Odgoj i obitelj

Predavanje na Bogoslovskoj Akademiji odrano 5. III. 1939.

RODITELJSKO PRAVO I DUNOST DA ODGAJAJU

Danas, u 20. vijeku, ima i takovih stvari, koje moramo dokazivati i braniti, premda su one ve na prvi pogled oite svakomu ovjeku zdrava razuma. Tako je oita istina, da odgajati svoju djecu imaju pravo i dunost roditelji. Odgajanje jest neko nastavljanje raanja. Kad bi se naime dijete, poto se rodilo, prepustilo samo sebi, moralo bi brzo umrijeti. Pa je jasno, da onaj tko ima pravo dijete roditi, ima pravo i odgojiti ga. Bog u naravnom redu podjeljuje obitelji neposredno plodnost kao poelo ivota, i stoga kao poelo odgajanja za ivot; a zajedno joj daje i autoritet kao poelo poretka, veli Papa Pijo XI. u svojoj glasovitoj Enciklici o kranskom odgoju (Divini illius magistri od 30. XII. 1930.) i navodi ove jasne rijei sv. Tome Akvinskoga:1 Tjelesni je otac djelomino dionik pojma poela, koje se u openitom smislu nalazi u Bogu. Otac je poelo i poroda i odgoja i stege i svega onoga, to se odnosi na usavrenje ljudskog ivota. Obitelj dakle, nastavlja Papa, ima neposredno od Boga misiju, a stoga i pravo na odgoj djece; neotuivo pravo, jer je ono nerazdjelivo zdrueno sa strogom dunosti; pravo starije od svakog prava graanskog drutva i drave, i stoga nepovredivo bilo od koje zemaljske vlasti. Nepovredivost toga prava ovako dokazuje Aneoski uitelj: ,Dijete je uistinu po naravi neto oevo, stoga je naravno pravo, da ono prije upotrebe razuma bude pod oevom brigom. Znailo bi dakle ii protiv naravne pravednosti, kad bi dijete prije upotrebe razuma bilo otrgnuto ispod brige roditelja ili kad bi se s njime, bilo na koji nain, odreivalo protiv volje roditelja. A jer se dunost roditeljske brige nastavlja sve dotle, dok se djeca ne uzmognu brinuti sama za sebe, traje dotle takoer isto nepovredivo odgojno pravo roditelja.2 Jer narav nema kao cilj samo raanje djece nego i njihov razvitak i napredak sve do savrenog stanja ovjeka, koliko je ovjek t. j. do stanja kreposti.'3

1 S. Th. 2-2. Q. 102. q. 1. Ibd. Q. 10, a. 12. 3 Suppl. S. Th. 3. p, Q. 41. q. 1.

2

Meutim je pravnika mudrost Crkve potpunom tonosti i jasnoom ovako izraena u kodeksu kanonskog prava kan. 1113.: Roditelji su strogo duni da se svim silama brinu za vjerskoudoredni, fiziki i graanski odgoj djece, a moraju se starati i za njihovo vremenito dobro. Tako Papa Pijo XI. u pomenutoj svojoj Enciklici.
RODITELJSKO OSPOSOBLJENJE DA ODGAJAJU

