Naslov izvornika Predloak grkog teksta p r e m a izdanju: Aristotelis ETHICA NICOMACHEA Recognivit brevique adnotatione critica instruxit I.

I. Bywater MCMLXX

ARISTOTELOVA PRAKTINA FILOZOFIJA I ETIKA

1 PREDMET I METODA 1. Kao na tolikim drugim podrujima filozofije i zna nosti Aristotel je krio d putove filozofije ljudskim drvarima (Eth. Nic. X,10, 1181 b 15: & ),1 i taj posao nazvao praktinom filozofi jom obuhvaajui posebne discipline etiku, ekonomiku i politiku. Mi emo se zasad zaustaviti samo pri etici, nje zinu mjestu u praktinoj filozofiji i poloaju ove posljed nje u Aristotelovu miljenju kao cjelini 2 . Ako je svaka spoznaja ili praktina ili poietika ili teo retska (Met. V, 1, 1025 b 25), onda praktina filozofija tvori zasebnu i osebujnu sferu istraivanja koja se ne mo e svesti ni na teoretsko ni na poletiko podruje. Jer tu nije rije ni promatranju ni tvorenju, emu ras pravljaju odgovarajue grane filozofije i njihove posebne discipline, nego ovjejem djelovanju ili injenju, inima ili inidbama. Kad je tako, onda se ponajprije po stavlja pitanje kako se i uope po emu razlikuju tri glavna filozofska podruja, a zatim se pita u emu je osebujnost podruja prakse i praktinoga te ono zahtijeva specifian pristup i njemu valja razviti posebnu filozo fiju? Tek kada se s time makar u glavnim potezima upo znamo bit emo pripremljeni za razumijevanje Nikomahove etike, pojedinosti njezine tematike te odnosa etike i politike kako ih vidi Aristotel u tom uvenom spisu koji zacijelo spada meu njegove najoriginalnije. Svi citati iz Nikomahove etike u daljnjem tekstu navode se ovdje prema prijevodu Tomislava Ladana. 2 Od opih djela Aristotelu ovdje spominjemo: W. D. Ross, Aristotle, a complete exposition of his works and tho ught, New York 1960; Walter Brocker, Aristoteles, Frank furt/Main 1974.
1

Filozofski fakultet Sarajevo

145 02

C I P - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina biblioteka, Z a g r e b U D K 17.01/. 02 ARISTOTELES Nikomahova etika / Aristotel ; prijevod s izvornika, biljeke i rjenik nazivlja Tomislav Laa ; predgovor i filozofijska redaktura Danilo Pejovi. - Z a g r e b : G l o b u s , 1988. - X X X I X . 269 str. ; 22 cm. (Biblioteka Episteme) Prijevod djela: ' E t n i k a Nikomaheia / Aristoteles. - Novi otisak izd. iz 1982. u nakl. SNL. - Aristotelova praktina filozofija i etika; str. VXXXIX. - Pogovor prevoditelja: str. 2 4 3 - 2 4 8 . - Grko-latinskohrvatski rjenik temeljnih pojmova ili nazivaka: str. 25 1-269. - Biblio grafija i biljeke uz tekst. - Kazalo. ISBN 86-343-0376-4

Objavljivanje ove knjige sufinancirala je Samoupravna interesna zajednica znanosti SR Hrvatske

2. tome nam Aristotel prua glavnu pouku u estoj knjizi Nikomahove etike u tekstu koji ima bitno znaenje za razumijevanje njegove dispozicije i artikulacije sredi njih filozofskih problema i njegova zahtjeva za specifi nim pristupom svakome od njih. Prije svega rije je du i ovjejoj i analizi njezinih sastavnih dijelova, to se u potpunosti ne podudara s razmatranjem iste teme u spisu dui (De Anima). Ovdje se navodi da postoje dva dijela due od kojih je jedan razuman () i drugi ne razuman () razuman se pak dio dalje dijeli na onaj kojim promatramo stvari kojima poela ne mogu biti drukija, i onaj kojim promatramo stvari koje se mogu mijenjati. Jednom dijelu razumne due dakle odgovara nepromjenljivo ili nuno bie, a drugome promjenljivo ili nepostojano {Eth. Nic. VI, I, 1139 a 4 sq; usp. i I, 13, 1102 a 2628), i ve prema samoj prirodi njima pripada ju srodni naini spoznaje. Onaj dio razumne due kojim promatramo nepromjen ljivo bie zove se znanstveni (), dok se dru gi kojim promatramo sve promjenljivo naziva rasudbeni (), a iz dosadanjeg je izlaganja ve jasno da ta dva naina spoznaje znanstveni i rasudbeni ili promiljajni, takoer na razliite naine postiu istinu. Na ime u promatrakom ili teoretskom miljenju koje spo znaje na nain znanosti svrha se a to je istina postie izrijekom i nijekom ( ), ali ostaje otvoreno pitanje kako s time stoji pri prakti nom ili inidbenom te poietikom ili tvorbenom milje nju? 3. udoredno znanje pomou kojega postiemo udored ni opstanak, krepost, i uope znanje to vodi inidbu () i tvorbu () nije takve vrste u prvom re du zato to u njemu sudjeluje ne samo razumski nego i nerazumski dio due: udnja ili tenja () u kojoj kao analogon izrijeku i nijeku nalazimo nastojanje i iz bjegavanje to voeno promiljajem i izborom e mu kasnije postaje djelatno miljenje i istina (1139 a 23). Prva je dakle znaajka praktinoga znanja to u nje mu sudjeluje i uvstvo, poriv, udnja, jer samo tako na staje ono to mi danas nazivamo volja ili hotenje, i bez toga bi inidba ostala promatranje i ne bi nikada postala djelovanje. Prema tome, nerazumni se dio due, usprkos otporu, dade voditi razumnim, i na taj se nain konstituVI

ira tema praktine filozofije, etike i politike, a udnja se navikom privikava na vodstvo razuma u inidbenoj dje latnosti, udorednu ponaanju. Nadalje, rije je ovdje granicama teme, predmeta znanstvena ili teoretskoga znanja: to su stvari koje ne mogu biti drukije. Bie pak koje ne moe biti drukije biva po nunosti, ono je nepromjenljivo i vjeno, nenastalo i nepropadljivo, i uzor takve znanosti za Grke neko, a za neke i danas, jest i ostaje matematika. Sve ostale znanosti ukoliko su znanosti jesu to samo svojom veom ili manjom blizinom tome uzoru. One poivaju na onim logikim postupcima koji se dadu uiti 1 mogu nauavati i detaljno su opisani u Drugoj analitici na koju se Aristo tel i na ovom omjestu izrijekom poziva: zakljuivanjem i dokazivanjem (1139 b 27 sq: , ). tj. bilo da se polazi od openitosti, bilo da se dovoenjem ide prema njoj (). Znanje znanosti zato je ope i nuno, i moe se univerzalno primijeniti na svaki pojedini sluaj beziznimno. S obzirom dakle da je tema znanosti vjeno, nepromjen ljivo i nuno bie te odgovarajua poela, ini se da je ono neprimjereno razumijevanju bia koje moe biti i ne biti, to poblie znai da je prolazno i promjenljivo, ili modernije reeno vremeno i povijesno, a upravo je takvo bie tema praktine filozofije. Druga je prema tome znaajka praktinoga znanja to je njegova tema promjenljivo bie to bitkuje na nain mogunosti, a odatle slijedi i njegova trea znaajka, na ime to ono nastoji oko neega to jo nije ah moe biti i utoliko se odnosi na ono budue. Sto se ve dogodilo ne moe se vie htjeti ni uzeti kao da se nije zbilo, pro milja se samo onome to se ima i moe dogoditi (1139 b 5 sq.). No ako se u prolosti vie nita ne moe mije njati, nego samo u budunosti, onda je inidba i odgova rajue znanje neto prospektivno i anticipativno. Bie pak kojega je nain bitka u skladu s navedenim znaajkama a uz to je ivo, razumno i drutveno (politiko), to je samo ovjek u svom udorednom bitku, pojedinanosti i zajednitvu toma pi-aktine filozofije. No Aristotel u istom kontekstu ubrzo dodaje kako ono sto moe biti drukije nastupa na dva naina: kao inid ba i kao tvorba (1140 a sq). Ima li se u vidu ono zajedni ko meu njima, naime to se bave stvarima koje mogu
VII

biui i ne biti i biem koje ne nastaje po sebi nego po drugome, bez obzira na strukturnu diferenciju na koju je upozoreno ve na poetku (1094 a 1 sq) izmeu unu tarnje i izvanjske svrhe te identitetu i razlici djelatnosti i djela, pitanje se sada postavlja otrije: u emu se jo sastoji poblia razlika meu njima? 4. Ta je razlika u predmetu pa tema praktine filo zofije nije ista kao i poietike (tvorbene, stvaralake): i nidba se odnosi na ljude, tvorba na stvari, praksa je od nos meu ljudima, proizvodnja je odnos prema stvarima. Ako je tako, onda jo preostaje da se utvrdi to razliku je filozofsko znanje inidbe od znanja tvorbe? Jer ako se mjesto praktinoga znanja nalazi negdje izmeu teo retskoga i tehnikoga, pita se sada po emu se ono razli kuje od ovoga posljednjeg? Ponajprije, ini se, po tome to se naini spoznaje inid be i tvorbe, razboritost () i umijee () ni kako ne mogu zamijeniti, iako su svrhovito odreeni i uspostavljaju se odnosom svrha i izborom sredstava. Umi jee se zacijelo dade reglementirati, obuhvatiti pravilima koja se mogu nauiti, uvijek se primijenjuju na isti nain, ali se s vremenom mogu i zaboraviti. Jer tu je rije ne emu poput pravila silogizma: ope se pravilo naprosto primijenjuje na pojedinaan sluaj, npr. gradnja kue, pravljenje cipela, i to svaki put iznova, ista se tehnika mo e bezbroj puta ponoviti. Naprotiv, razboritost se ne da nauiti ni iz knjige ni iz jednog postupka, pa ni oduiti, jer ako se ona zbiva kao promiljeni izbor sredstava za postizanje svoje svrhe dobra, onda je to dobro ne sa mo za danas nego i za ivot u cijelosti (1139 a 25 sq.). Svrha dakle nije samo imanentna djelatnosti, nego je traj na i od vanosti za cijeli udoredni bitak ovjeka kao do tine osobe. Nadalje, odnos opega i pojedinanog, svrhe i sredstva, razboritost kao inidbena spoznaja sveudilj prelama kroz prizmu posebnosti konkretne situacije koja nikada nije potpuno ista u ivotu pojedinca i nikad se kao pojedina na ne ponavlja. Drugim rijeima, upotrijebimo li moder niji termin, nema apriornosti udorednog znanja, pred vianja konkretne situacije, razboritost se ui samo i nei ili djelujui svaki put u novim okolnostima i tako izgrauje u ivotnom procesu bez apsolutne perfekaije i konanog zavretka. Zato ovjek moe i pogrijeiti u svo jim postupcima, u djelovanju nema majstora kao u tvoVIII

renju. Izbor adekvatnih sredstava za postizanje_ svrhe sva ki je put drukiji i slobodan od svake reglementacije I najposlije, inidba i razboritost to je vodi nikad ni je uvstveno neangairana, ona je dapae svagda raspo loena na stanovit nain koji utjee kako na izbor sred stava tako i na predobu cilja, jer raspoloenje djelatnika djeluje dodue ne na matematiki sud, ali svakako na anidbeni, pa i na samo poelo to se nalazi u svrsi (1140 b 14 sq.). Zacijelo ima i drugih posebnih odlika inidbene spozna je, ali ovo dostaje da se ukratko ocrta tema praktine fi lozofije i pokae njezina nesvodljivost kako na teoriju ili znanost, tako i na proizvodnju ili tehniku. 5. Govorei tako iz razliitih aspekata predmetu ili temi praktine filozofije, mi smo na taj nain neizbjeno ve neto saznali i njezinoj metodi osebujnosti fi lozofskoga pristupa fenomenu prakse. No prije nego to je Aristotel u glavnim crtama prikazao znaenje froneze kao organa praktine filozofije, on je i ovdje morao podvri kritioi intelektualizam etike Sokrata i Platona i apstraktnu openitost njezine glavne teze da je krepost znanje, bez poblieg odreenja modela toga znanja i sta novita kolebanja toga shvaanja izmeu krajnosti da se bit dobra moe postii pojmom znanosti ili stei umije em. Kritioi platonske metafizike dobra posveeno je ve u poetnim poglavljima Nikomahove etike dosta mjesta, i svugdje se Aristotel obara protiv ideje dobra kao transcendentnog principa po sebi i za sebe, koje u svom posebitku i zasebitku toboe bitkuje prije i nezavisno od svakog konkretnog ljudskog dobra dostinog u djelovanju. Dobro po sebi (') i dobro uope () kako to tvrde pristae ideja, ima li toga u svijetu i -moe li se ono susresti u ovjejem ivotu sada i ovdje? pita se Aristotel, i odgovara nijeno! Pri tome je veoma oba zriv i Platona kao svoga negdanjeg uitelja ubraja u na ma drage ljude koji su uveli ideje kao pralikove, iskon ske oblike i uzore stvari, ali odmah dodaje kao mislilac: ako je rije istini treba odbaciti i ono to nam je blisko, jer iako nam je oboje drago, treba dati prednost istini (1096 a 4 sq.). Teite Aristotelove filozofske argumentacije lei u njegovu modelu kategorijalnoga bitka, te bi dobro onda moIX

ralo imati toliko znaenja koliko je kategorija, a tada je nemogue da bude jedno i ope, kakvo bi imalo biti kad bi dobro bila ideja. Nasuprot takvoj apstraktnoj openi tosti postoji samo ljudsko dobro za nas u konkretnom djelovanju, neposrednosti praktine situacije, pri emu se Aristotel na kraju poziva i na slina izvoenja drugdje, napose u Metafizici, .mjesta koja svakako nisu malobroj na. Nisu rijetki autori danas koji upravo spomenuto mje sto u Nikomahovoj etici smatraju najznaajnijim mjestom u cijeloj Aristotelovoj kritici Platona, a ujedno paradigmatinim za kritiku svakog .statikog platonizma. Da ga je tradicija otprilike tako razumjela pokazuje i poslovica to svoj postanak duguje ba ovom mjestu: Amicus Plato, sed imagis amica veritas! 6. Ako su predmet i metoda, kako istraivanje na ziva novovjekovno (miljenje, svagda komplementarni, on da smo sada ve mnogo blii tome to traimo. Ponajpri je, Aristotelov pristup praktinoj filozofiji nije metoda u novovjekovno-dekartovskom smislu, ali ni u izvornom aristotelovskom kao to slijedi iz onoga to nam je ve po znato biti teoretske ili znanstvene spoznaje. Naime phronesis nije ni znanost ni umijee, a jedino je pri takvim dranjima mogu naputak i reglementiranje, i ona je sa ma praktina znanost spoznaja konkretnog i pojedi nanog. Za razliku od znanstvenog i tehnikog znanja od kojih svako ima svojevrsnu apriornost te se njihov su bjekt i objekt mogu odvojiti kao dva heterogena mo menta, pri spoznaji ovjejeg djelovanja gdje su spoznaja i spoznato identini, to nije mogue. Kao takva samo-spoZrtaja i samo-znanje phronesis je partikularna i njezino se znanje ne moe odvojiti od djelovanja to ga ono vodi. tovie, i neko znanje koje bi to praktino znanje uzelo za svoj predmet, poput Hegelove Fenomenologije to sva ku svijest ponovo pretvara u predmet svijesti, ne bi se kao razboritost moglo odvojiti od djelovanja. Upravo za to praktina filozofija u iskonskom smislu nikada ne mo e biti neka metafizika ili ontologija prakse neto sebi samome protuslovno, pa niti metafizika udorednosti kako je zamilja Kant shodno novovjekovnim pret postavkama svoga miljenja istraujui praktini um! Nasuprot tome, kada Aristotel govori praksi, etici i sredinjim problemima toga podruja kao to su npr. blaenstvo, krepost, izbor itd., on uvijek naglaava da je
X

njegovo izlaganje samo ocrt (), nacrt ili obris teme, a nikakvo sistematsko izvoenje, jer sam predmet ovdje to ne doputa, pa stoga ni sama etika nije, ne moe i ne mora biti egzaktna znanost poput matematike, niti bi ona time to dobila, jer to, kako vidjesmo, protuslovi njezinoj biti, i zato njezino znanje nije lake no tee od znanja znanosti. Za ilustraciju navest emo nekoliko primjera gdje ta otvorenost problema izriito dolazi do rijei. Kad na sa mu poetku Nikomahove etike naznauje temu svojega pri kaza Aristotel odmah napominje kako lijepe i pravedne stvari koje istrauje dravnitvo () pokazuju mnogo razliitosti i nestalnosti (1094 b 14.15), a istu nestalnost imaju dobra . ... Imajui dakle posla s tak vim stvarima valja se zadovoljiti da se istina oznai nagrubo i u ocrtu, i govorei, dakle, stvarima to su po najvie takve te polazei od takvih valja izvoditi d ta kve zakljuke. Stoga na isti nain treba primiti i svaki od izrijeka: jer svojstvo je obrazovana ovjeka da u sva kom rodu trai onoliko tonosti koliko doputa nara\' do line stvari; jednako je naime od matematika primati pu ke vjerojatnosti kao i od govornika zahtijevati stroge do kaze (1194 b 1527). to je najvie dobro kao cilj istraivanja takoer e se odrediti barem u ocrtu (1094 a 24), nevoljama koje mogu utjecati na blaenstvo u ivotu pojedinca e mo da dosta jati openit ocrt (1101 a 2628), kreposti op enito izloismo njihov rod u ocrtu (1114 b 26), kao to se i cijeli pouak inidbi / k logos. mora izloiti u ocrtu a ne u tonim pojedinostima (1104 a 13: ). Slinih bi se mjesta nalo podosta i na drugim strani ama ovoga spisa gdje je pojam tvposa primijenjen na specifian nain s obzirom na praktine probleme, ali se ta metoda u openitijem vidu javlja i u drugim spisima, u teoretskoj filozofiji, ak i u Metafizici kada se neto anticipira. Time se eli rei da je bit stvari openito ve poznata, spoznaja pojedinosti dotine stvari takoer ve uglavnom naznaena i donekle, osigurana, samo to nije jo dovrena nego je otvorena i upotpunjenje spoznaje tek predstoji. Iz dosad reenoga jasno je da takav nain spoznaje ne moe zadovoljiti zahtjeve znanosti, za koju nam je iz
XI

Druge analitike poznato da se uz silogistiku slui samo sebi svojstvenom metodom apodeiktikom Kamo onda spada spoznaja u ocrtu, u koju to metodu, i javlja li se takav postupak istraivanja moda u samoga Aristote la kao alternativa apodeiktici? Zacijelo; to je Topika to se razvila iz dijalektikih ras prava Platonove Akademije, ali ne samo kao naputak za dranje govora i pomo retorici, kako mnogi povrno smatraju, nego kao svojevrsna alternativa apodiktiokoj metodi teoretskih disciplina, svojstvena, ini se, ponajvema sadrajnoj i strukturalnoj odreenosti praktine filo zofije3: poznavanje s/tvari sebi samome (1142 a 1). Sudovi stvarima naime mogu biti apodiktiki, dijalekti ki i sofistiki; poznato nam je iz logikih spisa, i dok su ovi posljednji varljivi :i lani, a apodiktiki strogi d nuni, dijalektiki sudovi u airistotelovskom smislu, saznajemo iz Topike, stoje negdje po sredini kao vjerojatni, te je zato i i mogu postupak prema kojem o svakom postavljenom problemu iz vjerojatnih stavova .moemo stvoriti zaklju k e . .. (Top. I, 100 a: ). Vjerojatne ili ugled ne stavove susreemo u znanstvenim raspravama i prije porima, ali i u svagdanjem ivotu ukoliko ovjek ugle dajui se na ono to je ugledno, mudro i na dobru glasu razboritim ponaanjem, tei svom dobru. Stoga praktina filozofija nadovezuje na ono to se najee i obino go vori i ini, pa odatle onda odgovarajuim postupkom stva ra i zakljuke i ocrtava ope modele. 7. Time dolazimo do jo jedne bitne znaajke istraiva nja praktine filozofije koja nam je ve i dosad mogla pasti u oi. Naime, kada god se u Nikomahovoj etici poi nje izlagati neki problem Aristotel nikad ne proputa ma kar kratko upozoriti na to to se tome openito sma tra, misli, dri, govori, jer njegovo daljnje izlaganje sa stoji se u prihvaanju ili nadovezivanju (\\') na to io ljudi govore kao na vjerojatno mnijenje, nasluivanje i pretpostavku, to e se u daljnjem prikazu i opravdati. Tako je praktina filozofija hypoleptika u svoNa to su ve mnogi davno ukazali, meu prvima Vico i starija hermeneutika, zatim Gadamer, a u novije vrijeme i Otfried Hoffe: Ethik und Politik, Grundmodelle und -pro bleme der praktischen Philosophie, Frankfurt/Main 1979, S.62 sq. I
3

joj metodi 4 , polazi dakle od onoga to se zove sensus communis, a mi bismo rekli zdrava pamet, i tome se na kon odgovarajueg razmatranja opet vraa. Tako kad ve u prvoj knjizi Nikomahove etike naba cuje pitanje najvieg inidbenog dobra, Aristotel ne pro puta napomenuti: Sto se tie same rijei slau se gotovo svi, jer i svjetina i oni obrazovani kau kako je to bla enstvo, pa poistovjeuju 'dobro ivjeti' i 'dobro djelo vati' s 'biti blaenim' (1095 a 1720). No i drugom prilikom, kad u petoj knjizi Nikomahove etike pristupa razmatranju pravednosti kao najvee kla sine kreposti koja se gotovo izjednauje sa samim bla enstvom, Aristotel opet nadovezuje na ono to se vidi i uje: Vidimo kako svi govorei pravednosti podrazu mijevaju ono stanje koje ih pripravlja da ine pravedna djela... (1129 a 6 sq.), i potom zakljuuje: Stoga nek to i nama bude kao ope polazite ( &). Ali isti nain ne vrijedi za stanja kao i za znanost i spo sobnosti (Ibid.). I na ovom je mjestu posve jasna alternativnost prakse i teorije, hypoleptikog postupka spoznaje ocrta, i metode izvoenja i dokazivanja u znanosti. Ostaje meutim otvo reno pitanje: ako se ovako hypoleptiki polazi od neega poznatog to svi ve nekako razumiju, makar tek na naj openitiji i neotar, vjerojatan nain, zato mu se onda kasnije iskustvom stvari steene bogatije i potpunije razumijevanje opet vraa? Kakav je to postupak kojim se istrauju sredinja pitanja etike? Poi od nepotpuna razumijevanja stvari, njezina ocrta kojim se anticipira dalji tijek izlaganja, i opet mu se pouen iskustvom ra zumijevanja vratiti te tako poluiti tumaenje stvari, ni je li to stari poznati put hermeneutike? Zacijelo. Dobar dio suvremenih interpretacija Aristo tela, usprkos znatnijih meusobnih odstupanja slae se ipak u tome da je Aristotelova praktina filozofija, kako je prvenstveno izloena u Nikomahovoj etici, pravi obra zac hermeneutike. Naime u praktinoj filozofiji rije je samospoznaji ovjeka i njegovim odnosima prema sebi Usp. Joachim Ritter, Metaphysik und Politik, Studien zu Aristoteles und Hegel; Frankfurt/Main 1977, S.6466. Ova knjiga ima zacijelo epohalno znaenje za suvremeni pristup Aristotelu, i razumijevanje odnosa Aristotela i Hegela ba s obzirom na praktinu filozofiju.
4

XIII

i drugima, i najzad nrema cijeloj zajednici. Struktura je praktine spoznaje dakle kruna, ona tei u svom istra ivanju 'tame to ve nekako pretpostavlja kao polazite, naime ivot kao dobar ivot (jHS ) u udorednoj i po litikoj zajednici. Naziva li taj krug netko krugom prak tine filozofije5, hermeneutikom hypolepsis 6 ili hermeneutikom metodom naprosto, u istinskom razumije vanju Aristotela i praktine filozofije ne igra vie bitnu ulogu, jer je vie rije nijansama slina suvremenog pri stupa. Napokon, filozofska hermeneutika ne samo kao meto da duhovnih znanosti (moralnih, drutvenih, humanih ili humanistikih), nego uzeta ire kao jedna od vladajuoih suvremenih filozofskih orijentacija za koju je bitak ovjeka u povijesnom svijetu i njegovo razumijevanje ono posljednje odakle filozofsko miljenje polazi i kamo se vraa, u Aristotelu prepoznaje svoga najveeg uitelja, e mu je po svoj prilici najvie pridonio njezin eminentan predstavnik Gadamer 7 . 8. Ispostavlja se najzad da je phronesis dugo traeni model praktinoga znanja koje se ne razlikuje od teoret skoga i njegove istine samo svojom vjerojatnou, nego shodno svom hermeneutikom znaaju i svojim ishodi tem od konkretnog i pojedinanog u vremenu od sada njosti prema budunosti i natrag preko prolosti ponovo u sadanjost. Dakle kao neko kruno kretanje koje uvijek obuhvaa i nas, jer smo mi sami sa svojim mogunostima i ono to se zbiljski zbiva nerazdvojno povezani. Stoga je takvu znanju inidbe strana svaka dogmatinost, apodiktinost i apstraktna univerzalnost, jer su ba konkret ni uvjeti ti na koje se ima primijeniti ope pravilo. Ga damer zato s pravom podsjea na Vicovu borbu protiv .univerzalne pretenzije kartezijanskog matematiziranja cjeUsp. Hoffe, op. cit. SJ1. Usp. Ritter, op. cit. S.64, 66. 7 Usp. Hans-Georg Gadamer, Wahrheit und Methode. Tubingen 31972, naroito paragraf Hermeneutika aktualnost Aristotela; prijevod S. Novakova Istina i Metoda, Sarajevo 1978, str. 345-58. drugim aspektima hermeneutikog pro blema usp. njegovu raspravu Hermeneutik als praktische Philosophie u zborniku: Rehabilitierung der praktischen Philosophie, Band I, Herausgegeben von Manfred Riedel, Freiburg i Br. 1972, S.325344.
6 5

lokupnog znanja i njegova pozivanja na sensus commu nis na tragu humanistike tradicije (koji nije isto to i consensuis gentium)8. Mogli bismo moda s nae strane dodati da model Ari stotelove kritike Platonove ideje dobra koja praksu ob jektivno svodi na teoriju jo i danas aktualan i pouan u svjetlu diskusija i prijepora u filozofiji i znanosti naega stoljea. Poznato novokantovsko razlikovanje nomotetikih i ideografskih znanosti kao i Diltheyovo suprotstavljanje objanjenja i razumijevanja kao specifinih metodi ka prirodnih i duhovnih znanosti kree se u biti oko istog problema mogunosti spoznaje onoga to se mijenja s o vjejim opstankom u svijetu i sitoga je povijesno. Heideggerova hermeneutika tubitka kao analitika egzistencije umila je epohalan prodor svojom hermeneutikom disku sijom kartezijanske ontologije 'svijeta' 9 ukazavi na zapalost novovjekovne metafizike u okotalu ontologiju stvari (Dingontologie) svodei cjelokupno bie u svijetu na prirodnu stvarnosnost (Naturdinglichkeit), ali tek je njegovim nastavljaima Gadameru i Ritteru polo za ru kom da pokau koliko suvremeno filozofsko miljenje duguje Aristotelu ba kao utemeljitelju praktine filozo fije uope, a napose etike i politike kao samostalnih disci plina. Odatle je vidljivo da status praktine filozofije danas jednako kao i ontoloka fundiranost drutvenih i hu manistikih znanosti moe biti prijeporan i ostaje na izgled takav vjerojatno samo za filozofski naivne pozitiviste. Naprotiv, filozofski relevantne rasprave biti prak se i praktine spoznaje, metodi istraivanja, domaaju i vaenju njezinih iskaza u praktinim (moralnim, dru tvenim, duhovnim) znanostima pokazale su upravo pro tivno, otvorile niz novih pitanja i problema, ali se pri tom sveudilj potvruje da su obrisi stoernih rjeenja antici pirani ve u Nikomahovoj etici. tome rjeito govore i Gadamer op. cit. S.1720; prijevod str. 4750. Martin Heidegger, Sein und Zeit, 71953, Tubingen, S.95 102, ali Descartesovo poimanje svijeta kao res extensa jo ne dokazuje da su tako mislili ve Parmenid i Aristotel, kako Heidegger u to doba svoje I faze vjeruje, predbacujui ovom posljednjem da je glavni krivac za vulgarni pojam vremena u emu ga toboe nekritiki slijedi i Hegel! Usp. S.420 i d.
9 8

XV

XIV

novije diskusije na tu temu, naime odnosu teorije i prak se izmeu istaknutih predstavnika hermeneutike na jednoj i kritike ideologije na drugoj strani 1 0 . Da ta diskusija nije bila bez odjeka i meu drugim pravcima suvremene fi lozofije pokazuje i novija literatura 1 1 , ali je p r i tom ka rakteristina skoro potpuna odsutnost aksiologije ili fi lozofije vrijednosti: s dananje filozofske scene kao da je ieznula!

II E T I K A I POLITIKA 1. Kada je rije Aristotelovoj praktinoj filozofiji ko ja se s obzirom na predmet postupno diferencira na etiku, ekonomiku i politiku, obino se ove discipline poi maju razdvojeno i gubi se iz vida njihovo bitno jedinstvo to proizlazi iz prirode sama djelovanja, domaaja prakse i cilja inidbe. No jo se ee zaboravlja da ta cjelina, a prema tome i njezini dijelovi, bivaju razumljivi samo ako se promatraju u sklopu cjelokupnosti Aristotelova milje nja kao nune posljedice njegovih opih poela. Stvar je dakle u tome da se ponajprije uoi kako i zato ovjeje djelovanje kao praksa ili inidba koja tei prema svom cilju odgovora temeljnim s t r u k t u r a m a Aristotelove on tologije, teoretske filozofije kako nara ona predlei u Ari stotelovoj Fizici i Metafizici. No i itu postoje neke stare predrasude. Govora li se tako teleolokoj strukturi prakse i tehnike doputa se da te djelatnosti, pa ak i sve djelatnosti kao takve, doista tee nekoj svrsi i mogu se stoga razumjeti samo kao svrsi shodne (svrne), ih jo bolje, budui da su ovjeje ili promiljene svrhe na djelu opravdano je shvate li se ove kao smiljeni ciljevi, jer se svjesna svrsishodnost odreHermeneutik und Ideologiekritik. Mit Beitrgen von Karl-Otto Apel, Claus von Bormann, Rdiger Bubner, Hans-Georg Gadamer, Hans Joachim Giegel, Jrgen Habermas, Frank furt/Main 1971. 11 tome svjedoi ak i analitiki pristup problemu. Usp. G. H. von Wright, Explanation and Understanding, Ithaca 1971, i prijevod A. Pavkovia, Objanjenje i razumevanje, Beograd 1975.
10

uje i kao ciljnost. Dotle dok se govori ovjeku, sma traju tako neki, sve je jo nekako u redu, ah kad se teleoloka struktura prenosi na ostalu prirodu izvan ovje ka, onda se postupa dogmatski i nekritiki postulira svr sishodnost ondje gdje je ne moe biti, jer je priroda to boe naelno kauzalno odreena, a uzroci su neto drugo nego svrhe 1 2 ! Ostavimo li pri tom po strani zbrku koja se na taj na in stvara unoenjem novovjekovnih shvaanja u jasnu Aristotelovu nauku etiri uzroka kamo jednako spada causa efficiens i causa finalis, postavlja se pitanje kako s time stoji u samoga Aristotela, i nadalje, ima li njegova praktina filozofija, napose etika, neku dublju metafi ziku pozadinu, vrst ontoloki temelj, ili izmeu ljud ske i izvanljudske prirode zaista zjapi takav nepremostiv jaz, kako smatraju ti kritiari? Istina je upravo obratna: ne samo to praktina filozo fija i etika poivaju na solidnim ontolokim temeljima, nego su tovie sredinji pojmovi praktine filozofije za miljeni analogno strukturi prirode i bitka uope. Budui dakle da je sama priroda svrsishodna, nikakvo udo to tako stoji i s ovjekom: i on ima svoje poradi ega ( ) i svoju svrhu (), pa tako i svaka njegova dje latnost svoju posebnu svrhu, to napokon ima svoj po sljednji razlog u samoj izgradnji bitka! Bitak je uope naime izgraen dvodimenzionalno, kao mogunost (, potentia) i kao zbiljnost (, actus), a priroda u cjelini nije nita drugo nego nepreki dan proces, neprestano raznovrsno i mnogostruko obra anje mogunosti u zbiljnost koja je svrha, a to se obra anje () javlja kao kretanje (), to po blie istrauje Fizika, dok se Metafizika zadovoljava strikt nim opisom dvojakog naina bitka ili ontolokog moda liteta 13 . Je li ba svako kretanje beziznimno entelehijski odreeno obraanjem mogunosti u zbiljnost, ovdje nas se dalje ne tie. Priroda (narav) shvaena je tako kao bitak u pokretu (kretanju) u skladu sa svojim iskonskim imenom (),
12 Tako otprilike novokantovci tumae i kritiziraju Ari stotela, navlastito Natorp i Nicolai Hartmann. Usp. njegovu knjigu: Teleologisches Denken, Berlin 1951. 13 Met. IX. Usp. i nau knjigu Realni svijet; temelji ontolo gije Nicolaia Hartmanna, Beograd 1960, str. 99101.

NIKOMAHOVA ETIKA

XVI

XVII

jer ona se raa, raste d razvija, pa tako i svako ivo bie kao mogunost tei svojoj svrsi, naime svretku ili sa vrenstvu to potpunije zbiljnosti ili prisutnosti. ovjek je takoer ivo bie pa i njegova priroda nosi u sebi ope znaajke bitka, mogunosti kao ivotne tenje to se ti jekom cijela ivota kao svrhe ozbiljuju. ivot svega ivoga dakle, slijedi samo ope ustrojstvo prirode da postigne svretak, to nipoto ne znai prestanak ili konac ivota nego vlastito savrenstvo. Jer svrha cilj je, ikako Aristo tel nebrojeno puta istie, ono najbolje. Pitanje je sada: kako se ovjek kao bie moe ozbiljiti, kako on ispunjava svrhu svoje prirode ili postie ailj i vota, jer je to isto? Svaki je ivot djelatnost, i ako priroda samo u djelat nosti (ispunjava svoju svrhu, ozbiljuje svoje mogunosti i sklonosti, onda se ini da i ovjek tako ispunjava svoj ivot. Specifinost je pak ovjejeg ivota u tome to je njegova djelatnost ozbiljenje njegove ovjeje moguno sti i sklonosti, ispunjenje njegova bitka u vlastitu cijelu, uope injenju, postupanju, djelovanju, i to je ono to se poima kao praksa ili inidba. 2. No ako je praksa to to ovjeji ivot posebno od likuje i ime se on razlikuje od drugih ivih bia, onda se moe trei da je ona ispunjenje njegove prirode ili bi ti. Koje su pak poblie znaajke ovjeka kao inidbenog bia? Dvije su takve odredbe to se kao stoerne i bitne ci tiraju u filozofiji i znanosti otkada se misao evropskoga Zapada upoznala s Aristotelovom batinom. Prva odredba glasi: ovjek je po prirodi (naravi) po litiko bie (Eth. Nic. I, 5. 1097 b 11: ; Pol. I, 2. 1253 a 2: ). Odredbu politiko zacijelo se ne smije shvatiti u novovjekovnom niti uope dananjem smislu, jer ona je mnogo dublja, bogatija i svestranija. To da je ovjek po prirodi politian zapra vo znai isto to i drutven, zajednian, te da ba na taj nain ozbiljuje svoju svrhu to se udruuje u zajednicu () koja u Grkoj toga doba predstavlja grad () i Siru okolinu, to je dakle grado-drava mala po opsegu i puanstvu, neto poput nae Dubrovake repu blike. Oznaka pak po prirodi govori nam tome da ovjek pojedinac samo u zajednici s drugima moe postii svoju pravu pojedinanu prirodu, ispuniti svrhu svog ivota, XVIII

i to samo na onaj nain kojd mu je kao biu svojstven inidbom. Jer pravo se djelovanje nioe oitovati samo u polisu kao zajednici, izvan toga ovjek prestaje biti ovjekom, ne moe ispuniti svoju svrhu, dovesti do ozbiljenja svoje sklonosti i mogunosti. I ovdje se dakle potvruje opa ontoloka struktura prirode na specifian nain kao bitak zajednice, M posve sigurno ndje nikakvo sklonite opora ili horde, niti puko zajednitvo stanova nja, nego zaviaj slobodnih graana. Druga odredba glasi: ovjek je jedino ivo bie koje ima um i govor (Pol. I, 2. 1253 a 910 ' ), pri emu odmah vidimo da grku rije logos na suvremen jezik -moramo prevesti s dvije nae: um i govor, jer logos na ovom mjestu znai oboje. Kad bismo irekld samo: umno, dli namjesto toga samo: govorno bie, ini nam se da bi se time izgubio pu ni smisao Aristotelove odredbe iz koje se ne smije ispu stiti mi ono jedino. Naime, malo nie Aristotel spomi nje d druga iva bia to ive druevno i imajui glas ra zaznaju bol i ugodu, ali se samo govorom drugome moe priopiti korisno i kodljivo, a tako i pravedno i nepra vedno! injenica da ovjek jedini ima logos ukazuje zacijelo na njegovu osebujnu prirodu koju karakterizira um to se oituje u polisu, zajednici gdje se odjelovljuje praved nost i nepravednost, a da bi do toga dolo lanovi te za jednice koji ive u njoj moraju moi meusobno djelo vati to pak nije mogue bez uzajamne komunikacije. Tako je logos kao govor glasno smisleno oitovanje umske prirode ovjeka to se ostvaruje u zajednici i na taj nain zapravo rezultat njegove drutvenosti ili zajed nikog bitka. Nipoto obratno, kao da bi ovjek kao sa mac ve posjedovao logos i onda se naknadno jo mogao udruivati u zajednicu s drugima gdje bi uz put onda i progovorio! U tom smislu ima opravdanja rei da je lo gika narav ovjeka posljedak njegove politike nara vi. Govornost je ovjeka zacijelo ono to kao komunikaci ja omoguuje zajednitvo, ali samo ondje gdje postoji po lis, u njemu se umska priroda ovjeka oovjeuje kao graanstvo i postie svoj cilj u ivotu s drugim pojedin cima kao graanima. Tek ovdje napokon mogua je pra vednost i sloboda u irokom sklopu politikih ustanova zajednice. Po tome se ljudska zajednica kao politika i razlikuje od svake horde, opora i druevnosti pela i
II*

XIX

mrava, kao i od svake azijatske despotije. I to je prava tema politike ili dravnitva gdje je znanje neodvojivo od djelovanja, jer se unutarnja umska priroda ovjeka po sredstvom drave kao ljudske zajednice i javno govorom potvruje kao opa. 3. Odavno je zapaeno i ukazano na okolnost da uvod na i zavrna poglavlja Nikomahove etike zapravo ras pravljaju politici (u ranije naznaenu smislu) kao dravnitvu i graanstvu, tovie ak i nabacuju stoerne probleme njegove Politike. Za dananjeg ovjeka zacijelo iskrsava pitanje nije li na taj nain etika izigrana, uto pljena u politiku i rtvovana neemu to je njoj u biti toboe strano, jer to se danas ini vie meusobno uda ljeno i tue no etika i politika! . . . U biti stvari, meutim, nije tako, jer bilizinu i jedinstvo etike i politike Aristotel je ve upoznao u svoga uitelja Platona, a i ivotno ga je iskustvo tome bogato pouilo poznanstvo s grkim politikim ivotom njegova doba. Ako se dakle s pravom ukazuje na injenicu da je Aristotel osniva etike kao samostalne filozofske discipline, tome valja dodati: zacijelo, ali samo u jedinstvu s politikom, jer to je zapravo jedna stvar14 i samo se iz perspektive toga jedinstva uoava i njihova razlika. Utoliko vie ne zauuje da je etika kao nauka do bru u isti mah i nauka najviem dobru koje se postie samo u dravi, te je prema tome u tom smislu kao takva ve i politika. Zato politika ili dravnitvo i jest najpoglavitija znanost to je zaista nadreena ostalima (Eth. Nie. I. 1. 1094 a 26). Kao najvia svrha ona dakako uklju uje sve ostale svrhe . . . pa iako je poeljno i dobro sa mo za pojedinca, ljepe je i boanskoje postii ga narodu i dravama. Budui da je takav cilj naega istraivanja, ono je stanovito dravnitvo (1094 b 11: & . . . ). ini se po svemu da bi bilo gotovo neumjesno dokazivati kako takvo razumijevanje odnosa etike i politike nije ni najblae procjenjivanje drave nego poimanje same stva ri: kao to je za nas prije pojedinac u svagdanjem ivo tu, tako je po sebi prije zajednica no pojedinac kao nje zin graanin, i samo ona otvara adekvatan prostor za sva ko pojedinano djelovanje, susret s drugim pojedincem na svim razinama od obitelji do drave kao cjeline, i u
14

tom se prostoru meuljudskih odnosa konstituiraju poje dine politike ustanove ili institucije te najzad sama jav nost kao opinstvo, ukratko sav etiki i politiki ivot za jednice. U tom smislu ispravno je rei da samo politian ovjek moe biti i etian, a ne obratno, a to se dvoje raz dvaja i udaljuje samo onda kad se drava kvari i zastra njuje. Da je dobro zajednice temelj za dobro pojedinca morala je priznati ak i novovjekovna politika teorija, makar zaobilazno i protiv volje buroaskog individualizma, otro suprotstavljajui privatnost morala javnosti po litike, ime je definitivno izgubljeno njihovo bitno je dinstvo 15 . Ne gubei iz vida tu bitnu jedinstvenost praktino-filozofskog horizonta etike i politike, Aristotel vie puta izri jekom istie da se tek na toj razini raspoznaje to je do bro i zlo kao takvo; jer to je takoer zadaa dravnitva: Prouavanje uitka i bola pripada filozofu dravnitva, jer on je graditelj one svrhe s obzirom na koju svaku po jedinu stvar nazivamo zlom ili dobrom uope (1152 b 14: d'vaSbv ). Ba se zato govorei i zakonima kao umjetninama dravnitva (1181 b) i ograuje od sofistike retorike koja pokuava da politiku pretvori u tehniku. Sofisti naime ni kad nisu ni dospjeli do toga da spoznaju to je dravni tvo, jer im nedostaje praktino znanje to se postie sa mo etikim i politikim iskustvom, a nikako samo pou kom dranju govora. No nerazdvojnost politike i etike pokazuje se i na drugi nain, te se ini da vai i obratno: ne samo to je poli tika u izvornom i opisanom smislu etika, nego je i etika ta koja obvezuje politiku. Kada se npr. u desetom poglav lju osme knjige Nikomahove etike razmatraju razliiti ob lici vladavine i izlae poznata nauka tri vrste dravnoga Tipine primjere takva poimanja pruaju Hobbes i Machiavelli. Hobbes polazi od naelne oprenosti ljudske priro de i dobra drave, moralnosti i politike, kako bi suverenu dao pravo da ih dravnom silom pomiri u interesu graanskog mira. Machiavelli pak, slino Hobbesu, smatra da su za odr anje drave doputena sva sredstva prihvaajui tako ra scjep izmeu morala i politike. Tek Hegel na Aristotelovu tragu ponovo uspostavlja njihovo jedinstvo, a razdvojenost ovjeka i graanina u graanskom drutvu pokuava nadma iti u udorednosti drave. Usp. Osnovne crte filozofije prava, prijevod D. Grlia, Sarajevo 1964.
XXI
15

Usp. Ritter, op. cit., S.106132.

XX

poretka monarhija, aristokracija i demokraciji, te nji hovoj zastrani (1160 a 31 sq.), onda se ne ini nita drugo nego se istrauje kako prijateljstvo prerasta u zajedni tvo analogno dijelovima dravna zajednitva ( ) ostvarujui stanovite stupnjeve pravednosti. Iz tako shvaena opeg jedinstva etike i politike u Ari stotela slijedi da se udoredni bitak ovjeka moe potvr diti samo u odnosu prema drugima, ivoj komunikaciji i interakciji unutar drutvenih ili politikih ustanova, a ne izvan njih u osami privacije, istoj unutranjosti neke moralnosti izvan tih odnosa kao puki osjeaj i glas savjesti, u nemonu apeliranju na neto to ba nije da jest ali toboe treba da bude nema mjesta ptijoj perspektivi! Ako je priroda ovjeka tako shvaena kao inidba to se ozbiljuje u zajednici polisa, onda i poznato sofistioko suprotstavljanje physisa i nomosa, prirode i zakona, gubi tlo pod nogama i nalazi svoje razrjeenje u ethosu\ Dvodimenzionalnost praktine filozofije kao etike i politike time biva razumljiva kao bitna pretpostavka svake od njih uzete za sebe, a isto tako i u uzajamnoj obvez nosti. Tu bi bilo pravo mjesto da se progovori i ekono mici, razlikovanju ekonomike i hrematistike itd., ali sve to na ovom mjestu zasad moramo ostaviti po strani.

I I I ETIKA I SLOBODA 1. Aristotelova etika, kako vidjesmo, dananjem ovjeku postaje pristupana i razumljiva samo ukoliko se on pret hodno upozna s pojmom praktine filozofije, te shvati ne razdvojno jedinstvo etike i politike. Meu Aristotelo vim spisima posveenim praktinoj filozofiji Istie se na prvom mjestu Nikomahova etika i dosad je bila rije njezinu opem filozofskom znaenju kao svojevrsnoj sin tezi grkog udorea i politikog ivota to su koncentri no ogleda u filozofskom poimanju ovjeka, emu ne posredno nita ne govori teoretska filozofija. No ta knjiga i kao filozofska etika u kojoj predlei izvanredan primjer utemeljivanja i razradbe te discipline ve vie od dva tisu ljea u evropskoj duhovnoj povijesti slui kao uzvien obrazac i m u d r i uzor svake prave etike. Nijedna (kasnija XXII

etika teorija nije mogla mimoii Aristotela, nego se na protiv svojski morala raspravljati s Nikomahovom eti kom, kako s postavljanjem stoernih problema, tako i s njenim skladnim normativnim sadrajem. Pri lektiri i studiju ove etike mora se na svakom koraku zadrati na umu i slijedee. Sve to se tu govori etici Ima u istu mah kognitivnu i normativnu funkciju, svaka je definicija nekog etikog pojma tematska i finalna ujed no, a pojmovi nisu odreeni supstancijalno s obzirom na neko dobro po sebi i za sebe, nego relacionalno u od nosu na dostino djelovanje, ukoliko se naime idotini fenomeni pokazuju i potvruju samo inom u interakciji i (komunikaciji, i nemogue ih je stoga otkriti bilo kakvim pukim motrenjem. 2. Nikomahova etika zapoinje konstatacijom opeg znaaja kako svako umijee, istraivanje, znanost, djelo vanje i pothvat tee nekom dobru (1094 a 1: ) i odmah podsjea na platonsku (misao da je dobro ono emu sve tei. Zatim se ukazuje na razlinost svrha ve prema tome je li svrha imanentna djelatnosti ili je to neko djelo izvan svrhe, po emu se i razlikuju dvije glavne djelatnosti, inidba i tvorba. Iz 'toga je konteksta takoer posve jasno da se pojam dobra gotovo izjednauje s pojmom svrhe, to je i razumljivo imaju li se u vidu ontoloki temelji Aristotelova miljenja. Ovdje su pak po srijedi pojmovi pomou ;kojih se odreuje tema praktine i poietike filozofije te najzad i same etike, jer ona je iz nad svega nauka dobru kao svrsi ljudskih ina ili djela. No etika ne pita samo bilo kakvu dobru, jer to na svoj nain pita i ekonomika kao nauka korisnim dobri ma za ljudske potrebe, niti samo usporeuje razliita do bra u nekom redoslijedu jer bi je to odvelo u lou bes konanost, nego se naprotiv odmah pita najviem dobru (1094 a 23: ) u ovome svijetu, emu sve tei i radi ega jest sve ostalo, za im ovjek najvie udi radi dobra samoga. Nema sumnje da je taj pojam u Aristotela stvoren svojevrsnim okretanjem perspektive Platonove ideje dobra ti onostranosti u ovostranost, s neba na Zemlju i u skladu s time bogat znaenjima. to je ono estito i pravo, valjano i plemenito, lijepo i prikladno i skladno, pa se stoga u etici dobro i lijepo najee javljaju kao sinonimi. Kad je tako openito odredio temu etike (makar se u ovom kontekstu vie spominje politika), Aristotel suXXIII

kladno perspektivi praktine filozofije upozoruje da neis kusni ljudi kao npr. mladii nisu prikladni sluai toga nauka (1095 a), jer im nedostaje ivotno iskustvo, i vie puta istie kako tu nije svrha znanje nego djelovanje (1095 a 5: ). Ukoliko se dakle us postavlja etiko znanje ono ne polazi od apstraktnih prin cipa nego od etikog iskustva djelovanja kao svoje pod loge, a zatim mu se vraa kako bi ga vodilo i sveudilj se potvrivalo u djelovanju, otkriva dakle poznatu nam ve strukturu hermeneutikoga kruga. 3. Najvie dobro kao svrha i cilj ovjejeg djelovanja zacijelo trai i pobliu odredbu, i Aristotel je nalazi na tragu javnoga mnijenja gdje se svi slau oko rijei, ali ne i oko njezina znaenja. Svi naime smatraju da je to blaenstvo (1095 a 19: , to dolazi od rijei i dobar ili blag duh), i to se esto pogreno na ziva sreom tj. onim to iznenada su-sree, dok se bla enstvo u pravu smislu, kako e se vidjeti, postie samo dugotrajnom vjebom i navadom: dobro ivjeti ili do bro djelovati cio ljudski vijek. Oko toga to je blaen stvo ljudi se razilaze, jer za jedne je to uitak, za druge bogatstvo, za tree ast, itd. Polazei od toga to se govori i uzimajui to u ob zir onoliko koliko treba Aristotel ne ostaje pri tome nego trai prikladnu filozofsku odredbu pojma blaenstva. Pri tom ne silazi od naela k stvari nego se uspinje k njemu uzimajui na znanje to je nama poznato i trai da onaj tko to kani razumjeti mora biti ne samo bistra glava nego i prikladno odgojena ponaanja (1095 b 5), jer tu je poelo injenica praktinog iskustva. Drugim rijeima, etiko znanje ili teorija ve pretpo stavlja etiku praksu, i tko sam nije dobar ovjek_i pri kladno se ne ponaa nikada nee moi nita razumjeti ni nauiti iz etike. Najprije on mora slobodno nakaniti da bude dobrim ovjekom, da bi djelatnim iskustvom bivao sve bolji. Lou ovjeku stoga etika ne moe znaiti ba nita do prazne igre rijeima, iz knjige se takoer ne moe naprosto nauiti da se bude dobrim, ali injenica da je netko lo ovjek nipoto nikome ne prijei da moe npr. dobro nauiti matematiku ili fiziku, jer teoretsko je znanje lieno svake obveznosti prema drugim ljudima. Naprotiv ,kognitivno i normativno na podruju etike sa injava jednu nedjeljivu cjelinu,i to se ispostavlja odmah odredbom same teme istraivanja. XXIV

4. Pojam blaenstva kao najvieg dobra i samosvrhe takoer se distancira od nekih naizgled bliskih pojmova kao JO je uitak ili naslada (1095 b 16: ), te se ovdje ne propovijeda nikakav hedonizam. Pored spome nutih shvaanja blaenstva kao uitka, bogatstva i asti kao niih spominju se zatim jo dva naina ivota koji e se kasnije ispostaviti kao najvii: politiki ( ) i misaoni ili promatraki ( ; 1095 b 19). Prije no to e dati svoju odredbu blaenstva, Ari stotel e se jednako tako distancirati od Platonove ideje dobra po sebi d za sebe negdje s onu stranu ovozemaljskog ivota, te naznaiti razliku u dobrima u razliitim djelat nostima kao to su npr. lijenitvo, voj skovodstvo itd. Ta ko je konano raien put za sklop nekoliko meusobno povezanih odredaba od kojih svaka istie po jedan od bit nih aspekata blaenstva: a) Kao praktino dobro blaenstvo je najvie dobro, jer se njega uvijek bira radi njega samoga, a nikada radi dru gog (1097 b). Ono je krajnja svrha. b) Blaenstvo je samodostatno (1097 b 7) i ono ivot ini poeljnim budui da mu nita ne nedostaje. c) Blaenstvo je zadaa ovjeka kao ovjeka (1097 b 25), a budui da je ovjek razumno bie, ono je djelatnost due prema razumu. d) Kao najvie ljudsko dobro blaenstvo je djelatnost due prema kreposti (1097 b). Kad je dakle bjelodano kakva sve znaenja moe imati dobro i pokazano da ideja dobra u supstancijalnom smi slu nije prikladna za etiku, preostaje da se dobro pojmi kao ovjeku dostina najvia svrha djelatnosti. Tako shva eno dobro kao energeia due zapravo je njezina postojana tenja prema svrsi, i na taj je nain taj pojam odreen relacionalno u skladu s opom strukturom ovjejeg bit ka i bitka uope kao kretanja od mogunosti prema zbilj nosti. Kao glavni pojam etike dobro se u daljnjem poi manju odreuje kao krepost (), to izvorno znai vrsnoa, vrlina, izvrsnost, hrabrost, krasota, ast, pleme nitost, jakost. Ona je zacijelo ljudska sposobnost, no Ari stotel je ipak naziva i neim boanskim (1099 b 11 sq.)! Kakva je to zapravo sposobnost uzeta poblie, ako nije samo neka sluajna i pomjenljiva kob nego djelatnost, ini se postojanija i od znanstvene spoznaje, i traje cijela XXV

ivota uz prikladnu dastatnost vanjskih dobara ili nepotrebitost? Dosad je njoj bila rije samo u glavnim crtama. 5. Ako je blaenstvo djelatnost due prema 'kreposti, a sama je dua sastavljena od razumskoga i nerazumskog dijela, u tom nerazumskom dijelu uz hranidbeno-raslinski opet ima jedan dio koji se dodue opire razumu i bori protiv njega, ali na neki nain i sudjeluje u njemu. To je onaj udni dio due ili nagon koji je najdjelotvorniji u snu (1102 b 5), a na javi potie ovjeka na djelatnost tkao poriv i u kreposna je ovjeka podreen razumu da ga ovaj obuzdava i vodi. Dananjim jezikom reeno to je ono to zovemo voljom, a bez njezina poticaja kao pokretne snage nema djelatnosti! Shodno toj dvostrukoj naravi due i kreposti se dijele te imogu biti razumske i udoredne (1103 a 5: . . . 9), pa su tako npr. mudrost razboritost ra zumske (ninske) krepostima plemenitost i umjerenost udo redne. Na taj se nain tako zamiljenim pojmom kreposti osigurava i uva jedinstvo due kao volje i razuma, inte gritet osobe i nerazdvojnost etike i znanosti, to se u no vome vijeiku postepeno gubilo sve do romantikog protivnitva due i duha (L. Klages) i zakanjelog spaava nja izgubljene savjesti znanstvenika u naim danima . . . Pitanje je sada: kako se te kreposti mogu stei kao stanja, jer se nitko ne raa krepostan ni poroan nego to tek postaje djelatnim ivotom. Dok se razumske kreposti stjeu i dobivaju poukom za to treba iskustva i vreme na, udoredne se kreposti stjeu navikom ili obiajem u prilog emu Aristotel navodi i etimologiju rijei ^ udoree io se razvila iz rijei obiaj, navada (1103 a 17), pa se tako vjebanjem stekla navada a narav ili ud ovjeka dobila svoj red, to i mi izraavamo naim rijeima: udoree, udorednost, djelorednost. Uitelj udorednosti nije prema tome naprosto vlastita ud nego udoredni poredak ljudske zajednice, obiaji su i navade postali pravila ponaanja, ili modernije reeno, to su norme djelovanja. Kreposti se dakle ponajprije ne stjeu roenjem niti se ue poput teoretskoga znanja, jer kako to Aristotel opetuje etika se ne prouava da bi se naprosto znalo to je krepost, nego zato da bismo postali dobri (1103 b 2). No kako i na koji nain to poblie postii, lima li moda neko naelo kreposti? XXVI

U duhu tradicije grkoga naina ivota i starih oa koje se valja ugledati Aristotel smatra da bi to mogla biti sre dina kao jednakost izmeu suvika i manjka, jer sve ono to je prikladno i skladno te razmjerno u naravi, to je li jepo i dobno u ljudskom ivotu. U svemu se naime oituje sumjernost ili simetrija od likova biljaka i ivotinja do razmjera oblika ljudskoga tijela i proporcija umjetnina u djelima kiparstva i graditeljstva. No kad je rije i nidbi kao ljudskoj djelatnosti, onda to nee moi biti na prosto matematiki razmjer kao to je to sluaj npr. s aritmetikom proporcijom ili sredinom same stvari (1106 a 36), nego e se tu morati uzeti u obzir i nas same te zadovoljiti uvjet da to bude sredina prema nama ili za nas, po mjeri ovjeka ! 6. Na temelju svega toga ini se da su napokon steeni elementi za glavnu odredbu etike ili udoredne kreposti ilo nosi dinamiku meuljudskih odnosa: Dakle, krepost je stanje s izbornom ( ) zapravo srednost u odnosu prema nama ( ), a odreena naelom, naime onim kojim bi je odredio razborit ovjek. Ona je srednost izmeu obaju poroka ( ), onoga prema suviku i onoga prema manjku . . . Otuda, prema bivstvu () te odredbi koja govori to je ona u biti ( fjv ), krepost je srednost (), ali prema najboljem i pravednom, ona je krajnost (; 1106 b 36 1107 a 8). To je moda najznaajnija odredba Nikomahove etike, jer se u njoj plastino poput reljefa nalazi zgusnuta cijela Aristotelova etika nauka. Pokuajmo ovdje svratiti nau pozornost samo na naj vanije momente te uvene odredbe kreposti: a) Krepost je izborno stanje znai da bez izbora koji je prema samom pojmu slobodan, nema udorednosti. Ona je svagda ponajprije alternativna mogunost da u ljudskim stvarima neto bude ili ne bude, moe se iza brati jedno ali isto tako i drugo, jer mogunost bez alter native i nije nikakva mogunost nego lienost mogunosti. b) Krepost je srednost za nas ili prema nama znai da je ona uvijek prikladna konkretnoj situaciji djelovanja i karakteristina za svakog pojedinca, jer na podruju praktinoga istina je pojedinanost. c) Krepost je srednost izmeu obaju poroka, manjka i suvika, kao skladnost i potpunost analogno opoj simeXXVII

trlji u prirodi i umjetnosti znai pravu mjeru, neto emu se nita ne moe dodati ni oduzeti a da se ono ne ugrozi u svom bitku. d) Krepost je prema bivstvu i biti, dakle u ontolokom pogledu, srednost, ali u etikom smislu vrhunac ili kraj nost dobrote i pravednosti. Pri pobliem razmatranju meutim ispostavlja se da se taj model ne moe primijeniti na svaku djelatnost i sta nje, jer su neka od njih ve po svom pojmu - poroci i nevaljaltine kao npr. kraa i umorstvo, ali to zacijelo ne moe staviti u pitanje opravdanost temeljnog modela i pojma udoredne kreposti. To meu ostalim pokazuje i provizoran katalog najpoznatijih kreposti te odgovara juih poroka u sedmom poglavlju druge knjige gdje se kao prva navodi hrabrost () kao srednost izmeu stra ha i drskosti, zatim spominje umjerenost ) kao srednost izmeu krtosti i rasipnosti, dakle dvije kardinalne platqnske kreposti. Tome slijede darelji vost, velikodunost, blagoudnost, prijateljstvo itd., ali zaudo izostaje pravednost kojoj je kasnije posveena ci jela peta knjiga. razumskim se krepostima raspravlja u estoj knjizi, dok su ostale posveene analizama poje dinih udorednih kreposti, navlastito raznim oblicima prijateljstva. Filozofskoj otrini, minucioznosti opisa i ana litikoj suptilnosti trezvene Aristotelove rasprave teko se nalazi premca ti cijeloj filozofskoj literaturi, pa zato i nije udo da su se tim stranicama vjekovima nadahnji vala pokoljenja evropskih duhova od Cicerona do Goethea. 7. Navedena glavna odredba kreposti na prvom mjestu 16 istie da je krepost nakana ili izbor , a budui sve djelat nosti mogu biti voljne i protuvoljne, izbor je neto voljno to se tie stvari u naoj moi (1112 a 30), a to su dobre i loe stvari. Kao to do tih stvari ne moemo doi napro sto znanjem niti ih poluiti pukom udnjom, tako je za pravi izbor karakteristian moment promiljaju () ne svrhama nego sredstvima za postizanje tih svrha Usp. tome poblie znaajna razmatranja Helmuta Kuhna: Der Begriff der Proliairesis in der Nikomachischen Ethik u spomenici Die Gegenwart der Griechen im neueren Denken; Festschrift fr H. G. Gadamer zum 60. Geburtstag, Tbingen 1960, S.123141.
16

(1112 b 13), jer kao to ni lijenik ne promilja tome da li e lijeiti nego kako e i ime lijeiti da bi postigao dobru svrhu zdravlje, tako ni ovjek kada djeluje. Oda tle je jednom za svagda apsolutno jasno da dobro kao svrha promiljajem bira ne bilo kakva nego samo svrsi shodna tj. dobra sredstva, svrha kao cilj odluuje sred stvima i oni se nipoto nikada ne mogu odvajati, a upravo je to u novovjekovnu shvaanju palo u zaborav, kako to egzemplarno pokazuje npr. Machiavelli 17 . No premda su promiljaj i izbor meusobno veoma bliski, promiljaj ipak prethodi izboru ili odluci, i im je neto promiljeno odmah je ve izabrano i slijedi kao i nidba. Tako je izbor poelo inidbe kao promiljena ud nja koja ve raspolae sredstvima za postizanje svrhe. Dragocjena Aristotelova razmatranja izboru i promi ljaju kao komplementarnim momentima tj. jedinstvu cilja i sredstava prisutnom u onome to bismo mi danas na zvali voljnom odlukom, uvode nas u sredinje zbivanje udorednosti kao slobode. Pokazuje se da je sloboda odgo vorna inidba u izboru ili izabrani in, d zapravo je isto kaemo 11 sloboda je izbor ili izbor je sloboda, jer pod prisilom nema udorodne slobode, ni izbora ni odgovor nosti. Sve to ovjek uini protuvoljno tj. ne prema vlas titu nego tuom izboru, tuoj a ne svojoj volji, niim ga ne obvezuje i gubitak slobode ukida sam bitak udorednosti. Vlastita nakana ili odluka pojedinca ostaje posljed nja instancija udoredne slobode, a promiljaj, ili mo dernim rijeima, savjest, nezamjenjiva. Stoga pojedinac samo slobodnom odlukom moe prenijeti svoju volju na drugoga ili zajednicu, i opet je, ako tako odlui, oduzeti. U protivnom nestaje svako vrsto tlo etike i politike, i ovjek prestaje biti osoba i postaje stvar, a ini se kao da novovjekovno iskustvo to obilno i potvruje . . . Rascjep izmeu svrhe i sredstava tu je potpun, ime eti ka i politika spada na tehniku lukava vladanja, emu svje doe i slijedei zapanjujui reci: I napokon, u djelima svih ljudi, a navlastito vladara, kod kojih nema priziva ni suda, gleda se na svrhu. Neka dakle vladar pazi na to da pobjeuje i da odri dravu; sredstva e se uvijek smatrati kao asna i svatko e ih hvaliti, jer svjetina se zanosi prividom i uspje hom same stvari; a na svijetu nema doli svjetine. . . Usp. Niccolo Machiavelli, II Principe, 1513; prijevod Iva Frangea, Vladar, Zagreb 1952, str. 75, podcrtao D.P. XXIX
17

XXVIII

Samo je po .sebi razumljivo da (takav pojam udoredne slobode -u Aristotela upravo kao izbor ima svoj filozofski prius i posterius, te nije dokraja razumljiv bez ontolo kog pojma slobode na jednoj, i pojma politike slobode na drugoj strani. U Metafizici tako itamo: . .. Slobodnim . . . nazivamo ovjeka koji ivi radi sama sebe, a ne radi drugoga (982 b 26: ). Ukoliko je dakle ovjek samosvrha i podvrgnut je .samo svom vlastitom vodstvu, slua samo sebe, on je u onto lokom smislu slobodan, i zato udoredna sloboda ina tom temelju gradi svoju .mogunost izbora. Na drugoj pak strani i politika je sloboda .tako za miljena da tek ona dokraja i u potpunosti ozbiljuje u dorednu slobodu: Slobodi pak kao prvo pripada da se naizmjence vlada i biva vladan (Pol. VI, 2. 1317 b 1: . . . & ). Jer dobar se i krepostan ovjek kao graanin jednako vlada kad je sam na vlasti i kad stoji pod njom zato to je u oba sluaja kao ovjek i kao graanin slobodan! Tome se kao istini politike zacijelo ni danas nita ne moe dodati, uz jednu bitnu napomenu: grki je ovjek kao graanin polisa potpuno bio slobodan, ali je ta slo boda imala i svoje nalije u tome to je bila omeena gra nicom grkoga svijeta, naime bila je sazdana na ropstvu, jer za robove i barbare nema polisa ni slobode, pa prema tome ni ovjetva ni graanstva. Aristotelovo opravdanje ropstva u Politici zacijelo je i granica principa slobode u njegovu .miljenju i protuslovi samom tom principu, jer kako je ve i Hegel primijetio, princip slobode za svoje ostvarenje bezuvjetno trai openitost, a provedba toga principa u svijetu ostat e povijesna zadaa slijedee epohe 1 8 . Vorlesungen ber die Philosophie der Geschichte; Theorie-Werkausgabe Band 12, Frankfurt/Main 1978, S.31; Filozofija povijesti; prijevod V. Sonncnfelda Zagreb 1951, str. 3435: Tek je u Grcima sinula svijest slobodi, a zato su i bili slobodni, ali su oni kao i Rimljani, znali samo da su neki slo bodni, ne ovjek kao takav. To nisu znali ak ni Platon ni Aristotel. Zato su Grci imali ne samo robova, uz to im je bio vezan ivot i bit njihove lijepe slobode, nego i sama nji hova sloboda bila je dijelom samo sluajan, prolazan i ograni en cvijet, a dijelom ujedno tvrdo ropstvo onoga ovjeno ga, humanog.
18

8. Veliku pozornosti posvetio je Aristotel i razmatranju pravednosti(),to je takoer neto vieznano, ali se pomnom filozofskom analizom ipak dade ralaniti i pojmovno poblie odrediti, pa e se pokazati da je ona neto najvie .meu krepostima. Kao najznaajnija kla sina krepost ona je u opem smislu kao pravednost na prosto savrena krepost, jer okuplja sve ostale (1129 b 30). Pravednost u posebnom smislu javlja se na dva naina: kao pravednost u razdiobama npr. asti, i kao pravednost koja ispravlja i izjednauje npr. u nagodbi (1130 b 30 sq). Prva se zove diobena pravednost ( , iustitia distributiva) i ona se dri naela razdiobe prema zasluzi, dok se druga zove izjeduaujua pravednost ( , iustitia commutativa ili correotiva) nastupajui u ugovorima i izjednaujui strane ugovornice u pravima to odatle proistjeu. U skladu s poznatom gr kom sklonou za matematiko kao uzor simetrije, pomo u matematikog obrasca razjanjava se i specifinost obje vrste pravednosti. Ako je naime pravednost openito raz mjer, diobena se pravednost pokazuje kao geometrijska sredina, dok se izjednaujua razumije kao aritmetika, dakle obje kao razliiti razmjeri. Pita li se danas razlikujemo li i mi takve dvije vrste pravednosti, odgovor e biti potvrdan, iako su izvorni ter mini zaboravljeni. Zar se i u nae doba ne istie krilatica: Svakome prema zasluzi, premda veina ljudi pravednost uope u prvi mah razumije u drugom obliku, naime kao jednakost. No istinska se pravednost uope poluuje sa mo tako da jedan oblik dopunjuje drugi, te diobena pra vednost svakome osigurava toliko koliko zasluuje, a ni poto jednako koliko i ostalima, dakle nekome vie a druZanimljivo je kako Friedrich Engels nastavljajui tu Hegelovu misao sudi nunosti ropstva kao podloge razvitka grke i evropske povijesti, pa i kasnijeg napretka: Tek je ropstvo omoguilo diobu rada izmeu ratarstva i industrije u veem razmjeru, a time i cvat staroga svijeta, helenstva. Bez ropstva ne bi bilo grke drave, grke umjetnosti i zna nosti; bez ropstva ne bi bilo rimskoga carstva. A bez helen stva i rimskoga carstva kao temelja ni moderne Evrope. Ne treba nikad zaboraviti da cio na ekonomski, politiki i in telektualni razvitak ima za pretpostavku stanje u kojemu je ropstvo bilo jednako nuno kao i ope priznato. U tom smi slu imamo pravo rei: bez antiknoga ropstva ne bi bilo ni modernog socijalizma:! Usp. Anti-Dhring, Zagreb 1945, str. 187. XXXI

XXX

game manje. U protivnom, to bi inae imala da znai da nanja parola: Svakome prema radu? ako ne sva kome razliito u razmjeru s njegovim zalaganjem. Druga pak vrsta pravednosti svagda jednako tretira sve pojedince pred zakonom, i ukoliko se ona primjenjuje na sudu, sudac je prepolovitelj (1132 a 31: ), jer svakoj strani daje jednako. Jednakost pred pravom samo je pak ishodite za postizanje prve vrste pravednosti, nai me diobene, jer jednakost prua prigodu ili ansu svakome da svojim djelovanjem stekne i zasluge koje e ga odli kovati i davati mu neku prednost pred ostalima, vrsnou kojom se on razlikuje od ostalih, pa prema tome zasluuje i razliit a ne jednak postupak. emu bi se inae pojedinci javno isticali, slavili te primali odlikovanja i nagrade za svoje posebne zasluge?! Nadalje, ako je uzajamnost ono to je pravedno, onda je pravda tj. zakonska ili sudbena pravednost zadovoljena: svakom inu slijedi i uzvraaj prema razmjeru i tako uspostavlja jednakost. Ako dakle netko neto poini, toliko mora i pretrpjeti, jer tako se vri pravda, i to je pravi izvor svakog kaznenog prava to ga izrie sudbeni pravo rijek: prestupnik zasluuje kaznu! Izjednaujua je pak pravednost kao kvantitativna ta koer izvorom svake ekonomike, izvorom diobe rada me u graanima u dravi i uvjet da npr. graditelj i postolar mogu razmjenjivati plodove svoje tvorbe (rada), dakle temelj uzajamnosti razmjene nunih dobara meu poje dincima, radi ega se oni postepeno meusobno i udru uju u zajednice u kojima obavljaju razliite a ne iste po slove, te svatko prema svojim sposobnostima ini svoje, naime ono za to je sposoban i najbolje odgovara njegovoj prirodi. Da bi najzad moglo doi do takve ope razmjene dobara za podmirenje nunih potreba pronalo se sredstvo koje sve izjednauje i zbog toga je uveden novac (1133 a 20). Kao neka sredina novac omoguuje da se razliiti uinci izjednauju i bivaju sumjerljivi kao npr. nekoliko kreveta i kua, jer nema nikakve razlike da li se pet kreveta raz mjenjuje za kuu ili pak novac vrijedan pet kreveta (1133 19 b 28 sq) . Kulturna uloga razmjene i ekonomike uope
19 Kao veliki tovatelj Aristotela Marx rijetko proputa oda ti priznanje njegovu geniju, pa i na ovom mjestu, naime zato

Aristotelu je dakle dobro poznata, jer bez sumjerljivosti ne bi moglo ni biti zajednitva ni polisa, a kako se ti po slovi obavljaju s obzirom na udoredno dobro, ast i ljud sko dostojanstvo, tome vodi brigu etika. Kvantitativna jednakost stvari u razmjeni i ljudi u ekonomici dakako ne moe nikada ukinuti njihovu kvalitativnu razliitost, oba se oblika pravednosti meusobno dopunjuju, a etika se ne moe svesti na ekonomiku. 9. Iz dosadanjih se izvoenja jasno moe zakljuiti da se pravednost sastoji u inidbi, tovie da se pravednost uope ponajprije ozbiljuje u politikoj ili graanskoj pra vednosti meu slobodnim graanima u polisu, jer gdje nema slobodnih pojedinaca ondje ne moe biti ni slobodne zajednice (dakako uz ve spomenutu povijesnu ogranie nost grkog naela politike). Meutim ni ta politika pravednost nije posve jedno stavna, jer se i ona pojavljuje na dva naina, naime kao prirodna () i kao zakonska (; 1134 b 18 sq), kao to se jo i danas razlikuje prirodno, i zakonsko ili pozitivno pravo. Ustanovivi tu razliku grki su sofisti oboje meusobno otro suprotstavljali, te i Aristotel pri hvaa to razlikovanje ali nipoto kao apsolutno. Razumije se po sebi da je ono to je po prirodnom pravu jae i trajnije nego ono to je naprosto stvar konvencije ih do govora, kao to je to sluaj s pojedinim zakonskim propi sima koji se od vremena do vremena mijenjaju npr. carinski ili prometni propisi u skladu s dnevnim potre bama zakonodavnog reguliranja ljudskih postupaka ili inidaba, te opim politikim ili ustavnim poretkom. No ni prirodno pravo nije apsolutno, vjeno i nepromjenljivo za sva vremena i sve narode: sve je to promjenljivo, pa ipak je neto po prirodi, a neto nije po prirodi (1134 b 30). U emu je onda prava razlika prirodnog i zakon skog prava? ini se u tome to prvo slijedi iz same prirode stvari, dok drugo tek zakonski regulira samu stvar i mijenja svoja pravila prema potrebi i koristi. Npr. po prirodi stvari nepravedno je krasiti i nekoga umoriti, i nema toga zakonodavstva na svijetu koje bi ikada propisalo obratno, naime da je pravedno krasti i nekoga umoriti. to je otkrio odnos jednakosti u izrazu robnih vrijednosti. Kapital I, preveo M. Pijade, Zagreb 1947, str. 25.
I I I NIKOMAHOVA ETIKA

XXXII

XXXIII

Pozitivno zakonodavstvo u raznim dravama i razliitim razdobljima veoma raznovrsno regulira takve nepravedne ine, prijestupe ili zloine, blago i otro, od kanjavanja krae odsijecanjem desne ruke do dananjeg ukidanja smrtne kazne u mnogim dravama. No da sudac pravedno sudi i presudi potrebno je dvoje. Ponajprije to je sposobnost da ope pravilo ili zakon primjereno primijeni na pojedinaan sluaj; i drugo, da pri tom bude nepristran, jer nepristranost {) je, ini se, ona krepost koja kao spona posreduje izmeu prirode same stvari i pozitivnog zakona, dakle izmeu prirodnoga i zakonskog prava (1137 a 31 sq). Pri svemu tome zacijelo ne treba nikad zaboraviti da u Aristotela ono to je pra vo najveim dijelom uope nije kodificirano, ali se ipak sigurno znade to je to, jer se ono ravna prema obiajima i navikama polisa, bez obzira je li rije pravednoj raz mjeni i posudbi bez lihve, nasljeivanju obiteljskog imet ka, obvezama djece i roditelja, pokopu i posmrtnoj po asti mrtvima, itd. Sukob staroga prirodnog prava i novoga zakonskog ni u kom sluaju nije samo predmet jurisprudenoije nego, kao to vidimo, i Aristotelova tema etike, i tome se jo i danas vode znaajne filozofske diskusije 20 . No za razliku od Aristotelova poimanja prirodnog prava to je takoer podlono promjeni, novovjekovna prirodopravna tradicija ga za svoje potrebe smjeta u neki transcendentni prostor gdje ga toboe ni sam Bog ne moe promijeniti 2 1 . U povijesti grkoga svijeta pak, kojemu raspravlja Aristotel, dolo je do takva konflikta staroga i novoga u dorea koji prua i okvir za tragediju gdje sudbina nje zine junake neminovno odvodi u smrt. Kao primjeri naj ee se navode Eshilove Eumenide, Sofoklova Antigona U tom je pogledu znaajan pokuaj Lea Straussa, Natural Right and History, Chicago 1953, i prijevod Prirodno pravo i istorija, Sarajevo 1971, te iva diskusija to ju je on izazvao; tome usp. Gadamer, Istina i metoda, str. 352354, 554556; zatim: Ritter, op. cit. S.133183. 21 Usp. Hugo Grotius, Ne iure belli et pacis, (1625), paragraf 10, 5. Slino i Spinoza. Da je potreba za prirodnim pravom u meunarodnim odnosima i danas veoma iva pokazuje i primjer Ujedinjenih naroda i njihova Opa deklaracija pra vima ovjeka donesena zakljukom Generalne skuptine 1948. XXXIV
20

itd., dok je kominu stranu sukoba prikazao nenadmaivi Anistofan. Da zakljuimo tu znaajnu diskusiju poloaju i zna enju prirodnoga prava, zadrimo na umu da ono za Ari stotela u prvom redu ima kritiku funkciju naspram sva koga zakonodavstva i pravnog pozitivizma. 10. Napokon, jo neto krepostima uope, i napose razumskim krepostima, jer njihovu rasporedu i redo slijedu zavisi i najbolji nain ivota, posljednja svrha etike. Prema poznatoj ve razdiobi due na razumnu i nerazumnu, izbor ili razumna udnja je pokretni uzrok djelatnosti, i nema dobre inidbe bez spoja miljenja i znaaja (1139 a 32 sq.). Imajui na svakom koraku u vi du jedinstvo teorije i prakse, Aristotel smatra da ukupno ima pet naina kojima dua postie istinu . . . : umijee, znanost, razboritost, mudrost, umnost (1139 b 16), i to su zapravo te razumske kreposti. Budui da nam je u oentu ve od ranije poznato to su umijee i znanost, po trebno je da ukratko upoznamo ostale tri razboritost, umnost i mudrost, kako bismo ispravno shvatih njihovu posebnu ulogu u spajanju miljenja i djelovanja. Razboritost je etiki spoznajni organ, mo promiljanja stvari probitanih za dobar ivot, inidbena sposobnost prema razumu u pogledu dobrih i loih stvari, ona je za pravo sama dobra inidba (1140 b 6: ). Um () je sposobnost spoznaje poela iz kojih zna nost zakljuivanjem sve izvodi, jer ona svoja najvia po ela ne posjeduje sama nego ih dobiva od vie, umske spo znaje, a ova ta poela neposredno uvia (1141 a 8). Mudrost () je najzad ona najvia spoznaja to nadmauje i umnost jer u sebi sjedinjuje umijee i znanost (1141 a 7 sq.), a kao najpotpunija takoer umnost i zna nost, naime mo izvoenja i prva poela ujedno, omogu uje njihov spoj, i zato se tie najuzvienijih stvari. Razboritost i mudrost na taj su nain dva naina i stup nja spoznaje koji se meusobno znatno razlikuju. Budui da se razboritost tie ljudskih stvari a umnost najuzvi enijih, netko tko je razborit ne mora biti i mudrac, kao i obratno, te zato Tala i Anaksagoru moemo nazvati mu drima, ali ne i razboritima (1141 b 5), jer oni nisu marili za ljudska nego samo za najuzvienija dobra i mnogo boanskije stvari no to je ovjek. Naprotiv se razboritost moe shvatiti kao neto poput ravnitva, premda im bit nije ista. Jer i dravnitvo se III* XXXV

brine oko opih i zajednikih stvari, kao to se razboritost skrbi oko pojedinanih, bavi se naime ovjekom samim i pojedincem (1141 b 30), ali za jedno kao i drugo po trebno je iskustvo to obino nedostaje mladim ljudima. Razboritost je takoer kadra povezati udoredne i razum ske kreposti u djelovanju ovjeka, sjediniti njegov udo redni i umski bitak u jedinstvenu cjelinu. Ili drugim rije ima: samo pamet t j . razboritost dobra ovjeka moe uiniti i mudrim. Dakako da je za to potrebna i stanovita domiljatost kao dio razboritosti, to nije puko lukavstvo. Jer praktini silogizam polazi od dobra kao svrhe, a to je poelo razumljivo samo onome tko ve jest dobar, a nevaljalost izopauje inidbena poela i udoredno rasu ivanje te lo ovjek ne moe stoga ni biti razborit (1144 a 3135). 11. Zavrna deseta knjiga ponovo nas vraa razmatra nju blaenstva kao najviega dobra, ali sada obogaena rezultatima diskusije stoernih krepositi od kojih se i sa stoji udoredni ivot. Utoliko je istraivanje spremnije da odredi najzad koji je nain ivota najbolji, pa prema tome i to ini vrhunac blaenstva. U skladu s dosadanjim iz voenjima bjelodano je da se razboritost i mudrost ne mogu izjednaiti, pa odatle zacijelo slijedi da se djelatan i misaon ivot teko mogu sjediniti u jednome ovjeku. Za veliku veinu ljudi djelatan opstanak u zajednici, po litiki ivot, ostaje najbolji nain ivota, naime da budu dobri ljudi i graani. Za jednu malu nekolicinu pak mogue se uzdii jo i vie, i za njih e najvii oblik djelatnosti biti mudrost, pa e prema tome misaoni ili promatraki ivot za njih biti i vrhunac blaenstva, potpuno u skladu s mudrou kao najviom krepou to izrasta iz najboljeg dijela nae due. Nevienim zanosom Aristotel ocrtava najvie ljudsko dobro kao mjesto susreta ovjeka s boanstvom; kao ov jek on ostaje ovjek, ali makar i na tren biva slian i blizak boanskome bitku, jer ona djelatnost koja dovodi do toga susreta sa savrenim blaenstvom i sama mora biti najboanskija: misaono promatranje (1177 a 18: i). Nabrajajui razloge zato mudrost kao misaono proma tranje smatra najviim dostignuem ovjeka, Aristotel istie (1177 a 18 sq): a) Theoria misli ono najvie kao temu i zato je naj via djelatnost; XXXVI

b) Theoria je najneprekidnija djelatnost, jer misaono se promatrati moe vie nego ma to drugo initi; c) kao ljubav prema mudrosti () ona blaen stvu prua najvei uitak; d) Theoria je najvie samodostatna; e) Theoria je djelatnost koja se vri poradi nje same; f) Theoria je blaenstvo u istoj dokolici, dok dravnitvo i ratnitvo to nisu. Ako je dakle mogu takav misaoni ivot ,bios theoretikos kos, onda je on izvrsniji od same ovjekove naravi; jer on nee tako ivjeti ukoliko je ovjek, nego ukoliko je u njemu prisutno togod boansko . . . (1077 b 26 sq.). I ako je um neto boansko u usporedbi s ovjekom, onda je i ivot u skladu s njim boanski u usporedbi s ovje kovim ivotom, i tako se pribliivi boanstvu ovjek biva d sam besmrtan! U Metafizici bismo mogli nai niz paralelnih imjesta, ali dosta je da ovdje navedemo makar jedno: Promatranje je dakle najradosnije i najbolje {Met. 1072 b 24: ), i posve razumljivo, ono potjee iz dvanaeste knjige koja raspravlja boanskom bitku. No nije nas Aristotel, taj nesmiljeni kritiar Platona, zaobilaznim putem, dodue nadahnuto, opet doveo natrag platonizmu?! Tako ga je uglavnom shvatio Plotin i pri hvatio Proklo, ali naem vremenu, ini nam se, Aristotel ipak govori na drugi nain, naime kao mislilac ovoga svi jeta kojemu je polo za rukom da pomiri vrijeme i vje nost. Ako je dakle theoria kao postojana djelatnost svojstvena samo bogovima, a ljudima tek na as uspijeva da u njoj sudjeluju (1178 b 25) upravo zato to je tako uzviena i teko dostupna, bios theoretikos nee moi ovjeku u njegovu prolaznom bitku vei dio opstanka nadomjestiti bios politikos, etiko i politiko djelovanje. Tome se po svoj prilici ima pripisati i okolnost to Aristotel u zavr nim poglavljima Nikomahove etike opet govori dravnitvu, ali bi bilo posve promaeno odatle zakljuiti da je tu posrijedi neki neprevladani dualizam teorije i prak se. Oboje tako ostaje otvoreno polje razliitih putova ko jima ovjek ostvaruje svoju ovjenost. 12. Na kraju, nekoliko rijei recepciji Aristotela u povijesti evropske etike, od primjera produktivnog utje caja do potpuna nerazumijevanja. XXXVII

a) Na prvom mjestu valja spomenuti golem utjecaj to ga je Aristotel izvrio ne samo na kransku metafiziku nego i etiku srednjega vijeka, to je vidljivo ve iz same razdiobe kreposti u Tome Akvinskoga na teoloke i kar dinalne. Na mjesto Aristotelovih dianoetikih kreposti sada stupaju kranske: fides, spes i Caritas, dok kardi nalne obuhvaaju nama poznate klasine kreposti: prudentia, iustitia, fortitudo i temperantia22. b) Stanovit oblik nerazumijevanja Aristotelove etike ve zan je za ime Immanuela Kanta i njegovu Kritiku prak tinog uma to se otro obara ha eudemomzam epikurovaca d stoika te kulminira u antinomiji praktinoga uma, sukobu izmeu kreposti i blaenstva, to on pokuava nadmaiti svojim rigorizmom dunosti. No princip bla enstva kako ga shvaa Kant: Ljubi samoga sebe iznad" svega, ali boga i svoga blinjega radi sebe samoga 23 , prava je karikatura i ne nalazi se ni u epikurovaca i stoika, a kamoli Aristotela. Jer eudaimonia izvorno znai isto to i eupraxia, naime uspio ivot, dobar in, i nema nikakve veze s nekim osobnim probitkom. c) Jo vei stupanj nerazumijevanja Aristotela prisutan je u aksiologiji ili filozofiji vrijednosti (vrednota) od Hermanna Lotzea koji je zapoeo taj smjer u prolome sto ljeu do Etike Nicolaia Hartmanna. Ponajprije on krat kim postupkom eudemonizam zajedno s utilitarizmom smjeta meu stramputice ili krive putove etike govorei dodue, po uzoru na Kanta, epikurovcima i stoicima. Nerazumijovanje zapoinje kad on pie posebnu raspravu vrijednosnoj dimenziji Nikomahove etike, a najvei nesporazum lei u samom temelju te vrijednosne etike, naime u pojmu vrijednosti za koje se tvrdi da su Plato nove ideje24, da vrijednosti pripadaju carstvu idealnoga bitka kao zaseban kosmos noetos. I to bi kao imalo biti neka poast Aristotelu?! Slino Schelerovu pokuaju vrijednosne etike, i Hartmannova etika esto donosi vie otroumnih analiza feno S. th. 12 i 22. Kritika praktinog uma, prev. V. Sonnenfcld, Zagreb 1956 str. 97. 24 Nicolai Hartmann, Ethik, Berlin 21935, S.108. Usp. i nau kritiku toga pseudoplatonizma: Realni svijet, Temelji onto logije Nicolaia Hartmanna, Beograd 1960, str. 90.
23

mena, ali je njezin temelj ontoloki i etiki u biti proma en. Naime bijeg aksiologije od pozitivistiki shvaene zbiljnosti kao iste faktinosti u neko vrijednosno carstvo idealnoga bitka i njezino spaavanje etikih norma kao ugroenih hirovitou subjektivna raspoloenja, samo je uzviena opsjena i negativno potvrivanje pozitivistike puke faktinosti liene svakog ontolokog temelja milje nja i djelovanja. toj je opsjeni ve Nietzsche rekao to je trebalo, ali se i ona takoer vraa kao potvrda nihi lizma. d) Najvei stupanj (nerazumijevanja Aristotelove etike i etike uope predlei u tzv. meta-etici pozitivistike i ana litike provenijencije to je slijedei shvaanja spoznaji Carnapa i Ayera danas zastupaju npr. R. M. Hare i C. L. Stevenson. U duhu pozitivistike teze da stavovi norma tivne etike nemaju teoretski smisao jer nisu znanstveni stavovi, smjera se na to da se logiki razjasne rijei kao to su dobro, pravedno, duno, pravednost, izjednaujua pravednost itd., kako bi se tobonjim i enjem jezika od svakojakih vieznano9ti i nesporazuma logiki ispravno govorilo, ali ne etici nego rijeima i stavovima kojima se ona slui! Stevenson pri tom ide tako daleko da se ak poziva i na samu Nikomahovu etiku25] Nema potrebe posebno dokazivati kako tu vie nemamo posla ni s kakvom etikom nego s pozitivistikom semanti kom, kako sebe uostalom razumije i sama meta-etika. Ostavljajui zasad ovdje po strani Hegelovu recepciju Aristotela, ini se da i ovih nekoliko primjera djelovanja Nikomahove etike rjeito svjedoi nekim mogunostima njezina razumijevanja i nerazumijevanja, i ni izdaleka ne iscrpljuje tu temu. Ako je, naposlijetku, istina da Minervina sova poinje svoj let tek u suton, kako veli Hegel, onda se to zaoijelo lijepo potvruje i na primjeru Aristotelova miljenja i djela. I ono je nastalo na zalazu jedne velike epohe, u propasti polisa, raspada grkoga svijeta, zamiranja tradi cije i autoriteta starih, kao neizbrisiv spomenik jedne uni verzalne etike krize. Ali svaka kriza u povijesti ne mora C. L. Stevenson, Ethics and Language, New Haven, 1960, p. 220221. XXXIX
25

XXXVIII

ostaviti i velika svjedoanstva, pridonijela da je Nikomahova razdobljima jednako kao i u potvrivala svoju teoretsku i

pa moda je i ta okolnost etika u kasnijim kriznim pokuajima obnove uvijek praktinu aktualnost. Danilo Pejovi

NIKOMAHOVA ETIKA

I.
I. 2 3 Svako umijee i svako istraivanje, te slino djelovanje i pothvat, tee, ini se, nekom dobru, Stoga je lijepo reeno da je dobro ono emu sve tei. (Postoji, meutim, razlika u svrhama: jedne su djelatnosti, druge djela od njih razliita. Gdje postoje svrhe pored samih djelatnosti, u tima su ve po naravi djela bolja od djelatnosti). Budui postoje mnoga djelovanja, umijea i znanosti, mnoge su i svrhe: lijenitvu svrha je zdravlje, brodogradnji plovilo, vojskovodstvu 1 pobjeda, go spodarstvu bogatstvo. Ondje gdje se takvi postupci podreuju jednoj sposobnosti kao izrad ba uzda i ostale konjske opreme konjanitvu, a ona i sve ostale vojnike slube vojskovodstvu, na taj nain i ostale jedne drugima kod svih njih treba svrhe nadreenih postupaka pretpostaviti onim podreenim, jer se ovi obavljaju radi onih. I nita ne mijenja stvar da li su same dje latnosti svrhe dotinih ina ili togod drugo po red njih, kao u ve spomenutih znanosti. Ako, dakle, postoji nekakva svrha naih djela koju elimo zbog nje same, i sve ostalo radi nje, i ne izabiremo sve zbog ega drugoga (jer to bi vodilo u beskonanost, tako te bi udnja bila is prazna i zaludna), jasno je da ona mora biti dobro, i to ono najvie. Zar znanje tome nee imati goleme vanosti po ivot, i poput strijelaca Izvorno , vojskovodstvo, vojvodstvo, znanost voenju rata, za razliku od , bojne, vojne ili ratne slube, vojnitva (o. p.) 1
1

1094 a 5

10

15

II.

