DA MI JE

NEŠTO

recepti, hrana i lijepe stvari u životu

broj 2 / veljača 2024.
1
impressum

Urednica
Ana-Marija Bujić

Grafička urednica
Made Milićević, Linear Studio

Lektorica
Ivana Šakić

Suradnice
Vedrana Peček
Jelena Pervan
Mirna Sentić
Lidija Tomas Matijević

Izdavač
Pantarul d.o.o.
Put bana J. Jelačića 2a
20207 Mlini
OIB: 82861497403

Pretplata
www.damijenestoslatko.nl

2
sa d rža j
2. impressum

4. suraDnice

7. blago se tebi

8. Na ekranu

10. Na papiru

1 2. Za djecu

14. VEDRANA PEČEK - dODAJ MALO BOJE

2 0. Razgovor - romana milutin fabris

2 8. JELENA PERVAN - PRIČE SVUDA I U SVEMU

3 4. LIDIJA TOMAS MATIJEVIĆ - ŽIVI... KREATIVNO

40. MIRNA SENTIĆ - NUTRICIONISTIČKO POVEĆALO

44. Recepti : KAD JE OBIČNO - NEOBIČNO

66. JEDNA POSEBNA BILJEŽNICA

3
suradnici
Made Milićević
@mejd.m
Grafička dizajnerica iz Studia Linear Studia ne
samo s diplomom nego i s istančanim smislom za
estetiku i posao koji radi. A ima i najbolji smisao
za humor i u svaki projekt unosi dozu razuma i
smirenosti. Suradnica od malih nogu – već se tad
vidjelo da ćemo vrlo kreativno surađivati.
Mirna Sentić
@mirna.nutrigurman
Mirna je magistra nutricionizma i predavačica
gastronomije na Sveučilištu u Dubrovniku. Ima
izrazit smisao za prenošenje znanja i nježan,
prizemljen pristup prehrani i zdravlju. Svestrano,
toplo biće koje gotovo nikad nećete sresti bez
osmijeha na licu.
Vedrana Peček
@vedranapond
Vedrana Peček magistra je dizajna tekstila i
stručnjakinja za bojadisanje tkanina prirodnim
bojilima. Živi u ritmu prirode, voli dodir sa
zemljom, a sjajno barata prirodnim bojama, ali i
fotoaparatom i točno se osjeti da stvara u onom
slavnom stanju kad smo u svom elementu, što na
engleskom nazivaju flow.
4
Lidija Tomas Matijević
@lilihalodecoration
Estetika, minimalizam, fotografija, stiliziranje
setova i interijera, kreativnost, empatija, humanost
i smisao za pravdu - sve su to riječi koje bih
povezala s Lidijom i onim što radi i dijeli s drugima.
I svi ti epiteti opet nisu dovoljni pa... potražite je
sami. Neka i vama uljepšava dane.
Jelena Pervan
@kucaodprica
Jelena Pervan književnica je za djecu. Za sebe će
reći da je većinu života provela stvarajući priče,
a iz njezinog su pera izletjeli likovi koji su postali
važan dio života Jeleninih malih čitatelja. S djecom
se druži na pričaonicama i literarnim radionicama
i u svojoj Kući od priča u kojoj za njih organizira
radionice pisanja i stvaranja priča.
Ivana Šakić
@ivanasakic
Ivana mi uvijek čuva jezikoslovna leđa (pomno je
iščitala sve dosad izdane kuharice) i to s jednom
lijepom mjerom – pedantno, ali dopuštajući poneki
jezični izlet koji tekstu daje draž. Još jedna čiji
smisao za humor ima poseban šarm. U 99 %
slučajeva je poslušam, onih 1 % sam tvrdoglava
pa ako i nađete neku pogrešku, vjerojatno je do
mene.
 February food for thought

Everything starts ugly. We sure did. Look, I love babies as much as the next person,
but they arrive looking like little squawking lizards covered in yogurt and jam. They’re
messy. Imperfect. And in hindsight, not much more than a mere suggestion of the
person they will one day become. But no one just gives up on them because they don’t
show up fully grown
– David Duchemin

5
6
e...
blago se tebi
Uvodne tekstove uvijek pišem na kraju, bilo da je riječ o magazinu (za ova cijela
dva broja iskustva što u tome imam) ili o kuharicama. Tek kad sve zaokružiš možeš
sagledati materijal iz malo šire perspektive.

Prošli sam put rekla da brojevi neće uvijek biti tematski, ali evo izgleda da
možda i hoće. Barem (i) ovaj hoće. Naime, malo po malo nekako mu se sama
od sebe nametnula tema kreativnosti u raznim oblicima. Htjela sam još uključiti
i informatičku perspektivu, ali nije bilo suđeno bez obzira na dobru volju i trud.
Nema veze, ostalog je i više nego dovoljno i srce mi je puno što ovako divne žene,
teme i njihove inspiracije mogu podijeliti sa svima vama.

Rečenica iz naslova u većini je slučajeva među najbesmislenijim izjavama koje

mogu izaći iz ljudskih usta i kad je čujem u kontekstu kad se odnosi na nečije
postignuće ili odabir, najčešće mi se povisi tlak. Baš mi je zato bilo zanimljivo
što su dvije sugovornice iz ovog broja spomenule da je često čuju. A kad god
u tom smislu pomislimo “blago se njoj/njemu”, obično iza tog uspjeha stoji puno
dosljednog rada i odricanja, katkad i riskantnih poteza za koje je netko imao petlje.

A zapravo svi trebamo biti hrabri i poslušati dobri stari Nike slogan: just do it.

Jer u svima nama tinja neka samo naša vatra. Tako ja vidim kreativnost - kao
životnu vatru s onoliko lica koliko je ljudi na planetu. Pitanje je hoćemo li biti
dovoljno hrabri da je poslušamo i da vezano za nju nešto i poduzmemo. Ako već
dugo i ne osjećamo da tinja, prvi je korak razgrnuti pepeo i potražiti što je ispod.
Malo po malo, korak po korak. I ne treba se bojati ružnih, neurednih, šlampavih
početaka koji su svjetlosnim godinama daleko od onoga što zapravo želimo i
zamišljamo. Dok god postoji taj raskorak između naših sposobnosti i onoga čemu
težimo, postoji i nešto predivno: prostor za rast i napredovanje.

Ne sudite si dakle preoštro prema prvom pokušaju, ma ni prema desetom ili

stotom. Samo se usudite, uvijek iznova, koliko god puta da treba, o čemu god da
maštate, javno ili skrivećke, koliko god da vam je godina. Ništa isprve ne izgleda
baš bajno. Ali... budete li dosljedni, u nekom će trenutku netko gledajući vas
uzdahnuti: “E, blago se njoj.” A vi mu/joj onda pomozite da shvati da može i on/a.
Za početak treba samo malo hrabrosti, a na duge staze upornosti. To će dvoje u
većini slučajeva biti dovoljno.

Nadam se da će ovaj broj prepun kreativne inspiracije nekima od vas biti upravo to
ohrabrenje, ne za radikalne životne promjene, nego za malo svima nam dostupnog
životnog veselja, onog koje leži u malim svakodnevnim stvarima.

7
n a e kranu

8
alpha males
Izašla je druga sezona. Dekonstrukcija muškosti sintagma je koja se najviše
ponavlja u seriji i, iako to zvuči jako ozbiljno, u pitanju je komedija. Zasad
je druga sezona manje zabavna nego prva, ali je dobar podsjetnik da, ako
niste, tu prvu pogledate. Ako vam se svidi, dajte šansu i drugoj. Kod mene
europska kinematografija uvijek ima plus iz zalaganja pa mi ovi Španjolci
izmame osmijeh na lice i prije nego što progovore. U elementima malo
podsjeća na francuski film Je ne suis pas un homme facile (I am not an
Easy Man) pa ujedno imate preporuku i za tih 1 h 38 min ako ste trenutačno
raspoloženi za malo smijeha.

nothing to hide
Ostajemo u Europi, ali selimo se samo mrvu sjevernije, u Francusku. Tri i pol para
(tri para plus jedan muškarac) na večeri igraju igru (otud i francuski naziv Le
Jeu – igra) u kojoj se svi mobiteli moraju staviti na sredinu stola i sve se poruke
moraju zajednički pročitati i pozivi staviti na zvučnik. Svi nešto kriju pa večer
završava… veselo.

king richard
Relativno nov dokumentarac (2021.) koji sam jedno popodne zahvaljujući
mužu uhvatila na… HRT-u! #NeMožešVjerovat
Kralj iz naslova zapravo je otac Serene i Venus Williams, ujedno njihov
trener i mentor. I baš je kralj, naslov je točan. Uvijek ima prostora za
raspravu o roditeljskim ambicijama i dječjim željama, a njih su troje postigli
nevjerojatan obiteljski, sportski i svjetski uspjeh. Svaka preporuka, čak i
ako vas sport baš nimalo ne zanima (nisam ni sama daleko od te kategorije).

9
 n a papiru
Ptica u meni leti kamo hoće
Teško mi je opisati koliko je lijepo ovo nešto između korica knjige, a što izmiče
svakoj knjiškoj definiciji. Naslov sam naručila… sudeći baš po koricama. Mislila
sam da će biti možda malo preozbiljno za K., ali ako i bude, nek’ pričeka na polici
godinu dana. Ne znam u kojem ću joj je trenutku ponuditi, ali čekat će, osim možda
za promatranje slika, dosta dulje od godine.

Ova prekrasno ilustrirana lirska priča (Francuzi bi ovakvo izdanje nazvali album i
mislim da je to i najbolji opis) koju je napisala Sara Lundberg govori o djetinjst-
vu švedske slikarice Berte Hansson početkom 20. stoljeća. [slika koja se nalazi
poviše reprodukcija je jednog njezinog djela] Dirljiva je, pjesnički napisana (nije
poezija!), stavlja nas tako neposredno u kožu te male duše. Čitajući si odjednom
(opet) dijete. Odavno me tako kratak tekst nije tako dirnuo i oduševio.