Roditelji su, kako znamo, i samom naravi najbolje osposobljeni za odgoj. Prva stvar, koja je u odgoju prijeko potrebna, jest l j u b a v . Ona je povoljna klima, u kojoj se dijete moe pravilno razviti. Dijete je most od egoizma k altruizmu. U djetetu ljube roditelji same sebe, dio sebe, svoga branog druga, ali ujedno i bie drugo od sebe i od svoga branog druga. Ta naravna spontana roditeljska ljubav ne da se ni kojom drugom ljubavi naknaditi, zamijeniti. Mi moemo govoriti o raznim naknadama, surogatima, ali ve samo govoriti o surogatu, nadomjestku ljubavi jest smijeno. Ne! Ljubav se ne da niim nadomjestiti, nego samo opet ljubavlju. Zgodno spominje glasoviti etnolog Dr. Vilim Schmidt, S. V. D. u svojoj knjizi Liebe, Ehe, Familie, kako je u svojem predavanju na bekom sveuilitu natjerao u nepriliku jednoga svojega sluaaboljevika ve samom rijei: Liebe-Ersatz! kad je taj slua stao dokazivati, kako drava moe nadomjestiti roditeljsku ljubav. uvi sluai rije Liebe-Ersatz, stadoe se smijati i dak komunist bio prisiljen da zbunjen prestane sa svojim dokazivanjem. Zato govoriti, kako je Rousseau govorio i kako govore socijalisti i boljevici, da su roditelji nesposobni da odgajaju, nema smisla, jer sama narav, na koju se toliko pozivaju i Rousseau i njegove pristae, daje roditeljima ljubav za dijete, to je u odgoju glavna stvar, kako to priznaju svi, koji o odgoju piu i raspravljaju. Istina, mogu da se i roditelji izopae, kako to naroito danas i gledamo, ali to su bolesne pojave, zastranjena od onoga, to roditelji imaju biti ve po samoj svojoj naravi i njezinim sklonostima. Nitko ne moe da ima toliko ljubavi, suuvstva, i svijesti odgovornosti do djeteta, koliko njegovi roditelji. Jer oni znaju, da su oni dozvali u ivot svoje nejako dijete. Gledaju, kako je njihovo dijete sasvim nemono i potpuno na njih upueno; vide, da nema nitko na svijetu, koji bi bio za nj tako odgovoran, kao to su oni odgovorni. M o e li e n a z a b o r a v i t i p o r o d svoj, da se ne s m i l u j e na e d o u t r o b e s v o j e ? (Is. 49, 15). I sam sveznajui Bog, koji je Ljubav, nita ne n a l a z i na ovom svijetu, s ime bi mogao isporediti svoju ljubav prema ovjeku, osim s ljubavi majinskom. R a d u j t e se s J e r u z a l e m o m . . . ja u k a o r i j e k u d o v e s t i k njemu m i r . . . b i t e t e n o e n i na r u k a m a i m i l o v a n i na k o l j e n i m a . K a o k a d k o g a m a t i n j e g o v a tjei, t a k o u v a s ja t j e i t i (Is. 66, 10. 12. 13.). I ako prolistamo najljepe strane knjievnika svih vremena, u njima je

od zemaljskih stvari najzanosnije ocrtana majinska ljubav. To je izrekao i onaj povik slavljenog mua u francuskom parlamentu: Crkva je vie od ene, ona je majka! Ili, ako hoete, majinska je ljubav na ovom svijetu najbolji odsjev Boanske ljubavi. Ta je roditeljska, naroito majinska ljubav u kranskih roditelja jo poveana i uzdignuta u nadnaravne sfere, jer oni jo znaju, da i vjenost njihove djece stoji do njih. Sva ta roditeljska uvstva potrebna za odgajanje bude korelativna uvstva u djeci. Dijete ljubi svoje roditelje, u njih se pouzdaje, sasvim im se predaje. Znamo, kako djeca kod svojih roditelja ni na to drugo ne gledaju, nego samo na to, to su im roditelji i to po njima primaju sve, to im treba za njihov ivot. Evo, kako jedan sin govori o svojoj majci: O, majko, sad znam: tvoje smo tijelo jeli i tvoju smo krv pili! Zato si tako brzo otila od nas! (Cankar). Uz spomenutu ljubav potreban je kod odgoja autoritet (ugled, vlast), jer odgojiti znai podii od niega bistvovanja, znanja i umijevanja na vie stanje, znanje i umijenje, to oznauje i sama rije, kojom se slue razliiti jezici, da oznae djelovanje, kojim se utjee na dijete: odgojiti, erziehen, educare, elever la jeunesse, i t. d. Roditelji prema djeci posjeduju stanje ivota u velikoj mjeri. Prva je vlast na zemlji bila roditeljska. Otac je izriaj najvee i najbolje vlasti. Samo se sobom razumije, da majka najvie uestvuje u svim oinskim pravima, i da na njezinu elu i u njezinu pogledu odsijeva oinska mo i vlast (Dupanloup). Roditelji naime, otac i mati, posjeduju i ljubav i vlast prema svojoj djeci, samo se u majke pretenije istie ljubav, a u oca vlast. I drava je dobila svoju vlast po obitelji. Ve spomenuti etnolog P. W. Schmidt veli u knjizi Liebe, Ehe, Familie, kako je danas sigurno, da je obitelj i po vremenu bila prije od drave. Red je ovako iao: obitelj glave pojedinih obitelji, t. j. oevi obitelji a onda istom drava. Obitelj je izvor svakoj vlasti na zemlji. Zato boljevici i njima slini umuju, ako unitimo obitelj, unitismo i vlast. Jasno, ako presui izvor, presue i njegovi potoci. Dijete bi bez sluanja, korelativa vlasti, propalo. Jer njemu ne dostaju sile da samo sobom upravlja. Roditeljsko je pak zapovijedanje, nalaganje oplemenjeno, budui da izlazi iz ljubavi. U obitelji se sluanje i zapovijedanje gotovo spontano razvijaju, nijesu silom nametnuti, kako se to esto zapaa u drugim drutvima, naroito u dravi. Zato boljevici otimajui dijete ispod blagoga i dragog roditeljskog jarma, nameu svoj kruti i ledeni.
OBITELJ I DRAVA

