 1992. moe se prepoznati jedan od motivirajuih faktora za kasniji oruani sukob s travnikim Hrvatima269. Takva se mrnja posebno intenzivira za vrijeme kranskih vjerskih blagdana, to je i danas pravilo u islamskom svijetu, a iznimka u tome nije bila ni BiH za vrijeme hrvatsko-muslimanskog sukoba. Pri tome nam opet moe posluiti Travnik kao primjer, iz kojega je mjesna brigada HVO-a, u svibnju 1993. godine, izvijestila o sljedeem: Pred veliki kranski blagdan USKRS HVO postavlja nacionalne zastave Hrvata BiH na gradske ulice, a uz zastave BiH (ljiljane). Prije Uskrsa trajao je veliki islamski blagdan Ramazan, koji zavrava Bajramom. Cijeli mjesec gradom su se vijorile islamske vjerske zastave i nad ulicama i nad objektima svjetovnog karaktera dakle izvan bogomolja gdje im je mjesto. Nitko ih od Hrvata NIJE NITI TAKNUO! No, 13 hrvatskih nacionalnih zastava je spaljeno neposredno nakon postavljanja. (...) Bila je to i ostaje trajna uvreda i ponienje kao HVO tako i hrvatskom puanstvu. (...) Nakon paljenja zastava poinju trajni napadi (...), na objekte VP, na specijalne postrojbe HVO, a takoer i Zapovjednitvo Brigade (...). Istodobno se umnoavaju maltretiranja pripadnika HVO i civila Hrvata. neposredno iza Uskrsa uhiena su u sred Grada i pretuena etiri lana Zapovjednitva Brigade.270 I sam islamski nauk promie netrpeljivost prema pripadnicima drugih religija, a u konanici i nunost oruane borbe protiv nevjernika, bilo katolika, pravoslavaca ili ateista. Nunost toga proizlazi iz niza kur'anskih sura, a najjasnije o tome svjedoi sura 4:76 u kojoj se oni koji odbijaju prihvatiti Muhameda kao proroka, nazivaju prijateljima Sotone, protiv kojih se treba oruano boriti271. Ta borba nije iskljuivo samo vojnog karaktera, valja samo ukazati na injenicu da muslimanske dobrotvorne organizacije, i dan danas, humanitarnu pomo namjerno uskrajuu nemuslimanima. Tako je Merhamet u ratu u BiH pomo iskljuivo davao muslimanima, dok je to Caritas inio bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost272. Indikativna je i podjela svijeta u islamskoj teologiji, prema kojoj se onaj dio svijeta u kojoj je
269
Prema popisu stanovnitva iz 1991. godine u gradu Travniku je ivje lo 38,7% Muslimana, 31,7% Hrvata i 11,2 Srba. Meutim, valja imati na umu da je u kolovozu 1992. godine etnika struktura znatno ila u korist Muslimana zbog obilnog priljeva izbjeglica. 270 HZHB, Travnika brigada, br. 01-360/93, od 10. svibnja 1993., Pro Memoria: Stanje okolnosti i odnosi HVO i ABiH te muslimanskog i hrvatskog naroda u zoni odgovornosti Brigade HVO Travnika, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 820. 826. 271 Spencer, 2005., str. 20. 272 Dossier. (...), str. 76.
54
na snazi islamski poredak naziva Dar-al-islam (kua islama kua podlonosti), a ostali dio, koji nije podvrgnut tom poretku, Dar-al-harb (kua rata). Na istome svjetonazorskom pragu bio je i Alija Izetbegovi, to se moe jasno iitati iz njegove Islamske deklaracije: Prvi i najvaniji takav zakljuak svakako je zakljuak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije izmeu islamske vjere i neislamskih drutvenih i politikih institucija273. Da su takve svjetonazore prihvaali i visoko pozicionirani ljudi iz Armije BiH, kao i iz islamske zajednice BiH, dokazuje i da su ljudi poput generala Mehmeda Alagia274, generala Sakiba Mahmuljina275 i muftije Nusreta efendije Avidbegovia prisustovali na mudahedinskim okupljanjima, to potvruju i video zapisi276. Koliko je ABiH postala islamizirana svjedoi i injenica da je u nakladi zapovjednitva 3. Korpusa ABiH-a objavljena knjiga Mehzebi u islamu, to je osudio i Sefer Halilovi, smatrajui da vjerske knjige treba izdavati reis, a ne Armija277. Da su muslimanske vojne i vjerske strukture rat u Bosni i Hercegovini percipirali kao vjerski sukob, vidi se iz prirunika pod nazivom Upute muslimanskom borcu, iji su autori zeniki muftija Halil Mehti i prof. Hasan Maki, a koji je besplatno podijeljen svim pripadnicima ABiH-a, kao obavezni prirunik278. Tako se u predgovoru prirunika istie da je rat u BiH dio dobro smiljenog i dugo prisutnog plana o unitenju islama i muslimana na ovim balkanskim prostorima, a vojnik ABiH-a nije samo branitelj Bosne i Hercegovine, ve i stameni bedem islama279. Drugi dio prirunika je u potpunosti posveen muslimanskom borcu kao islamskom vjerniku, te sadri niz uputa o svakodnevnom ivotu, molitvama i raznim obredima280. Meutim, nije sve ostalo samo pri tiskanju islamistikih pamfleta, tako se po nareenju VK OS RBiH, od 13. kolovoza 1993. godine, osniva odred El Mudahedin281, ije je geslo bilo Na put je dihad. Pripadnici te jedinice su gotovo u cijelosti bili islamski fundamentalisti i teroristi iz islamskog svijeta, a odgovorni su za niz okrutnih zloina nad hrvatskim i srpskim vojnicima i civilima. S ovim
273 274
Izetbegovi, Alija. Islamska deklaracija, str. 22. Mehmed Alagi, kasnije zapovjednik 3. Korpusa ABiH-a 275 Sakib Mahmuljin, zamjenik efa kabineta VK OS RBiH, naelnik taba 3. Korpusa ABiH -a do travnja 1994., nakon rata zamjenik ministra obrane Federacije BiH. 276 Heimovi, str. 32. 277 Hadi, Hasan. ista, vjerna i podobna, Dani, 10. studenog 1997., str. 24., prema: Mlivoni, 2007., str.104. 278 Mlivoni, 2007., str. 104. 279 Isto 280 Isto, str. 105. 281 RBiH, VK OS, Sarajevo, br. 14/75-86, od 13. kolovoza 1993. godine, Predmet: formiranje odreda El Mudahedin u zoni odgovornosti 3. korpusa, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatskomuslimanski odnosi (), str. 690. 691.
55
inom vrh OS RBiH se bjelodano stavio u slubu dihada protiv nemuslimana u vlastitoj dravi, te se s pravom moe dvojiti u legitimitet oruane sile koja je toliko duboko ideologizirana. Kako je islamizam bila ideologija koja se snano ukorijenila u dravnom i vojnom vrhu, ne udi to se gotovo u svim segmentima javnog ivota propagirao takav svjetonazor. Tako se u medijima promicao muslimanski nacionalizam, u kolama se irio islamistiki vjerski nauk, a u udbenicima se moglo itati o blagodatima osmanlijske vladavine282. Prodor islama u sve institucije RBiH-a jedan je od glavnih razloga izbijanja rata izmeu Hrvata i Muslimana. Iz jednostavnog razloga jer islamski nauk promie ideju globalne dominacije, kojoj se svi ostali narodi i kulture trebaju pokoriti283, a hrvatska zajednica u BiH je samo jedna od njih pri ostvarenju toga cilja. U tom smislu su Muslimani Bosne i Hercegovine, bar jedan dobar dio njih, ukljuujui visoke politike, vojne i vjerske284 autoritete, u vie navrata pokazali da rat u BiH percipiraju kao vjerski, to jest kao nastavak jednog puno starijeg sukoba sukoba izmeu islama i kranstva.
6.5. Pripreme muslimanskog vodstva za napad na HVO Ve je u vremenu dok su trajali prvi lokalni sukobi izmeu Muslimana i Hrvata, meunarodna zajednica pokazala da favorizira muslimansku stranu, to se iskazalo u ignoriranju napada ABiH-a na hrvatska naselja u Sarajevu. Ne samo to, ve je u takvim okolnostima meunarodna zajednica vrila diplomatski pritisak na hrvatsku, umjesto na muslimansku stranu285. Takvo dranje meunarodnih imbenika muslimanskom vojnom i politikom vodstvu jasno je dalo do znanja da moe slobodno zauzeti agresivniju poziciju naspram HVO-u, te da vojnom silom pokuava nametnuti ono to nije uspjelo pregovorima. Razilaenje hrvatske i muslimanske strane, koje je zapoelo zbog neslaganja oko unutarnjeg ureenja BiH, u meuvremenu je postala realna mogunost izbijanja ratnog sukoba veeg intenziteta. Dogaaj koji se moe smatrati prekretnicom je pad Jajca, 29. listopada 1992., koji su prethodno branile snage HVO-a i ABiH-a kroz gotovo pet mjeseci. Posljedice pada Jajca su bile katastrofalne, gotovo je cjelokupno hrvatsko i muslimansko stanovnitvo moralo napustiti taj grad. I dok su se hrvatske izbjeglice uputile prema Hercegovini, ili Hrvatskoj,
282 283
Huntington, str. 331. Spencer, 2005., str. 22. 284 Tako je reis-ul-ulema Mustafa Ceri taj sukob nazvao novim kriarskim ratom protiv islama. Mlivoni, 1998., str. 169. 285 Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 842.
56
muslimanske izbjeglice, njih oko 20.000 je otilo prema Travniku 286. ABiH-u, a posebno njenom 3. korpusu, je ovo ujedno bila i dobra prilika za daljnu popunu postrojbi, kao i osnivanje novih, pokretnih postrojbi, stvarajui tako priliku za izvoenje veih ofenzivnih operacija287, koje bi optimalno mogle biti usmjerene protiv HVO-a. Da je ABiH imala priliku i motive za pokretanjem rata protiv bosanskohercegovakih Hrvata, govore sljedee injenice: 1. Meunarodna naklonost. Svjetska javnost je rat u Bosni i Hercegovini u prvom redu evaluirala kroz srpsko-muslimanske relacije, to je dovelo do toga da su i jedna i druga strana imali svoje zatitnike u meunarodnim krugovima, trea, hrvatska strana, je u tom pogledu bila u slabijoj poziciji jer joj je nedostajao utjecajan meunarodni pokrovitelj. Muslimanski vrh je bio svjestan toga, te je znao da vojna akcija protiv bosanskohercegovakih Hrvata nee izazivati nikakvu osudu meunarodne zajednice. 2. Potreba osiguranja ivotnog prostora za muslimanske izbjeglice. Budui da je teritorij to je pod nadzorom drala ABiH bio preplavljen muslimanskim izbjeglicama, pojavila se potreba za rijeavanjem toga problema. Pokuaj da vojnom akcijom povrati dijelove teritorija izgubljenog u borbama protiv VRS-a nije dolazilo u obzir, jer je srpska strana imala kroz 1993. godinu najpovoljnije stanje i najbolji operativni poloaj snaga u BiH288, to se potvrdilo i sa time da je kroz 1993. godinu VRS otela ABiH-u dodatnih 3% teritorija BiH289. S druge strane, ABiH je imala puno povoljniji odnos snaga prema HVO-u, posebno u srednjoj Bosni, gdje su izbjeglice i velikim dijelom bile smjetene. Upravo je tu muslimansko vodstvo moglo raunati na brze uspjehe, u kojima bi stvorilo dodatnog ivotnog prostora na raun Hrvata. Koliko je vaan bio imbenik muslimanskih izbjeglica u izbijanju rata potvrdio je i Franjo Naki, tadanji naelnik stoera OZSB, kasnije na svjedoenju pred Meunarodnim kaznenim sudom za bivu Jugoslaviju u Haagu: Lokalni Hrvati i Muslimani nikada ne bi uli u sukob da nije bilo priljeva tih izbjeglica koji su za sebe traili prostor, nakon to su svoj izgubili u zapadnoj i istonoj Bosni290. 3. Vojno-brojana superiornost i operativni razmjetaj snaga. Temeljni preduvjet u voenju napadnih operacija u modernom ratovanju jest osiguranje povoljne brojane nadmoi na strani napadaa. Optimalni omjer snaga u tom sluaju treba biti 3:1, ili ak
286 287
Shrader, str. 26. Isto 288 Domazet Loo, 2002., str. 152. 289 Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 841. 290 Franjo Naki, svjedoenje na suenju Kordiu i erkezu, 13. travnja 2000., prema: Shrader, str. 27.
57
5:1291, naravno, uz pretpostavku da napada raspolae s pokretnim snagama za brza vojna djelovanja. Kada se usporeuje ljudstvo HVO-a i ABiH-a uoi izbijanja rata, jasno se moe zakljuiti da HVO nije imao nikakvu priliku za napad na muslimanska podruja, s druge strane, ABiH je imala i priliku i motive za to. I dok se prema raznim procjenama promatrake misije EZ-a (ECMM), UN-a i drugih meunarodnih institucija, broj vojnika HVO-a procjenjivao na oko 30.000 do maksimalno 50.000292, ABiH je prema podacima svog naelnika GS-a u sijenju 1993. godine raspolagala s 261.500 vojnika293. Takva brojana nadmo je Armiji odmah u poetku davala mogunost da prema hrvatskim snagama osigurava povoljan omjer vojnika, kao i da gubitke protiv HVO-a nadoknadi snagama iz priuve. HVO na to nije mogao raunati jer je stalno angairao cjelokupno ljudstvo294. A u srednjoj Bosni, koja je bila glavno poprite hrvatsko-muslimanskog rata, HVO je poetkom 1993. godine, u OZSB raspolagao s 8.000 do 8.200 vojnika295, dok je 3. Korpus ABiH-a, u istom razdoblju, ne zbrajajui priuvne snage, angairao 26.182 asnika i vojnika296. Dakle, iz navedenog je vidljivo da je ABiH u usporedbi s HVO-om imala optimalni omjer snaga od 3:1, a s time i uvjete izvoenja ofenzivnih akcija protiv HVO-a. Izmeu ostaloga, ABiH je ve krajem 1992. godine promijenila svoj operativni razmjetaj snaga u srednjoj Bosni, tako da su u sijenju 1993. godine, 325., 333., 339., kao i dijelovi 7. muslimanske motorizirane brigade bili rasporeeni prema poloajima HVO-a297, spremne na ofenzivno djelovanje. 4. Potreba za osiguranjem vojnoindustrijskih postrojenja i komunikacijskih pravaca. SFRJ je veliki dio svojih vojnoindustrijskih postrojenja smjestila u podruje srednje Bosne, to je to podruje inilo izuzetno vanim u ratnim vremenima devedesetih godina, a posebno zbog embarga na uvoz oruja. Iako je veina tih postrojenja kroz 1991. i 1992. godinu pala u ruke Muslimana, najvanija tvornica, Slobodan Princip Seljo (SPS) u Vitezu, bila je u rukama Hrvata. Vanost tvornice SPS proizlazi iz toga jer je ona proizvodila vojni eksploziv, i s time bila jedina takve
291
Radinovi, Radovan. Odmazdom do pobjede, Duga, 22. listopada 1993., Beograd, prema: Domazet Loo, 2002., str. 100. (Fusnota br. 89.) 292 Shrader, str. 50. 51. 293 Halilovi, str. 123. 124. 294 Shrader, str. 52. 295 Zeko,svjedoenje na suenje Blakiu, 21. rujna 1998., prema: Shrader, str. 51. 296 GS 3. Korpusa ABiH-a, br. 02/3-67, Zenica, 11. srpnja 1993., Predmet: Podatci o mob., razvoju, dostava, prema: Shrader, str. 51. 297 Vojna karta ABiH-a Obostrani raspored snaga u zoni 3. korpusa, kraj decembra 1992. januar 1993. god., KC D189/1, prema: Shrader, str. 119. (Fusnota br. 1.)
58
vrste na podruju cijele BiH298. Bez nje sva postrojenja za izradu topovskih i minobacakih granata, koje je drala ABiH, praktiki su bila beskorisna. Zbog toga i ne udi to je tvornica SPS bila i jedan od glavnih ciljeva napada ABiH-a. Navedeno se takoer moe iitati iz izjave Sefera Halilovia, iz kolovoza 1993. godine: Da bi zaokruili vojnu industriju, nama je potrebno rijeiti dva problema: hitno zauzeti tvornicu eksploziva u Vitezu i planirati i izvriti operaciju zauzimanja unovice, (...). To su dva strategijska objekta, koja uz odbranu Mostara i hidroelektrana na Neretvi kao treeg, za nas predstavljaju tri zadatka ijim rjeenjem stvaramo sve potrebne pretpostavke za daljne uspjeno voenje rata (...).299
Nadalje, kao i u svakom ratnom sukobu, funkcioniranje logistike jedna je od najvanijih potreba svake strane, a da bi se to osiguralo prijeko je potrebno nadzirati komunikacijske pravce, koji i omoguuju dolazak MTS-a, humanitarne pomoi i ostalih potreptina. Zbog krevite topografije srednje Bosne, kao i zbog isprepletenosti Hrvata i Muslimana, komunikacijski pravci su za jednu i drugu stranu bili isprekidani na vie mjesta, to je dovela do potekoa u osiguranju logistike za jednu i drugu stranu. Ovladanjem glavnim komunikacijskim pravcima, kao i osvajanjem tvornice SPS, muslimansko vodstvo bi znatno poboljalo svoju vojnu, ali i politiku situaciju. U tom smislu za obje dvije strane najvaniji je bio pravac koji prolazi dolinom rijeke Lave, od Travnika preko Viteza, Kaonika, Busovae i Kiseljaka do Sarajeva, inei tako jedini zapadno-istoni pravac kroz srednju Bosnu300. 5. Mogunost jaanja politike pozicije u pregovorima. Kako je meunarodna diplomacija u pregovorima o ustroju BiH u obzir uzimala i rezultate vojnih pothvata, pa i etnikog ienja, muslimansko vodstvo je raunalo da e, osvajujui hrvatski teritorij, znaajno oslabiti mogunost postojanja bilo kakve budue hrvatske federalne jedinice, te uvrstiti ideju o BiH kao unitarnoj dravi. Takoer se otvorila mogunost da prostori, u kojima su Hrvati bili veina, akcijama ABiH-a, u konanici postanu muslimanski, to bi naknadno legitimizirala i meunarodna zajednica.
298 299
Shrader, str. 45. Halilovi, str. 239. 300 Shrader, str. 46.
59
Iako sve do danas na vidjelo nije izaao nikakav vojni ili politiki dokument vodstva RBiH-a, koji bi potvrdio pripremu za ofenzivu protiv HVO-a, s pravom se moe zakljuiti, s obzirom na prethodno navedene imbenike, da je takav plan postojao, te da je razraen u samom vrhu OS RBiH-a. Meutim, iako su tadanje prilike i dogaaji, a posebno rasporeivanje brigada ABiH-a u srednjoj Bosni prema poloajima HVO-a, upuivale na ubrzi napad Muslimana na Hrvate, vodstvo HVO-a nije raunalo da bi do takvog napada moglo doi301. O razlozima takve pogrene procjene bi se moglo nagaati, a mogue je da dijelom lei i u samoj zamisli da bi izbijanje rata s Muslimanima imalo strahovite posljedice za bosanskohercegovake Hrvate, pa se o tome nije ni htjelo pomisliti. Takvo naivno razmiljanje dodatno potvruje injenica da stoer OZSB svoje obavjetajno djelovanje nije usmjeravao protiv ABiH-a sve do sijenja 1993. godine302. Kako god bilo, izgleda da se procjena HVO-a Uskoplja iz lipnja 1992. godine da smo im mi prvi neprijatelji pa tek onda etnici303 iskazala istinitom.
301 302
Isto, str. 115. (Fusnota br. 17.) Zeko, svjedoenje na suenju Kordiu i erkezu, 21. rujna 1998., prema: Shrader, str. 120. 303 HZHB, Opinski stoer HVO Gornji Vakuf, br. 1-5/4-2/92 od 22. lipnja 1992. Predsjedniku HZHB, Izvjee o zbivanjima na podruju nae opine za dan 20., 21. lipnja 1992., prema: Marijan, 2004., str. 235.
60
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Eskalacija sukoba poetak rata unutar rata u BiH
7. Eskalacija sukoba - poetak rata unutar rata u BiH

