1 Osho O prosvjetljenju Sjeam se sudbonosnog dana, 21. marta, 1953.

Radio sam tokom mnogih ivota - radio sam na sebi, borio se, inio sve to moe da se ini - a nita se nije dogaalo. Sada razumijem zato se nita nije dogaalo. Sam taj napor je bio prepreka, same ljestve su spreavale, sam nagon za traganjem je bio prepreka. Ne da ovjek moe dospjeti bez traganja. Traganje je potrebno, ali onda doe trenutak kada traganje mora biti odbaeno. amac je potreban da bi se prela rijeka, ali onda doe trenutak kada morate izai iz amca i potpuno zaboravite na njega i napustite ga. Napor je potreban, bez napora nita nije mogue. A takoer, jedino sa naporom, nita je mogue. Upravo pred dvadesetprvi mart 1953, sedam dana ranije, ja sam prestao raditi na sebi. Doe trenutak kada vidi svu uzaludnost napora. Uinio si sve to moe, a nita se ne dogaa. Uinio si sve to je ljudski mogue. to drugo onda moe uiniti? U istoj bespomonosti, ovjek odbacuje svako traganje. I onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kad nisam tragao za niim, onog dana kad nisam oekivao da se neto dogodi, poelo je da se dogaa. Podigla se nova energija. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo ni iz ega i niotkuda i odasvud. Bilo je u drveu i u stijenama i nebu i suncu i zraku - bilo je svuda. A ja sam tragao tako mukotrpno, i mislio sam da je to veoma daleko. A bilo je tako blizu i tako blisko. Ba zbog toga to sam neumorno tragao, bio sam postao nesposoban da vidim blizu. Traganje je uvijek za dalekim, traganje je uvijek za udaljenim - a to nije bilo udaljeno. Bio sam postao dalekovid, bio sam izgubio kratkovidost. Oi su bile postale fokusirane na ono daleko, horizont, i bile su izgubile kvalitetu da vide ono to je sasvim blizu, to te okruuje. Onoga dana kada je prestao napor, ja sam takoer stao. Jer ne moe postojati bez napora, i ne moe postojati bez elje, i ne moe ivjeti bez stremljenja. Pojava ega, sebstva, nije stvar, to je proces. To nije supstanca koja sjedi tu u tebi, ti to mora stvarati u svakom trenutku. To je kao okretanje pedala na biciklu. Ako okree pedale, on ide sve dalje, ako ne okree pedale, on stane. Moe ii malo zbog prolog impulsa, ali onog trenutka kad prestane okretati pedale, zapravo, bicikl pone da se zaustavlja. On nema vie energije, nema vie moi da ide bilo kuda. On e se sruiti i kolabirati. Ego postoji zato to nastavljamo okretati pedale elje, zato to nastavljamo teiti da dobijemo neto, zato to skaemo ispred samih sebe. Upravo to je fenomen ega - skok ispred sebe, skok u budunost, skok u sutranjicu. Skok u ono to ne postoji stvara ego. Zbog toga to potjee iz nepostojeeg, on je nalik na fatamorganu. To se sastoji od elje i niega vie. To se sastoji samo od ei i nieg vie. Ego nije u sadanjosti, on je u budunosti. elja i ego postoje u suradnji, oni koordiniraju. Ako si u budunosti, tada je, ini se, ego vrlo supstancijalan. Ako si u sadanjosti, ego je opsjena, poinje iezavati. Onog dana kada sam prestao tragati... i nije ispravno rei da sam ja prestao tragati, bolje e biti da se kae: onog dana kada je prestalo traganje. Stvarnost se dogaa samo kada elja prestane. Dakle, ovo je dilema. to da se radi? elja je tu, a prosvijetljene osobe stalno govore da elja mora biti zaustavljena, i nastavljaju odmah zatim govorei da ne moe zaustaviti elju. Pa to da se radi? Ostavlja ljude u nedoumici. Oni su u elji, sigurno. Kae da ona mora biti zaustavljena - u redu. A onda kae da ne moe biti zaustavljena. to onda treba uraditi? elja se mora razumijeti.