Da odgoj pripada obitelji tako je slono da navedemo dalje rijei spomenute Papine Enciklike openito uvjerenje ljudskog roda, da bi se u oito protivurjeje s njime stavio svatko, tko

bi se usudio ustvrditi, da djeca pripadaju dravi prije nego obitelji i da drava ima apsolutno pravo nad odgojem. Stoga je neodriv razlog, koji oni navode, da se ovjek rada kao graanin i zato da prvenstveno pripada dravi, ne pomiljajui, da ovjek prije nego postane graanin mora postojati, a postajanje nema od drave nego od roditelja, kako to mudro objanjuje Leon XIII.:4 ,Djeca su neto oevo i kao neko proirenje oeve osobe; i, ako se hoemo jasno izraziti, ona ne postaju lanovima ljudskog drutva sama po sebi, nego po obiteljskoj zajednici, u kojoj su se rodila.' Zato kae Leon XIII. u istoj Enciklici: ,Oinska je vlast takove naravi, da je drava ne moe ni ukinuti ni prisvojiti, jer imade isto zajedniko poelo kao i sam ivot ovjeanstva.' Otud meutim ne izlazi, da je roditeljsko odgojno pravo apsolutno ili silniko, jer je ono nerazdruivo podreeno posljednjoj svrhi i Boanskom i naravnom zakonu, kako to ui isti Leon XIII. u drugoj svojoj Enciklici ,0 poglavitim dunostima kranskih dravljana', u kojoj ukratko tumai skup prava i dunosti roditelja: .Roditelji imaju od prirode pravo na odgoj djece, a jo k tome dunost, da i odgoj i pouka djeteta budu u skladu sa svrhom, za koju su po Bojem dobroinstvu imali djecu. Zato se roditelji moraju trsiti i odluno nastojati, da sprijee u tom predmetu svaki napadaj, te si na svaki nain osiguraju, da njima ostane vlast, e da uzmognu djecu, kako treba, kranski odgajati, a osobito im prijeiti pristup u one kole, u kojima je pogibao, da piju alosni otrov bezbotva.'5 Dalje neka se ne smetne s uma, da odgojna dunost obitelji ne obuhvaa samo vjerski i udoredni odgoj, nego jednako tako fiziki i graanski odgoj,6 u prvom redu, koliko su ti odgoji u vezi s vjerom i udoreem. Takovo neosporivo pravo obitelji bilo je vie puta pravno priznato kod naroda, koji se brinu da potuju naravno pravo graanskim odredbama. Tako je, da navedemo jedan primjer meu najnovijima, Vrhovno sudite Federativne Republike Sjedinjenih Drava Sjeverne Amerike u presudi o nekoj vrlo vanoj raspravi izjavilo: ,Dravi ne pripada nikakva openita vlast da odredi jedan jedinstven tip odgoja omladine i da je tako prisili da prima pouku samo na dravnim kolama.' Dodalo je za to i razlog naravnog prava: .Dijete nije puki stvor drave; oni, koji ga odgajaju i vode, imaju pravo, povezano s tekom dunosti, da ga odgoje i spreme za vrenje svojih dunosti'.7 Samo je sobom jasno, da roditelji imaju nesamo pravo odgajati svoju djecu nego i najstrou dunost. Djeca naime imaju naravno pravo, da im oni podravaju i usavravaju ivot, koji su im taj ivot dali. Tom djejem naravnom pravu odgovara i naravna dunost roditelja. Te ih njihove line dunosti ne moe nitko nje4 5 15 7