10
Velika važnost malih priča
&
Kako pričati priče djeci…
i svima ostalima
Ove dvije stavljam u paru jer su slične, a opet dovoljno različite da ih preporučim
obje. Priče si pričamo svaki dan, cijeli dan. Sjetim se često anegdote koju voli pre-
pričavati moja mama kad je čovjek naživciran izmišljotinama koje mu je ovaj drugi
sipao rekao: “Dosta je meni vlastitih laži da slušam još i tvoje.” Čovjek si je cijeli dan
pričao priče da mu bude lakše, da izgura dan, da još samo ovo ili još samo ono…

Knjiga domaćih autorica (Anda Bukvić i Marija Ott Franolić) nešto je znanstvenija,
ali vrlo primjenjiva, naročito u radu s djecom. Blago je i rodno angažirana u smislu
da se za riječi za koje se obično u tekstovima upotrebljava muški rod ovdje često
koristi ženski i to baš puna srca pozdravljam. Slikovnice se u tom djelu u bibli-
ografiji nalaze uz bok enciklopedijama. Logika? Iz obje se te vrste knjiga mnogo
toga može naučiti. Za sve roditelje i one koji rade s djecom te su zainteresirani
za rano čitanje, naročito u kontekstu suvremenog doba kad ponajviše čitamo na
ekranima (kao i ovaj magazin) i kad se naročito moramo potruditi kako se ne bi
izgubila sposobnost duboke koncentracije i punog razumijevanja teksta.

Druga knjiga Kako pričati priče djeci… (Silke Rose West i Joseph Sarosy) nešto je
praktičnije prirode, s mnoštvom primjera i, imali djecu ili ne, iz nje možemo mnogo
toga naučiti o funkcioniranju ljudskog mozga i o tome kako smo, kao ljudska vrsta,
uvijek na onoj frekvenciji koja traži priče. Ono što obje imaju zajedničko: užitak u
čitanju i pripovijedanju.

The Art of Possibility

Nisam je čitala u posljednje vrijeme, ali ovo je jedna od rijetkih knjiga kojima se
redovito vraćam (inače uvijek jurim za nečim novim), a moram je spomenuti zbog
teme kreativnosti kojom je cijeli magazin ovaj put prožet. Bračno-autorski par
(Rosamund Stone Zander bila je umjetnica i terapeutkinja, a Benjamin Zander diri-
gent) napravio je jedan zanimljiv mozaik tehnika za potpunije življenje. Self-help?
Možda, ali na spiritualan (ne religiozan) način, s puno šarma, baš onako dovoljno
da pomislite: “Možda bih mogla…” Audio verzija također je odlična.

11
z a djecu

12
SVI SE BROJIMO
U nekim svojim internim skicama magazina bilješku za ovaj naslov autorice Kristin
Roskifte zapisala sam ovako: “Velika knjiga o različitim ljudima.” Razlog? Nisam se,
naravno, u tom trenutku mogla sjetiti točnog imena. Ali opis je sažet i sasvim točan:
knjiga je u tvrdom uvezu i formatom za slikovnicu doista velika, a unutra je prepuna
crteža različitih ljudi s pričicama i ponekim pitanjem. Odgovori na sve nedoumice
nalaze se na posljednjim stranicama i zabavno je s djetetom pokušavati pogoditi
npr. koja se od devet osoba koje stoje u redu veseli odlasku sa sinom u kino. Divan
način da djeca osvijeste da svatko u sebi nosi neke misli, a možda i brige, koje golom
oku nisu baš vidljive na prvu.

RICH WITCH, POOR WITCH

Za sve malce koji uče engleski, jako zabavno napisana slikovnica koju sam vam već
spominjala, ali evo, ovih se dana opet našla na našem repertoaru. Nije sve u novcu,
u životu nam treba i zabave. Tekst koji je napisao Peter Bentley pitak je, pun rime i
duhovit, a ilustracije točno s dozom šašavosti koju volim. Ali kad je za njih zadužen
Jim Field, to se može i očekivati.

STABLO KNJIGA
Evo što piše na koricama slikovnice koju potpisuju Paul Czajak i Rashin Kheiriyeh:
“Kad gradonačelnik zabrani sve knjige u gradu, može li mašta jednog dječaka vratiti
priče u život? – Baš ono što nam treba u današnjem svijetu. Podsjeća nas da su riječi
važne, da su priče važne, da su knjige važne.“

Kupim povremeno neku slikovnicu za koju uglavnom opravdano sumnjam da Kar-

men u tom trenutku neće biti prezanimljiva, ali koja mene jako vuče (tko kaže da
slikovnice nisu za odrasle?). Mislila sam da će tako biti i s ovom, ali svidjela joj se.
Win-win. U fazi smo Top Model sličica i naljepnica pa nastojim balansirati tako da
sve čitalačke potrebe budu zadovoljene. Ovakvi su naslovi odlična protuteža.

NUMBERBLOCKS
Istini na volju, ovaj je crtani film zabavniji meni nego Karmen, ali tražim različite in-
teraktivne načine za približavanje matematičkih koncepata. Na YouTubeu ima ve-
lik broj nastavaka ovog BBC-jevog crtića, a ako se mališani zagriju, online možete
pronaći i odgovarajuće igračkice.

13
vedrana peček
Magistra dizajna tekstila i stručnjakinja za bojadisanje prirodnim bojama

14
Dodaj malo boje...

Kad mi Vedrana Peček iskoči među storijima na Instagramu, znam da ne slijedi

neki generički sadržaj natipkan ili snimljen tek toliko da se zadovolji forma ili
raspored. Ne, Vedrana baš stvara. Stvara rukama, stvara s posebnim osjećajem
i taj poseban osjećaj nama i prenosi. Njezine fotografije nose upravo ono što
volim: dozu mraka i dozu svjetla, baš kao da je svaka fotografija jedan mali život.

Ako ste se ikad divili poklonima umotanima običnim papirom za pečenje s

prekrasnim svilenim ili lanenim trakama, Vedrana vam može biti diler. Traka,
naravno. Njezine svilene trake nalaze se na mnogim mojim (posebice božićnim)
fotografijama, a jedna mala bordo bojadisana svilena marama često leprša na
mojoj smeđoj kožnoj torbi. (Stavila bih je oko vrata, ali na meni to ne izgleda tako
opušteno i kul kao na Vedrani.)

15
Kako si krenula?
Oduvijek sam bila „divlja” - djetinjstvo sam provela igrajući se vani, od bakinog
cvijeća kuhala sam „fiš paprikaš”, vikendima sam tati pomagala kada je išao po
drva u šumu, radila sam sa svojima na vrtu, brala kukuruz. Radila sam stvari koje
su danas većini djece nepoznate. Sve to me vodilo da energiju usmjerim upravo
u tom smjeru, iako sam u srednjoj završila smjer grafički dizajner, a Tekstilno-
tehnološki fakultet upisala kako bih se bavila modnim dizajnom.

Ubrzo sam shvatila da me zanima nešto drugo. Tako se priča o bojadisanju

zakuhala 2019. i otad nije stala. Naučila sam prepoznati biljke, pripremiti ih za
bojadisanje ili sušenje, pripremiti materijale za bojadisanje i prilagoditi tonove na
prirodan način. Posvetila sam se prikupljanju znanja i oživljavanju bojadisanja kao
obrta, napisala sam završni i diplomski rad u kojima sam se bavila ispitivanjem
materijala i prirodnih bojila. Uspjela sam spojiti potrebu za kreativnim izražavanjem
i znanost pa se doma šalimo da sam pravi renesansni čovjek. Čak sam se naučila
izrađivati slikarske pigmente i tinte od biljaka.

Što ti sad hrani kreativne kanale?

Kako je moj rad sezonski vezan za bilje, ovaj hladniji i tamniji dio godine uvijek me
uspori pa imam veću potrebu okrenuti se fotografiji jer ona mi dopušta da istražim
mračnije elemente života, prirode i sebe. Ovo vrijeme također koristim za izradu
tinti, pa tako i više slikam, skiciram pejzaž na šetnjama. Jednostavno rečeno, kraj
oko mene glavni je izvor te kreativne hrane jer nudi mnoštvo toga što mi treba da
se izrazim. Radilo se o nečem vizualnom ili taktilnom.

Kako zamišljaš svoj put u budućnosti?

U svojim najluđim snovima radim sve ovo što radim i sada, ali s puno više sigurnosti
i opuštenosti. Često u mislima imam taj neki ideal budućnosti i svaki put slika je
ista, mala kuća ili studio bojadisanja na vrtu. Želim biti okružena zemljom na kojoj
radim cijeli život, voćkama koje sam posadila, voćem i povrćem koje uzgajam.
Želim pozvati ljude na druženje u vrt, na radionice i uživanje. Bojadisanje je zapravo
konačni produkt svega toga i moj životni rad onemoguće ga odvojiti od poslovnog.

16
17
Kako bismo ostatcima hrane dali još jednu šansu prije nego što ih bacimo ili
kompostiramo, pokazat ću vam bundle dye tehniku. Ne bacajte ostatke crnog čaja
ili kore luka nakon kuhanja jer ih možemo iskoristiti. Uz ostatke hrane, u vodiču
ćemo koristiti i začine kao što su sumak i kurkuma te cvijet graška koji je poznat
po svojoj plavoj boji koja se uz dodatak limunovog soka mijenja u ružičastu. Ako
imate čaj od hibiskusa, njega isto možete iskoristiti. Kako bismo izvukli maksimum
od odabranih bojila, tu su još soda za pranje i limunska kiselina (u kristalićima).
Oni se koriste kao pH modifikatori te, ovisno o bojilu, mogu promijeniti ton bojenja.
Od svih tehnika bojadisanja prirodnim bojilima, bundle dye sigurno je među
jednostavnijima jer se uz malo materijala mogu dobiti predivni rezultati. Osim svile,
mogu se koristiti i ostali prirodni materijali, ali njih treba obraditi metalnim solima
(npr. alaun) kako bi se bojilo jače povezalo za vlakno.

Kako bi ovaj vodič za bojadisanje ipak svima bio pristupačan, marama je jedino
obrađena otopinom octa i vode koja se priprema u omjeru 1:1. Kako? Jednostavno.
Poprskajte maramu otopinom ili, ako nemate špricu, cijelu je umočite u otopinu i
dobro ocijedite prije nanošenja bojila. Marame možete pronaći u hobi trgovinama
ili online, a suho cvijeće u specijaliziranim trgovinama za začine.

Osim bojila, svilene marame i špage, za ovu tehniku trebat će vam i neki sustav
kuhanja na pari. Moguće je koristiti posude od bambusa ili metalno sito. Vrsta
nije toliko važna, ali je važno da njihov promjer odgovara promjeru lonca i da ga
možete poklopiti kako bi se para mogla zadržati i kružiti.