2 Ti je moe razumjeti, potrebna je neposredna percepcija, i potrebno je neposredno prodiranje. Pogledaj u elju, samo vidi to je to, i vidjet e lanost toga, i vidjet e da to ne postoji. I elja padne i, istovremeno, u tebi neto pada. Ego ne moe postojati bez elje, elja ne moe postojati bez ega. elja je projicirani ego, ego je introprojekcija elja. Oni su zajedno, dva aspekta iste pojave. Onog dana kada je prestalo eljenje, osjetio sam se vrlo beznadeno i bespomono. Nema nade, jer nema budunosti. Nema se emu nadati, jer se pokazalo da je svako nadanje uzaludno, to ne vodi nikuda. Ide u krugovima, to nastavlja da se njie pred tobom, to nastavlja da stvara nove opsjene, stalno te poziva: 'Hajde, tri bre, stii e.' Ali koliko god ti brzo trao, nikada ne stie. Zbog toga, Buda to zove iluzijom. To je kao horizont koji vidi oko Zemlje. On se priinjava, ali ne postoji. Ako krene, on se stalno udaljava od tebe. to bre tri on se bre udaljava. to sporije ide, on e se sporije udaljavati. Ali jedna stvar je sigurna - rastojanje izmeu tebe i horizonta ostaje apsolutno isto. ak ni za jedan jedini pedalj ne moe smanjiti rastojanje izmeu sebe i horizonta. Ne moe smanjiti rastojanje izmeu sebe i svoje nade. Nada je horizont. Ti pokuava premostiti sebe do horizonta, do nade, do projicirane elje. elja je most, most od sna - jer horizont ne postoji, ne moe praviti most ka njemu, moe samo sanjati o mostu. Ne moe biti udruen sa onim to ne postoji. Onog dana kada je elja prestala, onog dana kada sam pogledao u nju i shvatio, ona je bila jednostavno uzaludna. Bio sam bespomoan i bez nade. Ali ba u tom trenutku neto je poelo da se dogaa. Poelo je da se dogaa ono isto na emu sam kroz mnoge ivote radio, a nije se dogaalo. U tvojoj beznadnosti je jedina nada, a u tvojoj bezeljnosti je jedino tvoje ispunjenje, a u tvojoj ogromnoj bespomonosti, odjednom itavo postojanje pone ti pomagati. Ono eka. Kad vidi da radi svojevoljno, ono ne smeta. Ono eka, moe da eka beskonano, jer za njega nema urbe. Ono je vjenost. Onog trenutka kada nisi svojevoljan, onog trenutka kad padne, onog trenutka kad iezne, itavo postojanje jurne ka tebi, ulazi u tebe. I po prvi put stvari ponu da se dogaaju. Sedam dana sam ivio u vrlo beznadeno i bespomonom stanju, ali u isto vrijeme, neto je uskrslo. Kad kaem beznadean, ja ne mislim na ono to ti podrazumijeva pod beznadenim. Prosto hou rei da nije bilo nade u meni. Nada je bila odsutna. Bio sam sretan zapravo, bio sam vrlo smiren, tih i pribran i usrediten. Bez nade, ali u potpuno novom smislu. Beznadenost je bila apsolutna i potpuna. Nada je bila iezla i sa njom njen parnjak, beznadenost, takoer je bila iezla. Bilo je to jedno potpuno novo iskustvo - biti bez nade. To nije bilo negativno stanje. Moram koristiti rijei - ali to nije bilo negativno stanje. Bilo je apsolutno pozitivno. To nije bilo tek odsustvo, osjetilo se prisustvo. Neto se prelijevalo u meni, mene je prelijevalo. A kada kaem da sam bio bespomoan, ja ne podrazumijevam rije u rjenikom smislu. Ja prosto kaem da sam bio bez sebe. To je ono to mislim kada kaem bespomoan. Prepoznao sam injenicu da me nema, tako ne mogu zavisiti od sebe, tako