Enc. Rerum novarum od 15. V. 1891. Enc. Sapientiae christianae od 10. I. 1890. Cod. I. C. can. 1113. 4(vl U. S. Supreme Court Decision in the Oregon Schol Cases, June 1. 1925.

siti, jer je naravlju, dakle voljom Bojom, odreena. Pa je nemar u toj stvari jedna od najteih i sudbonosnih krivnja. Treba opet i opet naglasiti, naroito u dananje vrijeme, da je roditeljsko pravo i dunost odgajati njihova lina stvar, i prema tome, da je se ne mogu odrei i kome drugomu prepustiti. A ima, naalost, roditelja, koji svoju djecu to prije otpravljaju u zavode, da se oslobode mune odgojne brige. Ali, ako je potreba ili je bolje, da se djeca uklone iz roditeljske kue i njezine okoline, tad valja dakako djecu dati u dobre odgojne zavode. Danas su na pr. takove gospodarske i drutvene neprilike, te su odgojni zavodi upravo potrebni. Zato ih i Crkva podie. Djeca naime, kako ve spomenuh, imaju naravno pravo da budu odgojena. Roditelji pak imaju pravo odgajati djecu na korist djece. A ako svoje pravo upotrebljavaju na tetu djece, tad im se vrenje odgoja ima uzeti iz ruku poradi djejeg dobra. Kranski roditelji imaju nesamo naravno pravo odgajati, nego jo i nadnaravno, milosno pravo. Sakramentom enidbe dobivaju brani drugovi pravo i milosti da raaju i odgajaju djecu. U pravu djecu roditi ima i pravo i dunost roenu djecu i odgojiti. Svrha je naime kranskome braku mnoiti kraljevstvo Boje novim lanovima, To se ne moe postii bez odgoja. Zato brani drugovi sakramentom enidbe dobivaju pravo i dunost odgajati kao i za to sve potrebne milosti. I tako imaju kranski roditelji i po naravi i po milosti pravo na odgoj svoje djece. U naravno i nadnaravno pravo ne moe nitko posei, jer nadilazi svaku ljudsku mo i ljudsko pravo. I ako se tko drzne svetogrdnom rukom oteti silom roditeljima to pravo, stiu ljudsko drutvo velike nesree i napokon opi drutveni rasap. Zato razumijemo, da Crkva uvarica naravnoga i nadnarav noga prava, mora zatiivati odgojno roditeljsko pravo, ujmo, to o tom veli Papina Enciklika: Povijest nam svjedoi, kako su se naroito u modernim vremenima vrijeala i vrijeaju od drave prava, koja je Stvoritelj podijelio obitelji, dok ih je sjajno pokazuje ta ista povijest Crkva uvijek uvala i branila. A najbolji je za to stvarni dokaz posebno povjerenje obitelji prema crkvenim kolama, kako smo to napisali u nedavnom naem pismu kardinalu Dravnome Tajniku (30. V. 1929.): ,Obitelj je odmah zapazila, da je tako, te od prvih vremena kranstva sve do dananjeg dana oevi i majke, vjerovali malo ili nita, povjeravaju i alju na milijune svoje djece u odgojne ustanove, koje je osnovala i kojima upravlja Crkva.' Stoga se oinski instinkt, koji dolazi od Boga, s pouzdanjem okree prema Crkvi, siguran da e ondje nai zatitu prava obitelji, ukratko onaj sklad, koji je Bog postavio u red stvari. I doista, premda je Crkva svijesna svojoj univerzalnoj misiji i dunosti, da svi ljudi moraju slijediti jednu pravu vjeru neutrudiva, da za sebe zahtijeva pravo i da podsjea roditelje na dunost, da krste i kranski odgajaju djecu katolikih roditelja: ipak je ona tako
-ivot 1939/5-6 20

