David Foster Wallace Esej govor na kraju kolske godine

"Ovo je voda"
Nita od ovoga se ne tie ni morala, ni religije, ni dogme ni velikih popularnih pitanja o ivotu posle smrti. Istina sa velikim poetnim "I" tie se ivota pre smrti. Tie se toga do doete do tridesete, ili ak pedesete godine ivota, a da se ne poelite upucati u glavu. To je prava vrednost pravog obrazovanja, to nema nikakve veze sa ocenama i titulama, a ima mnogo veze sa jednostavnom sveu sveu da postoji ono to je stvarno i sutinsko, to je skriveno, a sve vreme nam je pred oima Dvije mlade ribe plivaju i susreu jednu stariju, a ova mimoilazei se s njima, klimne glavom i kae im: "Dobro jutro, omladino. Kakva je voda?" I ove dvije mlade ribe nastavljaju plivati dok se napokon jedna ne okrene prema drugoj pa kae: "ta je, dovraga, voda?" Ovo je standardna caka kod amerikih govora na kraju kolske godine, mislim na upotrebu didaktikih priica u registru parabole. Ova pria je zapravo jedna od boljih u tom anru, jedna od onih koje i nisu toliko sranje, no ako mislite da sam ja ovdje da bih se predstavio kao mudra stara riba koja e vama, mladim ribama, objasniti ta je voda, varate se. Ja nisam mudra stara riba. Direktna poenta prie o ribama je jednostavna: najoiglednije, najire rasprostranjene injenice su esto one koje je najtee vidjeti i o njima govoriti. Kad se ovo formulie kao reenica to, naravno, biva tek banalna otrcana fraza ali injenica je da u tranejama svakodnevnog ivota odraslih osoba, banalne otrcane fraze mogu imati vanost ivota i smrti. Ili vam bar to elim sugerisati u ovo vedro i lijepo jutro. KAKO MISLITI: Naravno, kljuni sastojak ovakvih govora je to to bih ja trebao govoriti o smislu vaeg humanistikog obrazovanja, da objasnim kako diploma koju ete dobiti ima neko stvarno ljudsko znaenje, a ne samo materijalnu vrijednost. Hajde onda da priamo o najrasprostranjenijem klieu iz ovakvih govora, a taj je da humanistiko obrazovanje ne treba toliko da vas opskrbi znanjem koliko treba da vas "naui kako da mislite". Ako imalo liite na mene u vrijeme kad sam bio student, to je neto to nikad ne volite uti, i ak

se osjeate pomalo uvrijeenim zbog tvrdnje da vas neko treba nauiti kako da mislite, jer ve i injenica da ste se upisali na ovako dobar koled djeluje kao dokaz da ve znate misliti. Ali ja u ovdje ustvrditi da se naposljetku pokazuje kako taj klie uopte nije uvredljiv, jer zaista uiti nekog o razmiljanju, to bi se trebalo deavati na ovakvim mjestima, ne znai poduiti ga kako da misli, nego o izboru o emu da misli. Ako vam se tema potpune slobode izbora kad je rije o tome o emu misliti ini previe banalnom i oiglednom da na nju traite vrijeme, pozivam vas da razmislite o ribama i vodi i da, barem ne nekoliko minuta, svoj skepticizam o vrijednosti posve oiglednog stavite u zagrade. Evo jo jedne didaktike priice. Dva tipa sjede zajedno u kafani usred neke divljine na Aljasci. Jedan od njih vjeruje u Boga, drugi je ateista i oni sad raspravljaju o postojanju Boga sa onim posebnim intenzitetom kakav se javlja poslije otprilike etvrte pive. I onda ateista kae: "Gledaj, nije da ja nemam razloge da ne vjerujem u Boga. Nije da i ja nisam eksperimentisao sa Bogom i molitvama. Ba prolog mjeseca sam se izgubio u uasnoj meavi podaleko od kampa, nisam vidio prst pred nosom, bilo je minus pedeset i pojma nisam imao gdje sam uopte, i onda sam to napravio, pao sam na koljena, u snijeg, i zavapio: Boe, ako postoji, izgubio sam se u meavi i umrijeu ako mi ne pomogne." I sad, u kafani, religiozni tip gleda u ateistu sav zbunjen i kae: "Dobro, znai, sad si i ti vjernik, jer napokon ovdje si, iv i zdrav." Ateista prevrne oima kao da misli da je religiozni tip totalna budala: "Ma ne, ovjee, ono to se desilo jest da su pojavila dvojica Eskima koji su, eto, tuda