Jukic - Vladavina Zena

UDK 943.6 055.2 1711/1712 949.75 1711/1712 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 15. oujka 2006.
. Prihvaeno za tisak: 29. lipnja 2006.
Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija*

Ivana Juki Hrvatski institut za povijest Opatika 10 Zagreb Republika Hrvatska
Je li Beki dvor inicirao Hrvatsku pragmatiku sankciju iz 1712. ili nije, pitanje je u kojem se austrijska i hrvatska historiografija jo nisu usuglasile. Autorica ovim radom - na temelju analize postojeih izvora i literature - zastupa miljenje da je Beki dvor, odnosno regentica Eleonora 1712. inicirala stvaranje Hrvatske pragmatike sankcije. U radu se donose mogui razlozi takva politika djelovanja regentice Eleonore. Nastoji se prikazati proraunatost politike Austrijske kue u pitanju nasljeivanja unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva i njezina sposobnost usmjeravanja politikih poteza ugarsko-hrvatskog plemstva ka habsburkim interesima.
Kljune rijei: Hrvatska pragmatika sankcija, Habsuburka Monarhija, Leopold I., regentica Eleonora, Emerik Esterhzy, 18. stoljee, pitanje nasljedstva.
Povjesniari razliitih provenijencija esto su, analizirajui odreeno povijesno razdoblje, fenomen ili problem, polazili od linosti kralja. Njegova osobnost, stil vladanja, ministri koji su ga okruivali itd., smatrali su se alfom i omegom sveukupnog ivota unutar monarhije, dvora, kraljevstva. U razdoblju ranomoderne povijesti apsolutistiki kraljevi poput Louisa XIV. laskali su si izjavama poput drava, to sam ja i nazivali se Kralj Sunce, pa su takve kraljocentrine analize opravdane. Valja primijeZahvaljujem se dr. sc. Teodori Shek Brnardi na vremenu i trudu koji je uloila u ureivanje ovoga teksta, kao i na svim korisnim savjetima koji e mi nesumnjivo koristiti u daljnjem radu. Takoer, zahvaljujem se njoj i dr. sc. Nevenu Jovanoviu na tonijem prijevodu i transliteraciji pisma koje smatram kljunim za ovaj rad, a i objavljeno je kao prilog na kraju teksta. Njihov prijevod i transliteracija omoguila mi je precizniju analizu glavne teze ovoga rada. Na kraju, zahvaljujem se i dr. sc. Jadranki Nerali, jer je otklonila i posljednje nejasnoe u transliteriranju navedenoga pisma.
*
104
I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija
titi da je svaki taj kralj imao je i svoju kraljicu, ali je historiografska panja bila manje usmjerena na linost kraljice supruge. Koliki je bio njezin politiki utjecaj u navedenom razdoblju te koliko je ona utjecala na stvaranje nekih povijesnih poglavlja, historiografije nisu smatrale ni popularnim ni ozbiljnim metodolokim pristupom.1 Ipak, funkcija prve dame apsolutistike monarhije nikako nije zanemariva. Kraljica supruga odravala je bioloki kontinuitet kraljevske loze, nadzirala odgoj nasljednika/ica, ugovarala meudinastijske brakove, esto im se dodjeljivalo regentstvo te su bile pokroviteljice vjerskog i kulturnog ivota monarhije.2 Upravo zbog toga, pogledati razdoblje ranomoderne povijesti kroz kraljiine oi zanimljiv je metodoloki pristup koji dovodi do drukijih i dopunjenijih interpretacija. Takav pristup primjenjiv je i na hrvatsku povijest. U ovom radu analizirat e se upravo utjecaj kraljice supruge na nastanak jednog od temeljnih zakona Hrvatskoga Kraljevstva. Naime, po naem miljenju Eleonora Magdalena Theresia (ro. von Pfalz-Neuburg, 1655.1720.), trea supruga Leopolda I. u kratkom je razdoblju svoga regentstva (travanj 1711. - sijeanj 1712.) inicirala stvaranje Hrvatske pragmatike sankcije.
Historiografsko preuivanje?
Hrvatska pragmatika sankcija ili zakonski lanak 7. nastala/ao je u oujku 1712. i njime je Hrvatski sabor priznao pravo nasljedstva habsburkoj enskoj lozi unutar Hrvatskoga Kraljevstva.3 Danas se taj zakon smatra jednim od temelja hrvatskog povijesno-pravnog kontinuiteta.4 Suvremenike je, pak, ta odluka Hrvatskog sabora ugodno i neugodno iznenadila.5 Ipak, ni tada, kao ni danas, toj se politikoj odluci ne moe oduzeti iznimni znaaj i obiljeje je dobro smiljene politike. ije? Historiografija je ostala nedoreena.6
S ciljem razbijanja predrasuda o nevanosti funkcije kraljice supruge u povijesnim gibanjima ranomoderne Europe, Clarissa Campbell Orr okupila je grupu povjesniara koji su svojim radovima nastojali istaknuti vanost uloge kraljice supruge za politiko, kulturno, religijsko usmjeravanje neke monarhije. Queenship in Europe 1660-1815; the role of the consort (ur. Clarissa Campbell Orr), Cambridge University Press 2004. 2 Clarissa Campbell Orr, Introduction, Queenship in Europe 1660-1815; the role of the consort (ur. Clarissa Campbell Orr), Cambridge University Press 2004., 1.-15. 3 Zakljuci Hrvatskog Sabora, sv. II (1693.-1714.). (dalje: ZHS, II.), prir. J. Buturac, M. Stanisavljevi, R. Sui, V. ojat, B. Zmaji, Zagreb 1958., 482.-483. 4 Hrvatska pragmatika sankcija navodi se u Izvorinim osnovama ustava Republike Hrvatske iz 1990. kao jedan od temelja hrvatske dravnosti. Anto Milui, Radovi Vjekoslava Klaia o hrvatskoj pragmatikoj sankciji, Vjekoslav Klai, ivot i djelo zbornik radova sa znanstvenog skupa o ivotu i djelu Vjekoslava Klaia u povodu 150. obljetnice roenja i 70. obljetnice smrti 1849.-1928.- 1998. 1999., Zagreb - Slavonski Brod 2000., 167. 5 Politiki ivot Hrvatskog Kraljevstva u prvom desetljeu 18. stoljea obiljeile su svae meu hrvatskim plemstvom. Ono nije bilo ujedinjeno u politikim stavovima te su se izdvajale dvije potpuno oprene politike struje. Veina hrvatskoga plemstva zalagala se za bliu suradnju s Habsburgovcima da bi na taj nain osigurali boljitak Kraljevstva, a drugi je dio hrvatskoga plemstva smatrao da bi suradnja s ugarskim plemstvom osigurala bolju budunost. Budui da je Hrvatska pragmatika sankcija oznaila svojevrsnu pobjedu prohabsburke politike struje, razumljivo je da taj zakon nije izazvao oduevljenje politikih neistomiljnika. 6 Najznaajniji naslovi o toj problematici u hrvatskoj historiografiji: Vjekoslav KLAI: Hrvatska pragmatika sankcija, Rad JAZU 206./1915., Zagreb 1915.; Ivan BEUC: Kojim pravom postaje Marija Terezija hrvatskim kraljem? Vjesnik Kraljevskog dravnog arkiva god. VIII/1939., Zagreb 1939. U
1
Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)
105
1. Hrvatski povjesniari, napose Vjekoslav Klai i Ivan Beuc istiu da je Hrvatsko Kraljevstvo prvo meu svim zemljama Habsburke Monarhije priznalo pravo nasljedstva habsburkoj enskoj lozi. Takoer navode da je inicijator toj odluci bio zagrebaki biskup Emerik Esterhzy (1666.-1745.; zagrebaki biskup od 1708.-1722.)7 i da je l. 7./1712. odraz hrvatske dravno-pravne zasebnosti u odnosu na Ugarsko Kraljevstvo.8 2. Gustav Turba takoer navodi da je l. 7./1712. odraz hrvatske pravne zasebnosti i da je biskup Esterhzy najzasluniji za nastanak l. 7./1712., ali naglaava tezu da Beki dvor ni u jednom trenutku nije bio upoznat s nastankom tog lanka niti ga je inicirao.9 Zanimljivo, V. Klai i I. Beuc nisu toliko iskljuivi u tom pitanju. Naime, njih dvojica navode da je postojala suradnja odreenih osoba s Bekog dvora i iz Hrvatskog Kraljevstva, no ne razrauju detaljnije tu tezu o suradnji Bea i Zagreba u rjeavanju problema nasljedstva.10 Intrigantno pismo regentice Eleonore s nadnevkom 11. studenog 1711. upueno iz Bea zagrebakom biskupu Emeriku Esterhzyju prvi je u svom radu spomenuo V. Klai, a u svojoj interpretaciji koristi ga i I. Beuc. I jedan i drugi koriste pismo kao potvrdu tezi o bliskim vezama izmeu Dvora i Kraljevstva. Meutim, treba rei da je u njihovim analizama sadraj itavog pisma jednostavno zanemaren. Objanjenje tomu moe se nai u injenici da su V. Klai i I. Beuc usmjerili interpretacije o Hrvatskoj pragmatikoj sankciji na dokazivanje njezina znaaja za povijesno-pravni kontinuitet Kraljevstva i taj se in promatrao iskljuivo iz hrvatskog ugla. Sadraj itavog Eleonorinog pisma uistinu je teko uklopljiv u takav kontekst i interpretaciju.11 Oba navedena hrvatska povjesniara ipak su upozorila na spomenuto pismo. G. Turba je pak itao Klaiev rad i vjerojatno je znao za to pismo,12 meutim, on ga potpuno ignorira. to je uvjetovalo takav stav, moe se samo nagaati.
austrijskoj historiografiji temeljne teze o Pragmatikoj sankciji i o Hrvatskoj pragmatikoj sankciji postavio je Gustav Turba radovima: Gustav TURBA, Die Grundlagen der Pragmatischen Sanktion I, II, Leipzig - Wien, 1912. (dalje: Die Grundlagen I, Die Grundlagen II); ISTI, Die Pragmatische Sanktion. Autentische Texte samt Erluterungen und bersetzungen, Wien 1913.; ISTI, Die pragmatische Sanktion mit besonderer Rcksicht auf die Lnder der Stephankrone. Neues zur Entstehung und Interpretation 1703-1744., Wien 1906.; ISTI, Reichsgraf Seilern aus Ladenburg am Neckar 1646-1715 als kurpflzischer und sterreichischer Staatsmann, Heidelberg 1923. 7 Jedna od istraivakih tema povjesniara Janka Barlea i Ante Sekulia bio je i biskup Esterhzy i oni u svojim radovima koriste kroatizirani oblik biskupova imena: Mirko. Usp. Janko Barle, Biskup zagrebaki grof Mirko Esterhzy, Zagreb, 1908.; Ante Sekuli, Mirko Esterhzy, Zagrebaki biskupi i nadbiskupi, Zagreb, 1995., 383.-391. Budui da se biskup u korespondenciji koju sam pregledala potpisivao kao Emericus, ja sam na temelju toga odabrala oblik imena Emerik. 8 Vjekoslav KLAI, nav. r.; Ivan BEUC, nav. r. 9 V. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 133. Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ..., 216. 10 Usp. Vjekoslav KLAI, nav. r., 65.; Ivan BEUC nav. r., 62., 83., 84. 11 Navedeno pismo pohranjeno je u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu (dalje: NAZ) u fondu Acta Politica 6/623. i priloeno je kao prilog na kraju ovog rada. V. Klai i I. Beuc spominjujui to pismo u svojim radovima navode samo kraj pisma kojim Eleonora poziva biskupa u Be kako bi dobila njegov savjet o neemu. Na prvi dio pisma, koji smatram kljunim, oni ne obraaju panju. Usp. Prilog i prethodnu biljeku. 12 Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ..., 325., bilj. 1149.
106
Zajedniko obiljeje njihovih interpretacija jest injenica da ni V. Klai, ni I. Beuc, ni G. Turba nisu izravno pokuali odgovoriti na pitanje zato se Hrvatska pragmatika sankcija dogodila upravo 1712. godine. Kako ne dovesti u pitanje upletenost Bekoga dvora u stvaranje Hrvatske pragmatike sankcije kad su ve odluka i tekst l. 7./1712. savreno odgovarali interesima Austrijske kue u pitanju nasljedstva!? Treba li se povjerovati da bi Habsburgovci rjeavanje problema nasljedstva u Istonoj Monarhiji te njezine opstojnosti prepustili sretnim sudbinskim okolnostima i samoinicijativnim odlukama institucija Kraljevstava u teritorijalnom sastavu Monarhije? Navedene razliitosti i nedoreenosti dosadanjih historiografskih interpretacija l. 7./1712. navele su me da promotrim temu Hrvatske pragmatike sankcije iz habsburkog ugla. injenica da je Eleonorino pismo pokrenulo dogaaje vezane uz nastanak lanka 7. povlai pitanje: kakva se interpretacija stvara promotri li se taj povijesni dogaaj upravo kroz kraljiine oi?
Carica i kraljica Eleonora Magdalena Theresia

