BIJESNO PSETO DVADESETIH

Sibila Petlevski

I. ANALIZA DRAME Pripremajui predgovor antologijskom izboru hrvatske ekspresionistike drame to ga je sastavio Branimir Donat, osjetila sam potrebu detaljnije se pozabaviti odnosom teksta i konteksta na uzorku nekih dramskih predloaka, meu kojima istaknuto mjesto zauzima Bijesno pseto Ahmeda Muradbegovia. Drama nagraena Demetrovom nagradom za kazalinu sezonu 1925-1926, praizvedena je u Hrvatskom narodnom kazalitu u Zagrebu u srpnju 1926. godine u reijskoj interpretaciji Tita Strozzija s Josipom Paviem u ulozi Petra, gdje su znaajnije uloge uz njega igrali Branko Tepavac (Stavro), Nina Vavra (Stanka), Strahinja Petrovi (Miladin), Anica Kernic (Desanka), Josip Marii (ika Pero), Tonka Savi (Jela), Franjo Sotoek (Joksim), Vika Podgorska (Joka), Predrag Milanov (Simo) i Milica Mihii (Provodadijka). Analizu toga i danas dojmljiva teksta nije mogue uspjeno obaviti bez istovremenog otvaranja ak nekoliko ekstraliterarnih polja tumaenja, pri emu se neki od moguih kontekstualnih pristupa neposredno dotiu knjievnih i dnevnopolitikih polemika u kulturnoj klimi Bosne i Hercegovine, posebno od devedesetih do danas. Nasreu, sva polja kontekstualizacije (sve zanimljive mogunosti kulturolokog itanja ostvarive preko takozvanih markera identiteta ugraenih u Muradbegovievo dramsko pismo) uklapaju se u 160

dominantni ekspresionistiki koncept drame Bijesno pseto. Dapae, osvjetljavanje markera identiteta u dramaturgiji toga pisca legitiman je postupak koji se, kad je rije o ovdje analiziranom dramskom predloku, moe ujedno pokazati i kao naj pogodniji pristup djelu. Kako bismo se u to uvjerili, potrebno je krenuti od dramskoga predloka, a tek se potom pozabaviti ivotopisom knjievnika, drutvenim miljeom u kojem je djelovao, ali i sociolokim okvirom u kojem se devedesetih vodila zaotrena polemika kojoj je Muradbegovi bio samo povod. Temeljna toka polemikih prijepora pitanje je li Ahmed Muradbegovi bonjaki ili hrvatski pisac i treba li njegov ivotopis prikazati onakvim kakav je doista bio moda bi imala pokria u raspri o djelu koje u svim svojim anrovskim odabirima upravo inzistira na tematizaciji razliitih oblika drutvenih predrasuda, kad se ta polemika ne bi svodila na dnevnopolitika razraunavanja gdje se posredno, ovisno o tome kako je tko zauzeo stav prema Muradbegoviu kao piscu, ve prilino dugo vre odstrjeli intelektualaca iz kulturnog ivota bosansko-hercegovake sredine. Temeljna tematska linija (sukob pojedinca i mase), u dramskoj strukturi Bijesnoga pseta razrauje se u est slika podijeljenih u prizore. Istovremeno se vode dvije radnje: s jedne strane razvija se ekspresionistika drama ideja s temeljnom programatskom linijom sukoba pojedinca i mase, dok se s druge strane ispisuje naturalistika drama roda, krvi i tla s tipinim zapletom koji kombinira socijalni motiv povratka iz tuine s motivom prijevare i osvete (zaplet donekle slian Tucievu Povratku). Naturalizam dosljedno izveden na tematskoj razini uspijeva se bez veih problema uvesti u stilski okvir ekspresionistike poetike. To je postignuto prevoenjem naturalistikih detalja u grotesku, pri emu je dramska gradacija drutvene predrasude usklaena s postupkom gradiranja rasapa svijesti pojedinca do konanog oneovjeenja u urlicima glavnoga junaka. Pobuna protiv drutva oznaena metaforom bijesnoga pseta prvo konkretizira sva prenesena znaenja u opis agonije glavnoga junaka kroz stvarne simptome bolesti bjesnila, da bi se potom sve konkretizirane metafore rabiesa uporabom groteske ponovno vratile u stilski okvir ekspresionistike drame ideja gdje nesocijaliziran pojedinac u pravilu gubi u procesu samotransformacije drutva. Jaka individualnost gonjena demonom savjesti ubija, kao to to izgovara Muradbegoviev Petar najprije sebe ... svoju alu u sebi. U tom smislu, autoagresija tipine ekspresionistike dramske osobe, a takav je Muradbegoviev Petar, povlai za sobom primjerenu tragiku 161