Prvi korak već smo spomenuli, a to je prskanje marame otopinom octa i vode. Ovaj
je korak važan jer će omogućiti bolje povezivanje bojila i svile. Nakon toga slijedi
dodavanje bojila, u ovom slučaju kora luka, cvijeta graška, crnog čaja, kurkume,
sumaka te na kraju malo sode za pranje i limunske kiseline u kristalićima, uz
napomenu da ovaj zadnji dio nije obavezan.

Kada ste zadovoljni količinom bojila koju se nanijeli na maramu, možete je smotati
tako da maramu rolate s jednog kraja na drugi. Dugi smotuljak, koji se upravo
napravili, dodatno smotajte u pužića i čvrsto povežite špagom. Preporučujem
korištenje pamučnog mesarskog konca koji nije obojen kako se boja ne bi na pari
otopila na maramu. Maramu kuhajte na pari od 30 min do 45 min. Povremeno
je okrenite. Nakon kuhanja pričekajte da se malo ohladi, istresite biljni sadržaj u
kompost i isperite maramu. Maramu je najbolje prati ručno u mlakoj vodi i s pH
neutralnim omekšivačem bez boje i mirisa. Sušite je na zraku jer ćete tako dulje
zadržati kvalitetu bojenja.

18
19
ra zg ovor

romana milutin
fabris
Romana Milutin Fabris rođena je 1941. godine u Dubrovniku. Završila je Školu za
primjenjenu umjetnost u Splitu i Zagrebu kod profesora Kaštelančića, Tolića i Zuppe,
a pohađala je i Akademiju primijenjene umjetnosti u Beogradu. Likovnu umjetnost
diplomirala je na Internationle Sommerakademia für bildende Kunst u Salzburgu
gdje je radila u majstorskoj radionici Oskara Kokoschke. Od 1962. godine, kada
je imala svoju prvu samostalnu izložbu (palača Sponza), održala je preko stotinu
samostalnih izložbi u domovini i inozemstvu, a sudionica je i prestižnih skupnih
izložbi. Pored slikarstva podjednako uspješno bavi se i tapiserijom, a njezini radovi
nalaze se u brojnim muzejima, galerijama, privatnim zbirkama i javnim prostorima
diljem svijeta. Živi i stvara u Dubrovniku.

Tako glasi kratka biografija Romane Milutin Fabris koju ćete pronaći u svakom
članku i koja je u sve te članke, pa tako i u ovaj, prepisana sa stranice Dubrovačkih
ljetnih igara.

I baš ništa toj biografiji ne fali, ali… fali joj sve.

20
Još kao dijete divila sam se Romaninim radovima. I ne, ne pišem to Romana kao
da smo prijateljice i na ti. Kad se u Gradu govori o umjetnosti, dovoljno je reći
samo Romana. Dvije nemaju, pogotovo ne tog kalibra. Tako se uostalom i sama
potpisuje na svojim djelima. U dječjoj sobi moje prijateljice Romana je na zidu iznad
kreveta naslikala nekoliko lutaka koje se savršeno uklapaju u stan koji je ionako
pun umjetnina i predmeta od kojih svaki ima priču i vrijednost koja se ne mjeri
novcem nego osjećajima. To malo Romanino djelo jedno je od onih za koje zna
samo šaka ljudi koja je kroz tu dječju sobu i prošla. A jedno dimenzijama puno
veće poznato je vjerojatno svima koji su u Dubrovniku bili u proteklim desetljećima
– tapiserija koja visi na zidu dubrovačke Gradske kavane. Mislim da sam joj pomno
pregledala svaki centimetar kvadratni (a mnogo ih je!) svih onih nedjeljnih jutara
kad poslije mise nije bilo dječjeg društva nego sam bez mobitela morala prikratiti
sat do dva dosadnog odraslog razgovora uz kavu.

Pri dolasku na dogovoreni sastanak razmišljala sam o tome što ću je pitati pa

putem zastala u Ulici od Buže s fotoaparatom jer sam obrise kuće pred sobom
točno mogla zamisliti pod Romaninim kistom. Mislila sam Romanu pitati kako se to
točno tako velike tapiserije rade, koja je tehnika, zna li barem odoka koliko je puta
oslikala Grad kao svoj vječni motiv, mislila sam na sva pitanja koja bi mogla zanimati
vas kao čitatelje, ali razgovor je sasvim slučajno otišao u jednom drugom smjeru
(kako to život često smjesti, još i boljem) i nisam vidjela baš nikakve potrebe da
ga vraćam na kolosijek koji mu nije suđen. Kao lajtmotiv cijelo se vrijeme protezao
suživot kreativnosti, stvaranja i onoga privatnoga, obitelji i majčinstva.
Gotovo dva sata traje snimka koju
ću vam pokušati donekle prenijeti,
blažena dva sata tijekom kojih
telefon nije zazvonio ni jednom
(pokušali su me dobiti sedam
puta, ali pametni telefon dovoljno
je pametan da ne prekida dok se
snima zvuk) dok smo nas dvije
sjedile u Kamenica na Placi. Poslije
10 ne poslužuju više ukuhanu kafu
pa smo popile po espresso, razbile
ga s nekoliko kapi mlijeka, baš kao
što je podne sa svojom burom
galebova razbilo na trenutak lijepi
tijek misli koje smo bile uhvatile.

A gdje smo ono stale? Nisam znala

nakon što se, po tko zna koji put,
odvio taj obično-neobični, uvijek
iznova divni gradski prizor. Ne vidim
ga često jer u te ure uglavnom
nisam u Gradu.
Ali krenut ćemo od početka, barem
onoliko koliko sam uspjela zagrebati
ispod površine i one šture biografije
u to za takav život i opus premalo
vremena. Ali kad znaš da je od svog
dana netko izdvojio za tebe cijelo
jutro – realno je jako puno vremena.

21
22
Dočekala me u ateljeu koji je za mene jedno od najljepših mjesta unutar
zidina – sve se šareni od motiva i umjetnosti, sve je puno duše. Grana puna
osušenih cvjetova bugenvilije, zeleni baršunasti kauč, mala dječja kolica,
oslikana daska skrivena iza niza platana, ogledalo s najljepšim okvirom koji
ćete vidjeti, kušini, katalozi s izložbi, knjige... Sve ima svoje mjesto i svoj
razlog. Atelje je Romanino prirodno mjesto, ono u kojem je i počela. Jedno je
vrijeme galerija bila tu gdje sada i jest, a Romana je slikala na gornjem katu.

“Ma viđi, opiturala je prozore samo da ih ne mora prat”, komentirale su

susjede s kata prekoputa kad je mlada umjetnica oslikala prozore studija u
Ulici Marojice Kaboge. Umjetnošću i vlastitim poslom nije se lako baviti ni
danas, a kamoli u vrijeme kad je Romana započinjala karijeru.

Ođe je bilo poduzeće Arhitekt i ja sam sebe isprovala, iza srednje pa do

akademije kad je bila pauza. Biće nije bilo solada, to je bio razlog. I onda
sam išla radit. Radila sam k’o tehnički crtač sedam mjeseci, trideset dana.
Mjesec je imao 31 dan. E, više ja nisam mogla i rekla sam sebi da nikad više
u toj grupi. Ja to ne mogu. A moglo mi je bit da ne mogu! Pa ću bit gladna, ali
ću, ako treba, žalima sebe prehranit i crtat. A onda poslije, kad sam dobila
Kiku, onda sam isto promislila da jedno dijete ja mogu, s mužem ili bez njega.
Nesigurno je bilo i onda, kao i sad. A već s drugim sam mislila... hoću li moć?
Tako da ima i te vage u životu.

Zanimalo me u kojoj su mjeri događaji u privatnom životu utjecali na smjer

stvaranja. Svi smo od krvi i od mesa i ničija umjetnost ne nastaje u vakuumu
nego je njezin nastanak (ili nenastanak!) proizvod vrlo specifičnih situacija
u kojima se ljudi zateknu. I tu se, baš u toj ravnoteži, ispoljava ta golema
potreba za stvaranjem.

Kad sam rodila prvo dijete... Inače nisam ambiciozna, ali... Kad sam Kiku
rodila, odjednom me uhvatilo... Da ja sad živim samo s pelenama – a onda
su bile pelene koje su se prale na ruke – i... ništa drugo? Rodila sam i za tri
mjeseca otvorila novu izložbu. Na izložbi su još mokre slike bile. E, tu me
uhvatio neki bunt. A bio mi je najljepši dan u životu kad sam je rodila.

Jedna lutka koju sam u toj fazi nacrtala je... ma očajna! Nešto ružnije nisi
vidjela. Ali ja sam uvijek crtala one starije lutke, nećeš mi donijet’ Barbie. Kad
vidiš te stare lutke kod mene, svi se naježe kakve su. Ta lutka što sam je
napravila... ima glavu, kosu, oči neke grozne. To je od te prave lutke što je ja
doma imam. Ruka i stomak je Stradun. Stradun je otvoren, a ruka je poderana
i teče krv. Drugi ljudi koji su normalni, oni misle „rodila, sve lijepo, divno“, ali
tebe goni nešto drugo.

A prije nego što se rodila... Otvarali su se hoteli na Babinom kuku. Trebale su

tamo biti tri ili četiri moje tapiserije. Od mjesta gdje živim do Babina kuka nije
bilo autobusa. Svako jutro Jagoda Buić dolazila je po mene, vraćala sam se
pješke onim neasfaltiranim putem, po kaldrmi. I rekla sam da neću rodit dok
se hoteli ne otvore. I stvarno, Kike se rodila dva dana poslije otvaranja hotela.
I onda je došla ta ambicija i otvorila sam izložbu za tri mjeseca. Slikala sam
po noći. Kike je spavala. Nisam imala nikoga tko bi je čuvao, a muž mi je bio
na brodu. Čuvala sam je sama i svugdje je vodila u kolicima.

23
Iz današnje perspektive, kad nam je dostupno sve i svatko iz bilo kojeg
kraja svijeta, gotovo je nezamislivo koliko je truda trebalo za nešto poput
nabavke materijala. Nije bilo klik, klik i stiže poseban kist iz Francuske ili
Kine, vuna iz OPG-a ili platno kvalitete, dimenzije i vrste koju poželiš.

