Anglo

- amerika uloga u crnogorskom pitanju

Autor: Slobodan Jovanovi Uvodne napomene
Za Crnu Goru je Prvi svjetski rat moda najtraumatiniji period njene istorije. injenica da je sam rat izazavao razaranja i pogibije kao da nije bila dovoljna, ve je kraj rata, moda po prvi put u istoriji crnogorskih prostora, pod uticajem okupacionih snaga i nasilne aneksije, okrenuo brata protiv brata, komiju protiv komije. Crna Gora, iako od poetka jasno pozicionirana uz saveznike snage, doivjela je da je upravo saveznici puste niz vodu. Do sada je objavljeno vie radova o ulozi Francuske u utapanju Crne Gore u Srbiju, ponaanju njenih generala ija je vojska, zajedno sa srpskim trupama, praktino okupirala crnogorsku teritoriju i usmjerila dogaaje u eljenom pravcu, zalaganju Francuske za stvaranje drave junih Slovena u kojoj je Crna Gora predstavljala kompenzaciju za neostvarene ambicije velikosrpskih nacionalista na zapadnim granicama predratne Srbije. Ovaj rad se pozabavio ulogom Velike Britanje i Sjedinjenih Drava, ili bolje reeno, njihovim pasivnim odnosom prema tragediji koja se deavala pred njihovim oima, preputanju Francuskoj da ona odigra odluujuu ulogu u prevari koja se nazivala odlukom crnogorskog naroda o prisajedinjenju Srbiji. Prevashodni cilj je doprinos rasvjetljavanju dogaaja koji su jedan od najbolnijih perioda crnogorske istorije, a koji su dugo vremena skrivani od Crnogoraca. Izbjegavao sam bojiti iznesene informacije svojim odnosom prema dogaajima koje opisujem, ve sam se trudio da iznesem to vie stavova tadanjih zvaninika i ljudi relevantnih za tadanju crnogorsku realnost. Velika Britanija i Sjedinjene drave su odustale od upotrebe svojih trupa u odravanju reda u Crnoj Gori i obezbjeenja fer izjanjavanja o pristupanju Crne Gore i formi tog pristupanja novostvorenoj Jugoslaviji i odliile se za slanje komisija koje bi utvrdile pravo stanje na terenu. Ovaj rad se bavi tim izvjetajima i odlukama koje su proizale kao posljedica tih izvjetaja. U bavljenju ovom temom koristio sam zapise centra Woodow Wilson, zapise sa zasjedanja Doma lordova Britanskog parlamenta, dokumenta Crvenog krsta Sjedinjenih Drava, novinske lanke i u najmanjoj mjeri radove crnogorskoih istoriara i istraivaa. Izbjegavao sam u veoj mjeri koristiti zapise iz Doma lordova, obzirom da je g-in Dragam Vugdeli ve objavio esej u kojem je objavio prevode istih, pod nazivom Rasprava u Britanskom parlamentu 1920. godine o stanju u Crnoj Gori. Preporuujem ovo tivo kao dobar nain da se zaokrui sadraj koji je pred vama. Kako bi uspostavili kopu sa dogaajima koji su doveli Crnu Goru u poziciju da drugi odluuju o njoj, prei emo letimino dogaaje koji su od Nikole i i porodice Petrovi nainili izbjeglice, a od Crne Gore kusur u namirivanju neijih interesa. Crna Gora je bila jedna od prvih zemalja koja je proglasila rat Austrougarskoj zbog napada dvojne monarhije na Srbiju u julu 1914. Dodue, kralj Nikola Petrovi Njego je imao line rezerve o odlasku u rat 1914, ali je ipak proglasio rat Austrougarskoj monarhiji. Vie od jedne godine crnogorski vojnici su zadravali Austrijance i pored velike austro-njemake ofanzive 1915-16 koju je predvodio feldmaral von Mackensen, ak i nakon pada Crne Gore u januaru 1916. godine. Kraljevina Crna Gora je pokuala 10. januara 1916. ugovoriti primirje sa Austrougarskom, ali bez uspjeha. Austougarska je insistirala iskljuivo na bezuslovnoj kapitulaciji i potpisivanju ugovora o miru.

Kralj Nikola I, dio Vlade i dvora, 19. januara 1916. se evakuiu u Albaniju i iz luke Medova brodom dalje za Italiju. Ministri koji su ostali u zemlji donose 21. januara 1916. odluku o rasputanju vojske. Na Cetinju su 25. januara 1916. potpisane Odredbe o polaganju oruja. Kraljevina Crna Gora je ostala u statusu zaraene strane poput kraljevine Belgije i Srbije. Kralj Nikola je odbio da izda punomoje krnjoj Vladi u domovini da potpie ugovor o miru, izbjegavi na taj nain formalnu kapitulaciju Crne Gore. Velike sile su rano poele da razmiljaju o budunosti Balkana nakon pada Austrugarske monarhije, za koji se vjerovalo da je samo pitanje vremena. Jedna od varijanti je bila stvaranje velike drave junih Slovena u iji satav bi ule Srbija i Crna Gora sa oblastima pod austrougarskom vlau Slovenijom, Hrvatskom i BIH. Pitanje ureenja te drave ostavljeno je za vremena nakon prestanka rata. No stav prema Crnoj Gori je bio i tada jasan. Tome je doprinjela i dravna politika kralja Nikole prema etnikoj pripadnosti Crnogoraca, pa se stvorila percepcija kod velikih sila, preko predstavnika u Crnoj Gori, da se radi o djelu srpskog naroda i da to nee izazvati znaajniji otpor meu Crnogorcima. Crna Gora je u planovima velikih sila morala nestati kao nezavisna drava i njena dinastija detronizovana. Jo 1916. godine, u vremenu emigracije porodice Petrovi , meu velikim silama je postignuta saglasnost o pripajanju Crne Gore Srbiji. Rusija je, takoe, te godine izrazila zadovoljstvo odlukom da Crna Gora postane dio Srbije. Predednik francuske vlade, Aristide Briand , je u avgustu 1916. licemjerno uvjeravao kralja Nikolu da jo nije donesena konana odluka o budunosti Crne Gore da bi posljednjih mjeseci 1918. godine srpska vlada poslala instrukcije svom diplomatskom predstavniku u Parizu: Molim, uinite korak kod francuske vlade da nam se prema Crnoj Gori i Albaniji ostave to vie slobodne ruke i da nam u tom radu, koji je vie politiki nego vojniki, general D'Esperey to energinije pomae. Francuska vlada je podrala taj plan i naredila generalu Louis Franchet D'Espereyu da pomogne srpskoj vojsci u njenim nakanama, potvrujui srpskoj vladi da e pomoi da se kralj Nikola vie nikada ne vrati na crnogorski presto i da se Crna Gora pripoji Srbiji.

Velika Britanija i Crna Gora

Od najranijih dana Prvog svjetskog rata , Britanija i Crna Gora su saveznici. Britanija je naizgled oduevljeno prihvatila svog malog balkanskog saveznika. David Lloyd George , koji je uskoro postao premijer je, na primjer, pohvalio je vojne napore Crne Gore i proglasio pred Parlamentom da "interesi Crne Gore nee biti izgubljeni iz vida od strane saveznika u finalu mirovnih sporazuma . Britanska i francuska vlada su doekale kralja Nikolu i lanove dvora rairenih ruku i dogovorili da plaaju mjesenu subvenciju 400.000 franaka za crnogorsku vladu u izgnanstvu. Ali slubene izjave i objavljena dokumenta ne daju pravu sliku. Komentari na marginama i zabiljeke vezane za britansku diplomatsku prepisku pokazuju da, ak i u ovoj ranoj fazi, mnogi u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova poinju razmiljati o Crnoj Gori kao runoj polusestri Srbije . Whitehall je ak izaao u susret srpskim zahtjevima da finansira samo osnovne potrebe slubene Crne Gore. Meu zabiljekama iz Foreign Officea nalazi se i zabiljeka Lloyd Georgea, parafirana od Edward Greya , Arthura Nicolsona , i Robert Cecila sa

sljedeom primjedbom, koja glasi: "Crna Gora svakako ne zasluuje ita od obeanja koja se daju Belgiji i Srbiji ." U prilinoj mjeri ta ugledna gospoda su, izraavajui anticrnogorsko , ili barem neraspoloenje prema kralju Nikoli, i unijeli taj duh u Ministarstvo vanjskih poslova za mnogo narednih godina. Velikim dijelom su svoje neraspoloenje prema kralju Nikoli bazirali na sudovima grofa John de Salisa , posljednjeg britanskog predstavnika u Crnoj Gori , i drugih posmatraa u Crnoj Gori zbog upitne odbrane planine Loven od austrijskih snaga u 1915 . De Salis je nazvao crnogorsku odbranu "farsom" i iznio opte uvjerenje da je Nikola pregovarao s Austrijancima "za spas sebe i dinastije". Saznavi da je planina Loven i selo Njegui u austrijskom rukama, na primjer, Lancelot Oliphant, koji je bio vrlo bitan za crnogorsku budunost u godinama koje dolaze, napisao je u slubenoj crtici: "Montenegro-finish (kraj)!" utradan, nakon saznanja da je primirje zakljueno izmeu Crne Gore i Austrije, Oliphant je napisao: "Shvatio sam da nae vojne vlasti smatraju Crnu Goru potpuno nevaim faktorom u ratu i ne mislim da vrijedi mrdnuti prstom da joj se pomogne". Ubrzo nakon toga, Ministarstvo vanjskih poslova je primilo pismo od poznate i ugledne engleske putopiskinje Mary Edith Durham, koja se kao graanka redovno dopisivala sa sir Edward Greyom i drugim britanskim diplomatama, obavjeavajui u njemu da su mnogi vani ljudi zainteresovani za balkanske prilike. Durham je bila vrlo uticajna i jedan od najdominantnijih kritiara kralja Nikole . Svojim pismom ona je traila potpuno otkazivanje podrke kralju i vladi Crne Gore. Oliphant je zapisao: "Bilo je ugodno ponovno uti od Miss Durham, iako ovo pismo samo ponavlja nanovo ono to smo ve uli od drugih, da sadanjoj kraljevskoj porodici nikada vie nee biti dozvoljeno da vladaju u Crnoj Gori". Slini komentari i zapaanja, ukljuujui i mnoge spontane sarkastine i uvrjedljive primjedbe, rutinski su parafirani ili proireni na druge lanove Ministarstva vanjskih poslova, ukljuujui i dravnog sekretara i stalnog dravnog podsekretara za vanjske poslove. U decembru 1917. zvanino je napisano da "izgleda nije bitno za NJ [eno] V [elianstvo] i V [ladu] da li e Crna Gora biti pripojena Srbiji ili ne. Kralj Nikola nije uinio mnogo da zasluuje nau podrku".

