Dr Enver Imamovi

CIP - Katalogizacija u publikaciji Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo UDK 94 (497.6) : 323.11+314.18 IMAMOVI, ENVER Porijeklo i pripadnost stanovnitva Bosne i Hercegovine / Enver Imamovi /. - Sarajevo 1998: Art 7, 1998. - 115 str.: ilustr.: 24 cm. (Edicija Bosanski korijeni) Bibliografske i druge biljeke uz tekst The Origins and Ethnicitv os the Population os Bosnia and Herzegovina Copvright 1998. by Enver Imamovic ISBN 9958 - 9732 -0-0 Sarajevo 1998.

PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNITVA BOSNE I HERCEGOVINE

UVOD Dr Enver Imamovi PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNITVA BOSNE I HERCEGOVINE Iako je prolost Bosne i Hercegovine obraena u znatnoj mjeri, ne moe se rei da je u svim sluajevima to uinjeno na zadovoljavajui nain. Bosna predstavlja kolski primjer kako i u kojoj mjeri se nauka moe podrediti interesima politike i nacionalizma. Mnogo toga to je napisano iz bosanske povijesti uinjeno je s ciljem da se potkrijepe politike i teritorijalne aspiracije susjednih zemalja na njen prostor i narod. Pri tome je prouavanje stanovnitva kod zainteresiranih strana dobilo strateko znaenje. Veina pisaca koji su se bavili bosanskohercegovakom prolou, a oni su skoro svi odreda bili stranci, uglavnom Srbi i Hrvati, polazila je od predubjeenja da suvremeno bosansko stanovnitvo, i to prije svega veinsko muslimansko, pripada srpskom, a po drugima hrvatskom etnikom korpusu. Srpska i hrvatska historiografija ne priznaje postojanje bosanskog naroda, a time nita od onoga to karakterizira njegovu zemlju: povijest, kulturu, tradiciju, dravnost. Pitanje bosanskog etnosa samo po sebi ne predstavlja problem. Takvim su ga uinili oni koji su u prvi plan svojih istraivanja stavili zadatak da dokau ono to je bilo u interesu njihovih politikih ubjeenja. Do ovakvog zakljuka dolazi se ve pri povrnom iitavanju onoga kako je interpretirana bosanska povijest. Na to se veoma kompetentno osvrnula Nada Klai, profesorica povijesti na Zagrebakom sveuilitu, u svojoj posljednjoj studiji "Srednjovjekovna Bosna" (Zagreb 1989.). Tu analitiki i argumentirano 2

ISBN 9958 - 9732 - 0 - 0

osporava mnogo toga to je srpska i hrvatska historiografija do sada iznijela o politikom i kulturnom identitetu srednjovjekovne Bosne. Kada je u pitanju prouavanje stanovnitva Bosne i Hercegovine mora se konstatirati da je taj problem sloen utoliko to mu se prilazilo s predubjeenjem da se radi o pripadnicima srpskog ili hrvatskog naroda. Struna obrada ovog pitanja se kod svih istraivaa uglavnom svodi na angairanje da se dokae srpska, odnosno hrvatska pripadnost bosanskog stanovnitva. Ta nastojanja su toliko naglaena da u nekim sluajevima pojedine studije vie lie na nacionalistiko-politiki propagandni materijal nego na ozbiljnu znanstvenu raspravu. Da bi se ulo u problematiku etnogeneze bosanskohercegovakog stanovnitva, neophodno je dotini problem sagledati u daleko dubljem i irem vremenskom kontekstu nego je to veina istraivaa inila. Ne moe se, naime, raspravljati o porijeklu stanovnitva bez sagledavanja arheoloko-povijesne problematike i dogaaja koji su se odvijali na ovim prostorima u kontinuitetu dva posljednja milenija. U tome su dogaaji iz kasnoantikog doba i seobe naroda imali poseban znaaj jer su oni doveli Slavene na Balkanski poluotok. Zbunjujua za istraivae ovog problema je injenica da u slavenskoj masi koja je naselila balkanske prostore nije bilo plemena bosanskog naziva, kakav je bio sluaj sa Srbima i Hrvatima. Shodno tome historiografija jednih i drugih je izvela teoriju da je slavenskom seobom bilo obuhvaeno i podruje dananje Bosne i Hercegovine, s tim da su po jednima to 3

uinila srpska, a po drugima hrvatska plemena. Kao uporite za te teorije slui im Konstantin Porfirogenet i Pop Dukljanin, ija se djela eksploatiraju i interpretiraju na nain kako kome odgovara. Ono to koristi njihovim konstrukcijama uzima se bez ikakve rezerve a ono to se ne uklapa preuuje se ili mu se atribuira povijesna neutemeljenost. Takav selektivan pristup upotrebe historijskih izvora akcentiran je prije svega kod pisanja bosanske povijesti. Prilikom prouavanja stanovnitva Bosne i Hercegovine mora se uzeti u obzir etnika vieslojnost kojoj je osnova predslavenski supstrat, neto slino kakav je sluaj sa Albanijom i Grkom, gdje autohtoni elementi nisu bili ugroeni slavenskim prodorom. Bosna se od tih zemalja razlikuje utoliko to se svojim geografskim poloajem nala u totalnom okruenju pa je proces slavenizacije bio neminovan i maksimalan. Geografska izdvojenost Albanije i Grke sprijeila je taj proces, to je imalo za posljedicu da su sauvale svoj etniki i kulturni identitet. Bosna je, za razliku od njih, zbog navedenih razloga bila potpuno slavenizirana ve u ranom srednjem vijeku. Studioznom analizom bosanske povijesti mogue je identificirati pojedine kulturne i etnike elemente koji nedvojbeno ukazuju na predslavenska obiljeja. Antropoloka obrada skeleta iskopanih ispod srednjovjekovnih steaka kao i analiza suvremenih ivuih individua, takoer pokazuje da se radi o pripadnicima naroda atipinog slavenskim rasnim osobinama. To govori da su srednjovjekovni Bonjani autohtoni narod ovog prostora ilirske etnike pripadnosti. Slavenska komponenta u

njihovoj genezi svodi se samo na kulturno a nikako na etniko preslojavanje. Ta komponenta je vremenom postala dominantna u njihovom ukupnom identitetu, pa je to razlog da veina istraivaa dananji bosanski narod (Bonjake, Bosance muslimane, katolike i pravoslavce) smatra slavenskim narodom, to jest Srbima, odnosno Hrvatima. Predstojea istraivanja usmjerena u ovom pravcu koja e biti liena politikih i nacionalistikih predrasuda, jamano e baciti vie svjetla na ovo pitanje. Mjerodavne znanstvene discipline, meu kojima na prvom mjestu povijest, arheologija i etnologija, nude dovoljno ubjedljivih dokaza. Ovaj na prilog ima cilj da naznai tek smjernice buduih takvih istraivanja.

I. DOBA PRETHISTORIJE I ANTIKE Zemlja migracionih raskrija Prouavanje porijekla bosanskohercegovakog stanovnitva predstavlja veoma sloen problem. Rije je o zemlji koju zbog izuzetnog stratekog i geografskog poloaja nije mogla mimoii nijedna migracija do kojih je dolazilo na irem prostoru Evrope od prethistorije do dananjeg dana. Preko bosanskohercegovakog prostora prolazila je jedna od najvanijih transverzala Evrope koja je vodila s juga na sjever i obrnuto. To su doline rijeka Neretve i Bosne, koje su spajale Mediteran i Podunavlje (srednju Evropu) -dva potpuno razliita klimatska, kulturna, etnika i politika svijeta. Zahvaljujui izuzetnom stratekom i geografskom poloaju Bosna i Hercegovina sadri veoma bogat i raznolik arheoloki materijal koji su iza sebe ostavile nebrojene ljudske zajednice iz raznih epoha koje su ovdje boravile ili prolazile na svom putu iz Azije u Evropu i obrnuto. Brdsko - planinska konfiguracija zemlje, obilje uma, divljai i panjaka, plodne doline rijeka, rudno blago i druga bogatstva kojima je bosanskohercegovako tlo oduvijek obilovalo, inilo je idealne uvjete za ivot ljudi. U nauci je ve davno iznesena konstatacija da Bosna i Hercegovina predstavlja izuzetno vano arheoloko podruje jer su se tu kao malo gdje taloili milenijski tragovi ivota ljudi koji su pripadali raznim rasnim, etnikim, kulturnim i 5

geografskim skupinama. Bosanskohercegovaki lokaliteti su dali unikatne nalaze koji u nekim sluajevima predstavljaju klju za rjeavanje arheoloke problematike ireg dijela Evrope, pogotovo Balkanskog poluotoka. Takve su, naprimjer, antropomorfne figure iskopane u Butmiru kod Sarajeva koje prikazuju pripadnike ak tri rase (crnaku, kavkasku i alpsku). To je zagonetka kojom se ve dugo bave arheolozi i etnolozi.1 Prvi ljudi na tlu Bosne Sve se donedavno smatralo da su se ljudi naselili na podruje dananje Bosne i Hercegovine tek koju hiljadu godina unazad, odnosno u epohi mlaeg kamenog doba prije 5-6 hiljada godina. Intenzivna arheoloka istraivanja obavljena nakon Drugog svjetskog rata pod vodstvom dr ure Baslera, dugogodinjeg radnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, oborila su to miljenje. On je sustavnim iskopavanjima otkrio tragove ovjeka koji je ovdje ivio jo u epohi starijeg kamenog doba, ili tanije, u srednjem paleolitu koji obuhvaa vrijeme od 120.000 - 60.000 godina stare ere. Rije je o davnanjem ljudskom pretku (praovjeku) koji se izgledom i umom uveliko razlikovao od dananjih ljudi. To bie se u nauci naziva Homo neanderthalensis (Neandertalski ovjek), nazvan tako po uvenom nalazu u Neandertalu u Njemakoj. Za nauku je znaajan jer predstavlja jednu od najvanijih karika u razvoju ljudskog roda. Treba napomenuti da u Bosni nisu pronaeni njegovi fiziki
1

A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Sarajevo 1964., p. 49, 123 - 124.

ostaci (kosti) nego orue (kamene sjekire) kojima se sluio. To ne umanjuje znaaj nalaza jer oni nedvojbeno potvruju prisustvo praovjeka na bosanskohercegovakom prostoru prije nekih stotinjak hiljada godina.2 Po rasporedu nalaza moe se zakljuiti da su ti prastari bosanski stanovnici preteno naseljavali sjeverni (ravniarski) dio Bosne, prije svega predjele oko utoka Usore u Bosnu kod Doboja (lokaliteti: Kamen, Crkvina i Lona kod Makljenovca), zatim oko sastava Velike i Male Ukrine (lokaliteti: elinjak u Popovaama, Luki, Mala Gradina, Gaj i Krevine u Kulaima, Matica Glavica u Dragalovcima, Lupljanica, Krndija itd.) - Najjunija taka gdje su naeni ovakvi nalazi jeste Gradina Varvara na vrelu Rame kod Prozora. Homo bosniacus (Bosanski praovjek) O tome kako je fiziki izgledao bosanski praovjek znamo preko potpunijih nalaza iz drugih krajeva Evrope, prije svega iz Neandertala u Njemakoj, a onda iz susjedne Hrvatske otkud potjee znameniti nalaz Krapinskog ovjeka. Konstitucija tijela, oblik glave, izgled lica i nain pokreta, odnosno hoda, mnogo se razlikovao od suvremenog ovjeka. Ustvari, to jo nije bilo potpuno razumno bie. Jedva je poznavao vatru, hranio se korijenjem, umskim plodovima, puevima, mesom divljai (nosoroga, mamuta, divljih konja itd.). Hodao je go, a u hladnijim razdobljima
2 . Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine", Sarajevo 1984., p. 13 i d; isti autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih zemalja" I, Sarajevo 1979., p. 309 i d.

zaogrtao se koama ubijenih zvijeri. Jedino oruje kojim se sluio bio je kameni iljak, tek malo pritesan za lake rukovanje. Stupanj umnog razvoja nije mu dozvoljavao da izrauje savrenija orua. Prastanovnici Bosne ivjeli su u peinama a u nekim sluajevima na otvorenom prostoru pod nekom vrstom atora napravljenog od granja ili ivotinjskih koa. Nisu imali stalna stanita jer su lutali za stadima ivotinja i oporima zvijeri. Ne zna se tano kada i kako su iezli ti prvi stanovnici Bosne. Da li su to uzrokovale prirodne pojave kao to je naglo otro zahlaenje, bolesti i slino, ili su postali rtve prodora nove savrenije vrste ljudi, neizvjesno je. Nakon izumiranja Neandertalaca Bosnu su naselila savrenija, odnosno razumna bia (Homo sapiens). Oni pripadaju razdoblju mlaeg paleolita koje obuhvaa vrijeme od 60.000 10.000 godina st. e. Dok se za Neandertalskog ovjeka dri da je pripadao tipu evropskog praovjeka, za ovog iz mlaeg paleolita smatra se da je stigao iz Prednje Azije. Analiza sustava njegovog skeleta pokazuje da je bio veoma okretan i vjet lovac na brzu divlja. To je uvjetovalo da pone upotrebljavati sloenija orua i oruja kao to su primitivno koplje, luk i strijela i dr. Pojava razumnog bia Prvo razumno bie na bosanskohercegovakom prostoru pojavilo se prije nekih 35.000 godina. Njegovi tragovi su dosta brojni. Evidentirano je vie od deset lokaliteta koji potvruju njegovu prisutnost (Kadar kod Gornjeg Svilaja nedaleko od Odaka, Markovci u Detluku kod 6

Dervente, Veliki Majdan kod Tenja, Krevine u Maloj Brijesnici kod Graanice, Peine u Glamoanima kod Banje Luke itd.).3 Najpoznatiji bosanskohercegovaki lokalitet iz kasne faze mlaeg paleolita jeste peina Badanj kod Stoca u Hercegovini. Bila je intenzivno naseljena prije 12.000 - 14.000 godina. Uz brojne primjerke kamenog orua i oruja (preko 200.000 komada) naeno je mnogo nakita. Veinom su to ogrlice, nainjene od probuenih puia, zuba divljai, koljki i sl. Najvaniji nalaz iz ove peine je urezani crte na ivoj stijeni koji prikazuje konja. To je do sada jedini nalaz spiljske umjetnosti paleolitskih ljudi na podruju jugoistone Evrope.4 Prvi zemljoradnici i stoari na tlu Bosne i Hercegovine Prije pet - est hiljada godina desile su se nove velike promjene u Evropi pa tako i na tlu Bosne i Hercegovine. Bile su karakterizirane pojavom novog stanovnitva i opim kulturnim napretkom. Novost je bila da su se ljudi poeli baviti obradom zemlje, uzgojem domaih ivotinja, izradom zemljanog posuda itd. To su bili revolucionarni pomaci u kulturi ovjeka. I Bosna je s tim promjenama dobila nove stanovnike. Ne zna se pouzdano odakle su doli. Situacija na lokalitetima govori da izmeu njih i paleolitskih starosjedilaca nije bilo sukoba. Smatra se da su ovi posljednji izumrli prije dolaska neolitiara, ali nije jasno ha koji nain.
3

. Basler, u knjizi: "Kulturna istorija Bosne i Hercegovine", p. 16 - 18. 4 . Basler, Paleolitsko prebivalite Badanj kod Stoca, Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. XXIX, Sarajevo 1974., p. 5 -18.

Naseljavanje neolitskog stanovnitva odvijalo se uglavnom u rejonima plodnih polja i dolina rijeka. Zanimljivo je da su predjeli zapadne Bosne ostali nenaseljeni u ovoj epohi. Nisu nigdje pronaeni tragovi ivota iz ovog doba. Smatra se da je razlog nedostatak kvalitetnog kamena od kojeg su neolitiari izraivali orue i oruje. U ostalim krajevima Bosne naseljenost je bila veoma gusta. Naselja su u prosjeku zapremala povrinu od 20.000 do 30.000 m2, kakav je sluaj s lokalitetom Kraljevina kod Novog ehera nedaleko od epa. Neolitiari su po pravilu podizali naselja u ravnicama ili na rijenim terasama (Gornja Tuzla, Nebo kod Travnika, Kakanj, Obre kod Kaknja, Butmir kod Sarajeva itd.). U krakoj Hercegovini za nastambe su koriene peine, kakav je sluaj sa Zelenom peinom iznad vrela Bune, Ravlia peinom kod Gruda itd.5 Neolitsko doba je donijelo napredak i u nainu stanovanja. Sada se grade nastambe uglavnom od drveta nad zemljom, ili dopola ukopane u zemlju (zemunice). U kostur nainjen od greda ugraivao se pleter koji se potom s obje strane lijepio ilovaom. Ognjite se nalazilo u sredini prostorije, a u toplijim razdobljima loilo se vani. Veliina pojedinih kua iznosila je 50 - 60 m2. U Gornjoj Tuzli otkriveno je sojeniko naselje. Tu su kue stajale na kolju iznad vode, odnosno uz obalu. To dokazuje da je prije pet -est hiljada godina dio dananje Tuzle bio pod jezerom ili movarom. Znaaj tuzlanskog naselja je to je to jedno od najstarijih i rijetkih sojenikih naselja iz razdoblja neolita,
5

A. Benac, o. c, p. 28 i d; isti autor u knjizi: "Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, Sarajevo 1979., p. 368 i d.

jer su ona specifikum bronanog i eljeznog doba. Doba mira i spokoja Razdoblje neolita je bilo mirno doba bez sukoba, pljakanja i pohoda. Kod ljudi se javlja potreba da meusobno komuniciraju pa se uspostavljaju trgovake veze izmeu najudaljenijih zajednica, to je dalo jo vei podstrek kulturnom razvoju. Tako bosanski neolitiari odravaju veze sa zajednicama i izvan Balkanskog poluotoka. Na ovdanjim lokalitetima naeni su predmeti iz Italije, Grke, Podunavlja itd. Jedan od glavnih trgovakih puteva u to doba vodio je dolinom Neretve i Bosne. Na nalazitima u Kaknju, Obrima i Lisiiima kod Konjica, esto se susree nakit nainjen od morskih koljki koje su ovamo dospjele trgovinom. Jo su ei nalazi keramike raene po uzorima iz Sicilije, Panonije ili jadranskih otoka. Dosta smo dobro obavijeteni i o duhovnom ivotu bosanskohercegovakih stanovnika od prije pet - est hiljada godina. U to doba imao je veliki znaaj kult predaka. Na lokalitetu Lisiii kod Konjica pored ognjita su naeni dijelovi ljudskog kostura to predstavlja ostatke kultnog obreda oboavanja umrlog pretka. Njih su esto zakopavali uz ognjite ili ispod poda nastambe kako bi ostali trajno uz svoje potomke i "uvali" ih od zla. U nekim sluajevima umrlog pretka su jeli kako bi u svojim potomcima "nastavio" ivjeti. Bio je est sluaj i rtvovanja djece, posebno dojenadi. U Obrima kod Kaknja i u Zelenoj peini iznad vrela Bune kod Mostara uz ognjite su 8

naene kosti djece izmijeane s kostima ivotinja.6 Ritualno ubijanje djece bilo je uobiajena pojava u neolitsko doba. To se inilo u posebnim prilikama kao to je podizanje novog naselja, izbor poglavice, da se pospjei plodnost stoke, ena i sl. Bosanski crnci Neolitsko nalazite u Butmiru kod Sarajeva je po svom neobinom sadraju postalo poznato irom svijeta i nezaobilazno je kada se govori o evropskom neolitu. To je bilo tipino zemljoradniko naselje iji su stanovnici bili nosioci napredne kulture. Izraivali su veoma kvalitetno zemljano posude jedinstvenih oblika i ukrasa. Ovaj lokalitet je, meutim, poznat prije svega po izradi ljudskih figura. Njihova vrijednost je ta to na realistian nain prikazuju osobe razliitih rasa. Na jednoj od njih kovrdava kosa, irok i spljoten nos, naglaene jagodice i debele usne prikazuju tipinog predstavnika crnake rase. Na drugoj figuri sa jako zabaenim elom, istaknutim i povijenim nosom izvedenim u jedinstvenoj kosoj liniji glave, prepoznaju se osobine armenoidne (kavkaske) rase. Trea figura prikazuje standardne crte lica s pravilno zaobljenom glavom, to je osobina alpske rase.7 Nauka nije jo odgonetnula pojavu i smisao ovih figura. Posebno je
6

A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu, p. 118 i d; isti autor u knjizi "Praistorija jugoslavenskih zemalja" II, p. 384 i d. 7 A. Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, p. 123 - 124; B. orovi, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976., p. 52 - 65.

zanimljiva predstava crnca. To se dovodi u vezu s prodorom pripadnika te rase u sjeverno-mediteranske predjele, to je potvreno i na nekim nalazitima u Italiji. Bosanskohercegovaki neolitski stanovnici bili su poklonici jednog specifinog kulta, poznatog mnogim starim narodima, meu kojima starim Egipanima, Hindusima, Babiloncima i dr. Rije je o tzv. astralnom kultu. Sastojao se od oboavanja nebeskih tijela (sunca, mjeseca, zvijezda). U Obrima kod Kaknja iskopan je pljosnat kolut nainjen od peene zemlje na kojem su etiri rupice koje su sluile za vjeanje tog predmeta. Rije je o sunevom disku koji je upotrebljavan u obredu oboavanja sunca. U Lisiiima kod Konjica iskopana je keramika na kojoj su ukrasi u obliku polumjeseca. Oboavanje nebeskih tijela bilo je prisutno kod svih zemljoradnikih zajednica a bilo je u uskoj vezi s kultom plodnosti. Bosna i indoevropska seoba Koncem III i poetkom II milenija st. e. zbili su se krupni dogaaji koji su imali dalekosene posljedice za povijest ljudi na tri kontinenta. Dolo je do velikih etnikih pomjeranja koja su zahvatila iroki euroazijski prostor. To se odrazilo i na podruje dananje Bosne i Hercegovine. Brojne zajednice koje su do tada naseljavale prostrane euroazijske stepe pokrenule su se i pole u raznim pravcima. Jedni su krenuli na zapad u Evropu, drugi na jugozapad, naselivi obale istonog Mediterana, a trei na jugoistok prema Perziji i Indiji. Ta seoba je u Europu dovela brojne nove narode, meu kojima su najvaniji Germani, Kelti (Gali) i Iliri. 9

Svi su bili nosioci jedne nove kulture koja se zasnivala na poznavanju metala (bakar i bronca). Zahvaljujui novom ubojitom oruju od metala, poznavanju konja i lahkoj pokretljivosti, posvuda su unitavali mirne neolitske starosjedioce.8 Sukob Indoevropljana i neolitiara bio je nemilosrdan. Ovi posljednji nevini ratovanju, opremljeni kamenim oruem i orujem i fiziki inferiorniji u odnosu na indoevropske zavojevae, bili su posvuda proganjani pa su za kratko vrijeme bili sasvim istrijebljeni. O onome ta se tada deavalo na tlu dananje Bosne i Hercegovine svjedoe ostaci spaljenih i poruenih neolitskih naselja. Arheoloka iskopavanja nam predoavaju pravu dramu koja se odvijala na ovim prostorima prije 4.000 godina. Ostaci spaljenih kua, razbijeno pokustvo, nagorjele i prebijene ljudske kosti i dr., daju jasnu predstavu o razmjerama traginih zbivanja. Pronalaskom metala i usavravanjem sredstava za voenje rata, otpoelo je razdoblje trajnih neprijateljstava meu ljudskim zajednicama, i to u najveem intenzitetu. To je primoralo ljude da podiu naselja na uzvisinama s kojih se moglo lake braniti. Ta mjesta se obino nazivaju gradinama. Bila su okruena bedemima nainjenim od suhozida, palisadama ili jarkovima. Na podruju nae zemlje takvih gradina je evidentirano na hiljade, to govori da je prostor dananje Bosne i Hercegovine prije 4.000 godina bio gusto naseljen.

O tome: B. ovi, o. c, p. 71 i d.

Ilirska Bosna Tokom seobe Bosna i Hercegovina je dobila nove stanovnike. Bili su to Iliri. Znaajni su i po tome to su to prvi bosanskohercegovaki stanovnici ije nam je ime poznato. Oni su Bosni dali trajno kulturno, etniko i politiko obiljeje. Njihovu kompaktnost razbili su tek Sloveni dvije hiljade godina kasnije, tokom VII stoljea n.e. Iliri su bili vrsni ratnici, nosioci napredne kulture i tvorci novog drutvenog poretka koji je doveo do stvaranja prvih politikih organizacija na ovim prostorima iz kojih su potom nastale prve drave (Ilirska kraljevina). Privredni i politiki uspon Ilira vee se za razdoblje eljeza (od X do I stoljea st. e.). Kako je Bosna izuzetno bogata zlatom, srebrom, bakrom, eljezom itd., Iliri s ovog podruja su stekli znatnu prednost u odnosu na svoje susjede pa je to razlog da se Bosna i Hercegovina smatra njihovom centralnom kulturnom i politikom zonom. Bosnu su, naime, naseljavala najpoznatija i najjaa ilirska plemena. Jedno od njihovih glavnih sredita nalazilo se na Glasincu nedaleko od Sarajeva. Sjeverozapadnu Bosnu naseljavali su Japodi, sjevernu Mezeji, istonu Dindari, zapadnu Dalmati, srednju Desidijati, junu Daorsi i Ardijejci itd.9 Tokom I milenija st. e. za bosanskohercegovake Ilire desila su se tri velika dogaaja koja su odredila njihovu daljnju sudbinu. Od VII stoljea st. e. poinju kontaktirati sa
9 A. Stipevi, Iliri, Zagreb 1974., p. 36 - 41; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba, Djela, knj. LXVI, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 6, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1988., p. 31 i d.

