Kako govoriti da bi tinejdžeri slušali, i slušati što tinejdžeri govore, Adele Faber i Elaine

Mazlish.

Adele Faber i Elaine Mazlish.

Prevela IRA WACHA-BILICIC.
Zagreb, 2006.
© Adele Faber and Elaine Mazlish, 2005 Objavljeno u suradnji s HarperCollins Publishers.
© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2006.

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU.

GRADSKA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA.

Roditelji imaju potrebu da ih djeca trebaju. Tinejdžeri imaju potrebu ne trebati nas. Taj je
konflikt stvaran: doživljavamo ga svakodnevno, dok onima koje volimo pomažemo da
postanu neovisni o nama.
DR. HAIM G. GINOTT.

IZMEĐU RODITELJA I TINEJDŽERA.

FABER, Adele.

Kako govoriti da bi tinejdžeri slušali i slušati što tinejdžeri govore Adele Faber i Elaine
Mazlish.
ilustracije Kimberly Ann Coe.
prevela Ira Wacha-Bilicic.
Zagreb Naklada Ljevak, 2006.
Prijevod djela: How to talk so teens will listen & listen so teens will talk.

Sadržaj.
Hvala...
Kako je nastala ova knjiga. Stranica XI.
Riječ autorica. Stranica XVII.

1. Što i kako s osjećajima. Stranica 1.

Odredite misli i osjećaje Umjesto da odbacite osjećaje...
Priznajte osjećaje riječju ili zvukom Umjesto da zanemarujete osjećaje...
U mašti pružite ono što ne možete pružiti u stvarnosti Umjesto logike i objašnjavanja ...
Prihvatite osjećaje istovremeno preusmjeravajući neprihvatljivo ponašanje Umjesto da činite nešto što
smatrate nerazumnim...
Komentari Su počeli stizati čak i prije nego što su svi sve pročitali.
Priče.
Prepoznajte i priznajte osjećaje svojih tinejdžera.

2. I dalje samo provjeravamo. Stranica 33.

Vještine za postizanje suradnje.
Naredbe često izazivaju ogorčenost, kivnost i otpor.
Priče.
Za postizanje suradnje.
3. Kazniti ili ne kazniti. Stranica 67.
Umjesto kazne:
Nešto poduzmite.
Priče.
kratki podsjetnik.

4. Zajednički do rješenja. Stranica 91.

KORACI.
Priče.
Kratki potsjetnik .

5. Sastanak s klincima. Stranica 100.

PITANJA DJECI I NJIHOVI ODGOVORI.

6. O osjećajima, prijateljima i obitelji. Stranica 125.

PRIMJERI I UMJESTO...
kratki podsjetnik.

7. Roditelji i tinejdžeri zajedno. Stranica 139.

Izražavanje iziritiranosti.
Izražavanje poštovanja.

8. Što i kako sa seksom i drogom. Stranica 165.

kratki podsjetnik.

Hvala...
Našim obiteljima i prijateljima, jer su imali strpljenja i razumijevanja dok smo pisale ovu
knjigu i jer su bili toliko ljubazni i dragi da nisu pitali: »Onda, što mislite, kad biste točno
mogle završiti?
Roditeljima koji su sudjelovali u radu naših radionica, jer su bili spremni iskušati nove načine
komuniciranja s vlastitom obitelji i jer su iskustva prenosili cijeloj skupini. Priče koje su
iznijeli nadahnule su i nas i druge roditelje.
Tinejdžerima s kojima smo radili, na svemu što su nam ispričali o sebi i svome svijetu.
Njihova iskrena opažanja pružila su nam neprocjenjivo vrijedne spoznaje o tome što ih muči.
Kimberly Ann Coe, našoj fantastičnoj crtačici, što je naše jedva prepoznatljive likove i riječi
koje smo im stavili u usta pretvorila u čudesno raznolik niz likova koji te riječi pretaču u
život.
Bobu Markelu, našem agentu i dragom prijatelju, na gorljivoj potpori projektu od samog
početka i nepokolebljivoj pomoći koju nam je pružao dok smo se probijale kroz bezbrojne
radne verzije teksta na temelju kojih je nastala ova knjiga.
Jennifer Brehl, našoj urednici. Kao »savršeni roditelj vjerovala je u nas, iz nas izvlačila ono
najbolje i s mnogo poštovanja ukazivala...
Dr. Haimu Ginottu, našem mentoru. Svijet se od njegova odlaska iz temelja promijenio, no
njegova uvjerenost u to da »za postizanje humanih ciljeva trebamo humane metode i dalje
vrijedi jednako kao i dok je bio živ.

Kako je nastala ova knjiga. Stranica XI.

Potreba je postojala odavno, samo što je mi dugo nismo uočavale. A onda smo počele
dobivati ovakva pisma:
Drage Adele i Elaine, POMOZITE! Dok su mi djeca bila mala knjiga »Kako govoriti da bi
djeca slušala... bila mije poput Biblije. No djeci je danas jedanaest i četrnaest godina, a ja se
suočavam s posve drukčijim problemima. Jeste li razmišljale o pisanju knjige za roditelje
tinejdžera?
Ubrzo zatim u jednom smo telefonskom razgovoru čule i ovo:
»Naše društvo planira organizaciju redovite godišnje konferencije Obiteljski dan, pa se
nadamo da biste bile voljne održati uvodni govor o komunikaciji s tinejdžerima.
Obuzela nas je neodlučnost. Još se nismo bavile programima koji bi se odnosili isključivo na
tinejdžere. S druge strane, zamisao nas je zaintrigirala. Zašto ne? Mogle bismo ponuditi
pregled temeljnih načela djelotvorne komunikacije, samo što bismo se u ovom slučaju
poslužile primjerima u kojima bi u glavnim ulogama bili tinejdžeri, te prikazali nove vještine
glumeći zadane uloge.
Predstavljanje novog materijala uvijek je izazov. Čovjek nikad nije siguran kako će publika
reagirati. No ovaj put povratne su informacije bile pozitivne. Ljudi su pozorno slušali i
gorljivo reagirali. Tijekom faze postavljanja pitanja pokazali su zanimanje za naše stavove o
svemu, od vremenskog ograničavanja izlazaka i formiranja tinejdžerskih klika, do drskog
odgovaranja i zabrane izlazaka. Kasnije nas je okružila malena skupina roditelja koji su s
nama željeli popričati nasamo.
»Samohrana sam majka, a moj se trinaestogodišnji sin počeo družiti praktički s
najproblematičnijim klincima u školi. Drogiraju se i tko zna što jos ne rade. Neprestano mu
govorim da ih se kloni ali ne sluša me. Imam dojam da gubim bitku i da sam nemoćna. Kako
doprijeti do njega?
» Užasno sam uzrujana. Vidjela sam e-mail koji je moja jedanaestogodišnja kći dobila od
kolege iz razreda: Želim se s tobom seksati. Želim svog malog staviti u tebe. Uopće ne znam
što učiniti. Da nazovem njegove roditelje? Da prijavim učiteljima? što reći njoj?
» Upravo sam doznala da moja dvanaestogodišnjakinja puši travu. Kako se suočiti s djetetom?
»Nasmrt sam prestrašena. Pospremala sam sinovu sobu i pronašla njegovu pjesmu o
samoubojstvu. Dobar je učenik. Ima prijatelje. Ne izgleda nesretno. No možda mi nešto
promiče. Trebam li pokazati da sam vidjela pjesmu?
»Moja se kći u posljednje vrijeme preko interneta često druži s nekim šesnaestogodišnjakom.
Barem tvrdi da mu je šesnaest godina, no tko zna... ? On sad želi da se vide uživo. Ja smatram
da bih trebala ići s njom. Što mislite?
Dok smo se automobilom vraćale kući, bez prestanka smo razgovarale. Ma kako se ti roditelji
samo muče! Kakvi problemi!...
Kako se svijet samo promijenio!... No je li se sve uistinu toliko promijenilo? Nismo li se i mi i
naši prijatelji brinuli u vezi sa seksom, drogom i pritiskom okoline i, da, čak i
samoubojstvima dok su nam djeca proživljavala ranu mladost? Ipak, to što smo čule te večeri
izgledalo nam je nekako gore, više nas plašilo. Briga je danas još više. A problemi se
pojavljuju ranije. Možda i stoga što pubertet ranije počinje.
Nakon nekoliko dana primile smo još jedan telefonski poziv. Ovaj put zvala je ravnateljica
jedne škole:
»Trenutačno provodimo eksperimentalni program i za učenike viših razreda osnovne iza
učenike srednje škole. Svim roditeljima djece obuhvaćene programom dali smo po primjerak
knjige Kako govoriti da bi djeca slušala. Budući daje vaša knjiga bila toliko korisna, zanima
nas biste li bili voljni naći se s roditeljima i održati nekoliko radionica... ?
Ravnateljici smo rekle da ćemo malo promisliti i javiti se.
Tijekom sljedećih nekoliko dana prisjećale smo se tinejdžera koje smo nekoć najbolje
poznavale — vlastite djece. Izvlačile smo sjećanja na mladost vlastite djece, uspomene koje
smo još davno zaključale — mračne trenutke, vedre scene, te prilike u kojima smo očekivale
ishod suspregnuta daha. Malo pomalo, ponovno smo se našle na emocionalnom terenu davno
prošlih godina i iznova iskusile jednaku zabrinutost i tjeskobu. Ponovno smo se upitale zašto
je ta životna faza toliko teška.
A nije da nas nisu upozoravali. Otkako su nam se rodila djeca, ljudi su nam govorili:
»Uživajte dok su još tako mali... »Mala djeca, mali problemi, velika djeca, veliki problemi.
Bez prestanka smo slušale kako će se ta naša slatka beba jednog dana pretvoriti u
mrzovoljnog neznanca koji će kritizirati naš ukus, protiviti se našim pravilima i odbacivati
naše vrijednosti.
I premda smo se pomalo pripremile na promjene u djetetovu ponašanju, nitko nas nije
pripremio na osjećaj gubitka.
Gubitka nekadašnjeg prisnog odnosa. (Tko je ta neprijateljski nastrojena osoba koja živi u
mojem domu)?
Gubitka samopouzdanja. (Zašto se tako drži? ) Jesam li ja nešto skrivioskrivila... ili nešto
nisam učinioučinila)?
Gubitka zadovoljstva koje osjećate kad ste nekom potrebni. (»Ne, ne moraš ići. Idem s
prijateljima).
Gubitka dojma o sebi kao o svemoćnome zaštitniku koji bdije nad sigurnošću vlastite djece.
(Prošla je ponoć. Gdje je? Što radi? Zašto je još nema)?
Osjećaj gubitka nadjačavao je još samo strah. (Kako s djecom preživjeti te teške godine?
Kako ćemo mi to izdržati)?
Ako je tako bilo prije dvadeset trideset godina, kako je onda današnjim očevima i majkama?
Oni podižu djecu u okruženju koje je zlokobnije, nepristojnije, grublje, sklonije
materijalizmu, sklonije seksu i nasilnije nego ikada u povijesti. Zašto današnji roditelji ne bi
imali dojam da su na izmaku snaga? Zašto ih situacija ne bi tjerala na ekstremne oblike
ponašanja?
Nije teško shvatiti zašto neki reagiraju strogim odnosom — zašto postavljaju pravila,
kažnjavaju svako nepridržavanje, koliko god bilo beznačajno, i drže tinejdžere na uzici. Jasno
je i zašto drugi jednostavno dižu ruke, zašto žmire ili gledaju na drugu stranu i nadaju se
najboljem. Ipak, oba pristupa — i »Radi što ti kažem i »Radi što god hoćeš — onemogućuju
komunikaciju.
Zašto bi mlada osoba imala otvoren odnos prema roditelju koji je kažnjava? Zašto tražiti
savjet od roditelja koji sve dopušta? I pak, dobrobit naših tinejdžera — ponekad čak i njihova
sigurnost - ovisi o uvidu u razmišljanja i vrijednosti njihovih roditelja. Tinejdžeri moraju biti
u mogućnosti izražavati sumnje, povjeravati strahove, istraživati opcije s odraslom osobom
koja će ih slušati bez osude i pomoći im da odgovorno donose odluke.
Tko će im, osim mame iili tate, iz dana u dan biti pri ruci tijekom tih presudnih godina i
pomagati da se odupru primamljivim porukama kojima ih zasipaju mediji? Tko će im pomoći
da se odupru pritisku svojih vršnjaka? Tko će im pomoći da se nose s klikama i okrutnošću,
silnom željom za prihvaćanjem, strahom od odbacivanja, užasima, uzbuđenjima i kaosom koji
obilježavaju mladost? Tko će im pomoći da se nose s pritiskom okoline, te da se potrude biti
vjerni sebi?
Život s tinejdžerima počesto je neizrecivo naporan. To dobro znamo. Iz vlastitog iskustva. No
jednako tako sjećamo se i kako smo se tijekom tih turbulentnih godina oslanjale na stečene
vještine i kako su nam one pomogle da prebrodimo najteža iskušenja.
Došlo je vrijeme da drugima prenesemo ono što je nama toliko pomoglo. I da od sadašnjeg
naraštaja doznamo što će pomoći njima.
Nazvale smo ravnateljicu i zakazale termin prve radionice za roditelje tinejdžera.

Riječ autorica. Stranica XVII.

Knjiga koja je pred vama temelji se na brojnim radionicama koje smo održale širom zemlje, te
na radionicama koje smo organizirale za roditelje i tinejdžere, i zajedno i odvojeno, u New
Yorku i na Long Islandu. Kako bismo priču iznijele što jednostavnije, brojne skupine sažele
smo u jednu, dok mo se nas dvije stopile u lik jedne predavačice. Iako smo promijenile imena
i malko zamaskirale događaje, vjerno smo prenijele istinu o proživljenom iskustvu.
Adele Faber i Elaine Mazlish.

1. Što i kako s osjećajima. Stranica 1.

Nisam znala što očekivati.
Dok sam s parkirališta trčala prema ulazu u školu, čvrsto sam držala kišobran koji mi je vjetar čupao iz
ruku i pitala se zašto ljudi uopće izlaze iz toplih domova kad je vani tako hladno i neugodno, te
navečer dolaze na radionicu posvećenu tinejdžerima.
Pročelnica Pedagoškog odjela dočekala me na vratima i uvela u učionicu u kojoj je već sjedilo
dvadesetak roditelja.
Predstavila sam se, svima čestitala što su usprkos užasnom vremenu uspjeli doći, te podijelila kartice
na koje će napisati imena. Dok su pisali i tiho razgovarali, imala sam priliku pomnije promotriti skupinu.
Bila je šarolika — podjednak broj muškaraca i žena, različitog etničkog podrijetla, neki u paru, neki
sami, neki u elegantnoj odjeći, neki u trapericama.
Kad mi se učinilo da su svi spremni za nastavak, zamolila sam ih da se predstave i kažu nekoliko riječi
o svojoj djeci.
Nitko nije ni najmanje oklijevao. Jedan za drugim, roditelji su opisivali djecu u dobnom rasponu od
dvanaest do šesnaest godina. Gotovo su svi spominjali koliko se teško u današnjem svijetu nositi s
tinejdžerima. Ipak, učinilo mi se da su ljudi nekako oprezni, da se suzdržavaju, da dobro paze da u
prostoriji punoj nepoznatih ljudi ne otkriju previše i prerano.
»Prije no što nastavimo, rekla sam, »htjela bih naglasiti da će sve o čemu ovdje govorimo biti krajnje
povjerljivo. Što god kažemo unutar ova četiri zida, ovdje će i ostati. Nikog se ne tiče čije dijete puši,
pije, izostaje iz škole ili se upušta u spolne odnose prije no što bismo htjeli. Može li to biti naš čvrsti
dogovor?
Svi su kimnuli.
»Smatram da smo svi mi ovdje partneri u jednom uzbudljivom poslu, nastavila sam. »Moja će zadaća
biti predstaviti načine komuniciranja koji mogu dovesti do više zadovoljstva u odnosima između
roditelja i tinejdžera. Vaša će zadaća biti te metode iskušati — provesti ih u djelo kod kuće, pa onda
prenijeti iskustva ostalim članovima skupine. Što je bilo korisno, a što nije? Što je dalo željene
rezultate, a što nije? Udružimo li snage, utvrdit ćemo kako na najdjelotvorniji način pomoći djeci da
ostvare taj nimalo lagan prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob.
U tom trenutku zašutjela sam očekujući reakciju. »Zašto taj prijelaz mora biti težak? usprotivio se nečiji
otac. »Ja se ne sjećam da mi je kao tinejdžeru bilo toliko teško. I ne sjećam se da sam roditeljima
stvarao osobite probleme.
»Nisi bio naporno dijete, rekla je njegova supruga i uz osmijeh ga potapšala po ruci.
»Da, možda je u naše doba bilo lakše 'ne biti naporan i težak', rekao je jedan drugi muškarac. »Danas
se događaju stvari koje su u ono vrijeme bile nezamislive.
»Recimo da se svi vratimo u ta 'dobra stara vremena', rekla sam. »Mislim da ima stvari iz naše
mladosti koje bi nam mogle pružiti uvid u ono što naša djeca danas proživljavaju. Pokušajmo se za
početak prisjetiti što je u tom razdoblju našeg života bilo najbolje.
Prvi se oglasio Michael, onaj muškarac koji nije bio »naporno dijete. »Meni je od svega bilo najbolje
bavljenje sportom i druženje s prijateljima.
Netko je drugi rekao: »Meni je najbolje bilo to što sam mogao slobodno dolaziti i odlaziti. Sam putovati
podzemnom. Ići u grad. Sjesti u autobus i otići na plažu. Vrhunska zabava!
I ostali su se složili. »Mogućnost da nosim visoke potpetice i šminkam se, pa onda to silno uzbuđenje
u vezi s dečkima. Prijateljice i ja zaljubile bismo se u istog mladića, pa bismo jedna drugu pitale: Misliš
da mu se sviđam ja ili mu se sviđaš ti’?
»Život je u to vrijeme bio tako jednostavan. Vikendom sam smjela spavati do podneva. Nisam morala
brinuti o traženju posla, plaćanju stanarine, uzdržavanju obitelji. I nije trebalo razmišljati o budućnosti.
Znala sam da se uvijek mogu osloniti na roditelje.
»Meni je to bilo vrijeme kad sam mogla istraživati tko sam i eksperimentirati s različitim identitetima,
sanjariti o budućnosti. Slobodno sam mogla maštati, ali sam imala i sigurnost koju mi je pružala obitelj.
Jedna je žena odmahivala glavom. »Meni je, rekla je žalosno, »od svega bilo najbolje kad sam
napokon odrasla.
Pogledala sam karticu na kojoj je ispisala ime. »Karen, rekla sam, »reklo bi se da ti to baš nije bilo
najzabavnije razdoblje u životu.
»Zapravo sam, odgovorila je, »osjetila veliko olakšanje kad je završilo.
»Kad je što točno završilo? upitao je netko.
Karen je slegnula ramenima. »Kad sam prestala razmišljati o tome hoće li me okolina prihvatiti... kad
sam se prestala previše truditi... i kad sam se previše smiješila, samo da nekako budem simpatična...
a zapravo se nikad nisam uklopila... uvijek sam se osjećala poput uljeza.
I drugi su žurno dali prilog istoj temi, među njima i neki koji su o svom tinejdžerskom razdoblju
maločas govorili u superlativima.
»Poznat mi je taj osjećaj. Sjećam se da sam se osjećala nelagodno i nesigurno. U to sam vrijeme
imala višak kilograma i mrzila sam vlastiti odraz u zrcalu.
»Znam da sam spomenula koliko smo bile uzbuđene u vezi s mladićima, no zapravo je prije bila riječ o
opsjednutosti — sviđali su nam se, s njima smo hodale, prekidale, zbog njih gubile prijateljice. Cijelo
vrijeme razmišljala sam isključivo o dečkima, a to se odrazilo i na moje ocjene. Zamalo nisam
maturirala.
»Ja sam se u to vrijeme borio s pritiskom od strane prijatelja. Tjerali su nas da radimo stvari za koje
sam znao da su ili pogrešne ili opasne. Učinio sam hrpu gluposti.
»Sjećam se da sam uvijek bila u nekakvim zbrkanim nedoumicama. Tko sam? Što zapravo volim? Što
ne volim? Jesam li dosljedna sebi ili samo oponašam druge? Mogu li biti to što jesam, pa ipak biti
prihvaćena?
Skupina mi se doista svidjela. Silno sam cijenila tu iskrenost i otvorenost. »Recite mi, upitala sam u
jednom trenutku, »je li vam u tim turbulentnim godinama koristilo išta od onoga što su vam roditelji
govorili ili što su činili?
Ljudi su stali prebirati po uspomenama.
»Moji roditelji nikad pred mojim prijateljima nisu vikali na mene. Ako bih u nečemu pogriješila, na
primjer kasno se vratila kući i došla s prijateljicama, roditelji su čekali da one odu. I onda me čekala
jezikova juha.
»Meni je otac često govorio: Jime, moraš se zauzimati za ono u što vjeruješ... Kad u nešto posumnjaš,
samo se osloni na savjest... Nemoj se bojati pogriješiti, jer u protivnom nikad nećeš postupiti ispravno'.
Često sam mislio: Evo njega opet s istom pričom', no neki put njegove su mi riječi uistinu pomogle.
Mene je majka uvijek tjerala da nešto popravim i poboljšam. Možeš ti i bolje... Provjeri još
jednom...Kreni ispočetka. Nije mi dopuštala da se izvučem ni s najmanjom sitnicom. S druge strane,
otac me smatrao savršenom. I tako sam znala kome se trebam obratiti na koji način. Bila je to dobra
kombinacija.
»Moji su roditelji ustrajno tražili da naučim mnoštvo različitih stvari — kako voditi evidenciju stanja na
tekućem računu, kako promijeniti automobilsku gumu. Čak su me tjerali da svaki dan pročitam pet
stranica teksta na španjolskom jeziku. Tada mi je to užasno smetalo, no na koncu sam upravo
zahvaljujući znanju španjolskog došla do dobrog posla.
»Znam da to ne bih trebala reći, jer mnoge majke rade, među njima sam naposljetku i ja, no doista mi
je bilo drago što je majka bila kod kuće kad bih se vratila iz škole. Ako bi me nešto tog dana uzrujalo,
uvijek sam joj se mogla povjeriti.
»Eto, tako, rekla sam ja, » mnogi od vas doživjeli su u tinejdžerskoj dobi veliku potporu od strane
roditelja.
»To je samo jedna polovica slike, rekao je Jim. »Moj je otac, uz mnogo toga pozitivnoga, često govorio
i stvari koje su me boljele. Nikad ga ni u čemu nisam posve zadovoljio. I to mi je uvijek nabijao na nos.
Jimove riječi pokrenule su pravu lavinu neugodnih i nesretnih uspomena:
»Meni majka gotovo uopće nije pružala potporu. Imala sam hrpu problema i silno sam trebala nekoga
tko će mi pomoći i usmjeriti me, no ona je samo kao pokvarena ploča ponavljala: Kad sam ja bila tvojih
godina...Nakon nekog vremena shvatila sam da je bolje da sve zadržim u sebi.
»Meni su roditelji često nametali osjećaj krivnje: Ti si nam jedinac... Od tebe očekujemo više... Ne
koristiš sve mogućnosti i sposobnosti.
»Potrebe mojih roditelja uvijek su bile važnije od mojih potreba. Njihovi su problemi postajali mojim
problemima. Bila sam najstarija od nas šestero, pa se od mene očekivalo da kuham, čistim i brinem se
o braći i sestrama. Nisam imala vremena biti tinejdžericom.
»Kod mene je bilo suprotno. Toliko su me tetošili i štitili da bez odobrenja roditelja nisam mogla
donijeti niti jednu odluku. Trebale su mi godine psihoterapije da počnem stjecati samopouzdanje.
»Moji su se roditelji doselili iz inozemstva — iz posve drukčije kulture. U mojoj je kući sve bilo strogo
zabranjeno. Nisam smjela kupiti što sam htjela, nisam smjela ići kamo sam htjela, nisam smjela
odjenuti što sam htjela. Čak i u četvrtom razredu srednje morala sam za sve tražiti dopuštenje.
Žena po imenu Laura posljednja je došla na red.
»Moja je majka, pak, skrenula u posve drugu krajnost. Bila je preblaga. Nije postavljala nikakva
pravila. Mogla sam dolaziti i odlaziti kad sam htjela. Smjela sam vani ostati do dva ili tri sata ujutro, a
za to nikog nije bila briga. Nikad nije bilo roka za povratak kući ili nekakvog miješanja. Dopuštala mi je
čak i drogiranje u kući. Sa šesnaest sam šmrkala kokain i pila. Bilo je strašno kako sam brzo krenula
nizbrdo. I danas sam ljutita na majku jer me nije čak ni pokušala nekako učvrstiti i usmjeriti. Uništila mi
je mnoge godine života.
Skupina je zašutjela. Ljudi su bili pod dojmom svega što su upravo čuli. Napokon je Jim rekao:
»Čovječe, roditelji obično žele najbolje, ali stvarno znaju i zaribati klinca.
»Ali svi smo preživjeli, usprotivio se Michael. »Odrasli smo, poženili se, zasnovali vlastitu obitelj. Na
ovaj ili onaj način, uspjeli smo postati normalnim, funkcionalnim ljudima.
»To je možda točno, rekla je Joan, žena koja je spominjala psihoterapiju, »ali previše je vremena i
energije utrošeno na to da nadvladamo i prebolimo loše stvari.
»Ima i stvari kojih se nikad ne možeš osloboditi, dodala je Laura. »Zato sam ovdje. Moja se kći počinje
ponašati tako da me već pomalo zabrinjava, a ja s njom ne želim ponoviti ono što je moja majka
učinila meni.
Laurin je komentar skupinu vratio u sadašnjost. Malopomalo, ljudi su počeli iznositi trenutačne brige
vezane za djecu:
»Zabrinjava me novi stav moga sina. Ne želi živjeti ni po čijim pravilima. Buntovan je. Baš kao i ja s
petnaest. No ja sam to skrivao. A on sve pokazuje posve otvoreno. Inzistira na pretjerivanju i traženju
krajnjih granica.
»Mojoj je kćeri tek dvanaest godina, a njezin ego već žudi za priznavanjem — naročito od strane
mladića. Bojim se da će se jednog dana naći u neugodnom položaju, samo zato da bi stekla
popularnost.
»Brine me sinovo učenje. Više se ne trudi. Ne znam je li previše zaglavio u sportu ili je jednostavno
lijen.
»Izgleda da moj sin sada brine jedino o novim prijateljima i o tome kako da bude cool. Ne sviđa mi se
kad se s njima povlači po vani. Mislim da loše utječu na njega.
»U mojoj kćeri kao da se nalaze dvije različite osobe. Kad je izvan kuće ponaša se kao lutkica —
slatka je, ugodna, pristojna. A kod kuće — sve to možeš lijepo zaboraviti. Postaje užasna čim joj
kažem da nešto ne smije učiniti ili ne može dobiti.
»To me podsjeća na moju kćer. Jedino što ona postaje užasna prema svojoj novoj maćehi. Situacija je
vrlo napeta — naročito kad smo vikendom svi zajedno.
»Brine me čitava ta tinejdžerska scena. Klinci danas ne znaju što puše ili piju. Čula sam tolike priče o
proslavama na kojima dečki curama u piće ubacuju drogu, pa o silovanju na uobičajenim izlascima...
Atmosfera je postala napeta zbog kolektivne zabrinutosti čitave skupine.
Karen se nervozno nasmijala. »E pa, sad kad znamo koji su problemi — brzo, potrebni su nam
odgovori!
»Nema brzih i jednostavnih odgovora, rekla sam. »Osobito kad je riječ o tinejdžerima. Ne možete ih
zaštititi od svih opasnosti današnjega svijeta, niti ih poštedjeti emocionalnih bura i oluja adolescentskih
godina, niti se riješiti popkulture koja ih bombardira nezdravim porukama. No ako u vlastitome domu
možete stvoriti klimu u kojoj će se vaša djeca osjećati slobodno da izraze osjećaje, postoji velika
vjerojatnost da će spremnije saslušati vaše stavove. Da će htjeti razmisliti o vašem stajalištu. Biti više
u stanju prihvatiti vaša ograničenja. Da će ih vaše vrijednosti lakše zaštititi.
»Smatrate da još ima nade! uskliknula je Laura. »Još nije prekasno? Prošli sam se tjedan probudila
osjećajući strašnu paniku. Razmišljala sam samo o tome da moja kći više nije mala curica i da nema
povratka. Nepomično sam ležala i razmišljala o svemu što sam s njom pogrešno učinila, pa sam se
osjećala krivom i bila deprimirana.
»A onda mi je sinulo. Hej, pa nisam još mrtva. Još nije otišla od kuće. I uvijek ću joj biti majka. Možda
mogu postati boljom majkom. Molim vas, recite mi da nije prekasno.
»Iz iskustva znam da nikad nije prekasno poboljšati odnos s djetetom, uvjeravala sam je.
»Doista?
»Doista.
Došlo je vrijeme da započnemo s prvom vježbom.
»Zamislite da sam ja vaš tinejdžer, rekla sam skupini. »Reći ću vam nekoliko stvari koje su mi na
pameti i zamoliti vas da odgovorite na način koji će sto posto odbiti većinu klinaca. Počnimo:
»Ne znam želim li se upisati na faks.
Moji su »roditelji odmah uskočili:
»Nemoj biti smiješna. Pa naravno da ideš na faks. To je najgluplja stvar koju sam ikad čula. »Ne
vjerujem da si to uopće mogla izgovoriti. Želiš baki i djedu slomiti srce?
Svi su se nasmijali. Nastavila sam izražavati svoje brige i probleme:
»Zašto uvijek ja moram ići baciti smeće?
»Jer u kući ionako ništa drugo ne radiš, osim što tu jedeš i spavaš »Zašto se uvijek moraš žaliti?
»Kako to da mi tvoj brat nikad ne radi probleme kad ga nešto zamolim?
»Danas nam je policajac održao dugo predavanje o drogi. Kakva budala! Samo nas je htio zaplašiti.
»Zaplašiti vas? Pokušao vam je nešto utuviti u glavu. »Imat ćeš se čega bojati ako te ikad uhvatim da
petljaš s drogom. »Danas je s vama djecom problem to što mislite da sve znate. Epa, mogu ti reći da
još puno toga moraš naučiti.
»Baš me briga što imam temperaturu. Nema šanse da propustim taj koncert!
»To ti samo misliš. Večeras ideš još jedino u krevet. »Zašto želiš napraviti nešto tako glupo? Još
uvijek si bolesna. »Nije smak svijeta. Bit će još puno koncerata. Zašto ne staviš njihov najnovijvCD,
zatvoriš oči i zamisliš da si na koncertu?
Michael je prijezirno otpuhnuo: »O da, time će sigurno biti oduševljeni!
»Zapravo, rekla sam, »što se mene kao vašeg djeteta tiče, od svega što sam upravo čula ne bih
prihvatila baš ništa. Zanemarili ste moje osjećaje, ismijali moja razmišljanja, kritizirali moje prosudbe i
davali mi savjete koje uopće nisam tražila. I sve to bez imalo oklijevanja i sustezanja. Kako to?
»Jer nam je to u glavi, odgovorila je Laura. »To smo i mi slušali kad smo bili djeca. I onda nam je to
prirodno.
»I ja mislim da je prirodno, rekla sam, »da roditelji potiskuju osjećaje koji izazivaju bol ili uzrujanost.
Teško nam je slušati kako naši tinejdžeri izražavaju zbunjenost, ogorčenost, razočaranost ili
obeshrabrenost. Ne možemo podnijeti vidjeti ih nesretne. I tako s najboljim namjerama odbacujemo
njihove osjećaje i namećemo im svoju logiku odraslih. Želimo im pokazati pravi način na koji se trebaju
osjećati.
»Ipak, upravo im mi, ako ih saslušamo, možemo pružiti najveću utjehu. Naše prihvaćanje njihovog
osjećaja nezadovoljstva djeci može olakšati hvatanje u koštac s tim osjećajima.
»Čovječe! uskliknuo je Jim. »Da je moja supruga tu, rekla bi: Vidiš što sam ti pokušavala reći. Nemoj
mi tu prodavati logiku. Nemoj mi postavljati sva ona pitanja. Nemoj mi govoriti što sam pogrešno
učinila i što bih idući put trebala učiniti. Samo slušaj!
»Znate što sam shvatila? rekla je Karen. »Većinu vremena ja doista slušam — sve osim moje djece.
Da je neka od mojih prijateljica uzrujana, ni u snu joj ne bih rekla što da učini. No s djecom je posve
druga priča. Odmah se umiješam. Možda zato što ih slušam kao roditelj. A kao roditelj imam dojam da
moram srediti stvar.
»To je velik izazov, rekla sam. »Ta promjena načina na koji razmišljamo. Umjesto da se pitamo Kako
da ja sredim stvar? trebamo se pitati Kako da omogućim djeci da sama srede stvar?
Posegnula sam za aktovkom i razdijelila ilustracije koje sam pripremila za prvi sastanak. »Evo, rekla
sam, »tu se u obliku stripa nalaze neka osnovna načela i vještine koji našim tinejdžerima mogu biti od
koristi kad se nađu u nevolji ili kad ih nešto uzruja. U svakom ćete slučaju uočiti razliku između tipa
razgovora koji može pojačati njihove nedaće i uzrujanost i tipa razgovora koji im može pomoći da se s
time uhvate u koštac. Nema jamstva da će naše riječi dovesti do pozitivnog rezultata koji ovdje vidite,
no posve sigurno neće niti škoditi.

