Louis Aragon Doao sam tebi kao to reka ide moru rtvovao sam jednim potezom i svoj tok

i svoje planine Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje detinjstvo Svaka kap vode moga ivota upila je so tvoje neizmernosti Tvoje sunce unitilo je moju prolost pretke Ti vlada nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom Dao sam ti sve svoje secanje kao jednu kovrdu moje kose Spavam samo u tvojim snegovima Razvalio sam svoju postelju rasterao svoje dobre vile Odrekao sam se vec davno svojih legendi U kojima su Rembo Kras i Dikas I Valmor koja place u ponoci Konopac Nervalov prekinuo se I metak koji je ubio Ljermontova proao je kroz moje srce Podeljeno tvojim koracima Razvejano tvojim pokretima Ko zaljubljeni vetar neke ume Ja idem za prainom koja se jutrom goni iz kuce I koja se strpljivo vraca neprimetno u toku citavog dana Brljan koji raste a da niko ne primecuje Dok ga ne sakate u njegovoj vernosti Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog etanja Stolica koja te ceka na tvome uobicajenom mestu Okno sa koga tvoje celo gori gledajuci u prazno Petparacki roman koji govori samo o tebi Otvoreno pismo zaboravljeno pre no to je procitano Prekinuta recenica na koju vracati se nema znacaja Trepatanje soba kroz koje se prolo Parfem koji ostavlja za sobom A kad izade nesrecan sam kao i tvoje ogledalo

Louis Aragon

Evo trideset leta kako pratim senku za tvojim nogama Verno sam crno pseto koje se vrti oko tvojih peta Sakriva se u podne za tvoje uspravno telo I izlazi da igra sa kosim suncem po poljima Svetlosnom icom iz lampe odeva te i raste ukoliko su niske Kako ti voli da cita vecerom u odaji prema svome raspoloenju Samo tada uzdiem se do plafona I gubim se u ponavljanju tvoje ruke koja okrece strane Evo trideset godina kako je moja misao senka tvoje misli Uzalud sam govorio i ponavljao veruje se Ne znam kakvoj cudnoj otmenosti sa moje strane Sve to je crno nije senka govore mi Uzima se i ostavlja od onog to sam govorio I da mi dozvole da te volim oni su podmetnuli Stvarnost tela jednu statuu Simbol ukraen kamenom Otadbinu A kada stavljaju no za secenje hartije U neno pazuho mojih knjiga Ne shvataju ni najmanje zato ja vicem Oni ne vide da ja krvarim tvojom krvlju I pitam se ta li za njih moje pevanje znaci Ako za svaku rec koja se lomi u mom glasu Oni ne znaju da je to harmonija tvoga grla Ako ne vide oko moga duha tvoje ruke Bar jednom cu ovde da govorim iz svoje due Covek je izgubljena igra karata Crveno i crno kraljevih slugu i kraljica Ali izmedu letecih boja ima vazduha a i prsti su tu koji bacaju Telo moje sacinjeno je od dve nepoznate koje nisam birao I vidim sa uasom da se pojavljuju na mojim rukama bakarne pene godina Koje ce obeleiti ruke mog oca o kome necu pricati nita Og koga nemam nita drugo do nacin kako da obaram glavu Zato to nije cuo dobro na desno uvo i evo gde i ja takode Od svoje majke imam oblik uiju I nacin rastanja kose Ali dua u svemu tome ali dua Bee to jedna dua neugladena smucana jo bezoblicna

Dua slepa koja cuje samo zlo kad se govori o svetlosti Dua iskrsla niko na zna odakle Iz nekog pretka u nesreci vremena Iz nekog ujaka besmislenog i ludog koji nije iveo Ili samo iz one strane sramote moje majke kada sam doao na svet Jedva dua tek nagovetaj due rdavo uoblicena cekinjava dua Kakva se gubi bez aljenja na bojnom polju ili sudarima na eleznicama Jedna sirota dua koja nije znala ta da cini sa samom sobom Noena strujom dananjeg vremena Nikako ne od vrste Hamleta jedva kosa Ofelije Bosa u moru bez pisma u njoj Loptica na japanskom bilijaru koju dokoni gost preganja u nekoj kafanici I ti padac u ''nulu'' ili ''stotinu'' to je u stvari jedno isto Dua u garderobi gde pijani gost ne moe vie da nade svoju numeru Dua za jedno vece karnevala a sutra ce se baciti maska Dua rasparena sa kojom se ne moe izaci medu svet I teka da nosi otrov i mora neprestano da se zaustavlja Nikada nisam razumeo zadto si povela brigu o mojoj dui Lopatama se mogu zgrtati takve kao to je moja Ali ta kae onaj koji prvi put vidi radanje drugog Cudom hirurgije ta je rekla moja dua kada si je ti izvadila iz njene kouljice Kad sam ja saznao u tvojim rukama da sam ljudsko bice Kad sam presta da se pretvaram i da se ismevam to sam postao takav na dodir tvoje ruke Uzmite te knjige moje due otvorite ih svuda gde bilo Slomite ih da bi im bolje razumeli Miris i tajnu Pokidajte grubim prstima strane Izguvajte ih iscepajte ih I iz svih cete zadrati samo jedno Jedan jedini apat jedan jedini pripev Jedan pogled koji nita ne sputava Jedno dugo hvala koje se promrljava Tu srecu kao neku dolinu Dete - Boga moje oboavanje

Beskrajno Ave u molitvama Moju beskonacnu nesanicu Moje cvetanje moje prosijavanje O svesti moja o ludosti moja Moj mesecu maju melodijo moja Moj raju moj poaru Moja vasiono Elza ivote moj Ljepe od cveta... ena Jednoga dana haiku pjesnik Basmo odlui otputovati kako bi vidio cvat cvijea na nekom mjsestu,koje bijae na glasu po svojoj ivotopisnosti. Na putu zauje za neku siromanu djevojku koja je bila poznata po svojoj odanosti roditeljima. To podjari njegovu znatielju i tako krene traiti djevojku. Kad ju je pronaao, daruje joj sav novac koji je sa sobom ponio za trokove puta. Nato se vrati kui, ne vidjevi cvata cvijeta. Potom, ovako ree: "Ove sam godine vidio neto ljepe od cvijeta." Filozofija zen-buddhizma ponukana prekrasnim haiku pjesmama, koje sa sedamnaest slogova kau sve ono to neke pjesme s vie strofa kau isto odluila sam legendu o pjesniku Basmu podijeliti s vama koji cijenite i uvaavate japansku umjetnost. Epilog - Miladin Beric Nisam li drugacije zamisljao ovu noc, purpurnu do zvijezda, biserno-hladnom sobicku bez zidova i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu. Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh... A ja jos uvijek nosim one iste vagone neistovarene njeznosti ispod koze

kao usnulu obalu vrele krvi u ocima koje su ponekad zelene. Na sto te nocas sjeca sve to? Dva svjetla u jednom mraku sta cine? More ili moru... Okean ili kap... Trijumpf ili elegiju... Znam, vrijeme je rastanka i svaka staza nekuda vodi... osim unatrag. A ja bih nocas upravo unatrag... Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju. Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava, kao noc usamljenog vojnika. Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine? Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije? U praskozorje kad nas vise ne bude ostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate. I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode, kao posljednji camac u posljednoj noci, a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbine koja ga dijeli na pola. Zatvori vrata, iza crvene zavjese je i crvena svjetlost. manje crvena, a ja iza nje ucim da zaboravim. U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma, nemoj nikad bar to da zaboravis, ostalo je uglavnom nevazno. Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim.