1 http://www.jedinstvo.hr/libra//index.php?

object=spomenka-vareskic-sabic-knjizevnostmagreba-francuskog-jezicnog-izraza-

Spomenka Vareki abi: Knjievnost Magreba francuskog jezinog izraza

Knjievni korpus na francuskom jeziku koji nastaje izvan Francuske danas je sve raznolikiji i iznenauje svojom autentinou i osvjeenjima koje donosi. Knjievnost Magreba francuskog jezinog izraza ima jednu od najdominantnijih uloga u modernoj frankofonoj knjievnosti. Fenomen ove knjievnosti iznimno je interesantan zbog injenice da ona posuuje jezik i izraajne forme od europske knjievnosti, u prvom redu francuske, istovremeno tretirajui sadraje i tematizirajui atmosferu specifine kulturno-povijesne i socijalne stvarnosti zemalja Magreba. Prema miljenju marokanskog pisca Tahara Ben Jellouna ova knjievnost je kontradiktorana i vieznana jer opisuje duboku arapsku stvarnost pomou stranih znakova. Ona je i danas, gotovo pedeset godina nakon stjecanja neovisnosti Maroka, Tunisa i Alira, prije svega opeaena dramama akulturacije i gubitka identiteta, proizalih iz kolonizacije triju zemalja Magreba. Magrebanski autori francuskog jezinog izraza ve trideset godina ne piu kao Francuzi, ve kao Marokanci, Tuniani i Alirci, i stoga moderna kritika sve vie govori o marokanskoj, alirskoj i tunikoj knjievnosti na francuskom jeziku. No, ovi pisci egzistiraju jo uvijek na raskriju arapsko-islamske i zapadne kulture. Njihova je knjievnost mjesto susreta dviju civilizacija, a njihova se djela oslanjaju na dvije antagonistike povijesti, budui da je, prema miljenju Jacquesa Noiraya, profesora na Sorbnonnei i velikog poznavatelja frankofone knjievnosti, knjievni tekst Magreba na francuskom jeziku uvijek, svjesno ili nesvjesno, namijenjen u prvom redu francuskom itatelju. Magreb kojeg itatelj otkriva u ovim djelima je mitski Magreb iz vremena prije kolonizacije, koji je u stalnoj potrazi za svojim kolektivnim identitetom, ali i sadanji Magreb kojeg potresaju duboki socijalni i politiki nemiri. Ova knjievnost bavi se relativno malim brojem tema, specifinim za ovo kulturno podneblje. Tradicionalni i moderni ivot u ovim zemljama, velika povijesna, politika i socijalna previranja prije i nakon stjecanja neovisnosti, psiholoki i moralni problemi vezani za individualno i kolektivno traganje za identitetom, glavne su tematske preokupacije magrebanskih romanopisaca. No, najzanimljivija zapadnom itatelju su upavo ona realistika djela koja kritiki oslikavaju tradicionalne arapske obitelji i odnose koji u njima vladaju. Dolazak Europljana u Magreb uzdrmao je temelje tradicionalne arapsko-islamske obitelji. Liberalniji i privlaniji model europske obitelji, ulazak u tradicionalne muslimanske obitelji laikog francuskog obrazovanja i utjecaj zapadne televizije, ozbiljno su doprinijeli potkopavanju starog poretka i krizi tradicionalne islamske obitelji. Na udaru autora ovih romana u prvom redu se naao neprikosnoveni despotski autoritet mua i oca, a knjievna fikcija definitivno progovara o bijednom poloaju ene u tradicionalnoj arapskoj sredini. Roman tada mladog dvadesetosmogodinjeg marokanskog autora Drissa Chraibia, Aorist, objavljen davne 1954. godine, odjeknuo je kao bomba. Ovaj, i danas jedan od najitanijih romana ove knjievnosti, izravno je progovorio o traginom poloaju ena i stoljetnim nepravdama temeljenim na autoritetu mukarca, religije i tradicije. Prve generacije pisaca koji piu na francuskom jeziku istinski su sljedbenici realistike tradicije francuske knjievnosti, u prvom redu, Balzaca, Flauberta i Zole. No, jednako tako, kod nekih od njih prepoznatljiv je i utjecaj amerikih romanopisaca Faulknera, Steinbecka i Hemingwaya. Iako je jezik kojim su napisana ova djela francuski, primarni jezik ovih autora, arapski, ostaje 1