Eleonora Magdalena Theresia von Pfalz-Neuburg silno je eljela provesti ivot u samostanskoj kontemplaciji. Meutim, ivot joj je donio potpuno drukiju ulogu.13 U obitelj Habsburg ula je 14. prosinca 1676., postavi treom suprugom Leopolda I. Kraljica i carica s vremenom postaje najeksponiranija i politiki najutjecajnija ena Monarhije. Iako je to bilo potpuno opreno njezinim osobnim eljama, ini se da Eleonori i nije predstavljalo problem biti prva dama Austrijske kue. Naprotiv, nakon to je ostvarila svoju najvaniju funkciju kao kraljica supruga, rodila dva princa nasljednika koja su doivjela odraslu dob i odrala kontinuitet habsburkoj mukoj lozi (to je uistinu bila rijetkost u obitelji Habsburg), Eleonora je svoju energiju usmjerila u podupiranje Leopoldovih nastojanja stvaranja Habsburke Monarhije kao Grossmacht onodobne Europe. Ona i Leopold imali su skladan odnos i u tomu vidim razlog njezine ukljuenosti u politiki ivot Monarhije. Jedan od navoenijih citata u historiografskim prikazima Eleonorina ivota govori sljedee: Car je Eleonoru obasipao s neobino puno povjerenja, ljubavi i njenosti, te je to nastojao iskazati u svim moguim prilikama. Ljubazno je udovoljavao i odobravao njezinim zahtjevima. U tekim situacijama, traio je njezin savjet. Povjeravao joj je svoje najdublje tajne. Ona je razrjeavala, itala i prevodila ifrirana pisma njegovih veleposlanika, a u tom iscrpljujuem poslu znala je provesti i itavu no. Jednom rijeju, bili su poseban brani par, toliko usklaeni da su utjecali jedno na drugo u izvrsnosti kreposti i divili su se jedno drugome, npr. izabrao ju je za nasljednika. Zajednikim su snagama dijelili teret vladanja. ...14
Kad je Eleonora doznala da e se morati udati za Leopolda, uoi upoznavanja s njim namjerno se izlagala suncu da bi porunila te time odbila Leopolda od sebe. ... Als sie erfuhr, Leopolod der Kaiser bewerbe sich um sie, erschrackt sie heftig, und war ihrer nicht mchtig genug, ihre innerliche Betrbni zu verbergen. Ja, in frommer Einfalt stellte sie sich fters an die Sonne, ihr Angesicht zu brunen und zu entstellen, um die Kaiser abwendig von sich zu machen. .... Franz WAGNER, Leben und Tugenden Eleonorae Magdalenae Theresiae, Roemischen Kaeyserin, Wien 1721., 50. 14 Welche ungemeine Treue, Liebe und Sorgfaeltigkeit Eleonorae, der keyser so hoch geschtzet, das er hinwider in allen mglichen Zufallen zu willfahren suchte; gantz geneigt ihro billichen Anbringen statt gabe; in harten Umbstandnden sich Raths bey ihr erholete. Er vertrauete ihr seine innerste Heimlichkeiten: geheime Schrifften und von denen Bottschafftern einlaufende Ziffer-Brief liesse er durch sie auflosen und ubersetzen
13
107
Kada se poblie upozna njezin lik i djelo, onda uestalost ovog odlomka u literaturi nimalo ne iznenauje. Upravo se ti retci, unato subjektivnosti, pokazaju dobrim smjernicama o moguim zakljucima o Eleonorinoj vanosti za politiki ivot Dvora i Monarhije krajem 17. i poetkom 18. stoljea. Eleonora je, prije svega, kontrolirala odgoj i obrazovanje svoje djece, napose nasljednika Josipa I. i Karla VI. Takoer je utjecala na odabir buduih snaha i snano je podupirala pietas austriaca.15 Ipak, sve navedeno redovito je bilo u domeni djelovanja i ostalih habsburkih kraljica. Uoljivo je da je tijekom osamdesetih godina 17. stoljea Eleonorin utjecaj na politike odluke Leopolda I. postao sve izraeniji. U poetku je Eleonora koristila svoj poloaj da bi pomogla jaanju moi i ugleda oeve obitelji von Pfalz-Neuburg. Dobra suradnja s tom kneevskom kuom odgovarala je Leopoldu jer mu je to pomagalo u jaanju habsburkog ugleda i utjecaja unutar Svetog Rimskog Carstva. 16 Zanimljivo je da su vodei ministri Dvora iz razdoblja Leopolda, Josipa i Karla povueni upravo iz slube Eleonorina oca. Ako je Leopold i zasluan to je slubeno postavio osobe poput Strattmanna, Kaunitza i Seilerna17 na elo vla-
in welcher Verdrussvollen Arbeit sie manche lange Nacht zugebracht. Mit einem Wort dises ware ein ausserlosenes Ehe-Paar so allerdings einig als dass eines dem andern in Vortefflichkeit der Tugend es bevor zuthun befliesse; eines das andere bewunderte; zu einem Beispiel zur Nachfolg erkiesete; beyde mit gleichen Schultern die Beschwarnussen der Regierung ertrugen .... Franz WAGNER, nav. dj., 71.-72. 15 Habsburka Monarhija u 17. stoljeu gradila je svoju veliinu i na ideji da su Habsurgovci od Boga odabrana obitelj, koja pod Njegovom zatitom i blagoslovom upravlja i ima vlast nad Monarhijom. Ta ideoloka smjernica Habsburgovaca dobila je u vremenu baroka ime pietas austriaca pa tako i danas u historiografiji tim pojmom oznaavamo fenomen duhovnog usmjerenja Habsurgovaca iskljuivo na katoliku vjeru. Pietas austriaca postala je tako neizostavni dio povijesnih analiza o baroknim vladarima Austrijske kue, ali i openito habsburkih vladara. O fenomenu pietas austriaca v. Anna CORETH, Pietas Austriaca, Purdue University Press, West Lafayette, Indiana, 2004. O Eleonorinoj potpori pietas austriaca v. Charles W. Ingrao i Andrew L. Thomas, Imperial consorts, piety, and power, Queenship in Europe 1660-1815; the role of the consort (ur. Clarissa Campbell Orr), Cambridge University Press 2004., 117.-122. 16 Sylvia ANZBCK, Kaiserin Eleonore Magdalena Theresia, Gemahlin Kaiser Leopolds I., diplomski rad obranjen na Filozofskom fakultetu u Beu 1987. Wien 1987., 90.-110. 17 Heinrich Johann Franz Strattman (1662.-1707.) uao je u slubu Leopolda I. 1688. kao carski savjetnik. Njegove su diplomatske sposobnosti najvie dole do izraaja u mirovnim pregovorima s Francuzima, i to 1679., kad je sklopljen mir u Nimwegenu, te 1697. pri sklapanju mira u Rijswicku. Constant von WURZBACH, Biographisches Lexicon des Kaiserthums Oesterreich, sv. 39., Wien 1870, 311. Dominik Andreas Kaunitz (1655.-1705.) bio je habsburki poslanik na bavarskom dvoru i utjecao je na sudjelovanje Bavarske u ratu protiv Turaka (1683.-1699.) to se pokazalo iznimno uspjenim. Isposlovao je i sklapanje saveznitva izmeu Austrije i Nizozemske 1694., kao to je u ime cara 1697. sklopio mir u Rijskwicku. Zaslugom toga postaje carski savjetnik i ministar Tajnog vijea. Takoer 1682. car mu je dodijelio titulu carskog grofa. Constant von WURZBACH, nav. dj., sv. 11., 63. Johann Friedrich Seilern (?-1715.) bio je jedan od najpovjerljivijih savjetnika tri cara - Leopolda, Josipa i Karla a budui da je osmislio Pragmatiku sankciju smatrali su ga i pravnim graditeljem Habsburke Monarhije. Zapoeo je svoju politiku karijeru na Bekom dvoru za vrijeme Leopolda I. Josip I. mu je povjerio funkciju prvog dvorskog kancelara Tajnog vijea. (Oberster geheimer sterreichischer Hofkanzler). Smatrali su ga najobrazovanijim ovjekom Dvora, tj. najboljim pravnikom Dvora te iznimnim poznavateljem ugarskih prilika. O Seilernu v. Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ....
108
stitog politikog aparata te tako utjecao na kreiranje svih vanih politikih odluka onodobnog Bea, Eleonorinim su zalaganjem isti bili postavljeni na te poloaje.18 Interese Austrijske kue krajem 17. i poetkom 18. stoljea nije trebalo ouvati samo na podruju Istone Monarhije, niti je Beki dvor bilo jedino podruje Eleonorina djelovanja. Njoj, naime, ni panjolski dvor nije bio tako dalek. U razdoblju Leopoldova vladanja, od 1657. do 1705., opada mo panjolske linije obitelji Habsburg. Posljednji panjolski kralj Karlo II., Leopoldov neak, bio je iznimno loega psiho-fizikoga zdravlja. U tim je godinama panjolskim dvorom suvereno vladala Leopoldova sestra, majka Karla II., te je habsburki utjecaj na tom Dvoru bio neupitan. Leopold e se u drugoj polovici 17. stoljea de facto i nametnuti kao glava itave obitelji Habsburg. Ipak, nakon 1679. prevlast habsburkog utjecaja na panjolskom dvoru postaje upitna. Situaciju je zakomplicirao brak Karla II. s Marie Louise dOrleans, neakom Louisa XIV. itavoj je Europi bilo jasno da zbog Karlova zdravstvenog stanja taj brak nee biti okrunjen nasljednikom, ali postalo je jasno i to da e pretendenti za panjolsku krunu biti habsburki ili bourbonski princ.19 Leopold i Eleonora eljeli su osigurati panjolsku krunu mlaem sinu, Karlu. Na taj bi se nain ouvala tradicija habsburke prisutnosti u panjolskoj, tj. kontinuitet rodbinske povezanosti panjolske i austrijske krune. Marie Louise dOrleans nakratko je pomutila planove Bekom dvoru. Nakratko, jer umire 1689., samo deset godina nakon udaje za Karla II., 1689. ona umire. No, historiografiju je zainteresirala injenica da se ve mjesec dana nakon njezine smrti Eleonora poela snano zalagati za brak izmeu Karla II. i svoje sestre, Marie Anne. To postaje jo zanimljivijim stoga to se otvoreno sumnjalo da je kraljica francuskog porijetla otrovana, a budui da je Eleonora reagirala tako brzo nakon njezine smrti i predloila za novu panjolsku kraljicu upravo svoju sestru, pobudile su se sumnje o moguim makijavelistikim potezima Eleonore.20 Ostaje injenicom da je Karlo II. savjet o odabiru nove kraljice traio upravo od Leopolda, koji je, naravno, podupirao Eleonorin izbor. Upravo e Eleonorina sestra biti glavna zatitnica i zagovornica habsburkih interesa na panjolskom dvoru u dogaajima koji su prethodili izbijanju Rata za panjolsko naslijee (1700.-1714.). Dok na Bekom dvoru inicira postavljanje ministara, a Leopold spremno ulazi u rat s Francuskom zbog ouvanja prava Austrijske kue na panjolsku krunu, Eleonora ugovaranjem braka svoje sestre sa panjolskim kraljem osigurava daljnju prevlast habsburkih interesa na panjolskom dvoru. Postaje uoljivo da je gotovo svaki LeKarl Gutkas, Die fhrende Persnlichkeiten der habsburgischen Monarchie von 1683.-1740., Prinz Eugen und das barocke sterreich (ur. Karl Gutkas), Salzburg - Wien 1985., 73.-74. 19 panjolski je dvor pred kraj 17. stoljea bio poprite francuskih i austrijskih sukoba. Izvor tomu nalazio se u injenici da su keri Filipa IV. bile udane za Louisa XIV. i Leopolda I. te su obojica bili uvjereni da, ako Karlo II. umre bez nasljednika, obojica imaju pravo na panjolsku krunu. U panjolskoj je postojala tradicija da se starija princeza udaje za francuskoga kralja, a mlaa za austrijskog, a da bi se ouvale veze i interesi itave obitelji Habsburg. Meutim, prilikom udaje starija panjolska princeza morala se odrei svakog prava na nasljedstvo panjolske krune da francuski kralj tom enidbom ne bi doao u posjed panjolskih teritorija. Louis XIV. odluio je ne potivati tu odluku i inzistirao je na nasljednom pravu panjolske krune. Leopold I. nije mu htio popustiti u tomu, a niti ostatak Europe. Posljedica toga bit e izbijanje Rata za panjolsko naslijee, koji e trajati od 1700. do 1714. 20 Sylvia ANZBCK, nav. dj., 95.
18
109
opoldov politiki potez bio popraen poneto suptilnijim i skrivenijim Eleonorinim potezom, ali ciljevi su im bili identini. Nakon 1705. situacija se neto izmijenila. Josip I. nakon preuzimanja vlasti nastojao je iskljuiti majku iz politikoga ivota. Nastojao, jer Eleonora se ba i nije drala po strani. Glavni politiki partner na Dvoru neposredno nakon Leopoldove smrti bila joj je Josipova supruga, Amalie Wilhemine. Dvije su carice nastojale oformiti svoj krug ljudi da bi to uspjenije utjecale na politiku Josipa I.21 Neuspjeno. Svaki Josipov ustupak bio je nevaan i simboline naravi, jer nikad nije namjeravao cariine ljude primiti u krug svojih najpovjerljivijih ljudi.22 Ch. W. Ingrao smatra da su najjae poveznice obim caricama bili Josipovi, potpuno javni, izvanbrani izleti.23 Eleonorin najvei problem ipak nije bio Josipov promiskuitetan stil ivota, niti injenica to ju je ignorirao u politikom i u roditeljskom smislu. Nakon Leopoldove smrti odnos izmeu Josipa i Karla nije bio nimalo idilian.24 Eleonora je esto preuzimala ulogu posrednice izmeu posvaane brae, nastojei obojici, a napose Karlu, objasniti vanost njihove meusobne suradnje. Putem koresNaime, njihova suradnja i uplitanje u politike prilike na Dvoru nisu bile ni nezamjetne ni bezazlene. Dvorski ministri nisu bili zadovoljni politikom aktivnou carica. Wratislaw u pismu Sinzendorfu izraava stav: ... die zwey allerliebsten Frawen [...] haben den Mansfelt zum Frsten gemacht, und auch gesucht den alten Kiensky in die Conferenz zu bringen [...] ietzunder trachten sie den Harrach zum Frsten zu machen [...] mit einem Worth, wan die zwey Frawen theten was sie wollten, so were in kurtzer Zeit dieser Hoff in grster Confusion [...] ..., Wratislaw Sinzendorfu, 29. listopada 1709. Citirano prema: Hildegard LEITGEB, Kaiserin Amalie Wilhemine, geb. Prinzessin von Braunschweig-Lneburg-Hannover (1673-742), Gemahlin Kaiser Josephs I. Eine biographische Studie, disertacija obranjena na Filozofskom fakultetu u Beu 1984. Wien 1984., 169. 22 Usp. Charles W. INGRAO, In Quest and Crisis: Emperor Joseph I and the Habsburg Monarchy, West Lafayette - Indiana 1979., 188. 23 Jedan od najveih Eleonorinih problema kao i njezinu suprugu za ivota, bio je poneto rasputeniji ivotni stil njihova starijeg sina Josipa. Iako je Eleonora bila protiv Josipove enidbe s Amalie Wilhemine, polagala je velike nade da e ga brak promijeniti. Na njezinu alost - i jo vie na alost Amalie Wilhemine - to se nije dogodilo. Naime, u posljednjim godinama ivota Josip je sve vie vremena provodio u drutvu mlade Marianne Plffy, dvorske dame, ne obazirui se pri tom na osjeaj odgovornosti prema supruzi ili tituli. Eleonora je nastojala utjecati na Josipa te unato njezinim prijetnjama da e napustiti Dvor zbog takva njegova ponaanja, Josipu, a nadasve njegovim ministrima, bilo je jasna beznaajnost Eleonorinih ucjena. Charles W. INGRAO, nav. dj., 189. 24 Ingrao navodi da sukob nije potencirala samo nerijeena situacija na Apeninskom poluotoku nego i njihovi osobni sukobi. Naime, Karlo III. (VI.) nije se mogao pomiriti s injenicom da Josip I. politiki upravlja talijanskim posjedima Habsburgovaca, jer je smatrao da je to njegovo pravo kao panjolskoga kralja. S druge strane, Josip I. je smatrao, zahvaljujui Pactum-u m. s. (o Pactum-u m. s. vidi bilj. 51.) da je to njegovo pravo. Karlo je stoga tvrdoglavo ustrajao u politikim odlukama koje su redovito bile potpuno suprotne bratovim. Ingrao citira i miljenje nekog suvremenika o Karlovu stavu prema Josipu: ... hatred of his ... brother grows daily [and] will, it is feared, never be extinguished .... Usp. Charles W. INGRAO, nav. dj., 92.-96. Osobni sukobi bili su opasni, jer je Italija obojici bila od iznimne vanosti. Naime, Italija je predstavljala tzv. panjolski put za Habsburgovce, tj. teritorijalnu sponu izmeu Bea i Barcelone, a iao je od sjeverne Italije preko Savoje do France-Comt, zatim kroz Lorraine do Nizozemske. Nakon 1706. bilo je jasno da Josip I. vie nee imati djece i ako bi on umro prije no to Karlo dobije dva sina (koji bi naslijedili panjolsku i austrijsku krunu), Karlo bi privremeno trebao preuzeti vladanje i nad panjolskim i nad austrijskim dijelom Monarhije. V. Charles W. INGRAO, nav. dj., 173. i John SPIELMAN, Leopold I. of Austria, London 1977., 41.
21
110
pondencije s Karlom, koju je esto prosljeivala Josipu, Eleonora je nastojala zadrati mir u kui.25 Naime, njihove osobne netrpeljivosti, ma koliko one ozbiljne ili bezazlene bile, mogle su ugroziti interese obitelji za vrijeme trajanja Rata za panjolsko naslijee. U takvim su situacijama dvorski ministri raunali s Eleonorom u ouvanju interesa Kue.26 Koliko je Eleonora uistinu bila upuena u politike poteze Josipa i Karla, teko je tono utvrditi, no vrlo je mala vjerojatnost da je bila smjetena na neku politiku periferiju Dvora. To dokazuje i razdoblje njezina regentstva od 17. travnja 1711. do 12. sijenja 1712.27 Eleonora tada izlazi iz politike pozadine te spremno, bez ustruavanja i ogranienja, iskazuje vlastitu politiku volju.
Eleonora kao regentica

