Crtanje i fantazija

(odlomci iz knjige "Windows to our children - A gestalt therapy approach to children and adolescents",
Real People Press, Moab, Utah, 1978.)
Tvoj svijet u bojama, oblicima i linijama
P onekad tražim od djece da kreiraju svoj vlastiti svijet na papiru koristeći samo oblike,
linije, krivulje, boje - ali ništa realno. Vidi svoj svijet - kakav je on za tebe? Kako bi prikazao svoj
svijet na papiru koristeći samo linije ili oblike? Zamisli boje u svom svijetu. Koliko prostora
zauzima svaka stvar na tvom papiru? Gdje bi stavio sebe?
Suzana, stara 13 godina, zauzela je samo pola strane svojim crtežom, ostavljajući drugu
polovicu praznom. Koristila je različite pastele, prošarane crnim figurama. Njen se crtež
sastojao od okruglih figura (kao sunce) koje se dodiruju a u sredini je bio težak crno-crveni
trokut napravljen markerom. Suzana je opisala svoju sliku rekavši da je ona u centru te šare, a
cjela šara predstavlja njene brige, nezadovoljstva, njene radosti i sretne događaje. Njene brige i
razočarenja su u tamnim tonovima.
- Možeš li nam reći neka od tvojih
razočarenja? Suzan: Ne, radije ne bih sad,
ali znam koja su.
- Jesi li razočarana u nekoga od nas?
Suzana: Pa. ... da. (Suzana tada počinje
govoriti o nevolji koju je imala sa jednim od
dječaka u grupi - nešto što je on rekao i što
je nju sekiralo ali je zadržala za sebe. Oni su
o tome malo govorili - ona i dječak - i tada je
izgledalo da su sa tim završili.)
- Hoćeš li crnom i crvenom trokutu dati svoj
glas i razgovarati sa drugim svojim
dijelovima?
Suzana: Sigurno. Ja sam Suzana i tu sam u
sredini. Nekada sam u sredini briga i
razočaranja i osjećam se strašno a nekada
sam u sredini radosti i sretnih događaja i
osjećam se dobro.
- Što možeš reći svojim brigama i razočarenjima?
Suzana: Ne volim kad ste tu. Ne želim govoriti o vama. Tu ste, ponekad, i ne mogu vas
spriječiti da dođete. Ali ne moram govoriti o vama ako ne želim!
- Znam da se osjećaš strašno u vezi sa svojim brigama i razocarenjima, Suzana. Za mene je u
redu ako ne govoriš o njima sada, jer ne želiš. Sretna sam što si Jimmiju rekla u vezi sa svojim
razočaranjem u njega. Koje je ono na tvom papiru?
Suzana: Ovo. (Ona prevlači jedan dio velikim crnim X. Jedna briga manje.)
- Hoćeš li biti druga briga i razočaranje i dati mu glas? Suzana: Ne.
- Dobro. Što možeš reći svojim radostima i osjećanjima sreće?
Suzana: Ja vas stvarno volim. Volim se osjećati dobro i biti radosna. (Osjećati se dobro i biti
radostan su nova iskustva za Suzanu.)
- Vidim da imaš mnogo toga u svom svetu.
Suzana: Da! A osjećala sam se jadno sve vrijeme. Ali sada sam stvarno radosna i osjećam se
veoma dobro.
- Hoćeš li biti neko od tvojih sretnih stvari i osjećanja? (Suzana spremno govori o stvarima koje
voli da radi i kako se pri tome osjeća).
- Ima li ljudi ovdje (pokazujem njenu sliku) u tvom sretnom svijetu? Suzana: Sigurno. Ovo je
moja najbolja prijateljica. A ovo je učiteljica, koju jako volim ove godine. A ovo je moja majka,
koja više ne viče na mene toliko, a ovo je moj otac (alkoholičar) koji se stvarno puno trudi
popraviti stvari, kao i ja, a ovo je moja sestra koja nije baš toliko derište (namignula je sestri
koja je bila u grupi), a ovo je grupa, a ovo ste vi!
- Hoćeš li nam reći o bijelim dijelovima papira? (Njena slika je sva nagurana na jednoj strani).
Suzana: To je za moj život kada porastem. Ne znam kakav će biti, pa tako nisam ništa tu
stavila.
- Tu ima mnogo mjesta za sve vrste stvari. Suzana: Točno.
Ovo je za mene dobar primjer kako ne treba davati interpretacije kao takve. Vidjevši Suzanin
crtež i kako je sav stisnut na jednoj strani papira sa velikim bijelim prostorom na drugoj, mogla
sam sebi reći: »Aha, ovo dijete je sigurno skućeno i ograničeno. Ona je uplašena i zatvorena ili
neuravnotežena na neki način.« Svaka od tih tvrdnji, ili neka njoj slična, mogla bi biti istinita.
