w

crkva u svijetu

PRINOSI

Odrazi

vjere

nevjere

hrvatskoj

k n j i e v n o sti

ANTUN BRANKO SlMI PJESNIK RELIGIOZNIH NEMIRA

Drago

Si mu n d a

Treptaj lirskih i misaonih dubina Glavni predstavnik naeg ekspresionizm a, jedan od najveih h rv atsk ih pjesnika, A ntun B ranko im i (1898'1925), lirski senzibilan i misaono prodoran, nosio je u svojoj dui sav onaj nem ir i nedoum ice, koje e u naem u stoljeu m uiti tolike m islioce i pjesnike. U svom opsegom neve liku djelu ostavio je antologijskih pjesam a u kojim a prihvaa, djetinji m ol; i prihvaa Boga, a odm ah uz njih, u istoj zbirci, nem irnih stihova u kojim a sum nja, rezignirano zastaje ili ak otvoreno nijee i odbacuje Boga. Prelazio je, esto, iz v jere u nevjeru, iz sigurnosti u n em ir i sum nju, iz skepse u obzorja razoraanja i apsurda, i obratno: iz sum nje i nevjere u povjerenje, tih u rezignaciju ili doivljenu vjeru. N a ta j nain je postao simbol suvrem enog intelektualca koji se tako nem irno suoava i lomi u svojim u v jerenjim a. Na prag u naih ateistikih kriza, koncem drugog i poetkom treeg desetljea naega stoljea, Sim i nas stavlja pred gotovu injenicu lite rarn e vjere i nevjere. Izlom ljen je bio Sim iev ivot, njegova obzorja, dom aaji i h tijen ja. Di jete krnih D rinovaca u Hercegovini, -rasipni sin i b esk u n ik ,, naao se sm i osamljen, v jera n sam om sebi i svojoj iskonskoj inspiraciji. Um-, jetnost je bila njegovo progonstvo i njegova domovina. R azbijajui vrstu stru k tu ru (zanemario je ak i interpunkciju), zadravajui sam o apollinairesku sim etriju, on e u svojim Preobraenjima tra iti i nai ouka svojim ivotnim i m etafizikim nem irim a. S trastven a . eterian; . pjeva 146

on svoje neispjevane snove, pie likovne i knjievne kritike, izgara u groznici estetskih snovienja, u trajn im sukobim a prologa i buduega, originalnoga i kliiiranoga, egzistencijalnoga i sudbinskoga v jere i ne vjere. Traganje za sm islom ivota i zagonetka sudbine i sm rti, sukobi izm eu tijela i duha, ivota i niStavila, nadanja i ra z o a ra n ja ... prela m aju se i rastau u njegovim lirskim asocijacijama. U jed n u rije, misao i poezija stap aju se u gipkim asim etrinim stihovim a u jedinstvenu cjelinu. Umro je u svojoj 27. godini i iza sebe ostavio zgusnuto, originalno djelo, puno gorke stvarnosti, intim nih eznua i duboke poetske inspiracije. Prem lad je u m ro da bi nam mogao sve rei; odve je sam otno ivio da bi nas sa svojim Preobraenjim a mgao preobraziti. O sjetljiv i osjeajan, na je pjesnik u m isli i stihu bio vrlo strog, krt, odm jeren. O dbacujui klasine oblike poezije, postao je u novoj estetskoj izlomljenosti, unato svojoj poznatoj slobodi stiha, nenadm aivi asketa poetskog izriaja. U svojim intim nim ispovijestim a, bez sentim entalnosti i banalnih toposa, Sim i je naoko nonalantno, a u stvari vrlo brino i sugestivno, spojio lirsku toplinu s dubokim m isaonim refleksijam a o ovjeku i- svijetu. Nije rjeavao nego zapaao i doivljavao problem e. U tom zapaanju i doivljavanju on iskreno daje itava sebe: duu i srce, strast i razoaranje, egzistencijalnu stvarnost i sudbinsku refleksiju, vje ru i nevjeru. Njegovo poim anje pjesnika bilo je uenje i treptaj, svjetlo i odraz, poticaj i otkrivenje:
Pjesnici su uenje u svijetu Oni idu zemljom i njihove oi velike i nijem e rastu poput stvari Naslonivi uho na utarije to ih okruuje i mui pjesnici su vjeino treptanje u svijetu

(Pjesnici) V jeran toj svojoj viziji pjesnika, Simi je bio i ostao treptanje, 1i r s ki o prozrano i nem irno m i s a o n o treptanje. Izgarao je za ljepotom i smislom. Pod tim su vidom njegovi treptaji vrlo znakoviti. U porno se trudio da prodre u nedostupne dubine m etafizikoga i konkretnoga, u tajn u ljudskog postojanja. Nosio je kae za nj jedan d ru g i pjesnik, J u re Katelan : prokletstvo tijela iz siromatva: i jedno vie prokletstvo od kojega je bio osuen i na koje se svjesno razapeo: prokletstvo stv a ranja. Duboko emocionalan i istodobno strasno racionalan, Simi je u svojem u esteticizm u stvaralaki ovladao raciom i emocijama. Pjesm a je u njega b istra kao suza, prozrana kao kaplja. Najizazovnije se u nas borio za novo; znao se u svojim kritikam a i nekritino zanijeti, ali je u pjesm am a uspio nai m jeru, u m islim a i doivljajim a harm oniju, u stvaralakom zam ahu poezije. Ja sam krik u noi c m i nepoznat iskreno, je u svojim ispovijedim a priznao, da bi u tom jednom stihu dao profil svoga pjesnikog nespokojstva i dubokih sudbinskih nem ira.

Odrazi vjere i n evjere. Naa je tem a recimo to ovdje u uvodu preopirna. Zanim a nas za pravo iroko p itan je vjere i nevjere u hrvatskoj knjievnosti. Ne moemo se stoga u p u tati u potanke analize. Zaustavit em o se radije n a opim pitanjim a i tem eljnim odrednicam a. Na vanim utjecajnim piscima. Na m atici nae knjievnosti. No p rije negoli prijeem o n a imievu vjeru i nevjeru, upozorimo, uvod no, na neke u n u tran je potekoe koje izviru iz sam og stila, i nam jene knjievnosti. Potekoa, zapravo glavna potekoa, k ad sm o uzeli' tu ri je, ne proistjee prim arno iz naeg irokog podruja i golemog m ateri jala, nego, kako smo dali naslutiti, iz sam e naravi knjievnosti. Naime, knjievnost je um jetnost, fikcija koliko i stvarnost. Vie je slika i do ivljaj nego stav i zakljuak. Vaniji su joj poetski efekti nego ontolo gija i vrsta logika. Sudbinsko je prisutno; naravno, u svojem u totali tetu ; vie u odrazim a nego u jasnim zakljucima. K njievnost je s druge stran e polivalentna, m etaforina, vieimenzionalna. Nemogue joj je uoiti i iscrpiti sve nijanse i boje. Poput stvarnosti i ivota o kojem u zbori, i ona im a uvijek drugi i drugaiji prim jer, po ruku, gledite ili slutnju. L iterarni se svijet stoga plastino doima, poput sna i jav e; oniriki izvire i uvire u nove motive, m etaforine slike i ob like, i k ad je u pitanju v jera i nevjera. P oput likova u .kaleidoskopu, koji uvijek nanovo otkrivaju ili, bolje, m ijenjaju svoja lica i nalija, sm jenjuju se u irokoj lepezi misli i doivljaja, ire se i nijansiraju, mi jenjaju, lite rarn i obrisi vjere i nevjere. N erijetko i kod istog pisca. U istom djelu. Dapae, i kod istog knjievnog junaka. Takva je knjievnost. P oput golema oceana koji se neprestano giba i u svojim valovim a odraava beskrajni sp ek tar tre p ta ja i boja. U nju se sliva stvarno i pomiljeno, ovjek i ivot sa svim svojim stvarnostim a i fantazijam a, d a bi ponovno, kad ih elimo d o h v atiti i logiki odrediti, neuhvatljivo izmicali naem pokuaju, poput vode izm eu prstiju, kad je zaustavljam o u r u c i.. . Problem Boga u naoj knjievnosti Iako Bog, odnosno v jera i nevjera, nije po sebi lite rarn a tem a, esto se, na svoj nain, jav lja u knjievnosti. N ekada kao stvarnost i sigurnost, nekada opet kao p itanje i problem . U tom sm islu je vrlo irok spektar p itan ja i odgovora, n ijekanja i prihvaanja, Boga. Nije se ,naravno, pitanje vjere i nevjere pojavilo tek u naem stoljeu. Davno p rije imica* u Boga se i u knjievnosti vjerovalo, a u stanovitoj