Grcima pa se uspostavljaju obostrane kulturne i trgovake veze. To je za Ilire imalo veliki znaaj jer su ih Grci uveli u historijsko doba. Pod njihovim utjecajem Iliri poinju kovati novac, susreu se s pismom, od njih preuzimaju savreniji oblik drutvenog organiziranja i druge tekovine visoke helenske kulture. Iz tog vremena potjeu i prvi pisani podaci o naoj zemlji i njenim stanovnicima. Time zapoinje historijsko doba bosanskohercegovakih zemalja. Drugi vaan dogaaj vee se za prodor Kelta (Gala), prastanovnika dananje Francuske i sjeverne Italije. Oni su poetkom IV stoljea st. e. provalili na Balkanski poluotok kojom prilikom je jedan njihov dio napao bosanske starosjedioce. Vodeni su dugi i teki ratovi o emu nas dosta opirno obavjetavaju grki pisci. Njihov prodor u Bosnu prouzrokovao je velika pomjeranja tamonjih plemena. Iz srednje Bosne potisnuli su Autarijate koji su se uputili u istonu Hercegovinu i dananju Crnu Goru. Od njih potjee naziv rijeke Tare. Pleme Ardijejaca, koje je naseljavalo gornji tok Neretve (od Konjica na jug), pomjerilo se niz Neretvu i zaustavilo na dijelu primorja i june Hercegovine od ua Neretve do Boke kotorske. Tu su kasnije stekli veliku mo pa su osnovali kraljevstvo koje je dugo predstavljalo bitan politiki faktor na srednjem Jadranu.10

10

F. Papazoglu, O teritoriji ilirskog plemena Ardijeja, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, knj. VII - 1, Beograd 1963., p. 71 84; isti autor: Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, Djela, knj. XXX, Centar za balkanoloka ispitivanja, knj. 1., ANUBiH, Sarajevo 1969., p. 60 i d.

10

Stopedesetogodinji rat protiv Rima Najvaniji dogaaj u historiji bosanskohercegovakih Dira bio je stopedesetogodinji rat protiv Rima i njihovo konano pokorenje s te strane (I stoljee n.e.). To je predstavljalo veliku prekretnicu u njihovom ivotu. Pod rimskom vlau ostali su due od 500 godina. Kroz to vrijeme dijelili su sudbinu ostalih pokorenih naroda objedinjeni monim Rimskim Carstvom koje se prostiralo od dananjeg Maroka na zapadu do Irana na istoku, i od Velike Britanije na sjeveru do dananjeg Sudana na jugu. Zahvaljujui rezultatima arheolokih iskopavanja i djelima grkih i rimskih pisaca, dosta smo dobro obavijeteni o izgledu, nainu ivota, drutvenom poretku i kulturi tih starobosanskih starosjedilaca. Sasvim je izvjesno da su Iliri pripadali indoeuropskoj grani naroda, srodnih precima dananjih Francuza, Nijemaca, panjolaca, Grka, Iranaca, Hindusa itd. Grki i rimski pisci ih opisuju kao visoke, rie, spretne, ratoborne i slobodoljubive ljude. U historijsko doba ivjeli su u plemenima kojih je bilo na desetine. Povezivala ih je krvna i jezika srodnost. Osnovno zanimanje bilo im je stoarstvo. Zahvaljujui obilju ruda koje su im osiguravale dovoljno metala za izradu oruja, i jo k tome gortaci, bili su neustraivi ratnici. To je razlog da je moni Rim protiv njih vodio stoljetne iscrpljujue ratove.

Korijeni multietnike, multivjerske i multikulturne Bosne Rimsko osvajanje Bosne znatno je izmijenilo njenu etniku sliku. S dolaskom Rimljana zapoeo je proces koji je Bosnu doslovno pretvorio u multietniku, multivjersku i multikulturnu zemlju. Rim je ve tokom osvajanja doveo na ovaj prostor veliki broj vojnih jedinica koje su bile sastavljene od pripadnika raznih naroda sa raznih strana prostranog Rimskog Carstva. Za vojskom su doli inovnici, trgovci, radna snaga (robovi), zanatlije i dr. Mnogi od njih su ovdje stalno ostali. O tome svjedoe brojni nadgrobni spomenici na kojima se skoro uvijek navodi etnika pripadnost umrlog. Tako smo saznali da su u antiko doba uz starosjedilake Ilire u Bosni ivjeli i Rimljani, Italici, Gali, Germani, Britanci, Egipani, Sirijci, Grci, Iranci itd. Prisustvo stranaca potvruju i vjerski (kultno-votivni) spomenici. Svaka od nacionalnih skupina donosila je svoje vjerske predstave pa se tako stvorilo multivjersko drutvo. Evidentirane su ak 24 razne vjere i desetine raznih boanstava.11 Prisustvo stranaca nije naruilo etniku kompaktnost starosjedilakog ilirskog stanovnitva. Oni su za sve vrijeme rimske okupacije uglavnom ostali stanovnici sela i malo su saobraali i mijeali se sa strancima. Romaniziranih (civiliziranih) Ilira bilo je malo. Njih su uglavnom inili islueni vojnici koji su se po odsluenju 20 - 30-godinjeg vojnog roka vraali u svoj zaviaj i
11

E. Imamovi, Antiki kultni i votivni spomenici na podruju Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1977.

11

nastanjivali u gradovima. Takvi su ivjeli po rimskim uzorima, ukljuivali se u javni ivot, i obino se enili strankinjama. Njih je, meutim, bio mali broj i oni nisu utjecali na etniko raslojavanje svojih sunarodnjaka. Slom antike civilizacije i Bosna Kraj rimskog prisustva i slom antike civilizacije, do ega je dolo krajem VI i poetkom VII stoljea n.e., bili su sudbonosni i za bosanskohercegovako podruje i njegove starosjedioce. To je bilo praeno prodorom brojnih znanih i neznanih hordi, plemena i naroda koji su posvuda ruili, palili, pljakali i ubijali. Na taj nain nestalo je svega to je na ovim prostorima do tada postojalo i to je stvarano vie od pola milenija. Sa zemljom je sravnjeno vie od 100 gradova, a svi su bili graeni po standardima visoke rimske civilizacije, opremljeni tekuom vodom, kanalizacijom, sistemom centralnog grijanja itd. Zapisi suvremenih pisaca podrobno opisuju stravina zbivanja koja su pod konac antikog doba zahvatila Evropu. Balkan je u tome imao posebno mjesto, a u njemu, pak, Bosna. Na udaru barbarskih zavojevaa prvo su se nali stanovnici gradova. Oni koji nisu uspjeli pobjei, nestali su u plamenu svojih kua i gradova. Iskopavanja ruevina iznose na vidjelo stravina svjedoanstva onoga to se ovdje deavalo u doba seobe naroda (kraj VI i poetak VII stoljea n.e.). Skoro u svakoj ruevini nailazi se na sloj garei a u njoj ljudske kosti, polomljeni inventar, vrhovi strjelica i sl. Pustoenja su bila tolika da se na veini takvih mjesta nije nikada vie obnovio ivot. 12

Od naroda za koje se pouzdano zna da su najvie uestvovali u napadima, pustoenju i pljakanju bosanskohercegovakog prostora bili su Vizigoti, Ostrogoti, Avari i Slaveni. Oni su u velikoj mjeri izmijenili dotadanju etniku sliku ovog prostora. Njihove rtve su uglavnom bili gradski stanovnici, a njega su najveim dijelom inili stranci, dok su starosjedioci ivjeli po vrletnim selima pa su bili manje izloeni stradanjima. Bosna je u takvim okolnostima i u takvom stanju ula u srednji vijek. Isti je sluaj, manje - vie, bio s itavim Balkanskim poluotokom.

II. DOBA SREDNJEG VIJEKA ija je Bosna Jedan od najsloenijih problema koji se vee za srednjovjekovnu bosansku povijest odnosi se na doseljenje Slavena na ove prostore. Osnovno pitanje je da li i u kojoj su mjeri Slaveni zaposjeli prostor dananje Bosne i Hercegovine. Na ovom pitanju spoticali su se skoro svi historiari koji su se bavili srednjovjekovnom bosanskom povijeu. Ono pored naunog ima i politiki znaaj. Na njegovoj tendencioznoj interpretaciji graene su sve politike aspiracije stranaca prema Bosni. Pri tome se prvenstveno misli na srpske i hrvatske historiare koji su se odnosili krajnje tendenciozno i nekritiki u svome pristupu izuavanju i pisanju bosanske povijesti. I jedni i drugi su bez ikakvog uporita u izvornoj gradi iznosili proizvoljne i niim utemeljene zakljuke koji su u mnogo sluajeva imali dalekosene politike posljedice za Bosnu. Hrvatski povjesniari su, naime, bez ikakve rezerve tvrdili da su Bosnu u doba seobe naselili Hrvati, daje to hrvatska zemlja i daje sve u njoj hrvatsko.12

Srpski historiari tvrde, pak, suprotno. Po njima, Bosnu su naselili Srbi, pa je shodno tome etniki, kulturno i politiki pripadala Srbiji i Srbima.13 Dravne politike tih zemalja su na takvim teorijama izgradile svoje tobonje "povijesno", odnosno "istorijsko" pravo na Bosnu. Kako za jednu te istu stvar ne mogu postojati dvije istine, jasno je da nijedna od tih strana nije u pravu. S Bosnom se, naime, u vrijeme doseljenja Slavena na Balkan desilo neto to srpski i hrvatski historiari nisu nikada pokuali uzeti u obzir ni kao mogunost a kamoli kao injenicu. Mnoge okolnosti, naime, govore da je Bosna ustvari bila zaobiena u slavenskoj najezdi. Njen brdsko planinski karakter omoguio je starosjediocima da se spase ispred zavojevaa, ega su bili lieni stanovnici ravniarskih krajeva. Drugo, Slavenima kao izrazitim ratarima dolim iz ravniarske postojbine, nije odgovarala brdovita Bosna, i tree, to je, bez sumnje, bilo odluujue, Slaveni su ovdje naili na otpor starosjedilakog stanovnitva. U pitanju je gortaka populacija za koju se tradicionalno vee visoka borbenost. Tome treba dodati jo jedan bitan faktor. Obilje ruda osiguravalo je starosjediocima dovoljno metala za izradu oruja, bez kojeg nema odbrane. Ilirski korijeni Da je slavenska najezda dobrim dijelom zaobila Bosnu potvrdili bi i rezultati arheolokih istraivanja. Oni pokazuju da nema, ili su sasvim rijetki, tipini slavenski nalazi kao to su
13

V. Klai, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 43; T. Smiiklas, Povjest Hrvatske, I, Zagreb 1882., p. 157 i d; V. Klai, Povjest Hrvata, sv. I, Zagreb 1899., p. 32 i d; O. Knezovi, u "Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1942., p. 173 - 174, 188; D. Mandi, Bosna i Hercegovina, sv. I, Dravna i vjerska pripadnost srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Chicago Rim 1978., p. 203 i d; P. ivkovi, Etnika i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII. stoljea, Sarajevo - Mostar 1996., p. 5,10 i d.

12

V. orovi, Historija Bosne, Beograd 1940., p. 104, 135; S. irkovi, Istorija srednjovekovne Bosne, Beograd 1964., p. 34, 39.

13

nastambe, grobovi, orue, oruje, nakit i dr., za razliku od susjednih zemalja gdje su takvi nalazi esti i brojni. Evidentirani sluajevi uglavnom potjeu iz perifernih oblasti uz Savu, Drinu i prema morskoj obali, to jest tamo dokle su vjerojatno dopirali pokuaji prodora slavenskih zavojevaa. I oni nalazi koji su oznaeni slavenskim dosta su upitni. Veina arheologa pojedine nalaze bez dovoljno kritinosti pripisuje Slavenima. Ne uzima se u obzir pojava koja je u arheologiji dosta esta i istraivae moe lahko zavesti. Moe biti u pitanju retardirano umjetniko oblikovanje ili refleks koji zrai sa strane. U takvim sluajevima objekti materijalne kulture mogu biti potpuno identini s onima iz blieg ili daljeg okruenja a da nisu u pitanju etnika preslojavanja izvedena s ove ili one strane. Na koncu treba uzeti u obzir injenicu da se Bosna nije uspjela apsolutno oduprijeti slavenskoj najezdi. U nastalom meteu koji je zahvatio itav Balkan, pojedine slavenske skupine su, bez sumnje, uspjele probiti odbranu ilirskih starosjedilaca i prodrijeti u dubinu zemlje gdje su se trajno naselili. Takvi su, meutim, predstavljali kap u moru u odnosu na starosjedioce. Okruena sa svih strana slavenskim elementima (Hrvatskom, Srbijom i Dukljom (Crnom Gorom), Bosna nije mogla trajno zadrati svoju etniku i kulturnu samobitnost. Kada se stanje nakon seobe smirilo, otpoeo je neminovan proces kontakata sa susjedima u kojima su bosanski starosjedioci kao manjina bili u podreenom poloaju naspram svog slavenskog okruenja. S trgovinom dolazili su kulturni utjecaji (Jezik, 14

pismo, obiaji i dr.). Bosanski starosjedioci su se na koncu toliko slavenizirali da je u srednjem vijeku Bosna po svemu izgledala kao tipina slavenska zemlja iako u sutini to nije bila.14 Doba mraka Nakon burnih zbivanja koja su pratila slom antike civilizacije i doseljenja Slavena na Balkanski poluotok, Bosna ulazi u najmranije razdoblje svoje povijesti. Taj mrak je trajao skoro 300 godina, odnosno od 7. do 10. stoljea. Kroz to vrijeme nema ama ba nikakvih pisanih vijesti o Bosni. Ono neto malo arheolokih spomenika ni u kom sluaju ne moe nadoknaditi pisanu gradu. Skoro daje isti sluaj s ostalim okolnim zemljama. U tom vremenu se, bez sumnje, vrila konsolidacija doseljenih slavenskih plemena koja su se konano razmjestila i stabilizirala u onom rasporedu kako ih vidimo u 9. i 10. stoljeu. U to vrijeme Bosna je jamano prolazila kroz proces slavenizacije. To je bilo tako radikalno da se u prvim vijestima poev od 10. stoljea pa nadalje, ona ni po emu ne razlikuje od susjednih slavenskih zemalja kakva je bila Hrvatska, Srbija ili Duklja. U njoj se govori slavenskim jezikom, pie se slavenskim pismom, osobna imena su slavenska itd. Bitno je meutim napomenuti da se ve tada Bosna navodi kao zasebna geografska i politika cjelina, a njeni stanovnici kao zaseban narod. U sluajevima kad neki od onovremenih pisaca daje drugaije podatke o Bosni, to ne mora znaiti da
14

O tome: E. Imamovi, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995., p. 26.

oni oslikavaju stvarno stanje na terenu. Veina starih pisaca su koristili podatke iz druge ruke, prema neijim kazivanjima, a mnogo toga su i pogreno zapisali. To se ne odnosi samo na Bosnu. Neki pisci, naprimjer, ak u 11. stoljeu ne prave razliku izmeu Srba i Hrvata. Tako bizantski pisac Ivan Scylices iz sredine 11. stoljea u djelu "Epitome historion" doslovno kae: "Narod Srbi, koje takoer zovu Hrvati".15 Ako im je takvo znanje o Srbima i Hrvatima koji su takorei graniili sa Bizantom i Italijom, ta su onda mogli znati o zabaenoj brdsko - planinskoj Bosni i njenom narodu. Bosanci - narod zemlje Bosne Nema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku ivio jedinstven bosanski narod zvan Bonjani. U odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako Hrvatska po Hrvatima ili Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drugaije. Njezin naziv je predslavenskog korijena. Nauka je ve davno utvrdila da se Bosna u rimsko doba nazivala otprilike Bassania, kako se to moe proitati na epigrafskim spomenicima (ablativni oblik Ad Bassantem, to se odnosi na rijeku Bosnu). Utvreno je i to da su Rimljani taj naziv preuzeli od starosjedilakih Ilira. Zahvaljujui grkom historiaru Apijanu iz I stoljea n. e., saznali smo da je u antiko doba u Bosni ivjelo jedno ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena grafija od Boseni). Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bonjani, odnosno
15

Bosanci. Ustvari, rije je o jednom te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2.000 godina. Kako je svugdje bio sluaj da toponim odgovara etnonimu, pa tako Galia zemlja Gala, Germania zemlja Germana ili Trakia zemlja Traana i sl., takav je bio sluaj i s Bosnom: Bassania zemlja Bassana, odnosno Bosena. U procesu slavenizacije od Bassania je nastao naziv Bosona, a potom Bosna, a od naroda Bassani (Boseni) nastali su srednjovjekovni Bonjani. Iz tog naziva razvio se suvremeni oblik Bonjaci, odnosno Bosanci. Proces transformacije iliro rimskog naziva Bassania u Bosna i od Boseni ili Bassani u Bonjani, odnosno Bonjaci i Bosanci, moe se donekle pratiti u srednjovjekovnoj izvornoj gradi. Bizantski pisac Konstantin Porfirogenet iz 10. stoljea Bosnu naziva Bosona, a kasniji latino talijanski dokumenti donose razne varijante tog naziva kao Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl. Jasno da je svaki narod izvorni iliro - romanski naziv prilagoavao svom izvornom izgovoru, isto tako kako je pod slavenskim jezikim uplivom nastao suvremeni oblik Bosna, Bonjani, Bonjaci i Bosanci.16 Mitovi i povijesna zbilja U naunoj literaturi nije se nikada ozbiljno razmotrilo pitanje ko su bili stanovnici srednjovjekovne Bosne. Ono to je napisano o tome potjee od srpskih i hrvatskih povjesniara. Veina ih je, meutim, bez ikakve dublje analize i oslonca na izvornu
16

O tome: E. Imamovi, o. c, p. 23 - 25.

F. ii, Povijest Hrvata, Zagreb 1925., p. 277.

15

gradu iznijela sasvim decidne zakljuke. Za njih se moe rei da su vie izraz njihovih nacionalistikih predrasuda nego su u pitanju nauno utemeljene konstatacije. Po jednima, Bosnu su naselili Srbi, po drugima Hrvati. Iako su obje strane koristile istu izvornu gradu iznesene su potpuno dijametralne konstatacije. To jasno ukazuje na neutemeljenost njihovih teorija. One su meutim ule u historiografiju pa se ve dugo prenose iz knjige u knjigu kao historijska injenica, iako su daleko od historijske istine. Ipak, kao takve one se jo uvijek ue u kolama, i to na svim nivoima, od osnovnog i srednjeg do fakultetskog obrazovanja. Glavno uporite srpskim i hrvatskim historiarima za tvrdnju da su Bosnu naselili Srbi, odnosno Hrvati, predstavljaju dva izvora. Prvi je spis "De administrando imperio" (O upravljanju dravom), koji potjee iz 10. stoljea od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta, a drugi je "Ljetopis" Popa Dukljanina iz 12. stoljea. Iako se u tim djelima nigdje izriito ne navodi da su Bosnu naselili jedni ili drugi, dotini historiari se stalno na njih pozivaju i to im je glavno uporite u njihovim teorijama. Historijska kritika je ve davno dala sud o valjanosti onoga to piu Porfirogenet i Pop Dukljanin. Opi zakljuak je da su obojica krajnje nepouzdani za izvoenje historijske rekonstrukcije. Oba govore o dogaajima koji su se zbili nekoliko stotina godina prije njih, i to uglavnom na osnovi narodnih predanja. Historijska kritika nalae krajnji oprez kada je u pitanju taj vid izvora. Analiza Porfirogenetova spisa pokazuje da je njegov sastavlja jednostavno kupio podatke iz raznih razdoblja i slagao ih 16

jedne uz druge bez ikakvog kronolokog reda i povezanosti. To je razlog da je pun kontradikcija i netanosti.17 Isti je sluaj sa Popom Dukljaninom.18 Izvlaiti historijske zakljuke iz grade ovakvog karaktera, kako su to inili srpski i hrvatski historiari, ne samo da je nauno neprihvatljivo nego je i opasno. Takvi zakljuci su veoma plodno tlo za raanje nacionalistikih ideologija i veliko-dravnih pretenzija na tue teritorije to u kriznim vremenima moe dovesti do nesagledivih tragedija meu zemljama i narodima. Bosna je ve nekoliko puta u svojoj daljoj i blioj prolosti osjetila na svojoj koi teinu takvih pseudo-naunih teorija. Bosanski franjevci brane bonjatvo Protiv takvih teorija dizali su, meutim, veoma otar glas ueni Bonjaci, a meu njima i pojedini franjevci, od kojih se posebno isticao fra Anto Kneevi (roen u VarcarVakufu). On je jo u prolom stoljeu s ponosom isticao svoje bonjatvo a Bosnu smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Uope, Kneevi je bio estoki borac za nacionalnu afirmaciju bonjatva. Moe se rei daje ustvari to bio zvanini stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku ivih polemika srpskih i hrvatskih historiara i politiara oko toga "ija je Bosna", fra Anto Kneevi je 1871. godine
O tome: Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IL Srpska Akademija nauka i umetnosti, pos. izd., knj. CCCXXIII, Vizantoloki institut, knj. 7, Beograd 1959., p. 4 - 5; Sredi: F. ii, o. c, p. 234 i d. 18 Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb 1950., p. 11 - 36.
17

objavio u zagrebakom "Zatoeniku" raspravu u kojoj pobija aspiracije Maara, Srba i Hrvata na Bosnu, pa kae: "ao mi je na Maare ali mi je alije na ... jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam razciepie Bosnu i Bonjake te rekoe da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bonjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cieloj Bosni svi Srbi koji piu irilicom, a Hrvati koji piu latinicom; trei da su u ovoj Bosni sami Srbi; doim etvrti proglasie da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle "Bosna ponosna" i Bonjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmiljenja od nekih zaneenjakah".19 Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubica, koji je pod pseudonimom Ud Bogdanov, godine 1895. u brouri "Spor izmeu Srba i Hrvata" napisao ovo: "Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u ivot, pohitae Srbi i rekoe Bonjacima: "Amo k nama, vi ste Srbi". Kad to opazie Hrvati, pohitae i oni i rekoe Bonjacima: "Ne k Srbima, ve k nama, vi ste Hrvati". Ali Bonjaci nisu bile lude. Prije nego to bi se odluili il' na desno il' na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja "bratska ljubav" ili to drugo, pa kad vidjee o emu se radi, tad jednostavno, logino, sasma logino, dooe do zakljuka: "Ni amo ni tamo, ve svak za se". Evo logike kojom se posluie: Kad se Hrvati i Srbi smatraju "dva naroda", a jezik im je jedan, zato ne bi i mi, kad govorimo kao oni, bili "trei narod?" Kad Srbi i Hrvati kau, da ne mogu da budu isti narod, jer su im "dva" imena, zato ne bi i mi, kad nam je ime
19

drugaije nego li njihovo, bili "trei narod?" Kad Srbi i Hrvati kau, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prolosti isti kraljevi vladali, zato ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili "trei narod"? Kad Srbi i Hrvati kau, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zato ne bi i mi, kad smo muhamedanci, bili "trei narod"?20 Srpski i hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali jo ee, pa tako mladobosanski srpski ideolog Pero Slijepevi pie 1910. godine: "Mladi narodni rad smije da zna meu domaima samo dva imena; Srbi i Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije vie da bude - po toj alosnoj politici bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni zemaljski, ni bosanski, ve samo srpsko - hrvatski".21 Pojedini franjevci su ak u javnim glasilima odrjeito ustajali protiv toga da se bosanski katolici poinju nazivati Hrvatima, tumaei da oni nisu Hrvati nego Bosanci, i da se "kao Bosanci imaju mnogo veim slavama ponositi, nego kad bi bili Hrvati."22 Slino je bilo i u vezi sa srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamanog djela o Bosni tog vremena T. Herkalovi, zapisao je da se "tekar od tog vremena (1862. g.) poinju pravoslavci zvati Srbima",23 a fra Grga Marti je s time u vezi zapisao da
Ild Bogdanov (Josip Ljubi), Spor izmeu Srba i Hrvata, Zadar 1895. 21 P. Slijepevi, Stara i nova kultura, Kalendar Prosvjete za godinu 1911, Sarajevo 1910. 22 To se odnosi na fra Antu Kneevia. (Sredi: S. Arnautovi, "Hrvatski dnevnik", od 30. augusta 1917. g. Zagreb. 23 T. Herkalovi, Vorgeschichte der Occupation Bosniens und der Hercegovina, Zagreb 1906., p. 17 - 19.
20

A. Kneevi, Pad Bosne, Senj 1886., p. 7 - 8.

17

"onda (1848. g.) jo nije bilo srpstva u Bosni", te da se "istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-pae (1860-1869. g.) na sav mah razmahalo u Bosni i Hercegovini".24 ezdesetih godina prolog stoljea srpski nacionalisti su u Bosni osnovali naroito drutvo sa sjeditem u Sarajevu, s ciljem da se iri srpsko ime. lanovi su bili uitelji, trgovci, popovi i dr, i posvuda su propagirali pravoslavcima da se ubudue ne zovu "Vlasi", "Rkai" ili "Riani", nego "Srbi". S time u vezi, zanimljiva je direktiva Vae Pelagia upuena kolama i uiteljima. Tu izmeu ostaloga stoji: "Svaki uitelj treba da naui prvo svoje uenike, a posle svu ostalu varoku dieicu koia god umeju govoriti: da kad jih kogod upita: ta si ti mladiu? pa da mladi na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin. Dobro bi bilo kad bi se neki dobri ljudi nali koji bi dieici po koju kraicaru zato darivali, da se tim u njima jo vema pobuuje revnost k tome odgovoru". ("Obzor", br. 78, od 19. III 1911.). O svijesti bosanskih franjevaca da se nacionalno osjeaju Bonjacima i da to svoje opredjeljenje prenose na svoje vjernike, razoarano je svojevremeno pisao hrvatski javni djelatnik Ivan Radi, koji se u to uvjerio na terenu prilikom putovanja po Bosni. U svojim putnim biljekama je izmeu ostaloga zapisao: "U jednom hanu, pijem crnu kavu, kad doe mali djearac. Vidim odmah da je Hrvat. Pitam ga, to je? Nakon nekog vremena ree da je katolik. Zaboli me dua, pa sam si mislio: Boe moj to ne ubije onog fratra i popa koji kae: najprije si katolik, onda budi to hoe, makar i
24 Fra G. Marti, Zapamenja, Zagreb 1906., p. 10, 43.

ivine".25 Doba bezimenih banova Da je Bosna ve u ranom srednjem vijeku bila zasebna i samostalna drava s posebnim (bosanskim) narodom svjedoe izmeu ostaloga kontinuirani napadi na nju koji su dolazili iz susjednih zemalja. Sredinom 10. stoljea srpski upan aslav je zauzeo sjeveroistoni dio Bosne. Nakon toga, tek to se oslobodila, Bosnu je napao hrvatski kralj Kreimir II, iza toga dukljanski vladari itd. Izvorna graa je zabiljeila da su i tada na elu Bosne stajali banovi. Prilikom napada Hrvata 968. godine tadanji bosanski ban je pod velikim pritiskom morao izbjei iz Bosne i sklonio se u Madarsku. Sedamdeset godina kasnije opet se spominje bosanski ban, ovaj put u ratu s dukljanskim kraljem Bodinom (1042. g.), a onda 1084, pa 1103. godine itd. Dokumenti ne navode njihova imena, samo se kae "ban bosanski" pa se zato taj dio bosanske povijesti naziva dobom bezimenih banova. Iz 12. stoljea potjee dragocjen podatak o Bosni i njenom narodu. Zabiljeio ga je bizantski ljetopisac Cinam. Opisujui rat izmeu Maara i Bizanta (1154. g) u kojem je uestvovao i bosanski ban Bori na strani Maara, za njega kae da se sa svojom vojskom borio kao saveznik maarskog kralja, napominjui usput da se njegova Bosna protee sve do Drine i tu granii sa Srbijom. Dalje kae da su Bosanci (Bonjani) narod koji ivi samostalno, da imaju svoje obiaje, uredbe, kao i svog vladara.26
25

I. Radi, Iz mog putovanja po Bosni, "Slobodni dani", 14. oujak 1923., Zagreb. 26 V. Klai, Poviest Bosne, Zagreb 1882., p. 51, nap. 19, 21.