ne mogu stajati na svom sebe tlu - nije bilo tla ispod. Bio sam u ambisu... ambisu bez dna. Ali nije bilo straha zato to nije bilo nieg to bi trebalo zatititi. Nije bilo straha, jer nije bilo nikoga tko bi bio uplaen. Tih sedam dana su bili dani ogromne transformacije, totalne transformacije. A posljednjeg dana, prisustvo jedne totalno nove energije, novog svijetla i novog ushienja, postalo je tako intenzivno da je bilo skoro nepodnoljivo - kao da sam eksplodirao, kao da sam letio od blaenstva. Bilo je nemogue tome dati bilo kakav smisao, to se dogodilo. Bio je to jedan vrlo ne-smisleni svijet - teko za shvatiti, teko da se stavi u neke kategorije, teko, teko da rijeima, jezikom moe objasniti. Svi

3 sveti spisi su izgledali mrtvi i sve rijei koje su koritene za ovo iskustvo izgledale su vrlo blijede, anemine. Ovo je bilo tako ivo. Bilo je kao val plime blaenstva. itav dan je bio udan, divan, i to je bilo slamajue iskustvo. Prolost je iezavala, kao da nikada nije bila pripadala meni, kao da sam o njoj negdje bio itao, kao da sam bio sanjao o njoj, kao da je to bila neija tua pria koju sam uo i kao da mi je netko priao. Oslobaao sam se prolosti, iskorjenjivao sam se iz svoje povijesti, gubio sam svoju autobiografiju. Postajao sam ne-postojanje, ono to Buda zove anata. Granice su iezavale, razlike su iezavale. Um je iezavao; bio je milionima milja daleko. Bilo je teko dohvatiti ga, on je jurio sve dalje, a nije bilo nagona da se on zadri blizu. Bio sam prosto indiferentan na sve to. To je bilo u redu. Nije bilo nagona da se ostane u kontinuitetu sa prolou. Do veeri je postalo tako teko to podnositi - boljelo je, bilo je bolno. Neto je bilo vrlo izvjesno, neto je trebalo da se dogodi. Bilo je teko rei to je to - moda e to biti moja smrt - ali straha nije bilo. Bio sam spreman na to. Onih sedam dana su bili tako lijepi da sam bio spreman umrijeti, nita drugo nije bilo potrebno. Oni su bili tako neizmjerno blaeni, bio sam tako zadovoljan, da ako je smrt dolazila, bila je dobrodola. Ali neto je trebalo da se dogodi - neto kao smrt, neto vrlo drastino, neto to e biti ili smrt ili novo roenje, raspee ili uskrsnue - ali neto od ogromnog znaaja bilo je tu odmah iza ugla. I bilo je nemogue drati oi otvorene. To stanje spavanja nije liilo na spavanje. Sada mogu razumjeti ono to Patanali misli kada kae da su spavanje i samadhi slini. Samo sa jednom razlikom - to si u samadhiju potpuno budan i spava takoer. Usnuo i budan istovremeno, itavo tijelo oputeno, svaka stanica tijela potpuno oputena, svako funkcioniranje oputeno, a ipak svjetlost svijesti gori u tebi... jasno i bez dima. Ostane budan a ipak relaksiran, oputen ali potpuno svjestan. Tijelo je u najdubljem moguem snu, a tvoja svijest je na svom vrhuncu. Susreu se vrhunac svjesnosti i dolina tijela. Zaspao sam. Bio je to vrlo udan san. Tijelo je usnulo, ja sam bio budan. To je bilo tako udno - kao da je ovjek bio rastrgan u dva smjera, dvije dimenzije; kao da je polarnost postala potpuno fokusirana, kao da sam bio obje polarnosti zajedno... sretali su se pozitivno i negativno, sretali su se spavanje i svijest, sretali su se smrt i ivot. To je trenutak