prolazili pa su mi oni pokazali kako da se vratim do kampa." Lako je propustiti ovu priicu kroz filter standardne humanistike analize: Potpuno jednako iskustvo moe predstavljati dvije potpuno razliite stvari dvjema razliitim osobama, a u zavisnosti od njihovih naina miljenja odnosno nainima na koje kreiraju smisao svojih iskustava. Poto mi cijenimo toleranciju i razliitost miljenja, mi u naoj humanistikoj analizi nigdje ne elimo ustvrditi da je jedan tip u pravu, a da onaj drugi grijei. To je u redu, osim to zbog toga nikad ne raspravljamo ni o tome odakle dolaze njihovi svjetonazori i uvjerenja, mislim, odakle unutar dvojice tipova. Kao da je najbazinija orijentacija prema svijetu i smislu iskustva svake osobe dio njenog automatskog hardvera, kao visina ili broj cipela, ili je apsorbovana iz kulture, poput jezika. Kao da stvaranje smisla iz iskustva nije zapravo stvar namjerne line odluke, svjesnog izbora.

Takoer, tu je i arogancija. Ateista je totalno i iritantno uvjeren u svoje odbacivanje mogunosti da su Eskimi imali ikakve veze s njegovom molitvom. Istina je takoer da postoji masa religioznih ljudi koji su iritantno sigurni u vlastite interpretacije. Oni su vjerovatno jo odvratniji od ateista, barem veini nas ovdje, no istina je da je problem dogmatski religioznih ljudi jednak problemu ateiste iz nae priice: arogancija, slijepa sigurnost, zatvorenost uma koja je toliko nalik na robiju tako savrenu da robija ustvari i nije svjestan da je zatoen. Hou da kaem kako mislim da je ovo jedan dio onoga ta humanistika mantra o "uenju kako da se misli" treba da porui: da se bude samo malo manje arogantan, da se ima makar malo "kritikog opreza" spram samog sebe i stvari u koje smo sigurni... jer veliki procenat stvari o kojima smo skloni misliti da su automatski ispravne, zapravo su, kako e se ispostaviti, totalne greke i zablude. Ja sam to nauio na teak nain, pa pretpostavljam da e te i vi, diplomci, to takoer morati nauiti tako. CENTAR SVETA: Evo jednog primjera potpune pogrenosti onoga o emu sam sklon misliti da je apsolutno sigurno da je to tako. Svaki djeli mog neposrednog iskustva podrava moje duboko uvjerenje da sam ja apsolutni centar svemira, najstvarnija, najivlja i najvanija osoba koja postoji. Rijetko razmiljamo o ovoj vrsti prirodne bazine usredotoenosti na sebe same, jer je ona toliko socijalno odbojna, no ona svejedno postoji manje-vie podjednako za sve nas, negdje duboko u nama. Tako smo podeeni po difoltu, u naem hardveru, im se rodimo. Razmislite o tome: Nema nijednog iskustva koje ste doivjeli, a da vi niste bili u njegovom centru. Svijet koji doivljavate je ispred vas, ili iza vas, lijevo ili desno od vas, na TV ekranu, na monitoru ili bilo gdje. Misli i osjeanja drugih osoba moraju vam nekako biti dojavljeni, a vai vlastiti su tako direktni, urgentni, stvarni. Shvatate na ta mislim. Ali, molim vas, ne brinite, nemam namjeru da vam propovijedam o suosjeanju, usmjerenosti na

druge ili svih takozvanim "vrlinama". To nije stvar vrlina radi se o mom vlastitom izboru da eventualno nekako promijenim ili se oslobodim svog prirodnog po difoltu podeenog hardvera, koji je duboko i bukvalno usmjeren iskljuivo na sebe i koji na sve gleda samo kroz sopstvene naoari. Ljudi koji mogu ovako podesiti svoje zadate parametre jesu oni za koje se obino kae da su, citiram, "dobro prilagoeni", a ovaj termin, sugeriem vam, nije sluajan. Imajui u vidu akademski kontekst ovdje, postavlja se pitanje: koliko je ovo podeavanje uslovljeno stvarnim znanjem ili intelektom. Odgovor, to ne iznenauje, glasi da to zavisi od vrste znanja o kojoj govorimo. Vjerovatno najvea opasnost akademskog obrazovanja, barem u mom vlastitom sluaju, jest da ono podupire tendenciju da ivotu prilazim preintelektualno, da se izgubim u apstraktnom