18

O stanovnicima srednjovjekovne Bosne izvorna graa nije ba obilata. Sasvim je izvjesno, meutim, da je to bio etniki kompaktan narod kojeg dokumenti uvijek nazivaju jedinstvenim imenom Bonjani. Teko je rei koliko je u Bosni bilo slavenskog ivlja, ali ga je bez sumnje bilo jer se tokom stoljea svakako doseljavao na ovaj ili onaj nain. Kad se Bosna od 12. stoljea poela otvarati prema vanjskom svijetu, priliv stranog stanovnitva je bio jo vei. U tome su prednjaili trgovci, zanatlije, umjetnici, diplomatski emisari i dr. Najvie je bilo Dubrovana, o emu govori i Kulinova povelja iz 1189. godine kojom im jami osobnu i imovinsku sigurnost u svojoj "vladaniji" (dravi). Preseljavanja stanovnitva iz jedne zemlje u drugu bilo je u svim vremenima. Do toga je najee dolazilo za gladnih godina, zbog ratnih pustoenja, epidemija, velikog prirataja stanovnitva itd. U Bosni je bio jo jedan bitan faktor koji je izazivao esta pomjeranja stanovnitva. Bili su to vjerski progoni bogumila koji su ispred kriara bjeali i sklanjali se i izvan zemlje. Pomjeranje stanovnitva Bosnu su u srednjem vijeku esto pogaale i nerodne godine. U najgorem sjeanju ostale su 1338, 1339, 1356, 1416, 1418, 1454-1456. godina itd. U Dubrovakom arhivu ima puno grade koja podrobno opisuje te nesree. Deavalo se da je izgladnjeli narod iao potraiti spas izvan zemlje. Tako su 1456. godine skupine Humljana (Hercegovaca) dole na teritorij Dubrovake Republike.

Ona im je, meutim, uskratila pomo pa se izgladnjeli narod morao nastaniti po peinama, hranio se irom, travom i korijenjem.27 U vrijeme kralja Tvrtka I Bosnu je pogodila jo jedna teka nesrea. Izbio je poar u kojem su izgorjele skoro sve ume. Bio je tolikih razmjera da se nije niim mogao ugasiti. Pustoio je dotle dok se nije sam od sebe ugasio. Pomjeranje i preseljavanje stanovnitva uzrokovale su i druge pojave. Kada su snani vladari ban Stjepan II i kralj Tvrtko I zapoeli proirivanje bosanskih granica, u novoosvojene oblasti su krenule mnoge skupine stanovnika. Bili su to uglavnom stoari (vlasi). Njihov pravac kretanja bila je Dalmacija, odnosno primorje, gdje su se nalazila izvrsna zimska ispasita. Oni su i ranije tamo tjerali stoku ali s puno tekoa koje su im pravile tamonje vlasti. U zadarskom arhivu spominju se bosanski katuni ve u 14. stoljeu. inili su ih stoari iz jugoistone Bosne i istonog Huma. Razlikovali su se od dalmatinskih starosjedilaca i po imenima. U arhivskoj gradi primorskih gradova Bosanci redovito nose narodna imena (Milovac, Bogavac, Putnik, Radmil i sl.), dok hrvatski starosjedioci imaju kranska imena (Nikola, Petar, Pavle i sl.). Izvorna graa pokazuje da su se bosanski stoari naseljavali i na jadranske otoke. Tako je 1443. godine zabiljeeno njihovo prisustvo ak na otoku Rabu. Bosanski doseljenici vrlo esto nose ime Bosna, bilo da se radi o mukim ili enskim lanovima. U jednom spisu iz zadarskog arhiva spominje se izvjesna Bosna, nazvana
27 K. Jireek - J. Radoni, Istorija Srba, knj. II, Beograd 1952., p. 419.

19

tako po zemlji iz koje je dola, a bila je supruga izvjesnog zadarskog graanina zvanog Stanko.28 Starosjedioci i stranci Kako je god izvan Bosne bilo Bosanaca tako je u Bosni bilo stranaca. Meu njima je bilo najvie Hrvata i Srba, budui da je rije o pripadnicima naroda susjednih zemalja. Naprijed je bilo govora o neargumentiranim tvrdnjama da je Bosna u srednjem vijeku bila zemlja Srba ili Hrvata. Povremena osvajanja i kratka prevlast ove ili one strane nije znaila trajno prikljuenje Bosne tim zemljama niti je mogla uzrokovati znaajnije etniko preslojavanje s tih strana. Pripadnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni je bilo onoliko koliko je Bosanaca bilo u tim zemljama postoje uvijek bilo seljakanja i prelaenja granica, osobito ako je u pitanju stoarski dio stanovnitva. Izvorna graa je sasvim jasna o etnikoj pripadnosti stanovnika onovremene Bosne. Svi spomenici iskljuivo spominju bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini. To su iz izvorne grade dobro poznati Bonjani, koje dokumenti vjerojatno s razlogom esto nazivaju i Dobrim Bonjanima. Kako su god Hrvati narod Hrvatske, a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci narod Bosne. U Bosni se najvie Srba naselilo kad je juni dio zemlje (Hum) osvojio srpski car Nemanja (druga polovica 12. stoljea). Od tada pa do 1325. godine taj dio Bosne je s prekidima bio pod
28 B. Hrabak, Naseljavanje hercegovakih i bosanskih vlaha u Dalmatinsku zagoru u XIV, XV i XVI veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 83.

Srbima. U tom je razdoblju (1219. g.) u Stonu - glavnom gradu Huma, osnovana srpska pravoslavna episkopija. To je znatno podstaklo irenje pravoslavlja na prostoru dananje june i istone Hercegovine. Tu vjeru, meutim, ne treba iskljuivo vezati za pripadnike srpskog naroda na ovom prostoru. Jamano je odranije postojao izvjestan broj Bonjana koji su ispovijedali tu vjeru, i sada su sa doseljenim Srbima predstavljali brojniji pravoslavni korpus u tom dijelu Bosne. Njihov broj je meutim jo uvijek bio simbolian. Nakon to je ban Stjepan II 1325. godine protjerao Srbe iz Huma nestalo je i pravoslavne episkopije u Stonu. Njen rad je ustvari ve ranije zamro zbog pritiska bogumila. On je bio toliko snaan da je iz Stona na koncu izbjegao i posljednji kaluer. Nakon toga se u izvornoj gradi pravoslavnoj episkopiji u Stonu gubi svaki trag.29 Neutemeljene aspiracije Bosna je sauvala svoje starosjedilako stanovnitvo u punoj etnikoj kompaktnosti sve do sredine 15. stoljea, odnosno do dolaska Turaka. Tome je najvie doprinijela geografska izoliranost zemlje i njene prirodne granice koje zaokruuju strogo definiran geografski prostor smjeten izmeu tri velike rijeke: Une, Drine i Save i mora. Unutar tih granica ve se u prethistorijsko doba formirala kulturna i etnika, a potom i politika potpuno izdvojena kompaktna zajednica sa svim svojim specifinostima. U srednjovjekovnoj Bosni bila je
29 B. Nilevi, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije, Sarajevo 1990., p. 41.

20

veoma jako izraena svijest o nacionalnom i teritorijalnom jedinstvu. To je najbolje izraeno rijeima dijaka bana Stjepana II koji je na kraju jedne povelje sastavljena 1325. godine ponosno dopisao da ie on dijak bana "koji drae od Save do mora, od Cetine do Drine".30 U raspravama o srednjovjekovnoj Bosni i njenom stanovnitvu neki pisci iznose odreene zakljuke bez dovoljno kritinosti i sagledavanja problema. Oni, naprimjer, periferne bosanske oblasti kao to su podruja dananjeg Bihaa, Cazina, Kladue, Huma, oblasti Duvanjskog, Glamokog i Livanjskog polja, ili sjeveroistone dijelove Bosne, ne smatraju bosanskim zato to su doli u sastav bosanske drave tek u 14. i 15. stoljeu, tvrdei da su do tada pripadali Srbiji ili Hrvatskoj. Pri tome se zaboravlja injenica da su sve stare drave nastajale etapno i da su tek u zavrnoj fazi dobile konanu teritorijalnu fizionomiju. Do tada su se izmeu dravnih jezgri nalazili teritoriji tzv. "niije zemlje" (teritorium nullis) koji su etapno ulazili u sastav ove ili one politike organizacije. Osim toga, treba razlikovati pojam "geografskog", "etnikog" i "politikog". Zemlja jedinstvenog etnikog prostora, kakva je bila Bosna, u procesu politikog organiziranja zadrala je svu svoju kompaktnost. Ne znai, naime, da Bosni nisu oduvijek pripadale i one njene oblasti koje su prikljune dravnom jezgru u kasnijem razdoblju. Bosna se i u Kulinovo doba sterala od Save do mora i od Une do Drine, bez obzira to je bosanska drava u to vrijeme obuhvaala samo
30

ui prostor dananje srednje Bosne. Rije je o politikom objedinjavanju etnikog prostora poto je u navedenim granicama odranije ivio jedan te isti narod - Bonjani. I susjedne drave su prole slian politiki razvoj. Hrvatska drava je, naprimjer, nastala iz jezgra koje se nalazilo u Dalmaciji. Kako joj je rasla politika mo tako se i teritorijalno irila pa je na koncu u njen sastav ula i Panonija (Slavonija), koja je takoer bila naseljena Hrvatima. Tako je nastala dalmatinsko - panonska hrvatska drava. Bosna prema tome ne predstavlja nikakav izuzetak. Od susjednih drava se razlikuje utoliko to predstavlja prastari strogo omeeni geografski i etniki prostor koji je dobio tu fizionomiju jo u prethistorijsko doba. Dolazak stranaca u Bosnu Stranci su dolazili i boravili u Bosni raznim poslovima i dunostima, najee kao trgovci, zanatlije, crkveni emisari, izaslanici dvorova, vlada i sl. Iako su njihovi boravci po pravilu bili privremeni, bilo je sluajeva da su neki od njih trajno ostajali. Meu takvim je najvie bilo trgovaca i zanatlija. Trgovci su bili prvi koji su poeli zalaziti u Bosnu privueni njenim rudnim i drugim bogatstvom. U tome su pionirsku ulogu imali primorski gradovi, posebice Dubrovnik. Taj grad je bio ivotno zainteresiran za bosansko trite i vremenom je postao glavni trgovaki partner Bosne. Na bogatstvu steenom trgovinom s Bosnom izgraena je njegova ukupna mo i blagostanje. I Bosna je mnogo ovisila od Dubrovnika. Taj grad je za nju predstavljao, pak, vrata u svijet. Zbog 21

M. Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1990., p. 80 i 349.

tako bliskih obostranih veza Bosna je bila puna Dubrovana. Nije bilo kutka gdje ih nije bilo. U veim naseljima postojale su njihove kolonije koje su imale odreenu autonomiju - svog elnika (konzula), kancelariju, vlastito sudstvo itd. U Zvorniku je izmeu 1415. i 1431. godine registrirano 640 dubrovakih graana, u Visokom 370, a u Srebrenici tokom 1431, 1432. i 1435. godine 300. Godine 1434. njihov je broj je u tom gradu iznosio blizu pet stotina.31 Njihovo mnotvo, meutim, nije utjecalo na promjenu nacionalne strukture domaeg stanovnitva. Iako su mnogi od njih boravili po 10, 20 pa i vie godina, malo ih je trajno ostajalo u Bosni. enidbe s domaim djevojkama su bile rijetke zbog vjerskih razlika. Oni su, naime, bili katolici a bosanska sredina je mahom bila bogumilska. Vjerska ekskluzivnost Bosanaca, odnosno podvojenost, doprinijela je da oni dugo vremena sauvaju svoja specifina kulturna i etnika obiljeja. Druga po brojnosti kategorija stranaca koji su dolazili i boravili u Bosni bili su zanatlije. Na poziv bosanskih vladara iz Njemake su u 14. stoljeu doli brojni rudari (Sasi), vrsni strunjaci. Najvie ih je bilo u Fojnici i Srebrenici. Zna se pouzdano da su mnogi od njih ovdje trajno ostali. Vremenom su se potpuno utopili u domau sredinu i tako izgubili svoja etnika obiljeja.32 Pored Nijemaca i Hrvata (Dubrovana), izvorna graa je zabiljeila prisustvo stranaca i iz drugih zemalja - Grka, Talijana,
31 D. Kovaevi, Gradska srednjovjekovne bosanske drave, 1978., p.159-164. 32 D. Kovaevi, o. c, p. 228 - 229.

Turaka, Srba itd. Osobito su bili brojni Mleani i Fiorentinci. U Srebrenici je bilo i Turaka, i to puno godina prije pada Bosne pod Tursku. Zabiljeeno je i prisustvo Cigana. Oni se na Balkanskom poluotoku javljaju u veim skupinama ve u 14. stoljeu. U jednom arhivskom spisu iz 1442. godine u Srebrenici se spominje izvjesni Radojko Ciganin koji se bavio trgovinom. Njihovo masovnije prisustvo na bosanskohercegovakom prostoru vee se za dolazak Turaka u ove krajeve. Izgled i narav srednjovjekovnih Bonjana O tome kako su fiziki izgledali srednjovjekovni Bonjani poneto saznajemo iz izvorne grade kao to su likovne predstave na stecima, rukopisne ilustracije, portreti, opisi suvremenika, analiza posmrtnih ostataka itd. Opi zakljuak je da su nam srednjovjekovni preci imali sve osobine koje karakteriziraju gortake: krupan stas, nabijeno tijelo, hitri i okretni, neustraivi, vrsni ratnici i pronicljivi. Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sauvane posmrtne ostatke svojih srednjovjekovnih vladara. U kraljevskom mauzoleju u Arnautoviima kod Visokog pronaeni su ostaci kralja Tvrtka. Jedan od naenih prstenova u njegovoj grobnici ima promjer ak 3,5 cm. Moe se zamisliti kolika ga je ruka nosila. Za posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia suvremeni ljetopisac je zapisao da je rastom bio pravi div. Prema svjedoanstvima suvremenika takvog je izgleda bio i Hrvoje Vuki, veliki vojvoda bosanski, strah i trepet Evrope. Takvi su mahom bili svi 22

naselja Sarajevo

onovremeni Bonjani. Na to upuuje i veliina pronaenog oruja ispod steaka kao i njihovi skeleti.33 Srednjovjekovni Bonjani su se vidno antropoloki razlikovali od susjednih Srba i Hrvata. Mletaki povjesniar Danijel Farlati iz 18. stoljea, pisac znamenite crkvene povijesti junoslavenskih zemalja, na osnovi starih splitskih kronika, navodi da su se bosanske izbjeglice i njihovi potomci koji su po padu Bosne pod Tursku izbjegli u Split i Dalmaciju, razlikovali i isticali meu tamonjim stanovnicima takoer likom i izgledom.34 To jasno ukazuje na njihovu antropoloku osobenost u odnosu na mjesne Hrvate. Spomenimo da su se ve u srednjem vijeku vodile rasprave u uenim krugovima o etnikom porijeklu Bosanaca. Tako hrvatski ueni benediktinac iz Dubrovnika Ludovik Crijevi, zvani Tubero, pie oko 1500. godine ovo: "Ne slaem se s onima koji misle da su Bosanci i Slaveni istog porijekla, i pored slinosti u jeziku".35 Vrijedno zapaanje o Bosancima donosi i Evlija elebija. Iako se to odnosi na Bonjake 17. stoljea, zanimljivo je jer se radi o potomcima srednjovjekovnih Bonjana, za koje kae: "Svijet ih zove Bonjacima ali oni vie vole da se zovu Bosnevijama (Bonjanima) ... zaista, kako im je jezik, tako su i oni isti, dobri i razumni ljudi".36 Austrijski antropolozi su krajem
O tome: E. Imamovi, o. c, p. 51. D. Farlati, Illyricum sacrum, Venetiis 1751., p. 397. 35 J. G. Schwandtner, Scriptores rerum hungaricarum, II, Vindobonae 1746., p. 189 192. 36 E. elebija, Putopis, Sarajevo 1979., p. 121.
34 33

prolog i poetkom ovog stoljea vrili opsena antropoloka istraivanja bosanskohercegovakog stanovnitva. Oni su doli do rezultata koji pokazuju da veliki dio populacije, i to prije svega muslimanske, pokazuje u velikom postotku neslavenske antropoloke crte. Do istih rezultata je doao poznati hrvatski arheolog iro Truhelka. To je potvrdila i antropoloka obrada skeleta iskopanih ispod steaka na raznim stranama Bosne i Hercegovine, to je obavljeno prije nekoliko godina u organizaciji Balkanolokog instituta Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.37 To sve govori da je veliki dio bosanskohercegovakog stanovnitva sauvao svoje predslavenske (ilirske) antropoloke osobine do u kasni srednji vijek. O naravi i karakteru naih srednjovjekovnih predaka saznajemo iz opisa suvremenika. Vano je istaknuti da se radi o strancima pa je njihov sud tim mjerodavniji. Svi jednoduno istiu njihovo potenje, pravinost i odanost onome u koga jednom steknu povjerenje. Gore spomenuti mletaki povjesniar Danijel Farlati u opisu bosanskih izbjeglica u Splitu takoer hvali njihovo potenje, ispravno dranje i plemenitost, a onda kae da su zbog toga bili svima "ugodni i mili".38 Svi stranci koji su dolazili u dodir s Bosancima, prije svega Dubrovani i Mleani, iznose jedinstven sud o njima. I oni na prvom mjestu istiu njihovu dobrotu, potenje i pravinost. Tim vrijednostima ih je uila i njihova
37

Z. Miki, Prilog antropolokoj strukturi skeleta iz nekropola sa stecima u Jugoslaviji, Godinjak, Centar za balkanoloka ispitivanja, ANUBiH, knj. XXIII / 21, Sarajevo 1985., p. 55 - 67. 38 D. Farlati, o. c, p. 397.

23

(bogumilska) vjera. Potenje i dobrota Bonjana bili su poslovini. To je razlog to su ih suvremenici nazivali Dobrim Bonjanima, kako se to moe proitati na brojnim dokumentima. Tako su se i sami Bonjani izmeu se zvali, prvenstveno oni koji su visokomoralnim naelima zasluili da steknu i nose taj epitet. Brak na bosanski nain Srednjovjekovni Bonjani su bili neobini strancima i zbog svog braka, odnosno naina kako su ga sklapali i kako su se prema njemu odnosili. Dok je u cijeloj Evropi bio na snazi crkveni brak, to je podrazumijevalo crkveno vjenanje ispred sveenika uz propisani ritual, u Bosni toga nije bilo. Kod njih je bio na snazi graanski brak, sklapan na jednostavan nain, bez vjerskog posrednitva. On je pretea braka koji su evropske zemlje uvele tek u nae doba. Kao takav ve je u srednjem vijeku dobio pravni izraz "matrimonium ad modus bosnensis" (brak na bosanski nain). Stari Bonjani su se, naime, vjenavali tako to je mladoenja pitao djevojku: "Hoe li mi biti dobra i vjerna?" (Si eris mihi bona et fidelis), i kad bi ova odgovorila potvrdno, brak je bio sklopljen. U tim pitanjima sadrano je ustvari ono osnovno to brak ini sretnim i vrstim - vjernost i dobrota. Rije je o arhajskom obliku sklapanja braka praenom paganskim obiajima kojih u zvaninoj crkvi dakako nije bilo. To su preostaci prastarih drutvenih odnosa koji su se sauvali i u brojnim drugim oblicima u brdsko - planinskoj Bosni. U literaturi se ovaj brak naziva i bogumilskim brakom. Njegova neobinost je bila i u tome to je eni davao veliku slobodu i 24

punu ravnopravnost. U Bosni je bio toliko ukorijenjen da ga se nisu htjeli odrei ak ni oni koji su prelazili na katoliku vjeru. Papinska kurija je na tube svojih izaslanika esto utke prelazila preko takvih pojava, vodei rauna o specifinostima Bosne koje je bilo nemogue iskorijeniti.39 Bogumilstvo - ivotna odrednica Bonjana Moralne osobine i nain ivljenja srednjovjekovnih Bonjana bili su u uskoj vezi s njihovom vjerom. U naem narodu je poznata pod nazivom bogumilska vjera, dok se u dubrovakim izvorima naziva "Vjera bosanska". Sami Bonjani su je nazivali "Naa vjera" ili "Na zakon". Iako se temeljila na kranskom uenju, sadraj joj je bio u sutoj suprotnosti s uenjem zvanine crkve zbog ega je proglaena herezom (krivom vjerom) i kao takva najotrije je proganjana i zabranjivana. Na Bosnu su stoljeima polazile kriarske vojne daje iskorijene ali nije bilo uspjeha. Bonjani je se nisu htjeli odrei bez obzira na strahote koje su zbog nje trpjeli. Ta vjera ih je ivotno nadahnjivala kroz itavo razdoblje srednjeg vijeka i bila je njihova trajna odrednica.40 Ova vjera je bila razlogom da su se srednjovjekovni Bonjani rijetko rasno mijeali s drugim narodima, odnosno katolicima i pravoslavcima, kojima je
39 D. Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knj. 270, Zagreb 1949., p. 149 -153; S. Jalimam, Studija o bosanskim bogumilima, Tuzla 1996., p. 161 164. 40 E. Imamovi, o.c, p. 167 - 215; S. Jalimam, o. c, p. 68 i d.

pripadalo itavo ue i ire bosansko okruenje. Koliko god su katolici i pravoslavci zazirali od bogumila, ovi su jo vie zazirali od njih. Vjerske razlike su iskrsavale kao problem i u sluajevima kada su bili u pitanju brakovi vlastele i vladara. U krajnjim sluajevima pravio se neki kompromis, to je ipak predstavljalo rijetke iznimke. To se uglavnom odnosilo na vladare, odnosno lanove dvora, kad bi se, naprimjer, nae princeze udavale na evropske dvorove, ili bi se koja katolika princeza udala na bosanski dvor. Broj stanovnika srednjovjekovne Bosne O tome koliko je srednjovjekovna Bosna imala stanovnika nema pouzdanih podataka. Uglavnom se iznose paualne procjene. Ako su u pitanju izvjetaji suvremenika podaci su uopeni i kao takvi takorei neupotrebljivi. Uglavnom je rije o stranim putopiscima koji su prolazili Bosnom i koji to pitanje dotiu uzgred. Tako austrijski putopisac Benedikt Kuripei, koji je proputovao Bosnu 66 godina nakon njenog pada pod Tursku, odnosno 1530. godine, navodi da je stanovnitvo u nekim mjestima znatno opalo poslije dolaska Turaka. Za neka sela kae da su prije imala do 80 kua a u njegovo doba svega 7 - 8. Za Blauj kod Sarajeva navodi da je u doba bosanske samostalnosti to bila velika varo, od koje je preostalo svega 10 12 kua. Kao razlog opadanja broja stanovnitva navodi kugu, ratna pustoenja i dr.41 Odreene podatke crpimo i iz
41

izvjetaja papinih izaslanika i drugih stranih dunosnika koji su dolazili i boravili u Bosni. Njihova panja je uglavnom bila usmjerena na bogumilski dio stanovnitva. Za njih esto samo kau da ih ima puno i to je sve. U pismu pape Grgura IX iz 1236. godine, u kojem hrabri usorskog kneza Sebislava, gospodara sjeveroistone Bosne, koji je bio pristao uz katoliku crkvu, kae da je opstao meu bogumilima kao ljiljan meu trnjem. To je aluzija na obiaj bosanskih bogumila koji su sebe poistovjeivali sa ljiljanima, i zato papa poruuje Sebislavu daje on ljiljan, iz ega proizilazi da su njegovi bogumilski zemljaci trnje.42 Dominikanac Nikola Barbuci alje 1459. godine iz Jajca izvjetaj u Rim u kojem navodi da se bosanski kralj Toma ne moe sam boriti protiv Turaka zbog bogumila, koji "vie vole Turke nego krane, a malo da nije vei dio stanovnitva bogumilski".43 Ovi i slini izvjetaji samo aludiraju na broj stanovnika srednjovjekovne Bosne, bez jasnih i preciznih navoda. Treba naglasiti da Bosna u tom pogledu nije nikakav izuzetak jer tih podataka nema ni za ostale evropske zemlje. Mora se imati na umu injenica da je broj stanovnika posvuda, a posebno na Balkanu, bio dosta skroman. Na to su utjecali i prirodni uvjeti. Bosna je u ono vrijeme bila prekrivena gustim umama, ak i dananja Hercegovina, a ravniarski krajevi sjeverne Bosne (Posavina) bili su puni movara. este
42 T. Smiiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol. IV, Zagreb 1906., p. 27 43 L. Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Mnchen 1914., p. 415 - 416.