Ratni sukob izmeu bosanskohercegovakih Hrvata i Muslimana od 1993. do 1994. godine svakako spada u jednu od najosjetljivijih i najkontroverznijih tema vezano za ratne dogaaje na podruju bive Jugoslavije devetesetih godina. I danas postoje razliita, zapravo dijametralno suprotna gledita. U suvremenoj bonjakoj historiografiji je prihvaena teza o dvostrukoj agresiji na BiH, to jest teza prema kojoj je prvo Srbija, a kasnije i Hrvatska izvrila agresiju na nju. U takvom tumaenju se esto i spominje dogovoreni rat, sklopljen izmeu Tumana i Miloevia, a kao manifestacija takve politike se navodi sporazum BobanKaradi od 6. svibnja 1992. godine, kao i prodaja bosanske Posavine304. O mogunostima dogovora podjele BiH izmeu politikih vodstava Hrvatske i Srbije ve je prije bilo rije, a to se tie sporazuma Boban-Karadi, radilo se o pokuaju definiranja razgranienja budue hrvatske i srpske konstitutivne jedinice305. Budui da je rije o legalnim predstavnicima dvaju konstitutivnih naroda, rije je o legitimnom, ali neuspjelom pokuaju rjeavanja hrvatskosrpskog spora u BiH, u kojemu nije bilo rijei o muslimanskom teritoriju306. Dapae, u samom sporazumu se istiu nesuglasnosti oko mostarskog podruja, kao i Posavine, to zapravo svjedoi o suprotstavljenim gleditima hrvatske i srpske strane. Takoer, ne smije se zanemariti da su se hrvatska i srpska delegacija tada nale u vremenu u kojima se jo intenzivno pregovaralo, a na emu je inzistirala i meunarodna zajednica. Uostalome, borbe HVO-a i VRS-a su se i dalje nastavile, a obje dvije strane tek su nakon pada Jajca, krajem listopada 1992. godine, dole u pat poziciju307. U svjetlu tih injenica, teorija dogovora pada u vodu, to ipak ne sprjeava i dio hrvatske historiografije308, a posebno neke utjecajne medijske i politike krugove, da promiu takvo tumaenje povijesnih dogaaja. Nasuprot tome, valja teiti manje politikantskom i vie znanstvenom pristupu pri rasvijetljavanju uzroka i povoda hrvatsko-muslimanskog rata. U takvom pristupu nemogue je zanemariti obilnu diplomatsku, vojnu, logistiku, humanitarnu i ostalu materijalnu pomo s
304
O razlozima pada bosanske Posavine i danas se raspravlja, za neke je to posljedica loe organizirane obrane i nadmoi srpskih snaga (vidi na primjer: Domazet Loo, 2010.), a za druge izravna posljedica sporazuma Boban-Karadi, to jest namjerni propust hrvatskog politikog vodstva (vidi na primjer: Tomac, 2004.). 305 Predstavnici hrvatske i srpske nacionalne zajednice u BiH: Sporazum Boban - Karadi (Graz, 6. svibnja 1992.), prijepis u: Tomac, Zdravko. Tko je ubio Bosnu?, Birotisak: Zagreb, 1994., str. 36. - 37. 306 Stvarno stanje na terenu, kao i daljni razvoj vojnih i politikih prilika u BiH, potvruju da ni u kojem sluaju nije bilo rijei o nekakvoj podjeli BiH. Meutim, sasvim je drugo pitanje koliko je ovaj sporazum bio prikladan, i u kolikoj mjeri je natetio hrvatskoj reputaciji u domaoj i meunarodnoj javnosti. 307 Marijan, str. 226. 308 Vidi na primjer: Bilandi, str. 798. 808., i Goldstein, Ivo. Hrvatska povijest, Novi Liber: Zagreb, 2003., str. 409. 414.
61
kojom je Zagreb pomagao Sarajevu, te mu sa time omoguio i opstanak. Takoer se u samom analiziranju rata izmeu Hrvata i Muslimana u BiH, ne moe nijekati da HVO nije imao apsolutno nikakvih prilika, niti motiva, za pokretanjem vojne kampanje protiv ABiH-a, dok je s druge strane, Armija BiH imala i jedno i drugo, te je u skladu s time pripremala i svoje postrojbe za probni napad u sijenju 1993. godine. 7.1. Vance-Owenov plan i sijeanjska agresija ABiH-a na HVO Objavljivanje Vance-Owenog plana, a posebno zapovijed ministra obrane BiH Boe Rajia od 16. sijenja, esto se pogreno uzimaju kao uzroci izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata, to jest napada ABiH-a na podruja srednje Bosne Kaune, Busovau, Kiseljak, Fojnicu i Kreevo koji je zapoeo 19. sijenja. 1993. godine309. Razlog tome je jednostavan, nije postojala nikakva mogunost da je ABiH, potaknuta Vance-Owenim planom, uspjela izraditi strategiju, a zatim i pripreme, za ofenzivu na srednju Bosnu, u roku manjeg od dva tjedna. Za izradu i pripremu ofenzive tolikog opsega potrebno bi bilo najmanje dva mjeseca 310, to zapravo upuuje na to da je izradu takvog plana najkasnije zapoela nakon pada Jajca, krajem listopada 1992., a u tom smislu posebno indikativan je preraspored brigada ABiH-a prema poloajima HVO-a u prosincu 1992. godine. Meutim, iako je neupitno da je muslimanska ofenziva pripremana neovisno o Vance-Owenom planu, sam mirovni plan je uveo pomutnju na hrvatsku i muslimansku stranu. Tako je plan predviao BiH kao decentraliziranu, ali unitarnu dravu311
312
, koja bi bila sastavljena od deset provincija. Iako se u nacrtu dogovora
eksplicitno istie da nijedna od pokrajina nee moi imati ime koje se specifino poistovjeuje s jednom od glavnih etnikih grupa313, te pokrajine su upravo bile doivljavane kao nacionalne. Tako je hrvatska strana, provincije Odak (provincija br. 3), Mostar (br. 10) i Travnik (br. 8), u kojima su 1991. godine Hrvati imali veinu, doivljavala kao svoje. Te provincije su inile oko 26% teritorija BiH, a hrvatska strana je to smatrala jednom od svojih najveih diplomatskih pobjeda314. Meutim, Vance-Owenov plan je predviao suenu autonomiju provincijama, a meunarodni diplomati travniku provinciju nisu doivljavali kao hrvatsku, nego kao muslimansku. O tome svjedoi i lord Owen: Vance i ja vjerovali smo da
309 310
Shrader, str. 122. Isto, str. 117. 311 Owen, str. 98. 312 Vance-Owenov mirovni plan: Nacrt dogovora o Bosni i Hercegovini (eneva, 02/05. sijenja 1993.), Slobodna Dalmacija, 15. - 18. sijenja 1993., prijepis u: Tuman Bili, str. 198. 202. 313 Isto 314 Tomac, 2004., str. 242.
62
na bilo kojim buduim izborima Hrvati nee imati zajamenu veinu u travnikoj pokrajini, no nije nam bilo u interesu previe na to upozoravati315. Procjena Owena je valjana, s obzirom na priljev izbjeglica, travnika provincija je uistinu postala veinskom muslimanskom. S druge strane, iako je plan iao u prilog muslimanskom konceptu ureenja drave, vrh RBiH-a ga je odbio, smatrajui da je rije o podjeli zemlje u kojoj je hrvatska strana dobila teritorij koji zapravo pripada Muslimanima. to se tie srpske strane, ona je plan odbila, jer bi dobila samo oko 42% teritorija BiH316 (s time da ga je prvo prihvatila, pa naknadno odbila). Vance-Owenov plan, koji su odbile de facto i srpska i muslimanska strana (a formalno su ga sve tri strane potpisale), hrvatskoj je strani optimalno odgovarao, te je ona pokuavala plan primjeniti na svoju ruku. Kao najpoznatiji primjer toga se moe navesti zapovijed ministra obrane RBiH Rajia, od 16. sijenja 1993. godine. Naime, dvije najvanije toke te zapovijedi glase: 1. Sve postrojbe HVO koje se trenutno nalaze u prostorima provincija broj 1., 5. i 9., koje su enevskim dogovorom proglaene muslimanskim provincijama, potinjavaju se Glavnom stoeru Armije BiH. 2. Sve postrojbe Armije BiH, koje se trenutno nalaze na prostorima provincija broj 3., 8. i 10., koje su enevskim dogovorima proglaene hrvatskima, podinjavaju se Glavnom stoeru HVO-a. (...)317 Vodstvo bosanskohercegovakih Hrvata se doista nadalo da je s Vance-Owenim planom rat praktiki zavren, zbog toga je i GS HVO-a od svih zapovjednika OZ-a traio isporuku zapisnika o minskim poljima i procjenu potrebnog ljudstva za kontrolu dostignutih linija318. Paralelno s nastojanjima HVO-a za primjenom Vance-Owenog plana i zavretkom rata, ABiH podie borbenu spremnost, o emu svjedoi i zapovijed Zapovjednitva 4. Korpusa od 6. sijenja 1993. godine, u kojoj se takoer napominje da gdje god je to mogue treba ofanzivno djelovati jer svaki vojniki uspjeh je velik doprinos vojnikoj i politikoj pobjedi nad agresorom319. Zbog toga je bilo i za oekivati da muslimansko vodstvo na zapovijed ministra Rajia nije reagiralo blagonaklono, to se potvrdilo etiri dana nakon
315 316
Owen, str. 120. Tomac, 2004., str. 241. 242. 317 Ministarstvo obrane RBiH: Zapovijed ministra obrane BiH Boe Rajia (Sarajevo, 16. sijenja 1993.), Glas Slavonije, 18. sijenja 1993., prijepis u: Tuman Bili, str. 204. 205. 318 HZHB, GS HVO, br.: 01-10/93 od 8. sijenja 1993., Zapovjednicima OZ, Zapovjed; Glavni stoer HVO, br. 01-57/93 od 13. sijenja 1993., OZ JI/H, Zahtjev, prema: Marijan, 2004., str. 222. 319 RBiH, Zapovjednitvo 4. korpusa, br. 02 -107/93 od 6. sijenja 1993., Komandama - Zapovjednitvima svih jedinica, Preduzimanje mjera pune borbene gotovosti, Upozorenje, prema: Marijan, 2004., str. 222.
63
objave sporne zapovijedi, kada je Predsjednitvo RBiH objavilo odluku s kojom se ona proglaava nevaeom320. S time se dalo do znanja da od praktine provedbe Vance-Owenog plana nee biti nita, te da se Armija nee povui s podruja u kojima ima vojnu i demografsku superiornost. Naprotiv, ABiH je upravo tada krenula u prvi korak realizacije svojeg plana ienja srednje Bosne, neovisno o Vance-Owenom planu, kao i o odluci ministra obrane. Za ovladanje srednjobosanskog podruja od iznimne je vanosti Uskoplje, ili kako se isto naziva, Gornji Vakuf. Zbog toga je taj grad u sijeanskoj ofenzivi ABiH-a bio i prvi na udaru, a stanje ususret napada je bilo izrazito nepovoljno, to se moe i iitati iz jednog izvjea mjesne brigade HVO-a Ante Starevi, u kojemu se nakon jednog manjeg incidenta napominje, da sada vlada neki udan mir (...)321. Taj udan mir je prekinut 13. sijenja kada su 305. i 317. brdsko-planinska brigada 3. Korpusa ABiH-a napale snage HVO-a u Uskoplju, s ciljem presijecanja ceste prema Novom Travniku, kako bi se zatvorila srednja Bosna322. Napadu je 10. sijenja prethodilo i protjerivanje oko stotinjak Hrvata iz muslimanskog dijela grada323, kako su se borbe nastavile, ABiH je uspjela osvojiti okolne uzvisine, dok su se u samom gradu vodile estoke borbe ABiH-a i HVO-a. Meutim, HVO je uspio odbaciti napad, te je kasnije istog dana, posredstvom UNPROFOR-a, isposlovao prekid borbi324. Iako je dogovoren prekid vatre, nastavljalo se s meusobnom razmjenom topnikih udara, te su komunikacije i dalje bile blokirane325 komandi 307. brigade, u kojemu pie: Dobro ste uradili to ste HVO dali ultimatum. Vodite rauna velike snage ostavite u Bugojnu i zbog etnika i zbog HVO. Izdvoji prema mogunostima to vie snaga
326
. O daljnim agresivnim namjerama ABiH-a
neskriveno svjedoi dopis tadanjeg zapovjednika 3. Korpusa, Envera Hadihasanovia,
320
Predsjednitvo RBiH: Odluka Predsjednitva BiH o zapovijedi ministra obrane Boe Rajia od 16.1.1993. (Sarajevo, 19. sijenja 1993.), Dokument, br.: 1402/93, 19. sijenja 1993., preslika dokumenta u: Tuman Bili, str. 206. 321 HZHB, Brigada Ante Starevi, Gornji Vakuf, Obavjetajni organ, Izvjee za 4. sijenja 1993., dostaviti Operativnoj zoni sjeverozapadna Hercegovina, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatskomuslimanski odnosi (), str. 97. 322 Shrader, str. 121. 323 Isto 324 Isto, str. 122. 325 HZBH, HVO, Brigada Ante Starevi, Gornji Vakuf, od 14. sijenja 1993., Operativno izvjee, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 108. 326 RBiH, Komanda 3. Korpusa, br. 02/32-109, Zenica, od 17. sijenja 1993., Rjeavanje sukoba u Gornjem Vakufu, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 110. 111.
64
i krenite prema G. Vakufu. Ako naiete na otpor HVO krenite u otvoreni sukob. O preduzimanju mjera izvijestite odmah (...).327 Ipak, pokuaj ABiH-a u zauzimanju Uskoplja nije uspio, a s time i zatvaranje srednje Bosne. Prvotni razlog neuspjeha je odluan otpor koji je pruao HVO. Meutim, nastavak Armijine ofenzive dogodio se 19. sijenja kada su snage ABiH-a poele zauzimati podruje izmeu Kauna i Busovae, paralelno s time osvojena su i hrvatska sela Lava i Dusina, te je uspostavljena crta od Lave preko Dusine do Kauna328. Tada je i poinjen prvi vei zloin u hrvatsko-muslimanskom ratu, naime, u selu Dusini pripadnici ABiH-a su strjeljali devetero Hrvata i jednog Srbina329
330
. Takoer, 25. i 26. sijenja, snage ABiH-a su osvojile sela
Nezirovii, Oselite, Gusti Grab331 i Donje Polje, iz kojih je zatim protjerano hrvatsko stanovnitvo332. Uspostavom crte na relaciji Merdani Lava Dusina, ABiH je 25. sijenja krenula u napad na Busovau, koju su prethodno gaali topnikom i raketnom paljbom333. Grad su branili pripadnici brigade HVO-a Nikola ubi Zrinski, koji su zatim i uspjeli odbaciti napade Armije. Istovremeno s napadom na Busovau, ABiH je krenula u napad na HVO u trokutu Kiseljak Fojnica Kreevo, a primarni cilj je bio osvajanje vanog fojnikog raskrija334. Iako je napad iznenadio hrvatske branitelje, HVO je uspio konsolidirati obranu, te 27. sijenja krenuti u protunapad, tako da je nakon nekoliko dana borbi bio i dogovoren prekid vatre335. Unato tome to ABiH nije uspjela ostvariti glavni cilj u svojoj sijeanjskoj agresiji, osvojila je i unitila niz hrvatskih sela, a u borbama je HVO imao 44 poginula, kao i 82 ranjena vojnika336. Nadalje, muslimanskom vojnom vodstvu ovo je ujedno bila prilika testiranja obrambene spremnosti HVO-a, te je u skladu sa steenim iskustvom pripremalo svoje postrojbe za nadolazeu travanjsku ofenzivu. S druge strane, OZSB HVO-a je ojaala svoje obrambene poloaje prema ABiH-u, te poela s obavjetajnim djelovanjem protiv Muslimana337. Meunarodna zajednica, kao to je bilo za oekivati, ovaj napad nije osudila,
327
RBiH, Komanda 3. Korpusa, br. 02/33-170, Zenica, od 18. sijenja 1993., Komandi 307. brigade, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 118. 328 Zeko, svjedoenje na suenju Blakiu, 11. rujna 2000., prema Shrader, str. 123 329 Mlivoni, 1998., str. 77. - 78. 330 Patkovi, erif. Svjedoenje na suenju Blakiu, 10. lipnja 1999., prema: Shrader, str. 123. 331 29. sijenja pripadnici ABiH-a su u Gustom Grabu ubili petero hrvatskih civila, te dva masakrirali. Slobodna Dalmacija, 9. prosinca 1993., prema: Mlivoni, 1998., str. 78. 332 Naki, Franjo. Svjedoenje na suenju Blakiu, 13. travnja 2000., prema: Shrader, str. 123. 333 Shrader, str. 124. 334 Isto, str. 125. 335 Isto 336 1 Chesire MILINFOSUM, br. 90, 29. sijenja 1993., KC Z417.1, prema: Shrader, str. 126. 337 Shrader, str. 126.
65
jedino je predsjednik RH dr. Franjo Tuman, 27. sijenja uputio pismo predsjedniku Predsjednitva Aliji Izetbegoviu u kojemu osuuje agresiju na srednjobosanske Hrvate338. Budui da slini apeli vodstva RH-a nisu imali odjeka u muslimanskome vrhu, teko je bilo za oekivati da e RBiH odustati od svojih namjera osvajanja srednje Bosne. A da je postojao plan izazivanja irih sukoba s Hrvatima, bjelodano svjedoi jedan dopis Envera Hadihasanovia, upuen ABiH-u u Bugojnu i Komandi 307. brigade, u kojemu on navodi: Za sukobe u svim gradovima HZ Herceg Bosne je preuranjeno, mada je i ta opcija predviena (...)339. 7.2. Politike i vojne prilike uoi i tijekom travanjske ofenzive ABiH-a Sijeanjskom agresijom na srednju Bosnu, zapovjednitvu OZSB postalo je jasno koliko su ugroene hrvatske pozicije, te da se valja to je mogue bolje pripremiti za nadolazee muslimanske napade. Prekid sukoba, potpisan 27. sijenja 1993. godine u enevi340, izmeu Mate Bobana i Alije Izetbegovia, stoga nije imao nikakvu teinu, jer u prvom redu nije bio potivan, te nije mogao garantirati odustajanje od muslimanskih namjera. Zbog toga je Tihomir Blaki, zapovjednik OZSB, kroz veljau zapoeo s nizom priprema kojima bi poboljao defenzivnu spremnost HVO-a, te pripreme su ukljuivale pojaavanje sigurnosnih mjera, reorganizaciju logistikog sustava, uvoenje dodatne obuke, pripremu obrambenih utvrda, raspodjelu humanitarne pomoi hrvatskome stanovnitvu, kao i niz drugih priprema341. Takoer i na razini politikog vodstva, hrvatska je strana bila svjesna svoje vojne inferiornosti naspram snagama ABiH-a u srednjoj Bosni. Zbog toga je hrvatsko vodstvo u BiH ublailo svoje politike stavove, to se odmah oitovalo u oujku 1993. godine, kada je sporne provincije Vance-Owenog plana bilo spremno prihvatiti kao zajednike, a ne kao
338
Predsjednik RH dr. Franjo. Tuman: Pismo predsjedniku Predsjednitva RBiH Aliji Izetbegoviu (Zagreb, 27. sijenja 1993.), Vjesnik, 28. sijenja 1993., prijepis pisma u: Tuman Bili, str. 208. Predsjednik Tuman je izmeu ostalog napisao: Nemili dogaaji koji se zbivaju ovih dana, u kojima muslimanski ekstremisti u sredinjoj Bosni organizirano, zloinaki i brutalno napadaju hrvatska naselja, pucajui na civile i branitelje, prisiljavaju me da Vam se obratim. Sino je, kao to Vi zasigurno dobro znadete, trideset i pet vojnika HVO poginulo branei svoja sela u okolici Busovae pred naletom muslimanskih postrojbi. Ovi su uz to zapalili vie hrvatskih sela. Taj je dogaaj duboko potresao vodstvo hrvatskog naroda u BiH, koji su se obratili za pomo Hrvatskoj, kao i svekolikoj svjetskoj javnosti. Stoga, duboko zabrinut, apeliram na Vas da zaustavite tu brutalnu agresiju, jer ona moe do krajnjih granica pogorati odnose izmeu Muslimana i Hrvata u BiH, koje je u dobrom dijelu Vae drave proteklih mjeseci povezivala borba protiv zajednikog agresora (...). 339 RBiH, Komanda 3. Korpusa, br. 02/33-181, Zenica, od 20. sijenja 1993., Angaovanje snaga prema G. Vakufu odgovor, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 131. 340 MKBJ: Zajednika izjava predsjednika Predsjednitva BiH Alije Izetbegovia i predsjednika HZHB Mate Bobana (eneva, 27. sijenja 1993.), Vjesnik, 28. sijenja 1993., prijepis dokumenta u: Tuman Bili, str. 209. 341 Shrader, str. 129.
66
nacionalne jedinice342. Naravno, prilagoavanje politikih stavova prema muslimanskom konceptu nije jamilo nikakvu sigurnost, budui da su se incidenti i dalje nizali, a s muslimanske strane je dolo i do ozbiljnijih krenja primirja. Tako je razdoblje uoi travanjske ofenzive ABiH-a obiljeeno s nizom veih i manjih incidenata, koji su nagovijestili daljnu eskalaciju sukoba. U tom periodu su se dogodila razna uhienja343 i ubojstva344 pripadnika HVO-a i hrvatskih civila345 sa strane ABiH-a i paravojnih muslimanskih snaga. Samo je 23. oujka na podruju opine Konjic, na razliitm mjestima, ubijeno osam pripadnika HVO-a, kao i troje hrvatskih civila346
347
. Sredinom oujka dolazi i do
najozbiljnijeg krenja primirja, naime, tada su snage Prve operativne grupe 4. Korpusa ABiH a krenule u napad prema Fojnici, sa ciljem zauzimanja nekoliko sela u dolini Neretvice kako bi se spojile snage 3. i 4. Korpusa348. Napadom ipak nije postignut glavni cilj, jer su snage HVO-a uspjele zaustaviti ABiH nadomak Fojnice. Valja napomenuti da takvih agresivnih akcija HVO-a u tom periodu nije bilo, te da je s hrvatske strane potivano primirje. Iznimka su jedino nekoliko manjih incidenata, prvenstveno djelovanje kriminalnih bandi, ukljuujui i nekolicinu pripadnika VP HVO-a349. Meutim, sve je to bilo neusporedivo s djelovanjem mudahedina i vojnika ABiH-a. Koliko je vano bilo djelovanje ekstremistikih i mudahedinskih skupina u obavljanju prljavih poslova pri ostvarivanju muslimanskih ciljeva, moe se prepoznati u nekoliko primjera uoi poetka travanjskog udara ABiH-a. Poetak travnja 1993. godine generalno je obiljeen nizom incidenata i ubojstvima u hrvatsko-muslimanskim podrujima. Ipak, nekim dogaajima je teko pripisati istu sluajnost, kao na primjer otmica trojice asnika brigade Stjepan Tomaevi u Novom Travniku, koja se dogodila 13. travnja. Iza
342 343
Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 840. HZHB, HVO, stoer brigade Stjepan Tomaevi (Ivan Budimir, administrativni pomonik za SIS), Vitez, 12. veljae 1993., predmet: Izvjee o uhienju vojnika HVO, B D219, prema: Shrader, str. 130. 131. Radi se o otmici i ispitivanju sedmerice vojnika HVO-a sa strane MOS-a i ABiH-a. Vojnici su kasnije puteni na slobodu. 344 HZHB, HVO, Zapovjednitvo OZ Srednja Bosna, br. 08 -4-441/93, od 23. travnja 1993., Predmet: Incidenti ABiH naspram HVO prije sukoba, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 655. 660. Tako 16. oujka 1993. godine mudahedini ubijaju dvojicu hrvatskih vojnika na kontrolnoj toki HVO-a. 28. oujka pripadnici 7. muslimanske brigade ubijaju dvojicu vojnih policajaca HVO-a. Cjelokupni dokument sadri popis niza incidenata: maltretirane, premlaivanje, otmice, ubojstva i razne druge napade koji su poinili pripadnici ABiH -a i paravojnih muslimanskih postrojbi u periodu do 16. travnja. 345 Na primjer: 23. oujka 1993. u selu Vrci, opina Konjic, ubijeno je etvero hrvatskih civila, Mlivoni, 1998., str. 20. 346 Dossier. (...), str. 86. 347 Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991. 1995. Istraivako dokumentacioni centar Sarajevo, FMC Svjetlo rijei d.o.o., 2008. 348 Zeko, svjedoenje na suenju Blakiu, 11. rujna 1998., prema: Shrader, str. 132. 349 Shrader, str. 130.
67
otmice su stajala etvorica mudahedina, povezani sa 7. muslimanskom brigadom, a pomagalo im je dvadesetak lokalnih Muslimana350. Drugi primjer je brutalna otmica ivka Totia, zapovjednika zenike brigade HVO-a Jure Franceti, 15. travnja 1993. godine. Prilikom otmice mudahedini su ubili etvoricu vojnika iz Totieve pratnje kao i jednog sluajnog prolaznika351. Slinu, zapravo jo goru sudbinu je izbjegao zapovjednik PPN-a Vitezovi, kojeg su 13. travnja u selu Kruica pokuali ubiti pripadnici ABiH-a352
353
Meutim, takve sree nije bio zapovjednik lokalne jedinice HOS-a (u sklopu HVO-a) u Kaknju, Ivo Vuleti, kojeg su 17. oujka likvidirali pripadnici ABiH354. Za oekivati je bilo da je zapovjednitvo 3. Korpusa demantiralo svaku umijeanost u spomenute dogaaje, no zanimljivo je da su ove akcije uslijedile neposredno prije napada ABiH-a na Vitez, podruje Zenice, Busovae, Kiseljaka i drugih mjesta. S obzirom da se iza navedenih otmica i ubojstava moe prepoznati namjera obezglavljivanja lokalnih postrojbi HVO-a, s pravom se moe sumnjati u upletenost muslimanskog vojnog vodstva u ovim sluajevima. Prvi korak u travanjskoj agresiji ABiH-a na hrvatska podruja srednje Bosne uinjen je 15. travnja, napadom na poloaje HVO-a na planini Kuber sjeverno od Busovae355, ujedno je ovaj napad najavio i poetak borbi oko Viteza. No za razliku od sijean jskog napada, ovaj put je HVO poduzeo odgovarajue obrambene pripreme, tako da sam napad nije iznenadio zapovjednitvo OZSB, za to je zasluno i efikasno obavjetajno djelovanje. Tako je HVO, 16. travnja, spremno doekao otvoreni napad muslimanskih postrojbi na Vitez i Busovau356. U Vitezu su brojano slabije snage HVO-a - Viteka brigada, PPN Vitezovi i Tvrtko II, kao i dio 4. bojne VP-a, uspjele odbaciti estoke i uzastopne napade Armije BiH357. Da bi olakale svoju poziciju i poremetile daljne napredovanje muslimanskih snaga, snage HVO-a u Vitezu su istog dana izvele operacije zauzimanja Donje Veeriske, Gaica i Ahmia358. Takvi protunapadi su iznenadile postrojbe ABiH-a, koje su zatim i poraene u tim mjestima. Ove
350 351
Isto, str. 139. 140. Heimovi, str. 13. 352 Mlivoni, 1998., str. 87. 353 HZHB, HVO, Zapovjednitvo OZ Srednja Bosna, br. 08 -4-441/93, od 23. travnja 1993., Predmet: Incidenti ABiH naspram HVO prije sukoba, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 655. 660. 354 Isto 355 Shrader, str. 142. 356 Mlivoni, 1998., str. 87. 357 Shrader, str. 142. 146. 358 U Ahmiima se tog dana dogodio jedan od najveih zloina u hrvatsko -muslimanskome ratu, ubijeno je najmanje 109 muslimanskih civila.
68
legitimne i uspjene vojne akcije je jedino zasjenio zloin koji se dogodio nad Muslimanima u Ahmiima, a istog dana se i u Trusini dogodio zloin nad Hrvatima359. Osvajanjem spomenutih poloaja HVO je uspio sprijeiti naum ABiH-a u osvajanju tvornice SPS, glavnog stoera OZSB u Vitezu, kao i presjecanje ceste Travnik Busovaa360. Zaustavljeno je napredovanje muslimanskih snaga iz Kruice i Vranjske, a jedini vei problem predstavljalo je snano muslimansko uporite u Starom Vitezu, iz kojeg su i nakon dogovorenog prekida vatre 18. travnja, izvoeni napadi361. Za razliku od Viteza, obrana Busovae je predstavljala puno vei izazov hrvatskim braniteljima, muslimanska vojska je angairala vie od 5000 vojnika (301. mehanizirana brigada, 7. muslimanska brigada, dijelove 302., 303., 305., 309. i 333. brigade, kao i razne jedinice TO-a, MOS-a i MUP-a)362, a s druge strane je stajala samo brigada HVO-a Nikola ubi Zrinski, sastavljena od tri bojne. Unato brojanoj inferiornosti, te nepovoljnom operativnom okruju, snage HVO-a su pruale odluan otpor, te na nekoliko mjesta izvrile i protunapade, slamajui tako muslimansku ofenzivu. HVO je imao znatne gubitke, a krvave borbe su trajale sve do 27. travnja kada je dogovoren prekid vatre363. Iako je ABiH uspjela osvojiti dijelove teritorija od HVO-a, glavni cilj nije postignut Busovaa i vano kaoniko raskrije su i dalje bili pod nadzorom hrvatskih snaga. Osim Viteza i Busovae, snage 3. Korpusa ABiH-a napale su i podruja Kiseljaka i Zenice. U Kiseljaku snage HVO-a su bile u izriito nepovoljnom poloaju, jer su se nalazile u potpunom okruenju muslimanskih snaga, a posebna opasnost je proizlazila od muslimanskih snaga stacioniranih na sjeveroistoku, u podruju Svinjareva i Gomionice364. Upravo su se najee borbe vodile u spomenutom podruju, a 18. travnja vojnici kiseljake brigade Ban Josip Jelai su krenuli u protunapad, s ciljem zauzimanja podruja na relaciji Svinjarevo Gomionica. U toj akciji vojnici brigade Ban Josip Jelai uspjeli su osvojiti sela Jehovac, Gromiljak, Mlava i Pale365. Meutim, estoke borbe u tom podruju nisu prestajale do 21. travnja, a HVO je uspio osvojiti nekoliko sela, sprijeivi tako naum muslimanskih snaga u daljnem cijepanju kiseljake enklave. I dok su se snage HVO-a OZSB u Vitezu, Busovai i Kiseljaku uspjele oduprijeti muslimanskoj agresiji, to nije uspjelo HVO-u u podruju Zenice366. Budui da su
359 360
Istog dana kada se dogodio zloin u Ahmiima, u selu Trusini, u konjikoj opini, ubijeno je 23 Hrvata. Shrader, str. 146. 361 Isto, str. 158. 362 Zeko, svjedoenje na suenju Blakiu, rujan 1998., prema: Shrader, str. 163. 363 Shrader, str. 174. 364 Isto, str. 175. 177. 365 Isto, str. 178. 179. 366 Prema popisu stanovnitva iz 1991. godine u opini Zenica je ivjelo 145 .517 stanovnika, od toga je bilo
69
muslimanski ekstremisti, povezani s 3. Korpusom, uspjeli oteti zapovjednika brigade HVO-a Jure Franceti, tamonje snage su bile obezglavljene, a to je najgore, tamonji HVO nije uope bio spreman za uskori napad ABiH-a. Tako pukovnik Robert Stewart367 navodi da je otmica Totia bila veliki ok za HVO, i da se zapovjednik one druge (Vinko Barei, zapovjednik Druge zenike brigade) duboko zabrinuo368. Sveopi napad na Hrvate u zenikom kraju zapoeo je 18. travnja, a snage HVO-a su uskoro doivjele potpuni poraz, samo u prvom danu napada protjerano je vie od 6000 Hrvata369. Tom prilikom zapovjednik britanske bojne UNPROFOR-a zabiljeio je sljedee: Preko noi stanje se pogoralo; Zenicom se razbuktalo nasilje i Muslimani su navalili na Hrvate to ive u Zenici i oko nje; mnogo je Hrvata izbjeglo u podruje to ga Hrvati dre u ajdrau; Muslimani etniki oistili osamsto civila iz Podbreja zapadno od Zenice; muslimanski vojnici odnose se neprijateljski i pljakaju; HVO napadnut, a sve je zgrade HVO-a i HOS-a u Zenici zaposjela ABiH; Boban i Izetbegovi dogovorili prekid vatre.370 Nakon prestanka borbi gotovo je cjelokupno podruje zenike opine bilo pod nadzorom ABiH-a, a naselja u kojima su ivjeli Hrvati etniki oiena371 372, zapovjednitvo OZSB je 23. travnja izvijestilo o 113 ubijenih Hrvata na podruju Zenice373. S vojnog gledita, muslimanske snage su u Zenici postigle svoj najvei uspjeh u travanjskoj ofenzivi, unitene su dvije brigade HVO-a, a hrvatska zajednica je protjerana. Meutim, u ostalim mjestima u nadlenosti OZSB, Armija nije postigla svoj glavni cilj. Glavni razlog muslimanskog neuspjeha lei u aktivnoj obrani374, dakle, u neoekivanim i preventivnim pothvatima s kojima su snage HVO-a poremetile ili u potpunosti zaustavile muslimanske ofenzive, za to kao sjajan primjer mogu posluiti obrane Viteza, Kiseljaka i Busovae.
Muslimana 55,22%, Hrvata 15,46%, Srba 15,41% i ostalih (ukljuujui Jugoslavene) 13,89%. Robert A. Steward, zapovjednik britanske bojne UNPROFOR-a u Lavanskoj dolini. 368 Shrader, str. 182. (Fusnota br. 61.) 369 Dossier. (...), str. 180. 370 Stewartov dnevnik, nedjelja, 19. travnja 1993., dio 3,39, prema: Shrader, str. 183. 371 Dossier. (...), str. 180. 372 Shrader, str. 184. 373 HZHB, HVO, Zapovjednitvo OZ Srednja Bosna, br. 08 -4-441/93, od 23. travnja 1993., Predmet: Incidenti ABiH naspram HVO prije sukoba, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 655. 660. 374 Za vie detalja o vojnom konceptu aktivne obrane pogledaj Shrader, str. 117. 118.
367
70
7.3. Napad Armije BiH na HVO u Jablanici i Konjicu Osim 3. Korpusa, i 4. Korpus se aktivno ukljuio u agresiju na bosanskohercegovake Hrvate, meutim, on je svoje djelovanje prvenstveno usmjerio na podruje svoje nadlenosti. Tako su u travanjskoj ofenzivi, osim mjesta u nadlenosti OZSB, napadnute bile i pozicije HVO-a u OZJIH Konjic i Jablanica. Napadu na ova mjesta prethodio je jedan vaan politiki dogaaj; smjena muslimanskog vodstva u opinama Konjic, Jablanica i Prozor, te postavljanje muslimanskog ekstremista dr. Safeta ibe na mjesto predsjednika ratnog Predsjednitva tih triju opina375. Razlog ovog politikog poteza lei u injenici da je dotadanje muslimansko vodstvo u tom podruju njegovalo relativno dobre odnose s hrvatskim vlastima, to je bila opstrukcija u realizaciji plana vodstva OS RBiH-a. Ve u sijenju je naelnik VK OS RBiH izrazio svoje nezadovoljstvo s hrvatsko-muslimanskim politikim odnosima u tom kraju, to se moe prepoznati u jednoj naredbi poslanoj zapovjedniku 4. Korpusa, Arifu Paaliu: Prema naim saznanjima na prostoru Jablanice, Konjica, Pazaria, Tarina, a vjerovatno i drugih mjesta u zoni odgovornosti 4. K. jedan manji dio kadrova iz Armije R BiH, MUP-a i vlasti u potpunosti se stavio u slubu ostvarenja velikohrvatske politike kroz potpuno sprovodjenje zadataka koje dobijaju od rukovodilaca HZ HZ-HB, to direktno utie na razbijanje naeg fronta borbe za cjelovitu i demokratsku R BiH, a posredno i neposredno zbunjuje jedan dio naih pripadnika i dovodi ih u zabunu. (...).376 U nastavku naredbe takoer je specificirano o kojim se to nepodobnim ljudima u MUP-u, ABiH-u i lokalnoj samoupravi radi. U oujku dolazi i do smjene lokalnog muslimanskog vodstva i postavljanje dr. ibe na elo triju opina377. Nakon toga dr. ibo se preko radija obratio sljedeim rijeima: U Bosni ivi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katolike vjere378. Uz to to je javno Hrvatima osporio nacionalni identitet, u njegovim opinama dolazi do namjernog stvaranja sukoba s Hrvatima, a prije je ve bilo spomenuto da je samo u opini Konjic, 23. oujka 1993., ubijeno osmero pripadnika HVO-a. Zanimljivo je da je tri dana prije, 20. oujka, u Jablanici, dolo do vanog sastanka
375 376
Mlivoni, 1998., str. 19. RBiH, VK OS RBiH, br. 111-1, od 28. sijenja 1993., Komandantu 4. Korpusa, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 53. 377 Postavljen je odlukom Predsjednitva RBiH, s potpisom Izetbegovia. Mlivoni, 1998., str. 13. 378 Isto
71
lokalnog vodstva ABiH-a379 i MUP-a380 na kojemu je detaljno bilo razraeno budue djelovanje prema agresoru - Hrvatskom vijeu obrane, prema kojemu se trebaju ojaati odbrambene linije381. Tako je s odbrambenih linija ABiH-a, u sklopu travanjske ofenzive, 16. travnja dolo i do napada na poloaje HVO-a u Jablanici i Konjicu. U Jablanici382 su snage HVO-a uglavnom bile smjetene sjeverno od Jablanikog jezera, te okruene ABiH-om, koja je napadala sa svojom 44. i 45. brigadom383. Paralelno s time ABiH i MUP RBiH su sustavno poeli uhiivati Hrvate, te ih smjestili u logore384. Borbe su se intenzivirale 19. travnja kada su ubijena dva pripadnika HVO-a, a nakon toga snage HVO-a su ule u Sovie i Doljane te spalili sve muslimanske kue i dvije damije, muslimanski civili su prebjegli na teritorij pod nadzorom ABiH-a385. Napadi Armije na hrvatska podruja u Jablanici nastavljali su se kroz travanj i svibanj 1993. godine, a rezultirali su nestankom hrvatskih zajednica u selima Donja Jablanica, Krakovo, uglii i abanii386. U Konjicu387 napadi ABiH-a su poeli 15. travnja, a glavni pritisak prema HVO-u u Konjicu (brigada Herceg Stjepan) je vren iz smjera Bradine i Jablanice388. HVO je bio u znatno nepovoljnijem poloaju u konjikoj opini, to se vidi i iz dokumenata ABiH-a: Interesantno je da HVO Konjic putem veze vapi za pomo i obeana im je iz Kreeva i Kiseljaka. Na tim pravcima postavljene su zasjede (...)389. Da je ovaj napad planiran na operativnoj razini vidi se iz nareenja zapovjednika 4. Korpusa, Arifa Paalia, od 17. travnja 1993., upuen svim jedinicama 4. Korpusa. Naime, u nareenju pie: Jedinice koje su u borbenom dodiru sa snagama HVO i HV nastaviti (?) b/d390, te u tom cilju poduzimati sve potrebne mjere. (...) Poetne uspjehe maksimalno
379
Radi se o 7. brigadi Suad Ali, brigadi Neretvica, brigadi Neretva, izaslanstvu VP 4. Korpusa i Opinskom tabu ABiH-a Jablanica. Dakle, svi vojni zapovjednici jablanikog i konjikog kraja. 380 Radi se o zapovjednicima Stanicama javne bezbjednosti Hadii, Jablanica i Konjic. 381 RBiH, ABiH i MUP RBiH, br. 16-8/08-62/93, od 20. oujka 1993., Predmet: Procjena novonastale vojno bezbjednosne situacije na podruju optina Hadii, Jablanica i Konjic, a u odnosu spram Hrvatskog vijea odbrane, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 54. 57. 382 Prema popisu stanovnitva iz 1991. godine u opini Jablanica je ivjelo oko12.600 stanovnika od toga je bilo 71,69% Muslimana i 18,05% Hrvata. 383 Vojna karta pod imenom: Opina Konjic Stanje od 13.04.1993. do 25.04.1993., Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 46. 384 Dossier. (...), str. 66. 385 Mlivoni, 1998., str. 14. 386 Isto 387 Prema popisu stanovnitva iz 1991. godine u opini Konjic je ivjelo oko 44.000 osoba, od toga Muslimana 54,27% i Hrvata 26,23%. 388 HZHB, HVO Konjic, Brigada Herceg Stjepan, od 15. travnja 1993., dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 63. 389 RBiH, ABiH, Komanda OG Igman, od 16. travnja 1993., Borbeni izvjetaj, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 64. 390 b/d = borbeno djelovanje
72
eksploatisati: Izvrite posjedanje dominantnih objekata (ako iste niste posjeli) sa kojih moete kontrolisate vee prostore i ire rejone. (...) U svemu ostalom pridravati se ranije dobijenih nareenja i uputstava.391 U napadima ABiH-a na Konjic snage HVO-a su izgubile niz sela i poloaja, tako je tijekom borbi do 23. travnja Armija ula u 15 sela u dolini Neretvice, iz kojih je zatim protjerano hrvatsko stanovnitvo392, a u nekima ubijani i civili kao u Trusini. Borbe u Konjicu prestajale su 25. travnja, kada je u Zagrebu potpisan prekid vatre izmeu Bobana i Izetbegovia, meutim to kao i uvijek nije moglo jamiti prestanak daljnjih muslimanskih napada na hrvatske vojnike i civile. Da su napadi na Konjic i Jablanicu, kao i oni u dolini Lave, bili dio jednog veeg plana, otvoreno svjedoi jedan borbeni izvjetaj ABiH-a upuen Zapovjednitvu 4. Korpusa, u kojemu se tvrdi sljedee: Nastojaemo to prije zavriti posao u Konjicu a zatim sa svim brigadama krenuti u protivudar u dva pravca: 1. Konjic Jablanica Mostar. 2. Konjic Prozor Rama (...)393. Iz priloenog je vidljivo da su navedene operacije bile pripremna djelovanja za napad Armije BiH na podruje Mostara. Zbog toga i ne iznenauje da je u svibnju, neposredno prije napada na Mostar i velike lipanjske ofenzive, Sefer Halilovi u Zenici ispred svojih vojnika izjavio da treba stvarati teren za konaan obraun s Hrvatima394. 7.4. Politike prilike u dolini Neretve ususret napada Armije BiH Kroz 1992. godinu u Mostaru395 nisu postojale vee trzavice izmeu HVO-a i ABiH-a, to je prvenstveno proizlazilo iz bolje organiziranosti i vojne superiornosti HVO-a, zbog toga je i Gradska uprava Mostara 29. travnja 1992. godine obranu povjerila HVO-u, a ne ABiH-u, odnosno TO-u396
397
. Unato tome, hrvatske vlasti su poticale i zduno pomagale u
ustrojavanju ABiH-a u Mostaru, to se posebno moe vidjeti na primjeru 1. Mostarske brigade ABiH-a. Ve se u tim poecima moe vidjeti da HVO-u nije bilo u interesu izbijanje rata s
391
RBiH, ABiH, Komanda 4. Korpusa, br. 01-3191/93, od 17. travnja 1993., Nareenje, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 65. 392 GS HVO, VOS, br. 03-370/93, od 23. travnja 1993., Informacija Prilog o Konjicu, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 73. - 74. 393 RBiH, ABiH, IKM 4. Korpusa ABiH, s. Bradina 17. travnja 1993., Borbeni izvjetaj, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 66. 67. 394 Domazet Loo, 2010., str. 266. 395 U opini Mostar je prema popisu stanovnitva iz 1991. ivjelo 126.628 stanovnika, od toga Muslimana 34,63%, Hrvata 33,98%, Srba 18,83% i ostalih 12,54%. 396 Priopenje SDA za Hercegovinu povodom pregovora u Grazu (...), prema: Hadiosmanovi, Ismet. Bonjako-hrvatski politiki obraun, Ismet Hadiosmanovi: Mostar, 2004., str. 62. 397 Mlivoni, 2007., str. 134.
73
Muslimanima, jer se u tom sluaju pomo ABiH-u, ukljuivanje velikog broja Muslimana u vlastite postrojbe, kao i toleriranja jedinica kao to su PL i Zelene beretke398, ine kao nelogini i autodestruktivni potezi. Kroz 1992. godinu prvotna je zadaa HVO-a u Mostaru bila otklanjanje srpske opasnosti. estoki napad JNA poeo je u svibnju 1992. godine, a u njemu je okupirana lijeva obala Neretve, te je protjerano oko 40.000 Hrvata i Muslimana399. Budui da su snage HVO-a i HV-a sprijeile proboj JNA dolinom Neretve prema Jadranskome moru, otvorila se mogunost ofenzivnih akcija, tako su HVO, HV i HOS 11. lipnja 1992. godine izveli operaciju agalj, odnosno Lipanjske Zore, s kojom je razbijen srpski obru oko Mostara, osloboen Stolac, a srpske snage potisnute na Podveleje400. To je jo period u kojemu je suradnja HVO-a i ABiH-a na zadovoljavajui razini. Do promjena u hrvatsko-muslimanskim relacijama dolazi s postupnim jaanjem ABiH-a, pojavom islamskog fundamentalizma, te otvaranjem mogunosti da Muslimani vojnim akcijama nameu vlast nad podrujima koja smatraju svojima. Zapovjednitvo 4. Korpusa je ve u sijenju 1993. godine izdavalo naredbe s kojima se zapovijeda otimanje objekata koje su u vlasnitvu HVO-a u Mostaru401, to u najmanju ruku svjedoi o namjernom izazivanju konflikata sa strane ABiH-a. U oujku 1993. godine muslimanska vlada je donijela jednu politiku odluku koja je znatno naruila hrvatskomuslimanske odnose, te pripremila teren za izbijanje rata. Naime, 3. oujka Vlada RBiH je izdala upitno nareenje 4. Korpusu o hitnoj provedbi radnji radi stavljanja u funkciju okruga Mostar i Livno (...)402. Vlasti HZHB-a su s pravom ovu naredbu doivjele kao pokuaj destabiliziranja hrvatske vlasti, te irenje muslimanskog politikog utjecaja na hrvatska podruja. Nezadovoljstvo hrvatskih vlasti se moe iitati iz zapisnika s 30. sjednice HVO HZHB-a, od 13. oujka, iz kojeg se izmeu ostalog moe proitati sljedee: (...) Sama injenica da se za sprovedbu odluke o okruzima zaduuju Zapovjednitvo tzv. 4. korpusa Armije BiH i Centar slubi bezbjednosti MUP BiH u Mostaru, te da instrukciju za sprovedbu odluke potpisuje zamjenik ministra obrane u Vladi BiH g. Munib Bisi, a ne ministar obrane g. Boo Raji ili Vlade u naslovu, upuuje na nelegitimnost i opravdava sumnju nije li u pitanju jo jedan
398 399
Ivankovi Meli, str. 425. Hadiosmanovi, str. 62. 400 Domazet Loo, 2010., str. 231. 401 RBiH, ABiH, Zapovjednitvo 4. Korpusa, br. 04 -587/93, od 25. sijenja 1993., Naredba, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 530. 402 RBiH, Vlada, (bez broja), 3. oujka 1993., Sarajevo, Zapovjednitvu 4. Korpusa, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 479.
74
pokuaj uspostavljanja teritorijalne podjele BiH sa stanovita interesa koje, barem deklarativno, ne zastupa muslimanska strana u mirovnim pregovorima, a kojeg uope ne prihvata ni hrvatsko izaslanstvo, niti podravaju g. Vens i g. Oven. (...) U odluci o instaliranju tzv. okruga Mostar i Livno, oevidno se ignorira postojanje HVO HZ H-B. (...) Na kraju je zakljueno da ne postoji ustavni osnov za pomenutu odluku, te da e naredne aktivnosti HVO HZ H-B biti utemeljene na konceptu i praktinim rjeenjima Vens Ovenova plana a to se uope ne prepoznaje u odlukama i inicijativima centralne republike vlasti. Zbog svega iznesenog, HVO HZ H-B o naknadi utemeljenja tzv. okruga od strane Vlade R BiH, e svaki pokuaj sprovedbe pomenute odluke smatrati nelegalnim, protiv ega e poduzeti najenerginije mjere.403 Osim preko pokuaja stvaranja vlastitih administrativno-politikih jedinica u hrvatskim podrujima, muslimanska spremnost o ulasku u politike i vojne konflikte s Hrvatima u dolini Neretve dokumentirana je i u jednom pismu Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu (potpisani su Arif Paali, Safet Oruevi i Zijad Demirovi), upuenom Aliji Izetbegoviu, 20. veljae 1993. godine: (...) Proteklih dana smo izuzetno angairani na snimanju prilika, politikih i vojnih, u dolini Neretve, kako ste i sami od nas traili. (...) Na je osnovni cilj da stvorimo to koherentniju, sloniju i jedinstveniju politiku i vojnu cjelinu, legalnih organa vlasti i muslimanskih organizacija, odnosno Armije BiH. Za nas nema nikakve dileme da je dolina Neretve, u kojoj se nalaze optine sa apsolutnom ili relativnom muslimanskom veinom, od strateke vanosti i kao takva klju za otvaranje sudbine i perspektiva ne samo Muslimana u Hercegovini ve i u cijeloj BiH (...). U skladu sa time, gledamo na vanost aktivnosti koje poduzimamo i nau odgovornost da se u tim optinama, kroz krv, znoj i suze, napokon stvori jedinstven politiki i nacionalni front Muslimana, koji e disati kao jedno tijelo i dua, a kome e obrambena mo oliena u 4. korpusu Armije BiH biti faktor sigurnosti i vrstine politike pozicije. (...) Projekt jaanja politikog i vojnog fronta Muslimana u dolini Neretve nailazi na izvanredno dobar prijem u svim gore pomenutim optinama. elni ljudi tih optina raduju se
403
Zapisnik sa 30. sjednice HVO HZ H-B, odrane dana 13. oujka 1993. godine s poetkom u 10,00 sati, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 480. 482.
75
to se napokon stvara jedinstvena i djelatna politika cjelina u regiji, kao dio i potpora ukupne politike koju Vi vodite na nivou Republike. Takvo je raspoloenje i u stranci i u vojsci, pa treba oekivati da se politiko-vojna situacija za kratko vrijeme u dolini uvee, kako Bog zapovijeda. (...) Za projekt Dolina Neretve imamo dobro razumijevanje i podrku elnih ljudi i muslimanskih institucija sa sjeditem u Mostaru. U stalnim smo, svakodnevnim kontaktima i dogovorima sa muftijom i drugim vjerskim elnicima, ljudima iz kulturnih, humanitarnih i drugih asocijacija. (...) Sa takvim stanjem stvari u naem politiko-nacionalnom-vojnom frontu mislimo da Muslimani u dolini Neretve, Hercegovini, predloenoj provinciji Mostar, kako hoete, imaju dobru poziciju u pregovorima sa Hrvatima. Na je okvir Povelja Muslimana Hercegovine i potpisani enevski principi i ne bojimo se hrvatske veine, kao takve. (...) Hrvatska zajednica Herceg-Bosne nije prihvatljiva, jer je to samo drugi naziv za ifru B-39 (Banovina 1939.). (...) Mi emo ih i dalje pritiskati da razgovaraju samo za provinciju Mostar, jer im time remetimo projekat cjeline koju ele da ostvare, u smislu udruivanja svih provincija u dravu u dravi. (...) Mislim da Vas ne treba uvjeravati da HZ HB ne dolazi u obzir i za sve nas, ako bi Hrvati bili definitvno iskljuivi i uporni u tome, da bi smo se i mi odluili za stvaranje paralelnih organa vlasti, pa kom opanci kom obojci. Ali prije toga, treba iskoristiti sve politike mogunosti, demokratske pritiske, pragmatska uslovljavanja i druge mirne metode, a to se sukoba tie i njih treba odlagati do krajnjih podnoljivih granica. U dolini ne smije pasti ni jedna glava, ne treba nam krvava, ve zelena (muslimanska404) dolina (...).405 Gore citirani dokument SDA nije potrebno detaljnije komentirati jer otvoreno svjedoi o postojanju muslimanskog plana ruenja hrvatskih vlasti, o postojanju projekta Dolina Neretva, to jest plana irenja muslimanskih vlasti na raun Hrvata politikim, a potencijalno i vojnim putem, a iji je krajnji cilj stvaranje zelene doline. Konkretizacija takvog plana poela je u travnju 1993. godine, paralelno s agresijom ABiH-a na srednju Bosnu. 4. Korpus se tada ukljuio u ofenzivu na Hrvate u Konjicu i Jablanici, za koju se ustanovilo da je bila samo prvi korak u ovladanju dolinom Neretve i Mostara. I dok su trajale borbe u tim dvjema opinama,
404 405
Navod autora SDA BiH, Regionalni odbor za Hercegovinu, 20. veljae 1993., Mostar, gospodinu Aliji Izetbegoviu, predsjedniku Predsjednitva Republike BiH, preslika dokumenta u: Mlivoni, 2007., str 426. 428.
76