20

3 4 5 6 7

to imaju svoju metu, zar ne bismo onda bolje postigli ono to je prikladno? Ako je tako, onda treba pokuati barem u ocrtu odrediti to je to, i kojim znanostima ili sposobnostima 1 ono pripada. inilo bi se da pripada najpoglavitijoj znanosti to je zaista nadreena ostalima. ini se da je takvo dravnitvo, jer ono odreuje koje zna nosti treba nauavati u dravama i koje tko treba uiti i dokle; vidimo kako su njemu podreene i najcjenjenije sposobnosti, kao vojskovodstvo, gospodarstvo, govornitvo; i budui se ono slui ostalim znanostima, te zakonom odreuje to tre ba initi a ega se treba kloniti, njegova bi svrha morala ukljuivati svrhe ostalih, pa i biti ovjeje dobro. Jer iako je ono isto i pojedincu i dravi, svakako je neto vee i savrenije postii i odr ati dobro drave; pa iako je poeljno i dobro sa mo za pojedinca, ljepe je i boanskije postii ga narodu i dravama. Budui je takav cilj naeg istraivanja, ono je stanovito dravnitvo. A izlagat e se primjereno razjasni li se prema predloenom gradivu, jer ne moe se ista tonost traiti u svim raspravama, upravo kao to ne mo e ni u svim obrtnikim proizvodima. Lijepe i pravedne stvari, koje istrauje znanost dravi, pokazuju mnogo razliitosti i nestalnosti, te se ini da bivaju samo po obiaju, a ne po naravi 2 . Istu nestalnost imaju i dobra, jer su mnogi zbog njih pretrpjeli tete; ve su prije neki propali zbog bogatstva, a drugi zbog hrabrosti. Govorei takvim stvarima i polazei od njih valja se za dovoljiti da se istina oznai nagrubo i u ocrtu; i govorei, dakle, stvarima to su ponajvie takve te polazei od takvih valja izvoditi i takve za1 Izvorno , rije koja znai mo, sila, jakost, vrsnoa, te vjetina, mogunost, moinost i sposob nost (kao to smisao zahtijeva da se prevede u gor njem sluaju; o. p.). 2 Izvorno su posrijedi izriaji /.< i , od kojih prvi znai po obiaju (more patrio) i u opreci je ili protimbi prema drugom, koje nije po dravnom za konu, nego je prema naravnom naelu (o. p.).

25

kljuke. Stoga na isti nain treba primiti svaki od izrijeka: jer svojstvo je obrazovana ovjeka da u svakom rodu trai onoliko tonosti koliko doputa narav dotine stvari; jednako je, naime, od matematika primati puke vjerojatnosti kao i od govornika zahtijevati stroge dokaze. 5 Svatko prikladno prosuuje ono to zna, i u tome je dobar sudac. U emu je tkogod obrazo van u tome je takav, pa tako i onaj to je u sve mu obrazovan. Stoga mladi nije prikladan sluatelj znanosti dravi; neiskusan je u djelatnostima to se zbivaju u ivotu, a od kojih ona polai i kojima govori; i kako se, uz to, povodi za svojim strastima, sluat e uzalud i beskorisno, jer tu nije svrha znanje, nego djelovanje. I nita ne znai da li je mlad po goditu ili je mladac po znaaju; jer nedostatak nije u dobi, nego to pre ma uvstvu ivi i tei za svima stvarima. Takvima znanje biva nekorisno, kao i neuzdrnima; doim onima koji ele i djeluju prema naelu moe biti od velike koristi znanje dotinim stvarima. To neka bude kao uvod, sluatelju, nainu pouke, te onome to postavljamo kao zadau. Nastavljajui recimo, kad ve svako znanje i pothvat 1 tee nekom dobru, to kaemo da je cilj znanosti dravi i koje je najvie od svih inidbenih dobara? to se tie same rijei slau se go tovo svi; jer i svjetina i oni obrazovani kau ka ko je to blaenstvo, pa poistovjeuju 'dobro iv jeti' i 'dobro djelovati' s biti blaenim. Ali oko toga to je blaenstvo oni se razilaze, i u tome se svjetina ne slae s mudracima. Prvima je to togod jasno i bjelodano, kao uitak, bogatstvo ili ast, samo to se razlikuju jedni od drugih, a esto su to i jednomu razliite stvari: zdravlje u bolesti, bogatstvo u oskudici. A svjesni svojega neznanja, dive se onima koji govore kako je to Izvorno , veoma esta rije, koja znai i izbor i pothvat i nakana (o. p.).
3
1

25

1094 b

1095 a

6 7

10

10

III. 2

8 15 IV. 2 20 3

3 4

2 15

20

25

neto iznad njihova poimanja. Neki 1 su opet mi slili kako uz ta mnoga dobra postoji i neko drugo dobro po sebi, koje je svima tima uzrok da budu dobra. Istraivati sva ta mnijenja bilo bi prilino isprazno; dosta je istraiti ona to su najuobia jenija ili se ine potkrijepljena. Nemojmo previdjeti da se razlikuju dokazi koji polaze od samih naela i oni koji vode do naela. I Platon je to s pravom postavljao i pitao treba li postupak biti od naela ili do naela, kao to se na trkalitu moe trati od sudaca do okretita ili obratno. Treba poinjati od poznatih stvari, ali one su dvoznane: jedno je 'poznate nama', drugo 'spoznatljive po sebi'. Mi vjerojatno trebamo poeti od onoga to je nama poznato. Stoga onaj tko eli sluati lijepim i pravednim stvarima, i uope znanosti dravi, mora biti prikladno odgoJena ponaanja. Jer injenica 2 je poelo, i ako je to dostatno jasno, nee biti potrebe znati i raz log3; takav ve zna naela ili ih lako shvaa. Onaj pak koji nema ni jedno od toga, nek uje to kae Heziod: Onaj je najbolji ovjek to sam prosuditi znade; Vrijedan je jo i onaj to rije poslua dobru. A tko ne misli ni sam niti u duu prima Ono to drugi zbore, taj je nevrijedan ovjek. 4 30

1095 b

6 7

10

V. 2

Nego nastavimo s mjesta s kojeg skrenusmo. Sudei po njihovim ivotima veina, i oni najprostiji, ini se poistovjeuju i to ne bez razloga dobro i blaenstvo s nasladom; stoga i vole ivot uitaka. Postoje, uglavnom, tri naina ivo ta: upravo spomenuti, zatim dravni 5 i tree miMisli se na Platona i njegove sljedbenike. Izvorno 8rt (doslovno da, zato to), ovdje: injenica. 3 Izvorno (zato); ovdje: razlog. 4 Heziod, Poslovi i dani, 2914 (prev. A. Bazala). 5 Gr. , to jest politiki (ivot).
2 1

saoni ivot1. Mnotvo je veinom, ini se, posve ropsko izabravi ivot stoke, ali se i takvi donekle opravdavaju zbog toga to mnogi koji su na 4 vlasti istih su uvstava kao i SardanapaP. Obrazovanici i djelatnici poistovjeuju dobro i ast, jer to gotovo da i jest svrha dravnog ivota. Nu to se ini odve povrnim a da bi bilo ono to se trai, jer je vie u onima koji aste negoli u aenomu, *> dok mi slutimo kako je dotino dobro neto vlastito i to se teko oduzima. Uz to se ini da ljudi tee za au kako bi se uvjerili da su dobri; tra e da ih aste oni koji su razboriti, i meu koji6 ma su poznati, a zbog kreposti. Oito je, dakle, kako je takvima krepost bolja. I moda je pretpostaviti da je prije ona negoli ast svrha graan skog ivota. Ali i to se ini poneto nepotpunim; jer ini se da onaj tko posjeduje krepost moe spavati ili pak ne initi nita cijeloga ivota, pa i trpjeti najvee patnje i nevolje; a onome tko tako ivi nitko ne bi rekao da je blaen, ukoliko ne bi branio svoju tvrdnju poto-poto. Ali dosta 7 tome; jer se dostatno pretresalo i u openitim raspravama 3 . Trei je misaoni ivot, kojim emo 8 se pozabaviti u onome to slijedi.4 ivot poslovna ovjeka je prisilan; a bogatstvo bjelodano nije dobro koje traimo; ono je, naime, korisno samo radi neega drugoga. Stoga bi ovjek radije kao svrhe prihvatio ranije spomenute stvari, jer se vole zbog njih samih. Ali je bjelodano da ni one to nisu, iako su navoeni mnogi razlozi njima u prilog. Zato se ostavimo toga. 3
1 Prema Pitagori, koji je tri vrste ljudi usporedio s tri vrste posjetilaca javnih priredaba: trgovci, na tjecatelji i gledatelji (s ime je izvorno u vezi 6 doslovno 'promatraki ivot'. Otu da i nauk tri vrste ivota). 2 Posljednji asirski kralj, glasovit po svojem raskoju i mekoputnosti. 5 Posrijedi su ili filozofovi popularniji sastavci ili javna predavanja (izvorno e). 4 To jest u X knjizi.

20

25

30

1096 a

10

VI.

Moda je bolje da istraimo Dobro uope i razvidimo to ono znai, iako je takvo istraivanje tegotno zbog toga to su nama dragi ljudi uveli oblike. 1 Pa ipak je naime bolje, a i potrebno, radi obrane istine, odbaciti i ono to nam je blisko, osobito kad smo ljubitelji mudrosti; jer iako nam je oboje drago, treba dati prednost istini. Oni koji uvedoe ovaj nauk nisu postavili pralikove () u kojima su priznali prvanje i potonje, zbog ega i nisu razvili jedan oblik za sve brojeve. Ali 'do bro' se kae i za 'tostvo' 2 i za kakvou i za od nos, doim ono sito je po sebi ili bivstvo 5 prema naravi je prvotnije od odnosa (jer je on kao prirastak i pripadak bia), tako da za sve njih ne moe biti jedan zajedniki Oblik. Uz to, 'do bro' ima isto toliko znaenja koliko i bie (kae se, naime, i za bivstvo, kao Bogu i umu; i za kakvou, to jest krepostima; pa za kolikou, onome to je umjereno; za odnos, korisnome; za vrijeme, pravodobnome, te za mjesto, po godnome i slino), tako da bjelodano ne moe biti togod zajedniko, sveope i jedno: tada se, naime, ne bi pridavalo svima tim kategorijama, nego samo jednoj. I zatim, kako stvarima to potpadaju pod jedan Oblik postoji i jedna znanost, postojala bi i jedna znanost svim tim dobrima. Postoje, meutim, mnoge znanosti ak i stvarima to idu u jednu kategoriju; kao na primjer pravodobnost, kojom se u ratu bavi vojnika a u bolesti lijenika znanost; ili pak primjerenost, koja je pri ishrani briga lijenike znanosti a pri naporu tjelovjebe. Mogao bi tkogod zapitati to li hoe rei kad kau 'neto samo po sebi', ako je ve i u ovjeku po sebi i u pojedinom ovjeku odredba ovjeka jedna te ista, jer kao ovjek oni se nee Izvorno . Aristotelov prevodi se kao oblik (forma) jer je posrijedi kritika izvorne Platonove zamisli. 2 Gr. xl , ili bit, lat. quidditas, njem. Washeit (p.p.) 3 Gr. oluCa (lat. substantia), njem. Wesen, engl. substance, hrv. 'sutnost', sunost, bivstvo, sopstvo (p. p.)
1

6 7

15

ni u emu razlikovati. Ako je tako, onda se kao dobro nee razlikovati ni dobro po sebi i pojedi nana dobra. Isto tako, ono to nee biti nita vie jer je vjeno, budui da ono to je dugovjeno bijelo nije nita bjelje od onoga to je tako tek jednodnevno. ini se da su pitagorejci tome izloili vjerojatniji nauk postavivi Jedno na popis dobara 1 , a za njima se oito poveo i Speusip. 2 Ali tome raspravljajmo drugdje; 3 navedenim tvrdnjama moglo bi se prigovoriti zbog toga to platonici nisu govorili svakom dobru, i to je tako reeno prema jednom Obliku samo onim dobrima to su traena i voljena sama po sebi, dok ona to tek proizvode takva, odravaju ih ili spreavaju njihove opreke, nazivaju se dobrima samo zbog njih i na drukiji nain. Jasno je onda kako treba govoriti dvije vrste dobara: jed nima to su takva po sebi i drugima to su takva po njima. Dakle, razdvojivi stvari koje su dobra po sebi od onih koje su samo korisne, pogledajmo da li su takve samo po jednoj Ideji. Koje bi stvari ovjek postavio kao dobre same po sebi? Da li one za kojima se tei i kad su izdvo jene, kao razboritost, vid, stanoviti uici i asti? I zaista, ako mi te i traimo radi ega drugog, ov jek bi ih ipak svrstao meu dobra po sebi. Ili pak nita drugo osim same Ideje dobra? Ali onda e cijeli Oblik biti isprazan. Ako su opet i sve spo menute stvari dobre po sebi, onda e se odredba dobra pokazati posve istovjetnom u svima njima, upravo kao i bjeloe u snijegu i olovnome bjelilu. Ali i asti i razboritosti i uitku odredbe su druk1 Misli se na popis deset parova oprenih naela: konano beskonano, parno neparno, jedno mnogo, desno lijevo, muko ensko, mirovanje gibanje, pravo krivo, svjetlost tmina, dobro 2 zlo, ctverokutnik pravokutnik (prema H. R.). Speusip, Platonov neak i sljedbenik; njegov na sljednik na elu Akademije (o. p.). 3 Usp. Metafizika. 986 226, 1028 214, 1072 30 1073 3, 1091 293, 131092 17.

8 20

10

25

15

10 30

11

20

35 1096 b

ije i razliite upravo to se tie dobrote. Dakle, dobro nije neto zajedniko u odnosu prema jednoj Ideji. 12 Ali kako su onda te stvari dobre? Zacijelo nisu poput onih to su tek sluajno istog imena. Ili sva dobra proizlaze iz jednog ili pak pridonose jednom, ili su prije jedno prema razmjeru? Nai me, kao to je vid u tijelu, tako je um u dui, i togod drugo drugdje. Nu moda je bolje time se sada ne baviti; podrobno istraivanje bilo bi primjerenije drugoj vrsti filozofije1. Isto je i to se tie te Ideje. Ako ak i postoji jedno Dobro koje se openito pridaje drugima te biva zasebito i posebito, jasno je da takvo ovjeku nije ni ostva rivo ni dostino. A sada se trai upravo takvo. Moglo bi se komu initi kako je bolje spoznati takvo dobro radi dobara to su dostina i ostvariva; jer imajui takvo kao nekakav obrazac, bo lje bismo znali stvari koje su nama dobre, a ako ih znamo, lake emo ih postii. U tome razlogu ima neke vjerojatnoe, samo to se on ne slae sa samim znanostima, jer iako sve one tee ne kakvu dobru i nastoje naknaditi njegov manjak, zapostavljaju znanje tome Dobru. Meutim, nije razlono da svi znalci 2 ne bi poznavali tako golemo pomagalo i ne bi ga ak ni traili. Teko je, isto tako, vidjeti to e u njego\ru umijeu koris titi tkalcu ili tesaru znanje tome dobru po sebi, ili kako e postati boljim lijenikom ili vojskovoom onaj tko je promatrao tu Ideju. A ini se da lijenik tako ne prouava ni zdravlje, nego ono koje pripada ovjeku, zapravo ono odreenog bo lesnika, jer lijei pojedinca. To nek je dosta tome. Vratimo se opet traenomu dobru pitajui to je ono. Ovo se ini razliitim u razliitim djelat nostima i umijeima; jedno je u lijenikoj znaMisli se na metafiziku. 2 Izvorno , rukotvorac, umjetnik, obrtnik ili uope: svaki vinik ili znalac (o. p.). 8
1

25

2 30 3

13

14

35 197 a

15

5 5

nosti, drugo u ratnoj vjetini te slino u ostalima. to je onda dobro u svakoj od njih? Zacijelo ono radi ega se ini sve ostalo; to je zdravlje u lije nikoj znanosti, pobjeda u ratnoj vjetini, kua u graditeljstvu u svakome podruju drugo ali u svakoj djelatnosti i pothvatu to je svrha, jer radi nje svi ine sve. Stoga, ako postoji jedna svrha svih djelatnosti, bit e ona inidbeno dobro 1 , pa ako ih bude i vie, biti e isto. Tako je dokaz i drukijim putem stigao do iste toke, ali moramo pokuati da to jo vie projasnimo. Budui je bjelodano da postoji vie svrha, i od tih mi jedne biramo radi drugih kao bogatstvo, svirale i uope orua jasno je da sve one nisu krajnje, dok je najvie dobro zacijelo neto kraj nje. Stoga, ako postoji samo jedna krajnja svrha, ta e biti ono to traimo; a ako ih je vie, bit e to ona najkrajnjija 2 od njih. Ono to se trai radi sebe samog nazivamo krajnjijim od onoga to se trai radi ega drugog, i ono to se nikada ne trai radi ega drugog od onih stvari to se ele po sebi i radi drugog, dok ono to se trai samo radi sebe samog, a nikada radi ega drugog, nazi vamo krajnjim u punome smislu. Smatra se da je blaenstvo takvo vie od bilo ega drugog; njega uvijek biramo radi njega samog, a nikada radi ega drugog; doim ast, ui tak, um, i sve kreposti biramo zaista i radi njih samih (jer i kad od tih ne bi nita proizalo, ipak bismo izabrali svaku od njih) ali i radi blaen stva, pretpostavljajui kako emo s pomou njih postati blaeni. Meutim, blaenstvo nitko ne bira radi tih stvari, a ni radi bilo ega drugog. ini se da isto proizlazi i prema samodostatnosti. Dri se, naime, da je krajnje dobro samodos tatno. Samodostatnim ne nazivamo ono to do staje nekomu za sebe, tko ivi osamljenikim i-

20

25

30

16

1097 b

10

6 5

VII.

10

Izvorno &o naime: ono dobro koje treba ostvariti inidbom. 2 Ili najsavrenija (to ).
9

v o t o m , nego i za roditelje, djecu, enu i u o p e za prijatelje i s u g r a a n e , j e r je ovjek po n a r a v i d r u t v o v a n . 1 Nu t o m e se m o r a postaviti neka gra n i c a : j e r p r o t e g n e li se to na p r a d j e d o v e i pra u n u k e te na prijatelje prijatelja, p r o d u i t e se u b e s k o n a n o s t . T i m e e m o se poslije pozabaviti. 2 Dakle, k a o s a m o d o s t a t n o o d r e u j e m o ono to i izdvojeno ini ivot poeljnim i bez ikakve oskudie; a d r i m o k a k o je b l a e n s t v o u p r a v o t a k v o . I s m a t r a m o ga j o najpoeljnijom od svih stvari, a ne k a o n e t o p r i b r o j a n o , j e r k a d bi o n o bilo t a k o p r i b r o j a n o m e u ostalo, b j e l o d a n o b i posta jalo poeljnijim i po d o d a t k u n a j m a n j e g od doba ra, b u d u i d a p r i d o d a t a k p o s t a j e p r e t i a k doba ra, a uvijek je poeljnije o n o vee od d o b a r a . Stoga je b l a e n s t v o n e t o k r a j n j e i s a m o d o s t a t n o , b u d u i s v r h o m n a i h ina. Ali i rei k a k o je b l a e n s t v o najvie d o b r o ini se u o b i a j e n i m izjavkom, pa se trai jasnije tu m a e n j e to je o n o . Moda se do toga moe doi o d r e d i li se to je ovjekova zadaa. J e r kao to je frulau, ikiparu i s v a k o m u m j e t n i k u a i svugdje gdje postoji n e k a z a d a a i djelatnost d o b r o i vrsnoa, ini se, u d o t i n o j zadai, t a k o bi bilo i ovjeku, a k o postoji kakva njegova za daa. Z a r t e s a r i k o a r i m a j u nekakve zadae i d j e l a t n o s t i , a ovjek ih n e m a , nego je r o e n bez z a d a e ? Ili pak, k a o to oko, r u k a , noga i u o p e svaki od dijelova b j e l o d a n o i m a svoju zadau, i ovjek je i m a p o r e d svih t i h ? A to bi ona o n d a bila? S a m o ivljenje je, ini se, zajedniko i bilj k a m a , d o k mi t r a i m o o n o svojstveno s a m o ov j e k u ; stoga m o r a m o o d s t r a n i t i ivotnu h r a n i d b u i r a s t e n j e . Slijedio bi z a t i m osjetilni ivot, ali i on se ini z a j e d n i k i m i k o n j u i volu i svakoj ivo tinji. P r e o s t a j e djelatni ivot r a z u m s k o g dijela. A Izvorno 6 &, doslovno: ovjek je ono to je 'zajednino'; a u Politici (1253a 2) Aristotel dodaje u odredbi , pa je ovjek tako 'drutvena' ili 'dravna' ili 'graanska' ili 'politika' ivotinja, (o. p.). 2 Poglavlja X i XI i u IX knjizi X poglavlje. 10
1

14 15

15 20 6 25 17

16

taj je o p e t dijelom posluan, d o k d i j e l o m posje duje d o t i n o naelo i proizvodi m i s a o . K a k o je i taj ivot dvoznaan, m o r a m o p o s t a v i t i da je ivot d j e l a t n o s t i o n o na to mislimo, j e r je to i glavniji s m i s a o nazivka. Dakle, a k o je ovjekova zadaa d j e l a t n o s t d u e p r e m a r a z u m u ili n e bez r a z u m a , i k a e m o li k a k o je zadaa n e k o g p o j e d i n c a i vrsnog p o j e d i n c a ista u rodu, k a o u c i t a r a a i vrsnog c i t a r a a , i t a k o u o p e u svim sluajevima, dodavi njegovoj zadai izvrsnost p r e m a vjetini j e r je p o s a o c i t a r a a c i t a r a t i , a o n o g a vrsnog da to v r s n o ini ; te a k o je t o m u t a k o (i a k o p o s t a v i m o da je zadaa ovjeku n e k a k a v ivot, o n a k a v k o j i je djelatnost i i n i d b e d u e p r e m a razumu, a v r s n u m u u da t a k o djeluje valjano i p r i k l a d n o , i a k o je svako djelo valjano izvedeno u k o l i k o je u s k l a d u sa svojstvenom izvrsnou: a k o je tako) o n d a je ljudsko d o b r o d j e l a t n o s t du e p r e m a k r e p o s t i , a a k o je vie k r e p o s t i , u skladu s n a j b o l j o m i n a j s a v r e n i j o m od njih. I valja jo d o d a t i : u p o t p u n u ivotu. J e r j e d n a lasta ne ini proljee, a ni j e d a n d a n . I s t o t a k o , j e d a n dan ili m a l o v r e m e n a ne ine ni s r e t n i m ni b l a e n i m . N e k a to b u d e kao o c r t d o b r a ; isto t a k o p r v o t r e b a t e k n a r i s a t i , a z a t i m i naslikati. Ono to je d o b r o o c r t a n o ini se da je s v a k o m u lako nasta viti i dovriti, te da je vrijeme t a k v i m a d o b a r otkriva i suradnik; otuda i nastadoe napreci u u m i j e i m a , j e r svatko je k a d a r p r i d o d a t i o n o to n e d o s t a j e . A t r e b a i m a t i na u m u i o n o to je prije reeno 1 , pa ne traiti t o n o s t j e d n a k o u svemu, nego u svakoj stvari p r e m a p r e d l o e n o m gradivu i u o n o l i k o j m j e r i koliko je p r i m j e r e n o d a t o m is traivanju. T a k o t e s a r i z e m l j o m j e r (geometar) razliito t r a e pravi k u t : prvi tek o n o l i k o koliko mu je k o r i s n o za posao, drugi opet i to je i ka kav je, j e r je p r o u a v a t e l j istine. T a k v i m nai nom treba postupati i u ostalim stvarima, kako nuzgredice ne bi p r e t e g n u l e n a d glavnim zadat k o m . I s t o tako, ne t r e b a j e d n a k o t r a i t i u z r o k u

10

15

30

18

25

19 1098 a

30

20

JQ98 b

I I I . 14 11

21 22 23

svima stvarima; u n e k i m a je posve d o s t a t n o izni jeti injenicu, k a o kod poela; injenica je n a i m e i p r v o t n a i poelo 1 . J e d n a poela s h v a a m o indukijom, d r u g a z a m j e d b o m , trea n e k a k v i m privikn u e m , a n e k a o p e t drukije. Nu svaka m o r a m o istraivati u skladu s njihovom naravi, i m o r a m o se p o t r u d i t i o k o njihove tone o d r e d b e , b u d u i da su od velike vanosti po ono to slijedi. ini se da je s a m p o e t a k vie od polovice neke cje line, i rasvjetljava m n o g e stvari koje istraujemo. Stoga mi svoje poelo m o r a m o istraiti ne samo na temelju zakljuka i naih postavaka, nego i onoga to se n j e m u openito govori. J e r a k o je postavak istinit, sve su injenice u skladu s njim; ako je laan, injenice su u b r z o u nesugla sju s njim. Dakle, d o b r a su podijeljena na troje 2 , pa su j e d n a nazvana izvanjskim, dok su druga ona due i ona tijela; ona koja se tiu due nazi vamo najizvrsnijim i n a j p o t p u n i j i m d o b r i m a , i duevne ine i djelatnosti postavljamo kao d o b r a due. Tako bi n a stav bio p r i k l a d a n b a r e m pre ma tome mnijenju koje je drevno i s kojim se slau mislioci. A tono je i to se kae da su svrha svrhoviti ini i djelatnosti; j e r tako ona p r i p a d a d o b r i m a due, a ne onim izvanjskim. S tom se o d r e d b o m slae i nazor da blaen ovjek i ivi blaeno i blaeno ini; j e r ve r e k o s m o da je blaenstvo d o b r o ivljenje i d o b r o injenje. Isto tako, ini se, naa o d r e d b a sadrava sve tra ene sastojine blaenstva, j e r j e d n i m a je ono kre post, d r u g i m a razboritost, t r e i m a nekakva mu drost, n e k i m a sve one ili j e d n a od njih, s u i t k o m ili ne bez uitka, d o k neki opet k t o m e p r i d o d a j u i izvanjsko blagostanje. Neki od tih nazora pri padaju m n o t v u i s t a r i m a , a neki nekolicini izvrsnika. Nije vjerojatno da su ijedni od njih poPosrijedi je vieznanost nazivka : poetak, poelo, naelo. 2 Prema Platonu (Eutidem, 279 AB, Filcb 48 Zakoni, 743 E.). 12
1

VIII.

8 10

15

3 4 5 6

20 9

25

grijeili u cijelosti, nego su prije u pravu u jednome od toga ili u veini stvari. Naa odredba je u 30 skladu s onima koji kau da je blaenstvo kre9 post i neka posebna krepost, jer krepost sadrava kreposnu djelatnost. Ali nije mala razlika postavi li se najvie dobro u posjed ili u uporabu, u sta nje uma ili u djelovanje. Stanje, naime, moe postojati bez ikakva dobra uinka kao kad 1099 a ovjek spava ili je kako drukije nedjelatan , dok djelovanje ne moe: takav e po nunosti dje lovati, i dobro djelovati. Kao to ni na olimpij skim priredbama ne stjeu vijenac oni najkrasniji i najsnaniji, nego oni to se natjeu (jer od tih neki pobjeuju), tako i oni koji djeluju s pravom 5 postaju dionicima krasota i dobrota u ivotu. A 10 njihov je ivot i sam po sebi ugodan. Jer ugoda je duevno iskustvo; svakomu je, naime, ugodno ono ega se kae da je ljubitelj, pa je tako konj ugodan ljubitelju konja, prizor ljubitelju prizora, 10 i na isti nain pravedni ini ljubitelju pravedno sti i openito kreposna djela ljubitelju kreposti. 11 Veini ljudi ugode se sukobljavaju jedne s dru gima, jer nisu takve po naravi, dok su ljubitelji ma ljepote ugodne one stvari koje su ugodne po naravi; takva su i djela to su u skladu s krepo12 u, pa su ona ugodna i takvima a i sama po sebi. Njihovu ivotu ne treba stoga nikakva ugoda kao 15 nekakav priivak, nego on posjeduje ugodu u sebi samome. Uz to to je reeno, nije ni dobar nitko tko ne uiva u lijepim djelima, jer nitko ne bi nazvao pravednim onoga tko ne uiva initi pra vedna djela, niti slobodoumnim onoga tko ne ui va u slobodoumnim inima, te isto tako i u dru- 20 13 gim sluajevima. Ako je tomu tako, onda su djela u skladu s krepou doista ugodna sama po sebi. A uz to su i dobra i lijepa, i to oboje u najvioj mjeri, jer izvrsnik lijepo prosuuje njima, pro14 suuje onako kako ve rekosmo. Dakle, blaen stvo je i najbolje i najljepe i najugodnije, i ta se svojstva ne razdvajaju kao prema delskome 25 natpisu: 8 13

Najljepe je ono najpravednije, zdravlje; Najugodnije stei ono to se udi.1

najbolje

15

16

17

Jer sva ona pripadaju najboljim djelatnostima, a njih, ili jednu najbolju od njih, nazivamo blaenstvom. Jednako se ini da blaenstvu trebaju i izvanjska dobra, kao to rekosmo; nemogue je, naime, ili nije lako initi lijepa djela posve neopskrbljen. Mnogo se toga ini s pomou prijatelj, bogatstva i dravne moi; a postoje i stva ri kojih lienost pomuuje blaenstvo, kao dobro podrijetlo, dobro potomstvo, ljepota; teko da bu de blaen onaj tko je runa lika, prosta podrije tla, samac i bezdjetan; a jo tee ako su mu djeca ili prijatelji posve loi, ili su pak bili dobri ali su umrli. I kao to ve rekosmo, ini se da bla enstvu treba i takvo blagostanje. Stoga neki izje dnauju blaenstvo s dobrom sreom, a drugi s krepou. Otuda se i pita, da li je ono neto to se moe nauiti, ili stei navikom ili kakvom drugom vjebom, ili pak po boanskoj promisli ili sluajem. Stoga, ako ima ikakva dara od bogova ljudima, razlono je da blaenstvo bude bogodano, osobito jer je najbolje od svih ljudskih stvari. Nu to bi moda bilo primjerenije drugoj vrsti istraivanja. 2 Ali ako blaenstvo i nije od boga poslano, nego se stjee krepou, nekakvim uenjem i vjebanjem, ipak je bjelodano od najboanskijih stvari; jer ono to je nadarje i svrha kreposti ini se neim najboljim, boanskim i blaenim. Pa i po tome bit e ono zajedniko mnogima, jer ga svi oni koji nisu zaprijeeni prema kreposti mogu stei nekakvim uenjem i marom. Nu ako je bolje tako biti blaenim negoli sluajem, onda je i razlono da bude tako, jer stvari koje su prema Natpis na ulazu u hram posveen Titanki Leto na Delosu. Dotine rijei se nalaze i u Teognida i u Sofokla, poneto izmijenjene. 2 Misli se na prvu filozofiju, ili metafiziku.
14
1

30

1099 b

IX. 2 3

10 10

naravi naravno i bivaju najbolje, a slino i one koje su prema umijeu i bilo kojem uzroku 1 , te najvie one to su prema najboljem. 2 Prepustiti 7 sluaju ono najvie i najljepe bilo bi odve pro25 maeno. Predmet istraivanja posve je jasan i po navedenoj odredbi, jer je ve reeno kako je bla enstvo nekakva djelatnost due u skladu s krepou. Doim od preostalih dobara jedna su nu no prisutna, dok druga po naravi pomau i ko8 riste kao orue. A to se slae s onim to rekosmo u poetku 5 : postavili smo kao najbolju svrhu zna nosti dravi, koja se najvie trudi oko toga da graani steknu stanovita svojstva, da postanu do30 9 bri i sposobni initi lijepa djela. I stoga je na ravno to ne nazivamo blaenim ni vola, ni konja, ni koju drugu od ivotinja, jer ni jedna od njih 10 ne moe sudjelovati u takvoj djelatnosti. Zbog 1100 a istoga razloga ni dijete nije blaeno; naime, zbog svoje dobi ono nije sposobno za takve djelatno sti; i kad su djeca nazvana takvima, onda je to zbog nade u blaenstvo. Naime, kao to rekosmo, blaenstvo zahtijeva i potpunu krepost i potpun 11 ivot, jer u ivotu se dogaaju mnoge mijene i 5 svakovrsne kobi, pa i onaj iz najveeg blagostanja moe u starosti dopasti golemih nevolja, kao to se pria Prijamu u trojanskim spjevovima. 4 A onoga to je pretrpio takvu kob i bijedno skon ao nitko ne naziva blaenim. 6 X. 2 Smije li se onda itko od ljudi nazvati blaenim dok je iv, i mora li se prema Solonu 5 vidjeti kraj? Ako se pak mora tako postaviti, zar je ovjek blaen tek poto umre? I nije li to po1 2
3

15

11

4 5

20

To jest: prema tvornom uzroku. Naime prema umu.

1094 a 27.

To jest u spjevovima Trojanskom ratu, kao u Ilijadi (XXII, 3738, XXIV 160) i kasnije Prijamovoj smrti u Vergilija (Eneida, II 50658), to potje e iz izgubljenog djela Razorenje Troje. 5 Herodot, I, 32.

sve besmisleno, osobito nama koji kaemo kako je blaenstvo nekakva djelatnost? Ali, ako i ne nazovemo mrtvaca blaenim (te ako Solon to i ne eli rei, nego da se tek takav moe pouzdano nazvati blaenim budui je tada napokon izvan zala i nevolja) i to je donekle prijeporno; vje ruje se, naime, kako i za mrtvaca postoje i zlo i dobro, upravo kao i za ivoga, ali koji ih ne osjea, poput asti i neasti te uspjeha i nesrea u djece i openito u potomaka. Ali i to dovodi do tekoe. Ako je ovjek i ivio blaeno sve do starosti te tako i zavrio ivot, mnogih mijena sudbine mogu dopasti njegovi potomci, od kojih neki budu dobri i postignu ivot kakav zasluuju, a drugi suprotno; ti, naravno, mogu biti svako vrsno udaljeni od svojih predaka. Bilo bi besmisleno da s njima trpi mijene i mrtvac, te da biva jednom blaen, drugi put bijedan; a bilo bi isto tako besmisleno ako barem za neko vrijeme sud bina potomaka ne bi imala nikakva uinka na pretke. 1 Ali moramo se vratiti na prijanju tekou; 2 moda e se prema njoj razrijeiti ovo to sada pretresamo. Ako treba vidjeti kraj i tek tada na zvati nekoga blaenim, ne zbog toga j e r jest bla en, nego zato to prije bijae svakako e biti besmisleno ako kad jest blaen, ta mu se injenica ne moe pripisati, jer ive ne elimo nazivati blaenim zbog mijena kobi, i jer pretpostavismo da je blaenstvo neto postojano i nikako nije podlono mijeni, dok se kolo sree esto okree i istim ljudima. Oito je, ako bismo slijedili ovjekovu kob, da bismo esto istoga nazivali blaenim i opet bijednim, prikazujui tako blaenika kao 3 kameleona, gradnju na prini. Ili nije uope ispravno pratiti mijene kobi? Jer uspjeh ili pro maaj nije u tima, nego kao to rekosmo Rije je popularnim vjerovanjima, a ne Ari stotelovu stavu. 2 1100 a 10. 3 Navod iz djela nepoznata pjesnika.
16
1

ovjeji ivot i njih treba, dok su djelatnosti u skladu s krepou ono to odreuje blaenstvo, a one oprene njoj opreno. 15 10 Tako nau odredbu potkrepljuje to to smo pretresali. Naime, ni u kojim ljudskim inima nema toliko postojanosti kao u djelatnostima usklaenim s krepou; dri se kako su one posto janije i od znanstvenih spoznaja; a od tih opet one najcjenjenije su trajnije, jer blaenici najpotpunije i najpostojanije ive u njima. To je, ini se, i razlog to ih ne zaboravljamo. Dakle, blaen e ovjek imati to traeno svojstvo,1 i bit e takav cijeloga ivota; naime, uvijek e ili radije od svega djelovati i umovati u skladu s krepou, i podnosit e mijene kobi na najljepi nain i u svemu skladno, budui istinski dobar te izvrstan bez ikakva ukora. 2 Ali mnoge se stvari dogaaju sluajem, a razli kuju se veliinom i maloom; male stvari dobre kobi, kao i njezine opreke, oito je da nemaju prevage nad ivotom, nu krupni i mnogi dogaaji to su na dobro uinit e ivot blaenijim (jer oni po naravi tee ukrasiti ivot, a njihova upotreba moe biti i lijepa i dostojna), doim ako su na zlo, takvi e dogaaji pritijesniti i upropastiti blaenost, budui da donose boli i prijee mnoge dje latnosti. Pa ipak i u takvim dogaajima zasvijetli ljepota, kad ovjek strpljivo podnosi mnoge i goleme nevolje, ne zbog beutnosti, nego jer je plemenita znaaja i veleduan. Ako su djelatnosti, kao to rekosmo, ono to upravlja ivotom, onda nitko od blaenika ne postaje bijednim, jer taj nikad nee initi mrska i prosta djela. Mi, naime, smatramo, kako onaj to je istinski dobar i razborit podnosi pristalo sve ivotne kobi i ini uvijek ono to je najljepe u danim okolnostima, kao to dobar vojskovoa na vojno najbolji nain

10

20 11 25

15

20

30

12

6 7

25

35 ] ]00 b 13 5

30

35 1101 a

To jest: trajnost blaenstva. Simonid (fr. 3). Isto mjesto navodi i Platon (Pro tagora, 339 B).
2

2 NIKOMAHOVA ETIKA

17

14

ravna vojskom kojoj zapovijeda i kao to posto lar od dane koe izrauje najbolju obuu, te istim nainom i svi ostali obrtnici. Ako je tomu tako, blaen ovjek nikad ne postaje bijedan, iako ne biva ni posve blaen dopadne li prijamovske kobi. Isto tako ne biva ni aren ni promjenljiv, niti ga lako izbacuju iz blaenosti uobiajene ne volje, nego samo one goleme i mnoge, od kojih nee za malo vremena ponovo stei blaenstvo; pa ako ga uope i stekne, onda tek nakon duga i potpuna vremena, poto je u njemu poluio krup ne i lijepe stvari. Dakle, to prijei kazati kako je blaenik onaj tko djeluje prema potpunoj kreposti i prikladno je opskrbljen izvanjskim dobrima, ne na bilo ko je vrijeme, nego cijeloga ivota? Ili pak treba do dati, koji ima tako ivjeti i u skladu s time umri jeti? Jer budunost je nama nevidna, dok blaenstvo postavljamo kao svrhu i neto u svemu ko nano i potpuno. Ako je tako, blaenima emo nazvati one od ivuih koji posjeduju i koji e posjedovati reena svojstva, ali tek blaenim ljudima. tima stvarima nek je dosta toliko. Pomisao da kobi potomaka i svih prijatelja uope ne djeluju na ovjekovo blaenstvo ini se odve nemilom i u opreci s prihvaenim naukom; nu budui su dogaaji koji se zbivaju mnogi i obiluju svakovrsnim razlikama, te su nam neki blii a neki dalji, razlagati svakome pojedinano ini se preopirnim te i beskrajnim po slom; pa e moda dostajati i openit ocrt. Ako, dakle, kao to neke ovjekove vlastite nevolje imaju teinu i prevagu nad ivotom, dok se druge ine neznatnima, tako i sve one u prijatelja, (doim postoji razlika da li se patnje dogaaju ivima ili mrtvima, mnogo vie nego da li su se u tragedijama bezakonja i strahote ve dogodili ili se tek poinjaju), mora se uzeti u obzir i ta razlika, ili pak moda prije to to se dvoji: da li pokojnici uope sudjeluju u kakvu dobru ili nje govim oprekama. ini se, naime, prema reenome, ako do njih i dopire togod, bilo od dobra
18

10 XII. 2 15

bilo od njegove opreke, ono je neto slabano i neznatno, ili po sebi ili njima samima; ili opet, ako nije, onda je toliko i takvo da niti moe uiniti blaenima one koji to nisu, niti moe oduzeti blaenost onima koji jesu. ini se, dakle, da na pokojnike donekle djeluju dobre ili zle ko bi prijatelja, ali ne ni tako ni toliko da blaene uine neblaenima, niti pak togod drugo. Poto odgovorismo na ta pitanja, razmotrimo sada blaenstvo, da li je ono togod to se hvali ili neto to se asti, jer bjelodano je kako ono ne pripada mogunostima. 1 Naime, sve to se hva li pohvaljuje se zbog nekakvog svojstva i neka kva odnosa prema neemu. Mi hvalimo pravina i hrabra ovjeka, te uope dobra ovjeka i kre post, zbog njihovih djelatnosti i djela, pa snanog i hitronogog i svakog drugog jer posjeduje neko naravno svojstvo i odnosi se prema onome to je dobro i valjano. A to bjelodano pokazuju i hvale upuene bogovima. ini se smijenim da se bo govi mjere naom mjerom, ali kao to reko smo to je zbog toga to hvala sadrava odnoaj prema neemu. Ako pohvala pripada spornenutima, bjelodano je da najboljima nije primje rena pohvala, nego neto vee i bolje, kao to se i pokazuje, jer bogove i one od ljudi koji su najbogolikiji nazivamo sretnim i blaenim. Isto tako i s dobrima; nitko, naime, blaenstvo ne pohvaljuje kao pravdu, nego to stanje naziva blaenim, kao neto boanstvenije i bolje. ini se da i Eudokso 2 bijae u pravu zagovara jui prvenstvo uitka; mnio je, naime, da to to se on iako je dobro ne hvali, pokazuje kako je bolji od onih stvari to su hvaljene; a takvi su i Bog i Dobro, jer se prema njima odnose sve ostale stvari. Hvala se tie kreposti, a prema njoj Jer nije neto to slui nekoj drugoj svrsi; nije samo mogunost dobra, nego je zbiljsko dobro. 2 Eudokso iz Knida, Platonov uenik, glasovit ma tematik i zvjezdoznanac. 2* 19
1

12

15

15

16

3 20 4

20

XI. 2

25

25 5 30 6 35 1101 b

3 4 5

30

se ine lijepa djela; dok se hvalospjevi tiu postignua, kako tjelesnih tako i duevnih. 1 Ali po drobnija raspra tome svakako je primjerenija onima koji se posebni je pozabavie hvalospjevi ma. Nama je jasno, na temelju onoga to je ve reeno, da je blaenstvo jedna od stvari koje su asne i savrene. A ini se da je tako i zbog toga to je ono poelo; jer radi njega svi inimo sve ostalo, te drimo da je poelo i uzrok dobara neto asno i boansko. Budui je blaenstvo djelatnost due prema savrenoj kreposti, valja razvidjeti to je krepost; tako emo moda bolje uvidjeti i to je blaenstvo. Vjeruje se kako je istinski dravnik onaj tko se najvie potrudio upravo oko toga; jer eli svoje sugraane uiniti dobrim i poslunim prema zakonima. Primjer toga imamo u zakonodavcima Kreana i Lakedemonaca 2 i slinih koliko ih je bilo. Ako ovo razlaganje pripada znanosti dravi, jasno je da e istraivanje biti u skladu s naom nakanom sa samog poetka. A_bjelodano je kako je ljudska krepost ona koju treba razmo triti, jer dobro koje smo traili bilo je ljudsko dobro i blaenstvo ljudsko blaenstvo. Pod ljudskom krepou ne podrazumijevamo onu tijela, nego onu due, a i blaenstvo nazivamo djelatnou due. Ako je tomu tako, oito je kako drav nik treba znati togod dui kao to onaj tko lijei oi mora znati i cijelome tijelu, i to jo vie zbog toga to je znanost dravi i aenija i bolja od lijenikog umijea, a i meu lijenicima oni najobrazovaniji uveliko se trude oko zna nja tijelu. Stoga dravnik mora prouavati du u, prouavati je radi dotinog predmeta i onoli ko koliko dostaje za pitanja to se istrauju. Jer istraivati jo pomnije bilo bi vie negoli zahtijeva na zadatak.
1 iroko uzeto, hvala (e; tie se ocjene ka kvoe, i poticaj je da se ona odri i pobolja; dok se hvalospjevom (e) nagrauje ono to je ve ostvareno. 2 Aristotel, Politika (II, 6, 7).

9 35 1102 a 11 10

XIII. 2 3 4 5 6 7

13

12

10

13

15

14

Neke su stvari tome dostatno iznesene drug dje u raspravama, 1 i njima se treba posluiti, naime da je dua dijelom razumna a dijelom nerazumna. Da li su ti dijelovi odijeljeni kao dije lovi tijela ili bilo to djeljivo, ili su samo odred bom razluivi na dvoje dok su po naravi nerazdvojivi (poput izdubljenja i ispupenja na obodnici kruga) ne tie se sadanjeg pitanja. Od nera zumne due jedan je dio zajedniki, to jest raslinski, mislim uzrok hranidbe i rasta. Ta se mo due mora pretpostaviti kod svih stvorova to se hrane i kod zametaka, a isto i u odraslih bia. Razlonije je tako negoli im pridati kakvu drugu mo. Tako je ta krepost ini se zajednika i ne pripada samo ovjeku; i ini se da je taj dio, ili mo, najdjelotvorniji u snu, dok se dobro i zlo u snu najmanje razaznaju (pa se otuda i kae kako se polovicom svojega ivota blaenici nita ne razlikuju od bijednika). A to se dogaa posve naravno, jer san je nedjelatnost onoga svojstva due koje se naziva dobro ili loe, osim ako mo da u manjoj mjeri ne prodiru u duu stanoviti poticaji, 2 pa u tome smislu bivaju boljima snovi estitih ljudi negoli sluajnika. Nego dosta to me, i ostavimo hranidbeno svojstvo, jer ono po svojoj naravi ne sudjeluje u ljudskoj kreposti. ini se da postoji i jedno drugo nerazumno naravsko svojstvo due, koje ipak sudjeluje u razu mu. Mi i u uzdranih i u neuzdranih ljudi hva limo razumno naelo, 3 dio njihove due koji ga posjeduje, jer ih potie ispravno i na najbolja djela. Ali u njima se pokazuje i drugo naravsko svojstvo uz ono razumno, koje se bori i opire protiv razuma. I upravo kao to uzeti dijelovi tijela kad ih kanimo pokrenuti udesno kreNije jasno tie li se ovo Aristotelovih vlastitih popularnih predavanja ili pak stavova drugih filo zofa. 2 Naime, preostaci dojmova od prijanjih doiv ljaja. 3 Izvorno o, to je ovdje u posebnijem zna enju: 'razumno naelo' ili 'naelo razuma' (o. p.).
21
1

30

1102 b

10

15 20

15

25

20

16

17

u se usuprot nalijevo, isto je tako i s duom; porivi neuzdranika nagone ove u suprotnom smjeru. Ali dok u tijelima vidimo ono to odvlai usuprot, u due toga ne vidimo. Pa ipak moramo vjerovati da i u dui postoji neto uza sam ra zum, to mu se suprotstavlja i opire. Kakvo je to drugo, nimalo nas se ne tie. I kao to ve rekosmo, ini se da i to sudjeluje u razumu; da kako, u uzdrana ovjeka ono je posluno razu mu, a vjerojatno je jo poslunije u razborita i hrabra ovjeka; tu je, naime, sve u skladu s ra zumom. Stoga se ini da je i to nerazumno dvostruko. Raslinski dio ini se da nema nita zajedniko s razumom, dok onaj poudni i uope nagonski ipak nekako sudjeluje u njemu, tako to mu je podreen i posluan, kao to kaemo 'imati ra zuma' kad je rije neijem ocu ili prijateljima, ali ne onako kao u matematici. 1 Da to nerazumno nekako slua razum, otkriva i opomena i svaki prijekor i pobuda. Ako se pak mora rei da i to ima razum, onda e biti dvostruko i ono to ima razum: jedan dio u pravom smislu i po sebi, a drugi onako kao to je netko posluan svojem ocu. A i krepost se dijeli prema toj razlici; te jedne kreposti nazivamo umnima a druge udoredni ma; mudrost, rasudnost i razboritost umne su kreposti, a plemenitost i umjerenost udoredne. Kad, naime, govorimo neijem znaaju, ne ka emo kako je mudar ili rasudan, nego da je blagoudan ili umjeren. Ona hvalevrijedna od tih sta nja nazivamo krepostima.

20

25

II.
K r e p o s t je, dakle, d v o s t r u k a : u m n a i udored n a . U m n a k r e p o s t i m a u g l a v n o m i zaetak i por a s t po pouci, pa j o j stoga t r e b a iskustva i vre m e n a ; doim u d o r e d n a k r e p o s t nastaje po naviaju, od ega joj potjee i s a m o ime, n a s t a l o m a l o m izmjenom rijei obiaj. 1 P r e m a t o m e je b j e l o d a n o k a k o ni j e d n a od u d o r e d n i h k r e p o s t i ne nastaje u n a m a po naravi, j e r se ni j e d n a od stvari koje su po naravi ne moe preinaiti nava d o m . Tako, na primjer, k a m e n , koji se po n a r a v i giba nadolje, ne m o e se n a v i k n u t i da se giba nagore, pa m a k a r ga t k o g o d na to privikavao bacajui ga n a g o r e i deset tisua p u t a ; niti se oganj moe naviknuti da gori nadolje, niti se bilo koja od stvari to po n a r a v i imaju j e d a n n a i n m o g u priuiti na n e k i drugi. Dakle, k r e p o s t i ne n a s t a j u u n a m a ni po naravi ni protiv naravi, nego s m o mi po naravi nainjeni t a k o da ih pri m a m o , dok se one usavravaju n a v a d o m . Od svih stvari koje i m a m o po naravi prvo stje e m o njihove m o g u n o s t i , a poslije p o k a z u j e m o djelatnosti (kao to je b j e l o d a n o po sjetilima, j e r sjetila ne stjeemo t i m e t o esto g l e d a m o ili e sto sluamo, nego s m o ih d a p a e imali prije nego s m o ih upotrijebili, a n i s m o ih zadobili upora b o m ) . Doim k r e p o s t i stjeemo prvo ih odjelovIjujui, u p r a v o k a o i u ostalim umijeima. J e r to god t r e b a uei initi to inei u i m o , kao to Grke rijei fj&og (znaaj, udoredno svojstvo, ud) i P&og (obiaj, navada, naviaj) srodne su podri jetlom. 23
1

15

18

30

19

1103 a

20

3 5

25

4 10

30

Posrijedi je neprevediv izriaj s rijeju o, koja inae ima mnoga znaenja, dok je ovdje jo sklop , koji znai: i imati razuma, i imati razbora, i imati razloga, i uzeti u obzir, i biti odgovoran, i po loiti raun, i objasniti, i obrazloiti. 22

g r a d e i p o s t a j e m o graditelji i citarajui c i t a r a i ; isto t a k o , inei p r a v e d n a djela p o s t a j e m o pravedni, inei u m j e r e n a u m j e r e n i i inei h r a b r a djela h r a b r i . t o m e svjedoi o n o t o se d o g a a u d r a v a m a . Zakonodavci navikavajui ih ine g r a a n e d o b r i m a , i to je elja s v a k o m u zakono davcu, te o n i koji toga ne p o l u e p r o m a e , i u t o m e s e razlikuje d o b a r u s t a v o d loega. I dalje, po i s t i m u z r o c i m a i po i s t i m sredstvi ma svaka k r e p o s t i n a s t a j e i p r o p a d a , a slino i svako u m i j e e ; n a i m e , iz c i t a r a n j a p o s t a j u i d o b r i i loi c i t a r a i . A p r i m j e r e n o t o m e i graditelji i svi ostali; p o d o b r o j gradnji p o s t a t e d o b r i graditelji, a po looj loi. Ako ne bi bilo tako, n i t k o ne bi t r e b a o uitelja, nego bi se svi r a a l i ili d o b r i ili loi. T a k o je i s k r e p o s t i m a ; po svojim i n i m a u o d n o a j i m a s d r u g i m l j u d i m a p o s t a j e m o prav e d n i ili n e p r a v e d n i , a po svojim i n i m a u pogi belji n a v i k n u t i s t r a h o v a t i ili u z d a t i se, b i v a m o h r a b r i ili straljivi. I s t o je t a k o i sa eljama i s r d b a m a : j e d n i ljudi p o s t a j u u m j e r e n i i blago u d n i , drugi n e o b u z d a n i i rasrdljivi, ponaajui se na j e d a n ili na drugi n a i n u tim o k o l n o s t i m a . J e d n o m rijeju: iz j e d n a k i h d j e l a t n o s t i n a s t a j u i j e d n a k a s t a n j a . Stoga djelatnosti m o r a j u i m a t i s t a n o v i t u k a k v o u ; j e r njihovim r a z l i k a m a odgo v a r a j u s u s l j e d n a stanja. N a i m e , nije mala razlika da li je t k o g o d od m l a d o s t i n a v i k n u o na ovakve ili o n a k v e obiaje, nego je o n a velika, pa i cjelo k u p n a razlika. B u d u i s a d a n j e istraivanje nije r a d i znanstvene spoznaje, k a o u d r u g i m g r a n a m a (jer ne prou a v a m o k a k o b i s m o spoznali to j e k r e p o s t , nego d a p o s t a n e m o dobri, inae n a m ona n e b i n i t a koristila), n u n o je razvidjeti o n o to se tie dje latnosti, n a i m e : k a k o ih t r e b a izvriti, j e r k a o to r e k o s m o o n e o d r e u j u susljedna stanja. Z a t i m , da t r e b a djelovati p r e m a p r a v o m naelu z a j e d n i k a je znaajka i m o r a se p r e t p o s t a v i t i e m u e se poslije govoriti: 1 i to je p r a v o naVI. 13.

3 1103 b

10

elo i k a k o se o d n o s i p r e m a o s t a l i m k r e p o s t i m a . Nu prije nek se p r i s t a n e na to da se cijeli pou ak inidbi m o r a izloiti u o c r t u a ne u t o n i m 1 p o j e d i n o s t i m a , k a o to r e k o s m o i u p o e t k u , da takva izvjea t r e b a zahtijevati u s k l a d u s gradi vom. U s t v a r i m a koje se tiu u d o r e d n i h i n a i p r o b i t a n o s t i n e m a niega vrstoga k a o ni u pitan j i m a zdravlja. B u d u i je t a k v o o p e n i t o izvjee, j o je m a n j e t o n o s t i u o n o m e p o j e d i n a n i m sluajevima; k a k o oni n e p o t p a d a j u n i p o d k a k v o znanje n i s t r u k o v n u p r e d a j u , m o r a j u uvijek s a m i djelatelji uvidjeti t o j e p r i m j e r e n o prigodi, k a o u lijenikom i k o r m i l a r s k o m u m i j e u . Ali i a k o j e n a e s a d a n j e izlaganje takvo, m o r a m o poku ati pomoi u t o m e . Prvo, dakle, t r e b a r a z m o t r i t i ovo: k a k o je na rav tih stvari da ih u n i t a v a m a n j a k i viak, k a o to vidimo u sluaju snage i zdravlja (jer se k o d nevidljivih p r e d m e t a t r e b a posluiti svjedoan s t v o m onih vidljivih); n a i m e , i p r e t j e r a n a i m a n j kava vjeba u n i t a v a snagu, j e d n a k o k a o to i suvino i m a n j k a v o jelo i pilo u n i t a v a zdravlje, dok ga p r i m j e r e n a koliina i s t v a r a i poveava i odrava. A t a k o je i s u m j e r e n o u , h r a b r o u i ostalim k r e p o s t i m a . Onaj t k o od svega bjei i boji se i n i e m u se ne o p i r e p o s t a j e plaljivac; o n a j p a k tko se niega ne boji i srlja u sve p o s t a j e d r z a k ; isto t a k o onaj t k o se u p u t a u svaku na sladu i ne sustee se ni od kakve p o s t a j e neobuz d a n , d o k onaj t k o izbjegava sve uitke, p o p u t pri p r o s t i h osoba, p o s t a j e neosjetljiv. Dakle, u m j e r e nost i h r a b r o s t u n i t a v a j u i viak i m a n j a k , dok ih s r e d n o s t odrava. Ali ne bivaju od njih i zbog njih s a m o njihovi n a s t a n c i , p o r a s t i i p r e s t a n c i , nego e se i njihove djelatnosti odvijati u n j i m a ; t a k o je u svih vi dljivijih p r i m j e r a , k a o u sluaju snage; o n a nastaje o b i l n o m h r a n o m i m n o g i m n a p o r i m a , to e opet najbolje u z m o i s n a a n ovjek. T a k o je 1094 b 1127.

1104 a

10

6 15

15

20

20

25 2 8 39 9

25

II.

30

25

24

i s krepostima; postajemo umjereni usteui se od uitaka, a postavi takvima najbolje se uzmaemo ustezati od njih. Isto je i s hrabrou: navilcavajui se prezirati strahote i oduprijeti im se, postajemo hrabri, a postavi takvi najbolje emo uzmoi oduprijeti se strahotama. Uitak ili bol koji prati djela treba uzeti kao pokazatelj njihovih stanja. Onaj tko se ustee od tjelesnih naslada i uiva u samome tome taj je umjeren; onaj kojemu je takvo to tegotno taj je neobuzdan; onaj opet tko izdrava strahote i uiva, ili mu barem nije muno, taj je hrabar; kojega to boli taj je straljivac. Jer udoredna krepost se bavi uicima i bolima. Naime, zbog uitka inimo rune stvari, a zbog bola se uzdr avamo od lijepih. Stoga, kako Platon kae,1 tre bali bismo se ve od djetinjstva odgajati tako da osjeamo radost i bol kako treba, jer to je pravi odgoj. I zatim, ako se kreposti bave djelatnostima i uvstvima, a svako uvstvo i svaku djelatnost pra te uitak i bol, onda e se zbog toga i krepost baviti uicima i bolovima. A to pokazuju i kazne koje se izvravaju tima sredstvima; one su, nai me, nekakav lijek, a lijekovi po svojoj naravi dje luju s pomou opreka. 2 I opet, kao to maloprije rekosmo, 3 svako stanje due ima narav koja je suodnosna i zabavljena onim stvarima po kojima naravno postaje boljom ili gorom; ali ljudi po staju loi zbog uitaka i bolova, naime: teei za njima i izbjegavajui ih, bilo one koje ne treba ili kad ne treba ili kako ne treba, bilo kojim drugim nainom kojim se te stvari naelno raz-

35 1104 b

luuju. Stoga neki 1 i odreuju kreposti kao sta nja neke beutnosti i smirenosti, iako ne postupaju i dobro, jer govore posve openito, a ne 'kako treba' i 'kako ne treba' i 'kad treba ili ne treba' i ostalo to se pridaje. Stoga se pretpostav lja da je krepost ona djelatnost koja tei najbo ljemu to se tie uitaka i bolova, dok je porok suprotno tome. I slijedee nam moe pokazati kako se dotine stvari bave istim. Budui da postoji troje koje se bira i troje koje se izbjegava lijepo, kori sno i ugodno, te njihove opreke: runo, kodljivo i bolno , u odnosu prema tima dobar ovjek postupa ispravno, dok zao postupa pogrjeno, a osobito to se tie uitka; on je, naime, zajedni ki ivotinjama i prati sve predmete izbora; a i lijepo i korisno ine se ugodnim. To se usadilo u svima nama ve od prvog djetinjstva; stoga je teko izbrisati to uvstvo toliko ukorijenjeno u ivotu. Zbog toga su nama, jednima manje drugi ma vie, i mjerilo djelatnosti upravo uitak i bol. S toga razloga njima mora biti cijela rasprava, jer nije od malena uinka na nae postupke da li ispravno ili pogrjeno utimo ugodu ili bol. Uz to, tee je boriti se protiv uitaka negoli pro tiv strasti, kao to kae Heraklit, 2 ali onim to je tee uvijek se bave i umijee i krepost, jer i ono to je dobro bolje je ako je tee. Stoga je sav posao i kreposti i dravnikog umijea baviti se uicima i bolima, jer onaj tko se tima dobro slui bit e dobar, a tko loe lo. Vjerojatno se misli na Speusipa i njegove sljed benike, iako se sloboda od strasti i uvstava (beut nost, O) kao ideal javlja tek u stoika. 2 Posrijedi je odlomak 85, koji glasi Protiv thumos-a boriti se teko je; ono to poeli, to i po ci jenu due kupuje, gdje kljuna rije (O) znai duh, ivot, srce, a ovdje vjerojatno uzbuenost ili strast. 27
1

25

30

10

35 1105 a

15

10

20

Zakoni 653 A, Drava 401 E 402 A. Naime: contraria contrarias curantur, to je su protno geslu similia similibus curantur, koje vrijedi za homeopatiju. Ovdje se misli na to kako se ognjica lijei hlaenjem, a prehlada toplinom (o. p.). ! a27b3
2

26

N e k , dakle, b u d e k a k o j e r e e n o , d a s e k r e p o s t bavi u i c i m a i b o l i m a , te da od p o s t u p a k a od k o j i h n a s t a j e od t i h i r a s t e (a i p r o p a d a , a k o n i s u takvi) i da p o s t u p c i od kojih je n a s t a l a t v o r e i s a m u njezinu d j e l a t n o s t . M o g a o bi t k o g o d u p i t a t i k a k o m o e m o rei da m o r a m o p o s t a t i p r a v e d n i inei p r a v e d n a djela, a u m j e r e n i inei u m j e r e n a . N a i m e , a k o ljudi i ne p r a v e d n a i u m j e r e n a djela, ve su p r a v e d n i i u m j e r e n i , u p r a v o k a o i a k o tuju slovnika 1 i glazbena pravila, oni su slovniari 2 i glazbenici. Ili p a k nije t a k o ni u u m i j e i m a ? Slovniki se moe togod n a i n i t i i sluajno ili na t u i p o t i c a j . ovjek e, dakle, biti slovniar tek o n d a k a d je n a i n i o t o g o d slovniki i na slovniki n a i n , n a i m e : k a d u i n i t o g o d p r e m a slovnikom znanju u sebi s a m o m e . Uz to, nije slino o n o t o se zbiva u u m i j e i m a s o n i m to se zbiva s kre p o s t i m a ; t v o r e v i n e u m i j e a i m a j u svoje d o b r o u sebi; n j i m a d o s t a j e da n a s t a n u sa s t a n o v i t i m svoj s t v o m ; ali a k o p o s t u p c i t o n a s t a j u u s k l a d u s k r e p o s t i m a i m a j u n e k a k v o svojstvo, zbog toga ni su uinjeni ni p r a v e d n o ni u m j e r e n o , nego t e k k a d njihov izvritelj i djeluje u s t a n o v i t u s t a n j u , n a i m e : prvo, a k o to ini znlice, d r u g o a k o izabi re p o s t u p k e i a k o b i r a r a d i njih samih, i t r e e a k o to ini u p o s t o j a n u i n e p r o m j e n j i v u raspolo enju. A to izuzev z n a n j a ne u b r a j a se u uvjete p o t r e b n e za u m i j e a ; d o i m k a o uvjet za k r e p o s t i s a m o znanje n e m a nikakve teine ili i m a m a l o , dok ostali zahtjevi n i s u od m a l e nego od p o s v e m a n j e vanosti, u k o l i k o n a i m e k r e p o s t i i n a s t a j u iz e s t a injenja p r a v e d n i h i u m j e r e n i h djela. Dakle, djela se nazivaju p r a v e d n i m i umjer e n i m k a d s u takva kakva b i poinio o n a j t k o j e p r a v e d a n ili u m j e r e n . A p r a v e d a n i u m j e r e n nije o n a j t k o ih tek poinja, nego t k o ih t a k o e r po-

15

inja t a k o k a k o bi ih inili p r a v e d n i i u m j e r e n i ljudi. P r a v o se stoga kae k a k o p r a v e d a n ovjek postaje inei p r a v e d n a djela, a u m j e r e n inei u m j e r e n a ; a k o takva s m n e poinja, n e m a n i n a j m a n j e vjerojatnoe d a i k a d p o s t a n e d o b a r . Ali veina ne ini tako, n e g o t r a e u t o i t a u naelu i zamiljaju da ' m u d r o s l o v e ' i da e t a k o p o s t a t i u d o r e d n i , 1 p o n a a j u i se slino bolesnici ma koji p o z o r n o sluaju lijenike, ali ne ine nita od onoga to im se p r o p i s u j e , pa k a o t o ovima tijelo ovako nee ozdraviti, n e e ni o n i m p r v i m a d u a od takva 'mudroslovlja'. N a k o n toga valja razvidjeti t o je k r e p o s t . Budui je ono t o se nalazi u d u i t r o s t r u k o uvstva, s p o s o b n o s t i , stanja k r e p o s t m o r a biti jed n o od toga. uvstvima n a z i v a m u d n j u , srdbu, s t r a h , d r s k o s t , zavist, r a d o s t , n a k l o n o s t , m r n j u , enju, l j u b o m o r u , milost, u o p e osjeaje koje p r a t i uitak ili bol. S p o s o b n o s t i m a n a z i v a m o n e stvari po k o j i m a bivamo uvstveni, k a o k a d uzm a e m o s r d i t i se, utjeti bol ili se smilovati. Sta njima nazivam o n o po e m u s m o d o b r o ili loe u o d n o s u na uvstva, kao t o p r e m a s r d b i stoji mo loe a k o je u t i m o p r e j a k o ili p r e s l a b o , a do b r o a k o po s r e d i n i . I s t o je i s o s t a l i m uvstvima.

10

15

20

V. 25 2

4 20

25

30

3 1105 b

5 4

Nu ni k r e p o s t i ni p o r o c i n i s u uvstva, j e r n a s n e nazivaju n i v r s n i m a n i l o i m a p r e m a n a i m uvstvima, nego p r e m a n a i m k r e p o s t i m a i poro30 cima, i j e r n a s niti hvale n i t i k u d e p r e m a n a i m uvstvima (ne pohvaljuje se n a i m e onaj t k o se boji ili srdi, niti se p a k k o r i onaj t k o se n a p r o s t o srdi, nego zbog n a i n a k a k o to ini); d o i m n a s hvale ili k u d e p r e m a n a i m k r e p o s t i m a i poroci- l106 a ma. Uz to, mi se s r d i m o ili p l a i m o bez izbora, d o k su k r e p o s t i n e k a k v i izbori ili nisu b e z izbora. I dalje, t o se tie uvstava kae se da s m o pokre-

1 2

Ili gramatika (pravila). Ili gramatiari.

Izvorno : izvrsni ili valjani (o. p.). 29

28

n u t i , a k a d se tie k r e p o s t i i p o r o k a , ne kae se p o k r e n u t i , nego s m o u n e k a k v u s t a n j u . 5 Zbog toga o n e i n i s u s p o s o b n o s t i . N a i m e , n a s n e nazivaju n i d o b r i m a n i l o i m a n a p r o s t o zbog toga t o m o e m o uvstvovati, niti p a k n a s hvale ili k u d e ; mi s m o s p o s o b n i po naravi, ali ni d o b r i ni loi ne b i v a m o po naravi, e m u s m o ve p r i j e govorili. 1 Dakle, a k o k r e p o s t i n i s u ni uvstva ni sposob nosti, p r e o s t a j e da su stanja. I t a k o je r e e n o to j e k r e p o s t p o s v o j e m r o d u . N u t r e b a rei n e s a m o t a k o d a j e k r e p o s t stanje, nego i k a k v o je. Valja stoga kazati, k a k o svaka k r e p o s t i ini d o b r o m s t v a r koje je k r e p o s t i j o o m o g u u j e da o n a d o b r o djeluje, k a o t o k r e p o s t 2 o k a ini v r s n i m i o k o i njegov u i n a k , pa po k r e p o s t i o k a d o b r o v i d i m o . Slino t a k o i kre post k o n j a ini k o n j a v r s n i m i d o b r i m u t r a n j u , n o e n j u j a h a a i d o e k i v a n j u neprijatelja. Ako je stoga t a k o u s v e m u , o n d a e i ovjekova kre p o s t biti s t a n j e po k o j e m ovjek biva d o b a r i po k o j e m e p r u i t i d o b a r uin. Ve s m o rekli, 3 k a k o e to biti, ali e se j o razjasniti r a z v i d i m o li i kakva je njezina n a r a v . U s v e m u to je n e p r e k i d n o i djeljivo m o e se uzeti ili vie ili m a n j e ili j e d n a k o , i to bilo u s a m o j stvari, bilo u o d n o s u p r e m a n a m a . J e d n a k o je s r e d i n a i z m e u suvika i m a n j k a . U s a m o j stvari s r e d i n o m n a z i v a m o ono to j e j e d n a k o uda ljeno od o b a kraja, to je j e d n o i isto svima lju d i m a ; a u o d n o s u p r e m a n a m a , o n o to nije ni suviak ni m a n j a k , koje o p e t nije ni j e d n o ni isto svima l j u d i m a . N a i m e , a k o j e deset m n o g o ,

5 7

10

a dva m a l o , o n d a je b r o j est s r e d i n a uzeto u sa m o j stvari, j e r j e d n a k o p r e m a u j e i biva p r e m a en. To je s r e d i n a p r e m a b r o j n o m ( a r i t m e t i k o m ) r a z m j e r u ali u o d n o s u p r e m a n a m a n e e se u z e t i t a k o . Ako j e deset m i n a teine n e k o m u m n o g o pojesti, a dvije m i n e m a l o , o n d a uvjebavatelj na rvalitu nee n a r u i t i est m i n a , j e r je i to m o d a n e k o m u previe ili p r e m a l o : p r e m a l o za Milona, 1 za p o e t n i k a u v j e b a m a previe. I s t o je t a k o i s t r a n j e m i rvanjem. S t o g a svaki znalac izbjegava i suviak i m a n j a k , nego trai i b i r a sredinu, ali n e s r e d i n u s a m e stvari, n e g o o n u u o d n o s u p r e m a nama. Ako je tako, da svaka z n a n o s t d o b r o izvrava svoj r a d traei s r e d i n u i o d m j e r a v a j u i p r e m a njoj vlastite u i n k e (zbog ega se valjanim u i n c i m a obiava rei, k a k o im se n i t a ne m o e ni o d u z e t i ni d o d a t i , b u d u i da suviak i m a n j a k kvari valjanost, d o k je s r e d n o s t 2 odrava, i d o b r i o b r t n i c i k a k o k a e m o i ine imajui to u vidu) i a k o je k r e p o s t tonija i bolja od sva kog u m i j e a , k a o i s a m a n a r a v , o n d a je i svojstvo k r e p o s t i teiti sredini. P o d r a z u m i j e v a m udored nu k r e p o s t . Ta se, n a i m e , bavi u v s t v i m a i djelat n o s t i m a , u k o j i m a je i suviak i m a n j a k i s r e d i n a . J e r i b o j a t i se i biti h r a b a r i udjeti i srditi se i smilovati se, i u o p e u t j e t i u i t a k i bol, m o e se i previe i p r e m a l o , a ni j e d n o nije d o b r o ; doim utjeti to o n d a k a d t r e b a , p r e m a e m u t r e b a , p r e m a k o j i m a t r e b a , zbog ega t r e b a i k a k o t r e b a i s r e d i n a je i o n o najbolje, k a o to i p r i p a d a k r e p o s t i . I s t o t a k o , t o se tie d j e l a t n o s t i p o s t o j i suviak m a n j a k i s r e d i n a . A k r e p o s t se bavi uv s t v i m a i d j e l a t n o s t i m a , u k o j i m a je suviak po grjeka, k a o i m a n j a k , d o k se s r e d i n a hvali i srna-

35 1106 b 5

VI. 2

5 15

10

3 4

20 10

15

25 11 30 12

20

25

1103a 18b2. Izvorno , uz temeljno znaenje krepost, zna i i valjanost, uinkovitost, savrenost i izvrsnost, kojoj je najblii smisao u dotinom sluaju (o. p.). 3 1104a 1127.
2

udovino snani rva iz Krotona u Junoj Italiji. Budui da ovdje u Aristotela susreemo oblike i i i ' () te , prevodi telj je smatrao kako je radi to vjernijeg prije nosa izvornika potrebno donijeti (uz uobiajene ri jei srednji, srednje, sredina) i rjei oblik srednost
2

(za ).

30

31

13 14

t r a u s p j e h o m , to je oboje znaajka k r e p o s t i . Sto ga je i k r e p o s t n e k a k v a s r e d n o s t , b u d u i da tei o n o m u t o je po sredini. N a i m e , grijeiti se m o e s v a k o v r s n o (jer zlo je n e o g r a n i e n o , k a k o pitagorejci p r e t p o s t a v l j a h u , dok je d o b r o ogranieno) a u s p j e t i s a m o j e d n o v r s n o (zbog ega i jest j e d n o lako a d r u g o t e k o lako je p r o m a i t i cilj, t e k o je pogoditi ga); dakle, i zbog toga suviak i m a n j a k z n a a j k a su p o r o k a , a s r e d n o s t k r e p o s t i . Ljudi su d o b r i j e d n i m n a i n o m , zli svakovrsno. 1 Dakle, k r e p o s t je stanje s i z b o r o m , zapravo s r e d n o s t u o d n o s u p r e m a n a m a , a o d r e e n a n a e l o m , n a i m e o n i m kojim bi je o d r e d i o razbo r i t ovjek. Ona je s r e d n o s t i z m e u obaju p o r o k a , onoga p r e m a suviku i onoga p r e m a m a n j k u ; a i zbog toga to p o r o c i ili ne dostiu ili p r e m a u j u p o t r e b n u m j e r u u uvstvima i d j e l a t n o s t i m a , d o k k r e p o s t i nalazi i izabire s r e d i n u . O t u d a , p r e m a bivstvu te o d r e d b i koja govori to je o n a u biti, k r e p o s t je s r e d n o s t , ali p r e m a najboljem i pra vednom, ona je krajnost. Nu svaka d j e l a t n o s t i svako uvstvo ne d o p u t a tu s r e d n o s t ; n e k e od tih stvari ve po i m e n u sadravaju nevaljalost, kao zluradost, b e s t i d n o s t , zavist, a m e u d j e l a t n o s t i m a : p r e l j u b , t a d b i n a , u m o r s t v o . Sve su te i takve stvari ve po i m e n u u sebi nevaljale, a ne njihovi suvici ili m a n j c i . Stoga se u o d n o s u p r e m a njima ne moe n i k a d a biti prav, nego se uvijek grijei. J e r tu d o b r o ili loe ne ovisi od toga poinja li se, n p r . p r e l j u b s onom osobom s kojom treba, kad treba i kako t r e b a , nego n a p r o s t o : poiniti bilo t o od toga znai grijeiti. Moglo bi se j e d n a k o p r e t p o s t a v i t i kako u nepravinosti, kukavnosti i razuzdanosti p o s t o j i s r e d n o s t , suviak i m a n j a k ; ali t a d a bi bila i s r e d n o s t suvika i m a n j k a , i suviak suvika i m a n j a k m a n j k a . Nego, kao to u u m j e r e n o s t i i h r a b r o s t i n e m a suvika i m a n j k a , j e r o n o to je s r e d i n a na n e k i je nain k r a j n o s t , t a k o ni u do-

t i n i m a n e m a ni srednosti ni suvika ni manjka, ve k a k o god se p o i n e , p o g r j e n e su. Openito , n a i m e , niti p o s t o j i s r e d n o s t suvika i manjka , niti p a k suviak ili m a n j a k s r e d n o s t i . 30 Ali nije d o s t a t n o s a m o to openito iznijeti , nego t r e b a i prilagoditi p o j e d i n a n i m sluajevima. Pri r a s p r a v a m a p o s t u p c i m a , o p e n i t e izjave j e s u zajednikije, ali su o n e p o j e d i n e istinitije. A budui se p o s t u p c i tiu p o j e d i n i h sluajeva, m o r a se 3 n j i m a uskladiti. U z m i m o ih, dakle, s n a e g popi sa. 1 Na p o d r u j u s t r a h a i d r s k o s t i s r e d n o s t je h r a b r o s t ; od o n i h koji p r e t j e r u j u , onaj t k o je ta kav u n e u s t r a i v o s t i n e m a i m e n a (mnoga su sta nja bezimena); onaj p a k t k o p r e t j e r u j e u drsko sti, taj je drzovit; onaj o p e t t k o p r e t j e r u j e u stra h u , d o k m u n e d o s t a j e d r s k o s t i , taj j e straljiv. t o se tie u i t a k a i bolova ne svih, i m a n j e to se tie bolova s r e d n o s t je u m j e r e n o s t , suviak r a z u z d a n o s t . Ne n a l a z e se e s t o oni to su m a n j kavi glede uitaka. Stoga takvi i ne dobie ni kakva imena, ali nek budu beutni . S t o se tie davanja i u z i m a n j a novca, srednost je darelji vost , a suviak i m a n j a k rasipnost i krtost. U tima ljudi na oprean nain pretjeruju i manj kaju; rasipnik pretjeruje u troenju dok manjka u u z i m a n j u , a krtac pretjeruje u uzimanju i m a n j k a u t r o e n j u . S a d a g o v o r i m o samo u ocrtu i poglavito, k a k o n a m i dostaje, dok e se poslije 2 o v o m e p o t a n j e raspravljati. to se tie novaca p o s t o j e i d r u g a raspoloenja, s r e d n o s t je izdanost (jer se izdaan razlikuje od dareljivog: jedan di jeli naveliko, d r u g i n a m a l o ) , suviak n e u k u s n o s t i p r o s t o a , a m a n j a k sitniavost. Te su stvari raz liite od k r a j n o s t i m e u k o j i m a je dareljivost, a kako se razlikuju , iznijet e se poslije.' t o se tie asti i neasti, s r e d n o s t je velikodunost, su viak se naziva nekakvom nadutou , a manjak

15

35 1107
0

16 17

18

15

19

20

20

1 2

Navod nepoznata autora.