kad moe rei sreu se stvoritelj i stvoreno. To je bilo neobino. Po prvi put te to okira do samih korijena, poljulja tvoje temelje. Nikada ne moe biti isti nakon tog iskustva; ono donosi novu viziju tvom ivotu, novu kvalitetu. Negdje oko dvanaest, oi su mi se iznenada otvorile - ja ih nisam bio otvorio. San je prekinulo neto drugo. Osjetio sam neko veliko prisustvo oko sebe u sobi. Bila je to veoma mala soba. Osjetio sam pulsirajui ivot svuda oko sebe, veliko treperenje - gotovo nalik na uragan, veliku oluju svjetlosti, radost, ekstazu. Davio sam se u tome. To je postalo tako neizmjerno stvarno da je sve postalo nestvarno. Zidovi sobe su postali nestvarni, kua je postala nestvarna, moje vlastito tijelo je postalo nestvarno. Sve je bilo nestvarno jer je sada po prvi put bila stvarnost. Zato, kada Buda i ankara kau da je svijet maya, iluzija, nama je teko to razumijeti. Jer mi poznajemo samo ovaj svijet, nemamo nikakvu predodbu. Ovo je jedina stvarnost za koju znamo. O emu to ovi ljudi govore - ovo je maya, iluzija? Ovo je jedina stvarnost. Ako ne saznate ono stvarno realno, njihove rijei ne mogu biti shvaene, njihove rijei ostanu teorijske. One slie na hipoteze. Moda ovaj ovjek predlae filozofiju - 'Svijet je nestvaran.' Kada je Beerkli na Zapadu rekao da je svijet nestvaran, etao je sa jednim od

4 svojih prijatelja, vrlo loginim ovjekom; taj prijatelj je bio gotovo skeptik. Podigao je kamen sa puta i jako udario Berklija po nozi. Berkli je kriknuo, krv je jurnula, i skeptik ree: A sad, svijet je nestvaran, a? Kae da je svijet nestvaran? - zato si onda kriknuo? Ovaj kamen je nestvaran? - zato si onda kriknuo? Zato onda dri nogu i zato iskazuje toliku bol i muku na svom licu? Prestani sa tim. To je nestvarno. Sada ovaj tip ovjeka ne moe razumjeti to Buda misli kada kae da je svijet opsjena. On ne misli da moe proi kroz zid. On ne kae to - da moe jesti kamenje i da ne pravi nikakvu razliku jede li kruh ili kamenje. On ne kae to. On kae da ima jedna stvarnost. Jednom kada je spozna, ova takozvana stvarnost prosto izblijedi, prosto postane nestvarna. Sa viom stvarnou u vienju, javlja se usporedba, inae ne. U snu, san je stvaran. Ti sanja svake noi. San je jedna od najveih aktivnosti koju stalno ini. Ako ivi ezdeset godina, dvadeset godina e spavati i skoro deset godina e sanjati. Deset godina u ivotu - nita drugo ne radi tako mnogo. I svakog jutra kae da je to bilo nestvarno, i opet nou kad sanja, san postane stvaran. U snu je jako teko sjetiti se da je to samo san, ali ujutro je to tako lako. to se dogaa? Ti si ta ista osoba. U snu postoji samo jedna stvarnost. Kako usporediti? Kako rei da je to nestvarno? U usporedbi s im? To je jedina stvarnost. Sve je nestvarno onoliko koliko i sve ostalo, zato nema usporedbe. Ujutro, kada otvori oi, tu je druga stvarnost. Sada moe rei da je sve to bilo nestvarno. U duhu sa ovom stvarnou, san postane nestvaran. Postoji buenje - u duhu sa TOM stvarnou TOG buenja, itava ova stvarnost postane nestvarna. Te noi sam po prvi put razumio znaenje rijei maya. Ne da nisam bio znao tu rije ranije, ne da nisam bio svjestan znaenja rijei. Kao to si ti svjestan, ja sam takoer