Sveuilite u Zadru Odjel za povijest umjetnosti Kolegij: Zidno slikarstvo romanike I.

Akademska godina: 2012./2013.

SV. KUZMA I DAMJAN U BOLJUNU

Mentor: doc. dr. sc. Marijana Kovaevi Zadar, 28. svibanj 2013.

Studentica: Leina Borak

SADRAJ ___________________________________________________________________________

1. UVOD.....................................................................................................................................1 2. SV. KUZMA I DAMJAN U BOLJUNU................................................................................2 3. FRESKE..................................................................................................................................3 4. ZAKLJUAK.........................................................................................................................4 5. LITERATURA........................................................................................................................5

1. UVOD ___________________________________________________________________________

U ovom seminaru govoriti u Vam o freskama koje je 1947. godine na jednom terenskom obilasku po Istri, otkrio Branko Fui. Od tada je stara crkva ve izgubila krov i portal, pukotine su se proirile u njezinu oteenu zidu, meu kamenim ploama na podu razbujao se korov, a buka sa ostacima slikarija poela se runiti i otpadati pod udarcima nevremena. 1 Prije negoli ti ostaci bestragom ieznu, treba im barem spasiti uspomenu i zabiljeiti o njima podatke, koji nisu bez znaenja za poznavanje srednjovjekovnog zidnog slikarstva na podruju unutranje Istre.

B. Fui, Iz Istarske spomenike batine, II, Matica Hrvatska, Zagreb, 2007. Str 290.

2. SV. KUZMA I DAMJAN U BOLJUNU ___________________________________________________________________________

Uz crkvicu sv. Sebastijana izvan gradaskog zida, ova crkva svetih ljekara, starih zatitnika od bolesti i poasti, to ju je srednjovjekovni Buljon podigao na samom ulazu u naselje, na malenoj ravnini koja se uzdie uz nekadanja Vrela vrata, najstarija je sauvana sakralna graevina boljunska. Po grai od tesanika preteno dugoljastih formata, to se niu u strogo provedene vodoravne pojase i po bifori polukrunih lukova s karakteristinim kubinim kapitelom na razdjelnome stupiu, gradnju tog spomenika treba pripisati romanikome razdoblju. U plitkom reljefu uklesan je na tom kapitelu ornament. Zrakasto rasporeeni zupci i koncentrini polukrugovi u tom ornamentu nalikuju na ukras kubinog kapitela iz Helmstedta u Braunschweigu u Njemakoj. S romanikom arhitekturom u skladu su romanike freske, koje su u unutranjosti crkve bile izvedene na prvom sloju buke, najvjerovatnije u vrijeme same gradnje. Sve nas to vodi, kako emo vidjeti, u odmaklo 12.st ili 13.st. U tipolokom pogledu Sv. Kuzma i Damjan u svome je prvobitnom obliku pripadao mnogobrojno zastupanoj grupi istarskih jednobrodnih i nenadsvoenih crkava, koje unutar kvadratna perimetra imaju upisanu polukrunu, u ahuru,2 uklopljenu apsidu. Takav tip crkve takoer nalazimo u Draguu i Bazgaljima nedaleko od Boljuna. Dananji zaelnu (istoni) zid, u tlocrtu, konkavno je zakrivljen. U tom konkavitetu pokazalo se, nakon skidanja buke i bjelila, fragmentarni trag starih fresaka. Niti lijevo niti desno na onome dijelu bonih zidova koji se prostire iza linije oltara, nema tragova freskama. Izvorna buka i ostaci starijih fraska proteu se na sjeverni zid, ispod poprene linije novog, baroknog oltara. Lijevo i desno, na prileeim dijelovima bonih zidova, fresaka nije moglo biti, jer su ti dijelovi zidova izvorno zatvorni zazidanom masom ahure. Na sjevernom, pak bonom zidu stara je oslikana buka otro okomito prerezana na mjestu dokle se izvorno protezala apsida ahura to jest na mjestu gdje se nekada nalazio ugao bonog zida i trijumfalnog luka. Godine 1698. datiran je prvi zahvat na obnovi, kada je ureeno proelje pa su na njemu prebijeni prozori i postavljen novi portal, a godinom 1705. datiran je na zaglavnom kamenu novi, barokni kameni trijumfalni luk, koji je ralanio lau od svetita. U svetitu je sagraen novi barokni oltar. Barokizacija u stari, polumrani srednovjekovni prostor uvodi novi reim svjetla. Zatvara romaniku biforu na proelju, a uz nove prozore na proelju probija na junom zidu vei pravokutni prozor da bi osvjetlio lau i lunetu da bi osvjetlio glavni oltar i svetite. Na juni zid lae prigrauje se i sakristija.