2 na neki nain prisutan u ovim tekstovima. Klasini francuski jezik ovih tekstova krcat je izrazima, simbolikom, metaforama i sintaktikim sklopovima koje dolaze od arapskog, u tolikoj mjeri da neki kritiari govore ak o dvojezinosti ove knjievnosti. Tako kritiar Hedi Bouraoui kae, primjerice, da frankofoni autor eli uvijek ostaviti tragove Magreba u svemu to pie.

Razdoblja i najvea imena ove knjievnosti

Magrebanski pisci poinju pisati na francuskom poetkom naeg stoljea. U prvom razdoblju koje see od 1900. do 1945. godine, i kojeg Jean Dejeux, jedan od glavnih teoretiara frankofone knjievnosti, naziva periodom nastanka, nastaju romani koji vjerno oponaaju zapadne modele. Napisani akademskim stilom bliskim francuskom kolonizatoru, ova impresionistika djela potpuno se udaljavaju od lokalne kulturne tradicije i, kao takva, nemaju znaajnije knjievne vrijednosti. K tome, knjievna djela na francuskom s poetka stoljea, svojom estetikom, temama i aspiracijama, nikako se ne mogu uvrstiti u knjievnost Magreba na francuskom jeziku budui da ona, napisana s iskljuivim ciljem zadovoljavanja znatielje francuskog itatelja, u potpunosti odgovara klieima kolonijalne knjievnosti. Najvjeriniji primjerak takvih djela je marokanska trilogija brae Tharaud, Rabat ili marokanski sati objavljen 1919. godine, Marrakech ili Gospodari Atlasa iz 1920. i Fez ili buruji islama objavljen 1930., koja nudi pomalo naivnom Europljaninu jeftin izvor egzotinih doivljaja. No, s vremenom, ovi pisci poinju pisati djela vjerna kulturnoj tradiciji njihovih zemlja, tematizirati tamonje obiaje i nain ivota tamonjeg ovjeka. Veina knjievnih kritiara smatra da povijest knjievnosti Magreba na francuskom jeziku istinski poinje 50-tih godina, s pojavom prvih velikih tekstova vrijednih pozornosti na estetskom planu. Knjievni asopisi i kulturne rubrike francuskih novina termin knjievnosti Magreba francuskog jezinog izraza postepeno poinju rabiti krajem 1954. i poetkom 1955. godine. No trebalo je ekati 60-te godine ovog stoljea i objavljivanje prvih antologija ove knjievnosti, antologija koje je uredio Tunianin Albert Memmi 1964. i 1969. godine, kao i objavljivanje prve doktorske disertacije 1968. godine, disertacije Marokanca Abdelkebira Khatibija o magrebanskom romanu, da bi podruje knjievnosti Magreba na francuskom jeziku konano bilo precizo odreeno i priznato. Arapski kulturni krugovi slubeno su priznali postojanje arapske knjievnosti na francuskom jeziku na zasijedanju UNESCO-a na kojem se raspravljalo o suvremenoj arapskoj kulturi, odranom od 29. svibnja do 3. lipnja 1969. godine. Prva generacija velikih arapskih knjievnika koji piu na francuskom roena je 20-tih godina ovoga stoljea, a svoja remek-djela poinju objavljivati neposredno nakon Drugog svjetskog rata. U tu grupu spadaju Marokanci Ahmed Sefrioui i Driss Chraibi, Tunianin Albert Memmi i Alirci Mouloud Feraoun, Mohammed Dib, Mouloud Mammeri, Malek Haddad i Kateb Yacine. Od 1945. godine, s buenjem nacionalne i kulturne svijesti, s osudom nasilja i represije koju provodi kolonizator, poinje se javljati angairana knjievnost koja prati antikolonijalnu borbu zemalja Magreba. Djela prve generacije pisaca, napisana izravno na francuskom, postaju instrumentima pobune i elje za slobodnom egzistencijom. Najilustrativnija djela ovog razdoblja su romani Poar Mohammeda Diba objavljen 1954. i Nedjma Kateba Yacina iz 1954. godine. U razdoblju od 1954. do 1968. godine, s poetkom pobune u Aliru i sa stjecanjem neovisnosti Maroka, 1954. i Tunisa 1956. godine, raaju se veliki ratni romani s naglaskom na nacionalnim zahtjevima i borbi za neovisnost Alira, Tunisa i Maroka. Najvei ratni romani su Djeca novog svijeta Alirke Assie Djebar iz 1962. godine, Tko se sjea mora Mohammeda Diba iz 1962., i roman Opijum i palica Moulouda Mammeria iz 1965. godine. Krajem 60-tih godina sazrijeva druga generacija pisaca koje kritika esto objedinjuje pod