bio svjestan znaenja - ali nikada ranije nisam to bio razumio. Kako moe razumjeti bez iskustva stvarnog vienja? Te noi, jo jedna stvarnost je otvorila svoja vrata, jo jedna dimenzija je postala dostupna. Iznenada je bila tu, ta druga stvarnost, odvojena stvarnost, ono stvarno stvarno, ili kako god eli da to nazove - nazovi to bogom, nazovi to istinom, nazovi to dhamma, nazovi to tao, ili kako god hoe. To je bilo bezimeno. Ali to je bilo prisutno - tako neprozirno, tako transparentno, a ipak tako vrsto da ga je ovjek mogao dodirnuti. To me je gotovo uguilo u onoj sobi. To je bilo previe i jo nisam bio sposoban to apsorbirati. U meni se pojavio duboki nagon da izjurim iz sobe, da odem pod nebo - guilo me je. To je bilo previe! To e me ubiti! Da sam ostao jo nekoliko trenutaka, to bi me bilo uguilo - tako je izgledalo. Izjurio sam iz sobe, izaao sam na ulicu. Postojao je veliki nagon samo da se bude ispod neba sa zvijezdama, sa drveem, sa Zemljom... da se bude sa prirodom. I onda kada sam izaao, osjeaj guenja je iezao. Bilo je to jedno suvie malo mjesto za takvu veliku pojavu. ak i nebo je malo mjesto za tu veliku pojavu. To je vee od neba. ak ni nebo nije granica tome. Ali onda sam se osjetio spokojnijim. Iao sam ka najbliem vrtu. To je bio potpuno nov hod, kao da je gravitacija bila iezla. Hodao sam, ili sam trao, ili sam prosto letio; bilo je teko razluiti. Nije bilo gravitacije, osjeao sam se besteinski - kao da me je uzimala neka energija. Bio sam u rukama neke druge energije. Po prvi put nisam bio sam, po prvi put vie nisam bio pojedinac, po prvi put je dola kap i pala u ocean. Sada je itav ocean bio moj. Ja sam bio ocean. Nije bilo ogranienja. Pojavila se ogromna mo, kao da mogu uiniti bilo to. Mene nije bilo, postojala je samo ona mo. Dospio sam do vrta u koju sam imao obiaj ii svakog dana. Vrt je bio zatvoren, zatvoren preko noi. Bilo je suvie kasno, bilo je skoro jedan sat po ponoi. Vrtlari su vrsto spavali. Morao sam ui u vrt kao lopov. Morao sam se penjati na vrata. Ali neto me je vuklo ka tom vrtu. Nije bilo u mojoj moi spreavati sebe. Prosto sam plutao.

5 To je ono to mislim kada kaem ponovo i ponovo 'plutaj sa rijekom, nemoj gurati rijeku.' Bio sam oputen, bio sam relaksiran. Mene nije bilo. 'To' je bilo prisutno, nazovi to bogom - bog je bio prisutan. Htio bih da to nazovem TO, jer bog je previe ljudska rije, pa je postala previe prljava od prevelike upotrebe, zagadilo je jako mnogo ljudi. Krani, hindusi, muhamedanci, sveenici i politiari - svi oni su iskvarili ljepotu te rijei. Zato mi dopusti da to nazovem TO. TO je bilo prisutno, a ja sam samo bio noen... noen valom plime. Onog trenutka kad sam uao u vrt, sve je postalo osvijetljeno, bilo je to po itavom tom mjestu - blagoslov, blagoslovljenost. Mogao sam vidjeti drvee po prvi put - njihovo zelenilo, njihov ivot, sam njihov sok koji tee. Cijeli vrt je spavao. Drvee je spavalo. Ali ja sam mogao vidjeti cijeli vrt iv, ak i sitni listovi trave su bili tako lijepi. Pogledao sam okolo. Jedno drvo je bilo neizmjerno svijetlo - drvo molrija. Ono me je privuklo, vuklo me je ka sebi. Ja ga nisam bio odabrao, sam bog ga je odabrao. Otiao