Naravno, sve ovo nije znailo da je Crna Gora, kao britanski saveznik ili bar nominalno britanski saveznik, bila potpuno bez britanskih zastupnika tokom ratnih godina. Jedan ovjek se otvoreno suprostavio Foreign Office-u, Mary Edith Durham, i svima drugima koji su imali neto nedostojno rei o kralju Nikoli i Crnoj Gori. To je bio Alexander Devine , osniva i direktor Clayesmore kole. Devine je javno pisao o tome da je njegova "soba u Clayesmore koli bila prepuna korespondencije i primljenih pisama do 1918. posveenih Crnoj Gori. On sam nikada nije propustio nijednu ansu da brani i da se zalae za Crnu Goru , ili stekne prijatelje trajno za svoju borbu, pobijajui napade njenih klevetnika na sijaset razliitih naina. Mnogo je uinio za Crnu Goru , a posebno Crnogorce u egzilu , naroito za kralja Nikolu , za njegov ugled i ugled njegovog dvora. Dok je pridobijao prijatelje i "pobijao napade klevetnika" zadobio je mnogo neprijatelja, meu kojima su mnoge vodee figure u Ministarstvu vanjskih poslova i britanskim intelektualnim krugovima, uglavnom

prosrpski orjentisanih , meu njima i R.W. Seton - Watsona , osnivaa i urednika asopisa The New Europe . Na zahtjev Ministarstva vanjskih poslova Seton - Watson je pripremio povjerljivu izjavu u kojoj je napisao da je "gospodin Devine praktino agent kralja Nikole u ovoj zemlji", procjenu koju su, oito, dijelili Seton - Watsonovi prijatelji i itaoci u Forin Ofticeu. 1917. crnogorska vlada u egzilu je uspjela da pridobije britansku i francusku vladu da prihvate akreditovanja crnogorskih predstavnika pri britanskoj i francuskoj vladi. Do tog vremena britanska i francuska vlada su imale akreditovane predstavnike na crnogorskom dvoru , ali nije postojala i obratna situacija. Kralj Nikola je za svog linog zastupnika na dvoru St. James eljeo Alexa Devinea. Pitanje britanskog predstavnitva je nairoko razmatrano tokom proljea i ljeta 1917, uglavnom zbog kontakata Devinea sa Ronald McNeillom, lanom Parlamenta, naklonjenim Crnoj Gori , ali nipoto ne i nesklonom kritici. U inter-office diskusiji Harold Nicolson je napisao da "s obzirom na ove slubene implikacije teko emo moda odbiti predstavnika, ali ja smatram da bi trebalo da bude jasno da to moe biti samo predstavnik crnogorske nacionalnosti. Mi moramo iskljuiti gospodina Devine, bez obzira na trokove". I Alex Devine je iskljuen. Prolongirajui krajnje rjeenje, Foreign Office je omoguavao kao jedini kanal kralja Nikole George Grahamea , savjetnika Njegovog Velianstva u Ambasadi u Parizu, koji je ve bio akreditovan kralju Crne Gore kao "Charg des Affaires" (najnii razred efova diplomatskih misija prema Bekoj konvenciji). Grahame je ostao i kasnije kao slubeni zastupnik britansko-crnogorske linije tokom rata i Mirovne konferencije u Parizu, i, sa svoje strane , povremeno se uputao u izvanrednu retoriku i argumentaciju u ime kralja Nikole i njegovog dvora. Bez obzira na odbijanje, Devine je nastavio djelovati "na neslubeni nain kao prijatelj Crne Gore" u Britaniji i drugdje . Povremeno u stilu "poasnog ministra" Crne Gore na dvoru St. James , on je nastavio da djeluje kao de facto predstavnik Crne Gore u Ujedinjenom Kraljevstvu.

USA i Crna Gora 1918

Izbijanjem Prvog svjetskog rata u avgustu 1914. SAD vode politiku neutralnosti, dok je Crna Gora od poetka rata bila u saveznitvu sa snagama Atante. U poetku su ameriko-crnogorski odnosi bili nepromjenjeni u odnosu na prijeratno stanje, nijesu bili pogoeni konfliktom, ali u ljeto 1915. veze su poremeene kada je Ministarstvo pravde SAD uhapsilo nekoliko Crnogoraca, teretii ih za zavjeru krenja amerike neutralnosti, zakona za zapoljavanje crnogorskih imigranata i organizovano slanje da se bore u svojoj domovini. Razlog je taj to je kralj Nikola poslao agente da upie nekoliko hiljada dobrovoljaca, uglavnom na zapadu Sjedinjenih Drava.

Nakon ulaska Amerike u rat u aprilu 1917 , a posebno nakon to je 8. januara 1918 predednik Woodrow Wilson na zajednikoj ednici kongresa izloio plan u etrnaest taaka (u jedanaestoj taki je pozvao na restauraciju Crne Gore ) kao nacrt za postizanje trajnog mira nakon WWI, kralja Nikola je imao razloga da bude siguran da stvari idu dobrim putem i da e se, kad rat doe do kraja , vratiti na svoj tron. Tokom proljea i ljeta 1918. Nikola je razmijenio niz srdanih pisama sa Wilsonom . Radio je sve ne bi li pridobio amerikog predednika na svoju stranu , a Wilsonova kratka pisma kao da ukazuju na to da su kraljevi napori davali dividende . U odgovor na poruku kralja Nikole na prvu godinjicu amerikog uea u ratu , na primjer , Wilson je napisao : " Vaa milostiva i pozdravna poruka nam dolazi kao glas naroda zemlje u kojoj su Sjedinjene Drave uvijek imale najivlje interese i za iju borbu i tenje smo uvijek imali vrlo istinske simpatije . Pozdravljamo ga kao glas prijatelja i aljemo vam za uzvrat uvjeravanja naeg iskrenog prijateljstva. U odgovoru Nikoli etvrtog jula 1918. u poruci Wilson je napisao: "U vjeri Vaeg Velianstva i mojoj da plemeniti i herojski narod Crne Gore nee biti pobjeen i da imate povjerenje da e Sjedinjene Drave, nakon konane pobjede koja e doi, osigurati integritet i prava Crne Gore". Sa svojim vezama sa Wilsonom kao, naizgled, vrstom uporitu, kralj Nikola se usredsredio na to da konsoliduje svoj uticaj u amerikim krugovima. Zatraio je od amerike vlade da prihvate doktora i generala Anta Gvozdenovia kao prvog opunomoenog ministra u Washingtonu i Williama Frederick Dixa, sekretara Mutual Life Insurance Company of New York, kao novog generalnog konzula Crne Gore u New Yorku. Izbor drugog je kalkulacija Nikole i posebno Alexa Devinea, jer ne samo da je Dix istaknuti agent osiguranja i pukovnik u rezervi policije New Yorka, ve vanije, bio je lan Princeton Class of '89 i lini prijatelj Woodrow Wilsona. U pismu napisanom u New York Life pribor, po ideji A. Devina, Dix je napisao prededniku "Njegovo Velianstvo, kralj Nikola i vlada Crne Gore, po informaciji koju sam dobio od Alexander Devinea, njihovog predstavnika u Engleskoj, ele da me imenuju kao svog predstavnika u ovoj zemlji , dajui mi imenovanje generalnog konzula". Devine je napravio smicalicu izbjegavi da se kralj Nikola zvanino obrati prededniku Wilsonu. Odmah po prijemu Dixovog pisma, Wilson je napisao sekretaru Sjedinjenih Drava Robertu M. Lansingu potvrdu za Dixa, traei od Lansinga da se ubrza imenovanje. Lansing prihvata Gvozdenovia kao crnogorskog ministra i William Dixa kao generalnog konzula, na veliko nezadovoljstvo u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova. Wllson je odmah poslao Dixu estitku u kojoj je napisao da "mi je posebno drago da ete poduzeti da zastupate interese neustraivog malog carstva u New Yorku". Nove ameriko-crnogorske veze (mogue i Devineove mahinacije) su uredno registrovane u britanskom Whitehallu uz znaajnu konsternaciju Nicolsona, koji je napisao dugaak memorandum 2. avgusta 1918: "Nemam posebne predrasude protiv dinastije Petrovi kao takve, ali ja sam lino uvjeren,