B. Kuripei, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p. 18.

25

epidemije i sune godine ili otre zime, ratna pustoenja i dr. neprestano su prorjeivali stanovnitvo. Veina populacije ivjela je po selima. Gradskih naselja bilo je malo. U vrijeme dolaska Turaka (polovica 15. stoljea) gradovi Visoko, Fojnica, Kreevo i Srebrenica imali su do 2.000 stanovnika, a Gorade, Viegrad, Praa, Olovo i Foa ispod hiljadu. Porast stanovnitva se vee za dolazak Turaka kada je uslijedio napredak u svim sferama ivota. Bogumili postaju muslimani Sredinom 15. stoljea u Bosni su se zbili dogaaji koji su za nju bili sudbonosni. Pod navalom Turaka 1463. godine nestalo je srednjovjekovne bosanske drave. To je predstavljalo veliku prekretnicu koja se po vanosti i posljedicama moe jedino porediti s dogaajima koje je izazvala seoba naroda s kraja 6. i poetkom 7. stoljea kad su u ovim krajevima bile definitivno unitene tekovine antike civilizacije i kad su se Slaveni trajno naselili na balkanske prostore. Tursko osvajanje Bosne odvijalo se pod okolnostima i na nain kakav se nije ponovio ni u jednoj drugoj zemlji koja je potpala pod tursku vlast. Iako je Bosansko Kraljevstvo predstavljalo jaku dravu, na ope iznenaenje suvremenika nije pruen oekivani otpor. O tome su pisali ve suvremenici i svi se slau s konstatacijom da je to bilo u uskoj vezi s politikim prilikama u zemlji, odnosno s vjerskim progonima bogumila. Iako su bili esti, sudbonosni su bili oni koji su poduzeti neposredno pred najezdu Turaka. Tokom krvavih obrauna i stradanja, iz 26

zemlje je izbjegao veliki broj stanovnika. Oni koji su ostali u zemlji mogli su birati: prei na katoliku vjeru ili otii na lomau. Mnogi bogumili su prebjegli Turcima kod kojih su nali spas. Ovi su ih objeruke prihvatili s namjerom da ih u potrebnom trenutku iskoriste za svoje politike ciljeve u pogledu Bosne. Kad su Turci 1463. godine krenuli na Bosnu, nije je imao ko braniti. Oni koji su tokom progona nasilu postali katolici sad su iskoristili priliku da se osvete za sve ono to su pretrpjeli tokom progona. Narod je bio ljut na svoga kralja koji je prislonio uz njihove progonitelje - inkviziciju i kriare, i zato je ostao pasivan.44 U tim sudbonosnim trenucima zbili su se neki dogaaji koji su trajno odredili sudbinu Bosne i njenog naroda. Predstavnici domaeg plemstva i vjerske starjeine s masama bogumilskog stanovnitva samoinicijativno su doli pred sultana u Jajce da mu se poklone i priznaju ga za svoga gospodara. Tom prilikom su izjavili da od svoje volje ele prei na islam. Sve se desilo neoekivano i na nain daje i sultan time bio zateen. Kao odgovor na sve to dao im je neuobiajeno niz krupnih povlastica koje su Bosni i njenom narodu, odnosno bivim bogumilima, a sada novim muslimanima, osigurale poseban status u Turskom Carstvu.45

44

O tome: E. Imamovi, o. c, p. 209 - 211, 340 i

d. M. Handi, Islamizacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1940., p. 20-21; Sueska, Bonjaci u osmanskoj dravi, Sarajevo 1995., p. 13-14.
45

III. DOBA TURSKE VLADAVINE Vjersko arenilo Bosne U Bosni je i prije dolaska Turaka postojalo izvjesno vjersko arenilo jer je uz veinske bogumile bilo neto katolika i pravoslavaca. Takvo stanje je i nadalje ostalo. Promjene su se zbile u tom pogledu to su se bogumili pretopili u muslimane. Bosna je na taj nain izgubila svoju staru vjeru s kojom je ivjela due od pola milenija. I opet se desio fenomen koji je jo jednom pokazao svu neobinost Bosne. Kako god su Bonjani do tada bili nepokolebljivi privrenici bogumilske vjere zbog koje su radije odlazili na lomau nego je se odricali, sada, kada su primili islam, na isti nain su prigrlili tu vjeru. U njoj su ustrajavali punih pet stotina godina unato brojnim iskuenjima kroz koja su za sve to vrijeme prolazili. Kao da je Bosancima sama sudbina odredila da budu vjeiti muenici zbog svojih vjerskih ubjeenja. Uzimajui u obzir i bogumilsko razdoblje, iza njih je preko hiljadu godina patnji, stradanja i borbe za vjerski i nacionalni opstanak. Tursko osvajanje Bosne znatno je utjecalo na njeno stanovnitvo. S obzirom da je Turska Carevina predstavljala kozmopolitsku zajednicu u kojoj nije bilo vjerskih ni nacionalnih predrasuda, taj princip je bio primijenjen i u Bosni. Vojne i ekonomske potrebe Carstva u Bosnu su dovele kontingente vojnika, inovnika, zanatlija, trgovaca i radnika koji su bili raznog nacionalnog i geografskog porijekla. Zahvaljujui injenici da je Tursko 27

Carstvo predstavljalo naprednu i administrativno dobru organiziranu dravu, vodena je evidencija o svim zbivanjima, pa i o stanovnitvu. Ti popisi predstavljaju dragocjen materijal za prouavanje bosanskohercegovakog stanovnitva kroz razdoblje od preko etiri stotine godina. Prve evidencije o bosanskohercegovakom stanovnitvu Jedan od najvanijih i najpouzdanijih izvora za izuavanje razvoja i porijekla stanovnitva u zemljama Evrope jesu matine knjige roenih. U ranijim vremenima vodene su iskljuivo u crkvenim institucijama. Popisi vjernika po parohijama javljaju se dosta kasno, tek u 16. stoljeu. Prva uredba kojom se nalae njihovo uvoenje donesena je u Parizu 1515. godine. Na koncilu odranom u Tridentu 1563. godine donesena je naredba da se u svim parohijama vode spiskovi vjernika (Status animarum), te knjige vjenanih, krtenih i umrlih koje moraju sadravati ime, zanimanje i boravite upisane osobe. Papskom enciklikom (Rituale romanum) iz 1614. godine zaveden je jedinstven sistem knjiga vjernika u itavom katolikom svijetu.46 Ovaj vid evidentiranja puanstva vaan je i za Bosnu s obzirom da je i u njoj bilo katolika koji su u svojim upama bili obuhvaeni na ovaj nain. Zbog estih ratnih pustoenja i poara crkvenih objekata veina ovih dokumenata je naalost nestala. U svakom sluaju, oni imaju veliku
46 S. Pascu, L'actualit de la dmographie historique, Population et socit, No 3 - 4, Cluj 1980., p. 48.

vrijednost jer su daleko pouzdaniji i sadre vie podataka od onovremenih dravnih popisa stanovnitva. Ti podaci omoguavaju kvalitetnu analizu i kvantitativnu rekonstrukciju demografske slike na ovim prostorima u svim segmentima. One daju podatke o strukturi stanovnitva, dinamici rasta, unutarnjim migracijama, prirataju, obliku porodice i sl. Oni se, meutim, odnose samo na jedan dio stanovnitva -katolike. to se tie pravoslavnog dijela stanovnitva, njihovi popovi i vjerski poglavari nisu vodili nikakve potpunije podatke o svojim vjernicima. To se nije inilo i iz praktinih razloga poto je takva evidencija mogla posluiti vlastima za provjeru poreskih spiskova, stoje raja izbjegavala na svaki nain. Poreski spiskovi (defteri) takoer slue za prouavanje stanovnitva. Oni su redovno i revnosno vodeni od strane turske administracije a vani su jer sadre niz podataka korisnih za historiju stanovnitva, bilo da je rije o pojedinim oblastima ili cijeloj zemlji. Nedostatak im je to ne evidentiraju cjelokupno stanovnitvo nego samo nosioce poreskih obveznika, odnosno domaine ili odrasle muke lanove. Isti je sluaj s popisom vojnih obveznika. Oni su obuhvaali samo muslimanski dio stanovnitva poto raja, odnosno krani, nisu bili obuhvaeni vojnim obavezama.47 Koristan materijal predstavljaju i putopisna djela stranih putnika koji su posjeivali Bosnu. U njima, meutim, nema puno podataka. Rijetko spominju broj stanovnika i vie se osvru na pripadnike ove ili one vjere. Pravog popisa stanovnitva u Bosni i
47

Hercegovini nije bilo sve do sredine prolog stoljea. Prvi pokuaj je uinjen 1851. godine, ali su rezultati bili slabi. Katolici i pravoslavci su krili lanove porodice zbog poreza a muslimani su opet iz patrijarhalnih razloga nerado davali podatke o enskim lanovima svoje porodice. Ni slijedei pokuaji popisa nisu urodili plodom iz istih razloga. Kada se s tim opet pokualo 1875. godine pobunila se skoro cijela zemlja. Popisivai su doli u ivotnu opasnost pa se akcija morala obustaviti.48 Svojatanje bosanskohercegovakog stanovnitva U zemljama ija je historijska sudbina bila u znaku burnih vjerskih, nacionalnih i politikih zbivanja, kakav je sluaj s Bosnom, prouavanje stanovnitva ima poseban znaaj. U sluajevima kada su u njegovoj pozadini politiki motivi, tendencioznom interpretacijom izvorne grade nastoji se dokazati historijsko pravo ove ili one strane na pojedine oblasti ili cijelu zemlju. Istraivanja vezana za Bosnu predstavljaju primjer kako se jedna itava znanstvena grana moe podrediti potrebama odreene nacionalistike politike sa zadatkom da se dokae da je Bosna ovoga ili onoga. Tako je pod konac prolog stoljea Srpska akademija nauka poduzela opsena etnografska i demografska istraivanja Srbije i srpskih zemalja, u
48 . Pejanovi, Stanovnitvo Bosne i Hercegovine, Srpska akademija nauka i umetnosti, pos. izd. knj. CCXXIX, Odelenje drutvenih nauka, n. s. knj. 12, Beograd 1958; O tim istraivanjima: M. Nikanovi, Pregled etnografskih istraivanja, migracija i porijekla stanovnitva Bosne i Hercegovine, u zborniku "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 31 - 38.

Historija naroda Jugoslavije II, Zagreb 1959., p. 116 i d.

28

koje je takoer uraunata Bosna i Hercegovina. Na elu projekta bio je poznati srpski etnograf Jovan Cviji. On je u tu akciju pokuao ukljuiti i Zemaljski muzej u Sarajevu ali je tadanji direktor Kota Herman to odluno odbio nazirui pozadinu tog projekta. Istraivaki tim je sastavljen od bosanskohercegovakih Srba (popovi, uitelji, studentska omladina i dr.) koji su pripadali nacionalistikom pokretu Srba u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je istraivaki tim predvodio pop Stjepo Trifkovi, u Krajini knjievnik Petar Koi, u Hercegovini etnolog Jefto Dedijer, mitropolit Milan Karanovi itd. U uputama za ovo istraivanje je izmeu ostaloga stajalo da se tu "radi o pitanjima od najveeg nacionalnog i patriotskog interesa". Ustvari, trebalo je dokazati da je Bosna i etniki srpska zemlja. Glavni organizator istraivanja i nosilac projekta u ime Srpske akademije nauka bio je akademik Jovan Cviji, jedan od glavnih ondanjih ideologa velikosrpskog nacionalizma. Poznate su njegove rijei koje je izgovorio uoi austrijske aneksije Bosne i Hercegovine (1908. g.): "Svet treba da zna i da se uveri, da Srbija moe da operie s mnogo veom celinom, no to je njena teritorija. Od Srbije mogu da podu najvee teritorijalne transformacije. Ne treba prezati od toga da se taj strah ulije u svet, ako je korisno za nae nacionalne interese. Ali da bismo takav strah mogli sa uspehom izazvati, mi moramo biti zemlja, koja je za rat spremna i u kojoj je narod gotov na sve rtve."49 Desilo se, meutim, da je najvei dio
49 J. Cviji, Govori i lanci, Beograd 1987., p. 66.

skupljene grade o istraivanju stanovnitva Bosne i Hercegovine u organizaciji Cvijia i Srpske akademije nauka uniten u bombardiranju Beograda 1941. godine. Muslimani - "cvijee hrvatskog naroda" Svi koji su se bavili prouavanjem etnogeneze bosanskohercegovakog stanovnitva najvie su se bavili muslimanima, s obzirom da su bili veinski narod u toj zemlji. I srpski i hrvatski istraivai su sloni u konstataciji da su muslimani autohtoni narod ovih prostora, s tim to su po jednima srpskog a po drugima hrvatskog porijekla. Po tumaenju srpskih uenjaka oni su islamizirani Srbi a po hrvatskim su islamizirani Hrvati. Tu tezu su od poznatijih historiara zastupali iro Truhelka, Vladimir orovi, Vjekoslav Klai, Vladimir Skari, Aleksandar Solovljev, Jefto Dedijer, Milenko Filipovi itd. U vrijeme utrke izmeu Srba i Hrvata u dokazivanju da su bosanski muslimani islamizirani Srbi, odnosno Hrvati, nastala je poznata krilatica da su oni "cvijee hrvatskog naroda", kako je to svojevremeno definirao "otac hrvatske nacije" dr Ante Starevi.50 Naprijed je bilo govora ko su i otkad postoje bosanski muslimani i ta o tome kae nauka. Raspoloiva izvorna graa nam daje obilje podatak o tome kada i na koji nain su u Bosnu poeli doseljavati pripadnici drugih
50

A. Starevi, Izabrani spisi, Zagreb 1945., p. 430; O stavu Ante Starevia prema muslimanima: M. Hadijahi, Jedan neostvareni nacionalno - politiki projekat u Bosni iz g. 1853, Historijski zbornik, XIX - XX, Zagreb 1966 - 1967., p. 87 i d.

29

naroda, najvie Srbi i Hrvati. Njihov broj, meutim, nije nikada dostigao tolike razmjere da bi formirali znaajniju masu koja bi ugrozila starosjedilaki etniki korpus. To je razlog da njihova nacionalna imena nisu nikada ula u opu komunikacijsko - administrativnu upotrebu na bosanskohercegovakom prostoru. Sve do autonomnog pokreta Husein-bega Gradaevia (tridesetih godina prolog stoljea) u Bosni se rijetko spominju druge nacionalnosti. Svi stanovnici Bosne su Bonjaci koji se izmeu se razlikuju samo po vjeri, pa tako Bonjaci muslimani, Bonjaci katolici i Bonjaci pravoslavci. Doseljeni Srbi i Hrvati su se gubili u istovjernoj masi autohtonih bosanskih katolika i pravoslavaca. Dovoljno neupueni u ovu problematiku veoma grijee kad u dananje vrijeme sve bosanske katolike identificiraju s Hrvatima, odnosno pravoslavce sa Srbima. To su dva potpuno odjelita pojma to treba imati na umu kada se raspravlja o vjersko nacionalnoj problematici bosanskohercegovakog stanovnitva. "Hasan, sin popa" Kako su god u doba srednjovjekovne bosanske samostalnosti veinsko stanovnitvo u zemlji bili bogumili, tako su u doba pod turskom upravom to bili muslimani. Naprijed je bilo govora kada i na koji nain je izvren prijelaz bogumila na islam. Opi zakljuak povjesniara je da se primanje islama u Bosni odvijalo na takav nain da je on postao trajnom vjerskom odrednicom veine stanovnitva ovog prostora. Povijesna vrela pruaju dosta podataka 30

koji pokazuju kako je tekao taj proces. Ve u prvom turskom popisu stanovnitva provedenom 1468. godine, dakle pet godina nakon osvajanja zemlje, navode se brojni pojedinci koji nose tipina muslimanska imena uz koje stoji kransko ime njihovog oca (Pribia, Petar, Marko i sl.). Ima sluajeva da su u istoj porodici jedni lanovi primili islam dok su drugi jo u staroj (bogumilskoj) vjeri. Tako u popisu stanovnika Sarajeva iz 1489. godine stoji: "Hizir, sin Radie, muslim, Grubia, muslim", "Jusuf, muslim" i sl. U kasabi Visoko su zabiljeeni sluajevi da su neka lica primila islam ali nisu jo promijenila ime, pa tako: "Ivan, sin Pavla, muslim", ili "Boidar, sin Mihovila, muslim i Alija, njegov brat muslim". U selu Dubrave (Sprea) dokumenti biljee jednu porodicu na ijem elu je stajao izvjesni Dafer, sin Abdulaha. Daferov brat je Petar, stric mu je Vukas, a amidii su uro, Radovan, Radman, Pavko i Vukman, dok su sinovi Dafera vi nosili imena Ali i Bali. U selu Trbunica (Ptiar) spominje se izvjesni Hasan za kojeg se kae da je sin popa.51 irenje islama na bosanskohercegovakom prostoru predstavlja karakteristinu pojavu iz jo jednog razloga. Naime, iako su pod turskom vlau bile sve balkanske zemlje, pa tako i susjedna Srbija, ni u jednoj od njih islam nije prihvaen na nain i u onoj mjeri kako je to bilo u Bosni. Pri tome je vano naglasiti da rijeka Drina predstavlja otru granicu irenja islama prema Srbiji, iako su obje zemlje bile u okviru iste drave i pod istim
51 A. Handi, 0 irenju islama u sjeveroistonoj Bosni u XV i XVI vijeku, u knjizi: "Studije o Bosni", Istanbul 1994., p. 50.

zakonima. Treba napomenuti da je Srbija dola pod tursku vlast ak prije Bosne. Nahije istono od Drine meu kojima Arane, Ma, Ras, Zvean, Sjenica, Vrae, Dobrun i dr., sadre sasvim mali procenat muslimana dok nahije s lijeve strane Drine, dakle na bosanskoj strani, kao Viegrad, Osat, Borac, Vratar, Brodar i dr., sadre veliki procenat muslimana a malo krana. Specifinost Bosne je ta to je u njoj islam primljen od svih drutvenih slojeva, kako od vlastele tako i od seoskog stanovnitva, dok su u drugim zemljama to uglavnom inili gornji drutveni slojevi koji su eljeli na taj nain sauvati povlateni status. U Bosni su motivi promjene vjere imali jaku ideoloko - politiku pozadinu (teoloka bliskost bogumilstva sa islamom i stoljetni vjerski progoni bogumila) pa se zato opseg islamizacije ovdje savreno podudara s vjersko - etnikim prostorom koji su naseljavali srednjovjekovni Bonjani (bogumili), to se opet podudara s politikim granicama srednjovjekovne bosanske drave. Doseljenje Srba i Hrvata Ukljuivanje Bosne u sastav Turskog Carstva, koje je objedinjavalo brojne zemlje i narode, u prvoj fazi je imalo za posljedicu naseljavanje brojnih stranaca na njen teritorij, a u drugoj fazi iseljavanje njenog starosjedilakog stanovnitva. Bilo je nekoliko razloga koji su utjecali da se u Bosnu ponu naseljavati stranci. Kao granina, odnosno najisturenija provincija Carstva (serhat, krajite) prema Evropi, uvijek je bila puna vojske. Nju su pratile mase hizmetara (radno - pomono osoblje) koji su 31

obavljali razne poslove za vojne potrebe (gradnja puteva, mostova, utvrda, prijevoz opreme i naoruanja, uvanje klanaca i sl.). Turske vlasti su naseljavanjem stranaca takoer eljele popuniti domae stanovnitvo koje su este epidemije, vjerski progoni i dogaaji koji su pratili tursko osvajanje znatno prorijedili. Neki krajevi, posebno Posavina, bili su skoro potpuno pusti. Takvo stanje nije odgovaralo turskim vlastima ni iz stratekih razloga jer se radilo o graninoj provinciji. Glavna migraciona podruja iz kojih su krenule' rijeke iseljenika prema Bosni bili su stoarski krajevi susjednih zemalja. Stoari su zbog specifinog naina privreivanja i lahke pokretljivosti predstavljali najpodesniji elemenat za preseljavanje i naseljavanje drugih teritorija. To je razlog da su u tursko doba u Bosni skoro iskljuivo naseljavani stoarski narodi, to jest vlasi. U naunoj literaturi se dosta raspravljalo o tome ko su, odakle su i ta su vlasi. Vano je napomenuti da se u tursko doba pod pojmom vlaha nije podrazumijevao narod nego zanimanje, i to stoarsko. Drugo, naziv vlah nije u svim vremenima imao isto znaenje na svim prostorima. Openito se smatra da to ime potjee od naziva keltskog etnosa. Germanski Bastarni su na podruju Besarabije (u dananjoj Moldaviji) tako zvali doseljene Kelte (Volh, Volhoz). Od starih Germana taj naziv su preuzeli Slaveni. Oni su kasnije tim imenom nazivali ne samo preostale stoarske starosjedioce po balkanskim planinama nego i stanovnike primorskih gradova, koji su takoer bili romanski starosjedioci. U ranijoj fazi Dubrovani i stanovnici drugih primorskih gradova, koje su

nekada Slaveni nazivali vlasima, sada vlasima nazivaju stoare Hercegovine, odnosno stanovnike svog zalea. Na isti nain su Spliani i Zadrani tako zvali stoare sa planine Dinare i Velebita.52 Najzad, za stanovnike jadranskih otoka vlasi su stanovnici obale, dakle Dubrovani, Spliani, Zadrani i dr., a za ove su, pak, to stanovnici zalea. Bosanski muslimani su vlasima nazivali sve krane u svojoj zemlji, i katolike i pravoslavce. Vano je napomenuti da su skoro svi stranci koji su za turske vladavine doselili u Bosnu bili upravo vlasi, doli iz Srbije, Crne Gore i masiva june Hrvatske. Njihovo teritorijalno porijeklo odreuje njihovu etniku pripadnost, a to znai da su ti doseljenici dio srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Korijeni bosanskog begovata Turci su po dolasku u Bosnu zadrali mnoge zateene oblike drutvenih odnosa s tim da su ih prilagodili svojim normama. Nije dolo do veih promjena ni u vlasnikim odnosima, u emu je inae svaki zavojeva prvo intervenirao. Feudalni posjedi su u veini sluajeva ostavljeni starim vlasnicima, to je bilo u uskoj vezi s beneficijama koje su bogumili dobili od sultana kada su mu doli na poklonstvo u Jajce. Bosanski feudalizam se temeljio na istim principima kao kod Turaka pa nisu bile potrebne nove intervencije za usklaivanje. Brojne vojvode, knezovi i ostala vlastela postali su spahije odgovarajuih rangova tako da je
52

Bosna takorei u cijelosti sauvala svoje staro plemstvo. Stanovnitvo se i nadalje dijelilo na dvije osnovne skupine: feudalce (spahije) i raju (radne slojeve). Izmeu njih je bio meusloj gradskog stanovnitva (zanatlije i trgovci) koji nisu plaali rajinski porez.53 Bitno je napomenuti da se u Bosnu nisu naseljavali turski feudalci niti su uope stranci ovdje stjecali posjede u onoj mjeri kako je to bilo u drugim dravama, poto je sva zemlja uglavnom ostala u rukama domae vlastele koji su postali spahije. Oni su zauzvrat preuzeli odreene obaveze prema novom gospodaru uz uvjet da zadre batinu. Uli su u redove spahijske vojske koja se na svaki poziv morala odazvati i poi u pohod. Tu obavezu su i ranije imali prema svojim banovima i kraljevima tako da im to nije predstavljalo posebno optereenje pa su se brzo prilagodili novim uvjetima. Zahvaljujui ratnikoj tradiciji brzo su stekli visoko mjesto u vojnoj hijerarhiji Carstva. Ogroman broj Bonjaka dosegao je najvee asti u dravi bilo kao veliki veziri, admirali, beglerbegovi, ali i kao uleme, pjesnici ili uenjaci.54 Naseljavanje vlakog stanovnitva Tursko osvajanje je znatno utjecalo na etniku sliku Bosne. Turci su masovno naseljavali vlako (stoarsko) stanovnitvo iz Srbije i Crne Gore koje su koristili kao radnu snagu u vojnim pohodima i za naseljavanje opustjelih graninih podruja. Zbog lahke
53 A. Sueska, Bonjaci u Osmanskoj dravi, Sarajevo 1995., p. 11 i d. 54 S. Baagi, Znameniti Hrvati, Bonjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Sarajevo 1986., p. 329 - 433.

N. Vukevi, Etimologija pojma "Vlah" i njegova razna znaenja, u zborniku: "Predmet i metod istraivanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji", Titograd 1981.

32

pokretljivosti (kao stoari i nomadi), ta kategorija stanovnitva je bila veoma pogodna da prati vojsku i njena osvajanja pruajui joj razne usluge kao to je gradnja, odravanje i uvanje puteva i tvrava, prijevoz ratnog materijala (tekih topova), isporuka mesa, mlijenih proizvoda i sl. Vlasi su se kasnije naseljavali mimo inicijative i organizacije od strane vlasti jer su im bosanskohercegovaka brda i doline veoma pogodovale za njihovo stoarsko privreivanje. Mnogi vlasi su iz svoje zemlje bjeali od bijede s nadom da e im u novim krajevima biti bolje. Uzrok seljenja je esto bio i krvna osveta, odnosno bjeanje od kazni zbog raznih prijestupa, a posebno ih je tjerala prenapuenost pa je viak stanovnitva morao potraiti druga stanita. Veina bosanskog muslimanskog stanovnitva je u tursko doba pripadala povlatenom sloju dok su raju uglavnom inili krani (katolici i pravoslavci), iako je takvih bilo i u muslimanskim redovima. Zbog stalne ratne zauzetosti muslimana i njihove velike pogibije na bojitima Carstva te estih epidemija, stanovnitvo se stalno prorjeivalo. Zemlja je ostajala pusta i nije je imao ko obraivati. Da bi se dolo do potrebne radne snage, prilo se naseljavanju stranaca. I u ovom sluaju su lahko pokretljivi vlasi iz susjednih zemalja za to bili najpogodniji elementi.55 Dolazak vlaha znatno je izmijenio vjersku strukturu bosanskohercegovakog stanovnitva. U Bosni je i prije dolaska Turaka bilo vlakog stanovnitva, posebno u Hercegovini.
55

To su bili domai vlasi koji su pripadali bosanskom narodu i kao takvi nisu imali nita zajedniko sa vlasima iz okolnih zemalja. Naseljavanje vlaha iz susjednih zemalja (Crne Gore, Srbije i Hrvatske) odvijalo se u takvim razmjerama da su turske vlasti ve pod konac 15. stoljea morale donijeti posebne propise, tzv. Vlake zakone, koji su trebali regulirati njihovo prisustvo i obaveze prema dravi. Prva takva uredba datira iz 1477. godine a odnosi se na hercegovake vlahe. Druga iz 1485. godine govori o vlasima naseljenim u zemlji Pavlovia (istona Bosna), dok je trea iz 1489. godine a regulira njihovo prisustvo na podruju srednjeg toka rijeke Bosne, odnosno maglajskog kraja.56 Vlasti su iz stratekih razloga vlahe najvie naseljavale u granina podruja (na liniju osvajanja) gdje su obavljali razne poslove za potrebe vojske (kao martolozi, derbendije, vojnuci i sl.). Za te usluge dobijali su izvjesne poreske olakice u odnosu na zemljoradniko stanovnitvo koje je bilo pod punim poreskim optereenjem. Veina vlakog stanovnitva pristiglog u Bosnu bila je pravoslavne vjere, jer su uglavnom dolazili iz pravoslavnih zemalja (Srbije i Crne Gore). Bilo je, meutim, i katolikih vlaha koji su dolazili iz Hrvatske, ali manje. Pravci njihovog naseljavanja u Bosnu mogu se pratiti preko deftera (lista popisa stanovnitva), raznih sudskih dokumenata, po ostacima crkvene arhitekture koja je podizana u mjestima njihovog naseljavanja,
56

M. Vasi, Etnike promjene u Bosanskoj krajini u XVI vijeku, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, sv. XIII, Sarajevo 1962., p. 235 i d.