Ja sam doma pituravala vunu, nije ni vune tada bilo. Parali smo pa pituravali
vunu iz neke tvornice u Bilećoj. Imali smo velike teće, ono... kao vještice!
Jednom je došla jedna strankinja, našla me tamo gdje sam tada živjela, u
Uvali. U vrtu sam imala veliku teću i rešo i ta je gospođa došla sa štapom.
Imala je galeriju slika u San Franciscu, zvala se Wengler. I ona mene nađe!
A ja k’o vještica. Prije je bilo tih ljudi koji su dolazili baš jer tebe traže. I
zamisli... nađu te.

[... ] Prije u životu nije bilo ništa, bila je olovka, ako je bila, i bio je pakpapir.
Onda mi danas kažu: “Uči djecu crtat.” Evo hoću. Evo vam olovka i pakpapir
pa da vidim tko će tako crtat. [...]

Romana dobro vidi da nije crtanje glavni izazov današnjeg roditeljstva.

“Makni mobitel, makni mobitel!” Samo se to čuje. A kako će maknut kad ga

i ti imaš u rukama?

Kad govorimo o umjetnicima, svi zamišljaju genije, muze, udare groma

i neku inspiraciju odozgo, ali kad ta romantična poimanja stavimo po
strani, umjetnici su ljudi s obiteljima, imaju djecu kojoj treba skuhati,
poslati ih u školu, liječiti kad skoči febra i taj umjetnički proces treba
uklopiti u životni ritam, naročito iz ženskog kuta. A Romanin je kut bio
vrlo specifičan - situacija mlade umjetnice i majke bila je takva da je
u oba procesa, i životnom i umjetničkom, po šest mjeseci bila sasvim
sama jer joj je suprug bio pomorac.

Valjda kako sam bila sama, sve sam i morala sama. Stavila bih juhu da se
kuha (nije to išlo brzo kao danas!), išle smo u Uvalu Lapad. Djeca su bila
vani sve do 19 h, nisu se razbolijevala kao danas s grijanjem.

Sjećam se, kad sam rodila, kuća polusrušena, gradi se nešto, a došla mi u
posjet prijateljica s Akademije. Ona u taftu, donijela buket u celofanu, a ja
ne znam đe njorim! Za dvije godine dolazi opet, a ja još gore. Drugo dijete i
opet ta svila, taft... sve lijepo njegovano i krasno. A oko mene život.

Meni za slikanje treba vremena i treba mi da mi nema nikoga. Slikam jedino

po danu i dnevnom svjetlu jer su jedino tad prave boje. Zašto sam prije
uvijek rano radila? Jer sam znala da me čak ni telefon ne može prekinut i
da ni’ko neće doć. Pa onda pokucaju i kažu: „Ma radi ti, meni ne smeta.“
Ali meni smeta! Zna se da mladi ljudi nemaju vremena, a u starosti dibidus
nemaš vremena! I ne može proces ići brže. To ide kako ide. Čim te netko
ide požurit, gotovo je. Ta ravnoteža je život koji te nitko ne uči, učiš ga sam.
A opet... Nitko te ne uči da je rođenje nešto tako veliko i savršeno. A tek
unuci... Da sam znala, imala bih desetoro djece. Oni su za mene ipak svrha
svega. Bez njih ne bi valjalo ništa.

24
Imate li ideju, ikakvu, koliko ste puta naslikali Grad?

Ma ne... Jer znaš što... Ideš nešto drugo radit, a ono opet izađe Grad. Sve to dolazi
iz nesvjesnog. Onda se i sama koji put pitam: “Ma gdje sam vidjela baš takav
prozor?” Kad sam loše volje, idem na zidine i napravim samo grubu skicu. Od toga
mogu razraditi cijelu sliku. Moram imat barem neki crtež. Kad popunjavam ruku sv.
Vlaha, to ide samo... to ti ide k’o crtić. Ali to je zapravo rijetko, za ostalo ne znaš
kako će i kad. Ja sam od tih vrsta.

A kako znate kad je gotovo?

Moj je proces takav da sliku radim i onda je moram okrenut da je ne vidim. Pa

je opet vratim. Ne ide to brzo. Ima taj proces. I onda odjednom vidiš: “E, sad je
dosta.” Bila je ta jedna zelena slika. Grozna. Radila sam vani, trebalo je radit brzo
jer dani idu. Nema više vremena. Hoću li stić? Hoće li izić? Stigla sam.
A kad su slike gotove? Isto te to zabuni, misliš da je gotovo, a onda moraš viđet
je li... Pa još samo ovo... A nemoj da bude previše. Na ovoj jednoj sam mislila da
je previše teksta i cvijeća i svega. Pa sam se baš pitala je li prešarena. Rekao mi
je sin da nije. Ali ipak na i samom kraju znaš... Dođe to nekako. Ali ima isto tako
kad radiš za nekoga tko ti je drag pa onda neće pa neće! A tek po narudžbi, to je
grozno, to tek nikako.

Smijale smo se nakupinama stvari koje tako nekad izniknu u kući ili stanu (vidi
tekst o bilježnicama) i koje imaju neku svoju logiku koju drugi ne smiju remetiti.
Romana, za razliku od mene, ne govori o knjigama koje čita. Preintimno je.
Doduše, kad malo bolje razmislim, ne dijelim ni ja baš svaku lektiru javno.
Kao ono kad usele u novu kuću pa otvore ormar i kažu: “Pogledajte kako je složen!”
E, moj nije složen! [Nije ni moj baš, tješim se da je premalo mjesta.]

25
Izluđuju je oni koji knjige posude pa ne vrate, ali i kad se dira u stvari na
koje je navikla.

Možeš li mi posudit penilo? Ti meni možeš pitat i pare i sve, ali to ne. To mi
ne pitaj i to mi ne diraj.

Ali i da se cijeli ovaj gornji razgovor nije dogodio, i sljedećih bi nekoliko

rečenica bilo dovoljno. Romana je primjer kreativnosti koja se živi u
svakome danu, tijekom dugog niza godina. Nekad je lakše, nekad teže.
I nismo svi slikari, ali duboko vjerujem da svatko od nas u sebi nosi tu
neku klicu, mogućnost da se na ovaj ili onaj način (ne nužno klasično
umjetnički) izrazi. I da baš to stavlja onu životnu točku na i.

Jedna mi se poznanica nedavno požalila kako je teško kad ne znaš đe

će djeca, što će. I kaže ona meni: „Blago se vama, vi ste odma’ znali.“ Ma
nisam ja ništa znala, ja sam samo gurala svoje. Kažu: „Lako je tebi, ti radiš
ono što voliš.“ Pa ‘ko je tebi kriv? Što se nisi izborio?

Ili „I ja sam tako voljela crtat, ali nije bilo za školu. Pa k’o da sam ja imala za
školu? E, ali što da ja sad objašnjavam?“

NEMOJ SE BRANIT DA NISI KREATIVAN,

TREBAŠ NEŠTO POČET.

26
- Ja ne pišem, ili pišem bilo što… Ali ne mogu nać ništa.
- Mislite li da su svi s umjetničkom crtom malo…
- Ćaknuti?
- … neuredni?
- Ne neuredni, nego da su dobro lupnuti.
- A to je ok… Mora tako bit, ja barem mislim, ali imate li kolega koji su organizirani,
uredni?
- Da, da. Imala sam kolegu. On je mogao nešto napravit, nacrtat... u večernjem
odijelu!
- U čemu vi radite?
- Ne d’o ti Bog! Ja se inače uvijek izmaćam. Recimo ova sad izložba s velikim
platnima. Ustvari je to pos’o. Lancun na pod, krpe na pod. Unutra kad radiš. A
vani, radila sam vani. Dopoteži, prekrij stol, prekrij pod pa onda zapuše vjetar. Ali
mislim da su umjetnici više ne… neuredni nego ćaknuti. A možda i nije tako nego
ja govorim po sebi. Ali svak’ je drukčiji, što ću ja sad. Nemoj me da sam u okviru
i u kalupu. To će bit tako, kažeš? E, neće bit tako! Ne da me to nervira nego mi
jednostavno smeta. Ali znaš što… Nisu ni ti drugi ljudi krivi što su drukčiji, a ti si
drukčiji.
- Svi su drukčiji samo… Drukčiji do jedne mjere ide, a preko te mjere ne.

27
 JELENA PERVAN
Jelena Pervan književnica je za djecu. Za sebe će reći da je većinu života provela
stvarajući priče, a iz njezinog su pera izletjeli Mrljek i Prljek, Hrkalo, Pjegava Iva,
Pudingo, Tonka, sutrići i mnogi drugi šašavi likovi koji su postali važan dio života
Jeleninih malih čitatelja. S djecom se druži na pričaonicama i literarnim radionicama
u školama, knjižnicama i vrtićima, ali i u svojoj Kući od priča u kojoj za njih organizira
radionice pisanja i stvaranja priča.

A sad kad znate sve službene informacije, reći ću vam i da su Mrljek i Prljek u
našem slučaju odigrali presudnu ulogu u tome da palac prestane tražiti svoj put
k ustima i da je Jelena redoviti primatelj ovih redaka koje vam u ovom ili onom
formatu šaljem. Jedna od #Familije, a takva meštrinja od književnog zanata. A u
tekstu koji slijedi i više ga nego velikodušno dijeli s nama.

28
PRIČE - SVUDA
I U SVEMU
Stvaranje priča moj je poziv, ali i vrijedan dio moje svakodnevice. U pričama se
najčešće odmaram, punim ili praznim nakon napornog dana. Želim s vama podijeliti
jednostavne igre i metode koje će svakodnevicu ispuniti pričama. Jednostavnim i
osobnim. Neke od njih osmislila sam sama, a neke sam ponijela s različitih edukacija
i radionica. Sve su isprobane i sve ih jako volim, a nekima od njih zajedničko je da
se čuvaju u sasvim posebnoj bilježnici.

Ono što se danas popularno naziva journalingom, u mom se djetinjstvu zvalo

bilježnica svaštarica. Bila je to najljepša, šljokičasta ili posebno ilustrirana bilježnica
koju bih obično dobila kao rođendanski poklon, a onda je ispunjavala crtežima,
najljepnicama, mislima, švrljotinama, uspomenama i crticama iz svog života. Sve
su to bili komadići puno većih priča koje su se u meni gradile. Danas bilježnicu
svaštaricu koristim i u svom radu s djecom i u svakodnevnom životu i uvijek iznova
svjedočim njezinoj snazi i čaroliji da ni od čega stvori priču.