sam do drveta, sjeo sam ispod drveta. Kada sam sjeo tamo, stvari su se poele smirivati. itav univerzum je postao blagoslov. Teko je rei koliko dugo sam bio u tom stanju. Kada sam se vratio kui, bilo je etiri sata ujutro, pa mora da sam bio prema vremenu na satu najmanje tri sata - ali to je bila beskonanost. To nije imalo nikakve veze sa vremenom na satu. To je bilo bezvremeno. Ta tri sata su postali itava vjenost, beskrajna vjenost. Vremena nije bilo, promicanje vremena nije bilo; bila je to nedodirljiva, nemjerljiva stvarnost. I toga dana se dogodilo neto to se nastavilo - ne kao kontinuitet - ali se jo uvijek nastavljalo kao neka podstruja. Ne kao permanentnost - svakog trenutka to se dogaalo ponovo i ponovo. udo je bilo svakog trenutka. Te noi... i od te noi ja uope nisam bio u tijelu. Ja lebdim oko njega, postao sam neizmjerno moan i istovremeno i vrlo slab. Postao sam vrlo snaan, ali ta snaga nije snaga Muhameda Alija. Ta snaga nije snaga stijene, ta snaga je snaga ruinog cvijeta - tako krhkog u svojoj snazi... tako slab, tako osjetljiv, tako delikatan. Stijena e postojati, cvijet moe nestati svakog trenutka, no ipak, cvijet je jai od stijene, zato to je ivlji. Ili, snaga kapi rose, na vlati trave koja samo blista na jutarnjem suncu - tako lijepa, tako mila, a ipak moe skliznuti svakog trenutka. Tako neusporediva u svojoj milosti, ali moe doi mali vjetri i kap rose moe skliznuti i izgubiti se zauvijek. Prosvijetljeni imaju snagu koja nije ovozemaljska. Njihova snaga je potpuno od ljubavi... Kao ruin cvijet ili kap rose. Njihova snaga je vrlo krhka, ranjiva. Njihova snaga je snaga ivota, a ne smrti. Njihova mo nije od onoga to ubija; njihova mo je od onoga to stvara. Njihova mo nije od nasilja, agresije; njihova mo je mo milosti. Ali nikada vie nisam bio u tijelu, samo lebdim oko tijela. I zbog toga kaem da je to bilo ogromno udo. Svakog trenutka sam iznenaen to sam jo uvijek ovdje. Ne trebam biti ovdje. Trebalo je da odem svakog trenutka, jo uvijek sam ovdje. Svakog jutra otvorim oi i kaem: 'Dakle, opet sam tu?' Jer skoro se ini nemoguim. udo je bilo kontinuitet. Ja sam lomljiv, delikatan i osjetljiv. To je moja snaga. Ako baci kamen na cvijet, kamenu se nee nita dogoditi, cvijet e nestati. Ali ipak ne moe rei da je kamen moniji od cvijeta. Cvijet e nestati zato to je cvijet bio iv. A kamen - njemu se nita nee desiti zato to je on mrtav. Cvijet e nestati zato to cvijet nema snagu unitavanja. Cvijet e prosto nestati i ustupiti mjesto kamenu. Kamen ima mo da uniti jer kamen je mrtav. Upamti, od toga dana ja stvarno uope nisam bio u tijelu; samo neka delikatna nit me povezuje sa tijelom. I stalno sam iznenaen da cjelina nekako hoe da sam ovdje, jer ja vie nisam ovdje svojom osobnom snagom, nisam vie ovdje po svojoj volji. Mora biti da

