Jim i Indijanci Bernard Williams (1929-2003)

Promotrimo konkretnije dva primjera da bismo vidjeli to bi utilitarizam o njima mogao rei, to bismo mi mogli rei o utilitarizmu i najvanije od svega to bi odreeni naini razmiljanja o situaciji implicirali. [] (1) George je upravo doktorirao kemiju i vrlo mu je teko pronai posao. Nije ba snanoga zdravlja, to umanjuje broj poslova koje bi mogao zadovoljavajue obavljati. Njegova supruga mora dodatno raditi kako bi ih izdravala, to pak izaziva veliku napetost jer imaju malu djecu i ozbiljne probleme oko njihova uvanja. Uinci svega ovoga posebice na djecu tetni su. Jedan stariji kemiar, koji je upoznat s ovom situacijom, kae da moe Georgeu nai pristojno plaen posao u jednom laboratoriju koji se bavi istraivanjem kemijskog i biolokog oruja. George kae da to ne moe prihvatiti, budui da se protivi kemijskom i biolokom oruju. Stariji ovjek odgovara da se, u tome pogledu, ni njemu samome to ne svia, ali da, na koncu konca, Georgeovo odbijanje nee uiniti da taj posao ili taj laboratorij nestanu; tovie, on sluajno zna da e taj posao, ako ga George odbije, sigurno pripasti jednom Georgeovu suvremeniku koji nema nikakvih slinih skrupula, a vjerojatno je da e, dobije li to mjesto, na istraivanju raditi s veom revnou nego to bi to inio George. tovie, ono to je starijeg ovjeka navelo da ponudi svoj utjecaj kako bi George dobio taj posao nije bila tek briga za Georgea i njegovu obitelj, ve (iskreno i u povjerenju reeno) izvjesna briga zbog pretjerane revnosti ovog drugog ovjeka Georgeova supruga, kojoj je on duboko privren, ima shvaanja (iji nas detalji ne trebaju zanimati) iz kojih slijedi da barem nema nieg posebno pogrenog s istraivanjima kemijsko-biolokog oruja. to bi on trebao uiniti? (2) Jim se naao na sredinjem trgu malenog junoamerikog grada. Svezano i poredano uz jedan zid nalazi se dvadeset Indijanaca, veina uplaenih, nekoliko prkosnih, a ispred njih nekoliko naoruanih ljudi u vojnim odorama. Za debljeg ovjeka u znojem natopljenoj zelenosmeoj koulji se ispostavlja da je zapovjednik koji nakon to je podrobno ispitao

Izvornik: Bernard Williams, A Critique of Utilitarianism, u: J. J. C. Smart i Bernard Williams,

Utilitarianism: For and Against (1973). Tekst je preveden prema Bernard Williams, Jim and the Indians [izvatci iz A Critique of Utilitarianism], u: Peter Singer (ur.), Ethics (Oxford University Press, Oxford 1994), str. 339-345. Preveo Tomislav Bracanovi.

