PREOBRAZBE PRIKAZANJSKOG ANRA U HRVATSKOJ EKSPRESIONISTIKOJ DRAMI

Darko Gaparovi

U genoloki kod ekspresionizma kao da je usudno, otpoetka pa kroza cijelo vrijeme njegova trajanja, upisana viestruka proturjenost. Od famoznoga tumaenja uporabe crvene boje za olistalo stablo na jednoj slici secesijskoga slikara Ludwiga von Hofmanna koje je nota bene, jo 1895, dakle petnaestak godina prije pojave stilskoga pravca nazvana ekspresionizmom dao Hermann Bahr, do teorijskoga ustanovljenja iste spiritualne apstrakcije Vasilija Kandinskog u uvenoj knjizi ber das Geistigen in der Kunst, 1914. i Maljevieva suprematizma, proteklo je dvadeset godina tijekom kojih je temeljito izmijenjena slika Europe i svijeta. Ideja da umjetnost po svome biu nije mimetika nego ekspresivna, pak joj stoga nije slijediti prirodu, ve izraavati zasebnu duhovnu zbilju koja je, interiorizirana u individuumu, podlona jedino umjetnikovoj slobodnoj volji, uostalom, i nije posve nova. U njoj nije teko prepoznati jedan od odslika romantinog poimanja umjetnosti. A i naglaena radikalna pobuna protiv graanskog morala i na njemu sazdana drutva koja vodi u umjetniku revoluciju u biti nije drugo do ponavljanje onoga to se ve zbilo stotinjak godina prije. Ondje, uglavnom neposredno poslije drutvene revolucije (francuska iz 1789), ovdje uoi nje (ruska iz 1917), a reflektirana u umjetnosti ta revolucija, potaknuta odbojnou pa i mrnjom prema svijetu oeva, nije, dakako, posljedica racionalne spoznaje; rasplamsala ju je intuicija, osjeaj da se iza graanskog poretka i njegovih civilizacijskih tekovina kriju proturjeja tako krupna da vode u besmisao. (mega, 1974) 176

Jasno je da u takvu duhovnu ozraju mora, kad tad, izbiti na vidjelo temeljni paradoks: protiv besmisla graanskoga svijeta i drutva koji hrli u ratnu katastrofu globalnih razmjera bori se rasplamsavanjem iracionalnosti. Otud je takoer razumljivo da idolima te pobunjene generacije postaju s jedne, misaone, strane Friedrich Nietzsche, a s druge, umjetnike, Richard Wagner. ODREENJE I RASPON POJMA Zamijenivi u svome antimimetizmu i antirealizmu karakter simbolom a tip arhetipom, ekspresionisti iz sfere zamiljaja zakoraie u umjetniki osmiljaj sveovjeka, a otud od nadovjeka tek je jedan korak. Glede Wagnera, utjecaj je dvostruk. Prvo, tenja za sjedinjenjem razliitih umjetnikih sredstava u stvaranju Gesamtkunstwerka i, drugo, svijest o ivljenju razmea epoha, koje je Wagner na mitskom planu genijalno ovjekovjeio u Prstenu Nibelunga, poglavito i u zavrnome dijelu tetralogije, Sumraku bogova. Ciljamo, dakako, na oksimoronsku dvoznanost izvornika: Gtterdmmerung, gdje drugi dio ove sloenice znai istodobno i svitanje i sumrak. Poznata Pinthusova antologija ekspresionistike lirike iz 1920. godine nosi naslov Menschheitsdmmerung, to e rei svitanje/sumrak ovjeanstva. To je pjesnitvo i sutona i buenja ovjeanstva u isti mah. (Viktor mega 1974) Pa razmotrimo, jo malo, prije negoli prijeemo na sredinji na temat a to je jedan osobit (i sam donekle paradoksalan) aspekt hrvatske ekspresionistike drame raspon tih paradoksa i proturjeja, naslanjajui se i opet na megaa koji je u nas u mnogim radovima raspravljao o reenu problemu zacijelo najtemeljnije i najkompetentnije. Raspon tog pojma obuhvaa da spomenemo samo dvije ekstremne pozicije kako patetino pjesnitvo sveovjeanskih zanosa i modernu dramatiku misterija, tako i estetski konstruktivizam nesklon idealistikom patosu. S time je povezana i okolnost da se odnos prema knjievnoj tradiciji nipoto ne moe jednoznano odrediti recimo u smislu radikalnog prekida s tradicijom. (mega, 1970) Ovaj je uvid za temu koja pokuava raspraviti preobrazbe prikazanjskog anra u hrvatskoj ekspresionistikoj drami viestruko znaajan i poticajan. On upozorava 177