zapovjednik 4. Korpusa je 19. travnja 1993. godine izdao naredbu o podizanju borbene spremnosti i izvravanje priprema zbog pouzdanih saznanja da e postrojbe HVO potpomognute postrojbama HV izvriti napad na grad Mostar (...)406. Naravno, ne treba sumnjati u to da je podizanje borbene spremnosti bio samo nagovjetaj skorog napada, ne HVO-a, ve ABiH-a na podruje Mostara. Uzimajui u obzir cjelokupni razvoj dotadanjih vojnih i politikih prilika, odgovorno se moe tvrditi da je strateki cilj muslimanskog vodstva bio ne samo ovladanje srednjom Bosnom, ve i proirivanje te vlasti na Mostar i dolinu Neretve, a u konanici i prodor do Jadranskog mora, o emu najbolje svjedoi operacija Neretva 93407, o kojoj e jo biti rije.
7.5. Napad Armije BiH na Mostar Openito se polazi od toga da je do rata izmeu Hrvata i Muslimana u Mostaru dolo 9. svibnja 1993. godine, kada su se diljem grada rasplamsale estoke borbe. Miljenja o odgovornosti za izbijanje rata su, kao i uvijek, podjeljenja. Tako se esto navodi da je HVO niim izazvan zapoeo s napadom na istoni dio grada, kako bi realizirao ideju o Mostaru kao glavnom gradu hrvatskog dijela BiH408. Ipak, takvo tumaenje dogaaja je pomalo povrno, naime, iz dokumenata ABiH-a iz travnja 1993. godine jasno je vidljivo da se muslimanska strana detaljno pripremala za nadolazei rat u Mostaru, izdavajui naredbe o pripremanju ofenzivnih akcija protiv HVO-a, a prije je ve bilo spomenuto da je za to postojao i jedan iri politiki okvir (Projekt Dolina Neretva). Tako se 19. travnja, na temelju zapovijedi 4. Korpusa, uz niz akcija na desnoj obali Neretve, izdala i zapovijed za napad na prostorije MUP-a HZ HB i policijske stanice Mostar (...)409. U istoj zapovijedi se nareuje i osvajanje linije ekrk magistrala emovac Bulevar ul. Dr. S Mujia banka (nova) kafi Vaha - garnizona ambulanta stara bolnica - mljekara Centar II. Nastavlja se s napomenom: U pozadini dostignute linije izvriti blokiranje snaga HVO i njihovo neutralisanje. (...) U daljnim dejstvima izvriti napad sa krila pravcima: emovac-PodhumBalinovac i Centar II - Rudnik410. Meu daljne ciljeve koje se navode spadali su i vojarna Sjeverni logor, pontonski most na Musali, Stari most, prostorije Elektro-Hercegovine, kao i
406
RBiH, ABiH, Prva Mostarska brigada, 41. Motorizana brigada, br. 470, od 19. travnja 1993., Zapovjest za odbranu, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 543. 546. 407 Ivankovi Meli, str. 428. 408 Goldstein, str. 412. 409 RBiH, ABiH, Prva Mostarska brigada, 41. Motorizana brigada, br. 470, od 19. travnja 1993., Zapovjest za odbranu, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 543. 546. 410 Isto
77
niz drugih objekata. Indikativan je takoer izvjetaj 4. Korpusa ABiH-a, od 2. svibnja 1993. godine, upuen VK OS RBiH-a, u kojemu se izvjetava da je izvreno uvezivanje sa naim ljudima u HVO-u411. Doista, jedinice HVO-a u Mostaru su ukljuivale i veliki broj Muslimana, a vodstvo ABiH-a je u tome prepoznalo prednost koju je valjalo iskoristiti u nadolazeem napadu. Tako je tijekom travnja 1993. godine dolo do pobune Muslimana u 4. i 5. bojni HVO-a, koji su zatim napustili obrambenu crtu prema Srbima, zarobili hrvatske vojnike, te preli u snage 4. Korpusa ABiH-a412. Osim dokumenata ABiH-a, potkrijepu pravoj prirodi rata u Mostaru dao je i novinar efko Hodi, ovlaten od ABiH-a da izvjetava s ratita: Sefer mi je jo u toku priprema za ofanzivu (Neretva 93413) priao kako je u martu '93. godine da ne zna Paali, Mithatu Hujduri Hujki, uz saglasnost predsjednika Izetbegovia, dao 300.000 DM da kupi oruje od ustaa. Hujka je, kae tim novcem od HVO kupovao oruje (...). I veli tim orujem je spaen Mostar.414 Na ovome se mjestu opet postavlja pitanje zato bi vojska koja sprema agresiju na drugu, istu tu vojsku opskrbljivala orujem? I to u tolikoj mjeri da je istim orujem spaen Mostar. Jer da je hrvatska strana imala namjeru osvajanja Mostara, kao to to na primjer tvrdi dr. sc. Ivo Goldstein, zasigurno ne bi naoruavala svog budueg protivnika u tolikom opsegu. U svjetlu ovih izjava, zapovijedi i dogaaja teorija o agresiji HVO-a na istoni dio Mostara se ini krajnje dubioznom, jer je evidentno da je upravo 4. Korpus naredio izvravanje priprema, kao i izvoenje napada na HVO u Mostaru. Samo postojanje takvih zapovjedi sugerira da reakcije na iste, nisu mogle biti nita drugo negoli akcije defenzivnog karaktera. Osim toga, HVO je sve do samog izbijanja rata podravao etabliranje ABiH-a u Mostaru, te je znatno doprinjeo u naoruavanju Muslimana. Navedeno daje jasan odgovor na pitanje tko je agresor, a tko rtva u ovim zbivanjima. Tako su 9. svibnja 1993. godine postrojbe ABiH-a krenule sa estokim pjeakim napadima preko Bulevara, ulazei u lokalitet Liske ulice, dok su najvei napadi vreni na relaciji Musala novi pontonski most biva ulica Korzo415. HVO je uzvratio vatrom, te
411
RBiH, ABiH, Komanda 4. Korpusa, br. 06-3573/93, od 2. svibnja 1993., Izvjetaj o stanju i dogaanjima u 42. b. br., dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 561. 412 Dossier. (...), str. 103. 413 Navod autora 414 Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (15), Osloboenje, 3. veljae 1999. 415 Hadiosmanovi, str. 197.
78
gaao ciljeve po emovcu i Bulevaru, a zatim i Zapovjednitvo 4. Korpusa. Uskoro su se po itavome gradu rasplamsale borbe, te je dolo do estokih okraja i razmjene topnikih i minobacakih udara. HVO je velikim dijelom odbacio napade, te kasnije krenuo u protuudar u kojemu je osvojio zgradu Zapovjednitva 4. Korpusa, obranio vojarnu Sjeverni logor, te ovladao komunikacijama Balinovac Podhum - Zahum416. Nakon dva dana borbe uspostavljeno je hrvatsko-muslimansko razgranienje na relaciji: ekrk Donja mahala Bulevar Hotel Ero, desno, prema ruevinama Carinskog mosta, lijevom obalom Neretve, silos, sjeverni logor na desnoj obali Neretve i dio puta M17 prema sjeveru Mostara do Hidroelektrane Mostar, prema Vojnu i Bijelom Polju417. HVO-u su i dalje problem predstavljale jedinice ABiH-a smjetene u zapadnom dijelu grada, koje su kontinuirano vrile pritisak na HVO. Uz to, i VRS je nastavljao s topnikom paljbom po Mostaru, a 16. svibnja 1993. godine zapovjednik HVO-a Miljenko Lasi je izvjestio da to se tie grada Mostara tuku i Srbi i muslimani. Mi se moramo braniti418. Bitke su bile visokog intenziteta, a prilikom njih uniten je veliki broj kua i drugih objekata. O stanju u gradu, kao i u ostatku OZ-a govori i jedan izvjetaj Vojno obavjetajne slube (VOS) HVO-a, od 17. svibnja 1993. godine: Postrojbe A BiH na najbrutalniji nain u rajonu opine Konjic dovravaju zapoeti posao. Mirovne snage UN, EZ i predstavnici Crvenog kria nisu uspjeli ui u ove prostore, pa o sudbini Hrvata ne moemo rei nita pozitivno i pouzdano. U rajonu Mostara se nastavljaju estoke borbe vrlo jakog intenziteta u kojima ima mnotvo poginulih i ranjenih na obe strane. Postrojbe HVO imaju inicijativu u oslobaanju dijelova grada na desnoj obali Neretve. Najznaajniji dogaaj danas je ogromna eksplozija velikog magacina i streljiva MTS A BiH u prostorijama banke. Cijenimo da e muslimanske snage po svaku cijenu inicirati nastavak sukoba jer su brojano nadmoniji, a najvaniji im je cilj da promatrai EZ, UN i svjetski mediji prikau postrojbe HVO kao agresore i podstrekae sukoba i poinioce klasinog etnikog ienja u gradu Mostaru.419 Borbe su se nastavile kroz svibanj i lipanj, a hrvatski branitelji su uspjeli sprijeiti cilj ABiH-a u ovladanju cjelokupnim Mostarom, te su se uspjeli uvrstiti u zapadnom dijelu
416 417
Isto, str. 198. Isto 418 HVO, br. 03-0420, od 16. svibnja 1993., Izvjee GS-u u 08.00 sati, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 563. 419 VOS GS HVO, br. 260/93, od 17. svibnja 1993., Dnevno obavjetajno izvjee
79
grada, kao i u nekim dijelovima istonog. ABiH je nastavljala sa svojim napadima, a najee borbe su voene na krianju Gupeve ulice i Bulevara u rajonu Franjevakog samostana420. Meutim, HVO je uspio odbiti te uzastopne pjeake napade, te napadaima nanijeti i odreene gubitke. A meu poginulim napadaima, VOS HVO je takoer izvjetavao o tijelu poginulog crnca421, to upuuje na sudjelovanje mudahedina u napadu na Mostar. Pouzdano se zna da su strani muslimanski borci takoer sudjelovali u napadu, te da su se zadrali u Mostaru do sredine kolovoza 1993. godine422. Da je ilava hrvatska obrana iznenadila muslimansko vodstvo, moe se prepoznati iz zahvalnica koje je ABiH ve unap rijed bila tiskala za osloboditelje Mostara423, a koje su u jednoj akciji dospijeli u ruke HVO-a, danas su preslike istih dostupne javnosti. Iz ovoga je nedvojbeno vidljivo da je muslimansko vojno vodstvo precijenilo svoje mogunosti, raunajui da e u vrlo kratkom roku osloboditi cjelokupni Mostar. Dogaaj koji je definitivno utjecao na promjenu odnosa HVO-a prema Muslimanima dogodio se 30. lipnja 1993. godine, kada je dolo do izdaje muslimanskih vojnika u 2. brigadi HVO-a, koji su zatim preuzeli vojarnu Sjeverni logor424. Takoer dolazi do pada niza prigradskih naselja na lijevoj obali Neretve, zarobljen je i veliki broj hrvatskih vojnika i civila, koji su zatim smjeteni u logore. O tom dogaaju izvjestio je i GS HVO-a: Jutros u 03,00 sati muslimanske snage napale su vojarnu Sjeverni logor i postrojbe HVO u Bijelom Polju. Muslimanske snage u Bijelom Polju do sada su bile skupa sa HVO i u ranijim sukobima u Mostaru nisu uestvovale. U 03,00 sati muslimani iz Bijelog polja izvrili su napadaj na vojnike HVO na odmoru i vojnike na crtama prema Srbima. Napadaj je izvren i na civile Hrvate. Odnos snaga na prostoru Bijelog polja je 60:40 u korist Muslimana, a odnos stanovnita je 80:20 u korist Muslimana. U tijeku dana Muslimani su "ovladali" prostorom sjeverno od Mostara do brane Salakovac, dok HVO dri pozicije u sjevernom dijelu Bijelog Polja (eljui, Dom asnih sestara). Snage HVO u vojarni, oko 90 ljudi, zbog okruenja (vojarna je na lijevoj obali) morali smo izvui. Tonih podataka o poginulim vojnicima i civilima jo uvijek nemamo. Snage HVO uspostavile su obranu na desnoj obali od s. Ratani do s. Vrdi, a na lijevoj strani Neretve u rajonu Bijele i Ravni.425
420 421
VOS GS HVO, br. 282/93, od 9. lipnja 1993., Dnevno obavjetajno izvjee VOS GS HVO, br. 283/93, od 10. lipnja 1993., Dnevno obavjetajno izvjee 422 Kohlmann, str. 129. 423 Domazet Loo, 2010., str. 266. 424 Marijan, 2004., str. 234. 425 HZHB, GS HVO, br. 02-2/1-01-1245193, od 30. lipnja 1993., Izvjee
80
Potaknuto ovim dogaajem, vodstvo HVO-a je zapoelo s demobilizacijom muslimanskih pripadnika HVO-a, ne samo u Mostaru, nego i na drugim mjestima426. Zapravo, pravo je udo to je sve do tada HVO tolerirao tako veliki broj nepouzdanih vojnika u svojim redovima, s obzirom da je muslimanska agresija tada ve trajala preko est mjeseci. Uz to, HVO je poeo i s uhiivanjem muslimanskih vojnika i civila u zapadnom dijelu grada, te ih je smjestio u logore. Istog tog 30. lipnja, povodom pada vojarne Sjeverni logor i drugih poloaja HVO-a, ali i zbog pogibije muslimanskog zapovjednika Mithada Hujdure, Arif Paali se obratio putem radija, sljedeim rijeima: (...) Gubitak komandanta slavne 41. motorizovane brigade Mithada Hujdura Hujke za nas je nenadoknadiv gubitak, ali Mostar je danas bogatiji za stotine i hiljade Hujka, koji e se boriti protiv ustakih ratnih zloinaca, protiv ustaa koji su se okotili po meni poslije 1944. - 45. godine ponovo u naoj domovini. Ovaj grad, ovaj narod, ova Armija nikada nee zaboraviti naeg proslavljenog, legendarnog komandanta, ehida427 Hujku. Ali, nee zaboraviti ni vama, ustae ija ga je granata muki pogodila. (...) Narode, graani Mostara shvatite da je ovo sudnji dan kada morate poeti borbu. Pozivam svakog graanina koji moe da nosi puku, koji moe da nosi kamen, da ubija ustake zlotvore, jer ovdje nema ivota sa ustaama, sem ivota Muslimana, potenih Hrvata i lojalnih Srba.428
Iako nisu uspjeli ovladati Mostarom, muslimanske snage su i kroz srpanj i kolovoz 1993. godine nastavljale sa svojim napadima, a zapovjednik 4. Korpusa je u tu svrhu zatraio i djelovanje snaga 6. Korpusa kako bi se ABiH-u olakala situacija429. Ne samo to, poloaji jedinica ABiH-a u zoni odgovornosti 4. Korpusa, a posebno u Mostaru, su bili u toliko nepovoljnoj situaciji da je zatraena, i u konanici dobivena, i pomo od VRS-a, u obliku municije, oruja, ostale opreme, kao i koordiniranog topnikog djelovanja po poloajima HVO-a. Ujedno ovo potvruje i kasniji zapovjednik 4. Korpusa, Rasim Drekovi, koji navedeno iznosi u vlastitoj knjizi430. Meutim, niti pomo VRS-a nije mogla Armiji osigurati vojnu prevagu naprama snagama HVO-a u Mostaru, muslimanski plan nije uspio, a rezultirao
426
Isto; U svim postrojbama poduzete su mjere da se iz HVO odstrane Muslimani. Izvrena je demobilizacija u opinama iroki Brijeg, itluk, Ljubuki i Grude. 427 ehid = islamski muenik 428 Govor Arifa Paalia, Ratni radio BiH, 30. lipnja 1993. u 11.00h, tekst govora objavljen u: Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 564. 575. 429 RBiH, VK OS RBIH, br., 02/819-2, od 2. srpnja 1993., Komandi 6. K. i Komandi 4. K. na znanje, dokument objavljen u: Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 569. 430 Vidi: Drekovi, Ramiz. U obruu: Krajinici i Hercegovci u borbi na dva fronta , Zenica: Dom tampe, 2004.
81
je blokadom istonog Mostara i izlaganju minobacakim napadima HVO-a. U takvim okolnostima vojni vrh RBiH je zapoeo s izradom plana ofenzive koja je trebala osloboditi Mostar, te otvoriti put dolinom Neretve oprema Jadranskome moru. Navedena operacija poznata je i pod imenom Neretva 93.
7.6. Operacija Neretva 93 Za realizaciju operacije Neretva 93 kljuno je bilo savjetovanje vojnog vrha RBiH-a, odranog 21. i 22. kolovoza 1993. godine u Zenici, osim to su HZHB i HVO proglaeni glavnim neprijateljima Muslimana431, nareeno je i zauzimanje sela Vrdi (koje je bilo kljuno u hrvatskoj obrani Mostara), deblokada Donje i Gornje Drenice, deblokada puta Jablanica Mostar, kao i rjeavanje Prozora432
433
. Ukratko, muslimanski vojni vrh je zakljuio da je
dolo vrijeme za izvoenje vee ofenzive koja bi obuhvaala podruje od Bugojna do Mostara434, a u koju bi bile ukljuene snage 3., 4. i 6. Korpusa. Krajem kolovoza VK OS RBiH je dijelovima snaga spomenutih korpusa uputio pripremne naredbe za nadolazeu ofenzivu, u kojima su isticani ciljevi i pravci djelovanja, kao na primjer u naredbi VK OS RBiH-a, upuenom Zapovjednitvu 6. Korpusa, 26. kolovoza 1993. godine: Vae upuene snage braniocima Mostara, u sadejstvu sa snagama 4. Korpusa, to prije angaovati u napadu na postrojbe HVO na pravcu: s. Vrdi s. Domazet razbiti neprijateljske snage na tom pravcu i to prije izbiti na liniju: s. Planinica s. Podine. U daljim dejstvima angaovati se u napadu na sjeverno predgrae Mostara i s. Ratani.435 U samim pripremama za Neretvu 93 dovuena su i pojaanja iz okruenog Sarajeva (1. Korpus), kako bi se ostvarila dodatna nadmo naprama HVO-u436. Iako Sefer Halilovi navodi 12. rujna kao poetak operacije437, manji napadi ABiH-a zabiljeeni su ve 6. rujna, posebno na poloaje HVO-a u Vrdi. Detaljno dokumentirane pripreme, kao i samo izvoenje operacije svjedoe o tome koliko je muslimanska strana bila iskrena u svojim namjerama kada
431 432
Domazet Loo, 2010., str. 269. Halilovi, str. 113. 433 Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (2), Osloboenje, 17. sijenja 1999. 434 Halilovi, str. 114. 435 RBIH, VK OS RBiH, br. 02/1029-1, od 26. kolovoza 1993. godine, Komandi 6. Korpusa n/r Komandantu, dokument objavljen u: Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 574. 436 Halilovi, str. 114. 437 efko Hodi, novinar kojemu je ABiH dozvolila pratiti pripreme i tijek Neretve 93 navodi 13. rujna kao poetak operacije. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (9), Osloboenje, 27. sijenja 1999.
82
je potpisala ne samo jedno, nego niz bezuvjetnih prekida vatre, od koje je posljednje bilo ono od 1. rujna 1993., sklopljen posredstvom UNPROFOR-a u Meugorju438. U istome periodu, u mostarskoj opini snage ABiH-a su poinile zloin u Grabovici, koja je ve nekoliko mjeseci bila pod okupacijom ABiH-a. U samom mjestu nije bilo snaga HVO-a, kada su u noi izmeu 8. i 9. rujna439, pripadnici ABiH-a uli u selo pobivi 32 hrvatskih civila. Kako se ovaj pokolj dogodio neposredno prije operacije, a jo jedan i tijekom nje, postavlja se pitanje do kojih razina see odgovornost za ova zlodjela, kao i, zato Halilovi stalno ima potrebu naglaavati da je Neretva 93 planirana u samom vrhu OS RBiH i da nije rije o njegovoj privatnoj operaciji? Halilovi takoer implicira da odgovornost za pokolj u Uzdolu440 nosi sam zapovjednik GS ABiH-a, Rasim Deli441. Sam tijek operacije Neretva 93 Halilovi je relativno turo opisao sljedeim rijeima: Dvanaesti septembar. Poetak operacije: na glavnom napadu sve jedinice kreu na svim pravcima (...). Trinaestog septembra, nakon preduzetnih mjera, sve jedinice kreu na zadatak. Prozorski bataljun ulazi u selo Uzdol iz koga oko 11 sati biva potisnut zbog jakog protivnapada snaga HVO. Tek nakon nekoliko dana, saznali smo da je Samostalni prozorski bataljon u selu Uzdol poinio neke nedozvoljene radnje. (...) Ukupni rezultati operacije su impresivni. Po izvjetaju UNPROFOR-a, bh. Armija je napredovala i oslobodila 450 kvadratnih km.442 Novinar efko Hodi, koji je pratio pripreme i tijek Neretve 93, opisuje to detaljnije: - Do sada nije bilo vee operacije od poetka rata kae Sefer. I ovo je, ustvari, naa prva ofanziva. Jer ujutro e planuti front od Bugojna do Mostara. Raunali smo da e u sutranjoj ofanzivi uestvovati moda i pet hiljada boraca. Na Vilica guvno napadaju borci Operativne grupe Zapad iz Bugojna. Na Crni vrh idu borci Neretvice, Gornjeg Vakufa i eta Foaka, pa Prozoraci negdje izmeu Vilica guvna i Makljena. A na junom dijelu fronte idu neke jedinice estog korpusa
438
MKBJ: Dogovor HVO-a i muslimanskih predstavnika (Meugorje, 1. rujna 1993.) , Veernji list, 2. rujna 1993., prijepis dokumenta u: Tuman Bili, str. 295. 439 Mlivoni, 1998., str. 29. 440 U selu Uzdol, 14. rujna 1993., pripadnici ABiH-a su ubili 29 hrvatskih civila i 12 pripadnika HVO-a. 441 Halilovi, str. 119. Naime, Halilovi tvrdi da je Deli odgovornost za pokolj u Uzdolu nepravedno pripisao njemu, na to Halilovi iznosi podatak da je upravo Deli onaj koji je unaprijedio i amnestirao zapovjednika Envera Buzu, koji je zapovjedao i snagama u Uzdolu. Kako god bilo, evidentno je da odgovornost za ovaj in see do samog vrha ABiH-a. 442 Halilovi, str. 118.
83
ojaane borcima iz Sarajeva i kompletan etvrti korpus (...)443. U bici na Crnom vrhu nai borci su naili na minsko polje. Bilo je mrtvih i ranjenih. Pred tim minskim poljem borci su zastali. Druga neprijatna vijest: HVO napada tenkovima s boka, koji je nezatien jer Prozorani nisu krenuli i zatvorili taj pravac. HVO tue iz tenkova ne samo nae na Crnom vrhu, nego tuku i Voljevac. (...) Pred pono Sefer je zavrio sastanak s Buzom i komandirima eta i vodova. Izaao je meu borce i kratko im se obratio: - Zbog vas, zato to niste krenuli jutros u akciju, itava operacija moe da propadne rekao je on. Ustae su krenule u kontraofenzivu na borce Neretvice i Gornjeg Vakufa, (...)444. Muslimanska ofenziva je u svojoj prvoj dionici doivjela potpuni fijasko odbaeni su napadi na Crnom vrhu, neke postrojbe se nisu odazvale na pokret, a jedini uspjeh ABiH -a je bio pokolj u Uzdolu, ali i iz tog mjesta su se morali povui nakon protunapada HVO-a. Napad na mostarskom bojitu je kasnio, te je on zapoeo tek kasno uveer 14. rujna445. Tako da su se borbe vodile tijekom noi, te nastavljale i kroz sljedei dan, a muslimanske snage su uz neto ljudskih gubitaka uspjele deblokirati Drenicu, te odbaciti snage HVO-a s tog podruja446. Do 16. rujna ABiH je uspjela osvojiti i nova podruja u opini Rama-Prozor, a u Hudutskome su strjeljana etvorica pripadnika HVO-a, kao i dvojica civila hrvatske nacionalnosti447. Motiv za ovaj in najvjerojatnije su pretrpljeni gubici ABiH-a prilikom zauzimanja Hudutskog448. Iako Halilovi u svojoj knjizi biljei da je operacija poluila impresivne rezultate, njen glavni cilj nije postignut deblokada, odnosno zauzimanje Mostara. Snage ABiH-a nisu uspjele poraziti snage HVO-a u Vrdi449 i na Humu, to je praktiki onemoguilo daljne voenje operacije, uz to je Armija na spomenutim poloajima pretrpjela velike gubitke, ukljuujui i jednog zapovjednika brigade, to je rezultiralo meusobnim optuivanjem unutar
443 444
Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (10), Osloboenje, 28. sijenja 1999. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (11), Osloboenje, 29. sijenja 1999. 445 Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (13), Osloboenje, 1. veljae 1999. 446 Isto 447 Dossier (...), str. 124. Sveukupno je HVO tog dana u Hudutskome zabiljeio 24 ubijena vojnika. 448 Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (1 4), Osloboenje, 2. veljae 1999. Uvee strana vijest u Jablanici: u smiraj bitke iznad Jablanikog jezera poginuli su najhrabriji jablaniki ratnik Senad Seno Diho i etiri njegova saborca. Poginuli su u Hudutskom kad je ve bitka bila gotova zavrena i nekoliko bojovnika se zabarikadiralo u tri, etiri kue (...). 449 Koliki veliki vojni znaaj su imala Vrda vidi se takoer iz naredbe Sefera Halilovia upuenom zapovjednitvu 1. Korpusa, 23. rujna 1993., u kojoj izmeu ostaloga stoji: Borbena dejstva naih snaga na irem prostoru s. Vrdi prema Mostaru su, u ovom trenutku spaavanje Mostara od ustakog divljanja, najznaajnija na BiH ratitu (...). RBiH, VK OS RBiH, br. 02/1109-1, od 23. rujna 1993., Komandi 1. Korpusa, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 604.
84
zapovjednih struktura ABiH-a450. Jo jedna odlika ove operacije jest da je u njoj ubijen vei broj hrvatskih civila451, to se takoer ponekad navodi kao jedan od razloga prekida borbenih djelovanja, ipak, izglednije je da je razlog prekida bila nemogunost probijanja obrambenih crta HVO-a. Neki autori452 takoer navode da je konani cilj te operacije bio, ukoliko bi dolo do pada Mostara, i izbijanje na Jadransko more kod Neuma. to je zapravo vrlo vjerojatno jer je slubeni Sarajevo polagao pravo vlasti nad cjelokupnim teritorijem HZHB-a, a upravo bi uspjeno izvedena Neretva 93 omoguila stvaranje operativne osnovice za takav pothvat. Izmeu ostaloga, ovo potkrepljuje i Hodi: Sefere, uo sam vie varijanti o obimu ofanzive rekao sam mu. ak da se ide i do Neuma. ta je istina u tome? Ovo je do sada naa najvea operacija kae Sefer. Ako uspije, potpuno e izmijeniti strateku situaciju u naoj zemlji. I predsjednik Izetbegovi e u pregovorima prvi put imati jake adute.453 Meutim, najtee optube na muslimansku stranu su one da je postojao i plan osvajanja teritorija Republike Hrvatske Ploe. Ova optuba se temelji na izjavi Sefera Halilovia koju je dao na jednome skupu 1993. godine, a u kojoj je dobacio da se ide i u osvajanje Ploa454. Iako se spomenuto esto demantira sa tvrdnjom da se radilo o jednom gafu ili nespretnoj izjavi, postojanje ambicija muslimanskog vojnog vodstva prema Ploama potvrdio je sam Halilovi na sjednici Predjednitva RBiH, Vlade RBiH i parlamentarnih stranaka, odranoj 10. oujka 1993. godine, na kojoj je iznio sljedee: U cilju otklanjanja uoenih slabosti i kvalitetnim poboljanjem ukupne odbrane i sposobnosti oruanih snaga BiH u cjelini, mi (VK OS RBiH455) predlaemo: (...) Obezbijediti da luka Ploe i put Ploe Mostar Sarajevo Zenica, bude u neprekidnoj funkciji za potrebe drave BiH. Ako je nuno, za ovo angaovati meunarodne snage, a po potrebi i naim snagama taj prostor osigurati.456
450 451
Hodi, Svjedok operacije Neretva '93 (15) Uz prethodno navedena stratita mora se spomenuti i dogaaj od 20. rujna 1993. godine, kada su pripadnici ABiH-a u mostarskome predjelu Rodo ubili estoricu hrvatskih civila, te oteli etvoricu koja se jo uvijek vode kao nestala. Dossier (...), str. 105., vidi i: Mlivoni, 1998., str. 30. 452 Vidi na primjer: Ivankovi Meli, str. 425.; Mrdulja, Hrvatski etniki prostori u BiH (...), str. 518. 453 Hodi, Svjedok operacije Neretva '93 (10). 454 Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (5), Osloboenje, 22. sijenja 1999. 455 Navod autora 456 Izvod iz magnetofonske snimke sjednice Predsjednitva RBiH i parlamentarnih stranaka, odrane 10. oujka 1993., prema: Halilovi, str. 150. 151.
85
Ipak, kako je Neretva 93 objektivno gledajui bila neuspjeh, izbijanje na Jadransko more je i dalje samo ostalo neostvarena elja muslimanskog vojnog vodstva, kojemu je sama deblokada Mostara zadavala velike potekoe. Uz to, malo je vjerojatno da bi se RBiH upustila u oruani sukob s RH-a zbog Ploa, iako je meunarodna zajednica ABiH-u tolerirala napad na bosanskohercegovake Hrvate, isto vie ne bi mogla uiniti ukoliko bi Muslimani posezali za teritorijem izvan BiH. S druge pak strane, intenziviranje napada na HVO u Mostaru potaklo je vodstvo RH-a da prestane s dostavom oruja ABiH-u, izuzevi snage 5. Korpusa457, koje nisu bile ukljuene u agresiju na bosanskohercegovake Hrvate. Neretva 93 je zapravo bila zadnji ozbiljniji pokuaj Muslimana u zavladanju Mostara, sama operacija je prema muslimanskim navodima slubeno prekinuta 4. listopada 1993. godine458, no napadi ABiH-a na mostarskom podruju su se i dalje nastavile kroz listopad, posebno prema poloajima HVO-a u Vrdima459. Meutim, i ti napadi su bili odbaeni, a HVO je sprijeio naum muslimanskog vodstva u zavladanju Mostarom i dolinom Neretve do Jadrana. Stanje na tom dijelu ratita nije se znatnije promijenilo sve do Washingtonskog sporazuma.
7.7. Lipanjska agresija i vojna situacija u srednjoj Bosni do kraja 1993. Dok je HVO uspio sauvati veinu hrvatskih etnikih prostora u Mostaru i dolini rijeke Neretve, u srednjoj Bosni hrvatska je zajednica doivjela jednu od svojih najveih tragedija. Nakon to je ABiH u svojoj travanjskoj agresiji uspio Zenicu oistiti od Hrvata, na red su trebala doi i ostala hrvatska podruja koja su se nalazila u nadlenosti 3. Korpusa. Ve je u svibnju u Zenici Halilovi najavio da treba stvarati teren za konaan obraun s Hrvatima, to je praktiki znailo pregrupiranje snaga, te pripremu za nastavak agresije, s krajnim ciljem unitenja hrvatskih enklava u srednjoj Bosni. Blakieva procjena za nadolazei muslimanski napad je bila da e se neprijatelj fokusirati na blokadu i unitenje Busovae, kao i na zauzimanje Kiseljaka, Viteza i Kreeva. Takoer je u jednom svojemu izvjeu iskazao zabrinutost zbog razmjetaja niza muslimanskih brigada prema poloajima
457 458
Domazet Loo, 2010., str. 270. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (21), Osloboenje, 10. veljae 1999. 459 Komanda 4. Korpusa, br. 03-39, od 5. listopada 1993., Komandantu OG SJEVER-1, Nareenje, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 609. U zapovjedi se navodi: ODMAH formirati jedinicu ojaanog voda 40 vojnika i istu uputiti u iri rejon Rak e gore na pravce koji vode prema Vrdima i ubranima i ordinoj kuli sa zadatkom izvoenja ofanzivnih dejstava u sadejstvu sa snagama OG SJEVER 2 koje djeluju sa pravca sjevera, a u cilju nanoenja gubitaka ustakim snagama koje se nalaze u rejonima ubrani-ordina kula-Vrda u /s i MTS u pozadini neprijatelja (...). Vidi i: ABiH, br. 01-153/93-42, od 22. listopada 1993., Borbeno nareenje br. 4., Isto, str. 612.
86
HVO-a460. Meutim, napad koji je iznenadio HVO u lipnju 1993., je bio onaj koji je bio usmjeren prema Travniku, u kojemu do tada nije bilo veih napada ABiH-a. Muslimanske snage su se u tom podruju gomilale ve od sijenja 1993., te se nisu sve do tada angairale u nekom veem napadu na poloaje HVO-a. Sveukupno je Armija u travnikom podruju raspolagala s minimalno 10.000 vojnika461. Tolikom broju muslimanskih vojnika travniki HVO je mogao suprotstaviti svega oko 2.500 3.000 ljudi, razmjetenih u pet bojni, u sklopu dviju brigada (Travnika brigada i brigada Frankopan). Uz to, mnogi vojnici HVO-a su drali poloaje prema VRS-u462, to je predstavljalo dodatni hendikep u sluaju muslimanskog napada. Iako je hrvatska strana posredstvom UNPROFOR-a pokuavala sve uiniti kako ne bi dolo do ponovnog napada ABiH-a u srednjoj Bosni, Muslimani su bili odluni u zavravanju zapoetog posla, a zapovjednik 3. Korpusa, Enver Hadihasanovi, je odmah u startu odbijao sudjelovati u pregovorima s hrvatskom stranom. Britanski pripadnici UNPROFOR-a su prilikom toga zakljuili da ABiH vie nije spremna obuzdavati se i namjerava poduzeti vojnu inicijativu u dolini Lave463, kao i da je Korpus, sudei po dranju svoga zapovjednika, ini se, spreman za daljnje vojno djelovanje poto je oito odbacio koncepciju pregovora464. Iz dokumenata ABiH-a se moe doznati da je naredba za napad na HVO Travnika izdana najkasnije 5. lipnja 1993. godine, a u jednom od takvih dokumenata, koji nosi naziv Zapovijest za napad, navodi se procjena da je cilj HVO-a upornom odbranom sprijeiti prodor muslimanskih snaga, to se vidi po uurbanoj izgradnji fortifikacijskih objekata465. Do konanog udara ABiH-a na Travnik je dolo 6. lipnja 1993. godine, a brojano inferiorniji hrvatski branitelji nisu imali nikakvog izgleda oduprijeti se muslimanskoj ofenzivi, te su bili potisnuti prema teritoriju koji je drala VRS. Napad na podruje opine Travnik je trajao do 10. lipnja, a ABiH je uspjela zavladati podrujem cjelokupne opine, te je etniki oistila 32 hrvatska sela, meu kojima su i Brajkovii, Grahovii, Bukovica,
460
HVO, Stoer OZSB, br. 01-5-160/93, Vitez 7. svibnja 1993., u 12.30h, predmet Posebno izvjee o stanju u OZSB, KC Z891, prema: Shrader, str. 197. 198. 461 312. brdsko planinska brigada, 17. krajika brdsko -planinska brigada, 27. krajika brdsko-planinska brigada, Trea bojna 7. muslimanske brigade, 1. bojna 308 . brdsko-planinske brigade, dijelovi 325. brdsko-planinske, 314. motorizirane brigade i 37. krajike brigade, kao i odred El Mudahedin (oko 400 boraca) i razne druge jedinice MUP-a i paravojnih formacija, su sudjelovale u napadu ABiH-a na Travnik. Shrader, str. 199. 200.; ABiH, Komanda TG, Amir Kubura, br. 720/93, od 5. lipnja 1993, Zapovijest za napad, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 665. 666. 462 Bojnik Franjo Ljubas, zapovjednik bojne HVO-a u travnikom podruju, svjedoenje u sluaju Kordi erkez, 16. svibnja 2000., prema: Shrader, str. 201. 463 COMBRITFOR MILINFOSUM, br. 222., od 6. lipnja 1993., odlomak 2B(1), KC D317/1, prema: Shrader, str. 202. 464 1PWO MILINFOSUM, br. 038., od 6. lipnja 1993., KC D164/1, prema: Shrader, str. 202. 465 ABiH, Komanda TG, Amir Kubura, br. 720/93, od 5. lipnja 1993, Zapovijest za napad
87
Radojii, Maljine, Bikoi, Podovi, Ovnak, ukle i Gua Gora466 467. Sveukupno je protjerano oko 19.500 Hrvata s podruja Travnika468, uz to je poinjen vei broj zloina ukljuujui muenja, sakaenja, obredna ubijanja, silovanja i ubojstva469. Izvori UN-a navode kako je do 10. lipnja ubijeno 500 Hrvata, te spaljeno 38 sela470. 9. lipnja zapoeo je i napad na Novi Travnik, a Armija je do 15. lipnja uspjela zauzeti niz hrvatskih sela sjeveroistono od tog grada471. I u Novom Travniku hrvatski vojnici i civili su velikim dijelom bili prisiljeni izbjei na srpski teritorij472, odakle su kasnije prebacivani na hrvatski teritoriji u podruju Kiseljaka473. U opini Novi Travnik HVO je izgubio niz sela i poloaja, protjeran je veliki broj hrvatskih civila, a u hrvatskim rukama je ostao samo manji dio opine, prvenstveno u junom dijelu. U lipnju su se intenzivirali takoer napadi na Vitez i Busovau, a u koliko oajnome poloaju se nalazila hrvatska zajednica najbolje oslikava vanredno izvjee OZSB od 9. lipnja 1993. godine: Snage MOS-a nastavljaju sa sveopim napadom i to od 3.00h posebno na Novom Travniku, Busovai, Vitezu i granatiranje se vri po svim hrvatskim prostorima sve gori i pakao je pravi. (...) U tijeku noi na suenom hrvatskom prostoru preostale tri (3) opine stiglo je novih 5.000 prognanika iz sela ukle, Brajkovii i Grahovia a ova sela vie ne postoje kao ni crkva u s. Brajkovii i kapela u s. ukle, sve spaljeno. (...) Svakog sata poveava se broj poginulih, ranjenih i nestalih i sigurno da je nastupio sudnji dan za Hrvate Srednje Bosne. Borimo se zajedno sa napaenim i preostalim Hrvatima protiv desetostrukog nadmonijeg agresora (napada nas 15 muslimanskih brigada-manevarskih a brani se naoruan narod).474
466 467
Mlivoni, 1998., str. 51. 67. Shrader, str. 203. 468 Dossier (...), str. 137. 469 U zaselku Bikoi-Maljine, 8. lipnja 1993., pripadnici ABiH-a ubili su 29 hrvatskih civila. Istog dana u uklama ubijeno je devet, u Brajkoviima etiri, u Krpeljiima sedam, a u Ovnaku 27 hrvatskih civila. Mlivoni, 1998., str. 51. 67.; Dossier (...), str. 136. 470 COMBRITFOR MILINFOSUM br. 227, 11. lipnja 1993., odlomak 2c (2), KC D317/1, prema: Shrader, str. 204. 471 Shrader, str. 207. 472 HZHB, HVO, Zapovjednitvo OZSB, Vitez, br. 21 -7-270/1/93, od 26. srpnja 1993., Pro Memoria, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 686. 688. 473 Shrader, str. 207. 474 HZHB, HVO, OZSB, IZM Nova Bila, br. 01-6-257/93, od 9. lipnja 1993., Vanredno izvjee o trenutnom stanju u OZSB HVO, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 668.
88
Muslimanska ofenziva tu nije stala, a 14. lipnja snage ABiH-a su uspjele u potpunosti unititi HVO u opini Kakanj, konkretnije, brigadu Kotromani, koja je nakon toga rasputena. Takoer dolazi do protjerivanja 12.000 15.000 Hrvata475
476
, uniten je veliki
broj hrvatskih sela, te je opljakano i devastirano niz hrvatskih kua i katolikih vjerskih objekata. Veina hrvatskih civila je izbjegla prema Vareu, a na putu mnogi su stradali zbog paljbe iz pjeakog i topnikog oruja ABiH-a477. Lipanjska agresija je bila sveopa i zahvatila je gotovo sve hrvatske enklave u srednjoj Bosni, Armija BiH je sa estokim pjeakim napadima nastojala dalje cijepati hrvatski teritoriji, a u podrujima koja je osvojila Travnik i Kakanj, uslijedilo je temeljito etniko ienje, popraeno s mudahedinskim zvjerstvima. ak se u jednom borbenom izvjetaju zapovjednik Mehmed Alagi referirao na zloine poinjene u lipnju 1993. godine: U optini Travnik imamo najvie problema u reonu: G. Dolac, Vakuf, Guvna. Ovdje se pale kue i pljaka imovina. Indicije da se sa ovim prljavim poslovima upravlja iz odredjenih mjesnih krugova. Egzekutori su organizovani u trojke (Muslimani iz pozadine planski se radi).478 Naravno, ovo je samo najblaa inaica opisa onoga to se tih dana dogaalo u Travniku, te ne udi da je zapovjednik Alagi odgovornost za takva zlodjela prebacio na odreene mjesne krugove. Ipak, on u prvom redu spominje samo paljenje kua i pljaku imovine, etniko ienje sela, protjerivanja i ubojstva Hrvata, izgleda, nisu predstavljali problem vrijedan spomena. Meutim, stradanja nisu zaobila ni mjesta koja su se uspjela oduprijeti muslimanskim napadima, a za isticati valja samo dogaaj od 10. lipnja, kada je u neselektivnom granatiranju Viteza jedna granata ABiH-a usmrtila osmero hrvatske djece na koarkakom igralitu479
480
. Borbe za Vitez, kao i za Busovau, vodile su se do kraja
hrvatsko-muslimanskog rata, a u njima je stradalo mnogo pripadnika HVO-a kao i hrvatskih civila. Ova dva grada su posebno bili pod udarom ABiH-a, a uzastopni pjeaki napadi, kao i konstantna snajperska, topnika i minobacaka paljba su postali pravilo. Poseban problem HVO-u u Vitezu je predstavljalo muslimansko uporite u Starome Vitezu, oko kojega su se
475
HZHB, HVO, OZSB, IZM Nova Bila, od 14. lipnja 1993., Vanredno izvjee o stanju u OZSB, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 670. 476 Mlivoni, 1998., str. 133. 477 HZHB, Glavni sanitetski stoer, Odjel za informiranje i istraivanje, br. 02 -5/2-77/93, od 30. lipnja 1993., Kronologija hrvatsko-muslimanskih sukoba 478 RBiH, ABiH, Travnik, od 11. lipnja 1993., Vanredni bo rbeni izvjetaj, Komandi 3. Korpusa 479 Mlivoni, 1998., str. 89. i 257. 480 Dossier (...), str. 161.
89
borbe vodile do samog zavretka rata. Tvornica SPS je i dalje bila jedna od glavnih ciljeva ABiH-a, te je poduzeto nekoliko pokuaja osvajanja tog objekta, od kojih valja spomenuti napad od 22. prosinca 1993. godine, na relaciji Preoica Sivirino Pirii, kada je osvojeno Krianevo selo481, te masakrirano 66 Hrvata482
483
. Ipak HVO je uloio znatne napore kako
bi ouvao viteko podruje, a s time i hrvatsko stanovnitvo. Unato znatnim vojnim gubicima i sveopoj iscrpljenosti, hrvatska zajednica je uspjela opstati u podruju Vitez Busovaa. Krajem lipnja razbuktale su se i borbe u podruju na relaciji Maglaj - epe484, a 111. epaka brigada HVO-a, pouena zbivanjima u ostalim dijelovima srednje Bosne, spremno je doekala agresiju snaga 3. Korpusa. O snagama koje je ABiH angairala u tom podruju moe se doznati iz jednog izvjetaja britanskog UNPROFOR-a, koji navodi da su 28. lipnja 1993. u tom podruju dijelovale 301., 303., 314., 309., 318., 319. i 201. brigada ABiH-a485. Znakovito je da su sudjelovale i brigade koje u tom podruju nisu bile domicilne, kao na primjer 301., 303. i 314. koje su iz Zenice, ili 309. brigada koja je iz Kaknja, to izravno upuuje na agresivne namjere koje je muslimansko vojno rukovodstvo imalo. Napad ABiH-a na epe uslijedio je 24. lipnja 1993. godine, a u njemu je sudjelovalo oko 12.500 vojnika ABiH-a486. Paralelno su napadnuti i poloaji HVO-a u Zavidoviima i Novom eheru. U epu je dolo do estoke estodnevne bitke, a borbe su se vodile u samom gradu. Unitena je, ili tee oteena, gotovo svaka druga kua u gradu487, a ABiH je u potpunosti opkolila i blokirala grad. O poetku bitke izvjetava i Ivo Lozani, zapovjednik 111. brigade HVO-a: Jutros rano muslimanske snage su napale nae snage na poloajima iznad epa iz pravca eljeznog polja i pravca Zenice u pokretu imaju velike snage iz Zenice. Mi smo prihvatili borbu i prve napade smo odbili. Ujedno velike borbe se vode za sam grad epe gdje nae snage imaju inicijativu. Blokirali smo pravce Zavidovii, Maglaj, Teanj. Imamo dosta ranjenih i mrtvih. Neprijatelju su naneseni vei gubitci (...). Nema panike i moral postrojbi je dobar (...). Izvijestite
481 482
Shrader, str. 231. Dossier (...), str. 163. 483 HRHB, Sluba za razmjenu zarobljenih i drugih osoba HRHB, br. 01 -IP-125/94, od 17. veljae 1994., Spisak osoba koje su nastradale 22.12.1993. godine prilikom muslimanske ofanzive na Krianevo selo, razmjenjene 1.02.1994. 484 HZHB, HVO, Zapovjednitvo OZSB, Vitez, br. 21 -7-270/1/93, od 26. srpnja 1993., Pro Memoria 485 COMBRITFOR MILINFOSUM br. 244, odlomak 2B Komentar, KC D317/1, prema: Shrader, str. 219. 486 Shrader, str. 220. 487 Isto, str. 220.
90
svu javnost o naem tekom poloaju o totalnoj blokadi. Nas napada 318., 319., dijelovi 301. i 303. brigade te 7. muslimanska.488 Meutim, 111. epaka brigada je odbila sve muslimanske napade, te u konanici krenula u protunapad koji je zavrio 30. lipnja, a rezultirao je predajom 305. i 319. brigade ABiH-a489. Po svemu sudei, razlog muslimanskog neuspjeha je leao u boljem naoruanju i boljoj organiziranosti HVO-a. Iz vie izvora se moe saznati da je i VRS svoju podrku pruao Hrvatima, a prema nekim navodima HVO-u je ak posuivao i tenkove490
491
.U
ovom sluaju se dogaalo isto ono to i u Mostaru, no umjesto Muslimanima, VRS je svoju pomo pruao Hrvatima. Zahvaljujui tome, kao i odlunoj obrani HVO-a, hrvatske enklave u tom podruju opstale su sve do zavretka hrvatsko-muslimanskog rata, to ipak nije bio sluaj u ostalim dijelovima srednje Bosne. Uz pad Travnika i Kaknja, hrvatsku zajednicu teko je pogodio i pad Bugojna 492, 26. srpnja 1993., a prije toga, 10. srpnja pala je i Fojnica, iz koje su Hrvati etniki oieni493. Muslimanske su snage u napad na Bugojno krenule 19. srpnja494, a posljednje borbe u toj opini zavrene su 28. srpnja, rezultirajui s pogibijom od oko 90 pripadnika HVO-a495. I u Bugojnu snage HVO-a su zatraile vojnu pomo od VRS-a496, no izgleda da je nisu dobili. Na kraju su Srbi ipak pristali na prihvat hrvatskih civila, o tome, kao i o potpunom rasulu HVO-a u Bugojno, svjedoi izvjetaj Ivice Luia, zapovjednika brigade Eugen Kvaternik: Danas ve osmi dan traju neprestane borbe sa MOS-om. Sve nae pozicije u gradu su pale. (...) Civile pripremamo za evakuaciju na Srpsku teritoriju. Nae snage su u rasulu. Moral lo. Vojska ne eli da se bori na preostalom dijelu teritorije, ve razmilja kako pobjei iz rovova. Vlada panika (...).497
488
HZHB, HVO, 111. XP Brigada, epe, br. 02/3 -53/93, od 24. lipnja 1993., HVO GS Grude, n/r generala M. Petkovia 489 Shrader, str. 222. 490 Isto 491 HVO, 111. XP Brigada, epe, br. 02/4-206/93, od 1. srpnja 1993., Izvjee o stanju u zoni odgovornosti 111. xp brigade. U izvjeu se navodi: Tijekom dana srpska strana je preko nae zone ubacila tenkove te priprema odluan boj za osvajanje Zavidovia, a Maglaj i Teanj su u potpunom okruenju i nee dugo izdrati blokadu. 492 Prema popisu stanovnitva iz 1991. godine u opini Bugojno je ivjelo 46.889 stanovnika, od toga je bilo Muslimana 42,00%, Hrvata 34,18% i Srba 18,49%. 493 Shrader, str. 215. Od 6.600 Hrvata u Fojnici, nakon okupacije ABiH-a preostalo ih je svega 150. 494 HZHB, Brigada Eugen Kvaternik, br. 14-122-41/93, od 19. srpnja 1993., IZM Prozor, n/r Pu. M. Filipoviu 495 Mlivoni, 1998., str. 40. 496 HZHB, Brigada Eugen Kvaternik, br. 14-122-99/93, od 25. srpnja 1993., Glavni stoer - Mostar 497 HVO, Zapovjednik Ivica Lui, br. 01-1976., Bugojno, od 26. srpnja 1993., Izvjee sa stanjem u 23.00h,
91
Iako je veina hrvatskih civila, njih oko 13.000498, napustilo Bugojno, u gradu je ipak ostalo oko 3.000 Hrvata499. Velika veina njih je nakon toga zarobljena od strane ABiH-a te bila podvrgnuta maltretiranju i drugim vrstama zlostavljanja. Nakon okupacije grada ubijeno je vie desetaka hrvatskih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a, te je silovan vei broj ena500 501. U takvoj situaciji je dolo do naputanja Bugojna sa strane hrvatskog stanovnitva, koje je sredinom 1994. godine, brojalo svega oko 1.110 ljudi502. Posljednje vee mjesto koje je palo u ruke muslimanskih snaga tijekom hrvatsko-muslimanskog rata jest Vare503. Napad na taj grad je poeo krajem listopada 1993. godine, a muslimanska strana je ovaj napad opravdala zloinom koji se dogodio nad Muslimanima u Stupnom Dolu, kada je ubijeno 37 muslimanskih civila. Vare je branila brigada HVO-a Bobovac, sastavljena od oko 1.650 vojnika504. ABiH je s druge strane raspolagala s viestruko veim snagama, bolje opremljene i do fanatizma islamom sluene505, kako je to opisao mjesni zapovjednik HVO-a. Hrvatske snage nisu imale izgleda, te su se nakon vojnog poraza povukle u selo Datansko, a civili prema teritoriju pod nadzorom Srba506. Zatim su, 4. studenog, muslimanske snage uspostavile punu kontrolu nad gradom, a nakon toga Vareom se razbuktalo nasilje nad preostalim Hrvatima, u emu su se posebno isticali pripadnici 7. muslimanske brigade507. Velika muslimanska ofenziva koja je zapoela u lipnju 1993. godine, te potrajala s manjim ili veim intenzitetom do kraja godine, poluila je znaajnim teritorijalnim i ljudskim gubicima HVO-a. Hrvati su izgubili Travnik, Novi Travnik, Bugojno, Kakanj, Fojnicu i Vare, to je rezultiralo egzodusom od oko 120.000 Hrvata iz srednje Bosne, to je inilo oko 16% sveukupnog broja bosanskohercegovakih Hrvata508. Unato tome, HVO je uspio do kraja obraniti hrvatske enklave u Vitezu, Busovai, Kiseljaku i Kreevu, iako su one gotovo godinu dana bile u potpunom okruenje muslimanskih snaga. Obranjena je i hrvatska enklava u epu, a muslimanske snage su tu doivjele veliki poraz. Ipak, sagledano na dulji vremenski period, moe se zakljuiti da hrvatske srednjobosanske enklave ne bi mogle podnijeti jo
498 499
Mlivoni, 1998., str. 41. Dossier. (...), str. 26. 500 Mlivoni, 1998., str. 41. 49. 501 Dossier. (...), str. 26. 27. 502 Isto, str. 26. 503 Prema popisu stanovnitva iz 1991. godine u opini Vare ivjelo je 22.203 stanovnika, od toga je bilo 40,60% Hrvata, 30,23% Muslimana i 16,41% Srba. 504 Mlivoni, 1998., str. 143. 505 HRHB, HVO, Brigada HVO Bobovac Vare, IZM Datansko Vare, 6. studenog 1993., Predsjedniku HR H-B Mr. Mati Bobanu 506 Isto 507 Shrader, str. 237. 508 Mrdulja, Hrvatski etniki prostori u BiH (...), str. 520.
92
nekoliko mjeseci daljnih borbi protiv ABiH-a, barem ne bez izravnog vojnog angamana Republike Hrvatske. Objektivno gledajui, radi se o vojnom, politikom i ljudskom udu to se jedna tako mala zajednica uspjela mjesecima oduprijeti agresiji viestruko brojnijeg neprijatelja. Uzme li se jo u obzir da je muslimanska strana imala svu podrku meunarodne zajednice za napad na svog nekadanjeg saveznika, a Hrvati dobivali samo ogranienu pomo od Republike Hrvatske, za oekivati je bio potpuni trijumf muslimanskih snaga, do kojega ipak, zahvaljujui portvovnim naporima HVO-a i hrvatske zajednice, nije dolo.
93
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Vanjski imbenici u hrvatsko-muslimanskom ratu
8. Vanjski imbenici u hrvatsko-muslimanskom ratu