i mislim da e se veina ljudi sloiti sa mnom, da je kralj Nikola reakcionarni, sebini i ozloglaeni starac; ne mogu podrati da se privatne preplate 'Crvenog krsta koriste za pranje njegove biografije i biografije njegove porodice .... Ja smatram da treba obavijestiti Sjedinjene Amerike Drave o onome to znamo i mislimo o kralju Nikoli, treba da znaju da e njegov zastupnik u Sjedinjenim Amerikim Dravama vjerovatno usmjeriti svoje aktivnosti na opasnu propagandu u korist dinastije i u tu svrhu e bez sumnje troiti subvencije koje pruaju ove dvije saveznike vlade, ako ne i sume 'Montenegrin Red Cross Funda'". Dva mjeseca kasnije, u oktobru 1918 Devine je pisao Wilsonu lino, vodei rauna da spomene "naeg prijatelja W.F. Dixa". Poslije opisivanja sebe kao predednika engleskih prijatelja "kralja i naroda Crne Gore" on je ponudio da se "nepristrasno pristupi razmatranju crnogorskog pitanja od strane predednika Wilsona. U New York Timesu je 8. Novembra izaao lanak dopisnika iz Pariza u kojem kralj Nikola iskazuje bezrezevnu vjeru u dobre namjere predednika Wilsona. Prenosimo tekst u cjelini:CRNA GORA GAJI NADU U PREDEDNIKA WILSONA Kralj Nikola kae: Nacija e imati sigurnu i nezavisnu budunost PARIZ. 7 nov. (Associated Press.) Crna Gora vidi u prededniku Wilsonu linost koja e donijeti sigurnu i nezavisnu budunost, izjavio je prognani kralj Nikola za Associated Press danas u raspravi o budunosti svoje zemlje, sada je vano da se oisti od neprijatelja. Kralj je rekao da se nada da e Crna Gora postati dio nove drave Jugoslavije. Kralj Nikola, koji je pobjegao iz svoje zemlje kada je napadnuta i pregaena od Austrijanaca u zimu 1915-1916, rekao je da namjerava da se vrati u svoje malo kraljevstvo im to bude mogue. Bio je u velikoj mjeri potreen izvjetajima o nestaici hrane i drugim uslovima u Crnoj Gori. Kralj je pokazao dopisniku telegram potovanja i zahvalnosti od predednika Wilsona u odgovoru na pismo koje je kralj poslao prededniku. Nakon to je rekao da je njegov narod stavio svoje povjerenje u ruke predednika Wilsona vjerujui da e on osigurati

za njega sigurnu i nezavisnu budunost, on se pitao kakva e biti politika budunost Crne Gore. Kralj je uruio dopisniku proklamaciju koju je upravo napisao za crnogorski narod, citiramo dio: "Brao: Sa najivljim i najradosnijim entuzijazmom, siguran u odobravanje mog vjernog naroda, sveano izjavljujem da moja draga Crna Gora treba da postane sastavni dio Jugoslavije i ue u Jugoslovensku zajednicu, iskreno i poteno kao to se borila i trpjela zbog toga. elim da se ujedinimo kao braa u ujedinjenu Jugoslaviju u kojoj e svako (drava?) zadrati svoja prava, institucije, vjeru i obiaje, u kojoj se niko nee usuditi da ostvari nadmo, u kojoj emo svi biti jednaki . " Osim definisanja politike budunosti, proglas dodjeljuje sljedeu poast prededniku Wilsonu: "Prouavanjem pravednog i sranog odgovora kojim se obratio veliki predednik SAD naem stoljetnom neprijatel, Austriji, odgovora koji otro potvruje pravo na samostalnost i ujedinjenje sa Jugoslavijom, oetio sam duboku radost da je napokon pravda izreena naoj rasi koja je pretrpjela toliko mnogo. " Kralj poruku zakljuuje rijeima: "Pozdrav naoj dragoj brai Jugoslavenima od njegovog starog, iskuenog i danas najsretnijeg Jugoslavena, kralja Crne Gore. ivjeo predednik Wilson. ivjeli saveznici!" Proglas je potpisao kralja Nikole i potpisan je od strane M. Popovia , premijera i ministra vanjskih poslova, ministra finansija Vujovia , ministra rata Hajdukovia i ministra pravde oa. "Moji narod je dobar narod" nastavio je Kralj. "Oni su marljivi i jaki, ali su bili tretirani tako loe da su sada u oajnom stanju. Hiljade vodeih ljudi su ierani iz zemlje od strane okupatora i 2.000 pripadnika plemstva su zatvorenici u rukama Austrijanaca. Zbog toga, Crnogorci su ljudi bez vostva. "Neprijateljske rekvizicije su oistile zemlju od domaih ivotinja, ita i svih zaliha hrane. Mukarci i ene jedva imaju odjeu i posteljinu koriste kao odjeu. Crna Gora je u stanju nepravedne gladi, bolesti i epidemija". U zakljuku, kralj Nikola je izrazio nadu da e Crna Gora biti dovoljno atraktivna da pozove iz Amerike hiljade Crnogoraca, koji su se doselili ove. Kraj navoda teksta. U vrijeme dok se u Crnoj Gori rjeavala njena sudbina i dok su samoorganizovane crnogorske jedinice (pet bataljona), u oktobru osloboale Crnu Goru od trogodinje austro-ugarske okupacije u New Yorku se odrala manifestacija Crnogorski dani koja je otpoela podizanjem crnogorske zastave na Kip slobode. Sveana povorka je centrom grada prola kroz palire Njujorana, sve do Pete avenije i pozornice okiene crnogorskim i amerikim zastavama. Odsvirana je crnogorska himna, a crnogorski veleposlanik, general Anto Gvozdenovi se okupljenim obratio na engleskom jeziku. Nakon sveanosti, organizovan je ruak u "Belmont hotelu". Emigrantski srpski list Libre Serbie u broju 6. od 27. oktobra 1918. pie: Na elu sveane povorke bila je vojska i muzika, a tom je prilikom razvijena i crnogorska zastava. Pored ostalih govornika, govorio je o Crnoj Gori i poslanik Gvozdenovi, koji je bio u generalskoj uniformi. Ovo je najvea sveanost koju je Crna Gora doivjela, jer je na njoj sudjelovalo vie dua nego to Crna Gora ima stanovnika. Nedugo zatim, kralj Nikola je 24. decembra dao u Parizu intervju Associated Press-u pod naslovom Kralj Nikola e se sastati sa Wilsonom, koji prenosim u potpunosti:

KRALJ NIKOLA E SE SASTATI SA VILSONOM ELI DA CRNA GORA BUDE DIO JUGOSLOVENSKE FEDERAIJE NADA SE SVJETSKOJ LIGI SMATRA DA E SAMOOPREDJELJENJE DONIJETI SVIMA MIR i SREU Pariz, 24. decembar (Asoijetid pres) Crnogorski kralj Nikola namjerava da poeti predednika Vilsona to je prije mogue. Kralj je imao napad gripa i jue je prvi put od kada ga je dobio, mogao da proeta Bulonjskom umom. Obraajui se Asoijetid presu, rekao je: Aspiracije Crne Gore su u skladu sa aspiracijama drugih naroda iste rase da postanu dio Jugoslovenske federacije, ali da zadre svoju autonomiju, nezavisnost i carinu. Crna Gora eli da joj Evropa omogui da ima svoj sopstveni intelektualni ivot, ali da zadri srdane i bratske odnose sa susjednim narodima. Crna Gora bi se mogla nazvati predvodnikom jugoslovenskih naroda. Ona je prva sebi obezbjedila nezavisnost, borei se pet vjekova protiv muslimanske opresije za svoju slobodu i slobodu svojih susjeda. Crna Gora nikada nije prestala da lije krv i na poetku velikog rata pokazala je solidarnost sa srpskim pitanjem. 1914. godine cjelokupno crnogorsko stanovnitvo se prihvatilo oruja. Dala je 45.000 vojnika to je, ukoliko se uzme u obzir broj stanovnika, proporcionalno najvei broj koji je jedna nacija dala tokom borbi. Svaki crnogorski graanin od 18 do 63 godine je vojnik. Crna Gora je skoro iscrpljena rtvam koje je podnijela tokom Balkanskih ratova, u kojima je izgubila 13.000 ljudi i skoro sve svoje vojne resurse. Novi rat je donio novu seriju liavanja. Mrtvih na poljima je bilo 10.000, zarobljenima se ne zna broj a mnogi su podlegli gladi i hladnoi. Kada su ga upitali za miljenje o predloenoj Ligi naroda i ostalim temama koje e se vjerovatno postaviti prije mirovne konferencije, kralj Nikola je rekao: Nadam se da u ivjeti dovoljno dugo da vidim realizaciju tog plana. to se tie slobode mora, Crna Gora je za to zainteresovana samo posredno. Jo nijesam dovoljno prostudirao to pitanje da bih mogao da dam stav po tako kompleksnoj materiji. Mislim da bi pravo na samoopredjeljenje trebalo omoguiti svakom narodu. To je princip koji bi mogao da donese mir i sreu cijelom svijetu, ukoliko se primjeni bez oganienja i rezerve. Objavljeno 25. Decembra 1918. Godine u Njujork Tajmsu.