Iznenadna smrt Josipa I., 17. travnja 1711., zahtijevala je iznimnu trezvenost vodeih politikih figura Bekoga dvora, jer preminuli kralj nije ostavio nikakav dokument o tome kome predati vlast u Istonoj Monarhiji u sluaju njegove smrti. Jedinom nasljedniku, Karlu III. (VI.),28 koji je u tom trenutku zauzet panjolskim prilikama, trebat e godina dana da preuzme bratovu carsku i kraljevsku krunu. Da bi izbjegli mogue neugodnosti interregnuma, Trautsohn, Seilern i Wratislaw29 - vodei ministri Dvora - odluili su zamoliti caricu i kraljicu Eleonoru da preuzme vladanje Istonom Monarhijom do Karlova dolaska.30 Prilikom preuzimanja funkcije regentstva,
Eleonora u pismu Karlu pie: ... De kan ich dich woll versichern da er dich von herzen liebt undt des been garnicht gegen dich hatt. .... Citirano prema: Sylvia ANZBCK, nav. dj., 125. 26 Naime, 1710. kada se Josipov i Amalie Wilheminin brak naao u krizi zbog njegova preljubnitva s Mariannom Plffy, Eleonora je zaprijetila Josipu da e napustiti dvor. Wratislaw je zbog toga pisao Karlu da nagovori majku da to ne uini jer bi to: ... absonderlich in Hau-Sachen wie auch anderen zuknftige Begebenheiten sehr schedlich (were) ..., Wratislaw Karlu 24. travnja 1710. Citirano prema: Hildegard LEITGEB, nav. dj., 150. 27 Regentstvo je preuzela na dan smrti Josipa I., 17. travnja 1711. i obavljala je tu funkciju do Karlova povratka u Be, 12. sijenja 1712. 28 Sve do preuzimanja carske krune u Regensburgu u listopadu 1711., Karlo se smatrao panjolskim kraljem i titulirao se kao Karlo III., panjolski kralj. U tekstu kronoloki prije trenutka njegove krunidbe upotrebljavam izraz Karlo III. (VI.) zbog tog razloga. 29 Johann Leopold Donat Trautsohn (1659.-1724.) postao je carski savjetnik 1683., a 1685. osobni tajnik nasljednika Josipa I. Od toga trenutka njegova je politika karijera na Dvoru u usponu. Godine 1709. postao je prvi ministar Dvora, a 1711. dodjeljenja mu je titula carskoga grofa. Iste je godine postao i osobnim savjetnikom regentice Eleonore. Karlo VI. takoer mu je ukazao povjerenje 1712., ponudivi mu mjesto predsjednika Carskog vijea, ali on je to odbio. Godine 1715. postao je predsjednikom novoosnovane banke Universal-Banco i savjetnikom u Ministrastvu financija. Constant von WURZBACH, nav. dj., sv. 47., 50. Johann Wenzel Wratislaw (1670.-1712.) zapoeo je politiku karijeru kao kancelar eke kancelarije 1695. Nakon smrti Karla II., 1700. bio je predstavnik Bekoga dvora koji je nagovarao Englesku na saveznitvo protiv Francuske u Ratu za panjolsko naslijee. Takoer je 1703. pratio Karla III. na njegovu putovanju prema Engleskoj, iz ega se, ini se, razvio povjerljiv i prijateljski odnos, sudei prema njihovoj bogatoj, sauvanoj i objavljenoj korespondenciji. Takoer je za vrijeme Josipa I. odreivao politiku Dvora, a nakon smrti Josipa I., Karlo ga je postavio za najblieg suradnika i savjetnika regentici Eleonori. Preminuo je u godini Karlova dolaska u Be, 1712. Constant von WURZBACH, nav. dj., sv. 58., 158.-159.. 30 G. Turba smatra da je pokreta ove zamisli Seilern i da je pravni temelj za tu odluku pronaao u Leopoldovoj prvoj oporuci. Naime, 1688./89. Leopold je imenovao upravo Eleonoru regenticom u sluaju njegove smrti, a maloljetnitva njegovih nasljednika. Analogno tomu, smatrao je Seilern, ta se Leopoldova elja i odluka moe primijeniti ili protegnuti i na dulje izbivanje njegova, odnosno Josipova nasljednika, Karla III. (VI.). Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 128.
25
111
Eleonora nije ostala zateena u neznanju ili nesigurnosti kako bi se trebala ponaati u novonastalim prilikama. Naprotiv, mjeseci Eleonorina regentstva bili su obojeni njezinim politikim stilom. Karlo III. (VI.) potvrdio je majku u funkciji regentice pismom 4. svibnja 1711., ali i zamolio je Wratislawa da joj bude bliskim savjetnikom.31 Eleonora, pak, nije pretjerano drala do Wratislawova savjeta. Njezin krug ministara uglavnom nisu bili politiki istomiljenici Wratislawa i Karla, pa je Dvor eljno iekivao dolazak novoga kralja u Be.32 U meuvremenu je regentica svoje ideje o upravljanju Monarhijom nastojala pretvoriti u politiku realnost komunicirajui samo s odabranim pojedincima. Slubena politika Bekoga dvora u devet mjeseci Eleonorina vladanja temeljila se iskljuivo na njezinoj Personalpolitik.33 Regentiina politika tvrdoglavost i samovoljnost najvie su izraene u dva - historiografski najpoznatija - postupka. Naime, i jedan i drugi mogli su opasno ugroziti Josipove vojne uspjehe u Italiji i u Ugarskoj. Potpuno negirajui Josipovu odluku o povratku grada Comacchia Papi, Eleonora je odluila odgoditi povratak grada papinskoj nadlenosti do Karlova povratka.34 Drugi postupak bio je vezan uz sklapanje Szatmrskog mira 1711. godine. Naime, Josipov stil ivota iznimno je frustrirao Eleonoru, jer to nije mogla promijeniti. Nakon njegove smrti posljedice e toga snositi Josipova ljubavnica, Marianna Plffy. Pria o Eleonorinu bijesu prema Marianni poprimila je neviene razmjere jer se bijes protegnuo i na itavu obitelj Plffy.35 Ivan Plffy, Mariannin otac, a ujedno i hrvatski ban, vodio je 1711. pregovore za sklapanje mira s Rkczijevim pobunjenicima u Szatmru.36 Bez obzira na njegov doprinos guenju ustanka i tijeku pregovora, Eleonora je opozvala Plffyja s dunosti te time dovela pregovore u opasnost. Tek je na nagovor Eugena Savojskog dopustila Plffyju dovravanje pregovora i potpisivanje Szatmrskog mira 26. svibnja 1711.37 Ovo regentstvo teko je imalo tek simbolino znaenje koje je trebalo sprijeiti razvoj nepovoljnih situacija za Austrijsku kuu. Eleonora je uistinu drala vlast u svojim rukama.38 Takoer, regentica svoj stil vladanja utemeljen na Personalpolitik nije ograniila samo na Dvor, nego i na iri teritorij regentstva.
Karlo Wratislawu 4. svibnja 1711.: ... Derweil schike die plenipotenz vor mein mutter May. wie ihr sehen werdt vndt gibt ihr euch neben abdere sechs minister zu vmb derweil mit selben das Guberno fhren vndt hoff dass alle Ihr bestens mit rath vndt that an die Handt gehen, alles privat auf seithen sezen vndt blos des landt vndt mein nuzen anschauen werdt. .... Alfred ARNETH, Eigenhndige Correspondenz des Knigs Karl III. von Spanien (nachmals Kaiser Karl VI.) mit dem Obersten Kanzler des Knigreiches Bhmen, Grafen Johann Wenzel Wratislaw Archiv fr sterreichische Geschichte 16 (1856.), Wien 1856., 153. 32 Wratislav Karlu 22. travnja 1711., Alfred ARNETH, nav. r., 145. 33 Sylvia ANZBCK, nav. dj., 137. 34 Usp. Charles W. INGRAO, nav. dj., 217.-218. 35 ak i Baltazar Patai posveuje toj aferi odlomak u opisu godine 1711. Zapisci barona Baltazara Pataia i grofa Adama Oria od godine 1691. do 1814., (ur. J. Kukuljevi Sakcinski), Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, knj. X., Zagreb, 1869., 241. 36 Ivan Pllfy (1664.-1751.) bio je u funkciji hrvatskog bana od 1704. do 1732. Takoer se zalagao za priznanje Pragmatike sankcije, a 1741. izabran je za palatina. Jnos Pllfy, Opa enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, sv. 6., Zagreb 1980., 272. 37 Usp. Hildegard LEITGEB, nav. dj., 153. 38 Wratislav Karlu 27. svibnja 1711.: dass die fraw Regentin selbsten alle Arcana Domus wiese, welche da wieder die ihrige, oder ienige so sie portiret effters laufen theun: das haubtabsehen muss sein dass E. M. so baldt mglich Dero herausreiss beschleinigen, dan sonsten wie in meinen vorigen gemeldet eine grose Confusion bey unss zu besorgen ist. Alfred ARNETH, nav. r., 167.
31
112