Rije je pregledu najglavnijih vrlina i poroka. IV. I. 11 22a 209, b1018

33

32

3 NIKOMAHOVA ETIKA

je malodunost. I kao to rekosmo da se izdanost odnosi prema dareljivosti, jer je ova u malim izdacima, tako postoji i slino stanje prema veli kodunosti, koja se tie velike asti, dok se ono tie male. Naime, za au se moe teiti i vie nego to treba i manje; onaj tko u tim tenja ma pretjeruje taj je astohlepan, a tko manjka neastohlepan, dok je srednji bezimen. A bezime na su i raspoloenja, osim to se ono astohlepnikovo naziva astohleplje. Otuda oni u krajno stima zahtijevaju srednje podruje, pa i sami onog srednjeg nazivamo katkad astohlepnim a katkad neastohlepnim, i jednom hvalimo asto hlepnoga a drugi put neastohlepnoga. S kojega razloga tako inimo govorit e se u onome to sli jedi; 1 sada govorimo preostalima a prema po stavljenom nainu. I u srdbi postoji suviak, manjak i srednost; iako su oni zapravo bezimeni, ipak nazivajui srednju osobu blagoudnom nazovimo srednost blagoudnou; od krajnosti nek onaj to pretje ruje bude rasrdljiv, i porok rasrdljivost, onaj pak koji je manjkav nerasrdljiv, i manjak nerasrdljivost. Postoje i druge tri srednosti, meu kojima ima nekakve slinosti, ali se ipak meusobno razliku ju; sve se one tiu zajednitva u rijeima i postup cima, ali se razlikuju u tome to se jedna bavi istinom na tome podruju, ostale dvije ugodnou, od kojih jedna onom u zabavi, druga onom u svim ivotnim prigodama. Stoga se mora govoriti i tima, kako bismo to bolje uvidjeli, da je u svima stvarima srednost hvalevrijedna, dok kraj nosti nisu ni hvalevrijedne ni ispravne, nego pri jekorne. A i ta stanja veinom su bezimena, pa ipak kao i u ostalih moramo pokuati iznai rijei radi jasnoe i boljega praenja. Sto se tie istine srednji je onaj tko je istinit, i nek se sred nost zove istinitost; pretvornost u kojoj se pre1

13

tjeruje je hvastavost, i hvastavac je onaj tko je posjeduje; ona u kojoj se umanjuje ta je podrugljivost, a onaj tko je posjeduje podrugljivac. Sto se tie ugodnosti, one u zabavi, srednji je onaj tko je dosjetijiv, a samo je raspoloenje dosjetljivost; suviak je lakrdijatvo i onaj tko ga posjeduje lakrdija; onaj komu toga manjka taj je nekakav prostak, a samo stanje je prostoa. Sto se tie preostale ugodnosti, one u ivotu uop e, onaj tko je ugodan onako kako treba taj je prijateljski i srednost je prijateljstvo; onaj tko u tome pretjeruje, a bez ikakve svrhe, taj je puzav; koji pak radi svoje koristi, taj je laskavac; onaj kojemu toga manjka i u svim je stvarima neugodan taj je svadljiv i zlovoljan. Postoje srednosti i meu uvstveninama i uvstvima. Tako stidljivost nije krepost, pa ipak se pohvaljuje stidljiv ovjek. A i u tome se je dan naziva srednjim, a jedan pretjeranim, kao to je smeten onaj tko se svega stidi; doim onaj kojemu toga manjka ili toga uope nema taj je bestidan, a onaj srednji je stidljiv. Pravedna zlovolja je srednost izmeu zavisti i zluradosti; to su stanja to se tiu bola i uitka zbog onoga to se dogodilo naim blinjima. Onaj tko je pravedno zlovoljan osjea bol zbog neijeg nezasluena blagostanja; zavidnik pre tjeruje u tome pa osjea bol zbog svake dobre kobi, dok zluradici toliko manjka da outi bol 1 , te se dapae raduje. Nu o tome e biti prigode da se raspravi drugdje .O pravednosti, budui da nije jednoznana, razluit emo opisavi ostalo dvije njezine vrste i razjasniti kako je svaka od niih srednost. 3 (A isto tako i razumskim 4 krepostima) .
Podrazumijeva se zbog njihove zle kobi. 1115 a4. 3 Vidi 1129a 26b 1. 4 Vidi VI knj. Meutim, neki komentatori dre da ta reenica nije Aristotelova, nego je neiji pozniji dometak (H. R.).
2

25

14

30

15

35 1108 b

16

10

b 1126, 1125 b 1418.

34

3*

35

VIII. 2

'

Postoje tako tri raspoloenja, dva poroka (onaj prema suviku i onaj prema manjku), a jedno kre posti, naime srednosti, koja su na neki nain sva meusobno suprotstavljena. Krajnosti su oprene srednjem stanju i jedna prema drugoj, a sred nje stanje krajnostima; jer kao to je jednako vee prema manjem, a manje prema veem, tako i srednja stanja premauju prema manjcima, dok manjkaju prema suvicima, i u uvstvima i u pos tupcima. Tako se hrabar ovjek ini drznikom pre ma straljivcu, a straljivac prema drzniku; isto tako i umjeren ovjek ini se razuzdanim prema beutnom, a beutan prema razuzdanom; da reljiv ovjek prema krcu rasipnik, a prema ra sipniku krtac. Otuda ljudi u krajnostima guraju srednjega ovjeka jedan drugomu, pa straljivac naziva hrabra ovjeka drznikom, a drznik straljivcem, i slino u ostalim sluajevima. Nu iako su sva ta stanja tako meusobno oprena, najvea je opreka izmeu samih krajnosti, vie ne goli prema sredini; one su, naime, udaljenije jed na od druge nego od sredine, kao to je veliko od maloga i malo od velikoga negoli oboje od istoga. Uz to, ini se kako sredina ima stanovite slinosti s nekim krajnostima, kao to je u drs kosti prema hrabrosti i u rasipnosti prema dare ljivosti; doim meu krajnostima postoji najvea neslinost; naime, opreke se i odreuju kao stva ri najvie udaljene jedne od drugih, tako te su oprenije one to su udaljenije. A sredini je jednom opreniji manjak, drugi put opet suviak, pa tako hrabrosti nije oprenija drskost, koja je suviak, nego straljivost, koja je manjak; dok umjerenosti nije oprenija be utnost, koja je manjak, nego razuzdanost koja je suviak. To se dogaa zbog dva uzroka; jedan potjee od same stvari; kad je jedna krajnost bli a i slinija sredini, onda mi radije sredini ne su protstavljamo tu, nego drugu. Na primjer, bu dui je drskost slinija i blia hrabrosti, dok je straljivost neslinija, suprotstavljamo radije ovu. Naime, stvari udaljenije od sredine ine se njoj 36

8 15

oprenijima. To je, dakle, jedan uzrok, to pot jee od same stvari; drugi uzrok potjee od nas samih; one stvari kojima naravnije teimo, te se ine oprenije sredini. Tako, budui naravnije tezimo uicima, skloniji smo razuzdanosti negoli pristojnosti. I tako nazivamo oprenijima one stvari prema kojima imamo veu tenju; stoga je razuzdanost, koja je suviak, oprenija umjere nosti. Dakle, dostatno je reeno da je udoredna krepost srednost, i kojim nainom, te da je srednost izmeu dva poroka, onoga to je u suviku i ono ga to je u manjku, a da je takva jer tei pogoditi sredinu, i u uvstvima i u djelatnostima. Stoga je naporno biti valjan. Teko je, naime, pronai sredinu u svemu, kao to sredinu kruga ne moe nai svatko, nego samo znalac; tako se i srditi moe svatko i lako, a isto i davati i tro iti novac, ali uiniti to pravoj osobi, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, s pravim razlogom i na inom, niti moe svatko niti je lako; zbog toga je dobro i rijetko i hvaljeno i lijepo. Zbog toga onaj tko cilja na sredinu prvo se mora odmaknuti od onoga to je oprenije, kao to i Kalipsa sa vjetuje: Lau okreni dalje od valova i dima onog,1 jer od krajnosti jedna je uvijek pogrenija, a druga je manje takva; i budui je dakle krajnje te ko pogoditi sredinu, kao to kau, drugi je naj 2 bolji nain plovidbe izabrati ono manje od zala; a to e najbolje biti onako kako opisujemo. A treba razvidjeti i prema emu smo sami sklo niji; jer po naravi jedni teimo jednima a drugi drugim stvarima, to e se razaznati po uitku i Odiseja (XII, 219; prijevod T. Mareti). Meutim te rijei nije rekla Kalipsa, nego Odisej navodei Kirkin savjet da plovi blie Scili negoli Haribdi, kako bi izbjegao vee zlo. 2 Posrijedi je poslovian izraz sa znaenjem 'prio nuti uz vesla kad nastupi bezvjetarje' (prema H. R.). 37
1

15

20

IX.

25

25 3 30

30

33 35 1109 b

35 1109 a

10

bolu koje outimo. Sami se moramo otrgnuti pre ma oprenoj krajnosti; to se vie odmaknemo od pogrjeke, stii emo u sredinu, kao to ine oni koji ispravljaju iskrivljeno drvo.1 U svemu se najvie valja uvati ugode i uitka, jer uitak ne prosuujemo nepodmieni; kako ono puke starjeine osjeahu prema Heleni, tako mo ramo i mi osjeati prema uitku, i u svima zgo dama ponavljati njihovu dzreku/jer rijeimo li se uitka tako, manje e biti prilike da pogrijeimo. inei tako da kaemo poglavito najbolje emo uzmoi pogoditi sredinu. Samo, i to je teko, a najvie u pojedinim slu ajevima, jer nije lako odrediti kako, na koga, zbog ega i na koje vrijeme se treba srditi. Nai me, i sami katkada hvalimo one koji u tome uzmanjkaju i nazivamo ih blagoudnima, dok kat kad opet hvalimo rasrene nazivajui ih muevnima. Onaj tko malo odstupi od dobra taj se ne kudi, bilo da to ini prema suviku bilo prema manjku, nego onaj koji tako ini vie, jer se ta kav zamjeuje. Nu dokle i koliko ovjek mora skrenuti da bude pokuen nije lako u pravilu od rediti; kao ni bilo to drugo koje pripada sjeti lima; te stvari ovise pojedinim sluajevima, a sama je prosudba u zamjedbi. Dakle, toliko je jasno: srednje je stanje hvalevrijedno u svemu, s time to se jednom valja prikloniti suviku a jed nom manjku; tako emo najlake pogoditi i sredinu i ono to je pravo.

10

III.
Budui se krepost bavi uvstvima i djelatnostima, od kojih se oni voljni hvale i kude, dok se protuvoljni oprataju pa i ale, nuno je razluiti voljno i protuvoljno onima koji prouavaju krepost, a korisno je zakonodavcima pri dodjeli bilo poasti bilo kazne. Stvari se smatraju protuvoljnima ako nastaju nasilu ili u neznanju. Nasilno je ono emu je poelo izvana, kao to je ono kojemu nita ne pri donosi sama osoba to djeluje ili trpi, kao kad koga vjetar kamo odnese ili ljudi kojima je u vlasti, t o se pak tie stvari koje se poinjaju zbog straha od veih zala ili zbog kakve ljepote kao ako samosilnik naredi da se uini to god sramotno, drei u vlasti ovjekove roditelje i djecu, pa izvri li nareeno, spasio bi ih, a ako ne, oni bi poginuli dvojbeno je da li su takvi ini voljni ili protuvoljni. Slino se zbiva i kod izbacivanja tovara s brodova za nevremena. Op enito, nitko hotimice ne baca svoju imovinu; doim, kako bi izbavili sebe i sve ostale, ine to svi razboriti ljudi. Dakle, takvi su postupci mijeani, ali se vie ine voljnim; naime, bira se dok se iz vravaju, a sama svrha djelatnosti odreuje se prema zgodi. Pa stoga treba govoriti 'voljno' i 'protuvoljno' prema asu djelovanja. Dotini ov jek djeluje voljno; jer se poelo gibanja orunih dijelova pri tim djelatnostima nalazi u njemu sa mome, a od ega je u njemu poelo to mu je u moi da ini ili ne ini. Dakle, te su stvari voljne, ali uzete uope isto i protuvoljne, jer nitko ne bi
39

30

15

2 3

35 1110 a

20

25

10

Misli se na to kako tesari ispravljaju iskrivljenu ili izvijenu drvenu grau. 2 Naime, starci su priznali Heleninu ljepotu, ali su zahtijevali da se Helena vrati u Grku, bojei se da ne bude kobna po Troju (Ilijada, IV, 15660.).
38

15

uinio nita takvoga po sebi. Pri takvim inima ljude katkada hvale, kad podnesu kakvu sramotu ili muku radi ega velikog i lijepog; ako pak togod opreno, kude ih, jer samo onaj tko je lo podnosi najveu sramotu bez ikakva lijepa ili dolina cilja. U nekim opet zgodama izostaje po hvala, ali se podaruje oprost, kad tkogod poini ono to ne treba pod prisilom to nadmauje ljud sku narav i nitko je ne bi izdrao. Pa ipak, moda se na neke ine ne moe prisiliti, nego prije treba umrijeti pretrpjevi i najvee grozote; jer one stvari koje su Euripidova Alkmeona primo rale da ubije vlastitu mater ine se besmislenim. 1 Katkada je pak teko prosuditi to treba izabrati i po kakvu cijenu i to treba pretrpjeti i radi e ga, a jo je tee ostati pri donesenim odlukama; jer uglavnom stvari koje se oekuju bolne su, a na to se primorava sramotno je, pa otuda biva da se pohvaljuju ili pokuuju oni to su popus tili prisili ili nisu. Koje, dakle, ine treba nazvati prisilnim? Uope reeno, onda kad je uzrok u izvanjskim okolno stima, i kad sam poinitelj tomu nita ne prido nosi; nu stvari koje su po sebi protuvoljne, ali ih valja izabrati u danom asu i radi neega, i koji ma je poelo u poinitelju, po sebi su protuvolj ne, a voljne u danom asu i radi neega. Te su vie nalik na voljne ine; jer djelatnosti pripadaju pojedinostima, a ovdje su pojedinosti voljne. Ko je stvari radi kojih valja izabrati nije lako utvr diti; jer postoje mnoge razlike u pojedinostima. Ako bi tkogod rekao kako su ugodne i lijepe stvari prisilne (budui da primoravaju izvana), njemu bi sve bile prisilne, jer radi tih stvari svi ine sve. Onima koji djeluju pod prisilom i proPo grkome mitu (a i u izgubljenom Euripidovu komadu) podmiena ogrlicom, Erifila je svojega mu a Amfijaraja, kralja Argosa, nagovorila poi u po hod sedmorice protiv Tebe. Znajui da e poginuti, obvezao je kletvom sinove da ga osvete (inae e ih kazniti glad i nee imati potomaka). Njegov sin Alkmeon je, izvrivi osvetu, ubio Erifilu. 40
1

20

12 25 13

tuvoljno njima je bolno, oni pak koji radi ugode i ljepote tima je ugodno; i besmisleno je okriv ljavati izvanjske imbenike, a ne samog sebe to im lako postaje plijenom, pa lijepe ine pripisi vati sebi, a one sramotne ugodama. Dakle, prisilno je ono emu je poelo izvana, dok sam prisiljenik ne pridonosi nita. Ono to je poinjeno u neznanju to je mimovoljno; 1 dok je protuvoljno samo ono to izaziva bol i pokajanje; onaj tko poini togod u neznanju i poinjeno mu nita ne zasmeta, voljno nije poinio, jer nije znao to ini, ali nije ni protu voljno, jer nije outio bola. Stoga, onaj tko po ini neto u neznanju a pokaje se, ini se protuvoljnim; onaj pak tko se ne kaje, kako je druk iji, nek je mimovoljan; budui se, naime, razli kuje, bolje da ima vlastito ime. Jedno je ini se djelovati s neznanja a drugo poiniti togod u neznanju; onaj tko je pijan ili rasiren ne ini se da djeluje s neznanja, nego zbog jedne od spomenutih stvari, i to ne znlice, ve u neznanju. Naime, nijedan nevaljao ovjek ne zna to treba initi a ega se treba uzdravati, i zbog te pogrjeke ljudi i postaju nepravedni i uope loi; nu 'protuvoljno' jie svjetuje se rei ako tkogod ne poznaje stvari koje su korisne; jer nije neznanje u izboru uzrok protuvoljna ina, nego uzrok nevaljalosti; niti pak neznanje openi toga naela (jer zbog toga se ljudi pokuuju), ne go neznanje pojedinanosti, okolnosti i predmeta djelatnosti; u tima su, naime, i smilovanje i oprost, jer onaj tko ne poznaje koje od toga djeluje protuvoljno. Stoga moda nije zgorega odrediti kakve i ko like su te pojedinanosti: tko je, to ini, radi ega ili na komu djeluje, katkada i ime (kojim
1 Izvorno v ( voluntarium) ' m i m o voljno', za razliku od (voluntarium) 'volj no' i (involuntarium) 'protuvoljno', to su specifini Aristotelovi nazivci (o. p.).

15 2 20

30

14 \\

25

15 5

30

10 16

1111 a

41

17

18

o r u e m ) , i r a d i ega (kao t o je spas), te k a k o (kao t o je p o l a g a n o i silovito). Dakle, u k o l i k o ni j e s u m a n u t , n i t k o n e b i m o g a o n e z n a t i sve t e stvari, a i s t o t a k o b j e l o d a n o i s a m o g djelatelja. K a k o n e b i z n a o sebe s a m o g ? N u , ovjek m o e n e z n a t i o n o t o ini, k a o to ljudi k a u ' k a k o im se u govoru o m a k n u l o ' , ili p a k ' k a k o n i s u znali da po srijedi b i j a h u t a j n e ' (kao t o E s h i l k a z a svetot a j s t v e n i m o b r e d i m a ) 1 , ili 'da ga je o t p u s t i o h o t e i s a m o p o k a z a t i k a k o radi', k a o o n a j s b o j n i m hitalom. Ili o p e t m o e t k o g o d p o m i s l i t i k a k o je vlas titi sin n e p r i j a t e l j , k a o o n o M e r o p a 2 , ili k a k o j e o t r o v r h o koplje s kuglicom, ili da je k a m e n plovuac, ili o p e t h o t e i spasiti u b i t i k o g a ljekarijom, ili p a k h t j e t i koga u h v a t i t i k a o u o n i h koji se r u k a m a rvaju pa ga ozlijediti. N e z n a n j e se m o e t i c a t i svih t i h o k o l n o s t i djelovanja; i o n a j t k o ne p o z n a j e bilo koju od njih ini se da je po s t u p i o p r o t u v o l j n o , i p o s e b i c e u o n i m a najvani j i m ; a najvanijima se ine o n e o k o l n o s t i s a m e d j e l a t n o s t i i svrhe. Uz to, da bi se n e k a djelat n o s t , zbog toga neznanja, nazvala p r o t u v o l j n o m , ona mora biti s bolom i u pokajanju. B u d u i je p r o t u v o l j n o o n o t o se zbiva p o d prisilom i zbog neznanja, voljnim bi se inilo o n o e m u je p o e l o u s a m o m e poinitelju, koji zna sve p o j e d i n o s t i svoje d j e l a t n o s t i . I s t o t a k o nije umjes n o rei d a s u p r o t u v o l j n i ini u z r o k o v a n i s r d b o m ili u d n j o m . 3 T a k o p a k , p r v o , ni j e d n o od d r u g i h ivih bia ne bd djelovalo voljno, a ne bi ni djeca; i d r u g o : z a r n i t a voljno ne i n i m o k a d s m o u s r d b i ili sa u d n j o m ? Ili m o d a lije pe s t v a r i i n i m o voljno, a r u n e p r o t u v o l j n o ? Ili je to smijeno, j e r im je u z r o k j e d a n ? Jednako je besmisleno nazvati protuvoljnim o n e stvari koje t r e b a udjeti; -ima, n a i m e , s t v a r i
1 Bio je optuen da razotkriva Eleuzinske misterije, ali ga je Areopag oslobodio krivnje. 2 Lik u izgubljenom Euripidovu komadu (Cresphontes). 3 Vidi Platon, Zakoni, 863 B.

5 25 26 27 10

na k o j e se t r e b a s r d i t i a i o n i h k o j e t r e b a udjeti, k a o t o su zdravlje i z n a n j e . Uz t o , stvari koje su p r o t u v o l j n e ini se da su b o l n e , dok su o n e s k l a d n e sa u d n j o m u g o d n e . I kakva je, to se tie p r o t u v o l j n o s t i , r a z l i k a izme u s r a u n a t i h p o g r j e a k a i o n i h p o i n j e n i h u srdbi? Izbjegavati t r e b a i j e d n e i d r u g e , ali se ini da n e r a z u m n a uvstva nisu n i t a m a n j e ljud ska, pa isto t a k o ni ovjekovi p o s t u p c i n a s t a l i u srdbi i udnji. S t o g a bi bilo b e s m i s l e n o prika zati ih kao p r o t u v o l j n e . Poto je r a z l u e n o o n o to je voljno i o n o t o je protuvoljno, valja n a m z a t i m p r e t r e s a t i izb o r u , j e r se ini p r i p a d n i j i m k r e p o s t i i za pro s u d b u znaaja p r i m j e r e n i j i o d s a m i h p o s t u p a k a . I z b o r se ini n e i m voljnim, ali nije isto t o i to, j e r je 'voljno' o n o ire; n a i m e , voljno je za j e d n i k o djeci i o s t a l i m ivotinjama, a izbor nije; mi asovite p o s t u p k e n a z i v a m o voljnima, ali ne i izabranim. Oni t o kau k a k o je izbor u d n j a ili srdba ili elja ili k a k v o mnijenje ne ini se da p r a v o kazuju. J e r izbor nije zajedniki i n e r a z u m n i m stvorovima, ali j e s u udnja i s r d b a . Neuzdran ovjek djeluje udei, ali ne i birajui, d o k uzdran o p e t djeluje p r e m a izboru, a ne p r e m a udnji. Zatim, u d n j a je o p r e n a izboru, ali nije udnja udnji. u d n j a se tie ugode i bola; izbor opet ni ugode ni bola. A izbor je j o m a n j e srdba; j e r p o s t u p c i u s r d b i n a j m a n j e su p r e m a iz b o r u . I s t o t a k o nije ni elja, iako joj se ini blizim; n a i m e , izbor se ne tie n e m o g u n o s t i , pa a k o bi tkogod r e k a o da ih izabire, inio bi se sulu d i m ; doim p o s t o j i elja za n e m o g u i m s t v a r i m a , k a o za b e s m r t n o u . Uz to, elja se tie i s t v a r i koje n i k a k o s a m elitelj n e poinja, k a o d a pobi jedi kakav g l u m a c ili n a t j e c a t e l j ; a n i t k o ne b i r a takve stvari, nego o n e k o j i m a misli da m o g u biti po n j e m u s a m o m e . I dalje, elja se vie tie svr he, a izbor s r e d s t a v a koja slue svrsi, k a o t o je k a d elimo biti zdravi, a i z a b i r e m o o n o po e m u e m o biti zdravi, i elimo biti blaeni i k a e m o da j e s m o , ali je n e p r i k l a d n o rei ' k a k o i z a b i r e m o da b u d e m o takvi'; u o p e se ini da se izbor tie

30

1111 b

II.

4 5

15

19 20 21 22 23 24

3 20 3 4 5 25 6 7

10

15

20

25

42

43

10

11

12 13

14 15

16 17

onih stvari koje su u naoj moi. Isto tako, izbor nije ni mnijenje, jer se ono tie svih stvari, nita manje onih vjenih i nemoguih kao i onih to su u naoj moi. Ono se razluuje po istini i lai, a ne po loem i dobrom, doim izbor vie upravo prema tima. Nitko i ne kae da je izbor istovje tan s mnijenjem uope; ali nije ni s pojedinim mnijenjem; jer izabirui dobre ili loe stvari mi smo stanovita znaaja, a ne po svojim mnijenjima. Izabiremo prihvatiti ili izbjei koju od doti nih stvari, dok mnijemo to je koja stvar, komu je prikladna i kako; i zaista ne mnijemo da li togod prihvaamo ili izbjegavamo. Izbor se pohvaljuje prije zbog onoga to treba uiniti nego zbog toga to je ispravan po sebi; a mnijenje zbog sklada s istinom. Izabiremo one stvari kojima najbolje znamo da su dobre, a mnijemo stvarima koje zacijelo ne znamo; i ini se kako nisu isti ljudi to izabiru najbolje i mniju njima najbolje, nego neki i bolje mniju, ali zbog poroka izabiru ono to ne treba. I nije vano ako mnije nje prethodi izboru ili ga prati; naime, to i ne razmatramo, nego je li izbor isto to i kakvo mnijenje. Dakle, to je izbor i kakva je stvar, budui da nije ni jedna od onih navedenih? ini se neim voljnim, ali sve to je voljno nije i izabirano. Da li je ono to je unaprijed promiljeno? Jer izbor biva po razboru i razumu. I samo ime ini se naznauje 'ono to treba izabrati prije drugih stvari.' 1 Promilja li se svemu i moe li se svemu promiljati, ili pak nekim stvarima nema pro miljanja? Isto tako, predmetom promiljanja ne treba nazvati ono to bi smislio tkogod sumanut ili pomaman, nego ono emu bi promislio onaj tko ima pameti. vjenim stvarima nitko ne proSama grka rije znai i nakana i od luka i svrha i volja, a najee izbor (kako se ovdje redovito i prevodi), dok je korijensko znaenje 'bira nje neega prije ili radije nego ega drugog', to is tie i sam Aristotel (o. p.). 44
1

30 4

1112 b

5 6

10

15

9 10

III. 2 3

5 20 11

misija, kao samom svemiru ili kako su nesumjerni prijekutnica (dijagonala) i stranica etverokuta, ali isto tako ni stvarima to su u gi banju, i uvijek na isti nain, bilo po nunosti bilo po naravi bilo zbog kojega drugog uzroka, poput suncostaja i Sunevih ishoda; a ni onima to se dogaaju sad ovako sad onako, poput sua ili kia; ni onome to se dogodi sluajem, kakav je nalazak blaga. Nu ne promilja se ni svim ljudskim stvarima, kao to nitko od Lakedemonaca ne promilja tome kako bi Skiti najbolje upravljali dravom; jer ni jedna od tih stvari ne biva po nama samima. Promiljamo onim stvarima koje su nama u moi i koje su ostvarive; a te i jesu koje su ostale. Narav, nunost i slu ajnost ini se da su uzroci, te jo um, i sve to je po ovjeku. Svi ljudi promiljaju onim stvarima koje sami mogu poiniti. A nema promi ljanja ni tonim i neodvisnim znanostima, kao slovima (jer ne dvoumimo kako ih treba pisati), nego promiljamo onim stvarima koje bivaju po nama, i ne uvijek istim nainom, kao zdrav stvenim i novanim poslovima i vie kormilarskoj nego tjelovjebenoj vjetini, ukoliko je manje razraena, te jednako i ostalima, i vie to se tie umijea nego znanosti, jer prvima vie dvoumimo. Dakle, promiljanje se tie stvari koje se tako uope dogaaju, a nejasno je kakve e ispasti, i gdje su stvari neodreene. Stoga, kad je posrijedi togod krupno, pozivamo druge da nas svjetuju 1 , ne vjerujui da bismo sami uzmogli primjereno odluiti. Mi ne promiljamo svrhama, nego sredstvi ma radi tih svrha. Jer niti lijenik promilja da li e lijeiti, niti govornik da li e uvjeravati, niti Izvorno uzimamo druge kao svjetnike, gdje gr. , znai savjetnik, upravo kao to i (koje ovdje prevodimo kao promiljam) znai svje tlijem, vijeam, smiljam, promiljam, i u oba slu aja prema sebi samome i prema drugima su sree se stapanje i prelijevanje znaenja svjetovati se i promiljati, uz odluivati (o. p.). 45
1

25

30

1112 b

10

12

13

14 15

16

dravnik hoe li uspostaviti zakonitost, niti bilo tko drugi samoj svrsi. Nego, postavivi svrhu razmatraju kako i ime da je postignu. Ako se ini da se moe postii s pomou vie sredstava, razmatraju kojim od njih najlake i najbolje; ako se pak postie samo jednim, razmatraju kako e se ona njime postii, a zatim kojim drugim ovo sredstvo, sve dok ne stignu do prvog uzroka, koji je posljednji u samom iznalaenju. ini se da promiljatelj istrauje i razluuje na reeni nain kao da je posrijedi geometriki lik1 (a svako istrai vanje i nije promiljanje kao u matematici ali svako promiljanje jest istraivanje), i ono to je posljednje u razludbi (analizi) prvo je u postajanju. Ako, zatim, naiu na nemogue, odustaju kao kad treba novaca a ne mogu se nabaviti ; nu ako se ini mogue, pokuavaju djelovati. Mo gue su one stvari to se mogu postii po nama samima, a i one to su po naim prijateljima ne kako su po nama, jer je samo poelo u nama. I pokatkad se istrauju orua, pokatkada njihova poraba, a slino i u preostalima: katkada kojim sredstvom, katkada kako ili s pomou koga. Da kle, kao to je reeno, ini se da je ovjek poelo djelatnosti; i dok promiljanje biva stvarima koje ima uiniti, djelatnosti su radi neega drugog. Dakle, ne promilja se svrsi, nego sred stvima radi svrhe. Isto tako ono se ne tie poje dinosti, kao je li to kruh i da li je peen kako treba, jer to pripada sjetilnom opaanju. Bude li se naime uvijek promiljalo, otii e se u besko nano. Promilja se onome istom to se i izabire, osim to je izabrano ve odreeno; naime, iza brano je prosudbom promiljanja. Jer svatko prestaje istraivati kako e djelovati, im je vratio

15

18 19

20

20

poelo u sebe sama, u d i o ' koji n j i m e upravlja, a koji je onaj to izabire. Vidi se to i u s t a r i m d r a v n i m naelima, koja p r e d o i H o m e r : kraljevi s u objavljivali p u k u o n o t o ve b i j a h u izabrali. B u d u i je b i r a n o a po n a m a s a m i m a o n o to promislivi udimo, i i z b o r e b i t i p r o m i l j e n a u d n j a za s t v a r i m a koje su u n a o j m o i . J e r su dei p o t o s m o promislili, u d i m o u s k l a d u s promiljanjem. Neka to u o c r t u b u d e izbor, te kojih se stvari tie i da je s r e d s t v i m a r a d i svrhe. Ve je reeno 2 , k a k o je elja r a d i n e k e svrhe; n u d o k s e j e d n i m a ini d a j e r a d i d o b r a , drugi m a j e r a d i p r i v i d n a d o b r a . O n i m a koji kau k a k o je d o b r o o n o to se eli d o g a a se, a k o t k o g o d ne izabere pravo, da o n o t o eli nije eljeno (jer a k o e biti eljeno, m o r a b i t i i d o b r o , d o k bijae loe, a k o se t a k o zbilo), a o n i m a t o kau k a k o j e eljeno p r i v i d n o d o b r o n i t a nije p o n a r a v i e ljeno, nego s a m o k a k o se s v a k o m u ini, pa je ta k o razliito razliitim l j u d i m a , te, a k o s e t a k o zadesi, i o n o o p r e n o . Ako se te s t v a r i ne dopa daju, m o d a valja rei da o p e n i t o i p r e m a istini o n o eljeno je i d o b r o , ali s v a k o m u pojedince o n o p r i v i d n o ; pa je v a l j a n u ovjeku eljeno prema istini, a l o e m u p r e m a sluaju, k a o to je i s tijelima: stvari koje su p r e m a istini z d r a v e takve s u o n i m a d o b r a zdravlja, d o k s u t o b o l e s n i c i m a n e k e d r u g e ; a slino je i s g o r k i m i slatkim, top lim i t e k i m i sa svime d r u g i m ; j e r valjan ov j e k p r o s u u j e i s p r a v n o sve stvari, i i s t i n a mu se p o k a z u j e u svakoj p o j e d i n o j . J e r svako s t a n j e i m a vlastite lijepe i u g o d n e stvari, i valjda se va ljan ovjek najvie i razlikuje po t o m e to vidi i s t i n u u svakoj od p o j e d i n i h stvari, b u d u i njiho v i m p r a v i l o m i m j e r i l o m . U veine o b m a n a ini se n a s t a j e zbog ugode, j e r i a k o to nije, ini se d o b r o m . I stoga izabiru o n o u g o d n o k a o d o b r o , a bol izbjegavaju k a o zlo.

10

IV. 2 3

25

20

30

25

1113 a 5

30

17

5 6

u 13 b

1 Rije je rjeavanju geometrijskog zadatka. Prvo se pretpostavi stanoviti geometriki lik, a zatim se istrauje to mu odgovara, sve dok se ne doe do lika koji se moe izraditi, pri emu je posljednji ko rak u analizi prvi u procesu rjeavanja.

1 2

To jest: razumni dio due. 1111 b 26. 47

46

V. 2

3 4 5 6

Dakle, budui je svrha ono eljeno, a sredstva svrhe ono emu se promilja i to se izabire, djelatnosti koje se toga tiu bit e prema izboru i voljne. Provedbe kreposti tiu se sredstava. Sto ga je krepost u naoj moi, upravo kao i porok. Jer u kojim stvarima od nas ovisi djelovati u ti ma od nas ovisi i ne djelovati, i gdje moemo odustati tu moemo i pristati; pa tako, ako je u naoj moi initi ono to je lijepo, u naoj e moi biti i ne initi ono to je runo, te ako je u naoj moi ne uiniti ono to je lijepo, isto e tako biti u naoj moi uiniti ono to je runo. Dakle, ako od nas ovisi initi lijepe i rune stvari, a isto tako i ne initi ih -i rekosmo da to znai biti dobar ili lo onda je u naoj moi da buderao estiti ili nevaljali. Izreka kako 'nitko nije hotimice opak, niti je nehotice blaen' 1 ini se dijelom lana a dijelom istinita; jer nitko nije nehotice blaen, ali nevaljalost je voljna. Inae se mora oprovri upravo reeno, te porei da je ovjek poelo ili roditelj svojih ina kao i svoje djece. Nu ako su te stvari bjelodane i ne moemo ine, kojima su poela u nama, svoditi ni na kakva druga poela, onda su dotini u naoj moi i voljni. tima ini se svjedoe i posebnici u vlastitim postupcima i sami zakonodavci: oni vre kaznu i odmazdu nad poiniteljima opaina (osim onih uinjenih pod prisilom ili u neznanju, gdje sami nisu krivi), dok aste one koji poinjaju lijepa djela, kao da hoe jedne potaknuti a druge spri jeiti. Doim nitko ne pobuuje da se poinjaju stvari koje ne ovise nama i koje nisu voljne, jer nita ne koristi nagovarati da komu ne bude toplo, da ga ne boli, da ne gladuje ili bilo to drugo slino, jer emo te osjeati unato tome. Zapravo, ovjeka kanjavaju zbog njegova neznanja, ako se ini da je kriv za to neznanje, kao to 2 se pijancima kazna udvostruuje , jer je poelo
1 2

7 5 9

u samome ovjeku; naime: mogao je ne opiti se, i pijanstvo je uzrok neznanja. Isto tako kanja vaju one koji ne znaju togod u zakonima, koje treba znati i koje nije teko, a isto tako i u ostalim stvarima, gdje se ini da ne znaju iz nehata, i u njihovoj je moi da ne budu neupueni, jer su sposobni potruditi se. Ali ovjek je moda takav da se ne trudi. Pa ipak, ljudi postaju takvima svojom krivicom i vei rasputeno, te postaju nepravedni i razuzdani provodei se u varanju ili pijanenju i slinome; naime, takvima ih ine njihovi pojedinani po stupci. To se vidi po onima to se vjebaju za kakvo natjecanje ili pothvat; ti se neprestance trude. Stoga ne znati kako po djelovanju u pojedinim stvarima nastaju udoredna stanja znaajka je tupa ovjeka. A besmisleno je postaviti da nepra vedan ovjek ne eli biti nepravedan ili razuzdanik razuzdan. I ako tkogod ne neznalice ini ono po emu e biti nepravedan, onda on biva hotimice nepravedan, ali ne znai da e ushtjedne li prestati da bude nepravedan i postati pravedan, upravo kao ni bolesnik zdrav; ak ako se dogodilo i da hotimice boluje, ivei neuzdrljivo i ne sluajui lijenike. Dakle, neko je mogao ne biti bolestan, ali kad je to jednom proputeno, vie ne, kao to se ne moe natrag vratiti ve ba en kamen, iako u ovjekovoj moi bijae i po dii ga i baciti, jer poelo (ina) bilo je u nje mu. Tako isto, nepravednu i razuzdanu ovjeku u poetku bijae mogue da ne postanu takvi, i stoga su hotimino takvi; a postavi takvima nije mogue da ne budu takvi. I nisu samo nedostaci due voljni, nego u nekih i oni tjelesni, zbog kojih ih i korimo. Jer nitko ne kori one koji su runi po naravi, nego one to su takvi zbog nevjebanja i nemara. Isto tako i kad je netko slab i bogalj. Nitko ne bi korio onoga to je slijep od naravi, od bolesti ili od udarca, nego bi ga prije alio, dok bi svatko pokudio ono ga to je oslijepio od opijanja vinom ili sline razuzdanosti. Dakle, to se tie tjelesnih nedosta4 NIKOMAHOVA ETIKA

1114 a

10 10 li 12 15 13

10

20

14

15

25

20

15 30

Izreka je vjerojatno Solonova. Prema Pitakovu zakonu.

16

48

49

17

18

19

20

taka, k o r e n a s zbog o n i h koji su u n a o j moi, a ne zbog o n i h koji nisu. Ako je t o m u t a k o , i t o se tie o s t a l i h n e d o s t a t a k a k o r i t e n a s zbog o n i h koji su u n a o j moi. Nu, m o e t k o g o d rei k a k o svi ljudi tee p r i v i d n o m u d o b r u , s a m o t o n e m a j u vlasti n a d t i m prividom 1 , n e g o k a k a v j e t k o takva m u s e s v r h a priinja. Stoga, a k o j e s v a t k o n e k a k o o d g o v o r a n za svoje ( u d o r e d n o ) stanje, o n d a e n e k a k o biti o d g o v o r a n i za privid; a k o p a k nije, o n d a n i t k o nije kriv za svoje zlodjelo, nego to ini zbog n e p o z n a v a n j a svrhe, m n i j u i k a k o e ti ma p o s t u p c i m a postii o n o t o mu je najbolje, a tenja svrsi ne biva po v l a s t i t o m e izboru, nego se t r e b a r o d i t i k a o s n e k i m v i d o m k o j i m se is p r a v n o p r o s u u j e i izabire d o b r o p r e m a istini, i po n a r a v i je s p o s o b a n t k o je t i m e lijepo nada r e n . To je ipak i najvee i najljepe, n e t o t o se od drugoga ne moe ni d o b i t i ni n a u i t i , nego k a k o se t k o s t i m e r o d i o t a k o e i i m a t i ; i biti d o b r o i lijepo t a k o d a r o v i t b i t e s a v r e n a i istin ska n a r a v n a s p o s o b n o s t . Ako je to istinito, k a k o e k r e p o s t biti vie voljna negoli p o r o k ? J e r jed n a k o obojici, i d o b r o m u i loemu, s v r h a se poka zuje i postavlja po naravi, ili bilo k o j i m d r u g i m n a i n o m , i bilo to inili, ljudi ine povezujui to s n j o m . Dakle, bilo da se svrha, pa kakva god da je, ne p o k a z u j e p o j e d i n c u po naravi, nego togod i od njega ovisi, bilo da s v r h a j e s t n a r a v n a , bu dui da valjan ovjek ostale stvari ini voljno, k r e p o s t je voljna, te e i p o r o k biti n i t a m a n j e voljan. N a i m e , i u loa ovjeka ima isto toliko onoga t o je do njega u njegovim d j e l a t n o s t i m a , a k o i ne u s a m o j svrsi. Stoga, k a o t o je r e e n o , a k o s u k r e p o s t i voljne (pa a k o s m o s a m i n e k a k o s u o d g o v o r n i za svoja stanja, i p r e m a t o m e kakvi ve j e s m o t a k v u s v r h u i p o s t a v l j a m o ) , i p o r o c i e biti voljni, j e r je p o s r i j e d i isto. Dakle, t o se tie k r e p o s t i o p e n i t o izloismo njihov r o d u o c r t u : da su s r e d n o s t i i da su sta-

30

22

1114 b

nja, d a o n i m d j e l a t n o s t i m a k o j i m a s u n a s t a l e t i m a se i p r o m i u po sebi s a m i m a , da su u n a o j m o i i voljne, i to t a k o k a k o nalae i s p r a v n o naelo. Ali d j e l a t n o s t i n i s u j e d n a k o voljne k a o i stanja; djelatnosti su u n a o j m o i od p o e t k a sve do kraja, j e r z n a m o p o j e d i n o s t i ; a od s t a n j a sa mo poetak, j e r n a s t a v a k u p o j e d i n o s t i m a nije poznat, kao ni u bolesti, ali b u d u i da bijae u n a o j moi p o s l u i t i se n j i m a o v a k o ili o n a k o , zbog toga su i s t a n j a voljna. Nego, v r a a j u i se o p e t p o j e d i n i m k r e p o s t i m a , r e c i m o koje su, ega se t i u i k a k o . O d m a h e biti j a s n o i k o l i k o ih i m a . I to p r v o h r a b r o s t i . Ve j e p o k a z a n o 1 k a k o j e o n a s r e d n o s t i z m e u s t r a h a i d r s k o s t i . B j e l o d a n o je da se s t r a i m o s t r a h o t a , a o n e su, o p e n i t o r e e n o , zla; zbog toga se s t r a h i o d r e u j e Icao iekivanje zla. Mi se, n a i m e , b o j i m o svih zala, k a o t o su s r a m o t a , siro m a t v o , bolest, n e i m a n j e prijatelja, s m r t , ali se ini k a k o se h r a b r a ovjeka ne tie sve t o ; n e k i h od tih stvari i t r e b a se b o j a t i i lijepo je, d o k je r u n o ne b o j a t i dh se, k a o n p r . s r a m o t e ; o n a j t k o je se boji s m j e r a n je i p r i s t o j a n , o n a j t k o je se ne boji taj je b e s r a m a n . Nu i takvoga neki, u p r e n e s e n o m znaenju, nazivaju h r a b r i m , j e r i m a n e t o slino h r a b r o m u , j e r je i h r a b a r ovjek nebojazan. I s t o se t a k o ne t r e b a b o j a t i ni siroma tva ni bolesti, n i t i u o p e o n o g a to nije od opa ine i nije po s a m o m e ovjeku. Ali i onaj t k o je n e b o j a z a n u t i m a nije h r a b a r . Pa i p a k i takvo m e k a e m o d a j e h r a b a r p r e m a slinosti; j e r n e k i koji su plaljivi u r a t n i m pogibeljima dareljivi su i bez s t r a h a p o d n o s e g u b i t a k novca. I s t o t a k o nije straljivac o n a j t k o se boji nasilja p r e m a djeci i eni ili zavisti ili ega slinog; niti je o p e t h r a b a r ako se ne plai bievanja koje o e k u j e . Po k o j i m a je o n d a s t r a h o t a m a h r a b a r ? Da li po o n i m n a j v e i m a ? J e r od njega nije n i t k o izdrljiviji p r e d g r o z o t a m a . A s m r t je n a j s t r a n i j a od

30 1115 a

23

9 5

10

VI. 2 3

10

15

15

20

20

25 8

21

25

Izvorno dodba.

(itnaginatio), privid, mata, pre ^

1107a 33b4 51

50

7 8 9 10

11 12

svega; ona je kraj, i ini se kako mrtvomu vie nema ni dobra ni zla. Ali ini se da se ni smrt ne tie hrabra ovjeka u svakoj prilici, kao na moru ili u bolesti. U kojima onda okolnostima? Da li u onim najkrasnijim? A takve su smrti u boju. Dakle, u najveoj i najkrasnijoj pogibelji. S time se slau poasti prema palima i u dravama i u samovladar.' U pravome smislu, dakle, rei e se da je hrabar onaj tko je neustraiv pred krasnom smru, i bliim prijetnjama koje smrt donose, a takve su okolnosti najvie u ratu. Ali i na moru i u bolesti hrabar je ovjek neus traiv, samo ne onako kako pomorci; jer jedni su izgubili nadu u spas i mrska im je takva smrt 2 , dok su drugi puni nade zbog svojeg iskustva. Isto tako hrabrost se pokazuje ondje gdje se moe braniti ili gdje je krasno poginuti; ali takvoga niega nema u ovakvim propastima. Strahota nije ista svima ljudima; ali ima stra hota koje nadilaze ovjeka. Takvo neto je strahotno svakomu tko ima pameti. One strahote ko je ovjek moe podnijeti razlikuju se veliinom i stupnjem, kao i stvari koje ulijevaju smjelost. Onaj tko je hrabar neustraiv je kao ovjek. Da kle, on e se plaiti takvih stvari, ali e ih pod nijeti kako treba i kako naelo nalae, a radi onoga to je krasno, koje je i svrha kreposti. Zatim, tih se moe plaiti vie ili manje, i bojati se kao strahota onih stvari koje to nisu. A od tih pogrjeaka jedne nastaju kad se boji onoga ega ne tre ba, druge kako ne treba, tree kad ne treba i slino; a isto je tako i sa stvarima koje ulijevaju smjelost. Dakle, ovjek koji se boji onoga ega treba i zbog ega treba, i to izdrava, te onako kako treba i kad treba, taj je hrabar; jer onaj tko je hrabar i osjea i djeluje po zasluzi i kako naelo nalae. A svrha je svake djelatnosti sklad s odgovarajuim stanjem. Hrabromu je hrabrost ono lijepo, a takva je i svrha. I svaka se stvar od1 2

reuje svojom svrhom. Stoga zbog onoga to je lijepo hrabar izdrava i poinja ono to je u skla du s hrabrou. 30 7 Od onih to pretjeruju onaj tko je takav u neustraivosti nema imena (ve smo prije 1 rekli kako su mnoga stanja bezimena); meutim, bio bi ili pomamnik ili beutnik onaj tko se niega ne plai, 'ni potresa ni valova' 2 kakvi kau da su Kelti; onaj tko pretjeruje u smjelosti drzak je prema strahotama. Ali ini se da je drznik i hvastavac i prijetvoran prema hrabrosti; jer kakav hrabar ovjek jest prema strahotama, drzak eli da se pokae; pa u emu moe u tome ga i oponaa. Stoga i jesu mnogi od njih drskoplaljivi, jer pokau drskost u takvim zgodama, ali ne iz dre strahote. Onaj tko pretjeruje u strahu taj je straljivac; on se boji i onoga ega ne treba i kako ne treba, i prate ga sve ostale sline zna ajke. Njemu, uz to, manjka smjelosti, ali je uoljiviji po pretjerivanju u sluajevima bola. Straljivac je, dakle, nekakav beznadnik, jer se svega strai. Doim hrabar je opreka tome. Naime, smjelost je puna dobre nade. Dakle, straljivac, drz nik i hrabar ovjek tiu se istih stvari, ali se razliito odnose prema njima; dok ona dvojica pre tjeruju i manjkaju, trei posjeduje sredinu, kao to i treba; drznici su prenagli, i ustri su prije pogibelji dok u njima odstupaju, a hrabri su na samome djelu hitri, a prije toga smireni. I tako, kao to je reeno, hrabrost je srednost u odnosu prema stvarima to ulijevaju smjelost i strah, a u iznesenim okolnostima; 3 i ona izabire i izdrava jer je lijepo uiniti tako, ili jer je ru25

8 35 1115 b 9 10

30

VII.

10

U 12

35 1116 a

2 3 4

10

15

13

11

20

To jest: u republikama i monarhijama. To jest: smrt u brodolomu.

Vjerojatno navod nekog stiha. Inae u Aristotela se nalazi (Eud. etika, 1229 b 28): Kao to se Kelti laaju oruja i stupaju protiv valovlja. Moda je odjek toga i Shakespearov izriaj: suprotstavit se orujem moru nevolja (prema H. R.). 3 Naime, u ratu. 53

1107 b. 2.

52

no ne uiniti. Doim umrijeti, kako bi se izbjeglo siromatvo ili ljubav 1 ili togod bolno, nije svoj stvo hrabra ovjeka, nego prije straljivca, jer slabost je bjeati od nevolja, i takav se ubija ne zato to je to lijepo, nego da izbjegne zlo. VIII. Dakle, hrabrost je neto takvo, ali se tim ime nom naziva i pet ostalih vrsta. Prva je graanska hrabrost, koja je i najvie nalik zbiljskoj hrabro sti. Graani 2 ini se podnose pogibelji i zbog za konskih kazni i zbog grdila i zbog poasti; stoga se najhrabrijima ine oni narodi meu kojima su straljivci neasni a hrabri muevi aeni. Takve i Homer pokazuje, kao ono Diomeda i Hektora: Prvi e na me ruglo Polidamas odmah oborit. 3 Dok Diomed kae: Jerbo e Hektor rije med Trojcima kazati jedno: 'Tidejev sin je bjeei od mene .. .'4 A to je najslinije hrabrosti koju smo ranije izlo ili5, jer nastaje zbog kreposti; zbog srama i u ud nji za onim to je lijepo (naime: za au) te u izbjegavanju pogrde, koja je runa. Mogao bi tkogod svrstati tu i one koje na to primoravaju njihovi zapovjednici; ali ti su gori, jer ne postupaju tako zbog srama nego zbog straha, i ne izbjegavaju ono to je sramotno, nego ono to je bolno; te, naime, prisiljavaju njihovi gospodari, kao to ini Hektor: Koga li opazim to dri se dalje od boja. Taj e jedva umai psima. 6

15 g

Isto tako ine i om to postavljaju vojnike ispred sebe, te ih udaraju ako uzmiu', ili ih svrstavaj'u ispred rovova i slinog; svi ih, naime, primora vaju. A hrabar treba biti ne zbog prisile, nego jer je to lijepo. ini se i da je iskustvo stanovitih pojedinosti hrabrost; otuda je Sokrat mislio da je hrabrost znanje. 2 To svojstvo razliiti ljudi pokazuju u razliitim pogibeljima, a ratnici plaenici u onim ratnima. ini se, naime, da u ratu postoje i mno ge lane pogibelji, koje ti najbolje uviaju, te se oni ine hrabrima, budui da ostali ne znaju to je posrijedi. Zbog iskustva su sposobni najvie nauditi a sami ne trpjeti gubitka, jer su kadri sluiti se orujem, a i imaju takvo koje e biti najdjelotvornije i za napadaj i za obranu; stoga se bore kao naoruanici s nenaoruanima i kao uvjebani natjecatelji s nevjeama, jer i na tak vim natjecanjima ne bore se najbolje oni najhrab riji, nego koji su najsnaniji i imaju najbolja tijela. Ali vojnici plaenici postaju straljivci kad pogibelj postane pregolema te kad su nadmaeni mnotvom i bojnom opremom; oni prvi bjee, dok vojnici graani ostajui umiru, kao to se i dogo dilo kod Hermesova hrama. 3 Ovima je sramotno bjeati i radije izabiru i smrt negoli takav spas; oni su se prvi od poetka izlagali pogibelji vje rujui da su jai, a kad spoznaju pravo stanje, bjee bojei se smrti vie negoli sramote. Doim hrabar ovjek nije takav. daleko od drugih hoe/Kod laa uzvitijeh da ostane, nee mu biti/Prilike, od ptica Ije ni od pasa ne e utei negoli Hektorovim (Ilijada, XV, 34&51): Ko ga od laa ja daleko spazim na s t r a n i / . . . nee na lomai spalit.. ./Ve e ga mrtva psi razderati pred gradom naim. (Prijevod T. Mareti). 1 Vidi Herodot (VII, 223). 2 Platon Lahet (195, 199), Protagora (350, 360). 3 Rije je bitki kod Koroneje (u svetome ratu 353 pr. Kr.) kad su se graani dotinoga grada, po to su ih napustili njihovi saveznici i plaenici, bo rili sve do smrti. 55

1116 b

20

10

25

3 4

9 39

15

20

35

10

Posrijedi je vjerojatno neusliana ili neuspjela ljubav. 2 To jest: graani kao vojnici. 3 Ilijada, XXII. 100 (Prijevod T. Mareti). Hektor opisuje to e se dogoditi odbije li Ahilov izazov. 4 Ilijada, VIII. 148, 149 (Prijevod T. Mareti). 5 U poglavljima 6, 7. 4 Aristotelov navod iz Ilijade (koji se ovdje doslov no prevodi) netoan je, i sliniji je Agamemnonovim rijeima (Ilijada, II 3913) A kog opazim ja, da 54

12

I gnjev se svrstava kao hrabrost. Dri se da su hrabri oni to djeluju zbog gnjeva, poput zvijeri to jure na one koji ih ranie, jer su i hrabri ljudi razgnjevljeni. Gnjev je, naime, najrevniji smuti u pogibelj, pa je otuda i u Homera 'i snagu gnjevu pridoda', 'te srdbu i gnjev probudi', 'i ljutu srdbu na nosnice potjera' i 'uzavre mu krv.' 1 Svi ti izrijeci ini se oznauju buenje i navalu gnjeva. Meutim, hrabri ljudi djeluju zbog onoga to je lijepo, a gnjev im pomae; zvijeri opet zbog bola; tako ine jer su ili ranjene ili preplaene, jer ako su u umi (ili pak u movari), one i ne pri laze. Stoga nije hrabrost puko srljanje u pogibelj, izazvano bolom i gnjevom, ne predviajui opasno sti, jer onda bi bili hrabri i izgladnjeli magarci, kad ni pod udarcima ne ostavljaju krmivo. A i pre ljubnici zbog poude poinjaju mnoge drskosti. (Dakle, nisu hrabri oni koje bol ili gnjev nagoni na pogibelji). I jo najnaravnijom ini se ona koja je zbog gnjeva, te se uzima kao hrabrost ako ima izbor i cilj. I ljudi kad se srde ute bol, a kad se svete ugodu. Koji se tako bore borbeni su, ali nisu hrabri; oni toga ne ine radi ljepote, niti kako naelo nalae, nego zbog strasti; pa ipak imaju neto blizo hrabrosti. Ali ni oni samopouzdani nisu hrabri; budui su esto i mnogo pobjeivali, oni se osmjeljuju u pogibeljima; takvi su nalik na hrabre, jer su i jedni i drugi smioni; nu hrabri su smioni zbog 2 onoga to je ve prije reeno , a ovi zbog toga to mniju kako su najjai i ne mogu nita pretrpjeti. Tako se isto ponaaju i pijanci, jer pos taju samopouzdani. A kad im se ne dogodi tako, onda bjee; dok znaajka hrabroga bijae izdr ati stvari koje ovjeku jesu i ine se strahotama, i to je lijepo uiniti, a sramotno ne uiniti. Stoga

25

15

se ini svojstvom hrabrijeg ovjeka biti neustra iv i neuznemiren vie u nenadanim uzbunama negoli u onim predvienim; takav in vie proiz lazi iz udorednog stanja, jer je manje po pri pravi. Naime, predviane stvari mogu se birati prema proraunu i pravilu, a one iznenadne prema stanju znaaja. Hrabrima se ine i oni koji su takvi neznalice i nisu daleko od onih samopouzdanih, ali su od njih utoliko gori to nemaju dostojanstva, koje ti imaju. Stoga samopouzdani izdravaju neko vrijeme; doim ovi prevareni kad spoznaju kako je drukije negoli predmnijevahu daju se u bijeg, kao to se dogodilo Argivcima kad se ono dohvatie s Lakedemoncima mislei da su Sikionjani. 1 Tako je, dakle, reeno i onima koji jesu hrabri i onima koji se ine hrabrima. Iako se hrabrost bavi smjelou i strahom, ne tie se obojega podjednako, nego vie strahota; jer onaj tko je pri takvima neuznemiren i ponaa se prema njima onako kako treba taj je vie hra bar od onoga to je takav prema stvarima koje ulijevaju smjelost. Naime, kao to je reeno, 2 zbog toga to podnose stvari koje su bolne i nazivaju se hrabrima. Stoga hrabrost ukljuuje bol, i s pra vom se pohvaljuje; jer tee je podnijeti stvari koje su bolne negoli odustati od ugoda. Pa ipak bi se moglo initi kako je svrha hrabrosti ugodna, ali je prikrivena popratnim okolnostima, kao to biva i u natjecateljskim borbama; jer akaima je svrha ugodna, vijenac i poasti; dok je bolno primati udarce budui su ljudi od mesa, i to vri jea, uza sav napor. I kako su takve stvari mnoge, sam cilj, jer je malen, ini se da nema u sebi niega ugodnog. Ako je tako i sa hrabrou, smrt Rije je bitki na Dugome Zidu kod Korinta, 392 pr. Kr. (Ksenofon, Hellenica, IV, 4.10.).
2

20

30

16

25

35 1117 a 17 5 IX.

12 30

13

10

3 15

35 1117 b

Posrijedi su netoni navodi iz Homerova djela (vidi Ilijada, XIV, 151; XVI 529 i Odiseja XXIV 318), osim posljednjeg izriaja, koji se i ne nalazi u Ho mera, nego u Teokrita (XX, 15). 2 1115 b 1124.
56

1115b 713.

57

5 6

i rane hrabromu e biti bolne unato vlastite vo lje, ali on e ih podnijeti jer je lijepo uiniti tako, a runo ne uiniti. I to vie posjeduje potpunu krepost te to je blaeniji, vie e ga boljeti zbog smrti; jer takvomu je najdragocjenije ivjeti, i on znlice gubi najvee od dobara, to nanosi bol. Nu on nije nita manje hrabar, dapae je i jo vie, jer izabire ono to je lijepo u ratu naprama svemu tome. Dakle, pri svima krepostima djelovanje ne prua ugodu, osim ukoliko se njime ne dosegne svrha. Meutim, nita ne prijei da naj bolji vojnici i ne budu takvi, nego oni to su slabije hrabri, te nemaju nikakva drugog dobra, jer oni su pripravni na pogibelji i prodaju vla stiti ivot za malen dobitak. Nek je toliko dosta hrabrosti. Iz reenoga nije teko, u ocrtu, dokuiti to je ona. Nakon hrabrosti govorimo umjerenosti; jer te se ine krepostima nerazumskih dijelova due. Rekli smo, 1 da je umjerenost srednost u odnosu prema uicima, jer se manje i na drugi nain bavi bolovima; a meu tima se pojavljuje i razuzdanost. Odredimo sada kojih se uitaka one tiu. Valja razluiti one duevne od tjelesnih. Tako astoljublje i ljubav za znanjem; pri obojem o vjek uiva u onome to ljubi, a koje se nita ne doimlje tijela, nego prije uma; one koji se bave takvim uicima ne nazivaju ni umjerenim ni ra zuzdanim. A isto tako ni ostali koji se bave ui cima to nisu tjelesni; one koji ljube prie ili su sami radi govorljivci, te provode dane raspreda jui dogaajima, nazivamo priljivcima ali ne razuzdanicima, kao ni one to ale zbog gubitka novaca ili prijatelja. Dakle, umjerenost se tie tjelesnih uitaka, ali ne ni svih tih. Oni to ui vaju u vievinama, kao to su boje, risarije i slikarije, ne nazivaju se ni umjerenim ni razuzda nim, ini se, meutim, moguim da se i u tima uiva i onako kako treba i previe i premalo. Isto je tako i sa stvarima koje se tiu sluanja; one

5 10

6 15

to p r e t j e r a n o uivaju u glazbi ili u g l u m i ne na zivamo r a z u z d a n i m , k a o n i u m j e r e n i m o n e koji to ine k a k o t r e b a . A slino je i s o n i m a to se tiu m i r i s a , o s i m p r i p a d n o . 1 One t o uivaju u vonjevima j a b u k a , r u a ili kadiva ne n a z i v a m o ra z u z d a n i m , n e g o prije o n e to uivaju u m i r i s u p o m a s t i ili s l a s n a zalogaja; r a z u z d a n i c i uivaju u t i m a j e r ih p o d s j e a j u na u e n e stvari. Moe se vidjeti k a k o i ostali, k a d su gladni, uivaju u mi r i s i m a j e s t v i n a . Nu uivati u t i m a svojstvo je r a z u z d a n a ovjeka; n j e m u s u o n e u e v i n e . A u d r u g i h ivotinja n e m a t a k v a u i t k a s po m o u sjetila, o s i m p r i p a d n o . Psi ne uivaju u vo njevima zeeva, nego u j e d e n j u , d o k je vonj s a m o obavijestio sjetila; isto t a k o ni lav u m u k u vola, nego u j e d e n j u ; o n j e p o m u k a n j u o u t i o d a j e vol blizu, pa se ini da uiva u s a m o m e glasu; isto t a k o ni zbog toga t o vidi ili k a d a n o divlju kozu il j e l e n a r o g a t o g nae, 2 nego t o e mu to biti jestivo. Dakle, u m j e r e n o s t i r a z u z d a n o s t tiu se o n i h u i t a k a koji su zajedniki i o s t a l i m ivot i n j a m a , te se o t u d a i n e r o p s k i m i zvjerskim. Takvi su o p i p i o k u s . Nu o k u s se tu, ini se, ko risti m a l o ili n i k a k o ; p o s a o j e o k u s a p r o s u d b a o k u s n i n a , k a o t o i n e kuai vin i zainiteljd jela; ali j e d v a da uivaju u t o m e , ili b a r e m ne razuzdanici, nego u slasti, k o j a sva n a s t a j e po o p i p u , i p r i j e l u i p r i pilu i u o n o m e t o se zove spolna naslada. Stoga i jest nekakav sladokusac5 poelio d a m u v r a t p o s t a n e dulji o d dralova, t o znai da je uivao u s a m o m e o p i p u . Stoga je sjetilo uz koje je v e z a n a r a z u z d a n o s t o n o to je naj vie z a j e d n i k o ; a ini se da je s p r a v o m u k o r n o , j e r n a m p r i p a d a n e k a o ljudima, nego k a o ivotin j a m a . Uivati u t i m s t v a r i m a i najvie ih ljubiti ivotinjski j e . Tu se izuzimaju n e k i najpristaliji uici o p i p o m , p o p u t o n i h t o n a s t a j u u vje-

10

15

20

20

X.

13 25

25

30 10

30

jj

35 1118 a

11

5 Naime, po asocijaciji, iako je izvorno (per accidens). 2 Ilijada, I I I , 24. (Prijevod . Mareti). 3 Filoksen; Atenej (XII, 8).
1

1107 b 46. 58

59

baonicama trljanjem i grijanjem, jer se opip ra zuzdana ovjeka ne tie cijelog tijela, nego samo nekih dijelova. XI. Od elja jedne se ine zajednikim, a druge zasebnikim i pridolim; tako je elja za hranom naravna: svatko komu nedostaje eli je, bilo kao jelo bilo kao pilo, a katkada i oboje, te puteni sulog, kako Homer ree, 1 kad je ovjek mlad i u punoj snazi. Nu svatko ne eli takvu hranu ili ljubav, niti uvijek isto. Otuda se takva udnja ini naom vlastitom. Samo postoji u tome i ne to naravno; jer razliitim ljudima jesu ugodne razliite stvari, a neke su svima ugodnije od onih nasuminih. U naravnim eljama malo ljudi grijesi, i samo u jednome, po suviku; jer jesti i piti ega god se ovjek doepa, sve dok se ne pretrpa, znai premaiti koliinu koja je naravna; naime, naravna elja je t e k dopuna manjka. Zbog toga se takvi i nazivaju prodrljivcima, jer pune t r b u h vie nego je potrebno. Takvi postaju oni to su odve ropski. A to se tie zasebnikih 2 uitaka, tu mnogi mnogovrsno grijee. Jer, dok se ljudi nazivaju ljubiteljima takvih-i-onakvih stvari bilo zbog uitka u onome to ne treba, bilo to to ine vie od veine, bilo onako kako ne treba, razuzdanici pretjeruju u svemu tome: i uivaju u onim stvarima u kojima ne treba (budui su mr ske), a ako u kojima i treba uivati, oni uivaju i vie negoli treba i vie nego to veina ini. Dakle, oito je da je pretjeranost u uicima razuzdanost i zasluuje ukor. t o se pak tie bo lova, ne kae se, kao pri hrabrosti, da je umje ren onaj tko izdri a razuzdan onaj tko to ne uini, nego se ovjek naziva razuzdanikom zbog toga to ga boli vie negoli treba kad ne postigne uitke (pa mu uitak nanosi i bol) dok se ovjek

naziva u m j e r e n i m j e r m u n e p r i i n j a v a bol n i izo stanak ugode ni uzdrnost p r e m a njoj. 6 Dakle, r a z u z d a n i k eli sve u i t k e ili o n e najugodnije, i eljom je gonjen da ih i z a b e r e prije svega ostalog; stoga uti bol i k a d ne dolazi do njih i d o k ih eli, j e r elju p r a t i b o l ; a ini se b e s m i s l e n i m utjeti bol zbog u i t k a . Malo i m a ljudi koji su m a n j k a v i t o se tie u i t a k a i koji uivaju m a n j e nego t r e b a ; n a i m e , t a k v a beut n o s t nije l j u d s k a . J e r i o s t a l e ivotinje r a z l i k u j u jestvine, pa u j e d n i m a uivaju, a u d r u g i m a n e ; i a k o i m a koga k o m u n i t a nije u g o d n o i j e d n o m u s e n i i m n e razlikuje o d d r u g o g a , taj m o r a b i t i d a l e k o od ljudskog; t a k a v i nije s t e k a o i m e n a , j e r j e d v a da p o s t o j i . U m j e r e n je ovjek po sre dini m e u t i m a ; niti on uiva u o n i m a u k o j i m a r a z u z d a n i k najvie uiva, nego s u m u prije t a k v e s t v a r i m r s k e , niti u o p e u o n o m e u e m u ne tre ba, n i t i p a k e s t o k o u bilo e m u , n i t i o p e t u t i bol i udi k a d ih n e m a ; ili to ini u m j e r e n o : n i t i vie nego t r e b a niti o n d a k a d ne t r e b a , i t a k o dalje s a svime t i m ; d o i m o n e u g o d n o s t i k o j e p r i d o n o s e zdravlju ili d o b r o m e s t a n j u eljet e u m j e r e n o i k a k o t r e b a , a isto t a k o i o s t a l e u g o d e k o j e t i m a n e s m e t a j u ili n i s u o p r e n e o n o m e t o je lijepo ili n i s u previe za njegov i m u t a k . Onaj t k o t o z a n e m a r u j e ljubi t e u i t k e vie nego t o vrijede; d o i m u m j e r e n ovjek nije takav, nego k a k o nalae i s p r a v n o n a e l o . R a z u z d a n o s t se vie ini v o l j n o m negoli straljivost. J e d n a biva zbog uitka, d r u g a zbog bola, te j e d n a bira, a d r u g a izbjegava. N a i m e , bol izvr e i r a z a r a n a r a v o n o m u u koga je, d o k u i t a k ne ini n i t a takvoga. Stoga je r a z u z d a n o s t voljnija. O t u d a je i vie za p o g r d u ; j e r se je lake i navikn u t i na te stvari; n a i m e , u ivotu i m a m n o g o u g o d n i n a i p r i v i k n u a na njih su nepogibeljna, d o k je posve o p r e n o sa s t r a h o t a m a . Nu inilo bi se k a k o straljivost nije j e d n a k o voljna k a o nje zini p o j e d i n a n i sluajevi; o n a s a m a j e b e z b o l n a , d o k oni toliko b o l o m s m u u j u ljude, t e t i odba c u j u o r u j e i s r a m o t e se d r u g i m n a i n i m a ; stoga 61 1119 a

10

15

10

20

15

^5

20 15

XII. 2 30 3

25

1 Ilijada, XXIV, 130: . . . Dobro bi bilo obljubiti kakovu enu (prijevod T. Mareti). 2 Ili: pojedinanih, nekima svojstvenih (uitaka).

30

60

se i ine prisilnima. Nasuprot tome, u razuzdanika su pojedinani ini voljni (jer pri tome on i eli i udi), ali u cijelosti je manje tako; jer nitko ne eli biti razuzdan. Samu rije razuzdanost 1 primjenjujemo i na djeje pogrjeke, jer meu njima ima neke sli nosti. Koje se po kojemu zove, nije vano po ovo emu je sada rije, iako je bjelodano da je potonje prema prvanjem. Znaenje, ini se, i nije loe preneseno; jer treba obuzdavati sve to tei za runim i pokazuje velik porast, a takvi su naj vie sama elja2 i dijete; jer djeca i ive prema elji, i u njih je najvea tenja prema onomu to je ugodno. Ako ne bude posluna i podvrgnuta vlasti naela, ona e se razrasti; jer u nerazumnu stvoru tenja za ugodom je nezasitna i navire oda svuda, i djelatnost same elje poveava ono to je priroeno, te ako su udnje snane i estoke, one osujeuju razbor. Stoga trebaju biti umjerene i malobrojne i nipoto se ne smiju suprotstavljati razumu i to je ono to nazivamo poslu nim i obuzdanim , pa kao to dijete treba iv jeti prema naputku odgojitelja, tako i eljni dio u nama prema naelu razuma. Stoga se u umjerenu ovjeku eljni dio treba uskladiti s naelom razuma; naime, i jednomu i drugomu cilj je ono to je lijepo, te umjeren ovjek i eli ono to treba, kako treba i kad treba, a tako i naelo na lae. Nek nam je toliko dosta umjerenosti.

1119 b

IV.
5 Govorimo zatim dareljivosti. Ona se ini srednou u odnosu prema novcu; naime, dareljivac se ne pohvaljuje u bojnim stvarima, niti u onima u kojima se pohvaljuje umjeren ovjek, niti u sudskim odlukama, nego to se tie dava nja i uzimanja novaca, a osobito davanja. Novcima pak nazivamo sve one stvari kojima se vrijednost odmjerava kovanim novcem. A rasipnost i nedareljivost 1 predstavljaju suvike i manjke u odnosu prema novcima. Nedareljivost uvijek pri pisujemo onima koji oko novaca brinu vie nego treba, doim rasipnost primjenjujemo katkada obuhvatnije, naime, rasipnicima nazivamo one koji su neuzdrni i rastroni do razuzdanosti. Stoga se ti i ine najnevaljaliji; takvi ujedno imaju vie poroka. Samo se tako primjereno ne nazivaju; rasipnik znai onaj tko ima jedan porok, taj da rastae imutak; naime, rasipnik je onaj tko pro 2 pada zbog sebe samog, jer se propast imutka smatra vlastitom propau, ukoliko je imutak sredstvo ivota. Tako, dakle, razumijevamo rasipnost. Sve to je iskoristijivo, moe se koristiti do bro i loe; i bogatstvo je jedna od korisnina; sva1 Ista rije (avaXtv&tQla) znai i krtost, a nedareljiv (&) i krt, ali kako bi se zadrala korijenska povezanost grozda rijei (&, ' dareljivost, dareljiv) prevodi se nedareljivost, nedareljiv, pri emu se podrazumijeva i ukljuena krtoa (o. p.) 2 Izvorno &5 znai 'koji se ne moe spasiti', 'koji je propao.'

10

2 3

25

g 9

15 * 5

'0

JQ

1120 a

Izvorno znai 'nekanjenost' prema gla golu 'koriti', 'kanjavati', to se vjerojatno prvo odnosilo na djecu pa zatim i na odrasle. 2 Ili udnja uope (e&), dok sam nazivak zna i i potuda, eznue, prohtjev, nagon (o. p.).
1

62

63

9 10 11

kom se stvari najbolje koristi onaj tko posjeduje krepost prema njoj. Tako e se i bogatstvom naj bolje koristiti onaj tko posjeduje krepost prema novcu. A takav je dareljiv ovjek. Korienje novca ini se da je troenje i davanje, a uzimanje i uvanje njegovo stjecanje. Stoga je vie znaaj ka dareljiva ovjeka davati onima kojima treba negoli uzimati odakle treba i ne uzimati odakle ne treba. Naime, po krepost je znaajnije dobro uiniti negoli da nam se dobro uini, i vie initi lijepa djela negoli ne initi runa; jasno je kako davanje prate dobri ini i lijepa djela, dok pri manje znai da nam je uinjeno dobro ili barem neinjenje runoga. I zahvalnost se upuuje ono mu tko daje, ne onomu tko ne prima; a isto tako vie i pohvala. I lake je ne primiti negoli dati; jer manje je obino davati vlastito negoli ne uzimati tue. Davatelji se nazivaju dareljivim; oni pak koji ne primaju ne pohvaljuju se zbog dare ljivosti, nego prije zbog pravednosti; doim one koji primaju uope ne hvale. Od svih kreposnih ljudi najvie vole dareljivce, jer su na korist zbog svojega davanja. Djelatnosti u skladu s krepou Lijepe su i poduzimaju se radi Lijepoga. Dakle, i dareljivac e davati radi lijepoga, i ispravno: onima kojima treba, koliko i kada treba, te sve ostalo to prati ispravno davanje; i to s ugodom ili bez bola, jer to god je u skladu sa krepou ugodno je i bezbolno, a jo je najmanje bolno. Onaj pak tko daje onima kojima ne treba, ili ne radi lijepoga nego zbog nekog drugog uzroka, nee se nazvati dareljivim nego nekako drukije. Isto i onaj tko to ini s bolom; tomu je vie do novca negoli do lijepa djela, to nije znaajka dareljiva ovjeka. Dareljiv nee ni uzeti odakle ne treba, jer takvo uzimanje nije svojstveno onomu tko inae ne cijeni novce. Ali nee ni iskati, jer nije znaajka dobroinitelja da olako i sam prima dobroinstva. On e uzeti odakle treba, kao od vlastitog imutka, i ne kao neto lijepo, nego kao nuno, da bi imao to dati. A nee zanemarivati ni svoje vlastito, elei tim imutkom pripomoi drugima. Isto tako, 64

18

19 10 20 15 21 20

22

12

2 25

23

13 14

nee davati ni bilo kojima, k a k o bi i m a o to d a t i o n i m a kojima treba, k a d t r e b a i gdje je to lijepo. Znaajka je dareljivca da veoma p r e t j e r u j e u davanju, tako te m a l o ostavlja za sebe samoga; j e r svojstvo je dareljiva ovjeka ne obzirati se na sebe. Naime, dareljivost se naziva p r e m a imu tku; j e r dareljivost nije u mnoini darova, nego u stanju samog davatelja, po k o j e m daje p r e m a svojem i m u t k u . Stoga n i t a ne prijei da b u d e dareljiviji onaj tko m a n j e daje, a k o i od manjega daje. ini se kako su dareljiviji oni to n i s u s a m i stjecali, nego su batinili imutak, j e r nisu iskusili oskudice i j e r svi vie vole vlastita djela, k a o roditelji i pjesnici. Bogatiti se nije lako da reljivu ovjeku, j e r nije k a d a r p r i m a t i ni uvati, nego samo troiti, i j e r n o v a c ne cijeni zbog njega samoga, nego radi davanja. Stoga se i o p t u u j e srea, j e r oni koji su najdostojniji da se o b o g a t e i m a j u najmanje. Nu t a k o se ne zbiva bezrazlono, j e r kao i u svemu o s t a l o m e novaca ne moe i m a t i onaj tko se o k o njih ne t r u d i . I p a k dareljivac nee davati o n i m a k o j i m a ne treba, ni ka da ne treba, i tako dalje; tada, naime, ne bi dje lovao u skladu s dareljivou, i potroivi na ta kve ne bi imao to troiti na o n e na koje t r e b a . K a o to je ve reeno, dareljiv je onaj tko troi p r e m a svojem i m u t k u i na o n e na koje t r e b a ; t k o u t o m e pretjeruje taj je rasipnik. Stoga samovlad a r e ne nazivamo r a s i p n i c i m a ; ini se k a k o se obilje njihova bogatstva lako ne p r e m a u j e davanjem i troenjem. B u d u i je dareljivost sredn o s t izmeu davanja i u z i m a n j a novaca, darelji vac e i davati i troiti na o n e na koje t r e b a i ko liko treba, j e d n a k o u sitnim kao i u k r u p n i m stva r i m a , i to s uitkom, dok e u z i m a t i o d a k l e t r e b a i onoliko koliko treba. A b u d u i je k r e p o s t srednost izmeu obojega, oboje e initi o n a k o k a k o t r e b a ; naime, p r i k l a d n o davanje p r a t i isto takvo uzimanje, a ono to nije takvo u opreci je s t i m e ; dakle, o n o to slijedi j e d n o za d r u g i m nalaze se zajedno u istom ovjeku, a ono to je n j i m a o p r e n o , bjelodano ne. Dogodi li se te p o t r o i o p r e n o o n o m u to t r e b a i to je lijepo, utjet e bol; ali u m j e r e n o i o n a k o k a k o treba, j e r zna65

10

15

20

25

24 30

15 16 17

1120 b 25

1121 a

5 NIKOMAHOVA ETIKA

26 27

aj ka je k r e p o s t i u t j e t i i u g o d u i bol zbog onoga t o t r e b a i o n a k o k a k o t r e b a . Uz t o , s dareljivc e m je l a k o poslovati k a d su p o s r i j e d i novci; njega m o g u o b m a n u t i , j e r on ne cijeni novce, i vie m u s m e t a a k o nije p o t r o i o o n o t o t r e b a nego t o g a boli a k o j e p o t r o i o n e t o to n e t r e b a , i ne slae se s o n o m S i m o n i d o v o m izre kom.1 M e u t i m , r a s i p n i k grijei i u t i m s t v a r i m a ; niti uiva u o n i m a u k o j i m a t r e b a , n i t i k a k o treba, a n i t i u t i bol, t o e o p e t biti j a s n i j e k a k o bud e m o ili dalje. Ve r e k o s m o , 2 k a k o su r a s i p n o s t i nedareljivost suvici i m a n j c i , i to u dvjema s t v a r i m a : u d a v a n j u i u z i m a n j u ; n a i m e , troenje p o d r a z u m i j e v a m o p o d d a v a n j e m . Dakle, r a s i p n o s t pretjeruje u davanju i neuzimanju, dok manjka u u z i m a n j u ; nedareljivost o p e t m a n j k a u dava nju, a p r e t j e r u j e u u z i m a n j u , o s i m u s i t n i c a m a . Svojstva k o j a p r i p a d a j u r a s i p n o s t i ne nalaze se e s t o s p o j e n a ; nije l a k o da s v i m a d a j e o n a j koji n i o t k u d a n e u z i m a ; z a s e b n i c i koji d a j u u b r z o i s c r p e svoj i m u t a k , a takvi se i p o k a z u j u da su rasipnici. Pa ipak, t a k a v bi se, ne u m a l o m e , inio b o l j i m od nedareljivoga. L a k o je izljeiv i zrelim d o b o m i n e i m a t i n o m , i m o e stii do sredi ne. N a i m e , on i m a z n a a j k e dareljivca: i daje i n e uzima, i a k o n i j e d n o n e ini n i k a k o t r e b a n i d o b r o . Stoga, k a d bi se k a k o n a v i k n u o ili n e k a k o d r u k i j e izmijenio, b i o bi dareljiv; t a d e davati o n i m a k o j i m a t r e b a i n e e u z i m a t i o d a k l e n e tre b a . Zbog toga se i ne ini da je loa znaaja; j e r nije svojstvo ni nevaljalca ni p r o s t a k a pretjeri vati u d a v a n j u i n e u z i m a n j u , nego t e k l u c k a s t a ovjeka. Onaj t k o j e t a k v i m n a i n o m r a s i p n i k

5 33 34 3 10 35

ini se da je m n o g o bolji od nedareljivca i zbog ve reenoga i j e r prvi k o r i s t i m n o g i m a , a d r u g i n i k o m u , t e n i sebi s a m o m u . Ali veina r a s i p n i k a , k a k o je ve r e e n o , i uzim a j u o d a k l e ne t r e b a , i p r e m a t o m e su nevaljali. P o s t a j u p o h l e p n i zbog t o g a t o ele t r o i t i a l a k o t o uiniti n e m o g u , j e r i m s e i m e t a k b r z o r a s t o i . P r i m o r a n i su, dakle, n a m a k n u t i s r e d s t v a o d drugud. K a k o se u j e d n o n i t a ne o b z i r u na o n o t o je lijepo, u z i m a j u b e z o b z i r c e i o d s v a k u d a . Oni u de davati, a n i m a l o se ne obziru ni na ' k a k o ' ni na 'otkud'. S t o g a njihova davanja i n i s u darelji va; j e r n i s u ( u d o r e d n o ) lijepa, niti j e s u zbog to ga, niti o n a k o k a k o t r e b a ; nego k a t k a d a oboga uju o n e koji bi t r e b a l i biti s i r o m a n i , d o k Ijud i m a s m j e r n a znaaja n i t a ne daju, a m n o g o daju l a s k a v c i m a ili o n i m a t o im pribavljaju ka kvu n a s l a d u . Z a t o m n o g i od njih i j e s u razuzdanici; lako t r o e i r a s i p n i su u svojim r a z u z d a n o s t i m a , i b u d u i ne ive u s k l a d u s o n i m t o je lijepo, o d a j u se u i c i m a . Dakle, r a s i p n i k e se i z m e t n u t i u to, b u d e li bez stege i p o u k e ; a posveti li mu se p o z o r n o s t , stii e do s r e d n j e g i p o t r e b n o g s t a n j a . D o i m nedareljivost je neizljeiva (jer se ini da s t a r o s t i svaka n e m o ine ljude nedareljivima), a uz to je ovjeku p r i r o e n i j a od r a s i p n o s t i ; ljudi su ve i n o m l a k o m i j i na n o v a c negoli t o su p o d a n i . Ona se i p r o t e e na ire p o d r u j e , i m n o g o l i k a j e ; ini se, n a i m e , d a p o s t o j e m n o g e v r s t e nedareljivosti. B u d u i je o n a dvoguba, k a o m a n j a k u d a v a n j u i kao viak u u z i m a n j u , ne s u s r e e se cjelovita u svima l j u d i m a , nego se k a t k a d a dijeli, pa j e d n i p r e t j e r u j u u u z i m a n j u , d o k je u d r u g i h m a n j a k u davanju. Oni to se nazivaju i m e n i m a k a o k r t i , tvrdi, s k u p i svi p o d b a c u j u u davanju, ali za t u i m n e u d e n i t i ele u z i m a t i ; j e d n i s u takvi zbog s t a n o v i t e p r i s t o j n o s t i i o p r e z n o s t i p r e m a o n o m e to je s r a m o t n o (jer neki se ine, ili ba r e m govore, k a k o i m u t a k uvaju zbog toga da 5* 67 30

2 2"

1121 b

15

30 31

36 20 37

10

38

15

25

20

Vjerojatno je posrijedi Simonidu pripisivana izre ka, prema kojoj je na pitanje da li je bolje biti bogat ili mudar, Simonid odgovorio kako je bolje biti bogat, jer vidi kako se mudri motaju oko pra gova bogataa. (Vidi Retorika, 1391a 8). 2 1119 b 27. 66

39

25

40

41 42

43

j e d n o m n e b i bili p r i m o r a n i u i n i t i togod s r a m n o ; t i m a p r i p a d a c j e p i d l a k a 1 i s v a t k o t k o je ta kav; a s a m naziv dolazi o t u d a t o p r e t j e r u j e ne dajui n i k o m u n i t a ) ; d r u g i s e o p e t zbog s t r a h a uzdravaju od t u e g a , k a k o nije lako u z i m a t i tu e a da drugi i tvoje ne u z m u ; stoga se n j i m a svia da ne u z i m a j u i da ne daju. Oni o p e t t o p r e t j e r u j u u u z i m a n j u ti u z i m a j u o d s v a k u d a i sve, p o p u t o n i h t o s e bave n e d o l i n i m o b r t i m a : svodnici i svi takvi, te lihvari s m a l i m p o s u d b a ma uz velik d o b i t a k . Dakle, svi ti u z i m a j u o d a k l e ne t r e b a i o n o l i k o koliko ne t r e b a . T i m a je bjel o d a n o zajednika g n u s o b n a p o h l e p a za d o b i t k o m . Svi o n i p r i h v a a j u s r a m o t u r a d i d o b i t k a , i to jo n e z n a t n a . One p a k t o s t j e u velike d o b i t k e oda kle ne t r e b a i k a k o ne t r e b a k a o s a m o s i l n i k e t o plijene gradove i p l j a k a j u h r a m o v e , n e n a z i v a m o n e d o l i n i m nego r a d i j e o p a k i m , bezbon i m i n e p r a v e d n i m . I p a k , k o c k a r , r u h o k r a d i c a 2 ili r a z b o j n i k p r i p a d a j u n e d o l i n i m a zbog svoje gnus o b n e p o h l e p e za d o b i t k o m . I j e d a n i drugi r a d i d o b i t k a djeluju i p r i h v a a j u s r a m o t u , te se j e d a n r a d i dobiti izlae i najveim pogibeljima, d o k se drugi okoriuje na p r i j a t e l j i m a , k o j i m a bi tre b a o davati. Dakle, b u d u i se i j e d n i i drugi h o e o k o r i s t i t i o d a k l e n e t r e b a , g n u s o b n i s u pohlepnici za d o b i t k o m . I stoga su sva takva u z i m a n j a nedolina. S p r a v o m se nedareljivost s u p r o t s t a v l j a dare ljivosti; o n a je vee zlo od r a s i p n o s t i ; i ljudi vie grijee u o d n o s u p r e m a njoj negoli p r e m a opisanoj r a s i p n o s t i . Stoga n e k je toliko d o s t a da reljivosti i njojzi o p r e n i m p o r o c i m a . S a d a bi se inilo p r i m j e r e n i m r a s p r a v l j a t i izdanosti. N a i m e , i o n a je ini se k r e p o s t koja Izvorno , znai onaj tko sijee i kuminovo zrno, emu najvie odgovara nae cjepi dlaka, to znai i veoma krt ovjek, koji daje kao da dlaku cijepa (o. p.). 2 Izvorno , onaj tko krade odjeu dok se ljudi kupaju. 68
1

30

2 3

1122 a 4 5

se tie n o v a c a ; s a m o t o se, za r a z l i k u od dareljivosti, n e p r o t e e n a sve d j e l a t n o s t i o k o novca, nego s a m o na o n e koje se tiu t r o e n j a ; a u t o m e svojom v e l i i n o m p r e m a u j e dareljivost. Jer, k a o t o n a z n a u j e i s a m o ime, 1 o n a je t r o e n j e koje dolikuje po veliini. Nu veliina je uvijek p r e m a n e e m u ; nije isti i z d a t a k o p r e m i t i t r o v e s l a r k u i p r e d v o d i t i s v e t o p o s l a n i t v o . Dolinost je uvijek p r e m a vritelju, p r i g o d i i stvari. Onaj t k o u ma lim i u m j e r e n i m s t v a r i m a t r o i p r e m a p o t r e b i ne naziva se i z d a n i m , k a o ni o n a j t o kaza po esto s k i t n i c u darivah, 2 nego s a m o o n a j t k o j e t a k a v u velikim s t v a r i m a . J e r i z d a a n ovjek je dareljiv, a dareljiv nije n u n o i izdaan. M a n j a k u d o t i n o m e s t a n j u naziva se sitniavost, suviak p r o s t a t v o i n e u k u s n o s t i slino, a ne p r e t j e r u j e se veliinom u o n o m e t o t r e b a , nego se r a z m e e u e m u ne t r e b a i k a k o ne t r e b a . Ali t o m e e m o poslije govoriti. 3 I z d a n i k je n a l i k na vinika. On u z m a e uvidje ti d o l i n o s t te i velike svote p o t r o i t i p r i k l a d n o . K a o t o u p o e t k u r e k o s m o , 4 d o t i n o stanje se o d r e u j e d j e l a t n o s t i m a i svojim p r e d m e t o m . Rashodi u i z d a n a ovjeka su i veliki i dolini. A takvi su i u i n c i ; t a k o e irashodak biti velik i dolikovati u i n k u ; n a i m e , d a u i n a k b u d e vrije d a n r a s h o t k a , a r a s h o d a k u i n k a , ili da ga i prem a i . Dakle, i z d a n i k e t r o i t i te svote r a d i ono ga t o je lijepo, koje je z a j e d n i k a z n a a j k a krep o s t i m a ; a i r a d o i i r o k e r u k e , j e r je p o t a n k o r a u n a n j e sitniavo. I vie e se o b z i r a t i na to k a k o d a m u u i n a k b u d e t o ljepi i doliniji nego n a t o k o l i k o stoji i d a b u d e p o t o m a n j o j cijeni. Stoga je n u n o da izdanik b u d e i dareljiv. I dareljivac e t r o i t i t o t r e b a i k a k o tre ba; d o i m u t i m a s t v a r i m a , k o j i m a se bavi i da
1 Izvorno doslovno 'ono to dolikuje veliku ili plemenitu muu'. 2 Rijei Odiseja preruenog u prosjaka (Odiseja, XVII, 420). 3 1123a 1933. 4 1103b 2123.