3 zajednikim imenom Generacija 1970-tih. Ovu grupu sainjavaju autori roeni 40-tih godina: Alirci Mourad Bourboune, Mabile Fares, Rachid Boudjedra, i prva velika dama alirske knjievnosti, Assia Djebar, kao i Marokanci Abdelkebir Khatibi, Mohammed Khair-Eddine, Abdellatif Laabi i Tahar Ben Jelloun. U razdoblju od 1968. do 1980. godine druga generacija autora nastavlja velike teme svojih prethodnika, tragajui za kolektivnim i individualnim identitetom, bavei se izrazitom socijalnom kritikom koja nerijetko zavrava u britkoj satiri. Najvei romani ovog razdoblja su romani Agadir i Hajka Mohammeda Khaira-Eddina objavljeni 1967. i 1973., i Otjerivanje ene Rachida Boudjedre iz 1969. godine. No, ovi autori, pod izravnim utjecajem suvremene semiologije i modernih strujanja u europskoj knjievnosti, u potrazi za originalnim romanesknim pismom, naputaju tradicionalne oblike naracije i poinju eksperimentirati s jezikom knjievnog teksta i s novim oblicima pisanja. Najreprezentativnije djelo tog tipa je roman-poema Tahara Ben Jellouna Harrouda objavljen 1973. godine. U ovom periodu napisan je i prvi pravi autrobiografski roman knjievnosti Magreba. Rije je o romanu Istetovirano sjeanje Marokanca Abdelkebira Khatibia iz 1971. godine. Poetkom 80-tih godina na kulturnu scenu stupa nova, trea generacija autora, koju sainjavaju preteno romanopisci. Teme koje oni obrauju su realistinije i izravno vezane za kritiku socijalne i politike situacije u zemljama Magreba. Opa je konstatacija da se nakon 1980. godine knjievnost Magreba francuskog jezinog izraza vraa tradicionalnijim formama i pribliava svojoj prvotnoj funkciji oslikavanja svakidanjeg ivota i svekolikih socijalnih kretanja, to je za zapadnog itatelja iznimno interesantno. Mnogi od autora prethodne generacije odustaju od potrage za specifinim romanesknim stilom i posveuju se pisanju poezije, eseja ili pak sveuilinoj nastavi, a jedan dio pisaca prilagoava svoje pisanje novim tendencijama. Jedan od ovih potonjih je Marokanac Tahar Ben Jelloun koji se svojim remekdjelima Dijete pijeska iz 1985. i Sveta no objavljenim 1987. godine vraa oblicima naracije naslijeenim iz tradicionalne marokanske knjievnosti. Najpoznatiji suvremeni mladi arapski autori francuskog jezinog izraza su: Rachid Mimouni iji je najpoznatiji roman Tombeza iz 1984., Rabah Belamri koji se proslavio romanom Sputeni pogled objavljenim 1987. godine, i Tahar Djaout romanom Noni uvari iz 1991. godine. Za profiliranje i afirmaciju knjievnosti Magreba francuskog jezikog izraza jednu od kljunih uloga imao je asopis Souffles kojeg je Abdellatif Laabi sa suradnicima pokrenuo u Rabatu u Maroku 1966. godine. Svi marokanski autori prve i druge generacije suraivali su s ovim asopisom koji je istovremeno nametao i definirao programska naela ove knjievnosti u nastajanju, ali i afirmirao mlade autore koji e potom postati velikanima ove knjievnosti. U brojnim teorijskim lancima objavljenim u ovom asopisu polemiziralo se s nasljednicima kolonijalne knjievnosti i pozivalo na radikalne zaokrete u tematici i formalnom aspektu ove knjievnosti na francuskom jeziku.