NEŠTO SAMO ZA TVOJ GUŠT

Skokni do knjižare i pronađi najljepšu bilježnicu, onu koja vrlo vjerojatno ne vrijedi
tih para, ali te vuče da je otvoriš i u nju svakog dana pospremiš barem jednu
čudesnu misao, uspomenu ili crticu iz života.

Kad si već u knjižari, pronađi i onu jednu savršenu kemijsku, tanku, gelastu, debelu,
crnu, zelenu, onu s kojom slova izgledaju ljepše i misli izlaze lakše.

Ovo nije dnevnik, već prazan prostor spreman da primi sve što mu želiš i možeš
dati. Ne traži od tebe ni dosljednost ni urednost, a nije ga briga ni što bi jednog
dana pisala, drugog švrljala, a trećeg kidala stranice.

Privlačna bilježnica i kvalitetna olovka ponekad su dovoljne da pokrenu kreativni

proces, ali za slučaj da ti zatreba poguranac, evo nekoliko ideja za stvaranje.

29
VREMEPLOV IZ ŠALICE KAVE

Odaberi jedan miris ili okus koji te vraća u djetinjstvo. Miris jutarnje kave, svježe
oprane posteljine, maminog parfema, okus drobe*, palente s jogurtom, bakinih
fritula, vrtićkog griza...

Na sredinu papira nacrtaj odabrani predmet i oko njega ispiši sve asocijacije,
uspomene i misli koje ti dolaze dok razmišljaš o njemu. Svoje misli možeš skicirati
ili ispisati.
Uživaj u ovom malom vremeplovu u neka davna vremena.

*Droba je naziv za starinsko jelo u kojem se komadići starog kruha zalijevaju

bijelom kavom ili kakaom. U drobi se obično uživalo uz prisustvo bake i dide.

POPISI

To do liste dio su naše poslovne i privatne svakodnevice, ali stvaranje popisa

može biti prilično opuštajuće i zabavno iskustvo, kao i prilika za osluhnuti duboke
želje i potrebe vlastitog bića.

Evo prilike za napraviti popis kakav prije nikad nisi pravilan poput deset omiljenih
začina, pet najmirišljavijih krema za ruke, osam najodvratnijih smradova, šest
najljepših načina ulaska u san, sedam najdubljih želja, šest najčudesnijih trenutaka
u životu i sl.

Popise možeš ispisati ili nacrtati.

MOJ DAN

Dani su nam uglavnom tako užurbani i kaotični da pravu refleksiju na ono što se
s nama događalo od jutra do večeri rijetko kada uspijemo napraviti. Ovu vježbu
često radim s djecom na radionicama kada osjetim da nam svima treba malo
uzemljenja i povratka u sebe.

Skiciraj jedan svoj dan, današnji ili prethodni, u desetak sličica. U tom prikazu neka
se nađu tvoji glavni obroci, susreti s ljudima, konkretni zadatci s posla i aktivnosti
u slobodnom vremenu. Dok crtaš minijaturice svog dana, razmisli koliko su ti prijali
današnji obroci i koliko su ti prijali susreti koje si ostvarila. Koliko si trenutaka u tom
danu bila zadovoljna, a koliko frustrirana i umorna.

Ako osjetiš potrebu, skiciraj i jedan savršeni dan. Onaj u kojem si jela sve što
si željela, u kojem si susrela ljude kojima se najviše veseliš, radila posao koji te
ispunjava i navečer u krevet otišla s mirom u srcu. Kao u onoj dječjoj rješavalici,

30
pronađi razlike i razmisli o njima. Kako sam?

Najjednostavnija pitanja uvijek traže najkompleksnije odgovore, a ovo je pitanje jedno od takvih.
Kako sam? Kako sam zaista? Sjećaš li se kad si i kome zadnji put iskreno odgovorila na to
pitanje?

Evo prilike da to učiniš u sigurnom okruženju i onako kako želiš. Riječima, crtežima, švrljotinama...

Na isto pitanje možeš odgovoriti i jednom zanimljivom vježbom koja se koristi u likovnoj i
ekspresivnoj terapiji, a polaznici mojih radionica jako je vole.

Pogledaj se u ogledalo i promotri svoje oči, usta, obraze, svoje bore i energiju. Zatim zatvori oči i
nacrtaj svoje lice, bez gledanja u bilježnicu, nastojeći prenijeti emociju koju si vidjela u ogledalu.
Ispod crteža ostavi samo jednu riječ koja opisuje tvoje trenutno stanje.

NEŠTO ZA EKIPU
(za ovu igru nije potrebna bilježnica svaštarica)

Priče se uglavnom zapisuju u osami, ali događaju se uvijek u društvu. Svaki susret s drugom
osobom jedinstvena je priča, a neki susreti postaju neizostavni narativi naših života.

Ovu igru s djecom na radionicama često igram, a isprobala sam je i na nekoliko kućnih druženja s
odraslima i uvijek nas je odovela ili do najglasnijeg smijeha ili do najveće emocije. Caka je u tome
da nikad ne znaš u kojem će smjeru otići, a upravo je to čini posebno zanimljivom.

Pripremi desetak jednostavnih predmeta poput šalice za kavu, češlja za kosu, čarape, knjige,
paketića žvakaćih guma, flastera i sl. Svatko od okupljenih neka odabere jedan predmet koji
ga na prvu privuče i s kojim osjeća neku poveznicu. Dajte si pet, šest minuta da razmislite o
tom predmetu i smjestite ga u neku osobnu priču. Kad osmislite priče, ispripovijedajte ih pred
grupom.

31
NEŠTO ZA MALIŠE

Ne moramo biti pisci da bismo dopustili pričama da grade našu stvarnost i stvarnosti
da oko nas gradi priče. Djeca to intuitivno znaju jer uz priče uče o životu i ljudima
oko sebe, upoznaju svoje bližnje i njihovu prošlost, u pričama se odmaraju i smiruju
pred spavanje i u pričama pronalaze inspiraciju za svakodnevnu igru i zabavu.

Ovo su neke od igara koje djecu vode u priču, a mogu poslužiti i kao poticaj za
kreativno zbližavanje cijele obitelje. Starija ih djeca mogu zapisivati u bilježnicu
svaštaricu, a s mlađom mogu biti dobar poticaj za razgovor.

NEOBIČNA PITANJA

Potakni djecu da se pitaju sasvim neobična pitanja: “Zašto breskva ima dlake?”,
“Kakvog je okusa oblak?”, “Koliko puta u životu puhnemo nos?” A onda neka na ta
pitanja daju još neobičnije odgovore.

ZBROJITE PRIČU

Neka dijete nacrta životinju koju voli i hranu koju baš ne voli. Između ta dva crteža
neka stavi znak zbrajanja, a iza drugog crteža znak jednakosti. Kakve se neobične
ideje za priču mogu izroditi iz takvog zbroja? Lav koji je jeo previše graha pa se
napuhao i odletio u nebo. Riba prokulica koju su svi izbjegavali jer je smrduckala.
Ideja je mnogo, a starija djeca mogu ih, ako žele, dalje razraditi u formi priče ili
stripa. Mlađi mogu pripovijedati ili uprizoriti priču.

TAJNI JEZIK

Neka za svako slovo abecede dijete osmisli novi znak. Od znakova može sastavljati
tajne poruke koje ostali ukućani trebaju dešifrirati.

NEPOSTOJEĆE RIJEČI

Moja omiljena igra kojoj malo koje dijete može odoljeti. Neka dijete osmisli sasvim
nove riječi za već postojeće predmete ili za nešto što uopće ne postoji. Za svoje
riječi neka napiše i jednostavna objašnjenja ili neka ih nacrta.

ČITAJ IM

Vjerujem da nema potrebe ponavljati koje su to sve dobrobiti čitanja za djecu, ali
ono što uvijek valja spomenuti je da, ako su priče dio vaše obiteljske svakodnevice
i ako svojoj djeci čitaš priče, nemoj stati onog trenutka kad krenu u školu i nauče
samostalno čitati.

Nastavi čitati svojoj djeci, dok god te budu željela slušati. Čitaj im i potakni ih da
oni čitaju tebi. Jedna kratka priča dnevno može okupiti cijelu obitelj i biti snažan
poticaj za susret i stvaranje odnosa. Ovu vrijednu priliku za zbližavanje ne treba
propuštati.

32
33
LIDIJA TOMAS
MATIJEVIĆ
34
ŽIVI...
KREATIVNO

Lidija Tomas Matijević jedna je od mojih omiljenih online osoba. Uživo smo se
vidjele samo jednom, ali osjećaj je toga dana bio kao da se znamo cijeli život, a to
je zato što baš taj cijeli život poimamo vrlo slično. Prvo što će vam kod Lili zapeti
za oko njezin je nepogrešiv osjećaj za estetiku, a kad zagrebete malo dublje
ispod površine, pronaći ćete empatičnu osobu, predanu majku, kreativku širokih
pogleda na neću reći svijet nego... postojanje.

Što nosi u glavi ispod vrlo šarmantnih šiški? E, u to ćemo zaviriti u tekstu i
fotografijama koje slijede.

35
Kreativna sam duša koja uživa u istraživanju, maštarenju, stvaranju novoga, od fotografije,
događanja, proizvoda do oblikovanja prekrasnih interijera. Često pomislim da mi je dan
i prekratak za sve ideje koje imam. Pronalazim istinsku sreću kada moja kreativnost donosi
radost drugima. Kao digitalni stručnjak i dizajnerica interijera bez problema sam strast pretvorila
u svoje zvanje. Međutim, moje je najvažnije zanimanje biti mama što znači da imam jako puno
odgovornog posla. Nemam godišnji, dane odmora, rijetko bolovanja i često od ljudi čujem: “Lili
je kreativac, njoj je lako. Ima ideja.”

I jesam kreativac. Moje misli ispunjavaju živahne ideje koje jedva čekam pretočiti u neki rad. Za
mene je kreativnost svjetionik nade koji me vodi kroz izazove sa strpljenjem, samopouzdanjem
i spremnošću za istraživanje novih puteva. Prihvaćanje teških situacija umjesto izbjegavanja
omogućuje rast, dok odmor, briga o sebi i strpljenje njeguju vrelo inspiracije unutar mene.

