!"#$%&'!

"(#)*$+,&
2 %!"-!*%$.&$/&0!%".)1&2)"-!

Ni od jednog
djeteta ne treba
odustati

11
 “Najbitnije je da dijete ni u jednom
momentu ne osjeća da je drugačije
od drugih. To nije uvijek lako postići,
ali kroz individualan pristup svakom
djetetu, uz dosta strpljenja i želje, “ ...najbitnije je da dijete ni u
jednom momentu ne osjeća
da je drugačije od drugih...
“
pokazalo se da se može”, kaže nastavnik
Likovne kulture iz Sanskog Mosta
Jasmin Kasumović, nakon nekoliko
godina iskustva sa inkluzivnom nastavom. Njemu je, kaže, kao nastavniku
Likovne kulture inkluzija, možda, poznatiji termin nego nekom od kolega, s
obzirom na to da se crtanje i slikanje često koristi i kao terapija.

“Iako je slikanje često dio terapije, kroz inkluziju se pokazuje da nije samo
to, već da se radi i o nadogradnji, ali i polju u kojem se djeca sa posebnim
potrebama mogu posebno dokazati, te nerijetko biti i bolji od svojih
vršnjaka i starijih učenika, te im biti primjer. To je za djecu posebno bitno jer
im pokazuje ne samo da su u stanju uključiti se u društvo iz kojeg su često
bili isključeni, već biti i bolji od vršnjaka u nekim stvarima. Kada nastavnik
postigne da, uz uvažavanje različitosti, bez potenciranja posebnih potreba
i uz svima prilagođen program, kao rezultat dobije jedan razred u kojem
sva djeca zajedno uče, rade i igraju se, onda je to veliki uspjeh”, kaže
Kasumović, dodajući kako on inkluziju vidi kao osjetljiv rad sa djecom kojoj
je potrebna pomoć u obrazovnom procesu i koji suštinski podrazumijeva
veliku fleksibilnost u radu.

Nastavnik Jasmin kaže da on zaista i uspijeva nastavu organizirati tako da

se niko ne izdvaja, ali da do toga nije baš uvijek lako doći, te da cijeni svu
savjetodavnu podršku koju je kroz projekat dobio. Ipak, ono što je najbitnije,
jeste da stečeno znanje treba znati upotrijebiti.

“Za djecu ne postoji formula. Svako dijete je isto, ali je svako, opet, na svoj
način drugačije i traži poseban pristup. Ja, recimo, mogu kolegama prenijeti
svoje iskustvo kako sam uspio doprijeti do nekog učenika, ali uopšte ne
mora značiti da će taj pristup biti uspješan i kod nekog drugog učenika”,
pojašnjava Kasumović.

Među djecom sa posebnim potrebama koje je imao priliku sresti i raditi

sa njima, Kasumović se najradije prisjeća dječaka Arnesa, koji je prvog
dana škole u dvorištu doslovce razgovarao sa drvećem te odbijao da uđe u
učionicu, dok je iz osnovne škole izašao kao odličan slikar.

12
“Nikada neću zaboraviti kada sam vidio kako grupa djece jednog dječaka
pokušava nasilu uvući u školu, dok se on opirao i rukama i nogama od
ulazna vrata. Djeca u biti nisu imala lošu namjeru, kazali su mi da su htjeli
da uđe u razred i shvati da to nije ništa strašno. Kazao sam im da ga puste
na miru, te da nije rješenje nekoga na silu utjerivati u školu”, prisjeća se
nastavnik Jasmin.

Jasmin Kasumovi}

Kaže da nije taj dan uspio ostvariti kontakt s dječakom, ali da mu je rekao
gdje je razred i da može doći kad god želi. Poslije desetak dana, Arnes se
pojavio na vratima Jasminove učionice, noseći u desnoj ruci olovku i pod
pazuhom blok.