Odredite misli i osjećaje Umjesto da odbacite osjećaje...

Mama želi utješiti Abby. No zanemarujući njezinu uzrujanost, nehotice je još i pojačava.
PA NIJE NI ČUDNO DA sam UZRUJANATO SAM MOGLA i OČEKIVATI. UVIJEK SE UPUCAVA
DRUGIM CURAMA. .
Mama ne može otkloniti Abbyinu bol, ali ako svoje misli i osjećaje iskaže riječima, pomoći će kćeri da
se suoči sa stvarnošću i skupi hrabrost da krene dalje.

Priznajte osjećaje riječju ili zvukom Umjesto da zanemarujete osjećaje...

hmm... uh... Jasno mi je. Mama ima dobre namjere. Želi da joj sin bude uspješan u školi. .
No kritizirajući njegovo ponašanje, odbacujući njegove brige i govoreći mu što da učini, samo mu
otežava situaciju i onemogućuje da samome sebi kaže što da učini.
Mamine minimalističke, suosjećajne reakcije pomoći će sinu da osjeti da ga razumije i omogućiti mu
da se usredotoči na ono što mora učiniti.
U mašti pružite ono što ne možete pružiti u stvarnosti Umjesto logike i objašnjavanja ...
A TI BI VOLJELA DA JA DOBNU GRANICU NE SHVAĆAM TOLIKO OZBILJNO.
KIM JE TATA UČIO VOZITI KAD JOJ JE BILO PETNAEST.
NE. VEĆ BIH IMALA PRAVU VOZAČKU!
Ako tata na kćerin nerazuman zahtjev odgovori na racionalan način, ona će se osjećati još više
frustrirano.
U mašti pružajući kćeri što želi, tata joj barem donekle olakšava prihvaćanje stvarnosti.

Prihvatite osjećaje istovremeno preusmjeravajući neprihvatljivo ponašanje Umjesto da činite nešto što
smatrate nerazumnim...
Pokazujući razumijevanje za sinove nedaće mama mu donekle olakšava prihvaćanje njezinih čvrstih
granica.
Kako bi usrećila sina i izbjegla sukob, mama zanemaruje vlastitu prosudbu situacije i kreće linijom
manjeg otpora.
ALI IDU SVI MOJI PRIJATELJI. MOLIM TE!!! VJERUJ MIVOZIT ĆU POLAGANO. NEĆU SE
NAPREZATI.
ZA SADA JE LIJEČNIK PREPORUČIO DA SE ŠTO VIŠE ODMARAŠ DOK OTEKLINA NE
SPLASNE.
.

Komentari Su počeli stizati čak i prije nego što su svi sve pročitali.
»Kao da ste bili u mojoj kući. Sve što ne bismo trebali reći zvuči baš kao da sam ja rekla.
»Najviše mi smeta što svi scenariji imaju sretan završetak. Moja se djeca nikad ne bi tako lako predala
i odustala.
»No nije stvar u tome da djecu treba navesti da se predaju ili odustanu. Stvar je u tome da treba
nastojati doista čuti što osjećaju i misle.
»Da, ali da bismo to postigli, moramo drukčije slušati.
»I drukčije razgovarati. To je kao da učiš posve nov jezik.
»A da biste se bez poteškoća snalazili s novim jezikom, rekla sam, »kako bi to postao vaš jezik,
potrebno je vježbati. Počnimo. Zamislite da ponovno glumim vašeg tinejdžera. Izrazit ću iste
nedoumice, no ovaj ćete put, mame i tate, reagirati tako da upotrijebite neku od vještina koje ste
upravo vidjeli u stripu.
Ljudi su odmah počeli listati stranice stripa. Dala sam im nekoliko trenutaka mira, a zatim se bacila na
svoj popis nedoumica. Neki su se odgovori pojavili brzo. Nekima je trebalo vremena. Ljudi su
započinjali, prestajali, parafrazirali i napokon pronalazili riječi koje su ih zadovoljavale.
»Ne znam želim li ići na faks.
»Čini se da još doista nisi siguran po tom pitanju. »Pitaš se je li faks prava stvar za tebe.
»Znaš što bi bilo dobro? Da možeš pogledati u kristalnu kuglu i vidjeti kakav će ti život biti ako ne
upišešfaks... ili ako ga upišeš.
»Zašto uvijek ja moram ići baciti smeće?
»Hej, jasno mije koliko si zbog toga ogorčen.
To ti baš nije najdraža aktivnost. Sutra ćemo se dogovoriti o naizmjeničnom obavljanju kućnih poslova.
A sad baš trebam tvoju pomoć.
»Ne bi li bilo super kad bi se smeće moglo samo iznijeti?
»Danas nam je policajac održao dugo predavanje o drogi. Kakva budalaSamo nas je htio zaplašiti.
»Misliš, dakle, daje pretjerivao... da je pokušao prestrašiti klince kako bi se klonili droge.
»Takav ti je pristup odbojan.
»Čini mi se da bi voljela da odrasli djeci daju jasne i pouzdane informacije, te da im vjeruju i znaju da
će donijeti odgovorne odluke.
»Baš me briga što imam temperaturu. Nema šanse da propustim taj koncert.
»Kakav peh što si se baš danas razboljelaTjednima si iščekivala taj koncert.
»Znam. Baš si se radovala. Problem je u tome što s temperaturom od 39 stupnjeva moraš biti u
krevetu.
»Iako znaš da će biti još mnogo drugih koncerata, sigurno ti je žao što moraš propustiti baš ovaj.
Kad smo zadaću napokon priveli kraju, ljudi su bili zadovoljni. »Čini mi se da počinjem shvaćati,
uskliknula je Laura. »Stvar je u tome da riječima pokušaš iskazati ono što misliš da dijete osjeća, a da
pritom ne izgovoriš što ti osjećaš.
»E pa, to je taj dio s kojim se ne slažem, rekao je Jim. »Kad ću ja smjeti govoriti o svojim osjećajima
— reći ono što ja želim reći? Na primjer: .
Obavljanje kućnih poslova doprinos je životu u obitelji.
Upis na faks povlastica je koja ti može izmijeniti život.
drogiranje je glupost koja ti može uništiti život.
»Da, složio se Michael, »osim toga, roditelji smo im. Kad ćemo mi smjeti govoriti o onom u što mi
vjerujemo ili što mi cijenimo?
»Uvijek će biti dovoljno vremena i za odašiljanje vaše poruke, rekla sam, »no veća je vjerojatnost da
će vas djeca čuti ako im date do znanja da ste i vi njih čuli. Čak ni tada nema garancije. Mogu vas
optužiti da ih ne shvaćate, da ste nerazumni ili staromodni. No nemojte griješiti. Unatoč odbijanju i
protivljenju, vaši tinejdžeri žele točno znati vaše stajalište. Vaše vrijednosti i uvjerenja igraju ključnu
ulogu pri određivanju njihova izbora.
Duboko sam udahnula. Te smo večeri mnogo toga obradili. Došlo je vrijeme da roditelji pođu kući i
iskušaju što su naučili. Dosad im je pomagala snaga mojih uvjerenja. Svoja će vlastita uvjerenja moči
razviti jedino ako u odnosu sa svojim tinejdžerima upotrijebe te vještine i zatim pomno prate što se
događa.
»Vidimo se idući tjedan, rekla sam. »Već se unaprijed veselim što ću čuti vaša iskustva.

Priče.
Nisam imala pojma što će se sve razviti iz našeg prvog sastanka. Jedno je pokušavati primijeniti nova
načela na zamišljene probleme dok s roditeljima sjediš za stolom na radionici. Posve je druga stvar
kad si sam kod kuće i pokušavaš se uhvatiti u koštac s pravim djetetom i pravim problemima. Ipak,
mnogi su roditelji učinili upravo to. Ovdje, uz neke male preinake, donosimo izbor iz njihovih iskustava.
(Uočit ćete da većina priča potječe od istih ljudi koji su aktivno sudjelovali na satu. No neke su potekle
od roditelja koji su se rijetko uključivali u raspravu, ali su ipak željeli ispričati — u pismenom obliku —
kako su novostečene vještine utjecale na odnose s njihovim tinejdžerima).

Joan.
Činilo se da je moja kći Rachel u posljednje vrijeme totalno deprimirana. No kad god bih je upitala u
čemu je stvar, rekla bi: »Ništa. Stoga sam je upitala: »Kako da ti pomognem ako mi ne želiš reći u
čemu je stvar? Odgovorila je: »Ne želim o tome razgovarati. Pa sam ja rekla: »Možda će ti nakon
razgovora biti lakše. Na to me samo blijedo pogledala, i to je bilo to.
No nakon naše prošlotjedne diskusije, odlučila sam se za »novi pristup. Rekla sam: »Rachel, u
posljednje vrijeme djeluješ tako nesretno. O čemu god bila riječ, zbog tog nečeg osjećaš se istinski
loše.
Niz lice su joj odmah potekle suze, i malo-pomalo čitava je priča izišla na vidjelo. Dvije djevojčice, koje
su joj prijateljice još od osnovne škole, postale su dijelom jedne nove, popularne ekipe, pa su je
počele ignorirati. Nisu joj više, kao obično, čuvale mjesto za objed, niti su je pozivale na proslave.
Gotovo da je više nisu ni pozdravljale kad bi je susrele na hodniku. Moja je kći bila posve sigurna da je
upravo jedna od njih nekim drugim klincima poslala e-mail u kojem je stajalo da zbog »glupe odjeće
koju nosi izgleda debelo, te da čak nosi i odjeću bez potpisa.
Ostala sam šokirana. Čula sam da se u školi događaju takve stvari, i znala sam da neke djevojčice
doista znaju biti okrutne, no nisam mogla niti zamisliti da bi se takvo što moglo dogoditi mojoj kćeri.
Željela sam je što prije osloboditi muka. Reći joj da zaboravi te zle i pokvarene djevojčice. Da će steći
nove prijatelje. Bolje prijateljice. .
Prijatelje koji će je cijeniti kao osobu. No nisam rekla ništa u tom stilu. Umjesto toga, samo sam
govorila o njezinim osjećajima. Rekla sam: »Dušo, to je stvarno gadno. Kad otkriješ da ti ljudi kojima si
vjerovala i koje si smatrala prijateljima zapravo nisu prijatelji... to zacijelo strašno boli.
»Kako su mogle biti tako zlerekla je i ponovno zaplakala. Zatim mi je pričala i o jednoj drugoj djevojčici
iz razreda koju su ocrnile putem interneta — da zaudara po znoju i mokraći.
Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima. Rekla sam Rachel da takvo ponašanje samo pokazuje kakve
su one osobe, a ne govori baš ništa o drugima. Očito je da se te djevojčice mogu osjećati osobitima i
dijelom nekakve »važne skupine samo ako isključe sve ostale.
Kimnula je, pa smo još dugo razgovarale — o »pravim prijateljima i »lažnim prijateljima, o tome kako
ih razlikovati. Nakon nekog sam vremena vidjela da se počinje malo bolje osjećati.
No to nisam mogla reći i za sebe. Stoga sam sutradan, nakon što je Rachel otišla u školu, nazvala
njezinu pedagogicu. Rekla sam joj da je zovem u povjerenju i da smatram da bi trebala doznati što se
događa.
Nisam imala pojma kako će žena reagirati, no bila je sjajna. Rekla je da joj je silno drago što sam
nazvala, jer je u posljednje vrijeme već više puta čula priče o nečemu što je nazvala » cyber-
maltretiranje, te da je namjeravala o problemu popričati s ravnateljem, da vidi što se može učiniti kako
bi se učenicima pomoglo da shvate koliko ta vrsta zlostavljanja i maltretiranja putem interneta može
biti štetna i razorna.
Potkraj našeg razgovora već sam se osjećala znatno bolje. Zapravo sam se zatekla kako razmišljam:
Tko zna? Možda će se iz ovog izroditi i nešto dobro.

JIM .
Moj najstariji sin honorarno radi u restoranu brze prehrane. Kad se prošle subote vratio s posla, bacio
je ruksak na stol i počeo psovati šefa. Svaka druga riječ koju je izgovorio započela je s »j ili sa »s.
Pokazalo se da ga je šef pitao može li vikendom raditi par sati dulje, na što je on odgovorio »Možda.
No kad je u u subotu ujutro došao na posao i već se spremao reći da će definitivno raditi, »kučkin sin
(citiram sina) prekovremeni je posao već dodijelio nekom drugom.
Mali je imao sreću što sam se kontrolirao, pa nisam izgovorio što sam zapravo htio reći: »Zašto te to
čudi? Što si očekivao? Daj odrasti! Kako da čovjek uspješno vodi posao ako mu uposlenik kaže da će
možda raditi. Možda nije dovoljno.
No nisam ga gnjavio. Ovaj put nisam čak niti spomenuo psovanje. Samo sam rekao: »Znači, nisi
smatrao da mu odmah trebaš dati definitivan odgovor. Rekao je: »Ne, morao sam malo razmisliti!
Rekao sam: »A-ha.
On je rekao: »Osim tog posla, imam i nekakav život, znaš!
Pomislio sam: Ovo neće ići.
A onda je iz vedra neba rekao: »Pretpostavljam da sam ipak zabrljao. Trebao sam ga nazvati čim sam
došao kući, nisam smio pustiti da čeka.
Što kažete? Pokazao sam malo razumijevanja, a on je odmah sam priznao što je trebao učiniti!

Laura.
Nekoliko dana nakon naše radionice otišla sam s kćerkom kupiti traperice. Kakva pogreška. Nije joj se
svidjelo ništa od svega što je isprobala. Ili je bio loš kroj, ili boja, ili marka. Konačno je pronašla par koji
joj se svidio — totalno pripijene traperice s niskim strukom koje gotovo i nije mogla zakopčati i koje su
joj odlično naglašavale svaki kvadratni centimetar stražnjice.
Nisam rekla apsolutno ništa. Ostavila sam je u kabini i otišla potražiti veći broj. Kad sam se vratila još
se uvijek divila odrazu u zrcalu. Bacila je pogled na hlače koje sam donijela i počela vikati: »Neću to
probati! Hoćeš da izgledam ko čudak? Samo zato što si ti debela, misliš da i svi ostali moraju nositi
široku odjeću. E pa, ja neću poput tebe skrivati tijelo!
Bila sam toliko pogođena, toliko bijesna, zamalo sam je nazvala malom kujom. No ipak nisam. Rekla
sam samo: »Pričekat ću te vani. Jedino sam to uspjela izustiti.
Ona je upitala: »Što s mojim trapericama?
Ponovila sam: »Čekam te vani i ostavila je u kabini.
Kad je napokon izišla, bila sam spremna na sve, samo ne »priznavati njezine osjećaje, ali sam to ipak
učinila. Rekla sam: »Znam da su ti se svidjele one traperice. I znam da si uzrujana jer sam ja protiv
njih. A onda sam objasnila kako se ja osjećam. »Kad mi se netko obrati na takav način, nešto se u
meni isključi. Više mi se ne da kupovati, ni pomagati, čak ni razgovarati.
Tijekom vožnje kući nismo progovorile ni riječi. No trenutak prije nego što smo stigle, promumljala je:
»Oprosti.
Nije to bila osobita isprika, no ipak mi je bilo drago čuti tu riječ. Bilo mi je drago i što ja njoj nisam rekla
ništa zbog čega bih se trebala ispričati.

Linda.
Ne znam je li se moj odnos sa sinom poboljšao, no mislim da napredujem u odnosu s njegovim
prijateljima. To su trinaestogodišnji blizanci, Nick i Justin, obojica vrlo bistri, no totalno neobuzdani.
Puše (bojim se ne samo cigarete), stopiraju neznance, a kad su im to roditelji jednom zabranili, iskrali
su se kroz prozor spavaće sobe i otišli u trgovački centar.
Mojem sinu laska što su zainteresirani za njega, no ja sam zabrinuta. Sigurna sam da je već stopirao s
njima, iako to nije često. Da je po mojem, zabranila bih mu da ih viđa izvan škole. No moj suprug kaže
da bi to samo pogoršalo stvar, da će već smisliti neki način da se s njima druži, te da će nam onda
samo lagati.
I tako smo posljednjih mjeseci blizance svake subote pozivali na večeru. Smatramo da, ako su tu,
možemo sve držati na oku i voziti ih kamo požele. Barem smo jednu večer sigurni da ne stoje na
nekom mračnom uglu s palcima u zraku, čekajući da ih pokupi netko nepoznat.
Bilo kako bilo, sve to navodim jer do sada niti s jednim od blizanaca nismo uspjeli potaknuti razgovor.
No nakon naše prošlotjedne radionice, ipak smo malo napredovali.
Njih su dvojica blatili učitelja iz prirode i nazvali ga glupanom. U normalnim bismo uvjetima suprug i ja
stali na stranu učitelja. No ovaj smo put pokušali uvažiti njihov stav. Moj je suprug rekao: »To je učitelj
kojeg doista ne volite. Nastavili su i dalje govoriti o njemu: »Tako je dosadan. I uvijek se na nas dere
bez razloga. A ako te prozove, pa ne znaš odgovor, pred svima te ponizi.
U jednom trenutku rekla sam: »Nick, kladim se da ti i Justin, da ste učitelji, nikad ne biste vikali na
djecu ili ih omalovažavali jer ne znaju odgovor na pitanje.
Obojica su gotovo istovremeno odgovorila »Točno!
Moj je suprug dodao: »I niti jedan od vas dvojice ne bi bio dosadan. Djeca bi bila sretna da ste im vi
učitelji.
Blizanci su se pogledali i nasmijali. Moj je sin sjedio razjapljenih usta. Nije mogao vjerovati da njegovi
cool frendovi doista razgovaraju s njegovim nimalo cool roditeljima.

Karen.
Sinoć smo Stade i ja listale stari album. Pokazala sam joj sliku na kojoj je na biciklu kad joj je bilo šest
godina i rekla: »Pogledaj kako si bila slatka!
»Aha, rekla je, »tada. Rekla sam: »Kako to misliš tada? Odgovorila je: »Sad baš i nisam tako zgodna.
Rekla sam: »Nemoj biti smiješna. Dobro izgledaš. Rekla je »Ne, ne izgledam. Izgledam debelo i
odvratno. Kosa mi je prekratka, sise su premale, a guzica prevelika.
Uvijek me pogodi kad tako govori o sebi. Podsjeća me na moju vlastitu nesigurnost kad sam bila
njezinih godina i na činjenicu da je moja majka uvijek bila puna prijedloga kako da se poboljšam:
»Nemoj biti pogrbljena... Ispravi ramena... Učini nešto s kosom... Našminkaj se malo. Izgledaš ko smrt
na dopustu!
I tako sam je jučer, kad je Stacie počela kritizirati svoj izgled, nagonski poželjela razuvjeriti: »S tvojom
je guzom apsolutno sve u redu, kosa će ti narasti, a i grudi. Ako i ne narastu, uvijek si možeš nešto
podstaviti u grudnjak.
Da, to bih joj bila rekla. No taj sam put pomislila: U redu, složit ću se s njezinim stavovima. Zagrlila
sam je i rekla: »Ne zvučiš baš zadovoljno svojim izgledom... Znaš što bih ja voljela? Voljela bih da kad
idući put staneš pred ogledalo vidiš ono što ja vidim.
Odjednom se zainteresirala. »Što ti to vidiš?
Rekla sam joj istinu. »Vidim prekrasnu djevojku — prekrasnu iznutra i izvana.
Rekla je: »Oh, pa ti si mi majka i izišla iz sobe.
Minutu kasnije vidjela sam da stoji pred velikim ogledalom u hodniku. Držala je ruku na boku i
smješkala se samoj sebi.

Michael.
Sjećate se da sam spomenuo negativan stav svog sina prema školi? Dakle, ovako... već prvo jutro
nakon naše radionice sišao je na doručak uobičajeno loše volje. Ljutito je hodao po kuhinji, žalio se na
velik pritisak koji ga tišti sa svih strana. Pisao je dva testa — španjolski i geometriju — isti dan.
Zamalo sam mu rekao ono što uvijek govorim kad se tako ponaša: »Da si učio i radio kako je trebalo,
sad se ne bi morao brinuti zbog testova. No supruga me ispod stola lupnula nogom i samo me
značajno pogledala, pa sam se prisjetio priče o zamišljanju. Rekao sam: »Ne bi li bilo divno da
odjednom na radiju začujemo obavijest — Danas je pred nama obilan snijegOčekuje se velika oluja.
Sve su škole zatvorene!
To ga je posve zateklo. Čak se i nasmijao. Pa sam nastavio u istom smjeru. Rekao sam: »Znaš što bi
bilo zbilja dobro? Kad bi se svaki dan kad pišeš test pretvorio u dan velike oluje.
Preko volje se nasmijao i rekao: »A-ha... da je barem takoU školu je otišao barem malo bolje
raspoložen.

Steven.
U novom sam braku već gotovo godinu dana, a moja četrnaestogodišnja kći Amy od prvog se dana
nikako ne slaže s mojom novom suprugom. Svaki put kad Amy pokupim kod kuće kako bi vikend
provela s Carol i sa mnom ponavlja se ista priča. Čim ude u auto pronađe razlog da kritizira Carol.
Što god pokušam reći, izgleda da uopće ne dopirem do nje. Pokušavam joj ukazati na činjenicu da
nije pravedna prema Carol, da joj ne pruža priliku, da se Carol doista trudi da joj postane prijateljicom.
No što više govorim, to mi ona više pokušava dokazati da sam u krivu.
Dobro je da sam prošli tjedan došao na radionicu, jer je nedjelju nakon toga, kad sam je pokupio,
odmah počela: »Mrzim dolaziti u vašu kuću. Carol je uvijek tu. Zašto ste se baš morali vjenčati?
Nikako nisam mogao slušati takve riječi i nastaviti voziti, pa sam zaustavio auto i isključio motor.
Glavom su mi prolazile ovakve misli: Samo polako. Nemoj se prepirati. Nemoj je niti pokušavati
urazumiti. Ovaj je put samo slušaj. Nek sve istrese iz sebe. Tako sam rekao: »Dobro, Amy, čini se da
te puno toga ljuti. Ima još nešto?
Rekla je: »Ne želiš ni čuti što sve imam reći. Nikad ne slušaš.
»Sad slušam. Jer mi je jasno koliko si ljuta i nesretna.
To je pomoglo. Iz nje je izletio čitav popis pritužbi: »Nije baš tako slatka kako ti misliš... Totalno je
lažna... Stalo joj je jedino do tebe... Samo se pravi da sam joj draga.
Ni u jednom trenutku nisam stao na Carolinu stranu, niti sam pokušao uvjeriti Amy da je u krivu. Samo
sam slušao i odgovarao s oh i hmmm.
Na koncu je uzdahnula i rekla: »Ma kakva je uopće korist od ovoga...
Rekao sam: »Ima koristi. Jer su mi tvoji osjećaji važni.
Pogledala me i vidio sam da su joj oči pune suza.
»Znaš što još? rekao sam. »Ubuduće moramo vikendom provoditi više vremena zajedno — samo ti i
ja.
»A Carol?, upitala je. »Neće se ljutiti?
»Shvatit će, rekao sam.
Bilo kako bilo, kasnije tog dana Amy i ja izveli smo psa u šetnju parkom. Ne mogu baš tvrditi da postoji
čvrsta veza, no bio je to najbolji vikend koji smo Carol, Amy i ja ikad proveli.

Prepoznajte i priznajte osjećaje svojih tinejdžera.

Tinejdžerica: Oh neŠto da radim? Obećala sam Gordonovima da ću im u subotu čuvati dijete, a sad
me nazvala Lisa i pozvala da prespavam kod nje!
Roditelj: Trebala bi...
Umjesto da odbacite djetetove osjećaje i stavove, te mu počnete dijeliti savjete: Odredite misli i
osjećaje:
»Čini se da si razapeta na dvije strane. Želiš ići k Lisi, ali ne želiš razočarati Gordonove.
Riječju ili zvukom pokažite da razumijete osjećaje:
»Uhh»A-ha.
U mašti pružite ono što ne možete pružiti u stvarnosti:
»Ne bi li bilo divno da se možeš klonirati? Jedna od vas mogla bi čuvati dijete, a druga bi mogla
prespavati kod Lise.
Prihvatite osjećaje, a pritom preusmjerujte ponašanje:
»Jasno mi je da bi daleko radije išla Lisi. Problem je u tome što si obećala Gordonovima. Računaju na
tebe.

2. I dalje samo provjeravamo. Stranica 33.

Vještine za postizanje suradnje.