Jima i utvrdio da se ovaj tamo zatekao sluajno dok je bio na botanikoj ekspediciji objanjava da Indijanci predstavljaju sluajno odabranu skupinu stanovnika koje e nakon nedavnih prosvjeda protiv vlade ubiti kako bi ostale mogue prosvjednike podsjetili na prednosti neprosvjedovanja. Meutim, kako je Jim uvaeni posjetitelj iz druge zemlje, zapovjednik mu kao gostu rado nudi povlasticu da sam ubije jednog od Indijanaca. Ako Jim prihvati, onda e, kao poseban znamen ove prilike, drugi Indijanci biti puteni. Dakako, ako Jim odbije, onda nema nikakve posebne prilike, a prisutni e Pedro uiniti ono to je namjeravao uiniti kada je Jim stigao i sve ih pobiti. Uz poneto oajnikog prisjeanja na prie iz uenike dobi, Jim se pita ne bi li, ako bi se doepao pitolja, mogao zarobiti zapovjednika, Pedra i ostatak vojnika, ali iz situacije je sasvim jasno da nita slino nee upaliti: bilo koji pokuaj te vrste znait e da e svi Indijanci biti pobijeni, kao i on sam. Ljudi prislonjeni uza zid, kao i ostali stanovnici sela, shvaaju situaciju i oito ga mole da prihvati. to bi trebao uiniti? ini mi se da u pogledu ovih dilema utilitarizam odgovara, u prvome sluaju, da bi George trebao prihvatiti posao, a u drugome sluaju, da bi Jim trebao ubiti Indijanca. Nije samo tako da utilitarizam daje ove odgovore, ve on te odgovore (ako su situacije u biti onakve kako su opisane i nema dodatnih posebnih imbenika) smatra, kako mi se ini, oigledno ispravnim odgovorima. No mnogi od nas zasigurno bi se zapitali je li, u sluaju (1), mogue da je to uope ispravan odgovor; a u sluaju (2), ne bi li se ak i onaj koji je doao do miljenja da je to moda bio odgovor, lako mogao pitati je li to oigledno bio odgovor. Ovo nije tek pitanje o ispravnosti ili oiglednosti ovih odgovora. To je takoer pitanje o tome koje vrste imbenika [considerations] ulaze u nalaenje odgovora. Obiljeje je utilitarizma da izostavlja jednu vrstu imbenika koja za neke druge tvori razliku u pogledu onoga to osjeaju spram takvih sluajeva: imbenik koji ukljuuje ideju kao to to na poetku i veoma jednostavno moemo rei da je svatko od nas posebno odgovoran za to to on ini, a ne za ono to ine drugi ljudi. Ovo je ideja koja je usko povezana s vrijednou integriteta. esto se sumnja da utilitarizam, barem u njegovim izravnim oblicima, integritet kao vrijednost ini vie ili manje nesuvislim. Pokuat u pokazati da je ova sumnja tona. Dakako, ak i ako je ona tona, ne bi nuno slijedilo da bismo utilitarizam trebali odbaciti; moda bismo, kao to utilitaristi ponekad predlau, integritet jednostavno trebali zaboraviti, u korist takvih stvari kao to je briga za ope dobro. Meutim, ako sam u pravu, to jednostavno ne moemo uiniti, budui da razlog zbog kojega utilitarizam ne moe razumjeti integritet jest taj to ne moe koherentno opisati odnose izmeu ovjekovih projekata i njegovih postupaka. []