* Ovaj rad je diio vee cjeline. Gotovo smo* sluajno zapoeli s Antunom Bran kom imiern. Mislili smo, najprije, zapoeti s Kranjeviem , a onda, u po vodu Krleine sm rti, s Krleom. No kako smo tom zgodom prim ili za Crkvu u svijetu izvrstan lanak M. Metrovia, objavljen u br. 1, 1982, nismo tada objavili studiju o Krlei, pa neemo nli sada zapoeti s Krleom nego, evo, sa Simiem.

m jeri o Bogu se i raspravljalo, te u tom smislu ponekaa se u nj sum njalo, ili se on, dapae, izravno negirao* nijekao. I u svjetskoj i u naoj literaturi. Ipak, k ad je rije o hrvatskoj knjiievnosti, moemo slobodno k az ati da je religiozna misao pet stoljea obilno hranila nau knjievnost, da je vjera bila izravni inspirator: brojnih naih knjievnih djela i ostva renja. Tek u novije doba poelo se ozbiljnije u Boga sum njati. S tim je i nevjera ula u h rv a tsk u knjievnu batinu. U vezi s poecim a sum nje i nevjere u naoj lite ratu ri, podsjetio bih ovdje sam o na jedan stih iz jedine antologijske pjesm e Lavoslava Vukelia K od Solferina, u kojoj pjesnik uz duboku v jeru jo 1879. po stavlja nem irno p itan je: Boe, Boe, ako jesi, gdje si? P a ipak se u naoj hrv atsk o j knjievnosti tek tam o poetkom stoljea, posebno u ratnom vihoru i poslije njega, poinju otrije postavljati suprotnosti vjere i n evjere u izravnom teistikom i ateistikom smislu. Naime, tih se godina na naem u prostoru i u naoj knjievnosti, uz vrstu v jeru u Boga, jav ljaju i otvoreno ispovijedaju i ateistika i antiteiistika shvaanja i nazori. Od tad a pa sve do danas u naoj e se literaturi, uz v jersk i religiozni svijet, jav ljati i onaj drugi, ateistiki. Naravno, i u religioznih pisaca su sreemo areligiozne junake, kao to i u ateistiki o rijen tiran ih knjiev nika nailazim o n a religiozne likove i teisti'ka shvaanja. Moda bismo se udaljili od srne problem atike naega izlaganja,ako bis mo isticali koliko je itavo to vrijem e naa knjievnost bila uvjetovana religioznim svijetom i m entalitetom , pa i u doba soc-realistikih, antiteistikih i ateistikih tendencija. Religiozno je u naoj sredini bilo d u boko narodno, izviralo je iz nae povijesne batine i nacionalne psiho logije; stoga je i n aa knjievnost u biti, i k ad se odupirala religioznome, bila religiozno obojena: jezino, leksiki, pojmovno i sim boliki, u svo joj stvarnosti i m etaforici, u denotaciji i konotaciji iskaza. Tako, prim jera radi, i sam o n ijek an je Boga u nas polazi od religioznih, religijskih, uglav nom kranskih polazita, te tako odraava i onu d ru g u stran u m edalje: negativno svjedoanstvo i potvrdu vjere, zbog ega se u stv ari i jav lja to n ijekanje i suprotstavljanje. Moramo tak o er ovdje upozoriti da u naoj knjievnosti, izuzmemo li nekoliko v rijed n ih pjesam a s tim motivom i neto rubne, propagandne lite ratu re n a lijevom i desnom krilu, n a koju se ovdje neemo posebno osvrati, nem a veih cjelovitih djela, u kojim a bi se sustavno razglabala teoloka p itan ja, u kojim a bi to bio glavni m otiv i sredinja tem a, kao to se to moie nai u nekim svjetskim literaturam a. Shodno tome, pita n ja v jere i n evjere u naioj knjievnosti najee su vezana uz osobna stajalita i opredjeljenja. Redovito su to osobni doivljaji i vlastita svje doenja; rijetk o susreem o misaono i psiholoki m otivirano vjerovanje ili nevjerovanje. Mladenake krize i nova razoaranja mladoga imia K ad je, dakle, rije o vjeri i nevjeri u naoj knjiievnosti, A ntun Branko Sim i je, kako smo spom enuli, vrlo ilustrativan. U njegovoj se poeziji 149

izravno odraava iroki spektar nae literarn e vjere i nevjere, sum nje i rezignacije, protesta i pom irenja. On je izraziti sljedbenik novoga duha i istodobno dunik unutranjeg religiosum-a u ljiudskom biu. P otreba za smislom poistovjetila se u njega s kranskim poim anjem svijeta; vjernost in tuiciji i umjetmosti nala je svoje izvore u njegovoj vjernosti is konskoj ljepoti i duhu. No usprkos tome, ivot m u je bio vrlo izazovan i neum oljiv; drutvo i okolina takoer; duhovni i estetski m odernizm i i rili su svoje utjecaje, izazivali razdore i sum nje. Nem iran i nesiguran, nai pjesnik se vrlo rano priputa unutranjem buntu, prkosu i nagonu, da h i za u zv rat u svojim najveim krizam a, najdublje upadao u k on traste i razoaranja. Bolno je njegovo svjedoanstvo iz tih godina: Duhovni portret. Kaid bih mogao opisati oaje od svoje 17. do 20, 21. godine, to bi bio jedan rijetk i prikaz, vrlo karakteristian, ne samo za me nego uope za jednog mladia koji misli, koji ostavlja stara vjerova nja, a novih jo nije prim io. O, ona praznina, kaos, 'besmislica svega! To bi bilo m oda vrlo karakteristino za cijelo nae doba (Intima, u Pet stoljea hrv. lcnj., 99, MH-Zora, Zagreba, 1963, 343, pisano 1921). udne su se borbe tada vodile u Brankovoj dui. Pjesm e su, oito, samo blijedi izraz tih nem ira i razoaranja. Osam ljen, misaon a senzualan, naao se on razapet izm eu svojega protesta i un u tran jih naslijeenih taloga, izm eu biolokih su p strata i udnih m ladenakih susreta s novim ............ ivotom. Zagreb ga je m am io i istodobno jo dulblje utapao. Onda m jena poslije bolest snai i sam imao 18 godina. Jo se n ije bila svrila ona velika pro u m eni koja je poela sigurno m nogo p rije i bila osobito ubrzana moga dolaska u Zagreb. To je, vidim danas, bila prava bolest, djeakova mozga koja je, dakako, slabija ili jaa, m orala me bez koje bih ja bio danas sasvim neki drugi (ib., 356).

Sto ge sve inilo da je tako naglo dolo do prom jene u Brankovoj dui? V iestruki su odgovori na to pitanje. Suoavajui se s bijelim svijetom), Simi |je sve kobnije doivljavao svoju zatvorenost, svoj tradicionalni svijet i p atrijarhalni odgoj. P reputajui se, s druge strane, vlastitom b u n tu i spontanom nagonu, um jesto sm irenja, doivljavao je jo traginije trenutke. Tako e u sukobu s tradicionalnim vrednotam a iskusiti da ga ekaju i drugi sukobi. V idjet emo to izraajnije u njegovoj poeziji, no ujmo jo jedan odlomak iz njegove Intim e: Saznajui malo-pomalo d a sam se prevario, zapravo da sam bio p rev aren u svem u onome to su me uili do m oje petnaeste i htjeli me varati i dalje da nije bilo moga otpora , ja sam mladiki m r z io ... sve stare l j u d e .. . Meu svim a (v rnjacima), koje sam poznavao), naao sam tek jednoga s kojim sam se mogao trp je ti i nas smo dvojica ivjeli gotovo dan i no za je d n o . . . P revareni u svom nekadanjem vjerovanju, nas dvojica vjerovali smo u ono to se moe opipati, dodirnuti. Za nas je bilo jedino ono zbilja o emu su nas uvjeravala naa ula; Dalje e nismo, zapravo nismo smjeli, uputati, straei se novog razoaranja. Ne znam kolika je bila u mog druga, ali u m ene jte bila velika m rnja na sve misli, ideje, m oral i 150

kulturu. Meni je ovjek bio iznakaen m ilju i mo(je lice mi se g a d ilo ... M ladost nas je gonila k enama (lb.!, 357, pisano 1923). Ovo je,...oito, bilo kritino doba i B ranko ve vjere. ivot i znatielje potresli su duboko njegova nekadanja p o v jeren ja i nade. R azoaranja su bila na pomolu. P rije Sartreova egzistencijalizma i C am useva apsurda na ih je pjesnik iskustveno doivio. Dovoljno jasno govore ovi stihovi:
.............. Ja poznam oaj blijed i bolesno zelenkast s pogledom u prazna lica ljudi u sivom zraku i sa strahom ispred crnog bezdana u dui