Jedna od glavnih karakteristika suvremenih politikih i vojnih sukoba jest njihova nemogunost zadravanja striktno lokalnog karaktera. Kao nikada do tada neki lokalni dogaaji nisu mogli prouzroiti toliko iroko zanimanje izvan nacionalnog, regionalnog ili ak kontinentalnog okvira. Ne samo to, ve i nikada do tada neka zbivanja na lokalnoj razini nisu toliko ovisila o faktorima koji daleko nadilaze dotini okvir. Prostori bive Jugoslavije, a s time i BiH, su uvijek bili u aritu interesnih sfera monijih i veih europskih, ali i azijskih drava, a povijest naroda na njenim podrujima je gotovo u cijelosti bila determinirana zbivanjima izvan njihovog nacionalnog ili dravnog opsega. Tako i niz vanih zbivanja tijekom ratnih devedesetih godina, imaju svoje ishodite u odlukama koje su donesene u institucijama i krugovima koja su se nalazila izvan neposrednog djelokruga napadnute i agresorke strane. Kao eklatantan primjer toga jest embargo na uvoz oruja, koje je VS UN-a proglasilo 1991. godine, a koje je uveliko utjecalo na politiko-vojna zbivanja na podrujima bive Jugoslavije. Meutim, to je bio samo jedan u nizu od primjera nepravednog djelovanja meunarodnih imbenika u ratu na podruju bive Jugoslavije. Ve je prije bilo spomenuto da su hrvatski interesi bili izrazito slabo artikulirani na meunarodnoj politikoj sceni, posebno u prvoj dionici rata. O predrasudama o Hrvatima, kao i o naklonosti prema Srbima, ve je bilo rije u jednome od prethodnih poglavlja, meutim, do koliko morbidnih razmjera su ti stereotipi utjecali na djelovanje politikih vodstava zapadnih zemalja, najbolje oslikava izjava tadanjeg francuskog predsjednika Francoisa Mitteranda, koju je dao na upit jednog njemakog novinara o Vukovaru, 11. studenog 1991. godine: Ono to ja znam jest da je povijest Hrvatske i Srbije takvim dramama obiljeena ve odavno. Posebno tijekom zadnjeg svjetskog rata, kada je u hrvatskim logorima ubijen veliki broj Srba. Kao to Vi znate, Hrvatska je ta koja je pripadala nacistikom bloku, a ne Srbija. Od kada je Tito mrtav, moralo je doi do obnove latentnog sukoba izmeu Srba i Hrvata.509
509
Zeitler, Klaus Peter. Deutschlands Rolle bei der vlkerrechtlichen Anerkennung der Republik Kroatien, Tectum Verlag: Marburg, 2000., str. 94.
94
8.1. Uloga meunarodnih imbenika u hrvatsko-muslimanskom ratu Kako su Hrvati percipirani kao nacistiki kolaboratori510 u znaajnom dijelu meunarodne diplomacije, a posebno u britanskim i francuskim krugovima, to se automatski odrazilo i na njezinu politiku prema Bosni i Hercegovini, gdje se svaka afirmacija hrvatske politike doivljala kao nekakav pokuaj razbijanja te drave. Tako su krajem 1992. godine, kada je dolo do prvih veih hrvatsko-muslimanskih incidenata, Republika Hrvatska, kao i bosanskohercegovaki Hrvati, odmah optueni za agresiju, kao i za podjelu Bosne i Hercegovine. A sve to kako bi se krivnja za poetak rata prebacila sa Srba i meunarodne zajednice, na Hrvate i Republiku Hrvatsku. O tome je francuski filozof Alain Finkelkraut, 15. listopada 1992. godine, napisao sljedee: Prije godinu dana Hrvate su optuivali za ruenje jugoslavenske drave. U vrijeme opsade Vukovara okrivljavalo ih se za izlaganje toga grada i njegova naroda opasnosti, jer su se odluili boriti bez izgleda na pobjedu. Danas im se prebacuje da se potajice dogovaraju sa Srbima u Bosni i Hercegovini i da vode istu ekspanzionistiku politiku. Najprije su bili seperatisti, zatim ekstremisti, a evo sad su i kolonijalisti. Francuski mediji mnogo prostora posveuju napetostima izmeu Hrvata i Muslimana, a povlai se ideja kako su se Srbi i Hrvati dogovorili da e sruiti Jugoslaviju, podijeliti Bosnu i sagraditi dva mala carstva koja e se zvati velika Hrvatska i velika Srbija. Odluka da se smrti prepusti tek roena Republika Bosna i Hercegovina ne moe se pripisati Hrvatskoj nego Zapadu, koji je, to je jedinstven sluaj u povijesti meunarodnih odnosa, blagoslovio prvo pravo na postojanje toj dravi i istodobno joj se odrekao, embargom na oruje, mogunost da brani svoje ugroeno postojanje. Novinari i politiari koji osuuju hrvatske tenje, oslobaaju Zapad od krivnje.511 Nije bilo nikakvo iznenaenje da je i uz svu kooperativnost i volju za rjeavanjem bosanskohercegovake krize mirnim putem, hrvatska strana i dalje bila doivljavana kao jednako, ako ne i gorom od srpske strane. Kada se meunarodna javnost u konanici senzibilizirala prema ratnim stradanjima u Bosni i Hercegovini, to se nije dogodilo potaknuto stradanjima Hrvata od Ravnog pa nadalje, nego zbog stradanja Muslimana, to potvruje
510
Za primjer valja uzeti i britanske parlamentarce Juliana Amnery i Bernarda Braina, koji su rekli da se prema Srbima ne moe biti ravnoduan, te da se mora zapamtiti da su Hrvati u nacistikim uniformama masakrirali velik broj Srba. Domazet Loo, 2010., str. 220. 511 Finkielkraut, Alain. Le Monde, 15. listopada 1992., prema: Domazet Loo, 2002., str. 154. (Fusnota br. 159.)
95
postojanje dvostrukih mjerila, prema kojima su neke rtve vrjednije od drugih, to se posebno vidjelo za vrijeme trajanja hrvatsko-muslimanskog rata. Meunarodne organizacije koje su djelovale na prostoru BiH, kao na primjer UN ili ECMM, tako su u pravilu, osim u nekim rijetkim sluajevima, izvijetavale izrazito pristrano o hrvatsko-muslimanskom ratu, neskriveno preferirajui muslimansku stranu. Na promuslimansko dranje su se esto znali aliti i zapovjednici HVO-a, optuujui UNPROFOR da Armiji dostavlja oruje, te da svoja vozila koristi za potrebe muslimanskih snaga512. Ujedno se ovo potvrdilo i s muslimanske strane, naime, i Mehmed Alagi je u svojim memoarima priznao da im je UN dostavljao oruje u borbi protiv HVO-a513. ECMM je u svojim izvjetajima bio posebno pristran, te je gotovo uvijek amnestirao Muslimane svake odgovornosti, a s druge strane estoko okrivljavao HVO za svaki incident514. Ne smije se zaboraviti da su i svjetske informativne agencije uglavnom preuzimale izvjetaje tih organizacija, ili pak vlade u Sarajevu, to je znatno doprinjelo u stvaranju negativne reputacije HVO-a i HZHB-a. Iako su nadlene slube HVO-a nastojale maksimalno suraivati s meunarodnim organizacijama, ponuena kooperativnost je esto bila uzalud, jer su pripadnici navedenih organizacija i dalje djelovali u skladu s politikom svojih vlada. Relacije izmeu HVO-a i UNPROFOR-a dobro je oslikao Jozo Leutar515, u jednome izvjeu od 10. svibnja 1993. godine: Inozemna sredstva informiranja esto zanemaruju sloenost odnosa, uzroke i posljedice, pa vrlo povrno, esto nebulozno i pristrano izvjeuju svjetsku javnost o sukobima Hrvata i Muslimana. Znamo da se na osnovi ovoga uglavnom formira javno svjetsko mjenje. No, na to objektivno ne moemo utjecati. No bar se NE BI SMJELO DOGODITI DA UZ PRATNJU UNPROFORA INOZEMNE EKIPE VELIKIH TV KUA IDU SKORO ISKLJUIVO U MUSLIMANSKA PODRUJA NASTRADALA U SUKOBIMA, A HRVATSKE RTVE TRETIRAJU OVLA I USPUTNO. NEK UNPROFOR OMOGUI CJELOVIT UVID AKO JE VE POSREDNIK MEDIJSKIH POSLOVIMA. (...) Ili, ne bi se nikako smjelo dogoditi da uvaeni zapovjednik (Lt. c. STEWARD) jedne odline postrojbe (Cheshirska
512 513
Shrader, str. 94. 95. Alagi, Mehmet. Ratna sjeanja, str. 28., prema: Shrader, 231. Kroz veze u UN-u uspjeli smo ubaciti neka sredstva (oruje) u Stari Vitez, tako da se mogu braniti. 514 Shrader, str. 265. 515 Jozo Leutar, zapovjednik Travnike brigade HVO -a, nakon rata zamjenik ministra unutarnjih poslova FBiH, ubijen u atentatu 1999. godine.
96
regimenta) izravno u kameru uvene svjetske TV kue vikne: BLUDY HVO516. Ovakovo neto nitko nikad za dvogodinju srpsku zloinaku agresiju na Hrvatsku i BiH nije izjavio. Pogotovo ne u kameru. Ovaj uzvik BLUDY HVO za tren je obiao zemaljsku kuglu i sjeo u uho milijunima irom Europe i Amerike i, logino, autoritetom uglednog britanskog asnika prouzroio neprocjenjive tete ne samo HVO-u ve i cijelom hrvatskom narodu. U svijetu se tako stvara dojam, a u muslimanskom puanstvu vrsto uvjerenje da je: - HVO, bez izuzetka, provocirao, prikriveno ili otvoreno napadao muslimanske vojne postrojbe i prostor nad njihovom kontrolom; - HVO, bez izuzetka vrio kriminalne i zloinake radnje od pljake, ubojstava, ruenja, paljenja, do masakra i genocida nad muslimanskim narodom. A TO JEDNOSTAVNO NIJE I NE MOE BITI TONO!!! U brigadi HVO Travnika moemo razumjeti emotivni naboj tovanog zapovjednika Stewarta, nakon onoga to je vidio u Ahmiima (Vitez). U brigadi Travnika, a sigurni smo u HVO u cjelini, nitko nee opravdati zloine na hrvatskoj strani no, ne moemo prihvatiti da jedan asnik takvog ugleda izrekne takvu psovku i bespogovornu osudu HVO u cjelini i hrvatskog naroda, a da niti jednom rjeju ne osudi: masakre, pale, i etniko ienje Zenice i hrvatskih sela oko Zenice (a bilo je to prije Ahmia); sudbinu pretenog dijela dviju zenikih brigada HVO, podmuklo obezglavljenih (teroristiki akt nad zapovjednikom Totiem) pa iznenadno i tko zna gdje pogubljenih ili, u najboljem sluaju, zatoenih (a dogaalo se prije Ahmia); masakre i pale u drugim dijelovima Viteza (a deavali prije ili istodobno s Ahmiima); masakre i etniko ienje u hrvatskim selima Travnike opine, npr. Miletii od strane mudahedina (a deavalo se uporedo ili prije Ahmia) itd. itd. (...)517 Naklonost Muslimanima, koja se oitovala kritiziranjem svakih obrambenih akcija HVO-a, preuveliavanem nekih zloina na hrvatskoj strani (Ahmii i Stupni Do), te ignoriranjem svih zlodjela i etnikih ienja sa strane ABiH-a, takoer je bila vidljiva i kod visokih diplomatskih predstavnika zaduenih za rjeavanje bosanskohercegovake krize. To
516 517
Ispravno se na engleskome pie: Bloody HVO (hrv. Krvavi HVO). HZHB, Travnika brigada, br. 01-360/93, od 10. svibnja 1993., Pro memoria: Stanje, okolnosti i odnosi HVO i ABiH te muslimanskog i hrvatskog naroda u zoni odgovornosti brigade HVO Travnika, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 820. 826.
97
je i otvoreno priznao David Owen: Kad je rije o MKBJ-u518, vjerujem da e povijesne injenice pokazati da smo bili najdosljedniji zatitnici interesa bosanskih Muslimana519. Tako je i bilo, pogotovo onda ako interese bosanskih Muslimana sagledamo kroz tenje vlade u Sarajevu, prema kojoj se meunarodna javnost uvijek odnosila apologetski, to je istoj davalo zeleno svijetlo da krene u agresiju na svog dotadanjeg saveznika. Referirajui se na dogaaje u srednjoj Bosni, Izetbegovi je i sam rekao: Centralna Bosna nije dogovorena ... Armija ima potpuno odreene ruke dole u centralnoj Bosni (...)520. Odrijeene ruke potvruju nita drugo negoli blagoslov meunarodne zajednice za napad na srednjobosanske Hrvate, tako da i ona nosi veliku odgovornost za muslimansku agresiju, koju je svojim islamofilskim djelovanjem dodatno poticala. Jo jedan daljni poraavajui potez koji potvruje protuhrvatsku politiku agendu meunarodne zajednice, jest uporno odbijanje da se hrvatske enklave u srednjoj Bosni proglase zatienim zonama, dok je isto bilo uinjeno s muslimanskim enklavama u istonoj Bosni521. S time je takoer poslana poruka da Muslimani mogu i dalje ustrajati u svojem planu ienja srednje Bosne od Hrvata. Kada je donesen Owen-Stoltenbergov plan u srpnju 1993. godine, koji je predviao BiH kao uniju triju republika522, hrvatska je strana pristala na plan prema kojem bi joj pripalo samo oko 17% teritorija BiH523, odriui se tako Posavine i srednje Bosne. Muslimani nisu bili zadovoljni s predvienih 30% teritorija, te su odbile plan524, nastavljajui tako rat protiv Hrvata. Da im je to bilo omogueno i sa strane najutjecajnijih ljudi iz meunarodne diplomacije potvruje i Muhamed Filipovi525. Naime, on je bio u muslimanskoj delegaciji koja se sastala s David Owenom, 26. srpnja 1993. godine, o tom sastanku biljei sljedee: Rekao nam je da zna da mi ne moemo biti zadovoljni s onim to su dobili Srbi, u teritorijalnom smislu, ali da se stvar moe ispraviti na taj nain da se muslimanska strana namiri na raun Hrvata. Ako mi pristanemo na ono to
518 519
MKBJ = Meunarodna konferencija za bivu Jugoslaviju Owen, str. 436. 520 Domazet Loo, 2010., str. 270. 521 Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 844. 522 Potaknuto s ovim, i u skladu s novim planom meunarodne zajednice, hrvatsko politiko vodstvo u BiH je HZHB proglasilo Hrvatskom Republikom Herceg-Bosna (HRHB), 523 Tomac, str. 243 524 Owen-Stoltenbergov plan: Predsjednik predsjednitva BiH Alija Izetbegovi povlai svoje "da" (eneva, 31. srpnja 1993.), HINA, Baza EVA, Vijest HNA7310147:1, 31. srpnja 1993., prijepis sporazuma u: Tuman Bili, str. 285. 525 Muhamed Filipovi, muslimanski akademik i filozof, jedan od osnivaa SDA.
98
trebaju dobiti Srbi, tada e oni okrenuti lea Hrvatima i mi se moemo namiriti na njihov raun.526
Ovakve izjave, muslimansko su vodstvo dodatno ohrabrivale u nastavljanju svoje agresivne politike za postizanje unitarne BiH, te ruenja svake ideje o bilo kakvoj hrvatskoj jedinici unutar nje. U takvom nesklonom politikom ozraju bosanskohercegovaki Hrvati jedinu su djelotvornu pomo dobivali od Republike Hrvatske, ali i ta pomo je bila izuzetno limitirana zbog stalnog pritiska meunarodne diplomacije. Govorei o pomoi Republike Hrvatske HVO-u i HZHB-u, jedan krai osvrt zasluuje i sudjelovanje HV-a tijekom hrvatsko-muslimanskog rata, kojeg kritiari hrvatske politike devedesetih godina u pravilu uzimaju kao nekakav krunski dokaz hrvatske agresije na BiH. Odmah na poetku valja isticati da je angaman HV-a postojao, te da je on bio striktno obrambene naravi, spaavajui ono to se moglo spasiti. Meutim, radi stjecanja transparentnije slike o naravi djelovanja HV-a, njegov ratni put u BiH valja sagledati od samog poetka. Hrvatska vojska je ve od proljea 1992. godine bila ukljuena u borbena djelovanja protiv JNA na tlu BiH, branei tako RH, ali i RBiH. Tijekom tog razdoblja, nije bilo nikakve kritike na prisutnost HV-a u BiH, naprotiv, u lipnju 1992. godine Izetbegovi je izjavio da postoji prisustvo izvjesnih hrvatskih snaga (HV-a527 ) u Hercegovini oko Stolca, ali one gone zajednikog agresora528. Takoer je Izetbegovi priznao da je od Tumana u listopadu 1992. godine traio slanje HV-a u Bosansku Posavinu529. Naravno, nikome tada na muslimanskoj strani prisutnost HV-a nije smetala, jer su bili svjesni injenice da bi bez hrvatskog vojnog angamana i sam opstanak RBiH bio ugroen. Samo pozivanje HV-a u BiH sa strane elnog ovjeka RBiH legitimiziralo je nazonost hrvatskih snaga, a uzme li se jo u obzir da neke oslobodilake akcije, kao na primjer razbijanje srpskog obrua oko Mostara, uope ne bi bile mogue bez potpore HV-a, legitimnost HV-a dobiva na jo veoj teini. Do prijeloma u odnosu vlasti RBiH prema angamanu HV-a dolazi s poetkom muslimanske agresije na HVO, to je i logiki, jer kada je ABiH dovoljno ojaala, vie nije bilo potrebe za suradnjom s HVO-om, a s time je i HV postao preprekom. Zatim su HVO, a pogotovo HV, proglaeni
526
Filipovi, Muhamed. Bio sam Alijin diplomata (I.), Biha: Delta, 2000., str. 301., prema: Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 845. 527 Navod autora 528 Slobodna Dalmacija, 17. lipnja 1992., str. 5., prema: Mrdulja, Politika dimenzija hrvatsko-muslimanskih odnosa (...), str. 852. 529 Izetbegovi, Alija. Sjeanja. Sarajevo: TKD ahinpai, 2001., str. 130., prema: Mrdulja, Politika dimenzija hrvatsko-muslimanskih odnosa (...), str. 852. Pri tome je jo zanimljivije da se ABiH gotovo uope nije angairala u obrani Posavine.
99
agresorima, to je zapravo inverzija istine, jer se iskazalo da je upravo Armija BiH ta koja je krenula u agresiju. U tom smislu, pomalo je i licemjerno prvo pozivati HV u borbu protiv srpskog agresora, a zatim, kada su se snage HV-a ukljuile u obranu Hrvata od muslimanske agresije, istu proglaavati agresorskom. Da je uloga HV-a u hrvatsko-muslimanskom ratu bila isto defenzivnog karaktera, vidi se iz samog opsega misije OS RH-a; broj vojnika HV-a nikada nije preao brojku od 1800 ljudi530
531
, a i taj mali broj vojnika je bio rasporeen na fronti od Bugojna do Mostara.
Iz navedenog proizlazi da je angaman OS RH bio u mnogo emu ogranien, te da su postrojbe HV-a koritene kako bi se zakrpila prevelika crta obrane koju je HVO morao drati naprama muslimanskom agresoru. Uz to, vojnici HV-a su uglavnom djelovali u OZSZH i OZJIH, ali ne i u OZSB532 533, gdje je vojna pomo zapravo bila najpotrebnija. Valjanu ocjenu o prisustvu HV-a u BiH, iznio je i ameriki veleposlanik u RH, Peter Galbraith: Hrvatska je vojska bila u Bosni jer su bosanski Hrvati gubili u muslimansko-hrvatskom ratu. I u biti radilo se o obrambenom djelovanju jer su se bojali da e u sluaju povlaenja HV-a, ABiH vojno pobijediti i da e izgubiti velike dijelove teritorija534. Takvog pogleda na angaman HV-a ipak nije dijelila veina stranih diplomata i dravnih dunosnika, zbog toga je i ovaj minimalni angaman HV-a bio estoko osuen sa strane meunarodne zajednice, a postojala je i realna mogunost da se nad RH-om uvedu sankcije. Meutim, imajui u vidu da je muslimanski vrh odluio znatne dijelove BiH etniki oistiti od Hrvata, u emu je dijelom i uspio, Republika Hrvatska je imala moralnu i povijesnu obvezu da se ukljui u obranu bosanskohercegovakih Hrvata, zahvaljujui emu su sprijeena jo i vea stradanja. 8.2. Dihad u Bosni i Hercegovini uloga mudahedina Kada se govori o djelovanju vanjskih imbenika u ratu u BiH, posebno mjesto zauzimaju dobrovoljci iz islamskog svijeta mudahedini. Zato i kako su dospjeli u BiH, te koliko duboko see njihova korelacija s vlastima RBiH, pitanja su koja zasluuju posebnu pozornost. Sama meunarodna zajednica, a tako i Sjedinjene drave, nisu se previe zabrinule zbog dolaska tih ljudi u BiH, jer je o njima vladala romantiarska predodba kao pravinim
530 531
Marijan, 2004., str. 241. Najzastupljenije postrojbe HV-a u hrvatsko-muslimanskome ratu su bile: dijelovi Specijalne postrojbe MORH-a Zrinski, jedna bojna 5. gardijske brigade, kao i manje postrojbe (do jaine dviju satnija) 1., 2. i 7. gardijske brigade. 532 Marijan, 2004., str. 241. 533 Shrader, str. 241. 534 Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 843.
100
borcima koji su ustali protiv okupacije Sovjetskog saveza. Takoer je zanimljivo da je i Lord Owen naao opravdavajue rijei za dolazak dihadista u BiH, naime, pred Skuptinom Vijea Europe, 3. listopada 1992. godine, izjavio je sljedee: Muslimani cijelog svijeta nee nikada oprostiti Europi ako Europljani nastave podnositi povrede ljudskih prava stanovnika Bosne i Hercegovine (...). Nastavi li se to, mogle bi se osloboditi snage koje jednog dana vie neemo biti u stanju obuzdati535. Drugim rijeima, dotini je u glavnom razlogu dolaska mudahedinskih snaga identificirao krivnju Europe za stradanja Muslimana u BiH, a potom je odmah zakljuio da te snage vie neemo biti u stanju obuzdati. to naravno, nije bilo tono, no zbog apologetskog odnosa Zapada prema muslimanskim zemljama, bilo kakav angaman u sprjeavanju dolaska i organiziranja mudahedina odmah je u startu defetistiki odbaen. Na taj nain, mudahedinima su vrata bila irom otvorena, a da tragedija bude jo vea, isti su dolazili preko teritorija RH-a, tako da i njene institucije u tom pogledu nose odreenu odgovornost. to se tie broja mudahedina u BiH tijekom rata, procjene se kreu od 2.000 do 6.000 ljudi536, s time da je posljedni zapovjednik odreda El Mudahedin, Abu Al Maali, procjenio da je u BiH bilo 5.000 do 6.000 pravih mudahedina537. Zanimljivo je da veina stranih islamistikih boraca nije imalo pojma gdje se uope nalazi BiH, te koliko muslimana u njoj ivi. Nismo mogli shvatiti gdje je Bosna: je li u Americi ili na junoj polutki ili u Aziji? (...) Kad smo saznali da je to dio Jugoslavije (...), i dalje nismo imali pojma koliko je tamo muslimana niti kako i kada je tamo dospio islam538. Tako je o Bosni govorio prvi mudahedinski emir u BiH, Abu Abdel Aziz, meutim, kako onda objasniti toliko veliki angaman islamistikih boraca u jednoj zemlji o kojoj praktiki nisu nita znali? Traiti objanjenje u nekakvim humanitarnim pobudama, kao to se moe uti i danas u bonjakoj javnosti, zvui pomalo neozbiljno, s obzirom na silno zlo koje je uinjeno s njihove strane. Iako je stradanje Muslimana bilo svakako jedan od motivirajuih razloga dolaska tih ljudi u BiH, to objanjava samo jedan dio cjelokupne slike. Pravi razlozi dolaska su zapravo dvije temeljne zadae: prva je dihad a druga je dawa, to znai poduavanje pravog islama539. Spomenuto se odnosi specifino na BiH, no i provoenje tih dviju temeljnih zadaa treba sagledati u jednom irem kontekstu, posebno zato jer su zasnovane na islamu, iji nauk i doktrina zagovaraju svjetsku dominaciju540. Izravan uvid u svjetonazorska naela
535 536
Mrdulja, Politika dimenzija hrvatsko -muslimanskih odnosa (...), str. 856. Mlivoni, 2007., str. 127. 537 Isto 538 Kohlmann, str. 35. 539 Spomenuto je iznio emir Abdel Aziz u jednom interviewu za zapadne medije. Heimovi, str. 43. 540 Spencer, 2005., str. 114. 115.
101
mudahedina prua nam tekst Povelje islamske borbe, pronaen u Islamskom kulturnom institutu u Milanu, koji je velikom broju dihadista bila zadnja postaja prije odlaska u BiH: Mi kao muslimani dobili smo zadatak da ostvarimo vladavinu Bojeg zakona na zemlji i da ne dopustimo nijednoj skupini na zemlji da vlada bez Bojeg zakona. Borimo se protiv svakoga tko to odbije i tko ne eli sluati [Boga]... Nametnuta nam je borba da uklonima otpadnike vladare iz zemlje islama, da se borimo protiv onih koji podupiru njih i njihove zakone, da uvedemo kalifat, da osvetimo Palestinu, panjolsku, Balkan i islamske republike u Rusiji, te da oslobodimo zatoene muslimane. Nai su neprijatelji krani, idovi, otpadnici, oni koji oboavaju kravu i vatru, nai svjetovni vladari koji briu zakone islama i licemjeri... Dihad je doao iriti Boju vjeru i unititi sve vladare koji ne potuju Boga... Borba protiv nevjernika slui tome da se slavi Boja objava.541
U tom kontekstu BiH je samo jedna od postaja za daljni prodor islama prema drugim dijelovima Europe. Tako je i Abdel Aziz potvrdio da im je opi plan u Bosni stvoriti osnovu za djelovanja u Europi protiv pravog neprijatelja Al-Qa'ide, Sjedinjenih Drava542. Zbog toga je Bin Laden odredio da organiziranje dihada u BiH predvode najiskusniji zapovjednici iz afganistanskog rata, a jedan od njih je svakako Anwar Shabaan543, duhovni voa mudahedina u BiH, koji je bio zaduen za financiranje, obuku i prebacivanje islamistikih boraca u BiH. Djelovanjem mudahedina je koordinirao iz Milana, a prvu skupinu u BiH uputio je ve u ljeto 1992. godine544. Samo financiranje i prebacivanje mudahedina u BiH uinjeno je posredstvom raznih muslimanskih humanitarnih organizacija, koje su i osnovane u tu svrhu. Novac je stigao iz cijelog islamskog svijeta, posebno iz Saudijske Arabije, Egipta i Jemena545, a zatim proslijeen na raune raznih humanitarnih organizacija, kao to su na primjer TWRA ili BIF. Valja isticati da se istim sredstvima nisu financirali samo mudahedini, nego i OS RBiH openito546. Kako financijska ovisnost sa sobom donosi i neke druge obveze, ne udi da je teritorij pod vlau RBiH postao pravim leglom mudahedina, to je bilo podravano i s najveih razina vlasti RBiH. Nije nikakva tajna da je Izetbegovi
541 542
Dokument koji je talijanska policija pronala u Islamskom kulturnom institutu u Milanu. Kohlmann, str. 30. Kohlmann, str. 36. 543 Anwar Shabaan, jedan od voa egipatske teroristike organizacije Al-Gama'a al-Islamiyya, veteran afganistanskog rata, ravnatelj Islamskog centra u Milanu, ubijen na kontrolnoj toki HVO -a u epu u prosincu 1995. 544 Kohlmann, str. 40. 545 Isto, str. 44. 546 Halilovi, str. 97.
102
pozivao na dolazak stranih mudahedina u BiH547. A razlog za to je dvostruk: prvo se odnosi na jaanje sveukupne obrambene moi OS RBiH, a drugo na uvrivanje islamizma na lokalnim razinama, budui da je jedna od glavnih zadaa mudahedina bila i poduavanje pravog islama. Navedeno je i u skladu s glavnim ciljem Izetbegovieve Islamske deklaracije, u kojoj se eksplicitno na samom poetku istie: Na cilj: Islamizacija muslimana548. Upravo su mudahedini postali i jednim od glavnih instrumenata za postizanje tog cilja, borei se u dihadu i poduavajui svoju vjeru u BiH. Unutar sloene problematike hrvatsko-muslimanskih relacija, odgovorno se moe tvrditi da je islamski fundamentalizam temeljni socio-kulturoloki faktor koji je utjecao na stvaranje ozraja u kojemu je izbijanje otvorenog sukoba s Hrvatima bilo samo pitanje vremena. A kada je dolo otvorenog sukoba, te ekstremistike snage, koje u meuvremenu nisu bile samo oliene u obliku stranog muslimanskog borca, ve i u obliku bosanskog mudahedina549, pokazale su svu svoju brutalnost prema Hrvatima. Budui da su dvije glavne baze mudahedina bile u srednjoj Bosni; jedna u Zenici, a druga u Mehuriima nadomak Travnika550, mudahedini su svoje djelovanje u prvom redu usmjeravali u borbi protiv HVO-a i hrvatske zajednice. Mnogim mudahedinima je na putu za srednju Bosnu Mostar, to jest Hercegovina, bila jedna od postaja u kojoj bi se krae zadrali, a manji dio je tu i ostao, sudjelujui kasnije i u napadu ABiH-a na Mostar. Meutim, i prije negoli je dolo do rata u dolini Neretve, ekstremistiki imbenici su ve pripremali teren za rat s Hrvatima, tako su se u Stocu, u kolovozu 1992. godine, mogli pronai letci u kojima se pozivalo na dihad i borbu protiv latina, dakle Hrvata: Djeco Alahova A.S. vama je upuen ovaj vapaj. Naa babovina Bosna i Hercegovina je od pogana napadnuta i porobljena. etnici nas kolju, a Latini nam ine hilinu551, zemlju nau grabe i otimaju. Ne zaboravite brao poruke Peigambera, arefatska uputstva i naela svetog rata Dihada Rabbit e zaivjeti,
547
Shrader, str. 68. i 78. Uostalome, Izetbegovi je bio poasni zapovjednik odreda El Mudahedin, a sudjelovao je bar na jednome postrojovanju te jedinice, to potvruju i video zapisi. 548 Izetbegovi, Alija. Islamska deklaracija, str. 3. 549 Uzmimo za primjer 7. muslimansku motorizanu brigadu 3. Korpusa ABiH-a. Ova postrojba je primala samo muslimane u svoje redove, te je u potpunosti bila zasnovana na islamskim principima. Po uzoru na ovu postrojbu i 2. Korpus je kasnije osnovao 9. Muslimansku brigadu. Vidi: ABiH, 3. Korpus Zenica, 7. Muslimanska brigada, Kodeks ponaanja 7. Muslimanske brigade, dokument objavljen u: Praljak, Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski odnosi (), str. 703.; ABiH, Generaltab Armije, br. 4/43-58-1, od 6. kolovoza 1995., Organizacijsko-formacijske promjene u z/o 2. Korpusa, dokument objavljen u: Isto, str. 705. 706. 550 Kohlmann, str. 43. 551 Hilina = prijevara
103
a kazna e stii pogane Allah . neka im vatru ehenetsku552 podari. (...) Naa arapska braa e nam pomoi: Iran je obeao i majka Turska, brat Haris Silajdi553 je to uredio. (...) Istina Allah . je rekao da se poganinu ne vjeruje i da se s njim ne mjea, ali oni nama slue. Pjevat e se opet: uvaj Stoca, pazi Poitelja ni Mostar ne ostavljaj sama. Vratit e se begovi u Vitinu, bit e naa nahija i bekija (...).554 Meutim, djelovanje stranih i domaih mudahedina je u prvom redu bilo usmjereno na podruje srednje Bosne, a suradnja tih ekstremista sa strukturama 3. Korpusa ABiH-a se u vie navrata iskazala djelotvornom, posebno u obavljanju otmica i ubojstava zapovjednika HVO-a. Uz navedeno, islamistiki borci su takoer imali izvjesnu ulogu u planu etnikog ienja hrvatskih podruja, gdje su se posebno isticali po svojemu brutalnome teroru nad hrvatskim civilima i vojnicima. esta pojava u mudahedinskom pristupu prema svojim rtvama je bilo obredno ubijanje, to je prakticirao i muslimanski prorok Muhamed u 7. stoljeu555, te je zbog toga predstavljalo in koji valja oponaati. Takvo nasilje nad sobom su doivjeli Hrvati iz travnikog sela Maljine, 8. lipnja 1993. godine, kada su snage ABiH-a, u ijim su redovima bili mudahedini, napale to mjesto, te poinili stravine zloine556. Kada je konano 10. srpnja 1996. godine, pod zatitom IFOR-a, ekipa za ekshumaciju UN-a mogla pristupiti tom mjestu, u jednoj od masovnih grobnica s hrvatskim rtvama pronaeno je devet tijela, od kojih je sedam bilo bez glave557, a procjenjuje se da su mudahedini u tom mjestu pogubili i do 40 hrvatskih civila i vojnika558. Osim obrednih ubijanja, mudahedini su takoer sudjelovali u ekscesivnom unitavanju hrvatskih kua i katolikih vjerskih objekata, a samo dva primjera su unitavanje niza hrvatskih sela u istonom dijelu travnike opine, kao i devastiranje katolike crkve i samostana u Guoj Gori559.
552 553
ehenetska = paklena Haris Silajdi, muslimanski politiar, ministar vanjskih poslova RBiH 1990. 1993., predsjednik Vlade RBiH 1993. - 1995. godine. 554 Letak s naslovom Muslimanska brao, oblijepljen 8. kolovoza po Stocu, preslika letka u: Mlivoni, 2007., str. 434. 555 London islamist dr. Hani Al-Sibaai justifies slaughters in Iraq:The Prophet Muhammad used to slaughter as well Middle East Media Research Institute (MEMRI) Clip No. 576, 2. veljae 2005., prema: Spencer, Robert. The thruth about Muhammed: Founder of the world's most intolerant religion, Regnery Publishing: Washington, 2006. 556 Mlivoni, 1998., str. 177. Jedan svjedok je u vezi toga izjavio: Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se ovjeku sabljom sijee glava. Nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje drugoj rtvi, koja e tek doi na red, da ljubi tu glavu i tako u krug. 557 Isto, str. 55. 558 Heimovi, str. 15. 559 Isto, str. 17.
104
Da su ova zlodjela bila i u skladu s planom 3. Korpusa o etnikom ienju srednje Bosne, upuuje i bivi mudahedin Mustafa Kemal Suleiman, koji je rekao da je cilj bio zastraiti HVO i narod na tom podruju, te da je naredba glasila: ubij, uniti, spali560. Na pitanje o odgovornosti za te zloine on je izjavio da to najbolje zna general Sakib Mahmuljin561, dakle naelnik taba 3. Korpusa ABiH. Na kraju valja jo spomenuti da su dihadisti takoer izveli i teroristike akcije nad Hrvatima izvan teritorija Bosne i Hercegovine, a jedan od najtraginijih dogaaja se zbio 14. prosinca 1993. godine, kada su u Aliru muslimanski ekstremisti, pripadnici teroristike organizacije GIA, zaklali dvanaestoricu hrvatskih radnika Hidroelektre. Indikativno je da se ovaj zloin dogodio samo nekoliko dana nakon to je Ejup Gani, tadanji lan Predjednitva RBiH, posjetio tu zemlju. Prema veem broju izvora, prilikom svojeg posjeta odrao je i ratno-hukake govore protiv Hrvata562. Navedeno samo svjedoi o tome koliko je islamizam uhvatio korijen u tadanjoj RBiH, te da je muslimansko politiko i vojno vodstvo podravalo i poticalo dolazak mudahedina u BiH, to je samo po sebi vrlo inkriminirajue. Upravo se iz toga vidi da je iza floskule o graanskoj Bosni i Hercegovini, koju su muslimanski politiki dunosnici toliko zduno promicali, stajao zapravo plan stvaranja de facto islamske drave. Pri tome je posebno zabrinjavajue da je veliki broj mudahedina nakon rata stekao bosanskohercegovako dravljanstvo, a mnogi se i danas nalaze u BiH. Tako se irenje islamskog fundamentalizma oitovalo i u poslijeratnom razdoblju, a val islamistikog nasilja posebno je zahvatio Hrvate srednje Bosne. Samo je u 1997. godini, u Travniku ubijeno petero hrvatskih povratnika, a u 1998. godini ubijena su dva hrvatska policajca travnike policijske uprave563. U Sarajevu su se samo u 1997. godini dogodila etiri bombaka napada na katolike sakralne objekte, a iste je godine u Mostaru dolo do teroristikog napada autobombom. Federalne vlasti, kao i Visoki predstavnik, optuili su hrvatsku mafiju za ovaj teroristiki in, iako se kasnije ispostavilo da je to bilo djelo islamistikih terorista. Federalnim vlastima nije previe stalo do toga da se pronau pravi poinitelji, a isto se odnosi i na ubojstvo hrvatskog doministra Jozu Leutara 1999. godine. Na kraju se mora spomenuti i jedan od najbrutalnijih zloina uperen protiv hrvatske zajednice masakr nad hrvatskom katolikom obitelji Aneli, u Kostajnici
560 561
Veernji list, 30. studenog 2001., str. 18., prema: Mlivoni, str. 275. Isto 562 Preivjeli Marko: Prerezali su mi vrat jer nisam znao molitvu iz Kurana, Jutarnji list, 20. svibnja 2010. (http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=782770 [17:06h, 21. sijeanj 2010.] 563 Travnik: Poginuo hrvatski policajac (http://www.hrt.hr/arhiv/98/07/31/h8_hrv.html [12:43h, 24. sijeanj 2011.])
105
pokraj Konjica, na Badnjak 2002. godine, kada je jedan bonjaki mudahedin hladnokrvno ubio oca Anelka, i njegove dvije keri Maru i Zoricu. Ovo su samo nekolicina primjera poslijeratnog nasilja kojeg je pretrpjela hrvatska zajednica, navedeno najbolje svjedoe o tome da islamski ekstremisti i dalje pokuavaju dovriti ono to su zapoeli tijekom rata, a odreenu odgovornost za to nose i institucije FBiH-a, koje su u vie navrata propustile stati u zatitu hrvatske zajednice, to je kod iste percipirano kao poruka da joj nema mjesta u FBiH.
106
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Zavretak hrvatsko-muslimanskog rata
9. Zavretak hrvatsko-muslimanskog rata