koncepciju drame prema kojoj karakter unaprijed odreuje sudbinu. Vrijedi i obrat: bolest pojedinca obiljeena potrebom ubijanja vlastitoga Ja, ujedno je i simptom socijalne bolesti. Pojedinac poput Petra, rtva je istoga onoga miljea iji je do groteske stilizirani reprezentant. PETAR: (uzvikne kao da vidi uasno strailo pred sobom): ta je to? ta nosi to? JOKSIM: Nije nita ... Kotao, na kotao ... PETAR: ta je to ... to u kotlu ... JOKSIM: Voda, Petre ... lijepa ... studena voda ... PETAR: Ne! ... To je smrt! Moja smrt! ... Ja se bojim! Ja se strano bojim ... JOKSIM: Evo; evo ... ostavit u ... Umiri se! ... PETAR: Ne mogu ... Sve se vrti oko mene ... Vrtoglavica me hvata ... Gdje je moj rep ... Moj rep bjei oko mene! Uhvatit u ga! Ugristi! Ja bjesnim! Gonim sama sebe uokrug! ta to smeta mome krugu! Ja hou dalje! Kroz zidove ... u svijet! Na ples! Ples pomame i sile! Opet mi se neto isprijeilo! Opet mi netko smeta! (Ugleda Joku) Ah, ti si to! Idiotkinja! Joka Joksimova! Moj lik! Moja slika ... Moje Ja! ... Ja ... Ubit u svoje ja ... Ubiti ... (Zgrabi Joku i vrti se njome uokrug) Ovako! Ovako! JOKA (vie): Ubiti ... Joka ... tvoja ... tvoja ... JOKSIM: Bjesomunie! Ostavi mi dijete! ... PETAR: Nas nema vie ... Otplesali smo ... otplesali ... JOKSIM: Voda! ... Gdje je voda! ... PETAR (ugleda ponovno kotao ...): Ne! ... Ah ... Bjeati! ... Bjeati! ... (Odvue Joku kroz izlazna vrata) JOKSIM: U pomo, ljudi ... Opasnost! Opasnost! (Izjuri s vodom. uje se kako kotao vode pljusne o neto i Petrovo zavijanje: Au! ... Au ... Au ... Zatim mir. Onda traka jutarnjeg sunca i pastirova frula u daljini!)1 Motiv vode iz zavrnog prizora, ba kao i ve spomenuti nosivi motiv psa koji je zbog svoje vanosti uao i u naslov drame, pogodni su za demonstraciju Muradbegovieva omiljenog stilskog postupka uspostavljanja metafora, kako bi se konkretizirale u grotesknoj slici, a zatim vratile u sferu prenesenog znaenja. Voda lijepa, studena koju starac Joksim nosi u kotlu, uz pomo stalnih epiteta nasljeuje svoju metaforiku iz narodnih pjesama (bilo kroz asocijaciju na epske junake koji poslije krvoprolia umivaju lice i piju vodu, ili asociranjem lirske 162