Jedva sam čekala da započnem s večerašnjim sastankom. Na završetku našeg prošlotjednog
sastanka, Jim me pozvao na stranu da mi se požali jer ne uspijeva svoje tinejdžere prisiliti da naprave
što od njih očekuje i kada to očekuje. Uočila sam poteškoću i rekla da izdrži još tjedan dana, jer ćemo
se tada detaljnije baviti tim problemom.
Čim su se svi okupili, na ploču sam napisala pitanje kojim ćemo se te večeri pozabaviti:
Vještine za postizanje suradnje.
»Počnimo od samog početka, rekla sam. »Kad su nam djeca bila mala, mnogo smo vremena trošili
samo provjeravajući. Provjeravali smo jesu li oprali ruke, oprali zube, pojeli povrće, na vrijeme otišli u
krevet, jesu li se sjetili reći »molim i »hvala.
»Bilo je i situacija kad smo pazili da nešto ne učine. Pazili smo da ne istrče na ulicu, da se ne penju na
stol, da ne bacaju pijesak, ne udaraju, ne pljuju ili ne grizu.
Očekivali smo da će prije nego što postanu adolescenti naučiti većinu lekcija. No na našu žalost,
frustracije i očaj, još uvijek se znamo zateći u poslu provjeravanja. Istina, naši tinejdžeri ne grizu i više
se ne penju na stolove, no većinu ih ipak još treba podsjetiti da napišu zadaću, da obave kućne
poslove, pristojno jedu, povremeno se okupaju, dovoljno spavaju i na vrijeme ustaju. Još uvijek
pazimo da ne učine neke stvari. Ne briši usta rukavom... Ne bacaj odjeću na pod... Nemoj zapetljavati
telefonsku žicu...Nemoj mi se obraćati tim glasom!
»Svaka je obitelj drukčija. Svaki je roditelj drukčiji. Svaki je tinejdžer drukčiji. Kod kojih vam se stvari
čini da morate provjeriti hoće li vaš tinejdžer tijekom dana to nešto učiniti ili ne? Počnimo od jutra.
Bez imalo oklijevanja ljudi su počeli izvikivati:
»Pazim da ponovno ne zaspe nakon sto se isključi budilica.
»Ili da ne preskoči doručak.
»Ili da tri dana za redom ne odjene istu odjeću.
»Ili zauzme kupaonicu tako da nitko drugi ne može ući.
»Ili da ne zakasni u školu jer mu je opet pobjegao autobus.
»Ili ne započne svađu sa sestrom.
»Ili ne zaboravi uzeti ključeve i novac za ručak.
»A poslije podne? upitala sam. »Na što sve treba paziti i što sve treba provjeriti?
»Nazovi me na posao čim stigneš kući. »Prošeći psa. »Počni pisati zadaću. »Nemoj jesti nezdravu
hranu.
»Dok me nema, u kuću nemoj dovoditi prijateljeprijateljice suprotnog spola.
»Nemoj zaboraviti vježbati glasovir (violinu, saksofon). »Nemoj otići od kuće a da mi ne javiš kamo.
Nemoj gnjaviti sestru.
»Sad je večer, rekla sam. »Još jednom, što vaši tinejdžeri moraju, a što ne smiju? Ljudi su nekoliko
trenutaka razmišljali, pa su krenuli...
»Nemoj se zatvarati u sobu. Provodi vrijeme s obitelji.
»Ne bubnjaj po stolu.
»Sjedi uspravno.
»Nemoj čitavu noć provesti na telefonu. Dovrši zadaću.
»Nemoj čitavu noć biti na internetu. Dovrši zadaću.
»Daj barem jednom pristani kad te zamolim da nešto učiniš.
»Daj mi barem odgovori kad te pitam što nije u redu.
»Nemoj za tuširanje potrošiti svu toplu vodu.
»Nemojprije spavanja zaboraviti staviti aparat za zube.
»Nemoj ostati budan do kasno u noć. Ujutro ćeš biti iscrpljen.
»Iscrpilo me i samo slušanje svega ovoga, prokomentirala je Laura. »Nije ni čudo da sam navečer
totalno smoždena.
»I tu nema predaha, dodala je žena po imenu Gail. »Uvijek sam sinovima za petama — guram,
potičem, gnjavim ih kako bi napravili ovo ili ono. A još je gore otkako sam se razvela. Ponekad se
osjećam poput narednika u vojsci.
»Ja na to gledam drukčije, rekao je Michael. »Smatram da si odgovoran roditelj. Radiš svoj posao,
radiš što svaki roditelj mora raditi.
»Pa kako to da moja djeca onda ne rade što bi ona trebala raditi? upitala je Gail snuždeno.
»Moja kći misli da joj je zadaća da svojoj majci zadaje brige, rekla je Laura. »Posvadit će se sa mnom
i oko najmanje sitnice. Ja, na primjer, kažem: Molim te iznesi prljavo posuđe iz svoje sobe, na što će
ona: Prestani me gnjaviti. Neprestano si mi na grbači!
U skupini su se začuli prigušeni zvukovi prepoznavanja situacije.
»Dakle, kod tinejdžera, rekla sam, »ponekad čak i najjednostavnije, najrazumnije zamolbe mogu
uzrokovati kratku prepirku ili dugotrajnu bitku. Kako bismo bolje shvatili stajalište svoje djece, stavimo
se u njihov položaj. Utvrdimo kako bismo mi reagirali na neke od tipičnih metoda kojima se koristimo
kako bismo tinejdžere natjerali da učine što želimo. Zamislite da sam ja vaš roditelj. Dok me slušate
adolescentskim ušima, molim vas da se javite trenutačnim, necenzuriranim, instinktivnim odgovorom.
U daljnjem su tekstu različiti pristupi koje sam pokazala, a evo i reakcija mojih »klinaca:
Okrivljavanje i optuživanje: »Opet si to učinila. Ulila si ulje u tavu, uključila plin i napustila prostoriju.
Što je to s tobom? Mogla si izazvati požar!
»Prestani vikati na mene. »Nisam baš tako dugo izbivala. »Morala sam ići na WC.
Pogrde i uvrede: »Kako si mogao zaboraviti zaključati nov novcati bicikl? To je čista glupost. Nije ni
čudo da je ukraden. Ne mogu vjerovati da si mogao biti toliko neodgovoran.
»Glup sam.
»Neodgovoran sam.
»Nikad ništa ne napravim kako treba.
Prijetnje: »Ako ti ne smatraš da je bitno obaviti kućanske poslove, onda ja ne smatram da je bitno dati
džeparac.
»Glupa kravo!
»Mrzim te.
»Bit ću sretna tek kad konačno odem iz ove kuće.
Naredbe: »Želim da isključiš televizor i počneš pisati zadaću. Prestani odugovlačiti. Odmah.
»Ne želim to odmah učiniti.
»Prestani me gnjaviti.
»Napisat ću zadaću kad za to budem spreman.
Držanje lekcija i prodika: »Moramo o nečemu popričati. Radi se o tvom podrigivanju za stolom. Tebi je
to možda dobra fora, no zapravo je znak neodgojenosti. A sviđalo se to nama ili ne, ljudi nas
procjenjuju prema ponašanju. Prema tome, moraš li se baš podrignuti, barem prekrij usta ubrusom i
reci Ispričavam se.
»Što si rekla? Prestala sam te slušati. »Podriguje mi se.
»To je tako plitko i jadno. Dobar odgoj tebi je možda važan, ali meni nije.
Upozorenja: »Upozoravam te. Ako se počneš družiti s tom ekipom, imaš šanse da upadneš u velike
nevolje.
»Ne znaš ništa o mojim prijateljima.
»A po čemu su tvoji prijatelji tako posebni?
»Ne zanima me što govoriš. Znam što radim.
Mučeništvo: »Zamolim te da mi učiniš jednu sitnu uslugu, ali i to ti je previše. Ne razumijem... Mučim
se na poslu da ti pružim sve što ti treba, a ti mi tako zahvaljuješ.
» U redu, grozan sam klinac.
»Ti si kriva što sam takav. Razmazila si me.
»Osjećam se krivom.
Usporedbe: »Postoji razlog zbog kojeg tvoja sestra prima tolike telefonske pozive. Da se malo više
potrudiš da budeš ljubazna i otvorena poput nje, i ti bi bila omiljena.
» Ona je takva folirantica.
»Mrzim svoju sestru.
»Uvijek sije voljela više nego mene.
Sarkazam: »Namjeravaš ravno s košarkaškog treninga na ples bez tuširanja. Super, sigurno fino
mirišeš. Cure će stajati u redu samo da ti se približe.
»Ha, ha... misliš da si taaaako beskrajno smiješna.
»Pa ni ti baš bolje ne mirišeš.
»Zašto mi izravno ne kažeš što misliš?!
Predviđanje: »Ti neprekidno zbog svojih problema kriviš druge. Nikad ne preuzimaš odgovornost.
Garantiram ti da će se, ako tako nastaviš, problemi pogoršati i da ćeš zbog toga moći kriviti isključivo
sebe.
»Bit će da sam običan gubitnik. »Ja sam beznadan slučaj, »Osuđen sam na propast.
Dosta! Osjećam napad krivnje, uzviknula je Laura. »Ovo tako nalikuje na sve ono što govorim svojoj
kćeri. Ali sad, dok sam to slušala ušima djeteta, sve mi je bilo tako užasno. Zbog svega što sam čula
osjećala sam se grozno.
Jim je izgledao uzrujano.
»O čemu razmišljaš? upitala sam ga.
»Razmišljam o tome kako mnogo toga što si nam upravo prikazala zvuči bolno poznato. Kao što sam
spomenuo prošlog tjedna, moj otac nikad nije oklijevao kad me trebalo poniziti. Sa svojom djecom
pokušavam biti drukčiji, no ponekad čujem kako iz mojih usta izlijeću njegove riječi.
»Znam. Ponekad mi se čini da se pretvaram u svoju majku, rekla je Karen. »A zaklela sam se da si to
nikad neću dopustiti.
»U redu, sad znamo što ne treba reći, uskliknula je Gail. »Kad ćemo naučiti što trebamo reći?
»Upravo sada, odgovorila sam, u ruci držeći ilustracije koje sam pripremila. »Ali prije nego što ih
podijelim, molim vas da imate na umu da niti jedna od vještina komuniciranja koje ćete sada vidjeti ne
uspijeva baš uvijek. Ne postoje čarobne riječi koje se odnose na svakog tinejdžera u svakoj situaciji.
Zato je bitno naučiti različite vještine. Međutim, dok budete listali ove stranice, vidjet ćete da je
temeljno načelo koje se provlači kroz sve navedene primjere poštovanje. Naš stav pun poštovanja i
naš govor pun poštovanja omogućuju tinejdžerima da nas čuju i da surađuju.

Naredbe često izazivaju ogorčenost, kivnost i otpor.

Opišite problem Umjesto da tinejdžera napadnete.
Opisujući problem, tinejdžere pozivamo da postanu dijelom rješenja.
Kad smo ljutiti, ponekad se okomljujemo na tinejdžere riječima koje ih bole ili ponižavaju. Ishod? Tada
se ili povlače ili i sami uzvraćaju napad.
Opišite što osjećate Umjesto da okrivljujete.
Ako opišemo što osjećamo, djeci će biti lakše čuti nas i pomoći nam.
Kad tinejdžere zbog nečega okrivljujete, oni obično zauzimaju obrambeni stav.
Dajte informaciju Umjesto da prijetite ili naređujete.
Kad im se, jednostavno i s poštovanjem, pruži informacija, veća je vjerojatnost da će preuzeti
odgovornost za to što treba učiniti.
Mnogi tinejdžeri na prijetnje reagiraju inatom i mrzovoljnim popuštanjem.
Ponudite izbor Umjesto dugotrajnog predavanja.
Veća je vjerojatnost da će početi surađivati ako im ponudimo izbor koji će zadovoljiti i njihove i naše
potrebe.
Tinejdžeri se često vole isključiti.
Recite to jednom riječju Umjesto da ukazujete na ono što nije u redu...
Kratak podsjetnik usredotočit će im pozornost, a pritom je i veća vjerojatnost da će surađivati.
Tinejdžeri su skloni tome da jednostavno »ne čuju kritičke opaske.
Pokažite svoje vrijednosti iili očekivanja Umjesto ljutitih prijekora.
Kad roditelji jasno i s poštovanjem iznesu svoja očekivanja, veća je vjerojatnost da će ih tinejdžeri
poslušati i pokušati ispuniti očekivanja.
Tinejdžeri mogu biti iznimno osjetljivi na roditeljsko negodovanje.
Učinite nešto neočekivano Umjesto prigovaranja... Ako kritiku zamijenite humorom, promijenit ćete i
raspoloženje, te potaknuti razigranost svih prisutnih.
Neki tinejdžeri sporo reagiraju na razumno podsjećanje.
Napišite pismo. Pisana riječ često uspije u onome u čemu izgovorene riječi ne uspijevaju.
.
Komentari su počeli stizati još dok su ljudi okretali stranice i proučavali crteže:
»Ovo nije samo za tinejdžere. Ne bih imala ništa protiv da nešto od toga na meni primijeni i moj
suprug.
»Na tebi?
»Ma dobro, u odnosu prema meni. Da tako nešto učini za mene. Stvar je u tome da bi to vjerojatno
poboljšalo brojne brakove.
»Kladim se da ima ljudi koji bi pogledali te vještine i rekli Nema tu ničeg novog. To je samo zdrav
razum.
»Ali to nije uobičajeno. Da jest, svi mi večeras ne bismo bili ovdje.
»Neću sve to moći upamtiti. Zalijepit ću stripove na unutarnju stranu vrata ormara.
Jedan otac koji se tek priključio skupini i koji dotad još nije prozborio ni riječi podigao je ruku. »Bok, ja
sam Tony, i znam da bih vjerojatno trebao šutjeti jer me nije bilo prošli tjedan. No meni ti primjeri samo
pokazuju kako postupiti pri običnim, svakodnevnim sitnicama — prljav ruksak, poderana košulja,
nepristojnost za stolom. Večeras sam ovdje jer sam mislio da ću otkriti kako se uhvatiti u koštac sa
stvarima koje tinejdžeri rade, a koje njihove roditelje nasmrt plaše — na primjer pušenje, piće, spolni
odnosi, drogiranje.
»To su u današnje vrijeme najveće brige, složila sam se. »Ali način na koji se hvatamo u koštac s
običnim, svakodnevnim sitnicama biti će temelj za hvatanje u koštac s velikim problemima. Način na
koji ćemo reagirati na prljavi ruksak, poderanu košulju ili ružno ponašanje za stolom odnos može
poboljšati, ali i pogoršati. Način na koji odgovaramo na oscilacije kod djece može izazvati njihovo
povlačenje, ili nas zbližiti. Naša reakcija na ono što su učinili ili nisu učinili može izazvati ljutnju i
kivnost ili stvoriti povjerenje i ojačati njihovu povezanost s nama. A ponekad su upravo zahvaljujući toj
povezanosti tinejdžeri na sigurnome. Ako ih nešto privuče ili izazove, ako se nađu u sukobu ili ostanu
zbunjeni, znat će kome se obratiti za savjet. Kad ih počnu dozivati nezdravi glasovi pop-kulture, u glavi
će čuti još jedan — vaš — glas, s vašim vrijednostima, vašom ljubavlju, vašom vjerom u njih. Nakon
duge šutnje, Tony je upitao: »Je li sastanak gotov? Pogledala sam na ručni sat. »Upravo završava,
rekla sam mu. »Odlično, rekao je i mahnuo svojim snopom stripova, »jer ću nešto od svega toga
večeras iskušati, pa idem. .

Priče.
U pričama koje slijede vidjet ćete kako su roditelji svoje novostečene vještine upotrijebili pojedinačno,
u kombinaciji, a ponekad i u situacijama koje su prešle okvire »svakodnevnih sitnica.

Gail.
Posljednji sastanak kao da je rađen po mojoj mjeri. Nedavno sam se razvela, tek sam počela raditi
puno radno vrijeme, i ako mi trenutačno nešto nužno treba, onda je to suradnja. Oba su moja sina
tinejdžeri, ali mi nikad baš nisu pretjerano pomagali — znam da je to moja greška jer mrzim gnjaviti,
pa na koncu uvijek sve sama napravim.
No, bilo kako bilo, u subotu ujutro obojicu sam posjela i objasnila im da nema šanse da uspijem na
novom poslu a da i dalje radim sve što sam dosad radila. Rekla sam im da ih moram malo uposliti i da
se sad svi trebamo truditi, zajednički, kao obitelj.
onda sam im navela sve poslove koje u kući treba napraviti i zamolila da odaberu tri za koje smatraju
da ih mogu preuzeti i za njih odgovarati. Samo tri. Krajem tjedna mogu čak i zamijeniti zadatke.
U prvi su tren reagirali tipično. Glasno negodovanje zbog prit iska pod kojim se nalaze u školi i kako
»nikad nizašto nemaju vremena. No na koncu su ipak obojica izabrala po tri zadatka. Popis sam
izvjesila na hladnjak i rekla da će mi biti golemo olakšanje kad ubuduće budem dolazila kući s posla
znajući da je rublje oprano, čisto posuđe izvađeno iz perilice, a stol pospremljen i spreman za večeru.
Eh, sad, sve baš i nije išlo posve po planu. Ipak, barem djelomično obavljaju neke od zadaća. A kad
nešto i ne naprave, samo im pokažem popis, pa se uhvate posla.
Da sam to barem znala prije puno godina...

Laura.
Moja kći ima nov način na koji mi daje do znanja da sam učinila nešto što joj »nije po volji.
Jednostavno šuti. Ako se usudim upitati što nije u redu, samo slegne ramenima i gleda u strop, a to
me izluđuje.
No nakon prošlotjednog sastanka bila sam puna nove energije — odlučna da pokušam nešto drukčije.
Kad sam ušla u kuhinju, sjedila je za kuhinjskim stolom i nešto jela. Privukla sam stolicu i rekla: »Kelly,
ne sviđa mi se to što se događa s našim odnosom.
Prekrižila je ruke na prsima i pogledala na drugu stranu. Nisam dopustila da me to obeshrabri. Rekla
sam: »Kad napravim nešto što tebe izludi, prestaneš sa mnom razgovarati, a to, pak, izluđuje mene.
Onda ja počnem vikati na tebe, zbog čega ti još više poludiš. Prema tome, Kelly, sad uviđam da mi
izravno moraš reči kad te nešto muči.
Slegnula je ramenima i ponovo odvratila pogled. Ta mi klinka očito ne namjerava olakšati stvar. »A
ako ti je to preteško, nastavila sam, »onda mi barem daj nekakav signal, nekakav znak. Svejedno što.
Lupi po stolu, mahni kuhinjskom krpom, stavi komad toaletnog papira na glavu. Bilo što.
Rekla je: »Ma daj mama, ne budi luda, i izišla iz sobe.
Pomislila sam, doista zvučim ludo, no nakon nekoliko minuta vratila se u kuhinju s neobičnim izrazom
na licu i s nečim bijelim na glavi. Rekla sam: »Što ti je to... a-ha, da... toaletni papir. Počele smo se
smijati. I prvi smo put nakon dugo vremena pošteno razgovarale.

Joan.
Jučer je navečer moja petnaestogodišnja kći objavila da želi probušiti nos.
Podivljala sam. Počela sam vikati na nju. »Jesi li sišla s uma? Bog ti je dao prekrasan nos. Zašto želiš
u njemu napraviti rupu? Zašto se želiš unakaziti? To je najgluplja ideja koju sam ikad čula!
Vičući je odgovorila: »Želim samo jedan sićušan prstenčić u nosu! Trebala bi vidjeti što svi ostali klinci
nose. Kim ima iglu u jeziku, Briana naušnicu na obrvi, a Ashley u pupku!
»E pa i one su blesave, rekla sam.
»Ne mogu s tobom razgovarati. Stvarno ništa ne razumiješ, viknula je i bijesno odjurila iz sobe.
Ostala sam tako stajati i razmišljala, A ja sam majka koja pohađa satove komunikacije. Krasno! No
nisam namjeravala odustati. Samo sam trebala bolji način da doprem do nje.
I tako sam otišla na internet kako bih pronašla nešto o piercin. Ispalo je da je u mojem okrugu
osobama mladima od osamnaest zabranjen piercing, tetoviranje i slično bez pismenog i ovjerenog
dopuštenja roditelja ili skrbnika. Jedina je iznimka bušenje ušiju. A pronašla sam i čitav tekst o
bolestima koje možeš dobiti zahvaljujući nečistim instrumentima ili nehigijenskim uvjetima — hepatitis,
tetanus, infekcije, upale i čireve...
Kad je napokon izišla iz svoje sobe, rekla sam joj da mi je stvarno žao zbog svega što sam rekla o njoj
i njezinim prijateljima, te da sam na internetu pronašla određene informacije koje bi po mojem
mišljenju trebala pogledati. Pokazala sam prema ekranu.
Pogledala je i rekla: »Nitko koga poznajem nije se razbolio. Osim toga, spremna sam riskirati.
Ja sam rekla: »Problem je u tome što ja nisam spremna riskirati. Tvoje mi je zdravlje predragocjeno.
Na to je odgovorila: »U redu, onda ću otići svome liječniku, da on to obavi. A ti bi mi trebala dati
pismenu dozvolu.
Rekla sam: »Ne mogu na to pristati. Ono što sam na početku rekla još stoji. Osim toga, poznajem
sebe. I sam pogled na kćer koja uokolo hoda s kolutom koji joj strši iz nosa previše bi me uzrujao. A
ne želim se uzrujati svaki put kad te pogledam. Kad napuniš osamnaest, ako ti to još bude bilo bitno,
moći ćeš odlučiti hoćeš li to učiniti ili ne.
Nije baš bila pretjerano oduševljena mojom odlukom, no čini se da ju je prihvatila. Barem za sada.
Tony.
Moj četrnaestogodišnji sin Paul baulja kućom kao da se nalazi u nekom drugom svijetu. Ako ga
zamolim da nešto napravi, kaže:
Svakako tata i to je to. Kroz jedno uho unutra, kroz drugo van. I tako sam prošli tjedan »učinio ono
neočekivano. Dvaput.
Prvi put: glasno sam, oponašajući grofa Draculu, rekao: »želim da izneseš smeće. Pogledao me i
zatreptao. »I nemoj da previše čukam, rekao sam. »Od kukanja poludim.
Nasmijao se i rekao: »E pa, bit će mi najbolje da to onda smjesta učinim.
Drugi put: na podu njegove sobe uočio sam zdjelicu s ostacima pahuljica. Pokazao sam je i normalnim
glasom rekao: »Paul, znaš li što je to?
Rekao je: »Aha, zdjelica.
Rekao sam: »Ne, to je pozivnica za proslavu.
»Što?
»Pozivnica svim žoharima iz susjedstva da dođu na tulum u Paulovu sobu.
Nasmiješio se. »U redu, tata, shvatio sam poruku, pa je stvarno uzeo zdjelicu i odnio je u kuhinju.
Znam da »smiješno ne može uvijek funkcionirati. No lijepo je kad uspije.

Michael.
Kći me ovaj tjedan posve zatekla. Rekla je: »Tatice, zamolit ću te nešto, ali ne želim da odmah pošiziš
i kažeš ne. Samo me poslušaj.
»Slušam, rekao sam.
»Na proslavi šesnaestog rođendana želim ljudima poslužiti vino. E sad, prije nego što se uzrujaš, imaj
na umu da mnogi klinci mojih godina na proslavama rođendana piju vino. Na taj način večer postaje
posebna.
Bit će da je na mojem licu pročitala negodovanje, jer je pojačala nastup. »Dobro, možda ne vino, no
ne poslužim li barem pivo, nitko neće htjeti ni doći. Zapravo ga ja neću morati ni kupiti, ali bilo bi
zgodno da barem moji prijatelji mogu tako nešto donijeti. Ma daj, tata, nije baš tako strašno. Nitko se
neće napiti. Obećajem. Samo se želimo malo zabaviti.
Zamalo sam je glatko odbio, ali sam ipak umjesto toga rekao: »Jenny, jasno mi je da ti je to važno.
Moram malo razmisliti.
Kad sam to ispričao supruzi, odmah je u svojim prošlotjednim bilješkama potražila odlomak pod
naslovom »zapišite ideje. Zatim je rekla: »Ako napišeš, pročitat će. Ako joj kažeš usmeno, samo će se
s tobom prepirati.
Evo pisma koje sam napisao:
Draga Jenny,
Tvoja majka i ja ozbiljno smo razmislili o zahtjevu da na rođendanu gostima poslužiš vino. Zbog dolje
navedenih razloga na to ne možemo pristati.
1. U našoj saveznoj državi zabranjeno je posluživanje alkohola osobama mlađim od dvadeset jedne
godine.
2. Kad bismo zanemarili zakon i da netko od tvojih prijatelja na putu kući doživi prometnu nesreću, mi
bismo, kao tvoji roditelji, bili odgovorni pred zakonom. Što je još važnije, osjećali bismo moralnu
odgovornost.
3. Kad bismo okrenuli glavu na drugu stranu i dopustili tvojim prijateljima da donesu pivo, bilo bi to
zapravo kao da kažemo, »Sve dok se mi roditelji pravimo da ne znamo što se zbiva, posve je u redu
da vi djeca kršite zakon. Bilo bi to nepošteno i licemjerno.
Tvoj je šesnaesti rođendan svojevrsna prekretnica. Pokušajmo se dogovoriti kako da to proslavimo na
siguran, zakonit i svima zabavan naćin.
Voli te tata.
Pismo sam joj gurnuo ispod vrata. Nikad ga nije spomenula, no tog nam se popodneva, nakon
nekoliko telefonskih razgovora s prijateljima, obratila s nekoliko prijedloga koji bi »mogli nadoknaditi to
što nema prave cuge — imitator Elvisa Presleyja, karaoke ili osoba koja izrađuje horoskope.
Još smo u fazi pregovaranja. No supruga i ja barem znamo da, što god kći odlučila, namjeravamo te
večeri biti u blizini. Čuli smo da djeca ponekad znaju otići s proslave, popiti nekoliko pića koja su sakrili
u autu, i vratiti se — nasmijani i nedužni. A čuli smo i da znaju donijeti svoje boce vode, samo što je
»voda zapravo votka ili džin. Prema tome, ne, nećemo biti nametljivi. Pokušat ćemo biti diskretni. Ali
dobro ćemo otvoriti oči.

Linda.
Sjećate se kako sam rekla da ću one stripove nalijepiti na unutarnju stranu vrata ormara? Učinila sam
upravo to i bili su od velike pomoći. Kad god sam ovaj tjedan već bila na rubu, korak od toga da
viknem na djecu, zastala bih, otišla u spavaću sobu, otvorila ormar, pregledala stripove, i, premda je
situacija u kojoj sam se nalazila bila drukčija, uspjela bih bolje shvatiti kako trebam postupiti.
Međutim, prošli je petak moj sin kasnio u školu, a to znači da i ja kasnim na posao. I nisam izdržala.
»Trinaest ti je godina i još nemaš osjećaj za vrijeme. Zašto mi to uvijek radiš? Kupila sam ti novi sat.
Staviš li ga ikad na ruku? Ne. I da se nisi usudio otići dok ti govorim!
Stao je, dobacio mi onaj svoj pogled i rekao: »Mama, daj si pročitaj ona svoja vrata!

Za postizanje suradnje.
Umjesto zapovijedanja (»Stišaj muziku! I to smjesta!)!, možete: Opisati problem: »Kad tako trešti
muzika, ne mogu ni razmišljati ni razgovarati.
Opisati što osjećate: »Bole me uši.
Pružiti informaciju: »Često izlaganje glasnoći može dovesti do oštećenja sluha.
Ponuditi izbor: »Što bi radije — posve stišao glazbu ili malo stišao i zatvorio vrata svoje sobe?
Reći to jednom riječju: »Preglasno!
Iznijeti svoje vrijednosti iili očekivanja: »Svi trebamo poštovati toleranciju drugih na glasnu glazbu.
Učiniti neočekivano: Prekriti uši dlanovima, odglumiti da stišavate radio, spojiti dlanove i nakloniti se u
znak zahvale.
Pismeno se izraziti: Ova glasna glazba Za škvadru bit će guba No samo za tebe i mene Preglasna je
truba!!!