ljubomorna na nepovredivost naravnoga odgojnog prava, da ne doputa, osim pod odreenim uvjetima i ogradama, krstiti djecu protiv volje roditelja; i to sve dotle, dok se djeca ne budu mogla samS odluiti da slobodno prigrle vjeru (can. 750). Imademo dakle, kako smo to u spomenutom naem govoru istaknuli, dvije injenice od najvee vanosti: Crkvu, koja stavlja na raspolaganje obiteljima svoju slubu uiteljice i odgojiteljice, i obitelji, koje hitaju da se time okoriste te povjeravaju Crkvi na stotine i hiljade svoje djece. I te dvije injenice dozivlju i proglasuju veliku istinu, veoma vanu u moralnom i socijalnom pogledu. One kau, da odgojna misija pripada prije svega, nada sve, u prvom redu Crkvi i obitelji; da im pripada po naravnom i Bojem pravu: te stoga da im pripada na taj nain, da se ona ne moe ni dokinuti, niti joj oni mogu izbjei, niti je im nadomjestiti'.8
OBITELJ I KOLA

Iz svega, to smo dosad rekli, jasno se dade zakljuiti, kakav je odnos izmeu obitelji i kole. Ali, kako se danas svuda govori o nekakovoj slobodnoj koli, kako si uitelji prisvajaju nekakovu odgojnu autonomiju, bit e dobro da koju reknemo i o vezi obitelji sa kolom. Pokazasmo, kako je odgajanje djece roditeljsko lino pravo i dunost. No budui da roditelji ne mogu svojoj djeci sve ono dati, to zahtijeva odgoj, naroito obuka u kulturnom i civiliziranom svijetu, potrebno je, da ih netko zamjenjui popunjuje. To je ili poseban uitelj (informator) ili kola. Informatora mogu imati samo imuni roditelji. Siromanije obitelji zdruile se i postavile si zajednikog uitelja, koji im je pomogao njihovu djecu odgajati, osobito obuavati. Kad se za vie obitelji, za obitelji u jednoj opini, postavi javni uitelj, koji djecu obuava na odreenom mjestu, kamo se djeca skupe za nekoliko sati, imamo kolu. Prema tome je kola naravna, spontana posljedica roditeljske odgojne slube. to naime ne mogu roditelji sami, naroito u obuci, to da uini kola. kola je dakle zamjenica i pomonica roditeljima u odgajanju njihove djece. Moderna se kola hoe emancipirati od obitelji, hoe se odijeliti od svog korijena. Pa je i iznala za to krilaticu: autonomna, slobodna kola. Ali to je besmisleno, protivunaravno. Ba tako, kao kad bi kronja stabla rekla: hou biti slobodna, ne u da zavisim od korijena. Roditelji bi po tom modernom shvaanju imali slati djecu u kolu, da ona ini od djece, to ju je mila volja. kola ne bi bila za djecu, nego bi bila djeca za kolu, da pravi s njima pedagoke i didaktine eksperimente. Eto kamo zaluta razum ljudski, kad se odijeli od vjere i Crkve ili kako liberalci vele kad se oslobodi vjerskih i crkvenih okova.
8

Govor pitomcima kolegija u Mondragone, 14. V. 1929.