razmiljanju umjesto da jednostavno obratim panju na ono to mi se deava pred oima. Umjesto da stalno obraam panju na ono to se deava unutar mene. Siguran sam da svi vi ve i sami znate koliko je teko ostati paljiv i prijemiv na okolni svijet, a ne biti stalno hipnotiziran konstantnim monologom u svojoj glavi. Ono to jo ne znate jest koliki je ulog u toj borbi. U ovih dvadeset godina koliko je prolo otkad sam ja diplomirao, postepeno sam uspio shvatiti koliki je ulog u pitanju i razumjeti kako je humanistiki klie o "uenju kako da se misli" zapravo skraenica za vrlo duboku i vanu istinu. "Nauiti kako misliti" zapravo znai nauiti kako imati neku vrstu kontrole nad time kako mislimo i o emu mislimo. To znai biti dovoljno svjestan i dovoljno savjestan da izabere na ta obraa panju i da izabere kako stvara smisao iz iskustva. Jer ako ne moete ili ne elite napraviti takav izbor u svom odraslom ivotu, biete totalno sjebani. Razmislite o starom klieu o razumu kao "odlinom slugi, ali zlom gospodaru". Ovaj, kao i mnogi kliei, povrno gledajui zvui glupo i banalno, ali zapravo izraava veliku i stranu istinu. Uopte nije sluajnost da odrasle osobe koje se ubiju iz vatrenog oruja skoro uvijek pucaju sebi u... glavu.

I istina je da je veina ovih samoubica zapravo bila mrtva jo mnogo prije nego su povukli obara. I kaem vam ta bi, bez kenjanja, trebala biti stvarna vrijednost vaeg humanistikog obrazovanja: da vas sprijei da idete kroz svoj ugodni, prosperitetni, ugledni odrasli ivot mrtvi i nesvjesni, kao robovi svojih glava i one uroene podeenosti da budete jedinstveno, potpuno, imperijalno sami, dan za danom. Ovo moe zvuati kao hiperbola ili apstraktna glupost. Hajde, onda, da budemo konkretni. Jasna je injenica da vi, kao upravo diplomirani studenti, nemate pojma ta zapravo znai ivjeti dan za danom. Postoje znaajni dijelovi ivota odraslih osoba u Americi o kojima se u ovakvim govorima nikad ne pria. Tu spadaju dosada, rutina i sitne frustracije. Vai roditelji i drugi stariji ovdje prisutni dobro znaju o emu govorim. Primjera radi, uzmimo jedan prosjean dan odrasle osobe, kad ujutro ustajete, odlazite na svoj izazovni kancelarijski posao za koji je potrebna fakultetska diploma i tamo udarniki radite devet ili deset sati i na kraju dana ste umorni i nervozni i samo elite doi kui, lijepo veerati, moda se opustiti na nekoliko sati te rano lei spavati jer sutra valja opet ustati rano i krenuti sve to iznova. Ali onda se sjetite da kod kue nemate hrane niste imali vremena za kupovinu tokom sedmice zbog vaeg izazovnog posla i zato nakon posla sjedate u kola i vozite se prema supermarketu. DOSADA I RUTINA: Kraj je radnog dana i saobraaj je jako gust te vam do prodavnice treba vie vremena nego inae, a kad napokon stignete tamo, u supermarketu je strana guva, jer, naravno, to je onaj dio dana kad i ostali zaposleni ljudi dolaze da kupe kune potreptine i cijela se radnja presijava u onom grozomornom fluorescentnom svjetlu i odjekuje Muzak tonovima to ubijaju duu ili pak korporativnom pop-muzikom i to je zapravo posljednje mjesto na svijetu na kojem biste eljeli biti, ali je jednostavno nemogue da brzinski uete i iziete. I morate da lutate kroz tu ogromnu prejako osvijetljenu prodavnicu, obilazite pretrpane police da naete ono to vam treba, i morate da manevriete onim runim kolicima meu svim ostalim umornim, uurbanim ljudima s kolicima, a meu njima, naravno, ima i gleerski sporih staraca i krupnih osoba i hiperaktivne djece, a svi oni blokiraju police, i morate krgutati zubima i truditi se da budete ljubazni kad ih zamolite da vas puste da proete, i tako, napokon, imate u kolicima sve ta vam treba za veeru, ali sada nije otvoreno dovoljno kasa, iako je u toku standardnaguva-na-kraju-radnog-dana, i red pred kasom je nevjerovatno dug.

