Razlozi za bavljenje likovno-umjetničkim

djelima od najranije dobi

(ulomci iz knjige "Vizualni jezik i likovna umjetnost")

Da bismo pokušali rekonstruirati začetke formiranja vizualnog pojma linije, nužno je razjasniti kako
gledamo. Gledamo istrazivački (skaniranje).
Istraživanje je proces u kojem se fovea (udubljenje na mrežnici gdje ima najviše čunjića i zbog čega je
tu razlikovna moč največa) stalno usmjerava prema zanimljivijim dijelovima zraka koje se odbijaju od
površine svega što nas okružuje i nose o njoj sve podatke. Ako se veličina gledanoga poklopi s veličinom
fovee, oko se za djelić sekunde zaustavlja - fiksira, oštro i precizno vidi mali dio nečega, točnije uzima
mnoštvo podataka iz zrake s malog područja jer viđenje pretpostavlja svijest, a mi nismo svjesni
pojedinačnih fiksacija, dakle zapravo »ne vidimo«. Da bismo skupili podatke za mentalnu sliku svijeta koja
će zadovoljiti našu svijest, potreban je velik broj fiksacija i velika brzina njihova izmjenjivanja (do 10 u
sekundi). Kao što nismo svjesni pojedinačnih fiksacija, tako nismo svjesni niti čitave dinamike istraživanja.
U jasnoj i stabilnoj slici svijeta, dakle u viđenju, proces i rezultat se poklapaju, postaju istodobni.
Dok su pokreti očiju odraslog čovjeka vrlo brzi, do 36.000 u jednom satu, u djeteta su mnogo
sporiji. Pretpostavlja se da novorođenče samo fiksira i da motorika tek kasnije, postupno,
prožima osjetilno i dovodi do defiksiranja, dakle do istraživanja. Svijet se pri sporim pokretima
očiju i dugotrajnim fiksiranjima vjerojatno pokazuje
kao stupnjevana jasnoća odnosno nejasnoća. Na
fotografiji je pokušaj rekonstruiranja onoga što
devetomjesečno dijete vjerojatno vidi kada iz
krevetića gleda majku koja se s njim igra skrivača
(fiksira njezino lice i ruke). Dok
je fiksirano lice oštro i jasno,
okolina je toliko nejasnija
koliko je od središta udaljenija.
Potrebno je mnogo fiksiranja i
defiksiranja da bi se pojave
(različite površine) u svjesnom pogledu razdvojile. Dijete to postiže
postepeno. Ako se usporede brzina i kretanje oka trogodišnjega i
šestogodišnjeg djeteta (slika lijevo), vidi se da se oko trogodišnjaka još
sporo kreće (gornja slika), da su fiksiranja dugotrajna i da se smještaju u
središte lika, dok se oko šestogodišnjaka kreće brzo, fiksiranja su
kratkotrajna i uglavnom su na rubu lika - istražuje se obris. U takvoj aktivnosti šestogodišnjaka
naziremo začetak formiranja vizualnog pojma linije. Naime, upravo tada, između treće i šeste
godine, premda može i ranije, dijete spontano ostavlja linijske tragove sa svim njemu
dostupnim materijalima i na svim dostupnim podlogama. Pretpostavljamo da je ta djelatnost
odlučujuća u razvoju jasnog razlikovanja i da spontano ostavljeni tragovi malog djeteta
unaprijed zrcale obrise što će ih pogled tek otkriti i uključiti u jasno viđenje. Logično je
pretpostaviti da ukoliko su tragovi kvalitetniji i raznovrsniji jer se spontana aktivnost njeguje i
razvija, utoliko će i opažaj biti osobeniji i mnogovrsniji. Tu pretpostavku potkrepljuju i novija
istraživanja koja su pokazala da vizualni sustav ima veće mogućnosti za stvaralačko opažanje i
generiranje slike nego što se prije mislilo. Međutim, poradi korisnosnih zahtjeva okoline opažaj
se vrlo rano shematizira i pragmatizira, te se tako zaustavlja razvoj stvaralačkog gledanja i
oblikovanja. Možemo samo slutiti dosege razvoja ako bi se vizualna okolina njegovala od
najranije dobi i djetetu pružala mogućnost za svestrano artikuliranje izvođačke djelatnosti
(cjelokupne motorike).