S poetkom 1994. godine, borbe izmeu HVO i ABiH-a nisu prestajale, a Muslimani su definitivno bili u prednosti, do tada su u ratu bili oteli oko 4% teritorija BiH koje je drao HVO564. Preostale hrvatske enklave u srednjoj Bosni su bile i dalje izloene napadima ABiHa, a u njima su se i dalje vrili zloini nad Hrvatima565. S druge strane, u Hercegovini je situacija bila stabilna za HVO, za to je zasluge imala i direktna potpora HV-a566. Meutim, muslimanska strana je to iskoritavala kao sredstvo s kojim e u meunarodnim pregovorima vriti pritisak na RH, a istu su igru prihvaali i u VS UN-u, tako da se Hrvatskoj prijetilo sankcijama ukoliko ne povue svoje postrojbe iz BiH. Pristankom na prekid potpore HVO-u, u veliki rizik bi se dovele hrvatske pozicije u BiH, to je za sobom moglo povui katastrofalne posljedice za cjelokupnu hrvatsku zajednicu u BiH. Rjeenje se trebalo nai drugim putem, a pokuaj obnove pregovora, s ciljem konanog i definitvnog prekida rata, postale su glavnom zadaom hrvatske politike. Kao posrednika u tim pregovorima se nije moglo raunati na potporu Velike Britanije ili Francuske, poto je njima oito odgovaralo tadanje vojnopolitiko stanje u BiH, te nisu iskazale iskrenu volju u rjeavanju hrvatsko-muslimanskog sukoba567. Alternativu je pruala njemaka, a od poetka 1994. godine, i amerika diplomacija568. Pod pokroviteljstvom Njemake, poetkom sijenja 1994., Tuman i Izetbegovi su u Bonnu potpisali Ugovorni sporazum o uspostavljanju trajnog i cjelovitog mira izmeu hrvatskog i bonjako-muslimanskog naroda u BiH569. To je bio zapravo prvi korak prema realiziciji prekida vatre i uspostave mira. Slijedilo je daljne pregovoranje, a posredstvom Amerikanaca, predstavnici hrvatskog i muslimanskog naroda su u Washingtonu, 25. veljae 1994., potpisali sporazum o prekidu vatre570. S time su se otvorila vrata za obnovu vojnog saveznitva izmeu Hrvata i Muslimana, kao i postupnom usklaivanju njihovih politikih pozicija. Gledano s muslimanskog stajalita, taj prekid vatre je takoer dobro doao. Prvo iz razloga jer je muslimanskom vodstvu pruao mogunost vojnog predaha i uvrivanja u okupiranim hrvatskim podrujima, a drugo, jer je i ono bili svjesno injenice da se bez hrvatske potpore
564 565
Mrdulja, Hrvatska politika unutar BiH (...), str. 843. Zadnji vei zloin u hrvatsko -muslimanskom ratu dogodio se 9. sijenja 1994. godine, kada je u Buhinim Kuama, u opini Vitez, masakrirano 25 hrvatskih civila i vojnika. Dossier. (...), str. 170. - 174 566 Shrader, str. 239. 567 Domazet Loo, 2002., str. 162. 568 Ivankovi Meli, str. 430. 569 Ilii, str. 100. 570 Shrader, str. 240.
107
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Zavretak hrvatsko-muslimanskog rata
nee moi dugorono oduprijeti Srbima, to je posebno vrijedilo za bihaki kraj i 5. Korpus ABiH-a. Ukratko reeno, nakon to su se Muslimani namirili na raun Hrvata, ponovno su bili spremni za pregovore, dok hrvatska strana, to zbog meunarodnog pritiska, to zbog teke situacije u BiH, nije imala previe izbora. U takvim okolnostima nastavljeni su pregovori, a 1. oujka 1994. godine, hrvatski (Kreimir Zubak, Mate Grani) i muslimanski (Haris Silajdi) predstavnici su potpisali Okvirni sporazum o Federaciji u BiH571, koji je predviao stvaranje zajednike hrvatsko-muslimanske federacije na podrujima Republike Bosne i Hercegovine s veinskim bonjakim i hrvatskim puanstvom572. Ujedno je ovo znailo i ukidanje HRHB-a, no hrvatska je strana i na to bila spremna, a zanimljivost ovoga sporazuma jest dio koji je predviao stupanje RH i Federacije BiH (FBiH) u konfederalni savez. Meutim, dogovor o konfederaciji, koji je ponovno potvren 18. oujka, kada su Franjo Tuman i Alija Izetbegovi potpisali Washingtonski sporazum, nikada nije zaivjeo. Umjesto toga, opstala je FBiH, koja je po svojemu ustroju pruala mogunost pretvaranja drave u kojoj bi Muslimani imali hegemoniju. Unato toj mogunosti, hrvatsko politiko vodstvo je tada polazilo od toga da e konfederacija zaivjeti, te da e kroz nju prava Hrvata u BiH biti stvarno garantirana. S potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, hrvatskomuslimanski rat je zavrio, te su postavljeni temelji za izvoenjem skupnih operacija HV-a, HVO-a i ABiH-a protiv VRS-a, koje su u konanici i dovele do Daytonskog sporazuma, a s time i do zavretka rata. Kao i poetna organizacija obrane BiH, tako i oslobodilake operacije u 1995. godini, ne bi rezultirale uspjehom da nije bilo angamana HVO-a i HV-a, a to je injenica koja je i danas, posebno u bonjakoj javnosti, namjerno ignorirana.
571
Washingtonski sporazumi: Okvirni sporazum o Federaciji u BiH (Washington, 1. oujka 1994.), Slobodna Dalmacija, 5. oujka 1994., prijepis u: Tuman Bili, str. 374. 381. 572 Isto
108
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Zakljuak
10. Zakljuak
Raspad Jugoslavije ujedno je oznaio poetak istog procesa u Bosni i Hercegovini. Prvenstveni razlog k tome jest njena viestruka heterogenost, i vjerska i etnika. Upravo se to dokazalo na prvim zasjedanjima demokratski izabrane Skuptine BiH, kada su se izmeu zastupnika SDA, SDS-a i HDZ-a BiH, vodile prve polemike oko identiteta, jezika i pisma u BiH. U toj poetnoj fazi, muslimanska politika elita naivno je vjerovala da u BiH nee biti rata, te se zbog toga i dalje suicidalno vezala uz jo postojei jugoslavenski okvir i JNA. Hrvati su u tom pogledu bili puno racionalniji, poueni sa zbivanjima u Republici Hrvatskoj, svhatili su da se isto sprema za Bosnu i Hercegovinu, te su se poeli obrambeno organizirati. Pogotovo nakon to je JNA napala i prva hrvatska mjesta u BiH, Hrvatima je postalo jasno da se rat nee moi izbjei, a poto je muslimansko vodstvo potpuno ignoriralo stradanje Hrvata, Hrvati su osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, na ijim su temeljima i organizirali obranu od srpske agresije. Muslimansko vodstvo je u potpunosti zakazalo u razvijanju djelotovornih obrambenih kapaciteta, tako da je najvei teret u prvoj dionici rata podnijela HZHB, a posebno Republika Hrvatska, koja je Hrvatima i Muslimanima bila jedina prava potpora i oslonac. Danas se sa sigurnou moe tvrditi da je najveu ulogu u obrani BiH imala Hrvatska, koja je primila i zbrinula vie od 300.000 muslimanskih izbjeglica, lijeila ranjene muslimanske civile i vojnike, obuavala i opremala muslimanske vojnike, te imala najvei doprinos u naoruavanju i opremanju cijelopkupne Armije BiH. Iz toga je najjasnije vidljivo da su se Hrvati zalagali za izgradnju iskrenog saveznitva s Muslimanima, te da nisu radili na razbijanju Bosne i Hercegovine, kako se to esto i zna navoditi. Pogoranje u hrvatsko-muslimanskim odnosima prvi se put jasnije oitovalo nakon meunarodnog priznanja BiH, do kojega ne bi ni dolo da se Hrvati nisu oprijedjeljili za neovisnost. Meutim, umjesto da je tadanje muslimansko vodstvo prihvatilo koncept BiH kao federalizirane drave, ono je odbilo tu mogunost, te je agresivno nastojalo implementirati koncept BiH kao unitarne i centralistike drave. Budui da je hrvatsko politiko vodstvo iza toga pokuaja pravovremeno uoilo plan stvaranje drave s muslimanskom dominacijom, ono je odbilo prihvaati takvo dravno ureenje, te nastavilo jaati institucije HZHB-a. Jedan od glavnih razloga kasnijeg hrvatsko-muslimanskog rata upravo lei u ovom sukobu glede unutarnjeg ureenja BiH, to jest u upornome promicanju muslimanskog koncepta unitarne drave. Jo jedan znaajan imbenik koji je potpomogao
109
izbijanju rata jest islamizam kojeg je promicala SDA, a koji se manifestirao u svim aspektima javnog ivota, posebno u Armiji BiH. Ta vojska je s vremenom postala prava islamska vojska, u svojim redovima je inkorporirala mudahedinske postrojbe, osnivala je i cijele brigade ustrojene po islamskim principima, a njegovala je vrste veze i s pripadnicima teroristike organizacije Al Qaida. Koncept unitarne drave, islamistika ideologija, kao i meunarodna nakolonost, tri su temeljna imbenika na ijoj bazi je muslimansko vodstvo odreivalo svoju daljnu politiku prema hrvatskoj zajednici u BiH. Prva prilika za vojnim djelovanjem protiv svojeg deklarativnog saveznika ukazala se krajem 1992. godine, a svoje je ishodite imalo u mnotvu muslimanskih izbjeglica koje su preplavile hrvatsko-muslimanska podruja srednje Bosne. Muslimanske izbjeglice su za vlasti RBiH predstavljale problem, ali i priliku. Na temelju njih stvarane su nove, pokretne postrojbe, a kasnije su iste koritene kako bi se unitio HVO, protjerala hrvatska zajednica, te stvorilo ivotnog prostora za Muslimane. Prema svim indicijama i dostupnim dokumentima ABiH, vidljivo je da je takav plan izraen na operativnoj i strategijskoj razini, te da za njega odgovornost nosi sam dravni i vojni vrh tadanje RBiH. U svjetlu ovoga, posebno je zanimljivo da se i danas u nekim politikim i medijskim krugovima, odgovornost za izbijanje rata pripisuje vojnom i politikom vodstvu HZHB-a, to je krajnije apsurdno, jer je evidentno da HVO nije imao ni motiva, ni priliku, pokretanja ofenzive na viestruko jaeg protivnika. No bez obzira na to, poznato je da sto puta ponovljena la moe postati istinom, a ovo je upravo jedan od takvih primjera. Rat koji su Muslimani vodili protiv Hrvata u Bosni i Hercegovini, sigurno je imao vee posljedice nego srpska agresija u 1992. godini. ABiH je uspjela etniki oistiti velike dijelove hrvatskih etnikih prostora u BiH, posebno u srednjoj Bosni, to je rezultiralo egzodusom od preko 150.000 Hrvata iz tih krajeva. O naravi hrvatsko-muslimanskog rata takoer svjedoi broj poinjenih masovnijih zloina, a kojih je na muslimanskoj strani bilo mnogo vie (Dusine, Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Krianevo selo, Maljine, selo Kiseljak kod epa, kao i niz drugih mjesta), to potvruje plan sustavnog istrebljenja Hrvata s tih prostora. Usprkos tome, danas se u javnosti najvie spominju dva mjesta u kojima je dolo do masovnih zloina nad Muslimanima Ahmii i Stupni Do. Bez obzira na to to ova dva zloina nisu inicirani s viih razina zapovjedanja HVO-a, o njima se upravo tako govori. A zbog zloina u Ahmiima, kao i navodnog etnikog ienja u Lavanskoj dolini, osuen je Dario Kordi, potpredsjednik HZHB-a, na 25 godina zatvora. Presuda koja je izazvala mnoge kontroverze, a meu bosanskohercegovakim Hrvatima je doivljena kao politika osuda.
110
Ujedno je ona posluila protuhrvatsko nastrojenim krugovima i individulacima kao argument u dokazivanju hrvatske krivnje za poetak rata u srednjoj Bosni. Drugi dobar primjer zlonamjernog propagandnog djelovanja vezan je za rat u Mostaru, u ijem tumaenju je unitenje Starog mosta dugo vremena sluilo kao nekakav ultimativni dokaz hrvatske agresije i kulturocidnosti. A nakon to su dvije nezavisne ekspertize naknadno dokazale da most nije sruen projektilom iz tenka HVO-a, nego eksplozivom, i to najvjerojatnije s muslimanske strane, mnogima isti taj most vie i nije bio toliko zanimljiv. ak i da je Stari most sruen sa strane HVO-a, to i dalje ne bi bilo relevantno, niti bi dokazalo ikakvu krivnju za poetak rata, iz jednostavnog razloga jer se iz dostupnih vojnih i politiih dokumenata muslimanske strane jasno moe vidjeti da je upravo 4. Korpus ABiH-a zapoeo s ratom u Mostaru. Kada se malo bolje pogleda, lako je uoiti da se niz predodbi o ratu u BiH temelji na mitovima, poluistinama i neistinama. Kroz ovaj rad ukazano je najvjerojatnije na niz injenica, koje su danas namjerno ignorirane, te se umjesto njih u javnosti plasiraju raznorazne fabrikacije. Jedna od najrairenijih netonosti dananjice jest predodba o Muslimanima kao jedinim i apsolutnim rtvama tijekom rata u BiH. Isto je deklasirano injenicom da su upravo oni vodili agresorski rat protiv bosanskohercegovakih Hrvata, s ciljem osvajanja teritorija i etnikog ienja. O pravoj prirodi rata u BiH nedvojbeno svjedoi neovisno istraivanje amerike informativne agencije United States Information Agency, prema kojemu je upravo hrvatska zajednica u BiH pretrpjela najvea stradanja. Tako je prema navedenom istraivanju neposredne fizike posljedice pretrpjelo 42% Hrvata, 15% Muslimana i 13% Srba573, a vie od polovice od ukupnog broja Hrvata u BiH protjerano je ili na drugi nain bilo prisiljeno napustiti svoje domove574. Naalost, zavretak rata Hrvatima nije donio ravnopravnost i miran suivot, o tome svjedoi stalno iseljavanje, kao i nekorektni odnos vlasti FBiH-a prema njima, to se najbolje oslikava kroz ureivaku politiku dravne Federalne TV, kao i kroz injenicu da bonjaki glasovi odluuju o hrvatskom lanu Predsjednitva BiH, to je u svijetu moda jedinstven sluaj. Veliku odgovornost za neravnopravni poloaj Hrvata nosi i meunarodna zajednica, a ukazati valja na injenicu da je od ukupnog broja smijenjenih bosanskohercegovakih dunosnika, Visoki predstavnik smjenio najvie hrvatskih dunosnika575. Ista institucija Visokog predstavnika, Mostaru je nametnula posebni statut prema kojemu je grad konfederaliziran, a s time onemogueno da Hrvati, kao veinski narod, u njemu ostvaruju veinu u gradskoj upravi. Tako da je po tom
573 574
Ilii, str. 113. Dossier. (...), str. 8. 575 Ilii, str. 113.
111
pitanju Mostar jedinstven sluaj u FBiH, jer u ostalim gradovima, u kojima su Bonjaci veina, ne postoje takvi mehanizmi zatite manje brojnijeg naroda, tako da su Hrvati u svim ostalim gradovima nadglasani. Nevjerojatno je kako meunarodna zajednica posebno skrbi za ravnopravnost Bonjaka u Mostaru, dok se isto pravo porie Hrvatima u ostalim gradovima FBiH-a. Zbog toga i ne udi to se i danas Bosna i Hercegovina nalazi u dubokoj politikoj krizi, koja bi sigurno bila vea da nije stalnih napora meunarodne zajednice. Unato tim naporima, ne moe se oekivati dugorona stabilnost za tako ustrojenu dravu (s dva entiteta i tri konstitutivna naroda), a posebno ne za FBiH, koja je postala legalni okvir za neravnopravnost Hrvata576.
576
Isto
112
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Zusammenfassung
11. Zusammenfassung
Die kroatisch-moslemischen politischen und militrischen Verhltnisse in Bosnien und Herzegowina 1991. 1994.: Der Hintergrund, die Motive und der Verlauf des Konflikts zwischen den bosnisch-herzegowinischen Moslems und Kroaten. Im Fokus dieser Diplomarbeit sind die kroatisch-moslemischen (bosniakischen) Verhltnisse, von den ersten demokratischen Wahlen 1991., bis hin zum Washingtoner Abkommen im Jahr 1994. Um ein besseres Verstehen dieser Ereignisse zu sichern, enthlt die hier vorliegende Arbeit ein krzeres Intro, in welchem die wichtigsten soziologischen Prozesse, von der Ankunft des Islams im 15. Jahrhundert, bis hin zum sozialistischen Jugoslawien, analysiert wurden. Erst das Verstehen dieser entscheidenden geschichtlichen Phnomene ermglicht eine bessere und vollkommendere Interprtation des kroatischmoslemischen Krieges zwischen den Jahren 1993. und 1994. Die selbe Einsicht ermglicht auch ein besseres Verstndnis warum die moslemische politische Elite so naiv auf die vorstehende serbische Agression im Jahr 1992. reagiert hat. Im Zusammenhang mit dem Ausbruch des Krieges in Bosnien und Herzegowina, wurde in dieser Arbeit auch die wichtige Rolle der Republik Kroatien, so wie der Kroatischen Gemeinde Herceg-Bosna, unter die Lupe genommen. Das Fazit ist dass es ohne das entscheidenden Engagement der Kroaten in Bosnien und Herzegowina, sowie der Republik Kroatien, unter der Fhrung Franjo Tumans, erstens, nicht zur internationalen Anerkennung der Republik Bosnien und Herzegowina, und zweitens, nicht zur Bewaffnung und Verteidigung der bosnischen Moslems gekommen whre. Die Verschlechterung in den kroatisch-moslemischen Verhltnissen tratt an, nachdem die bosnischen Moslems militrisch, sowie demographisch (Wegen der moslemischen Flchtlinge), in der Region von zentral Bosnien, ihre kroatischen Verbndeten um ein mehrfaches bertraffen. Das war auch der Grund warum die moslemische militrische Fhrung auf die Idee kamm in einer kurzen militrischen Kampagne neuen Lebensraum fr die zehntausenden von moslemischen Flchtlingen zu schaffen. Ein weiterer Faktor der im Ende zur moslemischen Agression auf die bosnisch-herzegowinischen Kroaten fhrte, ist der politische Konflikt, der auf dem moslemischen Konzeptes eines zentralisierten und unitren Staates basiert. Im Gegensatz zu den Moslems, vertratten die Kroaten die Idee eines dezentralisierten und fderativen Bosnien und Herzegowina. Ausserdem erwhnten, war auch der Aufstieg des radikalen Islamismus, der besonders von der moslemischen Fhrung unter Alija Izetbegovi propagiert wurde, ein weitere Grund fr den Ausbruch des Krieges.
113
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Popis kratica
12. Popis kratica