To je glupo i od tog bjesnite, ali ne moete svoj bijes usmjeriti na gospou koja radi na kasi, koja ima previe posla na radnom mjestu ija svakodnevna dosada i besmislenost prevazilazi matu svakog od nas s nekog prestinog koleda...i dobro, napokon ste na kasi, platite svoju hranu, ekate da vam maina potvrdi ek ili karticu i doekate da vam se kae: "Ugodan dan" glasom koji je apsolutni glas smrti. I onda morate rune utave plastine kese pune svojih namirnica u kolicima iji jedan toak sve vrijeme ludaki vue ulijevo progurati nekako kroz kvrgavo parkiralite puno ljudi i smea i pokuati utovariti kese u auto tako da po mogunosti sve ne ispadne i raspe se po prtljaniku tokom vonje do kue i onda morate voziti do kue, sporo, kroz gust promet sa intenzivnom frekvencijom dipova, i tako dalje, i tako dalje. Svako od vas je sve to ve radio, razumije se, ali to jo nije postalo dio vae diplomirane stvarnoivotne rutine, dan za dan, sedmicu za sedmicu, mjesec za mjesecom, godinu za godinom. Ali bie, i bie i jo mnogo dosadnih, iritantnih, naoko besmislenih ivotnih rutina. Samo to stvar nije u tome. Stvar je u tome da ba takva mala frustrirajua sranja trebaju biti situacije u kojima na scenu stupa mogunost izbora. Zbog toga to mi zastoji u saobraaju i guve meu policama i dugi redovi pred blagajnama daju vremena da razmiljam, i ako ne budem donio svjesnu odluku o emu da mislim i na ta da obraam panju, biu iznerviran i jadan svaki put kad budem iao kupovati hranu, jer sam prirodno po difoltu podeen da mislim kako se ovakve situacije tiu samo mene, moje gladi i mog umora i moje elje da samo doem kui, i inie mi se da je cijeli svijet, da su svi drugi tu tek da bi meni bili na putu, i ko su do vraga svi ti ljudi koji su meni na putu. I kad pogleda kako je odvratna veina njih, kako su glupi, poput krava, kako imaju mrtve oi i kako neljudski izgledaju u redu pred kasom, i kako nerviraju i kako je nepristojno to to viu priajui na mobitel usred reda i koliko je to nepravedno: Radio sam naporno cijeli dan, crkavam od gladi i umoran sam, a opet ne mogu doi kui da jedem i da se opustim zbog svih tih glupih prokletih ljudi. Ili, naravno, ako sam trenutno u socijalno osvijetenom, humanistiki obrazovanom modusu svoje difolt-podeenosti, mogu provesti zastoj u saobraaju na kraju dana pun ljutnje i gaenja na sve te goleme glupe dipove koji blokiraju cijele trake auto-puta i kamionete koji sagorijevaju rasipno i sebino po etrdeset galona goriva, i mogu razmotriti injenicu da se patriotske ili vjernike naljepnice uvijek nalaze na najveim i najgadnije sebinim vozilima, kojima upravljaju najruniji, najbezobzirniji i najagresivniji vozai, koji obino priaju na mobitel dok se preko reda ubacuju ispred drugih auta samo da bi se pomakli za glupih est metara naprijed u saobraajnoj guvi, i mogu razmiljati kako e nas prezirati djeca nae djece jer smo potroili sve gorivo za budunost i vjerovatno sjebali klimu, i kako smo razmaeni, glupi, sebini i odvratni svi mi, i kako je sve to puiona, i tako dalje, i tako dalje...

