Ljubav prema ehlu-l-bejtu na vagi Kur'ana i Sunneta Aura je dan posta, velianja i zahvale Allahu, delle enuhu, a ne dan

naricanja, oplakivanja, proklinjanja i samokanjavanja srijeda, 13 Novembar 2013 u 07:04 sati

Post Dana aure ustanovio je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, odmah po dolasku u Medinu, nakon to je iz razgovora sa Jevrejima, koji su postili Auru, saznao da je, na taj dan, Allah, delle enuhu, spasio Musa, 'alejhi selam, od faraona i njegove vojske, obrazloivi to injenicom da su ''muslimani (kao autentini batinici poslanike tradicije) prei Musau od jevreja (koji su njegov vjerozakon u mnogome izmjenili, oskvrnuli i prilagodili ga svojim prohtjevima).'' (Tj. mi smo prei da, postom i zahvalom Allahu, delle enuhu, obiljeimo dan u kojem je spaen jedan od ulu-l-azm-odlunih Poslanika). Sve do propisivanja ramazanskog posta, post Aure je bio farz (stroga vjerska dunost), a nakon to je islamski ummet poastvovan ramazanom, Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je svakom pojedincu prepustio da sam odlui hoe li taj dan postiti ili ne, ali je jasno naglasio ''da post Aure brie grijehe poinjene u prethodnoj godini.'' To je jedina istina o ovom mubarek (blagoslovljenom) danu, u koju je obaveza vjerovati i u skladu s njom djelovati. Stavljanje Aure u bilo koji drugi kontekst (oplakivanje smrti Poslanikovog unuka, Husejna, radijallahu 'anhu), za kojeg ne postoji validno erijatsko obrazloenje i argumentacija, je, sa stanovita islamske akaidske i pravne nauke, neprihvatljivo i neodrivo, makar se radilo o izraavanju ljubavi prema Poslanikovoj uoj

porodici (ehlu-l-bejt), pa i prema samom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, kroz posebne ceremonije i rituale. To su nam svojom praksom potvrdili poslanikovi najblii i najvjerniji ashabi i njegovi duhovni i svjetovni nasljednici, el-hulefai-r-raidun (pravovjerne halife), koji i pored beskrajne ljubavi i potovanja koje su gajili prema Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, nisu posebno obiljeavali dan u kojem je umro njihov habib-miljenik, uitelj i najvei ovjek, koji je ikada hodio zemljom. Zar bi ashabi, koji su, doslovno, slijedili svaki njegov korak, brino sluali svaku njegovu rije i sprovodili je u praksu, uivali u svakom trenutku provedenom u njegovom prisustvu, nestrpljivo ekali da se iz pustinje pojavi beduin i pita ga o onome o emu ga oni nisu ''smjeli'' (iz strahopotovanja i stida) pitati i voljeli ga vie nego to vole sebe, svoju djecu i ene, propustili takvo dobro da mu se, na prikladan nain, onako kako dolikuje velikanima njegovog kova, makar simbolinim okupljanjem u njegovoj damiji, i kratkim podsjeanjem na njegov lik i djelo, zahvale na svemu to je uradio za islam, muslimane i ovjeanstvo u cjelini. Zato postoji samo jedno obrazloenje: kao dobri poznavaoci i tumai Allahove knjige i poslanike tradicije, bili su svjesni da se potovanje prema Poslaniku, njegovom liku i djelu, moe jedino iskazati na propisan nain i u okvirima koje je zacrtao njegov i njihov Gospodar i Zakonodavac, Allah, delle enuhu. Kur'an i Sunnet, ne samo da ne podstiu i ne afirmiu oplakivanje i alost za umrlim (poslanicima, dobrim ljudima, roditeljima, bliom rodbinom), nego naprotiv najstroije osuuju takvu praksu a njenim poklonicima i zagovornicima, negiraju pripadnost islamskom ummetu, u mjeri koliko je ta praksa popraena unutarnjim ubjeenjem i vjerovanjem. Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, u tom smislu, kae: ''Nije od nas (ne pripada nam) onaj ko se (zbog alosti za umrlim) udara po licu, trga sa sebe odjeu i kuka i narie kao to to pagani rade.'' (Hadis su zabiljeili Buharija i Muslim). Aura, kao i drugi odabrani dani i noi u godini, svoju vrijednost (blagoslovljenost) crpe iz autentinih zakonskih tekstova, u kojima je eksplicitno naglaena njihova odabranost (vrijednost 'ibadeta u njima), i niko nema pravo, ma ko on bio, mijenjati i prekrajati tu injenicu, u korist svojih mezhepskih, sektakih i ideolokih svjetonazora, a naroito ne svjetonazora koji se u osnovi kose sa doktrinom istog tevhida (iskrene vjere u Jednog Boga). Kada sam prije nekoliko dana, uestvujui u jednoj raspravi na internetu o razliitim pristupima Auri, napisao da se ljubav prema Husejnu, radijallahu 'anhu, i ehlu-l-bejtu ne moe manifestirati na nain koji je suprotan islamskim doktrinarnim, pravnim i moralno-etikim normama (samoozljeivanjem, samokoanjavanjem, naricanjem i oplakivanjem), jedan od uesnika u raspravi, pokuavajui po svaku cijenu braniti takvu praksu, mi je odgovorio: ''Vjerovatno su Husejn i ehlu-l-bejt, zbog njihove vanosti i bliskosti sa Poslanikom, izuzetak iz ovog pravila.''! To me podsjetilo na jednu predaju u kojoj se navodi da je sin jednog uglednog ashaba doao, sav radostan i ushien, svome ocu, i pohvalio mu se kako provodi vrijeme sa ljudima, koji, kada ue Kur'an, padaju u nesvjest od skruenosti i bogobojaznosti, nata mu je on mudro kazao: ''Sine moj, ja sam imao priliku druiti se sa Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem, Ebu-Bekrom i Omerom, radijallahu 'anhuma, i sluati njihovo uenje Kur'ana, a nikoga od njih nisam vidio da, dok ui Kur'an, pada u nesvjest, ili neto slino tome. Nego, kloni se ti tih ljudi.'' Dakle, istina i dobro je u slijeenju Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i njegovih pravovjernih halifa (Ebu-Bekra, Omera, Osmana i 'Alije), ma koliko nam to nekada djelovalo pojednostavljeno i strogo, a zlo je u slijeenju vlastitih uvjerenja i razumijevanja erijatskih propisa, ljudskih hirova (prohtijeva) i narodne tradicije (koja je u koliziji sa erijatskim propisima), ma koliko nam se to, u datom trenutku, inilo loginim i prihvatljivim. Nije li nas ovom rezonu, upravo nauio, Husejnov otac, i veliki poznavalac Poslanikovog Sunneta, Alija, radijallahu 'anhu, kada je rekao: ''Da se vjerski propisi ustanovljavaju (izvode) racionalnim promiljanjem i zakljuivanjem, bilo bi loginije da se mesh