20

25

30

5 10 6

35 1122 b

7 15 8 9 10 4

44 45

10

II.

69

11

12 13

14 15

16

17

reljivost, izdanik p o k a z u j e svoju veliinu, pa e s istim r a s h o t k o m postii izdaniji u i n a k . J e r nije ista k r e p o s t p o s j e d a i u i n k a . N a j v r e d n i j i je onaj posjed koji se najvie cijeni, k a o zlato, a u i n a k onaj koji je velik i lijep (i njegovo p r o m a t r a n j e je divno, k a o to je i izdanost divna); k r e p o s t uinka, izdanost, u njegovoj je veliini. Od r a s h o d a k a p o s t o j e o n i koje n a z i v a m o a s n i m , k a o oni koji se tiu bogova, zavjetnine, g r a e v i n e i rtve, i sve t o se o d n o s i na b o a n s t v o , a i svi p o s t u p c i iz poeljnog astoljublja na z a j e d n i k u korist, k a o k a d ljudi k a n e sjajno o p r e m i t i z b o r ili t r o v e s l a r k u ili p r i r e d i t i gozbu s v o j e m g r a d u . Nu, k a k o je r e e n o , 1 u s v e m u t o m e valja se obazrijeti i na initelja: t k o je on i kakvoga je imutka; t r o a k t r e b a biti d o s t o j a n toga, i t r e b a doli kovati ne s a m o u i n k u , nego i tvoritelju. O t u d a s i r o m a h n e m o e biti i z d a a n . O n n e m a o d ega dolino troiti velike svote; o n a j t k o to p o k u a v a lud je, j e r t r o i vie nego je i s p r a v n o i p o t r e b n o , d o k je u s k l a d u s k r e p o u s a m o o n o t o je ispravno. T a k a v t r o a k dolikuje o n i m a koji i m a j u s ime poeti, bilo da su i m u n i s a m i po sebi, bilo po p r e c i m a ili po vezama, te p l e m e n i t i m a i u g l e d n i m a i slinima; j e r u svima je t i m a i ve liina i ast. Dakle, i z d a n i k je najvie takav, i izdanost je u takvim r a s h o t c i m a , k a k o je ve reeno, 2 j e r su i najvei i najasniji. A od zasebnikih r a s h o d a k a takvi su oni to se dogaaju u j e d a n p u t , k a o svadba ili togod slino, ili o n o to se tie cijeloga g r a d a ili ljudi koji su u asti, ili ugoivanje i o t p r a v l j a n j e t u i n a c a , te darovi i uzdarja. N a i m e , izdanik ne t r o i na sebe sa mog, nego na zajednike stvari, a u d a r o v i m a i m a n e t o nalik na zavjetnine. I z d a n i k e i vlastiti d o m o p r e m i t i k a k o dolikuje njegovu b o g a t s t v u (jer i d o m je n e k a k a v u r e s ) i vie e p o t r o i t i na ona djela to su d u g o t r a j n i j a (budui da su ta i najljepa) i u svima s t v a r i m a o n a k o k a k o je dolino. N a i m e , nisu iste stvari p r i m j e r e n e b o z i m a

15

18

5 20

19

i ljudima, niti u h r a m u niti u grobnici. I b u d u i je svaki od r a s h o d a k a velik u svojem r o d u , a s v a k a k o je najizdaniji o n a j koji je velik u velik o m e , n a i m e : svota to je velika u d a n i m slua jevima, i da se razlikuje o n o veliko u u i n k u od o n o g a to je veliko u r a s h o n k u j e r najljepa l o p t a ili staklenica izdana je k a o djeji dar, dok je cijena t o m u malena i n e z n a t n a , zbog toga je znaajka izdanika da u i n i i z d a n o to god u bilo k o j e m r o d u uini (to je u i n a k koji se l a k o ne premauje) te da to bude dostojno rashotka. Dakle, takav je i z d a a n ovjek; o n a j p a k t k o p r e t j e r u j e i p r o s t je, k a k o je reeno, 1 p r e t j e r u j e troei vie nego je p o t r e b n o . T a k a v troi m n o g o na sitnice i n e s k l a d n o se r a z m e e , k a o k a d pri jateljski o b j e d 2 p r i r e d i k a o svadbu, ili o p r e m a j u i zbor za k o m e d i j u izvede ga p r i n a s t u p u u grimizu, k a o to ine Megarani. 3 Sve e on initi ne r a d i onoga to je lijepo, nego r a z m e u i se svo j i m b o g a t s t v o m i mislei k a k o mu se zbog toga dive, i o n d j e gdje t r e b a p o t r o i t i m n o g o t r o i malo, a gdje t r e b a m a l o m n o g o . Doim sitniavac pokazuje m a n j a k u svemu, te potroivi i najvee svote zbog sitnice p o k v a r i o n o to je li j e p o , i to god ini oklijeva i gleda k a k o da to m a n j e p o t r o i , a i to ali i j o misli k a k o sve ini u veoj mjeri negoli t r e b a . Dakle, t a k v a stanja j e s u poroci, ali n e n a n o s e s r a m o t u , j e r niti su t e t n a blinjemu, niti su odve n e p o d o b n a . Ve i p r e m a s a m o m i m e n u se ini k a k o se velikodunost 4 bavi velikim s t v a r i m a ; i p r v o e1122 a 3133. Izvorno je posrijedi rije , to znai su dionik u privatnoj gozbi, ili u onoj to je kao uza jamna potpora, koja je mogla biti i kao pomo si romasima, te u stranake i dravne svrhe. 3 Takva bi odjea pristajala za kraj, u triumfalnoj povorci, a ne za poetak komada; inae su komedi je u Megari bile glasovite po grubom lakrdijaenju. 4 Izvorno , plemenitost due ili velikodunost.
2 1

10

15

20 25

6 20

25

30

21

35 1123 b

22

30

III. 5

1 2

1122 a 24. 1122 b 19.

70

71

2 3

4 5 6 7

8 9

mo razvidjeti kojima. Tu nije vano osvremo li se na samo stanje ili onoga koji je u takvu stanju. Dakle, ini se da je velikoduan onaj tko misli kako je dostojan velikih stvari, a zbiljski je takav; tko se opet bez zasluga smatra takvim lud je, a nitko od onih koji su kreposni nije ni lud ni nerazborit. Dakle, kako rekosmo, takav je velikoduan ovjek. Onaj tko je dostojan malih stvari i sam sebe smatra takvim taj je umjeren, a nije velikoduan; jer velikodunost je u velii ni, kao to je ljepota u stasitosti, pa sitni ljudi mogu biti ugodni i skladni, ali ne i lijepi. Onaj pak tko sebe smatra dostojnim velikih stvari, a nije ih vrijedan, taj je ohol; nu nije ohol svatko tko sebe smatra dostojnim veih stvari nego to jest. Onaj tko sebe smatra dostojnim tmanjih stvari nego to jest taj je maloduan, 1 bilo da su te velike ili umjerene, bilo da su one zaista ma lene, ali ih on smatra jo manjim. A jo najvie bi takvim bio onaj tko jest vrijedan velikih stva ri, jer to bi onda tek uinio da nije dostojan takvih? Dakle, velikoduan ovjek je krajnost po veliini, ali je po ispravnosti sredina; on sebe smatra dostojnim prema zasluzi, dok ostali u tome ili pretjeruju ili podbacuju. Ako dakle on, budui vrijedan, smatra sebe vrijednim i to ponajvie najveih stvari, osobito se mora baviti jednom. Vrijednou se nazivaju izvanjska dobra, a najvee od tih rekli bismo da je ono koje prinosimo bogovima, emu najvie tee izvrsnici i to je nagrada za najljepa djela. Takva je ast; ona je najvee od izvanjskih do bara. Stoga je velikoduan ovjek onakav kakav treba biti prema stvarima koje su asne i ne asne. A i bez dokazivanja bjelodano je da se velikoduni ljudi bave au, jer sebe najvie i smatraju dostojnima asti, u skladu sa svojim zaslugama. Doim malodunik je u manjku i pre ma vlastitim zaslugama i prema zahtjevima veli1 Izvorno ovjek sitne ili proste due; malodunik.

35 1123 b

13

jo

15

10

20

11

kodunika. Ohol ovjek pretjeruje u odnosu pre25 ma sebi, ali ne premauje zahtjev velikoduna 14 ovjeka. I tako, velikoduan ovjek, budui je vrijedan najveih stvari, m o r a biti i najbolji; uvi jek je bolji dostojan veeg, a najbolji najveeg. Stoga istinski velikoduniik mora biti dobar. I ini se da je znaajka velikoduna ovjeka: veli30 15 ina u svakoj kreposti. Stoga nikako ne bi pri stajalo velikoduniku bjeati s poprita miaui rukama ili pak nanositi nepravdu; jer radi ega da poini sramotu onaj kojemu nita nije veliko? Razmotrivi pojedince, posve bi nam se smije nim pokazao onaj velikoduan ovjek ikoji nije i dobar. Naime, budui lo, ne bi bio ni dostojan asti, jer ast je nagrada kreposti, i podjeljuje se 35 16 dobrima. Dakle, velikodunost se ini kao neka1124 a kav ures krepostima; ini ih veima, a ne nastaje bez njih. Stoga je teko biti u istinu velikoduan; 17 toga nema bez udoredne estitosti. 1 Dakle, velikodunik se poglavito bavi stvarima koje su a5 sne i neasne. Njemu e umjereno goditi asti koje su velike i podjeljuju ih valjani ljudi, ili kao ono to mu i pripada ili kao ono manje od toga, jer nema asti to je dostojna savrene kreposti, pa ipak on e ih primiti, budui da ti nemaju nita vee da mu podijele. Doim posve e pre10 zreti ast od prostih ljudi i zbog sitnica, jer nije ono ega je on dostojan; isto tako i ono to je neasno, jer se takvo to njemu i ne moe isprav18 no pridati. I tako, kako je reeno, 2 velikoduniku je najvie do asti, ali on e se umjereno ponijeti i prema bogatstvu i vlasti te kakva god ga srea ili nesrea dopadne, pa niti e se odvie veseliti 15 zbog dobre niti e ga previe boljeti zbog zle kobi. Jer on se ni prema asti ne ponaa kao da je ona neto najvee. Naime, i vlast i bogatstvo su poeljni radi asti ili barem oni koji ih posjeduju ele da ih aste zbog njih dok njeIzvorno , klasian sklad ljepote i do brote, tjelesne i udoredne izvrsnosti, plemenitosti i estitosti znaaja (o. p.).
2

12

1123 b 1522.

72

73

mu k o j e m u je i ast n e t o znalo, i o s t a l e su s t v a r i takve. Stoga se takvi ljudi ine prezirateljima. 1 19 ini se da i s r e t n e o k o l n o s t i p r i d o n o s e velikod u n o s t i . N a i m e , ljudi p l e m e n i t a p o d r i j e t l a , koji su na vlasti ili u b o g a t s t v u s m a t r a j u se d o s t o j n i m a s t i ; ti su u p r e m o i , a t o god je p r e m o n o u k a k v u d o b r u to je i d o s t o j n i j e asti. Stoga i te stvari ine ljude velikodunijim, j e r ih a s t e u p r a v o zbog njih; ali p r e m a istini s a m o d o b r a ovjeka t r e b a astiti. O n a j p a k koji je u oboj e m p r e m o a n , s m a t r a t e se i d o s t o j n i j i m a s t i . N u o n i koji p o s j e d u j u t a k v a d o b r a bez k r e p o s t i n i t i s p r a v o m sebe s m a t r a j u d o s t o j n i m velikih stvari, niti se i s p r a v n o nazivaju v e l i k o d u n i m a , j e r toga n e m a bez p o t p u n e k r e p o s t i . Ali oni koji p o s j e d u j u takva d o b r a p o s t a j u i preziratelji i obijesnici. J e r bez k r e p o s t i nije lako p o d n o s i t i skla d n o s r e t n e o k o l n o s t i ivota; i ne uzmogavi podnositi ih, a m n i j u i k a k o n a d m a u j u ostale, t a k v i d r u g e ljude p r e z i r u i s a m i ine t o god im se svidi. Oni o p o n a a j u v e l i k o d u n i k a , a nisu ni nalik na n j , i p o n a a j u se t a k o gdje god u z m o g n u . Sto ga ne djeluju u s k l a d u s k r e p o u , a p r e z i r u ostale ljude. J e r v e l i k o d u n i k p r a v i n o p r e z i r e (budui da i p r o c j e n j u j e istinski), dok veina to ini n a s u m c e . On se ne izlae s i t n i m pogiblima, n i t i je u o p e ljubitelj pogibelji, zbog toga t o m a l o stvari cijeni; ali i ne u s t u k n e p r e d velikom opas nou, i kad se z a t e k n e u pogibelji, ne obzire se na vlastiti ivot, ne s m a t r a j u i da je vrijedno ivj e t i pod bilo koju cijenu. S a m je s k l o n d o b r o i niti, ali se s r a m i p r i m a t i d o b r o i n s t v a , j e r p r v o je znaajka n a d m o n i k a , a d r u g o p o d l o n i k a . I sklon je u z v r a t i t i veim d o b r o i n s t v o m , t a k o e n j e m u dugovati i p o s t a t i p r i m a t e l j e m onaj t o mu je izvorno p o m a g a o . ini se da se takvi sjeaju svakog d o b r a koje su uinili, ali ne i onog koje su primili (jer je onaj t k o p r i m a d o b r o nii od onoga koji ga daje, a v e l i k o d u n i k eli nadvisi vati), pa p r v o r a d o sluaju, a d r u g o n e r a d o , zbog
1 Izvorno , oholica, obijesnik, preziratelj (o. p.).

26

20

25

27

21

30 1124 b

28

29 5 30 31

22 23

24

10

32 33

25

ega Tetida 1 nije s p o m e n u l a vlastite d o b r e uslu ge Zeusu, n i t i L a k e d e m o n c i svoje Atenjanima, nego o n e koje od n j i h primie. 2 I s t o je t a k o zna ajka v e l i k o d u n i k a da ni od koga ili r i j e t k o ka d a trai togod, d o k r a d o p o m a e d r u g i m a , u z t o je u z n o s i t p r e m a o n i m a t o su na vlasti ili u bo gatstvu, d o k j e u m j e r e n p r e m a l j u d i m a srednjeg stanja; nadvisivati p r v e i teko je i uzvieno, a druge lako, i u z n o s i t i se n a d p r v i m a nije n e p l e m e n i t o , d o k j e p r o s t a k i p o n a a t i s e t a k o p r e m a ponizni m a , u p r a v o k a o r a z m e t a t i s e s n a g o m n a d nejakim a . I s t o t a k o , on se ne povodi za o p i m astohlep ljem, ili za o n i m u e m u ostali p r e d n j a e ; nego je n e r a d i n i oklijeva, o s i m o n d j e gdje je p o s r i j e d i velika ast ili djelo, i ovjek je od m a l o djela, ali od o n i h velikih i glasovitih. I n u n o je takav o t v o r e n u m r n j i i o t v o r e n u ljubavi (jer skriva nje je z n a a j k a straljivca, kao i m a r i t i m a n j e za i s t i n u negoli za j a v n o mnijenje), te o t v o r e n o i govori i djeluje (i u govoru je s l o b o d a n j e r je preziratelj, te govori istinu, o s i m k a d se podrugljivo p r e t v a r a p r e d s v j e t i n o m ) ; uz to, u o d n o s u p r e m a d r u g o m e ne m o e ivjeti d r u k i j e nego k a o prijatelj, j e r d r u g o je r o p s k o , zbog toga su svi laskavci podlonici i p o n i z n i c i laskavci. Nije ni divitelj; n j e m u n i t a nije veliko. Nije ni z l o p a m t i l o ; dugo p a m t i t i nije z n a a j k a velikodunika, o s o b i t o zla djela, nego je vie sklon ne obzirati se na njih. N e r a d je govoriti ovjeku; nee govoriti ni sebi ni d r u g o m e ; niti mu je stalo da njega hva le, niti p a k da se d r u g i k u d e ; a nije ni hvalitelj; zbog toga nije ni k u d i t e l j , ni p r e m a neprijateljima, o s i m k a d k a n i uvrijediti. to se tie nemi novnih stvari ili s i t n i c a on je jo n a j m a n j e onaj t k o se j a d a ili t r a i k a k v u p o m o ; o k o toga se trsi s a m o o n a j k o m u jest do toga. On je o n a j t o e r a d i j e p o s j e d o v a t i lijepe i n e k o r i s n e stvari ne-

20

25

30 1125 a

10

15

Vidi Ilijada (I, 503). Posrijedi je Kalistenovo izvjee molbi za po mo protiv Tebanaca (369 pr. n. e.) ali se tu Aristo telove rijei ne slau sa Ksenofonovim (Hellenica, Vi. V 33).
2

74

75

34

goli one korisne i uporabljive, jer je to vie zna ajka samodostatna ovjeka. ini se da je svoj stvo velikoduna ovjeka sporo kretanje, dubok glas i smiren govor, jer nije urljiv onaj tko se trsi oko male stvari, niti je razdraljiv tko nita ne smatra velikim, dok krijetav glas i urljive kretnje nastaju upravo zbog toga. Dakle, takav je velikodunik; tko je u manjku prema njemu taj je malodunik, dok je onaj u suviku oholica. Nu ni takvi se ne smatraju loi ma (jer oni ne ine zla), nego su zabludjeli. Jer malodunik iako je dostojan dobara, liava se to ga ega je vrijedan, a ini se kako ima neto loe u sebi zbog toga to se ne smatra dostojnim do bara i ne poznaje sebe samog; inae bi teio za stvarima kojih je dostojan, budui da su one do bre. Takvi se ljudi i ne ine luckastim, nego vi e neusudljivim. Ali takvo mnijenje ini se da ih ini gorim; pojedini ljudi tee onim stvarima kojih su vrijedni, dok ovi odustaju od lijepih djela i postupaka, a isto tako i od izvanjskih do bara, smatrajui sebe nedostojnima. Doim, oni oholi su ludi i ne poznaju sebe same, to je bje lodano; jer iako nisu vrijedni, takvi se uputaju u asne pothvate, a zatim se sramotno razotkri vaju; ti se gizdaju odjeom i vanjskim dranjem i slinim i ele objelodaniti svoju dobru sreu te govore njoj kao da e zbog nje biti aeni. Meutim, vie od oholosti velikodunosti je oprenija malodunost, jer je i ea i gora. Dakle, kako je reeno, velikodunost se bavi au naveliko. ini se kako i to se tie asti, kao to je re 1 eno u poetku, ima nekakva krepost, koja je u istom odnosu prema velikodunosti kao darelji vost prema izdanosti. Naime, ni jedna se ne bavi onim to je veliko, nego nas obje upuuju kako treba u odnosu prema umjerenim i malim stvarima; i kao to u uzimanju i davanju novaca posto1

15

3 4

35

20 5

25 6

36

30 V.

ji i srednost i suviak i manjak, tako i u elje za au: ili vie nego treba ili manje, i odakle treba i onako kako treba. Korimo astohlepnika to tei za au vie nego treba i odakle ne treba, a neastohlepnika jer ne eli da ga aste ni zbog lijepih stvari. Katkada opet astohlepnika hvali mo kao muevna i ljubitelja ljepote, a neasto hlepnika kao uzdrana i umjerena, kao to re kosmo pri prvoj raspravi. 1 Budui je vieznano kae li se kako je tkogod ljubitelj neega, bjelo dano je da se astohleplje ne tie uvijek iste stva ri, nego hvalei koga podrazumijevamo kako je tomu do asti vie negoli veini, a korei ga kako je ljubi vie negoli treba. A kako je tu srednost bezimena, ini se krajnosti je svojataju kao da je prazna; ali gdje je suviak i manjak tu je i sre dina; naime, asti se tei i vie nego treba i ma nje, pa postoji dakle i ono kako treba; stoga se pohvaljuje samo stanje, jer je bezimena srednost u odnosu prema asti. Prema astohleplju ona se ini neastohlepljem, a prema neastohleplju kao astohleplje; doim prema jednom i drugom, ini se nekako kao oboje. A ini se da je tako i to se tie ostalih kreposti. Samo to ovdje kao da su krajnosti opreke zbog toga to se sredina ne imenuje. Blagoudnost je srednost u odnosu prema srdbi; budui je sredina bezimena, a gotovo su takve i krajnosti, smjetamo blagoudnost u sredinu, iako ona vie naginje manjku, koji je bezimen. Suviak bi se mogao nazvati rasrdljivost. Samo uvstvo je srdba, a izazivaju je mnoge i razliite stvari. Pohvaljuje se onaj tko se srdi na ono to treba, na one koje treba, kako treba, kad tre ba i koliko vremena treba; takav e biti blagoudan, jer se blagoudnost pohvaljuje. Blagoudan ovjek tei biti neuznemiren i ne povodi se za uvstvom, nego se srdi samo onako kako naelo nalae, naime na takav nain, na takve stvari i na takvo vrijeme; i ini se da vie grijei prema
1

10

15

20

25 11

37 38

35 2 3 1125 10

30

IV.

35 1126

Ib. 2427.

1107 b 33

76

77

manjku. Jer ovjek blage udi nije sklon osveti, nego je prije sklon oprostiti. Meutim, manjak se kudi, bio on nekakva rasrdljivost ili pak togod drugo. Naime, oni to se ne srde na one stvari na koje se treba srditi smatraju se ludima, kao i oni koji toga ne ine onako kako treba, kad treba i na ljude na koje treba. ini se da takav niti ita osjea niti pak uti bol, i kako se ne rasruje, nije kadar ni obraniti se, a otrpjeti uvredu nama nanesenu i prezir prema naincima nedvoj beno je ropski. Suviak se zapravo javlja u svima tima (srditi se, naime, moe na one na koje ne treba, zbog ega ne treba, vie nego treba, prebrzo ili odvie dugo vremena), samo to se sve to ne javlja u istoj osobi. Zapravo ne bi ni moglo biti; jer zlo razara i sebe samo, i bude li potpuno, postaje nepodnoljivo. Dakle, rasrdljivci se brzo rasrde i na one na koje ne treba i zbog ega ne treba i vie nego treba, ali se brzo i prestaju srditi, to je njihova najbolja znaajka. To im se dogaa jer ne zadravaju svoju srdbu, nego zbog svoje nagle udi odmah uzvraaju, a zatim se prestanu srditi. Po suviku su i goropadnici nagle udi i srde se na sve i u svakoj prigodi; otuda im i ime. 1 Ogorenici su neprimirljivi, i srde se dugo vreme na, jer potiskuju svoj gnjev. Nakon odmazde gnjev prestaje; s kaznom nestaje srdbe, te mjesto bola nastaje uitak. Ne doe li do toga, teret im ostaje, i kako se ne pokazuje, nitko ih od toga i ne odgovara, a treba vremena da se srdba u sebi probavi. Takvi su ljudi najvea smetnja i sebi samima i svojim najmilijima. Munima nazivamo one koji se srde na one stvari na koje ne treba, vie nego treba i due vremena, i ne smi ruju se bez odmazde ili kazne. Doim blagoudnosti vie suprotstavljamo su viak; ee je, a i ljudskije, traiti odmazdu, ali je s munim ljudima gore zajedniki ivjeti. Izvorno oni koji se lako este, raz draljive!, prgavci, goropadnici (o. p.).
78
1

13

14 10 15

Ono to smo prije rekli' jasno je i iz ovoga to sad govorimo: naime, nije lako odrediti kako, na koga, zbog ega i koliko vremena se treba srditi, i dokle tkogod ini pravo ili grijei. Onaj tko naini manji prijestup, bilo prema vie bilo prema manje, taj se ne pokuuje; jer katkad hvalimo one manjkave i nazivamo ih blagoudnima, kat kad opet one rasrene nazivamo muevnima, budui su uzmoni vladati. Stoga nije lako pravilom odrediti koliko i kako treba prestupiti da bi se tkogod pokudio; tu prosudba ovisi pojedinom sluaju i poimanju. Ali jasno je barem to da je srednje stanje hvalevrijedno, kad se srdimo na one na koje treba, na ono zbog ega treba, kako treba i tako dalje, dok su suvici i manjci pokudni, pomalo ako su u maloj mjeri, vie ako su u poveoj, a veoma mnogo ako su u velikoj. Bjelodano je dakle da se treba drati srednjeg stanja. Nek je toliko dostatno to se tie stanja koja su u odnosu prema srdbi. U druenjima, suivotu i uzajamnoj izmjeni rijei i djela jedni se ljudi ine ugodljivim: kako bi bili na ugodu, takvi sve hvale, nikad se ne su protstavljaju, nego mniju kako im je dunost ne nanositi bol onima koje susreu; doim oni koji su opreni tima (svemu se suprotstavljaju i nimalo se ne obziru hoe li koga povrijediti) nazivaju se zlovoljnim i svadljivim. Jasno je da su na vedena stanja pokudna i da je pohvalna sredina izmeu njih, koja e ovjeka osposobiti za ono to treba i kako treba, a isto tako i to da ne podnosi. Tomu nije nadjenuto nikakvo ime, ali najvie je nalik na prijateljstvo. Jer onaj tko je u skladu sa srednjim stanjem uvelike je poput onoga na kojeg mislimo kad kaemo prijatelj, podrazumijevajui i naklonost. Nu to se stanje razlikuje od prijateljstva utoliko to je dotinik bez uvstva i naklonosti prema onima s kojima se drui; jer takav ne prima svaku pojedinu stvar kako treba ni iz ljubavi ni iz mrnje, nego jer je
1

35

1126 b

10 12

15

VI.

9 10

2 20 3

15

25

11

20

5 30

12

1109 b 1426 79

6 7

stanovita znaaja. Jednako e se ponaati prema neznancima i znancima, te pouzdanicima i tuincima, osim to e u svakom pojedinom sluaju biti onakav kako je prikladno; jer ne dolikuje jednako se brinuti za svojake i za tuina, niti je jednako pravo nanositi im bol. Dakle, openito je reeno da e se on druiti onako kako treba, i u odnosu prema onome to je lijepo i korisno nastojat e ne nanositi bol ili e priinjati ugodu. ini se, naime, da je zaokupljen uicima i bolovi ma koji nastaju u drutvovnom ivotu; i gdje god mu nije lijepo ili je tetno pruiti uitak, on e odbiti i radije e izabrati da nanese bol; pa ako bi njegov pristanak poinitelju nanio sramotu, i to ne malu, ili tetu, a prigovor tek malo bola, on nee pristati, nego e se suprotstaviti. Razli ito e se druiti s odlinicima i s prosjenicima, pa s onima to su vie ili manje znanci, te isto tako prema svim ostalim razlikama, podjeljujui svakom pojedinom onako kako prilii, izabravi radi sebe samog da prui uitak a pazei se da drugima ne priini bol, ali e se voditi posljecima, kad su oni vaniji, naime onim to je lijepo i ko risno. Isto tako, radi velikog budueg uitka nanijet e i malo bola. Dakle, takav je ovjek sredine, ali nema imena; od ljudi koji priinjaju ugodu onaj to samo tei biti ugodan, bez ikakva drugog cilja, taj je ugodljiv; onaj opet tko je takav radi kakve koristi u smislu novca ili onoga do ega se dolazi novcem, taj je laskavac; onaj pak tko se svemu suprot stavlja ve je reeno 1 da je zlovoljan i svadljiv. A krajnosti se ine uzajamno oprene zbog toga to je sredina bezimena. Gotovo je isto i sa srednou izmeu hvastavosti (i podrugljivosti); i ona je bezimena. Nee biti zgorega pozabaviti se i tima. Bolje emo spoznati ono to se tie samog znaaja, budemo li razlagali pojedince, d uvjerit emo se kako su kre1

25

2 30 3 4

5 35 6 1127 a

p o s t i srednosti, u v i d i m o li da je t a k o u svim slu ajevima. Gore s m o govorili o n i m a koji u dru t v o v n o m ivotu druei se s d r u g i m a priinjavaju uitak i bol; sad g o v o r i m o o n i m a koji pokazuju i s t i n u i la j e d n a k o u rijeima i djelatnostima te u p r e t v a r a n j u . Misli se k a k o je hvastavac onaj t k o s e p r e t v a r a d a p o s j e d u j e tovana svojstva, kojih ili u o p e n e m a ili p a k k a o da ih posjeduje vie nego t o ih ima, d o k podrugljivac o p e t ili nijee ona svojstva koja i m a ili ih u m a n j u j e , a ovjek sredine, koji je iskren, dri se istine i u ivotu i u rijei te priznaje o n o to ima, pa niti uveava niti u m a n j u j e . I svaki od njih, dalje, moe djelovati r a d i kakvog ( p r e d m e t a ) ili bez njega. Ali svaki od njih o n a k o govori, djeluje i ivi ka kav s a m jest, u k o l i k o ne djeluje r a d i ega drugog. Ali la je s a m a po sebi loa i p o k u d n a , d o k je i s t i n a lijepa i hvalevrijedna. T a k o je onaj t k o je istinit k a o ovjek s r e d i n e hvalevrijedan, d o k su oba laljivca p o k u d n i , a osobito hvastavac. Govorimo, dakle, s v a k o m e od njih, a prvo i s t i n i t o m e . Ne govorimo o n o m e t k o je istinit u svojim ugovorima, niti u s t v a r i m a to se proteu na n e p r a v e d n o s t i p r a v e d n o s t (jer to bi p r i p a d a l o d r u g o j kreposti), nego o n o m e t k o i ondje gdje n i t a nije u p i t a n j u istinit je i u rijei i u ivotu, j e r mu je takvo stanje znaaja. I taj bi bio es tit. J e r t k o je istinoljubiv, te je istinit i o n d j e gdje nita nije u p i t a n j u , j o e vie biti istinit o n d j e gdje togod j e s t u p i t a n j u . Izbjegavat e la k a o o n o to je runo, b u d u i da je izbjegava ve zbog nje s a m e . Stoga je t a k a v hvalevrijedan. Ako u njega i m a ikakva o t k l o n a , vie je sklon umanji vanju istine, j e r mu se to ini prikladnijim, zbog toga t o su pretjerivanja d o s a d n a . O n a j t k o se p r e t v a r a da p o s j e d u j e vie nego t o ima, ne r a d i ega posebnog, ini se loim (inae ne bi uivao u lai), ali je i p a k vie i s p r a z a n negoli o p a k ; a k o je takav r a d i neega, radi slave ili asti, ne t r e b a ga (kao hvastavca) odvie k u d i t i ; t k o to p a k ini r a d i novca, ili onoga to je za none vac, taj je ve s r a m o t n i j i (jer postaje se hv as6 NIKOMAHOVA ETIKA

20

25

30

7 5

1127 b

10

VII.

13 15

10 11 12

10

1125 b 1416.

80

81

13

tavac po sposobnosti, nego po izboru; po stanju znaaja i po tome to je takav ovjek biva hvastavac); kao to je netko laljivac jer uiva u samoj lai, a drugi jer eli slave ili dobitka. Oni to se hvastaju radi slave pretvaraju se u onim svojstvima kojima se stjee slava ili estitanje; koji to ine radi dobitka pretvaraju se u onim svojstvima to su na korist njihovim blinjima, a lako se ne otkrivaju da su nepostojea, kao mo prorotva, mudrost, lijeniko umijee. Zbog toga se veina ljudi pretvara i hvasta kako ima dotina svojstva; naime, u njima se nalazi ono to je ve reeno. Podrugljivci, koji umanjuju stvari, ini se da su ugodnijeg znaaja. Naime, smatra se da oni ne govore tako radi dobitka, nego kako bi izbjegli razmetanje; ti jo najvie nijeu ona svojstva koja su u javnoj asti, kao to je inio Sokrat 1 . Oni koji (prijetvorno) nijeu sitna i bjelodana svojstva nazivaju se opsjenarima i jo vie zaslu uju prezir; katkad se to ini hvastavou, poput lakonske odjee 2 ; jer hvastavo je pretjerivanje kao i preveliko umanjivanje. Oni pak koji se umje reno slue podrugljivou, i izruguju se onim stvarima to nisu odve obine i bjelodane, doimaju se ugodno. Dakle ini se da je hvastavac oprean istinitu ovjeku, jer on je onaj gori (od podrugljivca). Budui da u ivotu postoji i odmor, te u njemu dokolica radi zabave, ini se da i tu ima dru govanja koje je prikladno, te stvari koje treba rei i kako ih rei, a isto i u sluanju. I nas e se ticati kakvi su ti s kojima govorimo ili koje slusamo. A bjelodano je kako i tu postoji suviak i manjak naprama sredini. Dakle, oni to pretjeNijeui vlastitu mudrost; vidi Platon Obrana Sokratova (20 D23 D). 2 Ili Aristotel smatra afektiranom jednostavnu spartansku nonju u Ateni, ili pak cilja na one koji su afektirali oponaajui 'lakonske' obiaje u Ateni. 82
1

15

20

14

ruju u ali ini se da su lakrdijai i prostaci, koji nastoje biti smijeni pod svaku cijenu, i vie se trse oko toga da izazovu smijeh negoli da kau togod umjesno i ne povrijede onoga s kojim se ale; dok oni to niti sami umiju izrei togod a ljivo, niti pak podnijeti to od drugih, smatraju se neotesanim i neugodnim. Oni koji se umjesno ale nazivaju se dosjetljivim, naime okretnim 1 ; jer te se dosjetke smatraju gibanjima njihova zna aja, pa kao to se tijela prosuuju po kretnjama tako i znaajevi. Budui se ono to je smijeno nalazi na samome povrju i kako veina uiva u zabavi i ali i vie negoli treba, ak se i lakrdijai nazivaju dosjetljivima, jer su zabavljai, ali da se ti razlikuju, i to ne malo, jasno je iz onoga to je reeno. Srednjem stanju pripada tankoutnost. Znaajka je tankoutna ovjeka govoriti i sluati one stvari to dolikuju uljudnu i plemenitu ovjeku; postoje stvari to takvomu pristaje govoriti i slu ati u ah; i ala plemenita ovjeka razlikuje se od onoga tko je ropske naravi, upravo kao i ala obrazovana od one neobrazovana ovjeka. To se moe vidjeti i u staroj i novoj komediji; piscima prve smijeno je bila sama besramnost u govoru, onima druge vie tek natuknue. A to je ne mala razlika to se tie uljudnosti. Bismo li onda ono ga tko se umjesno ali odredili kao ovjeka koji govori ono to nije nedolino plemenitoj osobi, ili to ne nanosi bola sluatelju, nego ga ak i zabavlja? Ili je pak takvo to neodredivo, jer su jednima jedne a drugima druge stvari ili mrske ili ugodne? Naime, iste takve ale on e i sluati; jer kakve podnosi sluati, takve ini se i sam zbija. Sve ale on nee zbijati; jer aljenje je i nekakvo pogrivanje, te neke pogrde zakonodavci zabra njuju; pa je tako moda trebalo zabraniti i neke ale. Onaj tko je uljudan i plemenit bit e dakle opisanoga raspoloenja, postupajui kao da je zaDok rije znai duhovnu gipkost, znai tjelesnu snalaljivost, otuda: 'dosjet ljiv i okretan'.
6*
1

10

15

25

15

20

16 17

6 30 7

25

VIII.

14 11 8 9

2 3

10

30

83

11 12

kon sam sebi. Takav je ovjek sredine, pa nazvao se tankoutnim ili dosjetljivim. Doim lakrdija ne moe odoljeti onome to je smijeno, pa niti tedi sebe ni ikoga drugog ako e nasmijati, govorei one stvari koje uljudan ovjek ne bi ni rekao, a neke od njih ni sluao. Neotesanac je opet posve nekoristan u takvim druenjima; sam ne pridonosi nita, a sve mu je mrsko. Pa ipak se ini kako su odmor i zabava nuni u ivotu. Dakle, postoje tri opisane srednosti u ivotu, a sve tri se tiu stanovita dionitva u rijeima i postupcima. Razlikuju se u tome to se jedna tie istine, a druge dvije ugode. Od tih koje se bave ugodom jedna je u alama, dok je druga u dru enjima to pripadaju ostalom ivotu. Nije primjereno govoriti stidljivosti kao kreposti; ona je vie uvstvo negoli stanje zna aja. Barem se odreuje kao nekakav strah od beaa, i izaziva uinak nalik na onaj od bo jazni pred strahotama: oni koji se srame porumene, a oni to se prepanu smrti problijede. Obo je se ini nekakvim tjelesninama, to je vie svojstveno uvstvu negoli stanju znaaja. A to uvstvo ne prilii svakoj dobi, nego samo mladosti. Mislimo kako mlade treba biti stidljiva, jer i vei u vlasti uvstava mnogo grijei, dok je stidljivost obuzdava; pa meu mladima pohvaljuje mo one koji su stidljivi, dok nitko ne bi pohvalio koga starijeg zbog toga to je zastien, jer misli mo kako taj ne bi smio nita ni initi zbog ega se zastiuje. Zastienost i nije znaajka estita ovjeka, budui da nastaje zbog loih postupaka (a takvo se to ne smije initi; i nema nikakve razlike da li su te stvari sramotne prema istini ili prema javnom mnijenju, jer ne smije se initi ni jedno od toga, kako se ovjek ne bi stidio); ona je svojstvo loa ovjeka, koji je kadar i poiniti togod sramotno. A besmisleno je pomisliti kako, zbog toga to je tkogod takav te se zastiuje ui ni li neto sramotno, samim tim biva estit ovjek, jer stidljivost se uti zbog voljnih ina, dok estit ovjek nikad nee hotimice uiniti ono 84

7 35 1128 b 8

to je loe. Stidljivost je neto estito samo uz uvjet: 'ako bi uinio togod takvo, stidio bi se.' A to ne vrijedi za kreposti. Iako je besramnost, i kad se tkogod ne zastiuje to poinja sramotna djela, neto loe, ne proizlazi iz toga kako je neto estito stidjeti se poinjene sramote; isto ta ko ni uzdrnost nije krepost, nego nekakva mje avina, ali tome e se raspravljati poslije. 1 A sada govorimo pnavednostii.

30

35

IX 2

15

15

4 5 6

20

25

Vidi VII knj.

Edited by Foxit Reader Copyright(C) by Foxit Software Company,2005-2007 For Evaluation Only.

amer

.
t o se tie pravednosti i nepravednosti valja razvidjeti: kakvim se djelatnostima one bave, te koja je srednost pravednost, i kojim je krajnosti ma po sredini ono to je pravedno. Nae e se istraivanje odvijati istim nainom kao i u porethodn i m raspravama. Vidimo kako svi govorei pravednosti podra zumijevaju ono stanje koje ih pripravlja da ine pravedna djela, da se ponaaju pravedno i ele stvari koje su pravedne; a na isti nain i nepra vednosti; kako je ono stanje u kojem ine ne pravedna djela i ele stvari koje su nepravedne. Stoga nek to i nama bude kao ope polazite. Ali isti nain ne vrijedi za stanja kao i za znanosti i sposobnosti. Ista sposobnost ili znanost ini se da se bavi oprekama, ali stanje, koje je jedna opreka, ne proizvodi opreke, pa tako od zdravlja ne proizlazi ono to mu je opreka, nego samo ono to je zdravo, i kaemo kako tkogod zdravo hoda kad hoda kako bi hodao zdrav ovjek. esto se jedno opreno stanje poznaje po svo joj opreci, i stanja se esto poznaju po svojim podmecima'; ako je bjelodan dobar tjelesni ustroj, postaje bjelodan i lo tjelesni ustroj, i prema tijelima to su dobro ustrojena upoznaje se dobar ustroj, a prema njemu opet ona sama. Izvorno , lat. subjectum ili substrutum, naime: podmet, podloga, osnov (o. p.).
87
1

1129 a

2 3

10

15

20

Ako je d o b a r u s t r o j u v r s t i n i m e s a , n u n o je da lo u s t r o j b u d e u m l o h a v o s t i m e s a a o n o to je zdravo m o r a s t v a r a t i v r s t i n u u m e s u . I u veini slijedi, a k o s e j e d n a o d o p r e k a govori vieznano, o n d a se i d r u g a govori vieznano, n a i m e : a k o je takvo ' p r a v e d n o ' , o n d a je t a k v o i ' n e p r a v e d n o ' . ini se k a k o se i p r a v e d n o s t i n e p r a v e d n o s t govore v i e z n a n o , n u b u d u i d a s u o n e s r o d n e , nji hova se i s t o i m e n o s t skriva i nije o n a k o j a s n a k a o o n d j e gdje su znaenja u d a l j e n i j a (jer t a d a je raz lika p r e m a v a n j s k o m o b l i k u golema), k a o k a d s e i s t o i m e n o k a e ' k l j u " i za k o s t ispod ije u i votinja i za o n o i m e se z a t v a r a j u v r a t a . Pogled a j m o k o l i k o s t r u k o s e kae d a j e t k o g o d nepravedan. ini se da je n e p r a v e d a n i o n a j t k o je pro t u z a k o n i t i t k o je p o h l e p a n i t k o je ' n e j e d n a k ' 2 te je oito da e pravedan biti onaj tko je zakonit i ' j e d n a k ' . T a k o je p r a v e d n o o n o t o je z a k o n i t o i jednako, a nepravedno o n o to je protuzakonito i nejednako. B u d u i je p o h l e p n i k n e p r a v e d a n , t r s i t e se o k o d o b a r a , n e o k o svih, nego o k o o n i h to p r i p a d a j u d o b r o j ili looj srei, koja su u o p e uvijek d o b r a , ali n i s u uvijek takva i p o j e d i n c u . Ta d o b r a ljudi ude i h r l e za njima, a ne bi toga smjeli initi, ne g o b i t r e b a l i udjeti d a d o b r a t o s u u o p e takva b u d u d o b r a i njima, te i z a b r a t i o n a t o su n j i m a s a m i m a d o b r a . N e p r a v e d a n ovjek ne izabire uvi jek vie, n e g o i m a n j e , a od s t v a r i k o j e su u o p e loe, ali k a k o se m a n j e zlo ini n e k a k v i m d o b r o m , a p o h l e p a ide za d o b r o m , zbog toga se i s m a t r a p o h l e p n i m . On je i n e p r a v i a n ; j e r to ovo obuhvaa i z a j e d n i k o im je.

12

25 2

13

14

30

B u d u i se p r o t u z a k o n i t ovjek p o k a z a o nepravednim a zakonit pravednim, bjelodano je k a k o su sve z a k o n i t e s t v a r i n e k a k o i p r a v e d n e , j e r sve s t v a r i koje s u p o s t a v l j e n e z a k o n o d a v s t v o m , t e s u i zakonite, te kaemo da je svaka pojedina od njih i p r a v e d n a . Z a k o n i p r o p i s u j u svim s t v a r i m a , teei z a j e d n i k o m p r o b i t k u , ili za sve ili za o n e najbolje ili za m o n i k e ( p r e m a kreposti) ili to g o d slino; t a k o d a n a j e d a n n a i n p r a v e d n i m na zivamo sve s t v a r i k o j e t v o r e i uvaju b l a e n s t v o i njegove sastavine u d r a v n o m zajednitvu. Uz to n a m zakon n a l a e i n i t i djela odvana m u a n a i m e : n e n a p u t a t i b o j n i poloaj, n e bjeati i n e o d b a c i v a t i o r u j e , t e o n a u m j e r e n a ovjeka n a i m e : ne p o i n i t i p r e l j u b a i ne p o d a v a t i se po h o t i , p a o n a b l a g o u d n a ovjeka n a i m e : n e t u i koga, niti klevetati, a slino i t o se tie os talih k r e p o s t i i u d o r e d n i h nevaljalosti, n a r e u j u i j e d n e stvari a z a b r a n j u j u i druge, i to i s p r a v n o o n a j z a k o n koji j e i s p r a v n o u t e m e l j e n , d o i m m a n j e t a k o a k o j e z a k o n sastavljen n a b r z u r u k u . Dakle, t a k v a je p r a v e d n o s t s a v r e n a k r e p o s t , ali ne uope, nego u o d n o s u p r e m a n e k o m u dru g o m . Zbog toga se p r a v e d n o s t esto i ini najve o m k r e p o s t i , te ni V e e r n i c a ni Danica nije ta ko divna 1 i p o s l o v i n o k a e m o u p r a v e d n o s t i su s k u p l j e n e sve kreposti. 2 I ova je u p o t p u n o s t i s a v r e n a k r e p o s t , j e r j e p o r a b a savrene k r e p o s t i S a v r e n a j e j e r o n a j t k o j e i m a moe s e t o m krep o u posluiti u o d n o s u p r e m a d r u g o m e ; n a i m e , m n o g i se m o g u posluiti k r e p o u u v l a s t i t i m s t v a r i m a , ali ne m o g u u o d n o a j i m a p r e m a drug o m u . Zbog toga se s m a t r a valjanom o n a Bijan3 tova vladavina m u a e pokazati; j e r o n a j t k o vlada ve je u o d n o a j u p r e m a d r u g o m u i u za j e d n i t v u . Zbog toga se p r a v e d n o s t i j e d i n a od

15

20

1129 b

15

25

30

10

11

10

16 17

1130 a

1 Grki , lat. clavicula, hrv. kljuica ili klju na kost, j e r u grkom ista rije znai i dotinu kost i klju za vrata. 2 Izvorno nejednak, ali i 'neravnopravan', 'nepravian' i 'pristran', a 'jednak', ravnopravan, pravian, nepristran. Zadrava se prijevod nejednak jednak, da se ouva etimologijska povezanost (o. p.).

Preostatak iz lanippe (fr. 490). 2 Ta se izreka 3 Vidi Sofoklo, dan od glasovite

izgubljenog Euripidova komada Me pripisuje i Teognidu i Fokilidu. Antigona (175). Bijant je inae je Sedmorice mudraca. 89

88

18

19 20

k r e p o s t i ini d a j e d o b r o drugoga 1 , j e r s e usmjeruje p r e m a d r u g o m u ; o n a djeluje n a k o r i s t drugomu, bilo v l a d a r u bilo s u d i o n i k u . Najgori je o n a j t k o se slui o p a i n o m i p r e m a sebi s a m o m e i pre m a prijateljima, d o k najbolji nije o n a j t k o pri mjenjuje k r e p o s t p r e m a sebi, nego p r e m a drugom e , j e r to je teak p o s a o . S t o g a p r a v e d n o s t nije dio k r e p o s t i , nego je cijela k r e p o s t , d o k o p r e n a n e p r a v e d n o s t nije dio p o r o k a , n e g o je cijeli p o r o k . Iz toga to je r e e n o j a s n o je u e m u se razlikuju k r e p o s t i p r a v e d n o s t : o n e su isto, ali njihova b i t nije ista; nego o n o to je p r a v e d n o s t u o d n o a j u p r e m a d r u g o m u t o j e k r e p o s t n a p r o s t o k a o ne kakvo stanje. N u m i ovdje i s t r a u j e m o p r a v e d n o s t k a o dio k r e p o s t i . N a i m e , postoji i takva, k a o t o k a e m o . A isto je i s n e p r a v e d n o u k a o dijelom.

6 5

voj nevaljalosti, n e g o n e p r a v e d n o s t i . S t o g a je bje l o d a n o k a k o u z a sveopu n e p r a v e d n o s t p o s t o j i i n e k a koja je to dijelom, i s t o i m e n a s n j o m , j e r joj je o d r e d b a u i s t o m r o d u ; o b j e m a je m o g u n o s t u o d n o a j u p r e m a d r u g o m ovjeku, ali j e d n a se bavi a u ili n o v c e m ili s i g u r n o u ili o n i m t o o b u h v a a sve to ( k a d a b i s m o i m a l i j e d n o ime) a r a d i u i t k a zbog d o b i t k a , d o k s e d r u g a bavi svim o n i m s t v a r i m a k o j i m a i v r s t a n ovjek. B j e l o d a n o je d a k l e da p o s t o j i vie p r a v e d n o s t i , i d a p o s t o j i j e d n a razliita o d c j e l o k u p n e k r e p o s t i . I valja istraiti k o j a je i k a k v a j e . O n o t o je ne p r a v e d n o r a z l u e n o je na p r o t u z a k o n i t o i nejed n a k o , a o n o t o je p r a v e d n o na z a k o n i t o i jed n a k o . P r e m a p r o t u z a k o n i t o m e j e ve p r i j e opisani s m i s a o n e p r a v e d n o s t i . B u d u i da n e j e d n a k o i p r o t u z a k o n i t o n i s u j e d n o t e isto, n e g o s e razli k u j u k a o dio od cjeline (jer sve t o je n e j e d n a k o jest i p r o t u z a k o n i t o , ali sve t o je p r o t u z a k o n i t o nije i n e j e d n a k o ) , o n o t o je n e p r a v e d n o i nepra vednost nisu u t o m e s m i s l u isto, nego su razliiti o d p r e a n j e g , o d n o s e i s e p r e m a n j i m a k a o dije lovi p r e m a c j e l i n a m a ; j e r d o t i n a j e n e p r a v e d n o s t dio sveope n e p r a v e d n o s t i , a i s t o t a k o i pravedn o s t sveope p r a v e d n o s t i . T a k o t e s e m o r a govo riti i p r a v e d n o s t i k a o dijelu i n e p r a v e d n o s t i k a o dijelu, a isto t a k o i o n o m e t o je p r a v e d n o i o n o m e to je n e p r a v e d n o . Dakle, sad na s t r a n u s o n o m p r a v e d n o u to je u s k l a d u s c j e l o k u p n o m k r e p o u i s t a k v o m n e p r a v e d n o u , b u d u i d a j e j e d n a o d njih por a b a c j e l o k u p n e k r e p o s t i p r e m a d r u g o m u , a dru ga takvog p o r o k a . I j a s n o je k a k o t r e b a razluiti o n o to je p r a v e d n o i o n o to je n e p r a v e d n o u o d n o a j u p r e m a n j i m a ; j e r gotovo veina stvari postavljenih z a k o n o m n a l a u s e p r e m a cjelokup noj k r e p o s t i ; n a i m e , z a k o n n a r e u j e ivjeti p r e m a svakoj k r e p o s t i a z a b r a n j u j e ivjeti p r e m a bilo kojoj nevaljalosti. inovi s u k l a d n i s c j e l o k u p n o m k r e p o u istovjetni su s o d r e d b a m a k o j e se zako n o m postavljaju a r a d i o d g o j a na k o r i s t zajed nitva. S t o se p a k tie o d g o j a svakog p o j e d i n c a . 91

1130 b

5 5

10

7 8

II.

4 15

10

T o m u je d o k a z ovo: o n a j t k o djelujui p o i n j a ostala u d o r e d n a nevaljalstva ini n e p r a v e d n o , ali ne hlepi ni za ikakvim d o b i t k o m k a o onaj t o o d b a c u j e tit zbog straljivosti ili r u n o govori zbog o s o r n o s t i ili ne p o m a e n o v c i m a zbog krto sti; a k a d hlepi za d o b i t k o m , e s t o ne p o k a z u j e ni j e d a n od t i h p o r o k a , i j o m a n j e sve njih, ali 3 ipak n e k a k v u o p a i n u (jer ga k u d i m o ) i nepraved nost. Postoji, dakle, n e k a d r u g a n e p r a v e d n o s t ko ja je dio o n e sveope, i o n o n e p r a v e d n o koje je dio sveope n e p r a v e d n o g , t o znai p r o t u z a k o n i 4 tog. Ako tkogod poinja p r e l j u b r a d i d o b i t k a i time z a r a u j e , a d r u g i t r o i na to i t e t u j e zbog poude, ovaj bi vie bio r a z u z d a n negoli pohle pan, a prvi n e p r a v e d a n , ali ne r a z u z d a n , i bjelo dano je k a k o je takav zbog p o i n j e n o g a r a d i do5 bitka. Uz to, dok se svi ostali n e p r a v e d n i ini pri pisuju uvijek nekoj u d o r e d n o j nevaljalosti npr.: a k o je tkogod poinio p r e l j u b , o n d a razuzdanosti, a k o je n a p u s t i o 'subojnika', stralji vosti, a k o je koga u d a r i o , r a s r e n o s t i ; ali a k o se svojim i n o m okoristio, ne p r i p i s u j e se to nikak1

20

15

10 25

20

30 11

25

Platon, Drava (343 C).

90

po kojem postaje naprosto dobar ovjek, valja poslije odrediti da li je to stvar dravnitva ili ega drugog, jer nije ba isto biti dobar ovjek i dobar graanin u bilo kojoj dravi 1 . 12 Od pravednosti koja je u dijelu, te od onoga to je isto tako pravedno, jedna je vrsta ono to je u razdiobama 2 asti ili novaca ili ostalih stvari to su razdjeljive meu dionicima dravnog za jednitva (jer u tima jedan prema drugomu moe biti nejednak ili jednak), a druga je vrsta ono to ispravlja u uzajamnim ugovorima. To opet ima dva dijela, jer od ugovora jedni su voljni a drugi protuvoljni; voljni su poput prodaje, kupnje, zaj ma uz kamate, jamevine, beskamatne posudbe, pologa i najmovine (koji se nazivaju voljnima, jer je zapoetak takvih ugovora voljan); oni protuvoljni opet ili su potajni, kao tadbina, preljub, trovanje, svodnitvo, primarna robova, ubojstvo iz potaje, krivo svjedoanstvo, ili su nasilni, kao tvorni napadaj, prisilno uhienje, ubojstvo, gra be, unakaenje, sramoenje, zlostava. Budui je nepravedan ovjek nejednak i nepravedan in nejednak, bjelodano je kako postoji i neka sredina nejednakoga. A to je ono jednako, jer u kojoj god djelatnosti postoji vie i manje, postoji i ovo jednako. Dakle, ako je nepravedno nejednako, ono pravedno je jednako, kao to se svima ini da jest, ak i bez dokaza. A budui da je jednako sredina, d ono e pravedno biti sre dina. Ono to je jednako podrazumijeva najmanje dvoje. Stoga je nuno da pravedno bude i srednje i jednako i prema neemu i nekima; a kao tome raspravlja Politika (III). Naime, u stano vitu obliku vladavine udoredno ispravan ovjek ne mora biti dobar dravljanin, jer je posrijedi izopa ena vlast. 2 Ili 'diobena pravednost' (iustitia distributiva), za razliku od 'onoga to je pravedno(st) prema ugovo rima' (iustitia commutativa), ili poravnavajua, na ime: razdjeljujua i izjednaujua (p. p).
92
1

5 30 6

7 1131 a

13

5 8

sredina mora to biti od nekih stvari (koje su vie i manje), kao jednako ukljuuje dvoje, kao pravedno tie se nekih ljudi. Dakle, ono to je pra vedno nuno je barem etvero: dvije su osobe kojima je ono pravedno i dvije su stvari u kojima se oituje. I ista e jednakost biti u jednima i u drugima; kako se odnose jedne stvari u jed nima tako i druge u drugima; ne budu li jednaki, nee imati jednake dijelove, a otuda nastaju su kobi i albe kad imaju i dijele nejednake dijelove jednaki ili nejednaki jednake dijelove. To je jasno i po naelu.dodjele prema zasluzi. Svi se, naime, slau kako ono to je pravedno pri razdio bama treba biti prema zasluzi, samo to u tome svi ne podrazumijevaju istu vrstu zasluge, nego je ona demokratima slobodnjatvo, oligarhicima bogatstvo ili pak plemenito podrijetlo, a aristo kratima izvrsnost. Dakle, ono to je pravedno nekakav je razmjer. 1 A razmjer nije svojstven samo broju sastavljenu od jedinica nego i broju uope. Jer razmjernost je jednakost omjera, i sadri najmanje etiri lana. Jasno je da se odijeljeni razmjer sastoji od etiri lana, ali isto tako i neprekidni razmjer, 2 jer se slui jednim lanom kao da su dva i navodi ga dvaput, na primjer: kao to je A naprama tako je naprama C; dakle, tu se navodi dvaput, pa ako se postavi dvaput, bit e etiri lana razmjera; a i ono to je pravedno sadri najmanje etiri lana, i omjer je isti izmeu pr vog i drugog para, jer postoji slina dioba izmeu osoba i stvari. I kao to se A odnosi prema tako e se C odnositi prema D, te izmjenice, kao to se A odnosi prema C, tako e se odnositi prema D. Stoga je cjelina u istome odnosu prema Izvorno (lat. proportionalis), razmjeran, podudaran, nalian u brojidbenom i pojmovnom smislu. 2 Odijeljeni (diskretni) razmjer sadri nepovezane lanove, jer su razliiti, a neprekidni (kontinuirani) sadri jedan zajedniki lan.
93
1

20

25

30

III. 2 3

1131 b

10 11

15

12

13 14

cjelini; 1 tako se razdiobom udvojuje, i kad se tako pridaju, onda se udvaja pravedno. Stoga je spa- 7 janje lana A i C te i D ono to je pravedno 10 u razdiobi, 2 i to je tu pravedno to je sredina, dok je nepravedno ono to remeti razmjer; raz mjerno je sredina, i ono to je pravedno jest razmjerno. Matematici takav razmjer nazivaju geo metrijskim, jer se u geometrijskom razmjeru cje lina odnosi prema cjelini kao bilo koji dio prema odgovarajuem dijelu. Ali taj razmjer nije ne15 prekidan, jer nam pojedini lan ne moe pred stavljati i osobu i stvar. 3 Dakle, ono to je pravedno to je razmjerno, dok ono to je nepravedno remeti razmjer. I otuda jedan lan biva prevelik, drugi premalen, to se u djelima i dogaa; tko ini nepravdu ima odvie dobra, a onaj komu se ini nepravda premalo dobra, t o se tie zla posve je suprotno; manje zlo naprama veem zlu smatra se kao dobro, i jer je bolje izabrati manje zlo negoli vee, ono to valja izabrati je dobro, a ono to je vie takvo, jo je vee dobro. Dakle, takva je jedna vrsta onoga to je pravedno. Preostalo pravedno je ono to ispravlja,4 a koje se javlja i u voljnim i u protuvoljnim ugovorima. Ta vrsta pravednog drukijeg je oblika od onog prethodnog. Djelidbeno pravedno a pri razdio bi zajednikog imutka uvijek je u skladu s Osoba A i stvar C prema osobi i stvari D. Distributivna (diobena) pravednost se sastoji u diobi razdjeljive asti ili nagrade na dijelove koji se meusobno odnose kao zasluge osoba koje imaju sudjelovati. Ako A (prva osoba) : (druga osoba: : C (prvi dio) : D (drugi dio), onda (alternando) A : C : : : D, i stoga (componendo) A + C : B + D : : A : B Sto znai da uspostavljeni poloaj odgovara odno snim zaslugama stranaka (prema D. R.). 3 Izvorno xai (i osoba i dio). 4 Izvorno & , naime: 'ispravljaka ili poravnavajua pravednost' (iustitia correctiva seu commutativa), p. p.
2 1

15 16 17 IV. 2

20

5 6

25

opisanim razmjerom; jer i kad doe do diobe zajednikog posjeda, ona e biti u omjeru prema uzajamnim ulozima; a nepravedno, koje je opre ka tomu pravednom, ono je to remeti razmjer. Ono to je pravedno u tim ugovorima neto je jednako, a ono nepravedno nejednako, ali ne prema dotinom razmjeru, nego prema aritmetikom. 1 I tu uope nije vano da li je dobar ovjek uskratio loem ili pak lo dobromu, ni da li je preljub poinio dobar ili lo, nego se zakon osvre samo na razliku u teti, i postupa s dotinicima kao s jednakima, ako je jedan nanio ne pravdu a drugomu je nanesena, i ako je jedan priinio tetu a drugomu je priinjena. A budui da je to nepravedno i ono nejednako, sudac na stoji izjednaiti. Ako je jedan ranjen a drugi je ranio, ili je jedan ubio a drugi je ubijen, onda su trpljenje i djelovanje nejednako razdijeljeni, pa sudac nastoji kaznom izjednaiti, oduzimajui od dobitka. Tako se openito kae u tim sluajevima, ak ako samo ime i nije prikladno, kao rei 'dobitak' za onoga koji ranjava a 'gubitak' ranjenomu; ali kad se odmjerava pretrpljeno, ka e se za jedno gubitak a za drugo dobitak. Stoga je ono jednako sredina izmeu vie i manje, dok su dobitak i gubitak vie ili manje na suprotan nain; vie dobra a manje zla je dobitak, dok je opreka tomu gubitak; a sredina izmeu njih je Ono 'pravedno koje ispravlja' (ili takva izjednaujua ili poravnavajua pravednost) ne tie se sa me kazne, nego je ispravljanje onoga to je krivo uinjeno, obino nadoknadom tete; stoga je takva pravednost stvar graanskih, a ne kaznenih sudova. Sud dotine stranke uzima kao jednake (jer pravni sud nije udoredni sud), i uzima se kao da je nepra vedan in donio isti dobitak poinitelju kao i gubitak oteenomu; to dovodi A u poloaj A + C, a u po loaj C. Sudac ima zadau pronai aritmetiku sredinu izmeu tih, a to postie prenosei C od A na B. Tako (jer se A uzima kao = B) dobivamo aritme tiki razmjer: (A + C) (A + C C) = (A + C O (B C) (A + C) (B C + C) = (B C + C) (B C) (prema D. R.).
95
1

30

1132 a

10

15

94

10

11

ono jednako, kojem je kazano 1 da je pravedno; tako te e ono pravedno koje ispravlja biti sre dina izmeu gubitka i dobitka. Stoga kad se ljudi spore, pribjegavaju sucu; ii sucu znai ii ono mu to je pravedno, jer svojstvo je suca da bude iva pravednost; te trae suca kao sredinu, pa se suci negdje i zovu posredovatelji, 2 uvjereni da ako dobiju sredinu, dobit e ono to je pravedno. Dakle, ono to je pravedno neka je sredina, ako je naime i sudac takav. Sudac izjednauje; kao da je neka crta nejednako podijeljena, pa je on uzeo vei odsjeak to prelazi polovicu i dodao ga manjem odsjeku. Kad je cjelina podijeljena na dvije polovice, tad kau kako imaju svoje kad dobiju jednako. A ono to je jednako sredi na je izmeu veega i manjega prema aritmeti kom razmjeru. Zbog toga se i naziva pravedno (), jer je prepolovljeno ( i ), kao da bi ga tkogod nazvao ; a sudac () zapra vo je prepolovitelj ().3 Jer kad se jednom od dva jednaka dijela4 oduzme neto i doda dru gomu, onda ovaj premauje prvog dvaput toliko; jer kad bi se oduzelo, ali ne bi dodalo, ovaj bi premaivao samo jednom toliko. Stoga premauje i sredinu za jednom toliko, a sredina za jed nom toliko onaj dio kojemu je toliko oduzeto. Tako emo znati to treba oduzeti od onoga koji ima vie i to moramo dodati onome koji ima manje; ono ime ga sredina premauje treba do dati onome koji ima manje, dok od najveeg tre ba oduzeti ono ime premauje sredinu. Neka su

12

20 13 25 14

30

V. 1132 2 3

duine AA' BB' CC' jednake; nek se od AA' odu zme odsjeak AE, a nek se duini CC doda od sjeak CD, tako da cijela duina DCC' premauje EA' odsjekom CD i CF; stoga premauje duinu BB' odsjekom CD.1 (To se primjenjuje i na osta la umijea; ona bi prestala postojati kad ne bi i onaj to je pretrpio primio, i onoliko i onako, upravo kao i onaj to je poinio). 2 Ta imena, i gubitak i dobitak, potekla su s podruja voljne razmjene; naime, imati tu vie od svojega vlasti tog naziva se dobivati, a imati manje od svojeg izvornog dijela naziva se gubiti, kako ve jest pri kupnji i prodaji te ostalim poslovima koje je zakon dopustio; ali kad ne dobiju ni vie ni manje nego ono to im samima pripada, kau kako ima ju svoje vlastito, pa niti su na gubitku niti na dobitku. Dakle, u protuvoljnim poslovima, 3 ono pravedno je sredina izmeu nekakvog dobitka i nekakvog gubitka, to jest: posjedovati isto i prije i poslije. Nekima se ini kako je uzajamnost naprosto ono to je pravedno, kao to rekoe pitagorejci, 4 jer su pravedno odredili naprosto kao uzvraanje onoga to je tko uinio;' ali takva se uzajamnost ne slae ni s diobenom ni s ispravljakom pravednou iako bi ljudi htjeli da upravo to znai i Radamantovo pravedno: Taj Aristotelov dijagram izgleda (prema D. Rossu) ovako:
A D
2 1

10

15

20 8

25

V
B'

C'

Umetak je sumnjiv i nije u cijelosti jasan (a ja vlja se i malo dalje: 1133 a 1316), ali vjerojatno znai da svaka strana mora dati i primiti isto. Uz mogunost da je posrijedi proizvoditelj i troitelj (prema H. R.). 3 To jest to se tie gubitnika. 4 Sto je bilo u skladu s njihovim okvirnim mate matikim svjetonazorom. 5 Posrijedi je odmazda, jer ono to je tko uinio to e mu se i vratiti, puko naelo milo za drago; lat. Lex talionis (. .).
96
7 NIKOMAHOVA ETIKA

97

5 6

Pretrpi li ovjek ono to poini, pravda je izvrena,1 jer se to na mnogo mjesta ne slae. Udari li koga onaj to ima vlast, udarac mu se ne smije uzvratiti; a udari li tkogod onoga to ima vlast, ne samo to e mu se vratiti udarac nego e jo biti i kanjen. Uz to se uvelike razlikuje ono to je voljno od onoga to je protuvoljno. Ali u zajednitvima na temelju razmjene povezuje upravo takva pravednost, to jest: uza jamnost prema razmjeru, a ne prema pukoj je dnakosti. Jer razmjeran uzvraaj odrava zajed nitvo drave. Ljudi trae uzvratiti zlo zlim, pa ako to ne mogu, ini im se da su u ropstvu; ili pak dobro dobrim, te ako to ne mogu, nema nikakva uzvraaja, a uzvraanje je ono to ih dri na okupu. Zbog toga i podiu na istaknutu mje stu hram Haritama 2 radi promaknua uzvraaja, jer je on znaajka zahvalnosti, budui da dobro initelju treba uzvratiti uslugu i drugi put je sam prvi uiniti. Uzvraaj prema razmjeru postie se unakrsnim spajanjem. 3 Nek je A graditelj, postolar, C ku a, D cipela. Graditelj mora dobiti od postolara Heziod, fr. 174 Rzach (fr. 286 Merkelbach i West). Grki (lat. Gratiae), boice drutvovne miline, milosti i zahvalnosti. 3 Ta vrsta uzajamnosti naziva se i 'dijagonalnom spregom', a oprimjeruje se na slijedei nain. A i su razliiti obrtnici i razliitih su stupnjeva vrijedno sti. I njihovi e proizvodi biti nejednake vrijednosti, naime: ako A = nB, C (ono to naini A za jedan sat) bit e vrijedno puta toliko koliko D (to naini za sat). Do ispravne razmjene e doi ako A dobije nD a dobije 1C, to jest ako A dadne ono to mu treba sat da naini u razmjenu za ono za to treba sati da naini. Ili, ako jedna kua vrijedi cipela, onda dobivamo
2 1

30

1133 a

10

11

12

neto njegova uinka, i mora mu za uzvrat dati neto od svojega. Ako prvo postoji jednakost prema razmjeru, a zatim nastupi uzajamnost, doi e do opisanog. Ako pak ne, nema jednakosti uinka, i ne nastaje razmjena; naime, nita ne prijei da uinak jednoga bude bolji od drugoga; stoga se oni moraju izjednaiti. (To se primjenjuje i na ostala umijea; ona bi prestala postojati kad ne bi i onaj to je pretrpio primio, i onoliko i ona ko, upravo kao i onaj to je poinio). 1 Radi takve razmjene ne udruuju se dva lijenika, nego lije nik i seljak, i openito razliiti ljudi a ne isti, ali te treba izjednaiti. Stoga sve stvari trebaju biti nekako uporedive da bi dolo do razmjene. Zbog toga je i uveden novac, koji je postao nekakvom sredinom; 2 naime, on sve mjeri, pa i suviak i manjak, te tako i koliko je cipela jednako kui ili hrani. Kao to se graditelj odnosi prema postolaru, tako se moraju cipele odnositi prema dotinoj kui ili stanovitoj koliini hrane. 3 Jer, ne bude li tako, nee biti ni razmjene ni zajed nitva. Naime, do toga nee doi ako nekako ne budu ujednaeni. Dakle, kako je reeno 4 , sve stvari treba izmjeriti prema jednom. A to jedno u istinu je potrebnost, koja sve povezuje; jer kad ne bi ljudi trebali nita jedni od drugih, ili ne bi trebali jednako, onda ili ne bi bilo nikakve raz mjene ili ne iste; a po sporazumu novac je postao zamjena potrebnosti; i otuda mu ime novac, jer nije po naravi nego je po obiaju,5 i u naoj je moi da mu mijenjamo vrijednost, ili ga uinimo bezvrijednim. Dakle, do uzajamnosti e doi kad se tako izjednae da kao to je seljak naprama Ova je reenica, koja se ve javila i ranije (1132 b 911) vjerojatno umetak nekog ranijeg izda vaa Aristotelova teksta, pokuaj da smjesti izdvoje nu primjedbu. 2 To jest: sredstvo razmjene. 3 Posrijedi je omjer i razmjer uzajamnih potreba, ali iz navedenog nije jasno kako se izraunava. 4 1. 19. 5 Grka rije za novac () istog je korijena kao i rije 'obiaj' ili 'zakon' (). 7* 99
1

10

15

20

25

30

unakrsni spoj, s rezultatima A + nD, + C, koji su u aritmetikom razmjeru, naime: razlika meu paro vima ostaje ista; i graditelj i postolar su nakon raz mjene bogatiji za jednak iznos nego prije pothvata (prema D. R. i H. R.). 98

13

14

15

postolaru, i uinak postolarev je naprama seljakovu. Ali se ne smiju svoditi na obrazac razmjera izvri vi razmjenu (jer uine li drukije, jedna e krajnost imati obje pretjeranosti),' nego dok jo svatko ima svoje. U takvu su stanju jednaki i udruljivi, jer se ta jednakost moe na njih primijeniti. Nek je seljak A, hrana C, postolar B, a D njegov uinak kad je izjednaen. Kad ne bi bilo takve uzajamnosti, ne bi bilo nikakva zajednitva. Da je potrebnost ono jedno koje sve povezuje bjelodano je po tome to kad ljudi ne trebaju jedni druge bilo obje strane bilo samo jedna onda ne vre razmjenu (kao kad tkogod treba ono to sam ima, kao kad se doputa izvoz ita u razmjenu za vino).2 Dakle, to se mora izjednaiti. to se pak tie budue razmjene ako nam sada neto ne treba, a to emo ipak imati kad nam ustreba novac nam je kao ne kakav jamac; naime, onaj tko donese novac mora to dobiti. I s novcem se dogaa isto; ne moe uvijek biti jednake vrijednosti, ali tei biti posto janijim. Zbog toga sve mora imati odreenu ijenu, jer e tako dolaziti uvijek do razmjene, a s njome i do zajednitva. Stoga novac, kao mjerilo, ini stvari sumjernim i tako ih izjednauje; jer da nema razmjene, ne bi bilo zajednitva, i niti bi bilo razmjene da nema jednakosti, niti pak jednakosti da nema sumjernosti. U samoj istini nemogue je da toliko razliite stvari budu sumjerne, ali u odnosu prema potrebnosti postaju dostatno takvima. Dakle, mora postojati togod jedno, i to na temelju dogovora (a zbog toga se i naziva novcem)/ i to je ono to sve stvari ini sumjernim, jer sve se stvari odmjeravaju nov 4 cem. Nek je A kua, deset mina, C krevet. A

1133 b 16

je polovica B, ako je kua vrijedna pet mina ili jednako tome; krevet C je jedna desetina B; onda je jasno koliko je kreveta jednako kui, to jest: pet. Bjelodano je da se razmjena tako odvijala prije postanka novca, jer nema nikakve razlike da li se pet kreveta razmjenjuje za kuu ili pak novac vrijedan pet kreveta. Sad je reeno, to je ono nepravedno i to je ono pravedno. Budui je to dvoje razlueno, jasno je da je pravedna inidba sredina izmeu na noenja nepravde i podnoenja nepravde, jer je dno je imati previe a drugo je imati premalo. Pravednost jest stanovita srednost, ali ne onim nainom kojim su ostale kreposti, nego zbog toga to se odnosi prema sredini, dok se nepravednost odnosi prema krajnostima. I pravednost je ono prema emu se pravednome kae da po izboru ini ono to je pravedno i dijeli, bilo izmeu se be i drugoga bilo izmeu drugih, ne tako da od poeljnoga daje sebi vie a blinjemu manje i obrnuto s onim to je kodljivo , nego sva komu jednako prema razmjeru, te isto tako pri diobi izmeu drugih. Doim nepravednost se tako odnosi prema nepravednome; a ono je suviak i manjak onoga to je korisno ili kodljivo, u opreci prema razmjeru. Zbog toga je nepraved nost suviak i manjak, tako to dovodi do suvika i manjka, u vlastitom sluaju do suvika onoga to je openito korisno a do manjka onoga to je kodljivo, dok to se tie drugih to je u ijelosti isto, ali je opreno razmjeru, pa bilo u ko jem smjeru. Pri nepravednoj inidbi imati manje znai podnositi nepravdu, a imati vie nanositi je. Nek je toliko dosta naravi pravednosti i ne pravednosti, a isto tako i openito onome to je pravedno i onome to je nepravedno. Budui je mogue initi nepravdu a sam ne biti nepravednim, inei koje nepravde ovjek biva nepravedan prema svakoj pojedinoj nepravedno sti, na primjer: tat, preljubnik ili razbojnik? Ili
101

25

17

9 30

10

1134 a

15 18

20

10

19
Naime, jedna e od stranaka uzeti previe a dati premalo. 2 Nejasno mjesto, koje je moda pozniji umetak. Prema H. Rackhamu, uope nije posrijedi inozemna trgovina, dok H. Tredennick doputa i tu mogunost. 3 Vidi a 30. 4 Kao novana jedinica 1 mina 100 drahmi.
1

15 10

VI.

100

se tako nee nita razlikovati? Moe se tkogod puteno zdruiti s nekom enom znajui tko je ona, ali da uzrok ina ne bude u njegovu izboru nego u uvstvu. Dakle, on ini nepravedno, a nije nepravedan, odnosno: nije netko tat iako je ukrao, i nije preljubnik iako je poinio preljub; slino i u ostalim sluajevima. 1 Ve je prije reeno kako se uzajamnost odnosi prema onome to je pravedno; nu ne smije se zaboraviti kako je ono to traimo: i ono to je uope pravedno i ono to je graanima prave dno. 2 A to se postie ondje gdje ljudi koji su slobodni i jednaki (bilo prema razmjeru bilo pre ma broju) zajedniki ive radi samodostatnosti. Stoga, ondje gdje nije tako, meu ljudima nema onoga to je graanski pravedno, 3 ali po stoji nekakva pravednost i prema slinosti. Ono to je pravedno postoji ondje gdje je zakon meu ljudima. A zakon je ondje gdje je i nepravda me u ljudima, jer pravda je prosudba pravednog i nepravednog. I meu kojima je nepravda meu tima je i nepravedna inidba (ali meu kojima jest nepravedna inidba nije meu svima i sama nepravda), a ona je kad ovjek sebi uzima pre vie onih stvari koje su openito dobre, a prema lo onih koje su openito loe. Zbog toga ne doputamo da vlada ovjek, nego naelo," jer on to ini poradi sebe i postaje samosilnik. Naime, onaj tko vlada uvar je onoga to je pravedno, a ako onoga to je pravedno, onda i onoga to je jedna ko. I kako se ini da nema vie nego mu pripada, ako je pravedan (jer sam sebi ne podjeljuje vie Cijelome tome odlomku nije tu mjesto; doti nome se raspravlja u VIII pogl. 2 Posrijedi je izvorno , to se prije svega odnosi na grad, ali i na dravu, pa i na svako zajed nitvo, koje u ovome sluaju predstavlja zajednica punopravnih graana. 3 Izvorno: politiki pravedno ( ) 4 U izvorniku stoji , ali bi po smislu bolje od govaralo da je , to hrvatska rije naelo do nekle i sadrava. 102
1

20

od onoga to je openito dobro, ukoliko mu to nije prema zasluzi, i stoga se trudi radi drugih, pa zato kao to je prije reeno ljudi i kau da je pravednost 'dobro drugoga'),' dakle: njemu treba dati nekakvu nagradu, to jest ast i do stojanstvo; oni kojima nisu dosta takve nagrade postaju samosilnici. Ono to je pravedno u gospodara i u oca nije istovjetno s time, iako je nalik na nj, jer nema nepravde naprosto prema onome to je vlastito, nego pokretna imovina 2 i dijete, dok ne dosegne punoljetnost i ne osamostali se, kao da su dio samog ovjeka, a nitko ne izabire nauditi sa momu sebi, te stoga i nema nepravde prema sebi samome. Zato tu nema ni nepravednog ni praved nog u graanskom 5 smislu. J e r takvo to kako vidjesmo biva prema zakonu, i meu onima koji se po naravi podvrgavaju zakonu, te meu kojima postoji jednakost da vladaju i da se njima vlada. Stoga vie postoji ono to je pravedno prema vlastitoj eni negoli prema djeci i robovima; to je, naime, ono pravedno u kuanstvu, ali i ono je razliito od onoga to je pravedno u smi slu graanstva. Od onoga to je graanski pravedno jedno je prirodno, 4 drugo je zakonsko'; prirodno je ono to svugdje ima istu mo, a ne da se nekomu ini ovako a drugomu onako; zakonsko je ono pri kojem u poetku nije bilo vano je li ovako ili onako, ali kad je jednom postavljeno, onda je 1130a 3. Izvorno, , to je ovdje i 'rob' kao 'pokret na svojina'. 3 Grki znai sve ono to se tie gra anskog, zajednikog, dravnog i drutvovnog. Zadr ati taj grecizam u prijevodu znailo bi moda uci jepiti u Aristotelov tekst dananje znaenje koje on nema (o. p.). 4 Ili: naravno (gr. ). 5 Ili: pozitivno (*& ,).
2 1

3 4

8 25 9

10

30

15

35 1134 b

VII.