***
Raznolikost likovnog prakticiranja plohe: kao podloge, traga kretanja ruke, uhvaćenog traga
svjetlosti na fotografskom papiru, itd. omogućava osvještavanje jednog vida viđenja. Oko je
osjetljivo na svjetlosni kontrast, a on je najveći u slučaju svjetlosne mrlje i okoliša odnosno
sjene i okoliša. Tek preko plošnih medija postajemo svjesni tog kontrasta odnosno svjetlosti
 same. Umjesto navike da svjetlost doživljavamo kao nužan uvjet za viđnje svijeta, postajemo
svjesni da svijet možemo doživjeti i kao nužan uvjet za viđenje svjetlosti.
Prakticiranje i postepeno osvještavanje različitih medija od ranog djetinjstva nenadoknadiv je
doprinos osjetilno-refleksivnom odnosu prema svijetu. Svaki medij po sebi već je misao, ali
misaonost se razvija samo preko svih. To bi moglo biti ponovno promišljanje one McLuhanove
"medij je poruka". Opasno je apsolutizirati jedan medij jer je za razvoj osjetilnosti, odnosno
misaonosti, potreban čitav raspon. Jedan medij je kao nijedan, jer jednom slikom svijeta lako se
zamijeni čitav svijet.
***
Boja je jedan od najmoćnijih načina izazivanja doživljaja cjelovitosti. Oslobađati i
uravnotežavati energije koje su u svjetlosti ne može, međutim, bilo tko, nego samo onaj tko je
prošao visoku školu osjetilnosti. Ta se škola temelji na spontanom interesu svakog djeteta i igra
je i zbilja umjetničke djelatnosti.
***
Brojne privlačnosti kojima je današnji čovjek izložen gone ga na brzinu i površnost i zato do mišljenja
oka vjerojatno ne dolazi često. Pritom je veliki dio tih privlačnosti kaotičan i/ili banalan. "Ako su točke
privlačnosti približno iste važnosti, ne znamo kuda gledati i gledanje postaje nepodnošljivo." Gledanje je
tada bilo bolno (kaos) bilo zasićeno (banalnost) i mi odvraćamo pogled i tražimo novu privlačnost. Tako
pretrpanost okoline onemogućava mišljenje, a nemišljenje proizvodi kaos i banalnost, koji opet
onemogućavaju zadržavanje pogleda, a bez zadržavanja pogleda nema rekonstrukcije kvalitete, a ako
kvaliteta nije kriterij oka, umnaža se opet kaos i banalnost - i tako do iznemoglosti traje vrtnja u
začaranom krugu. Kako iz njega izaći? Kako postići da se neodnjegovan pogled zadrži na vizualnim
sekvencama visoke kvalitete ?
U svim prošlim vremenima kult je osiguravao i osjetilnu okolinu visoke kvalitete (u prvom
redu vizualnu i slušnu) i vrijeme da se gledanjem i slušanjem ona posve spontano rekonstruira.
Bila je to usputna, ali visoka škola osjetilnosti. Djela koja su nastajala mjerena su okom i uhom
tako odgojenog čovjeka.
Povratka više nema i posve je sigurno da se osjetilnost danas ne može njegovati usput, već
da je neophodno osvještavanje. U tome mogu igrati važnu ulogu novi mediji fotografija i film.
Oni, naime, kada se usuđuju pokazati svoju bit - da istovremeno zapisuju i usmjeravaju pogled
- pružaju spontanoj istraživačkoj djelatnosti oka mogućnost da se osvijesti i da samu sebe
odgaja. Problem je, međutim, u tome što se najčešće skrivaju: njihova upotreba toliko se stopila
s njima da su postali neodvojivi. Umjesto sebesvjesnog istraživačkog pogleda nude se oku kao
sama realnost, količinom »realiteta« ispunjavaju sav prostor i svo vrijeme, i stoga niti se više
može pojaviti kvaliteta a niti se opažaj može osvijestiti.
