POTREBA, PROIZVODNJA I PODJELA RADA 7.

) Vidjeli smo kakvo znaenje pod pretpostavkom socijalizma ima bogatstvo ljudskih potreba, pa stoga i novi nain proizvodnje, a isto tako i novi predmet proizvodnje. Novo ispoljavanje ovjekove sutinske snage i novo obogaivanje ovjekova bia. Unutar privatnog vlasnitva obrnuto je znaenje. Svaki ovjek spekulira s tim da -drugome stvori novu potrebu, da bi ga prisilio na novu rtvu, da bi ga stavio u novu zavisnost, te da bi ga zaveo na novi nain uivanja, a time na ekonomsku propast. Svatko pokuava da nad drugim stvori tuu sutinsku snagu, da bi u tome zadovoljio svoju vlastitu, sebinu potrebu. Stoga s masom predmeta raste carstvo tuih bia kojima je ovjek podjarmljen, a svaki novi proizvod je nova potencija uzajamnog varanja i uzajamnog pljakanja. ovjek postaje utoliko siromaniji kao ovjek, on treba utoliko vie novca da bi se domogao neprijateljskog bia, a mo njegova novca pada upravo u obrnutom razmjeru od same proizvodnje, tj. njegove potrebe rastu, kako se poveava mo novca. Stoga je potreba za novcem istinska potreba koju proizvodi nacionalna ekonomija i jedina potreba koju ona proizvodi. Kvantitet novca sve vie postaje njegovo jedino mono svojstvo; kao to sva bia svodi na svoju apstrakciju, tako se on u svom vlastitom kretanju svodi na kvantitativno bie. Njegova prava mjera postaju prekomjernost i neumjerenost.
288

Subjektivno to izgleda tako da proirenje kruga proizvoda i potreba djelomino postaje dovitljiv i pro-raunljiv rob neljudskih, rafiniranih, neprirodnih i izmiljenih pouda privatno vlasnitvo ne zna uiniti grubu potrebu ljudskom potrebom; njegov idealizam je uobraenje, samovolja, hir, i nijedan eunuh ne laska podlije svome despotu i ne pokuava da besram-nijim sredstvima podrauje njegovu otupljelu sposobnost uivanja da bi lukavstvom zadobio milost, kao to to ini industrijski eunuh, proizvoa, koji laska da bi lukavstvom dobio srebrne talire, da bi izmamio zlatnike iz depa kranski ljubljenog susjeda (svaki proizvod je mamac kojim se eli sebi izmamiti bie drugoga, njegov novac; svaka zbiljska ili mogua potreba je slabost koja e muhu navesti na ljepak ope iskoritavanje drutvenog ovjekova bia, kao to je svako ovjekovo nesavrenstvo veza s nebom, to je strana, s koje je njegovo srce dostupno sveeniku; svaka nevolja je prilika da se susjedu pristupi s naj-Ijubaznijim izgledom i da mu se kae: dragi prijatelju, dajem ti ono to ti je potrebno, ali ti zna conditio sine que non; ti zna kakvim crnilom treba da mi za-pie duu, ja ti podvaljujem na taj nain, to ti stvaram uitak) pnlagoava se njegovim najpokvarenijim fantazijama, igra ulogu svodnika izmeu njega i njegove potrebe, pobuuje u njemu bolesne poude vreba na svaku slabost, da bi onda zahtijevao kaparu za tu uslugu. To otuenje se djelomino pokazuje tako, to na jednoj strani proizvodi rafiniranost potreba i njihovih sredstava, a na drugoj strani ivotinjsku podivljalost, potpunu, grubu, apstraktnu jednostavnost potrebe; ili, tovie, samo ponovo proizvodi sebe sama u svom suprotnom znaenju. ak i potreba, za slobodnim zrakom prestaje da bude kod radnika potreba, ovjek se vraa u spilju, koja je, meutim, otrovana smrdljivim kunim dahom civilizacije, u kojoj on stanuje nesigurno, kao u tuoj sili, koja mu svakog dana moe izmai, iz koje svakog dana moe biti izbaen, ako ne plaa. On mora platiti tu kuu smrti. Svijetao stan, koji Prometej oznaava kod Eshi19 Rani radovi

289

la kao jedan od velikih poklona pomou kojeg je o divljaka stvorio ovjeka, preostaje da postoji za radnika. Svjetlo, zrak, itd., najednostavnija ivotinjska istoa, prestaje da bude potreba za ovjeka. ivotnim elementom postaje mu prljavtina, to propadanje, truljenje ovjeka, kloaka (to treba doslovno shvatiti) civilizacije. Potpuno neprirodna zaputenost, trula priroda postaje njegov ivotni elemenat. Nijedno od njegovih osjetila vie ne postoji, ne samo na svoj ljudski nain, nego ni na neljudski, pa zato ak ni na ivotinjski nain. Ponovo se vraaju najgrublji naini (i orua) ljudskog rada, kao dolap rimskih robova, koji je postao nain proizvodnje, nain postojanja mnogih engleskih radnika. Ne samo da ovjek nema nikakvih ljudskih potreba, nego ak prestaju i ivotinjske potrebe. Irac zna samo za potrebu jela, i to samo krom-pira, i to najgore vrste, prosjakog krom/pira. Ali Engleska i Francuska imaju ve u svakom industrijskom gradu malu Irsku. Divljak, ivotinja ipak ima potrebu za lovom, za kretanjem itd., za drutvenou. Pojednostavljenje stroja i rada iskoritava se za to, da ovjeka koji tek nastaje, sasvim neoformljena ovjeka dijete uini radnikom, kao to je radnik postao najzanemarenije dijete. Stroj se prilagouje ovjeko voj slabosti, da bi od slaba ovjeka nainio stroj. [Kako porast potreba i sredstava za njihovo zadovoljenje proizvodi nedostatak potreba i nedostatak sredstava, dokazuje nacionalni ekonomist (i kapitalist, uope, mi govorimo uvijek o empirijskim poslov nim ljudima, kad se obraamo nacionalnim ekonomi stima njihovom naunom priznanju i postojanju). 1. time, to radnikovu potrebu svodi na najnunije i najjadnije izdravanje fizikog ivota, a njegovu djelatnost na najapstraktnije mehaniko kretanje; dakle, kae on, ovjek nema nikakve druge potrebe, ni potrebe za djelatnou, ni za uivanjem; jer i takav ivot takoer proglaava ljudskim ivotom i postojanjem; 2. time to najoskudniji ivot (egzistenciju) rauna kao mjerilo, i to kao ope mjerilo: ope zato, to vrijedi za masu ljudi; on ini od radnika bie bez osjeaja i 290

potreba, kao to njegovu djelatnost ini istom apstrakcijom svake djelatnosti; on smatra da je svaki radni-kov luksuz za osudu i sve to prelazi najapstraktniju potrebu bilo to kao pasivan uitak ili ispoljavanje djelatnosti ini mu se kao luksuz. Stoga je nacionalna ekonomija, ta nauka o bogatstvu, istovremeno nauka o odricanju, oskudijevanju, tednji, i ona zaista dolazi do toga da ovjeka ui da tedi ak na potrebi za istim zrakom ili fizikim kretanjem. Ta nauka o udesnoj industriji istovremeno je nauka o askezi, a njen istinski ideal je asketski, ali lihvarski krtac i asketski rob, ali rob koji proizvodi. Njen moralni ideal je radnik koji donosi u tedionicu jedan dio svoje plae, i ona je za taj svoj omiljeni ideal nala, takorei, ropsku umjetnost. U kazalitu je to prikazano na sentimentalni nain. Stoga je ona usprkos svom svjetovnom i razbludnom izgledu zaista moralna nauka, najmoralnija nauka. Njeno osnovno naelo je samood-ricanje, odricanje od ivota i od svih ljudskih potreba. Ukoliko manje jede, pije, kupuje knjige, ukoliko manje ide u kazalite, na ples, u gostionicu, ukoliko manje misli, voli, teoretizira, pjeva, slika, pie 1 itd., utoliko [vie] tedi, utoliko vee postaje tvoje bogatstvo, koje ne deru ni moljci ni praina, utoliko vei postaje tvoj kapital. Ukoliko si neznatniji, ukoliko manje ispoljava svoj ivot, utoliko vie ima utoliko je vei tvoj otueni ivot, utoliko vie nagomilava svome otuenome biu. Sve ono, to ti nacionalni ekonomist uzme od ivota i ljudskosti, to ti na-domjetava u novcu i bogatstvu, a sve ono to ne moe ti, moe tvoj novac: on moe jesti, piti, ii na ples i u kazalite, on moe putovati, on zna sebi pribaviti umjetnost i uenost, historijske rijetkosti i politiku mo, on ti moe sve pribaviti, on moe sve kupiti, on je istinska mo. Ali on koji je sve to, ne moe nita drugo nego da stvori sebe sama, da kupi sebe sama, jer je sve drugo njegov sluga, i kad posjedujem gospodara, posjedujem i slugu i ne trebam njegovog slu1

U manuskriptu neitljiva rije.