Kreativnost je način života i to svi imamo u sebi. Uistinu vjerujem da su svi ljudi od rođenja po
prirodi kreativni, samo nas društvo nekako oblikuje da to zaboravimo, a mi sami to moramo
njegovati u nama i pritom učiti svoju djecu da ostanu kreativna i puna ljubavi. Jer su takva po
defaultu.

Kreativnost je snažno povezana s vrlo popularnim self careom. Vjerujem da svi dobro poznajemo
taj izraz i nadam se da i primjenjujete sve povezano s brigom o sebi. Kada složimo naš život i
dnevni raspored tako da imamo dovoljno vremena za odmor, rast, igru, tada dolazi i kreativnost
i inspiracija. Trudim se svaki dan, kakav god da je, napraviti takvim da i moji klinci i ja imamo
vremena za to. To mora biti prioritet. Ta briga o sebi. To nas neće naučiti u školi. Sama sam to
naučila tek u školi života i to danas učim svoje klince.

Kada se odmaramo u krevetu, tijekom šetnje ili meditacije, tada čujemo taj glas u nama, tu
intuiciju i inspiraciju. Dolaze nam odgovori i ideje, kreativne ideje kako riješiti neki problem ili
kako nešto stvoriti.

Mi volimo klince odvesti na parcelu na kojoj planiramo sagraditi kuću. Taj mir prirode, zemlja
pod nogama i neki bi rekli ništa, a ja bih rekla sve oko nas napravi uvijek reset u našem tijelu.
Osjetimo mir. Ponekad se ljudima spava kada dođu na parcelu, a ponekad dobiju toliko ideja i
energije. Tijelo, um i srce sami znaju što nama treba, samo trebamo osluškivati i njegovati te
potrebe.

Kreativnost nije produktivnost! Prava kreativnost ne može procvasti od pritiska i rokova. To ne

ide tako. Usporite, umirite se i osluškujte. Kada tako funkcionirate i neke zadatke koji nam nisu
dragi ili ih je jednostavno previše taj dan riješimo onako kako je za nas bolje.

Pokušat ću vam dati primjer. Kad imamo puno zadaće za školu/vrtić s klincima, pokušamo to
odraditi na zabavniji način. Mlađem klincu obavezno uključim boje u zadatak jer osjećam koliko
voli crtati (iako se na vani čini da mu ne ide, on izrazito dobro poznaje, osjeća i vidi boje). Za
njega, uz boje, zadatak više nije zadatak, nego opuštanje.

36
37
Vježbajmo prepoznavati kreativni potencijal u svemu što radimo i vježbajmo
prihvaćati ga kao važni dio identiteta i načina života. Kada tako doživljavate
svijet i stvari oko sebe, kao da ste nahranili dušu. Naučite i druge, pokažite im
bolje, učite klince.

VAŽNO JE DIJELITI SVE DOBRO ŠTO ZNAMO JER TO

OSTAVLJAMO GENERACIJAMA KOJE DOLAZE.

38
Kada stariji klinac npr. dobije neki zadatak iz Povijesti, pokušam na kraju zadaće pronaći
zanimljivi online video. Danas je tehnologija toliko napredna da postoji beskrajna količina
zanimljivog sadržaja. Moramo to iskoristiti i gledati na stvari, svakodnevicu i školske zadatke
na drugi način.

Što kada moji klinci žele pojesti 700 g mesa koje ni ne stane na jednu tavu? Kuhanje za
dva dječaka u razvoju zna me izluditi i, kada se ulovim u tom raspoloženju, stavljam pauzu
i pronalazim drugi, bolji način. Skuham jelo za dva dana da si odmah pomognem, zamolim
baku za pomoć, naručim hranu ili pustim starijem klincu da sam skuha večeru i pozove
prijatelje. (E, to se zove kreativno rješenje! op. ur.).

Hrana je uvijek finija u društvu ili kada upalite svjećice na stolu, stavite jedan cvijet pa imate
osjećaj da ste u restoranu. Ili ako ste sami, uključite omiljenu seriju. Za vrijeme obroka ja si
npr. puštam edukacije o sadnji vrta.

Sve što radite, neka vam bude zabavno. Ovo nije uvijek moguće i često nije lako. Moramo
odraditi sve zadatke i tek nakon toga pronaći vrijeme za odmor ili za stvari koje nas opuštaju.
Opuštanje vodi do inspiracije i kreativnosti i tako u krug.

Razmislite kako možete vježbati i njegovati kreativnost, a za buđenje kreativnosti nužna je

promjena mentaliteta. Evo kako.

POTRAŽITE INSPIRACIJU SVUGDJE - kreativnost može biti potaknuta bilo čime oko vas. Radi
se o promatranju, znatiželji i volji da crpite inspiraciju iz svakodnevnih iskustava, predmeta,
razgovora i interakcija. Ne tražite posebne prilike, prilika je uvijek ispred vas.

VJEŽBANJE KREATIVNOSTI - to je kao trening. Vježbamo mišiće, vježbajmo kreativnost!

Uključivanje kreativnih aktivnosti u vašu svakodnevnu rutinu može pomoći u njegovanju vaše
kreativnosti. To bi moglo uključivati pisanje dnevnika, crtanje, brainstorming ili njegovanje
hobija poput kuhanja, vrtlarstva itd. Ja znam šetati, posjetiti neka omiljena mjesta, muzeje
ili otići u prirodu.

RJEŠAVANJE PROBLEMA - kreativno razmišljanje važno je za rješavanje problema u

svakodnevnom životu. Bilo da se radi o pronalaženju novih načina organizacije prostora,
pronalaženju inovativnih rješenja na poslu ili rješavanju sukoba u odnosima, kreativnost
vam može pomoći da pristupite izazovima s različitih kutova.

PRIHVAĆANJE NESAVRŠENOSTI - kreativnost često uključuje preuzimanje rizika i činjenje

pogrešaka. Prihvaćanje nesavršenosti omogućuje eksperimentiranje i rast bez straha od
neuspjeha što dovodi do inovativnijih rezultata.

SURADNJA I DIJELJENJE - suradnja s drugima može potaknuti nove ideje i perspektive.

Suradnja na projektima ili dijeljenje vašeg rada s drugima može pružiti vrijedne povratne
informacije i poticaj pritom potičući daljnju kreativnost. Osmislite sami neku radionicu, može
i unutar obitelji ili s prijateljima.

SVJESNOST I PRISUTNOST - biti prisutan u trenutku može poboljšati kreativnost omogućujući

vam potpuno uranjanje u svoja iskustva i okolinu. Prakse poput meditacije ili jednostavno
uzimanje vremena da cijenite ljepotu svakodnevnog života mogu izgraditi kreativniji
mentalitet.

39
mirna sentić
40
obične namirnice
pod nutri-
povećalom

U našim se kuhinjskim ormarićima i hladnjacima često kriju naizgled obične

namirnice od kojih uglavnom ne očekujemo puno. Nek’ se nađe malo pilećeg filea
u zamrzivaču, vrećica slanutka ili leće u ormariću i svakako kutija do dvije jaja u
hladnjaku. Što ćemo točno s njima, ne znamo, ali nije ni važno . Uvijek su tu, kao
neki moderni čuvari ognjišta.

Mirnu sam zamolila da nam ih stavi pod nutricionističko povećalo, a nekoliko

ideja za obično, a opet kreativno u kuhinji upravo s tim namirnicama dijelim s
vama u nastavku.

41
Mir, sloboda, usporeniji ritam, druženje s prijateljima, ručak kod roditelja, šetnja
u prirodi, izlet... U zraku možda miriše vikend? Omiljeni dio tjedna za ugodu,
opuštanje i odmak od svakodnevice. Rutina, koliko god bila važna za disciplinu i
radne navike, zahtijeva nekad i bijeg od istoga. Vikendom i hrana miriše drugačije,
osjetila drugačije rade, a upravo zato što napokon imamo vremena za to.
Što imaju zajedničko piletina, jaja, mljeveno meso, grahorice i i jabuke? Na prvi
pogled ne mnogo.

Ali možemo reći da se tijekom tjedna nalaze u gotovo svakom kućanstvu

pritom ulazeći u skupinu evergreen namirnica od kojih možemo stvoriti jednako
tako evergreen jela. No, što ako napravimo korak dalje? Što ako iste namirnice
napravimo u novijem ruhu, s produbljenim znanjem o boljim načinima za naše
zdravlje? Hajdemo te obične namirnice, koje se nalaze u gotovo svakom hladnjaku
ili kuhinjskom ormariću, izbliza pogledati kroz jedno nutri povećalo.

PILETINA
Tako jednostavna, svakodnevna i omiljena namirnica s bogatim nutritivnim
profilom. Gotovo 80 % kalorijske vrijednosti piletine pripada proteinima, dok 20%
pripada mastima. Očigledno je niskomasna namirnica koju preporučujemo svim
dobnim skupinama (kao i cijelu skupinu peradi), no najviše je preporučujemo iz
gledišta izvora proteina i postizanja „zdrave“ i pravilne sitosti. Proteini u piletini
su kompletni i lako probavljivi, upravo jer mišićna vlakna kokica i nisu tako jaka
i razvijena kao što su recimo kod goveda. No, osim proteina i masti, smjestilo
se tu i vitamina B skupine, vitamina D, cinka i željeza što ovu namirnicu dodatno
nutritivno uzdiže. Ne zaboravimo i jedan popularni dodatak prehrani koji se nalazi
u kostima i nogicama koke, kolagen. Ključni gradivni protein koji će se dugim i
sporim kuhanjem (58 - 70 °C) polako smještati u vodu koja ga oplahuje i stvorit
će juhu, temeljac i najnutritivniji dio kokice. Preporuka tijekom pripreme piletine je
sljedeća: pazite na sigurnost i dovoljnu termičku obradu namirnica zbog dragog joj
mikrostanara iz roda salmonella, a kada birate jela s njom, oni dijelovi bliži kostima
bit će slađi, mekši i tražit će nešto dulju termičku obradu. Neka zadatak s piletinom
bude korak dalje - recimo… sporo kuhani pileći zabatci u pivu ili vinu.