20

103

6 7

vano, kao: hoe li se ratni zarobljenik otkuplji vati za jednu minu, i hoe li se kao rtva prino siti jedna koza a ne dvije ovce, te zakonske odred be za brojne pojedinosti, npr. rtva u poast Braside, 1 i razliite puke odluke. Nekima se ini kako su sve odredbe takve, jer ono to je po na ravi nepromjenljivo je i svugdje ima istu mo, kao to oganj jednako gori i ovdje i u Perziji, dok vide kako su promjenljive stvari koje su pravedne. To u tome smislu nije tako, ali u stanovito me i jest; ili moda u bogova nije nikako tako, dok u nas neto jest takvo i po naravi, ali sve je to promjenljivo, pa ipak neto je po naravi, a neto nije po naravi. A jasno je koja je po naravi od stvari, to mogu biti drukije, i koja opet nije, nego je zakonska i dogovorna, ako su obje je dnako promjenljive. Ista e razlika odgovarati i svim drugim sluajevima. Po naravi, desnica je snanija, pa ipak je mogue da svi postanu u obje ruke vjeti kao u desnici. Stvari koje su pravedne prema dogovoru i prema koristi nalik su na mjere; naime: nisu svugdje iste vinske i itne mjere, nego su u veleprodaji vee, a u maloprodaji ma nje. Isto tako nisu posvuda iste one stvari koje su pravedne ne po naravi, nego po ljudima, jer nisu isti ni dravni ustavi, ali ipak svugdje po stoji samo jedan koji je najbolji prema naravi. Od stvari koje su pravedne i zakonske svaka se odnosi kao openitost prema posebnosti, jer iz vreni ini su mnogi, a svaki od njih je jedno, budui da je openitost. I razlikuje se neprave dan in i ono to je nepravedno te pravedan in i ono to je pravedno; naime, neto je nepravedno ili po naravi ili po odredbi; a samo to, kad se poini, nepravedan je in, dok prije nego se poini, jo nije to, nego je nepravedno. Isto je i s pravednim inom (); iako se openito ra dije kae pravedan postupak (), i pravedan in za ispravak nepravde.
1 Rije je Brasidi, spasitelju grada Amfipolisa (prema Tukididu, V, XI).

Kasnije ce se razvidjeti 1 svakom pojedinom od tih, kakva im je narav i koliko ih je vrsta te ime se bave. VIII 25 Budui su pravedne i nepravedne stvari kakvini ih opisasmo, ovjek ini ono to je neprave dno ili ono to je pravedno kad god hotimice po ini takvo to; ako pak poini nehotice, niti ini ono to je nepravedno niti ono to je pravedno osim prema pripatku; 2 jer poinja stvari s kojima se sluajno dogodilo da budu pravedne ili nepravedne. Dakle, nepravedan i pravedan in odreu je se voljnou i protuvoljnou, jer kad je voljno, osuuje se, te je istodobno i nepravedan in; tako da e biti i onoga to jest nepravedno, ali nije i nepravedan in, ukoliko nije prisutna i voljnost. Voljnou nazivam, kao to je i prije reeno 3 , kad tkogod poini neku od stvari koje su mu u moi i to znlice a ne neznalice (bilo to se tie koga, bilo ega, bilo koje svrhe), kao kad koga udari, ime i radi ega, i to ne ni jedno od toga ni prema pripatku, ni na silu (na primjer: kad tkogod uzme neiju ruku i njome udari dru goga, onda onaj kojega je ruka ne djeluje voljno, jer in nije u njegovoj moi). Udareni moe biti udaraev otac, i udarac moe znati kako je po srijedi ovjek ili tkogod od nazonika, ali i ne znati da mu je dotinik vlastiti otac; slino se moe razlikovati i to se tie svrhe i cjelokupnog postupka. Dakle, ono to se poinja neznalice, ili iako ne neznalice ali ne ni u vlastitoj moi, ili pak pod prisilom to je protuvoljno. Naime, mnoge od stvari to se zbivaju po naravi i inimo i trpi mo znlice, pa ipak ni jednu od njih ni voljno ni protuvoljno; kakvi su na primjer starenje i umiU ovome djelu toga nema, ali je moda rije ili zamiljenom ili izgubljenom djelu zakonima (prema D. R.). 2 Gr. (lat. per accidens) znai i 'ono to je pridolo', 'prigodice', 'usputno' i 'sluaj no', kako se u nas uobiajilo (p. p.). 3 1111 a 20.
105
1

15

2 30 3 35 1135 a

20

25

30

10

1135 b

104

ranje. Isto tako to se tie nepravednih i praved nih postupaka postoje i oni prema pripatku. Vra ti li tako tkogod povjereni mu zalog protuvoljno i zbog straha, tome se ne moe rei nd da ini pravedno niti pak nepravedno, nego samo prema pripatku. Slino i onome tko pod prisilom i protuvoljno ne vrati povjereni zalog, mora se re i kako samo prema pripatku poinja nepravdu 5 i ono to je nepravedno. Od voljnih ina jedne izvravamo po izboru, a druge ne po izboru; po izboru inimo ono emu smo promislili, a bez 6 izbora ono emu nismo promiljali. U uzajam nu druenju postoje tri vrste tete; one priinjene u neznanju su pogrjeke: kad su i osoba i in i sredstvo i cilj drukiji negoli je poinitelj pretpo stavljao; naime, kad je poinitelj mislio ili da ne udara nikoga, ili ne time, ili ne toga, ili ne radi te svrhe, nego je ishod drukiji od onoga kakvo je zamiljao; kao to je kad nije kanio raniti, nego tek bocnuti, ili su pak osoba i sredstvo 7 drukiji nego je pretpostavljao. Kad teta (ili povreda) nastaje suprotno oekivanju, posrijedi je nesretan sluaj. Ukoliko pak nije neoekivan, ali je bez zle nakane, onda je posrijedi pogrjeka (jer on grijei kad je uzrok krivnje u njemu, doim kad je uzrok izvan njega, nesretan je sluaj). 8 Kad ovjek djeluje znlice, ali ne i promiljeno, posrijedi je nepravedan in, kao kad poinja to god zbog srdbe i ostalih strasti, koje se nuno ili naravno dogaaju ljudima. Oni koji tako ko de i grijee postupaju nepravedno i njihovi su postupci nepravedna djela, ali ne znai da su sa mi po tome ni nepravedni, ni opaki, jer tu teta ne nastaje zbog zlonamjernosti. Nu kad tako biva 9 po izboru, ovjek je i nepravedan i zlonamjeran. S pravom se stoga ini izvreni u srdbi ne pro suuju kao oni s promiljajem, jer uzrok nije u onome to djeluje iz srdbe, nego u onome koji 10 ga je rasrdio. Uz to, ne spori se oko toga da li se dotino dogodilo ili nije, nego oko onoga to je pravedno; naime, bjelodana nepravda izaziva srdbu. Jer tu se ne spori oko onoga to se do godilo, kao pri ugovorima, gdje je jedna od stra106

na nuno zlonamjerna, ukoliko ne ine tako zbog zaboravnosti 1 ; nego slaui se oko samog ana, spore se oko toga na ijoj je strani ono pravedno (dok onaj tko je naumice nakodio nije u nezna nju) tako te jedan mnije kako mu je nanesena nepravda, dok se drugi ne slae. 11 Ako pak tkogod nakodi po izboru, poinja nepravdu; i ve prema takvoj inidbi nepravde ne pravedan je taj koji ini nepravedno, ukoliko naruava razmjer ili jednakost. Isto tako poinja pravedno djelo, samo ako hotimice djeluje. Od protuvoljnih ina jedni su oprostivi, a drugi nisu oprostivi. Kad ljudi pogrijee ne samo ne znajui nego i zbog neznanja, pogrjeke su oprostive; one pak koje se ne poinjaju zbog nezna nja, nego iako ne znajui ipak zbog strasti, to nije ni naravna ni ovjena, te nisu oprostive. Mogao bi tkogod dvojiti (ako je primjereno odreeno podnoenje i nanoenje nepravde) stoji li doista ono to Euripid ree, govorei neobino: Majku svoju ubih, ukratko reeno. 'Hotice nju voljnu, dl nevoljnu i sam nehotice?' 2

30

1136 a

10

12

15

IX.

11

20

2 25

Da li je istinski mogue hotimice podnositi nepravdu, ili je naprotiv svako podnoenje neprav de protuvoljno, upravo kao to je svako nanoe nje nepravde voljno? I je li svako podnoenje nepravde ili jedno ili drugo (kao to je svako nanoenje nepravde voljno), ili je pak jednom voljno, a drugi put protuvoljno? A slino i kad se

15

Tuitelj ako lano optuuje, a okrivljenik ako porie istinitu optubu (D. R.). 2 Stih iz izgubljenog Euripidova komada Alkmeon. Erifila, Alkmeonova majka (kriva za s m r t njegova oca Amfijaraja) mogla je zbog grinje savjesti i sma poeljeti da bude kanjena smru, to je sin osve ujui oca i uinio.

107

s nekim postupa pravedno; naime, svaka je pra20 vedna inidba voljna; tako te je razlono posta viti istu opreku u obojem, to jest: da je i nepra vedno i pravedno postupanje ili voljno ili protuvoljno. Ali inilo bi se besmislenim ak i pri pra vednu postupanju, da ono uvijek bude voljno, 3 jer s nekima se postupa pravedno i protiv njihove volje. Isto tako mogao bi tkogod dvojiti: da li se sa svakim to je pretrpio ono nepravedno i pos tupa nepravedno, ili pak isto onako kako je s na noenjem tako je i s podnoenjem onoga to je nepravedno. Naime, mogue je prema pripatku 25 dionitvo onoga to je pravedno u oba sluaja, a jasno je da je slino i s onim to je nepraved no; jer nije isto poiniti ono to je nepravedno i postupati nepravedno, niti je pak pretrpjeti ono to je nepravedno isto s nepravednim postupkom, a slino je i u sluaju pravedne inidbe i praved na postupka; jer nemogue je podnijeti neprav du a da tkogod ne poini nepravdu ili pak isku30 siti pravdu a da tkogod ne poini ono to je pra4 vedno. Ako poiniti nepravdu naprosto znai ko diti nekomu hotimice, pri emu hotimini poi nitelj zna i 'osobu i sredstvo i nain', i ako neuzdranik hotimice kodi sebi samomu, onda bi on i hotimice podnosio nepravdu i mogue bi samo mu sebi nanosio nepravdu. A i to je ono to je u dvojbi: moe li ovjek sam sebi nanositi neprav5 du. Zbog vlastite neuzdrnosti ovjeku moe ho1136 b timice biti naueno od drugoga koji postupa ho timice, tako te bi bilo mogue da se hotimice pos tupa s ovjekom nepravedno. Ili mu pak sama odredba nije ispravna, nego onomu koditi zna jui i osobu i sredstvo i nain treba dodati jo 6 i protiv volje dotinoga? Dakle, ovjeku se ho5 timice kodi i on trpi nepravdu, ali nitko se hoti mice ne izlae nepravednu postupku; naime, nitko toga ne eli, ne ak ni neuzdranik, nego on djeluje nasuprot elji; jer nitko ne eli ono to ne smatra da je valjano, dok neuzdranik ini one stvari ko7 je i sam smatra da ne bi trebao initi. Onaj pak tko daje svoje vlastito, kao to Homer kae kako 10 Glauko dade Diomedu oruje zlatno za mjedeno, 108

stotinu volova vrijedno za ono od devet volova1 s njime se ne postupa nepravedno, jer u nje govoj je moi darivati, dok nije u njegovoj moi da se s njime nepravedno postupa; za to je po treban onaj tko nanosi nepravdu. Stoga, to se tie podnoenja onoga to je nepravedno jasno je da ono nije voljno. Od onoga to poduzesmo istraiti preostaje jo dvoje: ini li ono to je nepravedno onaj tko po djeljuje vie negoli je pripadno ili onaj tko to posjeduje, i da li moe ovjek sam sebi nanijeti nepravdu. Ako je od reenog mogue prvo, i ne pravdu poinja onaj tko podjeljuje a ne onaj to posjeduje preveliki dio, onda ako tkogod podijeli drugomu vie nego sebi znalice i hotimice taj postupa nepravedno sam sa sobom, kao to ini se i ine skromnici, jer estit je ovjek uvi jek sklon uzeti manje nego mu pripada. Ili pak ni to nije tako jednostavno? Jer takav moda do biva vei dio kakva drugog dobra, kao glasovitosti ili naprosto udoredne ljepote. I to se razrjeuje prema odredbi nepravedne inidbe, jer taj ne trpi nita protiv svoje volje, tako te se tu s njime i ne postupa nepravedno, pa ako ve trpi, onda sa mo tetu. Jasno je dakle kako nepravdu poinja onaj koji podjeljuje, a ne uvijek onaj tko ima prevelik dio; jer ne poinja ono to je nepravedno onaj kojemu pripada ono to jest nepravedno, nego onaj tko takvo to poinja hotimice, naime onaj u kojemu je samo poelo inidbe, a ono je u podjelitelju, ne u primatelju. Uz to, budui se initi govori mnogovrsno, tako te i neive stvari, ruka i rob ukuanin mogu ubiti po nalogu, i onaj tko ini to je nepravedno ne mora i po injali nepravdu.
Homer, Ilijada (VI, 23536), doslovan prijevod. Glaukovo ponaanje tu je predstavljeno kao nenor malno.
1

12

20

10

25

11

30

109

12

13

Ako je dotinik odluio 1 neznalice, on ne poinja nepravdu prema onome to je zakonski pra vedno, i tu ni njegova odluka nije nepravedna, ali jest nepravedna u drugom smislu; jedno je, naime, zakonska pravednost, a drugo prvotna pra vednost; ako je pak znlice odluio nepravedno, onda sam hlepi za veim dijelom bilo zahvalnosti bilo odmazde. Onaj tko je zbog toga nepravedno odluio, ima vie negoli mu pripada, upravo kao da ima udjela u nepravednoj inidbi; jer ako i nepravedno podijeli zemlju, ne dobije za uzvrat zemlju, nego novac. Ljudi mniju kako je u njihovoj moi initi ono to je nepravedno, te stoga misle kako je lako biti pravedan. Nu nije tako. Puteno se zdruiti sa su sjedom, raniti blinjega, tutnuti novac radi mita komu u ruku i jest lako i ovisi od nas, ali uiniti to u stanovitu stanju znaaja niti je lako niti je u naoj moi. Isto tako se misli kako nije nikakva golema mudrost poznavati pravednine i nepravednine, jer nije teko shvaati stvari kojima govore zakoni (samo to te stvari nisu i pra vedne, osim prema pripatku); ali kako treba pra vednine provoditi i kako podjeljivati, tei je po sao spoznati negoli znati to je dobro po zdravlje; samo, iako je i tu lako znati to su med, vino, kihavac2, te eenje i sijeenje tkiva, znati kako, komu i kada sve to porazdijeliti poradi zdravlja, posao je za koji treba biti lijenik. Zbog toga se misli kako je pravedan ovjek kadar isto tako i niti i ono to je nepravedno, te da bi nita manje, nego dapae vie mogao poiniti svako od nepra vednih djela: d puteno se zdruiti sa enom i raniti koga, dok bi hrabar mu mogao odbaciti tit i

1137 a

skrenuvi utei na bilo koju stranu. 1 Ali postupiti plaijivaki i initi ono to je nepravedno ne sa stoji se samo u takvim inima (osim prema pripatku), nego u njihovoj inidbi zbog stanovita stanja znaaja, upravo kao to ni lijeenje ni oz dravljenje nije u rezanju ili nerezanju tkiva, ili u davanju i nedavanju lijekova, nego u porabi na svojstven nain. 17 Pravednine se zbivaju meu onima to sudje luju u dobrima uope, te ih imaju ili previe ili premalo. Nekim biima, kakva su bogovi, ne mo e biti suvika u dobrima, doim drugima oni ma to su neizljeivo opaki ni jedan djeli nije od koristi, nego su im sva na tetu, a ostalim su donekle korisna; stoga ono to je pravedno neto je ljudsko. Sada nam valja rei koju nepristranosti 2 i onome to je nepristrano, te kako se nepristranost odnosi prema pravednosti i ono to je nepristra no prema onome to je pravedno. Poto te poj move razgledamo, pokazuje se da niti su posve istovjetni niti su po rodu razliiti; te katkada hvalimo ono to je nepristrano i takvoga mua, tako da hvalei prenosimo taj pojam na druge stvari mjesto onoga to je 'dobro' hotei rei ka ko ono to je nepristranije to je i bolje; a katkad opet drei se razloga ini nam se nepri kladnim da se ono to je nepristrano pohvaljuje, ako je razliito od onoga to je pravedno; naime, ako su razliiti, onda ili ono to je pravedno nije valjano ili ono to je nepristrano nije pravedno; a ako je oboje valjano, onda su isto. Naime: prema lijevom ili desnom boku bojnog reda, jer bi bijeg u pozadinu bio odve zamjetljiv (. .). 2 I jo je jedna grka vieznanica, jer uz znaenje nepristranost (za koje smo se iz prak tinih razloga odluili) znai jo: pristojnost, esti tost, dolinost, pravinost, blagost, ovjenost. Slu ei se tim pojmom Aristotel podrazumijeva i ta zna enja (o. p.).
111
1

25

14

13 5

30 14

15

X. 10

35 1137 b

16

15

20

U izvorniku je vieznanica , s temeljnim znaenjima: odluiti, odijeliti, prosuditi, presuditi; ovdje je odluiti u smislu sudske dodjele, dosude, osude (o. p.). 2 Gr. , lat. veratrum album, biljni lijek koji su drevni lijenici upotrebljivali protiv slaboumnosti, za ienje i bljuvanje.

110

3 4

Stoga pri tim raspravama onome to je nepristrano nastaje gotovo dvoumlje, iako su sve one na stanovit nain ispravne i meu njima nema nikakve opreke, jer ono to je nepristrano, iako je bolje od jedne vrste onoga to je pravedno, ipak je i pravedno, te nije bolje od onoga to je pravedno kao zbog toga to je nekog drugog ro da. Dakle, isto su ono to je pravedno i ono to je nepristrano, pa iako je oboje valjano, ipak je bolje ono to je nepristrano. Nu do dvoumlja do vodi to to ono koje je nepristrano jest praved no, ali ne prema zakonu, nego je popravak onoga to je zakonski pravedno. Uzrok je tomu to je svaki zakon openit, a nekim se stvarima ne moe ispravno izrei nita openito. Stoga u onim sluajevima gdje je nuno govoriti openito, a gdje se to ne moe ispravno, zakon uzima u ob zir veinu sluajeva, znajui pri tome kako se iz lae pogrjekama. Pa ipak u tome nije nita manje ispravan; jer pogrjeka nije ni u zakonu ni u zakonodavcu, nego u naravi samog predmeta. Tak va je, naime, sama tvar ljudskih postupaka. Dakle, kada zakon govori openito, a iskrsne slu aj koji se ne slae s openitou, onda je isprav no (ondje gdje je zakonodavac nainio propust te pogrijeio govorei uproeno) ispraviti taj pro pust, dodajui ono to bi rekao i sm zakonoda vac da je prisutan i to bi i sm, da je znao, bio unio u taj zakon. Zbog toga ono to je nepristrano jest pravedno, i bolje je od jedne vrste onoga to je pravedno, ali ne i od onoga to je uope pra vedno, nego samo od one pogrjeke nastale zbog uopenosti. A to je i narav onoga to je nepri strano: popravak zakona ondje gdje je togod pro pustio zbog svoje openitosti. I to je i razlog za to se sve ne odreuje zakonom, jer je nekim stvarima nemogue postaviti zakon, pa je potrebna posebna odluka. Naime, stvar koja je neodre ena ima i neodreeno mjerilo, kao to je ono olovno mjerilo u lezbijskom graditeljstvu 1 ; to se
Pretpostavlja se da je kamen na Lezbosu bio te e obradiv, pa se mekano olovno mjerilo lake prila goivalo potrebnom obliku.
1

tesarsko mjerilo prilagouje obliku samog kame na i nije kruto, a tako se i posebna odluka prilago uje samim postupcima. 8 Dakle, jasno je to je nepristrano, te da je pra vedno i bolje od jedne vrste pravednoga. A iz toga je jasno i tko je nepristran ovjek; onaj tko iza bire i poinjava takva djela i koji ne nastoji neopravdano oko vlastitih prava, nego je sklon uzeti manje negoli mu pripada, iako je zakon na njego voj strani, takav je nepristran, a takvo stanje je nepristranost, koje je neka vrsta pravednosti, a ne neko posve drukije stanje. Moe li ovjek samomu sebi uiniti ono to je nepravedno ili ne moe, bjelodano je prema ono me to je reeno. Naime, od pravednina jedne su one koje sam zakon nalae prema bilo kojoj kre posti, pa tako zakon ne doputa ovjeku ubiti sa mog sebe, a ono to ne doputa to zabranjuje. Kad tkogod protiv zakona i hotimice nanosi tetu (i ne u odmazdi), ini ono to je nepravedno; ho timice poinja nedjelo onaj koji zna i koga i i me; onaj tko u gnjevu hotimice sebi prereze grk ljan, ini to usuprot ispravnom naelu, to zakon ne doputa, te stoga ini ono to je nepravedno. Ali prema komu? Svakako ne prema sebi, ve prema dravi. On to hotimice trpi, a nikomu se hotimice (naime: po vlastitoj volji) ne nanosi ne pravda. Zbog toga drava i kanjava, te onaj tko samog sebe unitava dopada stanovite uskrate 1 graanskih prava , kao onaj tko nanosi tetu dr avi. U sluaju kad onaj tko poinja nepravdu samo ini ono to je nepravedno, ali nije u cijelosti nevaljao, ne moe uiniti samomu sebi ono to je nepravedno (naime: ovo je razliito od onog preanjeg; postoji smisao po kojem je nepravednik
Samoubojici se odsijecala desna ruka i pokapala odvojeno od trupla, a u nekim sluajevima i njegovi su potomci gubili graanska prava.
8 NIKOMAHOVA ETIKA
1

10

35 1138 a

15 XI. 15 5

20

10

25 4

15

30

112

113

onako zao kako i plaijivac, a ne kao da posje duje potpunu zlou, te ni kao da ini nepravdu u skladu s tom zloom); inae bi se ista stvar isto mu istodobno i oduzimala i dodavala, a to je ne mogue, jer ono to je pravedno i ono to je nepravedno nuno uvijek ukljuuju vie od jedne osobe. Uz to, nepravedna inidba je voljna, po iz boru je i isprvina; stoga onaj tko je togod sam pretrpio pa to isto uzvrati, ne ini se da poinja ono to je nepravedno; nu kad ovjek kodi sebi samomu, istodobno istu stvar i trpi i ini. Tako bi bilo mogue da se ovjeku po njegovoj vlastitoj volji nanosi nepravda. Uz to, nitko ne poinja ne pravdu bez pojedinih nepravednih ina; te tako nitko ne poinja preljuba s vlastitom enom, niti provaljuje vlastiti kuni zid, niti krade vlastitu svojinu. Uope, pitanje moe li ovjek sam sebi uiniti ono to je nepravedno razrjeuje se prema od redbi onome moe li se s ovjekom po njegovoj volji postupati nepravedno. 1

20

25

10

Uzeto preneseno i prema slinosti, ne postoji ono to je pravedno izmeu ovjeka i njega sa mog, nego meu dijelovima njega samoga, i to ne ono svakovrsno pravedno, ve ono kakvo je iz meu gospodara i roba te u kuanstvu. U raspra vama tome predmetu onaj dio due koji ima razumsko naelo suprotstavlja se nerazumskom dijelu; onima koji se na to obziru ini se kako postoji nepravedna inidba i prema sebi samo mu, budui da ti dijelovi mogu trpjeti togod opreno svojim stanovitim udnjama, tako te tu po stoji uzajamno i ono nekakvo pravedno kao iz meu onoga koji vlada i onoga kojim se vlada. Nek je toliko dosta samoj pravednosti i osta lim udorednim krepostima.

10

Jasno je kako je to oboje nevaljalo: i podno enje nepravde i nanoenje nepravde (jer jedno znai imati manje a drugo vie od sredine, to je isto kao zdravlje u lijenitvu i dobar ustroj u tjelovjebi), ali ipak je gore nanoenje nepravde; nepravedna inidba biva prema poroku i stoga se osuuje, a porok je ili potpun ili sveopi ili go tovo takav (jer svaka voljna inidba nepravde nije i prema nepravednosti), dok podnoenje nepravde biva bez poroka i bez nepravednosti. Stoga je samo po sebi podnoenje nepravde manje nevaljalo, ali nita ne prijei da ono po pripatku bude i vee zlo. Nu ovo se umijee na to ne os vre; ono probade smatra veom boleu od uganua noge, iako ovo drugo prema pripatku moe biti tee, dogodi li se da ovjek zbog uganua padne te dopadne zarobljenitva ili smrti od neprijatelja.

30

35 1138 b

1136 b214.
8*

114

115

VI .
Budui smo ve prije rekli kako treba izabrati sredinu, a ne ni suviak ni manjak 1 , i da je sredi na ono to nalae ispravno naelo, pretresimo sa da upravo to. U svima spomenutim stanjima, kao i u svima ostalim, postoji nekakva meta u koju cilja onaj tko posjeduje naelo i prema tome na tee i poputa tetivu 2 , a postoji i nekakva granica srednosti, kojima kaemo kako su izmeu suvika i manjka, budui da su u skladu s ispravnim naelom. Nu iako je takav izjavak istinit, nije i posve jasan; naime, i u svim ostalim poslovi ma koji su predmet znanosti istinito je trei da se ne smije ni naprezati ni oputati ni previe ni premalo, nego do sredina i kako nalae ispravno naelo; ali tko bi znao samo to ne bi znao nita vie, kao to ne bismo znali kad bi nam tkogod rekao kako za tijelo treba primijeniti 'ono to propisuje lijeniko umijee i onaj tko ga posjeduje'. Stoga i kad su posrijedi stanja due, treba ne samo da izrijek bude istinit nego i da se od redi to je ispravno naelo i to mu je granica. Podijelivi kreposti due rekosmo kako su jedne udoredne 1 , a druge razumne 4 . I ve smo raspra1106a 26. Upotrijebljena prispodoba je sloena, jer se pod razumijeva i tetiva na luku i struna na glazbalu. 3 1103 a 3. 4 Izvorno # (lat. mos, consuetudo), znaaj, obi aj, udoree, narav. A dotino mjesto jedni prevode kao 'udoredna krepost', drugi (kao D. Ross) i 'kre post znaaja'.
2 1

20

25

30

2 1139 a

117

vili o u d o r e d n i m k r e p o s t i m a , pa s a d g o v o r i m o o n i m p r e o s t a l i m a , k a z u j u i p r v o koju d u i . 1 Ve prije r e k o s m o k a k o p o s t o j e dva dijela d u e , j e d a n koji je r a z u m a n i d r u g i koji je n e r a z u m a n . S a d na isti n a i n valja razluiti i u dijelu k o j i j e r a z u m a n . N e k s e p r e t p o s t a v i d a i m a dva dijela u t o m e koji je r a z u m a n j e d a n k o j i m p r o m a t r a m o ona od bia kojima poela ne mogu biti d r u k i j a , i d r u g i za o n a k o j a se m o g u m i j e n j a t i . N a p r a m a s t v a r i m a t o s u r o d o m razliite, odgova r a j u i dijelovi d u e r o d o m razliiti ve po s a m o j n a r a v i , j e r im je po n e k a k v o j slinosti i s r o d n o sti i p r i s u t n a spoznaja. N e k se j e d a n od tih dije lova zove z n a n s t v e n i , a d r u g i r a s u d b e n i . N a i m e , p r o m i l j a t i i r a s u i v a t i je isto, ali n i t k o ne p r o milja o n i m s t v a r i m a k o j e n e m o g u b i t i d r u k ije. S t o g a je r a s u d b e n o j e d a n dio o n o g dijela koji je r a z u m a n . T r e b a i s t r a i t i k o j e je najbolje stanje svakoga od njih, j e r o n o je i k r e p o s t s v a k o m u . K r e p o s t n e k e s t v a r i o d n o s n a j e p r e m a svojstve n o m dijelu. U d u i p o s t o j i t r o j e koje g o s p o d a r i d j e l a t n o u i i s t i n o m : sjetilo, u m , u d n j a . Od tih sjetilo nije poelo n i k a k v e d j e l a t n o s t i , to je bje l o d a n o u zvijeri, k o j e p o s j e d u j u sjetilo, ali ne maju dionitva u djelatnosti. O n o to su izrijek i ni j e k u miljenju to su u udnji n a s t o j a n j e i izbjegavanje. I b u d u i je u d o r e d n a k r e p o s t i z b o r n o s t a n j e , a izbor je p r o miljena udnja, zbog toga r a z u m t r e b a biti isti n i t a u d n j a i s p r a v n a , k a k o bi izbor valjao, i drugo m o r a n a s t o j a t i o k o o n o g a to p r v o izrie. To miljenje i ta i s t i n a su d j e l a t n i ; u o n o m e milje nju koje je n a p r o s t o p r o m a t r a k o , a ne ni inidb e n o ni t v o r b e n o , d o b r o i loe su o n o to je isti n i t o i o n o t o je lano (to, n a i m e , i j e s t p o s a o sva kog miljenja), d o k u dijelu t o je djelatan i misaon, d o b r o je u istini to se slae s i s p r a v n o m udnjom.

4 5 5

10

6 15

Dakle, poelo djelatnosti je izbor odakle nje gov tvorni, ali ne i svrni uzrok a izbora je ud nja i razum, ali radi neega. Zbog toga nema iz bora bez u m a i miljenja, niti bez udorednoga stanja; jer dobra inidba i njezina opreka u dje latnosti ne postoje bez spoja miljenja i znaaja. Samo miljenje ne pokree nita, nego ono koje je radi neega i djelatno je; to, naime, upravlja i tvorbenim miljenjem, jer tko god togod tvori taj tvori radi neega, i tvorba biva ne radi svrhe uope (nego samo prema neemu ili nekomu odre enom), ali samo djelo biva; jer dobra inidba je svrha, i udnja njoj tei. Stoga je izbor ili poud ni um ili razumska udnja, a takvo poelo je ovjek. Uz to, ne izabire se nita od onoga to se ve dogodilo, pa tako nitko ne izabire da je opusto io Troju; jer nitko ne promilja onome to se dogodilo, nego onome to je budue i koje je mogue; dok ono to se ve dogodilo, ne moe da se nije dogodilo; ispravno stoga kae Agaton: Jer samo ovo ne moe ni bog: Uiniti nenastalim ono to je postalo. 1 Dakle, istina je posao oba razumska dijela. A ona njihova stanja pri kojima najbolje stiu do istine same su kreposti obaju tih dijelova.

35 1139 b

II. 2

10

20 III.

25 2

Porazgovorimo, stoga, ponovno njima, zahvativi od poetka. Nek bude pet naina kojima dua postie istinu s pomou izrijeka ili nijeka, a ti su: umijee, znanost, razboritost, mudrost, umnost. Tu se isputaju pretpostavka i mnijenje, jer nas mogu obmanuti. to je znanost ako emo tono govoriti i ne povoditi se za pukim slinostima jasno je iz ovoga to slijedi. Naime, svi pretpostavljamo da ono to znamo ne moe biti drukije; stvarima koje mogu biti drukije kad se nau izvan na eg zora skriveno nam je da li jesu ili nisu. Stoga predmet spoznaje biva po nunosti. I zbog

3 15

20

30

1102a 268.

Fr. 5. Nauck. 119

118

toga je vjean, jer stvari koje su uope po nu nosti sve su vjene; a vjene stvari su i nenastale i nepropadljive. Uz to se ini da se svaka znanost moe nauavati, a to je spoznatljivo da je i nauljivo. Svaka nastava poinje od onoga to se ve zna, kao to smo tvrdili i u Analitici;1 jednom bi 2 va navoenjem, drugi put biva zakljuivanjem . Navoenje je poelo i za spoznaju openitosti, dok zakljuivanje polazi od openitosti. Postoje poela od kojih zapoinje zakljuivanje, a do ko jih se ne dolazi zakljuivanjem, ali se stie navoenjem. Znanost je dakle dokazna mo, s osta lim znaajkama koje izloismo u Analitici3, j e r kad tkogod na stanovit nain vjeruje i kad su mu poznata poela, on znanstveno spoznaje; ako mu nije poznato nita vie od samog zakljuka, posjedovat e znanost samo prema pripatku. Nek toliko bude dosta samoj znanosti.

25 5

30

biti, i kojima je poelo u tvorcu, a ne u tvorevini. Jer umijee se ne bavi onim stvarima koje jesu ili nastaju po nunosti, niti pak onima to su takve po naravi; tima je poelo u njima samima. I bu dui su, dakle, tvorba i inidba razliite, nuno je da umijee bude tvorba, a ne inidba. A na neki nain i sluaj i umijee bave se istim stvarima, kao to Agaton kae: 1 Umijee zavoli sluaj, a sluaj umijee. Dakle, kao to je reeno, umijee je tvorbena sposobnost koja je istinski prema razumu, dok je neumijee naprotiv tvorbena spo sobnost koja je lana prema razumu, a i jedno i drugo onome to moe biti drukije. Sto je pak razboritost spoznat emo razmotrimo li tko su oni koje nazivamo razboritima. ini se da je razborit onaj tko uzmae lijepo promi ljati stvarima koje su mu dobre i probitane, i to ne dijelom, kao to je korisno radi zdravlja ili pak radi snage, nego koje stvari pridonose dobru ivotu u cijelosti. Znak je toga to ljude nazivamo razboritim kad su dobro proraunali to se tie neke valjane svrhe, koja nije od onih kojima se bavi umijee. Tako te bi u cijelosti razborit bio onaj koji promilja. A nitko ne promilja stva rima koje ne mogu biti drukije, niti pak onima koje mu je nemogue uiniti. I budui da znanost biva prema dokazivanju, a nema dokazivanja stvarima kojima poela mogu biti i drukija (jer sve takve stvari mogu biti i drukije), a nema ni promiljanja stvarima koje jesu po nunosti, razboritost ne moe biti ni znanost ni umijee: ne znanost, jer ono to se ini moe biti druk ije, i ne umijee, jer je jednog roda inidba, a drugog tvorba. Preostaje da je ona istinski inidbena sposobnost prema razumu, a to se tie stva ri koje su ovjeku dobre ili loe. Jer tvorba ima svrhu razliitu od sebe same, dok je inidba ne ma; naime: dobra inidba je sama sebi svrhom. Stoga mislimo kako su razboriti Periklo i oni po put njega, jer uzmau uvidjeti stvari koje su dob1

15

20

35

V.

5 25

IV. 2

Od onoga to moe biti drukije jedno je ono to se tvori a drugo je ono to se ini. Jer jedno je tvorba a drugo inidba (pri emu se oslanjamo i na zasade u izvanjskim raspravama)', tako da je inidbena sposobnost prema razumu razliita od tvorbene sposobnosti prema razumu. Zbog to ga jedno ne sadrava drugo: niti je inidba tvorba, niti je tvorba inidba. A budui je graditeljstvo neko umijee i tvorbena sposobnost prema razumu (i kako nema nikakva umijea koje nije tvorbena sposobnost prema razumu, niti pak tak ve sposobnosti koje nije umijee) umijee je isto to i tvorbena sposobnost koja je istinski prema razumu. Svako se umijee bavi nastankom, naime: iznalaenjem i razmiljanjem kako da posta ne togod od onih stvari koje mogu i biti i ne
An. Post. 71a I. To jest: ili s pomou indukcije, ili s pomou silo gizma. 3 An. Post. 71b 20. 4 Moda su posrijedi stavovi Akademije; inae iz vorno: 'egzoterike rasprave'.
2 1

1140 a 4

3 5

30

35 1140 b

10 4

Fr. 6. Nauck
121

120

re njima samima i ostalim ljudima; takvi mnijemo da su oni koji su sposobni za gospodarstvo i dravnitvo. Zbog toga umjerenost zovemo imenom , kao da ona uva razboritost ( ). Ona i uva takvu pretpostavku (ili sud). Jer ugoda i bol ne kvare i ne iskrivljuju svaki sud; ne naime onaj da li trokut ima ili nema kutove jednake dvama prvim kutovima, nego samo one sudove koji se tiu inidbe. Naime, poela stvari koje se ine nalaze se u svrsi radi koje se ine; doim ovjeku pokva renu uitkom ili bolom upravo se i ne pokazuje poelo niti da radi toga i zbog toga i treba sve izabirati i initi; jer porok kvari samo poelo. Tako te razboritost po nunosti mora biti sposob nost inidbe ljudskih dobara, istinski i prema ra zumu. Samo, u umijeu postoji izvrsnost 1 , u razbori tosti nje nema; onaj to u umijeu hotimice gri jei vie se cijeni, dok je u razboritosti obrnuto, kao i u ostalim krepostima. Jasno je stoga kako je razboritost krepost, a ne umijee. Kako postoje dva dijela due koji posjeduju razum, ona mora biti krepost jednoga od njih, to jest onoga koji mnije; jer mnijenje se tie onoga to moe biti drukije, a isto tako i razboritost. Nu nije ona ni samo razumska sposobnost; a znak je toga to se takvo stanje moe zaboraviti, dok se razboritost ne moe. Budui je znanost poimanje bia koja su sveopa i po nunosti, te postoje poela dokaznin i cjelokupne znanosti (jer znanost biva prema ra zumu), znanstvena spoznaja samog poela ne pri pada ni znanosti, ni umijeu, ni razboritosti. Jer ono to se znanstveno spoznaje to se i dokazuje, dok se umijee i razboritost bave stvarima koje mogu biti drukije. Nije to stvar ni mudrosti, jer mudrac mora posjedovati dokazivanje nekim
1 To jest , ovdje u posebnijem znaenju (iz vrsnost, izvrtina), o. p.

10

15 VII. 20 2

stvarima. Ako su one sposobnosti po kojima posti emo istinu i nikada se ne varamo (ni stvarima to ne mogu biti drukije, ni onima to mogu biti drukije): znanost, razboritost, mudrost i umnost; i ako dotino ne moe biti ni jedna od te tri (a te su tri: razboritost, znanost, mudrost) preostaje da je umnost (ili um) ono to obuhvaa sama poela. Mudrost 1 u umijeima (ili umjetnostima) pridajemo njihovim najistaknutijim vinicima, kao kad nazovemo 'mudrim' klesara Fidiju i kipotvorca Polikleta, i pri tome mudrou ne oznaujemo ni ta drugo nego vrsnou u umijeu; nu mislimo kako postoje neki koji su mudri uope ne dje lomice, niti samo 'mudri za neto', kao to Homer kae u Margit u: Ne nainie bozi njega ni kopaem ni oraem, Niti pak i u emu mudrim, 2

7 10

15 16

25

30 4 6

VI.

tako te je bjelodano kako mudrost mora biti najpotpunija od svih spoznaja. A mudrac mora znati ne samo ono to proizlazi iz poela nego i istinu samim tim poelima. Stoga mudrost mora biti i umnost i znanost, kao znanost 'koja ima glavu", a tie se najuzvienijih stvari. Jer bilo bi besmisleno pomisliti kako su dravniko umijee ili razboritost najizvrsniji, ukoliko ovjek nije ono najbolje od svih stvari u svijetu. Ako je ono to je zdravo i dobro razliito ljudima i ribama, dok ono to je bijelo i pravo uvijek je isto, svima bi ono to je mudro bilo isto, a ono to je razborito Uobiajena rije znai i vjetinu u poseb nom umijeu ili obrtu, i mudrost openito (D. R.). 2 Stih iz glasovitog podrugljivog spjeva (Budala), od kojeg je sauvano tek nekoliko odlomaka, i koji se pripisivao Homeru. Gornji se navod donosi u do slovnu prijevodu (o. p.). 3 U znaenju da ne bude obezglavljena odvajanjem od prvih poela, to je metafora koja se javlja i u Platona (Gorgia, 505 D). 123
1

20

35 1141 a

122

drukije; jer svaka vrsta naziva razboritim onoga tko dobro razmatra ono to se tie nje same, i tomu e se povjeriti; stoga se kae i kako su neke od zvijeri razborite, naime one koje pokazuju mo predvianja to se tie vlastitog ivota. I bje lodano je kako nisu isto mudrost i dravniko umijee; jer ako bi se mudrou nazvala spoznaja onome to je probitano nama samima, onda bi postojale mnoge mudrosti. Ne postoji jedna mudrost dobru svih ivotinja, nego razliita za svaku pojedinu vrstu, kao to ne postoji ni jedno lijeniko umijee za sva bia. Ako se primijeti da je ovjek najbolji od svih ostalih ivih bia, time se nita ne mijenja; jer postoje druga bia to su po naravi mnogo boanskija od ovjeka, od kojih su najbjelodanija tjelesa od kojih je sastavljen svemir. 1 Iz onoga to je reeno jasno je kako je mudrost i znanost i umnost stvarima to su po naravi najuzvienije. Stoga se Anaksagori, Talesu i slinima ka e da su mudri, ali da nisu razboriti, kad se vidi kako ne znaju stvari koje su njima samima na korist, a govori se da znaju stvari koje su izvan redne, divne, teke i boanske, ali nekorisne, jer oni ne trae nikakva ljudska dobra. Doim razboritost se bavi onim stvarima koje su ljudske i kojima se moe promiljati; i ka emo kako je posao razborita ovjeka prije svega da dobro promilja, a nitko ne promilja stvarima koje ne mogu biti drukije, ili onima to nemaju neku svrhu, a ona je inidbeno dobro. Onaj tko uope dobro promilja taj je ovjek to je prema razboru vjet pogoditi ono to je po ovjeka najbolje od stvari koje se mogu uiniti. Uz to, razboritost ne istrauje smo sveope stva ri nego se treba baviti i onima pojedinim, jer inidba se i tie pojedinosti. Stoga neki koji ih ne znaju veeg su uinka od onih koji znaju, naime: osobito oni koji su iskusni; ako bi tako tkogod

25

30 VIII 2

znao kako je lagano meso probavljivo i zdravo, a ne bi znao koje su vrste mesa lagane, takav ne bi postigao zdravlje, dok bi ga prije postigao onaj tko zna kako je meso peradi lagano. Dakle, razbo ritost je inidbena, tako te treba posjedovati oba njezina oblika, i vie onaj drugi. Nu i tu treba biti upravljako umijee. Dravniko umijee i razboritost ista su sposobnost, ali bit dm ipak nije ista. Od razboritosti to se tiu drave jedna, koja je upravljaka, ta je zakonodavna, dok druga, koja se prema ovoj odnosi kao pojedinosti, ima zajedniko ime drav nikog umijea; ta se bavi i inidbom i promi ljanjem, jer puka odluka je ono to se ima initi kao krajnje u promiljanju. Stoga se kae da sa mo ti sudjeluju u dravnim poslovima, jer samo oni i ine neka djela upravo kao rukotvorci. Uz to se ini kako je razboritost najvie ona ko ja se bavi ovjekom samim i pojedincem; ta se i naziva zajednikim imenom razboritosti; od dru gih vrsta jedna je gospodarstvo, druga zakonodav stvo, trea dravnitvo, kojeg je jedan dio promiljajni, a drugi sudbeni. Znati to je dobro nekomu samomu bit e neko znanje, ali uvelike razliito; onaj tko poznaje stvari sebi samome i njima se bavi smatra se razboritim, dok su oni to se bave dravnim poslovima - 'mnogoinci' 1 . Sto ga Euripid kae: Kako bih bio razborit, Kad mogao sam biti dokon, Ubrojan u mnotvu vojske, Dijelei istu kob? . . . Dok astohlepni, to odvie ine . . .2

20

25

1141 b 3 5 4 8 10

30

9 1142 a

15

Takvi trae dobro sebi samima, i misle kako tako treba initi. Iz toga je mnijenja i poteklo da su Izvorno , zabadala ili oni koji se u sve paaju (o. p.). 2 Dva nepotpuna navoda iz proslova izgubljenog komada Filoktet; doslovan prijevod (o. p.). 125
1

To jest nebeska tijela poput zvijea.

124

takvi razboriti. Pa ipak vlastitog d o b r a m o d a ne m o e biti bez g o s p o d a r s t v a i bez dravnitva. Uz to, k a k o se t r e b a baviti vlastitim s t v a r i m a nije j a s n o i valja istraiti. 5 A dokaz je reenoga 1 i to to mladii m o g u biti vjeti zemljomjerstvu (ili geometriji) i s v a k o v r s n u r a u n s t v u (ili m a t e m a t i c i ) , te m u d r i u slinim stvarima, ali se ne ini da je m l a d i i r a z b o r i t . Uzrok je t o m u to se razboritost bavi i pojedino stima, koje se u p o z n a j u iz iskustva, d o k m l a d i nije iskusan. N a i m e , m n o g o vrijeme tvori iskus tvo. Stoga bi se moglo pitati, zato djeak m o e p o s t a t i vinik u r a u n s t v u , ali ne ni m u d r a c ni pri rodoslovac. Da li m o d a zbog toga to p r v e stvari n a s t a j u odbidbom, 2 dok poela ovih d r u g i h na staju iz iskustva; pa mladii u ove zapravo i ne vjeruju, nego ih s a m o rijeima ponavljaju, d o k im od p r v i h nije nejasna ni s a m a bit? Uz t o , po grjeka u p r o m i l j a n j u moe biti ili u n e e m u uop e ili p a k p o j e d i n a n o ; mislei, na primjer, k a k o su sve t e k e vode loe, ili k a k o je ova p o j e d i n a voda teka. 3 J a s n o je dakle k a k o razboritost nije z n a n o s t ; k a o to je reeno 4 , o n a je ono krajnje u p r o m i ljanju, j e r je takvo o n o to se ima initi. O n a je o p r e n a i u m n o s t i ; j e r u m n o s t se tie granica 5 , k o j i m a n e m a dokaza, a r a z b o r i t o s t onog posljed njeg, ime se ne bavi znanost, nego sjetilno opaa nje, i to ne o n o svojstveno pojedinim sjetilima, ne go o n o k o j i m s h v a a m o k a k o je krajnji lik tro 4 k u t ; j e r tu e se stati. Ali to je vie sjetilnost nego r a z b o r i t o s t , iako sjetilnost d r u g e vrste. Misli se na VII, 7. Gr. znai jo i oduzimanje i apstrak cija (u logici). 3 Rije je ustajaloj i ukaljanoj vodi. 4 1141b 1422. 5 Ili 'graninih odredaba ( ). 6 Dokazivanje prestaje na pojedinostima, upravo kao i kad u drugom smjeru dosegne sama po ela.
2 1

10

IX

15 3

20

8 9

25

Razlikuju se istraivanje i promiljanje; jer pro10 miljanje je neka vrsta istraivanja. Valja otkriti i to je dobro promiljanje: da li je ono znanost, mnijenje, vjeto pogaanje ili koji drugi rod. Dakle, ono nije znanost; jer ljudi ne istrauju onim stvarima koje znaju, dok je dobro promi1142 b ljanje ipak nekakvo promiljanje, a onaj tko pro milja taj istrauje i prosuuje. A nije ni vjeto pogaanje, jer ovo je neto koje biva bez prosu ivanja i brzimice, a promilja se dugo vremena, te kau kako treba brzimice izvriti ono to je promiljeno, ali da se sporo promilja. A i do5 miljatost je drukija od dobra promiljanja, jer domiljatost je stanovito vjeto pogaanje. Isto tako dobro promiljanje nije nikakvo mnijenje. Nu budui da onaj tko loe promilja grijei, a onaj tko dobro promilja ini to ispravno, jasno je kako je dobro promiljanje nekakva isprav nost, ali ne ni znanosti ni mnijenja, jer ne postoji ispravnost znanosti (kako nema ni njezine pogrje ke), dok je ispravnost mnijenja istina; i sve ono 10 emu postoji mnijenje ve je odreeno. Isto tako, dobra promiljanja nema bez prosuivanja. Preostaje, dakle, da je ispravnost razumijea, jer ono jo nije izrijek; naime: iako ni mnijenje nije istraivanje, nego je nekakav izrijek, onaj tko promilja pa promiljao on dobro ili loe 15 istrauje i prosuuje. Ali dobro promiljanje je nekakva ispravnost promiljanja. Stoga valja prvo istraiti to je pro miljanje i emu je. A budui je ispravnost vieznana, bjelodano je da ono nije svaka isprav nost; i neuzdran i nevaljao ovjek znat e sebi prema razboru pripraviti to si postavi, i bit e kao da je ispravno promislio, dok e poluiti go lemo zlo. ini se da je nekakvo dobro to dobro promiljanje; jer dobro promiljanje je ta isprav nost promiljanja, kojom se postie ono to je dobro. Ali do toga se moe doi i lanim zaklju ivanjem, te postii ono to treba initi, s pomou onoga ime ne treba, budui da je srednji ter127

4 30

20

126

min 1 laan; tako te ni to jo nije dobro promi ljanje, pri emu se postie ono to treba, ali ne s pomou onoga ime treba. Uz to, jedan to po stie pomiljajui dugo vremena, drugi brzimice. Stoga to u prvom sluaju jo nije dobro promi ljanje, nego je ono ispravnost naspram onoga to je korisno, to se tie i svrhe i naina i vre mena. Zatim se moe dobro promiljati i uope i prema pojedinoj svrsi. Ono promiljanje koje je uope izvrava se prema svrsi koja je uope, a ono koje je pojedinano prema svrsi koja je pojedinana. Ako je znaajka razboritih ljudi da dobro promiljaju, onda bi dobro promiljanje bilo ispravnost prema onome to je probitano po svrhu, kojoj je razboritost istinska pretpo stavka. Postoje i rasudnost i bistroumnost, prema kojima kaemo kako su ljudi rasudni i bistroumni, to u cijelosti nije isto ni sa znanou ni s mnije njem (jer svi bi onda bili rasudni), niti su pak neke od pojedinanih znanosti, poput lijenitva, koje se bavi zdravstveninama, ili poput zemljo mjerstva, koje se bavi prostornim olinama. Jer rasudnost se ne bavi stvarima koje vjeno po stoje i koje su nepromjenljive, niti pak svima onima koje nastaju, nego onima kojima tkogod moe dvoumiti i promiljati. Stoga se ona bavi istim stvarima kojima i razboritost, samo to rasudnost i razboritost nisu isto. Jer razbori tost je zapovijedna; naime: njezina je svrha ono to treba ili to ne treba initi, dok je rasudnost tek prosudbena. A isto je rasudnost i bistroumnost, te rasudni i bistroumni ljudi. Rasudnost nije ni posjedovanje ni stjecanje razboritosti, ne go kao to se uenje naziva poimanjem, kad se primjenjuje znanost, tako se rasudnost primjeIzvorno (lat. terminus) znai doslovno i gra nica i ograniavalo i menik srednjak. Posrijedi je to to je 'srednji termin' pogrjeno izabran, pa su tako premise u zakljuivanju lane, iako sam za kljuak ispravno postavlja pojedinani in radi tra ene svrhe (. .).
128
1

25 4

njuje pri porabi mnijenja; da se prosudi ono to tkogod drugi kae onim stvarima kojima se bavi razboritost, te da prosudi 'lijepo'; jer dobro () i lijepo (;) jedno su te isto. Pa je otuda i potekao nazivak rasudnost, prema kojem se kae kako su bistroumni po primjeni rijei na uenje, jer uenje esto nazivamo poimanjem. 1 Ono to se zove dovidnost, 2 prema kojoj ka emo kako su ljudi blagonakloni pri suenju i da su do vidni, pravilna je prosudba onoga to je estito. Znak je toga to onome tko je estit najee kaemo kako je blagonaklon pri sudu, te da je estitost posjedovati dovidnost nekim stvarima. A blagonaklona dovidnost ispravna je prosudba onoga to je estito; ispravna je pak ona prosudba to dovodi do istine. Razlono je rei kako se sva ta stanja tee stopiti u isto; kaemo dovidnost, rasudnost, raz boritost i umnost prenosei ih na iste ljude, re kavi da ve posjeduju dovidnost i umnost i da su razboriti i rasudni. Sve se te sposobnosti tiu krajnjih stvari ili pojedinanosti; i uzmoi pro suivati stvarima kojima se bavi razborit o vjek znai biti rasudan, dobrohotan ili blagona klon pri sudu. Jer estite stvari su zajednike svima dobrim ljudima u njihovim meusobnim odnoajima. Sve stvari koje treba initi pripadaju i pojedinostima i onim krajnjima; i razborit ih ovjek treba spoznati; i rasudnost i dovidnost ti u se stvari koje treba initi, a te su one krajnje. Doim umnost se tie krajnjih stvari u oba smjera, jer i prvi i posljednji termini pripadaju umnosti (ili umu), a ne razumu: i um koji se tie dokazivanja bavi se nepromjenljivim i prvim odPosrijedi su grke rijei' (rasudnost), (bistroumnost) i (poimanje), ko jih se fini splet srodnosti i suznaenja ne moe hrvatski tono prenijeti (o. p.). 2 Izvorno , to je i spoznatost, i razboritost, i odluka i naklonost pri suenju, ali i uvid u istinu, uz ostala znaenja (o. p.).
O NIKOMAHOVA ETIKA
1

15

30

XI.

20

11 11

12

30

10

35 H43 b

129

redbama, dok um koji se tie inidbemh izvoda zahvata krajnju i promjenljivu injenicu, i drugi stavak. 1 Naime, to su poela za postignue svrhe, jer openitosti dolaze od pojedinosti, i tima mora postojati zornost, a ona je um (ili umnost). Zbog toga se ta stanja smatraju naravninama; jer iako nitko nije m u d r a c po naravi, dri se ka ko ovjek po naravi posjeduje i dovidnost i rasudnost i umnost. Znak je toga to mislimo kako ta svojstva ovise od ivotnog doba, te da stano vito ovjekovo doba posjeduje umnost i dovid nost, kao da im je narav uzrokom. (Stoga je umnost i poelo i svrha, jer dokazivanja bivaju od tih i tima). Tako te, nita manje nego samim dokazima, mora se obratiti pozornost i nedokaza nim izrijecima i mnijenjima iskusnijih i starijih ili razboritih ljudi, jer ti su iskustvom stekli oko kojim ispravno vide. Reeno je dakle to su razboritost i mudrost te ime se bavi svaka od njih, i kako je svaka od njih krepost drugog dijela due. Nu mogao bi tkogod dvojiti oko toga emu su korisna ta svojstva. Jer mudrost nee razmatrati ni jednu od stvari po kojima ovjek biva blaen (budui da se ne bavi niim to postaje), dok razboritost ima tu znaajku, ali radi ega nam je ona potrebna? Razboritost se bavi stvarima koje su ovjeku pravedne, lijepe i dobre, ali to su one stvari koje je initi i znaajka dobra ovjeka, i time to znamo njima ne postajemo nita spo sobniji da ih i inimo, ako su kreposti stanja znaaja, kao ni u sluaju stvari koje se tiu zdrav lja ili snage, govorei njima ne kao onome to Rije je prvom stavku (premisa rnaior) i dru gom stavku (premisa minor) koji su pojedinane pos tavke to se intuitivno smatraju istinitim. Naime, unutar praktikog silogizma (inidbeni izvod) intui cija odreuje pojedinu stvar koja se mora uiniti radi postignua sredstava za traenu svrhu. (H. Rackham/H. Tredennick). 130
1

10

ih ini, nego to proistjee iz njih; naime, ne po stajemo nita sposobniji da ih inimo time to posjedujemo umijee lijenitva ili tjelovjebe. Ako se pak kae kako ovjek ne treba biti raz borit radi tih stvari, nego da postane dobar, onda razboritost ne bi bila ni od kakve koristi onima koji su ve valjani, kao ni onima koji nemaju te kreposti; jer nee se nita razlikovati bilo da sami posjeduju razboritost bilo da sluaju druge koji je imaju, i posve bi nam dostajalo initi kao u slu aju zdravlja; jer iako elimo biti zdravi, ipak zbog toga ne uimo lijeniko umijee. Uz to, moglo bi se initi neobinim, ako e razboritost iako je nia od mudrosti gospodariti nad njom, jer umijee koje tvori vlada i zapovijeda samom tom stvari. Dakle, tima stvarima treba raspravljati, jer za sada smo ih samo iznijeli. Stoga, prvo, kaimo kako se ta stanja nuno moraju izabrati po sebi samima, budui da su kreposti (i to svaka po jed nog dijela due), ak iako ni jedno od njih ne tvori nita. I, zatim, kako ona i tvore neto, ali ne kao lijeniko umijee zdravlje, nego kao zdrav lje samo zdravlje 1 , a tako i mudrost blaenstvo; naime, budui dijelom cijele kreposti, ona posje dovanjem i provedbom ini ovjeka blaenim. Uz to, ovjekova zadaa izvrava se i prema razbori tosti i prema udorednoj kreposti; kreposit nam tvori ispravan cilj; a razboritost sredstva potrebna za nj. etvrti dio due (hranidbeni) 2 nema takve kreposti, jer od njega samog ne ovisi nita ni initi ni ne initi. To e rei: kao oblikovni uzrok (causa formalis), a ne kao tvorni uzrok (causa efficiens), poput lije nikova znanja lijenitvu. Ili pak: zdravlje kao unutarnje stanje proizvodi ono to mi poznajemo kao sastavine samog zdravlja. 2 To jest gr. , dok su ostala tri: znan stveni ( ), rasudbeni ( ) i po udni ( ). 9* 131
1

30

4 15 13 20 5 6

35 1144 a

XII.

10

25

10

to se pak tie toga da zbog razboritosti ne postajemo nita sposobniji initi stvari koje su lijepe i pravedne, vratimo se poneto unatrag,' oslanjajui se na ovo poelo. Kao to kaemo, kako neki koji ine pravedne stvari ipak sami nisu pravedni poput onih to ine stvari naloene zakonom, bilo nehotice bilo iz neznanja bilo zbog ega drugog, a ne zbog samih tih stvari (iako ti ine stvari koje treba i one koje treba initi valjan ovjek) isto tako, ini se, postoji i stanje u kojem ovjek moe izvravati pojedine ine da bi bio dobar, naime: mora te ine izvrsiti prema izboru i radi njih samih. Dakle, krepost tvori ispravan izbor, ali onim stvarima koje po naravi radi izbora valja uiniti ne bavi se krepost, nego jedna druga sposobnost. Na tome se treba vie zadrati, i te stvari jasnije izloiti. Postoji sposobnost koja se zove domiljatost; to je ona koja omoguuje da se uine stvari to vode postavljenom cilju te da se ori pogodi. Ako je cilj udoredno lijep, ona je pohvalna; ako je cilj nevaljao, ona je tek lukavost. Zbog toga i razborite ljude nazivamo domiljatim ili lukavim. Razboritost dodue nije ta sposobnost, ali je ne ma bez te sposobnosti. Uz to, ko due ne postie toga stanja bez kreposti, kao to je reeno 1 i kako je bjelodano; naime ona zakljuivanja koja se ti u inidbe posjeduju poelo, kao 'budui je svrha, ono najbolje, takvo i takvo' pa kakvo god bilo (i neka radi dokaza i bude bilo to), a takvo to nije bjelodano osim onomu tko je dobar; jer nevaljalost izopauje i obmanjuje to se tie inidbenih poela. Tako te je jasno kako je nemogue biti razborit ako ovjek nije dobar. Valja jo jednom razvidjeti i samu krepost, jer se i krepost prilino isto odnosi; kao razboritost prema domiljatosti, ne istovjetno, ali slino tako i naravna krepost prema poglavitoj kreposti. Svima se ini kako svaki pojedini od znaajeva
1 2

15

2 20

25

4 30

5 35 1144 b 6

XIII.

pripada ljudima nekako po naravi; jer ve od 5 samog roenja mi smo pravedni ili skloni umje renosti ili hrabri i slino, pa ipak traimo neto drugo kao poglavito dobro i takva svojstva pri sutna na neki drugi nain. Jer i u djeci i u zvi jerima po naravi su prisutne takve sposobnosti, samo to su one bez u m a oigledno tetne. Ali, kako se ini barem se ovo vidi: kao to se ovje10 ku snana tijela a bez vida moe, dok se giba, dogoditi da padne te silno nastrada jer je lien vida, isto tako i tu; pa ipak, ako ovjek stekne um, onda se razlikuje u djelovanju; i stanje koje je tek nalikovalo na krepost sad e biti poglavito krepost. I kao to u rasudnome dijelu 1 postoje dvije vrste, domiljatost i razboritost, tako po stoje dvije vrste i u udorednom dijelu, naravna 15 krepost i poglavita krepost, a od njih ova druga ne biva bez razboritosti. Zbog toga neki kau kako su sve kreposti neke razboritosti, pa je i Sokrat dijelom ispravno a dijelom pogreno istra ivao: pogrijeio je mnijui kako su sve kreposti 20 razboritosti, ali je ispravno smatrao da ih nema bez razboritosti. Znak je toga to ak i danas svi, kad odreuju krepost, poto su naveli samu sposobnost i njezine stvari, pridodaju kako je stanje u skladu s ispravnim naelom. A ispravno je ono naelo koje je u skladu s razboritou. I ini se da svi nekako nagaaju kako je krepost takvo stanje, naime ono koje je u skladu s razboritou. Ali treba poi i malo dalje. Jer nije samo 25 stanje koje je u skladu s ispravnim naelom nego je krepost stanje po ispravnom naelu. A razboritost je ispravno naelo u tim stvarima. So 2 krat je dakle mislio kako su kreposti poela (jer je mnio da su sve one oblici znanosti), dok mi mislimo da su po poelu. Stoga je prema reenome jasno da se ne moe biti poglavito dobar bez razboritosti, niti pak raz1 To jest: u onome dijelu nas ( ) u ko jem se oblikuju mnijenja. 2 Izvorno (lat. principium), ovdje u poseb nom znaenju: poelo ili naelo (o. p.).

30

11. 626. Usporedi 1139 b 14.

132

133

borit bez udoredne kreposti. Time bi se mogao razrijeiti i dokaz kojim bi tkogod prigovorio da se kreposti razdvajaju jedne od drugih, jer isti ovjek nije od naravi nadaren za sve kreposti, tako te je jednu ve stekao dok druge jo nema. Takvo je to mogue to se tie naravnih kreposti, ali nije mogue to se tie onih prema kojima se ovjek naziva dobrim uope. Jer s prisutnom jednom, razboritou, bit e prisutne i sve ostale. Jasno je, dakle, sve i kad razboritost ne bi bila ainidbena, trebala bi nam zbog toga to je krepost njezina dijela,1 i to nee biti ispravna izbora bez razboritosti kao ni bez kreposti, jer jedna tvori samu svrhu, dok druga nagoni na stvari koje tre ba initi radi svrhe. Ali razboritost nema ovlasti nad mudrou, niti nad boljim dijelom due, kao to ni lijenitvo nije iznad zdravlja: jer ona se ne slui mudrou, nego se trsi oko njezina nastanka; dakle, ona na reuje radi nje, ali ne i njoj. Uz to, slino bi bilo kad bi tkogod rekao kako dravniko umijee vlada bogovima, jer ono nalae svim stvarima u dravi.

35 H45

VII.
Nakon toga, zapoevi iznova, treba rei kako postoje tri vrste udorednih stanja koje valja iz bjegavati: porok, neuzdrnost, zvjerstvo. Opreke prvim dvjema bjelodane su; jednu nazivamo krepou, drugu uzdrnou. Doim zvjerstvu bi naj vie pristajalo suprotstaviti nadovjenu krepost, nekakvu poluboansku ili boansku, kao to je ono Homer predoio gdje Prijam govori Hektoru koji bijae odve dobar: i nije se ni inio djetetom smrtna mua, nego boanskim. 1 I zato ako kao to kau od smrtnika nastaju bozi po suviku kreposti, bjelodano je kako bi od te vrste moralo biti i stanje opreno zvjerstvu; te kao to u zvijeri nema ni poroka ni kreposti, ne ma je ni u boga; nego je njegovo svojstvo dostoj nije od kreposti, dok je u zvijeri drukijeg roda negoli je porok. A budui je rijetko da je ovjek boanski kao to obiavaju govoriti Lakonci, koji kad im 2 se tkogod veoma svia kau poanski mu, isto je tako rijetko zvjerstvo meu ljudima; ono se najee susree meu barbarskim pucima, a ima sluajeva i u nas, to zbog bolesti to zbog unakaenosti; uz to, tim imenom pogrujemo one od ljudi koji pretjeruju u poroku. Nu na to raHomer, Ilijada, (XXIV, 258; dosl. prijevod). Kako je Aristotelov navod u dorskom narjeju, prijevod to pokuava ugrubo prenijeti (o. p.).
2 1

15

10 2

20

25

30

To jest: rasudnog dijela due.

134

135

spoloenje jo emo se i poslije osvrnuti, 1 dok se poroku ve prije govorilo; 2 sada pak valja govoriti neuzdrnosti, mekoputnosti i razmaenosti, te uzdrnosti i ustrajnosti; a ni jedno od tih ne smijemo shvatiti ni kao stanja istovjetna s krepou ili porokom, niti pak kao drugi rod. Kao i u sluaju ostaloga, treba iznijeti bjelodanosti a zatim prvo pretresti ono to je dvojbeno te tako nastaviti dokazivati koliko je mogue sva uobiajena mnijenja tim uvstvima; a ako nije mogue, onda barem ona kojih je najvie i koja su najglavnija. Jer ako se razrijee sve tekoe i ostave netaknuta uobiajena mnijenja, sama stvar e se dostatno dokazati. Dakle, smatra se da su uzdrnost i ustrajnost valjana i pohvalna svojstva, a neuzdrnost i mekoputnost loa i pokudna; i uzdran je onaj ovjek to ostaje pri svojoj prosudbi, dok je neuzdran onaj tko tei napustiti vlastitu prosudbu. Neuzdran ovjek, znajui kako su loe stvari ko je ini, ipak ih ini zbog uvstva, dok uzdran ovjek, znajui kako su elje loe, ne slijedi ih upravo zbog svoje prosudbe. Umjeren ovjek se smatra i uzdranim i ustrajnim, dok uzdran o vjek jednima je uvijek umjeren, a drugima nije; i nekima je neobuzdan ovjek neuzdran i neuz dran neobuzdan onako smijeano, dok su drugima drukiji. razboritu ovjeku jednom kau kako ne moe biti neuzdran, a jednom opet kako i oni to su razboriti i domiljati bivaju neuzdrani. Uz to se kae kako ljudi bivaju neuzdrani u srdbi, asti i dobitku. To su, dakle, stvari koje su reene. Moe tkogod dvojiti, kako se moe ispravno shvaati, a ipak biti neuzdran. Dakle, neki kau da onaj tko zna ne moe biti takav, jer bilo bi udnovato kako je mislio Sokrat ako bi ovjekom kad je znanje u njemu zagospodarilo
1

35 2

1145 b

2 10

5 15

20 3

togod drugo i potezalo ga okolo poput roba. 1 Jer 25 Sokrat se u cijelosti protivio takvu nauku, dre i da i ne postoji neuzdrnost; jer nitko tko pro suuje ne djeluje protiv onoga to je najbolje, nego samo iz neznanja. Nu takav se nazor jasno protivi onome to je bjelodano, te valja istraiti to se tie toga uvstva; naime, ako takav djeluje iz neznanja, koji je nain toga neznanja. Bjelo dano je da neuzdranik ne misli kako je tako pra30 vo prije nego se ne nae u dotinome uvstvu. Ima ljudi koji se s nekim dijelovima toga nauka slau, a s nekima ne; prihvaaju da nita nije snanije od znanja, ali ne prihvaaju da nitko ne ini nita protiv onoga to mnije da je bolje, te stoga kau kako neuzdranik nema znanja, kad 35 njime vladaju uici, nego ima mnijenje. Nu ako je posrijedi mnijenje a ne znanje i ne vrsta 1146 a pretpostavka to se opire, nego slabana, kakva je u onih koji dvoume slijedi oprost onima to ne ostaju pri svojem mnijenju pred snanim ud njama, ali nema oprosta udorednoj nevaljalosti, kao ni jednom drugom pokudnom stanju. A da li kad se sama razboritost opire? Jer ona je ono 5 najjae stanje. Ali to je besmisleno; onda e, nai me, isti ovjek istodobno biti i razborit i neuzdran, doim nitko ne bi rekao kako je s\'ojstvo razborita ovjeka hotimice initi najvee nevaljaltine. Uz to je ve prije pokazano kako je razbo rit ovjek onaj koji djeluje 1 (jer se bavi krajnjim pojedinanostima) 3 i koji posjeduje ostale krepo sti." I dalje, ako je tkogod uzdranik po tome to ima snane i nevaljale udnje, onda umjeren ovjek nee biti uzdran niti pak uzdran umjeren; jer umjeren ovjek nema ni pretjeranih ni neva ljalih udnji. Ali uzdranik ih mora imati; ako su
1

10

II.

Vidi knjige IIV.

1149 a 1.

3 4

Usp. 1140b 1141b 1144b

Platon, Protagora, 352 B. 46. 16. 30.

136

137

udnje valjane, onda je nevaljalo ono stanje koje prijei da ih slijedimo, tako te svaka uzdrnost ne bi bila valjana; ako su pak udnje slabane a ne nevaljale, onda nema nieg dostojnog u pro timbi prema njima; ako su opet i nevaljale i slabasne, nema nita veliko u takvoj oporbi. 7 Uz to, ako uzdrnost ini da se ovjek dri svakog mnijenja, onda je nevaljala, kao kad se dri tako i lana mnijenja; i ako ovjek u neuzdrnosti lako naputa svako mnijenje, postojat e onda i valjana neuzdrnost, kao ona Neoptolemova u Sofoklovu Filoktetu; 1 dostojan je hvale jer nije ostao pri onome na to ga je nagovarao Odi sej, zbog toga to ga je boljelo lagati. Uz to, tekou sadri i sofistiki dokaz (koji je laan). Sofisti ele navesti ljude na besmislene tvrdnje, kako bi im se divili kad uspiju; zaklju ak to slijedi vodi do dvoumlja, jer um je posve sputan kad ne eli mirovati, budui da zakljuivanje ne zadovoljava, a ne moe nastaviti dalje, jer ne moe razrijeiti dokaz. Naime, postoji do kaz po kojem je nerazboritost zajedno s neuzdrnou zapravo krepost. Zbog neuzdrnosti o vjek ini opreno onome to pretpostavlja; pret postavlja da su dobre stvari zle i da ih ne treba initi, tako e initi one stvari koje su dobre, i ne one zle. Uz to, onaj tko iz osvjedoenja i po izboru trai i iskuava uitke inio bi se boljim od ono ga tko tako ini ne prema razboru, nego zbog ne uzdrnosti; taj je izljeiviji jer se moe odgovo riti od toga. Ali na neuzdrana ovjeka moe se primijeniti poslovica: Kad i voda zagui, to onda treba popiti? Da bijae osvjedoen glede onoga to ini, prestao bi poto je odgovoren od toga; ali sad on ipak tako postupa unato drukijem osvjedoenju.
1

U 15 12 III.

Uz to, ako se neuzdrnost i uzdrnost tiu sve ga, tko je onda neuzdran uope? Naime, nitko nema sve vrste uzdrnosti, pa ipak kaemo kako su neki takvi uope. Takva su dakle dvoumlja to se tu javljaju; neke od toaka moraju se odbaciti, a druge osta viti; jer razrjeenje tekoe sastoji se u iznaau onoga to je istinito. Stoga prvo valja razvidjeti djeluju li neuzdrani ljudi znlice ili ne i kako znlice, zatim to treba pretpostaviti da je ono po emu je tkogod neuzdran ili uzdran ka em: da li u odnosu na svaki uitak i bol ili pak na neke ograniene vrste; te jesu li isto uzdran i ustrajan ovjek ili su togod razliito; i slino s ostalim stvarima to su srodne s ovim istraivanjem. Poetak razmatranja je pitanje da li je razlika 1 izmeu uzdranika i neuzdranika po onome prema emu se odnose ili po njihovim stavovima, kaem: je li neuzdranik neuzdran samo po stanovitoj stvari, ili pak samo po stavu, ili opet ne ni tako, nego po obojem; zatim: tiu li se neuzdrnost i uzdrnost svih stvari ili ne; jer onaj tko je neuzdranik uope ne bavi se svima stvarima, nego samo onim kojima i neobuzdanik, i nije takav naprosto po odnosu prema tima (bu dui bi tada njegovo stanje bilo istovjetno neobu zdanosti), nego po nainu odnoaja. Jedan je vo en vlastitim izborom, smatrajui da uvijek treba loviti uitak koji je nazoan; drugi ne misli tako, ali se odaje istom. to se tie toga da je istinsko mnijenje (a ne znanje) ono protiv ega je tkogod neuzdran, nije vano za ovo dokazivanje; jer neki od onih koji mniju ne dvoume, nego misle kako tono znaju. Ako zbog svojega slabanog osvjedoenja oni ko ji mniju vie ine protivno vlastitoj pretpostavci negoli oni koji znaju, onda se znanje nee nita razlikovati od mnijenja, jer jedni su nita manje Razlika (differentia) ne izmeu njih dvojice, nego izmeu njih dvojice ujedno i slinih znaajeva.
139
1

5 4

20

10

15

25

20

30

10

5 25

35 1146 b

Vidi I I . 895916.

138

osvjedoeni u ono to mniju negoli drugi u ono to znaju, kako pokazuje i Heraklit. 1 Nu budui dvostruko kaemo 'znati' (naime: kae se kako 'zna' i onaj tko ima znanje, ali se njime ne slui, i onaj tko se slui njime), razlikovat e se, kad ini ono to ne treba, onaj tko ima znanje ali ga ne primjenjuje, od onoga tko ga ima i primje njuje ga; jer ovo drugo se ini neobinim, ali ne i prvo ako postupa ne primjenjujui svoje znanje. Budui postoje dvije vrste stavaka, nita ne prijei onoga tko ih ima oba da ipak ini protiv svojega znanja, ako se slui onim stavkom koji je sveopi, a ne onim to je poseban; jer pojedino sti su stvari koje treba initi. A postoji razlika i u sveopem stavku; jedno se tie samog initelja, i drugo stvari, kao 'svakomu ovjeku koriste suhe jestvine', i 'ovaj je ovjek' ili 'ova je jestvina su ha', ali da li je 'upravo ova takva', tome dotinik ili nema znanja ili ga ne primjenjuje. Tako e se ti naini znanja neizmjerno razlikovati, te se ne ini neobinim znati na jedan nain, dok je na drugi nain udnovato. Uz to, ljudima se dogaa i da posjeduju znanje na nain to je drukiji od upravo izreenog; nai me, u posjedovanju ali nekorienju znanja vidi mo razliku u stanju, kao da ga oni nekako i ima ju i nemaju, na priliku u sluaju usnula, polu djela ili pijana ovjeka. A upravo tako su raspo loeni oni koji su obuzeti uvstvima; jer napadaji srdbe, spolne udnje i slini porivi bjeloda no izmjenjuju i samo tijelo, te u nekih izazivaju i pojave ludila. Stoga je jasno kako treba rei da su neuzdranici nalik upravo takvima. Pri to me nita ne znai to govore rijei koje potjeu Aluzija na dogmatiki stil Heraklitova nauka. 2 Prvi stavak (Premisa maior) praktikog silogiz ma je sveopi, naime ope pravilo; drugi stavak (pre misa minor) je posebian, pojedinaan, kao primje na dotinog pravila na dani sluaj. ,40
1 2

30

od znanja; jer i oni koji su obuzeti tim uvstvima govore dokaze 1 i navode iz Empedokla, 2 te i oni to tek ue niu rijei jedne za drugim, ali jo ne znaju; jer moraju se s time srasti, a za to treba vremena; stoga treba pretpostaviti kako ne uzdranici govore upravo kao i glumci. 3 9 Uz to, sam se uzrok moe promatrati i prema naravi; sveopi stavak je mnijenje, dok se drugi stavak tie pojedinosti, nad kojima vlada zornost; kad od toga dvoga nastane jedno, dua nuno u jednom sluaju potvruje zakljuak, dok pri tvorbenim mnijenjima mora odmah i initi; na primjer: ako imamo sve slatko mora se kuati i ovo je slatko, kao jedno od pojedinosti, onda nuno onaj tko moe i tko nije sprijeen mora to odmah i uiniti. Kada je, dakle, prisutan jedan sveopi stavak koji prijei kuati, i drugi sve slatko je ugodno te ovo je slatko (to je mnijenje koje se provodi), i kad je prisutna elja, onda iako nam prvi nalae izbjegavanje, elja nas navodi na to, a ona moe pokrenuti svaki od dijelova tijela; tako se dogaa da se ovjek po naa neuzdrano nekako po naelu i mnijenju, i to ne oprenu u sebi samom, nego po pripatku jer elja jest opreka, ali ne i mnijenje prema ispravnom naelu. Otuda i proizlazi da zvijeri ni su neuzdrane, jer one nemaju sveope pretpo stavke, nego samo predodbu i pamenje pojedinosti. to se pak tie toga kako se razrjeuje nezna nje, te >kako neuzdranik ponovno zadobiva zna nje, objanjenje je isto kao i za pijana ili usnula ovjeka, i nije svojstveno samo ovom stanju; Jer se ini da znaju to govore. Vjerojatno moralne izreke, bilo iz Empedoklova djela, bilo prema kakvom komediografu u kojega je junak citirao Empedoklove udoredne krilatice. 3 Koji glumei na pozornici ne izrazuju vlastita uvstva i stavove.
1 2

20

25

35 1147 a

10

30

35 1147 b

10

11

15

12

141

tome treba posluati naravoslovce. 1 Budui je za vrni stavak 2 mnijenje osjetnome i vlada naim postupcima, dotinik nalazei se u tome uv stvu ili nema znanja ili ga pak tako ima kao da imati ga nije znati, nego samo govoriti, kao ono pijanac navode iz Empedokla; a budui da posljednji stavak nije sveopi, niti je pak jednako predmet znanstvene spoznaje kao onaj sveopi, ini se da je upravo onako kako je Sokrat nasto jao odrediti. 3 Jer znanje koje je prisutno kad doe do uvstva nije ono poglavito znanje; i to nije ono 'koje se povlai okolo' zbog uvstva, nego je posrijedi osjetilno znanje. 4 Nek je toliko dosta to se tie inidbe sa zna njem ili bez njega, i s kakvim se znanjem moe biti neuzdran. Sad valja zasebice rei da li je itko neuzdran uope ili su pak svi ljudi takvi posebino, i ako itko jest, s obzirom na to. A ve je bjelodano, kako se i uzdrani i ustrajni te neuzdrani i me koputni odnose prema ugodama i bolovima. Od stvari koje tvore ugodu jedne su nune, a druge one koje treba izabrati po njima samima, ali koje doputaju suviak. Nune su ugode one tjelesne (pri emu podrazumijevam ono to se tie hrane i potrebe spolne naslade, naime one tjelesnine prema kojima odredismo da se odnose i neobuzdanost i umjerenost); druge nisu nune,

10

15

3 6

4 25

30

ali ih treba izabrati po njima samima (kao to su pobjeda, ast, bogatstvo te sline stvari od do bara i ugoda). Stoga one koji pretjeruju u tim ugodama, a usuprot ispravnu naelu, koje je u njima samima, ne nazivamo neuzdranima uope, nego pridajemo kako su neuzdrani u novcu, do bitku, asti ili srdbi a ne uope, zbog toga to su drukiji od tih i nazivaju se tako samo po slinosti, upravo kao onaj ovjek1 pobjednik na olimpljsKom natjecanju; u njegovu sluaju zajed nika odredba se malo razlikovae od one njemu svojstvene, pa ipak je bila drukija. Znak je toga to se neuzdrznost, bilo uope ili pak pojedina no, ne pokuuje samo kao pogrjeka nego i kao neitakav porok, dok se nitko od spomeiiutm ne osuuje tako. U sluaju ljudi koji se odaju tjele snim uicima a kojima kaemo kako se bave i umjeren i neobuzdan ovjek onaj tko ide za suviscima u ugodama dok izbjegava stvari ko je su bolne, poput gladi, ei, vruine i hladnoe te ostann stvari koje se tiu opipa i okusa i to ne prema izooru, nego protiv izbora i razuma, naziva se neuzdranim, bez ikakva dodatka 'prema tome ih ovome', nego samo uope. Dokaz je toga to se kae kako su ljudi mekoputni s obzi rom na te uitke, ah ne ni na koje druge. Zbog toga i svrstavamo zajedno neuzdranika i neobuzdanika te uzdrana i umjerena ovjeka, ali ne nikoga od onih drugih, budui da se dotini ne kako bave istim ugodama i bolovima; ti se do due bave tim istim stvarima, ali ne i istim nainom, nego jedni pri tome izabiru, dok drugi ne izabiru. Stoga bismo prije nazvali neobuzdanim Rije je akau koji se zvao "& (ov jek) a bio je pobjednik 456. pr. Kr. Njegovo se ime u peripatetikoj koli navodilo kao primjer analoke porabe rijei. Prema D. Rossu, njegova primjerena odredba ne bi bila razumna ivotinja, nego ra zumna ivotinja koja je pobijedila u akakom natje canju u Olimpiji 456. god. pr. Kr. Dotino izvorno itanje ne potvruje samo Aleksandar, nego i prona eni popis olimpijskih pobjednika (Oxyrhynchus papirus). 143
1

35 1148 a

jg

15

Gr. znai istraitelj naravi, naravnih tijela, znanstvenih znaajki sveukupne tjelesne na ravi, pa taj pojam u ovome kontekstu posve primje reno izrazuje arhaizam 'naravoslovac' (o. p.). 2 To jest: premisa minor. 3 1145b 2224. 4 ak i prije negoli uvstvo (ili strast) pomuti ma nji stavak praktikog silogizma, neuzdran ovjek ne posjeduje poglavito znanstveno znanje, jer mu manji stavak nije sveopi, nego mu je predmet osjetilna po jedinost (npr. 'ova aa vina'). 142

onoga koji ne udei ili tek udei se suvicima ugoda, dok izbjegava love, negoli onoga koji tako ini udnje; jer to bi tek takav uinio udnju i u otru bolu to je lien naslada? 5

pomalo odaje umjerene bo zbog estoke uz mladaku svojih nunih

20

Od udnji i od ugoda jedne su po svojem rodu lijepe d valjane stvari (jer neke od ugoda ve su po naravi dostojne izbora), druge su njima opre ne, dok su opet neke po sredini, kao to smo i prije podijelili, 1 poput novca, dobitka, pobjede, asti; a u odnosu prema svima tima, i prvima i onima po sredini, ljudi se ne pokuuju zbog toga to im se odaju, te ih ude i ljube, nego zbog svo jeg naina i pretjerivanja. (Zbog toga svi oni koji se usuprot naelu podvrgavaju ili odaju nekoj od stvari to su po naravi lijepe i dobre, kao oni to se trse vie negoli treba oko asti, djece, ili rodi telja, (takvi nisu zli) jer i te su stvari dobra, pa se pohvaljuju oni koji oko njih nastoje; a ipak postoji nekakav suviak i u takvima, ako bi se tkogod poput Niobe 2 borio i protiv bogova, ili kao onaj Satir, 3 s nadimkom Ocoljub, koji je bio toliko privren ocu, pa je oko toga odvie ludo vao). Stoga, a zbog onoga to je reeno, nema u tima nikakve opaine, jer je svaka od tih stvari ve po naravi dostojna izbora sama u sebi, doim njihovi suvici jesu nevaljali i treba ih izbjegavati. Isto tako nema ni neuzdrnosti, jer neuzdrnost nije samo ono to treba izbjegavati nego i ono to se pokuuje; ali zbog slinosti uvstva ljudi to nazivaju neuzdrnou, pridajui u sva kom pojedinom sluaju i po emu je tako, kao
1

25

to nazivaju loim lijenikom ili loim glumcem onoga kojem ne bismo kazali da je lo uope. I kao to, dakle, u tom sluaju ne kaemo da su tako loi, zbog toga to svako pojedino od tih stanja nije opaina, nego je po slinosti poput nje, isto je tako bjelodano kako u drugom slu aju valja pretpostaviti da je neuzdrnost i uzdrnost samo ono stanje koje se tie istih stvari kao i umjerenost i neobuzdanost, ali srdbi ka emo tako a prema slinosti, pa zbog toga i doda jemo 'neuzdran u srdbi' kao to kaemo i 'neuzdran u asti ili dobitku'. Neke su stvari ugodne po naravi, i neke su od njih takve uope, dok su druge takve prema rodovima ivotinja ili ljudi; neke pak nisu takve po naravi, nego postaju takve zbog unakaenosti, ili po navikama, ili po izopaenim naravima. Sto ga i prema svakoj od tih mogu se zamijetiti pri lino slina stanja znaaja. Mislim na stanja zvjerstva, kakvo je u one ovjeice 1 to obiava rasporiti trudnice te derati djeicu, ili ona po divljala plemena na Crnome moru, od kojih kako priaju jedna uivaju u sirovu ili u ljud skome mesu, dok druga naizmjence uzajmljuju djecu da ih pojedu na gozbi, ili opet ono to se govori Falarisu. 2 To su stanja zvjerstva, ali neka nastaju i zbog bolesti (ili u nekih zbog ludila, kao u onoga to je vlastitu majku rtvovao i poderao, ili pak u onoga to je pojeo jetra svo jem surobu), druga su opet bolesne pojave nasta le zbog obiaja, kao navika upanja vlasi ili grienja nokata, te deranje ugljena ili zemlje, pri dodavi tima jo i spolnu nasladu izmeu mu karaca; u jednih se te pojave dogaaju po naravi, a u drugih zbog navike, kao u onih koji su prisiljavani na pohotu ve od djetinjstva.