Dijete ima svoju linu svrhu da spozna i ljubi apsolutnu Jstinu, Dobrotu i Ljepotu ovdje i u vjenosti. koli je pak neposredna svrha samo dijete, da mu pomogne postii njegovu linu svrhu. kola je zamjenica doma, a uitelj roditelja. kola nije prema obitelji suverena, autonomna, nego ima sa svom ednosti zamjenjivati dom. Ima ono dati djeci, to im treba, a ega im roditelji ne mogu podati, premda bi htjeli. To vrijedi za sve kole, nesamo nie nego i vie i visoke. Iz te uzajamne veze kole i obitelji izlaze i ove posljedice. Roditelji samo sobom nemaju dunosti slati djecu u kolu. Ako su ih oni sami prikladno odgojili, bilo na ovaj ili onaj nain, zadovoljili su svoju roditeljsku dunost. Jedino su duni u interesu vjerske obuke slati djecu tamo, gdje se ta obuka daje. Roditelji su i sami neprestano strogo duni pouavati svoju djecu u vjerskim stvarima, kako i koliko to umiju. inei to rade u ime svete Crkve, koje su lanovi i zastupnici. Duni su roditelji slati svoju djecu u kolu, ako to trae zbiljske potrebe graanskog ivota. Tako su na pr. duni slati djecu u kolu, da naue itati, pisati i raunati, ako je potreba, da te stvari znaju i umiju. Dunost ova izlazi otud, to se roditelji trebaju pobrinuti i za vremeniti ivot svoje djece. Dakako imaju pravo i dunost slati u one kole, za koje su uvjereni, da ce im djecu kranski odgajati. Kao to mora uitelj u svemu zamjenjivati i popunjati obiteljski odgoj, te djeci usaivati duboko u duu zahvalnost, potovanje, poslunost i ljubav prema roditeljima, tako su i roditelji duni tititi uiteljev ugled, jer je on njihov pouzdanik. Dom i kola, uitelj i roditelji, treba da zajedno skladno djeluju oko povjerene im djece. Samo e u tom sluaju djeca napredovati u m u d r o s t i i u d o b i i u m i l o s t i kod B o g a i ljudi (Lk. 2, 52). Kako smo ve rekli, da kranski roditelji odgajajui djecu vre odgojnu slubu kao organi Crkve, t. j. pod vodstvom i nadzorom Crkve, prema tome tu svoju odgojnu zadau, ako prilike zahtijevaju, mogu povjeriti drugomu samo uz odobrenje Crkve. Tako i kola i. sam uitelj ima prema gojencu religijsku vezu, koliko naime fungira kao zastupnik Boji u odgoju. Uope je odgajanje religijska funkcija. Jer kako bi inae smio ovjek utjecati na drugog ovjeka, ako nije za to ovlaten od onoga, koji ima apsolutno pravo i vlast nad ovjekom, svojim stvorom. Tko oHbacuje vjeru u Boga, a hoe se baviti odgajanjem, ini nasilje i pravi je zloinac.
TO ZNAI ODGAJATI

Pokazao sam, kako roditelji imaju sveto pravo i dunost odgajati svoju djecu. Ujedno sam ukratko ocrtao vezu obitelji sa kolom. Sada vaja opisati, kako ima obitelj odgajati svoju djecu. Prije ne-