JAJA
Nastavno na koke, stigosmo i do, rekla bih, najnutritivnije namirnice svijeta, izvora
života, klice, odnosno jajeta. Bijelo ili žuto, ekološki ili kavezni uzgoj, u meko ili u
tvrdo... Sto varijanti na temu, no jedno je sigurno – što izvornije, to nutritivnije. Koje
nutrijente jaje ima, a da nisu tako poznati? Osim proteina u bjelanjku i kolesterola
u žumanjku, veliku pažnju u novije doba uzima kolin. Tako mala, a tako sitna i
bitna molekula, smještena u žumanjku, važna za izgradnju acetilkolina, fosfatidil
kolina, odnosno svih neurotransmitera. No dosta terminologije. Što te molekulice
zapravo rade? One su prijenosnici zahvaljujući kojima bolje mislimo, zaključujemo,
povezujemo i održavamo mentalni pogon. Iznimno važna molekula za svih, a
najvažnija za majke, buduće majke, dojilje i malenu djecu. Pritom uzrečica: „Svako
jutro jedno jaje, organizmu (mozgu) snagu daje“ zaista i ima pravo značenje. Jaja
na sve moguće načine značit će produljenu sitost od barem 4 sata nakon jela,
dnevni unos nutrijenata, jednostavnu pripremu i mogućnost za gotovo nebrojene
kombinacije.

42
MLJEVENO MESO
Iako se često nalazi na lošem glasu i prema njemu imamo predrasude, uopće to
ne mora biti tako. Mješavina krtih dijelova životinje, masnih dijelova i veziva znači
i najbolje iskorištavanje resursa koje imamo pred sobom. Birajte domaće i poznate
izvore mesa, sprijateljite se s mesarom i doživite mljeveno meso u nekom novom
svjetlu. Mljeveno meso junetine, svinjetine i teletine koristit ćemo za duga kuhanja
i pirjanja, guste toćeve i umake, a uz dijelove proteina i masti koji su neizostavni,
tu su željezo, kolagen, cink, vitamini B skupine i vitamin D. Nešto nježnija mljevena
mesa – piletinu, puretinu i janjetinu mmožemo koristiti kao punjenja za cannellone,
raviole ili neke nježnije oblike sarmica ili japraka. Mašti na volju s oblikom i
dimenzijom, a za kvalitetu neka se pobrine vaš mesar.

GRAHORICE
Od težačke hrane i krepkih jela, namaza, kompletiranja raznolikih salata pa sve do
vege burgera - koliki samo potencijal leži u ovoj skupini namirnica. Od prirodnih
vlakana (celuloza, rezistentni škrob), minerala (magnezij, kalcij, kalij) pa sve do
biljnih proteina grahorice osiguravaju izvor obilja vegetarijanske prehrane. Znate li
da biste barem jednom tjedno trebali imati vegetarijanski dan, a pritom ne mislim
na petak? Evo idealne prilike da ovu skupinu namirnica pripremite na novi način
i iskoračite u nepoznato. Nadimanje kao posljedica konzumacije mahunarki nije
ništa drugo nego prevelik unos vlakana odjednom. Dobra je stvar sljedeća: ako ih
konzumiramo češće, naša se crijeva na taj unos vlakana naviknu pa je kroničnom
konzumacijom nadimanje mnogo manje.

JABUKA
...kao desert. Šalim se. Može biti i ne mora, no zaista je kraljica voćnih posuda
svake kuće. Omiljenu sortu izaberite i postupno povećavajte konzumaciju. Moj je
favorit pink lady, no to može biti i neka vaša sorta u kojoj uživate i provlačite kroz
različite pripreme. Sirova je najnutritivnija, odnosno svi vitamini i minerali ostaju
svježi i isto tako stižu u naše tijelo. Kuhanjem se gube, no izostaje nešto jako
važno, a to su prehrambena vlakna ili čuveni jabučni pektin. On je taj koji ostaje u
kompotima, voćnim kašama i pireima, a osigurava vrlo važnu stvar – hranu našim
dobrim bakterijama u crijevu. Nakon takve hrane lagani smo, čišći i, ako osjećate
da vam crijeva bolje rade, sada tome znate i razlog. Iznenadite svoje bakterije
dozom pektina tako da nekoliko puta u tjednu pojedete pečenu jabuku, kompot s
cimetom ili pak smoothie na bazi jabuke.

Svaka namirnica ima lice i naličje, a etiketa uglavnom kazuje njenu nutritivnu
vrijednost, no ne i zdravstveni efekt. Taj je dio varijabilan zato što smo svi različiti i
imamo različite prehrambene sklonosti. Jedno je sigurno: svaku namirnicu možemo
pripremiti na nutritivno povoljniji način i napraviti je boljom za naše zdravlje, a za to
nam samo treba doza promišljanja i kreacije.

43
re ce p ti

44
naši vikendi
od običnoga
- neobično
Blago se tebi, ti voliš kuhati.

Često mi to kažu. I istina je. Volim isprobavati novo, volim vidjeti što će uvijek
jedan te isti set sastojaka ovaj put promjenom jedne ili više varijabli dati drukčije.
Ali da vam iskreno kažem... Nakon ovoliko godina isprobavanja, nakon restorana i
take-outa, nakon toliko kuharica, i meni kuhanje od ponedjeljka do petka zna teško
pasti.

Kad dobijemo poziv od familije za ručak usred tjedna, objeručke prihvatim. Kad
mogu, skuham za dva dana da “prikrpim” za nas dvije na one dane kad Milan
radi i jede u restoranu. Ako je baš velika žurba, i sama nekad nešto uzmem u
Pantaruliću. Jer razlika je od neba do zemlje kuhati polako, opušteno, kad imaš
dovoljno vremena i na one dane kad je ručak još samo jedna stavka na to-do listi.

Jedno smo vrijeme bili upali isključivo u to kuhanje po zadatku. Nije bio dobar
feeling. A onda jednog vikenda nismo bili u nabavci. U hladnjaku je bilo svega, ali u
mojoj glavi nije bilo plana. I korak po korak, složila sam njoke koje ćete pronaći par
stranica dalje. Opet je bilo lijepo, zanimljivo, mirisno i s dozom onoga iščekivanja
kako će se sve spojiti.

Preko tjedna i dalje kuhamo pomalo kaotično, stihijski, u žurbi. Takav nam je tempo
općenito. Ali u zadnje vrijeme vikendima izmišljamo nešto novo. Red šetnje, malo
dječje igre i neki novi ručak ili marenda, često od vrlo običnih sastojaka. Sasvim
dovoljno da se napune baterije za sljedeći zbrčkani tjedan.

45
46
LEPINJICE S
MLADIM LUKOM
Puno se govori o pojmu kulturne aproprijacije ili prisvajanja u kontekstu hrane.
Nekad mi cijela debata izgleda bez veze (nek’ svatko kuha što hoće, zaboga), a
nekad i razumijem zašto se ljudi ljute. Lakše je razumjeti iz vlastite perspektive.
Kad netko npr. napravi brodet s nekom užasnom zamrznutom ribom kakvu ne bi
ni pas s maslom pojeo, kako kaže moja baba, ili kad u taj brodet ubace korijander
(oba sam primjera vidjela na internetu). Kad vidimo nešto tuđe što ne poznajemo
i ne znamo točno kako bi trebalo izgledati i kako bake stoljećima rade, onda nam
je pomalo svejedno i nije nam jasno čemu tolika strka. Kad se uhvatim u tom
razmišljanju stila da koga briga, sjetim se korijandera u brodetu pa mi je lakše
sagledati tuđu perspektivu.

Naišla sam na nekoliko recepata ovog tipa i, neću vam lagati, ne znam točno
kako bi ovo u originalu trebalo izgledati jer nisam nikad bila u Kini ni ugrizla
pravu palačinku s mladim lukom. Verzija koju ovdje nudim spoj je dva-tri recepta
i sretnog slučaja da sam baš tada u kuhinji imala viška startera za sourdough.
Ako ga nemate, slobodno zanemarite. Dajte palačinkicama dovoljno vremena za
dizanje u pojedinim koracima, glutenu treba vremena da razvije svoju mrežu.

TIJESTO
400 g glatkog brašna
240 ml vode
100 g ostatka startera za sourdough
1 žlica ulja
8 g soli

PREMAZ
30 g brašna
100 ml ulja + 1 žlica sezamova ulja (pomiješati i zagrijati)
malo bijelog papra
prstohvat soli

Pomiješajte sve sastojke za tijesto i umijesite da sve spoji u glatko tijesto. Pustite ga
da odmara 30 minuta. Nakon 30 min napravite premaz. Tijesto podijelite na osam
jednakih dijelova pa svaki dio razvaljajte u pravokutnik i premažite premazom od
mladog luka. Zarolajte pravokutnik kao štrudlicu i zamotajte u oblik pužića pa opet
ostavite 15 min. Izvaljajte tijesto i razvaljajte u krug što je tanje moguće. Pecite ga
u vrućoj tavi dok lijepo ne porumeni s obje strane.

Palačinke/lepinje/whatever najbolje su dok su tople/vruće s tave – ne čekajte dugo

kad ih napravite (i ne, nisu baš za pripremu unaprijed).

47
48
49
50
JAJE NA OBLAČIĆ

Što je? Jaje!

I jaje i jest jedino što ovdje možete očekivati u smislu okusa. Teksturom je zanimljivo
jer kao da imate pečeni snijeg, a u sredini žumanjak. Nije ovo dakle baš recept,
više je isprobavanje tehnike, a rezultat je zanimljiv. Sigurno nećete/neću jajima
na oblak zamijeniti brzinsko jaje na oko, ali ova bi se pahuljasta jaja lijepo mogla
upotrijebiti gdje god vam treba poširano jaje i/ili malo wow efekta. Jaja benedict s
ovim oblačićima bila bi vrlo chic.

U svakom slučaju, treba im nešto malo da doda okusa, neki umak, salata, tost ili
nešto pikantno jer sama po sebi samo su... jajasta.

4 jaja
komadić maslaca
sol i svježe mljeveni crni papar.

Zagrijte pećnicu na 200 °C i četiri udubine na kalupu za muffine premažite

maslacem.

Razdvojite jaja – neka žumanjci pričekaju. Bjelanjke istucite u čvrst snijeg. U pola
miksanja posolite. Polovicu snijega rasporedite u četiri udubine, na sredinu u svaku
rupu stavite po jedan žumanjak i prekrijte ostatkom snijega. Po želji popaprite i
stavite u pećnicu. Pecite 6 min za donekle tekući žumanjak.