Gledajte, ako izaberem da ovako razmiljam, to je u redu, mnogo nas tako ini samo to ovaj nain razmiljanja esto biva previe lagan i automatski, tako da uopte i ne mora biti stvar izbora. Misliti na taj nain je ono na ta sam po difoltu podeen. To je automatski nesvjestan nain na koji se nosim sa iskustvom dosadnih i frustrirajuih aspekata odraslog ivota kad funkcioniem u skladu sa automatskim nesvjesnim uvjerenjem da sam ja centar svijeta i da su moje trenutne potrebe i osjeanja ono to treba odrediti prioritete cijelog svijeta. Postoje, meutim, oigledno drukiji naini razmiljanja u ovakvim situacijama. U saobraajnoj guvi, kad sva ta vozila stoje i blokiraju mi put: Nije nemogue da su neki od ljudi u tim dipovima u prolosti doivjeli strane saobraajne nesree te im je vonja sada traumatina i terapeut im je preporuio da nabave dip da bi se osjeali dovoljno sigurno da voze; ili da je za volanom Hamera koji me je upravo nepropisno pretekao zapravo otac ije malo dijete, bolesno ili povrijeeno, lei na sjeditu do njega, i on hita prema bolnici te je, na neki nain, u veoj i legitimnijoj urbi nego ja, da sam u stvari ja neko ko njemu stoji na putu. Ili mogu izabrati da se natjeram da razmotrim mogunost da su i svi ostali u redu pred kasom u supermarketu jednako umorni i frustrirani kao i ja te da neki od njih sigurno imaju mnogo napornije, mnogo dosadnije i bolnije ivote od mog. I tako dalje. Ponovo vas molim da ne mislite kako vam dajem moralnu lekciju, ili da vam govorim kako bi "trebalo" misliti na taj nain ili da neko oekuje od vas da to automatski radite, zato jer je to teko, jer trai volju i mentalni napor, jer ako ste slini meni, bie dana kad to jednostavno neete moi, ili to svjesno neete eljeti. Ali u veini dana, ako ste dovoljno paljivi i date si mogunost izbora, moete odluiti da drukije gledate na tu debelu prenaminkanu gospou mrtvih oiju koja je u redu pred kasom upravo vikala na svoje malo dijete moda obino nije takva, moda tri noi nije oka sklopila jer je bdjela uz uzglavlje svog mua koji umire od raka kostiju ili je moda upravo ona loe plaena slubenica u prodavnici motornih vozila koja je ba jue pomogla vaem muu ili eni da rijei neki problem s papirologijom malim inom birokratske ljubaznosti. Naravno, nita od ovoga nije vjerovatno, ali isto tako nije ni nemogue sve zavisi samo od toga o emu ste spremni misliti. Ako ste automatski sigurni da znate ta je stvarnost te ko je i ta je zaista vano ako, dakle, radite u skladu sa prirodnom difolt podeenou tada i vi, poput mene, neete razmatrati mogunosti koje nisu besmislene i frustrirajue. Ako zaista nauite kako da razmiljate, kako da obraate panju, onda ete znati da imate i druge

opcije. Biete u stanju da iskusite situaciju koja se sastoji od vreline, guve, sporosti, cijeli taj mali konzumeristiki pakao, kao neto ne samo smisleno, nego i neto sveto, neto to gori istim plamenom i istom snagom kao zvijezde kao ljubav, saosjeanje, ispodpovrinsko jedinstvo svih stvari. SLOBODA: Sva ta mistina pria nije nuno istinita, jedina stvar koja je Istinita sa velikim poetnim "I" je da trebate odluiti kako da pokuate da to vidite. To je, tvrdim, sloboda pravog obrazovanja, uenja kako biti dobro prilagoen. Morate svjesno odluiti ta ima smisao, a ta nema. Morate odluiti ta da oboavate... Jer evo jo jedne istine. U rovovima ivota odrasle osobe, dan za danom, zapravo i ne postoji neto kao ateizam. Ne postoji neoboavanje. Svi oboavaju. Jedini izbor je ta oboavati. A izvrstan razlog da odaberete nekog boga ili neki spiritualni tip oboavanja bio to I.H. ili Allah, Jahve ili vjetiija boginja-majka ili etiri Plemenite Istine ili neki nesalomljivi zbir etikih principa je da e vas manje-vie sve drugo to odaberete da oboavate ive pojesti. Ako oboavate novac i materijalne stvari ako mislite da je tu pravi smisao ivota nikad vam nee biti dosta. Nikad neete osjeati da imate dovoljno. To je istina. Oboavajte vlastito tijelo i ljepotu i seksualnu privlanost, pa ete se uvijek osjeati runim, a kad se odmakla dob i starost ukau, umrijet ete milion puta prije nego to stvarno umrete. Na jednom nivou vi to ve znate to su stvari ifrovane u mitovima, poslovicama, klieima, frazama, epigramima, parabolama; one su kostur svake velike prie. Tajna je u tome da nam istina svakodnevno bude vidljiva u svijesti. Oboavajte mo osjeaete se slabo i uplaeno, te nikad neete imati dovoljno moi da odagnate strah.