. (Mladi) Razoaravi se ve n a pragu ivota, ovaj e Mladi, poklonik um jetnosti i razbatinik smisla, prihvatiti onaj najizazovniji aspekt B audelaireova savjeta Opijajte se . . . Vrtoglavo e se opijati m ladou:
Pogasili smo svjetiljske i zvijezde N am a sjaju kose ena Nama sjaju uta vina

No to e ga jo vie razoarati, je r u istoj pjesm i n astav lja:

-Nae due u no ulaze Na poljim a crnim sada su oluje Kroz oluje bijele ruke vijore: Nae m ajke mladost nau trae M ajke, polja odnose oluje (Oaj)

T akav e ga odnos prem a ivotu ubrzo dovesti do novih razoaranja, do gnuanja pred tijelom i putenom strasti. Im a u Sim ia vedre i zanosne ljubavne poezije, im a ara i toplih lirskih tonova (usp. Gorenje, Ljubav, Povratak), ali konani B rankov obraun s tijelom stravino zvui; izraz je k rajn jeg p rezira:
Kroz moje ile tee otrov to ga popih u nasladam a, u noima pjanim. I otrov tnuje. Tijelo trune. Ja. ivim u leu.

Zbog toga, unato sum njam a, varkam a, poputanjim a, Simi, roeni idealist, ezne d a se p rtvori u svoje duhovno bie:
. ?> -I tijelo mi se gadi.; Moe li se kako odijeliti od tijela, biti ist od tijela? Tjelo je teret, tuin,, trulost.Ja bih ga rado ostavio negdje i utekaio od njega, odletio.zauvijek u slobodu.

Koliko god ti stihovi bili u stvari nekranski, m anihejski, oni odaju inti mu naega p jesn ik a: nakon prvih razoaranja nad skuenim odgojem uslijedilo ije novo razoaranje: nad slobodnim stilom i slatkim ivotom. Duh ga sada privlai, a tijelo mu se gadi, stoga n astav lja:
U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim i hou da poletim, da prhnem I proibudim se: leim u svom leu. (Tijelo i mi)

151

Hoemo li se ovdje utei Freudu, religioznom ogojiu, pjesnikom nem iru ili gorkom iskustvu, da bismo taj pjesnikov san doivjeli kao najdublju realnost? Bez obzira na salamonsko iskustvo, ovaj k ra jn ji katarski p u ri tanizam govori o pjesnikovoj potrebi za osloboenjem, o njegovoj okla di n a d u h i duhovni poziv ovjeka. O ituje B rankove ivotne i m isaone antinom i je. U procijepu htijenja i stvarnosti T reba li napom enuti da je A. B. Simi vlastiti prognanik i rano sam o u v jereni poeta smiono prekinuo sa svim tradicijam a; ne samo k n ji evnim i estetskim . .................... ............... Sam u porodici : takozvani odm etnuti, izgubljeni sin. Sukob s rodite ljim a, s rodbinom neizbjean ; strahovito otuenje koje ne moe da m akne ni jedna strana. Sam u drutvu: ne samo takozvani principijelni sukob, neizljeivo gaenje me dijeli od njega (Intim a, nev, dj., 355). B untovan i nezadovoljan sobom i svijetom oko sebe, Simi se predaje svom iskonskom aru stvaraoca. P jeva da ispjeva sebe, da moli za svoja preobraenjia :
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i miune noi iznesem blijedo m eko lice u. k ristalno jutro i pogledima plivam preko polja livada i voda . Ja pjevam sebe koji umrem n a dan bezbroj puta i bezbroj p uta uskrsnem 0 Boe daj m e um orna od m ijena p m jh ra a u tvoju svijetlu neprom jenljivu i vjenu zvijezdu to s dalekog e neba nou sjati u crne miuke nonih oajnika ~ (Moja preobraenja)

Tako se je*, dakle, na pjesnik u najteim asovim a molio svojem u Bogu. Bio je svjestan svojih lutanja, svog nem ira i otvorenih sukoba: i s d ru tvom, i sa ivotom, i s Bogom. No njegov je ideal bio i ostao, unato asovim a sum nje i, kako emo jo vidjeti, otvorene nevjere, konani smisao u Bogu, pobjeda duha nad tijelom , vjenosti nad prolaznosti. Z v i j e z d a m u je bila simbol tih ideala:
O Boe daj me um orna od m ijena preobrazi u tvoju svijetlu neprom jenljivu i vjenu zvijezdu

Na alost, u Brankovoj su dui rijietko sjale zvijezde. Usprkos vlastitim eljam a i htijenjim a stvarnost m u je bila drugaija. Iz njegova D nevnika, Zapisa, Intim e, O sebi istrgane i nabacane biljeke dadu naslutiti da je mnogo vie patio negoli to otkrivaju njegove inae iskrene ispovijedi:
Kroz moje noi idu mrani usam ljeni nem iri Kroz moje noi idu bijede ruke bludnica ladne kose oi prueni pogledi Kiroiz moje noi iidu sjenike praiznd vjetrovi jad i miir i tiina um ornih asa 1 povrh bludnica ulica muzdfce runih lokala prolaize moji snovi ko svijetle teke ptice I ja s anatemom mesa (meso m oje ve sane)

152

visoko sk lanjam nemoniu glavu u boskrajnost U beskrajnosi tonem i moje se miisli u nju rue kao u bijelu vou mirne crljeaie zvijezde (Pjesma)

Teki su bili ti nem irni asovi naega pjesnika, Posum njavi u sve dota danje vrednote, posum njao je, oito, i u vjeru. U sukobu sa stvarnou sukobljavao se i sa sam im sobom, sa svojim senzualnim i sudbinskim nem irim a: tijelo, samoa, tjeskoba, siromatvo, sm rt, p ro la z n o s t... Ja sam tam a zakljuuje ta d a u pjesm i Izgubljeni Moja dua tone u dubine noi. P otreba za smislom i sigurnim osloncem nam eala mu se unutranjom logikom ljudskog postojanja, ali je u tom asu nije p ri hvaao. M eutim, u svojem u pjesnikom zanosu imi iskreno pristupa svijetu; unato svim gorkim iskustvim a, on ostaje djetinje otvoren prem a ivotu; mui ga zapravo konani smisao, ali u pjesmi najee izlijeva svoje srce:
Ja ne znam to vi elite J a idem, izmeu kua, cestam a i nou preko polja i pjevam ivot svoj i ivot va i ivot sviju stvari J e r ja sam srce 0 svijet i ja u svijetu i svijet u meni Grad noi ene zvijezde Ples radost ljuibav vrisak Bog J a pjevam 1 pjesm e m oje u svijet padaju ko zvijezde ............

Pa ipak, i ovdje je svjestan svojega bola i svoje osam ljenosti, unutranjeg procijepa u sebi i tragike svojega stvaralakog genija:
U svijetu m oje pjesm e glasno pjevaju i njihov bol i sm ijeh i radost nitko ne slua tek mnogo lica ruga se i sm ije 0 tko sam, tk o sam ja, pjeva sm u noi gradom i n a cestama? Da ja ne pjevam tako bezbroj ljeta? Da nisam luak to je bezbroj godina ve lud? Ja ne znam n ita Pjevam 1 prolazim izmeu zlobno osm jehnutih lica u no i plavu daleku samou.