A. Handi, O kretanju stanovnitva u regionu srednjeg toka Bosne od druge polovine XV do kraja XVI stoljea, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 20.

33

crkvenim matinim knjigama itd.57 Prvi val naseljavanja vlaha uslijedio je neposredno nakon pada Bosne pod Turke (1463. g.) i trajao je do konca 16. stoljea kada je zavreno osvajanje Bihake krajine (1592. g.). Kroz tih stotinjak godina bila su naseljena mnoga slobodna prostranstva, prije svega brdski i umoviti tereni, koji su odgovarali njihovoj stoarskoj privredi. Malo je vlaha trajno ostajalo najednom mjestu. Pratili su turska osvajanja i zaposjedali novosteena podruja. Mnogi od njih su kasnije preli granicu i naselili se na austrijski teritorij (Liku, Kordun, Dalmaciju), a na njihova mjesta su dolazile nove skupine pristigle iz njihove postojbine (Crne Gore i Srbije). Taj proces se odvijao kroz itavo razdoblje turske vladavine. Hercegovina - vlaka magistrala Hercegovina je odigrala znaajnu ulogu u procesu naseljavanja vlaha na bosanskohercegovako podruje. To je tipini stoarski kraj ija su bogata ispasita bila na meti crnogorskih i srpskih stoara jo u srednjem vijeku. Dolazak Turaka irom im je otvorio vrata i ubrzo je sva Hercegovina bila preplavljena tom kategorijom stranaca. Preko Hercegovine je vodio jedan od glavnih migracionih pravaca srpskih i crnogorskih vlaha na njihovom putu prema zapadu (Dalmaciji, Lici, Istri itd.). Hercegovina kao i Bosna, bile su im sabirne i privremene stanice odakle su nakon odreenog vremena kretali dalje prema Hrvatskoj, posebno primorju, a na njihova mjesta dolazili su novi kontingenti njihovih
A. Handi, O drutvenoj strukturi stanovnitva u Bosni poetkom XVII stoljea, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 237 i d.
57

sunarodnjaka. U Hercegovinu su takoer dolazili ili su njome prolazili stoari iz Albanije, Makedonije, pa ak i Grke (Epira i Tesalije), koje uz junu Srbiju i Crnu Goru predstavljaju glavne stoarske oblasti. Znatan broj bosanskohercegovakih pravoslavnih i katolikih vlakih rodova na ovim prostorima ima grko i albansko porijeklo. U takve, naprimjer, spadaju Sopoti. Prije dolaska u Hercegovinu stanite im se nalazilo u okolici Nikia. Odavde su u 16. stoljeu krenuli za turskim osvajaima i pojedina njihova bratstva su se zaustavila tek u okolici Plitvikih jezera. Usput ih je izvjestan broj zaostao u Hercegovini i Bosanskoj krajini. Njihovi potomci su dananji uputi (iskvareni oblik od Sopot). urovii (kojih ima oko Trebinja), doli su iz ura kod Prizrena, gdje se spominju 1330. godine.58 Na podruju Hercegovine spominje se puno vlakih imena koja su tipina za junu Srbiju i Makedoniju kao naprimjer: Oliver, Dejan, Brajan, Staver, German, Stre, Milten, Strahinja, Balduin itd. Rod Riana koji je u Hercegovinu doao iz Crne Gore, porijeklom je iz okolice Ohrida po kojem je dobio ime (Ohriani = Riani = Rianovii), a po starini su tesalsko epirski vlasi. Kuci su doselili u nevesinjski kraj krajem 16. i poetkom 17. stoljea a potjeu iz nikikog kraja kao i Krivokapii kojima je postojbina Kobilj Do (Crna Gora). U okolicu Mostara i u Hrasno naselili su se Bjelopavlii, a 1700. godine u Korjenie je doselilo 750 lanova roda
58 B. Hrabak, Naseljavanje bosansko hercegovakih vlaha u Dalmatinsku Zagoru XIV i XV veku, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", p. 80.

34

Drobnjaka. U okolicu Gacka naselili su se Pivljani a oko Bilee ima puno rodova koji potjeu iz nikikog kraja. Osobito je bio ekspanzivan rod Banjana koji su se kroz dugo razdoblje u valovima naseljavali po Hercegovini. Isti sluaj je sa Cucama, Bjelicama i ekliima, svim dolim sa crnogorskih planina. Za veinu njih Hercegovina je predstavljala etapnu stanicu odakle su nakon nekog vremena kretali dalje na zapad i sjever. Podruje dananjeg Neuma dugo je sluilo kao zimsko ispasite vlakim stoarima iz unutranjosti. Neki od njih su se tu stalno naselili. Na srpsko vlako porijeklo jednog dijela stanovnitva ukazuju tipini srpski svadbeni obiaji, predanja, prezimena i dr. U dubrovakom primorju stanovnike neumskog kraja nazivaju vlasima a ovi njih Latinima. Na tom prostoru je sauvano dosta toponima koji ukazuju na vlako porijeklo starijeg stanovnitva, tako: Vindo (brdo jugoistono od Graca), Badula, Motoruge, Ba Dol itd. Sela Kotezi i Ravno redovito su plaala vlaki porez. Dananji stanovnici neumskog kraja skoro su u cijelosti noviji doseljenici. Od svih rodova 62,10% otpada na doseljenike iz ostale Hercegovine, 18% iz Dalmatinske zagore (Sinjske krajine), a 18% iz Crne Gore. Starije vlako stanovnitvo je mahom izumrlo dok su neki njihovi rodovi preli na katoliku vjeru iji potomci jo uvijek ive u tom kraju.59
59

Unato kontinuiranom naseljavanju i prolazu stranaca, starosjedilako stanovnitvo se vrsto odralo u svim dijelovima Hercegovine, posebno u bilekom kraju, selima oko Popova, Podveleji na Dubravama, oko Stoca itd. Muslimanski starosjedioci su bih najmanje pokretni mada je i meu njima bilo vlaha (stoara), koji su se dugo odrali u okolici Ljubukog, u Podveleju, na Dubravama. Naseljavanje pravoslavnih vlaha u podrinjski kraj Podrinje je odigralo vanu ulogu u procesu naseljavanja crnogorskih i srpskih vlaha u Bosnu i Hercegovinu. U tim seobama foanski kraj je imao ulogu prve stanice odakle su nastavljali put u druge krajeve Bosne. Mnogi rodovi su tu stalno ostali. Prvi doseljenici su uglavnom potjecali iz Vasojevia i doline Lima. Oni su dugo prije stalnog nastanjenja dogonili stoku na zimsku ispau u taj dio Bosne i u Posavinu. Dokumenti su zabiljeili da su se njihovi obani esto lano predstavljali muslimanskim imenima da bi bolje proli kod vlasti i mjesnog stanovnitva. Nakon to bi upoznali teren i sagledali mogunosti, s porodicama su se za stalno preseljavali a onda bi nakon nekog vremena odatle krenuli dalje a na njihovo mjesto su dolazili novi doseljenici %iz njihove postojbine. Na taj nain su u istonu Bosnu doselila bratstva Grujice iz ekulara, ujevii iz Police, Garevii iz Ranice, Vasojevii iz Polimlja itd.60 Prisustvo vlaha u Zvornikom kraju evidentirano je ve 1476. godine. Neki
60 B. ekularac, Migracije u prolosti i sadanjosti iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", p. 225.

S. Kului, u zborniku: "Etnoloko folkloristiko ispitivanje Neuma i okolice", Glasnik Zemaljskog muzeja, n. s. Etnologija, sv. XIV - XV, Sarajevo 1959., p. 77 - 83; V. Palavestra, u istom zborniku: Porijeklo stanovnitva, p. 95 -109.

35

od njih su bili vezani za tamonju tvravu za iju posadu su obavijali uslune poslove za plau. U popisu stanovnitva tog kraja iz 1476. godine navodi se 165 vlakih doseljenih domainstava ijih 89 domaina slue u tvravi. Crnogorski vlasi koji su naselili okolicu Zvornika podigli su naselje elopek, kojem su dali ime po istoimenoj planini u njihovoj postojbini. Oni su u kratkom razdoblju naselili sve krajeve zvornike nahije. Isti sluaj je bio s nahijom Sapna. Tamo je 1528. godine evidentirano 370 vlakih domainstava.61 U popisu stanovnitva Teoaka iz 1528. godine navodi se vlako bratstvo Rudinjana koji su se doselili iz Rudina u Crnoj Gori. U tamonjoj nahiji su od 9 sela vlasi naselili 6, s ukupno 151 domainstvom. Vlasi su naselili i Lopare (Lipovice, Labucka, Podlistina, Vranovii i Priboj) s ukupno 151 domainstvom.62 Vlasi se u teanjskom kraju prvi put spominju 1476. godine. I ovdje su bili vezani radnim obavezama za mjesnu tvravu. U defteru iz te godine stoji da su se u okolicu tamonje tvrave naselila 64 domainstva (u Komuine 34, Papratnicu 5, Maglaj 32, epe 12 itd.), a u ire podruje 134 domainstva. Meu doseljenim vlasima u okolici Teoaka bilo je bratstava koja su dola iz porjeja Tamnave u Srbiji (sjeverno od Valjeva). Na podruje Ugljevika doselili su vlasi sa Laba u Srbiji. I ovdje su doseljenici mijenjali zateene toponime. Oni sa Laba Ugljevik su bili
A. Handi, Etnike promjene u sjeveroistonoj Bosni i Posavini u XV i XVI vijeku, u knjizi: "Studije o Bosni", p. 46. 62 A. Handi, O irenju islama u sjeveroistonoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 47.
61

preimenovali u "Dolina Laba", a selo Srednji Lokanj kod Teoaka u "Rudine", po Rudinama u Crnoj Gori.63 Maglaj ski kraj je takoer rano dobio vlake doseljenike. I ovdje su u prvo vrijeme opsluivali tvravsku posadu. U Zakonu o maglajskim vlasima iz 1489. godine doslovno se kae da su to vlasi koji su "doli sa strane". Predstavljali su masu od 900 domainstava. Za jednu njihovu skupinu navodi se da su to Banjani (iz Crne Gore). Kako ovuda prolazi vana komunikacija, Maglaj je dugo za vlahe predstavljao prolaznu stanicu. Nakon odreenog zadravanja odatle su nastavljali put u druge krajeve Bosne ili jo dalje, najvie na sjever i sjeveroistok. Oni koji su iz Zvornika prosljeivani u zapadne krajeve kretali su se uz Drinjau. Na taj nain je u prvoj polovici 16. stoljea naseljen prostrani stoarski kraj izmeu Krivaje i Spree. Iz tog vremena potjeu pravoslavne crkve i manastiri na Ozrenu (Papraa, Lomnica, Vozua, Gostovi i Ozren). Manastir Tamna u Banjici podignut je neto prije 1580. godine, poznat kao sjedite Zvornike eparhije.64 Dolina Spree je takoer bila naseljena vlasima. U 12 tamonjih sela od ukupno 13, evidentirano je ak 520 vlakih domainstava. Meu doseljenicima bilo je najvie zastupljeno crnogorsko bratstvo Banjana. U ovom dijelu Bosne ukupno
63 A. Handi, Etnike promjene u sjeveroistonoj Bosni i Posavini, p. 11. 64 M. Filipovi - . Mazali, Manastir Ozren, Spomenik, CI, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odelenje drutvenih nauka, n. s. 3, Beograd 1951., p. 89 - 123; M. Filipovi - . Mazali, Manastir Papraa u Bosni, Spomenik, SAN, XCIX, Beograd 1950., p. 96 - 113; M. Filipovi, Manastir Vozua u Bosni, Skoplje 1940.

36

je registrirano 900 vlakih domainstava.65 Tokom 17. i 18. stoljea na ovaj prostor su doselili brojni Bonjaci povratnici iz Madarske. Najvie ih se naselilo u Kalesiju i Caparde. Naseljavanje sjeveroistone Bosne Do dolaska Turaka stanovnitvo sjeveroistone Bosne bilo je stopostotno bosansko. To dokazuje i veliki broj steaka, koji predstavljaju tipina nacionalna grobna obiljeja bosanskog naroda. To je razlog da je ovdje domaa, bogumilska vjera imala veoma jako uporite. O tome govore i srpski izvori iz 13. stoljea u kojima se opisuje nastojanje srpskog kralja Dragutina da ih prevede na pravoslavlje.66 Kasnije je i katolika crkva vrila velike napore da mjesno stanovnitvo prevede na katolianstvo. U tu svrhu je u tom dijelu Bosne podignuto desetak franjevakih samostana (Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Teoak, Bijeljina, Koraj, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Modria). Svi su nastali prije dolaska Turaka ali se nisu dugo odrali jer je ovaj dio Bosne zahvatila intenzivna islamizacija. Na njihovo zamiranje utjecao je i veliki priliv i pritisak pravoslavnih doseljenika iz Crne Gore i Srbije.67 U tuzlanskom kraju su do 1528. godine vlasi naselili svih ll nahija. U popisu stanovnitva iz navedene godine stoji
65 A. Handi, O irenju islama u sjeveroistonoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 47. 66 R. Ilarion, Neto o Bosni, Godinjak Nikole upia, II, Beograd 1878., p. 243. 67 O tome: A. Handi, O irenju islama u sjeveroistonoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 37; P. ivkovi, Etnika i vjerska povijest Bosne, Slavonije i Srijema do konca XVII stoljea, Sarajevo - Mostar 1996., p. 30 - 40.

da su u 103 tamonja sela bila 2.743 vlaka domainstva. Vlasi su naselili i rudarsku nahiju Ludmer na podruju Srebrenice. Tuzlanski kraj su naselili brojni crnogorski i srpski rodovi meu kojima su najbrojniji bili Rudinjani, kojima je postojbina Gornja Zeta u Crnoj Gori. Sela Piperi kod Visora na Majevici i Piperci kod Koraj a na rjeici Lukavcu nazvana su po Piperima u Crnoj Gori. Turske vlasti su ih tu naselile da uvaju i odravaju vaan putni pravac koji je preko Majevice povezivao Tuzlu sa branskom skelom preko koje se ilo u Slavoniju.68 Novi val crnogorskih i srpskih stoara zapljusnuo je tuzlanski kraj u 17. stoljeu. Bobari iz Lopara doli su iz Pive a akote u Tobutu iz Kolaina. Doseljenici iz Srbije potjeu sa Starog Vlaha i Sjenice na Kosovu, zatim iz okolice Uica, Loznice, Koviljae, Kaera itd. Krajem 18. i poetkom 19. stoljea doselilo je 10 novih rodova iz Pipera u Crnoj Gori. Doseljeni vlasi su posvuda mijenjali toponime i davali im nazive po onima iz starog zaviaja pa tako: Vranei kod Rogatice i Foe nazvani su po Vraneima kod Sjenice u Polimlju, Brgule kod Tuzle nazvane su po Brgulama u Tamnavi u junoj Srbiji, Makovac na Majevici po Makovcu u Toplici kod Kurumlije u Srbiji, Dragaljevac kod Bijeljine po Dragaljevcu u Piperima (Crna Gora), Maoa ispod Majevice po Maoi kod Pljevalja, Rovine kod Srebrenice po Rovinama u Crnoj Gori itd.69

68

A. Handi, Etnike promjene u sjeveroistonoj Bosni i Posavini, p. 14. 69 R. Jeremi, O poreklu stanovnitva tuzlanske oblasti, Glasnik Geografskog drutva, sv. 7-8, Beograd 1922., p. 144 -146.

37

Muslimansko stanovnitvo tuzlanskog kraja je najveim dijelom starosjedilakog porijekla iji su bogumilski preci primili islam u vrijeme mrskog osvajanja Bosne. Krajem 17. stojea na ovaj prostor su doselile mnoge bonjake porodice izbjegle iz Madarske, kud su otile u vrijeme turskog osvajanja te zemlje. Meu starosjediocima bilo je i katolikih porodica, najvie u Drijeni i Humcima. One su krajem 17. stoljea tokom austrijsko -turskih ratova veim dijelom iselile preko Save a preostali su mahom izumrli u naletima kuge. U majeviki kraj je koncem 18. stoljea doselilo neto Karavlaha (rumunski cigani). Smjestili su se uz rjeicu Gnjice u Loparama, zatim u Kusonjama, Kamenici, Maoi, Purkoviu, Jadru itd. Bavili su se izradom drvenog posuda (anari). Svi su pravoslavne vjere. Karavlaha je bilo i u Bijeljini (Batkoviu i Modranu) gdje se spominju 1725. godine. U Nahovcima se naselilo neto bijelih cigana. U 18. stoljeu su iz Makedonije doselili Cincari i naselili se u branski i gradaaki kraj (Bijela, Zovik, Modria, Porebrica).70 U nahiji Smolua, s lijeve strane Gornje Tinje, zajedno sa Jasenicama, vlasi su se naselili prije 1528. godine. Te godine ih je u 11 sela bilo 243 domainstva, svi porijeklom iz Crne Gore i Srbije. U Banovikom okrugu (nahija Drameina) je do 1476. godine bilo samo jedno selo naseljeno vlasima a ve 1512. godine tim doseljenicima je bila preplavljena cijela nahija. Naselili
70 R. Jeremi, o. c, p. 152 - 153; M. Filipovi, Majevica, s osobitim obzirom na etniku prolost i etnike osobine majevikih Srba, Djela, ANUBiH, knj. XXXIV, Odjeljenje drutvenih nakuka, knj. 19, Sarajevo 1960., p. 47.

su svih 14 sela. Uglavnom se radilo o crnogorskim i srpskim vlasima.71 Bijeljinski kraj je pred dolazak Turaka bio slabo naseljen zbog estih srpskih i ugarskih pustoenja. Intenzivno naseljavanje zapoinje u 16. stoljeu. U popisu stanovnitva iz 1532. i 1548. godine navodi se mnotvo doseljenika uz koje stoji oznaka "doljak" ili "doljaci" (dole). Kasnije je semberski kraj znatno opustio zbog kuge pa se prilo novom naseljavanju. Kako su hercegovaki bei Sijerii i Ljubovii ovdje imali svoje posjede naselili su brojne kmete iz Hercegovine (iz Gornje aavice, Popova i Korita).72 Podruje Gradaca je dugo ostalo slabo naseljeno. Pripadalo je nahiji Nenavite koja je obuhvaala prostor izmeu rijeke Tinje, Bosne i Save sa sjeditem u Gradau. Zbog slabe naseljenosti vei dio nahije je predstavljao tzv. "niiju zemlju". Godine 1533. u itavom kraju bila su svega 4 naseljena mjesta: "varo grada Graaca", Biha Glavica, Koprivnica i Modria, s ukupno 49 kua poreznika. Zvorniki sandakbeg je 1541. godine uputio poziv vlakim knezovima da se nasele na gradaako podruje, obeavajui im poreske olakice.73 Derventski kraj se poinje intenzivnije naseljavati poetkom 16. stoljea. Uvrenje turske vlasti u
71 A. Handi, Etnike promjene u sjeveroistonoj Bosni i Posavini u XV i XVI vijeku, p. 11. 72 M. Filipovi, Prilozi etnolokom poznavanju sjeveroistone Bosne, Graa, ANUBiH, knj. XVI, Odjeljenje drutvenih nauka, knj. 12, Sarajevo 1969., p. 10; B. Nilevi, Pitanje etniko - konfesionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini, Prilozi, Institut za istoriju, XXI, br. 27, Sarajevo 1986. 221 - 223. p. 73 A. Handi. O irenju islama u sjeveroistonoj Bosni u XV i XVI vijeku, p. 61 - 62.

38

ovom dijelu Bosne pokrenulo je skupine maglajskih vlaha pa su zaposjeli prostor koji se stere izmeu lijeve obale Bosne i Save. Godine 1528. maglajski vlasi su zaposjeli i Doborsku nahiju (porjeje Ukrine). U popisu stanovnitva iz 1570. godine od dvadeset navedenih naselja 18 ih je bilo naseljeno doseljenim vlasima. Naselje Derventa je nastalo oko 1570. godine pod nazivom Gornja Ukrina a sadanje ime je dobila u 18. stoljeu po vlakim derbendijama (uvarima klanaca).74 Katoliko stanovnitvo se mahom doselilo iz Dalmacije i Hercegovine. Meu njima ima dosta rodova albanskog porijekla. Posljednji veliki val naseljavanja Bosanske Posavine zbio se u 19. stoljeu. Naseljavanje srednje Bosne Vlaki stoari su u prvom valu dobrim dijelom zaobili srednju Bosnu. Razlog je bila gusta naseljenost pa nije bilo slobodnog prostora kao i to to je bila daleko od linije osvajanja. Povoljni uvjeti za to stvoreni su tek u 17. stoljeu kad su uestale epidemije kuge koje su prorijedile domae stanovnitvo. Visoko je u srednjoj Bosni imalo ulogu prolazne stanice za veinu pravoslavnog vlakog stanovnitva, kao i za katolike koji su bili na putu za sjevernu i sjeverozapadnu Bosnu. Mnogi su, meutim, ovdje stalno ostali. Tokom 18. i u prvoj polovici 19. stoljea u estim naletima kuge i kolere mnogi ifluci su ostali bez radne snage pa su age dovodili novu radnu snagu. U visokom kraju skoro da nema
74

pravoslavnih i katolikih rodova starijih od 150 - 200 godina. Najvei broj pravoslavaca je doselio iz Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije i Like. Iz Crne Gore su rodovi: Perendije (iz okolice Pljevalja), Udici (iz Kolaina), Damjanovii (iz Cerovca), Dragutinovii, Manjii, Bokovii, Mojsii, Jeftii, ekare, Ognjenovii i Kosanovii (svi iz Banjana), te Kravljae iz Pive. Iz Srbije su okii (iz Pei) i Jevrii, dok su Kapori iz Makedonije. Dabii, etkovii, Banovii, Risti!, Miunovii i dr., doselili su iz okolice Bilea, gdje su im preci ranije doselili iz Crne Gore. K|ivai su iz Duvna, gdje im je bila etapna stanica na putu iz Dalmacije.75 I katoliko stanovnitvo je u najveem broju doselilo tokom 18. i 19. stoljea, uglavnom iz zapadne Hercegovine, zapadne Bosne i Dalmacije. Starosjedilako stanovnitvo uglavnom ine muslimani. Ispitivanja obavljena 20 tih godina ovog stoljea pokazala su da od ukupno 1560 rodova, s vie od 5000 domainstava naseljenih u visokom kraju, 842 roda se odnosi na muslimane, 372 na pravoslavce, 275 na katolike i 71 na ostale. Od toga je 377 rodova starosjedilakih, (starjenici), od kojih na muslimane otpada 322 roda. Katolikih starosjedilakih rodova je 52, a pravoslavnih svega 3 roda.76 Ispitivanja su pokazala veliku antropoloku slinost izmeu muslimanskih i katolikih starosjedilaca, to pokazuje da se radi o pripadnicima istog naroda (Bosancima
75 M. Filipovi, Visoica nahija, Srpska kraljevska akademija, Prvo odelenje, Naselja i poreklo stanovnitva, knj. 25, Beograd 1928., p. 294 i d. 76 M. Filipovi, o. c, p. 284 i d

A. Handi, Postanak i razvoj Dervente u XVI stoljeu, Prilozi, Institut za istoriju, X/ 2, Sarajevo 1974., p. 116.

39

muslimanima i katolicima). Ostali doseljenici se znatno razlikuju od ovih (tamnija pigmentacija koe, tamnija kosa i oi, povijen nos i sl.). Isti je sluaj sa doseljenim muslimanskim rodovima, uglavnom begovskim, kao naprimjer u Bijelom Polju, Gori i Motru. Mnogo muslimana je doselilo iz Madarske, Slavonije, Hrvatske i drugih zemalja koje je Turska izgubila tokom 17,18. i 19. stoljea. U veini sluajeva radi se o domaim, bonjakim radovima koji su svojevremeno s turskom vojskom odselili u te zemlje pa se radi o povratnicima. Tokom 18. - 19. stoljea naseljen je i zeniki kraj. Tamonje selo idovo dobilo je ime po bratstvu idovia, koje je doselilo iz Polimlja. Selo Tetovo su osnovali vlasi koji su doselili iz Stare Srbije (gornjeg toka rijeke Ibra). I selo Semeti su osnovali doseljenici sa Ibra, a nazvano je po ibarskom Semetiu. Skoro sve pravoslavno stanovnitvo zenikog kraja je crnogorskog i srpskog porijekla. To dokazuju i njihova rodovska imena koja su tipina crnogorska i srpska, kao to su Here, Balorde, Kraljevii, arenci, akote, Popare.77 Vie crnogorskih rodova s nekoliko hiljada eljadi doselilo je 1714. godine na Glasinac kod Sarajeva. Bila su to bratstva Cuca, Bjelica, eklia, Pjeivaca, Bjelopavlia, Banjana, Nikiana, Pivljana, Drobnjaka i dr. Turske vlasti su ih, ustvari, ovdje prisilno naselile za kaznu zbog odmetnitava i stalnih pljaki po drumovima Crne Gore. Bosanski namjesnik Numan-paa uprili dobio
77 V. Skari, Porijeklo pravoslavnog naroda u sjeverozapadnoj Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja, XXX, Sarajevo 1918., p. 259 - 260.

je naredbu da uspostavi red to je ovaj i uinio vojnim pohodom. Tom prilikom je pohvatao odgovorne i kaznio ih, a ostale sa enama i djecom dotjerao u Bosnu i odredio im Glasinac sa irom okolicom kao novo stanite. Crnogorski brani su doseljavali u ovaj dio Bosne u jo dva navrata: 1866. 1878. godine. Od tih doseljenika potjee skoro sve dananje pravoslavno stanovnitvo naseljeno po Romaniji i njenoj iroj okolici (Pale, Sokolac, Praa, Trnovo).78 Sarajevsko polje Podruje Sarajevskog polja, Vogoe i Blauja primilo je u veem broju strane doseljenike tek u 18. i 19. stoljeu. Ovdje, kao i u kiseljako lavanskom kraju, bile su dvije faze naseljavanja. Prva, jaa dovela je stanovnike iz junih i jugoistonih krajeva (iz istone Hercegovine i Crne Gore), a druga, neto slabija, iz Dalmacije i zapadne Hercegovine. Prvu struju je uglavnom inilo srpsko i crnogorsko (pravoslavno) stanovnitvo, a drugu hrvatsko (katoliko). Starije doseljeno stanovnitvo Sarajevskog polja je do 18. stoljea dobrim dijelom izumrlo u estim naletima kuge, osobito one koja je teko harala u razdoblju 1781 - 1785. godine. Nakon toga je dolo do ponovnog naseljavanja opustjele sarajevske okolice. To je razlog da je meu tamonjim pravoslavnim i katolikim rodovima teko nai one koji su stariji od 150-200 godina.
78

M. Filipovi, Glasinac, Antropogeografskoetnoloka rasprava, Naselja i poreklo stanovnitva, knj. 32, SAN, Beograd 1950., p. 120 - 121,137 - 138 i 153j . Pejanovi, Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku, Titograd 1962., p. 50; B. ekularac, o. c, p. 225.