A(R)BiH Armija (Republike) Bosne i Hercegovine bbr. brdska brigada b/d borbeno djelovanje BIF Benevolence international foundation BiH Bosna i Hercegovina CK Centralni komitet COMBRITFOR Combined british forces (eng.), zdruene britanske snage ECMM European Community monitor mission (eng.), Promatraka misija Europske zajednice EZ Europska zajednica FBiH Federacija Bosne i Hercegovine GIA Groupe Islamique Arm GS Glavni stoer GZ Grupa za zaprijeavanje HDZ BiH Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine HOS Hrvatske obrambene snage HRHB Hrvatska republika Herceg-Bosna HRZ Hrvatsko ratno zrakoplovstvo HV Hrvatska vojska HVO Hrvatsko vijee obrane HZBP Hrvatska zajednica Bosanska Posavina HZHB Hrvatska zajednica Herceg-Bosna HZS Hrvatska zajednica Soli HZSB Hrvatska zajednica Srednja Bosna HZU Hrvatska zajednica Usora HZV Hrvatska zajednica Vrhbosna IFOR Implementation Force IKM Istureno komandno mjesto INA Industrija nafte IZM Istureno zapovjedno mjesto JMO Jugoslavenska muslimanska organizacija
114
JNA Jugoslavenska narodna armija K. Korpus KB Klinika bolnica KRV Komandno-tabna vojna vjeba Lt. c. Lieutenant Colonel (eng.), pukovnik MDD Muslimansko dobrotvorno drutvo MKBJ Meunarodna konferencija za bivu Jugoslaviju mob. mobilizacija MORBiH Ministarstvo obrane Republike Bosne i Hercegovine MORH Ministarstvo obrane Republike Hrvatske MOS Muslimanske oruane snage mtbr. motorizirana brigada MTS Materijalno-tehnika sredstva MUP Ministarstvo unutarnjih poslova n/r na ruke NDH Nezavisna drava Hrvatska OG Operativna grupa OS NDH Oruane snage Nezavisne drave Hrvatske OS RBiH Oruane snage Republike Bosne i Hercegovine OS RH Oruane snage Republike Hrvatske OS SFRJ Oruane snage Socijalistike federativne republike Jugoslavije OZ Operativna zona OZJIH Operativna zona jugo-istona Hercegovina OZP Operativna zona Posavina OZSB Operativna zona srednja Bosna OZSZH Operativna zona sjevero-zapadna Hercegovina PL Patriotska liga PPN Postrojba za posebne namjene pu. pukovnik PVO Protu-vazduna odbrana PZO Protu-zrana obrana RBiH Republika Bosna i Hercegovina RH Republika Hrvatska
115
RZ Ratno zrakoplovstvo RV Ratno vazduhoplovstvo s. selo SAD Sjedinjene amerike drave SANU Srpska akademija nauka i umetnosti SAO Srpska autonomna oblast SDA Stranka demokratske akcije SDS BiH - Srpska demokratska stranka Bosne i Hercegovine SFRJ Socijalistika federativna republika Jugoslavija SK Savez komunista SKBiH Savez komunista Bosne i Hercegovine SKJ Savez komunista Jugoslavije SPC Srpska pravoslavna Crkva SPO Srpski pokret obnove SPS Slobodan Princip Seljo SRBiH Socijalistika republika Bosne i Hercegovine SRJ Savezna republika Jugoslavija SS Schutzstaffel (njem.), zatitni odred SSNO Savezni sekretarijat za narodnu obranu SVA Sredinji vojni arhiv VK tab vrhovne komande TO Teritorijalna obrana TG Taktika grupa TWRA Third world relief agency UN Ujedinjeni narodi UNPROFOR United Nations protection forces (eng.), Zatitne snage Ujedinjenih naroda VP Vojna policija VOS Vojno obavjetajna sluba VPO Vojnopomorska oblast VRS Vojska Republike Srpske VS UN Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda z/o zona odgovornosti ZAVNOBiH Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine
116
/s iva sila xp Xepce (lat.), epe
117
Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Izvori i literatura
13. Izvori i literatura