U tim stihovim a kao da progovara pjesnikova refleksija sudbinskim nepovjerenjem p rem a ljudim a i ljudskom ivotu. Doista* neto je sudbin ski, konstitucionalno uz poznato sirom atvo i suicu progonilo na ega pjesnika, stvaralo u njem u nem ire i dijelilo ga od uobiajenosti, od svagdanjosti i ljudi, stoga zakljuuje:
Ja penjem se i penjem uza stnme staze I kad se popnem, stojim u prostom nijem om i bez ljudi Ja, tam ni pjeva n a visini Ja, usam ljeno stablo na vrh brda to svoj rnukli besprekidni um ar u d/uibotou crnu vjenost rui. (Pjesma pjesnika)

153

udni su bili i vrlo sloeni putovi naega pljesnika. Seosko dijete, gim na zijalac sjem enine gimnazije, pobunjenik, slobodnjak, estetski asketa, strastveni uivalac, poklonik svojih snovienja, osam ljenik, pjesnik sm rti, misaoni i lirski prognanik, tragatelj za sm islom ivota, a vjeno u sukobu, Simiu je bilo sueno da bude onakav k akav je bio :, treptaj, krik, buntovnik i uenje. .: > Nije se on nikada mogao do kiaja opredijeliti, E un je bio m ijena i pro m jena; Koliko god je eznuo za smislom, duhom i duhovnim, on je jednako, tonuo u nedoumicama, sum njam a i, kako ree,, u nasladam a, u noim a pjanim . tom sloenom sklopu njegovih pjesnikih iluzija, egzistencijalnih nem ira i tjeskoba, estetskih i sudbinskih p itan ja treba gledati i na njegovu vjeru i nevjeru. Pjesnik djetin je vjero i molitve U svom nem irnom stvaralatvu i ivotu nije Sim i toliko pesim istian kako nam se na mahove ini. Pjesnik iskonskih ljudskih ideala, vjere i smisla, nije ostao, nijem pred brojnim problem im a; ali se je, zato, u najteim osovima znao obraati svojem u Bogu, vrsto u nj vjerovati i povjerljivo mu se, djetinji, moliti. Cujmo njegovu rije koja tako iskreno moli i istodobno odaje nem ir i tjeskobu, duboku krizu, bol, ali i povjere nje izmuenog pjesnika:
Noas tiina bjesni svoju oluju i kroz moje srce prolaze otri glasovi dalekog predjela
itu ' . 1 : ' - i: :

stvari ;

'

Noas tiina bijesni svoju o J u ju I m oja dua u svetomu asu pada n a kaljena kao-oajnik i prua ruke, . moli .

Boe koji rie da da m oje noi sjaju od sjaja kaikvih sitniiih bijelih cvjetova ili kakvih visokih zvijezda, koji ne da da m aje noi miriu aprilim a i snovim a nevinih mladih djevojafca, daj mi, daj mi, da pada noas jedna cijela oluja zvijezda i cvijea na m oje noi mrane i alosne n a sve moje i na cijelu zemlju, jedna cijela oluja zvijezda i cvijea, da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda i cvijea cvijea.

na me

(Molitva) Jo snanije, kao melem u dui, odjekuje njegova M olitva na putu, spje vana 1920, nakon brojnih m ladenakih, ivotnih i m isaonih okraja i oluja. U njoj se na p j e s n i k nadahnuto, predano i sm ireno moli: 154

.............

Boe koji si me do ovog asa doveo nevidljiv vodi me i dalje koncu mojiih elja Ne ostavi m e .................. umorna i .sama nasred puta Obrazi su moji blijedi i moje misli nemono ko moje ruk vise Boe daj da novo plavo jutro iz uimora digne moje misli da kroz bijele ruke proe mlaz crvene svjee krvi Budi nad mojoim glavom m oja pratilica zvijezda.

(Molitva na putii) Doista, topla, sm irena, lirski prozrana molitva. T ransparira religiozne dubine Simieve pjesnike due. U potpunom povjerenja, skladno, iz n a j dubljih dubina bia uju se tihi treptaji ivotnih raspuca i njihovi odjeci tonu u religioznim sm irajim a, u dubokim, lirskim , djetinje izgovo renim akordim a najljepe m olitve u naoj poeziji. Sve je ovdje ispunjeno Bogom, vjerom, sigurnou. Tako toplo, jednostavno i uvjerljivo, bez sentim enta, m elankolije ili bigotizma, mogu pjevati samo najvei p je snici i istodobno veliki vjernici. Takav je, dakle, bio A. B. Simi. Svi su njegovi nem iri nali sm iraj, sva razoaranja i traen ja svoj duboki oslonac u Bogu. R ijetko se u nao(j, a i u svjetskoj knjievnosti moe nai tako lirskih nadahnutih stihova. U vzi s tim moramo ovdje napom enuti, a to ete i sami vidjeti, da su Simieve religiozne pjesme, pjesm e u kojim a on moli i vjeruje, mnogo doivljajnije i pjesniki, lirski mnogo uspjelije negoli one s ateistikim prizvukom ili otvorenim odbacivanjem i nijekanjem Boga. On tako predano, intim no lirski moli da je gotovo nemogue povje rovati da e tako religiozno nadahnuti pjesnik, razoaran, posum njati u svoju vjeru. Ja umrijet u. Brijeg se nee mai Ne treba neija religiozna stajalita i opredjeljenja m jeriti samo kroz izravne teistike i ateistike iskaze i opredjeljenja. P itan ja vjiere i nevjere zadiru mnogo ire u k o n k retnu svakodnevnicu, nazore i shvaanja negoli je to jednostavna retorika ili pjesnika izjava. ivotni nazor i tem eljna opcija daju svoj bitni kolorit praktinom ivotu i njegovoj sudbinskoj orijentaciji. Iako se u to neemo moi dublje uputati, ipak emo i na to upozoriti. S te toke gledita moglo bi se na dugo i iroko govoriti 0 ivotnim odjecima vjere i nevjere u djelim a naih knjievnika, i kad izravno ne govore o teolokoj problematici. Simieva vjera i nevjera, njegova povjerenja i sum nje, rasle su s njim 1 raale se u njegovu ivotnom i misaonom previranju. O datle su spon tano prerastale u njegovu refleksivnu liriku. O draz su ii neku ruku njegovih egzistencijalnih i sudbinskih oaranja i razoaranja. Poput zastupnika literature apsurda, i na se pjesnik otro suoavao s tragikom 155

ivota. I njem u se nam eala misao: Ako postoji Bog, i ovjek im a svoj smisao, svoju budunost; ako ga nema, ni ovjek se nem a emu drugom e nadati nego sm rti. Na toj poznatoj crti evropske msili koju je Ludwig W ittgenstein u svojemu D nevniku izrazio rijeim a: Vjerovati u Boga znai uviati da ivot im a svoj smisao, a A lbert Einstein u inverziji potvrdio: Nai odgovor na pitanje o smislu ivota znai biti religiozan da i ne spominjemo itave plejade m islilaca koji su to isto zapazili i na istim se dilem im a lomili n a toj istoj crti A ntun B ranko Simi, na svoj pjesniki nain, postavlja svoje problem e, odraava ih u svojim stihovim a, a da ih, kako sam ree, i ne pokuava, do k ra ja rijeiti. Ti problem i su, dakle, u prvom redu sudbinske naravi, m etafizike prirode: ovjek i njegova sudbina, sm rt i njezini odgovori, prolaznost i vjenost, Bog ili nitavilo, m olam i nem iri i drutvena uvijetovanost, iv o t... Ako bismo bez optereenja pokuali dohvatiti B rankove posljednje misli, morali bism o piiznati da je na pjesnik, unato svojoj unutranjoj potrebi za nadivotom i smislom, duboko skeptian. On postavlja pitanjaj, ali ih ne rjeava, ostaje neodluan. U tom sm islu moemo kazati da je imi vrlo k rt i nedoreen; radije je pjesnik nego filozof, vie poeta iskonskih p itanja nego m entor sigurnih zakljuaka. On je, kako smo rekli, treptaj i uznem irenje; rijei su mu vrlo sespregnute. I kad ih izgovara, izgovara ih pjesniki. Moda je neto odluniji kad je rije o tem eljnom pitanju, pitan ju Boje opstojnosti, ali i u tome je vrlo. zagonetan, m akar se na mahove jasno izraavao, jer je u nedoumici m ijenjao svoja stajalita. Zbog toga esto ostavlja m uan dojam , pesim istian prizvuk. ovjek je u. njega nem oan pred sudbinom. B rijeg im a prednost, on je siguran u svoju trajn o st, vjenost. Zvijezde sU, istina, u Simievoj poeziji p ri su tn ije nego no, ali je zato bol u njegovog dui ne samo snanija od radosti i zadovoljstva nego je i u asovima sjetilnosti poput more p ri sutna. U n ajstrastvenijim zagrljajim a pred njegovim oima kostur tijela progovara o prolaznosti. No poim o redom , koliko je to mogue. U Simievoj se refleksivnoj poeziji m ijeaju i sukobljavaju ide(je i misli, radosti i razoaranja;, smisao i sm rt, v jera i nevjera:
Mi idemo u tamno neizvjesno U m raku mnoga slaiba srca m m Mi sa grobova diemo se Dalje! nosei u uhu zadnji krik onih koj i ostae na putu U dui bol za mrtvacim a Dalje!