40

Starosjedioce u najveem broju ine muslimanski rodovi. Do posljednjeg veeg vala naseljavanja kranskog stanovnitva na ovo podruje dolo je sredinom prolog stoljea. Etnografska ispitivanja obavljena poetkom ovog stoljea dala su ovakvu sliku stanovnitva jednog dijela Sarajevskog polja: od ukupno 55 starosjedilakih rodova 46 ih otpada na muslimanske (Zukii, Vitekii, Hajrii, Sarajkii, Kavici, Poljii, Serdarevii, Denanovii, Stambolici itd.). Pravoslavno stanovnitvo u najveem broju potjee iz Srbije i Crne Gore, a neto manje iz istone Hercegovine iji su preci, takoer, tamo doselili iz Crne Gore i Srbije. Za mnoge rodove tano se zna kada su doli i odakle potjeu. Joilovii su, naprimjer, doli iz Pive u Crnoj Gori, Poprdani (Radosavljevii) sa Starog Vlaha u junoj Srbiji, Krajinici iz Peke u Krajini gdje su se zvali Aimovii, a tu su takoer bili doseljenici, Mladeni (starinom amturi) doselili su sa planine Gole na Kosovu, Kostadinovii (Sikirai) su iz okolice Uica, Seratlije iz Drobnjaka u Crnoj Gori, Furtule iz Vranjea u Kolainu, Lalii iz Banjana u Crnoj Gori, Bulaii (Bulajii) iz Duge u Crnoj Gori, Sretenovii (Krsmanovii), Radonje i uuri su takoer iz Kolaina, Nikii iz Cuca u Crnoj Gori, Gavrii (Savii) sa Starog Vlaha na Kosovu, Antici iz Pive u Crnoj Gori itd.79 Katoliko stanovnitvo je mahom doselilo iz Dalmacije i zapadne
79

Hercegovine. Dalmatinskog porijekla su porodice Grbee, Dodici, Martinovii, Batalije, Vidici, Kneevii, Mioevii, Mijatovii, Jamakovii, Jukii, Barnjaci, Puii, Kolovrati, Lukii, Jurii (Juriii), Hrgii, Milosi i dr. Meu starosjedilake rodove spadaju Tomii.80 Pravoslavno stanovnitvo naseljeno u Vogoi i okolici uglavnom potjee iz Kolaina, Zete, Kua (sve u Crnoj Gori) i iz Like. Hrvatski doseljenici koji su naselili ostale dijelove srednje Bosne veinom potjeu iz Dalmacije. Ovamo su doli preko krakih polja (Duvna, Livna, Glamoa) i iz Listie (irokog Brijega). Veze srednje Bosne sa Dalmacijom i zapadnom Hercegovinom potvruju i prezimena (kore, Milievii, Frankovii, Kelave, Bencuni, Biletii, Puii itd.) kojih ima posvuda u Dalmaciji, odnosno Cetinskoj krajini i zapadnoj Hercegovini. Meu doseljenim Hrvatima (katolicima) teko je odrediti na osnovi prezimena da li se radi o pripadnicima hrvatskog naroda ili pokatolienim srpskim i crnogorskim vlasima koji su nakon doseljenja u Dalmaciju primili katoliku vjeru. Mnoga njihova prezimena su netipina slavenska (bez nastavka -i) kao Bencun, Kelava, koro itd., to ukazuje na vlako porijeklo. Kiseljako - busovaki kraj Naseljavanje Hrvata u kiseljako busovaki kraj imalo je dvojaku tendenciju: s ciljem da se tu trajno nasele kao radna snaga na spahijskim
80 S. V. Trifkovi, o. c, p. 116, 122, 136, 139, 179, 182, 185

S. V. Trifkovi, Sarajevska okolina: I. Sarajevsko polje, Srpska kraljevska akademija, Srpski etnografski zbornik, knj. 11, naselja srpskih zemalja, knj. V, Beograd 1908., p. 94 225.

41

posjedima, ili da im to bude prolazna stanica za daljnji put prema posavskim i prekosavskim krajevima. Dokumenti pokazuju da se proces prelaska na islam u fojniko lepenikom i kiseljakom kraju od vio neposredno nakon pada Bosne. Na to upuuju brojna stara muslimanska groblja koja se skoro sva nalaze uz srednjovjekovne nekropole steaka, to govori da je rije o starosjedilakom stanovnitvu koje je s bogumilstva prelo na islam. Koliko je preostalo starjenika ne moe se rei jer ih je mnogo nestalo u estim epidemijama kuge. U izvjetaju biskupa N. Olovia - Ogrania iz 1675. godine o kanonskoj vizitaciji kreevskoj crkvi, koja je pokrivala i lepenicki (kiseljaki) kraj, kae se da veinu stanovnitva ine muslimani, dok katolika ima svega 70 dua. Matine crkvene knjige pokazuju daje 1778. godine u itavoj Lepenici roeno samo jedno katoliko dijete.81 Masovno naseljavanje katolikog stanovnitva na ovo podruje zbilo se krajem 18. stoljea nakon strahovitog pomora stanovnitva koji je izazvala velika epidemija kuge 1781 - 1785. g. Zemlja je ostala bez radne snage pa je pozvano stanovnitvo iz Dalmacije i zapadne Hercegovine da naseli pusta sela, odnosno ifluke. Na podruju Kiseljaka - Lepenice ima vie od 20 sela u kojima je do prolog stoljea ivjelo iskljuivo muslimansko stanovnitvo dok su to danas preteno ili iskljuivo katolika sela. O ranijim stanovnicima govore i greblja sa starim nianima kao i defteri te drugi
81

dokumenti.82 Veina doseljenih katolikih rodova potjee iz Dalmacije (Cetinske i Kninske krajine) te zapadne Hercegovine. Samo u lepenikom kraju evidentirano je 50 rodova koji potjeu iz donje Hercegovine, 46 iz Dalmacije i 10 iz zapadne Bosne (Duvna, Livna i Glamoa). Vezu katolika ovog dijela Bosne sa Cetinskom, Imotskom i Kninskom krajinom te zapadnom Hercegovinom, potvruju i identina prezimena (Jelai, Buzuci, Kulijei, kore, Vrcii, Slikovii, Marijanovii, Lukende, Puljizi, Cvijanovii, orii itd.).83 Slina situacija je i u busovakom kraju. Po upnim knjigama roenih i vjenanih moe se odrediti porijeklo mnogih porodica u tom kraju. Veina dananjih tamonjih katolikih porodica (Batinii, Hrgole, Kegelji, Krilii, Pruci, akii, ekerije, kare, Vukadini i dr.) dalmatinskog su porijekla, ali ih ima i iz Like (avii, Glavai, Knezovii, Pranii, Stojii). Porodice talijanskog porijekla (Batista, Glibo, Katava) naselili su se u ovaj kraj tek u doba austrougarske uprave, to jest iza 1878. godine.84 Naseljavanje zapadne i sjeverozapadne Bosne Hrvatsko stanovnitvo koje se naselilo na prostore krakih polja zapadne Bosne (Kupres, Livno, Glamo, Duvno) kao i stanovnici Rame, mahom su doli sa juga, iz Dalmacije a dijelom kao raselice iz zapadne Hercegovine. Dio pravoslavnog stanovnitva je ovdje doselio ve pod konac 15. i poetkom
82 83

J. Jeleni, Spomenici kulture rada bosanskih franjevaca, Starine, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, XXXVI, Zagreb., 1918., p. 142; Monografija "Lepenka", Sarajevo 1963., p. 215.

Monografija "Lepenica", p. 211, 213 - 215. Monografija "Lepenica", p. 221 i d. 84 S. Tihi, Busovaa, Sarajevo 1971., p. 206.

42

16. stoljea. Oni su ve tada zaposjeli veinu tamonjih planina. Jedan dio ih je odavde proslijedio dalje na zapad i sjever prema Sani, Plivi i Krajini. Koncem 16. stoljea bosanski beglerbeg Hasan-paa Predojevi je dio ovih pravoslavnih vlaha odveo da nasele puste krajeve oko rijeke Une. Time je zapoelo naseljavanje pravoslavnog stanovnitva na prostor sjeverozapadne Bosne (Krajine). I stanovnitvo Prozora, odnosno Rame, je novijeg datuma. Starosjedioce uglavnom ine muslimanski rodovi i na njih otpada 62,71% svih rodova u ovom kraju. Dananje katoliko stanovnitvo mahom je doselilo posljednjih godina turske uprave, i to sa raznih strana. Rod ehulii je, naprimjer, doselio iz Zlatara u Hrvatskoj, Metrovii iz Studenca kod Imotskog, Palinii iz Splita (s prethodnim zadravanjem u Bugojnu), Petrovii iz Dalmacije, Gulii iz Kistanja, Kapevii iz Makarske itd.85 Sasvim je izvjesno da pravoslavnog, odnosno srpskog stanovnitva, nije bilo u sjeverozapadnoj Bosni sve do dolaska Turaka. Tek ih oni poinju ovdje masovnije naseljavati. Na njihovo srpsko i crnogorsko porijeklo pored ostaloga dokazuju rodovska prezimena. Tako Ardomelje (Ardomile, Hardomile) koje se susreu i u zapadnoj Hercegovini (u okolici Ljubukog), ima u Crnoj Gori. Rod Motika je rairen u Crnoj Gori (u Drobnjaku), a ima ih takoer u predjelu Unca i oko Banje Luke. U sjeverozapadnoj Bosni je veoma rairen rod Drljaa, kojih ima takoer u
85 M. Filipovi, Prozor, Glasnik Geografskog drutva, sv. XVIII, Beograd 1932., p. 11-15.

Srbiji (u Azlaukovici) gdje im je postojbina. Drljaa ima i u istonoj Bosni oko planine Konjuh. Macure su dosta rairene u sjevernoj Bosni i u Dalmaciji. Vode porijeklo iz Srbije, a potekli su od Bratonoia. Rod Kui, Ljuhari, Ibalji, Taori, urlani, Satare, Muibabe, Bencuni itd., vode porijeklo od albanskih vlaha. Neki od njih su doli u Bosnu ispred Turaka a drugi s njima, odnosno krajem 15. i u 16. stoljeu.86 Na svom putu su u vie navrata mijenjali vjeru, to je inae bilo esta pojava kod vlakog stanovnitva. Oni koji su doli iz Srbije i Crne Gore prvotno su bili pravoslavci, a potom su neki od njih preli na katoliku vjeru, onda opet na pravoslavnu itd. Isti sluaj je bio s katolikim vlasima iz Dalmacije i dalmatinskog zalea. To je razlog da ista vlaka prezimena (bez nastavka -i) danas nose mnogi pripadnici i pravoslavne i katolike vjere, a ima i muslimana, jer su mnogi vlasi preli na islam. Neki pravoslavni vlasi su preli na katoliku vjeru jo u 14. stoljeu, kao i oni koje je u Dalmaciju doveo srpski car Duan u vrijeme svog vojnog pohoda u te krajeve. Veliki dio starosjedilakog stanovnitva krakih polja zapadne Bosne preao je na islam ve u prvim decenijama turske vladavine. To se moe pratiti u defterima iz 16. stoljea. O tome daju podatke i pojedini crkveni djelatnici kao to je sveenik Stjepan Posedarski koji 1520. godine izvjetava Papsku kuriju kako su Turci u posljednjih pedeset godina uspjeli veoma pridobiti tamonji narod koji ostavlja staru vjeru i prima islam. Dalje se navodi da ne predstavljaju rijetkost
86

V. Skari, o.c, p. 221, 231- 234.

43

ni mijeani brakovi izmeu krana i muslimana.87 Livno je oko 1520. godine imalo 63 kranske kue, a svega dvije muslimanske. Osam godina kasnije, odnosno 1528. godine, broj muslimanskih kua se poveao na 90 dok je kranskih bilo svega 14. Godine 1575. grad je brojao 540 kua, a stanovnitvo je bilo skoro stopostotno muslimansko.88 Iz Srbije i Crne Gore preko Dalmacije u Bosnu Arhivska graa pokazuje da se mnogo crnogorskih i srpskih vlaha naselilo u sjevernu Dalmaciju u razdoblju 1523 - 1527. godine. To je za Bosnu vano jer je uz Crnu Goru i Srbiju to najvanije migraciono ishodite otkud je Bosna stoljeima primala doseljenike. Mnogi crnogorski i srpski vlasi koji su preko Hercegovine stigli u Dalmaciju, oni ili njihovi potomci su nastavili put u zapadnu Hercegovinu i Bosnu, Liku, Kordun i Baniju. Srbi se u Glamou prvi put spominju ve 1530. godine, kao i u Uncu i izvoritu Une. Iste godine jedan dio ih je preao na austrijski teritorij (u Hrvatsku), dok su neki ve 1526. godine preli Unu i naselili se u umberak, gdje im je ustupio zemlju tamonji vlastelin Ivan Kobai.89 Godine 1551. austrijski general Ivan Lenkovi javlja caru Ferdinandu II da su Turci doveli iz unutranjosti
Bullettino dalmato, XXII, Split 1899., p. 191. A. Handi, Konfesionalni sastav stanovnitva u Bosni i Hercegovini u prvim stoljeima osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu filologiju, sv. 42 - 43, Sarajevo 1995., p. 136. 89 R. Lopai, Biha i Bihaka krajina, Zagreb 1943., p. 17.
88 87

vie hiljada vlaha i da su ih naselili oko Srba i Knina.90 Kod svih njih je jako predanje da su im preci doli iz Crne Gore ili Srbije. Openito, sve vlako stanovnitvo brino uva predanja o svom porijeklu, otkud je koje bratstvo dolo i kada. Sjeverni dio Livanjskog polja naselili su crnogorski Rudinjani. Jedan njihov dio naselio je izvorite rijeke ujice. Drugi rodovi doselili su na ovaj prostor sa Lima u Crnoj Gori. U Vukovsko i Ravno naselile su Katane i Lugonje. Oba roda su iz Drobnjaka u Crnoj Gori. Iz Drobnjaka su i Kalabe, naseljene oko Glamoa i Livna. Kalaba ima i u Prnjavoru, Bosanskom Novom i Bistrici. Neki od njih su preli na islam pa otud ima i muslimana Kalaba. Dosta je rairen i rod Lukaa, kako u Dalmaciji tako i u Bosni. Svi vode porijeklo iz Kua u Crnoj Gori. Neki Lukai su doli u Dalmaciju prije Turaka. Jedan vlah Luka spominje se na Velebitu 1433. godine. Rod Depina naseljen oko Bosanskog Grahova vodi porijeklo iz Skopske crne gore, gdje takoer ima Depina (u selu ueru). Planinu Krug iznad Livna naselili su vlasi Cuce iz sela Kruge u Crnoj Gori. Tu su i pripadnici roda Arnauti koji su doli sa srpsko - albanske granice.91 Bosansko Grahovo U Bosanskom Grahovu i okolici skoro sve stanovnitvo vodi porijeklo iz Crne Gore i Srbije. Rod aponja u nedalekom Tikovcu doselio je sa Starog vlaha u junoj Srbiji, gdje postoji selo aponje. Iz Starog vlaha su i olaje. olaja ima i oko Glamoa kao i u travnikom i bugojanskom
90 91

V. Skari, o. c, p. 237 - 238. V. Skari, o. c, p. 241 - 242.

44

kraju. Prvo odredite Kozomara bio je livanjski i glamoki kraj a onda su se odatle raselili u druge dijelove Bosne. Svima je postojbina Kozomar kod Nove Varoi u Srbiji.92 lanovi bratstva Mokronoge u duvanjskom i unakom kraju i oko Unca, doselili su iz Mokronoga u Polimlju (Crna Gora). Njihovih raselica ima i u visokom kraju (kod Motra) gdje se nalazi selo Mokronoge. Bure iz Livna i Glamoa vode porijeklo iz Boke kotorske. Veina pravoslavnih rodova u Bosni nosi imena po toponimima u njihovoj postojbini (Srbiji i Crnoj Gori). Postojbina Oparnica kojih ima u Gerzovu, Baraima i Varcaru, je Oparnica u Levu (juna Srbija). Cuce su iz Cuca u Crnoj Gori, Banjani iz Banjana takoer u Crnoj Gori, Balabani iz Balabana u junoj Srbiji itd.93 S obzirom daje Jajce dolo pod tursku vlast tek 1528. godine naseljavanje vlakog stanovnitva na ovaj prostor je zapoelo dosta kasno. I ovdje su prednjaili srpski i crnogorski vlasi. U nedalekom ipovu naselili su se ipovci porijeklom iz Drobnjaka u Crnoj Gori. Rod Koraa kojih ima u Vrbljanima i Varcaru doselili su iz june Hercegovine gdje su prije toga doselili iz Bratonoia u Crnoj Gori.94 Slika stanovnitva Bosanske krajine Pravoslavno stanovnitvo naseljeno u krajevima oko Petrovca, Krnjeue i Pounja veinom vodi porijeklo iz Crne Gore i istone Hercegovine. Naseljavanje vlaha u ovaj dio Bosne
92 93

odvijalo se kroz itavo razdoblje od 16. do 19. stoljea. Neki dokumenti upuuju da se ovdje zbila jedna migracija jo u doba bosanske samostalnosti prilikom pada srpske despotovine (15. stoljee). Vee skupine vlaha dolaze, meutim, tek s Turcima. Pravac njihovog naseljavanja je vodio dolinom Rame, Plive, Vrbasa i Sane. Najvei dio. Krajine je u to vrijeme bio pust, naroito Pounje, kao i donji tok Sane i Posavina. Zbog stalnih ratnih sukoba starosjedilako stanovnitvo je selilo u sigurnije krajeve. Dio ih je preao na austrijski teritorij u Kordun i Baniju. Slino stanje je bilo i u dubikom kraju koji je ostao sasvim bez stanovnitva. Tamo nije bilo nijedne kue ak 30 godina nakon uspostavljanja turske vlasti. Ustvari, bilo je pusto sve do Jajca. Kada je putopisac Kuripei 1530. godine prolazio ovim krajem, zapisao je da selo Zablae kod Kljua ima svega 7 kua, dok ih je ranije bilo 80.95 Petrovaki kraj je naseljavan u vie navrata. Za rod Bogunovia predanje kae da su doli iz Bjelaja u junoj Srbiji. Rod Krnjeua doselio je iz sjeverne Dalmacije kao i rod Kecmana. Kecmana (Kecmanaca) ima i u junoj Srbiji. Raselica Balabana ima u itavoj sjeverozapadnoj Bosni a doli su iz june Srbije, ili tanije, iz okolice Pritine, gdje i danas postoji selo tog imena, kao i u Crnoj Gori (blizu Skadarskog jezera). S obzirom da Balabana ima najvie u Crnoj Gori smatra se da im je tu postojbina. I rod Oegovia je porijeklom iz Crne Gore, gdje postoji selo Oegovii, kao i Vranjei. Ovima je postojbina u Drobnjaku ispod Durmitora (polimski
95 B. Kuripei, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, Sarajevo 1950., p. 15; M. Vasi, o. c, p. 236.

V. Skari, o. c, p. 242. V. Skari, o. c, p. 246, 249. 94 V. Skari, o. c, p. 246.

45

Vranjei). Santraci su iz Kolasina. Rod Smoljana (Smolii, Smolovii) doselio je sa platoa izmeu Tare i Pive u Crnoj Gori. Iz tog kraja su i Bulajii.96 Podruje Bravskog, Sanice i Kljua primilo je neto manje stranaca. Tu su se dugo kompaktno zadrali starosjedioci koji su uglavnom preli na islam. Pravoslavno stanovnitvo oko Kljua je novijeg datuma i u velikoj mjeri potjee iz Dalmacije. U ove krajeve su doselili nakon kraeg zadravanja u Uncu, Glamou i Bosanskom Grahovu. Meu njima su bratstva Kokorui, ikmani, Kordii, Latinovii, Kulii, Soboti, Bursai, Kauri itd.97 Raselice od Unca su Grubie, Zorici, Kecmani, Unani, Karanovii, Raenovii, Grbici i Banjci. Iz Grahova su Vukobrade, Sabljii i Ercezi. Rod Darde iz Ore Luke u sanskom kraju vodi porijeklo sa srpsko - albanske granice. Mataruge sa Kozare i oko Prijedora potjeu iz Mataruga u Crnoj Gori (kod Grahova). Neki od njih su preli na islam. Ima ih i na izvoritu ehotine. Cikote potjeu sa planine Stari vlah u junoj Srbiji. Oljae, kojih ima u krupskom, savskom i dubikom kraju, doselili su iz Dubnice u Vranjskoj Pinji u junoj Srbiji. Grmue su, pak, doli iz Dalmacije.98 U mlaem naseljavanju Krajine i sjeverne Bosne najvie su uestvovali rodovi iz Dalmacije. Dalmatinskog porijekla su spominjani Bursai, zatim Puhae, Rodici, Torbice, Tintori, Paeni, Plavanjaci, Japunde, Mudrinii, Koralije, Desnice, Opaii, Macure, eelji, Crnobrnje, Marete i
96 97

Sanaderi.99 Neki od ovih rodova su porijeklom srpski i crnogorski vlasi i bili su pravoslane vjere ali neke njihove raselice po Bosni i Lici preli su na katoliku vjeru i danas se dre Hrvatima. Postojbina katolikih vlaha su planine Dinara i Velebit, odnosno dalmatinsko zalede. Radi se o starosjedilakim dalmatinskim stoarima. Pravoslavno stanovnitvo koje je naselilo krajeve zapadno od Une, uglavnom vodi porijeklo iz Crne Gore i Srbije. Od razgranatijih tamonjih rodova su Batnoge, Komadine (doli iz Vasojevia u Crnoj Gori), Toromanovii (doli iz Polimlja u Crnoj Gori), Durbabe su raselice sa Vlaia gdje su ranije doli iz Crne Gore, Golei su raselice iz travnikog kraja, a tu su ranije doselili sa planine Gole u junoj Srbiji (na Kosovu). Postoji i selo Gole u Polimlju.100 Stanovnitvo koje naseljava okolicu Prijedora takoer najveim dijelom potjee iz Stare Srbije (sa Kosova) i Crne Gore. Meu njima su bratstva Jasnici i Abaze. Raselice Abaze su Baze naseljeni u gradikoj oblasti. Abazovia ima i u Drobnjaku u Crnoj Gori.101 Stanovnitvo Kozare i Zmijanja Stanovnitvo Kozare i Zmijanja je uglavnom crnogorskog i srpskog porijekla, ali su neto mlaeg datuma. Posljednji val doseljavanja na ovaj prostor zbio se tokom 18. i 19. stoljea. Na njihovo srpsko i crnogorsko porijeklo upuuju toponimi i imena rodova, zatim predanja i razni arhivski spisi. Tako selo Koturovi i Draksenii
99

V. Skari, o. c, p. 249. V. Skari, o. c, p. 251. 98 V. Skari, o. c, p. 251-252.

V. Skari, o. c, p. 253. V. Skari, o. c, p. 253 - 255. 101 V. Skari, o. c, p. 256.

100

46

imaju pandan na planini Stari vlah u junoj Srbiji. Iz june Srbije su rodovi Bukvii (Bukve), Ugrenovii, Cikote, Alauvuci i Draksenii. Kondii vuku korijen iz kolubarskog kraja, ili tanije, iz Deguria u okolici Uica. Toromani (Turomani) u dubikom i gradikom kraju su iz Polimlja u Crnoj Gori gdje ivi bratstvo Toromani. umani su takoer iz Polimlja (izmeu Pljevalja i Potpei) gdje postoji toponim umane. Obuine u dubikom kraju su doseljenici iz Kolaina. Zlojutri su iz Kua (Crna Gora) kao i Komodine. Komodina ima i u Vasojeviima u Crnoj Gori. Selaci su sa Starog vlaha (juna Srbija) a ima ih i oko Kolubare i u Donjem Dragaevu (takoer juna Srbija). Rod Lopara kojih ima u gradikom i banjalukom kraju albanskog su porijekla sa postojbinom na Kosovu. Prvi njihovi doseljenici su naselili kraj oko Unca a potom su se odatle raselili po Krajini.102 Prostor izmeu Vrbasa i Vrbanje naselili su vlasi iz Polimlja (Crna Gora), Hercegovine (gdje su zastali na putu iz Crne Gore) i Dalmacije. Stanovnici sela Klimenta kod Jajca su albanskog porijekla (sa Kosova). ivinice su dobile ime po crnogorskim vlasima u Polimlju kojima se tako zvala postojbina. Alaule u Kozarcu kod Prijedora i oni iz okolice ivinica potjeu sa Kolubare. Jagare i undulje, kojih ima kod Banje Luke postoje takoer u okolici Uica. Stanovnici sela Debeljaci na Vrbanji i u blizini Banja Luke doselili su iz zapadne Srbije. Debeljaka ima i u glamokom kraju gdje se naselila jedna njihova grana.103 Pravoslavno stanovnitvo Zmijanja
102 103