U hrvatskoj i maarskoj historiografiji lik i djelo regentice Eleonore gotovo su nepoznati.39 Neobino, jer je ona ipak od 1676. do 1720. predstavljala sivu eminenciju Bekoga dvora40 te je devet mjeseci tijekom regentstva, ma koliko se to inilo kratkotrajnim, upravljala i Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom. To dvojno Kraljevstvo u tom razdoblju nikako nije bila skladna politika zajednica. Prevladavajue politike struje u oba Kraljevstva upravo su suprotne. Ugarsko Kraljevstvo u uem smislu proivljava jo jedan protuhabsburki ustanak, ak i Habsburgovcima odano ugarsko plemstvo nije spremno popustiti pred habsburkim apsolutistikim stremljenjima, a veina hrvatskoga plemstva u bliskoj suradnji upravo s Habsburgovcima vidi priliku za ouvanje svojih povijesnih prava i boljitak Kraljevstva. Takvi politiki stavovi oitovali su se i na prihvaanje Eleonorina regentstva. Kako je Ugarsko Kraljevstvo doekalo odluku Dvora o regentstvu, prikazuje razmiljanje anonimnog suvremenika, pripadnika ugarske politike nacije, koji je nakon odluke Bekoga dvora o regentstvu objavio tekst o tome komu pripada regentstvo u Ugarskoj do Karlove krunidbe. Osnovna misao anonimnog pisca glasi: pravo vladanja nasljednik dobiva tek krunidbom za ugarskoga kralja, a do dolaska Karla III. (VI.) u Ugarskom Kraljevstvu pravo vladanja prema izbornoj kapitulaciji iz 1608. i prema zakonima iz 1681. pripada palatinu. Iako, navodi anonimac, u Werbczyju postoje navodi da je majka prirodna i zakonita skrbnica svoga sina, njezina prava ograniena su samo na osobu nasljednika. Ista se prava ne bi smjela protegnuti na pravo vladanja zemljom njezina sina. ak i da se dopusti Eleonori regentstvo, za to ne postoji primjer u ugarskoj prolosti, njezin sustav vladanja u Ugarskom Kraljevstvu morao bi se temeljiti na suradnji sa Saborom, palatinom i sveukupnim plemstvom Kraljevstva.41 Pokuaj jaanja palatinove uloge u politikom ivotu Ugarskoga Kraljevstva putem osiguranja regentstva bilo je nedopustivo i opreno habsburkim apsolutistikim stremljenjima. Regentstvo Eleonore bilo je politiki in Bekog dvora, kojim se nastojao zadrati kontinuitet intenziteta onakve kraljevske vlasti kakvom ju je oblikovao Leopold I. zakonskim odredbama iz 1687., te nikakav povratak na pravne norme iz 1608. i 1681. nije bio dopustiv.42 Najbolji odgovor Bea tenjama anonimnog Ugrina (ili onih u ije je ime pisao svoja razmiljanja o regentstvu u Ugarskoj), a i svojevrsna potvrda tvrdnji o habsburkoj ustrajnosti pri odlukama iz 1687. jest i
Sudei po povijesnim sintezama objavljenjim na engleskom i hrvatskom jeziku, npr. Peter SUGAR, Pter HANK, Tibor FRANK, A History of Hungary, Indiana University Press, 1990.; Pter Hank, (ur.) Povijest Maarske, surad.: Klmn Benda, Lszl Makkai, Zsuzsa L. Nagy, Emil Niederhauser, Gyrgy Spira, Kroly Vrs, Zagreb 1995. 40 Hildegard LEITGEB, nav. dj., 65. 41 Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 270. 42 Odredbe krunidbene diplome Matijaa II. iz 1608. - a vaee su i u 1681. - jamile su ugarskom plemstvu vee slobode, nego zakonske odredbe iz 1687. Prije svega 1608. i 1681. ugarsko plemstvo imalo je pravo slobodnog izbora kralja i pravo na ius resistendi, tj. vrijedio je l. 31. iz Andrijine bule (1222.) kojim su se mogli pobuniti protiv kralja ako ne bi bili zadovoljni njegovom vlau. Godine 1687. habsburki apsolutizam na vrhuncu je i odnos izmeu kralja i plemstva ureen na takvim zakonskim osnovama bio je nedopustiv. Leopold I. uspio je 1687. na zasjedanju zajednikog Ugarsko-hrvatskog sabora u Pounu l. 2./1687. isposlovati da Habsburgovci postanu nasljedna obitelj u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, a l. 4./1687. da plemstvo odustane od ius resistendi. Za Habsburgovce je taj uspjeh oznaio stvarni poetak apsolutizma u Zajednici. Ugarskom plemstvu te su odluke donijele jo jednu
39
113
potpisivanje Szatmrskog mira, 26. svibnja 1711. Naime, unato zahtjevima i prigovorima ugarskih stalea, Eleonora je sklopila mir ... pomou kraljevskog autoriteta i autoriteta regentice ...,43 bez ikakvog dogovora s Ugarskim saborom ili palatinom, a mir je i ratificirala ... autoritetom okrunjene ugarske kraljice i u meuvremenu regentstvom potvrenim od sina (Karla III., op I. J.) ....44 Osim toga, Eleonora je utjecala na imenovanje Miklosa Illeshzyja45 novim tajnikom Ugarske kancelarije, a inicirala je da novim palatinom u Ugarskom Kraljevstvu bude Miklos Plffy.46 Za rjeavanje problema unutar Ugarskoga Kraljevstva najvie se oslanjala na savjete ostrogonskog nadbiskupa Sachsena koji je ve za Josipa I. uivao najvee povjerenje Bekoga dvora.47 Za razliku od Ugarskoga Kraljevstva, u Hrvatskom Kraljevstvu nije bilo prigovora Eleonorinu regentstvu. Naprotiv, Hrvatski sabor lankom 5./1711. utjee se upravo njoj i Trauthsonu radi zatite ouvanja prava Hrvatskog Kraljevstva.48 Jedan dio pisma upuenog Karlu III. (VI.) dok je jo boravio u panjolskoj pokazuje kakva je uistinu bila Eleonorina politika taktika naspram Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva.49 Karlo je oito smatrao da se nad Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom treba vladati isto kao i nad ostalim zemljama Habsburke Monarhije. Iako je to hvaprotuhabsburku bunu (Rkczyjeva buna 1703.-1711.), ali i kralju odano plemstvo se nadalo trenucima koji bi im omoguili povratke na zakonske norme iz 1608. i 1681. Priliku za to vidjeli su upravo u dolascima na vlast novih vladara tj. Leopoldovih nasljednika. Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 3.-9.; 261.-263.; 267.-170. 43 ... kraft kniglicher Autoritt und kraft der Autoritt einer Regentin ..., usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 131. 44 ... Autoritt einer gekrnten Knigin von Ungarn und alszwischen vom Sohne besttigte Regentin ..., isto. 45 Miklosu Illshzyju (?1653.-?1723.) politiku karijeru odredila je odanost Austrijskoj kui, dokazana u Thklyjevoj i Rkczyjevoj buni. Godine 1678. nagraen je titulom grofa i postao je upanom u upaniji Lipt i Trencsn. Od 1706. obavljao je i funkciju kancelara Ugarske kancelarije. Magyar letrajzi lexicon (ur. Kenyeres gnes) Budapest 1967., 772. 46 Alfred ARNETH, nav. r., 222.-223. Miklos Plffy (1657.-1732.) karijeru je zapoeo kao vojnik, tako da je od 1687. do 1701. vrlo usjeno zapovijedao brojnim etama u borbi protiv Turaka. Godine 1700. postao je savjetnik Austrijske kue, a regentica Eleonora imenovala ga je zapovjednikom konjice u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu i tu e funkciju obavljati do 1714. Iste je godine obavljao funkciju judex Curiae, i bio izabran za palatina Ugarskog Kraljevstva. Smatra se da je bio najjaa potpora Karlu VI. 1722., kad je Ugarsko Kraljevstvo priznalo Pragmatiku sankciju. Constant von WURZBACH, nav. dj., sv. 21., 214.-215. 47 Nadbiskup von Sachsen bio je jedini predstavnik Ugarskoga Kraljevstva u Tajnom vijeu Josipa I. V. Charles W. INGRAO, nav. dj., 184. Christian August von Sachsen Zeitz postao je ostrogonski nadbiskup 1707. i tu je funkciju obavljao sve do smrti 1727., kada ga je zamijenio upravo Emerik Esterhzy. Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, vol. V., 1667-1730 (ur. Remigio Ritzler i Pirmino Sefrin), Padova 1952., 364. 48 ZHS II, 469., l. 5. Taj je lanak zanimljiv zbog sljedeega razloga: hrvatsko se plemstvo utjee regentici Eleonori i Trauthsonu za zatitu njihovih prava upravo u trenutku kad je Ugarsko Kraljevstvo zahtijevalo da u zimskoj kontribuciji Hrvatsko Kraljevstvo sudjeluje s istim omjerom. Budui da se to protivilo pravima Kraljevstva, regentica je prihvatila potraivanja Hrvatskog Kraljevstva i odbila zahtjev ugarskoga plemstva. To navodi i Plemi u svom govoru od 8. oujka 1712., uoi proglaenja l. 7.: ... et hoc praeterito etiam anno voluerint, et nisi clemencia et pietas augustissima principium abstitisset, aggravassent etiam. ..., Vjekoslav KLAI, nav. r., 80. 49 Sylvia ANZBCK, nav. dj., 142., bilj. 5.
114
levrijedno s njegove strane, kako navodi Eleonora, regentica je bila svjesna da Karlo takvom politikom moe uiniti vie tete nego koristi Austrijskoj kui. Zbog toga ona pie Karlu da e ... Do dolaska Vaeg Velianstva i Uzvienosti, trudit u se upravljati ovim Kraljevstvom sasvim blago, koliko mi nuda i okolnosti dopuste ...50 Eleonora je prepoznala posebnost Zajednice Krune Sv. Stjepana i bila je svjesna koliko se oprezno i proraunato mora postupati s ugarskim i hrvatskim municipalnim pravima ako se ele ostvariti habsburki interesi na tom podruju. Stoga za Eleonorinu izjavu da e upravljati Ugarskim Kraljevstvom ... mit aller milde ..., na umu treba imati njezinu Personalpolitik i sklonost rjeavanju bitnih monarhijskih pitanja suptilnijim nainima. U postojeim konfliktnim situacijama izmeu Ugarskog i Hrvatskoga Kraljevstva, Eleonora je prepoznala situaciju koja bi joj mogla pomoi i usmjeriti razvoj dogaaja unutar Zajednice k interesima Austrijske kue.
Eleonora i zagrebaki biskup Emerik Esterhzy