Kad prispijemo koncu due e naim biti pune bola kao zdenci vode
I kad se ispred naih oiju zacrveni jutro zvijezda kojim a smo ili nae due

pozdravit e iz svog bola ' jutro ispunjenja tihim osmjesima (Put) 156

K akva je to av an tu ra pred kojom se nalazi ovjek? Z atvara li se B rankov k ru g u tam no neizvjesno? To se m ijenja od pjesm e do pjesm e. U ovoj, ini se, nasluuje se put: teak, naporan, muan, neizvjestan, m raan i pun bola; ali ono jutro i osmjesi kao da ipak neto osvjet lju ju taj put. Nije ga napustila sva nada. Zvijezda je, rekli smo, simbol i krajnji cilj naega pjesnika, on bi se htio pretvoriti u zvijezdu, biti zvijezda. No ta zvijezda kao da m u trajn o izmie. Stoga on u R astanku sa sobom suzdrano prim jeuje:
Mi stojim o na rubu svijeta i gledaimio u zapadanje zadnjih zvijezda u duibljine noi Sa zvijezdam a i mi zapadamo Mi stojim o ve n a krajnjem rubu sebe 'Ulto ispod nas zem lju nevidljivo maknu da je ve daleko vidim o lco zvijezdu? Zamakle su zvijezde Tko od nas jo moe naslutiti sebe? Ruitno se vjeno Na je put bez dna i padanje bez glaisa (Rastanak sa sobom)

Jo nem irnije imi gleda n a ovjeka u Pjesm i jednom brijegu. U svojoj sm irenosti i proznoj jed rin i stiha ova pjesa odraava dubinsku proble m atiku koja je trajn o m uila naega pjesnika; u p itan ju je sm rt i sud bina ovjeka:
Taj brijeg n a kojem esito minuje moj pogled dok sjedim sam ,u soibi! P,uat je: tu ne raste nita Tek kam enje se godo plavi. Mi gledamo se nijemo. Brijeg i ovjek. Ja niikajd neu znati gdj s sastaje na l-azliitr smiiso Pod hrijegom voda tee. I ljiudi se mue radom. Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba. U noi ga ne vidim. Svi smo dubolto u noi Al znadem : on je tu! K o utamje je teak. Mi rastat emo se tui jedan drugom. J a um rijet u. B rijeg se nee mai, ta plava skam enjena vjenoSt (Pjesma jednom brijegu)

Takav je na imi. U enji za smislom, on u svojoj pjesm i ostaje suzdran, nem iran i skeptian. Usporeujui ovjeka s prirodom , sa stab lima, brijegom , zvijezdam a (usp. Intim a, nev. dj., 353354), A. B. Simi opaa da ta usporedba ide n a tetu ovjeka. Dok itam njegove stihove, padaju mi na pam et Cam useve rijei : Da sam stablo m eu stablim a, m aka meu ivotinjam a, moj ivot bi imao smisla ili, radije, to se p itan je ne bi ni postavljalo, je r bih bio dio ovoga svijeta (Le M ythe de Sisyphe, u Essais, Bibl. de la Piade, P aris, 1965, 136). Naime, lite ra tu ra ap su rd a dovest e ove problem e do k ra jn jih za kljuaka, do apsurda. A. B. Simi nije bio tako radikalan. V jerojatno 157

je u tome im ala stanovitu ulogu i: njegova vjera. Jer, iako je on na mahove nijekao Boga, Bog u biti nije za nj bio prazna rije. Ali kao to Bog nije bio za nj stalna sigurnost, tako ni ovjek i njegov smisao nisu im ali u njegovim oima, uvijek, svoj jasan cilj i jasnu sigurnost. Senzualni m oralist Pjesnik sudbinskih nem ira, imi, bio je istodobno i pjesnik sentim en talnih i senzualnih izazova. L jubav i ena esti sii m otivi njegove poezije. Okovan u svoje racionalne kalupe konanog ishoda i smisla, suzdran u rijeim a, ovaj m lad i. hedonist, vrlo brzo iz erotike prelazi u refleksiju. Cesto su tak o er lirski m om enat i pjesnika inspiracija, kao u Povratku, A prilu, Gorenju i Ljubavi, poetski sublim irali senzualnost, ali je jo ee pjesnikov im perativ m oralne opomene blaio B rankovu silu tee ti jela i budio savjest. Tu savjest je Simi posebno: naglasio u svojoj Opomeni:
ovjee paai da ne ide malen ispod zvijezda!

Pusti da cijelog tebe proe blaga svjetl-ost zvijezda! Da ni za im ne ali kad .se bude zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu m jesto u prah prijei sav u zvijezde! (Opomena)

Neemo kazati da je ovo religiozna pjesm a. No nije li slina opomeni biblijskog m udraca? Ne odraava li kransku opciju? P redstavnik naega ekspresionizma, hedonistiki senzibilan, zarobljenik strasti duha i tijela: um jetnosti, ene, ljepote i smisla, apolonskih i dionizijskih doivljaja, ostario je iza sebe rijetk o svjedoanstvo gae nja, razrau n av an ja i bjeanja od svega to ga je gravitacionom silom puti privlailo zemlji u spom enutim stihovim a: I tijelo mi se gadi. Moe li se kako / odijeliti od tijela; biti ist od tijela? Poput Salamona koji je n a k ra ju svega uskliknuo: Ispraznost nad ispraznostim a i sve je ispraznost moda jo suptilnije i u v jerljiv ije od ove jetke izreke na pjesnik je u svojim Preobraenjim a eznuo za pobjedom duha. Usprkos svojim ispadima, ovaj na senzualni m oralist upuuje esto na kransku svijest i m etanoju, u svim njezinim ivotnim dim enzijam a i, kristovskim irinam a, sve do sublim acije u nadbie, u zvijezdu. Zato e on, strastv en i ljubavnik i svojevrsni zanesenjak, b iti opsjednut dubo kim refleksijam a i m oralnim im perativim a. I kad grijei, i kad ustvrdi Boga vie nem a Simi je u svojem u etik u m u kranski, religiozno odreen. On je duboko u sebi nosio svijest v jern ik a ; stoga u pjesmi Umorstvo d jeteta jetko odjekuje njegov kranski m oralni refren : 158

U meni svakim asom raste moja smrt Ne tebe U tebi ja umordh gotovo svu sebe (...) to sada osta u meni jo od mene? (Umorstvo djeteta)

Bolan je to jau k m ajke. U svojoj potresenosti podsjea na R askoljnikova iz Zloina i kazne, koji je nakon um orstva stare lihvarke priznao sam sebi: -Nisam ubio staricu; sebe sam ubio! Iz obilne imieve senzualne poezije s m oralistikim prizvukom navedim o ovdje njegova Zavodnika. Indikativno je to tog Zavodnika nije li to na pjesnik? mui u tim asovima:
............. I poslije toga ria koljenim a izmeu razbacanih jastuka misli na sm rt ' O dijete! J a neu da te novim poljupcima smirim u zaborav putam da ti blijedim licem suze teku Sutra sm irit e se tvoje srce koje sada oajalo tue Sutra kad stupi m edu svoje mlade druge ... s dvije tam n e sjenke ispod, oiju zaudit e se tvoje m lade druge' Ai nijedna nee moi da otkrije skirdvnu u dnOi tvojih oiju blijedu zvijezdu (Zavodnik)

Koliko god, dakle, im iev Z avodnik bio senzualan i cinian; on podsjea na u n u tran ju trag ik u ljudske due,: na blijedu zvijezdu utonulu u dno oiju, je r smo joj se iznevjerili. Sve su to, istina, iskustveni doivljaji duboko ljudskoga. Ali to su drugo korijeni religioznoga nego najdublji im pulsi ljudskosti i ljudskoga; to opet dubinski odjeci ljudskoga i ljudskosti nego rezonancije religioz ne poveanoti i iskonskog rodbinstva s izvorom i bitkom istinske reli gioznosti? A,:takav; je .na. A ntun B ranko Simi. Njegova pristupanja v jeri i nevjeri lome se i re flek tiraju u ivotnim slikam a i sudbinskim refleksijam a, u tako prozranim stihovim a, najprozranijim esto to ih je naa poezija ispjevala. Cujmo tu prozranost bez tru n k a erotike u njegovu PoVratku:
, Ti i ne sluti moj povratak i m oju blizinu

.. ..... . ne koraa m jeseina oko tvoje kue J a lutam plavim stazam a u tvojem vrtu

U noi. kad umni u tvom uhu tiha mjeseina znaj :

159

Kad koraajui cestom kw>z m rtvo svijetlo podne stane

preplaena krikom udne ptice znaj:

, to krik je moga srca s blizih obala I kad kroz suton vidi om u sjenteu to se mie s onu stranu m rke m im e vode znaj : ja koraam uspravan i svean kao pored tebe (Povratak)

..............