na modernu dramatiku misterija unutar ekspresionistike dramsko-kazaline matrice, a takoer relativizira uobiajeno shvaanje o radikalnom prekidu s tradicijom. Tu se otvaraju vana i prilino sloena pitanja. EKSPRESIONIZAM I MISTERIJ Ponajprije, odakle u ekspresionizmu koji, dodue, tei izrazu duhovnoga bia ali ne i religiozne forme, dramatika misterija koji je, kao to znamo, osobit i navlastit oblik sakralnoga kazalita od starih istonih civilizacija, preko antike do kranstva koje ga od srednjega vijeka nadalje najjae, i najtrajnije promie? I drugo: ako ono to je vrjednosno ostalo od ekspresionizma potjee upravo iz fundusa takvih djela koja nisu radikalno odbacila tradiciju (to tvrdi mega, pozivajui se na miljenja koja su iskazana ve u sutonu ekspresionizma sredinom dvadesetih godina, primjerice samog Kurta Pinthusa, 1922), kakav je u njima udio viestoljetne kazaline prikazanjske tradicije, koja je uglavnom bila prekinuta s 18. stoljeem, zadravi se ipak u sveanim obrednim seoskim igrama (Festspiele) oko Boia i Uskrsa, i to uglavnom u samome srcu srednje Europe (Tirol, tajerska, Bavarska)? Naravno, odbacivi graansku dramu s njenim dramaturkim obrascima i sredinjim toposom salonom, ekspresionistiki dramatiari tee modelima i anrovima to izmiu uobiajenim klasifikacijama ideala oliena u pice-bien-faite, pa svoja djela podnaslovljuju kao legende, scenske vizije, oratorije, misterije, itd. to je sredite te koncepcije, i da li ono uope postoji? mega je i tu odreen i kategorian. To je antropoloki mit o vjenom ovjeku, o egszistencijalnim znaajkama ljudske prirode, postojane u svim povijesnim mijenama. (1974) Ekspresioniste, dakle, ne zanima bitno povijesna zbilja, pogotovo pak ne historijska determiniranost ovjeka kao drutvena bia, jer se takvo poimanje duboko protivi njihovu estetskom miljenju i osjeaju nepodnoljivosti zbiljskog svijeta. To ipak jo nikako ne znai da se tako namiljena drama nuno upuuje spram religiozne konotacije. tovie, u skladu s prevladavajuim nieanstvom (u umjetnikoj je i estetikoj domeni, za razliku od praktike i sociopolitike, glede protuvjerskog i ateistikoga obrata marksizam bio kudikamo slabiji i manje utjecajan), takovrsna umjetnost i knjievnost obiljeene su peatom agnosticizma. Pa otkud onda tu misterijska drama i neki drugi oblici povezani s religijom i mitom? 178