Koje projekte ima utilitaristiki djelatnik? Kao utilitarist, on ima opi projekt stvaranja maksimalno poeljnih ishoda; kako e on ovo u bilo kojem danom trenutku izvesti pitanje je o tome koje su mu uzrone poluge, takorei, u tom trenutku dostupne. Meutim, poeljni se ishodi ne sastoje jednostavno od djelatnika koji provode taj projekt; moraju postojati drugi osnovniji projekti ili projekti niega reda koje on i drugi djelatnici imaju, a poeljni e se ishodi sastojati, djelomino, od maksimalno harmoninog ostvarenja tih projekata (djelomino zato jer jedna komponenta utilitaristiki poeljnog ishoda moe biti pojava ugodnih doivljaja koji ne predstavljaju zadovoljenje bilo ijih projekata). Kada ne bi postojali projekti prvoga reda, opi utilitaristiki projekt ne bi imao na emu raditi i bio bi isprazan. to obuhvaaju osnovniji projekti ili projekti niega reda? Mnogi od njih e biti oite vrste elja za stvarima za sebe, za svoju obitelj, za svoje prijatelje, ukljuujui osnovne ivotne potreptine i u neto oputenijim okolnostima predmete osobnog ukusa. Ili mogu postojati nastojanja i interesi intelektualnog, kulturnog ili stvaralakog karaktera. Ove ne uvodim kao zasebnu klasu zato jer se njihovi predmeti nalaze u zasebnoj klasi i pruaju kao to neki utilitaristi, na svoj poboan nain, vole rei vie ugode. Uvodim ih zasebno zato jer djelatnikovo poistovjeivanje s njima moe biti drukijega reda. Ono to ne mora biti: kulturni i estetski interesi za mnoge jednostavno spadaju skupa s bilo kojim drugim osobnim ukusom; ali predanost [committment] nekih ljudi ovim vrstama interesa jednostavno je istodobno mnogo temeljnija i ozbiljnija od njihova nastojanja oko raznih predmeta osobnog ukusa, zato jer je individualnija i proetija znaajem od elje za ivotnim potreptinama. Pored ovih, netko moe imati projekte povezane sa svojom potporom nekoj ideji: na primjer, cionizmu ili obustavi kemijskog i biolokog ratovanja. Ili mogu postojati projekti koji proizlaze iz neke openitije dispozicije prema ljudskom ponaanju i karakteru, kao to je mrnja prema nepravdi ili okrutnosti ili ubijanju. Moe se rei da ova posljednja vrsta dispozicije i s njome povezani projekt nisu (logiki) nieg reda u odnosu na projekt maksimiziranja poeljnih ishoda koji je vieg reda; naprotiv, moe se rei, ona je i sama projekt viega reda. Meutim, vitalno pitanje nije kako emo je klasificirati, ve treba li nju i sline projekte ubrajati u projekte ije e zadovoljenje biti ukljueno u maksimizirajui raun te, prema tome, kao da pridonosi srei djelatnika. Ako utilitarist na ovo odgovori s ne, onda je gotovo sigurno predan nekoj verziji utilitarizma koja je toliko apsurdno povrna i plitka koliko su za takvo to bile optuivane benthamovske verzije. Jer ovaj e projekt biti odbijen, zacijelo, iz razloga to ukljuuje, u pobliem odreenju svog predmeta, spominjanje sree ili interesa drugih

ljudi: stoga je to vrsta projekta koja (za razliku od moga traenja hrane za sebe) pretpostavlja neko pozivanje na projekte drugih ljudi. No taj bi kriterij eliminirao bilo koju elju uope koja ne bi bila neuvijeno i u najizravnijem smislu egoistina. Tako bismo bili svedeni na otvoreno egoistine projekte prvoga reda te za sve bitne svrhe na jedan utilitaristiki projekt drugog reda projekt maksimalnog zadovoljenja projekata prvog reda. Utilitarizam je sklon otklizati u ovome smjeru i ostaviti veliku prazninu u rasponu ljudskih elja, izmeu egoistinih inklinacija i nunosti na jednome kraju i neosobno dobrohotnog upravljanja sreom na drugome kraju. Ali utilitarizam koji mora ostaviti ovu prazninu najprimitivnijeg je oblika, koji nudi prilino nepotpuno obrazloenje elje. Za moderne verzije ove teorije se pretpostavlja da su neutralne s obzirom na to koje vrste stvari ljude ine sretnima ili koji su njihovi projekti. Utoliko bi utilitarizam uinio dobro kada bi priznao oitu injenicu da meu stvarima koje ljude ine sretnima nije samo injenje ljudi sretnima, ve prihvaanje ili ukljuivanje u bilo koji od ogromnog raspona projekata, ili (zanemarimo li evangelike i moralistike asocijacije te rijei) predanost [commitments]. Moe se biti predan takvim stvarima kao to su osoba, ideja, institucija, karijera, vlastiti genij ili traganje za opasnou. No nita od ovoga po sebi nije nastojanje oko sree: prema jednoj veoma staroj i otrcanoj frazi, uope nije jasno moe li postojati neto to je upravo to, ili barem ita to bi imalo i najmanje izglede za uspjeh. Srea, naprotiv, zahtijeva da se bude ukljuen u neto drugo ili time barem zadovoljan.1 Utilitarizmu nije nemogue prihvatiti ovu tvrdnju: u pogledu odnosa izmeu elje i sree on ne mora biti optereen naivnom i apsurdnom filozofijom uma. Ono to on mora rei jest da ako su takve predanosti vrijedne truda, onda e nastojanje oko projekata koji iz njih proizlaze i ostvarenje nekih od tih projekata osobu za koju su oni vrijedni truda uiniti sretnom. Moda je tvrditi ovo jo uvijek pogreno: lako bi moglo biti da neka predanost za ovjeka ima smisla (moe tvoriti njegov smisao ivota), a da on ne misli da e ga ona uiniti sretnim. Ali to nije ono o emu je ovdje rije; priznajmo utilitarizmu da svi truda vrijedni ljudski projekti na ovaj ili onaj nain moraju voditi srei. Stvar je u tome da ak i ako je to tono, ne slijedi, niti bi ikako moglo biti istinito, da su ti
1