Sukobi v jere i nevjere Sve ovo to smo iznijeli istodobno je odraz B rankovih ivotnih shvaanja koja su se u poeziji reflektirala iz njegovih egzistencijalnih i religioz nih stajalita. V jera je u svem u ovome, odnosno nevjera, im ala velikog utjecaja. No priim o sada izravnije Sim ievim sukobim a vjere i ne vjere. Oni su, kad otvorenije kad suspregnuti je, tin jali i rasplam savali se u njegovoj dui sve tam o od njegove 15. godine do k ra ja ivota. Sve m olitve i religiozni zazivi, to smo barem djelom ino naveli, odraz su istodobno njegovih u n u tarn jih sudara i religiozne suprem acije Simieva bia. Bio je on u krizi i kad je molio svoju M olitvu, i kad je onako predano izgovarao molbenicu u M ojim preobraenjim a, i kad je jo nadahnutije pjevao svoju M olitvu na putu. No u svim tim asovima Bog je bio svjetlost i zvijezda, smisao i konanica B rankovih koraka. Pa ipak, n ita ga to nije smelo da se ponovno suoi sa svojim nem ir nim pitanjim a, s najdubljim korijenim a svoje vjere, i da, um oran, u Praznom nebu i Z em lji, na prim jer, otvoreno zanijee Boga:
Nebo je ve dugo praznina : bez Boga i serafina, beskrajna pustinja siva kroz koju kadto aeroplan, grdna ptica, pliva. Ne lete vie gore due ko laste. ovjek ,u zemlju legne i saiv se raspe. K Bogu izguibiismo pute. Pjesnici stoje pred ndtavilom, i u/te. (Prazno nebo)

Tako je dakle na pjesnik 1922. ispjevao svoj nietzscheovski sprovod Bogu. sk lad u s tim izgovorio je istodobno onako kako je M alraux lukavo uzvratio Nietzscheu i svoj vjeni requiem ovjeku i njegovoj sudbini na zem lji: Ako nem a Boga, nem am o se emu nadati osim sm rti:
Na zemlji nam je astati zauvijek ivotinje i biljke naa siu rodbina i kam en samo na najdalji brait U sm rti svi se izjednaujemo (Zemlja)

M eutim, ta ateistika vizija nije bila obeana zem lja naega pjesnika. Stvoren za smisao i vjenost, poklonik duha, n ije se on mogao zadovoljiti takvom sudbinom . Stoga e s najveim bolom u dui u svom utljivom sastanku s prijateljem , uza svu. nevjeru, v ap iti za vjerom : 160

O kad bih barem vjerovao u uskrsnue tijela u onaj sudnji dan kad bi na glats grom a: n a silni glas Boga pcnustali svi mmfevi iz grobova 1 (utljivi sastanak s prijateljem )

I unato svojoj nevjeri, on e jo iste 1922. godine, osjeajui straa n teret vlastitog nevjerovanja, eznuti za vjerom i u svojem u (drugom) Mladiu prijekom optuivati:
Ima li itko u svijetu kom bih se mogao obratiti? Od ljudi se m orah odvratt'fci Knjige me sam o smetiu Da im a barem Bog da mi on pomogne iz ovih m uka i d a mi njegova nuka pokae pravi put! Ai Boga nem a vie u hram u ni izvan hram a 0 zato mi ubiste Boga 1 ostaviste me sama! (Mladi)

Simi je u stvari taj Mladi. Ve smo ga vidjeli kao M ladia (prvog) u njegovoj tjeskobi i osamljeanosti, u raspojasanom carpe diem, a sada ga, evo, susreemo u p atn ji i boli, u gorini nevjere. Nee li sve ovo initi, sva ta tjeskoba i bol, ili moda njegova bolest, da e ponovno nai svojega Boga? Doista, 1923, Sim i e u svojem u Naenom Bogu nanovo pokazati svoju iskonsku n utrinu, svoju duboko religioznu duu:
Ne .trai Boga m ilju ; u praznini u kojoj se miso, tam n a sjenka, gubi Uza te Bog je, uvijek u blieni U stvarim a oko tebe, u zvuku i muku \ Bog ti je uvijek najblii od svega Dira ga rokom, gleda ga u boji neba Bog ti se smijei iz jednog dragog lica i plai te iz svake stvari : nem a tajne Ne pruaj miso u praznu daljinu Uza te Bog je. Otvori sva ula: na tebe sv je t lost s ljetnog neba pljuti Bog oko tebe sja trep eri m irie i uti (Naeni Bog) i

Ova augustinovska, in tu id jsk a poezija o blizini Boga snana je potvrda Simieve religiozne potrebe. Uz sve oporbe i ivotne zavrzlam e u koje se pleo i zapleo Bog m u je bio ponovno i ponovno ohrabren je i sigurna stvarnost. P o tv rd it e to, iste godine, 1923, i u svojem u Svirau. No ni to nee biti konana toka n a B rankove sum nje i nem ire. T rajno e ga m uiti to pitanje. U K oncu kraljeva ponovno e ispovijediti svoju n e vjeru, da bi na taj nain ostao iva enigm a i vjeno p itan je do svoje sm rti, na kojoj se kranski pom irio s Bogom. 161

Moda je ovdje, kad izravno govorimo o Bogu, opravdano upozoriti na spontanost i osjeajnost imieva izriaja. P oput M atjeve M uke, u kojoj evanelist duboko psiholoki zahvaa u K ristovu duu, oitujui ovjeka i Boga, i Simi, obraajui se M ariji, podsjea ria K alvariju te slino evanelistim a prodire u ljudsku psihu Slubenice, aludirajui na njezin religiozni poziv i prihvaanje:
Marijo, ja u tebi gledam svoj ii m ajku i svaku m ajku (...) ......... I znadem i to da si u asu raspinjanja vie htjela ivpg sina pokraj sebe .. . noi mrtvog Boga ., / . : I da si na koncu svih moka i svih boli vidjela svoj poziv slubenice i sm jerno prignuia se pred zakonom koji tako hoe .... ............

(Marija) Ostajui, uglavnom , n a inform ativnom izlaganju Simieve religiozne pro blematike, moemo slobodno kazati da je glavni predstavnik naeg eks presionizma doivljavao strastveno svoju vjeru i nevjeru, da je duboko u sebi nosio procijep svoje egzistencijalne ^razbatinjenostli i metafiiiizke uvjetovanosti, svoje skepse i pesimizma i svog zahtijevnog osmiljenja svega u Bogu. P a ipak, usprkos tolikim kristalnim stajalitim a, m olitva ma i ateistikim iskazima, religiozni nem iri njegova su konstanta. :U tom smislu najbolje ga predstavljaju ene pred uredim a. toj se pjesmi iz ravno osjea sva ona ivotna trpkost, B rankova nesigurnost, i metafizir ka potreba postojanja Boga: u vidu ivotnog postulata. Ispjevana 1921. u jeku nesm irenih kriza i novih razoaranja, ova socijalna i religioznrefleksiivna pjesm a, unato skepsi, podsjea na K antove postulate i augustinovsko doivljavanje stvarnosti, na egzistencijalnu okrenutost prema vjenoj P ravdi; u naemu se pjesniku spontano jav lja konani zakljuak, da ovjek nakon svega to vidi i doivljava iskonski m ora zakljuiti da Bog jest:
O Boe, alko jesi, vidi li ti s neba ove ene ,; to hrpam a se kupe ispred ureda i dru ispred vlasti ? U prnjam a su mnoge i sve s pogledom ko u snu : obaziru se ko na nekog to e doi i odaitie ih spasiti (. ; J 0 Boe, ako jesi, zatoputa Ove ene to ve su bezforoj puita ispred pravde ove vlasti uasmule se, posumnjavi i u te i u pravdu ... .. 1 da e itko ikad odaible ih spasti 0 Boe, ako jesi, zato puta ove ene . da stoje tako izgubljene pred ivotom ? ........ Kad gledaim njih, ja povjerujem da jesi i da te m ra biti, 1 da je osim ovog .jedan drugi svijet ........ u koji e ih jednm izbaviti. J e r zar e ove oi zauvijek ugasnuti u g ro b u ,... . ne ugledati nikad pravde? zar e ova tifjeda, : na zemlji ispaena, u zemlji biti zemlja, i nee se uzvisit m eu zvijezde? - : . > Z ar moe biti ..... ......... ; da za njih nema utoita izvan moje pjesm e? . (Zene pred uredima) -

162:

Dakle, usprkos svemu, Bog jest, zakljuuje ovdje Simi. Ali, On je ov dje izraen kao postulat ovog naeg surovog ivota, jedina prava i kona na sankcija, ispunjenje iskonskih enja i ovjekovih dom iljanja. To bd uglavnom bilo stajalite Simieve vjere. Dakako, moglo bi se govo riti, posebno kroz njegovu refleksivnu poeziju, o stanovitim u n u tran jim protuslovljim a v jere i nevjere, kao i o pjesnikovim utnjam a i razilaenji ma sa svim institucionalnim shvaanjim a. Ovdje emo, m eutim , napo m enuli jo jednu m anje poznatu Brankovu eshibidiju, danak opem pjesnikom poim atiju jedinstva H stosti sviieta i svemira. Koju godinu prije spom enutih teistikih, ateistikih i skeptikih pjesam a, Simi je, 1920, u svojoj teozofiji, platio svoj pjesniki dug hegelovskom panteizm u dii, bolje, nekom kozmikom panpsihizm u u svojem u O tkupljenju: Nas nitkoi nikad otkiupio nije
Svaki od nas sto je Boji

to s neba je u bijedu svijeta saao

: Mi smo elje Boga sputene do zemlje Bog hoe . sve biti i sve ivjeti U Boga mi se uvijek natrag povraamo Zemlja: k ratk i izlet

I, ibonano, u pjesm i B udui ponovno se nadahnjuje na pankozmikom Bogu u kojem u se neodreeno m ijeaju svjetovi:
Budui ve su bili i sve je bilo ve u prvom asu u beskrajnom pogledu Bogai ogledamo Iz vrem ena: iz dubokog tamnog Bojeg krila besprekidno u svjetlost povrine stiu budui

U bezdanom Bojem oku

ogledaju se m irijade buduih svjetova (Budui)

A ko bismo se h tjeli d otaknuti dubinskog pitan ja: Zato je Sim i tak o ne m irno tralio Boga i zato je tako udno vrludao izm eu vjere i; nevje re, skepse, pa donekle i teozofije? m orali bismo zapoeti novu studiju. N, ovako ukratko, mogli bismo na ogovior potraiti samom pjesniku i vrem enu u kojem u je ivio, u njegovoj iskonskoj hercegovakoj vjeri i nem irim a jedriiog vrem ena i jedne m ladosti, te posebno u njegovu suoenju sa smru. Smrt je bila njegova opsesija Zanim ljivo je kako se ljudi esto v rte u zaaranom krugu. Trae i nala ze to je ve bilo traeno i naeno. Kao to su knjievnici lite ra tu re ap surda polli od injenice dia sve umilre, tako se i na Simi, jo prije njih, susreo s istim problem om . Sm rt ga je gotovo opsjenula. On je na najizraziitiji pjesnik sm rti. S m rt ga je stalno muila.
. . Sm rt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog poetka: sa mnom raste u svakom asu .

Jednog dana ja zastanem a 'o n a raste dalje u meni dok me cijelog ne proraste i stigne na ru b mene. Moj svretak njen prvi je poetak: kad k ralju je dalje sama (Sm rt i ja)

Sm rt je, dakle, S'imiev -alter ego, njegov sudbinski dvojnik, stalno ga prati, zapravo raste s njim i iz njega. Njezina ga stvarnost mui, raa u njem u sum nju i zrai traginom slutnjom , Sve e e t odraziti na njego vu vjeru, kao to e se i vjera takoer reflek tirati na sudbinska pitanja. Svakako, u asovim a sum nje, pjesnik ba kroz sm rt razm ilja:
Tvoje je tijelo ovdje jo al tvoje uisne ute. Mi znamo: td si otiao na neke nijem e pute sim, posve sm, i nikom od nas ne ree kud ode. (Nad trupom)

Tema sm rti, m eutim , sve vtie prodire :iz podsvtiljest u :svijest naega pjesnika. On bd je rado shvatio, rijelio, iako e, svjestan svoje nemoi, u svojiiim imtdimnim Zapisima priznati: Ja pjevam o sm rti, ali ne rjeavam problem sm rti. Svakako, smirt j u Simiievioj poeziji ne samo prisutna; ona je sredinji problem ; dapae, susreem o je i njegovim senzualnim pjesm am a: Na svakom uglu stoji jedna S m r t (Ljubomora), Srce jede gladna S m rt (Moja draga, prijatelj i ja), Sm rt redom gasi gradske lam pe (Radosna no u gradu ) . . . Sm rt ga progoni dok razm ilja o svom ivotu i svojoj ljubavii, o sudbini i budunosti :
Mi sm o se sreli n a zvijezdi, to se zove z e m lja . . . Sada stoji ruka u ruci, pogled u pioglediu. Kroz nae ruke i kroz nae poglede zagrlile su se nae due. 0 kad se opet rastanem o i poemo n a nae tam ne putove kroz beskraj, n a kojoj emo se opet sresti zvijezdi? 1 hoe li pri novom susretu opet nae due zadrhtati u tamnom sjeanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi to se zove zemlja? (Mi smo se sreli)

To je updtnik koji se je postavljao naem u pjesniku. S tim upitnikom se lomila i ra ala sum nja u njegovoj dui. Odgovori su se nam eali svjet lu kranske vjere, ali i u irokom shvaah ju m etem psihoz, kozmikog seljenja i ra an ja, na to aludiraju navedeni reci, do traginog requiema na zemlji:
Pjesnici nekad nadahnuti vjerom pjevaju ljudim a o omom kraj.u u koji ovjek prijee kad ostavi tijelo Danas se svakom fantazija slomi na rubu ovog svijeta. Dalje je nitavilo pred kojim pjesnik stoji nemoan i nijem (Nemo pjesnika) :

Eto, tak av je n a m ahove bio ta j nemoni i nijem i pjesnik i A. B. Simi. Nije se on, dodue, s tim m irio; dirljiv je njegov stiiih: O kad bih barem vjerovao u uskrsnue tijela, stoga e se djetinji obraati .'Bogu : 164

Mene jedu bak terije \ : Trune trune jadno meso Boe, zar ti nije. ao? J a sam dijete. Boe! Dijete!

(Bakterije) Te bak terije i bolest, suica, djelovale su na mahove kao religiozni faktor, te su uz B rankovu iskonsku starasi za zvijezdom, duhom , sm islom i vjerom- Sigurno utjecale da se u .svom ivotnom kom aru skepse, n em ira i nevjere neprestano susree sa svojim najdubljim religioznim fundusom : Bolest ini ne samo religioznoga nego i nereligiozna pobonijim , je r mu dozivlje u pam et njegovu ovisnost o neemu viem u neg to je on. N ajbolja stran a bolesti je to ona ini barem m ene boljim (Zapisi, nav. dj., 349). Eto, dakle, ta otra suoenja sa stvarnou, sa ivotom i sm ru, im ala feu razliitih odjeka i na njegovu vjeru i nevjeru. Tragino bolno doim a ga se rastanak s prijateljem , u stvari alac sm rti, koja ovjeka p re tv a ra u obian predm et, truplo, stvar. Stoga on jetko pita u svojoj pjesm i U kop druga: O tko je taj
to uini te m anje vrijednim nego kakvu stvar, leinom koja zakopa se negdje i ostavi.

Zato njegovi Pobjednici u dionizijskoj rapsodiji pjevaju, oarani ivo tom :

Mi ubili smo noas staru od vjekova m rsku Sm rt Pred nam a no je pobjegla sa zemlje . Jo samo zvijezde u oi nam sjaju (Pobjednici na livadi)

Koliko god Simi u odreenim asovima i prihvaao sm rt I sm rt e biti sasvim neto ljudsko (Sm rt) sm rt ga je ispunjala vie tragikom nego nadom. U toj tragici lomila su se esto njegova tem eljna n ad an ja i uvjerenja. Iz nje su no, naravno, ne samo. iz nje, ve smo upozorili i na druge faktore izvirali i njegovi religiozni nem iri i ivotni upitnici, o kojim a zapravo ovdje i inform iram o. Mi muimo se dnevno radom i gladom U tjeskobi ljudskih egzistencijala, koji su se prelam ali u pjesnikovoj svijesti i ivotu, posebno m jesto zauzim aju siromasi. Sim i je u svojoj poe ziji jednu rukovet posvetio njim a. Uz p itan je sm rti, sentim entalnu poeziju, trag an je za smislom, problem e vjere i nevjere posebno m jesto dakle zauzima socijalna problem atika. Ne moemo je ni ovdje zaobii. Iako ona .naoi nem a neke posebne veze s B rankovom vjerom , i te kako vid jet emo ilu strira Sim ievu intim nu stvarnost ; moemo ovdje slo bodno kazati: njegovu religioznu rezignaciju. 165

Zato kaemo rezignaciju? Jednostavno zato to on konstatira injenice, a ne tjera pravdu. Naime, na pjesnik, oito, vue duboko korijenje iz naih tradicionalnih pjesnikih i religioznih ; supstrat; ' M ada se je cijeloga ivota p ro tiv toga. bunio, tom e se odupirao, on je u nutrini svoje due ostao iskonski vjernik. I u socijalnim stihovim a. Jed nostavno reeno, on konstatira nepravdu, i poput tradicionalnog vjer nika on je ne prihvaa, ali nita bitno ne poduzim a da je rijei, da m ijenja i prom ijeni svijet ili, barem , u doba socijalnih pobuna, da se otvoreno, m uki suprotstavi takvoj-praksi, da prosvjeduje. Ne, on ostaje na pukoj konstataciji i religioznoj rezignaciji:
Mi muimo se dnevno radom i gladom i hranim o se strpljenjem i nadom. (Mi m uim o s e ...)