Promislimo li temeljnije svaku tenju za simbolskom univerzalnou naspram karakternotipskoj upojednienosti, za mitskom usudnou naspram povijesnoj odreenosti, za bezvremenskom vjenou, napokon, naspram vremenite prolaznosti moramo, volens nolens, uvidjeti i priznati da se ona moe izraziti i izrei, in ultima linea , jedino u nekom od oblika teologijskog miljenja i teleologijskoga nacrta. Pri tome osobno vjersko uvjerenje (teistiko, agnostiko ili ateistiko) ne igra bitnu ulogu. Zato je ne samo mogue nego upravo precizno predvidivo da se mahom svjetonazorno agnostiki pisci liberalnog ili socijalistikog opredjeljenja a estetiki zastupnici avangarde, poduhvaaju dramskokazalinih preobrazbi drevnog crkvenoprikazanjskog anra. U hrvatskoj su ekspresionistikoj drami to, uz Miroslava Krleu i njegove Legende (s biblijski obrnutim lukom od Isusa do Adama i Eve, sa zakljukom u potpunoj misterijskoj kontraparafrazi sub specie boljevikog komunizma u Golgoti) , Tito Strozzi, Josip Kulundi, Tomislav Prpi, Kalman Mesari i Stjepan Mihali. Svi su oni, na ovaj ili onaj nain, posezali za tematizacijom Kristove muke u raznovrsnim preoznaavanjima, apstraktnim (o)suvremenjenjima, (iz)okrenutim tumaenjima, a ujedno se posluivi temeljnim obrascem tradicionalnog prikazanjskog anra, ma koliko mu nastojali umai, i ma koliko na prvi pogled meu njihovom formom i formom prikazanja nema nikakve sveze u morfolokome, pa ak ni semantikom smislu. Sada emo ukratko prikazati naine na koje su spomenuti dramatiari to uinili. Napominjemo da emo svjesno izostaviti Krleu, jer smatramo da je o njemu, pa i o opusu iz ekspresionistikog razdoblja, toliko toga reeno, da valja, ve zbog dobra ukusa i duevne higijene, bar neko vrijeme staviti moratorij na daljnja razglabanja. to se tie moga dananjeg gledanja na problem odnosa Krlee i religiozne, posebice kranske paradigme, u prvom redu kako se ona bila izrazila u njegovu dramskokazalinom opusu, sve to o tome imadoh rei napisah i objavih u radu Krlea i europski metateatar (Krleini dani 1998, tiskano u zborniku 1999), pak zainteresirana znatieljnika na nj upuujem. ANROVSKO UTEMELJENJE I PARALELIZAM U iscrpnoj i dosad najnovijoj studiji o crkvenoprikazanjskim anrovima, Adriana Car-Mihec, ispitujui relacije avangarde i tradicionalnih anrovskih modela, istie: 179