 Poslijeratna situacija
Na kraju rata 1918. kralj Nikola se naao na pobjednikoj strani , ali rezultat nije bio onakav kakvom se on nadao . Uprkos prethodnim uvjeravanja iz saveznikog kvarteta , francuska vlada mu ne dozvoljava da se vrati kui odmah . Nakon povlaenja Austrougarskih snaga iz Crne Gore 1918 , francuske i , jo vanije, srpske snage su ispunila politiko - vojni vakum u Crnoj Gori. Predednik Raymond Poincare rekao je kralju Nikoli 24 novembra 1918 da " izgleda poeljno da vae visoanstvo treba odgoditi povratak u svoje kraljevstvo do ... ivot ete nastaviti uz sve svoje navike , naravno". U isto vrijeme , nova vlada u Beogradu (po Harold Nicolsonovim rijeima) pozvala je 'Narodnu skuptinu' u Podgorici (u Crnoj Gori) da izglasa i dobila glasove za neposrednu zajednicu sa Srbijom i svrgnue sa prestola kralja (Nikole ) i cijele dinastije Petrovi " . Suvino je govoriti da su crnogorski zagovornici srpsko - crnogorske unije smatrali srpske trupe " oslobodiocima ", dok su ih protivnici unije smatrali "okupatorima". Lord Sydenham je u Domu lordova rekao koju godinu kasnije: "Postoje okolnosti koje jasno govore o predumiljaju. Godine 1917, dok su Beograd i skoro cijela Srbija bili pod austrijskom okupacijom, srbijanska Vlada je davala koncesije u Crnoj Gori, a ja sam vidio srbijanske pasoe u kojima se za prestonicu Crne Gore, Cetinje, tvrdilo da je na teritoriji Srbije. Protivnici bezuslovnog ujedinjenja se povezuju i organizuju za samostalno istupanje na izbore, mada ne u svim krajevima Crne Gore sa istim aktivitetom. Oni istiu za Cetinje svoju listu od 10 kandidata povjerenika za okruni zbor. Tako su se na Cetinju pojavile dvije kandidatske liste povjerenika. Pristalice bezuslovnog ujedinjenja objavili su svoju listu na bijelom papiru, a njihovi protivnici na zelenom. Po boji tog papira prvi su poeli da se nazivaju bjelai, a drugi zelenai. Protivnici ujedinjenja izbore u Podgorikoj skuptini nazivaju prevarom . Pristalice ujedinjenja su tvrdili da , iako priznaju njihovu manjkavost , izbori ipak odraavaju volju veine crnogorskog naroda , koji je , po njima , pripadao etnikim Srbima . Protivnici ujedinjenja 6. januara 1919. organizuju pobunu, poznatu pod nazivom Boini ustanak 1919 - 1926. godine ("Pokret kome njegova socijalno-politika sutina, njegov karakter i cilj, opredjeljuju naziv Crnogorski narodni pokret za ouvanje i odbranu crnogorske samobitnosti i za ravnopravnost Crne Gore, a ne "Boina pobuna" - kakvo je ime, interesno-politicki motivisano, dato tom injenju Crnogoraca", pisalo je u Glasu Crnogorca).Na elu pobune bio je Krsto Todorov-Zrnov Popovi . Ustanici trae da srpske trupe napuste Crnu Goru. Milovan ilas je uveo jo jednu komponentu tvrdei da je Crna Gora utonula u graanski rat, koji je bio obraun ne samo izmeu protivnika i zagovornika ujedinjenja, ve i izmeu pristalica apsolutne monarhije i vodeih porodica koje nijesu prihvatale vazalni poloaj, pristalica parlamentarne demokratije i kapitalista kojima je bilo dosta apsolutizma kralja Nikole . Postoje naznake da su i u Foreigne Officeu postojali zagovornici ovakvog pogleda na sukobe u Crnoj Gori. Kod zapadnih sila

vladalo je uvjerenje da su obje strane poinile zloine, zainjeno raspravama o "pravoj " prirodi srpskog prisustva u Crnoj Gori , o "pravoj " prirodi srpsko-crnogorskih politikih , etnikih ili rasnih i kulturnih veze ( pitanje crnogorskog samoidentiteta ). No, oigledno da nije bilo spora oko legitimeteta tzv. Velike narodne skuptine, kako kae lord Sydenham u gornjem domu britanskog parlamenta: Plemeniti erl, prededavajui ovog Doma, kazao je da je u novembru 1918. godine takozvana Narodna skuptina sazvana u Podgorici i izglasala ujedinjenje sa Srbijom. Ali Saveznici, kako nam je rekao, nikad nijesu priznali to izglasavanje jer dobro znaju da je dobijeno prevarom i silom. "Prave " elje naroda u Crnoj Gori su dodatno zasoljene 1918. i 1919. diplomatskim tvrdnjama da je sukob oko tog pitanja podsticao nacionalizam i terorizam po cijeloj zemlji, poput navodnog progona albanske manjine Crne Gore i susjednih podruja Srbije i , s vremena na vrijeme , navodni albanski progon etnikih Srba koji ive u graninim podrujima Crne Gore . U to vrijeme su dopirale samo glasine o egzodusu albanskog naroda i meusobnim zloinima izmeu Albanaca i Srba. Aleksandar Devine i druge pristalice kralja Nikole otro su osuivali odluke Podgorike skuptine da se kralj Nikola i Petrovic Njego i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prijestola, da se Crna Gora sa Srbijom ujedini u jednu dravu pod dinastijom Karadordevia i prisustvo srpskih trupa na crnogorskom tlu. Devine je branio ast kralja Nikole i vlade u egzilu, koja je nakon svega jo uvijek nominalno bila saveznika vlada, i osudio je, kako je to on nazvao, "perfidnosti" i "varvarizam"Srbije. On je pozivao na "pravdu" i "fairplay"u brojnim pismima i poetama Ministarstvu vanjskih poslova u Londonu i Delegaciji britanskog mira u Parizu. Slino tome, Devineov saveznik, Ronald McNeill, vie puta je pozvao na javno razraunavanje sa politikom Britanije u vezi Crne Gore. Lord Sydenham je u Domu lordova u govoru izmeu ostalog rekao : Moja istraga me je dovela do zakljuka da je izbor takozvane Velike narodne skuptine bio farsa, da je izvren prevarom, zastraivanjem i nasiljem i da ne odrava volju naroda. Devine je koristio svaku mogunost da dopre do uiju Amerikanaca kao monom faktoru, posebno predednika Wilsona. Iz svoje hotelske sobe u Parizu i sobe u Clayesmore koli u Winchesteru, kao bazi, konstantno je bombardovao podacima ne samo Britance, ve i Amerikance i, u manjoj mjeri, francusku delegaciju, gotovo jednakim intenzitetom. Mjera njegovog uspjeha je da su, usred metea u Parizu, neke Devineove prepiske postigle svoj cilj i doprle do predednika Wilsona. Ne samo da je predednik nainio biljeke na margini u svojim uvenim Grahame stenogramima, ve je u nekoliko navrata odgovorio Devineu lino, kucajui odgovore na pisaoj maini koju je uvijek imao kod sebe.(Ovo je pokazatelj Woodrow Wilsonovih dobrih namjera, ali i nedostataka kao izvrnog direktora - on je nerado delegirao posao i pokuavao je odgovoriti na to vie pisama lino). Specifinost je da se Devineova brojna pisma razlikuje od dana do dana , ali je tema uvijek ostala ista : on je energino branio poloaj kralja Nikole i napadao ono to je rutinski nazivao "vojna okupacija" Crne Gore od strane srpske vojske . Dana 13. januara , predednik Wilson je lino potvrdio prijem jednog od Devineovih pisama . Manje od nedelju dana kasnije , Devine je "odao zahvalnost " piui "dragi predednie , oeam da ste znali , ne od nekog razdraljivog pristalice sa Balkana ili nekog glaveine Engleza, sutinski kako stoje stvari, potpuno sam miran u mislima i oeam zadovoljstvo". On je zatraio intervju s predednikom . U pismu od 27. januara Devine se ali na britansku vladu zbog dva mjeseca kanjenja u dobijanju due vize za Francusku i, istovremeno, na napad R.W. Seton - Watsona i Wickama Steeda zbog njegovog

prisustva u Parizu, koji su, napisao je, zloglasni (u V. Britaniji) glavni zagovornici agresivnih tenji Srbije. On je upozorio predednika da su Seton - Watson i Steed bili u Parizu da povlae konce i rade na svojim planovima sa jasnom politikom pristranou, dok predstavljaju sebe kao iskrene branitelje potlaenih naroda , tako da ovjeku "nedovoljno sofisticiranom, pria o samoopredjeljenju i ouvanju malih nacionalnosti 'izgleda kao prava i iskrena stvar' ". On uvjerava predednika da ne trai nagradu , teritoriju ili mo za taj siromani (crnogorski) gortaki narod, samo pravdu . Jo jednom je zatraio razgovor sa predednikom. U poetku Wilson je nalazio vremena da odgovori na Devine-ova pisma. Ali svaki odgovor na jedno od Devineovih pisama samo je ohrabrilo dolazak jo vie pisama, obino uz priloge u vidu raznih dokumenata, ieaka iz novina i lanaka iz asopisa (mnoge je napisao sam Devine) sa namjerom da se predstavi prededniku "ispravan" pogled na crnogorske pitanje. Na kraju je predednik Wilson prestao sa odgovorima, a nikada nije omoguio Devineu audijenciju koju je traio. ak i u tom sluaju, neumorni Devine je nastavio bombardovati Wilsona lancima i knjigama, koje je Devine propratio rijeima "dalje, nadam se nepristrasnom i potenom odnosu na patnje i nepravde koje su nesretni ljudi (Crne Gore) imali podnijeti. Ono to je vailo za Wllsona, vailo je i za State Department, zapravo dobio je ak i vie korespondencije od Devinea od Bijele kue.

Anglo-amerika komisija 1919.