uzima po donjem a ne po gornjem dijelu mestvi, ali ja sam vidio Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kako potire gornji dio mestvi.'' ''Izuzimanje jedinke iz opeg erijatskog propisa'', rekao sam mu, ''je erijatsko-pravna kategorija za koju mora postojati jasno utemeljenje u zakonskom tekstu, a koliko mi je poznato takav izuzetak ne postoji, tako da ostaje primjena gornjeg hadisa na sve situcije i sluajeve.'' Osim toga, zar Husejn, radijallahu 'anhu, i asna porodica kojoj je pripadao, nisu najprei da ih se sjeamo dostojanstveno, onako kako to prilii poslanikovom rodu, i u skladu sa propisima, a ne udaranjem lancima i otvaranjem krvi na tijelu? Naalost, mnogi muslimani danas, kada im ponestane argumenata, i nemaju vie ime braniti svoj stav, pribjegavaju najozbiljnijim oblicima skrnavljenja i podrijevanja ustanovljene metodologije u izvoenju erijatskih normi i propisa, i tumaenju erijatskih izvora i tekstova po svom vlastitom nahoenju (''ja mislim'', ''vjerovatno'', ''moda'', itd.), i zato imamo na stotine tabora i frakcija, svaka zadovoljna onim to radi. Ljubav prema Husejnu, radijallahu 'anhu, i njegovoj asnoj porodici, je vjerski imperativ, neupitna istina i Allahu drago djelo, i upravo zbog toga bi je, u potpunosti, trebalo izvui iz konteksta Aure, ljudskih ceremonija i rituala, jer joj to, osim to nema nikakvog uporita u vjeri, samo umanjuje vrjednost, sputa deredu i liava smisla, zbog kojeg je i ustanovljena. Allahu moj uini nas od onih koji iskreno vole ehlu-l-bejt i slijede put Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, Ebu-Bekra, Omera, Osmana, Alije, Muavije, Hasana i Husejna, radijallahu 'anhum edmein.