Je li Eleonora bila povezana s rjeavanjem pitanja nasljeivanja Austrijske kue? Povjesniari nisu interpretirali Pragmatiku sankciju na toj relaciji. Je li mogue da siva eminencija Bekoga dvora nije bila upoznata s nastojanjima Leopolda I., Josipa I. i Karla VI. (III.) u tom pitanju, tj. s njihovim tajnim ugovorima i oporukama? Turba je iskljuiv u svojem tumaenju. Eleonora, prema njegovu miljenju, nije znala za Pactum mutuae successionis (dalje: Pactum m. s).51 Ipak, navedene injenice djeluju pomalo neuvjerljivo s obzirom na Eleonorin bliski odnos s Leopoldom te na njezinu ukljuenost u politiki ivot Dvora. Naalost, u istraivanjima nema dokaza s pomou kojega bi se sa sigurnou moglo tvrditi da je Eleonora znala za tajni obiteljski ugovor iz 1703., tj. za Pactum m. s. S Karlovom pak oporukom bilo je vie istraivake sree. Prema naem miljenju, dokaz da je Eleonora znala za namjere nesuenog panjolskog el roya krio se stoljeima meu korespondencijom zagrebakoga biskupa Emerika Esterhzyja. U hrvatskoj historiografiji pismo je jo 1915. pobudilo panju V. Klaia, a 1939. i I. Beuca.52 Meutim, obojica su, promatrajui temu Hrvatske pragmatike sankcije iskljuivo
U pismu Karlu III. jo za njegova boravka u panjolskoj Eleonora odgovara Karlu i iznosi miljenje o nainu kako upravljati Ugarskim Kraljevstvom: Sonsten ist Euer. Mayl. Und Ld. Vorstaz, das Knigreich Hungarn auff gleiche weis, wie andere Knigreich und Lande zu regieren, gar Lobreich; dieses ist aber eben jenes, was die Hungarn nicht haben noch gedulden wollen, sondern wegen ihrer vorschuzenden freyheiten auff eine absonderliche, andern Lndern nicht gemeinsame arth gehalten zu werden verlangen , und dahero ihrer viele abzgliche und geringe beschwhrde, die treue und unterthnigkeit ihrem Knig und Herrn absagen zu knnen wie wohl irrig, doch bestndig sich einbilden. Ich werde doch dieses Knigreich bis auff Euer Mayl. Und L. ankunfft mit aller milde so viel es die noth und umbstnde zulassen, zu administrieren beflien sein . Citirano prema: Sylvia ANZBCK, nav. dj., 142. 51 Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 163. Pactum mutuae successionis tajni je obiteljski ugovor sklopljen 12. rujna 1703. izmeu Leopolda, Josipa i Karla i njime je odreen nasljedni red unutar Austrijske kue. Najvanije odrednice bile su: Leopoldovi muki potomci imaju prednost u nasljedstvu ispred enskih potomaka. Ako bi izumrla Josipova muka linija, tada itavo nasljedstvo prelazi na Karlovu muku liniju. Dogodi li se da Josip i Karlo umru bez mukog nasljednika, tada itavo nasljedstvo prelazi na Leopolda ili njegova mogueg treeg sina. Ako bi izumrla i Leopoldova muka linija, itavo nasljedstvo, panjolsko i austrijsko, prelazi na Josipovu ker. Ako izumre i Josipova enska linija, tada itavo nasljedstvo prelazi na Karlove keri. Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 136.-157. 52 Vjekoslav KLAI, nav. r., 65.; Ivan BEUC, nav. r., 88.
50
115
iz hrvatskog ugla, zanemarili injenicu da je nasljedno pitanje 1712. ipak bilo primarno dinastiko pitanje. Sve to se poduzimalo u rjeavanju toga problema imalo je ishodite na Bekom dvoru. Hrvatski kontekst interpretacije zanemario je sadrajnu zanimljivost i intrigantnost spomenutoga pisma.53 Naime, ono ne svjedoi samo o bliskim vezama izmeu Hrvatskog Kraljevstva i Bekog dvora, ili biskupa i Eleonore,54 nego je i mogui dokaz da je Beki dvor ipak bio upleten u stvaranje Hrvatske pragmatike sankcije. Eleonora se 1711./1712. uplela u pitanje nasljedstva da bi postigla tono odreeni cilj, tj. ouvanje politikih uspjeha Austrijske kue unutar Ugarskoga Kraljevstva iz 1687. godine i tako omoguila kontinuitet habsburke politike nadmoi. To je unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva uvijek bilo problem. Zato Eleonora pronalazi sredstvo za ostvarivanje svojih ciljeva putem suradnje sa zagrebakim biskupom Emerikom Esterhzyjem. Naime, nakon smrti Josipa I. 1711., pitanje nasljedstva postalo je iznimno problematino za Austrijsku kuu, ne samo bioloki gledano,55 nego i zakonski. Problem je bio l. 3./1687., koji je Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu jamio slobodan izbor novoga kralja u sluaju izumra habsburke muke loze. Uoi Karlova krunidbena sabora postalo je jasno da e upravo taj l. 3./1687. postati politiko oruje u rukama ugarskog plemstva. lanak ih je trebao barem postaviti u pregovaraki poloaj naspram Karla (III.) VI. i donekle sprijeiti sve jai prodor habsburkih ustavnih reformi, koje su redovito u svjetlu apsolutistike doktrine umanjivale ugarska i hrvatska municipalna prava. Jedna od prvih dilema s kojom e se Karlo susresti nakon preuzimanja krune bit e pitanje na koji nain upoznati ugarsko plemstvo s mogunou enskog nasljeivanja i kako ga pridobiti za tu odluku Bekoga dvora. Karlo (III.) VI. imao je plan kako rijeiti problem l. 3./1687.56 S druge strane, Eleonora nije vjerovala da je Karlova politika taktika naspram ugarskoga
NAZ, Acta Politica 6/623. Taj izraz Beuc vrlo esto rabi u analiziranju odnosa Kraljevstva i Dvora uoi odluke iz 1712. Usp. Ivan BEUC, nav. r., 62., 83.-84., 86.-88. 55 Karlo III. (VI.) bio je 1711. jedini muki pripadnik obitelji Habsburg na ivotu. Iako je tada ve bio tri godine u braku nije imao djecu. Njegov brat Josip I., pak, ostavio je dvije keri pa je vjerojatnost enskog naslijea unutar Austrijske kue, uostalom i zajamena Pactumom m. s., postajala sve izglednijom. 56 Karlov plan provoenja ugarskog priznanja i enske habsburke loze kao nasljedne potpuno se trebao temeljiti na dogaajima ili scenariju iz 1687. Naime, u travnju 1687. Leopold I. potaknuo je svoj politiki kabinet na razmiljanje o stvaranju plana pomou kojega bi Austrijska kua postala nasljednom u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Rjeenje tog iznimno vanog pitanja otvaralo je put Bekom dvoru k stvaranju ustavnih promjena kojima bi se apsolutizam konano nametnuo kao sustav vladanja unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Dvor je bio svjestan problema s kojima e se susresti pri pokuaju realizacije navedenog plana, stoga je kralj prvo pokuao tu zamisao iznijeti pred njemu odane ugarske velikae, prije svega pred palatina Pla Esterhzyja, koji mu je pri tomu pruio nesebinu pomo. Palatin Pl Esterhzy pobrinuo se da sveukupno plemstvo Kraljevstva prihvati elje Dvora. Nije poznato na koji nain je uspio nagovoriti hrvatsko i ugarsko plemstvo na prihvaanje habsburkog nasljednog prava tj. stvaranje Inicijativne deklaracije. Poznato je da je 26. listopada 1687. zasjedanje Sabora otvoreno sveanim govorom protonotara Ugarskog Kraljevstva, Istvna Orbana, koji je govorom veliao mo Austrijske kue i sve dobro to se Ugarskom Kraljevstvu dogodilo pod habsburkim vladarima. Nakon toga njitranski je biskup upitao okupljene stalee i redove, ne bi li zasluno bilo stoga tu istu Kuu proglasiti nasljednom i odustati od prava otpora plemstva protiv tako dobroga kralja? Poznat je rezultat tih zbivanja. Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 9.-32. Karlova dilema u rjeavanju proble53 54
116
plemstva najbolji put k ostvarenju habsburkih interesa.57 Regentiina, pak, mit aller milde voena politika znatno je umanjila opasnost od lanka 3./1687. i olakala Karlu posao unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Karlov krunidbeni sabor trebao se odrati u Pounu u svibnju 1712. i bio je nastavak zasjedanja Sabora iz 1708. godine. Ako su se Habsburgovci i pribojavali moguih ugarskih zahtjeva pod zatitom l. 3./1687. na krunidbenom Saboru, hrvatsko plemstvo muio je drugi problem. Naime, na spomenutom Saboru iz 1708. ugarsko plemstvo zatrailo je kraljevu sankciju l. 13./1708., kojim se zahtijevala usuglaenost hrvatskih i ugarskih zakona.58 To je ugroavalo stoljetnu zakonodavnu funkciju Hrvatskoga sabora. U osvit 1712. godine i iekivanja krunidbenog Sabora, a time i oivljavanja svih zakonskih zahtjeva s prekinutog zasjedanja zajednikog Sabora iz 1708., hrvatsko plemstvo trebalo je nai nain koji bi onemoguio kraljevu sankciju l. 13./1708. Karlov je krunidbeni sabor stoga bio svojevrsni vrhunac politike napetosti na relacijama Beki dvor ugarsko plemstvo hrvatsko plemstvo. U tom trokutu ugarska strana napadala je zakonodavnu funkciju Hrvatskoga sabora te istovremeno zakonskim l. 3./1687. ugroavala interese Austrijske kue. Ne postoji li mogunost da su upravo na podruju zakonodavstva prve osobe Dvora i Hrvatskog Kraljevstva regentica Eleonora i zagrebaki biskup Esterhzy, ujedno banski namjesnik u politikim pitanjima nali politiko rjeenje i pomogli si na obostranu korist? U pismu poslanom iz Bea 17. studenog 1711. Eleonora pie biskupu Esterhzyju: ... Iz milostivog [pisma] gorenavedenog [Velianstva,] prejasnog i premogueg vladara [i] gospodara Karla, (...) sina moga predragoga, koje nam je nedavno bilo urueno, doznali smo njegov dobrohotni naum i volju da u izvjesnim poslovima koji se tiu njegove kraljevske slube i javnoga dobra prijespomenutog Ugarskog Kraljevstva doznamo kako Va razborit i zreo savjet tako i nekolicine druge gospode prelata i velikaa Kraljevstva, ba kao i miljenja drugih naih vjernih [podanika] koji su vini i struni u javnim poslovima Kraljevstva.59 Nakon smrti Josipa I. 1711., Karlo III. (VI.) postao je vie nego svjestan odgovornosti i teine koju mu je donijela injenica da je jedini preostao mukarac unutar Obitelji. Zbog ideje o ravnotei moi izmeu sila onodobne Europe, Karlo VI. izgubio je panjolsku krunu, a opasnost l. 3./1687., vaeeg za nasljedstvo unutar Ugarskoma nasljeivanja bila je kada objaviti tajni obiteljski ugovor iz 1703. (preureen po njegovoj oporuci iz 1711.) i kako u tom pitanju postupiti s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom s obzirom na l. 3./1687. Karlo je namjeravao objaviti Pactum m. s. tek nakon krunidbenog Sabora. Prvo je htio ozakoniti i ouvati tekovine Sabora iz 1687. Seilern mu je ve u ljeto 1711. sugerirao da objavi Pactum m. s., no Karlo to nije htio. Naime, objavom Pactum-a m. s. tada znailo bi dati nasljedstvo Josipovim kerima! Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 163. 57 V. bilj. 48. 58 V. Vjekoslav KLAI, nav. r., 75., bilj. 2. 59 ... Ex gratiosis altetitulatae Serenissimi et Potentissimi Principis Domini CAROLI () filii nostri dilectissimi, ad NOS proxime datis, benignam mentem et voluntatem eiusdem intelleximus quatenus certis in negotys, servitium eiusdem Regium, ac bonum praefati Regni Hungaria publicum tangentibus, prout vestrum, ita nonullorum etiam aliorum dominorum praelatorum et magnatum Regni prudens ac maturum consilium, non secus aliorum etiam in publicis Regni negotiis versatorum ac expertorum fidelium nostrorum opiniones percipiamus. NAZ, Acta Politica 6/623.
117
Hrvatskoga Kraljevstva, uinila je nerijeeno pitanje nasljedstva unutar Austrijske kue iznimno aktualnim za Karla. Prije no to je preuzeo carsku i ugarsku krunu,60 26. rujna 1711. donio je oporuku kojom je odredio nasljedni red unutar Austrijske kue. Oporuka je bila temelj i pretea budue Pragmatike sankcije, koju e Karlo VI. objaviti 1713. godine, i ujedno jedna od vanijih Karlovih politikih odluka u osvit dogaanja oko Hrvatske pragmatike sankcije iz 1712. Mogue je da Eleonora misli upravo na Karlovu oporuku kada pie biskupu Esterhzyju da je doznala volju i naum samoga Karla u izvjesnim poslovima koji se odnose na njegovu kraljevsku slubu, Eleonora je vjerojatno saznala za Karlovu oporuku (... Iz milostivog [pisma] gorenavedenog [Velianstva,](...) koje nam je nedavno bilo urueno ...). Nije poznato je li za nju doznala od samog Karla ili putem svojih politikih veza. Ipak, ako je doznala sadraj oporuke, doznala je i sadraj Pactum-a m. s., tj. da je nasljedni red unutar Austrijske kue izmijenjen po Karlovim eljama. Ne vjerujui da e Karlova politika taktika naspram ugarsko-hrvatskog plemstva dovesti do brzog i uspjenog rjeavanja pitanja nasljedstva, a s obzirom na injenicu da su Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo potresali sve vei unutarnji sukobi i nesuglasice, Eleonora u svjetlu svoje Personalpolitik stupa u kontakt sa zagrebakim biskupom Esterhzyjem. Naime, da bi se ispunile Karlove elje u pitanju nasljeivanja, oporuka i Pactum m. s. trebali su poprimiti de jure obiljeje. Da bi neto postalo zakonom u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, trebalo je dobiti suglasnost zajednikoga Sabora. Meutim, bilo je nerealno oekivati 1712. ili kasnije da e ugarsko plemstvo beskompromisno prihvatiti nasljeivanje habsburke enske loze. S druge strane, Habsurgovci su bili prvi nespremni initi bilo kakve kompromise ugarskom plemstvu. Budui da je unutar Zajednice ugarsko plemstvo napadalo povijesna prava hrvatskoga plemstva, Habsburgovcima se Hrvatsko Kraljevstvo nametnulo kao logian politiki partner za promicanje vlastitih interesa. Ne bi trebalo niti iskljuiti injenicu da su suvremenici, tj. biskup Esterhzy, u prihvaanju naslijea habsburke enske loze vidjeli priliku za zajednikom odlukom koja bi nanovo mogla ujediniti politiki razjedinjeno plemstvo Zajednice. Plemstvo usklaeno u svojim politikim stavovima moglo bi pridonijeti ... javnom dobru prijespomenutog Ugarskog Kraljevstva .... Bila je to izjava ili argument kojim je Eleonora mogla zaokupiti biskupovu panju. Odmah nakon primitka toga pisma biskup Esterhzy nevjerojatnom upornou nastoji sazvati Hrvatski sabor.61 Nedugo zatim, u oujku 1712. na zasjedanju Hrvatskog sabora predlae priznavanje nasljedstva habsburke enske loze unutar Hrvatskog Kraljevstva, to hrvatsko plemstvo prihvaa. Eleonora je vjerojatno zbog nekog razloga procijenila da je vano ubrzati rjeavanje pitanja nasljeivanja unutar Austrijske kue. Zato bi to inila kad je kralj ionako