51
PILETINA U
CORNFLAKESU
S UMAKOM
OD SOJE I MEDA

52
Popularni airfryer nemam. Još. Ako ga imate, ovo bi bio odličan kandidat za tu
spravicu. I bez dodatnih gadgeta sasvim ga fino možete pripremiti u klasičnoj
pećnici kao što sam ja. Bio je to krasan vikend-ručak. Puno okusa, malo posla.

Karmen zasad nije pretjerano oduševljena azijskim okusima pa je njezina porcija

bila s manje umaka, a sve smo servirali uz najobičniju rižu i salatu od mrkve sa
sasvim laganim limunskim dressingom tako da prilozi i salata ne zakamufliraju
okuse glavnog jela.

Ovaj sigurno uskoro ponavljamo.

za 4 osobe

PILETINA
8 - 10 pilećih bataka
sol
škrobno brašno (gustin)
1 jaje
cornflakes (otprilike pola standardne vrećice)
maslinovo ulje

UMAK
3 žlice meda
8 žlica sojina umaka
6 žlica rižina octa
4 - 5 češnja češnjaka, protisnuta
1 žlica gustina razrijeđena u 3 - 4 žlice vode

Zagrijte pećnicu na 200 °C i pleh veličine pećnice obložite papirom za pečenje.

Batke pripremite kao što biste za obično pohanje. Prvo ih uvaljajte u škrobno
brašno (gustin), zatim u jaje i na kraju u cornflakes.

Složite ih na papir za pečenje i poškropite maslinovim uljem. Pecite ih 40 do 45

min, a sredinom pečenja ih preokrenite kako bi se ravnomjerno ispekli.

U dubljoj tavi promiješajte med, sojin umak, rižin ocat, češnjak i škrobno brašno
razmućeno u vodi. Temeljito izmiješajte, pustite da provri i da se zgusne.

Pečene batake samo lagano “provucite” kroz umak, poslužite toplo s rižom i po
želji s malo pikantne majoneze (majoneza pomiješana s chilli ili sriracha umakom).

53
54
njoki od
raštana
s biftekom
Ovaj recept možemo zahvaliti zakonu o neradu nedjeljom. Imam svoje mišljenje o
njemu, ali zadržat ću ga za sebe. Uglavnom, priča ide ovako. Dan prije kuhala sam
patate i ostalo mi ih je viška. Dan poslije (nedjelju) imala sam malo raštana (raštike)
u frižideru. Skuhane patate vukle su me na njoke, a ako mogu njoki od špinata
(stara gastro stvar), zašto ne bi mogli i od raštana?

A onda me krenulo, pregledala sam sve što ima u hladnjaku i zamrzivaču pa došla
do kombinacije koja slijedi. Istina je, dakle, da se kreativnost rađa iz ograničenja.
Ovaj sam put bila ograničena sadržajem hladnjaka (koji, ruku na srce, taj vikend i
nije bio loš – nemam baš uvijek spremne pečene cherry rajčice). Da je butiga bila
otvorena, sigurno mi ne bi na kraj pameti bilo praviti ovakve njoke, ali… kakvo
iznenađenje. Probajte tu bazu i vi, a drugo mijenjajte… prema onome što ima u
vašem hladnjaku.

za 4 osobe (ili 3 jako gladne)

NJOKI
500 g skuhanog krumpira i raštike (zajedno, omjer nije presudan, samo neka
raštika bude bez jako vlaknastih stapki jer njih nećete moći propasirati)
1 jaje
50 g rastopljenog maslaca
1 žličica soli
200 – 250 g glatkog brašna (bolje 200 ako možete umijesiti)

Prilog
300 g pečenih cherry rajčica (pecite ih otprilike 45 min na 180 °C s malo maslinova
ulja, to možete i dan prije)
50 g maslaca
3 češnja češnjaka
1 žlica vrhnja za kuhanje
350 – 400 g bifteka ili ramsteka ili nekog drugog mesa
svježe mljeveni crni papar
parmezan/grana padano za posluživanje

55
Umijesite njoke: na radnoj površini rasporedite brašno, u sredinu propasirajte
krumpir i raštiku pa dodajte i jedno jaje, sol i maslac. Nježno umijesite tijesto – što
manje trljate i pritišćete, to će njoki biti finiji.

Podijelite tijesto na četiri jednaka dijela, izvaljajte ih u kobasicu pa je narežite na

komadiće. Njih oblikujte u loptice i prevucite preko vilice ili daščice za njoke.

Stavite vodu u veliki lonac, obilato posolite i pustite da provri. Ubacite nekoliko
njoka (ne pretrpajte lonac) i pustite ih da se kuhaju dok ne isplivaju na površinu.
Kad isplivaju, ocijedite ih i izvadite na tanjur.

U međuvremenu ispržite biftek kako volite. Mi smo imali kombinaciju medium i rare
jer nas ima s različitim ukusima, a potom ga narežite na trakice.

U tavi zagrijte malo maslaca, na njemu prepržite češnjak pa ubacite kuhane njoke,
nek se oblože maslacem. Dodajte meso, rajčice, vrhnje za kuhanje pa ostavite
sastojke na vatri još 1 minutu, da se sastojci sljube.

Kušajte, po potrebi još začinite i poslužite toplo posuto parmezanom ili grana
padanom.

56
57
58
mega palačinka s
karameliziranim
maslacem
i jabukama
Ove debele palačinke (tzv. dutch baby) gledam već godinama, ali nikako ih se
uhvatiti. Ne znam zašto s obzirom na to da su u pitanju najobičniji sastojci koji se
samo… napušu na neobičan način. Dutch babies mogu biti prazne, mogu se raditi
s voćem (bobičasto voće, jagode, borovnice, banane, jabuke itd.), čokoladom ili
karamelom, a vidjela sam i neke slane verzije sa sirom, rikulom i slaninom/pršutom.
Mene je privukla ideja orašastog smeđeg maslaca (s njim je sve bolje) i najobičnije,
skromne jabuke koja, osim ako nije neka megaturbosupersočna slatka i hrskava
sorta, uglavnom čami u našoj zdjeli s voćem.

Za ovu sam dutch baby tog vikenda imala dvije pomoćnice koje su zdušno pomogle
pri pripremi, ali i pri čišćenju tanjura.

Jedini važan element jest da imate prikladnu tavu ili pleh koji možete jako zagrijati.
Tko duže vremena čita moje retke i prati recepte, sigurno je primijetio koliko volim
ovu svoju crnu tavu od lijevanog željeza. Jedna od tri-četiri kuhinjske investicije
za cijeli život.

75 g maslaca
3 jaja
100 g brašna
180 ml mlijeka
40 g šećera
prstohvat soli
1 vanilin šećer
malo kardamoma i cimeta
čep ruma
1 veća ili 2 manje jabuke, oguljene i narezane na tanke kriške

59
Najprije napravite smeđi maslac: stavite ga u lonac sa svijetlim dnom tako da vidite
što se unutra događa. Kuhajte ga na laganoj vatri dok “mrvice” u maslacu (to je
zapravo mliječni dio maslaca) ne posmeđe. Čim se to dogodi, prelijte maslac u
zdjelicu ili staklenku kako vam ne bi izgorio.

Pećnicu zagrijte na 220 °C i neka se u njoj grije i tava od lijevanog željeza.

U međuvremenu pripremite smjesu: u blender stavite jaja, brašno, mlijeko, šećer,

sol, vanillin šećer, začine i rum. Na kraju umiješajte i maslac.

Izvadite vrelu tavu (pažljivo!) iz pećnice, premažite je komadićem maslaca, jabuke

rasporedite u jednom sloju i prelijte smjesom za palačinke.

Pecite 15-ak minuta, dok se rubovi jako ne napušu. Pospite po želji šećerom i
poslužite toplo ili ohlađeno. Obje su verzije u redu, samo palačinka ne smije biti
prevruća. Malo strpljenja dobro će doći.

60
61
62
63
64
65
66
sasvim
posebna
bilježnica
U naših 40 m2 svako malo iznikne neko brdašce knjiga na određenu temu. Kad to
raspremim, grupiram iz ovog ili onog razloga bilježnice pa onda recimo tanjure i
keramiku po određenoj logici/tematici/potrebi. Nekad se u kupaonici pojavi hrpica
određenih proizvoda, a ono što sa sigurnošću najviše izluđuje mog dobrog muža
jesu nimalo kreativne hrpice robe koje u žurbi ostavim u spavaćoj sobi. Nisam na
njih ponosna i tješim se da ih više neće biti kad budemo imali prikladan ormar.

Ali… čitajući Jelenin tekst o bilježnici svaštarici, sjetila sam se da među mojim
bilježnicama koje su upravo tim nekim kreativnim grupiranjem završile na hrpi
postoji i jedna sasvim posebna. Ako malo bolje promotrite fotografiju, sigurno ćete
je ugledati. Ta je bilježnica već nekoliko godina prazna. Čeka neki svoj trenutak i
sadržaj.

Kupila sam je po preporuci jedne Davorke, drage mlade žene koju godinu starije
od mene koja je prije nekoliko godina sa mnom počela online učiti francuski. Bila
je uvijek željna znati više, prepuna pitanja. Pričala mi je o svojim parfemima, o
posebnim predmetima koje je toliko voljela. Iako je bila tek na početku učenja,
francusku je kulturu istraživala i sama, bez moje pomoći pa bi me povremeno
iznenadila i nečim što ni ja ne znam. Pokazala mi je jednom prilikom jednu bilježnicu
koja je imala ilustracije izvana, na rubovima papira. „Vidi ovo!“ rekla je sa sjajem u
očima istinskog estete i kolekcionara. Dijete iz obitelji papirničara (tj. ja) moralo je
doći i do svog primjerka. Zajedno smo se smijale toj mojoj impulzivnoj narudžbi.

A onda se na jednom satu Davorka nije pojavila. Samo tako, nije je više bilo. Javila
mi je to jedna njezina poznanica koja nas je i spojila.

Ta je moja elegantna bilježnica još uvijek prazna. Svaki put kad je vidim, mislim
na tu tako mladu ženu koje više nema i na to kako ta njezina bilježnica zaslužuje
neki poseban, neviđen sadržaj. A možda samo, baš njoj u čast, zaslužuje da bude
svaštarica, puna neurednog, zbrkanog i ponekad stihijskog… života?

67
Posca - markeri s kojima kartonske
kutije postaju... letjelice. Odredište?
Svemir!

68 Dubrovnik, Iva Vojnovića 14a, Dubrovnik

Libertina
Pretplata na magazin
www.damijenestoslatko.nl

69