U suoenju sa "ekscesom Srbije u Crnoj Gori, kako su neki nazivali teror u Crnoj Gori, Foreign Office je poeo prilagoavati svoju politiku i postupke kao podrku Beograda . Zvaninici u Londonu i Parizu su imali Devineove argumente, koje je on ponavljao kao papagaj, ali veina njih se nije obazirala na njih. U poetku, 1919, u Foreign Office se razmiljalo o anglo - amerikoj ili, to su Britanci smatrali jo boljom varijantom, amerikoj okupaciji Crne Gore, dok se definitivno ne donese odluka na Mirovnoj konferenciji u Parizu o njenoj budunosti. Amerika vlada je odbila takav prijedlog i Velika Britanija je odluila da takve korake ne preduzima sama ( Ministarstvo rata je tvrdilo da ne moe obezbjedi vojnike rezerve). Nakon toga, britanski ministar vanjskih poslova, lord Balfour, je predloio a amerika vlada prihvatila, da se formira zajedniko anglo - amerika komisija za istragu stanja u Crnoj Gori iz prve ruke. U poetku se smatralo da izvjetaj ove komisije treba da igra vanu ulogu u formulisanju naknadne britanske i amerike politike prema Crnoj Gori. Balfoura su zanimale "prave elje crnogorskog naroda". Konkretno, on je htio da se utvrdi da li su svi izvjetaji "da se razdor u Crnoj Gori namjerno preuveliava za potrebe italijanske propagande" (ovu je tvrdnju iznosio Andrija Radovi , "lider stranke za potpuno ujedinjenje (srpsko crnogorsko) u Parizu"). Kao efa britanske reprezentacije Foreign Office je izabrao nikog drugog do grofa John de Salisa, koji je bio britanski izaslanik u Vatikanu, ali i nekada ministar Njegovog Velianstva na Cetinju. Predednik Wilson je imenovao za svog povjerenika potpukovnika Shermana Milesa, koji je u poetku sluio kao lan

stranke profesora Archibald Coolidge's na mirovnoj konferenciji. Zgodno je bilo to je u to vrijeme Miles bio stacioniran sa amerikim snagama du istone jadranske obale. Kao i Balfour, dravni sekretar Lansing takoer trai pojanjenje kako bi izvjetaji sadrali informacije ne samo o crnogorskom otporu vojnom prisustvu Srbije, ve i o "navodnom masakru Albanaca u Crnoj Gori". Pozivajui se na britanske izvore, Lansing je putem veze obavjestio Milesa da je "u Gusinju, Plavu i drugim crnogorskim lokalitetima bilo, navodno, terora i ubistava od strane srpskih vojnika i srpskih agenata, ija je politika izgleda bila istrebljenje albanskih stanovnika u regiji". Informacije o nasilju srpskih trupa i zavedeni teror su, inilo se, stvorile situaciju u kojoj je politika sudbina Crne Gore kao posebnog ili ak autonomno-politikog entiteta najednom postala potpuno neizvjestna. Skoro je nezamislivo da je Gerald Wellesley, koji je samo nekoliko mjeseci prije bio dio onoga to je bila veina u Ministarstva vanjskih poslova kao protivnici Nikole I, komentarisao da "jedina nada za Crnu Goru sada lei u (ovoj) komisiji." Inae, istakao je Gerald Spicer, "Crnogorci e ... ostati na milost i nemilost Srbima". Pitanje "maltretiranja Crnogoraca od strane Srba" bila je tema rasprave na sastanku Vijea etvorice 17. Maja 1919. Dogovoreno je da se prekine diskusija do prijema izvjetaja anglo-amerike komisije. Chicago Tribune donosi lanak 4. Septembra 1919. pod naslovom Zvanini izvjetai donijeli uasne izvjetaje u Pariz, koji prenosim u cjelini: Pariz, 3. septembar, Amerika i britanska vojna intervencija u Crnoj Gori radi sprijeavanja rairenog masakra crnogorskih rojalista od strane Srbijanaca, u preporuci neutralnih posmatraa koji su doli u Pariz jue i koji danas piu energine izvetaje svojim vladama: Pod srpskom okupacijom Crna Gora danas predstavlja mesto najkrvavijeg pokolja u Evropi,izjavio je zvaninik koji se vratio. Ukoliko se Engleska i Amerika ne umjeaju, ni jedan crnogorski rojalista nee ostati iv. Srbi ih ubijaju na veliko. Konfiskovana hrana Amerikance posebno interesuju izvetaji koje su donijeli ti neutralni posmatrai prema kojima je cio kontigent amerike hrane koju je Huverova administracija uputila u Crnu Goru dospio u ruke Srbijanaca. Crnogorci se moraju prvo odrei sopstvene zemlje i zakleti na vjernost srpskom

kralju Petru, da bi dobili bilo to od tih zaliha. Ukoliko to ne uine, bacaju ih u zatvor. Zatvori u Cetinju i Kotoru su, prema izvetavanju, puni Crnogoraca a svakodnevno se dovode bande Crnogoraca uhvaenih u brdima i nad njima se vri egzekucija. ele kralja nazad Jedan od zvaninika koji se vratio, a koji je odbio da mu se navede ime, rekao je: Crnogorci su moda spremni na promjenu starog oblika svoje patrijarhalne vlade, ali trenutno svi Crnogorci ele povratak njihovog kralja, da bi ih spasio srpskog jarma. Uli su u rat na strani Antante, a sada ne samo da su sklonjeni sa mjesta na mirovnoj konferenciji i ne samo da im je uskraeno pravo na samoopredjeljenje, ve je njihov kralj proeran u egzil, a njihova zemlja je stavljena pod stranu vlast. Ukoliko se Nikola vrati u zemlju, cijela zemlja e ustati sa njim. Revolt protiv Srba je sada u punom zamahu. Uskoro se oekuje zvanina objava odredjenih vladinih izvetaja kojima se regulie gore navedeno i nalae amerika i britanska vojna initervencija. Kralj Nikola i njegov dvor ostaju u Parizu, e primaju kraljevske subvencije od britanske i francuske vlade, koje takodje daju akreditacije ministrima na crnogorskom dvoru. Kraj navoda. Dogodilo se, iz nepoznatih razloga, da dva komesara nijesu pripremili jedan jedinstveni izvjetaj, ve su napisali odvojene. Miles, iji su izvjetaji bili usmjereni prema Parizu i Mirovnoj konferenciji, odmah nakon to je utvrdio injenice u Crnoj Gori, prvi je dostavio svoje nalaze u pisanom obliku. Dana 19. i 21. maja je podnio dva dugaka pismena izvjetaja, prvo o optim politikim prilikama u Crnoj Gori (ukljuujui pitanja srpskih zlostavljanja Crnogoraca), drugi po pitanju navodnog srpskog masakra Albanaca u Crnoj Gori. Dana 24. maja Miles je dao usmeni saetak njegovog nalaza povjereniku opunomoenika amerike delegacije (u kojoj nije bio predednik Wilson) i, kada je pitan, takoer je dao konkretne preporuke. Neki od zakljuaka Milesa u vezi s politikom situacijom u Crnoj Gori bili su sljedei: 1. "Vrlo je vjerovatno da je rezultat (izbora za Podgoriku Skuptinu nov 1918.) posljedica vojne moi (srpskih snaga) i djelovanja vladajue stranke (Miles ne navodi koje). U svakom sluaju, prosrpska stranka je osvojila na izborima vlast, formirala vladu, i zatvorila lidere opozicionih partija .... Oko 20. aprila, 1918 (nije jasno na to je mislio Miles) Srbi su izvrili miran dravni udar, i smijenjeni su svi crnogorski zvaninici. Zemlja je sada nominalno pod vlau "ministra delegata" iz Beograda, koji je roeni Crnogorac, ali koji je obrazovan i koji je ivio itav svoj ivot u Srbiji .... Tu je i na Cetinju generalmajor iz Srbije, koji mi je nagovijestio da je on ... stvarni guverner Crne Gore". 2. "U susjedstvu Antivarija [Bar] postoje male grupe slabo naoruanih crnogorskih rojalista koji su, uz pomo lokalnih Albanaca, suprostavljeni snagama vlade Srbije i saveznikim vojnicima na obali". Dakle, on je potvrdio ono to je bilo optepoznato - da su barem neki Albanci vodili zajedniku borbu sa Crnogorcima protiv srpske ili srpsko-crnogorske vlasti. 3. Bilo bi apsolutno nemogue utvrditi stvarne politike elje Crnogoraca , osim pod britanskom ili amerikom okupacijom zemlje .... Kako izgleda da je to praktino nedopustivo , smatram da je najbolje rjeenje crnogorskog problema priznanje od strane velikih sila Crne Gore u Jugoslovenskoj dravi , uz garancije Jugoslavije da e se lokalna autonomija dati Crnoj Gori i biti potovana . Praktino je sigurno da bi ak i pod tim uslovima Srbi koristili sredstva represije i politike kontrole u Crnoj Gori , ali , s druge strane , teke mjere represije nikada se nee isplatiti Srbiji , jer se radi o ratobornim , planinskim ljudima. Vjerujem da bi u relativno kratkom vremenu Crnogorci doli do politike stabilnosti i da bi zemlja kao