30

] 148 b

Nioba je imala 14-ero djece, te se htjela izjed naivati s Latonom (koja je imala samo dvoje: Apo lona i Artemidu). Za kaznu je ovo dvoje strelicama poubijalo svu njezinu djecu. 3 Taj je Satir inae nepoznat, dok je Ocoljub () moda naslov nekog izgubljenog djela. Burnet pretpostavlja kako je moda rije kralju Bospora, koji je vlastitog oca proglasio bogom (D. R.). 144

1147b 2331.

skih rtava u mjedenome biku.

10 NIKOMAHOVA ETIKA

Moda aluzija na Lamiju iz folklora. Vjerojatno je rije Falarisovu spaljivanju ljud

145

Dakle, one kojima je narav uzrok (takvog stanja nitko ne bi nazvao neuzdrnima, kao to ne bi ni ene zbog toga to pri snoaju same ne povaljuju, nego bivaju povaljene; a isto je i s onima koji su u bolesnu stanju zbog navike. Stoga, imati bilo koje od tih svojstava posve je izvan mea poroka, upravo kao i zvjerstvo; a onaj tko ih ima svladavati ili ga ona svladavaju nije stvar neuzdrnosti naprosto, nego neuzdrnosti po slinosti, upravo kao to i onoga itko je u takvu stanju zbog srdbe treba nazvati neuzdrnim prema do tinom uvstvu, a ne naprosto neuzdrnim. Sve pretjeranosti bilo nerazboritosti, bilo plaljivostii, bilo neobuzdanosti, bilo osornosti ili su zvjerske ili su bolesne; onaj tko je po na ravi takav te se plai svega, ak i mijeg cijuka, plaljiv je zvjerskom plaljivou, dok onaj to se prepao kune 1 ponaao se tako zbog bolesti; od onih koji su nerazboriti jedni su po naravi nera zumni i, ivei samo po sjetilima, takvi su zvjerski, poput nekih plemena dalekih barbara; drugi su pak takvi zbog bolesti, kakva je padavica ili ludilo, pa su bolesni. Od tih je svojstava mogue imati neka samo zgodimice i ne biti od njih svla dan, kaem kako bi tako Falaris suspregao po udu da podere djetece ili pak za protunaravnom spolnom nasladom; ali mogue je ne samo imati takve znaajke, nego i da one vladaju. I tako, kao to se opaina u ovjeka naziva opa inom uope, dok se onoj drugoj govori s dodatkom da je zvjerska ili bolesna, a ne uope, istim je nainom jasno kako je i neka neuzdrnost ili zvjerska ili bolesna, dok je takva uope samo ona koja odgovara ljudskoj neobuzdanosti. Jasno je, dakle, kako se neuzdrnost i uzdrnost tiu samo onih istih stvari kojih i neobuz1 Kune (ili lasice) stari su drali u kui kao miolovce. Aristotel oigledno aludira na neki zbiljski do gaaj (. .). Inae ista gr. rije znai i kuna i lasica i maka.

danost i umjerenost, i kako je ona to se bavi drugim tvarima druga vrsta neuzdrnosti, nazva na tako u prenesenu smislu, a ne uope. 1149 a VI. Sada emo razmotriti kako je manje sramotna neuzdrnost u srdbi negoli ona u poudama. ini se da srdba donekle uje razlog, ali ga nekako preuje, poput urljivih slugu, koji otre prije negoli uju sve to im se nalae, te krivo izvre nalog, ili pak poput pasa koji zalaju im zauju um prije nego pogledaju da li je posrijedi pri jatelj; tako i srdba, zbog ara i urbe svoje na ravi, slua ali ne doslua nalog, i hita na osvetu. Jer razlog ili mata obavijesti kako je posrijedi uvreda ili zazor, a srdba kao da zakljuuje kako se protiv toga treba boriti odmah uskipi; doim udnja, samo ako razlog ili sjetilnost kae kako je stvar ugodna, umah hita na uitak. Tako te srdba donekle slijedi razlog, a udnja ne. Stoga je ova sramnija; onaj tko je neuzdran u srdbi nekako je svladan razlogom, dok drugi biva svladan udnjom, a ne razlogom. Uz to, lake se i oprost podaruje onima koji slijede naravne porive, jer je to i lake s onim udnjama koje su zajednike svima, i ukoliko su zajednike; a srdba i osornost naravniji su od udnji za suvikom i stvarima koje nisu nune; kao, na primjer, onaj koji se branio zbog toga to bijae udario vlastitog oca govorei: I ovaj je udarao svojeg, a ovaj opet svojeg te pokazavi svojeg djeaia i ovaj e mene ree kad postane ovjek; nama je to priroeno; ili opet poput onoga kojega sin bijae vukao i koji je naredio da prestane kod vrata, jer i sam bijae izbacujui ga vlastitog oca vukao samo dotle. Uz to, to su ljudi lukaviji to su i nepravedniji. Onaj tko je rasrdljiv taj nije lukav, a ni sama srdba nije takva, nego je otvorena. Ali udnja je takva, kakva kau da je i Afrodita, zlokovarno
10* 147

25

30

10

35 1149 b

2 15

10

20 7

15

146

edo Cipra,1 dok Homer njezinu izvezenom pojasu ree: . . . u kom su sve uivene njezine ini; U tom je pasu udnja i ljubav, razgovor tu je I prelatenje, to pamet i ljudma zamamljuje mudrim. 2 Stoga, ako je ta neuzdrnost nepravednija i sra motnija od one to je u srdbi, ona je onda ne kako i neuzdrnost uope i porok. 4 Nitko poinjajui obijest ne uti bol, a bol uti svatko koji poinja togod u srdbi, dok obijesnik djeluje iz uitka. Ako su dakle oni ini zbog kojih je najpravednije srditi se time i nepraved niji, onda je takva i neuzdrnost iz poude. Naime, u srdbi nema obijesti. 3 Stoga je bjelodano kako je sramotnija neuz drnost u udnji negoli neuzdrnost u srdbi, i da se uzdrnost i neuzdrnost tiu tjelesnih udnji i uitaka. Sad se moraju shvatiti razlike meu njima. Kao to je reeno u poetku, 4 od tih su udnji neke ljudske i naravne i rodom i velii nom, druge su zvjerske, a neke su nastale zbog unakaenosti i bolesti. Umjerenost i neobuzdanost tiu se samo prvih. Zbog toga zvijeri ne nazivamo ni umjerenim ni neobuzdanim, osim u prenesenu smislu, i ako se kakav rod ivotinja u cijelosti razlikuje od drugog, po obijesti, tetnosti i sveSamo podrijetlo toga pjesnikog izriaja nije tono poznato. Wilamowitz taj stih pripisuje Sapfi, a same su rijei dio opisa Afroditine slukinje Peitho (lat. Suada, Nagovor). 2 Homer, Ilijada (XIV, 215217; prijevod T. Ma reti). 3 Gr. je vieznanica, koja znai prijestup, nasilje, rug, oholost, uvreda, skvrna, obijest. Aristo tel tu posebno podrazumijeva znaenje uitak u tu em ponienju. 4 1148b 1531.
148
1

20 VII.

dernosti; takve nemaju izbora, niti pak razbora, nego su 'skretaji' naravi, kao to su to luaci meu ljudima. Zvjerstvo je manje zlo od opaine, iako je strahotnije; naime, tu se nije iskvarilo ono to je bolje (kao u ovjeka), nego ga uope nema. Slino je to usporedbi neivoga sa ivim, pitajui koje je gre; jer uvijek je nekodljiva nevaljalost onoga to ne posjeduje poelo, a um je poelo. Prilino je ista i usporedba izmeu nepravednosti i nepravedna ovjeka; svako je u nekom smi slu gore od drugog; jer opak ovjek moe poi niti deset tisua puta vie opaine negoli moe zvijeri1. to se tie uitaka i bolova te udnji i odbojnosti do kojih dolazi preko opipa i okusa, prema kojima su ve prije odreeni 2 neobuzdanost i umjerenost, mogue je ponijeti se tako da nas svladavaju one napasti kojima gospodari veina ljudi, ali i svladavati one koje gospodare veinom ljudi; one od njih koje se tiu uitaka pripadaju neuzdrnosti i uzdrnosti, a koje se tiu bolova mekoputnosti i ustrajnosti. Stanje veine ljudi nalazi se po sredini, iako su skloniji gorim sta njima. Budui su neki od uitaka nuni, a neki nisu, i nuni su donekle, dok to njihovi suvici nisu, kao to nisu ni manjci, a slino je i sa udnjama
1 Usporedba izmeu opakosti neke zvijeri i opaka ovjeka oprimjeruje se prvo usporedbom neivog i ivog; opakije je ono to je ivo, jer u dui je poelo gibanja ( ), ega nema u neivome; ov jek je pogubniji od zvijeri jer ima um {), a u njemu poelo gibanja, ega zvijer nema. A pri uspo redbi nepravednosti i nepravednika, pogibeljnija je nepravednost, jer je ona ono to nepravednika ini nepravednim, ali je istodobno i manje opaka, jer mo e djelovati samo ostvarena u nepravednu ovjeku. Sama pak zvijer jest strasnija, ali je manje pogibelj na od opaka ovjeka, jer nema uma. (D. R.). 2 III. 10.

35 1150 a

8 10

25

30 2

15

149

i bolovima, onaj tko se odaje suvicima ui taka ili pretjerano trai uitke koji su nuni, i ini to prema izboru (radi njih samih, a ne ni zbog kakva drugog uinka) takav je neobuzdan; i takav se nuno ne moe pokajati, pa je stoga neizljeiv; jer tko se ne moe pokajati ne moe se ni izlijeiti. Oprenik njemu je onaj tko je manjkav u odnosu prema uicima, dok se umje ren ovjek nalazi u sredini. Slino postoji i o vjek koji izbjegava tjelesne bolove, ne jer je svladan, nego po izboru. Od onih koji ne izabiru jedan se odaje zbog uitka, a drugi jer izbjegava bol to potjee od udnje, tako te se meusobno razlikuju. I svakomu bi se uinio gorim ako bi tkogod poinio togod sramotno i ne elei ili pak uz slabanu elju, nego ako bi postupio tako u estokoj udnji; ili pak ako bi udario koga i ne srdei se, nego ako bi to uinio u srdbi; jer to li bi tek poinio da bijae obuzet strau? Zbog toga je neobuzdanik gori od neuzdranika. Od spomenutih stanja jedno je vie vrsta mekoputnosti, dok je drugo neobuzdanost. Neuzdranu ovjeku opreka je uzdran, a mekoputniku ustrajnik; jer ustrajnost se sastoji u opiranju, a uzdrnost u svladavanju; i opiranje i svladavanje su razliiti kao to je razliito ne biti poraen i pobijediti. Zbog toga je uzdrnost dostojnija izbora od ustrajnosti. Onaj tko je manjkav u odnosu na one stvari kojima se veina ljudi opire i uzmae oprijeti taj je mekoputan i mlitav; jer i mlitavost je nekakva mekoputnost; takav ovjek povlai plat po tlu, kako se ne bi utrudio od napora da ga podigne, i dok oponaa nevolj nika ne misli kako je sam jadan, iako je nalik na jadnika. Slino je i s uzdrnou i neuzdrnou. Jer svladaju li koga snani i pretjerani uici ili bolo vi, nikakvo udo; nego mu se lako prata ako se 1 opirao, kao to ini Teodektov Fdloktet kad ga
1

20

25 7

ugrize ljutica ili Karkinov' Kerkion u Alopi,2 ili kao to oni koji pokuavaju obuzdati smijeh pro vale u prasku, kako se dogodilo Ksenofantu. 3 Ali ako koga svladaju uici i bolovi kojima se veina ljudi uzmae oprijeti, dok dm taj ne moe odo ljeti, onda je to udno, kad to nije ni zbog naravi roda, ni zbog bolesti, kao to je zbog sama nji hovog roda mekoputnost meu skitskim kralje vima, ili ona po emu se enka razlikuje od muzjaka. ini se kako je i zabavlja neobuzdan, ali je zapravo mekoputan. Jer zabava je stanovito odlanue, budui da je odmor; a zabavlja je jedan od onih koji pretjeruju upravo u tome.

10

15

30

35 1150 b

Sama je neuzdrnost ili nagloa ili slaboa. Jedni ljudi koji promiljaju ne ostaju pri onome to promislie zbog svoje strasti; druge opet, zbog 20 toga to ne promislie, zavodi njihovo uvstvo. Jer neki ljudi (kao to oni koji koga prvi kak ljaju sami se ne kakljaju) ako unaprijed togod oute, opaze i probude sebe same i svoj razbor ne bivaju svladani strau, pa bila ona ugodna ili bolna. A najvie su uri javi i uljdvi ljudi ne- 25 uzdrni od nagle neuzdrnosti; jer jedni od njih zbog svoje uurbanosti, a drugi zbog svoje esti ne, i ne ekaju na razlog, budui da se povode za svojom uobraziljom. Dakle, ikao to je reeno," onaj tko je neobuzdan nije sklon pokajanju. Taj ostaje pri svojem izboru. Doim je svaki neuzdranik sklon poka janju. Stoga stvari i ne stoje onako kako smo bili Karkin Mlai, atenski pjesnik iz IV stoljea. Karkion je bio skrhan od jada zbog zavoenja njegove keri Alope. 3 Aleksandrov dvorski glazbenik, kojega je Aristo tel moda osobno poznavao. 4 1150a 21.
2 1

VIII.

9 30

Govornik i dramatik iz IV st.

151

postavili,' nego je jedan izljeiv, a drugi neizlje iv. Jer opaina je nalik bolestima kakve su vo dena boljetica ili suica, dok je neuzdrnost po put padavice; pa je prva stalna, a druga povre mena zloa. I u cijelosti, jednog je roda neuzdrnost, a drugog porok. Jer porok je sam sebi skriven, dok neuzdrnost nije sama sebi skrivena. Od samih neuzdrnika bolji su 'izvansebnici' 2 od onih koji imaju razlog, ali ne ostaju pri njemu; jer ove svladava i slabije uvstvo, i ne bez pret hodna promiljanja poput ostalih; naime, neuzdran je ovjek nalik na one to se brzo opijaju i od malo vina, to jest: od manje negoli veina ljudi. Bjelodano je dakle kako neuzdrnost nije porok (osim moda u stanovitu smislu), jer prvo je usuprot izboru, dok je drugo u skladu s izbo rom, pa ipak ona je nalik na porok prema po stupcima, kao to Demodok kaza Mileanima: Bez razbora Mileani nisu, ali postupaju kao da jesu,3 a tako ni neuzdrni ljudi nisu nepravedni, ali postupaju nepravedno. Dakle, budui je neuzdranik takav te se odaje ne iz osvjedoenja suviku tjelesnih ugoda i usuprot ispravnom naelu, dok je neobuzdanik osvjedoen, jer je ta kav da se odaje takvim ugodama, prvi se dade lako nagovoriti na promjenu, drugi pak ne. Jer krepost i porok uvaju odnosno razaraju poelo, a pri inima svrni uzrok je poelo, kao to su to u matematici pretpostavke. 4 A ni tu ni ovdje sam dokaz ne pouava poelima, nego krepost bilo naravna ili obiajna nauava ispravno mnijenje samom poelu. Takav ovjek stoga je umjeren, a opreka mu je onaj koji je neobuzdan.

35 1151 a

Postoji i ovjek koji je zbog strasti 'izvansebnik' i usuprot ispravnom naelu, onaj kojim uv stvo tako vlada te ne moe djelovati u skladu s ispravnim naelom, ali ne vlada njime toliko da ga nagovori na to kako se treba odavati tima uicima bez ikakva pridraja; takav je neuzdran ovjek, koji je bolji od neobuzdanika, i nije nevaljao uope. Jer u njemu se uva ono najbolje, naime: poelo. Njemu je oprean drugi ovjek, onaj to ostaje pri svojem i nije 'izvansebnik', ba rem ne zbog uvstva. Iz toga je bjelodano kako je jedno valjano stanje, dok je drugo nevaljalo. Da li je, dakle, uzdranik onaj tko ostaje pri bilo kojem naelu i pri bilo kojem izboru, ili samo pri onome ispravnom; dok je neuzdranik onaj tko ne ostaje ni pri kojem naelu i ni pri kojem izboru, ili koji ne ostaje pri naelu koje nije lano i pri ispravnu izboru; kao to prije postavismo? 1 Ili pak prema pripatku pri bilo kojem, ali po sebi 2 pri istinitu naelu i ispravnu izboru: jedan ostaje, a drugi ne ostaje? Ako tkogod izabire ili provodi ovo radi onoga, onda po sebi izabire i provodi drugo, a prema pripatku ono prvo. Kad kaemo uope 3 , mislimo po sebi. Tako te donekle pri bilo kojem mnijenju jedan ostaje, a drugi ne ostaje; doim uope: pri istini tu mnijenju. Postoje i ljudi koji se dre svojega mnijenja, koje nazivaju 'tvrdoumniraa',' koji se teko nagovaraju na to te isto tako teko odgovaraju od ega; takvi imaju neto slino uzdranim ljudi ma, kao to ima i rasipnik naprama dareljivcu te drznik naprama smioniku, ali su u mnogome razliiti. Jer uzdran ovjek nee se izmijeniti zbog uvstva ili udnje, dok e se zgodimice dati
1

20

25

IQ 30

10

35 11

15

Izvorno oC , ushienici, koji lako zapada ju u stanje 'izvan sebe', ili se posve smetu (o. p.). 3 Odlomak 1 (prema Diehlu; slobodan prijevod) 4 Izvorno al &, prve pretpostavke opstojno sti prvotnih matematikih predmeta, poput prave crte ili jedinice (D. R). 152

1146a 312.

Id est: per se (-'). 3 Izvorno , to znai i apsolutno, bez ikakve kvalifikacije, uope (o. p.).
4

1146a 1631.

Gr.

153

n a g o v o r i t i ; d o i m ovi drugi ne p o p u t a j u p r e d r a z l o g o m , b u d u i se p r e p u t a j u u d n j a m a , i m n o gi se od njih p o v o d e za uicima. T v r d o u m n i ljudi su i 'vlastoumni',' n e u k i i p r o s t a c i ; o n i vlastoumnii takvi su zbog uitka i bola, li uivaju pobi jedivi t o se ne daju nagovoriti na p r o m j e n u m n i j e n j a , dok ih boli a k o im se o d l u k e o b e s k r i j e p e p o p u t p u k i h o d r e d a b a . T a k o te su vie na lik na n e u z d r a n a negoli na u z d r a n a ovjeka. I m a iih i koji ne o s t a j u p r i svojim m n i j e n j i m a , ali ne zbog neuzdrraosti, k a o N e o p t o l e m u Sofoklovu Filoktetu; 2 iako on nije o s t a o p r i svojem zbog uitka, taj uitak bijae lijep; kazati i s t i n u n j e m u bijae lijepo, d o k ga je Odisej n a g o v a r a o na la. J e r nije s v a t k o koji uini togod zbog uitka ni n e o b u z d a n , ni nevaljao, ni n e u z d r a n , nego o n a j t k o to ini zbog s r a m o t n a uitka.

10 7

u s u p r o t naelu, d o k prvi osjea uitak, ali se ne povodi za njim. A slini su i n e u z d r a n i neobuzd a n ovjek; iako su razliiti, obojica se o d a j u tjelesnim uicima, ali drugi mislei k a k o i t r e b a initi t a k o , dok prvi t a k o ne misli. I s t o j e t a k o ovjeku n e m o g u e i s t o d o b n o biti i r a z b o r i t i n e u z d r a n . Ve je p o k a z a n o k a k o je ovjek u j e d n o r a z b o r i t i valjana znaaja. Uz to, ovjek nije r a z b o r i t s a m o po t o m e t o zna, nego i t o moe initi; d o i m n e u z d r a n ovjek nije s p o s o b a n initi, iako n i t a ne prijei domiljata ovjeka da b u d e n e u z d r a n ; zbog toga se kat k a d a i ine neki n e u z d r n i ljudi r a z b o r i t i m a , nai m e : zbog toga to se d o m i l j a t o s t i r a z b o r i t o s t razlikuju na n a i n koji o p i s a s m o u p r v i m raspravama, 1 i p r e m a razlogu su blizu, ali se razlikuju p r e m a izboru, a uz to, n e u z d r a n ovjek nije k a o onaj t k o zna i razmilja, nego k a o o n a j t k o je zaspao ili je pijan. On h o t i m i c e djeluje (jer ne k a k o poznaje n a i n i o n o g a to ini i r a d i ega ini), te nije zao; n a i m e : izbor mu je estit; ta ko te je poluzao. I nije n e p r a v e d a n , j e r nije lukav; od te dvojice j e d a n nije sklon o s t a t i p r i o n o m e to je promislio, dok uljivac n i k a k o d ne p r o m i lja. I t a k o n e u z d r a n ovjek nalikuje na dravu k o j a donosi sve p o t r e b n e o d l u k e te i m a valjane zakone, s a m o se n j i m a ne slui, k a o to se o n o Anaksandrid rugao: z a k o n ne 2 haje. Doim zao ovjek je p o p u t drave k o j a se slui z a k o n i m a , ali o n i m a koji su zli. N e u z d r n o s t i u z d r n o s t tiu se suvika onoga stanja koje je svojstveno veini; j e r u z d r a n o vjek ostaje vie, a n e u z d r a n m a n j e negoli p r i t o m e moe veina ljudi. Od razliitih neuzdrno1144a 2324. Fr. 67 Kock. (Doslovan prijevod). Anaksandrid je inae bio komiki pjesnik, Aristotelov suvremenik.
2 1

15

X. 2

10

20 3

B u d u i postoji i ovjek koji m a n j e nego t o 11 t r e b a uiva u t j e l e s n i n a m a , i ne ostaje p r i nae lu, onaj t k o je s r e d i n a i z m e u toga i neuzdranika taj je u z d r a n . J e r n e u z d r a n i k ne ostaje p r i 25 n a e l u zbog suvika u tima, a dotinik zbog m a n j ka. Doim u z d r a n ovjek ostaje p r i n a e l u i ne mijenja se ni na koju s t r a n u . Ako je u z d r n o s t valjana, o n d a o b a ta o p r e n a stanja m o r a j u biti nevaljala, kakvim se zaista i ine; nu b u d u i se 30 to d r u g o stanje pojavljuje rijetko i m e u rijet k i m a , u p r a v o kao t o s e u m j e r e n o s t s m a t r a opre k o m s a m o n e o b u z d a n o s t i , t a k o i u z d r n o s t neuzdrnosti. A b u d u i se m n o g e stvari nazivaju po slinosti, t a k o je dolo do toga da se po slinosti govori i u z d r n o s t i u m j e r e n a ovjeka. N a i m e , uzdran je ovjek onaj koji ne ini n i t a u s u p r o t na elu a radi tjelesnih uitaka, u p r a v o k a o i umjeren ovjek, s a m o t o j e d a n ima dok drugi n e m a nevaljalih udnji, i drugi je takav da ne uiva 4 35 1152

15

20

To

ushtjede

drava,

to

ni

za koji

25

Gr.

1146a 19.

154

155

sti lake se lijei ona koju pokazuju uljivi ljudi negoli u onih to promiljaju, ali ne ostaju pri promiljenom; dok oni to su neuzdrni po na vici lake se lijee od onih koji su takvi po na ravi; naime, lake je izmijeniti naviku negoli na rav; a zbog toga je takvo to teko i s navikom, jer je ona poput naravi, kao to Euen kae: Velim ti to je dugotrajan, drue, trud, to na koncu ljudima narav postane. 1 5 Sad je reeno to je uzdrnost, a to neuzdrnost, to je ustrajnost, a to mekoputnost, te kako se meusobno odnose ta stanja. Prouavanje uitka i bola pripada misliocu dravnikog umijea, jer on je graditelj one svrhe s obzirom na koju svaku pojedinu stvar nazivamo zlom ili dobrom uope. Uz to je i naa nuna zadaa da ih razmotrimo. Naime, ne samo to smo postavili kako se udoredna krepost i porok tiu bolova i uitaka, 2 nego i veina ljudi tvrdi da blaenstvo sadrava uitak, te otuda blaenu ovjeku i ime potjee od rijei uivati. 3 Zatim, nekim se ljudima ini kako ni jedan uitak nije dobro, ni po sebi, ni po pripatku; jer dobro i uitak nisu isto; drugi misle kako neki uici jesu dobro, ali da su veinom nevaljali. A postoji i trei nazor: ak ako su i svi uici dobro, ipak ono to je najbolje ne moe biti uitak. Dakle, uitak nije dobro uope, jer svaki je uitak sjetilno postajanje (ili prijelaz) u neku narav, a ni jedno postajanje nije istorodno svojoj svrsi, kao to ni jedna domogradnja nije istorodna sa sa mim domom. Uz to, razborit ovjek izbjegava uitke. Jer razborit ovjek ide za onim to je bezbolFr. 9 Diehl (Doslovan prijevod). A Euen s Parosa bio je pjesnik i filozof, Sokratov prijatelj.
2
3

30

35 1152 b 12 5

no, a ne za onim to je ugodnost. Osim toga, uici su smetnja razboritu miljenju, i to vie to se vie uiva, kao to je sluaj pri spolnoj nasladi; jer zaokupljen njome nitko ne moe razmiljati. Zatim, ne postoji nikakvo umijee uitka; doim svako dobro je djelo umijea. I dalje, nejaad i zvjerad odaju se uicima. A svi uici nisu valjani, jer postoje i oni koji su sramotni i zazorni, a i oni kodljivi, budui da su neki od uitaka i te tni po zdravlje. I opet, uitak nije ono to je naj bolje, jer nije svrha, nego postajanje. Te su stva ri gotovo sve to je tome reeno. A da ne proizlazi kako zbog tih razloga uitak nije dobro, niti ono najbolje, bjelodano je prema slijedeem. Prvo, budui je dobro dvostruko (ono koje je uope i ono koje je nekomu posebno), slijedit e da su takvi i naravi i stanja, kao i gibanja i postajanja; a od onih koji se ine ne valjalima, neki koji su uope nevaljali nisu takvi i posebice, nego su vrijedni izbora, dok neki to nisu vrijedni izbora ni pojedinoj osobi bivaju takvi zgodimice i na malo vremena, ali ne uope; neke opet od tih stvari i nisu uici, nego se samo ine takvim, kao one koje prati bol i koje su radi lijeenja, poput postupaka s bolesnicima. Budui je, zatim, jedno dobro djelatnost, drugo stanje, oni uici koji nas vraaju u naravno sta nje samo su po pripatku ugodni; a ona djelatnost koja je u udnjama pripada preostalom stanju i naravi, 1 jer postoje uici i bez bola i bez udnje, poput djelatnosti misaonog promatranja, pri e mu narav nije manjkava. Znak je toga to ljudi ne uivaju u istoj ugodi dok im se narav ispunja va i kad je potreba ispunjena; nego kad je ispu1 Ili: onome dijelu nas koji je ostao u naravnom stanju (prema Burnetu) ili onolikome stanju i na ravi koliko je ostalo neoteeno (prema Rossu i Thomsonu). Samom prevodiocu se uinilo da je i ovdje najuputnijc prenijeti doslovno Aristotelove ri jei (o. p.).

XI. 2

10

15

koja je, naravno, bez znanstvene potkrepe.

11046 1105a 13. P o s r i j e d i je e t i m o l o g i j a

od

156

157

njena, uivaju u u g o d a m a uope, a d o k se ispu njava i u s a m i m o p r e k a m a : t a d a uivaju i u kise lim i g o r k i m s t v a r i m a , koje nisu u g o d n e ni po naravi ni u o p e . T a k o te ne m o g u ni biti uici. J e r k a o t o se u g o d n i n e m e u s o b n o razlikuju, t a k o i uici to proizlaze od njih. 3 Uz to, nije n u n o da togod b u d e bolje od uit ka, k a o t o n e k i kau k a k o je s v r h a bolja od postajanja, j e r uici n i s u postajanja, niti su p a k svi po p o s t a j a n j u , nego su djelatnosti i svrhe; oni ne n a s t a j u k a d se togod postaje, nego k a d se n e i m slui; i nije u svih uitaka svrha togod d r u k i j e od njih samih, t a k o je s a m o u o n i h to p r i d o n o s e u s a v r e n o s t i nae naravi. Stoga nije p r i k l a d n o rei k a k o j e uitak sjetilno postajanje, nego ga p r i j e valja nazvati d j e l a t n o u s t a n j a p r e m a n a r a v i , a m j e s t o 'sjetilno' rei 'nezaprijeeno'. ini se k a k o je on n e k i m a p o s t a j a n j e , j e r misle da je u i t a k poglavito d o b r o ; oni, n a i m e , misle k a k o je d j e l a t n o s t postajanje, a o n a je ne to posve d r u g o . A kazati k a k o su uici nevaljali, j e r su n e k e u g o d n i n e kodljive po zdravlje i s t o je to i ka zati da su n e k e zdrave stvari nevaljale po boga enje; o b o j e je t a k o nevaljalo, ali nisu nevaljali po sebi, j e r k a t k a d i s a m o z n a n s t v e n o p r o m a t r a nje kodi zdravlju. N a i m e , ni r a z b o r i t o s t i , ni bilo k o j e m stanju, ne prijei n i t a u i t a k to proizlazi iz njih, n e g o dm prijee i n o r o d n i uici, j e r uici od razmiljanja i u e n j a u i n i t e da jo vie r a z m i l j a m o i uim o . To da u i t a k nije djelo n i k a k v a u m i j e a pro izlazi posve razlono; j e r n e m a umijea ni od kakve d r u g e djelatnosti, nego s a m o od m o g u n o sti; i a k o se z a p r a v o p o m a s t a r s k o u m i j e e kao i zainarsko umijee smatraju umijeima uitka. Doim t v r d n j e k a k o u m j e r e n ovjek izbjegava uitke, a r a z b o r i t ovjek tei za b e z b o l n i m ivo t o m , d o k se zvjerad i n e j a a d o d a j u uicima, raz158

10

rjeuju s e i s t i m o d g o v o r o m . Ve j e r e e n o k a k o su n e k i uici d o b r i u o p e i k a k o svi nisu d o b r i , a za t i m a i d u i zvjerad i n e j a a d (dok razborit ovjek tei b e z b o l n o s t i u p r a v o zbog (njihova odsua) n a i m e : za o n i m a to su povezani sa u d n j a m a i b o l o m , za o n i m tjelesnim u i a i m a (jer ovi su takvi) t e n j i h o v i m suvicima, p r e m a k o j i m a j e n e o b u z d a n i k n e o b u z d a n . Zbog toga u m j e r e n o vjek izbjegava takve uitke, j e r p o s t o j e i uici u m j e r e n a ovjeka. Postoji, zatim, slaganje o k o toga k a k o je bol zlo i k a k o je valja izbjegavati: bilo zato to je zlo u o p e bilo zato to n a m j e n e k a k v a z a p r e k a . A o p r e k a tomu to t r e b a izbjegavati, k a o o n o m u t o t r e b a izbjegavati i t o je zlo, j e s t d o b r o . Sto ga je n u n o da uitak b u d e n e t o d o b r o . J e r ona ko k a k o je Speusip 2 rijeio s a m o mu rjeenje ne stoji; n a i m e : da je u i t a k o p r e k a i b o l u i d o b r u k a o o n o t o je vee i m a n j e m u i j e d n a k o m u , bu dui da ne bi h t i o rei k a k o je u i t a k n e k o zlo. 3 Uz to, n i t a ne prijei da n e k a k a v uitak b u d e i o n o najbolje, iako su n e k i uici nevaljali, u p r a v o k a o to to m o e biti i n e k a k v o znanje, iako su n e k a z n a n j a nevaljala. Ali je m o d a j e d n a k o i nu no, a k o svako stanje ima n e z a p r i j e e n e djelatnosti, da blaenstvo b u d e ili d j e l a t n o s t ako je n e z a p r i j e e n a svih njih ili p a k j e d n e od njih, te da b u d e n a j d o s t o j n i j e izbora; a takva djelat n o s t je uitak. T a k o bi o n o najbolje bilo neki uitak, iako su mnogi uici nevaljali, a moda i

30

35 1153 b 14

15

10

20

25

1152b 26. ini se da je Speusipu dobro ili neutralno ili ne trpno stanje. Nu samo mjesto nije posve jasno, pa tako u Thomsona stoji da je dobro opreka i uitku i bolu, dok Rackham prevodi: kao to je vea opre ka jednakom i manjem tako je i uitak opreka neu tralnom stanju uvstva kao i bola. Sm sm se pak trsio prenijeti doslovce Aristotelove rijei (o. p.). 3 Aristotel se tim stavkom bavi i u X knjizi ovog djela (II 5).
2

159

3 4

u o p e . I zbog toga svi misle da je blaen ivot u g o d a n , te u p l i u u g o d u u blaenstvo, i posve razlono; n a i m e : n i j e d n a zaprijeena d j e l a t n o s t nije savrena, a b l a e n s t v o je j e d n o od savren stava. Zbog toga b l a e n u ovjeku t r e b a tjelesnih d o b a r a te o n i h izvanjskih i koja p r i p a d a j u srei, k a k o ne bi t i m a bio zaprijeen. Stoga o n i koji tvrde, k a k o je ovjek r a z a p e t na m u i l a ili o n a j to j e d o p a o g o l e m i h nevolja, zapravo blaen, a k o je d o b a r , h o t i c e ili n e h o t i c e govore besmislice. A zbog toga to s r e a j e s t p o t r e b n a , n e k i m a se ini k a k o je d o b r a srea istovjetna s blaenstvom, to o n a nije, j e r i o n a u suviku postaje z a p r e k o m , i m o d a se vie p r a v o i ne moe zvati d o b r o m sre o m ; n a i m e : njezina s e granica o d r e u j e n a p r a m a blaenstvu. A to to za u i t k o m sve tei, i zvijeri i ljudi, z n a k je da je on n e k a k o o n o najbolje: Nijedna glasina posve ne p r o p a d a , k o j u m n o g i p u c i p r o n o s e . . .'

15

ovjeka nije onda nita ugodniji, ako takve nisu i njegove djelatnosti. Sto se pak tie tjelesnih uitaka, neki kau ka ko t r e b a uvelike izabirati jedne uitke, to jest one lijepe, ali ne i one tjelesne, kojima se bavi neob u z d a n i k ; ti onda m o r a j u razvidjeti: zato su o p r e n i bolovi nevaljali. Jer o n o m u t o je zlo o p r e k a je dobro. Ili su nuni uici tako dobri k a k o je dobro i o n o t o nije zlo? Ili su tek do nekle d o b r i ? Od onih s t a n j a i gibanja u kojih n e m a suvika onoga to je bolje, n e m a ni od uit ka; a gdje ima, i m a i od u i t k a . Doim postoji suviak tjelesnih d o b a r a , i nevaljao je onaj o vjek koji se odaje t o m e suviku, a ne n u n i m uicima. Svi, n a i m e , uivaju n e k a k o i u zainje n i m j e l i m a i v i n i m a i s p o l n i m n a s l a d a m a , ali ne i k a k o t r e b a . A o p r e n o je s b o l o m . ovjek ne izbjegava njegov suviak, nego bol u cijelosti; jer suviku uitka nije o p r e k a bol, o s i m o n o m u tko se odaje t a k v o m suviku. N a i m e , ne t r e b a s a m o rei istinu nego t r e b a iznijeti i u z r o k lai, j e r to p r i d o n o s i osvjedoe nju; p o t o se razlono pokae zbog ega se to god koje nije istinito ini istinitim, postie se da se vie vjeruje s a m o j istini; t a k o te zbog toga valja razjasniti zato se tjelesni uici i n e dostojnijim izbora. Dakle, prvo zbog toga to suzbijaju bol; zbog suviaka bola ljudi trae suviak u i t k a i u o p e tjelesni uitak, k a o lijek bolu. Ti ljekoviti uici bivaju snani, zbog ega im se ljudi i o d a j u : zbog toga to se ine s u p r o t n i m svojoj opreci. A zapravo, uitak se ne ini valjanim zbog dvojega, k a o to je ve r e e n o ; 1 j e r su j e d n i uici djelat n o s t i nevaljale naravi (ili po r o e n j u , k a o u zvi jeri, ili zbog navike, k a o u nevaljalih ljudi); dru gi su ljekoviti po m a n j k a v o stanje; a bolje je ve posjedovati stanje 2 negoli ga t e k stjecati. Ti uici n a s t a j u dok se p o s t a j e savrenim; stoga su va1 2

20

10

15

25

20 15

Nu b u d u i ni j e d n a narav, ni j e d n o stanje, niti jest n i t i se ini n a j b o l j i m za sve, ne tee svi ni za i s t i m u i t k o m , pa ipak svi idu za u i t k o m . I m o d a i tete, ne k a o to sami misle ili k a k o bi rekli, ali ipak za i s t i m u i t k o m ; n a i m e : sve stvari po n a r a v i i m a j u n e t o b o a n s k e 2 Ali k a k o su tjelesni uici privlastili sebi b a t i n s t v o toga ime na, zbog toga to se n a j e e z a p a d a u njih i to svi s u d j e l u j u u njima, te zbog toga to su im j e d i n o oni poznati, ljudi misle da s a m o takvi i postoje. I s t o je t a k o b j e l o d a n o , a k o uitak ili djelatnost nije d o b r o , da o n d a blaen ovjek nee u g o d n o ivjeti, j e r r a d i ega bi mu t r e b a o uitak, a k o nije d o b r o , nego bi m o g a o ivjeti i bolno? N a i m e : ni bol nije ni zlo ni d o b r o a k o to nije ni uitak; te z a t o bi se o n d a izbjegavao? I ivot valjana

30

25

35 1154 a

30

1154 b

Heziod, Poslovi i dani (763; doslovan prijevod). Aluzija na nastavak gornjeg navoda iz Hezioda, koji glasi: I sama je boanstvo.
2

1152b 2633. Misli se na normalno, zdravo stanje.

161

160

11 NIKOMAHOVA ETIKA

ljani tek prema pripatku. Uz to, zbog njihove estine tjelesnim se uicima odaju oni koji ne mogu uivati u drukijima, te tako neki sami sebi izazivaju umjetne ei. Kad su takvi uici nekodljivi, nezazorni su; ako su kodljivi, onda je to nevaljalo. Jer dotinici i nemaju togod drugo u emu bi uivali, a nijednostrano stanje mnogima je bolno zbog vlastite naravi. Jer ivi stvor se uvijek mui, kao to svjedoe naravoslovci, govorei kako je i gledanje i sluanje bol no, samo to srao se mi na to ve naviknuli, kako kau. Slino, u mladosti su ljudi zbog rastenja u onom stanju u kojem i vinom opijeni, i mladost je slatka; doim uljivcima je narav takva te im uvijek treba lijeka; i tijelo, nagrizano zbog mje avine, 1 stalno im je uzbueno, pa su uvijek u estokoj udnji. A bol im izgoni uitak, ili onaj opreni, ili pak i bilo koji, ako je snaan. I zbog toga postaju neobuzdani i nevaljali. U onim pak uicima koji su bez bolova u tima nema suvika; ti su od ugodnina koje su takve po naravi, a ne prema pripatku. Ugodninama prema pripatku na zivam one koje su ljekovite; jer izljeuje se dje lovanjem onog dijela to je preostao zdrav, te se zbog toga izljeenje ini ugodnim; a ugodninama po naravi one koje tvore 2 djelatnost dotine naravi. Ali nije uvijek ugodna ista stvar, zbog toga to naa narav nije jednostavna, nego je u njoj prisutno i neto drugo, ma koliko smo propadljivi, tako te ako jedan dio togod uini, onda je to drugoj naravi protiv naravi; a kad se oni izjed nae, samo se poinjeno ne ini ni bolnim ni ugodnim. Jer kad bi komu narav bila jednostav na, uvijek bi mu ista inidba bila najugodnija. Zbog toga bog uvijek uiva u jednoj i jednostavnoj ugodi; jer ne postoji samo djelatnost gibanja, nego i ona negibanja, i vie ima uitka u miro vanju negoli u gibanju. Ali Mijena je slatka u

svemu, 1 p r e m a pjesniku , zbog nekakve zloe; jer k a o to je zao ovjek koji se lako mijenja, takva je i n a r a v kojoj treba mijene , budui da nije ni j e d n o s t a v n a ni estita. 5 9 Reeno je dakle i uzdrnosti i neuzdrnosti , te uitku i bolu , i to je svako pojedince, i k a k o su neke od tih stvari dobre a druge loe. S a d p r e o s t a j e govoriti prijateljstvu.

30

10

15

20

25

Posrijedi su tjelesni, ivotni sokovi, kojih mjea vina tvori odgovarajuu ud ili znaaj. 2 Ili koje potiu djelatnost datog stanja, kao to glazba potie glazbenu narav (, .). 162
n

Euripid, Orest (234), dosl. prijevod. 163

VIII.
Nakon tih stvari slijedilo bi raspravljati prijateljstvu. 1 Jer ono je nekakva krepost ili sadra va krepost, a uz to je najnunije za ivot. Naime, nitko ne bi izabrao ivjeti bez prijatelja, pa ak kad bi imao i sva ostala dobra. I oni koji su bogati, i koji su na visoku poloaju i koji vlada ju, tima ini se jo najvie treba prijatelja; jer kakva je korist od takva blagostanja liena do broinstva, koje se najvie primjenjuje i najpo hvalnije je prema prijateljima? Ili kako da se blagostanje zatiti i uuva bez prijatelja? Jer to je ono vie to je i nepostojanije. A u oskudici i ostalim nevoljama misli se kako su prijatelji je dino utoite. Prijateljstvo pomae mladima, da ne pogrijee, i starima pruajui im dvorbu i obavljajui za njih posao koji sami zbog slaboe ne uzmau; doim onima u najveem cvatu po mae postii lijepa djela; kad dva zajedno idu,2 uzmoniji su i u zamisli i na djelu. Ono je, ini se, po naravi ucijepljeno roditelju prema potom stvu i potomstvu prema roditelju, i ne samo me u ljudima nego i meu pticama i meu glavni nom ivotinja; isto je tako i u istonarodnika pre ma svojima, a najvie je meu ljudima, te otuda i hvalimo one koji su ovjekoljubni. ovjek moe 1155 a 5

10

15

20

Gr. , uz to to znai 'prijateljstvo', znai i ljubav, naklonost, pa i strastvenu pohotu, iako naj ee znai bilo koje ljubazno uvstvo izmeu ljudi, od prijateljske ljubavi do poslovne naklonosti. 2 Homer, Ilijada (X, 224); prijevod T. Mareti. 165

vidjeti na putovanjima kako je svaki ovjek o vjeku i svoj i mio. ini se da prijateljstvo odra va drave, te se i zakonodavci vie trse oko njega negoli oko pravednosti; naime, ini se kako je slonost neto nalik na prijateljstvo, a ona je ono emu najvie tee, dok izgone neslonost, koja je najvei neprijatelj. Kad su ljudi prijatelji, ne treba im pravednosti; doim kad su pravedni, treba im prijateljstva. I od pravednih stvari ini se da je najvie tako ono to je prijateljstvo. 1 I ne samo to je prijateljstvo nuno nego je i lijepo. Pohvaljujemo one koji vole svoje prijatelje, i mnotvo prijateljstava smatra se neim lijepim; uz to se misli kako su dobri ljudi i pri jatelji istovjetni. Ima ne malo prijepora i oko prijateljstva. Jedni prijateljstvo odreuju kao nekakvu slinost, te su im slini prijatelji, pa otuda 'slian slinomu', 'avka avki' 2 i slino; drugi pak, nasuprot, kau kako su slini jedni drugima lonari. 3 Neki opet trae u tim stvarima dublje razloge iz same na ravi, pa Euripid kae Isuena zemlja ljubi kiu, dok uzvieno nebo puno kie ljubi na zemlju pasti,4 dok Heraklitu to je opreno to je i probitano, od razlika nastaje najljepi sklad i sve nastaje borbom.' Drugi pak tvrde suprotno, poput Empedokla, kojemu slino tei slinomu.'

25

Sad na stranu s naravnim razlozima tih prije pora (jer nisu ni primjereni sadanjem istraiva nju), nego razvidimo one koji su ljudski, te se tiu znaaja i uvstava, poput pitanja moe li biti prijateljstva meu bilo kojima, ili pak neva ljali ljudi ne mogu biti prijatelji, i postoji li samo jedna vrsta prijateljstva ili ih je vie. Oni koji misle kako postoji jedna vrsta, jer doputa vie i manje, 1 pouzdali su se u nedostatan dokaz, bu dui da i stvari razliite vrste mogu imati vie i manje. Nu o tome se ve prije govorilo. 2 A moda nam tima stvarima bude jasno spo zna li se to je ono to se voli. Naime, ini se da se sve ne voli, nego samo ono to je dostojno voljeti, a to je ono to je ili dobro ili ugodno ili korisno; inilo bi se kako je korisno ono po emu postaje kakvo dobro ili ugoda, tako te bi dobro i ugodno bili dostojni voljenja kao svrhe. Vole li onda ljudi Dobro, ili ono to je njima dobro? To se pokatkada ne slae. A isto je i s onim to je ugodno. ini se kako svatko voli ono to je njemu dobro, te da je dobro uope ono to je dostojno voljeti, i nekomu pojedinomu ono to je njemu samomu takvo; ali svatko ne voli ono to jest dobro njemu samomu, nego to mu se ini ta kvim. To, meutim, nee biti nikakva razlika. I 'dostojno voljeti' bit e ono to se ini takvim. Iako postoji troje zbog ega ljudi vole, voljenje neivih bia ne naziva se prijateljstvom, jer tu nema uzajamne naklonosti, niti pak elje za do brom tomu drugom (bilo bi naime smijeno e ljeti dobro vinu; pa ako se i poeli, onda tek da se uuva, kako bi ga dotinik imao za se). Me utim, prijatelju, kau, treba eljeti dobro radi njega samoga. One koji tako ele dobro nazivaju dobrohotnima, ako im se isto ne uzvraa s druge strane, jer dobrohotnost biva prijateljstvo samo u uzajamnosti. Ili treba jo pridodati i da ne bude skrivena. Naime, mnogi su dobrohotni i prema
1 2

10

15

30

II.

2 2 35 1155 b

20

25

5 3

Ili Misli se da oni koji su pravedni posjeduju prijateljstvo u svojem najviem obliku (H. R.). 2 Podrijetlo izreke nije poznato, ali odgovara poz natoj 'Vrana vrani . . .' 3 Aluzija na Hezioda (Djela i dani), 25; to mjesto u doslovnu prijevodu glasi: I lonar lonara mrzi, i tesar se s tesarom spori. 4 Doslovan prijevod odlomka 898 iz nepoznata Euripidovog djela. 5 Heraklit, Frag. 8 (Diels). 6 Empedoklo, Frag. 22.5 (Diels). 166

30

Naime: doputa razliite stupnjeve. Nije poznato na kojem mjestu. 167

onima koje nikad nisu vidjeli, ali pretpostavljaju kako su ti estiti ili korisni; a tkogod od tih moe i uzvratiti dotino uvstvo. Ti se, dakle, ine dobrohotnim jedni prema drugima. Ali kako bi ih tkogod nazvao prijateljima kad skrivaju ono to ute jedni prema drugima? Stoga, prijatelji mo raju biti uzajamno dobrohotni, eljeti dobro je dan drugomu, i to ne skriveno, a zbog jednoga od navedenih razloga. 1 III. A ti se opet meusobno razlikuju po vrsti. I kakva su voljenja takva su i prijateljstva. Postoje tri vrste prijateljstva, brojem jednaka onim stva rima koje su dostojne voljenja. Prema svakom pojedinom postoji neskrivena uzajamna naklo nost, i oni koji se vole ele jedan drugomu dobro onako kako vole jedan drugoga. Tako oni koji se vole zbog koristi, ne vole drugoga radi njega sa moga, nego zbog nekakva dobra to dobivaju je dno od drugoga. Isto je i u onih koji vole radi uitka; tako ljudi ne vole dosjetljivce zbog toga to ti jesu takvi, nego zbog toga to su im ugodni. I tako, oni koji vole zbog koristi ljube radi onoga to je njima samima dobro; oni koji to ine zbog uitka radi onoga to je njima samima ugodno, i ne jer je dotinik voljena osoba, nego ukoliko je koristan ili ugodan. Stoga su takva prijateljstva samo prema pripatku 2 , jer se voljena osoba ne voli zbog toga to jest kakva jest, nego jer prua jednom dobro, drugi put uitak. Takva se prija teljstva lako razvrgavaju ako njihovi dionici ne ostanu isti; ako jedan od dotinih nije vie ugodan ili koristan, drugi prestaje voljeti. Korist nije postojana, nego se mijenja prema prigodi. Pre stane li razlog zbog kojega su bili prijatelji, razvrgava se i prijateljstvo, koje je i opstojalo kao takvo samo radi dotinih stvari. Takvo prijatelj stvo, ini se, najvie se javlja meu starim ljudima (jer u toj dobi ljudi ne tee za ugodnim, nego za korisnim), a i meu onima to su u cvatu i
1 2

35 1156

5 5 3

10

mladi, ali idu za probitkom. Takvi i ne ive mno go zajedno jedni s drugima, a pokatkad nisu ak ni ugodni jedni drugima; i ne treba im takva drugovanja, ukoliko nije na uzajamnu korist; i toliko su ugodni meusobno ukoliko pruaju na du u kakvo dobro. Meu takva prijateljstva svrstavaju ljudi i gostoljublje prema tuincima. 1 A prijateljstvo mladih ljudi ini se da je poradi ui tka. Budui mladi ive prema uvstvu, ponajvie tee za onim to im je ugodno i izravno prisutno. Nu kako im se dob mijenja, tako im i uici po staju drukiji. Zbog toga brzo postaju prijatelji, ali i prestaju biti; zajedno s ugodom mijenja im se i prijateljstvo, a takva je ugoda brze mijene. Mladi su, uz to, zaljubljivi. Veina je njihove zaljubljenosti na osnovi uvstva a poradi uitka; zbog toga zavole i brzo prestanu voljeti, mijenja jui se esto i u jednom jedinom danu. Ali oni ele zajedno provoditi dane i zajedno ivjeti; ta ko, naime, ostvaruju ono to im je prijateljstvo. Savreno je, meutim, prijateljstvo dobrih i slinih prema kreposti; jer ti slino ele dobro je dan drugomu kao dobri, a i jesu dobri sami po sebi. Oni koji ele prijateljima dobro poradi njih samih ti su najvie prijatelji. Dakle, tako ine zbog njih samih, a ne prema pripatku. Stoga pri jateljstvo takvih traje sve dok bivaju dobri, jer je krepost postojana. A svaki je od njih dobar i uope i prema prijatelju. Naime: dobri su i dobri uope i korisni jedan drugomu. Isto su tako i ugodni; jer dobri su ugodni i uope i jedan pre ma drugomu; naime: svakomu su na uitak i vlatiti postupci i oni poput njih, a postupci dobrih su ili isti ili slini. Takvo je prijateljstvo postoja no, kako je i posve razlono. U njemu se sjedi njuju sva svojstva koja prijatelji trebaju imati. Jer svako je prijateljstvo zbog nekog dobra ili uitka, ili uope ili prema onomu tko ga osjea, a po nekakvoj slinosti. U tome su prijateljstvu

30

35 1156 b

5 4

6 15

10

20 7 25

15

20

1155b 19. To jest: zasnovana su na nebitnu razlogu (. .).

Koje je esto poivalo i na poslovnim meuodnoajima (. .).

169

168

prisutna sva spomenuta svojstva pripadna njima samima; isto tako slino i ostala svojstva,1 i ono to je uope dobro uope je i ugodno, to su svojstva najvie dostojna voljenja. Stoga je i vo ljenje i prijateljstvo meu takvima i najvie i najbolje. 8 Takva su prijateljstva, dakako, rijetka, jer i ta kvih je ljudi malo. Takvo prijateljstvo treba i vremena i navade. Naime, prema poslovici, ljudi se ne mogu uzajamno upoznati prije nego pojedu zajedno onu stanovitu sol2; a ne mogu ni prihva titi jedan drugoga niti postati prijatelji prije ne go se uzajamno pokau dostojnim voljenja i pouzdanja. Oni koji brzimice pokazuju prema dru gima prijateljske naklonosti, ele biti prijatelji, ali nisu, ako nisu i dostojni voljenja i ako tome ne znaju. elja za prijateljstvom nastaje brzo, ali ne i prijateljstvo. Dakle, takvo je prijateljstvo savreno i prema vremenu i prema ostalome, i to se tie svega, u njemu svatko dobiva od drugoga ili isto ili slino kao to i daje, kako i treba biti meu prijateljima. Prijateljstvo poradi ugode donekle je nalik na ovo; jer i dobri su ugodni jedan drugomu. A isto je tako i ono poradi koristi; jer dobri su uza jamno i takvi. A i u takvim vezama prijateljstva najvie traju kad uzajamno dobivaju isto, kao to je uitak, i ne samo to nego i iz istog izvora, kao to je izmeu dosjetljivaca, ali ne kako je i izmeu osobe koja ljubi i one koja je ljubljena; jer ovi ne uivaju u istim stvarima, nego jedna u gledanju druge, a druga u panji koju iskazuje osoba koja ljubi. Tu kad jednom mine doba dra i, mine pokatkad i prijateljstvo (jer jednomu od
1

25

njih vie nije ugodan prizor drugoga, dok se dru gomu ne iskazuje panja); pa ipak mnogi ustrajavaju, ako u zajednikom druenju zavole i znaaj jedno drugomu, budui su slina znaaja. Oni koji u svojim ljubavima ne razmjenjuju uitak nego korist manje su prijatelji i manje postojani. Oni koji su prijatelji poradi koristi razilaze se im nestane probitka, jer i nisu bili ljubitelji jedan drugoga, nego onoga to je probitano. Dakle, radi uitka i radi koristi mogu biti izme u sebe prijatelji i nevaljali ljudi, te estiti s ne valjalima, kao i onaj tko nije ni jedno od toga s bilo kakvim osobama, dok je bjelodano kako zbog samih ljudi mogu prijateljevati samo dobri. Nai me, loi ljudi ne uivaju jedni u drugima, ukoliko nije posrijedi kakav dobitak. I jedino je prijateljstvo dobrih sigurno od klevete, jer nije lako povjerovati bilo ijoj rijei protiv onoga kojega je ovjek sam prokuavao dugo vremena; meu tima je i uzajamno pouzdanje i ono taj mi ne bi nikad uinio ono to je nepravedno, te sve os talo to pripada istinskome prijateljstvu. Doim u drukijim prijateljstvima nita ne prijei da se dogode upravo te stvari. Nu budui da ljudi nazivaju prijateljima ak i one koji su to poradi koristi, kao na primjer dra ve (jer do saveza meu dravama dolazi ini se radi probitka) ili pak one to se ljube radi uit ka, kao djeca: moda i mi trebamo takve nazvati prijateljima, dodajui kako je vie vrsta prijatelj- . stva, a prvo je i poglavito ono dobrih kao dobrih, dok su prema slinosti i ostala. Jer po neemu do brom i slinom tome i drugi su prijatelji. Naime, ljubiteljima raskoi uitak je dobro. Ali takva se prijateljstva esto ne sjedinjuju, te isti ljudi ne postaju prijatelji poradi koristi i poradi uitka. esto se, naime, ne zdruuju stvari koje su prema pripatku. Poto se, dakle, prijateljstvo razdijelilo u te vrste, nevaljali e ljudi biti prijatelji radi uitka ili radi koristi, budui u tome jedni nalik na dru171

10

15

30 3

20

IV.

5 35 1157 a 4 5

25

30

To jest: takvi su prijatelji slini, te i sebice i dobri i ugodni, u sebi samima, pripatku (ili sluajno). 2 Podrazumijeva se odreena mjera, jest medimnos, to je mjera za ito, i uope. (Vidi Eth. Eud. 1238a 2).
170

uope i po a ne prema
koliina, to sipke tvari

35 1157 b 6

ge, dok e to dobri biti poradi njih samih, kao dobri. Ovi su tako prijatelji naprosto, dok su oni prema pripatku i po slinosti s ovima. V. I kao to se pri krepostima jedni nazivaju dobrima prema sposobnosti a drugi prema djelatno sti, tako i u prijateljstvu. Oni koji zajedno ive uivaju jedno u drugom i ine dobra, dok oni ko ji spavaju ili su na razdvojenim mjestima ti ne provode, nego su nakani provoditi prijateljstvo. Jer mjesna razdvojenosti ne ukida prijateljstvo uope, nego samo njegovu djelatnost (ili proved bu). Ako odsue potraje dulje vremena, ini se da se i prijateljstvo zaboravlja. Otuda se i kae: Mnoga je prijateljstva razvrgla duga utnja. 1 2 ini se kako ni oni postariji ni mrgodni ljudi nisu skloni prijateljstvu. Jer u njima je malo ugodno ga, a nitko ne moe provoditi dane s onim tko zadaje bol, ili nije ugodan. Jer i sama narav ini se najvie izbjegava ono to zadaje bol, i tei ugodi. Oni pako koji prihvaaju jedno drugo, ali ne ive zajedno, ini se vie su dobrohotni negoli prijatelji. Jer nita tako ne pristaje prijateljima kao zajedniko ivljenje (oni to su u oskudici ude za pomoi; ak i sretni ljudi ele zajedno provoditi dane i takvima jo najmanje dolikuje samotnost). Ali oni ne mogu zajedno bivati ako nisu uzajamno ugodni i ne uivaju u istim stva rima, kao to je, ini se, u drugovanju. 2 Navod prema nepoznatu djelu. Samoj je izreci po smislu srodna ona poznata: 'Daleko od oka, daleko od srca' (o. p.). 2 Izvorno: (ili ); u poetku to bi jahu (u Ateni) drube ljudi iste dobi i drutvovnog stalea. U V st. takve su drube imale politiki zna aj, a kao politiki savez ili stranka bili su oligar hijskog smjera. Doim u Aristotelovo doba te su tek drutveni klubovi, u kojima su lanovi bili povezani osobnim vezama, i zajedniki su sudjelovali u imetku (prema H. R.). 172
1

10

Dakle, kako je ve esto reeno 1 , prijateljstvo je najvie meu dobrima. Jer ono to je uope dobro ili ugodno ini se dostojno voljenja i izbora, i sva komu ono to je njemu takvo. A dobar je dobromu takav zbog toga oboga. Voljenje se ini kao uvstvo, dok je prijateljstvo sposobnost. Jer vo ljenje moe nita manje biti i prema neivim stvarima, a uzajamna naklonost biva prema izboru; izbor je opet ovisan od sposobnosti. elei dobra onima koje vole, a poradi njih samih, ne ine toga prema uvstvu, nego prema stanju. I volei prijatelja ljudi vole ono to je dobro nji ma samima. Jer dobar ovjek, postavi prijate ljem, postaje dobro svojem prijatelju. Dakle, svaki pojedini voli ono to je dobro njemu samomu, te uzvraaju jednako i u elji i u ugodi. Jer kae se 'prijateljstvo je jednakost', to se najvie na lazi u prijateljstvu dobrih. Meu mrgodnicima i postarijim ljudima to se manje sklapa prijateljstvo to su zlovoljniji te manje uivaju u drugovanju, jer se upravo ta svojstva ine glavnim odlikama prijateljske na klonosti i najvie pridonose prijateljstvu. Zbog toga mladi ljudi brzimice postaju prijatelji, doim stari ne. Jer ljudi ne postaju prijatelji s onima u kojima ne uivaju; pa slino ne postaju brzimice prijateljima ni mrgodnici. Meutim, tak vi jesu dobrohotni jedni prema drugima; oni ele dobra i pomau kad iskrsne potreba, ali teko da su prijatelji zbog toga to niti zajedno provode dane, niti uivaju jedan u drugom, to su ini se najvie znaajke prijateljske naklonosti. Ne moe se u smislu savrena prijateljstva biti prijateljem mnogima, kao to se istodobno ne mogu ni lju biti mnogi (jer ljubav se ini 'vrhuncem' 2 i po naravi je uvstvo koje se osjea samo prema jed noj osobi), a jedva da je istoj osobi lako mnogi ma istodobno ugoditi, te isto tako i da njoj budu 1156b 7; 1157a 30. Izvorno (viak, suviak, pretjerivanje), vrhunsko stanje (o. p.).
2 1

30

35

15

VI.

1158 a

20

10

173

dobri. Mora se, naime, stei iskustvo i zbliiti se navadom, to je tu veoma tegotno. Nu to se tie koristi i uitka mnogima je mogue ugoditi. Naime, mnogi su takvi, i takve usluge uzimaju malo vremena. Od tih vrsta na prijateljstvo je vie nalik ona koja je zbog uitka, kad obje strane dobivaju uza jamno isto i uivaju jedna u drugoj ili u istim stvarima, kakva su prijateljstva mladih; jer u tima se vie susree dareljivost, dok je prijatelj stvo zbog koristi svojstvo onih poslovna znaaja. I onima koji su veoma sretni, ne trebaju dodue oni koji su korisni, ali trebaju oni koji su ugod ni; naime: ti ele ivjeti zajedniki s nekima, pa ono to je bolno mogu podnijeti na malo vreme na, ali neprestance ne bi to nitko izdrao, ne ak ni samo Dobro, ako bi mu bilo bolno. Zbog toga trae prijatelje koji su ugodni. Samo to bi ti trebali biti i dobri, pa i njima samima; tada bi tek posjedovali znaajke potrebne prijateljima. ini se da i ljudima koji imaju mo trebaju raz liiti prijatelji; jedni su im korisni, drugi su im ugodni, a rijetko su im isti i jedno i drugo. Jer niti trae one koji su ugodni prema kreposti, niti pak one to su korisni naprama lijepim stvarima, nego elei ugodu trae dosjetljivce, te one koji su vini uiniti to im naloe, to su znaajke koje se rijetko nalaze u iste osobe. Ve je reeno kako je valjan ovjek istodobno i ugodan i koris 1 tan; ali takav ne postaje prijatelj onomu tko ga nadmauje u moi ukoliko ga dotinik ne nadmauje i u kreposti; ako nije tako, onda nadma 2 eni ne moe stvari razmjerno izjednaiti. Ali se takvi monici rijetko obiavaju nai. Dakle, spomenuta prijateljstva se sastoje u jednakosti. Ti prijatelji dobivaju iste stvari jedan od drugog i uzajamno ele, ili pak razmjenjuju jednu
1 2

15

20

stvar za drugu, kao uitak za korist; a ve je re eno 1 kako su ta prijateljstva i slabija i kratkotrajnija. Ali ona se ine da jesu ili nisu prijateljstva po slinosti ili neslinosti prema jednoj te istoj stvari. Po slinosti s prijateljstvom prema kreposti, ine se prijateljstvima (jer jedno ima uitak, a drugo korist, kako je prisutno i u tome prijateljstvu); nu budui je prvo sigurno od kle vete i postojano, dok se ova druga brzo mijenjaju a razlikuju se i u mnogoemu drugome ne i ne se prijateljstvima, naime: po neslinosti s dotinim prijateljstvom. VII. Ali postoji i druga vrsta prijateljstva, ono po premoi, kakvo je oevo prema sinu i uope ono starijega prema mlaemu, mua prema eni te onoga tko vlada prema onomu kojim se vlada. A ta se prijateljstva i meusobno razlikuju. Jer nije isto u roditelja prema djeci i u vladatelja prema vladanima, niti pak ono u oca prema sinu i sina prema ocu, niti u mua prema eni i ene prema muu. Jer u svakome od tih drukija je krepost i uloga, a drukiji su i razlozi zbog kojih vole; stoga su drukija i voljenja i prijateljstva. Zbog toga ti niti dobivaju isto jedno od drugoga, niti to trebaju traiti; i kada roditeljima djeca po djeljuju ono to treba onima koji ih rodie, a ro ditelji (sinovima) to treba svojoj djeci, onda e prijateljstvo takvih biti i postojano i estito. Sli no, u svim takvim prijateljstvima po premoi, i samo voljenje treba biti takvo, naime da onaj bolji bude vie voljen nego to voli, a isto tako i onaj korisniji, te isto i u svakom ostalom slu aju; jer kad voljenje biva po zasluzi, onda do lazi nekako i do jednakosti, koja se dri znaaj kom prijateljstva. Nu ini se kako 'ono to je jednako' nije isto u pravedninama i u prijateljstvu; jer u pravedninama jednako je prvotno prema zasluzi, dok je drugotno prema koliini, doim u prijateljstvu prvot1

10

25

15

30

20

35

25

1158 b 8

9 30

1156b 1315. Usp. 1158b 23.

1156a 1624, 175

174

"

no je prema koliini, a drugotno prema zasluzi. 1 To je bjelodano nastane li golem meutak u kre posti, u poroku, ili obilju ili pak emu drugome; naime: tada vie ne bivaju prijatelji, niti to sma traju dostojnim. A to je jo najbjelodanije u bogova; jer oni nas najvie nadmauju u svima dob rima. Jasno je to i u kraljeva; jer ni njima se ne smatraju dostojni biti prijateljima oni to su mnogo neznatniji, kao ni posve bezvrijedni ljudi najboljima i najmudrijima. Dakle, u takvih ne po stoji tona odredba, dokle su dotinioi prijatelji; jer i kad se mnogo toga oduzme, ostaje (prija teljstvo), doim kad je razmak prevelik, kao u sluaju boga, nema nikakva prijateljstva. Otuda se i pita: ele li doista prijatelji prijateljima najvea dobra, kao to je da budu bozima. Jer tad im vie nee biti prijatelji, te stoga ni dobra, budui da su prijatelji dobra. Ako je valjano to se reklo, kako prijatelj prijatelju eli dobra radi njega sa moga, dotinik bi morao ostati onakvim kakav jest. Dakle, njemu kao ovjeku eljet e najvea dobra. Samo moda ne sva. Jer svatko eli najvie dobra samomu sebi.2 ini se kako veina, zbog astohleplja, vie ele da budu voljeni negoli da sami vole. Stoga veina i voli laskavce; jer laskavac je prijatelj nieg po loaja, ili se pretvara kako je takav i vie voli negoli je voljen, a biti voljen ini se da je blizu onome 'biti aen', to je cilj kojemu veina tei. Samo to se ini kako ti ne izabiru ast radi nje same, nego prema pripatku. Jer veina ljudi ui va da bude aena od onih to su na vlasti zbog nade (misle kako e od tih dobiti togod im us treba, pa u toj asti uivaju kao u znaku pogod nosti koja e uslijediti); doim oni koji ude za au od estitih ljudi i onih koji (ih) znaju, tee potvrdi vlastitog mnijenja sebi samima. Ti ui-

35 1159 a 3

vaju u t o m e t o su d o b r i , pouzdavajui se u p r o s u d b u o n i h koji govore n j i m a . U t o m e p a k t o su voljeni ljudi uivaju r a d i toga samoga; stoga bi se to inilo boljim od o n o g a 'biti aen', te d a j e prijateljstvo d o s t o j n o izbora s a m o p o sebi. I ini se k a k o je o n o vie u t o m e da se voli ne goli da se b u d e voljen. Z n a k su toga m a j k e k o j e uivaju u voljenju djece; n e k e daju svoju d j e c u da ih drugi odgajaju, te iako ih vole i znaju, ne t r a e da ih o n a vole za u z v r a t , a k o oboje nije mogue, nego im je ini se d o s t a t n o ako vide k a k o je djeci d o b r o , pa m a j k e vole djecu iako o n a iz n e z n a n j a ne u z v r a a j u o n o t o se m a j c i duguje. Dakle, b u d u i je prijateljstvo vie u voljenju, te se pohvaljuju oni koji vole svoje prijatelje, ini se da je voljenje k r e p o s t prijatelja, t a k o da u ko j i h o n o biva p r e m a zasluzi ti su p o s t o j a n i prijate lji i m e u t a k v i m a je t r a j n o prijateljstvo. T a k o i oni n e j e d n a k i najvie bivaju prijatelji, j e r se m o g u izjednaiti. J e d n a k o s t i slinost su prijateljstvo, a o s o b i t o slinost o n i h koji su to p r e m a k r e p o s t i . K a k o s u p o s t o j a n i p o sebi, o s t a j u takvi i p r e m a d r u g i m a , pa niti t r e b a j u niti t r a e nevaljalih usluga, nego ih moe se rei j o i spreavaju. J e r z n a a j k a je d o b r i h da niti s a m i grijee, niti to d o p u t a j u svojim prijateljima. Doim nevaljalci n e m a j u p o s t o j a n o s t i , te ak ne os taju slini ni sebi s a m i m a . I p o s t a j u prijatelji na k r a t k o vrijeme, uivajui u u z a j a m n u nevaljalstvu. Prijateljstva iz k o r i s t i te iz u g o d e t r a j u due; to jest: sve d o k j e d a n d r u g o m u p r u a j u u g o d e ili koristi. Prijateljstvo iz k o r i s t i ini se da naj vie biva i z m e u o p r e k a , k a o i z m e u s i r o m a h a i bogataa, n e u k a i u e n a ovjeka; j e r svatko tei stei ono to mu m a n j k a , te za u z v r a t daje togod d r u g o . Tu bi tkogod m o g a o svrstati i onoga t k o ljubi i ljubljenu osobu, te lijepe i r u n e . Stoga se ljubavnici p o k a t k a d a ine smijeni, traei da b u d u voljeni o n a k o k a k o vole; ako s u j e d n a k o d o s t o j n i voljenja, zahtjev bi m o d a bio razloan; ali ako n e m a j u n i t a takvo, o n d a je smijean. Sam o , moda j e d n u o p r e k u ne privlai d r u g a s a m a po sebi, nego p r e m a p r i p a t k u , dok je u d n j a za
12 NIKOMAHOVA ETIKA

25

30

10

35 1159 b

10

VIII.

15 6 20

10

15

1 Izvorno , razmak, rastoj, ili stanka (vre menski ili prostorno), o. p. 2 Posrijedi je nauk ljubavi prema sebi samome. Usp. 1168a 28.

20

176

177

onim to je sredina; jer to je ono to je dobro, kao to suhome nije tenja postati mokro, nego postii sredinu, a isto je i s onim to je toplo te sa svime ostalim. Meutim, toga se moomo ka niti, jer su te stvari tue naem istraivanju. Kako je u poetku reeno 1 , ini se da se prijateljstvo i ono to je pravedno tiu istih stvari i sreu meu istim osobama. Jer ini se u svakom zajednitvu postoji neto pravedno a i prijatelj stvo; ili barem ljudi oslovljavaju kao prijatelje one s kojima zajedno plove ili suvojnike, te isto i one u ostalim zajednitvima. I onoliko koliko se nalaze u dotinome zajednitvu toliko im je i prijateljstvo, a isto tako i ono to je pravedno. Stoga je posve ispravna izreka Sve su stvari za jednike prijateljima, jer prijateljstvo je u za jednitvu. Brai i drugovima 2 sve su stvari zajed nike, dok su ostalima ograniene jednima vie, drugima manje, kao to su i prijateljstva neka snanija a neka slabija. Isto se tako razlikuju i pravednine. I nisu ti odnoaji isti u roditelja prema djeci, niti meu braom, a ni u drugova i su graana, te slino i u ostalim prijateljstvima. Raz likuju se stoga i 'nepravednine' (ili nepravedni postupci) prema svakomu pojedincu od dotinika; naime: to su vei to se poinjaju prema pot punijim prijateljima, kao to je strasnije ugrabiti novac sudrugu negoli sugraaninu, te ne pomoi bratu negoli tuincu, i udariti oca negoli bilo ko ga drugog. I naravno je to zajedno s prijatelj stvom raste i ono to je pravedno, budui da su s istim osobama i doseu isto. Sva su zajednitva nalik na dijelove dravnog zajednitva. Tako ljudi putuju zajedno radi ka kve koristi, da si pribave togod potrebno za ivot; a ini se kako je i dravno zajednitvo od poetka nastalo i dalje opstoji radi koristi; a to mu i zakonodavci tee te kau da je pravedno
1 2

11

30

1160 a 35

ono to je na zajedniku korist. Meutim, ostala zajednitva tee koristi posebino, kao brodari za broenja radi zaslube novaca ili ega slinog, suvojnici radi onoga to dolazi od ratovanja, bio to novac, pobjeda ili zauzee grada, a slino po stupaju i lanovi fila1 i dema 2 , [ini se kako ne ka od zajednitava nastaju radi uitka, kao ona rtvenih ophoda i drutvenih gozbi; ona su, naime, radi rtvenih svetkovina i zajednikog blagovanja. A sva su ona ini se unutar dravne zajednice, jer ona ne tei trenutanoj koristi, nego onoj za oio ivot] 3 koji prinose rtve i prireuju zborove, iskazujui tako ast bogovima, a pribavljajui se bi odmor uz uitak. Jer drevne rtvene svetkovine i zborovi odravani su ini se nakon unosa plodo va, kao nekakve prvine. U to su doba ljudi imali najvie vremena. Dakle, sva se zajednitva ine dijelovima dravnog zajednitva; i takva e opi sana prijateljstva odgovarati pojedinim zajednitvima. Postoje tri vrste dravnog poretka, te isto toliko zastrana, to jest njihovih izopaenosti. Dravni poreci su kraljevstvo 4 , vladavina najboljih', i tre i koji se temelji na procjembi imetka 6 , a koji se ini prikladno nazvati 'imovinskom vladavinom' 7 , ali ga veina obino naziva ustavnom vladavinom." Od tih je najbolje kraljevstvo, a najgora 'imovinGr. (pleme, rod). U Heladi je puanstvo bilo podijeljeno na fite. Njihov broj se mijenjao. U Sparti je bilo 3, a u Ateni 4, pa 10 i napokon 12. Pripadnik takvog plemena (file) zvao se filet (). 2 Gr. (puk, puanstvo, pokrajina); ovdje je dem jedna od 174 atenske opine ili upe, koje su bile dijelovi pojedinih fila. Pripadnik dema zvao se demot ('). 3 Bit e posrijedi umetak iz druge verzije teksta istom predmetu. 4 Gr. . 5 Gr. (aristokracija). 6 Gr. . 7 Gr. (timokracija). 8 Gr. . 12* 179
1

15

20

25

30 12

X.

35

10

1155a 2228. Vidi biljeku V, 3.

178

ska vladavina'. Zastrana kraljevstva je samosilnitvo', i jedno i drugo je jednovlada 2 , ali se uveliko razlikuju. Samosilnik 3 gleda samo na vlastitu ko rist, a kralj na korist svojih podanika. Jer kralj ne moe biti ako nije samodostatan i ako ne nadmauje ostale u svima dobrima. Takvu vie nita ne treba, pa stoga nee gledati na vlastitu korist, nego na onu svojih podanika. Onaj tko nije ta kav, bio bi tek drijebom izabrani kralj'. A samo silnitvo je opreka tome, jer takav vladar tei za vlastitim dobrom. U sluaju samosilnitva jasnije je kako je ono najgora zastrana 5 . Najgore je ono to je opreka najboljem. Kraljevstvo moe prijei u samosilnitvo, jer samosilnitvo je nevaljala jed novlada, i nevaljao kralj postaje samosilnik. Vla davina najboljih prelazi u vladavinu malobroj nih 6 po opaini onih koji vladaju, koji usuprot pravinosti raspodjeljuju ono to pripada dravi, sve ili veinu dobara sebi, a poloaje na vlasti uvijek istim osobama, obzirui se pri tome najvie na bogatstvo. Tako vladaju malobrojni i opaki mjesto onih to su najestitiji. 'Imovinska vlada vina' prelazi u puku vladavinu 7 , jer su one srod ne. Naime, i 'imovinska vladavina' eli biti vlast mnotva, i tu su svi jednaki unutar procjembe imutka. A puka vladavina jo je najmanje neva ljala; u njoj tek malo zastranjuje sam oblik ustavnog poretka. Tako se dakle najee mijenjaju dravni poreci; time se mijenjaju i najmanje i najlake. Gr. ' (tiranija). 2 Gr. (monarhija). 3 Gr. (tiran). 4 Misli se na obiaj izbora arhonta u Ateni, koji je bio jednogodinji vladar sa stanovitim vjerskim du nostima, ali bez vlasti i povlastica. 5 Naime: gore je i od same 'imovinske vladavine' (timokracije) koja je inae najgora meu uobiaje nim dravnim porecima (prema . .). 6 Gr. (oligarhija), sustav po kojem dr avom vlada malo osoba ili obitelji, kao za vladavine tridesetorice u Ateni 404. pr. Kr. 7 Gr. (demokracija).
180
1

116(

10

15

"

20

Tima se mogu nai slinosti pa i obrasci u ku anstvima. Zajednitvo oca sa sinovima ima ob lik kraljevstva, jer se on brine djeci; otuda i Homer Zeusa naziva ocem. Kraljevstvo eli biti oinska vlast. Ali meu Perzijancima vladavina oca je samosilnika; tu se sinovima slue kao ro bovima. A samosilnika je i vlast gospodara nad robovima, jer se provodi u djelo samo ono to je na korist gospodaru. Vladavina oca ini se ispravnam, ali je ona u Perzijanaca pogrjena, jer meu razliitima i vladavine su razliite. Zajednitvo mua i ene nalikuje na vladavinu najboljih. Mu vlada prema zasluzi, i to se tie onoga u emu on treba vladati; one pak stvari koje eni pristaju te joj i preputa. Zagospodari li mu svime, odnos se izopauje u vladavinu malobrojnih, jer ne ini to prema zasluzi, i ne kao onaj tko je bolji. Katkada opet vladaju ene, budui su batinice. Ali vlast tu ne biva prema kreposti, nego zbog bogatstva i moi, kao u vladavinama malobrojnih. Zajednitvo brae nalik je opet na 'imovinsku vladavinu'; oni su jednaki, osim to se razlikuju po ivotnoj dobi; stoga ako se mnogo razlikuju po ivotnoj dobi, njihovo prijateljstvo vie nije bratsko. Puka je vladavina najvie u kuanstvi ma koja su bez gospodara (jer tu su svi u jedna kosti) i u onima gdje je glava doma nemonik, te svatko ima vlast. Prema svakom pojedinom od tih dravnih poredaka pojavljuje se i prijateljstvo, onoliko koli ko i ono to je pravedno. Ono izmeu kralja i onih nad kojima kraljuje ovisi od premoi u do broinstvu. On ini dobro onima nad kojima kra ljuje, ako se budui dobar brine njima, da im bilo dobro, upravo kao pastir svojim ov cama. Otuda i Homer naziva Agamemnona 'pasti1 rom puka'. Takvo je i oinsko prijateljstvo, ali se razlikuje veliinom dobroinstava; jer otac je
1

25

30

35

1161 a

XI.

13

15

Izvorno (Homer, Ilijada, II. 243). 181

3 4

(djeci) uzronik opstanka, to se smatra najveim, te hranidbe i odgoja. Te se stvari pridaju i preci ma. Jer po naravi je da otac vlada sinovima, preci potomcima i kralj onima nad kojima kralj uje. Takva su prijateljstva po premoi, te se stoga ro diteljima iskazuje ast. I ono to je pravedno u njima nije isto, nego je prema zasluzi; a tako je i s prijateljstvom. Prijateljstvo izmeu mua i ene isto je kao u vladavini najboljih. U skladu je s krepou da boljemu pripadne vie dobra, i svakomu kako mu pristaje. A isto je i s onim to je pravedno. Prijateljstvo brae nalikuje na ono izmeu drugova. Isti su i jednake ivotne dobi, te su takvi ponajvie istih uvstava i znaaja. Tomu je nalik i prijateljstvo u 'imovinskoj vladavini'. I tu graani ele biti jednaki i estiti; stoga se vlada naizmjenice, i u jednakosti; a takvo im je i prijateljstvo. Doim u zastranama, kao to je veoma malo onoga to je pravedno tako i prijateljstva, a jo najmanje u najgorem; naime: u samosilnitvu je ili malo ili nimalo prijateljstva. Ondje gdje nema niega zajednikog izmeu onoga koji vlada i ono ga kojim se vlada nema ni prijateljstva, jer nema ni onoga to je pravedno; tako je izmeu obrtni ka i orua, izmeu due i tijela, izmeu gospodara i roba. Svima su tima od koristi oni koji se njima slue, ali nema ni prijateljstva ni onoga to je pra vedno prema neivim stvarima; i nema toga ni prema konju ili volu, niti pak prema robu kao robu. Tu nema niega zajednikog. Jer rob je ivo orue, a orue je neivi rob. Dakle, prema njemu kao robu nema prijateljstva, ali ima kao prema ovjeku. Jer ini se da postoji ono to je praved no u svakom ovjeku naprama bilo komu tko mo e sudjelovati u zakonu i sporazumu; a isto tako i prijateljstvo, onoliko koliko je dotinik ovjek. Dakle, dok su u samosilnitvima veoma rijetki i prijateljstvo i ono to je pravedno, u pukim vladavinama susreu se najvie, jer onima koji su jednaki mnoge su stvari zajednike.
182

XII.
20

Kao to je reeno 1 , svako je prijateljstvo u zajednitvu. Moglo bi se pri tom kao posebno izlu iti ono meu srodnicima i drugovima. Prijatelj stva sugraana, suplemenika te suputnika na ka kvoj plovidbi vie su nalik na ona sklona zajed nitvu, jer se ine da su prema nekakvoj pogod bi. Meu njih se moe svrstati i prijateljstvo prema tuincima. 2 Rodbinsko prijateljstvo ini se da je mnogovrsno, ali u cijelosti proizlazi iz oinskog prijatelj stva; jer roditelji ljube svoju djecu kao dio sebe samih, a djeca roditelje kao one od kojih potje u. Meutim, roditelji bolje znaju svoje odvjetke negoli to djeca znaju da potjeu od njih, i vie osjeaju pripadnost svojem potomstvu negoli ono prema onomu tko ga je rodio; jer od ega togod potjee tomu i pripada, kao zub ili kosa svojemu vlasniku, ali sam izvor ne pripada tome, ili pak pripada manje. A isto je i prema duini vremena; roditelji zavole svoju djecu im su roena, a djeca roditelje tek poto proe vremena, i ona steknu rasudnost ili sjetilno opaanje. Zbog toga je jasno zato i majke vie vole djecu. Dakle, rodi telji vole svoju djecu kao sebe same (jer su nji hovi potomci, odijeljeni od njih, kao drugi oni sami), a djeca roditelje kao one od kojih su potekli; braa vole jedni druge jer su istog podrijetla, te po istovjetnosti prema njemu i sami su uzajamno istovjetni. Otuda se kae 'ista krv', 'isti korijen' i slino. Oni su nekako isto u odijeljenim tijelima. Prijateljstvu uveliko pridonose za jedniki odgoj i isto ivotno doba, 'vrnjak trai vrnjaka', i ljudi istih obiaja postaju drugovi. Zbog toga je bratsko prijateljstvo nalik na drugarstvo. Neaci i ostali srodnici pripadaju uzajamno po vezi s braom; potjeu, naime, od istog pretka. Oni su meusobno blii ili dalji po blisko sti ili udaljenosti od izvornog praroditelja.