19*

291

gu. Sve strasti i djelatnost moraju, dakle, propasti u pohlepi. Radnik smije imati samo toliko da bi htio ivjeti, a smije htjeti ivjeti zato da bi imao.] Na nacionalno-ekonomskom tlu nastaje uistinu jedan spor. Jedna strana (Lauderdale, Malthus itd.) preporuuje luksuz i proklinje tednju; druga (Say, Ricardo, itd.) preporuuju tednju i proklinje luksuz. Ali ona strana priznaje da eli luksuz, da bi proizvela rad (tj. apsolutnu tednju); druga strana priznaje da preporuuje luksuz, da bi proizvela bogatstvo, tj. luksuz.. Prva strana romantino uobraava da pohlepa ne bi sama smjela odreivati potronju bogatih, i protiv-rijei svojim vlastitim zakonima, kad rasipnitvo prikazuje neposredno kao sredstvo za bogaenja, a druga strana joj dokazuje vrlo ozbiljno i podrobno, da rasipnitvom smanjujem, a ne poveavam svoj imetak; druga strana licemjerno nee priznati, kako upravo hir i sluaj odreuje proizvodnju; ona zaboravlja profinjene potrebe, ona zaboravlja da se bez potronje ne bi proizvodilo; ona zaboravlja da proizvodnja uslijed konkurencije mora postati samo svestranija, luksuz-nija; ona zaboravlja da upotreba odreuje vrijednost stvari i da moda odreuje upotrebu, ona eli da vidi kako se proizvodi samo korisno, ali zaboravlja da proizvodnja previe korisnih stvari proizvodi suvie nekorisnog stanovnitva. Obje strane zaboravljaju da su isto: i rasipnitvo i tednja, luksuz i oskudica, bogatstvo i siromatvo. [I ne samo da mora tedjeti na svojim neposrednim osjetima, kao na jelu itd., nego mora tedjeti i s uestvovanjem u opim interesima, saaljenju, povjerenju itd., ako eli biti ekonomian, ako ne eliS da te upropaste iluzije.] Sve to je tvoje mora prodati, tj. uiniti korisnim. Kad pitam nacionalnog ekonomista: da li se pokoravam ekonomskim zakonima, kad izvlaim novac iz rtvovanja, nuenja svoga tijela tuem uivanju (tvorniki radnici u Francuskoj nazivajiu prostituciju svojih ena i keri x-tim radnim satom, to je doslovno istina), ili, da li ne postupam nacionalno-ekonomski,
292

kad svog prijatelja prodam Marokancima (a neposredna prodaja ljudi, kao trgovina regrutima itd. dogaa se u svim kulturnim zemljama), onda mi nacionalni ekonomist odgovara: ti ne djeluje protiv mojih zakona; ali pogledaj oko sebe, to kae kum moral i kuma religija; moj nacionalno-ekonomski moral i moja nacionalno-ekonomska religija nemaju nita da ti prigovore, ali ali, kome da sada vjerujem, nacionalnoj ekonomiji ili moralu? Moral nacionalne ekonomije je zarada, rad i tednja, trezvenost ali nacionalna ekonomija mi obeava da e zadovoljiti moje potrebe. Nacionalna ekonomija morala jest bogatstvo u takvim stvarima kao to su dobra savjest, vrlina itd., ali kako mogu biti krepostan ako to nisam, kako mogu imati dobru savjest, ako nita ne znam? U sutini otuenja zasnovano je to, da svaka sfera postavlja meni neko drugo i suprotno mjerilo, morala drugo, nacionalna ekonomija drugo, jer je svaka odreeno otuenje ovjeka i svaka fiksira poseban krug otuene djelatnosti bia, svaka se odnosi otueno prema drugom otuenju. Tako gospodin Mihel Chevalier predbacuje Ricardu, da on apstrahira od morala. Ali Ricardo doputa nacionalnoj ekonomiji da govori svojim vlastitim jezikom, pa ako ona ne govori moralno, to nije Ricardova krivica. M. Chevalier apstrahira od nacionalne ekonomije ukoliko moralizira, ali on apstrahira od morala nuno i zbiljski, ukoliko se bavi nacionalnom ekonomijom. Odnos nacionalne ekonomije prema moralu, ako inae nije proizvoljan, sluajan i stoga neosnovan i nenauan, ako nije uinjen prividom, nego se smatra sutinskim, moe biti samo odnos nacional-noekonomskih zakona prema moralu. Ako se to ne dogodi, ili se, naprotiv, dogodi suprotno, da li je zato kriv Ricardo? Uostalom, suprotnost izmeu nacionalne ekonomije i morala samo je privid, i budui da je jedna suprotnost, opet nije suprotnost. Nacionalna ekonomija izraava samo na svoj nain moralne zakone. [Nedostatak potrebe kao princip nacionalne ekonomije pokazuje se najsjajnije u njenoj teoriji o stanovnitvu. Ima previe ljudi. ak i postojanje ovje293

ka je isti luksuz, pa ako je radnik moralan (Mili predlae javne pohvale za one koji se pokau uzdr-Ijivi u spolnom odnosu, i javni prijekor za one koji se ogrijee o tu neplodnost braka ... nije li to moral, uenje o askezi?), on e biti tedljiv u raanju. Proizvodnja ovjeka pokazuje se kao javna bijeda.] Smisao koji proizvodnja ima u odnosu na bogate, pokazuje se oigledno u tome smislu koji ima za siromane; prema onima gore ispoljavanje je uvijek fino, skriveno, dvosmisleno, privid, prema onima dolje grubo, otvoreno, iskreno, sutina. Gruba radnikova potreba mnogo je vei izvor zarade nego fina bogataeva potreba. Podrumski stanovi u Londonu donose vie svojim vlasnicima nego palae, tj. oni su u odnosu na dpbitak vee bogatstvo, dakle, govorei na-cionalno-ekonomski, vee drutveno bogatstvo. I kao to ind/istrija spekulira o profinjenju potreba, ona isto tako mnogo spekulira o njihovoj grubosti, ali o njihovoj umjetno proizvedenoj grubosti, iji je stoga pravi uitak samoomamljivanje, to prividno zadovoljenje potrebe, ta civilizacija unutar grubog barbarstva potrebe. Stoga su engleske rakijanice slikovit prikaz privatnog vlasnitva. Njihov luksuz pokazuje pravi odnos industrijskog luksuza i bogatstva prema ovjeku. Stoga su one s pravom jedine narodne nedjeljne zabave, koje barem engleska policija blago tretira. Ve smo vidjeli kako nacionalni ekonomist uspostavlja jedinstvo rada i kapitala na mnogostran nain. 1. Kapital je nagomilani rad; 2. odreenje kapitala unutar proizvodnje, djelomino reprodukcija kapitala s dobitkom, djelomino kapital kao sirovina (materijal za rad), djelomino kao instrumenat koji sam radi stroj je kapital neposredno identificiran s radom jest proizvodni rad; 3. radnik je kapital; 4. nadnica pripada trokovima kapitala; 5. u odnosu na radnika, rad je reprodukcija njegova ivotnog kapitala; 6. u odnosu na kapitalista, on je momenat djelatnosti njegova kapitala. Napokon 7. nacionalni ekonomist polazi od pretpostavke o prvobitnom jedinstvu obih kao jedin294

stvo kapitalista i radnika to je rajsko pratanje. Kako se oba ta momenta sukobljuju kao dvije osobe, onda je to za nacionalnog ekonomistu sluajan dogaaj koji se stoga moe objasniti samo na spoljani nain. (Vidi Mili). Nacije koje su jo zaslijepljene osje-tilnim sjajem plemenitih metala i koje su stoga jo fetiisti metalnog novca nisu jo izgraene novane nacije. Suprotnost izmeu Francuske i Engleske. Koliko je rjeenje teorijskih zagonetki zadatak prakse i praktiki posredovano, koliko je istinska praksa uvjet zbiljske i pozitivne teorije, pokazuje se npr. na fetiizmu. Osjetima svijest fetiizma drugaija je od svijesti Grka, jer je njegovo postojanje jo drugaije. Apstraktno neprijateljstvo izmeu osjetila i duha je nuno sve dotle, dok ovjekovo osjetilo za prirodu, ovjekovo osjetilo prirode, dakle i prirodno ovjekovo osjetilo jo nije proizvedeno vlastitim ovjekovim radom. Jednakost nije nita drugo do njemaka formula ja = ja, prevedena na francuski, tj. na politiki oblik. Jednakost kao osnova komunizma njegovo je politi ko zasnivanje, pa je isto kao kad ga Njemac zasniva na taj nain, da ovjeka shvati kao opu samosvijest. Razumije se da ukidanje otuenja uvijek polazi od oblika otuenja koji je vladajua sila u Njema koj samosvijest, u Francuskoj jednakost, jer je poli tika, u Engleskoj zbiljska, materijalna praktika po treba koja se mjeri samo prema samoj sebi. S toga gledita treba kritizirati i priznavati Proudhona. Ako sam komunizam ne oznaimo jo kao istinsku poziciju jer kao negacija negacije, kao prisvajanje ovjeko va bia koje se posreduje sobom kroz negaciju pri vatnog vlasnitva, ne polazi od same sebe, nego, napro tiv, od privatnog vlasnitva, .....................................................
i

otuenje ovjekova ivota ostaje otuenje, i to utoliko vee, ukoliko smo vie svijesni njega kao takvog
1

U rukopisu Je otrgnut jedan dio stranice.