U takvu su okruenju anrovski modeli misterija, mirakula i moraliteta mogli napokon punom snagom prodrijeti na povrinu knjievnih zbivanja. Njihova eventualna utemeljenost na biblijskim temama i motivima, usmjerenost na pobuivanje snanih osjeaja i osobit nain linearne organizacije radnje temelji su na kojima su avangardni pisci mogli preispitati, ali i izgraditi svoj odnos prema tradiciji koju su naslijedili, te formirati novo shvaanje knjievnosti i umjetnosti. Puni su sjaj srednjovjekovni oblici dobili upravo kroz nastojanja avangardnih pisaca za koncipiranjem novog pogleda na svijet i umjetnost koja su reformirala stare istine, pokuavajui ih uiniti aktualnim, ivim poljem za ratom i civilizacijom opustoene jedinke. (Car-Mihec, 2003) U misli izreenoj posljednjom reenicom krije se, ini nam se, i glavni problem kod svake anrovske preobrazbe, a osobito kod tako vrstih anrova kakvi su prikazanjski oblici. Pitanje glasi: do koje je mjere i koje granice mogue resemantizirati izvorni model, a da se on jednostavno ne izgubi i pretvori u neto drugo? I dalje, jo konkretnije: je li uope mogue mijenjati i osuvremenjivati takve anrove koji poivaju ne samo na vrsto ustanovljenom obrednom predloku nego i na vjeri u Boju objavu? Ulazak Isusov u povijest, pak, apsolutno je jedinstven dogaaj koji transcendira prostor i vrijeme, ali na nain da se ono Boje u cijelosti objavljuje i izvruje kao ovjekova sudbina. Zato sve pasije i moraju biti u svojoj prii iste, sebi identine, u svojoj ponovljivosti apsolutno neponovljive. Povrh svega, istinska se kristovska pasija ne moe dogoditi ako iza nje ne stoji potpuna i iskrena vjera u Bogoovjeka, njegovo otkupljenje mukom i smru na kriu, te konaan eshatoloki spasenjski in slavnim uskrsnuem. KRATAK NACRT HRVATSKE INAICE A upravo to bitno preoznaene pasije dramskokazaline avangarde dvadesetih godina prolog stoljea ne ispunjavaju. One pomiu teite s vjere na sumnju (Krleina Legenda, Golgota, Kulundiev Vjeni idol), s Isusa kao apsolutna protagonista najvee Drame na Judu iz Kheriota (Strozzijev Ecce homo!), napokon odriu i konaan smisao Muke Uskrsnue jer u modernome svijetu lienom duha vlada ljudski egoizam, pomama za materijalnim dobrima, i pohlepa za tjelesnim uicima, bacanje u prolaznost smrtnosti bez vjere u eshatoloko spasenje i ivot vjeni (sredinja aktovka Kozmikih onglera Ka Mesaria pod naslovom Clown, Mihalieva Grbavica). 180

Tito Strozzi posve je blizak Krleinu cjeloivotnome bijesnom sporenju s Bogom starim krvnikom, kad svoju inaicu na temi izgona iz Raja Istoni grijeh (1922) zavrava tako da blasfemino obre smisao Posljednjeg suda, replikom da nee stvoritelj ljudi suditi njima, ve oni njemu. Jer ivjeti po naredbi bojoj u grijehu, a onda zbog toga biti i osuen, to bi i za nasilnu boju logiku bio pogrean zakljuak. Ili, kad Judu uzdie do nositelja Istine, koji ne prihvaa unisono pojanje puka, i tako ni vie ni manje s arhetipskog izdajnika skida prokletstvo, rehabilitira ga i, u ime etosa Novog Doba, proglaava za ovjeka. Umjesto na Isusa, Strozzi pokazuje na Judu: Ecce homo! U Kalmana Mesaria se najdublja povijesna i eshatoloka istina Otkupljenja preokree u mit o Krinome putu gdje je vrsta i nepromjenjiva okosnica Pasije razbijena u krhotine modernistikih mahnitih i bez-smislenih snovienja. Sredinji je lik u aktovki Clown, dodue Patnik, alias ,Razapeti Krist, ali kakav? To je tek ovjek izgubljen u posvemanjoj tmini jedinog, ovozemaljskog svijeta, te otud, kako kae Adriana Car-Mihec, postaje svojevrsnom inkarnacijom bespomonog ljudskog bia kroz iju se pobunu, ali i konani pad doarava sutina ekspresionistike nemoi i patnje u besmislenom i okrutnom svijetu, kao i njegova kozmika razapetost u beskonanom prostoru sivog svemira. (Car-Mihec, 2003) Ne podsjea li ovo, neodoljivo, na recentnu i vrlo rairenu ideologiju New Agea s tezom o apstraktnoj kozmikoj energiji na mjestu ukinute osobe Boga? teta to ovdje iz razumljivih razloga nije mogue upustiti se u komparacije izmeu idejnog temelja i misaonog sklopa ekspresionizma (i uope avangarde) s New Ageom i slinim duhovnim pokretima dananjice; nalo bi se, vjerujemo, frapantnih podudarnosti sve do istosti. Sline je strukture i snana pasionska igra u pet slika Grbavica Stjepana Mihalia. Premda je napisana i objavljena 1929, dakle kad je ekspresionizam ve vie godina bio mrtav (podsjetimo da je Ywan Goll navijestio smrt ekspresionizma jo 1921, a Ljubomir Marakovi ve 1926. govori o novoj objektivnosti koja da je zamijenila ekspresionizam), nedvojbeno je Mihali tu pod jakim utjecajem ekspresionistike poetike. Iako takoer liena transcendentalne dimenzije i eshatoloke, spasenjske, dimenzije, Grbavica se odlikuje i izdvaja duboko suutnom identifikacijom nesretna i izopena ljudskog bia s Kristom. Ipak i tu Krini put, kao sredinja sveubuhvatna metafora, odvodi u poraz vjere pred ljudskom obijesti, okrutnou i porokom. Sve zavrava u tuposti i smradu ljudske tjelesnosti (Car-Mihec, 2003). 181