***
U svim prošlim kulturama likovnim radom su se izravno savladavale osobite varijante
motoričkih shema koje su određivale osnovne smjerove kretanja ruke, kako Rawson kaže
»kinetičkih uzoraka poteza i smjera«. U evropskom slikarstvu je kretanje teklo iz razvodnice
prema lijevom gornjem kutu te udesno dolje; u drugim kulturama odgovarajuće smjeru pisanja
zdesna ulijevo, odozgo prema dolje ili odozdo prema gore.
Vizualne sheme, slično motoričkim shemama, temeljne su misli koje tok energije uobličuju,
ali ga ne sputavaju omogučujući da se ruka izvježbana ponavljanjem sheme oslobodi discipline
i individualnijim pokretima razradi, razvije ili čak ukine prvotnu misao. Riječ je naime o
univerzalnim vizualnim oblicima, koji kao mogućnost sadrže sve individualne varijante, pa
njihovo motoričko savladavanje ne može biti sputavanje.
Stereotipi - crtački razrađeni gotovi detalji prikaza ljudi i životinja viđenih iz različitih kutova,
što ih priručnici nude još od XVI. stoljeća, mogu se samo pasivno ponoviti i primijeniti. Oni su
zamjena za temeljne misli, fragmenti su prošlih, izgubljenih ili možda nikada niti nepostojećih
misli i mogu se smatrati znakovima obesmišljenja djelatnosti crtanja.
Moderna umjetnost i moderni odgoj u pobuni protiv stereotipa često su odbacivali i sheme.
Pollockovo slikarstvo naprimjer dokazuje da vizualne sheme nisu nužne. On nema polaznu
misao vodilju, njegovo slikarstvo je trag artikuliranog kretanja, trag vibriranja tijela »alla prima«,
mogli bismo reći izjednačenje slobodnog plesa i slikanja.
Čovjekovu rodnu sposobnost da govori kretanjem oka, ruke i čitava tijela, izaziva samo drugi
već u djelu ozbiljeni govor. Zato je kobno da se u odgoju između savladavanja sheme i
»slobode od početka« zaboravlja na ulogu djela. Umjetničko djelo je govor u kojem su izraz i
komunikacija isto. Suočeni s njim izazvani smo da pratimo, variramo, ne bi li ga razumjeli
(ponovno stvorili-obnovili) ili, pak, razumijevajući ga njemu odgovorili suprotnom mišlju, drugim
govorom. Kako god bilo djelo zaokuplja čitavu našu osobnost jer nije samo jedna »misao
vodilja« koja izvučena iz niza djela funkcionira kao pravilo, što je npr. vizualna shema, nego je
cjelovitost, cilj za sebe. Upravo radi toga nezamislivo je da put do njega, bilo stvaranjem bilo
sustvaranjem, ne bude ono samo.
***
Jedna analogija: ljudska osjetilnost je poput prizme koja lomi i rastavlja jedinstveni snop
kreativnosti. Tek u ljudskoj osjetilnosti kao spektar boja u prizmi pokazuje se raznolikost koja se
skriva u jedinstvenosti. Međutim, Newton je pokazao ne samo rastavljanje svjetlosti kroz
prizmu, već i kako ponovno doći do bijele svjetlosti. Ako lomljenu svjetlost provedemo kroz
drugu prizmu koja je u obrnutom položaju, duga se ponovno pretvara u bijeli snop.
Interdisciplinarno istraživanje se može shvatiti kao osjetilno iskustvo u svim bojama spektra i
kao intelektualni doživljaj jedinstva različitosti u ponovno otkrivenom snopu bijele svjetlosti.
Danas, na početku jedne nove tehničke ere učenje tih veza izgleda neumitnim. Osvještava
se opća oblikovna sintaksa da bi se primjenjivala u novom elektronskom mediju. Pritom prijeti
opasnost da se veze odvoje od svoje osjetilne konkretnosti i da nastane nadsintaksa prikladna
za kombinatoriku kompjutoriziranog svijeta, ali bez bogatstva i raznolikosti osjetilne stvarnosti.