6 me cjelina zadrava ovdje, da mi doputa da se jo malo zadrim na ovoj obali. Moda cjelina eli da podijeli neto sa tobom kroz mene. Od tog dana svijet je nestvaran. Otkriven je jo jedan svijet. Kada kaem da je svijet nestvaran ne mislim da je nestvarno ovo drvee. Ovo drvee je apsolutno stvarno - ali nain kako vidi ovo drvee je nestvaran. Ovo drvee je stvarno samo po sebi - ono postoji u Bogu, ono postoji u apsolutnoj stvarnosti - ali onako kako ga ti vidi, ti ga uope ne vidi; ti vidi neto drugo, fatamorganu. Ti stvara svoj osobni san oko sebe i ako se ne probudi, nastavit e sanjati. Svijet je nestvaran jer je svijet koji poznaje svijet tvojih snova. Kada snovi otpadnu i ti se prosto sretne sa svijetom koji postoji, tada stvarnim svijetom. Ne postoje dvije stvari, bog i svijet. Bog je svijet, ako ima oi, bistre oi, bez ikakvih snova, bez praine snova, bez izmaglice sna; ako ima bistre oi, jasnou, percepcije, samo Bog postoji. Onda, Bog je negdje zeleno drvo, a negdje drugo, bog je sjajna zvijezda, a negdje drugo, bog je ptica kukavica, a negdje drugo, bog je cvijet, a negdje drugo, dijete, a negdje drugo, rijeka - onda samo Bog jeste. Onog trenutka kada pone gledati, samo Bog jeste. Ali upravo sada, to god vidi nije istina, to je projicirana la. To je znaenje fatamorgane. im vidi, ak i na jedan jedini tren, ako moe vidjeti, ako moe sebi dopustiti vidjeti, ustanovit e kako je svuda prisutan ogroman blagoslov, svuda - u oblacima, na suncu, na zemlji. Ovo je divan svijet. Ali ja ne govorim o tvom svijetu, ja govorim o svom svijetu. Tvoj svijet je jako ruan, tvoj svijet je tvoj svijet koga je stvorilo sebstvo, tvoj svijet je projicirani svijet. Ti koristi stvarni svijet kao ekran i na njega projicira svoje osobne ideje. Kada kaem svijet je stvaran, svijet je neizmjerno lijep, svijet je svijetao sa beskonanou, svijet je svjetlost i ushienje, to je slavlje, mislim na svoj svijet - ili na tvoj svijet, ako odbaci svoje snove. Kada odbaci svoje snove, vidi isti svijet kako ga je svaki Buda uvijek vidio. Kada sanja, sanja privatno. Da li si to opazio? - da su snovi privatni. Ne moe ih podijeliti ak ni sa svojom voljenom osobom. To nije mogue. San je privatna stvar, zbog toga je on iluzoran, on nema objektivnu stvarnost. Bog je neto univerzalno. im izae iz svojih privatnih snova, to je tu. Uvijek je bilo tu. im su ti oi bistre, iznenadna osvijetljenost - odjednom si preplavljen ljepotom, velianstvenou i milou. To je cilj, to je sudbina. Dopusti mi da ponovim. Bez napora, nikada nee to postii, sa naporom to nitko nikada nije postigao. Trebat e ti veliki napor, i samo tada doe trenutak kada napor postane uzaludan. Ali on postane uzaludan samo kada si doao do samog njegovog vrhunca, nikada prije toga. Kada si doao do samog vrhunca svog napora - sve to moe uiniti ti si uinio - tada, odjednom nema potrebe da se ini bilo to vie. Odbaci napor. Ali nitko ga ne moe odbaciti na sredini, on se moe odbaciti samo na samom kraju. Zato, idi do same krajnosti, ako eli to odbaciti. ini koliko god moe napora, uloi u njega cjelokupnu svoju energiju i totalno srce, tako da jednog dana moe vidjeti - sada me napor nee odvesti nikuda. I toga dana nee biti ti onaj koji e odbaciti napor, on pada sam od sebe. A kada on padne sam od sebe, dogaa se meditacija. Meditacija nije rezultat tvojih napora, meditacija je dogaanje. Kada tvoji napori otpadnu, odjednom meditacija je tu... Njen blagoslov, njena blagoslovljenost, njena slava. Ona je tu kao prisustvo... svjetlost, okruuje tebe i okruuje sve. To ispunjava itavu