tradicije gdje junak u pravilu oedni i sie s konja samo kad ugleda djevu bajnu kako nosi vodu s izvora). Petar se boji vode kao straila i smrti i za to ima dobar razlog jer takvo se ponaanje potpuno uklapa u kliniku sliku bolesti od koje umire glavni lik. Meutim, kako se bjesnilo iri ugrizom, Petrova bolest uspostavlja i neposrednu vezu s predajom o demonima vukodlacima. Petar zavija, a Joksim zove ljude u pomo i vie Opasnost! Folklorna metaforika duhovnog ienja prizemljuje se u stvarnom simptomu bjesnila kroz strah od vode, ali i vraa natrag ve prizemljenu metaforu u sferu mitskih znaenja gdje demonski junaci strahuju od svete vodice. To potvruje i posljednja didaskalija: nakon pljuska vode i konanog urlika, zavladat e mir, pojavit e se zraka jutarnjeg sunca i zaut e se pastirova frula u daljini. Muradbegovi vodi svoju dramsku borbu ideja prema pravilima ekspresionistike poetike gdje i nije mogue drukije osmisliti Petra nego kao bogoboraku dramatis personu. Autor ipak nije naistu s tim smije li dopustiti ateistiko itanje drame, pa otvara mogunost tumaenja zavrnoga prizora u kranskome kljuu. U tu svrhu posluit e se folklornim asocijacijama. Uopeno govorei, moglo bi se zakljuiti da je Muradbegovi jedan od uspjenijih ekspresionistikih pisaca ve i po nainu na koji spaja folklorni naturalizam s urbanim ekspresionizmom. U Bijesnome psetu gotovo uope nema nedramskih rezova gdje bi se vidjelo, kao gdjekad kod Kosora i Kulundia, da se autor trudi podvesti sve motive domae svakodnevice pod idejni raster poetike ekspresionizma, dakako uz svijest da poetiki raster ekspresionizma nije autohton (kao kod Kamova), nego je uvezen izvana. Muradbegovi u Bijesnom psetu ni po emu nije osobito inventivan, ali mu u gradbi dramske strukture ne izmie ni jedna dramaturka linija, to rezultira dojmljivim dramskim tekstom. Odnos domaeg kraja i tueg svijeta prikazan je oprekom ruralne provincije i urbanog sredita, motivom omiljenim u knjievnosti realizma, ali i hrvatske moderne, pri emu je Petar pobunjenik u prvoj, i stranac u drugoj sredini, prikazan u trenucima suoenja s prokletim ivotom, na razmeu dva velika rata. Motrite glavnog lika je unaprijed odreeno kao groteska: on sve vidi izoblieno i unakaeno. Zanimljiv je nain na koji Muradbegovi, sasvim po uzoru na scenaristika rjeenja njemakih ekspresionistikih reija, iskrivljuje sve vertikalne linije eksterijera i interijera i podvrgava ih kosoj perspektivi. Tako se na nain ve prokuan na europskim pozornicama podcrtava poremeaj u relaciji subjekt-svijet, a gubitak 163

psihike ravnotee povezuje s kritikom socijalnih odnosa. U Petrovom monologu kojim poinje drama, uje se jeka takozvanog kozmikog ekspresionizma to ga je u hrvatskoj knjievnosti najbolje ispisivao Kosor, ali i rani Krlea. Muradbegovi predoava neki nagnut, gotovo fantastian prizor u koji iz mraka posre Petar. Naturalizam drugoga prizora prekida apokaliptiko ozraje uspostavljeno u prvom, vrlo kratkom prizoru, koji autorovim komentarom i Petrovim monologom doarava pokretanja itavog univerzuma: zemlja i no su zbijene u tvrdu masu, tutnji mukli um kroz planine, gase se zvijezde, sprema se prolom ljudi, oblaka i neba, a glavni lik raste iz zemlje kao stablo, dok se iznad njegove glave umjesto nebeskog svoda sui svjee oderana koa razapeta nad svijetom. Unato jakoj aluziji na Golgotu, pitanje ija je to koa? Boja, ili vraja? ostalo bi nerazrijeeno do samoga kraja drame, dapae postajalo bi sve naglaenije, da autor nije odluio uvesti motiv kranske nade kroz traku sunca i pastirovu frulu u posljednjem prizoru Bijesnoga pseta. Petrovoj grotesknoj perspektivi odgovaraju iskrivljenja scenografije. Niu se upeatljive metafore: zvijezde su grudve usirene krvi, oblaci su rastvorene rane, no i ivot sklapaju se oko ovjeka kao gvozdene ralje oko rtve, sve se rui u svemirsku prazninu, a glavni lik pokuava noiem rasporiti sluzav plat i iskoiti iz ljudske egzistencije kao iz krvave, zaguljive vree. Petar na trenutak osvjeuje da se pred njim nalazi njegova vlastita kua, da bi odmah potom svoj dom opisao kao leglo korpiona. Muradbegovi gradi gotovo fantastian prostor u kojemu se Petar pojavljuje kao gotovo titanska figura. Za analizu Muradbegovieva odnosa prema ekspresionistikom stilskom uzorku zanimljiva je upravo ta od samoga poetka definirana neopredijeljenost izmeu alegorijske pozornice za borbu ideja i realistike, tovie naturalistike pozornice za borbu strasti. Uz nakoeni kandelabar preuzet iz slikarstva njemakog ekspresionizma, nagnula se ustranu i bosanska taraba. Na motivskoj razini (kroz opreku urbano-ruralno, tuina-domovina) i na stilskoj razini (kroz opreku folklorni naturalizam-kozmiki ekspresionizam, domae-strano) autor iskazuje istu neodlunost, pa unato izraenom dramskom talentu i zavidnoj vjetini usklaivanja protivtina u dramaturki uvjerljivu kompoziciju, Muradbegovi ipak ostaje gotovo europski pisac. Bijesno pseto je izvrsna drama. Ona i danas funkcionira, u prvom redu zbog mogunosti razliitih dramaturkih i reijskih iitavanja teme identiteta koja, premda se to na prvi pogled ne doima tako, tvori istinsku okosnicu te Muradbegovieve drame. Vjersko, 164