Objavljeni izvori Bili, Ivan Tuman, Miroslav. Planovi, sporazumi, izjave o ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine 1991. 1995. Zagreb, 2005. Mlivoni, Ivica. Al Qaida se kalila u Bosni i Hercegovini: mjesto i uloga mudahedina u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 2005. godine, Naa ognjita: Split - Mostar, 2007., str. 370. 699. Praljak, Slobodan. Agresija Bosne i Hercegovine na Republiku Hrvatsku, Zagreb: 2007. (Dostupno na www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/PUBLIKACIJE O RATU/Agresija BiH na RH/Agresija BiH na RH.pdf [16:10h, 21. sijeanj 2011.]) Praljak, Slobodan. Politiki i vojni hrvatsko-muslimanski (bonjaki) odnosi 1991. 1995., Oktavijan d.o.o., Nikola Babi Praljak: Zagreb, 2009. Praljak, Slobodan. Pomo Republike Hrvatske Muslimansko Bonjakom narodu i Armiji Bosne i Hercegovine tijekom 1991. 1995. godine, Oktavijan d.o.o., Nikola Babi Praljak: Zagreb, 2007.
Monografije Dossier. Zloini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH 1992. 1994., Centar za istraivanje i dokumentaciju: Mostar, 1999. Ubijeni i nestali Hrvati Bosne i Hercegovine 1991. 1995. Istraivako dokumentacioni centar Sarajevo, FMC Svjetlo rijei d.o.o., 2008. Bilandi, Duan. Hrvatska moderna povijest, Golden marketing: Zagreb, 1999. Boras, Franjo. Kako je umirala Socijalistika Republika Bosna i Hercegovina, Slobodan Praljak: Mostar, 2002. Domazet Loo, Davor. Hrvatska i veliko ratite. Meunarodne igre na prostoru zvanom biva Jugoslavija, Udruga sv. Jurja: Zagreb, 2002. Domazet Loo, Davor. Hrvatski Domovinski rat 1991. 1995.: Strateki pregled, Udruga Hrvatski identitet i prosperitet: Zagreb, 2010. Drekovi, Ramiz. U obruu: Krajinici i Hercegovci u borbi na dva fronta, Dom tampe: Zenica, 2004. Goldstein, Ivo. Hrvatska povijest, Novi Liber: Zagreb, 2003.
118
Hadiosmanovi, Ismet. Bonjako-hrvatski politiki obraun, Ismet Hadiosmanovi: Mostar, 2004. Halilovi, Sefer. Lukava strategija, Maral d.o.o.: Sarajevo, 1997. Heimovi, Esad. Garibi Mudahedini u BiH 1992. 1999., Fondacija Sina: Zenica, 2006. Huntington, Samuel. Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori: Zagreb, 1997. Izetbegovi, Alija. Islamska deklaracija, (Dostupno na sahwa.info/downloads/knjige/Porodicna%20Biblioteka/Islamskadeklaracija.pdf [15:44h, 19. kolovoz 2010.]) Kohlmann, Evan. Al-Qaidin dihad u Europi: afganistansko-bosanska mrea, Naklada Ljevak: Zagreb, 2005. Matkovi, Hrvoje. Povijest Nezavisne drave Hrvatske, Naklada Pavii: Zagreb, 2002. Mlivoni, Ivica. Al Qaida se kalila u Bosni i Hercegovini: mjesto i uloga mudahedina u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 2005. godine, Naa ognjita: Split - Mostar, 2007. Mlivoni, Ivica. Zloin s peatom: Genocid i ratni zloini muslimansko-bonjakih snaga nad Hrvatima BiH 1992. 1994., Centar za prikupljanje dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom ratu Zagreb, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak podrunica Split: Mostar Split Zagreb, 1998. Noel, Malcolm. Povijest Bosne, Erasmus: Zagreb, 1995. Owen, David. Balkanska odiseja, Hrvatska sveuilina naklada: Zagreb, 1998. Sanevi, Zdravko. Pogled u Bosnu, Naprijed: Zagreb, 1998. Shrader, Charles. Muslimansko-hrvatski graanski rat u srednjoj Bosni. Vojna povijest 1992. 1994., Golden marketing: Zagreb, 2004. Spencer, Robert. The politically incorrect guide to Islam (and the crusades), Regnery publishing: Washington, 2005. Spencer, Robert. The thruth about Muhammed: Founder of the world's most intolerant religion, Regnery Publishing: Washington, 2006. Tomac, Zdravko. Predsjednik: protiv krivotvorina i zaborava, Slovo M: Zagreb, 2004. Tomac, Zdravko. Tko je ubio Bosnu?, Birotisak: Zagreb, 1994. Williamson, Gordon. Die SS: Hitlers Instrument der Macht, Neuer Kaiser Verlag: Klagenfurt, 2002. Zeitler, Klaus Peter. Deutschlands Rolle bei der vlkerrechtlichen Anerkennung der Republik Kroatien, Tectum Verlag: Marburg, 2000.
119
Znanstveni lanci i radovi Ilii, Gordana. Hrvati u BiH 1991. - 1995: Nacionalni sukobi i uloga Meunarodne zajednice u mirovnim procesima u: National security and the future 3 (9), 2008. Ivankovi, eljko Meli, Dunja. Der bosniakisch-kroatsiche Krieg im Kriege u: Der Jugoslawien-Krieg: Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, VS Verlag fr Sozialwissenschaften, 2007. Lui, Ivica. Bosna i Hercegovina od prvih izbora do meunarodnog priznanja, u: asopis za suvremenu povijest, br. 1., 1. 308., 2008. Lui, Ivo. Bosna i Hercegovina i terorizam u: Gaudeamus: znanstveno-struni asopis za drutvena pitanja, br. 5. 6, 2000. Marijan, Davor. Sukob HVO-a i ABiH u Prozoru, u listopadu 1992. u: asopis za suvremenu povijest, god. 38., br. 2, 2006. Marijan, Davor. Vjetaki nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991. 1995.) u: asopis za suvremenu povijest, god. 36., br. 2., 2004. Mrdulja, Saa. Veliina etnikih prostora u Bosni i Hercegovini (1991.) i njihova podjela po Daytonskome mirovnom ugovoru (1995.), u: Politika misao, Vol. 45, 2008., br. 3. 4. Mrdulja, Saa. Hrvatski etniki prostori u BiH i regulacija politiko-pravnoga statusa bosanskohercegovakih Hrvata 1990. 1995., u: Drutvena istraivanja, Vol. 13, 2004, br. 3. Mrdulja, Saa. Hrvatska politika unutar BiH u kontekstu deklarativnoga i realnoga prostornog opsega Hrvatske Zajednice/Republike Herceg-Bosne (1991.1994.), Drutvena istraivanja, Vol. 18., 2009., br. 4. 5. Mrdulja, Saa. Politika dimenzija hrvatsko-muslimanskih/bonjakih odnosa tijekom 1992. godine, u: Drutvena istraivanja, vol.17., 2008., br.4 - 5 (96. 97.) aki, Vlado. Rat u Bosni i Hercegovini 1991. 1995.: Socijalno-psihologijska ekspertiza, Zagreb, oujak 2009. Novinski i internetski lanci Kako je UN uveo embargo na uvoz oruja RH?,
(http://www.ddrrh.com/site/?option=com_content&task=view&id=4571&Itemid=108 [12:45h, 5. listopada 2010.])
120
Preivjeli Marko: Prerezali su mi vrat jer nisam znao molitvu iz Kurana, Jutarnji list, 20. svibnja 2010. (http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=782770 [17:06h, 21. sijeanj 2010.] Travnik: Poginuo hrvatski policajac (http://www.hrt.hr/arhiv/98/07/31/h8_hrv.html [12:43h, 24. sijeanj 2011.]) Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (2), Osloboenje, 17. sijenja 1999. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (5), Osloboenje, 22. sijenja 1999. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (9), Osloboenje, 27. sijenja 1999. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (10), Osloboenje, 28. sijenja 1999. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (11), Osloboenje, 29. sijenja 1999. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (13), Osloboenje, 1. veljae 1999. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (14), Osloboenje, 2. veljae 1999. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (15), Osloboenje, 3. veljae 1999. Hodi, efko. Svjedok operacije Neretva '93 (21), Osloboenje, 10. veljae 1999.
121