Možda je Suzana bila zatvorena i skućena kada je slikala taj svoj svijet. Možda je osjećala da je
njen svijet zbijen i ograničen. U to ja ne mogu biti sigurna ali znam da je poslije doživljaja
vizualizacije i crtanja svog svijeta, kao i prorade crteža zajedno sa nama, Suzana bila sposobna
bijeli prostor shvatiti kao znak da ima još mnogo toga što će se dogoditi u njenom životu. Ja
sam shvatila da je njena tvrdnja, zajedno sa njenim glasom i izrazom lica kada je to rekla,
pokazivala optimizam, nadu, otvaranje, posezanje za životom.
Druga opaska o ovom radu sa Suzanom: kada sam ovo ponovo pročitala, vidjela sam da sam
mogla ostati malo duže sa trokutom koji je predstavljao Suzanu, udubiti se više u njen doživljaj
sebe. Mogla sam reći: »Budi taj dio, taj trokut, i opiši sebe«. Mogla sam tražiti od nje da bude
tamna granica oko tog trokuta: »Budi ta granica i kaži što radiš«. Možda bi govorila o tome kako
se štiti u svom svijetu (interpretacija). Ja bih tražila da bude samo jezgro sebe, centar, koji mi je
izgledao tako vatren i pun energije. Mogla sam ispitivati točke trokuta. Onda nisam mogla znati
koliko bi korisno to bilo. Sada mi izgleda da je njen doživljaj sebe mogao biti pojačan da sam to
učinila.

U individualnoj seansi sa 14-godišnjim dječakom tražila sam da zatvori oči i da zamisli svoj
svet u bojama, linijama i oblicima. Tada sam mu rekla da nacrta ono što je zamislio. »Nemoj
crtati ništa realno, nego vidi koje ćeš oblike koristiti, koja vrsta linija odgovara tvom svijetu, koje
boje. Hoćeš li koristiti tamne ili svijetle boje? Kakav je tvoj svijet?« Nacrtao je veliku plavu kutiju
sa jakim linijama različitih boja u kutiji.
Jim: Moja slika predstavlja veliku kutiju i mnogo krivih obojenih linija unutra. Ne znam što to
znači. Samo sam nacrtao.
- U redu. Htjela bih da ti budeš ta tamna plava linija koja čini kutiju i da govoriš onome u kutiji.
Jim: Ja sam velika kutija oko vas i čuvat ću vas tu (unutra).
- Sada neka te linije odgovore - kakve su one? Što one kažu kutiji?
Jim: O, mi smo svežanj svijetlih krivih linija. Stvarno smo sretne i volimo trčati okolo, ali ne
možemo proći jer nas ti ne puštaš.
- Što je ta jaka linija? Što bi to moglo biti u tvom životu? Ima li išta u tvom životu što ti ne
dozvoljava da činiš stvari koje želiš?
Jim: Pa, moji roditelji mi ne daju. Moj otac mi ne da raditi mnoge stvari. (Tada je počeo govoriti
o nekim stvarima koje je želio raditi, naznačujući oblast van kutije na svom crtežu.) On mi ne da
ići na ova mjesta ovdje koja su nekako strašna.
- Zamisli da tvoj otac sjedi ovdje i kaži mu to. On je ovaj jastuk.
Jim: Pa, ja sam na neki način sretan što mi ne dozvoljavaš ići. Malo sam uplašen. (On još
uvijek govori kao linije u kutiji. Njegovo lice pokazuje iznenađenje.)
- Budi van kutije i reci što si.
Jim (crta nekoliko linija u prostoru van kutije): Ja sam svežanj linija napolju, izvan tamne linije.
Jim misli da želi raditi isto što i ja, ali je, u stvari, uplašen. Ja sam ono što dječaci u školi žele da
on radi, ali otac mu to ne da, i to je dobro. Mogao bi se povrijediti ili zapasti u nevolju. (Tada je
dodao, promatrajući me iznenađeno.) Pa ja sam sretan što imam tu granicu oko sebe. Moje
linije unutra su sretne! Ja volim tu granicu.
Šaranje
U knjizi “Umjetnost kao terapija sa djecom” (Art As Therapy With Children) Edith Kramer
opisuje upotrebu (i pogrešnu upotrebu) tehnike šaranja sa preadolescentima. Našla sam da je
šaranje tehnika koja ne ugrožava i može pomoći djetetu da izrazi otvoreno nešto od svog
unutarnjeg svijeta. Originalna procedura zahtjeva najprije da dijete koristi cijelo tijelo da bi u
zraku, ritmičkim pokretima, napravilo crtež. Tada dijete, sa zatvorenim očima, crta tim istim
pokretima na velikom komadu papira. Ja kažem djetetu da zamisli da je pred njim ogromni
papir - toliko širok koliko njegove ruke mogu doseći i toliko visok koliko u visinu može dohvatiti.