14

15

25

20

30

25

3
35 11 61 b

30

35 1162 a

1159b 26
183

Prijateljstvo (ili ljubav) djece prema roditelji ma i ljudi prema bogovima odnosi se kao prema neem dobrom i premonom; oni su im podarili najvea dobroinstva; uzronici su njihova opstanka i hranidbe, te odgoja od samog roenja; u tome je prijateljstvu vie ugode i koristi negoli u onome s tuincima, budui da im je i sam ivot vie zajedniki. Prijateljstvo meu braom poput je onoga meu drugovima, osobito ako su ti estiti, i uope meu slinicima, ukoliko su meusobno privreniji i vole se ve od roenja, i ukoliko su djeca istih roditelja, zajedno odrasla i slino od gajana, slinija i u samome znaaju. A i provjera prema vremenu u njih je i najpotpunija i naj vra. Prijateljske naklonosti meu ostalim srodnicima susreu se u odgovarajuem razmjeru. Prijatelj stvo izmeu mua i ene prisutno je ini se pre ma naravi; naime, po svojoj je naravi ovjek skloniji da bude udvoje jo vie negoli u dravi 1 , kao to je sam dom prvotniji i nuniji od drave, a raanje djece je znaajka koja je ovjeku vie zajednika sa ivotinjama. Ali u ostalih ivotinja zajednitvo dosee samo dotle, dok ljudi ne ive zajedno samo radi raanja djece, nego i radi osta lih ivotnih potreptina. Jer uloge (zadae) im se ve od poetka dijele, i jedne pripadaju muu a druge eni. Pripomau, dakle, jedno drugomu i ulau u zajednicu svatko svoje sposobnosti. Zbog toga se, ini se, u tome prijateljstvu nalaze i ko rist i uitak. Ali ono se moe temeljiti i na kreposti, ako su oboje estiti; svako od njih, naime, posjeduje krepost, i mogu uivati u tome. Djeca su ini se ono to ih vee; zbog toga se lake razvrgavaju veze bez djece; jer djeca su oboma zajedniko dobro, a ono to je zajedniko to i povezuje.

A pitanje kako valja ivjeti muu sa enom, i uope prijatelju s prijateljem, ini se kako nije nita drugo nego i traiti to im je pravedno. Naime, ne ini se da je to isto prijatelju prema prijatelju, ili prema tuincu, prema drugu ili suueniku. Kao to je u poetku reeno 1 , postoje tri vrste prijateljstva, i prema svakoj od njih jedni su prijatelji u jednakosti a drugi po premoi (jer pri jatelji mogu postajati jednako dobri ljudi te bo lji ovjek s gorim, a slino i oni koji su to zbog uitka ili koristi izjednauju se ili razlikuju ve prema uzajamnu dobitku). Oni koji su jednaki moraju se prema toj jednakosti izjednaiti i u voljenju i u ostalome, dok nejednaki moraju svo jim premonicima uzvraati kako je prema raz mjeru. 2 U prijateljstvu koje je poradi koristi dolazi jedino ili najee do tuba i prijekora, a i s raz logom. Jer oni koji su prijatelji zbog kreposti voljni su uzajamno initi dobro (to je i znaajka kreposti i prijateljstva), a meu onima to se u tome natjeu nema ni tuba ni prepiraka, nitko se naime ne srdi na onoga tko ga voli i ini mu dobro, nego ako je uljudan ovjek, on uzvraa inei i sam dobro. A onaj tko premauje, posti ui ono emu tei, nee se tuiti na svojeg prijatelja. Jer svatko udi za onim to je dobro. I nema toga (tuba i prijekora) mnogo ni u prija teljstvima radi uitka; jer oboje istodobno dobi vaju ono za im ude, ako uivaju da su zajedno; i inilo bi se smijenim kad bi se tkogod tuio da mu drugi nije ugodan, jer on ne mora svakodnevno drugovati s dotinim. Ali prijateljstvo poradi koristi obiluje pritubama. Kako se slue jedan drugim radi vlastitog probitka, treba im uvijek 1156a 7. To jest: dotinici moraju u naklonosti nadokna diti svoj nedostatak u dobroti, korisnosti ili ugod nosti (prema . .).
2 1

30

10

XIII.

15 35 1162 b

15

20

10

25

15

1 Ta je vana izjava u izvorniku i saetija i rjei tija (. i\ .6), sa znaenjem da je nagon za parenjem openitiji od nagona za okupljanjem, koji ima svoj najvii izraz u dravi.

184

185

sve vie i misle da i m a j u m a n j e nego im pripa da, i p r i g o v a r a j u k a k o ne dobivaju o n o l i k o k o l i k o bi trebali, iako zasluuju, pa oni koji ine d o b r o n e m o g u n a s m a g a t i toliko k o l i k o zahtijevaju o n i k o j i m a se to d o b r o ini. 5 Dakle, i s t o t a k o k a o t o je d v o s t r u k o ono k o j e je p r a v e d n o (jedno je n a i m e n e p i s a n o , a d r u g o je p r e m a zakonu) t a k o je i prijateljstvo p o r a d i k o r i s t i j e d n o u d o r e d n o , d r u g o z a k o n s k o . A do t u b a najvie dolazi o n d a k a d s e o d n o a j n e raz r j e u j e u i s t o m e p r i j a t e l j s t v u u k o j e m je i ugovoren. O n o koje je z a k o n s k o temelji se na o d r e e n i m uvjetima, k a o posve p o s l o v a n o d n o a j iz r u k e u ruku 1 , ili k a o o n a j slobodniji na r o k , p r e m a pogodbi to se tie n a p l a t e 2 . J a s n o je da u t a k v o m sluaju s a m d u g nije p r i j e p o r a n , ali je prijateljski zbog s a m e o d g o d e u n a p l a t i . Zbog toga u n e k i m d r a v a m a i n e m a u t a k v i m sluaje vima p r a v o s u d n i h p a r b a , n e g o s e misli k a k o o n i koji su sklopili p o g o d b u p r e m a povjerenju mor a j u s a m i snositi posljedice. M e u t i m , o d n o a j koji j e u d o r e d a n n e 'temelji s e n a o d r e e n i m uvjetima, nego se tu d a r u j e , ili ini togod d r u g o , k a o prijatelju; ali se za u z v r a t o e k u j e ili isto ili vie, k a o da nije posrijedi d a r nego p o s u d b a . Pa a k o ovjeku n e b u d e isto p r i razrjeenju spora z u m a kao i p r i s k l a p a n j u , on e se tuiti. To se d o g a a zbog toga t o i a k o svi ljudi ili veina ele o n o t o j e lijepo, i z a b i r u o n o t o j e p r o b i t a n o . J e r Mjepo je initi d o b r o , ne r a d i uzvraaja; d o k je probitano primiti dobro za uzvrat. Stoga, a k o ' o v j e k m o e , t r e b a u z v r a t i t i o n o l i k o koliko je p r i m i o , i svojevoljno (jer ne t r e b a od ovjeka initi prijatelja p r o t i v njegove volje; tre ba se ponijeti -tako k a o da s m o u p o e t k u pogri jeili i p r i m i l i d o b r o i n s t v o od o n o g a od koga ne t r e b a j e r nije bilo od prijatelja, ni od o n o g a tko to ini radi s a m o g ina i t r e b a to razrije-

20

siti k a o d a p o s r i j e d i b i j a e d o b r o i n s t v o p o d o d r e e n i m u v j e t i m a ) . I ovjek bi p r i s t a o da uz v r a t i uinjeno, a k o b i m o g a o , j e r o d o n o g a t k o n e b i m o g a o , n i s a m d a r i v a t e l j t o n e b i o e k i v a o . Sto ga, a k o j e m o g u e , d o b r o i n s t v o t r e b a u z v r a t i t i . Ali u p o e t k u valja razvidjeti t k o n a m ini d o b r o i p o d k o j i m u v j e t o m , k a k o b i s m o to p r i h v a t i l i ili ne. 20 Postoje r a s p r e o k o toga t r e b a li u s l u g u o d m j e ravati p r e m a korisnosti o n o m u tko je prima, pa p r e m a tame i u z v r a a t i , ili p a k p r e m a dobroin stvu davatelja. J e r p r i m a t e l j i o b i a v a j u rei k a k o o n o to p r i m i e o d d o b r o i n i t e l j a .tima j e bilo togod n e z n a t n o a .mogli su to dobiti i od k o g a drugog, u m a n j u j u i t a k o u s l u g u ; davatelji, n a p r o tiv, govore k a k o su dali najvie to su i m a l i i t o se nije moglo dobiti od d r u g i h te da je to uin j e n o u pogibelji ili slinoj n u n o s t i . Ako je da kle posrijedi p r i j a t e l j s t v o r a d i k o r i s t i , o n d a j e vjerojatno mjerilo d o b i t a k p r i m a t e l j a . O n j e taj k o j e m u t r e b a usluga, d o k m u drugi p o m a e oe kujui z a u z v r a t isto; dakle, p o m o j e bila u p r a v o tolika koliko je d o t i n i k dobio, i on m o r a v r a t i t i o n o l i k o koliko je p r i m i o , ili a k i vie, to je j o ljepe. U p r i j a t e l j s t v i m a u t e m e l j e n i m na k r e p o s t i n e m a tuba; t u j e m j e r i l o s a m i z b o r (ili n a k a n a ) davatelja; j e r u i z b o r u je poglavita z n a a j k a i k r e p o s t i i s a m o g znaaja. Razmirice nastaju i u o n i m prijateljstvima koja se temelje na p r e m o i ; tu s v a t k o o e k u j e da dobije vie nego drugi, i k a d se to dogodi, razvrgava se prijateljstvo. N a i m e , o n a j bolji misli k a k o tre b a dobiti vie, j e r d o b r o m u ovjeku t r e b a p r i d a t i vie, a isto t a k o i o n a j t k o je korisniji. Oni k a u d a o n a j t k o j e n e k o r i s t a n n e t r e b a i m a t i isto, j e r to o n d a p o s t a j e j a v n a usluga 1 , a ne prijateljstvo, a k o o n o to se dobije od prijateljstva nije p r e m a vrijednosti o n o g a to je uloeno. Ti m i s l e k a k o 10

25

11 30

15

20

35 XIV. 1163 a

16 25

30

1 2

Misli se na izravno plaanje: plati pa nosi. Naime: quid pro quo (prema D. R.).

Gr. , naime sluba na korist zajednice (opine, grada, drave). 187

186

u prijateljstvu treba biti kao i u poslovnom za jednitvu, da oni koji vie ulau vie i dobivaju. Meutim, oprena je nazora onaj kojemu treba ili tko je u slabijem poloaju: kako je odlika do bra ovjeka da pomae onima koji su potrebiti. Kau, koja je korist biti prijateljem estitu ili monu ovjeku, ako se od toga ne moe nita dobiti? ini se da je svaki od tih zahtjeva ispravan, te da svatko od prijateljstva treba dobiti vie negoli drugi, ali ne vie od istog, nego onaj tko je premoan vie asti, a onaj tko je potrebit vie koristi. Jer ast je nagrada kreposti i dobro instva, dok je dobitak pomo u oskudnosti. A ini se da je tako i u dravnim stvarima (ili u javnom ivotu). Ne asti se onaj tko ne prua nikakvo dobro zajednici. Jer ono to je zajedni ko daje se onomu tko je dobroinitelj toga zajed nitva, a ast je ono to je zajedniko, ovjek ne moe istodobno od zajednice stjecati bogatstvo i biti aen. Jer nitko ne pristaje na ono to je manje u svima stvarima 1 . Zbog toga ovjeku koji gubi na bogatstvu podjeljuju poasti, dok podmitljivcu daju novce. Jer nagrada prema zasluzi izjednauje i odrava prijateljstvo, kako je re eno. 2 A tako se trebaju druiti i oni nejednaki; i onaj kojemu je uinjeno dobro bilo u novcu ili u kreposti mora uzvratiti au, uzvraajui onako kako je mogue. Jer prijateljstvo zahtijeva ono to se moe, a ne ono to je posve prema zasluzi; jer to se u svemu i ne moe uiniti, kao u sluaju asti koja se iskazuje bogovima ili ro diteljima, jer njima nitko nikad ne bi mogao uz vratiti kako je prema zasluzi, ali onaj koji ih tuje najbolje to moe smatra se estitim ovjekom. Zbog toga ini se sin se ne moe odrei oca, ali se moe otac odrei sina; onaj tko je dunik tre-

35 1163 b

ba otplatiti dug, ali to god sin uinio, nee pri mjereno uzvratiti ono to je primio, tako te ocu uvijek duguje. Meutim, vjerovnici posjeduju mo da oproste dug; a moe to i otac. Istodobno ini se nitko ne bi odbacio svojeg sina, ako ovaj ne bi pretjerao u opaini. Jer, uz naravno prija teljstvo meu njima ljudski je ne odbijati pomo od sina. Ako je pak sin nevaljao, izbjegavat e ili se nee truditi da pomogne ocu, jer veina eli primati dobroinstva, ali izbjegavaju da ih ine, kao neto neprobitano. tim stvarima nek je toliko dosta.

25

10

15

20

To jest: drava nee jo podijeliti i poasti onomu tko se njome novano okoristio (prema . .).
2

1162a 344; 1158b 27.

188

IX.
U svima neslinim 1 prijateljstvima razmjer je ono to izjednauje i uva prijateljstvo, kao to je reeno 2 ; tako u odnoajima meu graanima: postolar za cipele dobiva uzvrat prema vrijednosti, a isto tako i tkalac i ostali. U tim je sluajevima dakle iznaeno zajedniko mjerilo u obliku novca, i prema njemu se sve odnosi i njime mje ri. U ljubavnikom prijateljstvu ljubavnik se kat kad ali kako prekomjerno voli ali mu se isto ne uzvraa iako je to moda zbog toga to se u njem vie nema to voljeti , dok se ljubljena osoba ali kako onaj tko prije obeavae sve sad nita ne ispunjava. Takve se stvari dogaaju kad ljubavnik voli ljubljenu osobu poradi uitka, ona opet ljubavnika poradi koristi, a sad toga vie nema ni u jednome od njih. I budui se prijatelj stvo temeljilo na tim stvarima, ono se prekida im vie nema onoga zbog ega su zavoljeli. Oni, naime, i nisu ljubili jedno drugo, nego stanovita svojstva, koja nisu postojana; zbog toga su nepo stojana i takva prijateljstva. Meutim, prijatelj stvo koje se temelji na znaaju, budui je samo po sebi, ono traje, kao to je i reeno. 3 Razlike nastaju kad je ono to dobivaju drukije i nije

35 1164 a

10

Ili 'inorodnim', to jest prijateljstvima izmeu raz liitih ljudi, od kojih je jedna osoba ugodna, a dru ga korisna, pa su i dobra koja ine jedno drugomu razliita. 2 1133a 5. 3 1156 912. 191

ono za im ude, jer isto je kao da se nita nije dobilo ako se ne postigne ono za im se tei. To je poput one ovjeku to je obeao nagradu aitarau, to veu to bude bolje svirkom ugodio; a kad je svira u zoru zatraio obeano, ovjek mu je odgovorio da mu je za uitak uzvratio 1 uitkom . Ako je, dakle, svaki to i htio, tako bi bilo dostatno. Nu ako jedan htjede zabavu a dru gi dobit, te jedan svoje postigne a drugi ne, onda ishod prema zajednitvu ne bi bio lijep; jer o vjek se trsi postii ono ega je potrebit, i radi toga daje ono to ima. Ali tko je vlastan odrediti vrijednost (usluge), primatelj ili davatelj? ini se kako to davatelj preputa ovomu drugomu. 2 Tako je, kau, postupao i Protagora 3 : poto bi koga pouio emu, pozvao bi uenika nek sam procije ni naueno, te bi to primao kao nagradu. Nu u takvim zgodama nekima vie godi naelo nek je plaa prema muu. 4 Oni opet koji unaprijed uzimaju novac, a zatim ne uine nita od onoga to rekoe, zbog svojih pretjeranih obeanja, po sve pravino izazivaju tube protiv sebe; jer ne ispunie to ugovorie. Sofisti su vjerojatno prisiljeni uiniti tako 5 , jer im nitko ne bi dao novac za ono to znaju. Takvi, dakle, poto ne ispune ono za to su primili plau, posve naravno izazi vaju optube. Ondje pak gdje nema nikakva sporazumka usluzi, oni koji daju poradi samih pri jatelja ti su kako je reeno besprijekorni Naime: citara je imao uitak to je oekivao ve liku nagradu, to bijae dostatna plaa za uitak koji je bio pruio. Ta se zgoda priala Dioniziju I iz Sirakuze (Plutarh, De Alex, fortuna, II, 1); prema . . 2 Misli se na sluaj u kojem ne postoji tona pret hodna pogodba. 3 Protagora (iz V st. pr. n. e.), glasovit sofist; prema predaji, i prvi koji je naplaivao svoje uiteljske usluge. 4 Prema Heziodu (Poslovi i dani, 370); cijeli stih, prema prijevodu A Bazale, glasi: Prijanu ponudi plau da mu dostatna bude. 5 To jest: uzimati novac unaprijed.
192
1

15

(jer takvo je prijateljstvo utemeljeno na kreposti) i uzvraaj valja uiniti prema izboru 1 (jer on je znaajka i prijatelja i kreposti). A tako je ini se primjereno i za one to se udruie radi pouke u 'mudroslovlju' 2 , budui da se vrijednost tomu ne mjeri novcem, a ne uzvraa se ni istovrijednom au, nego je moda dostatno da se kao i pre ma bozima i roditeljima uini ono to se moe. 8 Ali ako davanje nije takvo, nego se oekivala naknadba, onda je bez ikakve dvojbe najbolje da povraaj bude onakav kakav se ini pravinim objema stranama. Nu ako do toga ne doe, i nilo bi se ne samo nuno nego i pravedno da pri matelj odredi vrijednost. Jer ako davatelj primi za uzvrat onoliko koliko je koristi primatelj do bio, ili koliko bi ovaj dao za uitak, primit e od njega koliko mu i pripada. To je bjelodano pri prodaji sajamske robe; te gdjegdje postoje za koni koji prijee sudbene postupke pri prekraju voljnih ugovora, zbog toga to s onim ovjekom kojemu se povjerovalo valja samu pogodbu raz rijeiti onako kako je i zapoeta; jer se misli kako je pravednije da vrijednost odredi onaj ko jemu se povjerovalo negoli tko je povjerovao. Naime, veinu stvari ne procjenjuju jednako oni koji ih imaju i oni koji ih ele uzeti; jer svima se one stvari koje posjeduju i koje daruju ine veoma vrijednim; pa ipak uzvraaj se vri pre ma onoj vrijednosti koju odreuju primatelji. Sa mo je nedvojbeno i to da primatelj ne smije odreivati vrijednosti kako mu se ini poto ve po sjeduje dotinu stvar, nego kako je cijenio prije nego ju je dobio. A tekoa se javlja i u ovim sluajevima: treba li u svemu pretpostaviti svojeg oca i posluati ga, ili se pak u bolesti povjeriti lijeniku; te kad Gr. inae znai izbor, ali ovdje i na kana, namisao, namjera, namjena (lat. intentio); o. p. 2 Tu se pretpostavlja blaga autorova poruga.
13 NIKOMAHOVA ETIKA
1

35 1164 b

20 25

10

9 30

15

20

193

t r e b a p r u a j em ruke izglasati glavnog zapovjedni ka, da li glasati za onoga s bojinim iskustvom? I s t o tako, treba li prije pomoi prijatelju ili ka kvom izvrsniku, ili pak uzvratiti uslugu dobroi nitelju ili darivati svojeg druga; ako se ne moe oboje? 2 3 Nije, d a k l e , lako sva ta pitanja tono razluiti, j e r meu n j i m a su mnoge i svakojake razlike i po veliini i po malenkosti i po ljepoti i po nunosti. J e d n o i p a k nije nejasno, kako se sve ne smije dati j e d n o j te istoj osobi, i da ponajvie treba prije u z v r a t i t i dobroinstva negoli ugoditi prija teljima, a isto tako i vratiti ono to se duguje negoli dati drugu. Pa ipak moda ni to nije uvijek tako, kao u sluaju otkupljenika od razbojnika: treba li t a j za uzvrat izbaviti otkupninom samog izbavitelja, pa tko god on bio, ili mu ak i nezarobljenu povratiti novac, ili pak otkupiti vlastitog oca, je r bi se mislilo kako mora izbaviti oca ak i prije sebe samoga. Dakle, kao to je reeno 1 , uope dug treba vratiti; ako pak bilo po lje poti 2 bilo po nunosti pretee samo darivanje, njemu se walja prikloniti. Pokatkada pak nije ni pravo u z v r a a t i prije uinjeno dobroinstvo, kad je jedan u i n i o dobroinstvo znavi kako je drugi valjan, doki drugi ima uzvratiti onomu koga sma t r a nevaljalim. Zbog toga ovjek katkad ne treba posuivati onome tko mu je posudio, jer jedan je posudio- estitu ovjeku, oekujui uzvraaj, dok se d r u g i ne nada uzvraaju od onoga tko je nevaljao. S~toga, ako je po istini tako, onda traba nije p o t e n a ; ako i nije tako, ali dotinik misli da jest, ne bi se inilo besmislenim to tako i ini. Kao s t o se, dakle, esto reklo 3 rasprave uvstvima i inidbama imaju isto toliko odree nosti k o l i k o i stvari kojima se bave.

25 7

30

35 1165 a

5 10

Stoga nije n e j a s n o k a k o svima n e t r e b a uzvra a t i isto, i ne t r e b a sve d a v a t i ni ocu, k a o ni sve Z e u s u rtvovati; i b u d u i su razliiti zahtjevi pre ma roditeljima, b r a i , d r u g o v i m a i d o b r o i n i t e ljima, s v a k o m u p o j e d i n c e valja uiniti o n a k v u u s l u g u kakva je svojstvena i p r i k l a d n a . A ini se da ljudi t a k o i ine. Na s v a d b e pozivaju s r o d n i k e , j e r t i m a je zajedniki r o d i ini vezani s n j i m ; a iz istog razloga misle k a k o i na p o g r e b i m a srodnici m o r a j u biti p r i s u t n i p r i j e svih ostalih. I t o s e tie h r a n e s m a t r a l o b i s e d a r o d i t e l j i m a t r e b a najvie p o m o i , j e r im se to duguje, i ljepe je u t o m e p o m o i u z r o n i c i m a naeg o p s t a n k a negoli sebi s a m i m a . R o d i t e l j i m a p r i p a d a i ast, k a o i bozima, ali ne s v a k o v r s n a ; j e r ne duguje se i s t a a s t ni ocu ni majci, k a o ni m u d r a c u i g l a v n o m zapovjedniku, nego k a k o je p r i m j e r e n o o c u i kako je p r i m j e r e n o majci. I s v a k o m u se s t a r i j e m duguje ast p r e m a ivotnoj dobi, u s t a j a n j e m p r e d n j i m a i p r e p u t a n j e m m j e s t a za s t o l o m te sli n i m , dok se d r u g o v i m a i b r a i d o p u t a s l o b o d a u govoru i sve im je zajedniko. A i s r o d n i c i m a i s u p l e m e n i c i m a i s u g r a a n i m a te svima o s t a l i m a , t r e b a uvijek p o k u a v a t i d a s e pridijeli o n o to j e p r i p a d n o , i u s p o r e d i t i svojstva p o j e d i n i m a p r e m a s r o d s t v e n o s t i , k r e p o s t i ili korisnosti. T a k v a je usporedba, naravno, laka m e u istorodnima, a tegotnija m e u razliitima. Ali zbog toga se ne smije o d u s t a t i , nego valja razluivati k a k o se naj bolje moe. Postoji n e d o u m i c a i o k o toga t r e b a li ili ne t r e b a razvrgavati prijateljstva s o n i m a koji ne o s t a j u isti. Ili pak, to se tie o n i h koji su prijateljevali p o r a d i k o r i s t i ili uitka, n e m a n i t a n e o b i n o u r a s k i d u prijateljstva k a d vie n e m a j u d o t i n i h svojstava; j e r ljudi su bili prijatelji t i h svojstava, te k a d o n a n e s t a n u , posve je r a z l o n o ne voljeti vie. Ali t k o g o d bi se m o g a o p o t u i t i a k o ga je onaj drugi ljubio p o r a d i koristi ili uit ka p r e t v a r a j u i se p r i t o m e k a k o to ini r a d i nje gova znaaja. N a i m e , k a o to u p o e t k u r e k o s m o , 1
1

15

20

25

30

35 3 1165

10

III.

1164b 311165a 2. Podrazumijeva se udoredna ljepota, ono to na lae u d o r e e (o. p.). 5 1094b 1127, 1098a 2629, 1103b 341104a 5.
2

194

1162b 2325. 195

13*

veina razmirica meu prijateljima nastaje kad im prijateljstvo nije onakvo kakvo misle da jest. Stoga, kad se tkogod prevari i pretpostavi kako je voljen zbog svojeg znaaja, iako druga osoba ne ini nita takvo, taj mora optuivati sebe sa moga; ali kad je obmanut licemjerjem drugoga, pravedno je da tui obmanitelja, i to vie negoli krivotvoritelje novca, kako je posrijedi opaina prema neemu vrednijem. Ako pak tkogod primi nekoga kao dobrog, ali taj postane nevaljao i pokae se takvim, treba li ga ipak voljeti? Ili je to nemogue, jer sve nije dostojno voljenja, nego samo ono to je dobro? Jer ono to je zlo niti je dostojno voljenja, niti se smije voljeti. Ne treba biti ljubitelj zla, niti se jednaiti s nevaljalim; a ve je reeno 1 , kako je slian slinomu prijatelj. Mora li se, stoga, odmah raskinuti? Ili pak ne sa svima, nego samo s oni ma koji su neizljeivi u svojoj opaini? Ako se mogu popraviti, vie treba pomoi njihovu zna aju negoli imetku, utoliko to je tako bolje i primjerenije prijateljstvu. Onaj pak tko razvrgne takvu vezu ne bi uinio nita neobino; jer on nije bio prijatelj takvom ovjeku; budui se taj izmijenio, a on ga ne moe izbaviti, zbog toga ga i naputa. Ako opet jedan ostaje kakav jest, dok drugi postaje estitiji i uveliko ga nadmauje krepou, treba li ovaj onoga i dalje smatrati prijateljem? Ili to ipak ne moe? To je jo najjasnije ondje gdje je velika razdaljina, kao u djeakim prija teljstvima; ako jedan ostane umom djeak, dok drugi u tome postane veoma moan mu, kako bi mogli biti prijatelji, kad niti odobravaju iste stva ri, niti pak uivaju u istim stvarima, niti ih boli zbog istih stvari? Oni vie nee ni osjeati isto jedan za drugoga, a bez toga ne mogu biti prija telji, i jer ne mogu ivjeti zajedno. Ali tome se ve govorilo 2 .
1 2

10

Treba li se onda odnositi prema njemu nita drukije nego kao da mu nikad i ne bijae prija teljem? Ili pak treba zadrati uspomenu na pri janje druenje, i kao to mislimo kako vie tre ba ugaati prijateljima negoli tuincima, tako i svojim negdanjim prijateljima treba pridati to god zbog prijanjeg prijateljstva, onda kad do razvrgnua nije dolo zbog pretjeranosti u opa ini. Prijateljske naklonosti prema blinjima, te znaajke kojima se odreuju prijateljstva, ini se da su proizale iz ovjekovih uvstava prema sebi samomu. Ljudi postavljaju da je prijatelj onaj koji eli i ini ono to je dobro, ili to je privid no dobro, a poradi drugoga ili tko svojem prija telju eli da opstoji i ivi radi njega samoga, kao to se majke odnose prema svojoj djeci, i prija telji koji su u zavadi.1 Drugi ga pak odreuju kao onoga koji provodi vrijeme zajedno s dru gim i izabire iste stvari, ili zajedno s prijateljem boluje i raduje se, to se takoer najvie dogaa s majkama. Nekima od tih znaajki odreuje se i prijateljstvo. A svaka pojedina od njih prisutna je i u odnoaju estita ovjeka prema sebi sa momu (a i ostalih, ukoliko misle da su takvi; ini se, kao to je reeno 2 , da su u svima stvarima mjerilo krepost i valjan ovjek). Jer takav je istomislen prema samomu sebi i udi za istim stvarima cijelom svojom duom; i stoga eli sebi dobra, i ona to su prividno takva, pa tako i dje luje (jer znaajka je dobra ovjeka da se trsi oko dobra) i poradi sebe samog (a radi umnoga dijela sebe, koji se ini zbiljskim pojedincem). On, uz to, eli ivjeti i ouvati sebe, a najvie onaj dio kojim misli. Jer valjanu ovjeku opstanak je do bro, i svatko sebi eli dobra, i nitko ne bi izabrao da bude netko drugi, ak i ako stekne sve na To jest: oni se zbog nekih razmirica trenutno ne sastaju, ali jo osjeaju uzajamnu naklonost (prema H. R.).
2

35

IV. 15

1166 a 4

20 2

10

3 25

15

4 30

20

1156b 1921. 1157b 1724, 1158b 3335.

1113a 2333.

196

197

svijetu postavi taj drugi (jer i sad Bog posjeduje Dobro)', nego samo kao on sam, pa kakav god bio. I inilo bi se da je um sam pojedinac ili vie od svega ostalog. Takav eli provoditi vrijeme sam sa sobom, jer ini to s uitkom; naime: uspomene na uinjeno njemu su mile, dok su mu nade za budunost dobre, pa stoga i ugodne. Nje gov razum obiluje miljevinama. 2 On uti bol i radost najvie sa sobom samim, jer njemu je uvijek isto ili bolno ili ugodno, a ne as ovo as ono. On se, takorei, nema zbog ega kajati. Budui su dakle u estitu ovjeku prisutna sva ta pojedina uvstva prema sebi samomu, i on se prema prijatelju odnosi kao prema sebi (jer pri jatelj je njegovo drugo 'ja'), ini se da je i prija teljstvo jedno od njih, te da su prijatelji oni u kojima su ona prisutna. Pitanje postoji li prijateljstvo prema sebi samomu ili pak ne postoji, nek je za sad po strani. inilo bi se da postoji prijateljstvo ukoliko je dotinik dvoje ili njih vie, a prema onome to je reeno, i zbog toga to krajnje prijateljstvo nalikuje na ljubav prema sebi samomu. ini se dakle kako spomenute znaajke pripa daju i veini ljudi, iako su nevaljali. Hoe li stoga oni, ako su zadovoljni sami sobom i misle kako su estiti, biti i dionici dotinih svojstava? Jer ona ne pripadaju nikomu od onih to su posve nevaljali i bezboni, ak ne ni prividno. A jedva i onima koji su loi. Ti su, naime, u sukobu sami sa sobom, jer ude za jednim stvarima a hoe druge, kao i oni neuzdrani. Mjesto stvari Smisao je: samo Bog posjeduje najvie dobro; stoga, eljeti sveukupno dobro, uz izmjenu osobno sti, znailo bi da ovjek eli biti Bog to nije ni ta razboritije od elje da ovjekov prijatelj bude Bog (1159a 5), prema . . 2 Izvorno d-, (miljevine) to znai i mi saona istraivanja i znanstveni uvidi i predmeti kon templacije, a na temelju spekulativne moi due (o. p.).
198
1

25 9

30 10

35 1166 b

koje sami smatraju dobrima izabiru one koje su ugodne ali kodljive; drugi pak, zbog straljivosti i lijenosti, odustaju od provedbe onih stvari koje sami dre za najbolje. A oni koji poinie mnoge strahote, i koje mrze zbog njihove opai ne, ti bjee od samog ivota i utjeu se samoubojstvu. Nevaljali ljudi trae one s kojima e svako dnevno drugovati i izbjegavaju sebe same; jer kad su sami sa sobom, sjeaju se mnogih mrskih stvari te oekuju i druge takve, dok ih zaboravljaju u drutvu s drugima. Budui ne posjeduju nita dostojno voljenja, ne osjeaju nikakve na klonosti ni prema sebi samima. Stoga takvi ne ute radosti ni bola prema sebi samima; vlastita im je dua u pobuni, i dijelom po svojoj opaini osjea bol zbog odsua nekih stvari a dijelom se raduje, pa ih jedno vue na jednu a drugo na drugu stranu, kao da e ih raskidati. Ako se ne moe istodobno utjeti bol i radovati, nego takav ubrzo poali, to se radovao, onda bi dotinik po elio da takve radosti nije nikad ni outio. Jer nevaljalci su puni pokajanja. ini se, dakle, da nevaljalac nije prijateljski raspoloen ni prema sebi zbog toga to ne posjeduje nita dostojno voljenja. Stoga, ako je takvo stanje odve muno, treba svim silama izbjegavati opainu i trsiti se da ovjek bude estit. Tako bi ovjek bio prija teljski prema sebi i postao bi prijatelj drugomu. Dobrohotnost je nalik na prijateljsku naklonost, ali nije prijateljstvo. Ona se moe utjeti i prema nepoznatima i onima koji tome ne zna ju, dok prijateljstvo ne moe. tome se ve prije govorilo. 1 Isto tako, dobrohotnost nije ni voljenje, jer je bez napona i udnje, koji prate voljenje. Uz to, voljenje je u druenju, dok dobrohotnost izbija i posve iznenadno, kao kad se javi prema natjecateljima; jer gledatelji su dobrohotni prema njima i zajedno prieljkuju, ali ne bi nita zajedno s njima poduzeli; naime, kao to reko smo, oni iznenadno postaju dobrohotni i ljube
1

10

15

20

25

V.

35 1167

Vidi VIII, II, 3

199

povrno. ini se da je dobrohotnost poelo prija teljstva kao to je to u ljubavi uitak zbog gle danja. Ako se prvo ne raduje ijoj pojavi, nitko se ne zaljubljuje; ali tko se samo raduje pojavi koje osobe nije jo zaljubljen, nego kad udi za odsutnom osobom i eli njezino prisue. Tako ljudi ne mogu biti prijatelji ako ne postanu do brohotni, ali time to su dobrohotni nita vie ne vole; jer samo ele dobra onima kojima su do brohotni, ali ne bi nita zajedno s njima podu zeli, niti se potrudili radi njih. Stoga, govorei preneseno, mogao bi tkogod rei kako je dobro hotnost nedjelatno prijateljstvo, koje kad potra je i prijee u druenje, postaje prijateljstvo, ali ne ono poradi koristi ili uitka, jer na tima do brohotnost i ne nastaje. Tko je primio kakvo do broinstvo uzvraa dobrohotnou za ono to mu je uinjeno, inei tako ono to je pravedno; onaj pak tko eli komu dobar napredak, nadajui se nekakvu imetku preko njega, ini se kako nije dobrohotan prema dotiniku, nego prije prema sebi, kao to nije ni prijatelj ako je prema ne komu usluan zbog kakve koristi. U cijelosti, dobrohotnost nastaje zbog kreposti i nekakve esti tosti, kad se netko pokazuje komu kao lijep ili muevan ili togod slino, kako rekosmo da je u natjecatelja. I slonost se ini kao prijateljska naklonost. Zbog toga ona nije jednako mnijenje; jer ono moe biti prisutno i meu onima koji se ne po znaju. Isto se tako ne kae da su jednoduni oni to su istomisleni bilo emu, kao to se tie nebeskih tjelesa (jer isto misliti tima nije prijateljska naklonost), nego se dravama kae kako su u njima jednoduni kad su ljudi istomi sleni prema onome to im je probitano, te iste stvari izabiru, i provode u djelo ono to su zajedniki odluili. Oni su, dakle, jednoduni to se tie inidbe, te stvari koje imaju stanovitu veli 1 inu i koje je mogue postii objema strankama Gdje su posrijedi samo dvije: demokratska i oli garhijska. 200
1

10

15

20

VI.

ili pak svima, kao kad svi u dravi odlue da se 30 upravni poloaji trebaju birati, ili ui u savezni tvo s Lakedemoncima, ili da im Pitak 1 bude vla dar, kad je to i sam htio. Ali kad od dvojice svaki eli vlast kao u Feniankama2, dolazi do razdora. Jer nije jednodunost kad svaka od stranaka mi sli isto, to god to bilo, nego kad misle na isto u jednom, kao kad i puk i odlinici mniju kako 35 trebaju vladati oni najbolji; samo tako svi dobi vaju ono za im tee. Dakle, kao to se i govori, 1167 b jednodunost se pokazuje kao graansko prija teljstvo, jer se odnosi na stvari koje su zajedni3 ki probitane i tie se samog ivota. Takva se jednodunost nalazi meu onima koji su estiti, jer takvi su jednoduni i sami sa sobom i s dru5 gima, budui da takorei ostaju pri sebi i svojem (i takvima su i elje postojane a nisu kao plima i oseka u morskom tjesnacu)', i ele stvari koje su pravedne i probitane, te za njima za4 jedniki tee. Nevaljalci, meutim, ne mogu biti jednoduni, osim na malo, kako mogu biti i pri10 jatelji, jer u onome to je korisno tee za to veim izobiljem, dok izbjegavaju napore i javne dunosti; i kako svaki pojedini eli takve stvari za sebe, pomnjivo istrauje blinjega i prijei mu; jer ako ne paze na to, zajednitvo se raspada. Stoga im se dogaa da su u razdoru, prisiljava jui jedan drugoga, dok sami ne ele ono to je pravedno. 15

25

1 Pitak je poetkom VI st. pr. Kr. bio izabran za vladara Mitilene. Vladao je etrnaest godina, a zatim se odrekao vlasti. Svi su graani htjeli da on ostane na vlasti, ali jednodunost nije bila potpuna, jer je postojao jedan glas protiv, onaj samog Pitaka (pre ma H. R.). 2 Rije je Eteoklu i Poliniku; vidi Euripid Feni anke, 588). 3 Misli se na Eurip (Golf di Negroponte), tjesnac izmeu Eubeje i kopna, koji je bio ozloglaen zbog silovite struje i neuredne plime i oseke (prema Grko-hrvatskom rjeniku F. Petraia iz 1875); o. p.

201

VII.

Smatra se da dobroinitelji vie vole one koji su primili dobroinstvo negoli to oni kojima je dobro uinjeno vole one koji im to uinie, i ovo se istrauje kao da je togod proturazlono. Ve ini se ini kako je to zbog toga to su jedni dunici a drugi vjerovnici. I tako, kao to kod zajmova, dunici ele da ne bude vjerovnika, doim se zajmodavci brinu samoj sigurnosti svo jih dunika, tako i dobroinitelji ele da opstoje oni kojima uinie dobro kako bi doekali za hvalnost, dok ovim drugima nije do toga da uz vrate uinjeno. Epiharm 1 bi moda rekao kako tako govore jer gledaju s loe strane 2 , ali to je posve ljudski; naime, ljudi su veinom zaborav ljivi, i vie vole da im se dobro uini negoli da ga sami ine. Nu moglo bi se smatrati da je uzrok dublje u naravi, i da to i nije slino slu aju sa zajmodavcima. Jer u tih nema nikakvog uvstva voljenja prema dunicima, nego samo e lje da se ovi uuvaju radi naknadbe duga, doim dobroinitelji vole i ljube one koji primie uslugu, ak i ako im nisu ni od kakve koristi niti e ikada biti. Isto se dogaa i s umjetnicima. Svaki od njih vie ljubi vlastito djelo nego to bi to djelo ljubilo njega kad bi steklo duu. A ovo je jo najvie sluaj s pjesnicima. Ti odvie ljube vlastite pjesmotvore, volei ih kao svoju djecu. ini se da je tako i s dobroiniteljima. Onaj ko jemu su uinili dobro njihovo je djelo, i njega oni ljube vie negoli djelo svojeg tvorca. Uzrok je tomu to je opstanak svima ono koje treba iza brati i voljeti, i mi opstojimo djelatnou (naime: ivei i inei) te na neki nain i tvorac djela opstoji svojom djelatnou. Stoga on ljubi svoje djelo jer ljubi opstanak. A to je i naravno, jer to je on u mogunosti to djelo pokazuje u dje latnosti.

20

25

Istodobno dobroinitelju postoji neto lijepo u inidbi, tako te uiva u onome komu to ini, dok samom primatelju nema nita lijepo u davatelju, nego u najboljem tek togod probitano, to je i manje ugodno i manje dostojno voljenja. Ugodna je djelatnost sadanjeg, nada budueg i uspome na prolog, ali je najugodnije ono to prati dje latnost, koje je isto tako i najdostojnije voljenja. Onomu, dakle, tko je uinio togod njegovo djek) ostaje (jer ono to je lijepo jest i dugovjeno), dok prijatelju korist prolazi. Ugodna je uspome na na djela koja su lijepa, dok na ona to su korisna i nije ba takva ili je barem mnogo ma nje; meutim, s iekivanjem ini se da je obra tno. Uz to, voljenje je nalik na injenje, a biti vo ljen nalik je na trpljenje; onima koji nadmauju u inidbi pripadaju voljenje i prijateljske naklonosti. I zatim, svi vie ljube one stvari koje su stekli trudom, kao to i novac vie ljube oni koji ga zaradie negoli koji ga batinie; a ini se da je bez napora primati dobroinstvo, dok je tegotno pruati dobroinstvo. Zbog toga i majke vie vole djecu negoli oevi, jer raanje biva s mu kom, i majke bolje znaju da su djeca njihova, inilo bi se da je to znaajka i dobriinitelja. Dvoji se i oko toga: treba li najvie voljeti sebe ili koga drugog. Ljudi kore one to najvie ljube sebe i pogrdno ih nazivaju sebeljubima; i ini se kako nevaljalac sve ini poradi sebe, i to tim vie to je opakiji, pa mu predbacuju kako nita ne ini sam od sebe , dok estit ovjek djeluje radi onoga to je lijepo, i to tim vie to je sam bolji, i poradi svojeg prijatelja, a zanema ruje svoje vlastito. Ali sama se djela ne slau s tim rijeima, to i nije bezrazlono. Kae se kako najvie treba voljeti najboljeg prijatelja, a najbolji je prijatelj onaj tko komu eli dobra poradi njega samog, ak i ako nitko nee znati tome; a te su zna ajke najvie prisutne u ovjekovu stavu prema 203

10

15

30 7 35 1168 a

20

25

VIII.

8 30

Epiharm (V st.), grki pisac komedija te filozof skih i medicinskih djela. 2 Sam citat je inae nepoznat; ini se da je doslov no znaenje gledati s loeg mjesta u kazalitu (pre ma . .). 202

35 1168 b

sebi, kao i sve ostale kojima se odreuje prijatelj. Ve je reeno 1 , kako od odnoaja prema sebi sa momu potjeu i sve prijateljske naklonosti pre ma drugima. S time su istomislene i sve izreke, kao jedna dua 2 , prijateljima je sve zajedni ko, prijateljstvo je jednakost i koljeno je bli e od golijeni,3 i sve se one mogu nai u ovje kovu stavu prema sebi, jer je najvie prijatelj sebi samomu, i sebe treba najvie voljeti. S pravom se stoga dvoji za kojim se od tih nazora treba povesti, jer oba posjeduju vjerojatnost. 3 4 Stoga moda treba razluiti takve tvrdnje i od rediti koliko i kako je svaka od njih istinita. Ako dokuimo kako jedni i drugi poimaju rije sebeIjub', predmet se moe objasniti. Dakle, oni koji tome pridaju pogrdno znaenje nazivaju sebeljubima one koji sebi dodjeljuju vei dio u novcu, poastima i tjelesnim uicima, jer za tima udi veina ljudi i trse se oko njih kao da su one naj bolje od svih stvari, pa se zbog toga radi njih i nadmeu. Oni koji hlepe za veim dijelom u tima ugaaju svojim eljama i uope uvstvima te nerazumnom dijelu due; a takva je veina pa je i sam nazivak postao takvim, jer je ova ljubav u veine nevaljala; i stoga se s pravom predbacuje onima koji su tako sebeljubni. Dakle, nije nejasno kako upravo one koji sebi dodjeljuju takve stvari veina obiava nazivati sebeljubima; ako bi se pak tkogod trudio da sam vie od svega ini pra vedne stvari ili umjerene ili bilo koje druge prema krepostima, i u cijelosti si uvijek pribavljao ono to je lijepo, toga nitko nee nazvati sebeljubom niti ga ukoriti.

10

15 7

20

Pa ipak bi se takav inio vie sebeljubom; nai me, on sebi dodjeljuje i najljepe i najbolje stva ri, i ugaa poglavitom dijelu sebe i u svemu ga slua; i kao to se drava i svaka druga sustavna cjelina poistovjeuje sa svojim pogiavitim dije lom, tako isto i ovjek. Stoga onaj tko to ljubi i tome ugaa najvie je sebeljub. I ovjek se na ziva uzdranim ili neuzdranim prema tome da li u njega um vlada ili ne, budui da je taj dio sam pojedinac. Isto tako djela poinjena prema razumnom naelu smatraju se najvie i naim i voljnim. Nije, dakle, nejasno da je svaki pojedi nac najvie to, ili barem preteno, te da estit ovjek upravo to najvie ljubi. Stoga bi takav bio najvie sebeljuban, ali drukije vrste od onoga kojemu se predbacuje, i razlikujui se od toga kao ivljenje prema razumnom naelu od ivlje nja prema uvstvu, i elja za onim to je lijepo od elje za onim to se ini probitano. Zbog toga one koji se izuzetno trse oko lijepih djela svi pri hvaaju i hvale. Kad bi se svi natjecali u onome to je lijepo i svim silama nastojali initi stvari koje su najljepe, zajednitvo bi imalo sve to je potrebno i svaki pojedinac ona dobra koja su naj vea, jer je krepost upravo takva. Stoga dobar ovjek treba biti sebeljuban (jer inei lijepa djela koristit e sebi a bit e na ko rist i drugima), doim nevaljalac ne smije biti takav, jer e nakoditi i sebi i blinjima, povodei se za opakim strastima. U nevaljala ovjeka ne slae se ono to treba initi s onim to ini, dok estit ovjek ono to treba initi to i ini; jer svaki um izabire ono to je najbolje, a estit ovjek slua um. Istinito je valjanu ovjeku da ini mnoge stvari radi prijatelja i domovine, te ako ustreba, i umire za njih. Odbacit e i novac i poasti i sva dobra oko kojih se ljudi nadmeu, ka ko bi si stekao ono to je lijepo; jer radije bi izabrao snano uivati kratko vrijeme negoli po malo a zadugo, i da lijepo proivi jednu godinu negoli mnoge tek bilo kako, te da poini jedno lijepo i veliko djelo negoli mnoga a neznatna. Oni ma koji umru za te stvari to se i dogaa. Ti sebi 205

30

35 1169 a

10

25 8

15

9 1166a 1. To jest: dva prijatelja jedna dua (Euripid, Orest, 1046). 3 Usp. Teokrit, XVI, 18. 4 Gr. znai samoiv ili sebian, ali se ovdje ini primjerenijim doslovan prijevod sloenice, kako bi se prenijelo togod od korijenskog smisla (o. p.).
2 1

20

25

204

10

11

izabiru ono to je veliko i lijepo. Takav e i no vac razbacivati ako e ga time vie stei njegovi prijatelji; jer prijatelj dobiva novac, dok on sebi stjee ono to je lijepo. I tako sebi dodjeljuje vee dobro. A isto je i s poastima i poloajima u vlasti. Sve e on to ustupiti prijatelju, jer nje mu je to lijepo i pohvalno. Stoga se s pravom smatra estitim, budui da prije svih stvari iza bire ono to je lijepo. Mogue je i da prijatelju prepusti same postupke, te da bude ljepe to je uzrok prijateljeve inidbe negoli da je to sam uinio. Tako se vidi kako u svim pohvalnim stva rima estit ovjek sebi dodjeljuje vei dio onoga to je lijepo. I stoga, kako se reklo, tako treba biti sebeljuban, doim ne treba onako kao veina. I to se tie blaena ovjeka, raspravlja se tome hoe U mu trebati prijatelja ili ne. Tvrdi se naime kako prijatelji ne trebaju ni sretnima ni samodostatnima, jer imaju dobra. Budui su dakle samodostatni, nitko im vie ne treba, dok pri jatelj (kao drugo 'ja') daje ovjeku ono to si sam ne moe pribaviti. Otuda ono Kad sudbina dobro daje, emu treba prijatelja? 1 Nu ini se bes misleno da blaenu ovjeku pridaju sva dobra, a ne daju mu prijatelje, koji se smatraju najveim od izvanjskih dobara. Ako je, uz to, vie znaajka prijatelja pruati dobroinstvo negoli ga primati, te je svojstvo dobra ovjeka i kreposti initi dobro drugima, i ako je ljepe initi dobro prijateljima nego tuincima, estitu e ovjeku trebati oni ko jima se ine dobra. Zbog toga se dalje istrauje trebaju li prijatelji vie u dobroj srei ili u zloj srei, budui da nesretniku trebaju oni koji e mu initi dobro, a sretnicima oni kojima e initi dobro. Isto je tako besmisleno initi samotnika od bla ena ovjeka. Jer nitko ne bi izabrao da ima sam za sebe sva dobra svijeta. Naime: ovjek je drutvovno bie i po naravi je stvoren za zajedniki
1

30

ivot. Stoga i to pripada blaenu ovjeku, jer ima sve one stvari koje su po naravi dobre; a jasno je kako je bolje provoditi dane s prijateljima i es titim ljudima negoli s tuincima i pukim na mjernicima. Dakle, blaenu ovjeku trebaju i pri jatelji. 4 Sto onda kau oni prvi 1 , i u emu govore isti nu? Ili je tako samo zbog toga to veina misli kako su prijatelji oni koji su korisni? Stoga bla enu ovjeku nee trebati takvih, jer on ve po sjeduje svoja dobra. A nee mu trebati ni prijatelji radi uitka, ili tek na kratko (budui mu je ivot ugodan, ne treba mu nikakav dodatni uitak). I kako mu ne treba takvih prijatelja, smatra se da mu ne trebaju nikakvi prijatelji. Ali to moda i nije istina. U poetku je reeno 2 , da je blaenstvo nekakva djelatnost, a djelatnost je bjelodano ono to postaje, a ne to se posje duje kao kakva svojina. Ako je blaenstvo u ivljenju i djelovanju, te ako je djelatnost dobra ovjeka valjana i ugodna po sebi, kao to je u poetku reeno 3 , i ako se uiva u onome to je svojstveno (ili pripadno), i ako moemo bolje promatrati svoje blinje negoli sebe same i nji hove ine bolje negoli svoje vlastite, i ako su ini valjanih ljudi koji su prijatelji ugodni dobrim ljudima (jer oboje je po naravi ugodno), onda e sretan ovjek trebati takvih prijatelja, jer radije izabire promatrati ine koji su estiti i njemu svojstveni, a takvi su i u dobra ovjeka koji mu je prijatelj. Smatra se, uz to, da blaen ovjek treba ugo dno ivjeti. A ivot samotnika je teak, jer nije lako neprekidno djelovati sam samcat, dok je lake s drugima i u odnoaju prema ostalima. Stoga e djelatnost, koja je ugodna sama po sebi, To jest oni koji nauavaju da blaen ovjek ne treba prijatelja.
2

20

35 1169 b 9 5 5

25

*X

30

10

35 1170 a

15 ^

Euripid, Orest, 667. (Dosl. prijevod).

1098a 7,16.

206

1099a 14.

207

biti neprekidni ja, kakva i treba biti ona sretna ovjeka; jer valjan ovjek, kao valjan, uiva u inima to su u skladu s krepou, dok su mu mrski oni to potjeu od opaine, upravo kao to se glazbenik naslauje lijepim napjevima dok ga 10 7 vrijeaju oni nevaljali. Stanovito vjebanje u kre posti nastaje zbog zajednikog ivljenja s onima koji su dobri, kako kae i Teognid 1 . Razvidi li se znanstvenije, ini se da valjan ovjek treba po naravi izabrati valjana prijatelja. Jer, kao to 15 je reeno 2 , ono to je po naravi dobro valjanu je ovjeku dobro i ugodno samo po sebi. ivot se ivotinjama odreuje mogunou sjetilnog opaanja, a ljudima mogunou sjetilnog opa anja ili miljenja. Mogunost prelazi u djelat nost, i ono to je poglavito nalazi se u djelat nosti. Stoga se ini da je ivljenje poglavito opa anje i miljenje. ivljenje je jedna od stvari koje su po sebi dobre i ugodne, jer ono je odre eno, a ono to je odreeno pripada naravi do- 20 bra. Ono pak to je po naravi dobro takvo je i estitu ovjeku, pa se zbog toga ini ugodno 8 svima; samo se to ne smije primijeniti na opak i izopaen ivot, te na onaj u bolima, budui da je takav neodreen, kao i njegova svojstva. to se tie samog bola to e biti jasnije u onome to 9 slijedi. 3 Ako je ivljenje po sebi dobro i ugodno 25 (to se ini i po tome to svi ude za njim, a jo najvie oni estiti i veoma sretni, jer tima je ivot najvredniji izbora, i samo im je ivljenje najsretnije); i ako onaj tko gleda zamjeuje kako gleda i onaj tko slua kako slua te onaj tko hoda kako hoda, pa ako slino i u svemu osta30 lom postoji ono to zamjeuje da djelujemo, ta ko da ako zamjeujemo, onda zamjeujemo da zamjeujemo i ako mislimo da mislimo; i ako je zamjeivati da zamjeujemo ili mislimo, zapravo zamjeivati da jesmo (jer je opstanak ve odre en kao opaanje ili miljenje); i ako je zamjei1170 b
1 2 3

10

vati da se ivi jedna od ugodnina po sebi (jer ivot je po naravi dobar, a ugodno je zamijetiti da je u ovjeku prisutno ono to je dobro); i ako je ivljenje dostojno izbora a jo ponajvie dobrim ljudima, jer je njima opstanak neto do bro i ugodno (budui da uivaju u tome to su svjesni u sebi onoga to je dobro samo po sebi); i ako je estit ovjek onakav prema prijatelju kakav je i prema sebi (jer mu je prijatelj drugo 'ja') onda, kao to je svakomu vrijedno izbora vlastito bie isto je tako i ono prijateljevo, ili go tovo isto. Reeno je, dakle, Icako je njegov opsta nak vrijedan izbora zbog zamjeivanja da je sam dobar, a takva je zamjedba ugodna sama po sebi. Ali on treba biti svjestan i da prijatelj postoji, to e biti u zajednikom ivljenju te u zajedni tvu rijei i misli, jer to bi bilo ono to zajedniko ivljenje znai meu ljudima, a ne kao meu sto kom u istoj ispai. Ako je dakle veoma sretnu ovjeku opstanak vrijedan izbora sam po sebi, budui je po naravi i dobar i ugodan, a prilino je isti takav i onaj njegova prijatelja, onda je i prijatelj jedna od stvari vrijednih izbora. A ono to treba izabrati to i mora imati, inae e u tome biti nedostatan. Stoga e ovjeku koji ima biti blaen trebati valjanih prijatelja.

10

15

X.

Zatim, treba li imati prijatelja to je mogue vie ili pak, kao to je prikladno kazano gostoljublju: ne budi ni odve gostoljubiv, a ni 1 negostoljubiv, odgovarat e i prijateljstvu, nai me: da ovjek ne bi trebao biti ni bez prijatelja, niti pak s odvie mnogo njih? Onima koji su prijatelji poradi koristi posve bi pristajalo reeno, jer uzvraati mnogima uslu ge stoji truda, i sam je ivot prekratak da se to uini. Stoga oni kojih je vie negoli je dostatno za vlastiti ivot i suvini su i na smetnju lijepu
1

10

25

Dotina izreka se navodi poslije (1172a 13). 1099a 7. Knjiga X. 15.

Heziod, Djela i dani (715); dosl. prijevod.

209

208

14 NIKOMAHOVA ETIKA

ivljenju; stoga ti i nisu potrebni. A i onih to su poradi uitka dostaje malen broj upravo kao i zaimbe u jestvini. Sto se pak tie valjanih prijatelja, treba li ih biti brojem to vie, ili postoji neka mjera 30 mnoini prijatelja, kao stanovnitvu grada? Jer niti desetero ljudi tvore grad, niti je vie grad sa stotinu tisua itelja. Tu traeni broj vjeroja tno nije neki odreeni, nego bilo koji izmeu odreenih mea. Postoji dakle ograniena mno ina prijatelja, i vjerojatno bi to bio najvei broj 1171 a s kojim tkogod moe zajedniki ivjeti (jer se to 4 pokazalo glavnom znaajkom prijateljstva); a po sve je bjelodano, da ovjek ne moe zajedniki ivjeti s mnogima i dijeliti sebe s njima. Uz to i ti trebaju biti meusobno prijatelji, ako e svi 5 5 provoditi dane jedni s drugima. A takvo to tegotno biva s mnogima. I teko je zajedniki se radovati i utjeti boli s mnogim osobama, jer se lako dogodi da se ovjek treba istodobno rado vati s jednim a tugovati s drugim prijateljem. Stoga je vjerojatno dobro ne teiti da se ima to je mogue vie prijatelja, nego onoliko koliko je dostatno za zajedniko ivljenje. I inilo bi se 10 zapravo nemoguim da ovjek bude sasvim pri jatelj s mnogima; zbog istoga se ne moe biti ni u ljubavi s vie osoba; jer ljubav eli biti stano vito vrhunsko prijateljstvo, koje se osjea samo prema jednoj osobi; stoga i snano prijateljstvo 6 biva samo s nekolicinom. A ini se da je tako i u zbiljskim odnoajima. Jer ne bivaju mnogi prijatelji ondje gdje je posrijedi drugarsko prija teljstvo, pa se u onim opjevanim sluajevima uvijek govori dvojici. 1 Oni pak koji imaju mno15 ge prijatelje i srdano se ophode sa svima nisu ini se nikomu prijatelji, osim u graanskom Vidi Plutarh, Moralia, 93 c. Misli se na odnoaje Ahila i Patrokla, Oresta i Pilada, Tezeja i Piritoja, iako prema H. Rackhamu nije jasno navode li se dotinici kao primjeri drugarstva ili prijateljstva uope. 210
1

smislu, a takve i nazivaju ugodljivcima. Zapravo, u graanskom se smislu moe biti prijatelj mno gima i ne biti pri tome ugodijiv, nego kao istin ski estit ovjek, ali se mnogi ne mogu voljeti zbog kreposti i zbog njih samih, te treba biti zadovoljan nae li se i malo takvih. XI

20

Treba li prijatelja vie u srei ili u nesrei? 11 Jer oni se trae i u jednom i u drugom sluaju. Oni koji su nesretni trebaju pomoi, onima koji su sretni trebaju sudruzi prema kojima e poka zivati dobroinstvo, budui da ele initi dobro. Prijatelj je nuniji u nesrei, i zbog toga tu treba korisnih prijatelja, ali je ljepe imati ih u srei, te zbog toga tu trae estite ljude, jer je dostoj nije izbora initi dobro takvima i s njima drugovati. Jer i sama prisutnost prijatelja ugodna je i u srei i u nesrei. Naime, onima koji tuguju olakne kad prijatelji s njima podijele bol. I mo gao bi tkogod zapitati da li oni doista sudjeluju u samom teretu dogaaja, ili naprosto njihova prisutnost, budui je ugodna, i predodba kako dijele bol olakava jad. Samo, olakava U njima poloaj to ili togod drugo, nek je za sad po strani; ali u svakom sluaju se ini da se doga a kako je i reeno. ini se, meutim, da je ugoda zbog njihova prisua nekako mjeovita. I samo gledanje prijatelj je ugodno, osobito nesretnu ovjeku, i znatno pripomae da se ne podlegne bolu (jer prija telj, ako je tankoutan, umije tjeiti i pogledom i govorom, budui da nam poznaje ud te u emu uivamo i to nas vrijea). Ali je s druge strane bolno promatrati kako prijatelj pati zbog nae nevolje, jer svatko izbjegava biti uzrokom bola svojim prijateljima. Zbog toga oni koji su muevni po naravi brinu se da im prijatelji ne ute bola zbog njihovih nevolja; i ako takav sam nije pretjerano beutan, ne moe podnijeti bola koji im je priinio, i uope nee im dopustiti da jadikuju s njim zbog toga to ni sam nije sklon jadikovanju. enskinje pak i njemu slino mukinje uivaju u skupnom uzdisanju, i ljube ta14* 211

1171 b

10

kve kao prijatelje i suutnike. A jasno je kako u svim stvarima treba oponaati bolji primjer. 5 Meutim, prisue prijatelja u srei ini ugod nom dokolicu, kao i pomisao da prijatelji uivaju u ovjekovim dobrima. Zbog toga se ini kako u srei treba eljno pozivati prijatelje (jer lijepo je pokazivati dobroinstvo), dok u nesrei treba to initi oklijevajui; jer stvari koje su zle treba s drugima podijeliti to je mogue manje, otuda i izreka Dosta to sm sam u nesrei. 1 ovjek prijatelje treba najvie pozivati onda kad e mu oni, uz malo truda, biti od velike koristi. I obratno, moda je prikladno da i nepozvani rado poemo onima koji su u nesrei (jer du nost je prijatelja initi dobro, a ponajvie onima kojima treba, a sami ne trae; jer tako je i ljepe i ugodnije objema stranama), doim onima koji su u srei, iako im treba rado pomagati (jer i za to trebaju prijatelji), valja odlaziti s oklijeva njem kad je posrijedi primanje dobroinstva od njih, jer nije lijepo udjeti da ovjek primi kakvo dobro. Ali se moda treba pripaziti da odbi jajui ih od sebe ovjek ne izazove dojam neprijaznosti, budui da se i to katkad dogaa. ini se dakle kako je prisue prijatelja ono to treba izabrati u svim stvarima. Kao to oni koji ljube najvie vole gledati Ijubijenu osobu, i od svih ostalih najradije izabiru upravo to sjetilo (vida), kao glavno izvorite i stanite ljubavi, zar dakle isto tako i pri jateljima nije najvrednije izbora zajedniko iv ljenje? Jer prijateljstvo i jest zajednitvo, i kao to se odnosi prema sebi tako se ovjek odnosi i prema svojem prijatelju; i kao to je sama zamjedba (ili zor) 2 tome da ovjek jest neto vrijedno izbora (ili poeljno) tako je i to se tie Ta je poslovica inae nepoznata podrijetla. Izvorno &, vieznanica, koja izmeu ostalog znai i 'sjetilnost' i 'svijest' (o. p.).
2 1

15

20

25

prijatelja. Ali do njezine provedbe dolazi u za35 jednikom ivljenju, tako te s pravom i tee za 2 njim. I od kakvog god se poziva pojedinim Iju1172 a dima sastojao opstanak, ili po emu im je ivlje nje poeljno, svatko to eli dijeliti sa svojim pri jateljima. Zbog toga jedni zajedno piju, drugi se zajedno igraju kocke, neki se zajedno bave tje lovjebom ili lovom ili pak zajedno prouavaju 'mudroslovlje', provodei svaki zajedno s drugi5 ma vrijeme u onome to najvie ljubi od svih stvari u ivotu; jer elei ivjeti zajedniki s pri jateljima, ine i zajedno dijele one stvari koje 3 smatraju da i tvore zajedniko ivljenje. Stoga prijateljstvo meu nevaljalim ljudima postaje opako (jer oni, nepostojani kakvi jesu, zajedniki dijele nevaljaltine, te postaju izopaeni time to nalikuju jedan na drugog), doim je ono meu 10 estitim i samo estito, i u tome raste zbog nji hova drugovanja. ak se ini da postaju bolji, djelujui i ispravljajui se uzajamno, jer popri maju jedan od drugoga ona svojstva koja im se dopadaju, te otuda i ono: Od plemenitih potje4 e plemenito. 1 Nek je toliko dosta prijateljstvi ma. A sad bi slijedila rasprava uitku.

XII.

12 30

Prema Teognidu (35); usp. 1170 a 12. 213

212

.
Nakon tih stvari nedvojbeno slijedi raspravlja nje uitku. ini se, naime, kako on najvie pripada naem rodu, te zbog toga mlade i odga jaju ravnajui uitkom i bolom. Isto se tako smatra kako je i za krepost znaaja od najvee vanosti u kojim stvarima treba uivati a koje pak treba mrziti. Jer te se stvari proteu cijelim ivotom, te imaju prevagu i mo u samoj krepo sti i u blaenu ivotu, budui da ljudi izabiru ono to je ugodno, a izbjegavaju ono to je bol no. Stoga se takvi imbenici ne bi smjeli nikako zanemariti, osobito jer postoji i mnogo raspre oko njih. Jedni 1 govore da je uitak dobro, drugi 2 naprotiv da je neto sasvim nevaljalo, a od ovih opet jedni tvrde tako zbog toga to su vje rojatno i osvjedoeni da jest tako, dok drugi mniju kako je poradi naeg ivota bolje prika zivati uitak kao togod nevaljalo, ak i ako nije; jer veina ljudi naginje uitku i robuju ugodninama, stoga ih treba povesti u suprotnom smjeru; jer tako bi stigli do sredine. Ali taj stav moda i nije prikladan. Jer tvrdnje stvarima koje se tiu uvstava i postupaka manje su pouz dane od samih djela. Stoga kad se one ne slau s podacima sjetila, izazivaju prezir, te oduzimaju valjanost i onomu to im je istinito. Jer bude li onaj tko prezire uitak ikad vien gdje i sam
1 2

20

25

30

35 1172 b

Sljedbenici Eudoksa. Sljedbenici Speusipa.

215

za njim tei, smatra se kao da taj priklon znai kako mu je svaki uitak takav, jer tono razlikovanje nije svojstvo veine ljudi. Dakle, istin ske tvrdnje ine se najkorisnijim, ne samo radi spoznaje nego i poradi samog ivota; budui su u skladu s djelima, u njih se pouzdaje, te pobu uju one koji ih razumiju i da ive prema njima. Ali nek je dosta tome. Prihvatimo se onoga to je reeno uitku. Eudokso 1 je mislio da je uitak Dobro, jer je opazio kako svi stvorovi tee za njim, i oni raumni i oni nerazumni, te da je u svima stvarima estito ono to je vrijedno izbora, i to je najvie tako da je i naj estiti je. A to to svi istome tee pokazuje kako je to svima i najbolje (jer svaki pojedinac pronalazi sebi dobro kao to si pro nalazi i hranu); ono pak to je svima dobro, i za ime svi tee, to je Dobro. Ali njegove su tvrdnje prihvaene vie zbog kreposti njegova znaaja negoli same po sebi, jer on bijae smatran izu zetno umjerenim ovjekom; te su mislili kako to nije nauavao kao prijatelj uitka, nego to je tako u skladu s istinom. A mislio je kako to nije nita manje bjelodano ni iz opreke; jer, prema njemu, bol je ono to svi izbjegavaju, pa stoga isto tako treba izabrati njegovu opreku. I najvie je opet vrijedno izbora ono to ne izabiremo ni zbog ni poradi ega dru gog, a upravo je uitak takav prema uobiaje nom mnijenju. Jer nitko ne pita ovjeka poradi ega uiva, budui da je uitak vrijedan izbora sam po sebi. Uz to, pridoda li se uitak bilo ko jem od dobara, ono postaje jo vrednije izbora, kao pri pravednu ili umjerenu postupanju; nai2 me, ono to je dobro uzmnaa se samo po sebi. ini se, meutim, da ta tvrdnja pokazuje samo kako je uitak jedno od dobara, i to nita vie nego bilo koje drugo; jer svako je dobro vred1

II.

2 10

nije izbora kad je s kojim drugim nego kad je smo. Istom se tvrdnjom slui i Platon 1 da doka e kako uitak nije Dobro; jer dostojniji je iz bora ugodan ivot s razboritou negoli bez nje; ako je takva mjeavina bolja, onda uitak nije Dobro; jer nikakav pridodatak ne ini Dobro vrednijim izbora. I jasno je da nita drugo i ne moe biti Dobro, to postaje vrednije izbora doda li mu se koje od dobara po sebi. Koje li je to onda dobro, u kojem i mi sudjelujemo? Jer takvo to treba istraiti. Oni opet koji pobijaju da nije dobro ono za ime svi tee, i ne govore nita. Jer ono to se svima ini mi kaemo da to i jest; a onaj tko razara takvu vjeru teko e nam izloiti togod uvjerljivije. Kad bi samo nerazboriti stvorovi te ili za uitkom, u reenome bi bilo togod; ali ako za tim ude i razboriti stvorovi; kako da ita izrie? A moda i u niim stvorovima postoji nekakvo naravno dobro, bolje negoli su oni sa mi, koje tei za dobrom to im je svojstveno.

30

35 1173 a

15

20

25 III.

Uz to se ini kako ni dokaz iz opreke 2 nije prikladno izreen. Jer kau, ako je bol zlo, ne slijedi da je uitak dobro, naime: i zlo se su protstavlja zlu, i oboje (i bol i uitak) neemu to nije ni dobro ni zlo to samo za sebe nije neprikladno, ali ne odgovara onome to je u pi tanju. Jer ako je i jedno i drugo zlo, onda ih treba izbjegavati i jedno i drugo; ako pak nisu ni jedno ni drugo, ne treba ih izbjegavati ni je dno ni drugo, ili treba jednako; doim sad se bjelodano pokazuje da ljudi jedno izbjegavaju kao zlo, a drugo izabiru kao dobro. Te su tako i u opreci jedno prema drugom. Uz to, ak ako uitak zbog toga ne slijedi da jer ni djelatnosti koje kakvoe kao to nije ni
1
2

10

i nije jedna od kakvoa, nije i jedno od dobara; pripadaju kreposti nisu blaenstvo.

To jest: pridodatkom onoga to je dobro.

Vidi 1101 b 27.

Fileb 60 D.

Vidi 1172 b 18.

217

216

Oni 1 kau da se Dobro odreuje, dok je uitak neodreen, jer doputa vie i manje. 2 Ako tako prosuuju na temelju uivanja, isto e se primi jeniti i na pravednost i ostale kreposti, prema kojima se bjelodano kae kako ih ljudi posjedu ju vie ili manje te djeluju u skladu s pripadnim krepostima; jer jedni su pravedniji i hrabriji negoli drugi, te postupaju pravedno ili umjereno vie ili manje. Ako tako prosuuju po uicima, onda ne iznose pravi uzrok, ukoliko su jedni ui ci nemijeani a drugi mjeoviti. 3 A to prijei da poput zdravlja, koje je odreeno a ipak doputa vie i manje, i sam uitak ne bude takav? Jer zdravlje nije isto razmjerje 4 u svima, niti je uvijek isto u istoj osobi, nego i kad prestaje jo preostaje donekle, te se razlikuje prema vie i manje. A tako moe biti i u odnosu na uitak. Postavljajui da je Dobro neto savreno, dok su kretanja i postajanja nesavreni, nastoje pokazati kako je uitak kretanje i postajanje. Nu ini se da ne dokazuju prikladno i da uitak nije kretanje. Jer ini se da svako kretanje ima svoju brzost i sporost, i ako ne prema sebi samom, kakvo je kretanje svemira 5 , onda prema drugo me. Ali uitku ne pripada ni jedno od toga. Jer moe ovjeku brzo postati ugodno kao to se mo e i rasrditi, ali ne moe bivati ugodno brzo, niti
1 Podrazumijevaju se Platonovi nazori (Fileb, 24 E, 31 B), Prema . .). 2 To jest: doputa razlike u stupnjevima. 3 Naime: kad uitku pridaju 'neodreenost', onda zapravo misle samo na 'mijeane' uitke; takvo to ne pripada 'nemijeanim' (istim) uicima, u kojima nema primjese bola; dok je sama takva razlika iz meu dvije vrste uitaka zapravo Platonova (Fileb, 53 C54 D), prema H. R.). 4 Misli se na sastojine toplo i hladno (Platon, Fileb, 25 E), prema . . 5 Tonije: nebo koje nosi zvijezde stajaice, koje krui stalnom brzinom (De caelo, I. V, II. IV, a brzo ili sporo samo u usporedbi s drugim kretanjima (pre ma . .).

15

20

25

30

pak bre (ili sporije), prema komu drugom, kao to se moe hodati, rasti ili togod slino. Stoga se moe prijei u uitak brzo ili sporo, ali se ne moe brzo djelovati u stanju uitka, naime: ne moe se tako uivati. A kako bi uitak bio posta janje? Smatra se da bilo to ne postaje iz bilo ega, ve iz ega togod postaje u to se i razluuje. I emu je uitak postajanje, tomu je bol propadanje. Isto tako kau da je bol stanje osku dice prema naravi, dok je uitak njezino ispu njenje. Ali to su tjelesna uvstva. Ako je uitak ispunjenje stanja prema naravi, ono u emu se zbiva ispunjenje to bi i uivalo, a ovdje bi to bilo tijelo. Samo to se ne ini da je tako. Dakle, uitak nije ispunjenje, iako dok se ono zbiva, moe ovjek utjeti ugodu, kao to bi utio bol da ga sijeku.1 ini se kako je takvo mnijenje nastalo na temelju bolova i uitaka vezanih uz hranidbu; budui da outimo oskudicu i bol, ui vamo nakon toga u ispunjenju. Ali to se ne do gaa sa svima uicima. Tako bol ne prethodi uicima u znanju, a nema ga ni u nekim sjetilnim uicima, kao u onima mirisa, i u mnogim sluninama i vievinama, te uspomenama i na dama. Od ega e, dakle, oni biti postajanja? Jer tu nije nastala oskudica niega, emu bi trebalo ispunjenje. Protiv onih koji iznose primjere sramotnih uitaka, moe tkogod rei kako ti uici i nisu ugodni (jer ako i jesu ugodni opako raspoloenim ljudima, zbog toga ne treba misliti da su zbiljski ugodni, osim upravo tima; kao to ni stvari bo lesnicima zdrave, slatke ili gorke nisu i uope takve, i kao to nisu bijele one koje se takve ine onima bolesnih oiju). Ili bi tkogod mogao rei, da uici jesu vrijedni izbora, ali ne na stanovite naine; takvo je na primjer bogatstvo (ali ne uz izdaju) i zdravlje (ali ne uza deranje bilo ega).2 Postoji i mogunost da dotini izriaj bude ako je u tome oskudan ili prikraen (o. p.). 2 Moda je posrijedi ljudoderstvo, u sluaju pot pune nestaice hrane (prema . .).
219
1

218

11

12

Ili se pak uici razlikuju po vrsti, pa su jedni oni od lijepih postupaka, a drugi oni od sramotnih; i ne moe se outjeti uitak pravednika ako o vjek nije sam pravedan, niti uitak glazbenika ako ovjek nije sam glazben, i slino u ostalim slu ajevima. I to to je prijatelj jedno a laskavac drugo, ini se da pokazuje kako uitak nije do bro ili da se uici razlikuju po vrsti; ini se, naime, da se prvi drui poradi dobra, a drugi poradi uitka, te kako drugoga pokuuju, prvoga pohvaljuju, jer se drui radi drukijih stvari. I nitko ne bi izabrao ivjeti cijelog ivota s dje jim umom, ak i uivajui u onim stvarima u kojima djeca najvie uivaju; niti bi izabrao ui vati inei togod veoma sramotno, ak i ako zbog toga ne bi nikad trpio bola. Uz to, potrudili bismo se oko mnogih stvari, ak i ako ne bi pru ile nikakva uitka, kao to su gledanje, sjeanje, znanje, te kreposti. A nita se ne razlikuje zbog toga to takve stvari nuno prate uici, jer iza brali bismo ih ak i kad nam ne bi pruale ni kakva uitka. ini se dakle bjelodano da uitak nije Dobro i da svaki uitak nije dostojan izbora; i da ima uitaka vrijednih izbora samih po sebi, koji se razlikuju po vrsti ili po tome od ega su. Toliko nek je dostatno reeno to se tie nazora uitku i bolu. to je uitak i kakav je postat e oitije vra timo li se opet na sam poetak. ini se da je gledanje savreno u svakom vremenu svojeg tra janja; ono ne treba nita to bi se poslije dogo dilo i usavrilo njegov oblik 1 . Takav je ini se i uitak. Jer on je nekakva cjelina, i ni u kojem asu ne moe tkogod uhvatiti neki uitak kojemu bi se nakon dueg vremena usavrio svojstveni oblik. Zbog toga uitak i nije gibanje; jer svako Po tome se ono razlikuje od kretanja, pri kojem mogue postaje djelatno, a nesavreno savreno (prema . .). 220
1

30

1174

13

10

IV.

3 15

je gibanje u vremenu i radi neke svrhe, kao kuegradnja, koja je savrena kad se naini ono emu se teilo. I tako je ono savreno ili u cjeli ni vremena ili u asu zavretka; doim u dije lovima vremena pojedina gibanja su nesavrena, i po vrsti se razlikuju od cjeline kao i izmeu sebe. Tako pri gradnji hrama, slaganje kamena drukije je od lijebljenja potpornih stupova, dok se to oboje razlikuje od tvorbe cijelog hra ma. I tvorba hrama je savrena (jer ne treba vie nita drugo za postavljeni zadatak), dok su izgradnja osnove i izradba troreske 1 nesavreni, jer je svaka samo dio. Oni se dakle razlikuju po vrsti, i ni u jednom se asu ne moe uhvatiti posebice savreno kretanje, nego ako ga uop3 e ima ono je u cjelini vremena. Slino je i s hodanjem i ostalim. Jer ako je svako kretanje pomicanje s jednog mjesta na drugo, onda i u tome postoje razlike po vrsti, kao letenje, hoda nje, skakanje i slino; i ne samo tako, nego i u samome hodanju (jer ni 'otkud' ni 'kamo' nije isto na cijelom trkalitu i na jednom dijelu, niti je u jednome dijelu kao to je u drugom; niti je isto prelaziti ovu crtu 2 ili onu; jer trka ne pre lazi samo dotinu crtu, nego onu na nekom mje stu; a ova je opet na mjestu to je razliito od one druge). Mi smo pomnjivo kretanju raspra vljali drugdje. 3 ini se, meutim, da kretanje ni je savreno u svakom vremenu, nego je vie kretanja nesavreno i razlikuju se po vrsti, bu dui da 'otkud' i 'kamo' tvore svojstveni oblik. 4 Nasuprot tome, u bilo kojem vremenu svojstvo' je uitka da je savren. Rije je triglifu, dijelu friza. Trkalite (stadion) obino je bilo podijeljeno na 6 dijelova (od po 100 gr. stopa), a staze su bile oznaene stupiima. Spomenute crte su dijelile stazu, osobito prva na poetku i posljednja na kraju staze (prema . .). 3 Aristotel, Fizika (VIVIII). 4 Izvorno (oblik) ili pak: specifina razlika, specifina kakvoa, svojstvo (o. p.).
2 1

20

25

30

1174 b

221

Jasno je, dakle, da su uitak i kretanje razli iti, te da je uitak jedna od cjelina i savrenosti. A isto se moe izvesti i iz toga to kretanje nije mogue osim u vremenu, dok je uivanje mogu e, jer je ono neto cijelo u svakom asu sada njosti. 1 Prema tim rijeima je bjelodano kako nije pri kladno rei da je uitak kretanje ili postajanje. To se ne moe rei svim stvarima, nego samo onima to su razdijeljene i nisu cjeline. Jer po stajanje nije ni gledanje2, ni toka', ni jedinica 4 ; ni jedno od tih nije ni kretanje ni postajanje. Stoga to nije ni uitak, jer je nekakva cjelina. 5 Budui je svako sjetilo djelatno u odnosu na osjetno, i djeluje savreno kad je u dobrom stanju i usmjereno prema najljepoj od stvari pripadnih sjetilnosti (jer se ini da je takvo to naj vie savrena djelatnost; pri emu nema nikakve razlike kae li se da djeluje samo sjetilo ili pak dio u kojemu se ono nalazi), u svakom je pojedinom najbolja djelatnost kad je sjetilo u najboljem stanju usmjereno prema najboljoj od osjetnina. Takva bi djelatnost bila najsavrenija i najugodnija; jer postoji uitak prema svakom sjetilu, kao i prema razumijeu i misaonom pro matranju, i djelatnost je najugodnija kad je naj savrenija, a najsavrenija je kad je sjetilo u do brom stanju i usmjereno prema najizvrsnijoj od osjetnina. Tako uitak usavruje djelatnost. Ali je ne usavruje na isti nain kao to je usavruju osjetno i osjetilnost onda kad su izvrsni; Izvorno , oznauje toku koja odvaja pro lost i budunost. Ono to nije u jednom asu, a jest u slijedeem mora biti cjelina bez razluivih dijelo va; samo cjelina sastavljena od dijelova postaje pro cesom, 'malo po malo' (prema . .). 2 To jest: in gledanja. 3 Geometrijska toka. 4 Aritmetika jedinica.
1

upravo kao to ni zdravlje i lijenik nisu jedna ko uzroci 1 ozdravljenja. 7 Bjelodano je da svako od sjetila ima svoj ui tak (jer kaemo kako su i vievine i slunine ugodne); isto je tako bjelodano da je uitak naj vii kad je sjetilnost najsnanija i djeluje prema onome to je najbolje; i kad su takvi i osjetno 2 i osjetilo 3 , uvijek e biti uitka, dok je prisutno i ono to ga tvori i ono to ga prima. Ali uitak ne usavruje djelatnost kao to to ini ve pri sutno svojstvo 4 , nego kao nekakvo pridolo savr enstvo, kao ivotni cvat onima koji su mladi. Dakle, sve dotle dok ono miljeno ili osjetno, i ono to prosuuje ili misaono posmatra, bivaju kako treba, bit e i uitka u djelatnosti; naime: ako su i trpna i tvorna strana iste i u istom uzajamnom odnoaju, onda po naravi proizlazi isto. Kako to onda da nitko ne uiva neprestance? Ili se moda ovjek umori? Jer ni jedna ljudska sposobnost ne moe neprekidno trajati; pa stoga ni uitak nije takav, jer on slijedi samu djelat nost. U nekim se stvarima uiva dok su nove, ali poslije vie ne, zbog istog razloga. Jer um je prvo pobuen i snano djeluje na stvar, upravo kao to se ljudi napeto usredotouju pri gleda nju, ali nakon toga pozornost vie nije takva, djelatnost slabi, pa zbog toga opada i uitak. Moglo bi se smatrati da svi ude za uitkom, budui da svi ljudi ude za ivljenjem. ivljenje je nekakva djelatnost, i svaki pojedinac usmjeZdravlje je tu svrni uzrok, a lijenik tvorni uzrok (prema . .). 2 Ili 'objekt'. ' Ili 'organ'. 4 Izvorno * (stanje) zapravo je potpuno razvi jena sposobnost ili svojstvo (za razliku od monosti , ili puke mogunosti), na primjer vida, te je bitan imbenik u njegovu ostvarenju, dok je uitak kao izvanjski dodatak (prema . .). 223
1

10 8

30

4 15

1175 a

20

10 25

10

222

11

ruje svoju djelatnost prema onim stvarima i s pomou onih koje najvie ljubi, kao to se gla zbenik uz pomo sluha bavi napjevima, a ljubi telj znanja uz pomo svojeg razuma misaonim zasadama, te isto tako i svaki od ostalih. Uitak usavruje djelatnost, pa tako i ivljenje, za ko15 jim svi tee. Stoga je razborito to se tei za uit kom, jer on svakomu usavruje ivljenje, koje je i dostojno izbora. A izabiremo li ivljenje poradi 5 uitka ili pak uitak poradi ivljenja, takvo pita nje nek je za sad po strani; ini se, naime, da su te stvari tijesno spojene, i ne mogu se raz dvajati, jer uitka ne biva bez djelatnosti, i ui- 20 tak usavrava svaku djelatnost. Otuda se smatra da se uici razlikuju po vrsti; mislimo, naime, kako se stvari razliite po vrsti usavravaju stvarima koje su razliite po vrsti (jer ini se da je tako i s naravninama i s umjet ninama, kao sa ivotinjama i drveem, te sa sli kom, kipom, kuom ili s kakvim pokustvom). Pa se slino i djelatnosti razliite po vrsti usavravaju onima to su razliite po vrsti. A djelat nosti uma razlikuju se od djelatnosti sjetila po vrsti, te jedne od drugih, pa stoga i uici koji ih usavravaju. To se moe vidjeti i po povezanosti svakog po jedinog uitka i djelatnosti koju usavruje. Jer djelatnost uzmnaa uitak koji joj je svojstven. Naime, oni koji djeluju s uitkom bolje prosuu ju i tonije postupaju u pojedinim stvarima, kao to oni koji uivaju u zemljomjerstvu postaju 1 vini zemljomjernici , i bolje uviaju pojedine zasade, a slino je i s ljubiteljima glazbe ili grad nje i svega slinog; svi oni pridodaju vlastitom djelu uivajui u njemu. Tako uici uzmnaaju djelatnosti, a one stvari koje uzmnaaju togod te su mu i svojstvene; stvarima koje su razliite po vrsti i svojstvenosti su razliite po vrsti.
Rije je, naravno, 'geometriji' i 'geometricima' u antikom, a ne modernom smislu (o. p.).
1

V.