cjelina profitirala od ukljuivanja u Jugoslaviju od direktnog kontakta sa civilizovanijim narodima jugoslavenske drave". 4. "Postoje dva druga rjeenja. Jedno od njih je da se napusti Crna Gora i ostavi u potpunosti pod srpskom kontrolom, to bi bio politiki zloin. Drugo je rad na obnovi Crne Gore kao nezavisne drave. Mislim da bi ovo drugo rjeenje bilo velika greka, zbog toga to je Crna Gora planinska zemlja koja geografski ne ispunjava uslove za samoodrivu nezavisnost, a ne postoji ni mogunost da se formira vlada za nezavisnu Crnu Goru, osim dinastije kralja Nikole. Naravno, nemogue mi je bez plebiscita da znam ta crnogorski narod stvarno misli o kralju Nikoli, ali sve indicije izgleda pokazuju da je on diskreditovan i prezren od strane veine svog naroda ...". U svom dugom izvjetaju od 21. maja u vezi pitanja navodnih srpskih zloina nad Albancima koji ive u Crnoj Gori, Miles navodi sljedee: 1. Obostrano je priznato da je do neprijateljstva u stvari dolo izmeu "srpsko - crnogorskih elemenata" (ukljuujui jedinice vojske Srbije) i albanskih civila , pogotovo u vrijeme Podgorike skuptine u novembru 1918 . Albanski izvori su izvijestili o masakru u okruzima Podgor , Plav , Gusinje i Roaj . Prema Milesu , "Albanci navode da u 15 sela u okrugu Rugova nije ive due ostalo . Osam stotina ljudi je masakrirano , ne raunajui ljude koji su pruali otpor .... U Plavu i Gusinju 333 ena , djece i staraca je masakrirano". Srpsko - crnogorski zvaninici demantuju navode o masakrima ili djelima terora , rekli su Milesu da je ubijeno oko 100 ljudi kada su Albanci pruali otpor "legalnoj vlasti" i da su rtve podjednake i kod Srbo-Crnogoraca i Albanaca . "Osim za jednu ili dvije Albanke koje su sluajno poginule u borbi u selima" , izvijestio je Miles , "oni negiraju da je bilo nenaoruanih Albanaca koje su bile rtve". 2. Prema Milesu, "detalji afere, pa ak i odgovornost za otpoinjanje nee vjerojatno nikada biti odreena nepristrasno ... Ali je neupitna injenica da sada postoje izmeu 2.000 i 2.500 albanskih izbjeglica iz Crne Gore koji su sada u blizini Skadra, i nesumnjivo mnogo vie u planinama. Amerikanci, Britanci, Francuzi i Talijani su vieli ove ljudi kako odlaze kao izbjeglice iz svoje zemlje nosei sa sobom samo odjeu u kojoj su bili. Najodvratnija je glupost koju Srbo-Crnogorci govore da su ovi Albanci, koji su oduvijek ivjeli u okviru granica Crne Gore, napustili svoje domove i imovinu i pobjegli u vrijeme najvee zime, a da nijesu bili prisiljeni na to. Nita osim sile, uz najstranoji teror, nije moglo proizvesti rezultate koji su proizvedeni. Niti je sasvim vjerojatno da bi Srbo - Crnogorci, bez pomoi Srba, mogli prisiliti Albance da odu van." 3. "Po slici koju mi dala britanska misija u Skadru [Albanija] procjena je da je izmeu 18.000 i 25.000 ubijenih Albanaca, dok je albanska procjena 30.000 ubijenih. Ali nema nikakve sumnje da je ubijeno na stotine, ako ne i na hiljade Albanaca, i da je veina, ako ne i svi, istjerani iz svojih domova". 4. Miles je predloio da se u crtanju granica izmeu Albanije i Crne Gore (ili nove jugoslavenske drave u cjelini) "geografske karakteristike moraju uzeti u obzir i nijednoj strani ne treba dati prednost na osnovu onoga to urade u toku rata". Prema njegovim reima "juni Sloveni i Albanci su bitno razliiti, pa ak i puni antagonizma u svim karakteristikama da je nemogue oekivati da e ivjeti u miru unutar iste politike granice ni za mnogo buduih generacija". Deavalo se, kao praksa, kao kada je Milesov izvjetaj otiao prededniku Wilsonu 30. maja, da dravni sekretar Lansing izbaci mnoge argumente pukovnika (ostavi samo neke ove opisane), i sve svede na jednu reenicu:

Njegove (Milesove) zakljuke su potvrdili izvjetaji iz mnogih drugih izvora da je rjeenje crnogorskog pitanja, koje bi najbolje zadovoljilo elje ljudi, ukljuivanje ove zemlje u Jugoslaviju uz garancije autonomije i zatitu lokalnih prava . Amerika vlada se odluila za ovo rjeenje, ili da budemo poteni , za ono koje je vie-manje usklaeno sa onim to se u stvarnosti dogodilo u narednim godinama . Garancije autonomije i zatita lokalnih prava stavljeni su na stranu a amerika vlada je pristala na ukljuivanje Crne Gore u novu jugoslavensku dravu . Uloga izvjetaja Milesa u formulaciji amerike politike uopte nije jasna jer nije jasno koliko ozbiljno su predednik Wilson i sekretar Sjedinjenih Drava Lansing , ili drugi ameriki delegati, usvojili izvjetaje pukovnika Milesa . Na sastanku Amerikog povjerenika opunomoenog u Parizu 8. jula , na primjer , malo vie od mjesec dana nakon to je Miles podnio svoja dva izvjetaja i od njegovog linog pojavljivanja pred amerikim povjerenikom, pitanje Crne Gore , nakon to je prethodno odloeno u oekivanju da predednik Wilsona primi Milesov izvjetaj, ponovno je stavljeno na dnevni red . Zanimljivo je da vodee linosti kao da se nijesu eale niega o Shermanu Milesu ili njegovim izvetajima . Dravni sekretar Lansing je pitao profesora Coolidge : " Ne znam ko je bio u toj (anglo-amerikoj) komisiji. Da li znate neto o tome . ? " Profesor Coolidge , ije je osoblje Miles prvobitno bio, odgovorio je : " Nemam nikakve informacije o tome". Nakon opomene treeg lana delegacije da je Sherman Miles bio ameriki povjerenik koji je slao izvjetaje o Crnoj Gori "prije nekoliko mjeseci," Lansing je lakonski komentisao da je "bitnije da saznamo kakvi su mu stavovi". Lagano, u osvit izvjetaja Milesa, zvijezda kralja Nikole je nastavila da slabi. Na dan 20 juni 1919. Andrija Radovi , lan delegacije Jugoslavije i bivi premijer Crne Gore, sada lider srpsko-crnogorskih protivnika Nikolinog nastavka vladavine, poetio je ameriku delegacije u Parizu. Kada je kralj Nikola zatraio prijem od deset ili petnaest minuta nasamo sa predednikom Wilsonom utradan, njegov zahtjev je odbijen. Jugoslovenska vlada je naknadno imenovala Radovia za delegata 29. oktobra 1919; Sjedinjene Amerike Drave su samo izrazile zabrinutost zbog odsusutva opozicije. Toliko o Milesu i njegovim izvetajima . ta je sa grofom de Salisom ? Nakon brojnih kanjenja i dugotrajnog boravka u Crnoj Gori , de Salis konano podnosi njegov dugaak izvjetaj Foreign Officeu krajem avgusta. Njegove preporuke su u osnovi u sline preporukama Milesa. On je takoe predlagao da Crna Gora bude dio Jugoslavije uz vrste garancije za autonomiju . Po rijeima C. Howard Smitha iz Ministarstvu vanjskih poslova , de Salis , koji obino nije imao rijei hvale za Nikolu i njegovu vladu , je napravio "osuujui predmet protiv Srba". Oliphant je na to rekao da " bez sumnje, u potpunosti Srbi zasluuju optunice". Izvjetaj Johna de Salisa je sadrao mnotvo inkrimiuih podataka o zloinima nad crnogorskim narodom od strane

srpskih trupa i Srbo-Crnogoraca, o konstantnom teroru nad civilnim stanovnitvom, granatiranju sela i paljenju kua, zatvaranju na hiljade ljudi, krai stoke i ostavljanju ljudi bez osnovnih namirnica, Alexander Devine , koji je pozvao da se sprovede sistematina istraga, vrio je pritisak na spoljnje poslove da objavi izvjetaj, uvjeren "da u njemu stoji sve ono to je on govorio o situaciji u Crnoj Gori". Ali Foreign Office je to odbio . Umjesto toga , on je zauzeo stav da "moramo izbjei svaku kontroverzu da bi uzeli aktivno uee odavde". Njihovo interesovanje za sudbinu Crne Gore je bilo pri kraju, britanske diplomate su izabrale da se radi dalje na potvrdi tanost informacija, a neslubeno , situaciju sa Crnom Gorom su smatrali svrenom stvari. U septembru Gerald Wellesley , pie trezoru na ime lorda Curzona da je zaista ravnoduan prema sudbini Nikole kao "ex - kralja". Izvjetaj de Salisa je uskoro ustupljen majoru Harold WV Temperleyu u generaltab, koji je pripremio dugaak memorandum za Ministarstvo rata i Foreign Office u oktobru.Temperley je bio prvi predstavnik saveznike vojne alijanse u poeti Crnoj Gori nakon primirja, u vrijeme dok se izvjetaj de Salisa prouavao u Londonu. Otiao je na everoistok Crne Gore u istraivako putovanje. Njegovi zakljuci su u sutini isti kao de Salisa: procjenio je da koliko god je situacija bila loa, a priznao je da je situacija izuzetno loa - i to je bolje nego povratak kralja Nikole. Tako je najbolja preporuka za akciju bila da se ne preduzima nita. Takav de Salisov i Temperleyev stav je postao osnova za kasnije britansku politiku vizavi Crne Gore. Walter Littlefield pie 16. aprila 1922. u New York Timesu: Savreno je jasno zato Italija iz politikih, stratekih i dinastikih razloga ima motiv da se Crnoj Gori vrati potpuna sloboda kao nezavisnoj dravi. Podjednako je jasno zato Francuska ne eli ovakvo rjeenje. Propaganda i jednih i drugih, kako bi obezbjedili svoje ciljeve, je otvorena za preispitivanje. Kakogod, nemijeanje britanske vlade nije nikakva misterija. Postoji samo jedan mogui zakljuak za odbijanja ove Vlade zahtjeva u Donjem domu da se objavi izvetaj grofa de Salisa o uslovima u Crnoj Gori. Izvetaj krajnje osuuje metode koje praktikuje Srbija uz podrku Francuske i francuskih generala Franchet D'Espereya i Venala, to je za posljedicu imalo pripajanje Crne Gore Srbiji, a publikacija bi se zbog ovih stvari teko mogla smatrati kao prijateljsko ponaanje britanske vlade prema Francuskoj, ija je senzitivnost bila jedan od najvanijih elemenata u post-bellum deavanjima. I nije naroito bitno da li izvetaj de Sallsa potvruje, u svim svojim detaljima grozote iz "rvavog albuma araorevia". injenica da je generalna potvrda za navodna zlodjela od strane Srba u Crnoj Gori sasvim dovoljna za sve razumne osobe. Lord Sydenhem je postavio pitanje u britanskom parlamentu o razlozima neobjavljivanja izvjetaja grofa de Salisa. Naravno, nije dobio odgovor kakav sugerie Walter Litllefield, ve mu je odgovoreno da "ako se taj izvjetaj objavi u njemu e se nai imena svjedoka koji su grofu de Salisu dali izjave samo pod obeanjem najstroije tajnosti i koji bi mogli ozbiljno ispatati zbog njegovog objavljivanja". Izvjetaj grofa de Salisa nikada nije objavljen, nadam se da e se preduzeti radnje da taj