295 *

onda se ukidanje toga otuenja dakle, moe izvriti samo pomou ostvarenog komunizma. Da bi se ukinula misao o privatnom vlasnitvu, zato je potpuno dovoljan miljeni komunizam. Da bi se ukinulo zbiljsko privatno vlasnitvo, za to je potrebna zbiljska komunistika akcija. Historija e je donijeti, i onaj pokret koji u mislima ve vidimo da se sam ukida, u zbiljnosti e proi kroz vrlo surov i dugotrajan proces. Ali mi moramo smatrati stvarnim napretkom to to smo od poetka stekli svijest kako o ogranienosti, tako i o cilju historijskoj kretanja, svijest koja pretie to kretanje. Kad se ujedine komunistiki radnici, onda je njima cilj prije svega uenje, propaganda itd. Meutim, oni na taj nain istovremeno prisvajaju novu potrebu, potrebu drutva, i to se pokazuje kao sredstvo, postalo je cilj. Taj praktiki pokret moe se promatrati u njegovim najsjajnijim rezultatima, kad se vide ujedinjeni socijalistiki francuski radnici. Puenje, pie, jelo itd. ne postoje vie kao sredstvo povezivanja ili kao povezujue sredstvo. Njima je dovoljno drutvo, udruenje, zabavljanje, koje opet ima za cilj drutvo, bratstvo ljudi nije kod njih fraza nego istina, a plemstvo ovjeanstva svijetli nam iz likova koji su ovrsli od rada. [Kad nacionalna ekonomija tvrdi da se potranja i ponuda uvijek poklapaju, onda ona odmah zaboravlja da prema njenoj vlastitoj tvrdnji ponuda ljudi (teorija o stanovnitvu) uvijek premauje potranju, dakle, da kod bitnog rezultata cjelokupne proizvodnje egzistencije ljudi nesrazmjer izmeu potranje i ponude dobiva svoj najadekvatniji izraz. Koliko je novac, koji se pojavljuje kao sredstvo, istinska mo i jedini cilj, koliko.je uope to sredstvo koje me ini biem i prisvaja mi tue predmetno bie, koliko je ono samosvrha ... to se moe vidjeti odatle, kako je zomljoposjed, tamo gdje je zemljite izvor ivota, kakao su konj i ma, tamo gdje su oni prauo ivotno sredstvo, priznati i kao prave politike ivotne sile. Jedan stale je u srednjem vijeku emancipiran, im smije no296

siti ma. Kod nomadskog stanovnitva konj je taj koji me ini slobodnim, uesnikom u zajednici.] Prije smo rekli da se ovjek vraa peinskom stanovanju, ali u otuenom, neprijateljskom obliku. Divljak se u svojoj peini tom prirodnom elementu koji mu se spontano nudi na koritenje i za zatitu ne osjea vie strano, ili tovie, osjea se tako domae kao riba u vodi. Ali podrumski stan siromaha je neprijateljski stan koji se dri kao tua sila po sebi, koji mu se predaje samo utoliko, ukoliko on njemu predaje svoj krvavi znoj, stan koji ne moe smatrati svojim zaviajem gdje bi napokon mogao rei, ovdje sam kod kue nego se, naprotiv, nalazi u kui drugoga, u tuoj kui, iji vlasnik na nj svakodnevno vreba i izbacuje ga napolje ako ne plati najamninu. Isto tako on zna da je njegov stan po kvaliteti u potpunoj suprotnosti prema onostranom, ovjekovom stanu koji vlada u nebesima bogatstva. [Otuenje se isto tako pojavljuje u tome, to je moje ivotno sredstvo sredstvo drugoga, to je ono, to je moja elja, nedostupan posjed drugoga, kao i u tome, to je svaka stvar drugo, nego ona sama, to je moja djelatnost druga, to napokon a to vai i za ka,-pitalista uope vlada neljudska sila.] Odreenje nedjelatnog rasipnog bogatstva, koje se koristi samo za uivanje gdje se onaj koji uiva manifestira, dodue, s jedne strane samo kao prolazni individuum, koji se isprazno, preko mjere iivljava, i koji isto tako zna da je tui robovski rad, ovjekov krvavi znoj plijen njegove poude, prema tome i sam ovjek, dakle, da je i on sam rtvovano, nitavno bie. Pri tome se preziranje ljudi pokazuje kao obijest, kao rasipanje onoga to bi moglo produiti stotinu ljudskih ivota, a djelomino kao besramna iluzija da njegovo neobuzdano rasipnitvo i nestalna neproduktivna potronja uvjetuje rad, a time i uzdravanje drugoga a ostvarenje ovjekovih sutinskih snaga vidi samo u oz-biljenju svoje ludosti, svoga hira i samovoljnih, bizarnih ideja to bogatstvo, koje s druge strane poznaje bogatstvo samo kao isto sredstvo i kao stvar koja je sa297

mo vrijedna unitenja, koje je, dakle, istovremeno njegov rob i gospodar, istovremeno velikoduno i podlo, hirovito, oholo, uobraeno, fino, obrazovano, duhovito, to bogatstvo jo nije iskusilo na sebi bogatstvo kao sasvim tuu silu; ono u njemu vidi, naprotiv, samo svo ju vlastitu mo, [ne] bogatstvi/ nego uivanje koje [mu se javlja] kao posljednji, krajnji cilj. 1 ... i sjajnoj, osjetilnim prividom zaslijepljenoj iluziji o sutini bogatstva, suprostavlja se radni, trijezni, ekonomini, prozaini o sutini bogatstva obavijeteni industrijalac i kako on svojoj pohlepi za uivanjem stvara vei opseg, laska mu svojim proizvodima njegovi proizvodi su upravo tako niski komplimenti poudama rasipnika to on zna ha jedino koristan nain prisvojiti sebi mo koja onome nestaje. Ako se, dakle, industrijsko bogatstvo javlja prije svega kao rezultat rasipnog, fantastinog bogatsva onda vlastito kretanje prvoga potiskuje posljednje takoer i na aktivan nain. Naime, pad kamata od novca nuna je konzekven-cija i rezultat industrijskog kretanja. Sredstva rentijera rasipnika smanjuju se, dakle, dnevno upravo u obrnutom razmjer prema umnoavanju sredstava i zamki uitka. Dakle, on mora ili sam potroiti svoj kapital, dakle propasti, ili sam postati industrijski kapitalist. . . S druge strane, zemljina renta se dodue stalno neposredno poveava u toku industrijskog kretanja, ali to smo ve vidjeli nuno dolazi as, kad zemljoposjed, kao i svaki drugi posjed, mora pasti u katego riju kapitala koji se reproducira s dobitkom a to je rezultat istog industrijskog kretanja. Dakle, i rasipan vlastelin mora ili potroiti svoj kapital, dakle propasti, ili sam postati zakupac svoga vlastitog komada zemlji ta agrikulturni industrijalac. Stoga je, prije svega, smanjenje kamate od novca to Proudhon smatra uki danjem kapitala i tendencijom prema socijalizaciji ka pitala neposredno samo simptom potpune pobjede aktivnog kapitala nad rasipnim bogatstvom, tj. pretva ranje svega privatnog vlasnitva u industrijski kapital
1

potpuna pobjeda privatnog vlasnitva- nad svim njegovim prividno jo ljudskim kvalitetama i potpuno podjarmljivanje privatnog vlasnika sutini privatnog vlasnitva radu. Razumije se, industrijski kapitalist takoer uiva. On se ni u kom sluaju ne vraa neprirodnoj jednostavnosti potrebe, ali njegov uitak je samo sporedna stvar, oporavak, podreen proizvodnji, pritom sraunat, dakle ak ekonomian uitak, jer on ubraja svoj uitak u trokove kapitala, a njegov uitak smije ga stajati samo toliko, da se potroeno opet moe nadomjestiti reprodukcijom kapitala s dobitkom. Uitak je dakle podreen kapitalu, individuum koji uiva, individuumu koji tedi, dok se prije dogaalo suprotno. Stoga je smanjenje kamate samo utoliko simptom ukidanja kapitala, ukoliko je simptom njegove dovrene vlasti, dovrenog otuenja, koje stoga uri svom ukidanju. To je uope jedini nain kako ono to postoji potvruje svoju suprotnost.] Stoga je prepirka nacionalnih ekonomista o luksuzu i tednji samo prepirka nacionalne ekonomije koja je sebi razjasnila sutinu bogatstva s onom nacionalnom ekonomijom koja je jo proeta romantinim, antiindu-strijskim uspomenama. Obje strane ne znaju da predmet prepirke svedu na njegov jednostavan izraz i zato meusobno ne izlaze na kraj. Zemljina renta je nadalje bila oborena kao zemljina renta na taj nain, to je novija nacionalna ekonomija, nasuprot argumentu fiziokrata da je zemljoposjednik jedini istinski proizvoa, dokazala protivno, da je zemljovlasnik kao takav jedini sasvim neproduktivni rentijer. Agrikultura je stvar kapitalista koji svoj kapital ulae tamo gdje od njega moe oekivati uobiajeni dobitak. Stoga se postavka fiziokrata da zamljo-psjed kao jedino produktivno vlasnitvo treba sam da plati dravni porez, dakle i da ga sam odobri i uestvuje u dravnim poslovima mijenja u obrnuto odreenje, da je porez na zemljinu rentu jedini porez na neproduktivan prihod, da je stoga jedini porez koji nije tetan nacionalnoj proizvodnji. Razumije se da pri takvom shvaanju ni politika prednost zemljoposjednika

U rukopisu nedostaju otprilike tri reda.

298

299

ne slijedi vie iz injenice da su uglavnom oni oporezivani. Sve to Proudhon shvaa kao kretanje rada protiv kapitala, samo je kretanje rada u odreenju kapitala, kretanje industrijskog kapitala protiv kapitala koji se ne troi kao kapital, tj. ne troi se industrijski. I to kretanje ide svojim pobjedonosnim putem, tj. putem pobjede industrijskog kapitala. Vidi se, dakle, da se i nacionalno-ekonomsko kretanje kao takvo moe sagledati u svojoj zbiljskoj odreenosti, tek kad se rad shvati kao sutina privatnog vlasnitva. Drutvo kako se ono ini nacionalnom ekonomistu jest graansko drutvo, u kojem je svaki individuum cjelina potreba i postoji samo za drugoga, kao to i drugi postoji samo za njega, ukpliko meusobno sebi postaju sredstvom. Nacionalni ekonomist isto tako kao i politika u svojim ljudskim pravima svodi sve na ovjeka, tj. na individuum, s kojeg skida svako odreenje, da bi ga fiksirao kao kapitalista ili radnika. Podjela rada je nacionalno-ekonomski izraz drutvenosti rada unutar otuenja. Ili, budui da je rad samo izraz ovjekove djelatnosti unutar ospoljenja, ispolja-vanja ivota kao ospoljenja ivota, to je i podjela rada samo otueno, ospoljeno postavljanje ovjekove djelatnosti kao realne rodne djelatnosti ili kao djelatnosti ovjeka kao rodnog bia. Nacionalni ekonomisti su vrlo nejasni i protivrjeni, kad se radi o sutini podjele rada koja se, naravno, morala shvatiti kao glavni pokreta proizvodnje bogatstva, im je rad bio spoznat kao sutina privatnog vlasnitva tj. kad se radi o tom otuenom i ospo-Ijenom obliku ovjekove djelatnosti kao rodne djelatnosti. Adam Smith: Podjela rada ne duguje svoje porijeklo ovjekovoj mudrosti. Ona je nuna, polagana i postepena konzekvencija sklonosti prema razmjeni i meusobnom trgovanju proizvodima. Ta sklonost trgovini vjerovatno je nuna posljedica upotrebe razuma i rijei. Ona je zajednika svim ljudima i ne nalazi se ni kod jedne ivotinje. ivotinja, im odraste, ivi oslo300