Pod izraz ahure podrazumijeva se zidna konstrukcija apside koje je neovisna o konstrukciji crkvenih perimetralnih zidova. Javlja se na cijelom nizu istarskih crkvica predromanikog i romanikog razdoblja.

FRESKE ___________________________________________________________________________

Nova koncepcija nije vie raunala na staru slikarsku dekoraciju pa su zidne freske bile naprosto prebukane. Njihove povrine su bile tek fragmetarne i nepovezane. Na tim tragovima vidi se kako je na zidovima bila provedena razdioba vodoravnih pojasa i polja u njima. Pri dnu je uokolo zidova tekla oslikana draperija. iroka vodoravna brodura s motivom lozice dijelija je donji, potloeni pojas (oslikanu draperiju) od gornjeg pojasa, u kojem su se nizala polja s pojedinim prizorima, odijeljenja tankim jednobojnim okomitim brodurama, a u samom vrhu tekla je uobiajena zavrna brodura cik-cak trake. Takve zavrne brodure, cikcak trake takoer nam se javljaju i u crkvi Sv. Marije Magdalene u Bazgaljima i Sv. Elizeja u Draguu. Teko je u dananjem stanju rekonstruirati teme pojedinih polja. Ipak, u bitnim dijelovima i u karakteristinim detaljima prepoznajemo na sjevernom zidu lae Poljubac Judin i to u tipinom sastavu kako se taj prizor javlja na romankim freskama u Draguu i Bazgaljima u Istri koncem 13.st. Zapaamo lik Kristov odjeven u crvenu haljnu, kao arku akcent u crno-bijeloj grafikoj mrei nagomilanih vijenika, i Judu koji ga u iskoraku grli. Na sljedeem polju, meu oderotinama buke, prepoznajemo Raspee. Tu su ostaci buke, dodue, nepovezani i mali, no dovoljni da u njima, analogijom s opim i posebno s istarskim gradivom, rekonstruiramo kompozciju tog prizora. Na vrhu se vidi ostatak titula, ploice na kriu s grkim siglama /IC/XC/ (titulus, Isus Krist). Time je fiksirana i vertikalna osovina simetrine kompozicije s raspetim Kristom u sredini, lijevo Bogorodicom, kojoj je sauvana glava, a desno se nalazio Sv. Ivan evanelist. Takva simetrina kompozicija javlja nam se i kod crkve Sv. Marije Magdalene gdje su nam sauvani samo fragmenti dvojice anela koji se nalaze iznad kristovih ramena i Kristova Aureola. Osim Sv. Marije Magdalene motiv Raspea nalazi se i u Sv. Elizeju u Draguu. Tamo nam je za razliku od Sv. Kuzme i Damjana i Sv. Marije Magdalene motiv Raspea u cijelosti ouvan. Ovdje najbolje moemo vidjeti tu simetrinu kompoziciju sa Kristom u sredini, Bogorodicom sa lijeve strane i Sv. Ivanom evanelistim sa desne strane. Iznad kristovih ramena nalaze se aneli. Tu nam se takoer javlja titulus /IC/XC/. Na sjevernom zidu, prema tome, niu se scene iz Kristove muke. Dosljedno tome, na junome oteenom zidu, moramo predpostaviti niz prizora iz Kristova djetinjstva, kako nalazimo u Bazgaljima i Draguu. No, materijalno se najbolje sauvao ovei fragment slikarije na desnom kraju sjevernog zida, blizu danjanjeg oltara. Dakle tu se sauvao fragment posljednjeg polja iz ciklusa Muke. Jasno je na tom fragmentu ocrtan aneoski lik, rastvorenog krila i malo ulijevo zaokrenute glave. Sputa desnicu pa mu se vidi dio dlana: on pokazuje prema dolje. Pred njim je jedan veliki kvadratni predmet; isprigana mu je prednja ploha. Crne zjenice u anelovim oima smjeraju ulijevo, gdje se na samom rubu razabiru ost aci dviju aureola oko unitenih glava nekih likova. U pozadini, na bijeloj plohi neobojana zida, nalazi se nekoliko rastvorenih cvjetova. Ovi podaci nam govore da u ovom fragmentu prepoznajemo prizor Svetih ena na praznom Kristovom grobu. Ulomci aureola pripadaju svetim enama to su stajale lijevo. Desno je aneo te im on pokazuje prazan Kristov grob. Nain na koji je