3. Kazniti ili ne kazniti. Stranica 67.

Naš treći sastanak nije još niti započeo. Ljudi su stajali u malim skupinama i energično diskutirali. Do
mojih ušiju dopirale su pojedine rečenice.
»Nakon onog što je učinila, zabranila sam joj izlaske mjesec dana.
»I tako sam samome sebi rekao: nećemo više sve u rukavicama, neće više sve biti med i mlijeko. Bio
sam prepopustljiv prema tom djetetu. Ovaj ću ga put kazniti.
Dakle, pomislila sam, još nismo razgovarali o kažnjavanju, no čini se da su neki ljudi ovdje i više nego
spremni.
»Laura, Michael, rekla sam. »Biste li nas sve htjeli izvijestiti o tome što su to vaša djeca učinila i toliko
vas razljutila?
»Nisam bila samo ljutita, srdila se Laura. »Zamalo sam umrla od brige! Kelly je u šest sati trebala biti
na rođendanu kod prijateljice Jill. U sedam me nazvala Jillina mama. Gdje je Kelly? Znala je da prije
pola osam moramo biti u kuglani. Pisalo je na pozivnici. Sad svi stojimo u kaputima i čekamo je.
»Srce mi je počelo lupati. Rekla sam: Ne razumijem. Krenula je na vrijeme. Već je odavno trebala stići.
Sigurna sam da nema razloga za zabrinutost. Samo se nadam da će uskoro stići, rekla je Jillina majka
i spustila slušalicu.
»Prisiljavala sam se da pričekam još petnaest minuta, pa sam zatim nazvala. Javila se Jill. Ne, Kelly
još nema. Čak sam je i danas u školi podsjetila da dođe na vrijeme.
»Sad me stvarno uhvatila panika. Kroz glavu su mi prolazile užasne slike. Nakon dvadeset mučnih
minuta zazvonio je telefon. Zvala je Jillina majka. Samo sam ti htjela javiti da je Kelly konačno stigla.
Izgleda da je usput srela nekog dečka, pa se s njim zabrbljala i zaboravila da je čekamo. Samo se
nadam da nam nije propala rezervacija na kuglani.
»Ispričala sam se zbog Kelyina postupka i zahvalila što me nazvala. A kad se Kelly nakon proslave
vratila, navalila sam na nju: Shvaćaš li ti što sam proživjela? Kako si mogla biti toliko nepromišljena?
Kako si mogla biti toliko neodgovorna? Uvijek misliš samo na sebe. Bio je to Jillin rođendan. Jesi li
osjetila kakvu obavezu prema prijateljici? Nisi! Zanimaju te samo dečki i provodi. E pa, zabava je
gotova, mlada damo. Do kraja mjeseca imaš zabranu izlazaka! I nemoj misliti da ću se predomisliti, jer
to se neće dogoditi.
»Eto, to sam rekla. No sad više ne znam... Možda sam bila prestroga.
»Čini mi se da je Kelly dobila upravo ono što je zaslužila. Kao i moj sin, prokomentirao je Michael.
Sve su se glave okrenule prema njemu. »Što je bilo? upitao je netko. »Što je napravio?
»Stvar je u tome što nije napravio, odgovorio je Michael. »Naime, domaću zadaću. Otkad je Jeff upao
u prvu momčad, razmišlja jedino o nogometu. Svaki dan kasno dolazi s treninga, nakon večere
nestane u svojoj sobi, a kad ga pitam kako stoji s učenjem, kaže: Nemaš brige, tata. Sve je pod
kontrolom!
U nedjelju, dok je Jefl bio vani, prolazio sam pored njegove sobe i primijetio pismo koje je ležalo na
podu blizu vrata. Podignuo sam ga i shvatio da je naslovljeno na mene. Bilo je otvoreno, napisano
prije tjedan dana. I znate što? Bilo je to pismo upozorenja koje je poslao učitelj matematike. Jeff u
posljednja dva tjedna nije predao niti jednu zadaću — niti jednu. Kad sam to vidio, jednostavno sam
eksplodirao.
»Bio sam spreman čim je zakoračio u sobu. Pokazao sam pismo i rekao: Lagao si mi o pisanju
zadaća. Otvorio si pismo naslovljeno na mene. I nisi mi pokazao obavijest. E pa, mladi gospodine, sad
poslušajte novosti. Do kraja polugodišta više nema nogometa. Sutra zovem trenera.
»Rekao je Tata, ne možeš mi to učiniti!
»Ništa ti ja ne radim, Jeffe. Sve si sam obavio. Slučaj je zaključen.
»No je li doista zaključen? upitala je Laura.
»Jeff se ne slaže. Čitav me tjedan obrađuje ne bih li promijenio mišljenje. Kao i moja supruga. Michael
ju je znakovito pogledao. »Misliš da sam prestrog. Zar ne, draga?
»Što ti misliš? upitala sam Michaela.
»Mislim da Jeff zna da mislim najozbiljnije.
»Da, ubacio se Tony. »Ponekad je kazna jedini način da dijete dovedeš u red — da postane
odgovornije.
»Pitam se, obratila sam se skupini, »postaje li dijete zahvaljujući kažnjavanju odgovornije? Prisjetite se
na trenutak vlastitih iskustava iz djetinjstva.
Karen je prva odgovorila. »Nakon kazne postajala sam manje odgovornom. Kad mi je bilo trinaest
godina, majka me uhvatila s cigaretom i zabranila mi telefoniranje. Pa sam počela još više pušiti. Ali u
dvorištu, gdje me nitko nije mogao vidjeti. Onda bih se vratila kući, oprala zube i nasmiješeno rekla
Bok, mama. Godinama sam se tako provlačila. Nažalost, još uvijek pušim.
Ne znam, rekao je Tony. »Meni se čini da postoje i mjesto i vrijeme za kaznu. Uzmite, na primjer,
mene. Bio sam zločest i težak klinac. Ekipa s kojom sam visio vani često je upadala u nevolje. Bili smo
divlja horda. Neki od tih momaka završili su u zatvoru. Kunem vam se... da me otac nije kaznio za
neke od stvari koje sam napravio, ne znam gdje bih danas bio.
»Ne znam ni gdje bih ja danas bila, rekla je Joan, »da nisam odlazila psihijatru koji mi je pomagao da
nekako prijeđem preko djelovanja svih onih kazni koje sam u djetinjstvu iskusila.
Njezin je komentar zapanjio Tonyja. »Ne razumijem, rekao joj je.
»I moj otac i majka, pojasnila je Joan, »smatrali su da je roditelj, ako dijete učini nešto loše a ovaj ga
ne kazni, neodgovorna osoba. I uvijek su mi govorili da me kažnjavaju za moje dobro. No to za mene
nije bilo dobro. Postala sam bijesna, depresivna tinejdžerka bez imalo samopouzdanja. A kod kuće
nije bilo osobe s kojom bih mogla razgovarati. Bila sam vrlo usamljena.
Uhvatila sam se kako uzdišem. To što su ljudi upravo opisali uobičajene su posljedice kažnjavanja.
Da, neku djecu kažnjavanje toliko obeshrabri, osjećaju se toliko nemoćnima, da počinju gubiti vjeru u
sebe.
I da, neka djeca, poput Tonyja, zaključuju da su doista »zločesta i da ih treba kažnjavati kako bi
postala »dobra.
I da, neka, poput Karen, postaju toliko kivna i ogorčena da se nastavljaju tako ponašati, usput
smišljajući načine da sve dobro sakriju. Ne postaju iskrenija, već opreznija, tajnovitija i vještija.
I unatoč tome, kažnjavanje je općeprihvaćena metoda discipliniranja. Zapravo, za mnoge su roditelje
disciplina i kažnjavanje isto. Kako da im objasnim svoje uvjerenje da u odnosu ispunjenom ljubavlju
kažnjavanju nema mjesta?
Glasno sam rekla: »Kad bismo nekako bili prisiljeni eliminirati kažnjavanje kao pomagalo za postizanje
discipline, bismo li tada bili posve bespomoćni? Bi li tada naši tinejdžeri radili što god im padne na
pamet? Bi li postali divlja, nedisciplinirana, samoživa, razmažena derišta, bez imalo osjećaja za dobro
ili loše, djeca koja gaze vlastite roditelje? Ili možda postoje drukčije metode koje bi naše tinejdžere
motivirale da se odgovorno ponašaju? Na ploču sam napisala:

Umjesto kazne:
• Iznesite osjećaje.
• Izrecite očekivanja.
• Pokažite kako se iskupiti.
• Ponudite izbor.
• Nešto poduzmite.
Upitala sam Lauru i Michaela bi li bili voljni te vještine u trenutačnoj situaciji iskušati na svojoj djeci.
Složili su se da će prihvatiti izazov. Na idućim ćete stranicama, u obliku stripa, vidjeti rezultate naših
nastojanja da osmislimo scenarije koji bi bili u skladu s novim smjernicama. Prvo smo porazmislili o
tome što da Laura učini sa svojom kćerkom Kelly, čije je nepoštivanje roka njezinu majku toliko
zabrinulo.
TEBI JE TO "SAMO MALO". ONIMA KOJI SU TE ČEKALI BILO JE PREDUGO. UŽASNO SU SE
BRINULI.
KELLY, OČEKUJEM DA ĆEŠ, KAD KAŽEŠ DA ĆEŠ U ODREĐENO VRIJEME BITI NA
ODREĐENOM MJESTU, ODRŽATI RIJEČ.
A što ako Kelly ponovi istu stvar? Što ako mamu opet netko nazove i pita »Gdje je Kelly? Idući put kad
Kelly poželi posjetiti prijateljicu, mama može...

Nešto poduzmite.
Pokažite kako se iskupiti.
JILLINA JE MAJKA ZVUČALA LJUTITO. JILL TAKO JER. MORAŠ IM SE ISPRIČATI. BAŠ
ZLOČESTO ZBOG ONOG OD PROŠLI PUT?
KAD ĆU ONDA MOĆI IĆI? KAD VIDIM PISMENI PLAN. TADA ĆU BITI MIRNIJA.
VRLO SAM UZRUJAN. OVU OPOMENU PRONAŠAO SAM NA PODU TVOJE SOBE.
Skupina je bila zadivljena. Uslijedili su brojni komentari:
»Kad si prvi put govorila o alternativi kažnjavanju, pribojavala sam se da misliš na neki fini pristup, pri
čemu roditelj samo malo izgrdi dijete i pusti ga da se tako izvuče. No ovo je snažno i konkretno. Kažeš
ono što osjećaš i što očekuješ, pa djetetu ponudiš način da preuzme odgovornost za svoje ponašanje.
»I pritom nisi zao niti strog, a ni dijete nema dojam da je loša osoba. Nepopustljiv si, ali i pokazuješ
poštovanje. Pokazuješ poštovanje prema djetetu i prema sebi.
»Da, ti, roditelj, nisi neprijatelj. Na djetetovoj si strani, ali od njega tražiš nešto više.
»I pokazuješ mu kako zadovoljiti te više kriterije.
»Ne odašilješ poruku: Imam vlast nad tobom. Neću ti dopustiti da to učiniš... Oduzet ću ti to. Umjesto
toga, moć vraćaš u tinejdžerove ruke. Loptica je sad na Kellynoj strani mreže. Na njoj je da smisli što
točno učiniti kako bi umirila majku — na primjer, nazvati kad kasni, nazvati kad stigne na odredište, te
još jednom nazvati prije nego što krene kući.
Laura je zastenjala i uhvatila se za glavu. »Ne znam, rekla je. »Sad kad to razrađujem ovdje s vama,
gotovo da osjećam samopouzdanje. No što kad se doista nađem u toj situaciji? Takav pristup od
roditelja iziskuje mnogo. Znači da moraš imati posve drukčiji stav. Istina je, zapravo, da je mnogo
lakše kazniti dijete.
»Lakše je u tom trenutku, složila sam se. »No ako ti je cilj kćeri pomoći da preuzme odgovornost, a da
istovremeno s njom ostaneš u dobrim odnosima, kažnjavanje će biti unaprijed osuđeno na neuspjeh.
»Ali u jednom imaš pravo, Laura. Takav pristup iziskuje pomak u našem razmišljanju. Recimo da još
malo vježbamo. Da vidimo kako je te vještine moguće primijeniti na Michaelovu problemu sa sinom.
KADA? STIGLA JE PRIJE TJEDAN DANA. NAJVIŠE MI SMETA ŠTO SI ME ČITAVO VRIJEME
NAVODIO DA VJERUJEM KAKO PIŠEŠ ZADAĆE.
PA, BIO SAM POD VELIKIM PRITISKOM ZBOG NOGOMETA I SVEGA OSTALOG.

Izrecite očekivanja.
OČEKUJEM I DA, KAD PITAM KAKO STOJIŠ SA ZADAĆAMA, DOBIJEM ISKREN ODGOVOR.
JEFE, OČEKUJEM DA PROMISLIŠ O PRIORITETIMA. ŠKOLA JE VAŽNIJA OD NOGOMETA.
ALI TATA...
Što ako Jeff sve nauči, nadoknadi zadaće, no onda malo-pomalo opet zanemari školu? Tata tada
može... Nešto poduzeti.

Pokažite kako se iskupiti. Ponudite izbor.

JEFFE, TREBAŠ NADOKNADITI SVE ZADAĆE KOJE NISI NAPISAO. ŠTO ĆE POTRAJATI
ČITAVU VJEČNOST. ČAK I TADA. PO MENI, JEFFE, IMAŠ DVIJE MOGUĆNOSTI: PRVA –
ODUSTANI OD NOGOMETA DOK NE NADOKNADIŠ GRADIVO...
NE NAMJERAVAM ODUSTATI OD NOGOMETA. ZNAČI NOGOMET TI OPET
ONEMOGUĆUJE DA NAPIŠEŠ ZADAĆU. MOGuče JE DOBITI ČIM SVE NADOKNADIŠ I POČNEŠ
SE PRIDRŽAVATI RASPOREDA U KOJEM ĆE BITI MJESTA I ZA ŠKOLU I ZA NOGOMET.
Tony je kimao. »Možda mi je nešto promaklo, no ne vidim razliku između nešto poduzeti i kazniti Jeffa.
U oba mu slučaja otac zabranjuje da bude u momčadi.
»Čekaj, mislim da napokon počinjem shvaćati, rekla je Laura i okrenula se Tonyju. »Kad kazniš dijete,
zatvaraš mu vrata. Nema kamo otići. To je gotova stvar. No kad nešto poduzmeš, djetetu se to možda
neće svidjeti, ali su vrata i dalje otvorena. Još ima priliku. Može se suočiti s onim što je učinilo i
pokušati to ispraviti. Može pogrešno pretvoriti u ispravno.
»Sviđa mi se kako si to formulirala, Laura, rekla sam. »Kad nešto poduzimamo, cilj nam nije tek stati
na kraj neprihvatljivom ponašanju, već djeci dati priliku da uče na vlastitim pogreškama. Priliku da
isprave ono u čemu su pogriješili. Kazna će možda spriječiti neprihvatljivo ponašanje, ali će možda i
onemogućiti djeci da sama korigiraju vlastite pogreške.
Pogledala sam Tonyja. I dalje se držao sumnjičavo. Nastavila sam, odlučna da doprem i do njega.
»Rekla bih da tinejdžer kojem je upravo na tjedan dana zabranjen izlazak neće ležati u svojoj sobi i
misliti: Oh, baš sam sretan. Imam super roditelje. Zahvaljujući njima, upravo sam naučio vrijednu
lekciju. Neću to više nikad napraviti! Neusporedivo je vjerojatnije da će taj mladić ili djevojka misliti:
Baš su zli ili Nepravedni su, ili Mrzim ih, ili Osvetit ću im se, ili Ponovit ću to — ali ću se idući put
potruditi da me ne uhvate.
Skupina je sad pozorno slušala. Pokušala sam sve nekako sažeti. »Po meni, poteškoća u vezi s
kažnjavanjem leži u činjenici da tinejdžer u tom slučaju može vrlo lako zanemariti svoje nedjelo, a
usredotočiti se na to kako su njegovi roditelji nerazumni. Što je još gore, uskraćuje mu trud koji treba
uložiti kako bi sazrio. Postao odgovornijim.
»Čemu se nadamo nakon što dijete pogriješi? Nadamo se da će razmisliti o tome u čemu je
pogriješilo. Da će shvatiti zašto je to bilo pogrešno. Da će žaliti zbog onoga što je učinilo. Da će smisliti
način da se to nikako ne ponovi. I da će ozbiljno razmisliti o tome kako se iskupiti. Drugim riječima,
kako bi doista došlo do prave promjene, naši tinejdžeri moraju odraditi svoju emocionalnu zadaću. A
kažnjavanje smeta tom važnom procesu.
Prostorijom je zavladao tajac. O čemu svi razmišljaju? Još sumnjaju? Jesam li bila jasna? Mogu li
prihvatiti to što su čuli? Pogledala sam na sat. Bilo je kasno. »Večeras smo odradili mnogo napornog
posla, rekla sam. »Vidimo se idući tjedan.
Tony je podignuo ruku. »Još samo jedno pitanje, uzviknuo je.
»Samo izvoli, kimnula sam.
»Što ako upotrijebiš sve vještine koje smo večeras obradili, a dijete se i dalje neće srediti?
Pretpostavimo da ne zna kako se, samokorigirati? Što u tom slučaju?
»To je znak da na problemu treba još raditi. Da je problem složeniji nego što se u početku činilo i da
mu trebaš posvetiti više vremena i prikupiti više informacija.
Tony je izgledao izgubljeno. »Kako?
»Rješavanjem problema.
»Rješavanjem problema?
»To je postupak o kojem ćemo raspravljati idući tjedan. Radit ćemo na načinima na koje roditelji i
djeca mogu udružiti snage, proučiti mogućnosti i zajednički rješiti problem.
Tony se prvi put te večeri nasmiješio. »Zvuči dobro, rekao je. »Nikako neću propustiti taj sastanak.

Priče.
U tjednu nakon sastanka na kojem smo raspravljali o alternativama kazni, nekoliko me ljudi
obavijestilo o tome kako su novostečene vještine pretočili u praksu.
Prvu je priču, o svom četrnaestogodišnjem sinu Paulu, ispričao Tony.

Tony.
Paul i njegov prijatelj Matt bez daha su dotrčali prilazom, smiješeći se od uha do uha. Upitao sam:
»Sto ima nova, dečki? Odgovorili su: »Ništa, pa su se pogledali i nasmijali se. Zatim je Matt nešto
došapnuo Paulu, i nakon toga su otišli.
»Što ti je on to rekao a da mi ne smiješ reći? upitao sam Paula. Nije odgovorio. Ja sam rekao: »Samo
mi reci istinu. Neću te kazniti.
Napokon sam iz njega izvukao priču. Radilo se o tome da su on i Matt biciklima otišli na kupanje, na
javni bazen koji je te večeri bio zatvoren. Pokušavali su otvoriti sva vrata, pronašli jedna koja nisu bila
zaključana i ušli. Zatim su uključili sva svjetla i jurili uokolo, radili veliki nered, prevrnuli sve ležaljke,
porazbacali sve jastuke — neki su završili i u bazenu. I sve je to za njih bila tek velika šala.
Mali je imao sreće što sam obećao da ga neću kazniti, jer, vjerujte mi, kad sam čuo što je učinio, htio
sam uvesti najteže kazne — ukinuti mu džeparac, oduzeti računalo, zauvijek zabraniti izlaske — sve,
samo da mu izbrišem taj glupavi osmijeh s lica.
Ipak, rekao sam: »Poslušaj me, Paule. Ovo je ozbiljna stvar. To što si učinio ima i naziv, a to je
vandalizam.
Lice mu je pocrvenjelo. Viknuo je: »Vidiš, znao sam da ti ne smijem reći. Znao sam da ćeš iz toga
napraviti frku. Nije baš da smo nešto ukrali ili piškili u bazen!
»E, pa, čestitam na tome, rekao sam, »ali, Paule, ovo jest velika frka. Mnogi ljudi u našem naselju
radili su dan i noć kako bi skupili dovoljno novca i izgradili bazen za svoje obitelji. Ponose se njime, i
marljivo rade kako bi ga mogli održavati. A to je slučajno i bazen u kojem si naučio plivati.
Paul je upitao: »Što to pokušavaš? Izazvati osjećaj krivnje?
»Itekako, rekao sam, »jer je to što si učinio pogrešno i sad to trebaš ispraviti.
»Što da učinim?
»Želim da — odmah — odeš do bazena, i sve vratiš na svoje mjesto.
»Odmah?!... Isuse, pa tek sam došao kući!
»Da, odmah. Odvest ću te.
»A Matt? Bila je to njegova ideja. I on bi trebao poći! Nazvat ću ga.
I doista ga je nazvao. Matt je prvo rekao: »Nema teorije. Majka bi ga ubila da dozna. Tako sam ja
uzeo slušalicu i rekao: »Matt, vas ste dvojica to učinili, i vas dvojica trebate srediti stvar. Pokupit ću te
za deset minuta.
Bilo kako bilo, odvezao sam klince natrag do bazena. Na sreću, vrata su još bila otvorena. Kamo god
sam pogledao, vladao je kaos. Rekao sam dečkima: »Znate što vam je činiti. Čekat ću u autu.
Nakon dvadesetak minuta izišli su i rekli: »Sve je sređeno. Hoćeš vidjeti? Odgovorio sam »Hoću i
ušao unutra kako bih sve provjerio.
I doista, sve su sredili. Ležaljke su bile posložene, jastuci na mjestu. Tada sam rekao: »Dobro, sve
izgleda kako treba. Isključite svjetlo, pa idemo.
Na putu kući dečki su šutjeli. Ne znam za Matta, no mislim da je Paul konačno shvatio zašto nije smio
učiniti to što je učinio. I mislim da mu je bilo drago što je imao priliku da se, kako si rekla, »iskupi.

Joan.
Upravo sam spremala večeru kad je u kuću ušla Rachel. Bacila sam pogled na krvave oči i blesavi
osmijeh, i odmah znala da je nešto pušila. Nisam bila sigurna je li riječ o marici, no samo sam se
nadala da nije ništa gore.
Rekla sam samo: »Rachel, napušena si.
Ona je odgovorila: »Uvijek samo umišljaš stvari o meni, i nestala u svojoj sobi.
Zastala sam kao ukopana. Nisam mogla vjerovati. Bilo je to isto ono dijete koje mi je prošli mjesec u
povjerenju reklo: »Zakuni se da nećeš nikome reći, mama, ali Louise je počela pušiti travu. Možeš
vjerovati? Nije li to strašno?
Sjećam se kako sam pomislila Hvala bogu da to nije moja kći. I sad ovo! Nisam znala što učiniti. Da joj
zabranim izlaske? Da zabranim da ide bilo kamo nakon škole? (A pogotovo k Louisi)! Da inzistiram da
odsad nakon škole odmah dolazi kući? Ne, to bi samo izazvalo prepirke i suze. Osim toga, posve je
nerealno.
Ipak se nisam mogla držati kao da se ništa nije dogodilo. I znala sam da nema smisla pokušavati s
njom razgovarati dok je pod utjecajem onoga što je popila ili popušila. Trebalo mi je i vremena da
razmislim. Trebam li joj pričati o vlastitom »eksperimentiranju kad sam bila tinejdžerica? A ako se na
to odlučim, koliko joj trebam reći? Bi li joj pomoglo da zna? Ili bi to iskoristila kao opravdanje za sve što
ona radi (»I ti si to radila, pa je s tobom ipak sve u redu)? Bilo kako bilo, tijekom sljedećih nekoliko sati
u mislima sam odvrtila desetke razgovora s Rachel. Napokon smo, nakon večere, kad je ponovo
počela nalikovati na sebe, popričale. Evo kako je tekao stvarni razgovor:
»Rachel, ne tražim priznanje, no znam što sam vidjela i znam što znam.
Joj, mama, dramatiziraš! Bilo je to samo malo trave. Nemoj mi reći da je ti nisi probala kad si bila mojih
godina.
»Zapravo sam bila puno starija. Bilo mi je šesnaest, ne trinaest.
»Vidiš ... i sve je u redu.
»Ali tada nije sve bilo u redu. Moji stari prijatelji, ti bi ih danas nazvala dobrim klincima, prestali su mi
biti prijateljima, a ocjene su mi se srozale. Istina je da, kad sam s time počela, nisam imala pojma u
što se upuštam. Mislila sam da je bezopasno. Bezopasnije od cigareta.
»I kako si onda prestala?
»Barry Gifford, dečko iz razreda... Zabio se autom u stablo nakon tuluma na kojem su svi bili napušeni
i završio u bolnici s prsnućem slezene. Nekoliko dana kasnije svi smo morali krenuti na tečaj
upoznavanja činjenica o drogi, gdje su nam podijelili letke. Nakon toga zaključila sam da se sve to
jednostavno ne isplati.
»Ma, vjerojatno su vas samo pokušavali zastrašiti.
»To sam i ja mislila. A onda sam pročitala cijeli letak. Nešto sam o tome već znala, no pročitala sam i
gomilu stvari koje nisam znala.
»Kao na primjer?
»Kao na primjer da ti se trava još danima zadržava u organizmu. Ili kako izaziva poremećaje
pamćenja i koordinacije, čak i menstrualnog ciklusa. Kako je i opasnija od cigareta. Nisam imala
pojma da marihuana sadrži više kancerogenih kemikalija od nikotina. To me užasno iznenadilo.
Rachel se odjednom doimala zabrinutom. Zagrlila sam je i rekla: »Slušaj, kćeri moja, kad bih mogla,
pratila bih te uokolo dan i noć kako bih se uvjerila da ti nitko nikada neće dati ili prodati nešto što bi ti
moglo naškoditi. No to bi zbilja bilo ludo. Prema tome, moram vjerovati da ćeš biti dovoljno pametna
da se zaštitiš od sveg tog smeća s ulica. Vjerujem da će tako i biti. Vjerujem da ćeš napraviti ono što
je dobro za tvoj život — bez obzira na pritisak okoline.
Još je izgledala zabrinuto. Čvrsto sam je zagrlila i to je bilo to. Nismo o tome više razgovarale. Mislim
da je sve što sam rekla ostavilo traga, ali neću ništa prepustiti slučaju. Djeca roditeljima lažu o drogi
(znam, jer sam i ja lagala), i unatoč tome što nisam pristalica njuškanja, mislim da ću češće
provjeravati njezinu sobu.

Gail.
Moj petnaestogodišnji sin Neil upitao me može li Julie, njegova prijateljica iz djetinjstva u subotu
prespavati kod nas. Roditelji joj odlaze na neko vjenčanje izvan grada, a baka, koja je trebala ostati s
njom, iznenada se razboljela i ne može doći.
Pomislila sam: Zašto ne? Moj će mlađi sin vikend provesti s ocem, pa Julie može spavati u njegovoj
sobi. Naravno, nazvala sam Julienu mamu da vidim što ona misli o tome. Prihvatila je ponudu —
osjećala je olakšanje jer će se odgovorna odrasla osoba te večeri brinuti za njezinu kćer.
Kad je Julie došla, pokazala sam joj gdje će spavati. Onda smo nas troje lijepo zajedno večerali i
odgledali film na videu.
Idućeg je jutra nazvala Juliena majka da mi javi da se vratila i upita može li razgovarati s Julie. Otišla
sam gore po nju. Vrata sobe bila su poluotvorena, a krevet je bio netaknut! Jastuci koje sam jučer tako
pažljivo namjestila stajali su upravo onako kako sam ih ostavila. Dok sam tako stajala razjapljenih
usta, začula sam smijeh iz Neilove sobe.
Odlučno sam pokucala i viknula da je Juliena mama na telefonu i želi s njom razgovarati.
Kad su se vrata napokon otvorila, pojavila se Julie. Izgledala je neuredno i bilo joj je neugodno.
Izbjegavala je moj pogled, otrčala dolje da popriča s majkom, ponovo dojurila gore da uzme ruksak,
zahvalila mi se »na svemu i otišla kući.
Eksplodirala sam čim je napustila kuću. »Neil, kako si mi to mogao učiniti? Julienoj sam majci obećala
da ću se brinuti za nju. Da će biti na sigurnom!
Neil je rekao: »Ali mama, ona...
Grubo sam ga prekinula. »Nemoj ti meni ali mama. Učinio si nešto neoprostivo.
»Ali mama, ništa se nije dogodilo.
»Aha, možeš mislit. Dvoje tinejdžera provelo je noć u istom krevetu i ništa se nije dogodilo. Ti valjda
stvarno misliš da sam užasno glupa. E pa, reći ću ti što se idućeg vikenda neće dogoditi. Ne ideš na
skijanje s razredom.
To sam rekla, i tako sam doista mislila. Činilo mi se da je upravo to i zaslužio. Zatim sam napustila
sobu kako ne bih morala slušati njegovu priču o tome kako sam nerazumna.
Nakon nekoliko minuta ipak sam se predomislila. Kako će zabrana odlaska na skijanje Neilu pomoći
da shvati da nije smio učiniti to što je učinio? I tako sam se vratila u njegovu sobu i rekla: »Slušaj, Neil,
zaboravi što sam rekla o skijanju. Slušaj što zapravo želim reći: znam da je seks normalan, zdrav dio
života, no činjenica je da se roditelji brinu kad je riječ o njihovoj djeci. Brinu se da im kćeri ne zatrudne,
da im sinovi ne postanu očevi. Brinu se zbog AIDS-a i svih ostalih...
Nije mi dozvolio da dovršim. Rekao je: »Mama, dosta! Ne treba mi predavanje s temom spolnog
odgoja. Sve to znam. Osim toga, pokušavam ti reći da se ništa nije dogodilo! Samo smo ležali na
krevetu i gledali televiziju.
U redu, možda jesu, a možda i nisu. Odlučila sam dopustiti i takvu mogućnost, pa sam rekla: »Drago
mi je da to čujem, Neil. Jer si pozvavši Julie da kod nas prenoći preuzeo i odgovornost — prema Julie
i prema njezinoj majci... i meni. Odgovornost koju treba poštovati.
Neil nije ništa rekao, no po izrazu na njegovu licu vidjela sam da su moje riječi djelovale. I to mi je bilo
dovoljno. Tek sad mogla sam zaključiti tu temu.

Jim.
Kupujući računalo, supruga i ja mislili smo da imamo situaciju pod kontrolom. Smjestili smo ga u
obiteljski dnevni boravak (usprkos prigovorima naše dvanaestogodišnje kćeri Nicole, koja ga je žarko
željela u svojoj sobi). Instalirali smo najnoviji program za filtriranje (čuli smo da postoji barem tri
milijuna adresa s pornografskim materijalom na koje bi dijete slučajno moglo naići) i osmislili okvirni
raspored kako bismo pokušali udovoljiti potrebama svih ukućana. Nicole smo jasno dali do znanja da
nakon devet sati navečer nema računala, te da ga smije koristiti samo za učenje ili za dopisivanje s
prijateljima.
Zvuči dobro, zar ne? E pa, prije nekoliko dana probudio sam se malo nakon ponoći, uočio svjetlo u
dnevnom boravku, ustao da ga isključim, i zatekao Nicole zalijepljenu za ekran. Bila je toliko
zaokupljena da me uopće nije čula. Stao sam iza nje i pročitao što je stajalo na ekranu: »Courtney,
zvučiš tako slatko, zabavno i seksi. Kad ćemo se upoznati? Čim je shvatila da sam joj iza leđa,
utipkala je »ril (kasnije sam doznao da to znači »roditelj iza leđa) i ekran se zacrnio.
Oblio me hladan znoj. Pročitao sam i čuo hrpu medijskih izvještaja o tome što se događa djevojčicama
koje upoznaju mladiće na raznim forumima i na chatu. Dečko joj se malo udvara, kaže da imaju toliko
toga zajedničkog, ona se zbog toga osjeća posebnom, i malo po malo dođe do trenutka kad pristane
na sastanak uživo. A onda ispadne da to nije slatki tinejdžer, već neki starac, seksualni grabežljivac
koji s njom ima tko zna kakve namjere.
Prvo sam rekao: »Nicole, što to, dovraga, radiš? Imaš li pojma kakvoj se opasnosti izlažeš? Trebao
bih ti zauvijek zabraniti pristup računalu!
Istog se trena počela braniti. Rekla je da se nemam oko čega uzrujavati, da se samo malo zafrkavala,
da nije koristila ni svoje pravo ime, te da je dovoljno pametna da razlikuje »bolesnog ljigavca od
normalne osobe.
Ja sam na to rekao: »Nicole, poslušaj me. Nema šanse da ih razlikuješ! I najgori bolesnici mogu
zvučati posve normalno i ugodno. Točno znaju kako prevariti djevojčicu. Imaju mnogo iskustva. Zatim
sam zatražio njezinu lozinku, jer ćemo odsada majka i ja redovito provjeravati računalo da vidimo je li
bila na internetu.
Njezina reakcija? Nisam imao povjerenja u nju... Nisam smio... Zabadam nos u njezinu privatnost, itd.,
itd. No u trenutku kad sam završio tiradu o jezivim pričama koje sam čuo o tome kako ti »normalni
tipovi na koncu ispadnu manijaci, otmičari, silovatelji ili nešto još gore, tihim je glasićem uspjela reći
samo: »Pa, ne možeš vjerovati svemu što čuješ.
Pretpostavljam da je pokušavala spasiti obraz. No mislim i da je jedan dio nje zapravo osjetio
olakšanje što se tata za nju brine i što nije toliko naivan.

kratki podsjetnik.
Alternativa kažnjavanju.
Tinejdžer: Zakleo si se da ćeš prestati pušiti, pa ipak i dalje pušiš! Pravi si folirant! Samo lažeš!
Roditelj: A tebi je, blebetalo, ovaj vikend zabranjen izlazak!
Iznesite osjećaje: »Ljute me takvi razgovori.
Izrecite očekivanja: »Dok pokušavam prestati pušiti od sina očekujem podršku — a ne napad.
Ponudite izbor: »Pogrde me bole i vrijeđaju. Ili mi reci ako misliš da znaš što bi mi moglo pomoći, ili mi
to napiši.
Pokažite kako se iskupiti: »Kad shvatiš da si nekoga povrijedio, dobro je i ispričati se.
No što ako tinejdžer nastavi vrijeđati?
Poduzmite nešto (dok izlazite iz sobe): »Ovaj je razgovor završen. Neću dopustiti da me dalje vrijeđaš.