njena na samu sebe. ovjeku je neprestano potrebna potpora drugih i uzalud bi je oekivao samo od njihove dobre volje. Bit e mnogo sigurnije obratiti se njihovom linom interesu i uvjeriti ih, da njihova vlastita korist trai da ine to to on od njih eli. Kod drugih ljudi mi se ne obraamo na njihovu ovjenost, nego na njihov egoizam; mi im nikada ne govorimo o naim potrebama, nego uvijek o njihovoj koristi. Budui da razmjenom, trgovinom, prodajom dobivamo veinu dobrih usluga koje su nam uzajamno potrebne, to je ta dispozicija za trgovanje i uzrokovala podjelu rada. Npr. u plemenu lovaca ili pastira pojedinac pravi lukove i strijele bre i vjetije nego drugi. On esto zamjenjuje sa svojim drugovima tu vrstu proizvoda za stoku i divlja, te uskoro primjeuje da posljednje moe lake pribaviti pomou toga sredstva, nego kad bi sam iao u lov. Iz sebinog rauna, dakle, on od pro- * izvodnje lukova itd. stvara svoje glavno zanimanje. Razlika prirodnih talenata meu individuama nije toliko uzrok, koliko posljedica podjele rada. .. Bez ovjekove dispozicije za trgovinom i razmjenom svaki bi bio obavezan da sam sebi pravi sve potrebno za ivot i ivotnu udobnost. Svaki bi imao da ispuni isti dnevni rad, i ne bi dolo do one velike razlike meu zanimanjima, koja jedino moe proizvesti veliku razliku meu talentima. Kao to ta sklonost prema razmjeni proizvodi meu ljudima razliitost talenta, tako opet ta ista sklonost ini tu razliitost korisnom. Mnoge rase ivotinja, iako iste vrste, dobile su od prirode razliite karaktere, koji su s obzirom na njihove sklonosti oitiji, nego to se to moe opaziti kod neobrazovanih ljudi. Filozof po prirodi nije ni upola tako razliit od nosaa vrea po talentu i inteligenciji, kao to je domai pas od hrta, hrt od prepeliara, a ovaj od ovarskog psa. Te razliite rase ivotinja, iako iste vrste, ipak nisu jedne drugima ni od kakve koristi. Pas uvar ne moe nita dodati prednosti svoje snage na taj nain, da se moda poslui okretnou hrta itd. Djelovanja tih razliitih talenata ili stupnjeva inteligencije ne mogu se spojiti zajedno zbog pomanjkanja sposobnosti ili sklonosti pre-

301

ma trgovini i razmjeni, i ne mogu uope nita pridonijeti koristi ili zajednikoj udobnosti vrste. Svaka ivotinja mora izdravati i tititi samu sebe, nezavisno od drugih ona ne moe imati ni najmanju korist od razliitosti talenata koje je priroda razdijelila meu one koje su njoj sline. Meu ljudima, naprotiv, meusobno postaju korisni najrazliitiji talenti, jer razliiti proizvodi svake od njihovih pojedinih industrijskih grana skupljeni su, tako rei, u zajedniku masu, po- I mou te ope sklonosti trgovini i razmjeni, gdje svaki ovjek, prema svojim potrebama, moe kupiti jedan dio industrijskih proizvoda drugih ljudi. Budui da ta sklonost prema razmjeni daje podjeli rada njeno porijeklo, to je konzekventno porast te podjele uvijek ogranien' proirenjem sposobnosti za razmjenjivanjem, ili drugim rijeima, proirenjem trita. Ako je trite veoma malo, nitko nee biti tako hrabar da se potpuno preda jednom zanimanju, zbog nemogunosti da viak proizvoda svoga rada koji prelazi njegovu vlastitu potronju, zamijeni za isti viak proizvoda rada drugoga, koji bi elio pribaviti.. . U razvijenom stanju: Svaki ovjek se izdrava od echanges, razmjene i postaje neka vrst trgovca, a samo drutvo je zapravo drutvo koje se bavi trgovinom. (Vidi Destutt de Tracy: drutvo je niz uzajamnih razmjena, u commerce je cjelokupna sutina drutva.) Akumulacija kapitala raste s podjelom rada i obrnuto Toliko Adam Smith. Kad bi svaka porodica proizvodila totalitet predmeta svoje potronje, moglo bi se drutvo odiati, iako se ne bi ostvarila nijedna vrsta razmjene; razmjena je neophodna u razvijenom stanju naeg drutva, ali nije fundamentalna; podjela rada je vjeta primjena ovjekovih snaga, ona, dakle, umnoava proizvode drutva, njegovu mo i njegove uitke, ali ona liava i smanjuje sposobnost svakog ovjeka, uzetog individualno. Proizvodnja se ne moe odrati bez razmjene. Toliko J. B. Say. ovjeku inherentne snage jesu: njegova inteligencija i njegova fizika sklonost za rad; one, koje svoje porijeklo vode iz drutvenog stanja, sastoje se: u spo302

sobnosti da se podijeli rad i da se razdijele razliiti radovi medu razliite ljude ... i u mogunosti da se razmjene uzajamne usluge i proizvodi koji konstituiraju ta sredstva. Motiv, zato jedan ovjek posveuje drugome svoje usluge, jest egoizam ovjek zahtijeva re-kompenzaciju za usluge uinjene drugome. Pravo ekskluzivnog privatnog vlasnitva je neophodno da bi se uspostavila razmjena meu ljudima. Razmjena i podjela rada uzajamno se uvjetuju. Toliko Skarbek. Mili prikazuje razvijenu razmjenu, trgovinu, kao posljedicu podjele rada. ovjekova djelatnost moe se svesti na vrlo jednostavne elemente. On uistinu ne moe initi nita vie, nego proizvoditi kretanje; on moe kretati stvari da bi ih meusobno udaljio ili pribliio; svojstva materije ine ostalo. Kod primjene rada i strojeva esto nalazimo da se uinak moe uveati vjetom raspodjelom, odvajanjem operacija koje se suprotstavljaju, i spajanjem svih onih koje se na neki nain mogu uzajamno dopunjavati. Budui da ljudi openito ne mogu izvravati mnogo razliitih operacija s istom brzinom i spretnou, kao to im navika stvara tu sposobnost za vrenje manjeg broja operacija onda je uvijek korisno, koliko je mogue, ograniiti broj operacija koje se povjeravaju svakom individuumu. Za podjelu rada ili raspodjelu ovjekovih snaga i strojeva na najkorisniji nain nuno je, u mnogo sluajeva, raditi u velikim razmjerima, drugim rijeima, proizvoditi bogatstva u velikim masama. Ova prednost je osnova nastajanja velikih manufaktura, od kojih esto jedan mali broj koji je osnovan pod povoljnim uvjetima, katkad snabdijeva ne samo jednu jedinu, nego vie zemalja kvantitetom tamo zahtijeva-nih predmeta koje one proizvode. Toliko Mili. Ali cjelokupna moderna nacionalna ekonomija slae se u tome, da se podjela rada i bogatstvo proizvodnje, podjela rada i akumulacija kapitala uzajamno uvjetuju i da osloboeno, samom sebi preputeno privatno vlasnitvo moe samo proizvesti najkorisniju i najobu-hvatniju podjelu rada.
303

Izlaganje Adama Smitha moe se rezimirati u slijedeem: podjela rada daje radu beskonanu proizvodnu sposobnost. Ona je osnovana na sklonosti prema razmjeni i trgovini, specifino ljudskoj sklonosti, koja vje-rovatno nije uvjetovana sluajno, nego upotrebom razuma i jezika. Motiv onoga koji razmjenjuje nije ovjenost, nego egoizam. Razliitost ljudskih talenata vie je posljedica, nego uzrok podjele rada, tj. razmjene. Tek posljednja ini tu razliitost korisnom. Posebna svojstva razliitih rasa jedne ivotinjske vrste po prirodi su otrija nego razliitost ljudskih sklonosti i djelatnosti. Ali kako ivotinje ne mogu razmjenjivati, nijednom ivotinjskom individuumu ne koristi razliito svojstvo jedne ivotinje iste vrste, ali razliite rase. ivotinje ne mogu sloiti razliita svojstva svojih vrsta; one ne mogu nita pridonijeti zajednikoj koristi i udobnosti svojih vrsta. Drugaije je kod ovjeka, kod kojeg su uzajamno korisni najdisparantniji talenti i naini djelatnosti, jer mogu skupiti svoje razliite proizvode u zajedniku masu, od koje svatko moe kupovati. Kao to podjela rada proizlazi iz sklonosti prema razmjeni, tako ona raste i ograniena je proirenjem razmjene, trita. U razvijenom stanju svaki ovjek je trgovac, drutvo je trgovako drutvo. Say smatra razmjenu sluajnom, a ne fundamentalnom. Drutvo bi bez nje moglo postojati. Ona postaje ' neophodna u razvijenom stanju drutva. Meutim, pro- izvodnja se bez nje ne bi mogla odrati. Podjela rada je ugodno, korisno sredstvo, vjeta primjena ljudskih '<' snaga za stvaranje drutvenog bogatstva, ali ona sma-''' njuje sposobnost svakoga ovjeka, uzetog individualno. * Posljednja primjedba je napredak koji je uinio Say. Skarbek razlikuje individualne, ovjekti inherentne snage, inteligencije i fiziku dispoziciju za rad i snage ''" koje su izvedene iz drutva, razmjenu i podjelu rada, koje se uzajamno uvjetuju. Ali nuna pretpostavka razmjene jest privatno vlasnitvo. Skarbek ovdje izraava u objektivnom obliku ono, to Smith, Say, Ricardo itd. kau, kad egoizam, privatni interes oznauju kao osnovu