Hrvatsko - Bošnjacki Politicki Odnosi U BiH

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Hrvatsko - Bošnjacki Politicki Odnosi U BiH

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sveuilite u Splitu Filozofski fakultet

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994.

Student: Jure Kulii Split, 2011.

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994.

Mentor: dr. sc. Aleksandar Jakir

Student: Jure Kulii

Split, veljaa 2011.

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Uvod

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Uvod

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Uvod

Isto, str. 315. 316.

3. Odnosi bosanskohercegovakih muslimana i Hrvata kroz 20. st.

4. Raspad Jugoslavije i kriza u Bosni i Hercegovini

. Pri tome valja naglasiti da je pomo RH

5. Organizacija obrane Bosne i Hercegovine

6. Pogoranje hrvatsko-muslimanskih odnosa

Sanevi, str. 131. Shrader, str. 21.

veine odreenog naroda u pojedinim opinama216

. Zbog toga je i propao, a nastavak

. Prilikom toga teko je ranjen i

7. Eskalacija sukoba - poetak rata unutar rata u BiH

, koja bi bila sastavljena od deset provincija. Iako se u nacrtu dogovora

. O daljnim agresivnim namjerama ABiH-a

neskriveno svjedoi dopis tadanjeg zapovjednika 3. Korpusa, Envera Hadihasanovia,

. Takoer, 25. i 26. sijenja, snage ABiH-a su osvojile sela

. Sredinom oujka dolazi i do

. Unato tome, hrvatske vlasti su poticale i zduno pomagale u

. Ukratko, muslimanski vojni vrh je zakljuio da je

. Borbe za Vitez, kao i za Busovau, vodile su se do kraja

. Ipak HVO je uloio znatne napore kako

8. Vanjski imbenici u hrvatsko-muslimanskom ratu

, a i taj mali broj vojnika je bio rasporeen na fronti od Bugojna do Mostara.

9. Zavretak hrvatsko-muslimanskog rata

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Zakljuak

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Zakljuak

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Zakljuak

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Zakljuak

Hrvatsko-muslimanski politiki i vojni odnosi u Bosni i Hercegovini 1991. 1994. Zusammenfassung

12. Popis kratica

/s iva sila xp Xepce (lat.), epe

13. Izvori i literatura

(http://www.ddrrh.com/site/?option=com_content&task=view&id=4571&Itemid=108 [12:45h, 5. listopada 2010.])

You might also like