predoen Kristov grob u ikonografskom je pogledu relevantan. Na boljunskom primjeru radi se o sarkofagu, koji je zamiljen bez ciborija, na otvorenom, ali bez pejzaa. Ta se promjena izvrila tijekom 12.st u Francuskoj, a uskoro se zbila u Engleskoj, Italiji i Njemakoj. Milet je tumai kontaminacijom Zapada koji je krivo interpretirao orijentalnu kamenu plou pogrebnog pomazanja. Male joj vidi podrijetlo u liturgijskoj krinjici koja je simbolizirala Kristov grob u staroj zapadnjakoj liturgiji Velikog petka ili Uskrsa. Sarkofag sa anelom je, dakle, specifina zapadnjaka ikonografska formula. Takav tip groba, sarkofaga, nalazimo i u crkvi Sv. Marije Magdalene u Bazgaljima. Na spomeniku sjevernjakog, kontinentalnog utjecaja, na vratnicama Sv. Zena u Veroni iz 12.st, zamisao otvorenog pejzaa, indicirana je vegetabilnom ipkom koja tvori podlogu cijelog polja. Ta koncepcija plone dekorativnosti vegetabilne pozadine nekako je najblia i zamisli araniranih cvjetova u Boljunu. Od poetnog termina (12.st) do istarskog usporednog materijala u Bazgaljima i Draguu (potkraj 13.st) protee se vrijeme u kojem su nastale boljunske freske, no naalost one su u veem broju fragmentirane te na njima danas nedostaju upravo one ikonografske pojedinosti koje bi i u pogledu datiranja dale ue odreene podatke. U pogledu tehnike izvedbe ove se freske takoer mogu usporediti s onima u Draguu i Bazgaljima. Izvedene su na prebijeljenom prvom sloju buke. Na veini svojih polja boljunski je slikar upotrijebio upravo tu prebijeljenu podlogu kao bijelu pozadinu. Iz njezine bjeline are se tople zemljane boje: svijetli oker, zagasiti oker, peeni (crveni) oker, za gasito crnilo. Tek ponegdje ini se da je slikar povukao crnilo i pozadinom slika. Sve su te boje prolino oteene, oljutene, smrvljene i isprane. Oito je da im je kao vezivno sredstvo sluilo organsko ljepilo. Takvo organsko vezivo nalazimo i u ostalim romanikim freskama puke grupe Bazgalji, Dragu, Trvi. Bolje su iste, nemijeane izrazito zemljane, u punom su intezititetu. Zemljane boje susreemo i u crkvi Sv. Kria u Butonigi. Tek crna, nijansirana bijelom, posluila za grubi shematski lineament nabora na bijelim tkaninama kod Judina poljubca, ili za marmorizaciju na sakofagu kod prozora Svetih ena na praznom Kristovom grobu. No, za razliku od palete u Draguu i Bazgaljima, u paleti boljunskog slikara nema zelene boje koje vidimo na freskama na predhodno spomenutim lokalitetima. U tome odnosu samih utih i crvenih peenih tonova na bijeloj pozadini, svi su likovi i sve su oslikane plohe otro i jasno konturirane tamnom crtom. Te tamne crte do maksimima podravaju jainu kontrasta. Tamne su ne samo vanjske konture lika, koja jasno odjeljuje likove jedan od drugog, taman je tovie i sam crte inkarnata: nos, obrve i usta koje su samo naznaene, bez pretjerane stilizacije. Za razliku od Sv. Foke u Peroju gdje na fresci Uzaaa vidimo zaista bogat kolorit, i dinamiku koju nam daju letei aneli koji pridravaju Kristovu mandorlu, freske u Boljunu su statine i bez pretjerane dinamike. Dodamo li svim ovim zapaanjima da ni u ikonografiji, ni u morfologiji, ni kromatici ne nalazimo traga bizntskim utjecajima, tada nam se ovo djelo uklapa jos moda negdje pod konac 12. stoljea.

ZAKLJUAK ___________________________________________________________________________

U toj znaajnoj pojavi istarskog zidnog slikarstva, ocrtava se lanac djela to ga na tlu unutranje Istre moemo s pravom kategorizirati kao puku, ladanjsku romaniku. Ona je sama po sebi jedinstvena jer njih ne nalazimo na niti jednom drugom lokalitetu diljem hrvatskog tla. One su same po sebi posebne. Iako nam je samo mali dio sauvan freske u Sv. Kuzmi i Damjanu one imaju neprecijenjivu vrijednost. U tome, pak, lancu buljonske se freske, koliko to moemo zakljuiti po relativno malim fragmentima, nalaze na vremenskom redoslijedu bazgaljskih i dragukih fresaka, negdje izmeu konca 12. i 13. stoljea.

LITERATURA ___________________________________________________________________________

Fui, Branko: Iz istarske spomenike batine, II, Matica hrvatska, Zagreb, 2007. Fui, Branko: Sv. Kuzma i Damjan u Boljunu, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, XII/1-2, Zagreb, 1964. Fui, Branko,1963.:Istarske freske, Zagreb, 1963.