Oboavajte vlastiti intelekt, osjeanje da ste pametni i stalno ete imati dojam da ste glupan, prevarant, uvijek u opasnosti da vas razotkriju. I tako dalje. Gledajte, tetna stvar u vezi s ovim oblicima oboavanja nije to da su oni zli ili greni sami po sebi; teta je u tome to su nesvjesni. Oni su ono za ta smo po difoltu podeeni. Oni su oblici oboavanja kojima se jednostavno postepeno prepustimo, dan za danom, bivajui sve selektivniji u onome ta vidimo i ta smatramo vrijednim, a da nikad nismo do kraja svjesni ta radimo. A takozvani "stvarni svijet" nee vas obeshrabriti da funkcioniete na nain na koji ste po difoltu podeeni, jer se takozvani "stvarni svijet" ljudi, novca i moi sasvim regularno napaja gorivom straha, prezira, frustracije, pohlepe i oboavanja vlastite linosti. Naa savremena kultura je iskoristila sve to u svrhu dobivanja ogromnog bogatstva, komfora i line slobode. Slobode svih nas da budemo bogovi svojih sopstvenih malih kraljevstava omeenih naim vlastitim lobanjama, samih u centru svega stvorenog. Ima dosta razloga da se preporui ova vrsta slobode. Ali, naravno, ima i drukijih sloboda, a o onoj vrsti koja je najdragocjenija neete ba mnogo uti u ovom svijetu pobjeda, uspjeha i foliranja. Zaista vana vrsta slobode sastoji se od panje, svjesnosti, discipline, truda, sposobnosti da se zbilja brinemo za druge ljude i rtvujemo se za njih, iznova i iznova, na milijardu neupadljivih, malih, ne-seksi naina, svaki dan. To je prava sloboda. Tako se ui kako se misli. Alternativa je nesvjesnost, podeenost po difoltu, borba za opstanak stalno izjedajue osjeanje da smo imali pa izgubili neto beskrajno. Znam da ovo vjerovatno ne zvui zabavno, zaigrano ili velianstveno inspirativno na nain na koji glavni dio govora na kraju kolske godine treba zvuati. Ovo je ipak, koliko ja mogu vidjeti, istina, sparena usput s masom retorikog sranja.

Oito je, o svemu ovom moete misliti ta god hoete. Samo vas molim da ovo ne odbacite kao neku propovijed dr Laure praenu prijeteim mahanjem kaiprsta. Nita od ovoga se ne tie ni morala, ni religije, ni dogme ni velikih popularnih pitanja o ivotu poslije smrti. Istina sa velikim poetnim "I" tie se ivota prije smrti. Tie se toga do doete do tridesete, ili ak pedesete godine ivota, a da se ne poelite upucati u glavu. To je prava vrijednost pravog obrazovanja, to nema nikakve veze sa ocjenama i titulama, a ima mnogo veze sa jednostavnom svijeu svijeu da postoji ono to je stvarno i sutinsko, to je skriveno, a sve vrijeme nam je pred oima, i zbog ega moramo sami sebe podsjeati iznova i iznova: "Ovo je voda." "Ovo je voda." "Oni Eskimi moda su bili neto vie nego to se na prvi pogled ini." To je zapravo nezamislivo teko ivjeti svjesno, odraslo, dan za danom. A to znai da je jo jedan klie istinit: Vae obrazovanje zbilja jest posao koji traje cijelog ivota, i ono poinje sada. elim vam mnogo vie od sree. David Foster Wallace _________________ Zlatnim je krugom lice istine skriveno.