U emu je dra ove knjievnosti?

Knjievnost Magreba na francuskom jeziku privlai i fascinira budui da istovremeno pripada arapskoj i europskoj kulturnoj batini. Ona je mjesto susreta arapsko-islamske i zapadne kulture i civilizacije. Europskog itatelja privlai, u prvom redu, socio-kulturoloki aspekt ovih djela, jer ova knjievnost oslikava kompleksni i pitoreskni kulturni identitet i mentalitet tradicionalnog arapsko-islamskog svijeta. Veinu ovih romana karakterizira posebni senzibilitet koji je uvjetovan sazrijevanjem i edukacijom autora u sredini s izraenim vjerskim predznakom i s jakom tradicijom usmene arapsko-berberske kulture. Prema miljenju Jacques Noiraya, stranom itatelju eljnom novih senzacija i izleta u ivopisne fiktivne svjetove, ova egzotina knjievnost nudi mnotvo slika, zadovoljenje znatielje i potvrdu predrasuda. Isti autor napominje da je mit o jednoj tajanstvenoj i

4 neobinoj, divljoj i rafiniranoj, strastvenoj i sanjarskoj civilizaciji, koji je omoguavao Europljanima povratak senzualnijem i intezivnijem emotivnom ivotu, stvoren jo u epohi romantizma, u prvom redu zahvaljujui djelima pisaca Gidea, Maupassanta, Delacroixa i slikara Fromentina. Tragom toga, i dananji europski itatelj ima mogunost upustiti se u istu avanturu kroz djela Marokanaca Tahara Ben Jellouna, Drissa Chraibia, Alirke Assie Djebar, i mnogih drugih, Europi ve dobro poznatih autora. Romani najpoznatijeg meu modernim arapskim autorima koji piu na francuskom jeziku, Tahara Ben Jellouna, osim egzotinih slika tradicionalnog arapskog svijeta (koje pruaju nevien doivljaj) sukobljavaju itatelja s dubljom problematikom koja zaokuplja islamsku, ali i druge civilizacije. itati Ben Jellounove romane, Harrouda, Dijete pijeska, Sveta no, ili njegovu zbirku pripovjetki Prva ljubav je uvijek i zadnja, a ne zanimati se za poloaj ena, odnos prema seksualnosti, poloaj muslimaske vjere u kontekstu tradicionalnog marokanskog drutva, jednostavo je nemogue. Jednako tako, zanimljivo je otkriti i u kojoj mjeri i na koji nain su se teorije o postmodernosti zapadnih knjijevnosti reflektirale u ovoj modernoj afrikoj knjievnosti. Upoznati se izravno, makar i povrno, s knjievnom scenom potpuno drugaijeg kulturog podneblja, a neizravno i s drugaijom socijalnom realnou u mjeri u kojoj se stvarnost reflektira u knjievnosti, istovremeno je veliko zadovoljstvo i veliki izazov. Dobitnik Goncourtove nagrade za knjievnost, Tahar Ben Jelloun, arapski je autor koji potpuno, roenjem i kulturnim naslijeem, pripada Maroku, i koji svojim kritikim pogledom nudi moguost pribliavanja ovom svijetu iznutra. U naoj stvarnosti gdje podosta autoriteta inzistira na teoriji o neizbjenom sukobu civilizacija, i gdje smo neprestalno suoeni s krivim interpretacijama tog drugaijeg svijeta, itati Tahara Ben Jellouna istinska je privilegija.

Kako imenovati ovu knjievnost?