Ovo ne implicira da ne postoji takvo to poput projekta nastojanja oko ugode. Neki pisci, koji

su se s pravom opirali shvaanju da sve elje predstavljaju elje za ugodom, dali su opis ugode koji je u tolikoj mjeri prilone naravi [adverbial] da ostaje posve nejasno kako bi uope mogao postojati distinktivno hedonistiki nain ivota. Nekakav prostor za to treba ostaviti, iako postoje vane potekoe oko toga kako ga definirati i kako ga ivjeti. Tako (posebice u sluaju onih veoma bogatih) on esto ima krajnje ritualne aspekte, to je, prema svemu sudei, dio strategije borbe protiv dosade.

projekti i smi projekti nastojanja oko sree. ovjek treba vjerovati u druge stvari, ili ih barem eljeti, ili (sasvim minimalno) biti zadovoljan drugim stvarima, kako bi postojao izvor iz kojega srea moe stii. Dakle, utilitarizam bi trebao biti voljan sloiti se s time da njegov opi cilj maksimiziranja sree ne implicira da je ono to svatko ini tek nastojanje oko sree. Naprotiv, ljudi moraju nastojati oko drugih stvari. to te druge stvari mogu biti to bi utilitarizam, drei se svog navodno empiristikog stajalita, trebao biti spreman tek otkriti. Nedvojbeno je da e on htjeti obeshrabriti neke mogue projekte, na osnovi toga to nastojanje oko njih ukljuuje negativan omjer sree za druge: iako e ak i tamo hladnokrvno raunovodstveno oko strogog utilitarista imati neto to e moi upisati u pozitivni stupac: zadovoljstva destruktivnog djelatnika. Osim toga, postojat e velika raznolikost openito dobrotvornih ili barem nekodljivih projekata; a neki e nedvojbeno poprimiti oblik ne samo osobnog ukusa ili naklonosti, ve i onoga to sam nazvao predanostima. Moe ak biti da e utilitaristiki istraiva uvidjeti da mnogi ljudi koji imaju predanosti, koji su se doista poistovjetili s ciljevima izvan njih samih, koji su krajnje povezani s drugim osobama ili institucijama ili djelatnostima ili idejama, zapravo jesu sretniji od onih iji projekti i elje nisu takvi. Ukoliko je tako, to je vaan dio utilitaristikog duhovnog blaga. Kada ovdje kaem sretniji, na umu imam onu vrstu imbenika ijem bi prihvaanju bio predan svaki utilitarist: kao, primjerice, da je za takve ljude manje vjerojatno da e doivjeti ivani slom ili poiniti samoubojstvo. Naravno, to nije sve to se podrazumijeva, no osnovno u ovom argumentu jest to da se utilitaristike pojmove upotrijebi do maksimalnog stupnja kako bi se u utilitaristikom miljenju ustanovilo toku na kojoj dolazi do njegova pucanja. Pozivajui se na ovaj strogo utilitaristiki pojam, konzistentniji sam s utilitarizmom od Smarta. U svojim borbama s problemom ovjeka s elektrodama spojenim na mozak, Smart hvali ideju da je sretan djelomino evaluativan termin, u smislu da sreom nazivamo one vrste zadovoljstva koje, kako stvari stoje, odobravamo. Ali prema kojemu standardu bi se iz utilitaristike perspektive doznaivalo ovaj dodatni element odobravanja? On nema svoj izvor, prema strogo utilitaristikom gleditu, osim daljnjih stupnjeva zadovoljstva, ali ovi ne postoje, jer se inae ovaj problem ne bi pojavio. Takoer ne pomae pozvati se na injenicu da nam se unaprijed ne sviaju stvari koje nam se sviaju kada do njih doemo, jer iz utilitaristikog gledita bi se inilo da je izvorno nesvianje bilo puko iracionalno ili se zasnivalo na pogreci. Na ovome se mjestu ini da Smartov argument dospijeva u neugodnu situaciju uslijed dobro poznate utilitaristike