nacionalno, klasno i spolno vorita su kroz koja se rastvaraju rane krvavog ogrtaa razapetog nad Muradbegovievom Bosnom izmeu dva rata, ali i danas. Promiljanje odnosa prema Drugom i Drukijem, s predrasudom ili bez nje, namee se kao najprirodnija mogua intelektualna opcija na multikulturalnom, multietnikom i vjerski podijeljenom prostoru u kakvom je Muradbegovi djelovao i u kakvome djeluju njegovi tumai, zagovornici i osporavatelji. Zanimljivo je pogledati kako odnos prema Drugom funkcionira u Bijesnome psetu kad je rije o spolnosti; koliko su razmiljanja o enskoj emancipaciji prisutna kao dio pomodnosti uvezene iz europskog intelektualnog miljea dvadesetih godina, te koliko je u motivu Desine pobune protiv Boje pravde izraen, i u skladu s time koliko i kako je dramaturki iskoriten, sraz vrijednosti novoga doba i tuega kraja s tradicionalnim normama patrijarhalnog drutva u domaoj sredini, uz ognjite s aavim kotlom. Silovanje ene je obiteljsko naslijee, ujedno i jak motiv naturalistike dramaturgije. Petar siluje svoju ljubav kako je to uinio i njegov otac s njegovom majkom. Kad je rije o njemu samome, on prezire svjetinu, lajavu adaju, ali kad je rije o voljenoj eni kao Drugome unato potpunoj adoraciji objekta ljubavi koji ga vodi na rub blasfemije u konstataciji Ona je moj raspeti Gospod i ja ne znam drugoga boga osim nje! Petar, proet oajem odbaenog mukarca, pribjegava sredstvima privole ponienjem i pritom rauna na duboko ukorijenjeno tumaenje gubitka asti ene kao gubitka asti itave plemenske zajednice. Desa se odbija pokoriti starinskoj pravdi koju iz narataja u narataj pleme tumai kao Boju pravdu i pritom taj enski lik dobiva priliku postati istinskom ekspresionistikom heroinom. Rijei koje Desi stavlja u usta autor odraz su Muradbegovieve dobre informiranosti o naprednim stavovima tuega kraja, ali i duboke svijesti da e takvi radikalizmi priekati neko drugo doba: DESA (plane): Sljepari! Vjetice! Zar ste vi ljudi! Zar ste vi pravednici?! Laete! Svi laete! I ona vjetica, provodadijka Reza, to je ljude zaslijepila, da ne vide njezine prljavtine, a moje stradanje u sablazan da pretvore! I taj otac to obraa boga u avola, i, zbog lane asti, svoj dom razara! I taj Petar Stani, to mi ubi mua, prve brane noi, ni poljubila ga, kao ena, nisam ... Svi ste vi isti! Zloinci! Kukavice! Gadovi! IKA PERO: uvaj potenje! enino potenje! A pravda, boja pravda, mora doi! ... SVI: I naa! I naa! 165