Budui da su autori knjievnosti Magreba na francuskom jeziku roeni u sjevernoj Africi, ali da piu i objavljuju uglavnom u Francuskoj, javlja se problem terminolokog definiranja ove knjievnosti. Je li rije o francuskoj knjievnosti, ili pak o marokanskoj, alirskoj ili tunikoj knjievnosti? Brojni knjievni kritiari definiraju ovu knjievnost kao knjievnost francuskog pisma ili francuske grafije ali magrebanskog sadraja. U svim ovim definicijama inzistira se na injenici da su ova djela, prije svega, prozvod specifine drutvene strvarnosti zemalja Magreba. Govorei o djelu Tahara Ben Jellouna kritiar Andre Miquel je napisao: Smatram da je to arapska knjievnost napisana na francuskom jeziku. Naravno, francuska knjievnost je, prije svega, knjievnost napisana na francuskom jeziku, no ovdje je problem odrediti udio Francuske i arapskog svijeta u ovoj knjievnosti. Tako i veliki poznavetelj ove materije Jean Dejeux smatra da je ispravno govoriti o knjievnosti Magreba francuskog jezinog izraza i na francuskom jeziku, ili pak o knjievnostima Magreba za svaku zemlju ponaosob.

Jezino pitanje
Pitanje jezika je najkontroverznije pitanje vezano uzknjievnosti Magreba francuskog jezinog izraza. Francuski je drugi jezik u Maroku, strani jezik koji je i danas izraajno sredstvo mnogih tamonjih autora. No, taj prelazak s materinjeg, arapskog jezika na francuski nije nimalo bezazlen. To to arapski autori iz sjeverne Afrike piu na francuskom, jeziku biveg kolonizatora, ima politike konotacije. Profesor Jean Dejeux pie da ove autore u njihovim zemljama esto kvalificiraju izdajicama i francuskom stranom, a njihovu spisateljsku aktivnost stranom kulturnom agresijom i ak nekom vrstom zloina. Optuuje ih se i za vrijeanje vlastite kulture i izdaju nacionalnih interesa. 4

5 Na jednom skupu odranom u Torinu u Italiji u svibnju 1995. godine pod nazivom Afrika i izdavatvo u XX. stoljeu Tahar Ben Jelloun govorio je o problemu jezika koji se javlja nakon stjecanja neovisnosti zemalja Magreba. On je podsjetio da je prije stjecanja neovisnosti injenica da neki pisci piu na francuskom bila oprostiva. No, injenica da nova generacija autora koji su obrazovani u arabiziranom kolskom sustavu i dalje vie voli pisati na francuskom stvara politiki problem, budui da tamonja javnost pisanje na francuskom vie ne smatra neophodnim. Danas knjievna produkcija u zemljama Magreba na arapskom jeziku nadmauje produkciju na francuskom. U Tunisu i Maroku broj romana objavljenih na arapskom nadmauje broj romana objavljenih na francuskom, a u sve tri zemlje Magreba zbirke pripovjetki na arapskom brojnije su od onih na francuskom. Djela na francuskom, koja se u principu objavljuju kod francuskih izdavaa u Francuskoj, teko dopiru do irokog sloja publike u zemljama Magreba. Poznavatelji situacije tvrde da lokalne vlasti ne uvoze ove knjige napisane na francuskom zato to su one, u pravilu, vrlo skupe za tamonji standard, prekritine, i to, prema miljenju tamonjih vlasti, daju lou sliku o zemlji. Neki protivnici knjievnosti Magreba na francuskom jeziku kritiziraju izbor ovih autora da piu na francuskom jeziku kao izbor motiviran iskljuivo novanim interesima. Ovi autori, u njihovim oima, postaju konformisti koji se prodaju za iskljuivo ekonomski interes. Logika protivnika francuskog jezika je jednostavna: tko pie knjige na francuskom moe ih prodati bogatim Francuzima i dobro zaraditi. Ovako je ironino pisao tjednik Le Journal iz Casablanke povodom nedavnog predavanja kojeg je Marokanac Tahar Ben Jelloun odrao u ovom gradu: Marokanac u Parizu, parianin u Casablanki, Tahar Ben Jelloun istovremeno sjedi na dva stolca Predava je govorio o nevoljama pisca koji zarauje samo dva franka po prodanom primjerku knjige. () Shvatili smo. Istinska briga pisca nije ispuniti praznu stranicu, nego napuniti depove koji su ve puni. No, postoji vie uzroka ovakvoj situaciji. Veina arapskih autora obazovani su u francuskom kolskom sustavu, to ih je zauvijek obiljeilo. Potom, materinji jezik nekih od njih je govorni dijalektalni arapski, ili pak neki od berberskih dijalekata. Zbog svega toga oni ne vladaju dobro klasinim arapskim jezikom kojim se piu knjievni tekstovi, a koji bi, u svakom sluaju bio nedostupan tamonjoj iroj itateljskoj publici. Osim navedenih tehnikih razloga, romanopisci Magreba francuskog jezinog izraza piu na francuskom kako bi mogli slobodno i s vie hrabrosti pisati o tabu temama svog drutva. Njima francuski jezik omoguava transgresiju tabua i oslobaanje autorskog ja, kojeg arapska knjievna tradicija ne poznaje. Kao ilustracija moe posluiti istup Marokanca Tahara Ben Jellouna na francuskoj televiziji Antenne 2, 4. prosinca 1985. godine, kada je rekao da on nikako ne bi mogao napisati svoje djelo Dijete pijeska na arapskom jeziku, budui da je sadraj romana heretian u odnosu na Kuran, religiju i njegove roditelje. Transplantacija u strani jezik arapskim autorima ostavlja vie slobode i potie na hrabrije doticanje nedodirljivih tema.