4. Zajednički do rješenja. Stranica 91.

Karen je sastanak otvorila i prije nego što su se svi smjestili.
»Jedva sam dočekala da dođem ovamo. Sjećate se kad je Tony prošli tjedan pitao što ako ne uspije
niti jedna alternativa kažnjavanju? Spomenula si nešto o rješavanju problema. U svakom slučaju,
trenutačno imam veliki problem u vezi sa Stacey, i nemam pojma kako ga riješiti.
»Dobro je, rekla sam, »što ga ne moraš sama rješavati. Metoda u pet koraka koju ćete danas naučiti
pokazuje kako roditelji i tinejdžeri mogu zajedno sjesti i uhvatiti se u koštac s problemom.
»Sjesti? uzviknula je Laura. »Tko još ima vremena sjesti? U mojoj kući svi samo nekamo jure.
Razgovaramo samo u prolazu.
»Ljudi danas uistinu imaju naporan raspored, rekla sam. »Nije lako pronaći vremena. No za ovaj je
proces potrebno vrijeme. Ne možete zajedno kreativno razmišljati ako se jednom od vas žuri ili je
razdražen. Kako bi taj pristup polučio uspjeh, najbolje je pričekati da obje strane budu relativno
smirene.
»Da, rekao je Tony, »no čim djetetu daš do znanja da s njim želiš razgovarati o nečemu što radi, a što
se tebi ne sviđa, ono, bez obzira na to koliko si ti smiren, više neće biti toliko smireno.
»I zato će, rekla sam, »vaš prvi korak, nakon što nagovijestite o kojem je problemu riječ, biti da
tinejdžera pozovete da ispriča svoju verziju priče. To znači da vaši osjećaji na trenutak moraju
pričekati, te da dijete morate poslušati. Kad Stacey shvati da si poslušala i razumjela njezin stav, veća
je vjerojatnost da će i ona poslušati što ti želiš reći.
»A zatim? upitala je Karen nestrpljivo.
»A zatim, rekla sam, »vas dvije trebate sjesti i pokušati smisliti nešto što će objema odgovarati. Navest
ću vam primjer iz svoje obitelji.
»Kad je mojem sinu bilo oko četrnaest godina, otkrio je heavy metal. Glazba je bez prekida toliko
glasno treštala... da su se tresli prozori. Lijepo sam ga zamolila da je stiša. Ništa. Viknula sam da je
stiša. I dalje ništa. Iskušala sam sve vještine o kojima smo raspravljali na sastanku o osiguravanju
suradnje: opisivala sam, davala informacije, nudila izbor, pisala pisma... upotrijebila sam čak i humor.
Činilo mi se da je sve to vrlo smiješno. Njemu nije bilo smiješno.
»Jedne sam večeri izgubila živce. Uletjela sam u njegovu sobu, isključila kasetofon i zaprijetila da ću
mu ga zauvijek oduzeti. Možete si zamisliti dernjavu i nadglasavanje koji su uslijedili.
»Te večeri nisam mogla zaspati. Sutradan sam odlučila pokušati s jedinim pristupom koji još nisam
iskušala — rješavanjem problema. Čekala sam da završimo s doručkom i tek se tada usudila
spomenuti problem. No skočio je čim sam spomenula riječ glazba. Rekao je Joj ne, ne opet to!, a ja
sam rekla Da, opet to. Samo ovaj put stvari želim pokušati sagledati iz tvoje perspektive... Doista bih
htjela shvatiti kako razmišljaš.
»To ga je iznenadilo. Rekao je Bilo je i vrijeme! I onda mi je točno objasnio što misli: Mislim da si
preosjetljiva. Glazba nije tako glasna — mora biti dovoljno glasna da se čuje ritam i da se razumiju
riječi. Jer riječi su izvrsne, iako su tebi grozne. No kad bi ih doista poslušala, možda bi ti se i svidjele.
»Nisam se prepirala. Prihvatila sam sve što je rekao i upitala može li poslušati kako se ja osjećam.
»Rekao je: Znam što misliš. Misliš da je preglasno.
»U pravu si. Nastojim to ignorirati, ali mi ipak smeta.
»Ta stavi čepove u uši.
»Ni tad se nisam upustila u prepirku. Zapisala sam te riječi i rekla To je naša prva ideja! Da vidimo što
još možemo smisliti, a što bi nas oboje zadovoljilo.
»I tako smo došli do raznih mogućnosti — od njegove ideje da stavim slušalice do zvučnog izoliranja
njegove sobe, stavljanja saga na pod njegove sobe, stišavanja barem malo, do zatvaranja kuhinjskih i
sobnih vrata.
»Kad smo napokon proučili popis, brzo smo eliminirali čepiće za uši za mene (nisam htjela hodati
uokolo začepljenih ušiju), slušalice za njega (glasna glazba mogla bi mu oštetiti sluh) i izoliranje
(preskupo). No ipak smo se složili da bi sag na podu njegove sobe, zatvaranje vrata i stišavanje —
čak i u maloj mjeri — mogli pomoći. No ispalo je da on zapravo želi da s njim poslušam njegovu
glazbu — da joj barem pružim priliku.
»I tako sam je poslušala, pa sam nakon nekog vremena nekako uspjela shvatiti zašto ga takva glazba
uopće privlači. Čak sam počela i shvaćati zašto te riječi koje su meni bile toliko odbojne djeci
odgovaraju. Pretpostavljam da se tinejdžeri vežu uz stihove koji izražavaju njihov bijes i frustraciju.
»Jesam li uspjela zavoljeti njegovu glazbu? Nisam. No počela sam je prihvaćati. I mislim da je on, zato
što sam pristala s njim provesti neko vrijeme u njegovu svijetu, pristao meni ugoditi. Znao me čak i
upitati: Mama, je li ti ovo preglasno?
»Eto, to vam je moje iskustvo. Da vidimo sada kako bi se taj isti pristup mogao primijeniti na jednu
situaciju koja vam je svima vjerojatno dobro poznata — nered, svinjac, kaos, ili kako već nazivate
tinejdžersku sobu.
Ljudi su se spremno nasmijali. Michael je rekao: »Ja je nazivam smetlištem.
Laura je dodala: »Mi je zovemo crnom rupom. Što u nju uđe, iz nje više ne izlazi.
»A kako zovete djecu?
Odgovore sam začula sa svih strana sobe: »Odrpanac ... »Svinja ... »Živiš kao životinja ... »Tko bi se
uopće tobom vjenčao kad bi znao kakva ti je soba?
Posegnula sam za torbom. »Evo alternative za takvu vrstu riječi, rekla sam i podijelila im ilustracije
koje prikazuju postupak rješavanja problema na djelu — korak po korak.
Na sljedećih nekoliko stranica vidjet ćete što sam im podijelila.

.
KORACI.
I. korak.
II. Pozovite tinejdžera da izrazi svoje mišljenje.
JOSH, ZNAM DA JE OVO TVOJA SOBA, NO MORAM S TOBOM POPRIČATI O TOM NEREDU.
II. korak.
Zajednički do rješenja.
Pozovite tinejdžera da s vama razmisli o mogućnostima.
III. korak.
Izrazite svoje mišljenje.
MORA POSTOJATI RJEŠENJE KOJE ĆE NAS OBOJE ZADOVOLJITI. ZNAČI, TEBI TREBA
VIŠE PROSTORA, A MENI VIŠE REDA.
IV. korak.
Zapišite sve ideje - ozbiljne — i šašave bez procjenjivanja.
V. korak.
Pregledajte popis. Odlučite s kojim se idejama oboje možete složiti i kako ih provesti u djelo.
.
Ne želim zvučati negativno, rekla je Karen, »jer uviđam kako bi takav pristup mogao funkcionirati s
djetetom čija je soba neuredna. No to nije ozbiljan problem. Stacey je ovaj tjedan napravila nešto što
me istinski zabrinulo. Znam da sam se previše uzrujala i pogoršala stvar. No još uvijek ne vidim kako
bih išta od toga mogla primijeniti na nju.
»Pa što je učinila? upitala je Laura. »Nemoj nas držati u neizvjesnosti.
Karen je duboko udahnula. »OK, evo priče. Prošli petak suprug i ja otišli smo na večeru i u kino. Prije
nego što smo otišli, Stacey, kojoj je trinaest godina, pitala je mogu li joj doči dvije prijateljice. Rekli smo
da mogu. Film je ranije završio, a kad smo stigli kući, suprug je ugledao dva dečka kako jure kroz
pokrajnja vrata. Potrčao je za njima, a ja sam ušla u kuću.
»Čim sam otvorila vrata znala sam da nešto nije u redu. Prozori su bili širom otvoreni, u kući je bilo
strašno hladno, sve je smrdilo po cigaretama, a Stacey je s prijateljicama u kuhinji gurala pivske
limenke na dno kante za smeće i prekrivala ih novinama.
»Čim me ugledala rekla je Nisam ja kriva.
»Rekla sam samo: Razgovarat ćemo kasnije i djevojke poslala kućama. Čim su otišle Stacey mi je
počela pričati čitavu dugačku priču i nuditi mi sve moguće izgovore i isprike.
»Rekla sam joj da neću nasjesti, da je znala pravila i da ih je svjesno prekršila. Zatim sam joj dala
doznanja da njezin otac i ja još nismo završili s tom pričom. I zato sam večeras ovdje. Rješavanje
problema...? Ne znam... Doista ne vidim kako bi to moglo pomoći.
»Nećemo ni znati ako ne pokušamo, rekla sam. »Jesi li to voljna sa mnom odglumiti? upitala sam je.
Karen je djelovala nesigurno. »Koju bih ulogu igrala?
»Koju god želiš.
Još je nekoliko trenutaka razmišljala. »Pretpostavljam da bih trebala biti Stacey. Jer otprilike znam što
bi ona rekla. Kako da počnem?
»Budući da sam ti ja mama, rekla sam, »i da sam zabrinuta zbog problema, na meni je da započnem
razgovor.
Privukla sam stolicu bliže Karen. »Nadam se da imaš malo vremena, Stacey, jer moramo popričati o
onom što se sinoć dogodilo.
Karen (odnosno: Stacey) se svom težinom spustila u stolicu i zakolutala očima. »Pokušala sam s
tobom razgovarati, ali nisi me slušala!
»Znam, rekla sam, »i to čovjeka može frustrirati. Zato sam sad spremna slušati. Evo kako je tekao naš
razgovor:
Stacey: Kao što sam rekla, nisam očekivala da će dečki doći. Čak ih i ne poznajem. Ne idu sa
mnom u razred. Stariji su.
Majka: Znači dečki su te posve iznenadili. .
Stacey: Tako je! Kad sam otvorila vrata Jessie i Sue, dečki su stajali iza njih. Nisam ih pozvala.
Rekla sam Jessie da će mi se roditelji ljutiti ako ih pustim da uđu. .
Majka: Znači, jasno si im dala do znanja da želiš da odu? .
Stacey: Jesam, ali rekli su da će ostati samo nekoliko minuta. .
Majka: I mislila si da će tako doista biti. .
Stacey: Da. A osim toga, znaš, nisam mislila da će pušiti i piti. Kad sam im rekla da to ne rade,
samo su se nasmijali. Nisam znala ni da Jessie puši. .
Majka: Znači, stvarno si se trudila da ih spriječiš, no bez obzira na sve što si govorila, nitko te nije
slušao. Našla si se u teškom položaju, Stacey. .
Stacey: I jesam!
Majka: Stacey, evo kako sam ja to doživjela. Šokirala sam se kad sam došla kući i vidjela da dečki
istrčavaju iz kuće, da kuća smrdi i da je smeće puno limenki i...
Stacey: Ali mama, upravo sam ti rekla da nije bila moja greška!!!
Majka: Sad to shvaćam. Ali želim biti sigurna da se stvar neće ponoviti. Za mene je sad veliko pitanje
kako da se ti osjećaš ugodno kad ti dođu prijatelji i kako da tata i ja budemo sigurni da ćete poštivati
pravila — bez obzira jesmo li kod kuće ili nismo?
Stacey: Mama, to baš i nije velik problem. Samo moram reći Sue i Jessie da ne smiju dovoditi dečke
kad vas nema kod kuće.
Majka: U redu, zapisat ću to. To je prvi prijedlog za naš popis. Sad i meni nešto pada na pamet:
ugradit ćemo špijunku na vrata, pa ćeš, prije no što otvoriš, vidjeti tko je pred vratima.
Stacey: A ako netko želi pušiti, reći ću mu da ide van.
Majka: Mogli bismo napraviti znakove na kojima piše ZABRANJENO PUŠENJE i postaviti ih po kući.
Svima bi mogla reći da te tvoja zlobna majka prisilila na to... Još nešto?
Karen je iznenada prestala glumiti svoj lik. »Znam ... znam da nismo gotove, i znam da bismo trebale
prijeći sve prijedloge i odlučiti koji su najbolji i sve to... ali moram reći što mi se događalo dok sam
glumila Stacey. Nevjerojatno! Osjećala sam da me se poštuje... da me majka doista sluša... da joj
slobodno mogu reći kako se istinski osjećam i da mi zbog toga neće skočiti za vrat... i da sam
pametna jer sam smislila neke od prijedloga... i da smo moja majka i ja prava ekipa.
Ozareno sam se osmijehnula. Na svoj vlastiti, neponovljivi način, Karen je izrazila bit onoga što sam
ljudima nastojala prenijeti. Zahvalila sam joj što se tako zdušno prihvatila uloge i što nam je objasnila
što se u njoj odvijalo. Nekoliko je ljudi zapljeskalo.
Karen im se nasmiješila. »Nemojte još pljeskati, rekla je. »Velika predstava još je pred nama. Sad
prava majka mora ići kući i to izvesti s pravom Stacey. Poželite mi sreću.
Sa svih strana začula je povike »Sretno, Karen!
U tom tonu zaključili smo susret.

Priče.
Kad su roditelji odvojili dovoljno vremena da sa svojim tinejdžerima sjednu i iskušaju novostečene
vještine rješavanja problema, došli su i do brojnih novih spoznaja. Ovo su najzanimljiviji dijelovi
njihovih priča:

Karen: Rješavanje problema može ti pomoći da shvatiš što se doista zbiva.

Nakon prošlotjednog sastanka nisam znala hoće li Stacey ikada htjeti sa mnom razgovarati. Među
nama je bilo toliko ljutnje i povrijeđenosti. No čim sam poduzela prvi korak »metode — ma znate,
doista sam poslušala njezino mišljenje i prihvatila sve njezine osjećaje — pretvorila se u drugu osobu.
Odjednom mi je počela govoriti stvari koje mi nikada ranije ne bi rekla.
Tako sam doznala da je jedan od onih momaka Jessiein novi dečko, da se ona smijuljila i glupavo
ponašala i neprekidno visjela na njemu, te da joj je ponudio cigaretu koju je uzela i popušila.
Nisam rekla ni riječi. Samo sam slušala i kimala. Zatim mi je rekla da su dečki imali šest limenki piva,
te da su, kad su ih dokrajčili, počeli tražiti nešto drugo za piti. Jedan od njih pronašao je bife, pa su se
obojica poslužila viskijem. Pokušali su nagovoriti i cure da malo »probaju, na što je pristala samo
Jessie.
Čovječe, koliko sam trebala samokontrole! No sretna sam da sam uspjela jer sam, što smo više
razgovarale, sve više uviđala kako Stacey razmišlja i funkcionira. Shvatila sam da je dio nje uzbuđen
zbog cijelog iskustva, no čini mi se da je ipak uglavnom bila prestrašena i smetena.
Zahvaljujući toj spoznaji ostatak našeg razgovora bio je daleko jednostavniji. Nisam morala trošiti
vrijeme na objašnjavanje svojih stavova i mišljenja (Stacey dobro zna što mislim o pušenju i piću), i
nije nam trebalo dugo da sastavimo popis rješenja. Evo oko čega smo se obje složile:
• Zabranjen ulaz dečkima ako roditelji nisu kod kuće.
• Zabranjena sva alkoholna pića.
• Tko mora pušiti mora izići iz kuće.
• Mama će izvijestiti Sue i Jessie o novim kućnim pravilima (na prijateljski način).
• Tata će na bife ugraditi bravu.
• Ako ti je potrebna pomoć odraslih, a roditelji nisu na raspolaganju, nazovi bilo koji od brojeva
zapisanih na vratima hladnjaka.
Nakon što smo dovršile popis, obje smo bile dosta zadovoljne. Zajednički smo riješile problem.
Umjesto da sama donesem kruta pravila, u njihovu donošenju surađivala sam sa Stacey.

Laura: Kako biste došli do rješenja, nije uvijek neophodno prolaziti kroz svaki korak rješavanja
problema.
Kad je Kelly plešući ušla u moju sobu kako bi mi pokazala svoju novu odjeću, od silnog uzbuđenja nije
mogla prestati pričati: »Mama, pogledaj što sam kupila novcem koji sam dobila za rođendan. Zar nije
super? Baš po posljednjoj modi! Nisi oduševljena?
Pogledala sam je i pomislila Hvala bogu da u školi postoje pravila odijevanja. Iduća mi je pomisao bila:
Uredu, možda je sad vrijeme da majka i kći malo zajedno rješavaju probleme. Krenula sam od prvog
koraka — njezinih stavova i osjećaja. »Shvaćam, Kelly. Sviđa ti se kako ti ta majičica ide uz traperice
koje jedva pokrivaju bokove.
Zatim sam izrazila svoje osjećaje. »Mislim da je to malo pre-izazovno. Ne želim da mi se kći u javnosti
pojavljuje tako obnažena i da joj se vidi pupak. Mislim da to odašilje pogrešnu poruku.
Moje joj se riječi nisu svidjele. Svom se težinom spustila u naslonjač i rekla: »Ah mama, tako si
staromodna.
»To je možda točno, uzvratila sam, »no možemo li možda smisliti rješenje koje bi... Prije nego što
sam dovršila rečenicu, rekla je: »Dobro, neću to nositi u javnosti. Samo u kući, dok se družim s
curama. Dobro?
»U redu, rekla sam. I to je bilo to. Barem privremeno. Jer znam kako to danas ide. Cure izađu iz kuće
poput, kako bi moja majka rekla, »pravih malih dama. No čim zamaknu za ugao podignu majice,
traperice povuku prema dolje, i pupak je opet na svjetlu dana.

Jim: Nemojte odbiti niti jedan djetetov prijedlog. Ponekad i najlošija ideja može dovesti do nečeg
dobrog.
Moj četrnaestogodišnji sin Jared odjednom se počeo žaliti da ga sestra, kojoj je dvanaest godina,
izluđuje. Kad god mu dođu prijatelji, ona pronađe nekakav razlog da mu ulazi u sobu kako bi je svi
primijetili. Shvaćam što se događa, no Jareda to silno ljuti. Viče na nju i tjera je iz sobe, a viče i na
moju suprugu, traži da joj zabrani ulazak u njegovu sobu.
Jednog dana nakon večere odlučio sam pokušati riješiti problem. Za prvi sam se korak trebao podosta
kontrolirati. Morao sam se prisiliti da sjednem i poslušam sve njegove pritužbe na sestrin račun. A kad
je počeo, više nije mogao prestati. »Ona je takva napast... Uvijek je tu kad mi dođu prijatelji... Smisli
bilo kakav izgovor samo da mi uđe u sobu... Treba joj papira ili mi želi nešto pokazati... I nikad ne
kuca... A kad joj kažem da iziđe, samo se ukopa ko idiot.
Rekao sam kako mi je jasno koliko ga to frustrira i odlučio ne spomenuti koliko je mene isfrustrirala
činjenica da moram slušati kako o sestri govori takve stvari. Znao sam da nije baš raspoložen za moju
stranu priče.
Kad sam mu spomenuo da nam za rješenje problema trebaju kreativne zamisli, prvo je rekao: »Pošalji
je na Mars.
Zapisao sam ideju, a on se od srca nasmijao. Ostatak popisa brzo smo sastavili.
• Na vrata staviti natpis NE ULAZI. (Jared).
• Tata bi joj trebao reći da nikad ne ulazi u moju sobu dok ne dopustim. (Jared).
• Jared bi svojoj sestri smireno i na diplomatski način trebao reći da želi da se poštuje njegova
privatnost kad mu u posjet dođu prijatelji, (tata).
• S njom se moram nekako nagoditi. Ako me ostavi nasamo s mojim prijateljima, neću zezati njezine
prijateljice kad je posjete. (Jared).
Na tome smo ostali. To je bilo prije nekoliko dana. U međuvremenu je Jared doista razgovarao s
Nicole, a to sam učinio i ja. No pravi je ispit tek pred nama. U nedjelju mu dolaze prijatelji, bend s
kojima će vježbati svirati.

Michael: Kad s tinejdžerima odlučite isprobati rješavanje problema, veća je vjerojatnost da će i oni na
vama iskušati taj pristup.
Čuo sam kako Jeff prijatelju preko telefona spominje »spektakularan rock koncert na koji moraju otići.
Kad je spustio slušalicu, rekao je: »Tata, zbilja moramo razgovarati.
Pomislio sam Evo ga, opet počinjemo ispočetka. Doči će do dobro nam poznate prepirke: Nikad me
nikamo ne puštaš. Ništa se strašno neće dogoditi. Niti jedan drugi otac... itd.itd.
Međutim, na moje veliko iznenađenje, rekao je: »Tata, Keith želi da s njim u subotu navečer pođem na
koncert. Održat će se u gradu. Prije nego što išta kažeš, želim čuti sve tvoje prigovore. Sve razloge
zbog kojih ne želiš da idem. Zapisat ću ih. Znaš, onako kako si ti pisao prošli tjedan.
Dakle, moj je popis bio dugačak. Rekao sam kako me brine što će dvojica petnaestogodišnjaka sami
kasno noću čekati autobus. Brine me droga koja kruži po koncertima. Brinu me pljačkaši i džepari koji
traže lake mete. Brinu me ozljede... Znaš, na primjer, ono kad se klinci bacaju s pozornice, a ostali ih
uhvate (a možda i ne). I ne sviđaju mi se stihovi puni mržnje koji omalovažavaju žene, policiju,
homoseksualce i etničke manjine.
Kad sam završio, pogledao je popis koji je nažvrljao i doista je odgovorio na svaku moju primjedbu.
Rekao je da će paziti da on i Keith autobus pričekaju s ostalim putnicima, da će novčanik držati u
unutarnjem džepu jakne i jaknu zakopčati do grla, da se on i njegovi prijatelji klone droge, da ne zna
hoće li biti naguravanja i bacanja, ali da će, ako toga i bude, on samo gledati, te da nije toliko
slabouman da ga neki glupi stihovi pjesme pretvore u zadrtog mrzitelja svega što je drukčije.
Toliko me zadivio svojom zrelošću da sam ga pustio na koncert — uz nekoliko uvjeta: umjesto da idu
autobusom, majka i ja odvest ćemo ih autom u grad, otići u kino dok su oni na koncertu i pokupiti ih
kad koncert završi. »Ako nemate ništa protiv tog plana, rekao sam, »sad još samo morate nazvati
blagajnu i doznati kad koncert završava.
Zahvalio mi je. I ja sam zahvalio njemu jer je ozbiljno shvatio moju zabrinutost. Rekao sam da mi je
način na koji mi je pristupio pomogao da o svemu dobro promislim.

Joan: Postoje problemi koji nadilaze takvu tehniku rješavanja. Ponekad je potrebna pomoć
profesionalaca.
U početku sam mislila da je Rachel smršavjela zbog silnog vježbanja kojem se u posljednje vrijeme
posvetila. No nisam mogla shvatiti zašto je stalno umorna i zašto nema apetita. Od svega što bih
skuhala — čak i njoj omiljenih jela — uzela bi tek zalogaj-dva, a s ostatkom se poigravala. Kad bih joj
rekla da pojede, odgovorila bi »Stvarno nisam gladna ili »Ionako sam predebela.
Onda sam jednog jutra slučajno ušla u kupaonicu kad je izlazila ispod tuša i nisam mogla vjerovati
vlastitim očima. Tijelo joj je bilo ispijeno. Čista kost i koža.
To me užasno uzrujalo. Nisam znala je li riječ o problemu koji možemo riješiti ako zajedno sjednemo i
razmislimo, no morala sam pokušati. Već se i sam prvi korak — prihvaćanje njezinih stavova i osjećaja
— izjalovio. »Srce, znam da te u posljednje vrijeme gnjavim jer ne jedeš dovoljno, i znam da to
čovjeka može smetati, i mogu shvatiti zašto si...
Prije no što sam uspjela dovršiti rečenicu, navalila je na mene: »Ne želim o tome razgovarati. To nije
tvoja briga. To je moje tijelo i samo se mene tiče što ću jesti! Zatim je otišla u svoju sobu i zalupila
vratima.
Nazvala sam našeg obiteljskog liječnika. Ispričala sam što se događa, na što me on zamolio da
Rachel nekako dovedem na pregled. Kad je napokon izišla iz sobe, rekla sam: »Rachel, znam da
misliš da se tvoja prehrana mene ne bi trebala ticati. No činjenica je da jesam zabrinuta. Kći si mi,
volim te i želim ti pomoći, ali ne znam kako i zato sam dogovorila liječnički pregled.
Pošteno me namučila. (»Ne trebam pomoć! Ti imaš problema, a ne ja). No nisam odustala. I kad smo
napokon došle do liječnika, potvrdili su se moji najgori strahovi. Rachel je imala poremećaj u prehrani.
Izgubila je gotovo šest kilograma, izostalo joj je nekoliko mjesečnica, imala je nizak tlak.
Liječnik je bio vrlo izravan. Rekao joj je da ima potencijalno vrlo ozbiljan zdravstveni problem koji je
odmah potrebno staviti pod liječnički nadzor, da je dobro što smo ga rano uočili, i da će joj preporučiti
poseban program. Kad je upitala: »Kakav program?, objasnio je da je riječ o »timskom pristupu —
kombinaciji individualnog i grupnog savjetovanja, te rada s nutricionistom.
Dok smo se spremale za odlazak, Rachel je djelovala obeshrabreno. Liječnik joj se nasmijao i uzeo je
za ruku. Rekao je: »Rachel, poznajem te još od vremena kad si bila malena djevojčica. Živahno si i
otporno dijete. Imam puno povjerenje u tebe. Kad se priključiš programu, stvar će upaliti.
Ne znam je li Rachel bila u stanju shvatiti što je rekao, no bila sam zahvalna na njegovim riječima i
osjećala sam olakšanje. Nisam se s time morala suočiti sama. Pružena mi je pomoć.