Okrunjen je za cara 12. listopada 1711. u Regensburgu, a za ugarsko-hrvatskog kralja bit e okrunjen u svibnju 1712. 61 Nakon 17. studenog 1711. neuhvatljivo je povijesnim dokumentom kad je biskup otiao u Be na razgovor s Eleonorom. Biskupova korespondencija, pak, nakon toga odaje neobinu dinaminost biskupa oko nastojanja da se odri zasjedanje Hrvatskog sabora Sabor se, konano, nakon dva saziva otkazana zbog malog odaziva plemstva (naime, 26. sijenja i 15. veljae), ipak odrao od 9. do 14. oujka 1712. Ne osvrui se na ponovni nedolazak hrvatskih magnata na zasjedanje Hrvatskog sabora, biskup je iznio prijedlog o nasljeivanju enske loze, koji je na kraju i prihvaen. Usp. Vjekoslav KLAI, nav. r., 70., 71.
60
118
svojom auctoritas regis mogao ostvariti vlastitu korist i javno obznaniti sadraj oporuke? U potrazi za odgovorima od pomoi je vrlo zanimljiva interpretacija zakonskog znaenja l. 3./1687. G. Turbe i njegovo vienje to je to uistinu bila opasnost za Austrijsku kuu u l. 3./1687., koji je sadravao ugarsko-hrvatsko pravo slobodnog izbora novoga kralja nakon izumra habsburke muke loze. Beki dvor postavio je 1687. veto na vraanje bilo kakvih zakonskih normi koje bi osigurale ugarskom plemstvu ponovno pravo slobodnog izbora kralja i ta se odluka provlaila kao misao vodilja kroz sve odluke Sabora iz te godine. Ako je u zakonske lanke i dospjela rije izbor, rije slobodan izbrisana je iz svih ugarskih zahtjeva.62 Turba smatra da je ta obzirnost prema pravnoj terminologiji ve 1687. utjecala na otvaranje mogunosti nasljedstva i enskoj lozi Austrijske kue. Naime, l. 3./1687. Kraljevstvo Ugarske i Hrvatske dobilo je pravo izbora kralja na osnovi ... drevnih, starih i provjerenih obiaja i zakona ....63 Meutim, ostvarivanje izbornog prava na temelju starog obiajnog prava Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva nije potpuno iskljuivalo ensku lozu kao nasljednu - upravo suprotno.64 Smisao tog obiajnoga prava razlikovao se 1687. od smisla koji e dobiti 1722. Ako bi ena i postala nasljednicom habsburke krune, u onodobnom pravnom duhu to nije znailo njezino samostalno vladanje. Suvladarom bi postao suprug budue kraljice i upravo kroz izbor njezina supruga za suvladara ugarsko plemstvo vidjelo je priliku za vraanje izbornog prava Kraljevstvu.65 Odgovor na pitanje zato Leopold I. nije ve 1687. zatraio pravo vladanja enske nasljednice u Kraljevstvu Ugarske treba traiti upravo u navedenom pravnom shvaanju enskog vladanja krajem 17. stoljea. Naime, takva odluka iz 1687. otvorila bi mogunost europskim kneevskim kuama da kroz brane veze s habsburkim princezama (potencijalnim nasljednicama) ostvaruju pravo na vladanje nad Monarhijom ili nad dijelom Monarhije.66 Takva dioba vlasti znaila bi opasno naruavanje osnovnog poimanja i temelja habsburkog apsolutizma: jedinstvena Monarhija, cjelovitost i integracija koje se nastojala ostvariti i ouvati upravo kroz osiguranje nasljednog reda i vladanje jednog monarha. Zbog toga Leopoldovi pravnici nisu dopustili zahtjev Ugarskog sabora da u zakonskom zakljuku 3. stoji: ... Ako se dogodi (...) izumre mukog roda, tada postaje zakonsko pravo istih stalea i redova slobodan izbor drugih kranskih vladara ....67 U zakonski lanak ulazi iskljuivo rije electiones, bez spomena nekih drugih kranskih vladara, tj. pie ... U sluaju (...) ako izu62 63
Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 251., 262. ... avita et vetus approbata consuetudo praerogativaque.... Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 265. 64 Upravo e se na tu reenicu pozivati Habsburgovci 1722. kada se bude odluivalo o enskom nasljeu u Ugarskoj. Na osnovi tog prava kraljicama su postale Marija, ki Ludovika Velikog (1387.) i Elizabeta, ki Sigismunda Luksemburkog (1439.). Te je argumente iznio upravo zagrebaki biskup Esterhzy te se ini da je on imao utjecaja i na proglaenje tog zakona i u Ugarskom Kraljevstvu. Iste argumente iznio je i protonotar Ugarskog Kraljevstva Szluha 1722., kad je trebao uvjeriti ugarsko plemstvo da prihvati ensko naslijee u Ugarskom Kraljevstvu. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 167., 168., bilj. 5. 65 Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 45. 66 Ki Leopolda I., Maria Antonia bila je supruga bavarskog kneza Maxa Emanuela, kasnijeg neprijatelja Austrijske kue u Ratu za panjolsko naslijee. 67 ... Quod si vero (...) contingeret (...) masculinum semen deficere (...) adeoque liberae electiones de aliis christianis principibus fiendae praerogativa eorundem Statuum et Ordinum .... Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 262., lijevi stupac, k i l.
119
mre muki rod, drevni, stari i provjereni obiaj kao i povlastice/posebna prava spomenutih stalea i redova neka se uzmu u obzir pri izboru i krunidbi njihova kralja. ...68 Leopold I. tako je, lukavo se koristei obiajnim pravom ugarskoga plemstva i domiljatom pravnom interpretacijom, ostavio dovoljno slobodnog prostora za stvaranje novih zakona koji e i enskoj grani habsburke loze osigurati ne samo pravo na nasljedstvo, nego i pravo na samostalno vladanje. Pravni smisao izbora ugarskog plemstva, nakon izumra muke loze, znailo je da e ono imati pravo izbora, ali i nadalje samo unutar obitelji Habsburg. Nadalje treba pripomenuti da je pravo izbora, premda ogranieno lankom 3./1687., ipak postojalo i da je predstavljalo veliku opasnost za opstojnost Austrijske kue. Naime, habsburka enska loza 1711./1712. imala je dvije grane: Leopoldovu i Josipovu. Po Turbinoj interpretaciji slobode izbora, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo imalo je pravo izabrati granu koju ele. Budui da je Karlo svojom oporukom iz 1711. potvrdio da u toj funkciji vidi iskljuivo svoje potomke, l. 3./1687. predstavljao je potencijalnu opasnost za njegova nastojanja vezana uz pitanje nasljedstva jer Karlo tada jo uvijek nije imao djece. Prema Turbinoj interpretaciji l. 3./1687., ugarskohrvatsko plemstvo moglo je izabrati bilo koju habsburku princezu za kraljicu da je kojim sluajem Karla 1711. zadesila bratova sudbina. I tu se pojavljuje jo jedna razina problema l. 3./1687. Naime, koliko god da je biskup Esterhzy u nerijeenom pitanju nasljedstva mogao imati u Eleonori saveznika za ostvarenje hrvatskih interesa, ugarsko je plemstvo jednako moglo imati saveznika u Josipovoj udovici Amalie Wilhemini. Beki dvor, nazivan i enskim Dvorom za vrijeme vladanja Josipa i Karla,69 postao je poprite enskih sukoba koji su kulminirali upravo za vrijeme Eleonorina regentstva. Najvie problema izazivalo je ponaanje Amalie Wilhemine, potaknuto prije svega Eleonorinim ponaanjem, a i skoranjim oekivanim dolaskom nove carice na Dvor.70 Izmeu ostalog, Eleonora je iskoristila svoju politiku nadmo u razdoblju regentstva da bi svojim kerima dala ceremonijalnu prednost u odnosu na Josipove keri. Takvo Eleonorino ponaanje, kao i Karlovo toleriranje tako postavljenih odnosa na Bekom dvoru, izazivalo je veliko Wilheminino nezadovoljstvo.71 Problem se krio u tomu to se pitanje rangiranja princeza na Dvoru usko povezivalo s pitanjem nasljedstva. Amalie Wilhemine stoga 1711. kree u agresivnu politiku osiguranja ceremonijalne prednosti ili nasljednog prava vlastitim kerima u odnosu na Eleonorine keri, tj. Karlove sestre. Iako je Karlo zamoljen da im prije rijei to pitanje, smatrao je da su okolnosti za objavu Pactum-a m. s. i vlastite oporuke nepovoljne te je odugovlaio s odlukom.72 Razlog tomu treba traiti upravo u posto... eo in casu (...) masculinum semen deficeret: avita et vetus, approbata consuetudo praerogativaque praefatorum Statuum et Ordinum in electione et coronatione regum suum locum habeat. .... Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 265., desni stupac, b. 69 Hildegard LEITGEB, nav. dj., 65. 70 Karlo VI. (III.) predlagao je Amalie Wilhemini da se preseli u Graz, Linz, Prag ili kamo god eli, da bi izbjegao enske sukobe na Bekom dvoru, no ona je to odbila. Hildegard LEITGEB, nav. dj., 212. 71 V. Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 163. 72 Naime, objavljivanju sadraja Pactuma protivio se Karlo, te pie Wratislawu, 31. srpnja 1711. ... etwas mehr als ceremonial, hat ein weites Aussehenvndt ist nur gar hacklich, dan durch die Succession determinirt werdt, welchs nun zu publiciren nicht de tempore ist. .... Alfred ARNETH, nav. r., 205.
68
120
jeem i zakonski vaeem l. 3./1687. u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu i mogunosti da bi tim inom upravo Josipove keri postale potencijalnim nasljednicama. S druge strane, Eleonora, sudei prema literaturi, nije inzistirala na osiguranju ceremonijalne prednosti vlastitih keri u odnosu na Amalie Wilheminine keri.73 Karlo je na kraju dao ceremonijalnu prednost Josipovim kerima u odnosu na Eleonorine, ali tek 1713., kad je i javno objavio Pragmatiku sankciju. Zato je tada trenutak bio povoljan, a godinu dana prije nije? Vratimo se na Eleonorino pismo poslano biskupu Esterhzyju u studenom 1711. Kao to je ve napomenuto, ono je prema naem miljenju pokrenulo lavinu dogaaja koji su prethodili donoenju Hrvatske pragmatike sankcije.74 Osim pisma, jo nekoliko injenica ide u prilog tezi da je Beki dvor mogue inicirao stvaranje Hrvatske pragmatike sankcije. Nije samo Karlo htio iskoristiti scenarij iz 1687. o pitanju nasljedstva. Istim se okoristila i Eleonora. Naime, u slijedu dogaaja uoi donoenja Hrvatske pragmatike sankcije uoljiva je sljedea shema: prvo je Eleonora pisala pismo biskupu Esterhzyju kojim ga poziva u Be da bi porazgovarali o izvjesnim poslovima koji se tiu kraljevske slube i javnoga dobra Ugarskoga Kraljevstva. Nakon toga, biskup daje sve od sebe da bi pridobio vodee ljude Kraljevstva za ideju o pravu enskog naslijea u Hrvatskom Kraljevstvu. Na kraju u tomu i uspijeva uz pomo vrlo impresivnog, prohabsburki i prohrvatski orijentiranog govora protonotara Jurja Plemia (?-1715.)75 odranog na oujskom zasjedanju Hrvatskog sabora 1712. Eleonora je vjerno imitirala Leopoldove poteze u pitanju nasljedstva iz 1687. ak je i bila te sree da je ponovo imala jednog Esterhzyja uz sebe.76 Meutim, jo jedan dio lanka 7. ili Hrvatske pragmatike sankcije moe posvjedoiti o moguoj upletenosti Eleonore, tj. Bekoga dvora u dogaaje u Hrvatskom Kraljevstvu godine 1712. Priznavajui pravo nasljedstva enskoj habsburkoj lozi, hrvatski stalei i redovi priznali su samo onu kraljicu ... koja e imati ne samo Austriju, nego i pokrajine tajersku, Koruku i Kranjsku, a stolovat e u netom spomenutoj Austriji ....77 Strana historiografija ujednaena je u tumaenju tog uvjeta. G. Turba i I. H. Biedermann smatraju da je uvjet iskaz hrvatske dravnopravne zasebnosti u datom trenutku i da ne predstavlja ozbiljna hrvatska nastojanja za odcjepljenje od