Dakle, koliko je aktualno danas osvještavati jedinstvo sintakse, toliko prijeti i opasnost da se
upadne u naivnost da sintaksa može zamijeniti osjetilnost. Ako se ne njeguju svi putovi koji
vode do osjetilne raznolikosti, može se dogoditi da, umjesto povijesnog ispunjenja, čovjekova
osjetilnost postane "preduvjet daljnjeg razvoja" i da zakržlja u prevazi osamostaljene
intelektualnosti. Utoliko prije što novi univerzalizirani instrumentarij, koji se danas tek formira,
pretpostavlja drugačije otpore kreaciji nego što su pružali materijali u tradicionalnim medijima.
***
Arhetipski govor kvalitete, kako smo nazvali uzorke, vjerojatno se uspostavlja u neolitu. U
paleolitu se ne poznaje gradnja, prikazuje se, ali se ne kadrira, i u skulpturu se ne ugrađuje
očište. A. Lerroi Gourhan, doduše, dokazuje namjernost u razmještaju prikaza u pojedine
dijelove spilje, u čemu se može naslutiti početak neke mitske strukture.
Sudeći na temelju iskustva s Eskimima koji su najbliži paleolitskom stupnju, svijet je
neograničen, neosovljen i svaki govor je stvaranje.
Govor oslobađa oblik od stege bezobličnosti, govor ga dovodi na vidjelo, govor stvara sve
stvari. Kada Eskim iz određene kosti izvlači prikaz tuljana, a ne od bijelca naručenu šahovsku
figuru, jer po njemu je tuljan unutra, a šahovska figura nije, on odjelotvoruje govor medija u
najdoslovnijem smislu, ne sa sviješću o kvaliteti i nekvaliteti već sa sviješću o jedino mogućem.
Sinkretičko jedinstvo medija, kvalitete i oblika čovječanstvo je odjelotvoravalo vjerojatno
dovoljno dugo da se uspostavi skup pravila - uzorak. Uzorak se prakticirao u različitim
medijima kao govor kvalitete u svim zajednicama od neolita nadalje. Mogućnost nekvalitete
osjećala se u stranosti drugog govora, ona se uspijevala izbjeći tako da se pridržavalo svoje
varijante implicitnih pravila. S pojavom industrijskih društava nestaje te mogućnosti i u traganju
za globalnom kvalitetom stječe se saznanje da su se svi pojedinačni govori prošlosti, kakogod
se međusobno doživljavali kao nekvaliteta (negovori) temeljili na nesvjesnom zajedničkom
uzorku. Tek svijest o postojanju zajedničkog uzorka omogućava jezik. Moderna umjetnost je
postavila zahtjev za univerzalnim jezikom premiještajući težište sa zajedničkog uzorka na
osjetilnu uposebljenost. Ono što je svaki pripadnik pojedine kulture naučio bio je govor
kvalitete, a učio ga je prakticiranjem kolektivnih vještina u različitim medijima, međutim ne
osvještavajući kvalitetu u njezinu uposebljenom, osjetilnom vidu - u rezultatu. Tako odgoj koji je
u svim tim kulturama bio odgoj neosviještene osjetilnosti, u našem vremenu u kojem prijeti da
iščezavanjem uzorka iščezne svaka kvaliteta i da neodgojem čovječanstvo doživi katastrofu,
mora dosegnuti svjesnu razinu. Potrebno je učiti govor svih medija, što je povijest svih
ostvarenja, da bi se mogao odjelotvoriti osjetilno uposebljeni ali zapravo za sva osjetila
univerzalni jezik kvalitete.
Moderna umjetnost je u djelima uspostavila načelo slobode stvaraoca, ali sloboda se može
ozbiljiti samo otvorenošću opažaja sustvaraoca svjesnog svoje osjetilnosti. Samo ako je
sloboda potreba i mogućnost svih ljudi ograničeni govor može biti zamijenjen sveobuhvatnim
jezikom, i obratno - samo praksa takva univerzalnog jezika može osigurati slobodu i izvedbi i
osjetilima. Djelatnosti Eskima i sloboda i pravilo bili su implicitni. Povijesno prvo se ozbiljilo
pravilo, ali je danas prisutan zahtjev da se ozbilji sloboda.