Kratki potsjetnik .
Zajednički do rješenja.
Roditelj: Ovo je drugi put da si zakasnila kući! I zato zaboravi izlazak iduće subote. Preko vikenda
ostaješ kod kuće.
Umjesto toga:
1. korak: Dopustite djetetu da iznese svoje mišljenje.
Roditelj: Nešto ti onemogućuje da dođeš kući na vrijeme. Tinejdžer: Ja jedini moram biti kod kuće u
deset. Uvijek moram otići kad se svi ostali dobro zabavljaju.
2. korak: Izrecite svoje mišljenje.
Roditelj: Ako očekujem da u određeno vrijeme dođeš kući, a tebe još nema, počinjem se brinuti.
Svašta mi pada na pamet.
3. korak: Pozovite tinejdžera da zajednički razmislite o rješenjima.
Roditelj: Da vidimo možemo li nešto smisliti, pa da ti više vremena provedeš s prijateljima, a da se ja
ne brinem.
4. korak: Zapišite ideje — nemojte ih ocjenjivati.
1. Dopusti mi da vani ostanem koliko želim i nemoj me čekati, (tinejdžer).
2. Neću te više pustiti van dok se ne vjenčaš, (roditelj).
3. Daj mi izlazak do jedanaest, (tinejdžer).
4. Produžit ću ti izlazak do pola jedanaest — privremeno, (roditelj).
5. korak: Pregledajte popis i odlučite koje ideje želite provesti u djelo.
Tinejdžer: Pola jedanaest je bolje. Ali zašto privremeno? Roditelj: Možda tako ostane za stalno.
Samo moraš dokazati da se odsada možeš vratiti kući na vrijeme. Tinejdžer: Dogovoreno.
5. Sastanak s klincima. Stranica 100.
Željela sam upoznati djecu.
Slušala sam o njima, razgovarala o njima, razmišljala o njima, pa sam ih poželjela i sama doživjeti.
Upitala sam roditelje što misle o tome da zakažem nekoliko sastanaka s njihovom djecom — jedan na
kojem ćemo se upoznati, jedan na kojem ću ih naučiti neke osnove komuniciranja, i jedan kojem će
prisustvovati i roditelji.
Odmah sam dobila odgovor: »To bi bilo sjajno!... »Odlična ideja!... »Ne znam hoću li je moći natjerati,
no dat ću sve od sebe... »Samo recite kad. Doći će sigurno.
Dogovorili smo tri termina.
Dok sam gledala kako djeca ulaze u predavaonicu, odmah sam ih počela povezivati s roditeljima,
nastojala otkriti tko je čije dijete. Je li onaj visoki mršavac Tonyjev sin, Paul? Nekako je sličan Tonyju.
Je li ona djevojčica srdačnog osmijeha Laurina kći Kelly? No onda sam pomislila: Ne, nemoj tako.
Upoznaj sve te mlade ljude kao pojedince, a ne kao produžetke majki ili očeva.
Nakon što su se svi smjestili, rekla sam: »Kao što su vam roditelji vjerojatno rekli, ja poučavam
metode komunikacije koje pomažu ljudima svih godina da se bolje slažu. No kao što već dobro znate,
bolje se slagati nije uvijek jednostavno. To znači da trebamo biti kadri jedni druge slušati i, ako ništa
drugo, barem pokušati shvatiti sugovornikovo stajalište.
»E sad... roditelji posve sigurno razumiju svoja stajališta. No mislim da svima njima — a tu ubrajam i
sebe — nedostaje dublje razumijevanje stajališta mlade generacije. I sad na scenu stupate vi. Nadam
se da ću danas steći bolji uvid u ono što vi smatrate točnim i istinitim — u svojem ili u slučaju svojih
prijatelja.
Dječak koji je nalikovao Tonyju nasmijao se. »Što vas zanima? Samo pitajte. Ja sam stručnjak.
»Da, sigurno, rekao je podrugljivo neki drugi dječak. »Stručnjak za što?
»Uskoro ćemo otkriti, rekla sam i podijelila im papir s pitanjima koja sam pripremila. »Molim vas da ih
pogledate, odlučite na što biste rado odgovorili, pa ćemo onda razgovarati.
Jedna je ruka poletjela u zrak.
»Izvoli!
»Tko će sve vidjeti to što ćemo napisati?
»Jedino ja. Ne morate se potpisati. Nitko neće znati tko je što napisao. Bitne su mi samo vaše iskrene
povratne informacije.
Nisam bila sigurna hoće li biti spremni pisati nakon napornog dana provedenog u školi, no pristali su.
Proučili su sva pitanja, gledali kroz prozor, nadvijali se nad papir, pa brzo i spremno odgovarali. Kad
su svi završili, zajedno smo prošli sva pitanja s popisa i o svakome popričali. Većina djece svoje je
odgovore pročitala na glas. Neki su spontano izražavali svoje misli, a nekolicina ih je samo bez riječi
slušala, jer im je odgovore bilo lakše predati u pismenom obliku. Evo glavnih naglasaka:

PITANJA DJECI I NJIHOVI ODGOVORI.

Što mislite da ljudi žele reći kad kažu »No, da, ali on ti je tinejdžer?
»Da smo nezreli, da smo derišta i da smo davež. No ja se ne slažem. Svatko se može tako ponašati,
bez obzira na godine.
»Da su svi tinejdžeri problematični. Ali to nije točno. To je omalovažavanje. Ne postojisamojedna vrsta
tinejdžera. Svi smo različiti.
»Uvijek kažu Trebao bi biti pametniji, ili Ponašaj se u skladu s godinama. No ovo su naše godine.
»Ponižavajuće je i uvredljivo kad odrasli tako podcjenjuju naše sposobnosti.
»Misle da nas poznaju. Kažu: I mi smo imali iste probleme kad smo bili mladi. No ne shvaćaju da su
se vremena promijenila i da su problemi drukčiji.

Što mislite da je najbolje u vezi s vašim godinama — bilo da je riječ o vama, ili o vašim prijateljima?
»Imati više povlastica. Manje ograničenja i granica.
»Dobro se zabavljati i raditi ono što volim.
»Imati dečke.
»Dulje ostajati vani vikendom i odlaziti u trgovački centar sprijateljima.
» Uživati u životu bez odgovornosti za koje znam da ću ih kasnije imati.
»Približavanje godinama kad ću smjeti voziti.
»Postoji sloboda eksperimentiranja, ali i sigurnost i ljubav obitelji kojoj se možeš vratiti kad nešto pođe
krivim putem.

Nabrojite neke od stvari koje djecu vaših godina najviše brinu?

»Da se neće uklopiti.
»Da neće biti prihvaćeni u društvu.
»Gubitak prijatelja.
»Djecu brine što drugi misle o njima.
»Brine nas kako izgledamo — odjeća, kosa, cipele, marke odjeće i obuće.
»Cure moraju biti mršave i zgodne, a dečki cool i atletski građeni.
»Brine nas konkurencija u školi i to što svake večeri moramo napisati hrpe zadaća i položiti sve
predmete.
»Budućnost. I kako da dobijemo dobre ocjene.
»Brinu me droga, nasilje, teroristički napadi i slično.
»Bojim se da će doći do pucnjave u školi i da će mnogi poginuti. Tako je lako doći do oružja.
»Tinejdžeri su pod velikim stresom. Možda i većim nego njihovi roditelji. Oni nama mogu reći što god
žele, ali mi njima sigurno ne možemo reći sve što želimo.

Postoji li nešto što vaši roditelji govore ili čine a vama je od koristi?
»Moji roditelji sa mnom raspravljaju o određenim stvarima i problemima, a zatim zajedno pokušavamo
doći do rješenja.
»Moja mama zna kad sam loše raspoložena i onda me ostavlja na miru.
»Mama mi uvijek govori da dobro izgledam — čak i kad to nije točno.
»Tata mi pomaže kad ne razumijem zadaću.
»Jednom mije tata pričao o velikom problemu u koji je upao kao dijete. Zbog toga sam se bolje
osjećao kad sam seja našao u nevolji.
»Mama mi govori što da kažem ako me netko pokuša nagovoriti da uzmem drogu.
»Roditelji mi uvijek govore U životu imaj cilj. Dok god ga imaš, nećeš skrenuti s pravog puta.

Govore li tvoji roditelji ili čine nešto što ti ne koristi?

»Optužuju me za stvari za koje nisam kriv. A kad im spomenem ono što mene izluđuje, kažu Smirise ili
Zaboravi na to. To me zbilja ljuti.
»Mrzim kad mi kažu da imam loš stav. Jer nijedno se dijete ne rađa s lošim stavom. Iznutra nismo
takvi. Ponekad je to greška roditelja. Oni mogu biti loš primjer.
»Roditelji kritiziraju moj način učenja, što nije fer, jer u školi dobro stojim.
»Mrzim kad roditelji viču na mene.
»Moji roditelji previše rade. Nikad nemaju vremena za razgovor. Mislim, o onim svakodnevnim
stvarima.
»Roditelji ne bi trebali stalno kritizirati i ispravljati. Moj je brat tako odgojen. I sad ima problema s
poštivanjem autoriteta. I ja sam takav. Ne mogu čuti ispravljanje. Mrzim ispravljanje.

Kad biste mogli, koji biste savjet dali roditeljima?

»Nemojte govoriti Možeš mi sve reči, pa onda poludjeti i držati prodike kad vam se doista povjerimo.
»Nemojte govoriti stvari poput Još si na telefonu? ili Opet jedeš? kad vidite da to upravo činimo.
»Nemojte nam govoriti da nešto ne činimo, ako vi to i sami činite, na primjer pijete ili pušite.
»Ako se kući vraćate loše volje, nemojte svoje nevolje svaljivati na nas, niti nas kriviti zbog
neuspješnog dana.
»Roditelji vani ne bi smjeli biti fini, pa onda kod kuće na nas vikati, tući nas i uskraćivati nam
poštovanje. Ako su djeca zlobna, možda je uzrok u tome što takvo ponašanje vide kod kuće. Prema
tome, čak i kad roditelje nešto isfrustrira pa požele reći nešto zločesto, doista bi se trebali suzdržati.
Roditelji bi trebali vjerovati u nas. Čak i ako učinimo nešto pogrešno, to ne znači da smo loši ljudi.
»Ne kritizirajte naše prijatelje. Ne poznajete ih baš dobro. .
»Nemojte da se osjećamo krivima jer bismo se radije družili s prijateljima umjesto da budemo s obitelji.
»Želite li da vam djeca govore istinu, nemojte im zbog svake sitnice zabranjivati izlazak.
»Iako vam djeca više nisu mala, recite im da ih volite. .
»Ako postoji način da djeci omogućite da iskuse život a da se ne izlože opasnosti, osigurajte takvu
mogućnost i pridržavajte se plana, jer nam je upravo to potrebno.

Kad biste drugim tinejdžerima mogli dati savjet, što biste im rekli?
»Nemoj raditi gluposti, primjerice drogirati se, samo zato da se svidiš ostalima.
»Budi svima prijatelj, čak i djeci koja nisu omiljena.
»Nemoj se priključiti onima koji druge gnjave i maltretiraju.
»Nemoj da se druga djeca nađu u nevolji zato što si poslao e-mail u kojem ih ocrnjuješ.
»Razvij iskrena, prava prijateljstva. Kad naiđu teški trenuci, i trebaš nekog na svojoj strani, oni će biti
tu.
»Želiš li da ti roditelji produže izlazak, počni dolaziti kući na vrijeme.
»Ako dečko kaže da će te ostaviti ako nepristanešna seks, ostavi ti njega.
»Nemoj misliti da možeš povremeno popušiti nekoliko cigareta i to je onda to. Jer moja je prijateljica
tako počela, pa sad puši kutiju dnevno.
»Ako piješ i drogiraš se, znaj da možeš upropastiti i zdravlje i budućnost. Neka djeca kažu Baš me
briga. To je moje tijelo i mogu s njim činiti što me volja. No griješe. Neće samo sebe povrijediti. Svi
kojima je do njih stalo osjećat će se iznevjereno i razočarano.

Što bi u životu volio promijeniti — kod kuće, u školi ili u vezi s prijateljima?
»Željela bih da moji roditelji shvate da više nisam beba i da mi više toga dopuste, primjerice da idem u
grad sprijateljima.
»Željela bih da učitelji malo smanje obaveze i zadaće. Ponašaju se kao da nam je njihov predmet
jedini. Moramo ostajati budni do kasno u noć da bismo sve završili. Nije nikakvo čudo što smo na
satovima umorni.
»Željela bih da mi raspored nije toliko pretrpan učenjem i satovima glazbe i da imam više slobodnog
vremena za izlaske sprijateljima.
»Ne volim klince koji se prave da su ti prijatelji, pa te onda ogovaraju iza leđa.
»Želio bih da se svi moji prijatelji dobro slažu a ne da me uvlače u međusobne sukobe.
»Željela bih da ljudi ne sude po izgledu ili odjeći. Zato volim ići na internet. Jer čak i ako izgledaš
čudno ili ružno, ondje to nije važno.
»Željela bih da se djeca ne svađaju oko gluposti tipa Vidjela sam te s mojim dečkom! Svađe i sukobi
ništa ne rješavaju. Može ti se jedino dogoditi da te kazne u školi, pa te onda još kazne i roditelji.
»Željela bih da roditelji djecu ne prisiljavaju da budu savršena. Mislim... samo jednom se živi, pa zašto
se onda ne smijemo barem malo opustiti i uživati u tome što smo tinejdžeri? Zašto u svemu moramo
briljirati? Da, imamo ciljeve i snove, no zar ih ne možemo dostići i bez toliko stresa?

Kad su odgovorili i na posljednje pitanje, svi su me s iščekivanjem pogledali. Rekla sam: Znate li što
bih ja željela? Željela bih da su svi roditelji i sva djeca mogli čuti sve što ste danas ovdje rekli. Mislim
da bi time došli do važnih spoznaja koje bi im možda mogle biti od koristi.
Djeci se svidio moj komentar. »Prije nego što odemo, upitala sam, »postoji li nešto o čemu nismo
razgovarali, a smatrate da bi roditelji toga trebali biti svjesni?
Netko je napola podignuo ruku, pa je opet spustio, pa je opet podignuo. Bio je to dječak sličan Tonyju.
»Ima. Recite im da ponekad kad vičemo i govorimo stvari koje ih uzrujavaju to ne trebaju uzimati k
srcu. Najčešće nismo tako mislili.
»To je točno, rekla je djevojčica čiji je osmijeh toliko podsjećao na Laurin. »I recite im da ne šize ako
ne pospremimo sobu ili ne pomažemo u kući. Nije to zato što smo razmažena derišta. Ponekad smo
preumorni ili o nečem razmišljamo ili nam je potreban razgovor s prijateljima.
U razgovor se uključila još jedna djevojčica. »I upitajte roditelje kako bi se njima svidjelo da im, čim se
vrate s posla, odmah kažemo Opet si ostavio prljavo posuđe u sudoperu! ili Hoću da odmah počneš
spremati večeru! ili Nema televizije dok ne platiš sve račune! Svi su se nasmijali.
»Zapravo, dodala je, »moja majka manje na mene viče otkad pohađa vaše satove. Ne znam što ovdje
uči, ali više toliko ne šizi.
»Tvoja majka i ostali roditelji ovdje uče iste komunikacijske vještine koje ću sljedeći tjedan s radošću
podijeliti i s vama. Bavit ćemo se idejama koje ljudima mogu pomoći da se sa svima bolje slažu, rekla
sam.
»Sa svima? upitala je jedna djevojka. »Znači li to i s prijateljima?
»I s prijateljima, uvjerila sam je. No u načinu na koji je postavila pitanje bilo je nečeg zbog čega sam
zastala. Nisam se na idućem sastanku namjeravala usredotočiti na prijatelje, no odjednom mi je palo
na pamet da bih to možda trebala učiniti. Možda bih trebala poslušati djecu. Činjenica da sam od njih
čula mnoštvo komentara o važnosti prijateljstava potaknula me da iznova shvatim koliko osjećaja
tinejdžeri ulažu u odnose s vršnjacima.
»Što kažete na to, upitala sam skupinu, »da na idućem sastanku pokušamo utvrditi kako je te
komunikacijske vještine moguće primijeniti na vaše odnose s prijateljima?
Nitko nije odmah odgovorio. Djeca su se pogledala, pa su zatim pogledala mene. Naposljetku je netko
rekao: »To je baš fora. Svi su kimali, svi su se složili.
»Onda ćemo to i učiniti, rekla sam. »Vidimo se idući tjedan.

6. O osjećajima, prijateljima i obitelji. Stranica 125.

»Pomakni guzicu, idiote!
»Začepi, smeće jedno!
Te su riječi do mene doprle dok sam prolazila pokraj skupine tinejdžera koji su se natiskivali oko
svojiih ormarića na završetku školskog dana. Pedagoginja je potrčala niz hodnik prema meni. »Sretna
sam što sam vas uhvatila! uskliknula je. »Danas imate sastanak u sobi 307. Ne brinite, svu sam djecu
obavijestila o promjeni.
Zahvalila sam joj i požurila gore, pokušavajući izbjeći stampedo djece koja su uz guranje i natiskivanje
jurila dolje.
»Au, pazi kud hodaš, ništarijo.
»Pazi ti, luzeru.
»Hej dupeglavče, čekaj me!
Što se to zbiva? Pa zar tinejdžeri danas tako razgovaraju?
Kad sam stigla u sobu 307, većina je djece već čekala ispred vrata. Pozvala sam ih da uđu, a dok su
se smještali opisala sam što sam upravo čula. »Recite mi, upitala sam ih, »je li to uobičajen govor?
Nasmijali su se mojoj naivnosti.
»I to vam ne smeta? pitala sam.
Ma ne, pa to je samo zezancija. Svi to rade.
»Ne baš svi.
»Ali velik broj djece.
To me poprilično zbunilo i spriječilo u naumu. »Kao što znate, rekla sam, »bavim se različitim oblicima
odnosa. Proučavam kako riječi kojima se služimo pri komunikaciji utječu na naše osjećaje i stavove.
Stoga vas najozbiljnije moram upitati, pokušavate li mi reći da vam doista ne smeta svakodnevno
ustajati i odlaziti u školu znajući da je vrlo vjerojatno da će vas do kraja nastave netko nazvati
gubitnikom ili ništarijom ili nečim još gorim?
Jedan od dječaka slegnuo je ramenima. »Meni ne smeta.
»Ni meni, dodao je netko.
Nisam mogla odustati. »Znači, nikome od vas ne smeta takav govor?
Kratka pauza.
»Meni ponekad smeta, priznala je jedna djevojčica. »I znam da mi ne bi trebalo smetati, jer se i moji
prijatelji i ja uvijek međusobno nazivamo raznim imenima, ali se tako samo zafrkavamo. Onako, iz
zabave. No ako loše napišeš test i netko te nazove idiotom — to mi se jednom dogodilo — ili kao onda
kad me frizerka loše ošišala, pa mi je prijateljica rekla da izgledam kao strašilo, tada to i nije tako
smiješno. Trudila sam se da izgleda kao da mi to ne smeta. No to je bio samo privid.
»Što misliš, upitala sam, »što bi se dogodilo da se nisi pretvarala, već da si prijateljima rekla kako se
doista osjećaš?
Odmahnula je glavom. »To ne bi bilo dobro.
»Jer?...
»Jer bi te vrijeđali ili ismijavali.
»Da, složila se druga djevojčica. »Mislili bi da si preosjetljiv i da pokušavaš biti drukčiji ili bolji, pa bi se
prestali s tobom družiti.
Mnoge su ruke poletjele u zrak. Gotovo su svi imali što reći:
»Ali to nisu pravi prijatelji. Mislim, ako moraš biti folirant i pretvarati se da ti nije stalo samo zato da bi
se uklopio, onda je to koma.
»Ma da, ali mnogi će klinci napraviti bilo što, samo da budu prihvaćeni.
»To je točno. Znam nekoga tko je počeo piti i raditi druge gluposti samo zato što su to radili i njegovi
prijatelji.
»Ali to je tako glupo, jer svatko bi trebao raditi ono što smatra ispravnim i pustiti prijatelje da rade što
žele. Živi i pusti druge da žive, kažem ja.
»Aha, ali tako to ne funkcionira u životu. Prijatelji snažno utječu na tebe. I ako se ne uklopiš, mogao bi
ispasti iz kruga.
»Pa što onda? Tko uopće želi takve prijatelje? Mislim da je pravi prijatelj netko s kim možeš biti što
jesi, netko tko te ne pokušava promijeniti.
»Netko tko te sluša i kome je stalo do tvojih osjećaja.
»Da, netko kome se možeš obratiti kad imaš poteškoća.
Njihove su me riječi dirnule. Prijatelji su im toliko važni da su neki od njih spremni odreći se dijela sebe
samo da pripadaju skupini. A ipak, na određenoj razini, znaju što je bit pravog prijateljskog odnosa koji
zadovoljava obje strane.
»Moramo biti na istoj valnoj duljini, rekla sam. »Od našeg prošlotjednog sastanka razmišljam kako bi
vještine kojima poučavam odrasle mogle funkcionirati u odnosima medu tinejdžerima. Upravo ste vrlo
jasno naglasili da je odlika koju kod prijatelja najviše cijenite njegova sposobnost da posluša, prihvati i
poštuje ono što govorite. E sad, kako to provesti u praksi?
Posegnula sam za aktovkom i izvukla materijal koji sam pripremila. »Na nekoliko primjera vidjet ćete
kako jedna prijateljica pokušava doprijeti do druge. Vidjet ćete i razliku između tipa odgovora koji može
potkopati prijateljstvo i odgovora koji pruža utjehu i potporu.
»Pogledajmo to zajedno, rekla sam i podijelila papire. »Bi li neki od vas bili voljni glumiti uloge u
igrokazu?
Nisu ni trenutka oklijevali. Svi su htjeli »glumiti. Čitali su energično i uz dramatski naboj, te uz
neprekidne provale smijeha. Dok sam tako sjedila, gledala ilustracije i slušala glasove prave djece,
osjećala sam se kao da gledam crtani film.

PRIMJERI I UMJESTO...
Umjesto omalovažavanja...
Poslušajte uz kimanje, pokoji zvuk ili riječ.
Kad su ljudi uzrujani, zbog pitanja i kritika osjećat će se još i gore.
Ponekad kakav suosjećajni zvuk, mumljanje ili riječ mogu pomoći da se prijatelj bolje osjeća i da bolje
promisli.

Umjesto odbacivanja misli i osjećaja...

Misli i osjećaje pretočite u riječi.
Puno je jednostavnije razgovarati s nekim tko prihvaća vaše stavove i daje vam priliku da sami dođete
do zaključaka.
Kad prijatelj odbacuje vaše stavove, gubite volju s njim nastaviti razgovor.
Dajte u mašti ono što ne možete dati u zbilji.

Umjesto odbacivanja želja...

Lakše ćemo se uhvatiti u koštac s realnošću ako nam prijatelj u mašti može pružiti što želimo.
Kad prijatelj odbacuje vaše želje i omalovažava vas jer ih uopće imate, osjećate se poniženo i
frustrirano.

I što mislite o tim primjerima? upitala sam. Njihovi su odgovori stizali polako.
Mi baš tako ne razgovaramo, ali možda bi bilo dobro da pokušamo.
Aha, jer se u primjeru koji prikazuje pogrešan način stvarno osjećaš ko smeće.
Ali ne možeš jednostavno reći prave riječi. Moraš to doista i misliti, inače će ljudi skužiti da si folirant.
Na neki način puno toga ne zvuči prirodno. To je drukčija vrsta govora. No možda ako se privikneš...
Mogla bih se naviknuti na slušanje takvih riječi. Ne znam bih li se mogla priviknuti na to da ih koristim, i
ne znam što bi moji prijatelji pomislili kad bih ili koristila.
Mislim da je čitava stvar super. Željela bih da svatko sa svakim tako razgovara.
Bi li to značilo i da klinci tako razgovaraju s roditeljima? upitala sam.
Tu su zastali. Kada? upitao je netko.
Pa recimo kad su majka ili otac zbog nečeg uzrujani.
Po zbunjenim izrazima na njihovim licima vidjela sam da je to za njih nešto posve novo.
Zamislite samo, nastavila sam, da se jedne večeri vaša majka ili otac s posla vrate umorni i puni
pritužbi: gužva u prometu, I pokvarilo se računalo, šef nije prestajao vikati i svi su morali ostati dulje
da nadoknade izgubljeno vrijeme.
Vi biste, recimo mogli reagirati ovako: I ti misliš da si ti imala loš dan? Moj je bio još mnogo gori. Ili
biste mogli pokazati da razumijete, suosjećajno reći Oh, ili pretvoriti očeve ili majčine misli i osjećaje u
riječi, ili im u mašti dati ono što im ne možete dati u I stvarnosti.
Moj ih je izazov zaintrigirao. Nastala je kratkotrajna stanka, pa su zatim, jedan po jedan, pokušali
pomoći imaginarnim roditeljima:
Joj, mama, izgleda da ti je dan bio zbilja naporan.
Stvarno je koma kad se računalo pokvari.
Sigurno mrziš kad šef viče.
Nije baš zabavno kad zapneš u prometu.
Kladim se da bi radije imala posao do kojeg možeš doći pješice. I da više nikad ne moraš ostati do
kasna! I da se tvoj stari šef povuče u mirovinu, pa da dobiješ nekog novog, koji ne viče.
Sad su se već svi smiješili, očito zadovoljni sobom.
Znate što? rekla je jedna djevojčica. Ja ću to večeras pokušati sa svojom mamom. Uvijek se žali zbog
posla.
Ja stvar želim iskušati sa svojim tatom, rekao je jedan dječak. Često dolazi kasno kući i žali se kako je
umoran.
Slutim, rekla sam, da će večeras biti mnogo zahvalnih roditelja I ne zaboravite ih dovesti na naš
završni sastanak idući tjedan. Bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi kad na probleme navalimo
zajedno.

kratki podsjetnik.
Osjećaje treba uvažiti.
Djevojčica: Briana je takav snob! Samo je prošla pored mene kad me vidjela na hodniku. Pozdravlja
samo klince koji su fora.
Umjesto da zanemarujete osjećaje:
Prijateljica: Nemoj da te to peče. Ma baš te briga za nju!
Uvažite osjećaje kakvim zvukom ili riječju:
Uuh!
Odredite osjećaje:
Iako znaš kakav je snob, to te može izluditi. Nitko ne voli da ga se ignorira.
Dajte u mašti ono što ne možete dati u stvarnosti:
Zar ne bi bilo divno da neka popularna cura isto to učini Briani? Da prođe pored nje kao da je nema. I
onda se nasmije i vrlo srdačno pozdravi nekog drugog.

7. Roditelji i tinejdžeri zajedno. Stranica 139.

Te smo se večeri prvi put našli svi na okupu. Dok su obitelji ulazile i zauzimale mjesta, u zraku se
osjećala prigušena napetost. Nitko nije znao što očekivati. Ponajmanje ja. Hoće li roditelji biti sputani
prisutnošću svojih tinejdžera? Hoće li se djeca suzdržavati znajući da ih roditelji gledaju? Mogu li
pomoći objema generacijama da se ugodno osjećaju dok su zajedno?
Nakon što sam svima poželjela dobrodošlicu, rekla sam: Ovdje smo večeras da bismo proučili načine
razgovaranja i slušanja koji svim članovima obitelji mogu biti od pomoći. E sad, to baš i ne zvuči kao
nešto što bi trebalo biti teško, no ponekad jest teško. Uglavnom zbog jednostavne činjenice da niti u
jednoj obitelji nemamo dvoje istih ljudi. Jedinstveni smo pojedinci. Razlikuju nam se interesi, različitog
smo temperamenta, ukusi su nam različiti, imamo različite potrebe koje se često među sobom
sudaraju i sukobljavaju. Provedite dovoljno vremena u bilo kojem domu, pa ćete čuti i sljedeće:
Tu je tako vruće. Otvorit ću prozor. Ne! Nemoj! Smrzavam se!
Požuri! Kasnimo! Opusti se. Imamo posve dovoljno vremena.
Tijekom tinejdžerskih godina razvijaju se nove razlike. Roditelji žele da im djeca budu sigurna,
zaštićena od svih opasnosti vanjskoga svijeta. A tinejdžeri su znatiželjni. Traže priliku da istraže
vanjski svijet.
Većina roditelja želi da njihovi tinejdžeri slijede njihove predodžbe o tome što je dobro, a što loše. Neki
tinejdžeri te predodžbe dovode u sumnju i žele se prikloniti onome što njihovi prijatelji smatraju dobrim
ili lošim.
A ako to nije dovoljno da izazove napetost u obitelji, moramo se još hvatati u koštac s činjenicom da
su roditelji u današnje vrijeme zaposleniji nego ikad i pod većim pritiskom nego ikad.
Konačno je netko primijetio! uzviknuo je Tony.
Tinejdžer koji je sjedio do Tonyja promumljao je: I djeca su u današnje vrijeme zaposlenija nego ikada
i pod većim pritiskom nego ikada.
Ostali tinejdžeri s time su se spremno složili.
Ja sam se nasmijala. Znači da je jasno, nastavila sam, zašto pripadnici iste obitelji, koji se vole,
istovremeno jedni drugima idu na živce, dosađuju jedni drugima i povremeno se izluđuju. Pa što onda
učiniti s tim negativnim osjećajima? A oni ponekad jednostavno provale iz nas. Uhvatila sam se već
kako vlastitoj djeci govorim Zašto to uvijek radiš?... Nikad nećeš shvatiti!... Što je to s tobom? A čula
sam i djecu kako mi odgovaraju: To je glupo!... Tako si nepravedna!... Sve druge majke to dopuštaju...
Na licima obiju generacija pojavio se osmijeh pun prepoznavanja.
Čak i dok te riječi izlaze iz naših usta, nastavila sam, svi, na određenoj razini, nekako znamo da se od
takve vrste govora ljudi samo još više ljute, zauzimaju još obrambeniji stav, više se vrijeđaju, još su
manje u stanju uvažiti sugovornikovo mišljenje.
I baš zbog toga, uzdahnula je Joan, ponekad zadržavamo osjećaje i ništa ne govorimo — samo da
održimo mir.
Katkada, priznala sam, odlučiti ne reći ništa i nije loša ideja. U najmanju ruku ne pogoršavamo stvar.
Na sreću, šutnja nije jedina mogućnost. Ako se ikad nađemo u situaciji da nas netko od naše obitelji
razljuti ili nam dojadi, moramo zastati, duBoko udahnuti i u sebi postaviti sljedeće iznimno važno
pitanje: Kako da izrazim svoje iskrene osjećaje na način koji će drugoj osobi omogućiti da me čuje, pa
čak i razmisli o tome što joj govorim?
Znam da to što predlažem nije jednostavno. Jer znači da moramo donijeti svjesnu odluku da nikome
nećemo reći što s njim ili s njom nije u redu, već da ćemo govoriti samo o sebi — o tome što
osjećamo, što želimo, što nam se ne sviđa ili što bismo željeli.
Tada sam na trenutak zastala. Roditelji su već čuli kako raspredam na tu temu. Djeca su to sad čula
prvi put. Nekolicina njih zbunjeno me pogledala.
Podijelit ću vam par jednostavnih ilustracija, rekla sam, koje će vam pokazati što mislim. Smatram da
ukazuju na moć koju imaju i roditelji i djeca, sposobnost koja im omogućuje da ili pojačavaju ili
ublažuju osjećaj ljutnje. Pogledajte primjere, pa ćete mi nakon nekoliko minuta reći što mislite.
Evo crteža koje sam im podijelila.
.
Djeca ponekad ljute roditelje... NEMOJ MI SE TAKO DRŽATI! POKUŠAVAM TI OBJASNITI ZAŠTO
NE MOŽEŠ NA IZLET S NOĆENJEM DOK NE RAZGOVARAŠ S TATOM, KOJI ĆE POPRIČATI S
ODGOJITELJICOM, A JA S...
TEBI PRIČAM! NE OKREĆI MI LEĐA! BAŠ SI NEPRISTOJNA!!!
Kad su frustrirani, roditelji se ponekad iskaljuju ljutitim optužbama. Umjesto da optužujete... recite što
mislite i osjećate iili što biste željeli.
Roditelji ponekad ljute djecu... LJUTI ME KAD MI USRED REČENICE NETKO OKRENE LEĐA.
SAMO MI NEMOJ REĆI DA ĆEŠ TAKAV IZIĆI...
AKO TI SMETA ŠTO TI GOVORIM, TO MI JEDNOSTAVNO RECI, A JA ĆU TEPOSLUŠATI... .
Vjerojatnije je da će vas tinejdžeri poslušati ako im kažete kako se osjećate, umjesto da im govorite
koliko su nepristojni ili u krivu.
Kad ih netko uvrijedi, tinejdžeri će ponekad uzvratiti uvredom.
Umjesto protunapada... recite što mislite i osjećate iili što biste željeli. HEJ, TATA, TO ME
ZABOLJELO. MENI SE OVO SVIĐA!
VOLIO BIH DA CIJENIŠ MOJ UKUS. ZNAM DA NIJE PO TVOJEM UKUSU, NO.
Vjerojatnije je da će vas roditelji poslušati ako im kažete što osjećate, umjesto da govorite što s njima
nije u redu.