25

30 6

A to se moe jo jasnije vidjeti iz toga to jedne djelatnosti smetaju uici koji su od drugih djelatnosti. Tako ljubitelji svirale ne uzmau su djelovati u raspravi ako zauju svirku svirale, jer vie uivaju u umjetnosti svirale negoli u pri sutnoj djelatnosti; i stoga uitak u umjetnosti svirale kvari djelatnost dotine rasprave. A sli no se dogaa i u ostalim sluajevima gdje su istodobno dvije djelatnosti. Ona djelatnost koja je ugodnija suzbija drugu, tim vie to se vie razlikuju prema uitku, tako te druga posve pre staje. I stoga, ako silno uivamo u bilo emu, ne moemo zapravo initi nita drugo; i ako nam se neto slabo svia, prelazimo na togod drugo, kao to u kazalitu oni koji grickaju slastice najvie to ine kad su glumci loi. A budui svoj stven uitak izotruje djelatnosti te ih produuje i poboljava, dok ih inovrsni uici upropauju, bjelodano je kako se uveliko razlikuju. Jer ino vrsni uici djeluju gotovo kao svojstveni (vlasti ti) bolovi, budui da svojstveni bolovi unitava ju djelatnosti, kao ako je komu pisanje ili rau nanje neugodno ili muno; i tako jedan ne pie ili drugi ne rauna, jer mu je ta djelatnost mu na. Tako na djelatnost imaju oprean uinak svojstveni uici i bolovi. A svojstveni su oni to pripadaju djelatnosti prema njoj samoj. Meu tim, inovrsni uici, kako je reeno, ine neto to je veoma nalik na bol, jer unitavaju, iako ne u istoj mjeri. Budui se djelatnosti razlikuju valjalou i nevaljalou, i jedne valja izabrati a druge treba izbjegavati, dok su neke neodreene, isto je i s uicima; jer prema svakoj djelatnosti postoji svojstven uitak. Uitak svojstven estitoj djelat nosti i sam je valjan; onaj to je svojstven ne valjaloj djelatnosti i sam je opak. Jer se i elje za lijepim stvarima pohvaljuju, a one za sramot nim pokuuju. A djelatnostima su svojstveniji uici koji su u njima od samih poriva, jer ti su razlueni od djelatnosti i po vremenu i po nara vi, dok su uici sasvim blizu djelatnostima, i toli ko su nerazluivi da se moe raspravljati nisu li
15 NIKOMAHOVA ETIKA

1175 b

10

15

20

25

35

30

224

225

djelatnost i uitak jedno te isto. Meutim, smije se uitak smatrati ni promiljanjem ni dinim opaanjem (jer bi bilo nesmisleno); zbog toga to se ne mogu razdvojiti, nekima ine kao isto.

ne sje ali se

35

Dakle, kao to su razliite djelatnosti, tako su i uici. Vid nadmauje opip u istoi, a sluh i miris okus. A slino i uici uma nadmauju sjetilne uitke, dok se i jedni i drugi razlikuju meusobno. I ini se da svaka ivotinja ima i svojstven uitak, kao i svojstvenu ulogu, naime: uitak pre ma dotinoj djelatnosti. To e se jasno pokazati, razmotre li se pojedine ivotinje; jer uitak je razliit konju ili psu ili ovjeku, te kao to Heraklit 1 kae magarac bi radije izabrao pljevu ne goli zlato, jer magarcima krmivo prua vei ui tak negoli zlato. Dakle, stvorovi razliiti po vrsti imaju i uitke razliite po vrsti, a bilo bi razlo no da u onih iste vrste i uici budu nerazlini. Ali, barem meu ljudima oni su razlini, i to ne 9 malo. Jer iste stvari jednima gode, a druge vrijedaju, i one to su nekima bolne i mrske drugima su ugodne i mile. Isto vrijedi i za slatke stvari; one nisu istog okusa onomu u ognjici i onomu tko je zdrav; niti je opet togod jednako toplo nemoniku i onome krepka tjelesnog ustroja. A slino je tako i u drugim sluajevima. 10 I u svim tim sluajevima smatra se da jest ono kako se ini estitu ovjeku. Ako se tako prikladno kae, kao to se ini da jest, i ako je krepost mjerilo svega ili dobar ovjek kao takav, onda bi i uici bili oni koji su njemu takvi i ugo dne one stvari u kojima on uiva. Ako su pak stvari to su njemu neugodne komu drugomu ugodne, nije nikakvo udo, jer su ljudi skloni mnogim pokvarenostima i izopaenostima, a te stvari zapravo i nisu ugodne, nego samo takvima i onima koji su tako raspoloeni. Dakle, to se
1

1176 a

tie uitaka koji su prema uobiajenom mnijenju sramotni, jasno je kako ne treba ni kazati da su to uici, osim onima koji su izopaeni; ali od onih uitaka to se smatraju estitim: koji ili kakav treba nazvati ljudskim uitkom? Ili je to bjelodano iz samih djelatnosti? Jer njih prate uici. Stoga, postojala jedna ili vie djelatnosti u savrena i sretna mua, oni uici koji te usavr avaju morali bi se poglavito proglasiti ljudskim uicima, a ostali samo drugotno i tek neznatno, kao i djelatnosti. VI. Poto smo, dakle, raspravili krepostima, prijateljstvima i uicima, preostaje izloiti u ocrtu i blaenstvu, budui da ga smatramo svrhom ljudskih postupaka. Ponovi li se ranije reeno, samo e izlaganje biti saetije. Rekli smo 1 , da blaenstvo nije svojstvo, inae bi moglo pripadati i onomu tko spava cijelog ivota, ivei ivotom raslina, kao i onomu tko je u najveim nevoljama. Ako pak to ne zadovoljava, nego radije treba postaviti blaenstvo u kakvu djelatnost, kako je prije kazano 2 ; i ako su od djelatnosti jedne nune i valja ih birati radi ega drugog, dok druge valja izabrati zbog njih samih, bjelodano je da se blaenstvo mora uvr stiti meu one djelatnosti koje treba birati po radi njih samih, a ne meu one to su radi ega drugog. Jer blaenstvu ne treba nita, nego je ono samodostatno. Djelatnosti koje treba izabrati poradi njih samih one su od kojih se ne trai nita osim same djelatnosti. A smatra se da su takvi ini koji su u skladu s krepou; jer initi stvari koje su lijepe i estite ono je to treba izabrati samo po sebi. Ali se smatra da tu pripadaju i ugodne zabave, jer se one ne izabiru radi ega drugog, dok one zapravo vie kode nego to koriste, budui da
1 2

25

10

35 1176 b

15

20

10

11

Fr. 5 (Diels-Krantz).

1098 b 31; 1095 b 31. 1098 a 5.

226

15*

227

zbog njih ljudi zaputaju i vlastita tijela i imu tak. Nu veina onih koje dre za blaene pribje gavaju takvim razonodama; stoga su kod moni ka u asti ljudi dosjetljivi u takvim razbibrigama. Kako pruaju ono to se tu trai, postaju ugodni svojim pokroviteljima, te kao takvi i potrebni. Smatra se tako da te razonode pridonose blaenstvu zbog toga to im moni velikai posveuju svoju dokolicu. Pa ipak, takvi vjerojatno nisu nikakav dokaz. Jer ne ovise od monike vlasti ni krepost ni um, od kojih potjeu estite djelatnosti; pa ako takvi, i ne okusivi nikad ni ista ni plemenita uitka, pribjegavaju tjelesnim nasladama, zbog toga ne treba misliti da su takve dostojnije izbora. I djeca misle kako su one stvari koje ona najvie cijene i najbolje. Stoga je razlono, da kao to se djeci i muevima razliite stvari ine vrijedne, tako bi trebalo biti i nevaljalim i valjanim ljudima. Zbog toga, kao to je esto reeno, stvari koje su vrijedne i ugodne estitu ovjeku zaista su takve. Ali svakomu je pojedincu najvrednija izbora ona djelatnost koja je prema svojstvenoj sposobnosti, te onomu tko je estit ona to je prema kreposti. Prema tome, blaenstvo nije u zabavi. Jer bilo bi besmisleno da nam svrha bude zabava; i da smo se trudili i zlopatili cijelog ivota samo poradi razonode. Mi naime, takorei, biramo sve poradi ega drugog, osim blaenstva, jer nam je ono svrha. A revno se baviti i muiti samo radi zabave ini se suludim i odve djetinjastim, ali se isto tako ini 1 ispravna ona Anaharsidova izreka Treba se igrati da bismo se ozbiljno bavili, jer se ini kako je zabava stanovit odmor; i kako se ljudi ne mogu neprestance truditi, treba im i odmora, te stoga odmor nije svrha, jer biva poradi djelatnosti. A ini se da je blaen ivot onaj koji je u skladu s krepou; i takav ukljuuje ozbiljnost, a ne sastoji se od zabave. Kaemo, uz to, da su ozbiljne stvari bolje od onih to su samo smijene Anaharsid (Anaharsis), skitski mudrac iz VI st; boravio u Heladi; pripisivane su mu mnoge mudre izreke. 228
1

8 15

i zabavne, a djelatnost ovjeka -- ili njegova dje la uvijek je to ozbiljnija to je bolja. Pa je stoga djelatnost boljeg dijela valjanija i time vi e pridonosi blaenstvu: Tjelesnim uicima mo e se odavati bilo tko, pa i rob nita, manje od onoga tko je najbolji, ali nitko robu ne pridaje blaenstvo, ako mu ne podjeljuje vlastiti ivot.1 Zbog toga blaenstvo i nije u takvim razonoda ma, nego u djelatnostima prema kreposti, kao to je ve prije reeno. Ako je blaenstvo djelatnost u skladu s krepou, razlono je da bude ona u skladu s naj viom krepou, a to e biti ona najboljeg dijela nas samih. Pa bio to um ili pak bilo to drugo, koje se ini da prema naravi vlada i upravlja nama te ima spoznaju lijepim i boanskim stva rima i bilo da je i to samo togod boansko bilo opet da je najboanskiji dio u nama , nje gova djelatnost prema svojstvenoj kreposti bit e savreno blaenstvo. A ve je reeno 2 da je to misaono promatranje. To bi bilo u skladu i s onim to je prije reeno i s istinom. Jer takva je djelatnost i najvia (bu dui da je i um ono najvie u nama, a takve su i spoznatnine kojima se um bavi), a i najneprekidnija. Naime, moemo neprekidno misliti (ili misaono promatrati) vie nego li initi bilo to drugo. I mnijemo kako blaenstvu treba primi jeati uitak. A od svih djelatnosti to su prema kreposti priznano je najugodnija ona to je u skladu s mudrou. I doista ljubav prema mudroA upravo to nije sluaj, jer kako Aristotel kae u drugom djelu (Politika, III, 9, 1280 a 32): Robovi i ostale ivotinje nisu lanovi drave, zbog toga to ne sudjeluju u blaenstvu niti u ivljenju prema izbo ru (Dosl. prijevod). 2 To nije reeno izravno, nego je (VI knjiga, V, 3, XIII, 8) izneseno da je mudrost, krepost najvieg di jela uma, ujedno i najvia od svih kreposti (prema H, R.). 229
1

10 7

20

VII.

15

25

2 30 3 35 1177 a

20

25

sti (ili filozofija) posjeduje udesne uitke i po istoi i po postojanosti, te je posve razlono to oni koji ve znaju ugodnije provode svoje vrijeme od onih to tek tragaju za znanjem. A i ono to se naziva samodostatnost najvie pripada mi saonoj djelatnosti. Naime, stvari koje su nune za ivot trebaju i mudru i pravednu ovjeku, kao i ostalima; ali, primjereno opskrbljen tima, pravedan ovjek treba i one (ljude) prema kojima e pravedno postupati i s kojima e biti, a isto tako i umjeren i hrabar i svaki pojedini od ostalih, doim mudar ovjek moe razmiljati i sam sa sobom, i to je mudriji to vie. On to nedvojbeno ini bolje ako ima suradnike, ali je unato tome najsamodostatniji od svih. Uz to bi misaono promatranje bila jedina djelatnost koju vole poradi nje same, jer od nje se ne dobiva nita drugo osim istog miljenja, dok od inidbenih djelat nosti poluujemo togod vie ili manje od same djelatnosti. Takoer se ini da je blaenstvo u dokolici; nai me: liavamo se dokolice kako bismo stekli do kolicu kao to i rat vodimo da bismo imali mir. Provedba inidbenih kreposti odvija se u drav nim i ratnim poslovima; ali djelatnosti tih zani manja ini se da su bez dokolice to u cijelosti vrijedi za ratnike djelatnosti (jer nitko ne iza bire ratovati da bi ratovao, niti radi toga priprav lja rat; i smatrao bi se posvemanjim krvnikom onaj tko bi od prijatelja nainio neprijatelje, kako bi bilo bojeva i pokolja). A i dravnika je dje latnost bez dokolice, jer uza same dravne poslo ve tei za poloajima moi, te za astima, ili za blaenstvom samome sebi ili sugraanima, za bla enstvom to se razlikuje od dravnikog umijea, i koje bjelodano i istraujemo kao neto razliito. Ako se meu inidbama to su u skladu s kre postima dravnitvo i ratnitvo istiu i ljepotom i veliinom, ali su bez dokolice, i tee nekoj dru goj svrsi a nisu vrijedni izbora sami po sebi, dok se smatra da se djelatnost uma odlikuje ozbilj230

30

nou, jer se sastoji od misaonog promatranja, i ne tei ni za kakvom drugom svrhom osim sebe same, i posjeduje sebi svojstven uitak (koji uzmnaa samu djelatnost); te ako se s njom sla u samodostatnost, dokolica i neumornost mogu a ovjeku zajedno s ostalim znaajkama to se pridaju veoma sretnu ovjeku , onda bi upra vo ta djelatnost predstavljala ovjeku savreno blaenstvo uz potpun ivotni vijek, jer u blaenstvu nema nita nepotpuno. 8 Nu takav bi ivot bio izvrsniji od same ovje kove naravi; jer on nee tako ivjeti ukoliko je ovjek, nego ukoliko je u njemu prisutno togod boansko, i koliko to nadmauje nau sloevinu1 toliko i njegova djelatnost onu prema drugoj kre posti. I ako je um neto boansko u usporedbi s ovjekom, onda je i ivot u skladu s njim bo anski u usporedbi s ovjekovim ivotom. Stoga se ne treba povoditi za onima koji nagovaraju da kao ljudi moramo misliti ljudskim stvarima i kao smrtnici smrtnima 2 , nego koliko god je to mogue moramo se obesmrtiti i sve ui niti kako bismo ivjeli u skladu s onim to je najizvrsnije u nama. Pa iako je to olinom maleno, ono svojom moi i asnou uvelike nadraauje sve ostalo. Isto tako to bi bilo i svaki poje dinac, jer je ono poglavito i bolje u njemu. I bilo bi besmisleno ako bi ovjek izabrao ne vlastiti i vot, nego onaj koga drugoga. Pa tako ono to je prije reeno 3 pristajat e i sada: ono to je emu svojstveno to je po naravi svakomu i najbolje i najugodnije. A ovjeku je takav ivot u skladu s umom, jer um je najvie sam ovjek. Zbog toga je takav ivot i najblaeniji.
Izvorno & (compositum), oznauje sloevinu nae due i tijela, ali ovdje moda znai i sloenu duu (prema . .). 2 Pindar (Isth. V. 20); Sofoklo (Tereus, fr. 531); Antifan (fr. 289). Naime, te se izreke sreu u vie autora. 3 1169 b 33, 1176 b 26.
1

20

25

1177 b

30

5 9 10

H78 a

15

231

VIII.

2 3

Meutim, drugotno je blaen ivot u skladu s drukijom krepou; jer djelatnosti u skladu s njom tek su ljudske 1 . Pravedne i hrabre postup ke, te ostale stvari koje su prema krepostima, i nimo uzajamno jedni drugima po ugovorima, us lugama i svakovrsnim djelatnostima i u svojim uvstvima, pazei pomno na ono to je pristojno u odnosu prema svakome; a sve su to bjelodano ljudske stvari. Neke od njih ini se potjeu ak od samog tijela, i krepost znaaja u mnogome je spojena s uvstvima. A i razboritost je spojena s krepou znaaja, kao i ova s razboritou, jer poela razboritosti daju udoredne kreposti, dok ono to je ispravno u udoreu postavlja razbo ritost. I budui su te stvari povezane s uvstvi ma, pripadale bi sloevini bia. A kreposti sloevine zapravo su ljudske. Stoga su isti takvi i i vot prema dotinim krepostima i samo blaen stvo, doim je ono koje pripada umu izdvojeno. (Nu nek je o tome toliko. Podrobnija rasprava premaila bi svrhu sadanjeg istraivanja. 2 ) ini se, uz to, da tomu treba manje i izvanjskih po treptina ili barem manje negoli udorednoj kre posti. to se tie samih nunosti, nek je obojem potreba, u jednakoj mjeri, iako se dravnik vie trsi oko tijela i slinoga, jer u tome bi se malo razlikovali, ali e se uvelike razlikovati to se tie djelatnosti. Dareljivu e ovjeku trebati novaca da ini plemenita djela, kao i pravednom poradi uzvrata (jer puke nakane se ne vide, budui da i oni koji nisu pravedni hine kako kane postu piti pravedno), hrabromu opet moi, da bi polu io ita u skladu s krepou, a umjerenomu pri gode3 za krepost. Jer kako bi se inae uzmogao pokazati bilo dotinik bilo tko drugi od takvih?
1 Nasuprot ve spomenutoj misaonoj djelatnosti, koja je boanska. 2 naravi uma ili razuma raspravlja se u Aristote lovu djelu dui (De crnima, III, IIIIV). 3 Izvorno , to je inae mo, sloboda, dopu tenje ili gizda, dok je ovdje posrijedi neto posebnije znaenje: mogue prigode da se umjeren uzmogne oduprijeti neumjerenosti (o. p.).

15

A raspravlja se i tome da li je za krepost poglavitiji izbor (nakana) ili djelatnosti, kako krepost sadri oboje. Naime, jasno je da bi njezino savrenstvo bilo u obojem, jer za same postupke trebaju mnoge stvari, i to su oni vei i ljepi to ih treba vie; doim onomu koji misaono pro matra ne treba za njegovu djelatnost ni jedna od tih stvari, nego su one takorei i smetnja misao nom promatranju; ali ukoliko je on ovjek i ivi u zajednici s mnogima, izabire initi djela u skla du s krepou, i zbog toga e mu trebati takva iz vanjska dobra, da bi mogao ovjekovati. A da je savreno blaenstvo misaono promatra nje, koje je stanovita djelatnost, moe se vidjeti i iz slijedeeg. Pretpostavljamo naime da su bo govi najsretniji i najblaeniji. A koje im djelat nosti treba pridati? Da li moda one pravedne? Nee li se oni initi smijenima budu li ugova rali, vraali novane pologe i tome slino? Ili moda smione pothvate, da podnose strahote i izlau se pogiblima zbog toga to je to lijepo? Ili pak ine dareljivosti? A komu e darivati? Jer bit e besmisleno budu li imali novce ili togod takvo. I kakvi bi bili njihovi umjereni postupci? Nije li takva hvala prostaka, budui da oni ne maju nevaljalih elja? Stoga, pregledamo li cijeli taj niz, pokazalo bi se kako su sve te djelatnosti odve neznatne i nedostojne bogova. Pa ipak, svi pretpostavljaju da bozi ive, te zbog toga i dje luju; naime, ne snivaju poput Endimiona. 1 A oduzme li se ivom biu imba, te zatim tvorba, to mu drugo ostaje osim misaonog promatranja? Stoga bi djelatnost Boga, koja se odlikuje naj viom sreom, morala biti misaono promatraka. Dakle, i od ljudskih djelatnosti ona koja je toj najblia mora biti najblaenija. A znak je toga i to to ostale ivotinje ne sudje luju u blaenstvu, budui savreno liene takve
Prema helenskom mitu, u Endimiona bijae za ljubljena boica Mieseca (Artemida ili Dijana), te mu je podarila besmrtnost, ali da ostane u vjenom snu.
1

35 1178 b

7 20

10

25

15

30

20

232

233

djelatnosti. Jer bozima je cijeli ivot posvema sretan, a ljudima ukoliko je u njima prisutna kakva nalika te djelatnosti, dok od ostalih ivih bia vie ni jedno ne biva blaeno, budui da ni jedno ne sudjeluje u misaonom promatranju. Dakle, dokle se protee promatranje dotle i blaenstvo, i u ko jih je vie prisutno takvo promatranje vie je i blaenosti, i to ne prema pripatku, nego zbog samog promatranja, jer ono je samo po sebi vri jednost. Tako bi blaenstvo bilo stanovito pro matranje. 1 9 Nu budui je svaki od nas i ovjek, trebat e mu i izvanjske sretnosti, jer naa narav nije sa modostatna za misaono promatranje, nego je potrebno i da nam je tijelo zdravo, te da ima hrane i ostale podvorbe. Pa ipak ne smije se misliti kako onomu tko e biti blaen trebaju mnoge i velike stvari, zbog toga to se ne moe biti veoma sretan bez izvanjskih dobara; jer ni samodostatnost ni inidba ne sastoje se u suviku, pa je lijepa djela mogue initi i onomu tko ne vlada kopnom i morem; dapae, i u umjerenim uvjetima ovjek moe djelovati prema kreposti (to se, naime, moe bjelodano vidjeti; jer ini se kako sukromnici nita manje od odlinika ne ine es tita djela, nego dapae i vie). I dostatno je imati i toliko, jer onomu tko djeluje u skladu s krepou ivot e biti blaen. I moda je Solon 2 pri kladno prikazao blaene ljude kao one to su umjereno opskrbljeni izvanjskim potreptinama, ipak (kako je on mislio) poinili najljepa djela, ivjevi umjereno; jer moe ovjek i uz umjeren ' Izvorno / jedna od temeljnih vieznanica grkog jezika, koja izvorno znai misaono promatra nje, te otuda i lat. contemplatio (razmiljanje), te istraivanje, znanstveno spoznavanje, 'znanstveni zo rovi' ili 'isto miljenje'. Bjelodano je da dotini nazivak obuhvaa i promatranje i znanstveno spozna vanje, to je sadrano i u rijei razmiljanje ili mi ljenje, koja je oznaka sloene misaone djelatnosti kakva i jest posrijedi (o. p.). 2 Herodot (I, 3032).

25

12 30

9 35 1179 a 13

imutak initi ono to treba uiniti. ini se da ni Anaksagora nije zamislio blaena ovjeka kao bogataa ili velikaa, rekavi 1 kako se ne bi za udio ako bi se takav uinio svima neobian; jer ti prosuuju po vanjtini, budui je to i jedino to zamjeuju. I tako ini se da se mnijenja mudraca slau s naim dokazima. Nu iako ona sadravaju stanovito osvjedoenje, u inidbenim stvarima istina se prosuuje po djelima i samo me ivotu; jer u tima je ono poglavito. Valja stoga razvidjeti ono to je ve reeno, te to omjeriti s djelima i ivotom, pa ako je u skladu s dotinim djelima, mora se prihvatiti, ako je pak u sukobu, mora se pretpostaviti da je puko mni jenje. Dakle, onaj tko djeluje u skladu s umom, te ga njeguje, ini se i da je u najboljem stanju uma i da je bozima najmiliji. Jer ako bozi vode ika kvu brigu ljudskim stvarima, kao to se misli da ine, onda bi bilo razlono i da oni uivaju u onome to je najbolje i njima najsrodnije (a to bi bio um) te ljudima koji to najvie ljube i aste da za uzvrat dobro ine, kao onima to se trse oko stvari koje su i bozima mile postupajui ispravno i lijepo. A bjelodano je kako sve to naj vie pripada mudracu. On je stoga bozima najmiliji. A takav je vjerojatno i najblaeniji. Te bi i po tome mudrac bio onaj itko je najvie blaen. Ako se dostatno u ocrtu reklo i tim stvarima i krepostima te prijateljstvima i uitku, treba li misliti kako smo na kraju svoje nakane? IM 2 pak, kako je reeno , gdje je posrijedi inidba tu nije svrha promatrati i spoznati svaku pojedinost, nego prije uiniti dotine stvari? Jer to se tie same kreposti nije dosta znati, nego valja pokuati stei je i upotrijebiti, ili nastojati bilo kako drukije da postanemo dobri. Ako bi dak le sami govori (ili dokazi) dostajali da uine Iju1 2

15

20

25

10

30

11

10 IX.

10 35 1179 b

2 3

Diels, Vorsokratiker, 46 A 30. Ili: Kako se kae. 235

de estitima, onda bi oni s pravom (kao to kaza Teognid 1 zasluili' i mnoge d goleme nagra de', i njima bi se trebalo opskrbiti. Ali, iako se pokazuje kako oni imaju snage pobuditi i potak nuti mlade plemenita nagnua, te postii da zna aj roenjem plemenit i istinski ljubitelj onoga to je lijepo prione uz krepost, oni ne uzmau pobuditi mnotvo na ljepotu i dobrotu 2 . Jer ono po svojoj naravi ne slua stidljivosti, nego se po korava samo strahu; i ne odstupa od nevaljaltina zbog onoga to je sramotno, ve zbog straha od kazne. ivei po uvstvu, ono se odaje vlastitim nasladama i traga za sredstvom kojim e ih stei, dok izbjegava oprene bolove, te nema ni predo dbe lijepome i onome to je istinski ugodno, jer nisu toga nikad ni okusili. I koji bi to dokaz takve preobratio? Jer nije mjgue nikako, ili nije lako, dokazom izmijeniti ono to je odavno uko rijenjeno u znaajeve. I moda se treba zadovo ljili, ak kad su prisutne i sve one stvari s pomo u kojih ini se postajemo estiti, ako i djelimice steknemo krepost. Jedni misle kako postajemo dobri po naravi, drugi po navadi, a trei po pouci. Ono to je od naravi bjelodano nije u naoj vlasti, nego je zbog nekakvih boanskih uzroka nazono u onima to su istinski sretnici; doim dokaz i pouka nemaju snage u svih ljudi, nego duu sluatelja treba na vadom prethodno obraditi za prikladan uitak i prikladnu mrnju, poput zemlje to e hraniti sje me. Jer onaj tko ivi prema uvstvu nee sluati dokaza koji ga odvraa, niti e ga shvatiti. I kako onda nagovoriti onoga tko je u takvom stanju? A openito, ini se, uvstvo ne poputa pred do kazom, nego pred silom. Stoga treba ve prije po stojati znaaj nekako svojstven kreposti, koji ljubi ono to je lijepo i mrzi ono to je sramotno.
1

10

15

10

20

Ali je teko ve od mladosti stei ispravan od goj prema kreposti, ako se ne odrasta i pod tak vim zakonima. Jer ivjeti umjereno i u vrstoj stezi veini nije ugodno, a osobito mladima. Sto ga zakonima treba odrediti i odgoj i zanimanja, jer postavi navikom nee im biti bolni. Nu vjerojatno i nije dostatno da ljudi samo dok su mladi primaju odgoj i ispravnu naobrazbu, nego i kad postanu muevi, trebaju se oko tih stvari trsiti i navikavati se na njih; pa bi nam zbog toga tre bali zakoni, openito cijelog ivota. Jer veina se vie pokorava nunosti negoli dokazu, i prije kazni negoli onome to je lijepo. Zbog toga neki mniju kako zakonodavci trebaju poticati na kre post i pobuivati na ono to je lijepo, kako bi posluali oni koji su ve dolino uznapredovali u na vikama, dok neposlune te manjkave treba pod vrgnuti ukorima i kaznama, a one neizljeive treba u cijelosti prognati. (Oni naime misle) kako e estit ovjek, ivei poradi onoga to je lijepo, posluati dokaz (ili razlog), doim nevaljalac koji eli nasladu obuzdava se bolom poput ujarmljena ivineta. Stoga i vele kako ti bolovi tre baju biti oni to su najopreniji nasladama koje dotini ci ljube. Dakle, ako kao to je reeno 1 onoga koji e bili dobar treba lijepo odgajati i navikavati, te taj zatim mora ivjeti u estitim zanimanjima i ne initi nikakvih nevaljaltina bilo hotimice bilo nehotice, to e se poluiti ako se ivi u skladu s kakvim umom i ispravnim poretkom, koji ima mo. Meutim, oinska zapovijed nema te sile ni prisile, kao ni uope nalog jednog mua, ukoliko nije kralj ili tkogod slian; doim zakon ima mo prisile, budui je i naelo 2 to potjee od neke razboritosti i uma. I dok se mrze ljudi koji 1179 b 31. Izvorno gr. , moe ovdje znaiti i dokaz i pravilo pa i izrijek; zbog ega, npr. H. Tredennick nije naisto to je tu posrijedi; ini mi se da je najblie znaenje, u datom kontekstu, ipak naelo (o. p.).
2 1

35 1180 a

io

11

15

25

12
30

20

Teognid (432434). 2 Izvorno , glasovita Platonova sloenica, koja znai i estitost, i savrenost kao udoredni spoj ljepote i dobrote ljudskog znaaja (o. p.).
236

237

se suprotstavljaju neijim porivima, ak i kad im se ispravno opiru, sam zakon nije mrzak nalaui ono to je estito. 13 ini se kako je samo, ili gotovo samo', u dra vi Lakedemonaca zakonodavac posvetio pozornost odgoju i zanimanjima. U glavnini drava te su stvari zanemarene, i svatko ivi kako ga je volja i poput Oklopa, 'dijelei pravo i eni i djeci'.2 Najshodnije bi dakle bilo da postoji zajednika i is pravna briga tim stvarima. Nu ako ih je zajednica zanemarila, inilo bi se da dolikuje svakom po jedincu pomoi svojoj djeci i prijateljima do kre posti, te da ima snage za to ili bairem da -to izabire 3 Prema onome to je reeno, on bi to jo najbo lje uzmogao postupajui kao zakonodavac. Jer za jedniki nadzori se bjelodano provode s pomou zakona, i to estiti nadzori s pomou valjanih za kona, i inilo bi se da nema nikakve razlike da li su oni pisani ili nepisani, kao ni da li e se njima odgajati pojedinac ili mnotvo, kako je i u glazbi, tjelovjebi i ostalim zanimanjima. Jer kao to u dravama zakoni i obiaji imaju snagu tako i u kuanstvima oinski naputci i navade, pa i vie zbog sreenosti i dobroinstava; budui da se tu ve po naravi prije poinje i voljeti i slusati. Uz to se zasebniki odgoji razlikuju od onih zajednikih, kao pri postupku lijeenja; jer ope nito je ovjeku u ognjici na korist poinak i post, ali nekomu moda i nije; isto tako ni aka ne preporuuje svim svojim uenicima isti nain borbe, inilo bi se stoga da se svaki poje dini sluaj tonije istrauje ako je briga zasebnika; jer tako svatko dobiva vie onoga to mu je probitano.
1 Ostali su primjeri Kreta i Kartaga (Politika, 1272 b 24). 2 Homer, Odiseja (IX, 114; dosl. prijevod). 3 Ovo inae nejasno mjesto prevedeno je dijelom prema Bywateru, dijelom prema Thomsonu (vidi Po govor prevoditelja); o. p.

25

16

14

30

Ali najbolje e se pojedinosti pobrinuti i li jenik i nastavnik tjelovjebe, te svaki drugi, ko ji i openito zna sto je potrebno i svima ili doti nima (jer se i kae da se znanosti bave onim to je zajedniko 1 i da su takve); to opet nita ne prijei da se tkogod prikladno pobrine kakvoj pojedinosti ak i ako je bez znanja 2 , ukoliko je taj pomno promotrio prema iskustvu dogaaje na pojedincu, kao to su neki ljudi, ini se, sami se bi najbolji lijenici, iako ne bi mogli pomoi ni komu drugome. Pa ipak bismo se sloili oko toga kako onaj tko eli postati vinik i znanstvenik u emu mora prouavati ono to je ope 3 i upoz nati to to moe bolje. Jer ve je reeno kako se time i bave znanosti. Stoga moda onaj tko eli s pomou brige ui niti ljude boljima, bilo veinu bilo manjinu, mo ra pokuati da postane zakonodavac, ako mi do ista s pomou zakona postajemo dobri. A dovesti bilo koga, ili pak odreenu osobu, u priklad no raspoloenje nije ba zadaa za sluajnika, ve ako to itko moe, onda samo onaj tko zna, kao i u lijenikom umijeu, te u ostalim poslovi ma u kojima treba panje i razboritosti. Ne treba li dakle nakon toga razvidjeti otkud i kako bi tkogod postao zakonodavac? Da li se to, kao i u ostalim sluajevima, ui od dravni ka? Jer to se i smatralo 4 dijelom dravnitva. Ili se ini kako to nije isto u dravnikom umi jeu i ostalim znanostima i sposobnostima? Jer u svim se ostalim pokazuje kako isti predaju do tine sposobnosti drugima i sami ih provode, kao lijenici i slikari; ali iako sofisti izjavljuju kako pouavaju u dravnitvu, ni jedan od njih ne djeluje u tome, nego se time bave dravnici, koji
1 I z v o r n o t o je i sveope ili univerzalno (o. p.). 2 To j e s t : koji ne p o s j e d u j e z n a n o s t . 3 I z v o r n o &, t o z n a i i sveope, univerzal n o (o. p.). 4 1141 b 24.

15

20

17 35 1180 b

25

5 18

15

10

30

35 1181 a

238

239

19

ini se djeluju t a k o vie po nekakvoj sposob n o s t i t e i s k u s t v u negoli p o r a z u m i j e u ; jer, k a k o se p o k a z u j e , oni t o m e niti piu n i t i govore (ia ko bi takvo to m o d a bilo ljepe od sastavljanja s u d b e n i h govora i p u k i h besjeda); a n i t i nainie d r a v n i k e bilo od svojih sinova bilo od koga me u svojim p r i j a t e l j i m a to bi i bilo razlono, k a d bi oni to uzmogli; j e r ovi svojim d r a v a m a ne bi mogli ostaviti n i t a ljepe od takve s p o s o b n o s t i , niti bi od toga mogli radije izabrati to sebi sa m i m a , te n i t i svojim najmilijima. Uz to, ini se k a k o t u p o p r i l i n o p r i d o n o s i i iskustvo, j e r i n a e ljudi ne bi p o s t a j a l i dravnici s a m i m bavljenjem d r a v n i m s t v a r i m a ; stoga se ini da o n i m a koji tee z n a t i d r a v n i k o m u m i j e u t r e b a i s a m o g iskustva. M e u t i m oni sofisti koji izjavljuju k a k o poua vaju u t o m e ini se da su daleko od toga. J e r uo pe ne znaju ni t o je dravnitvo ni ime se ba vi, i n a e ga ne bi izjednaivali s g o v o r n i t v o m 1 ili a k stavljali ispod njega, niti bi p a k mislili k a k o j e lako p o s t a v l j a t i z a k o n e p r i k u p l j a j u i o n e z a k o n e koji s u n a d o b r u glasu, j e r s m a t r a j u d a se m o g u p r o b r a t i oni koji su najbolji, k a o da s a m izbor ne trai r a s u d n o s t i i kao da ovdje i s p r a v n a p r o s u d b a nije n a j k r u p n i j a stvar, u p r a v o k a o i u glazbi. J e r i s k u s n i c i u s v a k o m p o j e d i n o m p o d r u ju i s p r a v n o p r o s u u j u djela, i znaju ime i k a k o se o n a usavravaju, te to je s ime u s k l a d u ; d o i m se n e i s k u s n i c i m o r a j u zadovoljiti i t i m e a k o im nije i z m a k n u l o da li je d o t i n o djelo dob ro ili loe n a i n j e n o , k a o kakva slika. A z a k o n i s e i n e u m j e t n i n a m a dravnikog umijea. K a k o d a o n d a p r e m a n j i m a 2 p o s t a n e tkogod zakonodavac ili p r o s u u j e koji su z a k o n i najbolji? J e r ini s e k a k o n i lijenici n e p o s t a j u s a m o p o p r i r u n i cima. I a k o neki pisci p o k u a v a j u iznijeti ne sa mo z d r a v s t v e n e n a s t o j b e nego i k a k o p o j e d i n c e t r e b a lijeiti i njegovati, razvrstavajui p o j e d i n a

s t a n j a ; i takve su stvari ini se k o r i s n e iskusn i c i m a , d o k s u nevjeama p o s v e n e k o r i s n e . I s t o t a k o , d a k l e , i zbornici z a k o n a i u s t a v a m o g u biti od k o r i s t i o n i m a koji ih u m i j u p r o u a v a t i i prosu i v a t i t o je p r i k l a d n o ili n e p r i k l a d n o i koji se sta vak s k o j i m slae; oni p a k koji se pozabave t i m a bez p r i p r a v e 1 n e b i uzmogli p r i k l a d n o p r o s u i v a t i , u k o l i k o ne s a m o od sebe, i a k o bi u t o m e m o d a postigli bolje p o i m a n j e .

5,

10

10

22

23

20

15

B u d u i su d a k l e prvanji mislioci 2 ostavili neis t r a e n i m o n o t o s e tie z a k o n o d a v s t v a , m o d a je bolje da te stvari s a m i p r o m o t r i m o , i o p e n i t o d r a v n o m p o r e t k u , k a k o b i s m o koliko je mogu e u p o t p u n i l i z n a n s t v e n o istraivanje' ljudskim s t v a r i m a . Stoga, a k o su i t a p r e m a p o j e d i n o m dijelu p r i k l a d n o izrekli n a i p r e t h o d n i c i , poku a j m o to razvidjeti, a z a t i m iz p r i k u p l j e n i h us tava p o j e d i n i h drava 4 p o k u a j m o p r o u i t i koje s t v a r i o d r a v a j u a koje r a z a r a j u drave, i koje su o n e u o d n o a j u na p o j e d i n e ustave, te zbog kojih se u z r o k a j e d n i m a d r a v a m a u p r a v l j a s k l a d n o a d r u g i m a o b r n u t o . P o t o se te stvari p r o u e , mo-

15

20

20

1181 b

21

Vidi: Izokrat (Antidosis, 80). To jest: tek prema kakvoj zbirci zakona (o. p.).

Izvorno (stanje) i komentatorima nije jasno da li je posrijedi udoredno ili intelektualno stanje, ali se ini da je rije stanju strune priprave, spreme, uvjebane sposobnosti ili uobliene umne navike (. .). 2 Postoji dvojba oko toga tko je napisao ovaj za vrni odlomak, koji bjelodano povezuje Etiku i Poli tiku. Prema jednima Aristotel to nije mogao napisati, jer se u Politici poesto poziva na Platona, dok iz dotinog proizlazi kao da Platon nije rekao nita va no odgoju s pomou zakonodavstva ili pak vr stama dravnih poredaka. Moda je posrijedi dodatak kakvog poznijeg pisca. Samo to pitanje jo nije razrijeeno (prema . .). 3 Izvorno , to ovdje znai 'ope nastoja nje umijeu ili znanju' ili 'znanstveno razlaganje, istraivanje' (o. p.). 4 Prema predaji Aristotel je napisao i zbirku od 158 razliitih dravnih ustava, od ega je sauvano samo djelo Atenski ustav.
16 NIKOMAHOVA ETIKA

240

da emo bolje uvidjeti i koji je dravni poredak najbolji te kako se svaki mora ustanoviti i kojim se zakonima i obiajima mora posluiti. Zaponimo, dakle, svoju raspravu.

POGOVOR PREVODITELJA

Svaki prijevod (na veliku alost prevoditelja, a na popri linu radost njihovih prosuditelja) i kad je najbolji, ipak je samo priblian. Ne treba mnogo razlagati i raspredati zato je tako. Ali je svakako jo najvie tako u sluaju pri jenosa filozofskih djela iz jednog jezika u drugi. Tekoe koje se pri tome javljaju teko je izbjei i kad su posrije di suvremenici; one su, naravno, jo vee kad se prevode djela iz drevne klasine batine; a moglo bi se rei kako su gotovo nepremostive kad je rije Aristotelu. Jer tu se zaista ne zna to je tee: sklop reenica i raspored di jelova u njima ili pak nosivi struni nazivci. Njegova su djela za razliku od Platonovih pisana vie znanstve nim negoli umjetnikim jezikom, iako je dobar dio naziv lja koje Aristotel uvodi, ili se njime slui, umjetan ve u odnosu prema ondanjoj svakodnevnoj porabi i rijei i iz riaja i reeninog sloga. Uz to, ne samo to je u njegovu jeziku sadrana vrhunska apstrakcija nego je Aristotelov cjelokupni corpus viestruko posredovan. Srednjovjekov lje ga je primilo i njime se sluilo posredstvom latinskog i arapskog, a novovjekovlje (snano oslonjeno na skolastiku predaju) dodalo je svoje, prihvaajui ili ga od bijajui, kroz sito i reeto modernih romanskih, german skih i slavenskih jezika. Prema toj cijeloj nakupnini i sloevini (posebice u je zinom i smisaonom pogledu) dananji prevoditelji pri mjenjuju razliite pristupe, u skladu s naravi jezika u koji je prenose te uvjetovani vlastitom prijevodnom pre dajom. Suoeni s obiljem jezinih zapreka i zamki, nema ju na izbor vei broj mogunosti. Naime, teko da im preostaje vie od dva izlaza. To jest: ili to vie sebi priblii ti dati predloak, ili mu se sam pribliiti. Dakle, temeljna se tekoa moe razrijeiti (i najee se razrjeuje) tako
16*

243

da se dotini antiki tekst posuvremeni. Mi se dodue po naamo kao da tono znamo to to znai, ali zapravo zna mo tek ovo: takvim se nainom prijevod poesto odmie od predloenog izvornika. Istina, takvo posuvremenjivanje moe pruiti onu lakou i glatkou ispod kojih se ne vide mnoge hrapavosti i uzlovi tosti sloenog filozofskog izri aja, ali se pri tome moe izgubiti i ona bitna, iskonska nakana i poruka djela. Drugi sluaj (kad se prevoditelj trsi pribliiti svoju ob radbu datome djelu) zapravo je pokuaj to vjernijeg prije nosa iz jezika izvornika u jezik prijevoda. Samo je po sebi jasno, kako bi uzoran prijevod bio nekakav sretan spoj i jednog i drugog: novi tekst to je isto toliko osuvremenjen koliko je i vjeran izvorniku. Meutim, takvo je to samo vrhunska poeljnina; j e r na razini puke jezine primjene prevoditelj mora krenuti: ili vie u jednom ili vie u dru gom smjeru, osobito u sluaju ovakvog temeljnog filozof skog i uljudbenog djela kakvo je Nikomahova etika, knji ga koja je uza svu svoju vrhunsku umnost ipak pi sana znanstvenim i apstraktnim, a ne konkretnim um jetnikim jezikom. Naravno, i nakon takve prevoditeljske odluke ostaje polazna i okvirna priblinost prijenosa, ali nadamo se i priblieniji smisao (pa i oblik) naprama onome to sadrava i kako uobliuje sam izvornik. Dakle, pone to ponovljeno, ali i saetije reeno: odluili smo teiti to veoj vjernosti, pa i doslovnosti prijenosa, trsei se da to ne bude na tetu skladnosti i glatkosti reenice, ali priprav ni i rtvovati takva cijenjena svojstva u korist temeljne misaone tonosti. A iako potpune doslovnosti i tonosti ne ma nigdje, pa tako ni ovdje, prevoditelju se inilo kako e manje pogrijeiti bude li i robovao Aristotelovu tekstu nego bude li se od njega toliko udaljivao da iznevjeri i bjelodani smisao ovog mislilakog temeljca poradi uvjet ne itkosti svojeg prijevoda. Meutim, unato svim tim ogradbama oko same mo gunosti prijevoda Aristotelova teksta, ostaje injenica da je on ipak prevodiv, to pokazuju uz ostale europ ske prijevode i brojniji prijevodi njegovih djela u Srba i manje brojni, ali primjerni, prijevodi u Hrvata. Naime, podosta se toga moe dostatno vjerno prenijeti iz grkoga jezika u hrvatski, jer su im zajednike mnoge znaajke i u tvorbi rijei i u padenom sustavu, te u rasporedu jezi244

ndh jedinica. Kako je ve ope poznato, na je jezik od samih poetaka slavenske pismenosti preuzeo mnogo to ga, ili pak uobliio i skovao, upravo prema grkom jezi nom prauzoru. Stoga izmeu ostalog i nema neke potrebe (kao to se moda mora, ili je barem takav obi aj, u engleskom i francuskom jeziku) da se pojedini gr ki nazivoi preesto zamjenjuju nekolikim rijeima, a ni da se reenice redovito preokreu i prepriavaju, ime se remeti prvotni sklad i razvodnjava izvorni smisao. Dakle, na razini izravne primjene, prevoditelj je nasto jao zadrati Aristotelov oblik reenice, raspored njezinih dijelova te poloaj i smislenu nosivost samih rijei ili usko strunih natuknica. Kreui se unutar takvih zahtje va, morao je uvesti i stanovit broj rjeih, novih ili neuobiajenijih nazivaka. Ali kako bi se ti projasnili i pri bliili pri tome se navodio i izvorni oblik (uz latinski i dotinu priblinu hrvatsku zamjenu). Tako e se, posve nuno i prirodno, kao primjeri takva nazivlja u naem prijevodu susresti i novotvorine i arhaizmi. Zbiljski ili samo prividni arhaizmi upotrebljavaju se uglavnom poradi toga da se ne bi krenulo (i skrenulo) u smjeru suvremene, dananje porabe strunog filozofijskog nazivlja, ime bi se vjerojatno promaio iskonski smisao teksta koji je ipak uoblien s njemu svojstvenim pojmovIjem, od kojega smo mi, dananjici, udaljeni preko dva tisuljea. Stoga je bilo potrebno, uz mogui minimum arhaiziranja prijevodnog izriaja, pruiti opet barem pri blinu predodbu vremenskom odmaknuu i povijes noj uvjetovanosti polaznih nazivaka. Primijenivi takva radna naela, prevoditelj se trsio onoliko koliko je kadar i koliko moe podnijeti sam jezik, koji ipak uvijek moe vie podnijeti (te i izraziti) negoli svi njegovi pojedini upotrebitelji, pa i prevoditelji. Gdje je prevoditelj pro maio, sam je kriv; gdje se togod posreilo, te je prijenos uspio, nije toliko do njega koliko je do kovkosti i nosi vosti samog naeg jezika. Samo se po sebi razumije kako bi mnogo lake bilo za drati u prijevodu opepoznate europeizme, bilo one he lenskog podrijetla (kao politika, teorija, demokracija, mo narhija) bilo one latinskog (kao akt, entitet, supstancija, esencija) i oni su na stanovit nain i zadrani , ali je zbog svih navedenih razloga bilo potrebno potraiti pri245

mjerene slavenske, hrvatske zamjene, ili jednolane ili vielane, oslanjajui se na moguu podudarnost ili kori jena ili smisla ili oblika ili ustroja ili sklopa izmeu dva ipak srodna jezika. ivimo u doba sveope poplave tuica (od kojih su neke nedvojbeno potrebne), ali i u sluaju onih najobinijih, kakve su na primjer akcija ili ener gija, postie se veoma esto vea prozirnost i dostupnost pojmovnog sadraja kad se upotrijebi prikladna slavenska zamjena, osobito u sluaju datog filozofskog teksta, a k i obrazovanu i upuenu ovjeku poesto se skriva, zamag ljuje ili izmie izvorno znaenje u olakoj porabi tuica. Na primjer, grka rije to & koja znai i patnja i trpnja i strast i uvstvo u latinskom je prijenosu passio, ali i affectus, jer znai jo i svojstvo i mijena, pa Englezi stoga dotini struni nazivak prevode kao affection ili modification, a Nijemci kao Eigenschaft, te napokon Rusi kao strast, peremena, svojstvo, priznak, sostojanie. U tak vom sluaju ne bi bilo uputno upotrijebiti olako bilo koju tuicu, nego je primjerenije u svakom pojedinom kon tekstu potruditi se oko mogue ili prihvatljive hrvat ske zamjembenice ili barem nadomjestka. Naime, inter nacionalizmi, osobito oni latinizirani (kao otrcan sitni i novinarstva i svakodnevnog propovjednitva) poesto su odve razlivena ili zamuena znaenja. Jasno, pri takvome se prijevodu ne mogu izbjei ni neo binosti. Samo, svaka neobinost nije jo i neprikladnost. Na primjer, glasoviti Aristotelov izriai xb xl fjv mo e se prevesti i kao bit i kao bivstvo (lat. essentia i substantia), pa se tako esto i ini. Meutim, budui je essentia toan prijevod grke rijei (kojoj i kori jenski odgovara hrvat, sunost), dok je substantia doslovak prema gr. (za to u hrv. postoji neto rjea zamjena podstavnik), i kako u skolastika susre emo i quid quod erat esse (doslovce prema grkom: 'ono to bijae biti') i quidditas (engl, quiditty, njem. Washeit), onda je ipak i doslovan i toan prijevod tostvo, prema onome to je stvar, kako predlae ve J. Stadler (Opa metafisika, Sarajevo 1907, str. 35). Takvi primjeri pokazuju kako esto to blii prijevod omoguuje to to niji prijenos izvornog smisla, dakle: to veu pribliienost ne samo u sadraju nego i u obliku. Naravno, toga se naela treba drati samo ukoliko ne dovodi u pitanje temeljnu jasnou i dostupnost teksta.
246

Svaki prijevod, pa i onaj na najsrodniji jezik, predstav lja nuno stanovit stupanj odmaknua od izvornika. Tako usporedba latinskih prijevoda s grkog pokazuje nemi novne i znatne razlike i kad su posrijedi veoma srodni jezini sustavi, pa ak i ciceronski vrsni prijevodi. Prije vodi Aristotela na ostale europske jezike (romanske, ger manske i slavenske) pokazuju sve vee stupnjeve odmak nua, ve prema naravi, ustroju, gipkosti i kovkosti poje dinog prijevodnog idioma. I stoga, osloni li se prevodi telj na bilo koji od takvih posrednikih jezika, izlae se nedvojbenu odmaknuu i prema polaznom smislu i obliku. Neosporna je meutim injenica da svaki valjan prijevod na druge jezike .moe koristiti i pomoi. itatelj imalo upuen u izvornik lako e uvidjeti, kako je grki tekst (a prema Bywaterovu izdanju) ovdje prevo en redak za redak, reenica za reenicu, izriaj za izri aj i rije za rije (gdje god je to bilo mogue). Ali i nai najbolji helenisti znali su manje ili vie zavirivati u dostupne europske prijevode. Mi opet (koji smo, to se tie znanja u odnosu prema njima, jo jednom oni poslo vini patuljci koji su se sljedbeniki uzverali na ramena divova) inimo to s mnogo vie prava i potrebe. Dakle, kao to je naravno i pretpostaviti, i sm sm se pomagao nekolikim prijevodima na svjetske jezike, iskoristivi ih kao stanovit pons asinorum, kad god su posri jedi bili tei sluajevi, nejasniji sklopovi ili vieznani nosi vi izrijeci. Tako sam i ja zagledao u latinske, njemake i engleske prijevode 1 . Latinskim sam se posluio jer je i u sluaju prijenosa Aristotelova teksta najblii grkom; nje makim zbog veoma smione i gipke tvorbe strunog na zivlja; engleskim, budui da kao svojevrsna sloevina ger manskih i romanskih sastojaka, donosi veinom prijevode nosivih rijei romanskoga korijena, u emu je gotovo isto vjetan francuskom i talijanskom. Same prijevodne napo mene i biljeke (ukoliko nisu vlastita prevodilaka obja1 Latinski: Aristotelis opera omnia, graece et latine... Parisiis, 1878; vol. 2 Ethica Nicomachea; njemaki: Aristoteles Niko'machische Ethik, bersetzt von Eug. Rolfes, Leipzig, 1921; engleski: Aristotle, Nicomachean Ethics, by W. D. Ross, revised by J. O. Urmson, Oxford, 1973; Aristotle, Nicomachean Ethics, translated by H. Rackham (Loeb Classical Library, 1975); The Ethics of Aristotle, translated by J. . . Thomson, revised with notes and appendices by Hugh Tredennick.

247

njenja i dodaci) preuzimane su i od najnovijih prevodi telja i prouavatelja kojih su mi knjige bile pri ruoi (H. Tredennick, D. Ross, H. Rackham). Last but not least, posebnu zahvalnost dugujem stru nom redaktoru sveuilinom profesoru Danilu Pejoviu zbog dragocjenih strunih savjeta osobito to se tie temeljnih filozofijskih nazivaka u ovome Aristotelovu djelu. Tomislav Ladan

KAZALO

IMENA

Afrodita 147 Agamemnon 54, 181 Agaton 119, 121 Ahil 54, 210 Aleksandar 143 Alkmeon 40, 107 Alopa 151 Amfijaraj 40, 107 Anaharsid 228 Anaksagora 124, 235 Anaksandrid 155 Antifan 231 Apolon 134 Argivci 57 Artemida 144, 233 Atenej 59 Atenjani 75

Epiharm 202 Erifila 40, 107 Eshil 42 Eteoklo 201 Eudokso 19, 215, 216 Euen 156 Euripid 40, 42, 89, 107, 125, 163, 166, 201, 204, 206

Falaris 145, 146 Fenianke 201 Fidija 123 Filoksen 59 Filoktet 125, 138, 150, 154 Fokilid 89 Glauko 108, 109

Bijant 89 Brasida 104

Ciklop 238

Delos 13, 14 Demodok 152 Diomed 54, 108 Empedoklo 141, 142, 166 Endimion 233

Harite 98 Hektor 54, 55, 135 Helena 38 Heraklit 27, 140, 166, 226 Hermes 55 Herodot 15, 55, 234 Heziod 4 98, 160, 166, 192, 209 Homer 47, 54, 56, 108, 109, 123, 135, 148, 165, 181, 238

Izokrat 240 249

K a l i p s a 37 K a l i s t e n 75 K a r k i n 151 K e l t i 53 K e r k i o n 151 K i r k a 37 K r e a n i 20 K s e n o f a n t 151 K s e n o f o n 57, 75

P l a t o n 4, 6, 7, 12, 17, 19, 26, 42, 55, 82, 90, 123, 137, 217, 218, 236 P o l i d a m a s 54 Poliklet 123 P l u t a r h 192, 210 Polinik 201 P r i j a m 15, 135 P r o t a g o r a 17, 137, 192

GRKO-LATINSKO-HRVATSKI R J E N I K T E M E L J N I H POJMOVA ILI NAZIVAKA

L a k e d e m o n c i 20, 45, 57 201, 238 L a m i j a 145 L a t o n a 144 L e t o 14

75

R a d a m a n t 97 & & S a p f a 148 Sardanapal 5 S a t i r 144 S i k i o n j a n i 57 S i m o n i d 17, 66 S k i d 45 Sofoklo 14, 89, 138, 154, 231 S o k r a t 55, 82, 136, 137, 142, 156 S o l o n 15, 16, 48, 234 S p e u s i p 7, 27, 159, 215
&

. -

bonus dobar bonum dobro immoderatum, nimis pretjerano, previ e, o d v i e ignobis, abjectus n e p l e m e n i t , p r o s t a k ignorare ne z n a t i , ne p o z n a v a t i ignorantia, inscientia n e z n a n j e , n e p o z n a vanje rusticus seljaki, p r o s t a k i rusticitas p r o s t a t v o institutio o d g o j , s t e g a indifferens n e r a z l i a n injuria n e p r a v d a , n a n o s i t i n e p r a v d u injuriam p a t i p o d n o s i t i n e p r a v d u injuria, i n j u s t e f a c t u m n e p r a v e d a n in injuria, injustitia nepravda, nepraved nost injustus n e p r a v e d a n injustum n e p r a v e d n o , n e p r a v e d n i n a infamia b e a e , s r a m o t a impotentia, debilitas nemonost, nemo gunost, n e m o impossibilia, impotentia n e m o n o s t i , ne mogunosti acerbitas n e p r i j a z n o s t , n e u g o d n o s t immortalitas b e s m r t n o s t mortalitatis conditioni eximi obesmrtiti miser b i j e d a n , m u a n , j a d a n aeternus v j e a n pudor stidljivost, s k r o m n o s t clectio i z b o r sentire, sensio z a m j e i v a t i , z a m j e d b a id quod sentit o n o k o j e osjea, zamje uje

bona dobra

- & & && &

M a r g i t 123 M e g a r a n i 71 M e r o p a 42 M i l e a n i 152 M i l o n 31

N e o p t o l e m 138, 154 N i o b a 144 Tales 124 T e o d e k t 150 Teognid 14, 89, 208, 213, 236 T e o k r i t 56, 204 T e t i d a 75 Tezej 210 Tidejevi 54 T r o j a n c i 54 T u k i d i d 104

O d i s e j 37, 69, 138, 154 O r e s t 163, 204, 206, 210

P a t r o k l o 210 P e i t h o 148 P e r i k l o 121 P e r z i j a n c i 181 P i l a d 210 P i n d a r 231 P i r i t o j 210 Pitagora 5 P i t a k 48, 201

Vergilije 15

Zeus 75, 181, 195

250

251

& & / & & , . - & , .

252

- sensus, perceptio opaaj, sjetilo, sjetilnost, zornost, sjetilno opaanje sensitivum, anima sentiens sjetilni, osjetilni (dio) sensibile osjetno turpilucrium gnusobna pohlepa za do bitkom causa uzrok, razlog reus, causam esse alicujus rei uzronik, kriv, uzrokujui motus privatio nepokretnost, nepokret ljivost immobilis nepokretan, nepokrenut, ne promjenljiv intemperantia razuzdanost, neobuzadnost intemperans razuzdan, neobuzdan invitum, involuntarium protuvoljno Incontinentia neuzdrnost, neuzdrljivost incontinens neuzdran, neuzdrljiv subtilitas tonost subtilis, limatus toan extremus krajnji extremitas krajnost invitus nehotice jactantia, arrogantia hvastavost jactabundus, arrogans hvastavac veritas istinitost, istina verus istinit permutatio razmjena alienus tu, stran, inovrstan absurdum besmisleno, nerazumno irrationalis nerazuman, nerazumski, bez razloan anima ratione carens nerazumni dio (di jelovi) due indoctus neuk, neobrazovan error pogrjeka, grijeh necessarium nuno, potrebno necessitas nunost, neminovnost insensibilitas, Stupor beutnost, neosjet ljivost insensibilis, stolidus beutan, grub impudentia besramnost, bestidnost proportio nalika proportio, quod proportionale est raz mjer fortitudo hrabrost, muevnost fortis hrabar, muevan

& & & &

)) u & '

illiberalitas nedareljivost illiberalis nedareljiv humanus ovjeji quod in humana conditio est ljudski homo ovjek inaequalis nejednak, nepravian remuneratio povraaj, u odvratak antidosis razmjena, promjena dignitas dostojanstvo lentitudo nerasdrljivost impassibilitas netrpnost ineiegantia neukusnost immensus, infinttus neomeen, neogra nien, bezbrojan simpliciter naprosto, uope demonstratio dokaz, dokazivanje ditticultas, haesitatio, dubitatio teko a, dvojba, dvoumlje absentia neprisutnost, odsue, nenazonost negatio nijek, nijekanje cessatio neradinost, uskrata, odmor desidiosus, ignavus bez posla, nedjela tan blandus, placendi Studiosus puzav, ugodljiv blanditia, placendi Studium puzavost, dodvorijivost, ugodljivost virtus krepost, vrsnoa, vrlina optimum, bonum summum najbolje, naj vie dobro aristocratia vladavina najboljih rapina grabe principium, initium poelo, naelo, po etak, zapoetak impius bezboan, opak exercitatio vjebanje prodigalitas rasipnost prodigus rasipan, rasipnik inertia neumijee dedecus, ignominia uskrata, graanskih prava, obeaenost autarchia samodostatnost, samostalnost sufficiens ibi samodostatan ipse homo ovjek po sebi, ista ideja ovjeka ipsum quidque neto samo po sebi casus sluaj, posebak, posebica

253

abstractio, ablatio, detractio oduzee, ap strakcija, odbidba, odmiljaj absentia amicorum neimanje prijatelja honoris contemptus neastohleplje timoris vacuitas neustraivost concubitus spolne naslade imprudentia, amentia nerazboritost inanitnatus, inanimis neiv, beivotan

-- <

cognitio spoznaja genitor roditelj litera, linea slovo, crta grammaticus slovniki, jezikoslovan, gra matiki scribere pisati gymnastica tjelovjeba femina ena, supruga

operaria insolentia prostoa regnum, regium Imperium kraljevstvo rex kralj firmus vrst, stalan, postojan confirmatio vrstina, postojanost, pouz danost potius ono bolje optimum ono najbolje violens nasilan violentia nasilno, nasilje noxius, periculosus tetan, pogibeljan & damnum teta, koda adjumentum pomo, lijek deliberatio, consultatio, Studium elja consultator, deliberativus eljni, savjeto davni consuhutio promiljanje, savjetovanje voluntas elja, volja deliberatio, arbitratus volja, promilja nje, nakana scurrilitas lakrdijaenje scurra lakrdija, ulizica - generatio, ortus nastanak, postanak po stajanje, raanje generans raajui, roditelj genitum roeno, potomstvo & genitura, genitum roaj, roeno, potom stvo genus rod dignitas, decus dostojanstvo geometra zemljomjer, geometar geometria zemljomjerstvo, mjernitvo, geometrija & quod generentur, fieri ono to nastaje, nastajanje cognoscere, cognitio spoznati, spoznaja sententia spoznatost, mnijenje, n a k a n a nobilis, illustris (vir) poznat, glasovit

254

sumptus troak, troenje sumptus rashodak sumptuosus rastroan ignavia straljivost, plaljivost ignavus straljiv, plaljiv oportere trebati, morati, valjati quod oportet ono to je potrebno, to se mora uiniti sollers sposoban, domiljat, vrstan atrocia strahote, grozote sollertia, peritia sposobnost, domiljatost dominus, gospodar, zapovjednik democratia vladavina puka, naroda populus puk, narod ludus, vita liberalis dokolica, provoenje vremena dispositio, conditio raspoloenje, sklo nost, rasporeivanje, izlaganje dividere dijeliti, podijeliti divisibile djeljivo dissolutio razrjeenje, razvrgnue, razludba distribuere dijeliti, dioba distributivus dioben anima cogitativa razumska, umna dua cogitabundum pars animae razumski, umski dio due intellectus, ingenium, mens um, razumijee, promiljanje distributio dioba, razdioba distantia, dimensio razdaljina, izmjera, protenost intervallum meutak, razmak differentia razlika, razmirica juste agere pravedno initi, postupati justum facinus pravedan in justa actio pravedna inidba justus pravedan

255

 & & , ' ' ' 256

jus ono to je pravedno, pravednina justitia pravednost justum facinus pravedan in judex sudac justitia, Judicium sud, pravosudna p a r b a correctivum ono koje ispravlja, ispravljako distinguere razluiti, razludba distinctio odredba, razlika causa uzrok caedes dalo facta ubojstvo iz potaje opinio, existimatio, gloria mnijenje, rasudnost, slava, dika opinans animae pars rasudni dio due actus dandi davanje servitus ropstvo servus rob facultas, potentia sposobnost, monost, mogunost, vjerojatnost dynastia, potentia, principatus vlast, mo, gospodstvo dynasta, princeps vladar, monik possibilia monosti, mogunosti potens, possibile mono, mogue morositas zlovoljnost morosus zlovoljan, mrgodan, teak gravis, horrendus muan, mrzak rnunus poklon donutn dar

continentia uzdrnost continens uzdran, uzdranik assuefacere priviknuti, nauiti consuetudine questus uobiajen, naviknuo consuetudo navada scire, novisse znati, spoznaja idea, figura, species vid (korijenski), lik, oblik, vrsta species, formae, ideae vidovi, oblici, ob rasci esse biti, bivati esse, existentia bitak, bit, opstanak essentia, quidditas, quod quid erat esse bit, tostvo, ono emu bijae biti, ono emu je bivati dissimulatio podrugljivost singulare pojedinano, zasebino

quisque svaki, svaki pojedini voluntarium, spontaneum voljno non voluntarium mimovoljno extra vani, izvana, izvan externa (bona) izvanjska (dobra) sponte hotimice misericordia milosre, saaljenje libertas sloboda, slobodnjatvo li beraus dareljiv, plemenit liberalitas dareljivost, plemenitost defectus nedostatak spes nada, iekivanje, ufanje experientia iskustvo impedimentum inferens koji je na smet nju contrarius protivan, suprotan contrarietas protimba, suprotnost contrarietas protivtina, oprenost egenus manjkav, nedostatan defectus, egestas, indigentia nedostatak, oskudica, potreboa contingentia moebitnost, nenunost, slu ajnost contingens moebitno, ono koje je mo gue cujus gratia, causa finalis poradi ega, cilj, svrni uzrok actio, actus in, uinak, provedba, zbilj ' nost, djelatnost operari djelovanje, odjeloviti (se) notio pomisao, predodba, spoznaja habitus stanje, imanje, mo, dranje, vrsnoa potestas mo, vlast inductio navoenje, dokazivanje navo dom laudabilis, laudatus hvaljen, pohvalan emendatio popravak correctorium (jus) popravljako (pravo) amplificatio dodatak, porast aequitas pristojnost, estitost, valjanost aequus estit, pristojan & concupiscens pars animae eljni dio due, poeljnina, uena stvar & cupido elja curatio briga, mar, nadzor, posao, trud scire znati, znanje, razumijee & scientia znanost, znanje ro & & &
17 NIKOMAHOVA ETIKA

257

& &

gaudium propter aliena mala zluradost amare ljubiti, ljubav amasius ljubljen, voljen amator ljubavnik opus in, uinak, uin, radnja, djelo amor ljubav ad amores proclivis pripravan za ljubav, zaljubljiv extremum, ultimum posljednje, krajnja stvar sodalis drug, prijatelj perfectio vrsnoa, dobro consilii promptitudo dobro promiljanje bene rem gerere biti blaen, blaenost beatitudo blaenstvo, blaenost beatus onaj koji pridonosi blaenstvu beatus blaen beneficentia dobroinstvo beneficium dobroinstvo benefactor dobroinitelj lectus jugalis puteni sulog benevolentia dobrohotnost actio bona dobra inidba sagacitas, acumen ingenii bistroumnost, otroumnost facetiae, urbanitas dosjetljivost urbanus dosjetljiv prosperitas, fortuna secunda dobra sre a, srea inimicitiae neprijateljstvo, mrnja damnositas, dainnum teta, koda, kazna vivere ivjeti, ivot inquisitio, questio istraivanje, ispitivanje vita ivot animal ivi stvor, ivotinja gaudium uitak, ugoda jucundum ugodnost jucundus ugodan condimentum zain mos obiaj, udoree, znaaj moralis udoredan/na quies mir, spokoj

&' - &' ^ / / Zo<?a 17*

mors smrt confiens smjel, smion confidentiam facienda, animum augentia stvari koje ulijevaju smjelost fiducia smjelost, drskost admirabilis udan, izvanredan spectaculum predmet gledanja, igrokaz spectare, intueri, contemplari promatra ti, motriti, razmiljati spectator promatra, motritelj, gledatelj divinus boanski deus bog cultus, cura njega, dvorba, usluga colere, curare njegovati, tovati, biti usluan curationum genera briga, njega, zdrav stvena nastojba contemplari, conspectus znanstveno pro matranje, promatrati considerationes znanstveni zorovi, mi saone zasade, miljevine contemplativus razgledajui, promatra jui, misaon, znanstvenik contemplatio, speculatio motrenje, mi saono promatranje, razmiljanje bestia, fera zvijer bestialitas, feritas zvjerstvo ferus zvjerski, okrutan, divlji audax drzak, smion temeritas drskost nutritiva pars animae, anima altrici facultate praedita, anima vegetativa hra nidbeni dio due animus, animi impetus gnjev, srdba immanis, iracundus srdit, gnjevan sanabilis izljeiv curatio ljeidba, lijeenje medicinalis lijeniki, ljeidbeni medicina lijenitvo medicus lijenik idea, forma pojava, lik, pralik, predo dba aequare izjednaiti aequale jednako aequalitas jednakost vis snaga, mo 259

258

 &

universale openito, uope universale ope, sveope, openitost opportunitas, occasio prigoda, zgoda maledicentia ogovaranje, kleveta improbitas porok, opaina in malis verti zlopatiti se malum in se admittere (facere) initi zlo improbus lo, poroan malum zlo, porok, zloa maleficium sramoenje, opaina pulchritudo ljepota, krasota ingenuitas, bona honesta ljepota i dobrota pulchrum, bonum, honestas lijepo, dobro, valjano tolerantia izdrljivost, ustrajnost affirmatio - potvrivanje, izrijek lucrum dobit, korist motus gibanje, kretanje - mobilis gibljiv, pokretljiv communis zajedniki quae communia sunt zajednike stvari, zajedniki postavci communio ono zajedniko, zajednitvo communitas zajednica, zajednitvo societas, communio, communitas zajednica, zajednitvo, drutvo civis, socius drug, sudionik adulator laskatelj, udvorica supplicium kanjavanje, kazna mundus, omne pulchrum ures, red, sustav, svijet superior jai, bolji judicare prosuivati, suditi judicatio, Judicium prosudba judex prosuditelj, suditelj, sudac discernendi peritus prosudben possesa res teevina, svojina possesio pribava, stjecanje, posjed praecipuus poglavit, glavni principium, praecipue poglavito, poglavita ili glavna znaajka munus publicum javna sluba, javna milostinja ratio razbor, promiljanje usluga,

anima

ratione praedita, anima opinans rasudbeni (dio due) argumentatio, definitio, explanatio, oratio, ratio, sententia, sermo dokaz, od redba, objanjenje, razlog, zbor, raz bor, mnijenje, govor, naelo, razum, prosudba, nauk, izrijek molestia bol, muka - solutio razludba, rjeidba mathematicus vjet matematici, raunstvu mathematicae res matematike stvari discendi actus, doctrina, disciplina na obrazba, uenje, nauk beatus blaen, sretan beatitudo najvia srea (blaenstvo) mollitia mekoputnost mollis mekoputan docere, discere uiti, razumjeti furor bjesnoa, mahnitost magnijicentia izdanost magnificus izdaan magnanimitas velikodunost magnanimus velikoduan magnus velik magnitudo veliina melancholicus uljiv pars dio medius srednji medius habitus sredina, srednje (stanje) medium (seu terminus medius) srednje, srednjak mediocritas srednost, sredina transmutatio, mutatio preobrazba, pro mjena, izmjena poenitentia kajanje, pokajanje mediocris umjerenik, skromnik mensura mjerilo, mjera parvificus, illiberalis sitniav illiberalitas, parvificentia sitniavost -- pusillanimitas, humilitas, animus demissus malodunost, maloduje pusillanimis, humilis animo maloduan Stipendium plaa, najam conductio najamnina memoria pamenje, sjeanje, pamet adulterium preljub
261

&

& / & & ' () &

260

adulterium facere poiniti preljub adulter preljubnik monarchia samovlada, jednovlada, mo narhija sedentarius postojan, trajan solitarius osamljenik partes dijelovi pars dio musicus glazben, muziki, uen improbitas, malitia udoredna nevaljalost, zlonamjernost distribuere dijeliti indignatio justa, ulciscendi Studium pra vedna zlovolja, elja za osvetom ulciscendi cupidus, vindiciae cupidus osvetljiv distributivus (seu quod in distributione ver satur) dioben intelligere misliti, spoznati, opaati intellectio, notio miljenje intelligendi potentia indutus obdaren spo sobnou razumijea, miljenstva . intelligibile, intellectuale, cogitabile um no, razumno, miljevina, razumnina legale, legitimum zakonito, zakonsko legitimus zakonit nummus novac (obiaj) legumlatio zakonodavstvo legumlator zakonodavac legum ferendarum ars zakonodavstvo lex, usus obiaj, zakon morbus bolest mens um, u m n o s t nunc sada, sadanjost hospitalitas gostoljublje

-' 262

- accommodatus prikladan, svojstven, pri mjeren, svojak proprium svojstveno, svojstvenost necessitudo pouzdanost (prijateljstvo) aedes, aedificium, familia, dornus kua, kuanstvo, dom aedificatio kuegradnja

aedificatoria ars umijee kuegradnje, graditeljstvo aedificator graditelj administratio, domestica scientia gospo darstvo, kuanstvo domestica potestas (ratio) sposobnost, umijee gospodarstva oligarchia vladavina nekolicine discriminis parvi neglectus, negligentia zazor, zanemarivanje congressus zajednitvo, drugovanje similitudo slinost similitudo nalika confessio, pactum priznanje, izjava, po godba testans et comprobans sukladan, uskla en concordia slonost, jednodunost aequivocatio istoimenost aequivoca istoimene (stvari) ignominia sramota quae percipiuntur visu vievine videre vidjeti, gledati videre, visio vidjeti, vienje adspectus gledanje Instrumentalis koji se tie orua, spra ve instrumentum orue, sprava ira gnjev, srdba is qui irritavit onaj tko je koga rasrdio iracundia rasrdljivost appetitivus nagonski, poudni appetitivum, anima appetitiva porivno, poudno appetibile udljivo appetitus, appetitio udnja, elja, na gon, poriv terminare omeiti, ograniiti terminans ograniujui, ogranien, odre en definitum odreeno definitio odredba definitio, terminus, fini odredba, gra nica, menik, ograniavalo factum, ipsum quod ono to jest, inje nica essentia, substantia sunost, suanstvo, sutnost, bitnost, bit, bivstvo 263

 & & & 5 "wta " & Moutv -

debitum d u g , k r i v n j a videni sensus sjetilo

vida,

vid

&

patibilis t r p a n passivum o n o k o j e t r p i , t r p i l o passio, affectio t r p n o s t , s t r a s t , p r o m j e na, uvstvo, svojstvo disciplina, educatio, eruditio o d g o j , ste ga, o b r a z o v a n o s t jocus, ludus z a b a v a puerile d j e t i n j e , d j e t i n j a s t o puer d j e t e c e , e d o puer d j e a k versutia l u k a v o s t is qui contra legem agit p r o t u z a k o n i t digressio z a s t r a n a , p r i j e s t u p praesentia p r i s u t n o s t , p r i s u e , n a z o n o s t paupertas s i r o m a t v o , o s k u d i c a terminus, finis g r a n i c a , m e a , k r a j n j e mutilatio o s a k a e n j e , u n a k a e n j e acerbitas, amaritudo g o r i n a , ogore nost convictio, fides, probatio v j e r a , osvjedo enje, v j e r o j a t n o s t (valens) ad persuadendum uvjerljiv, po uzdan copia, magnitudo m n o t v o , m n o g o a dives b o g a t divitiae b o g a t s t v o facere, agere, actio t v o r i t i , initi, t v o r b a faciens, agens t v o r e e , o n o k o j e t v o r i quod fit o n o t o je t v o r e n o , t v o r e v i n a poemata t v o r e v i n e , t v o r b e effectio t v o r b a , t v o r e n j e , i z g r a d b a , pro izvodnja factivus, effectivus, efficax t v o r b e n , tvoran, proizvodan efficiendum t v o r b a qule k a k v o qualitas k a k v o a , s v o j s t v o bellum r a t civitas g r a d , d r a v a , g r a d o d r a v a politia, res publica d r a v a , d r a v n i p o redak, ustavna vladavina, dravni ustav rempublicam administrare upravljati d r a v o m , s u d j e l o v a t i u d r a v n i m poslovima

& & & ' ' ' '

civis graanin, dravljanin civilis graanski, dravni, dravniki, drutvovni civilis (ars) graansko, dravno, drutve no umijee politica graanske, dravne, drutvovne stvari multae amicitiae mnotvo prijateljstava improbitas opaina quantum, quantitas koliko, kolikoa quantitas kolikoa negotium, actus stvar, posao, uinak disciplina, doctrina radnja, nastojanje, rasprava activus inidben, djelatan (pars animae) ad agendum Valens inid ben, djelatan agibilia injene stvari agendum, agibile, quod agitur inidba, djelovanje, djelatnost actio, operatio inidba, in, djelovanje, postupak lenis, clemens, mansuetus blagoudan Icnitas, dementia, mansuetudo blagoudnost agere, agendo initi, djelovati, djelovanje agens djelatelj, initelj decentia dolikovati, dolinost decens koji pristoji, dolikuje eligere birati, izabirati electio, consilium, arbitrium izbor, od luka, nakana, pothvat corsulto agens izborni, birajui consulto quae fiunt to je prema izboru, izborno additio, adjectio, appositio dodatak, na stavak sibi tribuere pridavati (sebi) simulatio pretvaranje simulatio pretvaranje, licemjerje s ibi sumens laudem prijetvoran, hvastav prius prije, ranije, prvotno primum prvo, prvo naelo, prvotnina oratorius govorniki facultas, ars oratoria orator govornik

govornitvo

264

265

'

momentum, impetus udar, prevaga, priklon

perspicuus jasan, razgovijetan esculenta jela, jestvine scopos svrha, namjera, cilj sapientia mudrost sophisticus sofistiki sapiens m u d a r probus, honestus valjan, izvrstnik Studium revnost, trud, nastojanje ad exercitum ducendum aptus biti voj skovoa imperatoria ars umijee vojnog zapo vjednitva dux glavni zapovjednik exercitus vojska cognatus istorodan, srodan indulgentia oprost indulgens opratajui, sklon oprostiti indulgens doputajui, opratajui, su glasan conjugatio spajanje convictio, convictus zajedniko ivlje nje Syllogismus zakljuivanje, izvoenje accidens pripadak, prigodak ut (per) secundum accidens prema pripatku, prigotku, pripadno, sluajno commensurabilitas sumjernost commensurabilis sumjeran utile korisno utile korist utilia stvari koje su korisne, probita nosti pactum pogodba, ugovor, meuodnoaj intelligentia, prudentia rasudnost intelligens rasudan, razuman continuum neprekidno & consuetudo navada, druenje & consuetudo, consuetum navada, obiaj & pactum sporazum, nagodba commercium, conventus druenje, zdruenost, openje, zajedniko blagova nje vehemens estok vehementia, acrimonia estina, nagloa figura raspored, izgled, obrazac 266

quies et otium dokolica corpus tijelo corporea tjelesnine Salus spas, izbavljenje temperanter vivere ivjeti umjereno temperantia, modestia umjerenost temperans, modestus umjeren perfectus savren, potpun perficiens usavravajui (se) perfectio savrenost, usavrenost fini svrha, kraj fini savrenstvo, svrha delectare zabavljati (se) oblectatio zabava ars umijee, obrt, umjetnost artifex vinik artifex obrtnik, vinik, umjetnik pretium, honor ast census procjemba imovine honore dignus onaj koga treba astiti honor ast politia vulgo sic dicta imovinska vlada vina ultio osveta, odmazda, kazna alimentum, pabulum odgoj tyrannicus samosilniki tyrannis samosilnitvo tyrannus samosilnik fortuna srea, sluaj

vitium afferre skvrnaviti, podavati se po hoti contutnelia, insolentia uvreda, obijest, skvrna sanitate esse incorrupta biti zdrav, ozdravljenje sanitas zdraviji; salubre, satnim zdravo, zdravstvenina, stvar dobra po zdravlje samis zdrav tnateria, materies graa, gradivo, tvar hyparxis zbilja, prisutnost, bit esse, existens aliquid prisutno, svojstve no quae (ei) insunt znaajke, svojstva, prisutnine 267

 & * & & & 268

hyperbole, excessus, exsuperantia suviak, n a d m a a j excessus s u v i a k , p r e m o histrio g l u m a c , k o m e d i j a conceptus, existimatio, suspicio pretpo stavka, poimanje, shvaanje posterius poslije, k a s n i j e , p o t o n j e

naturalis, qui disserit de natura naravoslovac, prirodoslovac naturales res naravnine, prirodnine naturale naravnina, prirodnina natura narav, priroda quod stirpibus convenit raslinski (dio due) plantae biljke, bilje, rastinje asperitas zlovolja, strogost elegans uljudan gratificari ugaati gratia zahvalnost vanitas ispraznost, oholost indigentia potrebnost, potranja opes imetak, bogatstvo utile korisno, korisnina utilitas, usus tempus vrijeme separari rastaviti, odvojiti separatum razdvojeno, razdvajanje separabile, abstractum izdvojina, izdvo jeno (odmiljeno) vituperandus prijekoran falsa dicere lagati, govoriti neistinu falsus laan falsum lano, neistinito, lanost mendax laljivac, laljiv anima dua anima rnovens, animae vegetativae conjunctus - - duevni, koji pripada dui

apparere p o j a v i t i se, i n i t i se apparens p r i v i d , p o j a v a Ma quae apparent, apparentia b j e l o d a nosti, pojavnosti, pojavnine, pomoli visilis, visibilis vidljiv, bjelodan imaginatio predodba, pojava, privid, utvara pravus n e v a l j a o , lo, o p a k pravitas n e v a l j a l o s t invidia z a v i s t corruptio, interitus p r o p a d a n j e , r a s p a d , nestanak pronus ad amicitiam erga se ipsum, Stu dium sui s e b e l j u b studium sui s e b e l j u b l j e a m a r i ljubiti, voljeti amatio v o l j e n j e pronus ad amandum s k l o n l j u b a v i qui ametur dignusque d o s t o j a n l j u b a v i amabile o n o t o je p r i k l a d n o voljeti amor, amicitia p r i j a t e l j s t v o , l j u b a v ad amicitiam pertinens s k l o n ili p r i p a dan prijateljstvu Studiosus honestatis ljubitelj i t j e l e s n e i d u h o v n e ljepote amicus p r i j a t e l j - philosophari l j u b i t i m u d r o s t , filozofirati philosophia, naturalis scientia ljubav prema mudrosti, mudrost, znanost philosophus ljubitelj m u d r o s t i , filozof ambitio, gloriae studium, honoris studium astohleplje ambitiosus a s t o h l e p a n terribile s t r a n o , s t r a h o t n o terribilia s t r a h o t e metus, timor u z b u n a , s t r a h sapere m i s l i t i , m i l j e n j e , r a z b o r i t o s t prudentia r a z b o r i t o s t , p r o m i l j e n o s t prudens r a z b o r i t nasci r a a t i , n a s t a j a t i , r a s t i

&

&

'

. utilitas dobitak, korisnost commodum ono to je korisno emolunienta koristi, probici

269

S A D R A J

Aristotelova praktina

filozofija i e t i k a

V V XVI XXII 1 243 249 251

I Predmet i metoda II E t i k a i p o l i t i k a III Etika i sloboda Nikomahova etika (IX) Pogovor Kazalo prevoditelja imena

Grko-latinsko-hrvatski rjenik temeljnih p o j m o v a ili n a z i v a k a