nelagode koja potjee od osjeaja da nije dolino zanemarivati ono duboko, iako ga se nije moglo smjestiti nigdje drugdje u ljudski ivot.2 Vratimo se sada djelatniku kao utilitaristu i njegovu projektu viega reda maksimiziranja poeljnih ishoda. Na ovoj razini, on je predan samo tome: od ega e se ishod stvarno sastojati ovisit e posve o injenicama, o tome koje osobe s kojim projektima i kojim potencijalnim zadovoljstvima stoje u izraunljivom dosegu uzronih poluga u ijoj se blizini on nalazi. Njegovi vlastiti supstancijalni projekti i predanosti ulaze u njega, ali samo kao jedan dio meu ostalima oni potencijalno pruaju jedan skup zadovoljstava meu onima kojima on moe biti u stanju pomoi s mjesta na kojem se nalazi. On je djelatnik jednog sustava zadovoljstava koji se sluajno nalazi na posebnome mjestu u posebno vrijeme: u Jimovu sluaju, na ovjek u Junoj Americi. Njegove vlastite odluke kao utilitaristikog djelatnika funkcija su svih zadovoljstava na koje on moe utjecati odatle gdje se nalazi: ovo pak znai da projekti drugih, u neodreeno velikoj mjeri, odreuju njegovu odluku. To moe biti tako ili na pozitivan ili na negativan nain. To e biti tako na pozitivan nain ako djelatnici koji stoje u uzronom polju njegove odluke imaju projekte koji su bez daljnjeg nekodljivi te im stoga treba pomoi. Bit e jednako tako, ali negativno, ako u uzronom polju postoji djelatnik iji su projekti tetni te ih treba osujetiti kako bi se maksimiziralo poeljne ishode. Takav je sluaj s Jimom i vojnikom Pedrom. Prema utilitaristikom shvaanju, nepoeljni projekti drugih ljudi jednako odreuju, na ovaj negativan nain, neije odluke, kao to i poeljni projekti to ine na pozitivan nain: da tih ljudi tamo nema, ili da imaju drukije projekte, uzrona bi sveza bila drukija, a stvarno stanje uzrone sveze jest to to odreuje odluku. Odreenost mojih odluka u beskonanoj mjeri od strane projekata drugih ljudi je tek jo jedan aspekt moje neograniene odgovornosti da djelujem najbolje u uzronom okviru koji je u znatnoj mjeri oblikovan njihovim projektima. Za utilitarizam, odluka koja je tako odreena je ispravna odluka. No to ako se ona sukobljuje s nekim mojim projektom? To je, rei e utilitarist, ve rijeeno: tvoje zadovoljstvo nastalo ispunjavanjem tvojega projekta, te bilo koja zadovoljstva drugih koja nastaju iz takvog tvog postupanja, ve su prola kroz stroj za raunanje i uvidjelo se da su neprimjerena. Dakako, u sluaju mnogih vrsta projekata, to je sasvim razlona vrsta odgovora. Ali u sluaju projekata one vrste koje sam nazvao predanostima, projekata s kojima je ovjek dublje i ire povezan i poistovjeen, ovo jednostavno po
2