“Rekao sam mu da uđe, sjedne gdje god želi, ako hoće i na moje mjesto.
Otišao sam da operem ruke i vratio se brzo. On je stajao ukočeno ispred
jednog praznog stola, a kako sam znao da ga djeca posmatraju, počeo sam
sa njima razgovarati o temama u vezi sa časom - želeći mu dati slobodu.
Nakon tog mog poteza, on je lagano odšetao. Potom ga nije bilo neko
vrijeme, da bi poslije ponovo došao i sjeo za katedru. Nije crtao, samo je bio

13
 tu i kad su, poslije njegovih časova, dolazila druga djeca. Koji god je razred
dolazio, podrazumijevalo se da on tu sjedi”, prisjeća se Jasmin početaka sa
Arnesom. On će kasnije izrasti u pravog malog likovnog genija, ali je do
toga trebalo proći još vremena, truda i razumijevanja.

“Pored njega sam redovno ostavljao pribor i materijal, knjige i časopise

sa reprodukcijama likovnih
djela. Rijetko je šta dirao, a
vremenom je bio sve češće

“ ...pokazali smo da ni od
jednog djeteta ne treba
odustati i da, ma kako
“
izgledalo, uvijek ima
nade da se ono uključi
na časovima, da bi na kraju
ostajao po cijeli dan (koliko i
ja). Počeo mi je pomagati da
odlažem crteže koje sam birao
za izložbu, a onda je jedan dan
u redovni nastavni počeo crtati. Pred njim su bili
proces... olovka, prazan bijeli papir i
neka školska knjiga iz koje je
počeo precrtavati crnobijelu
sličicu koja nije bila veća od kutije šibica. Bilo je nevjerovatno! Sličicu je,
kao kakvim projektorom, savršeno precrtao na taj list papira, sa savršenom
preciznošću, pazeći na odnos veličina i linearnu perspektivu. Dječaka koji je
sjedio s njim pitao sam - da li je imao išta pripremljeno na papiru? On mi je
kazao da nije, te da i on od početka gleda nastajanje tog crteža”, prepričava
Jasmin nevjerovatni događaj od prije nekoliko godina:

“U životu nisam vidio takav talenat u osnovnoj školi. Podigao sam njegov
rad, pokazao ostalim učenicima i kazao im da Arnes bolje crta nego što sam
ja crtao kad sam išao u školu. Uvidjeli smo da je on u sebi skrivao pravog
umjetnika, imao je nevjerovatnu moć zapažanja i prenošenja viđenog na
papir”.

Jasmin kaže kako su Arnesa poslije toga drugi učenici počeli cijeniti, gurati
se da sjednu do njega, sticao je sve više prijatelja, a sve je manje vremena
provodio isključivo na časovima likovne kulture, te je počeo ići i na ostale
časove.

“Bio je redovan na času svog razreda na likovnom i dolazio je na sekciju.

Počeo se otvarati i razgovarati, a učenici su mi govorili da je redovan na
svim ostalim časovima i da se dobro zalaže. Direktorica škole, pedagog i ja
nabavljali smo mu, kad smo bili u mogućnosti, pravi umjetnički materijal
u Banja Luci. U našoj zbornici danas su okačeni neki od njegovih radova”,
kaže Jasmin, potcrtavajući kako je to primjer da se sa djetetom treba raditi

14
lagano, zajednički i kako je u tom slučaju Likovna kultura bila ključ za ulazak
dječaka i na ostale predmete. Dječak je uspio završiti osnovnu školu, vratio
se negdje u okolinu Prijedora, odakle su mu roditelji, ali, nažalost, prema
Jasminovim saznanjima nije mu išlo pa je napustio školu. Planira ga potražiti
i vidjeti da li još crta, eventualno mu pomoći u organizaciji izložbe, da mu
pokaže kako je bitan dio društva.