Tražim da zamisli da ima pisaljku u svakoj ruci i da šara na tom zamišljenom papiru, sve dok
nije sigurno da je svaki kut i svaki dio papira dodirnut. Izgleda da ova tjelesna vježba oslobađa
dijete, koje na pravom papiru - poslije toga - daje manje ograničen produkt.
Tada od djeteta tražim da napravi stvarni crtež (šaranje) - ponekad sa zatvorenim očima.
Slijedeći korak je ispitivanje crteža sa svih strana, traženje formi koje sugeriraju sliku, a poslije
toga kompletiranje slike tako što se pojačavaju linije kako se želi. Nekada djeca nalaze nekoliko
malih slika: druga mogu na velikoj slici izvući i pojačati kompletnu scenu. Djeca doživljavaju to
kao da gledaju oblake i kao da su sama to. Rado pričaju priče o svojim crtežima (slikama). Ja
im sugeriram da naprave svoje vlastite scene koje će uključiti ove male slike.
Melinda, 8 godina, nacrtala je veliku glavu djevojčice. Rekla
sam joj da bude djevojčica i govori o sebi. Diktirala je malu
priču koju sam zapisala onako kako je ona govorila: »Ja
sam djevojčica sa neurednom kosom i upravo sam se
probudila. Zovem se Melinda. Osjećam da sam kao čupavi
pas. Ne izgledam lijepo. Mogla bih, da mi je kosa očešljana.
Moja kosa ima različite boje. Otišla sam u bazen, moja kosa
je duga, a nisam stavila kapu, tako da je postala
raznobojna. To se dogodilo mojoj prijateljici - njena kosa je
postala zelena. Želim dugačku kosu i imat ću je. Meni se
sviđa duga kosa.« Melindina priča je lako otišla u priču o
sebi, svojim osjećanjima u vezi sa izgledom i kako vidi sebe.
Cindy, stara 8 godina, našla je mnoge šešire na svom crtežu
škrabotini. Njena priča je ovakva: »Priča o šeširima. Ovi šeširi
imaju problema. Jedan šešir ima problem jer ima gumbe na sebi.
Drugi šešir se skupio u pranju i nitko ga ne želi nositi. Jedan ima
na sebi sve same točkice, a šešir sa dvije glave ima rupe sa
zakrpama i nitko ga neće, a jedan je sretan jer je lijep i purpuran i
netko ga nosi. Jedan šešir je tužan jer je sav prugast i nitko neće
kupiti. Purpurni šešir je čaroban i vi ne možete čuti vikanje. Ja ga
nosim.« Interesantno je da su svi šeširi koje je Cindy opisala
muški. To joj nisam spomenula, ali danas kada to pišem željela
bih znati što bi ona rekla o tome. Tražila sam da zamisli kako
nosi purpurni šešir koji je čaroban i da mi kaže nešto više o
vikanju koje ne čuje.
Carrol, stara 11 godina, nacrtala je veliku patku u vodi. Njena
priča: »Ja sam malo pače. Imam krila ali još ne mogu letjeti.
Kada sam se rodila bila sam sva vlažna, ali sam dobila krila i
sada sam paperjasta. Živim u vodi i pratim moju mamu uokolo -
tu je park i jezero. Kada dođu ljudi oni nas ponekad hrane
mrvicama kruha. Imam noge koje mi pomažu da se krećem kroz
vodu, a moji prsti imaju kožicu u sredini.« Tražila sam od Carrol
da usporedi sebe i patku. Rekla je: »I ja sam se mnogo promijenila otkako sam se rodila, ali
mama mi je još uvijek potrebna. Još nisam dovoljno odrasla da bih bila sama. Carrol je bila
dijete koje je najčešće bilo ostavljeno samo.
Osmogodišnji dječak je nacrtao dječaka kako sjedi
uspravno u sredini crteža (šaranja). Iz njegovih usta izlazi
balon za strip (kao u stripu, u koji se piše tekst) i u njemu
napisano »Ha!« - devet puta. Tražila sam da bude dječak i
da kaže čemu se smije. Rekao je: »Smijem se jer me ova
škrabotina čuva od svih - kao ograda oko mene. Ja ih mogu
vidjeti, ali oni me ne mogu dohvatiti.« Možete pogoditi u
kojem smo pravcu pošli odatle.
Violet Ouklander