Promatrala sam ljude dok su proučavali papire. Nakon nekoliko minuta upitala sam: Što mislite?
Prvi je odgovorio Tonyjev sin Paul. (Da, onaj je visoki, mršavi mladić bio Tonyjev sin). Čini mi se u
redu, rekao je, ali kad ja poludim, ne razmišljam što bih trebao a što ne bih trebao reći. Jednostavno
nešto ispalim.
Da, složio se Tony. Na mene je. Brz na okidaču.
Shvaćam, rekla sam. Kad si ljut, vrlo je teško razmišljati ili razumno razgovarati. Koliko su samo puta
moji tinejdžeri učinili nešto što me toliko razbjesnilo, da sam vikala: Ovog sam trenutka toliko bijesna,
da ne odgovaram za sve što bih mogla reći ili učiniti! Bolje me se klonite! Mislila sam da će ih to malo
zaštititi, a meni pružiti malo vremena da se smirim.
A zatim? upitao je Tony.
Zatim bih otišla trčati po kvartu ili bih uzela usisavač i usisala sve podove — bilo kakva tjelesna
aktivnost, nešto što će me držati u pokretu. Što vama pomaže da se ohladite kad ste istinski bijesni?
Nekoliko ih se plaho nasmiješilo. Djeca su prva odgovorila:
Zatvorim vrata i opalim muziku do daske.
Potiho psujem.
Krenem na dugačku vožnju biciklom.
Lupam po bubnjevima.
Radim trbušnjake do iznemoglosti.
Zapodjenem svađu s bratom.
Rukom sam pokazala prema roditeljima. A vi?
Odem ravno do zamrzivača i smažem pola kile sladoleda.
Ja plačem.
Ja na sve samo vičem.
Nazovem supruga na posao i ispričam mu što se zbilo.
Popijem dva aspirina.
Napišem dugačko, zločesto pismo, koje zatim poderem.
Sad zamislite, rekla sam, da ste već učinili to što vam pomaže da se smirite i da ste već pomalo u
stanju korisno se izraziti. Možete li to? Možete li drugoj osobi reći što želite, osjećate ili trebate,
umjesto da je krivite ili optužujete? Dakako da možete. No za to ipak treba malo razmišljati, a dobro će
doći i malo vježbe.
U stripovima koje sam vam upravo podijelila upotrijebila sam primjere iz vlastitog doma. Sad bih vas
sve zamolila dase pokušate prisjetiti nečega što se zbiva u vašoj kući, a što vam smeta, iritira vas ili
uzrujava. Čim se nečeg sjetite, molim vas da to zabilježite.
Činilo se da je moja zamolba sve zbunila. To može biti nešto veliko ili nešto posve zanemarivo, dodala
sam. Nešto što se već dogodilo ili čak nešto za što mislite da bi se moglo dogoditi.
Roditelji i djeca smeteno su se pogledavali. Netko se zahihotao, i nakon nekoliko trenutaka svi su
počeli pisati.
Sad kad ste se usredotočili na problem, rekla sam, hajdemo ga pokušati riješiti na dva načina. Prvo na
papir stavite ono što biste vjerojatno mogli reći, a što bi pogoršalo stvar. Zašutjela sam kako bih im
dala dovoljno vremena za pisanje. A sad ono što biste mogli reći, a što bi drugoj osobi omogućilo da
vas doista čuje i razmisli o vašem stajalištu.
Zavladala je tišina, a ljudi su se uhvatili u koštac s izazovom koji sam im postavila. Kad mi se učinilo
da su svi završili, rekla sam: Molim vas da svatko uzme svoj papir i sjedne pored nečijeg roditelja ili
djeteta.
Nakon nekoliko minuta opće zbrke — škripe stolica i povika poput Ja i dalje trebam dijete! i Tko želi
biti moj roditelj? — svi su se napokon smjestili sa svojim novim partnerima za učenje.
Sad smo spremni za sljedeći korak, rekla sam. Molim vas da jedni drugima naizmjence pročitate
suprotstavljene tvrdnje i da obratite pozornost na reakcije. Zatim ćemo o svemu porazgovarati.
Ljudi su uglavnom oklijevali. Mnogo se raspravljalo o tome tko će započeti prizor. No kad su konačno
odlučili, i roditelji i djeca gorljivo su preuzeli nove uloge. U početku su tiho razgovarali, ali su s
vremenom postajali sve živahniji i glasniji. Umjetno izazvana prepirka između Michaela i Paula
(Tonyjeva sina) privukla je sve poglede.
Ali uvijek sve odgađaš do posljednje minute!
To nije istina! Rekao sam ti da ću to učiniti kasnije.
Kada?
Nakon večere.
Onda će biti prekasno.
Ne, neće.
Hoće!
Jednostavno me prestani požurivati i ostavi me na miru!!!
Odjednom su obojica zašutjeli, svjesni da su svi utihnuli i da ih promatraju.
Pokušavam navesti svog klinca da ranije počne pisati zadaću, objasnio je Michael, no on se ne da...
To je zato što mi se neće skinuti s grbače, rekao je Paul. Ne shvaća da ja sve više odgađam što me
više gnjavi.
U redu, odustajem, rekao je Michael, hajde da sad pokušam drukčije. Duboko je udahnuo i rekao:
Sine, malo sam razmišljao... Pokušavao sam te navesti da ranije počneš pisati zadaću jer mi se čini
da je to nekako u redu. Ali od sada ću imati povjerenja i očekivati da ćeš početi pisati zadaću kad ti se
učini da je pravi trenutak za to. Želim samo da bude napisana prije pola deset ili deset, tako da se
stigneš pošteno naspavati.
Na Paulovu licu zabljesnuo je širok osmijeh. Hej, stari, to je već puno bolje! Sviđa mi se.
Znači da sam uspio, rekao je Michael ponosno.
A-ha, odgovorio je Paul. I vidjet ćeš da ću i ja uspjeti. Napisat ću zadaću. I nećeš me na to trebati
podsjećati.
Činilo se da je predstava silno zaintrigirala sve okupljene. Nekoliko se ekipa roditelja i djece javilo da
naglas pročitaju suprotstavljene izjave. Svi smo stali pozorno slušati.
Roditelj (optužuje): Zašto se uvijek moramo natezati kad te zamolim da nešto učiniš? Nikad mi ne
nudiš pomoć. Od tebe mogu ćuti samo Zašto ja? Zašto ne on? Imam posla.
Roditelj (opisuje osjećaje): Mrzim se upuštati u prepirku kad molim za pomoć. Baš bi me razveselilo
kad bih čula Više ni riječi, mama. Već radim na tome.
Tinejdžer (optužuje): Zašto mi nikad ne kažeš kad me netko nazove? I Jessica i Amy kažu da su me
zvale, a ti mi nisi rekla. Propustila sam utakmicu, a svemu si ti kriva!
Tinejdžer (opisuje osjećaje): Mama, doista mi je bitno primiti sve poruke. Propustila sam utakmicu jer
su promijenili dan, a kad sam ja to saznala, već je bilo prekasno.
Roditelj (optužuje): Od tebe čujem samo Daj mi... Nabavi mi... Kupi... Odvedi me ovamo, Odvedi me
onamo... Što god da napravim za tebe, nikad nije dosta. I jesi li mi ikada rekao hvala? Ne!
Roditelj (opisuje osjećaje): Rado pomognem kad god mogu. Ali u tom slučaju volim znati i da se to
cijeni.
Tinejdžer (optužuje): Zašto ne možeš biti kao svaka druga mama? Svi moji prijatelji smiju sami ići u
trgovački centar. Prema meni se odnosiš kao da sam beba.
Tinejdžer (opisuje osjećaje): Mrzim biti doma subotom navečer, kad se svi moji prijatelji zabavljaju u
trgovačkom centru. Osjećam da sam sad već dovoljno stara da se sama brinem za sebe.
Laura, koja je slušala osobito pozorno, budući da je baš njezina kći čitala posljednju izjavu, odjednom
je kriknula. A, ne, Kelly Ann! Ne zanima me što i kako kažeš, ali ne puštam trinaestogodišnjakinju da
sama noću ide u trgovački centar. Bila bih luda da to učinim — s obzirom na sve što se u svijetu
događa.
Kelly je pocrvenjela. Mama, molim te, preklinjala je.
Svima nam je trebalo još nekoliko trenutaka da shvatimo da je to što smo upravo vidjeli kao vježbu
zapravo jedan vrlo stvaran i gorući sukob između Laure i njezine kćeri.
Jesam li u krivu? upitala me Laura. Čak i ako je s prijateljima, to su ipak još djeca. Jednostavno je
neodgovorno dopustiti djevojčici da noću luta trgovačkim centrom.
Mama, nitko ne luta, odgovorila je Kelly gorljivo. Razgledavamo dućane. Osim toga, mjesto je
savršeno sigurno. Sve je prepuno ljudi.
Ovdje, dakle, imamo dva posve različita stajališta, rekla sam. Laura, ti si uvjerena da trgovački centar
noću nije mjesto za trinaestogodišnjakinju bez nadzora. Vidiš previše potencijalnih opasnosti.
Kelly, tebi se trgovački centar čini savršeno sigurnim, i smatraš da bi ti trebalo biti dopušteno da
onamo ideš s prijateljima. Okrenula sam se prema skupini. Jesmo li se našli u pat-poziciji, ili možemo
smisliti nešto što će zadovoljiti i Kellyine i mamine potrebe?
Skupina nije ni najmanje oklijevala. I roditelji i djeca bacili su se na rješavanje problema.
Roditelj (Lauri): Reći ću ti što ja radim sa svojom kćerkom. Odvezem nju i njezine prijatelje, i kažem da
mogu ostati dva sata. Nakon jednog sata mora me nazvati, pa onda opet kad je spremna da je
pokupim. Znam da joj je to velika gnjavaža, ali ja sam mirna.
Tinejdžerica (Lauri): Možete Kelly nabaviti mobitel. Ona bi vas tako mogla nazvati ako iskrsne kakav
problem, a i vi biste uvijek mogli doći do nje.
Drugi roditelj (Lauri): A da odvedeš cure, pa ih nakon nekog vremena ostaviš? Malo si s njima, pa
pođeš sama u kupovinu, ali se dogovorite kad ćete se i gdje naći, te se zajedno vratiti kući.
Tinejdžer (šesnaest godina, visok, zgodan, obraća se Kelly): Ako s prijateljima želiš ići u trgovački
centar, zašto ne pozoveš mamu da vam se pridruži?
Kelly: Ma, daj, zezaš se! Prijatelji bi mi poludjeli.
Laura: Zašto? Pa sviđam se svim tvojim prijateljima.
Kelly: Ma, nema šanse. Bilo bi to preneugodno.
Onaj zgodni tinejdžer (osmjehuje se Kelly): Recimo da kažeš prijateljima da pristanu na to, jednom ili
dvaput, kako bi tvoja mama vidjela o čemu se radi — kamo idete, što radite. To bi je možda umirilo.
Kelly (očarana njime): Pa valjda... (upitno pogledava majku).
Laura: Učinila bih to.
Zadivilo me sve što sam upravo vidjela. Još više od brzog rješenja sukoba dojmio me se način na koji
je skupina reagirala na sukob između Laure i Kelly. Nitko nije bio pristran. Svi su pokazali veliko
poštovanje i za majčine i za djevojčine snažno izražene osjećaje i stavove.
Svi zajedno upravo ste vrlo jasno prikazali, rekla sam, vrlo civiliziran način suočavanja s našim
razlikama. Čini se da moramo nadjačati prirodnu sklonost da dokazujemo da smo u pravu, a da je
druga osoba u krivu: U krivu si po tom pitanju! I u tome, također! Zašto mislite da nije jednako prirodno
ukazivati na ono što je u redu? Zašto jednako spremno ne hvalimo kao što brzo kritiziramo?
Uslijedila je kratka stanka, pa zatim bujica odgovora. Prvo od strane roditelja:
Mnogo je jednostavnije pronaći greške. Za to ne treba puno truda. Potrebno je mnogo više da bi se
reklo nešto lijepo.
To je točno. Evo, recimo, sinoć je moj sin stišao muziku jer je vidio da telefoniram. Doista cijenim to
što je učinio, ali mu nisam ni pokušala zahvaliti što je bio toliko obazriv.
Ne znam zašto bi djecu trebalo hvaliti zbog nečega što ionako trebaju učiniti. Mene nitko ne hvali što
svake večeri na stol stavljam večeru.
Moj je otac smatrao da pohvale djeci škode. Nikad mi nije davao komplimente jer nije želio da se
umislim. .
Moja je majka, pak, otišla u drugu krajnost. Nije mi prestajala govoriti koliko sam super: Tako si
zgodna, pametna i nadarena. Nisam se umislila, jer joj nisam vjerovala.
I tinejdžeri su se uključili u razgovor:
Da, no čak i ako djevojka vjeruje roditeljima i misli da je super, kad ode u školu i vidi kakva su ostala
djeca, može je snaći veliko razočaranje.
Mislim da roditelji i učitelji izraze poput izvrsno ili odlično si to izveo koriste jer misle da to moraju.
Znate, da vas ohrabre. No ja i moji prijatelji smatramo da je to neiskreno i licemjerno.
Odrasli te ponekad hvale samo da te natjeraju da učiniš što oni žele. Trebali ste čuti moju baku kad
sam se jednom ošišao zbilja jako kratko. Jeremy, jedva sam te prepoznala. Kako si zgodan! Uvijek bi
trebao imati takvu frizuru. Izgledaš kao filmska zvijezda! A-ha, moš mislit.
Mislim da kompliment nije loša stvar ako je iskren. Znam da se odlično osjećam kad mi netko udijeli
kompliment.
I ja! Volim kad mi roditelji kažu nešto lijepo. Zapravo, mislim da djeci — s vremena na vrijeme — dobro
dođe malo hvale.
Evo i novosti za vas djecu, rekao je Tony. Većini roditelja — s vremena na vrijeme — dobro dođe malo
hvale.
Svi su roditelji oduševljeno zapljeskali, No, da, rekla sam, svakako ste iznijeli širok raspon stavova o
pohvalama. Nekima od vas to se sviđa i ne bi imali ništa protiv da mnogo češće čuju pohvalu. No za
neke je to nezgodna stvar. Pohvale doživljavate ili kao nešto neiskreno ili kao da vama netko
manipulira.
Može li razlika u vašim odgovorima imati veze s načinom na koji vas hvale? Vjerujem da može. Riječi
poput Ti si najveći... najbolji... toliko iskren... pametan... velikodušan... mogu u nama izazvati
nelagodu. Odjednom se prisjetimo trenutaka kad nismo bili toliko veliki ili iskreni ili pametni ili
velikodušni.
Što učiniti umjesto toga? Možemo opisivati. Možemo opisati što vidimo ili osjećamo. Možemo opisati
trud neke osobe, ili njezino postignuće. Što smo konkretniji, to je pohvala bolja.
Uočavate li razliku između Tako si pametan! i Tako si dugo radio na tom zadatku iz matematike, ali
nisi prestao niti si odustao dok nisi došao do rješenja?
Da, naravno, uskliknuo je Paul. Vaša druga rečenica neusporedivo je bolja.
Zbog čega je bolja? upitala sam.
Jer kad mi kažete da sam pametan, ja pomislim Daje barem tako, ili Pokušava mise ulizivati. No
nakon druge rečenice, pomislit ću: Hej, bit će da ipak jesam pametan! Znam kako ustrajno raditi dok
ne dođem do odgovora.
Čini mi se da to funkcionira upravo tako, rekla sam. Kad netko opiše što smo učinili ili što pokušavamo
učiniti, najčešće stječemo dublje poštovanje prema sebi samima.
Različite vrste pohvale kod djece mogu izazvati različite zaključke o njima samima.
Ocjenjivanje kod djece izaziva osjećaj nelagode. No pozitivan opis njihovih nastojanja ili postignuća
uvijek je dobrodošao.
Ljudi često odbijaju pohvale koje ih ocjenjuju. Lakše je prihvatiti iskren, dobronamjeran opis.
Riječi kojima se nešto opisuje ljude često navode na to da više cijene vlastite prednosti.
Primijetila sam da Michael proučava ilustracije i kima glavom.
O čemu razmišljaš, Michael? upitala sam.
Razmišljam o tome kako bih, sve do ove večeri, smatrao da je svaka vrsta pohvale bolja od ničega.
Uistinu vjerujem da je bitno da se ljudi međusobno tapšaju po leđima. No sad počinjem uviđati da
postoje i drugi načini...
I bolji načini! objavila je Karen, držeći stripove u zraku. Sad razumijem zašto moje klince toliko
uzrujava kad im kažem da su odlični ili fantastični. To ih izluđuje. U redu, sad moram zapamtiti —
opisati opisati.
Da, javio se Paul iz stražnjeg dijela prostorije. Treba zanemariti onaj oduševljeni dio i reći što ti se kod
određene osobe konkretno sviđa.
Odmah sam se uhvatila Paulove primjedbe. Zamislite da svi to sad učinimo — upravo ovdje, rekla
sam. Molim vas da se vratite svojim obiteljima. Na trenutak razmislite o točno određenoj stvari koja
vam se kod vašeg roditelja ili tinejdžera sviđa. Zapišite je čim vam padne na pamet. Što biste doista
mogli reći kako biste toj drugoj osobi dali do znanja čemu se kod nje divite ili što kod nje cijenite?
Začuo se val nervoznog smijuljenja. Roditelji i djeca su se pogledali, pa odvratili poglede, a zatim ih
skrenuli na papire pred sobom. Kad su svi završili s pisanjem, zamolila sam ih da se zamijene za
papire.
Gledala sam kako se osmijesi šire, oči se pune suzama, a ljudi se grle. To je bilo tako slatko i dirljivo.
Slučajno sam čula: Nisam znala da si uočio... Hvala. To me istinski usrećuje... Drago mi je da je to
pomoglo... I ja tebe volim.
U tom trenutku kroz vrata je provirio podvornik. Još samo malo, došapnula sam. Skupini sam rekla:
Dragi ljudi, došli smo do završetka posljednjeg sastanka. Večeras smo se bavili mogućnostima
reagiranja na ono što nas iritira na svrsishodan način koji ne vrijeđa sugovornika. Proučili smo i načine
na koje možemo pokazati da sugovornika poštujemo i cijenimo, kako bi se svaka osoba u obitelji
osjećala priznatom i cijenjenom.
Kad smo već pri tome, moram vam reći da mi je svih ovih tjedana bilo neizrecivo zadovoljstvo raditi s
vama. Zahvaljujući vašim opaskama, spoznajama, prijedlozima i spremnosti da proučite nove zamisli,
te ih iskušate, ovo je za mene bilo iznimno korisno i ugodno iskustvo.
Svi su zapljeskali. Nekako sam mislila da će se ljudi nakon toga razići. Ali nisu. Još su se zadržali,
međusobno razgovarali, a zatim su čitave obitelji stale u red kako bi se osobno sa mnom pozdravili.
Željeli su mi dati do znanja da im je ta večer bila važna. Da je imala smisla i da im mnogo znači. .
I djeca i roditelji sa mnom su se rukovali i zahvalili mi.
Nakon što su svi otišli, ostala sam stajati izgubljena u mislima. U posljednje vrijeme gotovo svi mediji
nude sliku o roditeljima i djeci kao neprijateljima. Unatoč tome, te sam večeri svjedočila nečemu posve
drukčijem. Roditelji i tinejdžeri bili su partneri. Obje generacije prihvaćaju i služe se novostečenim
vještinama. Obje generacije pozdravljaju mogućnosti za ostvarivanje komunikacije. Sretni što su
povezani.
U tom trenutku otvorila su se vrata. Baš nam je drago što još niste otišli! Bile su to Laura i Karen. Što
mislite, bismo li iduće srijede mogli održati još jedan sastanak — samo za roditelje?
Sad sam već oklijevala. Nisam namjeravala nastaviti predavanja.
Jer... na parkiralištu smo svi razgovarali o stvarima koje se događaju u vezi s našom djecom, a koje,
smatrali smo, večeras, tu pred njima, ne bi trebalo spominjati.
I nećete trebati razmišljati o organizaciji, mi ćemo se za sve pobrinuti.
Znamo da je malo neočekivano i u posljednji trenutak i neki su ljudi već rekli da neće moći, ali to je
doista važno.
Mislite li da ćete to moći izvesti? Znamo koliko ste zauzeti, no ako imate još malo vremena...
Pogledala sam njihova zabrinuta lica i u mislima već prepravila raspored.
Imat ću toliko vremena, rekla sam.

.
Izražavanje iziritiranosti.
VAŠEM TINEJDŽERU.
Umjesto da optužujete ili koristite ironične izraze: Koji je to genijalac izašao iz kuće i zaboravio
zaključati vrata?!? Recite što osjećate: Uzrujava me pomisao da je svatko mogao ući u kuću dok nas
nije bilo.
Recite što biste voljeli iili što očekujete: Očekujem da osoba koja posljednja iziđe iz kuće provjeri jesu
li vrata zaključana.

VAŠEM RODITELJU.
Umjesto da krivite ili optužujete: Zašto pred prijateljima uvijek vičeš na mene? To ne radi nitko od
roditelja! Recite što osjećate: Ne volim kad se na mene viče pred prijateljima. To je neugodno.
Recite što biste voljeli iili što očekujete: Ako činim nešto što ti smeta, jednostavno reci Moram s tobom
na trenutak razgovarati pa mi to reci u četiri oka.

.
Izražavanje poštovanja.
TINEJDŽERU.
Umjesto da je ocjenjujete: Uvijek si tako odgovorna! Opišite što je učinila: I unatoč tome što si bila pod
velikim pritiskom zbog proba, samoj sebi postavila si u zadaću da mi se javiš svaki put kad se proba
odužila.
Opišite što osjećate: Taj me je telefonski poziv poštedio velikih briga. Hvala!

RODITELJU.
Umjesto da ga ocjenjujete: Dobro si to napravio, tata. Opišite što je učinio: Čovječe, proveo si pola
subote popravljajući moj obruč za košarku.
Opišite što osjećate: To doista cijenim.

8. Što i kako sa seksom i drogom. Stranica 165.

Skupina je te večeri bila manja. Dovoljno malena da se preselimo u knjižnicu i udobno smjestimo oko
konferencijskog stola. Nekoliko je ljudi počelo pričati o prošlotjednom sastanku. Koliko su u njemu
uživali. Kako su se stvari kod kuće poboljšale. Kako su se, otada, i oni i djeca već uhvatili kako
ponavljaju neke od onih starih, negativnih stvari, da bi se zatim zbunjeno nasmijali, rekli Idemo
pokušati još jednom! i počeli ispočetka. I premda su nove riječi zvučale pomalo nespretno i strano, bio
je to dobar osjećaj.
Karen je pokušala strpljivo slušati, no vidjelo se da se jedva suzdržava. Kad se prvi put umiješala u
razgovor, izletilo joj je: Žao mi je što zvučim negativno, i još mi je više žao što ću spomenuti tu temu,
no još sam uzrujana zbog nečeg što se dogodilo na jednoj prošlotjednoj proslavi na kojoj je bila i
Stacey. Tada je zastala i duboko udahnula. Čula sam da jedna od djevojaka iz njezinog razreda
oralno zadovoljava dečke. E sad, nisam nekakva sitničava čistunka, i ne mislim da sam naivna. Znam
da tinejdžeri danas rade razne stvari za koje mi kao djeca nismo niti čuli. Ali dvanaestogodišnjaci i
trinaestogodišnjaci! U našoj četvrti! Na proslavi rođendana!
Svi prisutni htjeli su se ubaciti u razgovor:
Nevjerojatno, zar ne? No prema onom što sam čitala, to je opća pojava. To rade čak i mlađa djeca. I
ne samo na rođendanima. Rade to u školskim zahodima, u autobusu ili kod kuće, prije nego što se
roditelji vrate s posla.
Osobito me uznemiruje što djeca to uopće ne doživljavaju kao nešto posebno. Za njih je oralni seks
kao nama pusa za laku noć kad smo bili mali. Čak ga i ne smatraju seksom. Kao, to baš i nije odnos,
pa si nakon toga i dalje nevina. I ne možeš zatrudnjeti, pa pretpostavljaju da je to sigurno.
Ali nije sigurno. I zato me to tako plaši. Moj je brat liječnik, i rekao mi je da djeca od oralnog seksa
mogu pokupiti neke od istih bolesti kao i kod uobičajenog spolnog odnosa — poput oralnog herpesa ili
gonoreje grla. Rekao je da je kondom jedina zaštita. A ni to nije sto posto sigurno. Dečko može imati
bradavice po genitalijama ili ranice na skrotumu, pri čemu kondom ne pomaže, jer ne pokriva to
područje.
Zlo mi je i od samog slušanja. Čitava situacija je prava noćna mora. Što se mene tiče, jedina je prava
zaštita to jednostavno ne raditi.
Da, no moramo se s time nekako suočiti. Živimo u drukčijem svijetu. A prema onome što sam čula, to
cure rade dečkima — ne obrnuto. Neke cure to rado izvode i javno.
I ja sam to čula. Očito je cura pod pritiskom da izvede stvar kako bi je ostali prihvatili. Ali nije svjesna
činjenice da se novost širi, i da će doći na glas kao zadnje smeće ili drolja. No dečko će doći na dobar
glas. On se fino može hvaliti.
Brinu me i cure i dečki. Što oni misle jedni o drugima? Kako se osjećaju nakon svega — na primjer
kad se sutradan sretnu u školskom hodniku? I kako će se takav seks — a to jest seks, jer ako ima
veze sa spolnim organima, znači da je seks — odraziti na njihove buduće veze?
Nakon svakog novog komentara, Karen je postajala sve očitije razdraženom. U redu, u redu, rekla je.
To se radi svagdje i pod normalno, i mnoga se djeca time bave, no što da ja učinim? Ne mogu
zanemariti cijelu stvar. Znam da sa Stacey moram razgovarati o svemu što se zbivalo na proslavi. A
ne znam čak ni odakle početi. Zapravo mi je neugodno uopće i spominjati tu temu.
Nastala je duga stanka. Ljudi su smeteno pogledavali jedni druge, pa zatim mene. Pitanje nije ni
najmanje jednostavno. Jedino pouzdano znam što ne smijem reći: Stacey, znam što se sve zbivalo na
rođendanu na kojem si bila prošli tjedan i zbog toga sam šokirana i revoltirana. To je nešto najodurnije
što sam ikad čula! Je li samo jedna cura radila znaš već što? Jesi sigurna? Je li to netko od tebe
tražio? Jesi li i ti to učinila? Nemoj mi lagati!
Umjesto da pokažeš zgražanje ili glumiš inkviziciju, veća je vjerojatnost da ćete svrsishodno
razgovarati ako sama sebi kažeš da tvoj ton mora ostati neutralan, a pitanja općenita, a ne osobna.
Na primjer, Stacey, baš sam čula nešto što me iznenadilo, pa me zanima što ti na to kažeš. Netko mi
je rekao da na dječjim zabavama ima oralnog seksa — da ga je bilo čak i na onoj proslavi na kojoj si
bila prošli tjedan.
Bilo da ona to potvrdi ili ne, možeš nastaviti razgovor, no pritom paziti da ti se u glasu ne začuje
osuda: Otkako sam to čula, pitam se rade li to djevojčice jer ih dečki prisiljavaju? Ili smatraju da će
tako postati omiljene u društvu? Pitam se i što se zbiva ako djevojčica ne pristane.
Kad ti Stacey ispriča onoliko koliko joj bude odgovaralo, možeš izraziti svoje mišljenje. No budući da to
roditeljima može biti vrlo teška tema, možda bi bilo dobro da unaprijed odlučiš što joj točno želiš dati
do znanja.
Znam što joj želim reći, rekla je Karen, već žalosnim glasom. Samo mislim da ona to ne bi uspjela čuti.
Laura je ostala zbunjena. Što ne bi uspjela čuti?
Da smatram kako nije u redu da jedna osoba koristi drugu kako bi zadovoljila svoj spolni nagon. Ili da
netko servisira nekog drugog zato da bi bio popularan. Za mene je to ponižavanje. To znači da ne
cijeniš sebe. A odnosi se i na dečke i na cure.
Meni to zvuči dobro, rekla je Laura. Zašto joj to ne bi mogla reći?
Možda bih i mogla, uzdahnula je Karen. No poznajem svoju kćer. Vjerojatno bi mi rekla da sam
neurotična, konvencionalna i staromodna, da jednostavno ne kužim, i da djeca danas to ne smatraju
nečim osobitim. Da se to na nekim proslavama jednostavno radi. I što da joj na to kažem?
Možeš početi od toga, rekla sam, da joj priznaš pravo na vlastiti stav: Znači za tebe, kao i za brojne
druge klince koje znaš, to nije ništa posebno. Zatim nastavi i objasni joj svoje stajalište, poglede
odrasle osobe. Po meni, oralni je seks vrlo osoban, intiman čin. A ne igrica za proslave. Nije to nešto
što radiš iz zabave. I ne mogu se prestati pitati nije li nekima od onih koji su u tome sudjelovali kasnije
žao, te bi li bili sretniji da to nisu učinili. Bez obzira što će Stacey na to reći, dala si joj materijala za
razmišljanje. Ako ništa drugo, barem će znati što njezina majka misli o cijeloj temi.
Upravo tako! rekao je Michael. A kad ste već pri tome, Stacey bi trebala doznati i za opasnosti po
zdravlje. Za spolno prenosive bolesti koje djeca mogu dobiti nakon oralnog seksa. Hi, kad smo već
kod toga, bilo kakvog seksa. Mora shvatiti da su neke bolesti izlječive, a neke nisu. Neke su opasne
po život. S time se ne treba šaliti.
Laura je odmahnula glavom. Da je to moja kći, sad bi već rukama prekrila uši. Ne bi mogla podnijeti
priču o svim tim groznim bolestima koje je moguće dobiti.
Ali mi smo roditelji! uskliknuo je Michael. Sviđalo se to djeci ili ne, o seksu im moramo reći mnogo
toga, kako bi se znali zaštititi.
Lauri je od svega već bilo mučno. Znam da si u pravu, priznala je, no stvar je u tome da se užasavam
Velikog razgovora sa svojom kćerkom.
I nisi jedina, rekla sam. Veliki razgovor može biti neugodan i roditeljima i djeci. Osim toga, seks je
odviše važna i odviše složena tema, i o njoj ne možeš tek jednom sjesti i popričati, pa je stvar
zaključena. Umjesto toga, pokušaj vrebati prilike koje mogu dovesti da nekog sitnog razgovora. Na
primjer, dok zajedno gledate neki film ili nešto na televiziji, slušate novosti na radiju, ili čitate članak u
časopisu, sve što vidiš ili čuješ možeš iskoristiti kako bi potaknula razgovor o toj temi.
Moj je prijedlog istog trenutka potaknuo reakciju. Očito je nekoliko ljudi taj pristup već iskušalo na
svojoj djeci. .
Roditelju može biti vrlo teško povesti razgovor o seksu, a tinejdžeru može biti teško slušati.
Vrebajte prilike za male razgovore Dok slušate radio, Dok zajedno gledate humorističnu seriju, Dok
čitate novine, Dok vozite.
Joan je podignula ruku. Moja majka nikad, ali baš nikad nije mogla sa mnom razgovarati o tim
stvarima. Umrla bi od neugode. No ipak je učinila jedno. Kad mi je bilo dvanaestak godina, dala mi je
knjigu o životnim činjenicama. Pretvarala sam se da me ne zanima, no pročitala sam je od korica do
korica. A kad su mi došle prijateljice, zaključale smo se u sobu, uzele Knjigu, ponovo je čitale i
smijuljile se slikama u njoj.