(prostor izmeu Mrkonji-Grada, Kljua i Banje Luke) doseljavalo se kontinuirano kroz due razdoblje ve od 16. stoljea. U prvom valu doseljenici su bili iz Crne Gore i istone Hercegovine, a drugi iz Dalmacije. Do dolaska Turaka tu je veinom ivjelo bogumilsko starosjedilako stanovnitvo, s neto katolika. U veem broju zadrali su se u gornjem Vrbasu dok su ostali prostor naselili vlasi. U prvom valu doseljavanja doli su direktno iz Srbije a u drugom kao raselice iz Dalmacije.104 Planina Vlai iznad Travnika ini jednu etniku cjelinu i uglavnom je naseljena vlakim stanovnitvom iz Drobnjaka u Crnoj Gori. Njihove brojne raselice naselile su se u Posavini, gdje su u poetku gonili stoku na zimsku ispau. Na Vlaiu se zadralo puno starosjedilaca. Meu takvim su rodovi: Grubai, Kelemanoi, Valjevii i dr. Neki od njih su kasnije preselili u maglajski kraj. Sa Vlaia su i Bencuni kojih kao raselica ima u zeniko-busovakom i kiseljakom kraju. Na Vlai su doli iz june Srbije. Prezime im je nastalo od Bencug koje se susree u dokumentima iz 14. stoljea u junoj Srbiji (kod Pei) gdje postoji i selo tog imena. Jedan njihov dio je tokom seobe preao na katoliku vjeru, pa je to razlog da Bencuna ima i katolika i pravoslavaca. Neke njihove raselice nose neto izmijenjena imena Bencuz (okolica ivinica), Benco i Bencur (zapadna Bosna - Vukovsko). Etniku vezu vlaikih pravoslavnih stoara sa stanovnicima june Srbije i Crne Gore, pored istih
104

V. Skari, o. c, p. 257 - 258. V. Skari, o. c, p. 260.

M. Nikanovi, Prilog prouavanju stanovnitva Zmijanja, GZM. Etnologija, n. s. XXXIII, Sarajevo 1978., p. 10 - 17.

47

prezimena, toponima i predanja, potvruje i jedinstven nain pravljenja sira. Stoari sa Vlaia i oni iz june Srbije (Sandaka) i sjeverne Crne Gore, to jest na prostoru od Novog Pazara preko Sjenice do Drobnjaka, prave sir od jamue (svjeeg mlijeka), to je jedinstven sluaj na Balkanu.105 Stanovnitvo zapadne Hercegovine Etnografska istraivanja litikog (irokobrijekog) kraja dokazala su da vie od polovice tamonjih rodova, njih 119, pripada doseljenicima iz dinarskih oblasti (Dalmacije) i Crne Gore. Ustvari, itava oblast zapadne Hercegovine u velikom postotku ima doseljeniko stanovnitvo. To je posljedica geografskog poloaja tih krajeva. Preko njih su, naime, vodili glavni migracioni putevi od juga prema sjeveru i tuda su prole brojne skupine vlaha, a mnogi su i zastali, pa je to razlog da se na tom prostoru malo zadralo starosjedilakog stanovnitva.106 Na vlaki karakter irokobrijekog (litikog) kraja ukazuju i tamonji toponimi: Vlake njive, Vlatak, Vlaka glavica, Vlaki put, Katunina, Katunie i sl. Veina tamonjih rodova je doselila tek u 18. i 19. stoljeu. To se podjednako odnosi na pravoslavno i katoliko stanovnitvo. Kod mnogih rodova ni vjerska pripadnost nije izvorna. Oni koji su danas katolici ranije su bili pravoslavci i obrnuto. Na to ukazuju i zajednika prezimena kod jednih i drugih (Selaci, Merepe, Benci, Mudrinii itd.). Muslimansko starosjedilako
V. Skari, o. c, p. 224 - 225. M. Petri, Etnika prolost na podruju Listie i zapadne Hercegovine, GZM. Etnologija, n. s. XXIV / XXV, Sarajevo 1970., p. 24 i d.
106 105

stanovnitvo je u veem broju napustilo litiki kraj tek iza 1919. godine. Njihova imanja (ifluke) preuzelo je mjesno stanovnitvo.107 Dananje stanovnitvo Livanjskog polja je takoer u najveoj mjeri novijeg datuma. ak 344 roda, ili 43 % ukupnog stanovnitva, pripada novim doseljenicima. Na njihovo dalmatinsko porijeklo ukazuju jeziki elementi dalmatinske akavtine, obiaji, nazivi rodova, predanja itd. Etnoloka istraivanja su dokazala da je veina muslimanskih rodova na Livanjskom polju starosjedilakog porijekla. S druge strane, dio vlakog pravoslavnog stanovnitva s ovog prostora srodan je sa stanovnicima Starog vlaha u junoj Srbiji. Neki rodovi su porijeklom sa Lima u Crnoj Gori. Dio pravoslavnih vlaha je doselio i iz Dalmacije (Vrlike, Sinjske krajine, okolice Drnia i Zadra). Na njihovo dalmatinsko porijeklo pored predanja upuuje i specifian ikavski govor.108 Meu brojnim strancima koji su doselili u Bosnu bili su i idovi. Njihov dolazak je bio u uskoj vezi s njihovim izgonom iz panije (1492. g.). Mnogi su tada nali utoite i zatitu u Turskoj Carevini. Tada ih je jedan broj doselio u Bosnu, odnosno Sarajevo (izmeu 1541. i 1565. g.). Nakon pada Budima 1686. godine sa izbjeglim Bonjacima je tada u Bosnu dolo i neto idova koji su do tada ivjeli u Ugarskoj. Naselili su se u Sarajevu, gdje su pojaali postojeu isto-nacionalnu zajednicu. idova je bilo i u drugim mjestima po Bosni i Hercegovini i posvuda su bili stanovnici gradova. Uglavnom su se
M. Petri, o. c, p. 21. S. Kului, u: Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, n. s. XV!- XVI, Sarajevo 1961., p. 5 i d.
108 107

48

bavili trgovinom i zanatima. Njihova zajednica je za sve vrijeme ostala malobrojna i nije nikada utjecala na nacionalnu strukturu starosjedilakog stanovnitva Bosne i Hercegovine. Iseljavanje bosanskog stanovnitva Kada se raspravlja o migracijama koje su se odvijale na bosanskohercegovakom prostoru, treba napomenuti da su one bile dvosmjerne. Naime, kako god su u nju masovno doseljavali stranci tako je iz nje iseljavalo njeno starosjedilako stanovnitvo, kako muslimani tako i krani. Katolici su se najvie iseljavali prilikom prodora stranih vojski, kakav je bio sluaj 1478. godine kad je s vojskom upao u Bosnu maarski kralj Korvin, zatim nakon upada austrijskog vojvode Pernlija 1690. godine, kad je iz sjeveroistone Bosne odveo vie od 3.000 katolika. Provala princa Eugena Savojskog u srednju Bosnu sve do Sarajeva 1697. godine uzroila je iseljavanje vie od 40.000 krana, preteno katolika, koji su se naselili preko Save. Preostalo katoliko starosjedilako stanovnitvo sjeveroistone Bosne odselilo se 1717. godine pri povlaenju vojske pod zapovjednitvom generala Petraa, nakon njegovog pokuaja osvajanja Zvornika. U vie navrata su i franjevci odvodili katoliko stanovnitvo (fra Mijo Velianin, fra Jure Ramanin, fra imun Modrianin, fra Juro Zgoanin, fra Juro Tuzli itd.).109 I muslimansko stanovnitvo se iseljavalo u ogromnom broju. To je
109

uslijedilo odmah iza 1463. godine nakon to su se Bonjaci ukljuili u tursku osvajaku silu koja je nezadrivo napredovala u Evropu. Kao nagradu za njihova junaka djela i ogroman doprinos stvaranju turske moi, dobijali su posjede u evropskim zemljama ija su osvajanja platili potocima krvi i nebrojenim rtvama. Mnogi su u tim zemljama stalno ostali kao spahije i visoki dravni, odnosno vojni dunosnici. Podaci govore da je veina gradova Cetinske krajine, Dalmacije, Like, Slavonije i Madarske, bila naseljena Bonjacima. Turski putopisac Evlija elebija je 1660. godine zabiljeio da se u veini gradova osvojene Ugarske (Budimu, Sigetu, iklou, Peuju, Stolnom Biogradu), Temivara itd. uje samo bosanski jezik, a za stanovnike Budima kae da su svi Bonjaci. I stanovnici Kanjie su veinom bili Bonjaci, koji govore nekoliko jezika, a bosanski im je na prvom mjestu. elebija dalje navodi da su i drugi gradovi bonjake varoi.110 Tako u Drniu (Dalmacija) ivi vie od 300 muslimanskih porodica te da iz tog kraja ode svake godine na had 100 do 150 hadija.111 Sline podatke donosi 1625. godine splitski plemi Atanasije Jurjevi. On navodi da je u to vrijeme u Sinju bilo 100 muslimanskih (bonjakih) kua, a u njegovoj okolici 500, u Skradinu (kod ibenika) 200, u Vrani (kod Zadra) 200, Zemuniku 150, Karinu 230, Kninu 300, Vrlici 85, Drniu 300, u Petrovu Polju u 40 sela i zaselaka 600 kua itd.112
110 E. elebija, Sejahatname, sv. VI, p. 201, 247, 503, 514 - 517, 534. 111 E. elebija, Putopis, Sarajevo 1967., p. 189. 112 O tome: P. ivkovi, Povijest Bosne i Hercegovine do konca 18. stoljea, Mostar 1994., p. 132 - 133.

J. Koprivevi, O emigraciji katolika u Bosni, Napredak, Hrvatski narodni kalendar za 1940. godinu, Sarajevo 1939., p. 82 i d; . Pejanovi, o.c, p. 15 id.

49

Povratak iseljenih Bonjaka Za iseljene Bonjake u evropskim zemljama zapoele su velike nesree krajem 17. stoljea i trajale su sve do Prvog svjetskog rata. Uzrok su bili porazi turske vojske koje je doivljavala na evropskim i drugim ratitima. Sve je zapoelo velikim Bekim ratom 1683. godine i neuspjelom opsadom Bea nakon ega je Turska poela gubiti sve osvojene zemlje u Evropi. Tako su se morali povui iz Madarske, Slavonije, Bake, Banata, Srijema, Like, Dalmacije, a neto kasnije i iz Srbije. S vojskom se iseljavalo i muslimansko, odnosno bonjako stanovnitvo. Oni koji su ostali bili su proganjani, ubijani i na silu pokrtavani, pri emu su morali promijeniti i ime pa su takvi za Bosnu izgubljeni za sva vremena.113 U pokrtavanju Bonjaka na podruju Like i Krbave posebno se istakao izvjesni upnik Marko Mesi. Senjski biskup Sebastijan Glavini u svom izvjetaju o Lici iz 1696. godine navodi da je tamo veliki broj onih koji su "ranije ispovijedali islam". Ako se uzme u obzir da je jo 1680. godine samo u Lici bilo vie od 7.000 bonjakih domainstava s vie od 30.000 eljadi, moe se zamisliti koliko je takvih silom pokrteno. Podaci o tome mogu se nai i u crkvenim evidencijama koje su pedantno evidentirale ta pokrtavanja. Sve izbjeglo stanovnitvo iz Madarske, Hrvatske i drugih krajeva
113 R. Lopai, Spomenici hrvatske krajine, od 1693. do 1780. u dodatku od g. 1730. knj. III, u Zagrebu 1889., p. 246 - 247. CXLII. 26. III 1709; R. Horvat, Lika i Krbava, M. H. sv. 1, Zagreb 1941., p. 43 - 44; . Pejanovi, o. c, p. 27 i d.

doselilo je u Bosnu jer se radilo o Bonjacima. Naseljavali su se u razne dijelove Bosne - oko rijeke Une, u srednju Bosnu, oko Vrbasa, Spree, Ukrine, Drine, Save, Neretve, Lave, Sane, Prae, Vrbanje, Rame, Krivaje, Unca, Bregave itd. Iseljenici iz Dalmacije, Cetinske i Kninske krajine uglavnom su se naselili u Krajinu. Oni iz Cetinske krajine doli su u Malu Kladuu i Todorovo, a oni iz Srba u Jezero kod Ostroca. Od tada se to mjesto naziva Srbljani. Izgon muslimana iz Srbije Poloaj Bonjaka muslimana pogorao se i u Srbiji nakon Karaorevog ustanka (1804 - 1813. g.). Srpski ustanici su posvuda progonili muslimansko stanovnitvo, pljakali ih i ubijali. To je poprimilo jo vee razmjere nakon pada Beograda 1807. godine, kad je nastao opi pokolj "Turaka", i to na prvi dan Kurban - bajrama. Rauna se da je samo u Beogradskom paaluku u to vrijeme ivjelo 20.000 Bonjaka. Od njih su mnogi pobijeni, ostatak pokrten, a dio protjeran. Izvjetaji govore kako je nakon toga meu ustanikim voama nastalo razraunavanje oko raspodjele bonjake opljakane i prisvojene imovine u mnogim srpskim gradovima, posebno u Beogradu.114 Stradanje preostalih Bonjaka u Srbiji nastavilo se i tokom Drugog srpskog ustanka. Najzad, odredbama Jedrenskog mira sklopljenog 1830. godine izmeu Turske i Rusije, usvojen je zahtjev Srbije, ije je interese zastupala Rusija, da svi
114 Vie o tome: . Truhelka, Bonjaci i prvi srpski ustanak, GZM. XXIX (1917)., Sarajevo 1918., p. 225 - 226.

50

muslimani moraju napustiti tlo Srbije. Uslijedila je masovna selidba (izgon) i veina ih je prela Drinu i naselila se po Bosni jer se i u ovom sluaju uglavnom radilo o Bonjacima. Mnoge doseljene porodice dobile su nadimke po gradovima iz kojih su doselile, pa tako: Uianin, Valjevac, Budimlija (Budimli), Poegija, Peanin, Kurumli, Biogradlija i sl. Oni koji su doli iz Novopazarskog sandaka u narodu su dobili nadimak Arnauti. Posljednja naredba o izgonu muslimana (Bonjaka) iz Srbije izdata je 1862. godine, to je sankcionirala i meunarodna konferencija, odrana 22. IX 1862. godine u Kanlidi (Turska). Osmanske vlasti su iseljenim Bonjacima iz Uica i Sokola podigle u Bosni dva nova naselja na Savi Gornju i Donju Aziziju (danas Bosanski amac i Oraje), tako nazvana po sultanu Abdulazizu. Samo iz Uica iselilo se 2.966 Bonjaka. Jedan suvremenik je opisujui njihovo iseljavanje zapisao: "Sve je otilo plaui". O bonjakoj fizionomiji mnogih srpskih varoi, naprimjer Uica, govori podatak daje tih godina prolog stoljea u njemu bilo 2.000 bonjakih kua i dvadeset damija, a svega 80 srpskih domainstava.115 Po izvjetaju engleskog putopisca Archibalda Pattona iz 1843. godine u njemu je bilo 3.500 bonjakih kua, a svega 600 srpskih. Slino se zbilo s Bonjacima 1878. godine kad su istjerani iz Crne Gore. U svim sluajevima uglavnom se radilo o gradskom stanovnitvu. Priliv velikog broja povratnika veoma je poveao broj muslimana u Bosni, to
115 J. Vuji, Puteestvije po Srbiji, Beograd 1902., p. 20.

su pripadnici druge dvije vjere nerado gledali. Tako je peki patrijarh Vasilije Brki, koji je jedno vrijeme bio mitropolit u Sarajevu, pisao 1771. godine: "Namnoilo se mnogo Turaka (muslimana) u Bosni, prvo to je mnogo Turaka pobeglo iz Ugarske pa su se naselili u Bosni, a drugo to je Bosna zdrava zemlja, a Turci dre sve plodne zemlje pa se narod namnoio mnogo".116 Zahvaljujui povratku Bonjaka iz dijaspore sprijeeno je da ih potpuno nestane u vlastitoj domovini. itavo razdoblje 18. i 19. stoljea bilo je, naime, u znaku najveih stradanja i pomora Bonjaka. Tursko Carstvo se nalazilo u tekom stanju i s velikim naporima je branilo steevine i Ranice. Tamo gdje je bilo najtee slali su Bonjake, prekaljene ratnike, koji su masovno ginuli u nebrojenim bitkama sa Austrijancima, Maarima, Poljacima, Rusima, Mleanima, Perzijancima itd. Samo u dvije bitke na perzijskom i ruskom ratitu izginulo ih je vie od 30.000. Taj pomor je poetkom 18. stoljea dostigao zabrinjavajue razmjere. Kako jedna nesrea ne dolazi sama, javile su se epidemije koje su sa svoje strane desetkovale stanovnitvo. Broj muslimana se u 18. stoljeu toliko smanjio da je u mnogim mjestima bilo zabranjeno klanjati dumu i bajramnamaz na musalama (otvorenim mjestima), kako domaji krani ne bi primijetili koliko je ostalo muslimanskog svijeta to bi ih ohrabrilo za pobunu, jer se uglavnom radilo o gornjoj drutvenoj klasi iji su bili podlonici. Epidemije su, meutim, desetkovale i seosko stanovnitvo
116

. Pejanovi, o. c, p. 27.

51

(krane). Zemlji je bila potrebna nova radna (kmetovska) snaga pa je tako zapoeo novi val naseljavanja stranaca u Bosnu i Hercegovinu. To je trajalo promjenljivim intenzitetom kroz itavo razdoblje 18. i 19. stoljea, odnosno Sve do Prvog svjetskog rata. I ovaj put doseljenici su uglavnom bili iz susjednih zemalja (Srbije, Crne Gore i Hrvatske). Prvi val je uslijedio poetkom 18. stoljea nakon novog tekog pomora kuge. Mada je ta zaraza esto harala najtee su bile one iz godine 1721 -1732, 1741, 1744, 1753, 1761 - 1765, 1773, 1782, 1781 - 1785, nakon ega je zemlja ostala polupusta. Pomor se nastavio i u narednom stoljeu. Najvie svijeta je pomrlo u razdoblju 1813 - 1818. godine. Po izvjetaju suvremenika pomor je prepolovio stanovnitvo i mnogi krajevi su ostali potpuno nenaseljeni.117 Begovi i age su na svoju ruku dovodili potrebnu radnu snagu iz Crne Gore, Srbije i Dalmacije i naseljavali ih kao kmetove ili ifije (zakupce) na svoja opustjela imanja. Bilo je sluajeva da su mnoge crnogorske i dalmatinske porodice bjeei od zla i neimatine same dolazile i nudile se agama da ih prime na svoja imanja kao kmetove. Neki su sa svim ukuanima i imovinom koju su mogli natovariti na konja ili od mjesta do mjesta ili bi ispred neke aginske kule razapeli ergu i ekali u nadi da ih primijeti aga i ponudi im posao na svom ifluku.118 Kad bi kuga pomorila seosko stanovnitvo tada bi same age ile
M. Batini, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, sv. III, Zagreb 1887; J. Jeremi, Prilozi za istoriju zdravstva i medicinskih prilika u Bosni i Hercegovini pod Turskom i AustroUgarskom, Beograd 1931; . Pejanovi, o. c, p. 19 i d. 118 M. Filipovi, Visoka nahija, p. 297.
117

traiti novu radnu snagu. Izvjetaji govore da su novi doseljenici nalazili u kuama pustih sela itave skelete pomrle eljadi. Posvuda su se susretale kosti nepokopanih stanovnika jer su itavi krajevi ostajali bez ijednog ivog. Novi priliv stanovnitva i njegov razmjetaj dao je Bosni konanu nacionalno vjersku sliku u onom obliku i rasporedu kakva je manje - vie i danas. Raspored stanovnitva u Bosni i Hercegovini sredinom prolog stoljea Oko 1865. godine slika naseljenosti u Bosni i Hercegovini je ovako izgledala: u srednjoj, istonoj, junoj te sjeverozapadnoj Bosni veinsko stanovnitvo su inili muslimani. Tu je ivjelo vie od 66 % ukupnog broja Bonjaka muslimana. Starosjedilako bonjako - katoliko stanovnitvo i doseljeni Hrvati ustalili su se u zapadnoj Hercegovini, jugozapadnoj Bosni, zatim du desne obale Save od Brkog do Broda, te u lepeniko lavanskom kraju. Na tim prostorima ivjelo je oko 80 % svih bosanskohercegovakih katolika i doseljenih Hrvata. Pravoslavno starosjedilako stanovnitvo, te doseljeni Srbi i Crnogorci zauzeli su u apsolutnoj veini prostrane oblasti na sjeverozapadu zemlje izmeu Sane (od Broda do ua Une) i Une (od ua do njenog izvorita), bosansko - hrvatsku granicu od izvorita Une do planine Troglav, preko Glamoa i Donjeg Vakufa do Doboja idui izmeu Jajca, Travnika, zatim krajeve desne obale rijeke Bosne od Doboja do Modrice, i dalje do Broda. Pravoslavci su inili 52

apsolutnu veinu i u istonoj Hercegovini, na podruju izmeu srednje i donje Drine (Od Viegrada do ua Drine), uz Savu (od ua Drine do Brkog) te istono od linije povuena od Brkog prema Vlasenici i Viegradu. Na tim prostorima bilo je koncentrirano oko 70 % ukupnog pravoslavnog stanovnitva Bosne i Hercegovine.119

IV. DOBA AUSTROUGARSKE UPRAVE Austrijska kolonizacija Bosne i Hercegovine Uspostavljanje austrijske vlasti u Bosni i Hercegovini izazvalo je nove migracione pokrete i razmjetanje stanovnitva na itavom bosanskohercegovakom prostoru. I ovoga puta promjene su ile na tetu starosjedilakog stanovnitva, prije svega muslimana, ali takoer katolika i pravoslavaca jer je ova seoba konano izbrisala nacionalnu kategoriju Bonjaka (Bosanaca) katolika i Bonjaka (Bosanaca) pravoslavaca. Politike promjene su uzrokovale masovno iseljavanje muslimana u tui svijet. Zvanina austrijska politika je ila za tim da u Bosni i Hercegovini to vie ojaa katoliki elemenat pa je provoena planski razraena politika naseljavanja stranaca iz njenih provincija. U prvoj fazi, koja je uslijedila odmah nakon uspostavljanja austrijske vlasti (1878. g.), najbrojniji doseljenici (slubena lica) bili su sami Austrijanci a onda pripadnici drugih naroda koji su ivjeli u sklopu Monarhije (Hrvati, esi, Maari, Tirolci). Istovremeno je uslijedilo doseljavanje seoskog stanovnitva iz hrvatskih krajeva (Dalmacije i Like). Ono je bilo u potrazi za obradivom zemljom pa ih je veina primljena na aginska imanja. Meu njima bilo je i uzurpatora koji su samoinicijativno zaposjedali zemlju starosjedilaca. Najvie doseljenika u prvom valu doselilo se u bosansko-krupski kraj. Iz tog vremena potjeu naselja na 53

119

. Pejanovi, o. c, p. 22 i d.

obroncima Grmea (Hasani i Gornja Suhaja). Puno Liana je doselilo u bosansko-petrovaki i sanski kraj a neto manje u cazinski. U izvjetaju carskog inspektora baruna Huga Kuera koji je obiao bihaki kraj, navodi se daje u razdoblju 1878 - 1883. godine na taj prostor doselilo 10.000 12.000 hrvatskih doseljenika iz Like. Neki od njih su na begovskim i aginskim imanjima zauzeli mjesta domaih seljaka koji su izbjegli ili su nestali u pobunama i ratnim vihorima u prethodnom razdoblju.120 Doseljenici su pravili velike probleme domaem stanovnitvu. Mnogi od njih su uzurpirali dravno zemljite, posebno umske povrine, a oni koji su se naselili na aginskim imanjima odbijali su izvravati zakonske obaveze prema gospodarima pa su uslijedile incidentne situacije. Ustvari, u svim proteklim vremenima bilo je puno nesporazuma, pae i tekih sukoba izmeu domaeg stanovnitva i doseljenika. Kako je ta kategorija doseljenika uglavnom bila vlakog porijekla, poznata po svojoj besprimjernoj agresivnosti i openito krajnje nezgodnom karakteru, sada, u izmijenjenim politikim prilikama, postali su jo agresivniji. Sa svojim stadima priinjavali su obraenim povrinama velike tete, prekoraivali data im prava, i openito, na svaki nain nanosili su tetu i uznemiravali starosjedioce. Iz njihovih redova su se regrutirale hajduke ete koje su se profesionalno bavile pljakom i napadale imanja. Sredinom 19. stoljea ponaanje vlakih doseljenika dostiglo je nesluene razmjere. Po ukidanju
120 . Miki, O kolonizaciji stranih seljaka u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske uprave, u zborniku: "Migracije i Bosna i Hercegovina", Sarajevo 1990., p. 183.

turske vlasti toliko su se osilili da su nasilu poeli otimati aginske posjede, pae, ak ugroavati ivote njihovih vlasnika. ta su i kakvi su bili ti elementi koji su doseljavali u Bosnu iz Crne Gore i Srbije, najbolje je oslikao izaslanik ruske carice Jelisavete (18. stoljee), oficir Pukov, koji je jedno vrijeme proveo u Crnoj Gori, nakon ega je zapisao: "Kao divlji narod za kojega ne vae nikakve norme ureenja meusobnih odnosa i ponaanja, crnogorski i srpski glavari su bahati, sirovi, pohlepni za novac, spremni na nepromiljene poteze, bez smisla za procjenjivanje meuljudskih odnosa. Sam Vasilije vladika je najbolji primjer glavara s negativnim osobinama. On je veliki egoista i srebroljubac, ne ustruava se ni od lai i podvala samo da bi postigao cilj. Taj narod nema nikakvih svojstava kojima bi liio na dravu, nema tijela koje bi donosilo opevaee odluke, nema zakona za prekrioce. To je zemlja u kojoj caruje hajduko zbjezite, gdje caruju sve ljudske mane i poroci".121 Austrija je ubrzo poela naseljavati koloniste iz svih dijelova svoje drave. Godine 1881. doli su doseljenici iz junog Tirola i naselili se na prostor izmeu Kostajnice i Bosanske Gradike, s ukupno 199 porodica, a uz njih jo 41 porodica iz Hrvatske.122

121 M. Draganovi, Materijal za istoriju Crne Gore, Spomenik, SKA. knj. XXV, Beograd 1895., p. 25 - 28; Stonojevi, u: "Istorija Crne Gore", trea knj.. tom I, Titograd 1975., p. 354 355. 122 F. Hauptman, Regulisanje zemljinog posjeda u Bosni i Hercegovini i poeci naseljavanja stranih seljaka u doba austrougarske vladavine, Godinjak, Drutvo istoriara BiH, br. XVI, Sarajevo 1965., p. 158.