DESA: Neu nita! Ne priznajem nita! Hou pravdu! Svoju pravdu! A ne boju! I ne vau! Boju pravdu vi ste izmislili, a svoju izopaili! Ja sam okruena nepravdama i nasiljem! Okruena sam bojim i vrajim pripovijetkama! Ja hou pravdu! Svoju pravdu! Vaa pravda nije pravda! Moja pravda mora doi! Petar nosi u svom biu, kao svoju tragediju Desino Drugo i Drukije, i to iz dva razloga: prvo, zato to uvjerljiv muki lik u onome okruenju u koje je tradicijski uronjen, doivljava razliku u spolu kao rascjep koji nikada ne moe biti pomiren, drugo, zato to autoru odgovara motiv Kristove muke ostvariti na dvije razine: kroz muko i kroz ensko dramsko utjelovljenje, to bi sama po sebi bila vrlo smjela autorska interpretacija temeljnog kranskog motiva, ak i danas kad jo uvijek postoje polemike oko odluke da se sustavno provoenje nasilja nad enom zakonski kategorizira kao zloin protiv ovjenosti. Kada je razapeta ena, onda je to tragedija ene. Kada je razapet mukarac, onda je to tragedija ovjeanstva. Obrat vrijedi kad je rije o kategoriji ponienja: dok mukarac ima pravo na individualizaciju svoje patnje, muka ene registrira se samo posredno kao poruka jednog mukog kolektiva drugome mukome kolektivu. Prebaena na plan morala kao sustava kolektivnih vrijednosti, patnja ene je registrirana kao plemenska sramota. Muena ena u takvoj interpretaciji nije ljudsko bie nego puko sredstvo: prijenosnik patrijarhalne vrijednosne poruke. Takva logika patrijarhalnoga ustroja bila je realnost Muradbegovieva kulturolokog prostora djelovanja, gotovo u istoj mjeri u kojoj i danas predstavlja realnost kulturolokog prostora njegove recepcije, i to ne samo kad je rije o spolnosti nego i kad je rije o definiranju vjerskog i nacionalnog odnosa Ja prema Drugom i Drukijem. Dio svjetonazornih poruka iz tueg kraja ulazi u dramu Bijesno pseto u paketu, zajedno sa skupom uvezenih motiva i stilskih postupaka oda branog knjievnog programa. Pomodnost psihoanalitike teorije, temeljni termini frojdistikih studija kao ope mjesto intelektualnog snalaenja prva tri desetljea dvadesetog stoljea, nieanske teme sve se to moe prepoznati u Muradbegovievom tekstu; od prepriavanja sna sa simbolima u razgovoru Dese i Petra, do u psihologiji razraenog odnosa Animus-Anima u agresivno erotiziranom odnosu Petra prema maloumnoj Joki. Pod utjecajem itanja Freuda, u izvornom ili ve preraenom obliku, u sreditu rasprave o problemima identiteta odjednom se naao i odnos prema bolesti kao prema jednom od moguih pojavnih oblika Drugog i Drukijeg. Kao takav, problem je u knjievnosti registriran na 166

razini motiva. Otklon od uobiajenog psihikog ustroja prikazan je kao groteska (u Muradbegovievom oslikavanju Jokina lika), ali nita manje nije groteskno obraen i otklon od kanona ljepote zdruene sa zdravljem (u Mihalievoj drami Grbavica koja takoer izvrsno reprezentira dvadesete u hrvatskoj knjievnosti). Kad Petar izjavi da ubijanjem Joke ubija sebe u njoj, jer oboje misle mesom, tad ve na razini motiva najavljen odnos Anima-Animus dobiva i jasno programsko pokrie. Odnos Petrova Ja prema Jokinom Drugom spolu i Drukijem psihikom ustroju na razini ekspresionistikog programskog punjenja uspostavlja u literaturi viestruko provjeren odnos skladnog i neskladnog, apolonijskog i dionizijskog dvostrukog lica modernoga Ja koje bespovratno tone u propast kroz rascjep Ida i Ega. I Muradbegovi i Mihali su u svojim dramama, ponajvie usmjerenim na tematizaciju odnosa pojedinca i mase u patrijarhalnoj kulturi, odluili dionizijsko Drugo i Drukije pripisati enskome, ba kao to su prirodno pripisali apolonij ski sklad Mukome. Otklon od normale patrijarhalnog svijeta u oba je primjera dodatno naglaen stilskim odabirom groteske. Nema sumnje da bi se moglo anali zirati i raspodjelu pozitivnih i negativnih osobina u tipologiji Muradbegovievih likova prema imenom i prezimenom naznaenoj moguoj vjerskoj pripadnosti. Takav pristup ne bi odveo daleko, jer i kad bi razotkrio potencijalnu predrasudu autora, u istom trenutku bi ukazao i na potencijalnu predrasudu analitiara jedne takve identitetne tipologije zasnovane na takozvanom identitetnom zakonu koji ne uspijeva stvarnosne injenice definirati po sebi, nego neprekidno uspostavlja znak jednakosti izmeu injenice A i injenice B, na primjer izmeu imena i mogue pripadnosti vjeri i narodu. Bio bi to tuma koji je u stanju s lakoom oitati signale zakona utemeljenog na identitetu, zato to ti signali pripadaju pod kulturoloki okvir za predrasudu koji je zajedniki autoru i njegovu recipijentu. Ne treba zaboraviti da je identitetni zakon kao pravni temelj na osnovi kojega su ustanovljene sve europske drave modernog doba, ujedno bio i poticaj nastanku najveeg broja povijesnih tragedija Staroga kontinenta.2