Kod knjige mi se sviđa, rekao je Jim, što djetetu daje malo privatnosti — priliku da je pogleda a da mu
netko ne viri preko ramena. No niti jedna knjiga ne može zamijeniti roditelja. Klinci žele znati što misle
roditelji. Što roditelji od njih očekuju.
Upravo me taj dio brine, rekla je Laura. Taj dio u kojem se nešto očekuje. Mislim, ako sa svojom
djecom razgovaraš o seksu i daš im knjigu sa slikama o tome, neće li u tom slučaju pomisliti da od njih
očekuješ da se upuste u spolne odnose, te da za to sad imaju tvoje dopuštenje?
Ni slučajno, rekao je Michael. Ako jasno naglasiš da im daješ informaciju, a ne dozvolu. Osim toga,
čini mi se da ćemo djecu, ako im ne objasnimo neke temeljne činjenice, izložiti opasnosti. Ako
smatramo da moraju nešto znati radi vlastite zaštite i sigurnosti, jedino ako im sami prenesemo tu
informaciju bit ćemo potpuno sigurni da znaju što trebaju znati.
Michael je tada zastao, u mislima tražeći primjer. Na primjer, koliko dječaka zna kako ispravno
upotrijebiti kondom — kako ga doista staviti i skinuti? I koliko ih je svjesno da na kutijici treba provjeriti
rok valjanosti? Jer od osušenog kondoma nema nikakve koristi.
Hej, rekla je Laura, pa ni ja to nisam znala... A pitam se i koliko cura shvaća da bez obzira na to što im
kažu prijateljice, mogu zatrudnjeti i tijekom prvog odnosa — čak i ako imaju mjesečnicu.
Michael je energično zakimao glavom. Upravo na to mislim, rekao je. Evo i još nečeg. Kladim se da
većini klinaca ne pada na pamet da je, čak i ako imaju odnos s osobom koja je prethodno imala odnos
samo s jednom drugom osobom, baš ta jedna osoba mogla spavati s hrpom drugih. I tko zna kakve se
sve bolesti tako mogu prenijeti!
Tony se namrštio. Sve što ste sad rekli vrlo je važno. Mislim, u pravu ste. Morate djecu upozoriti na
opasnosti. No ne biste li im trebali reći i da postoji ona lijepa strana seksa? Da je to nešto normalno,
prirodno... jedan od užitaka u životu. Hej, pa svi smo tu zahvaljujući seksu!
Nakon što je smijeh utihnuo, ja sam rekla: Ipak, Tony, ti normalni, prirodni osjećaji našu djecu mogu
ponekad preplaviti i totalno im poremetiti sposobnost prosuđivanja. Današnji su tinejdžeri pod
ogromnim pritiskom. Ne samo zbog hormona i vršnjaka, već zbog seksualizirane pop-kulture koja ih
bombardira eksplicitnim, erotskim prizorima na televiziji, u kinima, u glazbenim spotovima i na
Internetu.
Prema tome, da, normalno je da djeca žele eksperimentirati, da žele oponašati što su vidjela ili čula. I
da, mi im želimo prenijeti da je seks jedan od užitaka u životu. No našim tinejdžerima moramo pomoći
i da odrede granice. Moramo s njima podijeliti svoje vrijednosti i dati im smjernice kojih će se držati.
Na primjer? upitao je Tony.
Razmislila sam na trenutak. Pa... na primjer, mislim da mladim ljudima treba reći da ni u kojem slučaju
nije u redu nekome dopustiti da ih prisiljava na spolni čin ili neku sličnu radnju ako to ne žele. Ne
moraju zbog toga biti neugodni. No drugoj osobi mogu dati do znanja što misle i kako se osjećaju.
Mogu jednostavno reći Ne želim to učiniti.
U potpunosti se slažem, uskliknula je Laura. A s onim tko to ne poštuje više ne bi trebalo izlaziti...
Smatram i da bi djeci trebalo objasniti da seks nije nešto u što se upuštaš samo zato što misliš da i svi
ostali to rade. Moraš raditi što tebi odgovara. Osim toga, tko zna što se doista zbiva? Možda se neka
djeca doista seksaju, no kladim se da većina to ipak ne čini i da o tome samo lažu.
A kad smo već kod onog što tebi odgovara, dodala je Joan, prije nego što djeca uopće pomisle na to
da svoje tijelo i dušu predaju nekom drugom, trebala bi si postaviti neka ozbiljna pitanja, kao na
primjer: Je li toj osobi doista stalo do mene?... Mogu li joj vjerovati?... Mogu li s tom osobom biti to što
jesam?
Po meni, rekla je Karen, glavna poruka koju djeca trebaju čuti od svojih roditelja glasi: Usporite. Nema
potrebe za žurbom. Mislim da je velika greška upustiti se u odnose ili kako to već danas nazivaju, dok
su još tako mladi.
U potpunosti se slažem! uskliknula je Joan. Sad su u godinama kad se trebaju usredotočiti na učenje i
bavljenje raznoraznim aktivnostima — sportom, hobijima, klubovima — i baviti se dobrovoljnim radom.
Još nije vrijeme da kompliciraju život spolnim odnosima. Znam da to od nas ne žele čuti, ali im ipak
trebamo reći da se neke stvari isplati i pričekati.
Ali uvijek će biti djece koja ne žele čekati, naglasio je Michael. U tom slučaju, ako odluče ići do kraja,
roditelji s njima moraju razgovarati posve otvoreno. Ja bih im sve otvoreno objasnio, ako treba i
nacrtao. Rekao bih da trebaju ozbiljno popričati s potencijalnim partnerom, kako bi zajedno odlučili koji
oblik kontracepcije tko od njih namjerava koristiti. Oboje se moraju posavjetovati s liječnikom. Pritom
želim reći ovo: ako tinejdžeri misle da su dovoljno odrasli da se upuste u spolne odnose, moraju biti
spremni i ponašati se poput odraslih. A to znači razmišljati o posljedicama i preuzeti odgovornost.
Jim je s odobravanjem kimao. Čovječe, Michael, to je zbilja jasno i precizno. I naravno, sve što si
upravo rekao odnosi se na svu djecu — bilo da su heteroseksualci ili homoseksualci.
Odjednom je nastala tišina. Nekoliko je ljudi izgledalo kao da im je nelagodno.
Drago mi je da si to dodao, Jime, rekla sam. Moramo uvažiti mogućnost da bi mlada osoba mogla
imati homoseksualne sklonosti i da se sve mjere sigurnosti koje je Michael upravo preporučio jednako
odnose i na nju ili njega.
Jim je pomalo oklijevao. Pretpostavljam da sam tu temu spomenuo, rekao je, jer sam mislio na svog
nećaka. Upravo je navršio šesnaest godina, i prije nekoliko tjedana u povjerenju mi je rekao da je
homoseksualac. Rekao je da to govori meni jer je, poznavajući me, poprilično siguran da ću to dobro
primiti. Međutim, brinulo ga je kako će cijelu stvar prihvatiti njegovi roditelji. Čini se da im je već neko
vrijeme namjeravao reći, ali se bojao. Ne toliko majčine reakcije. Nije znao što će reći otac.
Dugo smo razgovarali o mogućim posljedicama, i u jednom je trenutku rekao: Učinit ću to, ujače Jim.
Reći ću im.
I učinio je to. Rekao im je. Rekao je da su oboje u početku bili vrlo uzrujani. Otac je tražio da počne ići
psihijatru. Majka ga je pokušala razuvjeriti. Objasnila mu je da nije posve neobično da tinejdžer
povremeno osjeti privlačnost prema osobi istog spola, i da je sve to vjerojatno samo prolazna faza.
Onda je on njoj rekao da nije prolazna faza, da to već dugo osjeća, i da se nada da će ga oboje
razumjeti. Njima je to zacijelo bilo vrlo teško čuti, no malo-pomalo nekako su prihvatili stvarnost. Na
koncu ga je zapravo istinski iznenadio otac. Rekao je da će, bez obzira na sve, on uvijek biti njihov sin
i da će ga uvijek voljeti i podupirati.
Mogu vam reći da je to za njega bilo veliko olakšanje. I za mene kao ujaka to je veliko olakšanje. Jer
da su mu otac ili majka zbog toga okrenuli leđa, ne znam što bi se dogodilo. Pročitao sam toliko priča
o djeci koja su zapala u ozbiljnu depresiju ili čak pomišljala na samoubojstvo jer se njihovi roditelji nisu
mogli pomiriti s činjenicom da su homoseksualci.
Tvoj je nećak imao sreće, rekla sam. Niti jednom roditelju nije jednostavno pomiriti se s činjenicom da
mu je dijete homoseksualac. No ako smo u stanju prihvatiti djecu onakvom kakva doista jesu, onda
smo im dali veliki dar — snagu da budu to što jesu i hrabrost da se počnu nositi s predrasudama
vanjskog svijeta.
Još jedna poduža stanka. I još nešto, rekla je Joan polagano. Bilo da su djeca homoseksualci ili ne,
treba im dati do znanja da se stvari nepovratno mijenjaju kad jednom odluče vezi pridodati i seks. Sve
postaje složenije. Pojačaju se svi osjećaji. Ako nešto krene po zlu, ako dođe do raskida — što se
tinejdžerima neprekidno događa — to za njih može biti razorno.
Sjećam se što se dogodilo mojoj najboljoj prijateljici u gimnaziji. Bila je luda za tim dečkom, dala se
nagovoriti, pa je s njim spavala, a nakon što ju je ostavio zbog neke druge djevojke, totalno je pukla.
Ocjene su joj krenule nizbrdo, dugo nije mogla jesti, spavati, učiti, niti se na nešto usredotočiti.
Jimova je ruka poletjela u zrak. Dakle, najavio je, nakon svega što sam čuo, sve mi se više čini da je
dobro zagovarati apstinenciju. Iskreno rečeno, to je jedina sto posto sigurna metoda. Znam, reći ćete
da djeca danas ranije ulaze u pubertet i da sve kasnije sklapaju brakove, te da je nerealno očekivati
da tolike godine apstiniraju, no apstinencija ne znači da se ne smiju približiti jedno drugome. I dalje se
mogu držati za ruke, grliti se, ljubiti, ili čak prijeći ono što smo mi nazivali prvom fazom. To bi bilo u
redu... mislim, u redu za sve osim za moju kćer.
Ljudi su se nasmiješili. Laura je djelovala uznemireno. Lako je nama tu sjediti za stolom i odlučivati što
bismo djeci trebali dopustiti, a što ne. No nema načina da ih dvadeset četiri sata dnevno pratimo. I bez
obzira na sve što im govorimo, tko kaže da će nas poslušati?
U pravu si, Laura, rekla sam. Nema jamstva. Što god roditelj rekao, neka će djeca iskušati granice, a
neka će ih i prijeći. Međutim, zbog svih vještina koje ste u posljednjih nekoliko mjeseci počeli
primjenjivati mnogo je vjerojatnije da će vas djeca biti kadra saslušati. A što je još važnije, bit će
dovoljno samopouzdana da poslušaju sebe i da postave vlastite granice.
Iz tvojih usta u Božje uši! uskliknuo je Tony. Doista se nadam da se sve što si rekla odnosi i na drogu,
jer imam loš osjećaj u vezi s nekim klincima s kojima se moj sin počeo družiti. Nisu baš na dobrom
glasu — jedan je od njih suspendiran jer se napušio u školi — i ne želim da moj sin padne pod njegov
utjecaj. Mislim, ako ga namjeravaju nagovoriti da uzme drogu, želim znati što da učinim da ih u tome
spriječim. Ili što da njemu kažem?
Što bi mu volio reći? upitala sam.
Ono što je moj otac meni rekao.
A to je?
Da će mi polomiti svaku i posljednju kost u tijelu ako me ikad uhvati da se drogiram.
I je li te to spriječilo?
Nije. Samo sam pazio da me nikad ne uhvati.
Nasmijala sam se. Sad barem znaš što ne smiješ učiniti.
U razgovor se ubacila Laura. Kako bi bilo da mu kažeš Slušaj, ako te itko pokuša nagovoriti da probaš
drogu, jednostavno reci ne!
Tony je upitno pogledao mene.
Kod takvog pristupa problem je u tome, rekla sam, što sam po sebi nije dovoljan. Djeca moraju čuti i
nešto više od samo reči ne. Danas su pod tolikim pritiskom da pristanu. Vrlo se teško oduprijeti
kombinaciji svih tih poruka pop-kulture, dostupnosti droge i nagovaranju vršnjaka: Moraš ovo probati...
Svidjet će ti se, vjeruj mi... Ovo je stvarno super stvar... Baš je guba!... Tako opušta... Ma daj, nemoj
biti takav mlitavac!
I kao da to još nije dosta, stručnjaci sad kažu da je, iako tinejdžer možda djeluje tjelesno zrelo, njegov
mozak još u fazi razvoja. Dio koji nadzire nagone i rukovodi prosudbom jedno je od područja mozga
koje se posljednje razvija.
To je zbilja strašno, rekla je Laura.
Da, jest, složila sam se, ali dobra je vijest da svi vi imate veću snagu nego što mislite. Djeci je doista
stalo do vašeg mišljenja. Možda to ne pokazuju uvijek, no vaše vrijednosti i uvjerenja vrlo su im bitna i
mogu biti ključan čimbenik pri njihovoj odluči da iskušaju ili izbjegavaju drogu i alkohol. Na primjer, ti,
Tony, svome sinu možeš reći: Zaista se nadam da tvoj prijatelj više ne uzima drogu. Dobar je klinac,
pa mi je mrska i sama pomisao da bi mogao upropastiti budućnost zbog nečega što danas unosi u
organizam.
I neće samo vaše riječi spriječiti djecu da se upuste u rizično ponašanje, već im i mi sami služimo kao
primjer. Sve što kod nas vide ili ne vide govori im mnogo.
E to sad zvuči poznato, prokomentirala je Joan. Otac mi je jednom zabranio izlazak jer je doznao da
sam na nekoj proslavi popila samo jedno piće. A ja sam njega svake večeri gledala s koktelom u ruci
prije večere i s pivom uz večeru, pa sam mislila, ako može on, mogu i ja.
Tvoj je otac barem imao pojma o tome što se s tobom događa, rekla je Laura, i pokušavao biti
odgovoran. Danas mnogi roditelji nemaju pojma. Ako se čini da je s njihovom djecom sve u redu,
misle da je doista sve u redu. No nikad ne možeš biti posve siguran. Nedavno sam pročitala članak o
tinejdžerima iz jedne bogate četvrti. Bili su odlični učenici, u svim momčadima, i svakog su se vikenda
opijali do besvijesti. A roditelji nisu imali pojma sve dok nekoliko njih nije završilo u bolnici. Jedan je
zamalo umro.
Ta je priča poziv na buđenje, rekla sam. Pijanke se danas događaju u mnogim sredinama. Za roditelje
je to velik problem, naročito otkad znamo da je za tinejdžere opijanje i mnogo opasnije no što smo
mislili. Sva nedavna istraživanja pokazuju da je mozak adolescenta u kritičnoj fazi razvoja. Alkohol
uništava stanice u mozgu, uzrokuje neurološka oštećenja, gubitak pamćenja, poteškoće s učenjem, te
općenito ugrožava djetetovo zdravlje. Postoje i najnoviji dokazi da je, što djeca ranije počnu piti, to
veća vjerojatnost da će kad odrastu biti alkoholičari.
Oh, super! rekao je Tony. Sad kad sve to znamo, kako da to utuvimo u glave blesavoj djeci? Oni
smatraju da se njima ništa ne može dogoditi. Otići će na zabavu i izazivati jedan drugoga da vide tko
će više popiti prije no što počne povraćati ili se onesvijesti.
I upravo zbog toga, rekla sam, moramo biti vrlo jasni i konkretni kad djeci kažemo Opijanje te može
usmrtiti. Konzumacija velike količine alkohola odjednom može dovesti do trovanja alkoholom. A
trovanje alkoholom može dovesti do kome i do smrti. To je medicinska činjenica.
Joan se uhvatila za glavu. Ovo mi je previše, prostenjala je. Alkohol je sam po sebi dovoljno štetan, no
u svemu što sam pročitala stoji da se tinejdžeri koji mnogo piju najčešće i drogiraju. A na ulicama ima
toliko novih stvari za koje prije nisam niti čula. To više nije samo marica ili koka ili LSD. Sad je to
ecstasy, i...
Ljudi su na Joanin popis vrlo brzo dodali: ...i suvremeni sedativi, pa droga za silovanje.
I nešto što se zove ketamin, ili Specijalni K!
SLUŠAJ OVO! MARICA JE DANAS DESET do DVADESET PUTA JAČA NO PRIJE.
PA TO JE ČISTA PRIJEVARA. KAO DA JE PIVO BEZOPASNO ZA RAZLIKU OD VISKIJA ILI
VOTKE.
A što kažete na metamfetamine? To navodno stvara još i veću ovisnost od kokaina.
Čula sam za nešto novo što klinci ušmrkavaju kako bi se otkačili. Zovu ga tekuće zlato.
Čovječe, rekao je Tony odmahujući glavom, koliko toga treba znati, zar ne?
Može se činiti strašnim, rekla sam ja, no sve su nam informacije na raspolaganju — u knjigama, u
časopisima, na Internetu. Možete nazvati besplatni broj službe za zloporabu droga i zatražiti najnovije
brošure. Možete razgovarati s ostalim roditeljima u kvartu ili školi i vidjeti što oni o tome znaju. A kad
ste već pri tome, možete sina priupitati što zna o stvarima koje koriste klinci u njegovoj školi.
Dakle, rekao je Tony, izgleda da me očekuje podosta posla.
Pred svim roditeljima tinejdžera, rekla sam, velik je posao. Svi našoj djeci moramo jasno dati do
znanja da su im majke i očevi informirani, da znaju o čemu se radi, da su spremni poduzeti sve što je
potrebno kako bi ih zaštitili.
I ponovit ću još jednom, jedno jedino predavanje neće riješiti stvar. Djeca moraju čuti što mislite o
drogi na različite načine i u različitim trenucima. Moraju se osjećati slobodnima da vas nešto pitaju, da
vam odgovore na pitanja, te da istražuju vlastite misli i osjećaje.
Dok smo raspravljali, Laura je podignula ruku. Dosad smo razgovarali samo o tome kako djecu
spriječiti da koriste drogu. A što ako je neko dijete već koristi? Mislim, što ako je prekasno?
Nikad nije prekasno upotrijebiti roditeljsku moć, rekla sam. Čak i ako je riječ, o samo jednom
eksperimentu, ne smije ga se zanemariti. Morate se suočiti s tinejdžerom, osvrnuti se na opasnosti i
još jednom jasno naglasiti svoje vrijednosti i očekivanja.
Međutim, ako sumnjate da vaš tinejdžer već neko vrijeme koristi drogu, ako primijetite promjene u
ponašanju, u ocjenama, izgledu, držanju, prijateljima, rasporedu spavanja ili prehrambenim navikama,
onda je vrijeme da krenete u akciju: djetetu recite što ste primijetili. Poslušajte njegovu ili njezinu
verziju priče. Doznajte sve što možete o onome što se doista zbiva. Nazovite mjesnu ili nacionalnu
službu za zloporabu droge i zatražite dodatne informacije. Posavjetujte se s liječnikom. Potražite sve
moguće službe koje su vam na raspolaganju, a koje mogu ponuditi stručno savjetovanje i tretman.
Drugim riječima, potražite pomoć. To ne možete riješiti sami.
Nadam se da se s tim nikad neću morati suočiti, uzdahnula je Laura. Možda mi se posreći, pa moja
djeca ispadnu super.
Možeš se pouzdati i u nešto više od sreće, Laura, rekla sam. Imaš vještine i sposobnosti. A što je još
važnije, shvaćaš stav koji vještinama pridaje i srce. I tako je kod sviju vas. Tijekom proteklih nekoliko
mjeseci mnogo ste toga promijenili u načinu komuniciranja s djecom. A sve te promjene — i velike, i
male — mogu izazvati duboku promjenu u vašem odnosu s njima.
Uvažavanjem tinejdžerskih osjećaja, zajedničkim rješavanjem problema, pri čemu ih ohrabrujete da
postignu ciljeve i ostvare snove, djeci svakodnevno dajete do znanja koliko ih poštujete, volite i
cijenite. Mnogo je veća vjerojatnost da će mladi ljudi koji osjećaju da ih roditelji cijene i sami sebe više
cijeniti i odgovorno birati, a manja je vjerojatnost da će svojim ponašanjem prije svega štetiti vlastitim
interesima ili ugrožavati budućnost.
Potpuna tišina. Bio je to vrlo dugotrajan sastanak, no činilo se da se ipak nikome ne ide kući.
Nedostajat će mi ti naši sastanci, uzdahnula je Laura. Ne samo zbog vještina, već i zbog podrške koju
su mi svi ovdje pružali. Oči su joj zasuzile. I nedostajat će mi priče o svoj ostaloj djeci.
Karen ju je zagrlila. Michael također.
Meni će najviše nedostajati, rekla je Joan, činjenica da imam ljude s kojima mogu razgovarati ako
iskrsne kakav problem.
I kao što svi dobro znamo, komentirao je Jim sjetno, s tinejdžerima će uvijek iznova biti problema. I
zato je bilo tako dobro imati mjesto na koje možeš otići kako bi dobio podršku od ljudi koji se nalaze u
istoj situaciji.
Hej, rekao je Tony, tko kaže da moramo prestati? Kako bi bilo da se i dalje sastajemo — možda ne
svaki tjedan, ali recimo svakih mjesec-dva?
Tonyjev su prijedlog svi odmah oduševljeno pozdravili.
Pogledali su me s mnogo očekivanja.
Još sam nekoliko trenutaka razmišljala. Ti roditelji žele ono što ja želim svim roditeljima tinejdžera —
sustav trajne potpore. Olakšanje jer se više ne osjećaš izolirano. Utjehu zbog činjenice da se možeš
povjeriti ljudima za koje znaš da će te razumjeti. Nadu koja proizlazi iz razmjene ideja i uočavanja
novih mogućnosti. Zadovoljstvo zbog dijeljenja malih pobjeda s drugima.
Ako ste svi za, rekla sam skupini, samo me obavijestite. Dolazim.

kratki podsjetnik.
Seks i droga.
Umjesto jednog velikog predavanja (Znam da misliš da o seksu i drogama znaš baš sve, no ja
smatram da je vrijeme da malo popričamo).

TRAŽITE MALE PRILIKE DA POTAKNETE RAZGOVOR.

Dok slušate radio: Misliš li da je točno što je taj psiholog upravo rekao? Je li djeci teško odbiti drogu jer
ne žele ispasti štreberi i čudaci ili ostati bez prijatelja?
Dok gledate televiziju: Znači, po ovoj reklami, da bi cura navela dečka da se za nju zainteresira, treba
samo na usne staviti pravu nijansu sjajila.
Dok čitate časopis: Što misliš o ovome? Tu stoji da djeca ponekad uzimaju drogu kako bi se dobro
osjećala. No zatim moraju uzeti drogu — kako bi uopće funkcionirala.
Dok gledate film: Je li ova posljednja scena djelovala realistično? Bi li dvoje tinejdžera koji su se
upravo upoznali odmah uskočili u krevet?
Dok čitate novine: Kad pronađeš vremena, pogledaj ovaj članak o tinejdžerima i opijanju. Zanima me
tvoja reakcija.
Dok slušate glazbu: Kako ti zvuče ovi stihovi? Misliš li da bi mogli utjecati na način na koji se dečki
odnose prema djevojkama?

Narednih sam dana često razmišljala o skupini. Zajedno smo prošli dugačak put. Različiti su ljudi
krenuli s različitim nadama, različitim strahovima, i različitim ciljevima. Ipak, bez obzira na razloge
zbog kojih su dolazili na naše sastanke, svima je pruženo zadovoljstvo da vide ne samo da su njihove
nove vještine poboljšale odnose s njihovim tinejdžerima, već da su se i tinejdžeri počeli odgovornije
ponašati. A to su postignuća zbog kojih bismo se svi dobro osjećali!
Ipak mi je bilo drago što ćemo se ponovo sastati. To će mi pružiti priliku da s roditeljima podijelim
nešto što se u meni sve jasnije definiralo — još širi pogled na ono čime smo se zajedničkim naporima
bavili.
Sljedeći ću im put reći da su, ako je doista točno da djeca uče iz onog što proživljavaju, stvari koje su
njihova djeca proživjela i naučila tijekom proteklih nekoliko mjeseci bile najtemeljnija načela istinske
komunikacije. Tinejdžeri su svakog dana, u vrtlogu obiteljskog života, učili:
• Da su osjećaji važni. Ne samo naši vlastiti, već i osjećaji osoba s kojima se ne slažete.
• Da je važna uljudnost. Ljutnju je moguće iskazati i bez vrijeđanja.
• Da su važne riječi. Ono što se odlučiš reći može izazvati ogorčenost ili potaknuti srdačnu atmosferu i
odnos.
• U odnosu prepunom ljubavi nema mjesta kazni. Svi smo mi osobe u razvoju — u stanju smo
pogriješiti ali i suočiti se s vlastitim pogreškama te ih popraviti i iskupiti se.
• Razlike nas ne smiju pokolebati. Problemi koji se doimaju nerješivima mogu popustiti pred slušanjem
punim poštovanja, pred kreativnošću i upornošću.
• Svi imamo potrebu da nas cijene. Ne samo zbog toga tko smo i što smo sada, nego i zbog onoga što
možemo postati.

Kad se sljedeći put vidimo, reći ću roditeljima da svaki dan nudi nove mogućnosti. Svaki im dan pruža
priliku da pokažu stav i način izražavanja koji njihovim tinejdžerima može poslužiti u sadašnjosti, kao i
u godinama koje su pred njima.
Naša su djeca naš dar sutrašnjici. Što danas iskuse u našim domovima omogućit će im da svijetu koji
će naslijediti pridonesu pristupe koji potvrđuju dostojanstvo i humanost svih ljudi.
To ću reći roditeljima — na sljedećem sastanku.