54

Naseljavanje Nijemaca U okolicu Banje Luke doselili su kolonisti iz Njemake. U tome je veliku ulogu odigrao Franz Pfanner, tadanji starjeina trapistikog samostana "Marija Zvijezda" nedaleko od Banje Luke. On je u njemakom asopisu "Christlichen Pilger" objavio lanak o Bosni i ukazao na velike mogunosti naseljavanja u njoj. Prvi doseljenici su stigli 1878. godine iz Hanovera s ukupno 25 porodica. Kupili su zemlju u Brezikama od bega Arifa abia. Slijedee, 1879. godine, doli su kolonisti iz Oldenburga i Braunsveiga i naselili se na podruje Laminaca i Rovina. Tako je u banjalukom kraju nastalo nekoliko njemakih naselja (Rudolfsthal - danas Bosanski Aleksandrovac, Konigsfeld - Dubrave, Windhorst - Nova Topola itd.).123 Nijemci su kolonizirali i bijeljinski kraj, gdje su osnovali naselje Franz Josefsfeld. Austrija je nastojala dovesti to vie doseljenika iz svog pasivnog junog Tirola. Bilo je, meutim, teko nai slobodno zemljite. Kolonisti su skuene parcele proirivali tako to su zaposjedali slobodne umske povrine koje su krili. Javili su se meutim stari vlasnici (begovi i age) i nastao je spor s vlastima i doseljenicima. Krajem 1883. godine stiglo je u Mahovljane kod Banje Luke novih 25 tirolskih porodica sa 165 lanova. Svaka porodica je dobila 12 duluma po lanu. Iza toga su stigle jo 22 porodice s ukupno 320 lanova. Jedan broj porodica primili su banjaluki bei Dinii na svoja imanja u selu Rremna, a beg Hadiselimovi iz Kotor - Varoi primio je odreen broj na svoje imanje
123

u Planoj. U prnjavorskom okrugu bei Krupici i Hadiselimovii primili su 28 porodica sa 150 lanova i naselili ih na svoja imanja.124 U drugoj fazi naseljavanja koja je trajala od 1890. do 1905. godine dolo je mnogo Talijana, eha, Slovaka, Ukrajinaca, Rusina i Poljaka. Svi su se naselili na podruje bosansko-novskog, bosansko-dubikog, derventskog i banjalukog okruga. Vlast im je dodijelila dravno zemljite koje je nakon deset godina obraivanja bez naknade prelazilo u njihovo trajno vlasnitvo. Talijanski doseljenici su se uglavnom koncentrirali u banjalukoj regiji oko Laktaa, Mahovljana i Jazovca. esi su se naselili u opini Koba i u Seferovce. Tamo je niklo njihovo naselje Nova Ves. Izvjestan broj ih se naselio i u srednjoj Bosni. Poljaci su se naselili na kompleks zemljita oko elinca i Bakinake Kozare. Tada su doli i kolonisti u organizaciji evanelistike crkve iz Madarske. U tom dijelu Bosne naselilo se jo Galicijana i Rusina.125 I Hercegovina je u austrijsko doba primila mnoge doseljenike. Ovdje su opet prednjaili crnogorski brdani bezemljai. Odmah iza 1878. godine doselilo se puno Rudinjana, Bjelica, Cuca i Prekotaraa. Do sredine marta 1879. godine stigla su 142 domainstva a dva mjeseca kasnije pristiglo je novih 247. Sauvane pasoke knjige daju precizne podatke o broju doseljenika, imenima bratstava i dr. Konaan broj crnogorskih doseljenika u ovoj fazi iznosio je oko 2.000. Ovaj put crnogorski doseljenici su uglavnom naselili okolicu Stoca,
124

. Miki, o. c, p. 183 - 184.

125

. Miki, o. c, p. 186. .Miki,o. c.,p. 187-188.

55

Dabra, Gacka, itluka kod Nevesinja i Mostara. Godine 1889. u okolicu Gacka stigli su novi lanovi bratstva Bjelica, Grahovljana, Banjana i Oputnorudinjana, s ukupno 1300 lanova. Mnoge njihove porodice naselile su se u sarajevsku okolicu. Ovoliki priliv crnogorskih doseljenika zabrinuo je austrijske vlasti jer su se naseljavali bez ikakve kontrole pa su poduzete mjere da se to sprijei ali nije bilo uspjeha.126 Tih godina crnogorski doseljenici su stigli i na Glasinac kod Sarajeva. Godine 1866. dolo je bratstvo Ugrenovia i Riana. Godine 1878. stiglo je novih 11 rodova sa 84 domainstva. Pojedina bratstva su proslijedila prema sjevernoj Bosni i nastanili su se na prostoru izmeu Broda i ua Une. I Rama je tih godina dobila nove stanovnike iz Crne Gore. Od jeseni 1877. do 1882. godine iz nikikog kraja iselila je 391 porodica kojima je odrednica bila Bosna.127 Broj doseljenih stranaca Austrijske vlasti su naseljavanjem kolonista s podruja Monarhije eljele brojano ojaati katoliko stanovnitvo kao siguran oslonac svoje vlasti na ovim prostorima. Kolonisti su 1895. godine u svojim rukama drali 51.027 hektara ziratskog zemljita. Ustvari, vlada je imala brojne planove u vezi s tim. Jedno vrijeme je predsjednik Zemaljske vlade general Albori predlagao da se u Bosni osigura zemlja (imanja) za naseljavanje penzioniranih andara, dok su vojne vlasti to traile
. Miki, o. c, p. 226 - 227. M. Filipovi, Glasinac, antropogeografske) etnoloka rasprava, Naselja i poreklo stanovnitva, knj. 32, SAN, Beograd 1950., p. 42, 144 - 145, 205; . Pejovi, o. c, p. 23.
127 126

za penzionirane oficire. Pored zemljoradnikih kolonista u Bosnu je doselio veliki broj dravnih inovnika, zanatlija, trgovaca, vojnog kadra i dr. Do 1885. godine ukupno je doselilo 27.438 stranaca, do godine 1895. 70.848, a do 1910. godine 114.591, osoba, to je iznosilo 6,04 % ukupnog stanovnitva Bosne i Hercegovine. To su u najveem broju bili Hrvati, Austrijanci, Slovenci, Maari, esi i Poljaci. Hrvati su za Austriju bili vani zbog poznavanja jezika pa ih je jedno vrijeme u administraciji bilo 23,49 % od svih zaposlenih. Tu kategoriju doseljenika narod u Bosni je nazivao kuferaima.128 Od ukupnog broja doseljenih, iz Austrije je bilo 46.859 lica, a iz Ugarske 61.151, od toga eha 7.000, Poljaka 11.000, Maara 6.500 itd. Austrijske vlasti su iz dravnih razloga krile stvarni broj doseljenih stranaca. Zvanini izvjetaji barataju brojem od 137.000 ali se vjeruje da je iznosio vie od 200.000 ljudi. Po vjerskoj pripadnosti bili su skoro svi katolici.129 Odnos muslimana prema austrijskim vlastima Odlazak Turaka, preuzimanje vlasti od strane Austro Ugarske i promjene koje su potom uslijedile na politikom, kulturnom, vjerskom i drutvenom polju, kod veine Bonjaka muslimana izazvali su nelagodu, depresiju, strah i neizvjesnost. Svoj stav prema pogodbi velikih sila da Turska prepusti njihovu zemlju Austriji iskazali su pruanjem estokog otpora
128 N. ehi, Politika iseljavanja na podruju Bosne i Hercegovine 1918 -1921, u monografiji: "Migracije i Bosna i Hercegovina", p. 195 - 196. 129 . Pejanovi, o. c, p. 42 - 43.

56

austrijskoj okupacionoj vojsci. Ukidanje turske vlasti s kojom su ivjeli due od etiri stotine godina, nametanje gospodara druge vjere, drugaije kulture i obiaja, i osjeaj gubitka privilegiranog drutvenog i politikog statusa koji su uivali stotinama godina, zabrinulo je sveukupno muslimansko stanovnitvo. Bili su puni mrnje i prezira prema onima koji su ih doveli u takvu situaciju. Pripadnici druge dvije vjere (katolici i pravoslavci) dolazak Austrije su doivjeli drugaije. Prije svega, oekivali su temeljne drutvene promjene - ukidanje begovata, to jest agrarnu reformu. Takoer su oekivali preuzimanje politike inicijative naspram do tada drutveno - politiki dominirajueg bonjako muslimanskog stanovnitva. Razvoj dogaaj bi bez sumnje krenuo u pravcu tekog zaotravanja vjersko nacionalnih i politikih odnosa sa nesagledivim posljedicama da nova vlast nije kategoriki svima dala na znanje da se njena vladavina temelji na principima pravne drave u kojoj su svi njeni podanici jednaki pred zakonom. S nastalim promjenama ipak se nije mogao pomiriti veliki dio muslimanskog stanovnitva. Uestali napadi na njihove posjede i njih same, pritisci, zastraivanja i prijetnje, izazivali su opu nesigurnost i strah. Veinu nasilja su inile statusno ovisne osobe kmetovi i zakupci (ifije) spahijske zemlje. Veliki broj muslimana je izlaz iz takve situacije vidio u naputanju zemlje i odlasku u tuinu.

Iseljavanje Bonjaka u Tursku Iseljavanje Bonjaka nije prestajalo za sve vrijeme austrougarske vladavine Bosnom. Prvi val je uslijedio odmah nakon okupacije 1878. godine, drugi nakon uvoenja vojne obaveze 1881. godine i nakon ustanka 1882. godine u kojem su uestvovali i muslimani, trei u vrijeme borbe za vjersku i vakufsko mearifsku autonomiju muslimana koja je poela 1899. godine, etvrti nakon aneksije 1908. godine i peti u vrijeme balkanskih ratova (1912/1913. g.). Pravac iseljavanja bila je Turska. Iseljenika je bilo iz svih krajeva zemlje, najvie iz gradova. Godine velikih iseljavanja bile su 1878 - 1883, 1888, 1891 - 1892, 1899., 1900 1901., 1909 - 1912. Turska je u budetu za 1882/1883. godinu predvidjela 1.000.000 zlatnih lira za pomo izbjeglim Bonjacima. O tome koliko se ukupno iselilo Bonjaka nema tanih podataka jer su ih austrijske vlasti krile kao i broj useljenih stranaca u Bosnu. Po njenim zvaninim izvjetajima iselilo ih se tek 137.000, dok procjene govore daje taj broj iznosio izmeu 180.000 i 200.000 ljudi, a moda i vie. Na taj zakljuak navodi podatak da je u Balkanskim ratovima tokom 1912/1913. godine na bojitima u sastavu turske vojske bilo oko 20.000 vojnika regrutiranih iz redova bosanskohercegovakih muslimana koji su tih godina doselili u Tursku. Prema podacima carigradskog povjerenika za smjetaj izbjeglica, samo u razdoblju od 1900 - 1905. godine doselilo je 72.000 lica, dok je po austrijskim zvaninim izvjetajima taj broj iznosio svega 13.750 osoba.130
130 O iseljavanju Bonjaka u Tursku: V. Bogievi, Emigracija Muslimana Bosne i Hercegovine u Tursku u doba austrougarske

57

Sauvan je izvjetaj Jovana Cvijia, poznatog srpskog etnologa, u kojem opisuje kako je i sam bio svjedokom masovnog odlaska bosanskih muslimana u Tursku. On navodi da je tih godina beogradska eljeznika stanica svakodnevno bila krcata bosanskohercegovakim muslimanima koji su preko Beograda odlazili solunskim vozom za Tursku. Cviji u svom osvrtu iz 1910. godine navodi da u Bosni nee ostati ni polovica naroda ako se iseljavanje nastavi tim razmjerama. Taj srpski uenjak ne proputa priliku da jo jednom istakne tobonju srpsku pripadnost bosanskih muslimana, pa s time u vezi konstatira: "Ako se iseljavanje ne zaustavi, u Bosni e sasvim nestati srpskog jezika, mada su razgovarajui s njima u stanici, oni (muslimani) nesvesni svog srpskog porekla i imena".131 Austrija se nije trudila da zaustavi to iseljavanje. ak je raznim mjerama sprjeavala povratak onih koji su odluili da se vrate u domovinu. Njoj je bio potreban slobodan prostor za naseljavanje njenih kolonista. Mostarski biskup fra Pakol Buconji je kupovao imanja iseljenih Bonjaka iz Nevesinja i Bijelog Polja i na njih naseljavao katoliko stanovnitvo iz Ljubukog i mostarskog kotara. S raznih strana su vreni svakojaki pritisci da se to vie ljudi odlui na odlazak. Bilo je, meutim, i svijetlih primjera kada su pojedinci iz redova pripadnika druge dvije vjere odvraali svoje zemljake da naputaju svoja
vladavine 1878 - 1918. godine, Historijski zbornik, br. 1 - 2, Zagreb 1950., p. 175 - 184; . Pejanovi, o.c., p. 43. 131 J. Cviji, O iseljavanju bosanskih muhamedanaca, SKG, XXIV, br. 12, Beograd 1906; sredi: V. Bogievi, o. c, p. 175 - 192.

ognjita. Jedan od njih je bio i pjesnik Aleksa anti, koji je tim povodom spjevao uvenu pjesmu namijenjenu Bonjacima "Ostajte ovdje". Brojano stanje stanovnika Bosne i Hercegovine u posljednja tri stoljea O tome koliko je Bosna imala stanovnika u doba turske uprave nema pouzdanih podataka jer malo koji izvor precizno o tome govori. Podaci se esto navode odoka a i u tim sluajevima govori se samo o pojedinim gradovima ili oblastima. Strani putnici se na taj problem uglavnom osvru kada govore o odnosu vjera, odnosno koliko je pripadnika jedne ili druge vjere. Turski popisi stanovnitva su nepotpuni jer obuhvaaju samo njihove odreene kategorije. Ako su u pitanju muslimani, evidentirani su samo vojni obveznici dok se kod krana evidentiraju oni koji su podlijegali poreskim obavezama, to jest domaini, odnosno odrasle muke glave. U opem popisu Bosanskog sandaka (bez Hercegovine) iz 1604. godine, od ukupno 64.721 kue, muslimanskih domainstava je bilo 45.941, a kranskih (katolikih i pravoslavnih) svega 18.891. Omjer jednih i drugih je 71% naspram 29 %.132 U izvjetaju papskog vizitatora Petra Masarechija upuenom Svetoj stolici 1624. godine, u kojem govori o stanju katolika u Bosni, kae se da u toj

132 A. Handi, Konfesionalni sastav stanovnitva u Bosni i Hercegovini u prvim stoljeima osmanske vladavine, Prilozi za orijentalnu filologiju, 42 - 43, Sarajevo 1995., p. 134.

58

zemlji ima oko 300.000 katolika.133 Atanasije Grgievi alje 1626. godine austrijskom caru Ferdinandu II izvjetaj o svom putovanju po Bosni, u kojem stoji: "Katolika ima u Kraljevstvu bosanskom 250.000, a izmatika (pravoslavaca), u ovom Kraljevstvu ima vei broj nego katolika".134 Godine 1655. bosanski biskup Marijan Maravi javlja u Rim da su "stanovnici Bosne veim dijelom muslimani od poroda, a djemino poturenjaci. Osim njih ima katolika i hriana. Zidova ima jedino u Sarajevu, a Cigana posvuda".135 Ni za pravoslavno stanovnitvo nema pouzdanih podataka. Poneto se nalazi u izvjetajima stranih putopisaca mada je to nepotpuno i nepouzdano. Spomenuti Petar Masarachi pie 1624. godine da u Bosni izmatika (pravoslavaca) ima oko 150.000 -jedna estina stanovnitva. Atanasije Grgievi u izvjetaju austrijskom caru iz 1628. godine navodi da pravoslavaca ima vie nego katolika a katolika je po njemu oko 250.000. Francuski konzul u Bosni Chaumette des Fosses u svojoj knjizi navodi daje u njegovo doba (1807. g.) bilo oko 500.000 pravoslavaca, puno vie nego katolika, a neto manje od muslimana.136 O broju muslimanskog stanovnitva nema pouzdanih podataka sve do poetka 19. stoljea. Pojedini papini izaslanici, domai katoliki dunosnici i strani putopisci daju tek uopene
133 K. Draganovi, Bosna u oima apostolskog vizitatora Petra Masarechija godine 1624, "Napredak", Kalendar za 1937. godinu, Sarajevo 1936., p. 215 - 223; . Pejanovi, o. c.,p. 25. 134 K. Draganovi, o. c, p. 215 - 223; Pejanovi, o. c.,p. 25. 135 M. Lorkovi, Narod i zemlja Hrvata, Zagreb 1939., p. 147; . Pejanovi, o.c, p. 25. 136 . Pejanovi, o, c, p. 26.

podatke. Naprijed spominjani papin izaslanik Petar Masarechi u izvjetaju iz 1624. godine navodi da na muslimane otpada dvije treine stanovnika, to bi iznosilo oko 900.000 ljudi. Godine 1655. biskup Maravi pie Papskoj kuriji da su veinsko stanovnitvo u Bosni muslimani. Konzul Chaumette des Fosses pie 1807. godine da u Bosni ima oko 600.000 muslimana, a to bi bila jedna polovica ukupnog stanovnitva. On dalje kae da idova ima 1200 a Cigana 30.000. Ne zna se na koji je nain Chaumette doao do ovih podataka i koliko su pouzdani.137 Po Frani Jukiu, znamenitom domaem franjevakom djelatniku iz prve polovice 19. stoljea, u Bosni je 1840. godine bilo ukupno 1,100.000 stanovnika od kojih pravoslavnih oko 500.000, katolika oko 150.000, muslimana oko 378.000, Jevreja oko 2500 i Cigana 6000.138 Prvi potpuni popis stanovnitva Bosne i Hercegovine proveden je tek 1879. godine od strane austrijskih vlasti. Njime je evidentirano ukupno 1,158.164 stanovnika. Od toga muslimana je bilo 448.613 (38,75%), pravoslavaca 496.485 (42,88%) i katolika 209.391 (18,08).139 Smanjenje muslimanskog stanovnitva bilo je u uskoj vezi s iseljavanjem u Tursku, a onda tekim stradanjima u sukobima s turskom vojskom u prvoj polovici 19. stoljea u bitkama za autonomiju pod vodstvom Husein-bega Gradaevia i u sukobima sa Omer-paom Latasom.

. Pejanovi, o. c, p. 28. F. Juki, Putopisi i istorijsko - etnografski radovi, Sarajevo 1953. p. 343. 139 . Pejanovi, o. c, p. 46.
138

137

59

Ko je ko u Bosni Kada se razmatra problem bosanskohercegovakog stanovnitva, treba ukazati na neke pojave koje se obino zanemaruju od strane istraivaa. Nacionalna pripadnost bosanskohercegovakog stanovnitva se, naime, obino odreuje po njegovoj vjerskoj pripadnosti, to je pogreno. Naprijed je bilo govora da je sve do dolaska Turaka u Bosni ivio jednonacionalan narod (Bonjani) koji su u najveoj mjeri pripadali bogumilskoj vjeri dok su manji dio inili katolici i pravoslavci. Dolaskom Turaka otpoinje naseljavanje stranaca, najvie Srba, Hrvata i Crnogoraca i na taj nain Bosna je dobila znatan broj stanovnika hrvatske, srpske i crnogorske nacionalnosti. Po vjerskoj pripadnosti bili su to pravoslavci i katolici. Stjecajem niza historijskih okolnosti, starosjedilako bosansko pravoslavno stanovnitvo poelo se nacionalno identificirati s doseljenim Srbima (pravoslavcima) a Bosanci katolici s Hrvatima (katolicima). Posljedica tog procesa je da se danas uope ne pravi razlika izmeu Bosanaca katolika i doseljenih Hrvata kao ni izmeu Bosanaca pravoslavaca i doseljenih Srba, odnosno Crnogoraca. Takva situacija je rezultat agresivne nacionalistike propagande susjednih zemalja s ime se zapoelo sredinom prolog stoljea. Srpski i hrvatski nacionalisti poeli su s istomiljenicima u samoj Bosni propagirati da su svi bosanski katolici Hrvati a pravoslavci Srbi. Propaganda je bila tako intenzivna da su kod mjesnog stanovnitva te ideje potpuno saivjele, bez obzira to nemaju 60

nikakvog uporita u historiji. Pri tome se postavlja neminovno pitanje kud su nestali bosanski katolici i pravoslavci kojih je do dolaska Turaka u Bosni bio ne mali broj. Moe se pouzdano rei da u masi dananjih Hrvata, koji se zvanino tako izjanjavaju, ima ogroman broj Bosanaca katolika kao i u masi Srba Bosanaca pravoslavaca. Iako su jedni i drugi izmijeani i takorei izmeu njih nema nikakve razlike, njihovo identificiranje za nauku ne predstavlja problem. Postoje antropoloke studije koje podrobno obraduju osobenosti bosanskih starosjedilaca u odnosu na kasnije doseljene Srbe i Hrvate. Tu su i etnoloki podaci (nonja, nakit, obiaji i dr.), to je vano za naunu obradu i odreivanje etnike pripadnosti stanovnitva Bosne i Hercegovine. Kolika konfuzija vlada u vezi s nacionalnim identificiranjem bosanskohercegovakog stanovnitva pokazuje primjer da se danas mnogi izjanjavaju Hrvatima a potomci su eha, Poljaka, Nijemaca i drugih stranaca (katolika), iji su preci doli u Bosnu kao kolonisti ili inovnici tek u doba austrougarske uprave.140 Moda neki budui popis stanovnitva u kojem bi bile i rubrike "Bonjak (Bosanac) katolik" i " Bonjak (Bosanac) pravoslavac", shodno postojeoj kategoriji "Bonjak musliman", pokazat e koliko u Bosni jo uvijek ima takvih.

140 O tome: M. S. Radovanovi, Evolucija etnikih odnosa u Bosni i Hercegovini, Srpski knjievni glasnik, Beograd 1940., p. 286 - 289.

"Konstitutivnost" naroda na bosanski nain Dodatnu konfuziju u raspoznavanju ko je u Bosni Hrvat, ko katolik, ko Srbin a ko pravoslavac i sl., uinilo je uvoenje pravno -politikog pojma "konstitutivni narodi". Osvrui se na to iskljuivo s historijskog aspekta mora se ukazati na krajnji apsurd, kao to je apsurd i identificiranje svih bosanskih katolika s Hrvatima, odnosno pravoslavaca sa Srbima. Naime, apsurdno je govoriti o konstitutivnosti nekoliko naroda u zemlji koja iza sebe ima hiljadugodinju politiku povijest, koja je preko pola milenija bila samostalna drava, imala svoje vladare, dravne simbole, vojsku, i to je najvanije, imala je svoj vlastiti narod, a to su bili dobro znani Bonjani, danas zvani Bonjaci ili Bosanci. Kasnije doseljeni stranci nisu imali ta "konstituirati" da bi ih se smatralo konstitutivnim narodima. To bi eventualno imalo opravdanje da je neki od njih doseljenjem u Bosnu donio "u miraz" dio svoje drave, odnosno odreeni teritorij. Koliko se zna, to se nije desilo jer se Bosna i Hercegovina i danas stere u onim granicama kakve su bile u doba njenih banova i kraljeva prije 7, 8, 9, 10 i vie stoljea. Kolika je konfuzija u vezi s tim pokazuje primjer da se "konstitutivnim" smatraju i oni Srbi i Hrvati koji su u Bosnu doli prije koju godinu ili koji se danas dosele, iako s Bosnom nemaju ama ba nita. S historijsko - pravnog gledita taj vid konstitutivnosti je nemogue objasniti. Pozadina toga su svakako politiki motivi, mada se u Bosni o tome nije nikada niko pitao. To je 61

posljedica starih veliko-dravnih i nacionalistikih aspiracija susjednih zemalja prema Bosni, to je bila karakteristika svih proteklih vremena i reima. Ne moe se, meutim, nijekati povijesna injenica da se u tursko doba ovdje doselio znatan broj Srba, Hrvata i Crnogoraca. Oni sa starosjedilakim muslimanima, katolicima i pravoslavcima danas ine realnu demografsku sliku Bosne i Hercegovine. Vienacionalnost je karakteristika mnogih zemalja u svijetu, pa i onih u neposrednom bosanskom susjedstvu, u kojima uz dominantan dravotvoran narod ima i Bonjaka koji su se kao bonjaka etnika grana tamo doselili prije puno stoljea, ali ih se ipak ne smatra "konstitutivnim", ak ni nacionalnom manjinom. Koliko god ima historijskog opravdanja da se u Bosni i Hercegovini konstitutivnim smatraju narodi susjednih zemalja, toliko ima opravdanja da se u njima takvima smatraju Bonjaci, odnosno Bosanci, bez obzira kojoj vjeri pripadaju.

Dr Enver Imamovi PORIJEKLO I PRIPADNOST STANOVNITVA BOSNE I HERCEGOVINE Izdava: ART 7, Sarajevo Recenzenti: Dr Behija Zlatar Dr Ibrahim Buatlija Lektor: Adil Hajri Naslovna strana: Nedad majanin DTP: Edina majanin Tisak: Kaligraf, Sarajevo Naklada: 1000 primjeraka ISBN 9958-9732-0-0 Na osnovi miljenja Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta br. 04-413-2719/98 od 02.06. 1998. g. ova knjiga je osloboena plaanja poreza na promet.

62