Vanost knjievnosti Magreba za francuski knjievni korpus

Kakav je odnos ove knjievnosti Magreba francuskog jezinog izraza i francuske knjievnosti? Strunjaci upozoravaju da ovu knjievnost nikako ne bi smjeli uvrstiti u veliki korpus tekstova napisanih na francuskom jeziku, i od nje stvoriti obinu oblast u francuskoj knjievnosti, bez voenja rauna o specifinosti sredine u koju je ona ukorijenjena. Arapska knjievnost na francuskom jeziku iri polje interesa francuske knjievnosti i donosi joj neto novo i autentino. Jacques Noiray najbolje je rezimirao ovaj pozitivan stav francuske kritike prema ovoj knjievnosti rekavi: To to neki od najboljih pisaca i mislilaca Magreba ve vie od jednog stoljea izabiru na jezik da bi njime pisali, za Francusku je u isto vrijeme velika srea i velika ast. Postoji li ikakav bolji nain da se ona otvori nephodnom spoznavanju ovih drugaijih svjetova duboko razliitih, no udno bliskih ()

6 No, iako su ovi magrebanski autori svjesni bogatstva kojeg donose suvremenoj francuskoj knjievnosti, nisu uvijek zadovoljni pozornou koje im posveuje francuska knjievna kritika. Tahar Ben Jelloun, na primjer, smatra da Francuzi nisu svjesni koliko je vaan doprinos ovih autora francuskom knjievnom nasljeu. Po njegovom miljenju premalo je Francuza koji prouavaju frankofonu knjievnost. Frankofonom knjievnou bave se uvijek drugi: crnci, Arapi, pomalo Belgijanci, vicarci, Kanaani, ali nikada Francuzi, kae on. Kolika je vanost ove knjievnosti za cjelokupnu modernu svjetsku knjievnost svjedoi ne samo itateljstvo, koje je sve brojnije, nego i sve prestinije knjievne nagrade kojima se nagrauju djela ovih autora. Ozbiljne knjievne nagrade ovim autorima poele su stizati 1986. godine, kada je Grand Prix national des Lettres dodijeljena Alircu Katebu Yacinu, a kruna uspjeha ove knjievnosti uslijedila je godinu kasnije, kada je Marokanac Tahar Ben Jelloun za svoj roman Sveta no, objavljen 1985. godine, nagraen Goncourtovom nagradom, najveim francuskim knjievnim priznanjem.