Tomislav Prpi svoje varijante Marija Bistrica i Kristu na cesti pie u duhu zaviajne impostacije. Za razliku od Stjepana Mihalia, on svoje junake smjeta u konkretan nacionalni, socijalni i zaviajni prostor, te su oni dodue manje univerzalni, no zato konkretniji nego Mihalievi. ZAKLJUNA RIJE Tako je ekspresionistika drama preobrazujui prikazanjski anr preokrenula ga toliko da je izgubila njegovu bit. Pokrenuta oko nihilistikih ideja o apsurdu ljudske egzistencije, liene nade i vjere u mogue uskrsnue, zadojena teorijom o propasti Zapada i tezom o kraju povijesti, morala je ona s odumiranjem ekspresionizma i sama izgubiti svaki, pa i kazalini, smisao. U tome valja traiti razloge to je ostala zatvorena u svome vremenu, ne pronaavi putove prema kasnijoj pozornici svijeta i kazalita, te danas ostade tek zanimljivom historijskom reminiscencijom na jedno razdoblje hrvatske dramatike i kazalita kojega se sjeamo, ali ga ne doivljavamo i koje je, u transmisijskome smislu umjetnosti, vjerojatno nepovratno mrtvo. GLAVNA LITERATURA a) d j e l a Krlea, Miroslav, Legende, Zora, Zagreb 1967. Mesari, Kalman, Kozmiki ongleri, NZ Neva, Zagreb 1925. Mihali, Stjepan, Grbavica , redateljska knjiga, Zavod za povijest hrvatske knjievnosti, glazbe i kazalita, Zagreb Prpi, Tomislav, Madona Bistrica, vlastita naklada, Zagreb 1921. Prpi, Tomislav, Kristu na cesti, NZ Neva, Zagreb 1925. Strozzi, Tito, Ecce homo!, u: Vijenac, 7, 8, 9, 10, Zagreb 1924. Strozzi, Tito, Istoni grijeh, Tisak zaklade Narodnih novina, Zagreb 1035. Kulundi, Josip, Vjeni idol, u: Kritika,III, 7/1022, str. 289-309.

182

b) s t u d i j e Car-Mihec, Adriana, Dnevnik triju anrova, Biblioteka Mansioni, Hrvatski centar ITI-a, Zagreb 2003. Marakovi, Ljubomir, Ekspresionizam u Hrvatskoj, u: Haler, Albert / Kombol, Mihovil / Gavella, Branko/ Marakovi, Ljubomir, Eseji, studije, kritike, Pet stoljea hrvatske knjievnosti, Zora/MH, Zagreb, 1971, str. 468-486. Marakovi, Ljubomir, Iza ekspresionizma, ibidem, str. 499-486. mega, Viktor, O poetici ekspresionistike faze u hrvatskoj knjievnosti, u: Hrvatska knjievnost prema evropskim knjievnostima, Liber, Zagreb 1970, str. 415-430. mega, Viktor, Ekspresionizam i srodna strujanja , u: Povijest svjetske knjievnosti, knjiga 5, ur. Viktor mega, Mladost / Liber, Zagreb 1974.

183