razmjene, ili kad trgovanje oznauju kao sutinski i adekvatni oblik razmjene. Mili prikazuje trgovinu kao posljedicu podjele rada. Ljudska djelatnost svodi se po njegovu miljenju na mehaniko kretanje. Podjela rada i primjena strojeva unapreuje bogatstvo proizvodnje. Svakom ovjeku mora se povjeriti to je mogue manji krug operacija. Podjela rada i primjena strojeva uvjetuju sa svoje strane masovnu proizvodnju bogatstva, dakle proizvoda. To je osnova velikih manufaktura. Razmatranje podjele rada i razmjene od najveeg je interesa, jer su oni jasno ospoljeni izrazi ovjekove djelatnosti kao rodne djelatnosti i ovjekove sutinske snage kao rodne sutinske snage. Da se podjela rada i razmjena zasnivaju na privatnom vlasnitvu, nije nita drugo do tvrdnja da je rad sutina privatnog vlasnitva, tvrdnja, koju nacionalni ekonomist ne moe dokazati i koju emo mi dokazati umjesto njega. Ba u tome, to su podjela rada i razmjena oblici privatnog vlasnitva, ba u tome lei dvostruki dokaz, s jedne strane taj da ovjekov ivot treba privatno vlasnitvo za svoje ozbiljenje, a s druge, da je sada potrebno ukidanje privatnog vlasnitva. Podjela rada i razmjena dvije su pojave, pri ijem se razmatranju nacionalni ekonomist hvali drutveno-u svoje nauke i u jednom dahu nesvijesno izgovara protivrjecnost svoje nauke, zasnivanje drutva pomou nedrutvenih posebnih interesa. Momenti koje treba da razmotrimo jesu slijedei: prvo, sklonost prema razmjeni iju osnovu nalazimo u egoizmu promatra se kao osnova ili uzajamno djelovanje podjele rada. Say smatra da razmjena nije fundamentalna za sutinu drutva. Bogatstvo, proizvodnja objanjavaju se podjelom rada i razmjenom. Priznaje se da podjelom rada individualna djelatnost osiromauje i da gubi svoju sutinu. Razmjena i podjela rada priznaju se kao proizvoai velike raznolikosti ljudskih talenata, raznolikost, koja pomou ovih postaje opet korisna. Skarbek dijeli produkcione ili produktivne su20 Rani radovi

305

tinske snage ovjeka na dva dijela, 1. individualne i ovjeku inherentne, njegova inteligencija i specijalna radna dispozicija ili sposobnost, 2. one koje su izvedene iz drutva a ne iz zbiljskog individuuma podjela rada i razmjena. Dalje: podjela rada je ograniena tritem. Ljudski rad je jednostavno mehaniko kretanje; glavnu stvar ine materijalna svojstva predmeta. Jednom individuumu mora se dodijeliti najmanji mogui broj operacija. Dijeljenje rada i koncentracija kapitala, beznaajnost individualne proizvodnje i masovna proizvodnja bogatstva. Razum slobodnog privatnog vlasnitva u podjeli rada.

St'.

NOVAC

,^

/-

Ako ovjekovi osjeti, strasti itd. nisu samo antropoloka odreenja u [uem] smislu, nego istinski ontoloka potvrivanja bia (prirode) i ako se oni zbiljski potvruju samo na taj nain da je njihov predmet za njih osjetilan, onda se razumije, 1. da nain njihova potvrivanja nije jedan i sasvim isti, nego naprotiv, da razliiti naini potvrivanja ine svojevrsnost njihova postojanja, njihova ivota; nain, kako predmet postoji za njih, svojevrstan je nain njihova uitka; 2. tamo, gdje je osjetilno potvrivanje neposredno ukidanje predmeta u njegovu samostalnom obliku (jelo, pie, obrada predmeta itd.), to je potvrivanje predmeta; 3. ukoliko je ovjek ovjean, dakle, ukoliko je i njegov osjet itd. ovjean, potvrivanje predmeta pomou drugoga, takoer je njegov vlastiti uitak; 4. tek pomou razvijene industrije, tj. pomou posredovanja privatnog vlasnitva postaje ontoloko bie ovjekove strasti kako u svom totalitetu, tako i u svojoj ljudskosti; dakle, sama nauka o ovjeku je proizvod praktikog ovjekovog samopotvrivanja; 5. smisao je privatnog vlasnitva osloboena svoga otuenja postojanje bitnih predmeta za ovjeka, kako predmeta uitka, tako i predmeta djelatnosti. Time, dakle, to posjeduje svojstvo da sve kupuje, time to

posjeduj e svojstvo

da prisvaja sve

predmet e, novac je

predmet u eminentnom smislu. Univerzalnost njegova svojstva je svemo njegova bia; stoga on vai
20*

307

X! .

' ii> .,,1.

.-"-''

i^fr?.
> U1'

S.

OTUENI RAD
Mi smo poli od pretpostavki nacionalne ekonomije. Akceptirali smo njen jezik i njene zakone. Pretpostavili smo privatno vlasnitvo, razdvajanje rada, kapitala i zemlje, isto tako razdvajanje nadnice, profita od kapitala i zemljine rente, kao i podjelu rada, konkurenciju, pojam razmjenske vrijednosti itd. Pokazali smo iz same nacionalne ekonomije, njenim vlastitim rijeima, da je radnik postao roba i to najbjednija roba, da je bijeda radnika u obrnutom razmjeru prema moi i veliini njegove proizvodnje, da je nuni rezultat konkurencije akumulacija kapitala u malo ruku, dakle, jo gore uspostavljanje monopola, da napokon iezava razlika izmeu kapitalista i zemljinog rentijera, kao i razlika izmeu zemljoradnika i manufakturnog radnika, a cijelo drutvo mora se raspasti na dvije klase: klasu vlasnika. i klasu radnika lienih vlasnitva. Nacionalna ekonomija polazi od injenice privatnog vlasnitva. Ona nam ga ne objanjava. Materijalni proces privatnog vlasnitva koji ono prolazi u zbiljnosti, ona obuhvaa uope, apstraktne formule, koje joj onda vae kao zakoni. Ona ne shvaa te zakone, tj. ona ne pokazuje kako oni proizlaze iz sutine privatnog vlasnitva. Nacionalna ekonomija ne daje nam nikakvo razjanjenje o uzroku podjele rada i kapitala, kapitala i zemlje. Ako ona odreuje npr. odnos nadnice prema profitu od kapitala, onda joj kao posljednja osnova slui interes kapitalista; tj. ona pretpostavlja ono, to treba da dokae. Isto se tako svagdje pojavljuje kon244

kurencija. Nju objanjava iz vanjskin okolnosti. Koliko su te vanjske, prividno sluajne okolnosti samo izraz nunog razvitka, o tome nacionalna ekonomija nita ne govori. Mi smo vidjeli kako joj se sama razmjena ini kao sluajna injenica. Jedini kotai koje pokree nacionalni ekonomist, jesu gramzivost i rat izmeu gramzivih, konkurencija. Ba zato to nacionalna ekonomija ne shvaa povezanost kretanja, moglo se npr. uenje o konkurenciji opet suprotstaviti uenju o monopolu, uenje o slobodi obrta uenju o korporaciji, uenje o podjeli ze-mljoposjeda uenju o velikom zemljoposjedu, jer su konkurencija, sloboda obrta, podjela zemljoposjeda bili razvijeni i shvaeni samo kao sluajne, namjerne, nasilne, a ne kao nune, neizbjene, prirodne konzekven-cije monopola, korporacije i feudalnog vlasnitva. Dakle, mi sad treba da shvatimo bitnu povezanost izmeu privatnog vlasnitva, gramzivosti, razdvajanja rada, kapitala i zemljoposjeda, izmeu razmjene i konkurencije, vrijednosti i obezvreivanja ljudi, monopola i konkurencije itd., povezanost tog cjelokupnog otuenja s novanim sistemom. Nemojmo se prenijeti u izmiljeno pratanje kao nacionalni ekonomist kad eli da objanjava. Takvo pratanje ne objanjava nita. Ono samo potiskuje pitanje u sivu maglovitu daljinu. On pretpostavlja u obliku injenice, dogaaja ono to treba da deducira, naime, nudan odnos izmeu dvije stvari, npr. izmeu podjele rada i razmjene. Tako teologija objanjava porijeklo zla pomou prvoga grijeha, tj. ona pretpostavlja kao injenicu u obliku historije ono, to treba dokazati. Mi polazimo od nacionalno-ekonomske, savremene injenice. Radnik postaje utoliko siromaniji, ukoliko proizvodi vie bogatstva, ukoliko njegova proizvodnja dobiva vie na moi i opsegu. Radnik postaje utoliko jeftinija roba, ukoliko stvara vie robe. Poveanjem vrijednosti svijeta stvari raste obezvreivanje ovjekova svijeta u upravnom razmjeru. Rad ne proizvodi samo robe; on pro245