Jedna od mnogih duhovnih slinosti izmeu utilitarizma i plemenitog evaneoskog

kranstva.

sebi ne moe biti primjeren odgovor, a moe biti da uope ne postoji primjeren odgovor. Jer, da uzmemo jednu ekstremnu vrstu sluaja, kako moe ovjek, kao utilitaristiki djelatnik, doi do toga da projekt ili stav oko kojega je izgradio svoj ivot smatra jednim zadovoljstvom meu ostalima, i to onim nebitnim, samo zato jer su neiji tui projekti tako ustrojili uzronu scenu da je to ono na to utilitaristiki raun izlazi? Stvar ovdje nije u tome, kao to bi utilitaristi mogli pouriti da kau, da ako je taj projekt ili stav toliko vaan za njegov ivot, onda e naputanje tog projekta za njega biti vrlo neugodno i ukljuivat e velik gubitak korisnosti. Ve sam argumentirao da to nije tako; naprotiv, im je on spreman na to gledati tako, argumentacija je u bilo kojem ozbiljnijem sluaju ionako zavrena. Stvar je u tome da je on poistovjeen sa svojim postupcima kao da oni proizlaze iz projekata i stavova koje on u nekim sluajevima shvaa ozbiljno na najdubljoj razini, kao ono od ega se sastoji njegov ivot (ili, u nekim sluajevima, ovaj odsjeak njegova ivota ozbiljnost nije nuno isto to i ustrajnost). Apsurdno je zahtijevati od takvog ovjeka, kada pristignu brojke iz mree korisnosti koje su djelomice odredili tui projekti, da bi on jednostavno trebao odstupiti od svoga vlastitog projekta i odluke i priznati odluku koju zahtijeva utilitaristiki raun. To znai u pravom ga smislu otuiti od njegovih postupaka i izvora njegova djelovanja u njegovim uvjerenjima. To znai pretvoriti ga u kanal izmeu inputa svaijih projekata ukljuujui i njegova vlastitog projekta i outputa optimifike odluke; ali to znai zanemariti opseg u kojemu se njegove postupke i njegove odluke mora promatrati kao postupke i odluke to proizlaze iz projekata i stavova s kojima je on najvie poistovjeen. To je stoga, u najdoslovnijem smislu, napad na njegov integritet. Ove vrste imbenika po sebi ne daju rjeenja na praktine dileme poput onih iz naih primjera; ali nadam se da pomau pruiti druge naine razmiljanja o njima. Ustvari, nije teko uvidjeti da bi u Georgeovu sluaju, promatranom iz ove perspektive, utilitaristiko rjeenje bilo pogreno. Jimov je sluaj drukiji i tei. Ali ako je (kao to pretpostavljam) u ovom sluaju utilitarist vjerojatno u pravu, to se nee moi otkriti samo postavljanjem utilitaristikih pitanja. Rasprave o ovom sluaju a ovdje neu pokuavati dalje ih nastaviti morat e ozbiljno shvatiti razliku izmeu moga ubijanja nekoga i njegova dogaanja uslijed toga to ja inim da ih netko drugi ubije: to je razlika koja se zasniva ne toliko na razlici izmeu djelovanja i nedjelovanja, koliko na razlici izmeu mojih projekata i projekata nekog drugog. Barem e se morati zapoeti s time da se to shvati ozbiljno, to utilitarizam ne ini; no potom e se morati graditi na tome, postavljajui pitanje zato se ini da ta razlika u ovome sluaju ima manju ili drukiju snagu nego u Georgeovu sluaju. Jedno pitanje ovdje bilo bi u

kojoj mjeri neiji snaan prigovor ubijanju ljudi je jednostavno, ustvari, primjena snanog prigovora tome da oni budu ubijeni. Druga dimenzija ovoga jest pitanje koliko je vano to jesu li ljudi koji su u opasnosti stvarni i tamo, nasuprot ljudima koji su hipotetini ili budui ili negdje drugdje.