izvjetaj vidi svijetlo dana, a prenijeu lanak iz New York Timesa o hapenju grofa de Salisa u Virpazaru, objavljen 4. aprila 1920, kada je grof de Salis jedva izvukao ivu glavu: SRBI HAPSE DE SALISA Crnogorski ministar optuuje Britaniju i Vilsona Nikoli Pariz, 2. april, -Grof de Salis bivi ministar Britanije u Crnoj Gori, a kasnije specijalni izaslanik britanske vlade u Vatikanu, uhapen je i zatvoren od strane Srba, dok je vrio misiju istrage za potrebe svoje vlade u Crnoj Gori. Ova informaacija se nalazi u izjavi koju je crnogorskom kralju Nikoli, koji se trenutno nalazi u Parizu, podnio crnogorski ministar spoljnih poslova. ivot grofa De Salisa je ve due vrijeme u opasnosti, prema ovom izvetaju koji daje uvodne detalje o incidentu, podseajui na izjavu erla Curzona u britanskom Gornjem domu, da Crnogorci ele uniju sa Srbijom. Umesto da trae reparacije, dodaje se u deklaraciji, britanski Forin Ofis (Ministarstvo spoljnih poslova) spreio je izvetaj grofa de Salisa i nastavio da podrava srpske zahtjeve. U deklaracija se navodi da je izvetaj ukazivaao da srpska vojska koja je pregazila Crnu Goru nakon primirja, terorie narod. Vladavina terora se nastavlja, kae se u deklaraciji, u kojoj se, nakon potvrdjivanja da gegod se pojave srpske trupe, okupaciju prate pljaka, paljevina i masakri, navode detalji. Kao zakljuak, u deklaraciji se navodi zamjerka da Evropa zna ta se deava u Crnoj Gori, ali ostaje nezainteresovana i da se predednik Vilson , veliki ampion malih nacija, uporno pravi gluv.

Ameriko prisustvo u Crnoj Gori

Konsultujui druge odredbe raznih primirja kojim je okonan Prvi svjetski rat, u oktobru i novembru 1918. saveznike vlade su razgovarale o mogunostima, tovie nunosti, da o okupiranim teritorijama od strane neprijatelja (u nekim sluajevima i od formalno prijateljskih snaga) i njihovoj budunosti, raspravljuju i one budu predmet mirovne konferencije. Britanci, ije su vojne snage ve rastegnute do maksimuma, su predloili vie puta da amerike snage zauzmu Crnu Goru, kao pomo u odravanju reda u zemlji i kao tampon izmeu meusonmo suprostavljenih italijanskih i srpskih vojnih snaga, koje su obje polagale pravo na dio iste teritorije du jadranske obale Balkanskog poluostrva. Italija je tvrdila da joj pripada veliki dio Jadranskog primorja u skladu s odredbama Ugovora iz Londona 1915. Rim je zahtjevao da on kontrolie prestinu

crnogorsku obalu iz raznih stratekih razloga, ukljuujui i elju da sprijee Srbiju da zauzmu te teritorije i time postane jo politiki i vojno snanija sila i rival u regiji. Lord Sydenham u britanskom Domu lordova sredinom 1920. Kae: Iz lana 7, Tajnog sporazuma sa Italijom, koji je potpisan 26. aprila 1915. godine, sasvim je jasno da su u to vrijeme i vlada Njegovog Velianstva i vlada Italije razmiljale o proirenju teritorije Crne Gore kao nadoknadi za proporcionalno najvee gubitke koje je imala jedna zaraena strana. Washington je u vie navrata odbio britanske ponude da amerike snage "okupiraju" Crnu Goru. S druge strane, od novembra 1918. do septembra 1921, amerike pomorske i vojne snage su imale nadlenost za kontrolu veeg dijela Jadranskog primorja Balkanskog poluostrva, na podruju koje se protee od Istre (pukovnik Miles se bavio time u vrijeme njegova imenovanja na anglo-ameriku komisiju) do Crne Gore. Zapravo amerike jedinice se nijesu nalazile stacionirane na samoj crnogorskoj teritoriji, bili su uglavnom ograniene na priobalnom podruju, gdje su se gurale rame o rame s talijanskim snagama slino rasporeenim. U toku svog boravka na Jadranu ameriki zapovjednici bili su bili vrlo brzo dovedeni ... u otvoreni sukob s Talijanima, koji su imali dominantni uticaj u izradi i provedbi odredaba sporazuma o primirju koji se odnose na ovo podruje .. .. Italijani su se ukopali du Jadrana i nametnuli otre mjere protiv jugoslavenskih odbora i organizovanju samouprave. Tako su se amerike snage nale u poziciji svojevrsne tampon zone izmeu talijanskih i srpskih vojnih jedinica u Crnoj Gori, povremeno razmjenjujui pucnjeve s obje strane. Kao to smo ve spomenuli, amerika prisutnost uglavnom je bila ograniena na priobalnom podruju Crne Gore (posebno Bara i okoline), iako se deavalo u nekim prilikama da ameriki vojnici zau u unutranjosti zemlje. Ameriki zapovjednici su se svojski trudili da se ne ukljue u borbe snaga u Crnoj Gori koje su bile za i protiv Beograda. To nije sprijeilo da obije strane povremeno optuuju amerike vlasti za favoriziranje druge strane. Osim oruanih snaga i druge amerike jedinice, naroito Crveni krst, takoe su bile prisutne u Crnoj Gori prvih poslijeratnih godina. Crveni krst je svoje sudjelovanje u Crnoj Gori zapravo poeo jo 1915, kada je agent sanitarne komisije u Srbiji, Albaniji i Crnoj Gori uspjeo poveati pomo za vrijeme epidemije tifusa u regiji. Zatim, u svjetlu austrougarske okupacije Crne Gore u januaru 1916, crnogorski konzul u Sjedinjenim Amerikim Dravama, Anto Seferovi, ukljuio se u Crveni krst radi slanja materijala u svoju domovinu. Iako drutvo nije bio u poziciji da djeluje u Crnoj Gori izmeu 1916 i 1918, iznijeli su miljenje da e biti velika potreba za pomou kad mir bude napokon postignut - i bili su u pravu. Pomo jedinice amerikog Crvenog krsta poela je dolaziti u Crnu Goru u zimu 1918 - 19. Tri godine okupacije su iscrpljene zalihe hrane i odjee. Prema izvjetajima, podnesenim u editu Crvenog krsta, gotovo cijela populacija je patila od neishranjenosti i nosila staru odjeu ili krpe. Nedovoljno je bilo lijenika da se brine za medicinske potrebe 300.000 - 400.000 ljudi, a nije bilo ni bolnica ili zalihe lijekova vrijedne spomena. Crveni krst je gotovo odmah pokrenuo iroku paletu humanitarnih operacija: pruanje lijenike i stomatoloke usluge, distribuciju odjee, odravanje narodne kuhinje i krojanica, obuku osoblja za njegu, voenje sirotita, pomaganje kolama, itd. Drutvo je odmah postavilo etiri bolnice u Crnoj Gori, po jednu u Podgorici, Cetinju, Nikiu i Kolainu, u prvih devet mjeseci 1919 oni tretiraju vie od 22.000 sluajeva. Isto tako, Crveni krst je donio modernu stomatologiju u Crnu Goru. U prvih nekoliko mjeseci 1919. usamljeni stomatolog, kapetan Bruce Wolff, izvadio je vie od 1.500 zuba. U periodu od maja do oktobra 1919. Crveni krst je distribuirao 6.000 paketa kompleta stare odjee, kao i desetine hiljada razdvojenih komada. Tokom 1919, posebno u zimskim i proljenim mjesecima, odravao

je narodne kuhinje u Podgorici, Cetinju, Nikiu i Grahovu, u kojima se sluilo 126.000 obroka od februara do aprila 1919 godine. Centri za distribuciju hrane su postavljeni i drugdje po zemlji. U 1919. oko deset posto svih zaliha, odjee i novca izdvojenih za Balkan je poslato u Crnu Goru. est od pedeset doktora otiao je u Crnu Goru, kao i neproporcionalno veliki procenat kamiona, ambulantnih vozila, automobila, motocikla, kuhinjskih prikolica i benzina. Jedan oduevljeni radnik amerikog Crvenog krsta komentarisao je da je spaavanje Crne Gore od unitenja i gladi, postignuto zahvaljujui amerikoj industriji automobila, amerikim vozaima i amerikoj energiji. Iako je ovaj hvalospjev svakako pretjeran, organi vlasti u Crnoj Gori su prepoznali doprinos Amerikanca u nekoliko navrata. U pismu pukovniku Henry Faircloughu, glavnokomandujuem Komisije Crvenog krsta u Crnoj Gori, srpski generalni guverner Crne Gore, V.P. Pavievi napisao je da "su mnogi veoma siromani i bolesni ljudi izbjegli iz siromatva, bolesti i hladnoe zahvaljujui vama". U Cetinju je odranana velika sveanosti ispred Guvernerove palate, biveg ruskog poslanstva. Pavievi primio je lanove Crvenog krsta uz vojne poasti i odlikovao ih u ime kralja Petra i Karaorevia. Tri osobe su dobile Orden Bijelog orla i dvadeset i tri Orden Svetog Save. Ameriki Crveni krst je ostao u Crnoj Gori vie od etiri godine. Posljednja jedinica je povuena poetkom ljeta 1922.