izvodi sebe sama i radnika kao robu, i to u razmjeru u kojem uope proizvodi robe. Ta injenica izraava samo to: da se predmet proizveden radom, njegov proizvod, suprotstavlja njemu kao tue bie, kao sila nezavisna od proizvoaa. Proizvod rada jest rad koji se fiksirao u jednom predmetu, koji je postao stvar, to je opredmeenje rada. Ostvarenje (Vervvirklichung) rada jest njegovo opredmeivanje. Ovo ozbiljenje rada pojavljuje se u nacionalno-ekonom-skom stanju kao obestvarenje (Entwirklichung) radnika, opredmeenje kao gubitak i ropstvo predmeta, prisvajanje kao otuenje, kao ospoljenje. Ozbiljenje rada toliko se pojavljuje kao obestvare-nje, da se radnik obestvaruje do smrti od gladi. Opred-* meenje se toliko pojavljuje kao gubitak predmeta, da je radnik lien najnunijih predmeta, ne samo predmeta za ivot, nego i predmeta rada. tovie, sam rad postaje predmet kojeg se radnik moe domoi samo najveim naporom i sasvim neredovitim prekidima. Prisvajanje predmeta pojavljuje se do te mjere kao otuenje, da radnik, ukoliko proizvodi vie predmeta, utoliko moe manje posjedovati i utoliko vie dospijeva pod vlast svog proizvoda, kapitala. Sve te konzekvencije nalaze se u odreenju, da se radnik prema proizvodu svoga rada odnosi kao prema tuem predmetu. Jer prema toj pretpostavci je jasno: ukoliko se radnik vie izradi, utoliko moniji postaje tui, predmetni svijet koji on stvara sebi nasuprot, utoliko postaje siromaniji on sam, njegov unutranji svijet, utoliko njemu samome manje pripada. Isto je tako u religiji. Ukoliko ovjek vie stavlja u boga, utoliko manje zadrava u sebi. Radnik stavlja svoj ivot u predmet; ali sad ivot ne pripada vie njemu, nego predmetu. Ukoliko je, dakle, vea ta djelatnost, utoliko je bespredmetniji radnik. to je proizvod njegova rada, to nije on. Ukoliko je, dakle, vei taj proizvod, utoliko je manji on sam. Ospoljenje radnika u njegovu proizvodu znai ne samo da njegov rad postaje predmet, vanjska egzistencija, nego da rad egzistira izvan njega, nezavisno, tue i postaje njemu nasuprot samostalna
246

sila, da mu se ivot koji je dao predmetu suprotstavlja neprijateljski i strano. Razmotrimo sad poblie opredmeenje, proizvodnju radnika i u njoj otuenje, gubitak predmeta, njegova proizvoda. Radnik ne moe nita stvarati bez prirode, bez osjetilnog vanjskog svijeta. To je materijal na kojem se ozbiljuje njegov rad, u kojemu je on djelatan, iz kojega i pomou kojega on proizvodi. Kako priroda, meutim, prua radu ivotna sredstva u smislu da rad ne moe ivjeti bez predmeta na kojima se vri, tako ona, s druge strane, prua i ivotna sredstva u uem smislu, naime sredstva za fiziko izdravanje samog radnika. Dakle, ukoliko radnik pomou svoga rada vie prisvaja vanjski svijet, osjetilnu prirodu, utoliko vie oduzima sebi ivotna sredstva sa dvije strane, prvo, tako to osjetilni svijet sve vie prestaje da bude predmet koji pripada njegovu radu, ivotno sredstvo njegova rada; drugo, to vanjski svijet sve vie prestaje da bude ivotno sredstvo u neposrednom smislu, sredstvo za fiziko izdravanje radnika. Dakle, na taj dvostruki nain radnik postaje rob svoga predmeta, prvo, to dobiva predmet rada, tj. to dobiva rad, i dfugo, to dobiva sredstva za izdravanje. Prvo, dakle, dobiva, da bi mogao egzistirati kao radnik i drugo da bi mogao egzistirati kao fiziki subjekt. Vrhunac je toga ropstva, da se kao fiziki subjekt moe odrati samo kao radnik, a radnik je samo kao fiziki subjekt. (Otuenje radnika u njegovu predmetu izraava se prema nacionalno-ekonomskim zakonima tako, da ukoliko radnik vie proizvodi, utoliko ima manje za potronju, ukoliko stvara vie vrijednosti, utoliko postaje bezvredniji, nedostojniji, ukoliko je oblikovaniji njegov proizvod, utoliko nakazniji postaje radnik, ukoliko je civiliziraniji njegov predmet, utoliko barbarskiji postaje radnik, ukoliko je moniji rad, utoliko nemoniji postaje radnik, ukoliko je rad bogatiji duhom, utoliko je radnik postao gluplji i rob prirode).

247

Nacionalna ekonomija skriva otuenje u sutini rada na taj nain, to ne. razmatra neposredan odnos izmeu radnika (rada) i proizvodnje. Razumije se, rad proizvodi udesna djela za bogatae, ali on proizvodi ogoljenje za radnika. On proizvodi palae, ali za radnika jazbine. On proizvodi ljepotu, ali za radnika osakaenje. On zamjenjuje rad strojevima, ali jedan dio radnika baca natrag barbarskom radu, a drugi dio ini strojem. On proizvodi duh, ali za radnika proizvodi glupost i kretenizam. Neposredan odnos rada prema njegovim proizvodima jest odnos radnika prema predmetima njegove proizvodnje. Odnos imunika prema predmetima proizvodnje i prema njoj samoj jest samo konzekvencija toga prvog odnosa. I ona ga potvruje. Tu drugu stranu promatrat emo kasnije. Dakle, kad pitamo: koji je sutinski odnos rada, onda pitamo za odnos radnika prema proizvodnji. Mi smo dosad promatrali otuenje, ospoljenje radnika samo s jedne strane, naime, njegov odnos prema proizvodima njegova rada. Ali otuenje se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje, unutar same proizvodne djelatnosti. Kako bi se radnik mogao tue suprotstaviti proizvodu svoje djelatnosti, ako se u aktu same proizvodnje sam sebi nije otuio: proizvod je samo resume djelatnosti, proizvodnje. Ako je, dakle, proizvod rada ospoljenje, onda sama proizvodnja mora biti djelatno ospoljenje, ospoljenje djelatnosti, djelatnost ospoljenja. U otuenju predmeta rada rezimira se samo otuenje, ospoljenje u samoj djelatnosti rada. U emu se dakle sastoji ospoljenje rada? Prvo, da je rad radniku spoljanji rad, tj. da ne pripada njegovoj sutini, da se on stoga u svom radu ne potvruje, nego porie, da se ne osjea sretnim, nego nesretnim, da ne razvija slobodnu fiziku i duhovnu energiju, nego mrcvari svoju prirodu i upropatava svoj duh. Stoga se radnik osjea kod sebe tek izvan rada, a u radu se osjea izvan sebe. Kod kue je kad ne radi, a kad radi nije kod kue. Stoga njegov rad nije dobrovoljan, nego prisilan, prisilan rad. Stoga on nije
248

zadovoljenje jedne potrebe, nego je samo sredstvo da zadovolji potrebe izvan njega. Njegova tuost jasno se pokazuje u tome, da se rad izbjegava kao kuga, im ne postoji fizika ili druga prisila. Spoljanji rad, rad u kojem se ovjek ospoljuje, jest rad samoportvovanja, mrcvarenja. Napokon, spoljanost rada pojavljuje se radniku u tome, to on nije njegov vlastiti rad, nego rad nekoga drugoga, to mu on ne pripada, to on u njemu ne pripada samome sebi, nego nekome drugome. Kao, to u religiji samodjelatnost ljudske fantazije, ljudskog mozga i ljudskog srca djeluje nezavisno od individuuma, tj. djeluje na nj kao tua, boanska ili avolska djelatnost, tako djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost. Ona pripada drugome, ona je gubitak njega samog. Stoga dolazi do rezultata da se ovjek (radnik) osjea samodjelatan samo u svojim votinjskim funkcijama, u jelu, piu i raanju, najvie jo u stanu, nakitu itd., a u svojim ljudskim funkcijama osjea se samo kao ivotinja. Zivotinjsko postaje ljudsko, a ljudsko postaje ivotinjsko. Jelo, pie i raanje itd. jesu, dodue, takoer prave ljudske funkcije. Meutim, u apstrakciji koja ih dijeli od ostalog kruga ljudske djelatnosti i koja ih ini posljednjim i jedinim ciljevima, one su ivotinjske. Rad, akt otuenja praktine ljudske djelatnosti, razmatrali smo s dvije strane. 1. Odnos radnika prema proizvodu rada kao predmetu koji mu je stran i koji njiim vlada. Taj odnos je istovremeno odnos prema osjetilnom spoljanjem svijetu, prema prirodnim predmetima, kao svijetu koji je njemu tu i neprijateljski suprotstavljen. 2. Odnos rada prema aktu proizvodnje unutar rada. Taj odnos je odnos radnika prema njegovoj vlasitoj djelatnosti kao prema tuoj djelatnosti koja mu ne pripada; djelatnost se ovde pojavljuje kao trpljenje, snaga kao nemo, raanje kao kopljenje, vlastita radnikova fizika i duhovna energija, njegov lini ivot jer to je ivot [drugo] do djelatnost kao djelatnost upravljena protiv njega samoga, od njega
249