***
Dijete misli doživljajno što znači da u njegovu mišljenju sudjeluju čuvstva, intelekt, opažaj i
volja. Dijete se snalazi tako da povezujući svoje doživljaje pojednostavnjuje složenost svijeta,
ali to pojednostavnjenje nije davanje prednosti jednom vidu na račun drugoga, nego je to prije
prigodno oštro uočavanje nekih pojedinosti i neosvještavanje svih drugih. Ako netko ili nešto
usmjeri doživljaje prema onome što ih je izazvalo, vračajući izdvojenu pojedinost u širi kontekst,
onda doživljajno mišljenje počinje svoj razvoj prema cjelovitosti. Cjelovitost mišljenja
pretpostavlja, osim sposobnosti pojednostavnjivanja i sposobnost usložnjavanja, osim
sposobnosti izdvajanja i sposobnost uklapanja, - osim uspješnog prodora radi što i bržeg
stizanja na cilj i rasprostiranje po širokim područjima mogućih saznanja.
Pri tom razvoju izuzetnu ulogu može igrati prisustvo umjetničkih djela kao autentičnih uzora.
Umjetničko je djelo, naime, cjeloća i kao cjeloća je dostupno čovjekovim osjetilima, upravo radi
toga odgojno je i obrazovno par exellence. Nigdje dijete ne može doživjeti cjeloću bića kao u
umjetničkom djelu gdje je ona upravo tematizirana. Umjetničko djelo nastaje neprestanim
bujanjem sve novih i novih elemenata i istodobno rezanjem, odjeljivanjem,
pojednostavnjivanjem. Dijete će vjerojatno pred tom ostvarenom cjeloćom osjetiti zanos, i taj
zanos će upravo biti potvrda da ga se uči, u skladu s njegovim mogućnostima, cjelovitosti.
Umjesto toga u djetetu se najčešće već vrlo rano uništi doživljajno mišljenje. Sadržaji koji mu
se nude i načini kako se nude kidaju misao od doživljaja. Misao se sve više apstrahira iz
doživljaja u »molekule« mišljenja, a razbacani osjećaji nekultivirani lutaju kao uznemirujući
deja-vu ili se već vrlo rano ukrute u kompenzirajuće mehanizme. Prema Wallonu, "molekularno
mišljenje" je predfaza formalno-logičkog, međutim iskustvo pokazuje da većina nikada ne
dospije do formalno-logičkog mišljenja nego ostaje na razini "molekularnoga", te se tako
poduzeto nasilje pokazuje uzaludnim.
Nameće se pitanje da li je neophodno da doživljajno mišljenje nestane i da li je poželjno da
se cjelovitost nikada ne razvije, da li je nužno da nam se um rascijepi na »znanstveni« i
»mistični« ili smo zamislivi i bez toga nasilja nad sobom, sposobni da vidimo jednostavno u
složenom i složeno u jednostavnom služeći se svim osjetilima, intelektom i čuvstvima, rečeno
najnovijom terminologijom, da koristimo cijeli naš mozak.
Russellovom pitanju: »Kako to da su ljudska bića čiji su dodiri sa svijetom kratkotrajni, lični i
ograničeni, usprkos tome kadra da znaju onoliko koliko znaju?« i Chomskyevom odgovoru: »Mi
možemo da znamo tako mnogo zato što smo to u izvesnom smislu već znali, iako su čulni
podaci bili potrebni za evokaciju i izvlačenje toga znanja.", dodali bismo: Što bi tek sve čovjek
mogao znati kad se njegovom prisjećanju ne bi suprotstavljali destruktivni i kompenzatorski
psihički mehanizmi, kad ne bi uništio nego razvio u cjelovito svoje doživljajno mišljenje! Kada bi
se svjesno njegovali »osjetilni podaci« potrebni za evokaciju, svijest bi se vjerojatno spontano
otvorila raznolikosti i jedinstvu istodobno, a čovjek bi postao svjestan sebe i intelektualno i
čuvstveno. Bila bi to tada ne samo nova paradigma obrazovanja, nego nova paradigma svijeta.
Da je riječ o mogućnosti našeg vremena svjedoči "zajedničko disanje" (konspiracija) velikog
broja ljudi širom svijeta koji su se razočarano okrenuli od ograničenosti već dosegnutoga i
usmjerili se prema još nepoznatiom u sebi.

dr. Jadranka Damjanov