Jasmin Kasumovi}

“Meni to pokazuje da smo mi kroz inkluziju uradili dobru stvar, i onoliko

koliko smo mogli, ali da samo angažovanje cjelokupnog društva i sistema
može dati željene rezultate. Pokazali smo da ni od jednog djeteta ne treba
odustati i da, ma kako izgledalo, uvijek ima nade da se ono uključi u redovni
nastavni proces. Nažalost, tu sve ne bi trebalo stati, jer mislim da djeca sa
posebnim potrebama odrastanjem postaju ljudi sa posebnim potrebama
kojima društvo treba pomoći”, kaže Jasmin, dodajući da mu iskustvo sa
Arnesom znači mnogo, da ga rado podijeli s kolegama-nastavnicima
kad god je u prilici, ali im uvijek ističe da ne znači da takav pristup može

15
 biti uspješan i kod druge djece, te da zato treba stalno raditi na razmjeni
iskustava, dodatnoj obuci nastavnika i savjetnika, da treba biti strpljiv sa
svakim djetetom i vidjeti na koji mu se način najbolje može pomoći.

“Arnesu je trebalo dosta ohrabrenja. Trenutno, recimo, predajem dječaku

Avdi koji je sedmi razred. Odličan je učenik u svim predmetima, a u
Likovnom je izuzetan. Nedavno je osvojio nagradu na Međunarodnom dječi-
jem likovnom konkursu u Češkoj, i u prijavi, naravno, nigdje nije bilo
isticano da se radi o radu djeteta sa posebnim potrebama. Svakodnevno
me oduševljava! Dječak je uvijek u kolicima, u poluležećem položaju, teško
mu je držati pribor…, ali on ima dosta volje i hrabrosti, te mu treba i puno
pomoći oko dodavanja pribora i materijala. Potrebno je poštovati njegov
tempo rada, koji je nešto sporiji, ali je, na koncu, rezultat odličan i mnogo
bolji nego kod većine druge djece, tako da je i to dokaz da djeca mogu
postići jednako dobre rezultate (ali uz adekvatnu podršku). Moje lično
gledanje na sve je da kome Bog na jednoj strani nešto oduzme, s druge
strane ga obilato nagradi, i to samo treba pronaći”, tvrdi Jasmin.

Jasmin ističe kako u grupu djece sa posebnim potrebama spadaju i djeca-

izbjeglice i raseljena lica. Kaže da se rado sjeti dječaka koji je za vrijeme
sukoba na Kosovu sa roditeljima došao u Sanski Most. Djeca ga, kaže, iako je
bio dobar i primjeran učenik, nisu željela prihvatiti i teško se na njih moglo
utjecati.

“Morali smo paziti da forsiranjem njegovog prihvatanja ne izazovemo

kod djece suprotne reakcije i dodatni otpor, zato smo radili polako. Jedne
prilike, kad smo organizovali takmičenje u prvoj pomoći, postavim ja tog
dječaka kao vođu jednog od timova, tako da su se djeca za sve njemu
morala obraćati. Kroz rad s njim, vidjeli su da to što je došao iz druge i
njima nepoznate sredine ne znači da nije isti kao i oni. Prihvatili su ga, a on
se pokazao kao pravi vođa tima. Poslije je popravio učenje, imao odlične
ocjene i na kraju se vratio kući”, prisjeća se Kasumović.

Kaže da su primjeri koje je izdvojio samo neki od brojnih, jer posljednjih

godina ima priliku da radi s velikim brojem djece. Kaže da on kao nastavnik
Likovne kulture toliko ni ne gleda na inkluziju kao na nešto neobično, jer
je sam princip rada u likovnom obrazovanju inkluzivan i zasniva se na
individualnim mogućnostima svakog učenika, te se ne ocjenjuju uvijek
samo objektivno najbolji radovi, već i trud i zalaganje učenika. Kaže da kod
kolega iz drugih predmeta, također, primjećuje želju da djecu uključe u
redovnu nastavu i da im pomognu da se ne osjećaju drugačijim od svojih
vršnjaka.

16