nezavisna, koja njemu ne pripada. To je samootuenje, kao to je prije navedeno otuenje stvari. Sad imamo da izvedemo jo tree odreenje otuenog rada iz obih dosadanjih. ovjek je rodno bie ne samo zato to praktiki i teorijski ini rod, kako svoj vlasititi, tako i rod drugih stvari, svojim predmetom, nego i zato a to je samo drugi izraz za istu stvar - to se prema sebi odnosi kao prema prisutnom ivom rodu, zato to se prema sebi odnosi kao prema univerzalnom, te stoga slobodnom biu. Rodni ivot kako kod ovjeka, tako i kod ivotinje, sastoji se fiziki prvo u tome, da ovjek (kao i ivotinja) ivi od anorganske prirode i ukoliko je ovjek univer-zalniji od ivotinje, utoliko je univerzalnije podruje anorganske prirode od koje on ivi. Kao to biljke, ivotinje, kamenje, zrak, svjetlo itd. teoretski ine jedan dio ljudske svijesti, djelomino kao predmeti prirodne nauke, djelomino kao predmeti umjetnosti njegovu duhovnu anorgansku prirodu, duhovna sredstva za ivot koja mora tek pribaviti za uivanje i probavu tako oni i praktiki ine jedan dio ljudskog ivota i ljudske djelatnosti. Fiziki ivi ovjek samo od tih prirodnih proizvoda, bilo u obliku hrane, ogrjeva, odijela, stana itd. ovjekova univerzalnost pojavljuje se praktiki ba u univerzalnosti koja cjelokupnu prirodu ini njegovim anorganskim tijelom, isto tako ukoliko je 1. neposredno sredstvo za ivot, kao i ukoliko je [2.] materija, predmet i orue njegove ivotne djelatnosti. Priroda je ovjekovo anorgansko tijelo, naime priroda, ukoliko sama nije ovjekovo tijelo. ovjek ivi od prirode, to znai: priroda je njegovo tijelo, s kojim on mora ostati u stalnom procesu da ne bi umro. Da je ovjekov fiziki i duhovni ivot povezan s prirodom, nema drugog smisla nego da je priroda povezana sama sa sobom, jer ovjek je dio prirode. Budui da otueni rad ovjeku 1. otuuje prirodu, 2. samog sebe, njegovu vlastitu djelatnu funkciju, njegovu ivotnu djelatnost, on ovjeku otuuje rod; on mu rodni ivot ini sredstvom individualnog ivota. On
250

mu otuuje prvo, rodni ivot i individualni ivot, i drugo, posljednjeg ini u njegovoj apstrakciji ciljem prvoga, takoer u njegovu apstraktnu i otuenu obliku. Jer, prvo, ovjeku se rad, ivotna djelatnost, sam proizvodni ivot pojavljuje samo kao sredstvo za zadovoljenje jedne potrebe, potrebe odranja fizike egzistencije. Meutim, proizvodni ivot je rodni ivot. To je ivot koji proizvodi ivot. U nainu ivotne djelatnosti lei cjelokupan karakter vrste, njen rodni karakter, a slobodna svjesna djelatnost je ovjekov rodni karakter. Sam ivot pojavljuje se samo kao sredstvo za ivot. ivotinja je neposredno jedinstvena sa svojom ivotnom djelatnou. Ona se od nje ne razlikuje. Ona je ivotna djelatnost. ovjek ini samu svoju ivotnu djelatnost predmetom svoga htijenja i svoje svijesti. Ona ima svjesnu ivotnu djelatnost. To nije odreenost s kojom se on neposredno stapa. Svjesna ivotna djelatnost razlikuje ovjeka neposredno od ivotinjske ivotne djelatnosti. On je upravo samo na taj nain rodno bie. Ili je samo svjesno bie, tj. njegov vlastiti ivot mu je predmet upravo zato to je rodno bie. Samo zato je njegova djelatnost slobodna djelatnost. Otueni rad okree odnos tako, da ovjek upravo zato to je svjesno bie, ini svoju ivotnu djelatnost, svoju sutinu samo sredstvom svoje egzistencije. Praktino proizvoenje predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode jest potvrivanje ovjeka kao svjesnog rodnog bia, tj. bia koje se prema rodu odnosi kao prema svojoj vlastitoj sutini, ili prema sebi kao rodnom biu. Dodue, ivotinja takoer proizvodi. Ona gradi sebi gnijezdo, stanove, kao pela, dabar, mrav itd. Ali, ona proizvodi samo ono to treba neposredno za sebe ili za svoje mlado; ona proizvodi jednostrano, dok ovjek proizvodi univerzalno; ona proizvodi samo pod vlau neposredne fizike potrebe, dok ovjek proizvodi i kad je slobodan od fizike potrebe i istinski proizvodi tek osloboen od nje; ona proizvodi samo za sebe, dok ovjek reproducira cijelu prirodu; njezin proizvod pripada neposredno samo njenom fizi251

kom tijelu, dok se ovjek slobodno suprotstavlja svom proizvodu. ivotinja oblikuje samo po mjeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok ovjek znade proizvoditi prema mjeri svake vrste i znade svagdje dati predmetu inherentnu mjeru; zato ovjek oblikuje i prema zakonima ljepote. Stoga se ovjek zbiljski potvruje kao rodno bie ba u obradi predmetnog svijeta. Ta proizvodnja je njegov djelatni rodni ivot. Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo djelo i njegova zbiljnost. Predmet rada je stoga opredmeenje ovjekova rodnog ivota: time to se on ne udvostruuje samo intelektualno, kao u svijesti, nego djelatno, zbiljski, i stoga sebe sama promatra u svijetu koji je sam stvorio. Time to otueni rad ovjeku oduzima predmet njegove proizvodnje, oduzima mu njegov rodni ivot, njegovu zbiljsku rodnu predmetnost i pretvara njegovu prednost pred ivotinjom u tetu na taj nain, to mu se oduzima njegovo anorgansko tijelo, priroda. Isto tako time to otueni rad svodi samodjelatnost, slobodnu djelatnost na sredstvo, ini ovjekov rodni ivot sredstvom njegove fizike egzistencije. Svijest koju ovjek ima o svom rodu, pretvara se, dakle, uslijed otuenja u to, da mu rodni ivot postaje sredstvom. Otueni rad ini, dakle: 3) ovjekovu rodnu sutinu, kako prirodu, tako i njegovu duhovnu rodnu mo, njemu tuom sutinom, sredstvom njegove individualne egzistencije. On otuuje ovjeku njegovo vlastito tijelo kao i prirodu izvan njega, kao i njegovu duhovnu sutinu, njegovu ljudsku sutinu. 4) Neposredna konzekvencija toga, to je ovjek otuen proizvodu svoga rada, svojoj ivotnoj djelatnosti, svojoj rodnoj sutini, jest otuenje ovjeka od ovjeka. Ako se ovjek sam sebi suprotstavlja, onda se njemu suprotstavlja drugi ovjek. to vrijedi za odnos ovjeka prema njegovu radu, prema proizvodu njegova rada i prema njemu samom, to vrijedi za odnos ovjeka prema drugom ovjeku, kao i prema radu i predmetu rada drugog ovjeka.
252

Uope, stav da je ovjeku otuena njegova rodna sutina, znai da je jedan ovjek otuen drugome, kao to je i svaki od njih otuen ljudskoj sutini. Otuenje ovjeka, uope svaki odnos u kojem se ovjek nalazi prema samome sebi, ostvaruje se i izraava tek u odnosu u kojem se ovjek nalazi prema drugim ljudima. Tako, dakle, u odnosu otuena rada, svaki ovjek promatra drugoga prema mjerilu i odnosu u kojem se nalazi on sam kao radnik. Mi smo poli od nacionalno-ekonomske injenice, od otuenja radnika i njegove proizvodnje. Mi smo izgovorili pojam te injenice: otueni, ospoljeni rad. Mi smo analizirali taj pojam, dakle, analizirali smo samo jednu nacionalnoekonomsku injenicu: Pogledajmo sada dalje, kako se pojam otuenog, ospoljenog rada mora u zbiljnosti izraziti i prikazati. Ako je proizvod rada meni tu, ako se meni suprotstavlja kao tua sila, kome onda pripada? Ako moja vlastita djelatnost ne pripada meni, ako je ona tua iznuena djelatnost, kome onda pripada? Nekom drugom biu, a ne meni. Tko je to bie? Bogovi? Istina, u prvo se vrijeme glavna proizvodnja pojavljuje, kao na primjer gradnja hramova itd., u Egiptu, Indiji, Meksiku, u slubi bogova, kao to i proizvod pripada bogovima. Ali sami bogovi nisu nikada bili gospodari rada. Isto tako ni priroda. I kakva bi protivrjenost bila da se ovjek; ukoliko vie svojim radom podreuje sebi prirodu, ukoliko uda bogova sve vie postaju izlina uslijed uda industrije, da se ovjek, za volju tih snaga, odrekao radosti proizvodnje i uitka od proizvoda. Tue bie kome pripada rad i proizvod rada, u ijoj se slubi nalazi rad i za ije uivanje postoji proizvod rada, to bie moe biti samo ovjek sam. Ako proizvod rada ne pripada radniku, ako je njemu nasuprot tua sila, onda je to mogue samo zbog toga to pripada nekom drugom ovjeku izvan radnika. Ako
253

je njegova djelatnost za njega muenje, onda ona mora biti uitak nekome drugome i ivotna radost nekome drugome. Samo ovjek sam moe biti ta tua sila nad ljudima, a ne bogovi, ne priroda. Neka se jo razmisli o prije izneenom stavu, da odnos ovjeka prema samom sebi postaje njemu pre- metan, zbiljski tek njegovim odnosom prema drugom ovjeku. Kad se on, dakle, prema proizvodu svoga rada, prema svom opredmeenom radu odnosi kao prema tuem, neprijateljskom, monom, od njega nezavisnom predmetu, onda se on prema njemu odnosi tako, da je drugi, njemu tu, neprijateljski, moan, od njega nezavisan ovjek, gospodar toga predmeta. Kad se prema svojoj vlastitoj djelatnosti odnosi kao prema neslobodnoj djelatnosti, onda se prema njoj odnosi kao prema djelatnosti koja je u slubi, pod vlau, prisilom i jarmom drugoga ovjeka. Svako samootuenje ovjeka od sebe i od prirode pojavljuje se u odnosu koji on daje sebi i prirodi prema drugim ljudima, koji je od njega razliit. Stoga se religiozno samootuenje nuno pojavljuje u odnosu laika prema sveeniku, ili pak, budui da se ovdje radi o intelektulanom svijetu, prema posredniku itd. U praktikom zbiljskom svijetu moe se samootuenje pojaviti samo kroz praktiki, zbiljski odnos prema drugim ljudima. Samo sredstvo, pomou kojeg se otuenje dogaa, jest praktiko. Otuenim radom, dakle, ovjek ne proizvodi samo svoj odnos prema predmetu i aktu proizvodnje kao prema tuim i njemu neprijateljskim silama; on proizvodi i odnos u kojem se nalaze drugi ljudi prema njegovoj proizvodnji i njegovu proizvodu, i odnos u kojem se on nalazi prema tim drugim ljudima. Kao to on proizvodi svoju vlastitu proizvodnju za svoje obestvarenje, za svoju kaznu, kao to svoj vlastiti proizvod proizvodi za gubitak, za jedan proizvod koji mu ne pripada, tako on proizvodi vlast nad proizvodnjom i nad proizvodom onoga koji ne proizvodi. Kao to sebi otuuje svoju vlastitu djelatnost, tako strancu daje djelatnost koja mu ne pripada. 254'