Turba samo navodi da je u vrijeme regenstva, Eleonora razumljivo davala ceremonijalnu prednost svojim kerima. V. Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 163. No, u trenucima borbe Amalie Wilhemine, nigdje u literaturi nisam naila na podatak da se Eleonora usprotivila njezinim zahtjevima, niti protestirala kad je, na kraju, Karlo VI. (III.) 1713. i dao ceremonijalnu prednost Josipovoj djeci. 74 V. bilj. 61. 75 Juraj Plemi bio je protonotar Hrvatskoga Kraljevstva od 1690. do 1714. godine. ZHS I, 521., l. 2.; ZHS II, 524. Osim toga, Juraj Plemi bio je najblii suradnik biskupu Esterhzyju te je uz njega najzasluniji to je hrvatsko plemstvo 1712. prihvatilo naslijee enske habsburke loze unutar Hrvatskog Kraljevstva. Usp. Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ..., 326, bilj. 1164. 76 Pl Esterhzy bio je najzasluniji to je Leopold I. 1687. uspio isposlovati priznanje habsburkog nasljednog prava unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. O scenariju u pitanju nasljedstva iz 1687. v. bilj. 56. Takoer je mogue da je biskupu Esterhzyju itav scenarij bio poznat jer je i sam bio sudionikom zajednikog Sabora u 1687. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 166. 77 qui uidelicet non modo Austriae, sed prouinciarum etiam Stijriae, Carinthiae, et Carnioliae possessionem habebit, et in modofata Austria residebit .... ZHS II, 482.-483., l. 7.
73
121
Ugarskoga Kraljevstva.78 Hrvatska historiografija, prije svega V. Klai i I. Beuc, takoer u uvjetu Kranjska, tajerska, Koruka ne vide pokuaj odvajanja od Ugarskoga Kraljevstva. Navedeni autori se takoer u objanjenju ovog uvjeta vole pozivati na dogaaje iz 1620., kada radi obrane od zajednikih neprijatelja (Turci i Bethlenova buna) hrvatski stalei sklapaju savez s Kranjskom, tajerskom i Korukom. Iako je takva interpretacija opravdana,79 ne treba je prema naem miljenju uzeti kao konanu, posebice pogleda li se uvjet Kranjska, tajerska, Koruka habsburkim apsolutistikim oima. Projicirati probleme iz 1620. na 1712. i jedino na temelju toga objasniti hrvatski uvjet iz l. 7./1712. pomalo je neuvjerljivo i nedoreeno. Naime, l. 7./1712. prvenstveno je pomogao Habsburgovcima u rjeavanju nasljednog pitanja unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Dugorono gledano, potpomogao je i pravnom statusu Hrvatskoga Kraljevstva u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Ograniimo li se samo na pitanje nasljedstva i ne upliui se u problematiku i tradiciju povijesnih veza izmeu austrijskih pokrajina i Hrvatskog Kraljevstva - koja je neupitna - treba istaknuti da Hrvatski sabor 1712. spomenutim uvjetom nije izrekao nita novo. Godine 1687., kada se na zajednikom Ugarsko-Hrvatskom saboru raspravljalo o nasljednom pravu Habsbugovaca na ugarsko-hrvatsku krunu, postavilo se pitanje: ako izumre habsburka austrijska muka linija, ima li habsburka panjolska linija pravo nasljedstva na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo? panjolski Habsburgovci dobili su to pravo uz uvjet da moraju stolovati u Ugarskoj ili susjednim zemljama!80 Taj zahtjev nije uao u tekst zakona o nasljedstvu 1687., no postao je trajno zapisan u svim buduim krunidbenim diplomama nakon te godine, pa tako i u Karlovoj koju e toliko nastojati ozakoniti 1712. godine.81 Dakle, zahtjev o tono odreenoj rezidenciji nekog budueg habsburkog vladara postavljen je kao jedan od uvjeta priznanja tog vladara i prije 1712. i odluke Hrvatskog sabora. Godine 1687., kada se prvi put i pojavio uvjet o rezidenciji vladara, donesen je na prijedlog Habsburgovaca, a prihvaen je od ugarsko-hrvatskog plemstva.82 Tada je donesena ta odluka stoga to su jo uvijek postojale i panjolska i austrijska grana Obitelji. Ako bi netko iz panjolske grane naslijedio ugarsko-hrvatsku krunu, morao je stolovati u Ugarskoj ili susjednim zemljama, da bi se izbjegao kaos koji nastaje za duljeg izbivanja vladara iz Kraljevstva. Takoer, godine 1712., kad je donesen l. 7./1712., Karlo VI. nije se pomirio s gubitkom panjolske krune i vjerovao je - a svojom oporukom iz 1711. to i potvrdio - da e njegovi potomci naslijediti i panjolsku krunu i krunu Isto-
Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ..., 214. Herman Ignaz BIDERMANN, Geschichte der sterreichischen Gesamt-Staats-Idee 1526-1804, Innsbruck 1867-1889., 45. 79 Smatramo da su spomenuti povjesniari kao izvor toj tvrdnji uzimali dio govora protonotara Plemia, odranog na zasjedanju Sabora u oujku 1712., kad je donesen l. 7./1712. Naime, Plemi nakon to je u prvom djelu govora uvjeravao plemiko sluateljstvo da ugarsko plemstvo nanosi tetu Hrvatskom Kraljevstvu, istie: Nonne praeterea consideracione horum meliorandi status sui amore conservandique desiderio in anno 1620. die 26. Augusti cum suae Maiestatis sacratissimae provinciis adversus omnes hostes foedus offensivum et defensivum ineundum decreverint. . Vjekoslav KLAI, nav. r., 80. 80 Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 38. 81 Isto. 82 Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 248.
78
122
ne Monarhije.83 U svjetlu oporuke, problem je mogao nastati ako bi se dogodilo da Karlo ima samo jednog sina ili jednu ki. Ne bi li to potenciralo mogua anarhistina stanja u onom dijelu Monarhije u kojem vladar/ica ne bi stolovao/la? Bi li budui/a nasljednik/ica dao/la prioritet panjolskoj ili Istonoj Monarhiji? Ne bi trebalo iskljuiti mogunost da je uvjet Hrvatskog sabora Kranjska, tajerska, Koruka iz 1712. - koji je sadrajno bio sukladan povijesnim zapisima iz Hrvatskoga Kraljevstva te se tako mogao lako opravdati pred hrvatskim plemstvom - mogao simbolizirati i Karlovu politiku sna o panjolskoj kruni, ali mogao je predstavljati i simbol vrlo promiljene habsburke politike koja je imala za cilj sprijeiti mogui raspad Monarhije. Naime, vrijeme u kojem je nastala Hrvatska pragmatika sankcija bilo je uistinu nesigurno i nepredvidljivo. Habsburgovci su to i najosobnije osjetili. Ono to bi se moglo dogoditi Karlu VI. ne bi bilo samo obiteljska tragedija, nego bi vrlo lako moglo prouzroiti raspad Monarhije. A takav scenarij jednostavno nije bio dopustiv.84 Zbog toga je poeljni/a nasljednik/ica unutar Austrijske kue bio/la onaj/ona koji/ a e osigurati teritorijalnu i politiku jedinstvenost Habsburke Monarhije. Karlo je smatrao da njegovi i muki i enski potomci imaju to pravo u odnosu na Josipove, no hrvatski uvjet Kranjska, tajerska, Koruka uinio je dugorono gledano nebitnim preuzima li krunu Josipova ili Karlova ki, nego je stvorio povoljne zakonske preduvjete za najgori mogui scenarij. Naime, da je Karlo umro bez djece, nasljednica krune bila bi Josipova ki. Da bi Josipova ki preuzela krunu unutar Hrvatskog Kraljevstva po zakonu iz 1712., ona je morala stolovati u Austriji i garantirati svojim vladanjem nerazdruivost zemalja Habsburke Monarhije. Realnost koju je Karlo VI. odbijao prihvatiti 1711. pa i kasnije bio je gubitak panjolske krune. Europska politika ravnotee moi uinila je Karlovu politiku naspram panjolske uistinu snom. Jedina politiko-teritorijalna realnost Habsburke Monarhije nakon 1711. bila je Istona Monarhija. Bilo je iznimno vano unutar te Istone Monarhije rijeiti pitanje nasljeivanja, koje se moglo zakomplicirati zbog postojeeg i zakonski vaeeg l. 3./1687. Zbog toga se Karlovom oporukom i moguim habsburkim iniciranjem Hrvatske pragmatike sankcije nastoje sprijeiti mogue komplikacije i stvoriti pravi preduvjeti kojima bi istu kraljicu unutar Istone Monarhije imale austrijske
Europske sile nakon 1711. nisu vidjele smisao u nastavku Rata za panjolsko naslijee, jer ideja ravnotee moi nikako nije doputala da u rukama jednog monarha bude carska i panjolska kruna, neovisno o tome je li on francuski kralj ili Habsburgovac. Karlo VI. drukije je mislio. Na nagovor Seilerna 1713., kad je i objavio Pragmatiku sankciju, Karlo je jo uvijek bio za nastavak rata za panjolsku krunu. Takoer, prema tekstu Karlove oporuke, koja je nakon 1711. bila zakon o nasljeivanju unutar Monarhije, oito je da Karlo nije odustao od prava na panjolsku krunu i vjerovao je da e upravo njegovi potomci biti nasljednici i austrijske i panjolske krune. Naime, najvanije odrednice oporuke jesu: ako Karlo bude imao jednog sina, on postaje nasljednikom obiju Monarhija. Ako bude imao dva sina, jedan nasljeuje austrijsku, drugi panjolsku krunu. Ako bude imao ker, ona nasljeuje obje Monarhije i daje joj se prednost u nasljeivanju naspram Leopoldovih i Josipovih keri. TURBA, Die Grundlagen II, 159., 173., bilj. 50. 84 Uoi proglaenja Pragmatike sankcije Seilern je sastavio referat kojim je nastojao uvjeriti i opravdati Karlovu odluku o utvrivanju nasljednog reda unutar Austrijske kue. Seilern navodi da ako se ... in der Welt so hoch respektierte, mchtige, uhralte sterreichisce Erbpatrimonium ... eli spasiti od tragine sudbine panjolske Monarhije i sprijeiti vlastiti raspad - jer nita monu Monarhiju ne moe toliko unititi kao nerijeeno pitanje nasljedstva Austrijska kua predlae i ensko naslijee u radi ouvanja moi Habsburke Monarhije. TURBA, Die Grundlagen II, 172.
83
123
nasljedne zemlje, Hrvatsko Kraljevstvo i Transilvanija.85 Takvim scenarijem Ugarskom Kraljevstvu u uem smislu zapravo bi bilo oduzeto pravo slobodnog izbora novoga kralja ili kraljice jer su se (ili e se tek) glavni lanovi Zajednice Krune Sv. Stjepana ionako odluili za tono odreenu habsburku princezu, tj. onu koja e stolovati u Austriji. Ta bi kraljica svojim vladanjem - geopolitiki gledano - utjelovila jedinstvenost i nerazdruivost zemalja Habsburke Monarhije, pravno utemeljenu na Pragmatikoj sankciji. Upravo se u hrvatskom uvjetu Kranjska, tajerska, Koruka, kao i Eleonorinom moguem iniciranju Hrvatske pragmatike sankcije i krije lukavost i dalekovidnost njezine, tj. habsburke politike u pitanju nasljeivanja unutar Monarhije. Koliko god da se Ugarsko Kraljevstvo opiralo ili nastojalo uvjetovati politike odluke Bekoga dvora u prvoj polovici 18. stoljea u pogledu nasljedstva, taj isti Dvor politikom je proraunatou suptilno ucijenio ugarsko plemstvo. Ono je na kraju 1722. prihvatilo habsburku ensku lozu kao nasljednu unutar Ugarskoga Kraljevstva uz uvjet da to nasljedstvo, odnosno Pragmatika sankcija, nuno podrazumijeva nerazdruivost Zemalja Krune Sv. Stjepana kao i nerazdruivost zemalja Habsburke Monarhije. Dakle, zahtijevali su ostvarenje istog cilja kao i Habsburgovci. Na neobian nain habsburka je politika usmjerila ugarski otpor u vlastitu korist. Ugarsko plemstvo vlastitu je politiku mo unutar Monarhije vidjelo samo kroz opstanak Zajednice Krune Sv. Stjepana. Smatramo da njezin opstanak nikad i nije doveden u pitanje, samo to se ugarsko plemstvo uporno nastojalo unutar te Zajednice nametnuti kao vodea sila, i to esto na tetu hrvatskih municipalnih prava. Upravo zbog toga poetkom 18. stoljea Beki dvor u ugarsko-hrvatskim sukobima vidi priliku za konanim discipliniranjem uvijek nezgodnog ugarskog problema. Hrvatsko uvjetovanje Kranjske, tajerske, Koruke iz l. 7./1712. promatrano habsburkim oima zanimljivo je historiografsko pitanje. Ne bi ak trebalo iskljuiti mogunost da se iza toga krije habsburko nastojanje za ostvarenjem nikad naputene elje - pravno izjednaiti status Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva s austrijskim nasljednim zemljama i ostalima zemljama unutar Habsburke Monarhije. Hrvatsko Kraljevstvo u datom se trenutku dalo iskoristiti, ali zagrebaki biskup Emerik Esterhzy prepoznao je korist koju je Hrvatsko Kraljevstvo moglo izvui iz problema nasljedstva.86 Eleonorin, pak, izbor biskupa Esterhzyja ne iznenauje zbog vie razloga. U Habsburkoj Monarhiji poetkom 17. stoljea ugarska obitelj Esterhzy postaje politiki sve utjecajnija. Njihovu politiku od 17. stoljea pa nadalje karakterizirala je dvostruka vjernost Kruni Sv. Stjepana i bezuvjetna odanost AuOdmah nakon hrvatskoga prihvaanja nasljedstva habsburke enske loze, Seilern je smatrao da Transilvaniju treba nagovoriti na istu odluku, jer bi na taj nain ugarsko plemstvo bez pogovora prihvatilo ensko naslijee iz straha da ne doe do raspada Zajednice Krune Sv. Stjepana. Godine 172.1, Transilvanija je uistinu prihvatila ensko naslijee prije ugarskoga plemstva. Nedugo zatim slijedilo je ugarsko priznanje. Seilernova politika iz 1712. postigla je uspjeh 1721./22. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 154. 86 Na zasjedanju zajednikog Sabora 1715., lankom 120. potvrena je zakonodavna funkcija Hrvatskoga sabora, tj. l. 13./1708. o usuglaenosti ugarskih i hrvatskih zakona nije sankcioniran. V. Klai smatra da je l. 120./1715. nastao zahvaljujui l. 7./1712. Vjekoslav KLAI, nav. r., 131.-132. Tekst l. 120./1715. v. u: Corpus Juris Ungarici seu Decretum generale inclity Regni Ungariae partiumque eidem annexarum, vol. 2, Budae 1779., 128., l. 120.