U toj njegovoj, kako rekosmo religioznoj, rezignaciji im a n a m ahove i prkosa, oporbe, ali taj prkos i oproba, u biti nezadovoljstvo sa stvore njem, rekli bi egzistericijalisti, takvim kakvo je, zatv ara se u Simievim stihovim a u intim ni doivljaj, ivotnu kob i k ru tu sudbinu:
O skupi sebe u svoju sudbinu Ne nalivaj se preko ruba Zatvori v rata svakoj nadi J e r to su v rata u prazninu 0 skupi sebe u se i svoju sudbinu (Siromahu)

ovjek se gotovo udi, kako je ovaj na pjesnik, pobunjenik i m odernist, mogao ispjevati ovaj refren:
O uti, jadno tijelo, zaboravi jelo 1 jedi strpljenje! (Siromasi koji jedu od podne do podne)

A ba taj refren snano odaje, dakako u pjesnikovoj transpoziciji, Simievu religioznu uvjetovanost: on se u dui buni i ne prihvaa soci jalnu nepravdu, razlike izm eu bogatih i sirom anih, ali nem a snage da izie iz naih tradicionalnih shvaanja. Zbog toga u njega vie dolazi do izraaja injenino stanje i elja da se stv ar prom ijeni, nego akcija i poticaj da se stv ara ju i grade novi odnosi:
U sirom atvo gledah i htjedoh da ga opjevam Al kad se dublje zagledah unutra zanijem ih

vidjeh :
Bezdana je bijeda! ta posta mojom pjesmom? jed an pogled,, uzdah Sve ostalo mi osta izvan pjesme neopjevano To mogu samo utati. (P ostscriptum )

............

Pjesnik preobraenja P a ipak, im i je pjesnik preobraenja. Za svojega je ivota, u 22. godi ni, izdao jed n u jedinu zbirku : Preobraenja. to je to B ranko htio preo braziti? N akon svega m orali bismo odgovoriti i na to pitanje. ; 166

Vidjeli smo, barem djelomino, k ru tu stvarnost i sudbinske rezonancije Simieve lirike. N am jerno smo izbjegavali tu a m iljenja, kom entare i iroke knjievne i knjike interpretacije. elimo d ti-svoj sud, a tim e i stanoviti doprinos Sim ievu prouavanju. . Polazei s. naih pozicija, ;konkretno 's religiozne interpretacije, B ranko je i: tu bio, dakako: samo .podsvjesno, .religiozno: m otiviran. Nezadovoljan sobom i jo vie svijetom , oko sebe, on je sanjao o preobraenjim a. Mogli bismo poi od; najopipljivijih fakata 1 konstatirati n ajp rije da je Sim i elio preobraziti nau:: knjiev n o st. i nau um jetripst, k ritik u : i publicistiku, drutvo, - ovjeka i tradiciju;.-ali ta povrna konstatacija im a svoje dublje koiijerije u Brankvoj tenji da preobrazi intim u svijeta, da prom ijeni stvarnost ovakvu kakva je; no ne toliko u nje zinoj -fizici, koliko u njezinoj psihici, u duhu i istini. On moli, iskre no, za preobraenje stvari; njega u biti zanosi isto lice m laih dana, stoga zavrava svoju m olitvu:
Neka naa .tijela m irna prozirna i plava usnu snom nevinih i tihih biljaka, na plateviima koje mjesec prostire po travi

(Molitva za preobraenja) Taj san nevinih i tih ih biljaka oito-,simbolizira iskonski san ovjeka: njegovu djetinju, aneosku nevinost. Za takvim je preobraenjim a eznuo na pjesnik. Ako bismo, tu rije poistovjetili s kranskom m etanojom , ne bismo ostali vjerni u n u tran jim eljam a i intim nim slutnjam a autora. N jegova preobraenja im aju u stv ari dubinsko ljudsko, pjesniko a tek s tim e u vezi, dakako, i kransko korijenje. No polazei od te stvarnosti mo gue je nai zajednike toke, a moda i zajednika ishodita, B rankovih p reobraenja i kranske plerome. Duboko ljudsko ovdje oito vue svoje korijenje iz pjesnikova m ladenakog, iskonsko religioznog duha, kao to religiozno takoer izvire iz duboko ljudskoga. Njihova je interferencija u imievim preobraenjim a radijalna, njihova uzajam nost uoljiva. I nije tu rije samo, ponovimo, o m oralnim ili religioznim preobraenji m a; mnogo su dublji zahtjevi B rankova preobraenja, oni u svojoj irini idu sve do apokaliptine istine sv. Ivana: Evo stvaram sve novo! novo nebo i novu zemlju. To su ta Simieva preobraenja: preo brazba ovjeka i svijeta kroz preobrazbu pjesnika u svjetlost, sjaj, duh .. ........................... i zvijezdu...... Simi je strastveno eznuo za duhom' i pouhovljenjem . Taj strasni, ne m irni mladi sanja svojim Preobraenjima o duhovnom uzdignuu o vjeka, o osloboenju od tijela i tjelesnosti, od svakodnevne prizemnosti, od svih socijala i,-biologizama;.: sanja o svom vjenom preobraenju u isti duh i nebesko bie :
., Ja ustajem i moje. lice b ije lo ,. . sm ijei s e . . . K oraam sanen rubovim a krova i etam kroz no u visini Mene dre meke ruke mjeseca O tak lak sam . . . nezem aljski. . . lebdim i mogu stati na list stabla

167

Ne zovite me: glas sa zemlje sm rt je moga nebeskoga bia visoko iznad zemlje lebdim lagan kroz sfere (Mjesear)

N eum orni oboavatelj ljepote, smisla i duhovnoga u ovjeku, Simi je neutaivo, m ilju i osjeajem, eznuo za svojim nebeskim biem, za pobjedom duha nad tijelom , zemljom i njezinim m aterijalnim i m ateri jaliziranim teama. No, kako smo vidjeli, i u njem u se snano sukob ljavala v jera i nevjera, esencija i egzistencija, sm rt i konani smisao. U tom sm islu su njegovi religiozni nem iri svojevrsna ilustracija religioznih p relam anja s kojim a se susree dananji ovjek, u knjievnosti i izvan nje. Simi n ije rijeio problem Boga; nije ga, zapravo, ni rjeavao. On se je samo s n jim suoavao, ili, kako netko ree, k ad su m u se nameali pro blemi, on se, n a svoj nain, s Bogom razgovarao. Izlomljeni su bili ti razgovori, n a m ahove bolni i pesim istini; no na se pjesnik nije izne vjerio svojim iskonskim aspiracijam a. Moemo slobodno Kazati: i on se, poput Pascala, unato sum njam a, kladio na Boga; Bog m u je bio konani odgovor. S toga je on tako arko sanjao o uzdignuu i osloboenju, o preobraenju u vjeni duh i zvijezdu; stoga se unato tolikim mi jenam a tako usrdno molio : O Boe daj me um orna od m ijena preobrazi u tvoju svijetlu neprom jenljivu i vjenu zvijezdu.

TOLSTOJEVO TUMAENJE OENAA

Duan Hr . Konstantinov

Uvodno razmiljanje o Tolstoju Lav N ikolajevi Tolstoj je jedan od najveih knjievnih genija u bogatoj k ulturnoj povijesti ovjeanstva. Neka su njegova djela (Uskrsnue, Ana K arenjina, R a t i m ir i dr.) besm rtni biseri svjetske knjievnosti. Roen je 1828, a um ro je n a eljeznikoj stanici A stapovo 1910. Proveo je m ladost u burnim dogaajim a n a K avkazu, kao mlad i p er spektivan asnik. Sudjelovao je u krim skom ra tu , p a je bio neposredni svjedok ra tn ih grozota i uasa. Bogat, m lad i lijep iskusio je gotovo sve pozitivne i negativne strasti ivota. Mogao je d a postigne blistavu vojnu karijeru, ali je podnio ostavku i povukao se n a svoje im anje u Jasnu Poljanu, gdje je mogao m irno razm iljati i u m iru stvarati. Tolstoj je bio pun stvaralake energije i uvijek je svakom p itan ju p ri stupio svim svojim arom. Radio je neum orno i brinuo se o poboljanju 168