Mi smo dosad promatrali odnos samo sa strane radnika, a kasnije emo ga promatrati i sa strane ne--radnika. Dakle, pomou otuenog, ospoljenog rada radnik proizvodi odnos ovjeka prema tome radu koji je radu tu i koji se nalazi izvan rada. Odnos radnika prema radu proizvodi odnos kapitalista prema radu, ili kako se inae naziva poslodavca. Privatno vlasnitvo je, dakle, proizvod, rezultat, nuna konzekvencija ospoljenog Tada, spoljanjeg odnosa radnika prema prirodi i prema samome sebi. Privatno vlasnitvo proizlazi, dakle, pomou analize iz pojma ospoljenog rada, tj. ospoljenog ovjeka, otu-eog rada, otuenog ivota, otuenog ovjeka. Pojam ospoljenog rada (ospoljenog ivota) dobili smo svakako iz nacionalne ekonomije kao rezultat kretanja privatnog vlasnitva. Ali pri analizi toga pojma pokazuje se, da ako se privatno vlasnitvo pojavljuje kao osnova, uzrok ospoljenog rada, da je ono, naprotiv, njegova konzekvencija, kao to ni bogovi prvobitno nisu uzrok, nego posljedica zablude ljudskog razuma. Kasnije se taj odnos pretvara u uzajamno djelovanje. Ta tajna privatnog vlasnitva izbija opet tek na posljednjoj kulminacionoj taki razvitka privatnog vlasnitva, naime, s jedne strane, da je ono proizvod ospoljenog rada, a s druge, da je sredstvo pomou kojeg se rad ospoljuje, realizacija tog ospoljenja. Taj razvitak istovremeno osvjetljava razliite, dosad nerijeene sukobe. 1. Nacionalna ekonomija polazi od rada kao od prave due proizvodnje, pa radu ipak ne daje nita, a pri vatnom vlasnitvu sve. Proudhon je iz te protivrjenosti zakljuio u korist rada, a protiv privatnog vlasni tva. Meutim, mi uviamo da je ova prividna protivrjenost protivrjenost otuenog rada sa samim sobom i da je nacionalna ekonomija izrazila samo zakone otuenog rada. ,
255

SK Stoga takoer uviamo da su nadnica i privatno vlasnitvo identini: jer je nadnica, gdje proizvod, predmet rada, plaa sam rad, samo nuna konzekvencija otuenja rada, i jer se u nadnici rad takoer ne pojavljuje kao samosvrha, nego kao sluga zarade. To emo izvesti kasnije, a sada povucimo samo jo neke konzekvencije. Nasilno povienje nadnice (bez obzira na druge potekoe, bez obzira na to, to bi se ona kao anomalija mogla takoer samo nasilno i odrati) bilo bi samo bolje plaanje robova i ne bi ni radniku ni radu osvojilo njihovo ljudsko odreenje i dostojanstvo. tovie, ak jednakost nadnica, to zahtijeva Proud-hon, samo pretvara odnos sadanjeg radnika prema svome radu u odnos svih ljudi prema radu. Drutvo se tada shvaa kao apstraktni kapitalist. Nadnica je neposredna posljedica otuenog rada, a otueni rad je neposredan uzrok privatnog vlasnitva. Stoga s jednom stranom mora pasti i druga. 2. Iz odnosa otuenog rada prema privatnom vlasnitvu slijedi dalje, da se emancipacija drutva od privatnog vlasnitva itd., od ropstva, izraava u politikom obliku emancipacije radnika, ne kao da se radi samo o njihovoj emancipaciji, nego o ljudskoj emancipaciji, a ta je u njoj sadrana zato, jer je cjelokupno ljudsko ropstvo involvirano u odnosu radnika prema proizvodnji, a svi ropski odnosi samo su modifikacije i konzekvencije tog odnosa. Kao to smo iz pojma otuenog, ospoljenog rada nali pomou analize pojam privatnog vlasnitva, tako se pomou tih dvaju faktora mogu razviti sve nacio-nalno-ekonomske kategorije, a u svakoj emo kategoriji nai, kao na primjer u trgovini, konkurenciji, kapitalu, novcu, samo odreeni i razvijeni izraz tih prvih osnova. Prije nego to razmotrimo to oblikovanje, pokuajmo rijeiti jo dva zadatka. 1. Odrediti opu sutinu privatnog vlasnitva, koja je proizala kao rezultat otuenog rada u njegovu odnosu prema pravom ljudskom i socijalnom vlasnitvu.
256

2. Mi smo otuenje rada, njegovo ospoljenje pretpostavili kao injenicu i tu injenicu smo analizirali. Sada pitamo, kako ovjek dolazi do toga, da svoj rad ospo-ljuje, otuuje? Kako je to otuenje osnovano u sutini ovjekova razvitka? Za rjeenje zadatka dobili smo ve mnogo time, to smo pitanje o porijeklu privatnog vlasnitva pretvorili u pitanje odnosa ospoljenog rada prema razvitku ovjeanstva. Jer, ako se govori o privatnom vlasnitvu, vjeruje se da je rije o nekoj stvari izvan ovjeka. Kad se govori o radu, onda je rije neposredno o samom ovjeku. To novo postavljanje pitanja inklusive je ve njegovo rjeenje. ad. 1. Opa sutina privatnog vlasnitva i njegov odnos prema istinskom ljudskom vlasnitvu. Ospoljeni rad nam se raspao na dva sastavna dijela koji se uzajamno uvjetuju ili koji su samo razliiti izrazi jednog te istog odnosa; prisvajanje se pojavljuje kao otuenje, ospoljenje, a ospoljenje kao prisvajanje, otuenje kao istinsko udomaenje. Mi smo razmatrali jednu stranu, ospoljeni rad u odnosu prema samom radniku, tj. odnos ospoljenog rada prema samome sebi. Kao proizvod, kao neplodan rezultat toga odnosa nali smo imovinski odnos neradnika prema radniku i radu. Privatno vlasnitvo kao materijalan, rezimirajui izraz ospoljenog rada, obuhvaa oba odnosa, odnos radnika prema radu i prema proizvodu njegova rada i prema neradniku, te odnos neradnika prema radniku i proizvodu njegova rada. Kad smo sada vidjeli da se u odnosu prema radniku koji radom sebi prisvaja prirodu, prisvajanje pojavljuje kao otuenje, samodjelatnost kao djelatnost za drugoga i kao djelatnost drugoga, ivotnost kao rtvovanje ivota, proizvodnja predmeta kao gubitak predmeta koji prelazi u tuu vlast, tuem ovjeku, onda razmotrimo sada odnos toga, radu i radniku stranog ovjeka prema radniku, prema radu i predmetu rada. Prije svega treba primijetiti da sve to se kod radnika pojavljuje kao djelatnost ospoljenja, otuenja, kod neradnika se pojavljuje kao stanje ospoljenja, otuenja.
17 Rani radovi

257

Drugo, da se zbiljsko, praktiko odnoenje radnika u proizvodnji i prema proizvodu (kao duevno stanje) pojavljuje kod neradnika koji mu je suprotstavljen, kao teoretsko odnoenje. Tree. Neradnik ini sve protiv radnika, to radnik ini sam protiv sebe, ali neradnik ne ini protiv sebe ono, to ini protiv radnika. Razmotrimo poblie ta tri odnosa.

Drugi rukopis ODNOS

PRIVATNOG VLASNITVA

i '

U\

I ,|

I- \

i(

<*)>!

K\

'4

... sainjava kamatu njegova kapitala. Dakle, u radniku subjektivno egzistira to, da je kapital ovjek koji je sam sebe potpuno izgubio, kao to u kapitalu egzistira objektivno to, da je rad ovjek koji je sam sebe izgubio. Meutim, radnik ima nesreu da je ivi i stoga kapital koji ima potrebe, koji svakog trenutka kad ne radi, gubi svoju kamatu, a time i svoju egzistenciju. Vrijednost radnika kao kapitala penje se prema potranji i ponudi, a njegovo postojanje, njegov ivot bili su i jeru i fiziki svjesni da su ponuda robe, kao svake druge robe. Radnik proizvodi kapital, kapital proizvodi radnika, on dakle proizvodi samoga sebe, a proizvod cjelokupnog kretanja jest ovjek kao radnik, kao roba. ovjek nije nita drugo do radnik, a u njemu kao radniku njegove ljudske osobine postoje samo utoliko, ukoliko postoje za kapital, koji mu je tu. A budui da su jedan drugome tui, te se stoga nalaze u ravnodunom vanjskom i sluajnom odnosu, ta tuost se mora pojaviti kao zbiljska. im, dakle, kapitalu padne na pamet nuna ili proizvoljna pomisao da za radnika vie ne postoji, sam radnik vie ne postoji za sebe, on nema nikakva rada, stoga nema niti nikakve nadnice, a budui da ne postoji kao ovjek, nego kao radnik, moe se dati pokopati, moe umrijeti od gladi itd. Radnik postoji samo kao radnik, im postoji za sebe kao kapital, a postoji samo kao kapital, im kapital postoji za njega. Postojanje kapitala jest njegovo postojanje, njegov ivot, kao to kapital odreuje sadraj
i ,..',..:(. ..-. ..- !

17* 259