Odlazak kraljevine Crne Gore u istoriju

21. januara 1921. Department of State je konano ukinuo punomoje generalnom konzulu Dixu u New Yorku, koji je bio jedini pravi predstavnik Crne Gore u SAD-u due vrijeme. Po rijeima Bainbridge Colbyja, Wilson, posljednji dravni sekretar, je "ovim aktom prekinuo slubene odnose sa Kraljevinom Crnom Gorom. Kraljevska vlada u egzilu je protesovala energino iz svoje nove kue u Rimu i imenovala novog predstavnika, Luigi Criscuoloa, umesto Dixa - ali uzalud. A State Department je u pismu decembra 1920. priznao da je pogled po kojem je "Crna Gora, kao suverena drava, u stvari, prestala da postoji" bio prisutan ve due vrijeme, ali nije ponudio vrst razlog da objasni svoje neprepoznavanje forme ukljuivanja Crne Gore u Jugoslaviji. Zvaninici pekuliliu da je nedostatak reakcije na aneksiju Crne Gore od strane Srbije i uskriivanja bilo kakve autonomije , bio "moda zbog elje da se ne ide na ruku Italiji dok se ne rijei Jadransko pitanje, kao i elje da se saekaju odluke Ustavotvorne skuptine Jugoslavije, iji je glavni zadatak bio definitivna organizacija nove jugoslavenske drave. U pismu je navedeno da, ako SAD eli promijeniti svoj poloaj Crne Gore u Jugoslaviji, tu inicijativu moe dostaviti Skuptini pogodanom prilikom za to. Nijesu nikad to uinili. Smrt kralja Nikole u egzilu u Cap d 'ADtibes, Francuska, maja 1921, je u velikoj mjeri doprinjela da "konano rjeenje crnogorskog pitanja" bude stavljeno po strani, ali svi snovi o obnovi nezavisne Crne Gore nijesu nestali s njim. Krajem 1924, Jovan Plamenac, posljednji ministar vanjskih poslova vlade Nikole I, pokuao je da proda obveznice u SAD-u u ime "kraljevine Crne Gore". Osim toga, lanovi "Meunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore", ukljuujui i Luigi Criscuoloa, nastavili su da bombarduju Ligu naroda, Ministarstvo inostranih poslova Velike Britanije i ameriki State Department politikim traktatima u narednim godinama. Sa svoje strane Alexander Devine je nastavio da se bori za prava Crne Gore. Kroz itavu 1920. Foreign Office i State Department su preplavljeni sa pismima i raspravama u vezi Crne Gore, a 1920 je

pomogao organizovati ono to je nazvao "Britanska pomona Misija" u Crnoj Gori, u poetku pod komandom pukovnika Cheke. Whitehall je bio zadovoljan to ta misija nije bila direktno ukljuena u crnogorski konflikt. Krajem 1928, sedam godina nakon to je Nikola umro, Devine je traio da se potuje minimum pravde za pojedine lanove porodice Petrovi-Njego. U oktobru 1928, na primjer, napisao je dva pisma njegovom starom neprijatelju R.W. Seton-Watsonu, jednom od osnivaa novog Jugoslovenskog drutva Britanije, u kojem je pozvao Seton-Watsona i ostale lanove drutva da razmotre finansijsko stradanje starije kerke kralja Nikole, Ksenije, koja je, prema izvjetajima, bila prisiljena prodati namjetaj od bambusa iz svog doma na francuskoj rivijeri da bi sastavila kraj s krajem.

Zakljuak
Tokom Mirovne konferencije u Parizu, britansko Ministarstvo inostranih poslova je izbjegavalo da zauzme stav o Crnoj Gori. Umjesto toga, u sutini je odluilo da pusti da "Pariz" odlui. Amerika vlada, odnosno State Department je uinio upravo istu stvar. Problem je bio da je to putanje Francuzima za posljedicu imalo ono to su Francuzi saoptili S. Plamencu, prededniku Ministarskog savjeta i ministru spoljnih poslova Crne Gore, ono to su sve vrijeme predano radili, u dobroj mjeri iza lea Nikole i crnogorske vlade: Po nareenju Vlade Francuske Republike, ast mi je da uputim Vaoj ekselenciji sljedee saoptenje: poto su ovih dana u Jugoslaviji odrani izbori za konstituantu, stanovnitvo Crne Gore se izjasnilo: ne moe se vie sumnjati u njegovu elju da ostane ujedinjeno sa drugim srpskim stanovnitvom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ije postojanje smo zvanino priznali. Vlada Republike smatra, dakle, da je sada prisajedinjenje Crne Gore pomenutoj Kraljevini svren in. Licemjerno i podlo saoptenje, kao da se Crnoj Gori nije desila jedna strana ljudska drama kojoj su svoj doprinos dali i francuski generali sa znanjem svoje Vlade. Britanski erl George Nathaniel Curzon , ministar spoljnih poslova Velike Britanije u periodu 1919 1924, iznio je svoj i stav Ministarstva u Parlamentu, koji je lord Sydenham sveo u jednu reenicu da bi u njenom interesu (Crne Gore) bilo da bude u potpunosti stopljena ili da ue u Federaciju radije nego da ostane izolovana na svojim golim brdima. Crnogorci su bili slobodan narod skoro est stotina godina. Po kom ovlaenju je Srbima doputeno da okupiraju crnogorske gradove krajem 1918. godine, da ubiraju poreze, da ukinu crnogorsku potansku marku, da izdaju pasoe i da tiraniu narod uprkos izjava gospodina Pichona i predednika Poincara? rekao je lord Sydenham,

dodajui jo da je Crna Gora umjesto Saveznicima prila silama Centralne osovine i borila se protiv nas, ona ne bi mogla biti tretirana gore nego to je bila tokom posljednjih godinu i po dana. "Crnogorsko pitanje"je postalo tema o kojoj se nairoko raspravljalo, i slubeno i neslubeno, na mirovnoj konferenciji, preko prosrpskih (pro-ujedinjenje) glasnogovornika i preko pro-Nikolinih snaga. Obje strane su otro osuivale jedna drugu. Ipak nita nije odlueno ni na jedan ni na drugi nain.

Britanska i amerika vlada su preputali "Parizu" da odlui, ali "Pariz" je pustio da sve ide prirodnim tokom. Kao rezultat toga Crna Gora je prestala da postoji kao nezavisna drava. Prisajedinjena je Srbiji koja je sa junoslovenskim komponentama umrle Austro-ugarske monarhije stvorila novu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Dakle, pritube Crne Gore o zlostavljanju od strane srpskih snaga i albanske tvrdnje o srpsko-crnogorskim i pogotovo srpskim progonima i zvjerstvima su preputeni zaboravu. Kao zakljuak, napomenuo bih samo noticu koju je napisao Harold Nicolson u svojoj poznatoj knjizi Mirovna konferencija 1919 , o ogromnoj nebrizi Ministarstva vanjskih poslova prema kralju Nikoli i Alexanderu Devineu , u kojoj je napisao: "Pria o propasti, ili kako Gospodin Cushendun kae, potiskivanju Crne Gore, nije nimalo ugodna pria .... Nijesam volio i bio sam nepovjerljiv prema Nikoli, ali oeao sam da je potpuno u pravu. Bio sam strasno za stvaranje Jugoslavenske drave, a ipak sam oeao da su se ponaali vrlo loe... To je bilo nespretno rjeenje da je u redu da se ukloni [crnogorska] dinastija i kriva procjena da se radi o srpskim oslobodiocima.U vezi sa ovim problemom Crne Gore uticala su i moje sumnje i rezerve da je samoodreenje lijek za sve ljudske bolesti". Dakle, piui mnogo godina nakon toga Harold Nicolson je priznao da je, uprkos svojoj "strasti za Jugoslavensku dravu", oetio da je Nikola bio "potpuno u pravu".

Ne znam bolji zavretak do apela vlastima Crne Gore da neka znaajnij ulica u centru Podgorice, Cetinja i ponekog drugog grada u Crnoj Gori dobije ime Alexandera Devinea, iskrenog prijatelja Crne Gore i borca za njenu nezavisnost. Alexander Devine je utroio mnogo sopstvenog novca i svog vremena pokuavajui da Crna Gora opstane kao politiki subjekt, pa bi makar trebalo da oeamo i moralnu obavezu da se simboliki oduimo tom ovjeku. Uostalom on je iza sebe ostavio vrlo znaajne knjige o tom vremenu, pa ih navodim sa nadom da e se neka ustanova u Crnoj Gori potruditi da ih prevede i objavi: -Montenegro in history, politics and war (1918) -A few facts concerning the intrigue against Montenegro (1919) -The mystery of Montenegro (1920) -British prestige in the Balkans. Montenegro and Serbia (1920) -Off the map: the story of the suppression of Montenegro: the tragedy of a small nation(1921) -The Martyred Nation, a plea for Montenegro (1924)

KRAJ