167

II. ANALIZA KONTEKSTA U povodu stogodinjice roenja Ahmeda Muradbegovia (1898-1971), naglo se poveao interes za djelo toga dramskog pisca, pjesnika, pripovjedaa, redatelja i kazalinog intendanta. Redatelj Haris Paovi objavio je u Danima tekst u kojem javnost upozorava na preuivanja nekih etiki spornih detalja iz Muradbegovieva ivotopisa kako bi se u politiki oportunom trenutku promovirao u najveeg bonjakog dramatiara. injenice na koje je autor polemikog teksta elio svratiti pozornost, kako ne bi bile zaboravljene, odnosile su se u prvom redu na vrijeme Muradbegovieve intendanture u Hrvatskom dravnom kazalitu u Sarajevu 1941. godine. Unato poetnim nevoljama s vlau Nezavisne Drave Hrvatske i pogrdnom nazivu jugotatar koji je Muradbegoviu priskrbio apologetski tekst o kralju Aleksandru, intendant se uspijeva prilagoditi postojeem reimu, pa premda ne proputa na scenu tekstove izriito rasistikog predznaka, kao direktor vane javne ustanove, Muradbegovi u povijesnim trenucima ruenja sinagoge i deportacije 12.000 sarajevskih idova u koncentracijske logore doputa organiziranje politikih balova, pa tako, primjerice, prema novinskom izvjeu, hrvatsko pjevako drutvo Trebevi u kazalinoj zgradi pjeva ustaku himnu dok prisutni stoje s uzdignutom rukom. U kazalite je uveden rasni zakon, a Muradbegovi pie o jedinstvenosti hrvatske rasne due. Poslije sloma NDH Muradbegovi je nakratko u zatvoru odakle uspijeva izai na zagovor brata partizana. Njegovo ispatanje nije tako drastino: udaljen je u provinciju. Preko zvanja pisara u Gradacu, Narodnog pozorita u Tuzli i Banjoj Luci, Muradbegovi odlazi u Dubrovnik gdje je njegov rad u Narodnom kazalitu, a posebno doprinos utemeljenju Dubrovakih ljetnih igara, od nezaobilazna znaenja. Iz toga zavrnog razdoblja Muradbegovieve kazaline karijere, ostala je prepiska i dnevnika graa koju bi bilo vrijedno prouiti. Pridonosi li biografija toga bonjakog i hrvatskog autora, ili na neki nain dovodi u pitanje njegov knjievni opus, pitanje je polemikoga pristupa koji daje za pravo Paoviu obezvrijediti Muradbegoviev knjievni status, ba kao to knjievnopovijesna perspektiva daje za pravo Uzeiru Baviu braniti Muradbegoviev dramski opus od ekstraliterarnih faktora. U toj polemici voenoj stotinu godina nakon Muradbegovieva roenja, knjievno-polemiki argumenti su zamijenjeni dnevnopolitikim, a javna se rasprava proirila sa svrhom sustavnog 168