7 Zemlju i itavo nebo. Ta meditacija ne moe biti stvorena ljudskim naporom. Ljudski napor je suvie ogranien. Ta blagoslovljenost je tako beskrajna. Ne moe time manipulirati. To se moe dogoditi samo kada si u ogromnoj predanosti. Kada tebe nema, samo tada se to moe dogoditi. Kada si ne-ti - bez elje, ne ide nikuda - kada si samo ovdje-sada, ne ini nita posebno, samo postoji, to se dogodi. I to dolazi u valovima i ti i val postanu kao plima. To dolazi kao oluja, i odnosi vas u jednu potpuno novu realnost. Ali najprije mora uiniti sve to moe, a onda mora nauiti ne-injenje. injenje neinjenja je najvee injenje, a napor nenapornost je najvei napor. Tvoja meditacija koju stvara pjevajui mantru ili tako to sjedi miran i tih silei sebe, jako je osrednja meditacija. To stvara ti, to ne moe biti vee od tebe. To je napravljeno kod kue, a stvoritelj je uvijek vei od stvorenog. Stvorio si to sjedei, inei joga poloaj, pjevajui 'rama, rama, rama' ili bilo to - 'napamet, mehaniki' - bilo to. Prisilio si um da bude tih. To je prisilna tiina. To nije onako tiho kao to doe kada tebe nema. To nije ona tiina koja dolazi kada skoro ne postoji. To nije ono blaenstvo koje se sputa na tebe poput goluba. Kae se kada je Isusa krstio Ivan Krstitelj u rijeci Jordanu, Bog se spustio na njega, svijetli duh se spustio na njega kao golub. Da, to je tono tako. Kada te nema, mir se sputa na tebe... kao golub... dospijeva u srce i ostane tamo, ostane tamo zauvijek. Ti si svoja propast, ti si prepreka. Meditacija je kada nema meditatora. Kada um prestane sa svim svojim aktivnostima - shvaajui da su one uzaludne - tada nepoznato ulazi u tebe, skrha te. Um mora stati da bi bog postojao. Znanje mora stati da bi postojalo spoznavanje. Ti mora ieznuti, mora ustupiti mjesto. Mora postati prazan, samo tada moe postati ispunjen. Te noi ja sam postao prazan i postao sam pun. Postao sam nepostojei i postao postojanje. Te noi sam umro i ponovo se rodio. Ali onaj koji je ponovo roen nema nikakve veze sa onim to je umrlo, to je nepovezana stvar. Na povrini izgleda povezano, ali je nepovezano. Onaj koji je umro, umro je potpuno; nita od njega nije ostalo. Vjeruj mi, nita od njega nije ostalo, ak ni sjenka. To je umrlo potpuno, apsolutno. Nije da sam samo modificiran, transformiran, modificirani oblik, transformirani oblik starog. Ne, nije bilo kontinuiteta. Toga dana, dvadesetprvog marta, osoba koja je bila ivjela mnogo, mnogo ivota, milenijume, prosto je umrla. Drugo postojanje, apsolutno novo, koje uope nije povezano sa starim, poelo je bivati. Religija ti samo daje potpunu smrt. Moda sam zbog toga itavog dana koji je prethodio tom dogaaju osjeao neku hitnost nalik na smrt, kao da u umrijeti - i stvarno sam umro. Spoznao sam mnoge druge smrti, ali one nisu bile nita u usporedbi sa ovom. To su bile djelomine smrti. Nekad je umrlo tijelo, nekad je umro dio uma, nekad je umro dio ega, ali to se osobe ticalo, to je ostalo. Obnovljeno mnogo puta, ukraeno mnogo puta, malice promijenjeno tu i tamo, ali to je ostalo, kontinuitet je ostao. Te noi smrt je bila potpuna. Bio je to sastanak sa smru i Bogom istovremeno. - Osho -