85
124
strijskoj kui.87 Pored toga, zagrebaki je biskup obnaao i funkciju banskog namjesnika u politikim pitanjima, te je djelujui iskljuivo u skladu s prohabsburkim politikim usmjerenjem unutar Hrvatskoga Kraljevstva utjelovljivao idealnog politikoga partnera za Eleonoru. Eleonorina Personalpolitik, ma koliko god je izazivala negodovanje vodeih ministara Dvora, suradnjom sa zagrebakim biskupom Esterhzyjem i iniciranjem Hrvatske pragmatike sankcije postavila je Karla VI. nakon preuzimanja ugarsko-hrvatske krune u povoljniji politiki poloaj unutar Ugarskoga Kraljevstva. Nakon hrvatske odluke, l. 3./1687. i nije bio tolika opasnost. Karlo VI. borit e se deset godina za ugarsko priznanje enskoga habsburkoga naslijea, ali Hrvatska pragmatika sankcija iz 1712. uinila je priznanje neizbjenim. Upravo ubrzanjem rjeavanja problema nasljedstva posredstvom Hrvatske pragmatike sankcije, Eleonora je pridonijela zakonskoj realizaciji Pragmatike sankcije, a time su postavljeni jaki temelji u stvaranju jedinstvene Habsburke Monarhije. Takva Monarhija mogla se nametnuti kao Grossmacht onodobne Europe.
Umjesto zakljuka
Monarhijom upravlja Dvor, Dvorom upravlja Obitelj, Obitelju upravlja kralj, no je li on samostalan u tome? Kraljica supruga vana je karika u razumijevanju povijesti europskih monarhija, napose ako je ona iskazivala i stvarnu politiku mo te izravno utjecala na oblikovanje monarhijske politike stvarnosti. Eleonora Magdalena Theresia von Pfalz Neuburg aktivno je sudjelovala u drutveno-politikom ivotu Habsburke Monarhije kao kraljica supruga, kraljica majka i regentica. Analiza djelovanja Bekoga dvora s kraja 17. i poetka 18. stoljea bez osvrta na ulogu kraljice supruge Eleonore u kreiranju politikih odluka, ne stvara dovrenu historiografsku sliku navedenoga razdoblja. Naime, uz Leopolda i svoje sinove nasljednike Josipa i Karla Eleonora postavlja ministre, ugovara brakove, smiruje obiteljske svae, ne bjei od intriga i tajnih dogovora da bi odrala mo Austrijske kue. Hrvatska pragmatika sankcija obiljeila je razdoblje njezina devetomjesenog regentstva. Eleonorino mogue iniciranje stvaranja l. 7./1712. otkriva njezinu osobnu sposobnost sagledavanja ire slike i stvarnog stanja unutar Monarhije. Ne obazirui se na Karla, a ni na prema habsburkim poimanjima drsko ugarsko plemstvo, ona odluuje u suradnji sa zagrebakim biskupom Emerikom Esterhzyjem jednim potezom olakati rjeavanje viestrukih problema Monarhije, Dvora i Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Naime, hrvatskim priznanjem habsburke enske loze kao naJakob Perschy, Die Frsten Esterhzy Zwlf kurzgefate Lebensbilder, Die Frsten Esterhzy. Magnaten, Diplomaten & Mzene. Katalog izlobe odrane u Eisenstadtu od 28. travnja. do 31. listopada 1995. Eisenstadt 1995., 47.-50. Osoba koja je utemeljila takvu politiku bio je Miklos Esterhzy, prvi knez i ujedno otac prvog grofa u obitelji Esterhzy, Pla Esterhzyja, palatina Ugarskog Kraljevstva od 1681. do 1712. Pl Esterhzy zasluio je 1687. grofovsku titulu zbog iznimnih napora koje je uloio pomaui 1687. Leopoldu oko promicanja ideje o nasljednom pravu habsburke kue u Ugarskom Kraljevstvu u politiku realnost. Godine 1711./1712., kada se ponovo aktualizira pitanje nasljedstva u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, Eleonora se vjerojatno obratila Emeriku Esterhzyju upravo zbog toga to je pripadao jednoj od najmonijih ugarskih magnatskih obitelji koja je stoljeima bila vjerna Austrijskoj kui. injenice da je bio u bliskim rodbinskim vezama ba s Plom Esterhzyjem te sudionikom zajednikog Ugarsko-Hrvatskog sabora 1687., nisu nebitne u traganju za razlozima Eleonorina obraanja upravo njemu.
87
125
sljedne unutar Hrvatskoga Kraljevstva, i to one koja e stolovati u austrijskim nasljednim zemljama, hrvatsko plemstvo doekalo je Karla s prihvaanjem sadraja oporuke, Pactum-a m. s., ali i krunidbene diplome, tj. odluka iz 1687. Karlo nikako nije mogao odbiti hrvatsku ponudu i ona je bila pretea habsburkog uspjeha u rjeavanju pitanja nasljedstva unutar Zajednice Krune Sv. Stjepana. Bilo je samo pitanje vremena kada e ugarsko plemstvo prihvatiti ensko naslijee obitelji Habsburg. Upletenost Bekoga dvora u stvaranje Hrvatske pragmatike sankcije ne umanjuje njezinu vanost za povijesno-pravni kontinuitet Hrvatskoga Kraljevstva. Eleonorina politika djelatnost godine 1712. u Hrvatskom Kraljevstvu imala je potporu u politikoj situaciji unutar Hrvatskoga Kraljevstva. Prevladavajua politika struja hrvatskoga plemstva ila je prohabsburkim smjerom, nesuglasice s ugarskim plemstvom bile su sve uestalije i razornije, a dodamo li problem Vojne krajine i opu razjedinjenost Hrvatskoga Kraljevstva, ne treba posebno naglaavati potrebu za pronalaskom mnogostrukih rjeenja. Ipak, svaki zemaljski lan Monarhije vidio je ostvarenje svojih interesa na svoj nain. Godine 1712. interesi Bekoga dvora i Hrvatskoga Kraljevstva poklopili su se zbog neslaganja sa zahtjevima ugarskoga plemstva. Hrvatska pragmatika sankcija za Habsburgovce je oznaila poetak uspjenog promicanja enskog naslijea u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu i time ouvala politike uspjehe iz 1687., a Hrvatskom Kraljevstvu osigurala je pravnu zasebnost unutar Zajednice Krune Sv. Stjepana. I jedni i drugi postigli su uspjeh. Na kraju, ostaje otvorenim pitanje zbog ega je i kako je biskup Esterhzy uspio nagovoriti hrvatsko plemstvo ba 1712. na prihvaanje habsburke enske loze kao nasljedne u Hrvatskom Kraljevstvu.
Prilog
Regentica Eleonora obavjetava biskupa o Karlovim naumima koji se tiu izvjesnih poslova u svezi s kraljevskom slubom i javnim dobrom Ugarskog Kraljevstva, te ga poziva u Be da bi o tome doznao vie. 1711. d. 11. Nouembris Eleonora Magdalena Theresia DEI Gratia Romanorum Imperatrix Vidua, ac Coronata Hungariae, Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae Regina, utpote Serenisssimi ac Potentissimi Principis, ac Domini Caroli Tertii DEI gratia Electi Romanorum Imperatoris ac Germaniae, Hispaniarum Indiarumque, nec non Hungariae, Bohemiae, Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniaeque etc. Regis, filii nostri dilectissimi nunc unici Mater, et Regnorum eiusdem pro tempore RECTRIX. Reuerende fidelis nobis dilecte. Ex gratiosis altetitulatae Serenissimi et Potentissimi Principis Domini CAROLI, DEI gratia Electi Romanorum Imperatoris, ac Germaniae, Hispaniarum item, et Indiarum, nec non Hungariae et Bohemiae etc. Regis, filii nostri dilectissimi, ad NOS proxime datis, benignam mentem et voluntatem eiusdem intelleximus quatenus certis in negotiis, servitium eiusdem regium, ac bonum praefati etiam Regni Hungariae publicum tangentibus, prout vestrum, ita nonullorum etiam aliorum dominorum praelatorum et magnatum Regni prudens ac maturum consilium, non secus aliorum etiam in publicis Regni negotiis versatorum ac expertorum fidelium nostrorum opiniones percipiamus. Hinc praelibatae Suae Maiestatis praedeclaratam intentionem lubenter secundare cupientes, vobis harum serie clementer committimus, quatenus acceptis iisdem, vo-
126
smet praemissum in finem quantocyus huc Viennam conferre debeatis, nec intermittatis. Benignam summetitulatae Suae Maiestatis mentem et voluntatem hicce intellecturi. Vobis in reliquo gratia et clementia nostra caesareo-reginali benigne propendentes. Dabantur in civitate Vienna Austriae die decima septima mensis Novembris, anno Domini millesimo septingentesimo undecimo. Eleonora Magdalena Theresia Comes Nicolaus Illeshzy Ladislaus Hunyady Tekst kolacionirali: dr. sc. Teodora Shek Brnardi, dr. sc. Neven Jovanovi, dr. sc. Jadranka Nerali
Prijevod:
Dana 11. studenog 1711. Eleonora Magdalena Theresia, Bojom milou obudovjela Rimska Carica i okrunjena Kraljica Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kao i majka prejasnog i premogueg vladara i gospodara Karla Treeg Bojom milou izabranog Rimskog Cara i itd. Kralja Germanije, Hispanija, Indija, kao i Ugarske, Bohemije, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a sada jedinoga sina naega predragoga, te trenutano upraviteljica njegovih kraljevina. Preasni i vjerni nama dragi [biskupe!] Iz milostivog [pisma] gorenavedenog [Velianstva,] prejasnog i premogueg vladara [i] gospodara Karla, Bojom milou izabranog Rimskog Cara i Kralja Germanije, isto tako Hispanija i Indija, kao i Ugarske i Bohemije, itd., sina moga predragoga, koje nam je nedavno bilo urueno, doznali smo njegov dobrohotni naum i volju da u izvjesnim poslovima koji se tiu njegove kraljevske slube i javnoga dobra prijespomenutog Ugarskog Kraljevstva doznamo kako Va razborit i zreo savjet, tako i nekolicine druge gospode prelata i velikaa Kraljevstva, ba kao i miljenja drugih naih vjernih [podanika] koji su vini i struni u javnim poslovima Kraljevstva. Zato elei spremno podrati prije objavljenu namjeru Njegova gorenavedenog Velianstva, vama slijedom [ovog pisma] milostivo povjeravamo, da se, im ga primite, imate to bre zaputiti ovamo u Be u gore izloenu svrhu, bez odgode. Saznat ete ovdje dobrohotni naum i volju Njegova gorespomenutog Velianstva. Vama smo u ostalom dobrohotno nakloni naom carsko-kraljevskom ljubavlju i milou. Predano u austrijskom gradu Beu, dana 17. studenog 1711. Eleonora Magdalena Theresia Grof Mikls Illeshzy Lszl Hunyadi NAZ, Acta Politica 6/623. Preveli: dr. sc. Teodora Shek Brnardi dr. sc. Neven Jovanovi
127
Female reign at the Vienna Court during 1711/1712 and the Croatian Pragmatic Sanction
Ivana Juki Croatian Institute of History Opatika 10 Zagreb Republic of Croatia The 1712 Croatian Pragmatic Sanction is one of the most important laws in Croatian juridical history. Common opinion in the historiography on this subject is that Croatian National Parliament Sabor brought that law and gave legal right of succession to the Habsburgs female line without any interference of the Habsburgs themselves. Yet, the author analyses the possibility that initiative actually came from the Vienna Court. In this political game main performer was queen Eleonora, Leopolds widow. In the time of the Croatian Pragmatic Sanction promulgation, she was the regent of the Habsburg Monarchy. Protecting Habsburgs political interests within the Hungarian-Croatian Kingdom, she found ideal political partners in the Croatian Kingdom and especially in the figure of Emerik Esterhzy, bishop of Zagreb. On the other hand, Croatian political elite, led by bishop Esterhzy, considered the Croatian Pragmatic Sanction as an opportunity for the fulfillment of their own political interests and a possibility for the improvement of their status within the Hungarian-Croatian Kingdom and Monarchy. Keywords: Croatian Pragmatic Sanction, 1712, Habsburg Monarchy, Emperor Leopold I, queen Eleonora, Emerik Esterhzy, 18th century, question of succession.

Jukic - Vladavina Zena

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Jukic - Vladavina Zena

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UDK 943.6 055.2 1711/1712 949.75 1711/1712 Izvorni znanstveni rad Primljeno: 15. oujka 2006.

. Prihvaeno za tisak: 29. lipnja 2006.

Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija*

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Carica i kraljica Eleonora Magdalena Theresia

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Eleonora kao regentica

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Eleonora i zagrebaki biskup Emerik Esterhzy

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija

Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)

You might also like