medijskog lina nepodobnih ljudi. Jedan od rijetko izbalansiranih pristupa mogao se proitati iz pera Miljenka Jergovia: Haris Paovi misli da je Ahmed Muradbegovi minoran pisac i da je bio sluga okupatora, te da je i zbog jednoga i zbog drugoga neukusno od Muradbegovia proizvoditi moralnu veliinu ili oca ili babu bonjake dramske knjievnosti. Paovi je u pravu po dva osnova. Prvo: kao kazalini redatelj, ovjek koji ita i koji po prirodi svog posla mora razumijevati knjievnost, te kao netko tko ima osobine estetskog nazora, Paovi ima pravo smatrati Muradbegovia (ili bilo koga drugog) beznaajnim piscem. U nekim boljim i sretnijim vremenima moda bi Paovi izazvao unutarknjievne ili unutarteatarske polemike, koje moda ne bi bile jako korisne, ali ni po koga ne bi bile opasne i kodljive. Drugo: Paovi savreno dobro osjea kada se i zato izmiljaju oevi nacionalne knjievnosti. To se dogaa kada Partija i Nacija ele konano disciplinirati kulturu i umjetnost, i initi ih uslunim djelatnostima i u povijesnome i u aktualnome smislu. Nije Muradbegovi potreban kao babo zbog drame, kazalita i umjetnosti, nego zbog dravne vladavine. Tree: notorno je da Ahmedu Muradbegoviu nitko nema pravo retuirati biografiju jer se time ne ini dobro ni njemu, ni nama, a ni povijesnoj istini ako je do istine kome i stalo. Reimu, naravno, trebaju moralni uzori i nacionalne vertikale, ali zato ih obino trai i nalazi meu ljudima koji nisu uzorni? Uzeir Bavi je knjievni povjesniar i profesor, pa za razliku od Paovia on nema profesionalnih razloga da o Muradbegoviu razmilja kao o naem suvremeniku, niti kao o piscu kojega bi bilo ili ne bi bilo zanimljivo postavljati na scenu. Junaci Bavieve profesionalne prie su uglavnom moralno dvojbene osobe jer su ivjele u gadna vremena, pa su se u tim vremenima i snalazile na svakakve naine. Povijest nae knjievnosti je, kao i povijest europske knjievnosti, puna hulja, gadova i ukoljica, domaih izdajnika i izgnanika, te je logino da su povjesniari knjievnosti na njihova zastranjivanja manje osjetljivi od ostatka italakog svijeta. Zapravo, njih s razlogom iritira kada se pone prekopavati po ivotnoj povijesti njihovih junaka jer ne ele govoriti o tome, nego ele govoriti o knjievnosti. Bavi je Muradbegovia suvereno odbranio, a da njegovoga osporavatelja niim nije uvrijedio, niti je zaao na prostore koji s knjievnou, knjievnom prolou i spisateljskim biografijama nemaju veze. Baviu je lako povjerovati da je Ahmed Muradbegovi dobar pisac, kao to je i Harisu Paoviu lako povjerovati da je lo, ali ta dvojica ljudi govore iz razliitih estetskih pozicija i iz raznorodnih profesionalnih pobuda. Jednostavno, 169

rije je o dvije vrste itanja, a obje su jednako legitimne, kulturno podsticajne i u nekom viem smislu korisne. Da se na Baviu i Paoviu zavrila pria o Ahmedu Muradbegoviu, lako bismo povjerovali kako ivimo u sretnim vremenima u kojima se o literaturi napokon moe normalno razgovarati, a ne da te neka budala doeka u mraku i raspali bejzbol palicom po glavi jer si uvrijedio nacionalnu ili partijsku veliinu i nekog od naih oeva. Meutim, javila se tu itava bojna nekompetentnih nacionalnih boraca, prvoboraca i novoboraca koji o knjievnosti i o estetikama, Bavievoj ili Paovievoj, nemaju blage veze, ali slute da je konjunkturno raspaliti po Harisu Paoviu i po novinama koje objavljuju njegove stavove. Tako je, eto, roena tipina bosanska kulturna kampanja, po modelu onih koje su se vodile u vremenima Mladena Oljae gdje se pod izlikom zatite naih nacionalnih i kulturnih, uglavnom pokojnih, veliina maltretiraju ljudi koji bi te veliine malo osporavali. Kampanju vode redovito ljudi koji su nedostojni svake polemike i koji nisu u stanju kompetentno govoriti o bilo emu, ali vam mogu jako zagorati ivot i navesti vas da lijepo dignete ruke od svega i na nekoj drugoj strani i s nekim drugim ljudima naete nain da se bavite svojim poslom. itajui tekstove o sluaju Muradbegovi objavljivane u dnevnom i tjednom tisku, moglo bi se olako zakljuiti da je Bijesno pseto dvadesetih zarazilo devedesete premda su uvjeti socijalne bolesti i u dvadesetima kao i danas ostali podjednako prisutni. Muradbegovi je, kao i mnogo puta prije, u polemikama koje nisu ostale na visini argumentiranih knjievnih raspri, bio samo povod za otkrivanje dramskoga naboja stoljetnih identitetnih razliitosti bosansko-hercegovake sre dine, prostora koji je bio i ostao prostorom izrazite kulturoloke sloenosti. Odnos prema Drugom i Drukijem kakav postoji u multietnikoj sredini s vie vjeroispo vijesti i s bogatom povijesnom slojevitou kao pozitivnog kulturnog batinjenja i proimanja, tako i mranih akulturacijskih udnji, utjecao je na Muradbegovia kao dramskoga autora, pa je markere identiteta mogue oitati na svim razinama njegova dramskog pisma: od izbora tema, preko razrade motiva, do stilskog podcrtavanja temeljnog odnosa koji Muradbegovia ini dramskim piscem vrijednim pozornosti, a to je odnos izmeu Ja i onoga to je identitetnoj svijesti strano. Recepcijski horizont Muradbegovievih itatelja ni danas, kao ni dvadesetih godina kada je pisano Bijesno pseto nije bitno drukiji, pa bi se moglo bez ironije zakljuiti kako je Muradbegovi dramski pisac koji zasluuje tono onakve itatelje kakve danas ima, ukljuujui i one najzlonamjernije i najneobrazovanije koji su izazvali 170

gnuanje Miljenka Jergovia. Bijesno pseto danas sigurno nije zanimljivo zbog ekspresionistikog programa koji ga je dvadesetih inio modernim. Poetkom novoga tisuljea u prvi plan dolazi metateatarski naboj proizaao iz zajednikog kulturolokog okvira koji povezuje pisca s njegovim tumaima, neovisno o tome jesu li oni manje ili vie kompetentni itatelji njegova djela, pa upravo zahvaljujui tom metateatarskom potencijalu dramski tekst poput Bijesnoga pseta i dalje ostaje reijski i dramaturki zanimljivim predlokom.

LITERATURA Jergovi, Miljenko: Moe li Bosna biti ampion?, Dani, broj 29, Sarajevo 4. januar/sijeanj 1999. Muradbegovi, Ahmed: Haremska lirika. Matica hrvatska, Zagreb 1921. Muradbegovi, Ahmed: Nojemova laa. Novela. Matica hrvatska, Zagreb 1924. Muradbegovi, Ahmed: Haremske novele. Matica hrvatska, Zagreb 1924. Muradbegovi, Ahmed: Majka. Drama u tri ina. Novi Sad 1936. Muradbegovi, Ahmed: U vezirovim odajama. Novele. Sarajevo 1944. Muradbegovi, Ahmed: Husein Gradaevi. Drama u tri ina. Sarajevo 1944. Muradbegovi, Ahmed: Ljubav u planini. Drama u tri ina. Sarajevo 1944. Muradbegovi, Ahmed. Omer-paa Latas u Bosni. Matica hrvatska, Zagreb 1944. Muradbegovi, Ahmed: Izabrana djela. Biblioteka Kulturno nasljee, Svjetlost, Sarajevo 1987. Muradbegovi, Ahmed: Bijesno pseto. U: Izabrana djela: Ahmed Muradbegovi Ante Dean Jaka Kuan Alija Nametak. Zora, Matica hrvatska, edicija Pet stoljea hrvatske knjievnosti. Zagreb 1969.

171

BILJEKE
Svi navodi prema Muradbegovi, Ahmed: Bijesno pseto. U: Izabrana djela: Ahmed Muradbegovi Ante Dean Jaka Kuan Alija Nametak. Zora, Matica hrvatska, edicija Pet stoljea hrvatske knjievnosti. Zagreb 1969. 2 Usp. Stanley Fisch, Working on the Chain Gang: Interpretation in Law and Literature, Still Wrong after all these Years, Force, u: Doing What Comes Naturally. Change, Rhetoric, and the Practice of Theory in Literary and Legal Studies, Durham & London: Duke University Press, 1989; J. Peter Burgess: On the Necessity and the impossibility of a European Cultural Identity, in J. Peter Burgess (ed.) Political Cultural and Cultural Politics in Postmodern Europe, Amsterdam/Atlanta, Rodopi Press, 1997.
1

172