goli se dademo na taj posao, bit e dobro, ako barem s nekoliko rijei istaknem, u emu uprav stoji taj odgojni posao, to ga imaju vriti svi odgajatelji, u naem sluaju prvi i glavni, t. j. roditelji, obitelj. ovjek s istonim grijehom na dui, to ga nasljeduje od prvih praroditelja, Adama i Eve, podloen je zabludi, sumnjama, pohoti. Kad je grijehom bila raskinuta djetinja veza ovjeka s Bogom, s apsolutnom Istinom, Dobrotom i Ljepotom, nastao je u njegovoj dui prekid s onim, to ovjeka jedino zadovoljuje, usreuje. I ovjek je kao komet lutao svuda i nigdje nije mogao nai mira i zadovoljstva. Svojom snagom nije mogao obnoviti vezu sa svojim Stvoriteljem. to nije mogao ovjek, to uini Boje neizmjerno Milosre. Sin Boji postavi ovjek zadovolji uvrijeenu Pravdu Boju, pomiri ovjeanstvo s Bogom, uspostavi opet onu djetinju vezu ovjeka s Bogom. U tu vezu dolazi ovjek po sv. Krstu. Postaje sposoban da u svoga Boga vjeruje, u nj da se uzda, njega da nada sve ljubi. Razum je ovjekov opet prosvijetljen, volja ojaana. Ali je ostala pohota, sveudiljni napasnik, koji nastoji razum zamraiti, volju oslabiti, srce izopaiti. Zadaa je kranskomu odgoju da taj preporod u sv. Krstu, tu ivu djetinju vezu ovjeka s Bogom, sauva i razvije. Zato mora u prvom redu sve odstranjivati, to bi moglo tu vezu prekinuti, to bi moglo nadnarani ivot dui ugrabiti i tako ovjeka opet rastaviti s Bogom, s njegovim poetkom i s njegovom svrhom. To bi bila negativna strana odgoja. Pozitivna pak treba namicati sredstva, da se klica nadnaravnog ivota, zadobivena na sv. Krstu, sve vie razvija i da prome cijelog ovjeka, sve koliko njegovo miljenje, uvstvovanje, htijenje i djelovanje. Boju je zamisao o ovjeku iznakazio grijeh. Isus je Krist nesamo za taj grijeh zadovoljio i uklonio ga, nego je u njemu i savreno ostvarena zamisao Boja o ovjeku. U Kristu je ovjetvo i Boanstvo najsavrenije zdrueno. On je s l i k a B o g a nevidljivoga, p r v o r o e n i prije s v a k o g a stvor e n j a (Kol. 1, 15). Mi ne moemo ostvariti ideju ovjeka bez Krista. Drugim rijeima bez njega ne moemo biti potpuni ljudi, ne moemo biti sreni. ivot kranski nije nita drugo nego obnavljanje Kristova ivota. Samo onaj, na kojemu se budu vidjele barem bistvene crte Isusova ivota, dolazi do Boga: J e r k o j e n a p r i j e d pozna, one i p r e o d r e d i , da b u d u j e d n a k i s l i c i Si na n j e g o v a , da on b u d e p r v o r o e n i meu m n o g o m b r a o m (Rim. 8, 29). Odgoj je samo onda odgoj, ako ide za tim, da ovjeku pomog* ne, omogui da doe do svoje svrhe. Dakako, odgajati jest muan posao. Ali nam taj teak posao omoguuje i olakava jedan jedini i jedinstveni princip: O d g a j a j , da b u d e g o j e n a c ^ sli a n K r i s tu i t a k o p r a v i o v j e k . A sad da opiemo obitelj, kako bi se u njoj moralo odgajati.

to je klijalite za biljku, to je obitelj, dom za dijete. Oni, koji hoe odgojiti u klijalitu biljke, da ih poslije mogu presaditi na slobodno zemljite, mnogo se mue i trude. A to je biljka, to cijeli ovaj fiziki svemir prema djetetu? A ipak se estoput na dijete relativno mnogo manje pazi, nego to pazi vrtlar na svoju biljku! Od onog asa, kad se dijete zane, poinje njegovo odgajanje. tovie, svi koji se misle eniti ili udavati, trebali bi imati na umu dobro vremenito i vjeno nesamo svoje, nego i svojih potomaka. Zato sveti Otac Papa Pijo XI. u preznamenitoj svojoj Enciklici o kranskom braku9 veli o pripravi na brak i ovo: Ne moe se naime poricati, da se ve u vrijeme djetinjstva i mladosti u srcima djeaka i djevojica pripravlja i postavlja vrst temelj srena, a razvaline nesrena braka. Jer oni, koji su prije braka u svemu traili sebe i svoju korist, koji su ugaali svojim poudama, za njih treba se bojati, da ne budu u braku takovi, kakovi su bili prije braka, tako isto, da ne moradnu eti to su sijali:10 naime na domaem ognjitu tugu, alost, meusobni prezir, svae, napete odnose, odvratnost prema zajednikom ivljenju; a osobito da ne nadu sebe sa svojim neobuzdanim strastima. Neka dakle zarunici stupaju u brani stale s dobrom namjerom i pripravom, e da uzmognu onako, kako se dolikuje, meusobno se pomagati u protivtinama ivota i u izgraivanju nutarnjeg ovjeka do punine dobi Kristove.11 To e takoer pridonijeti, te e oni svojoj miloj djeci biti zaista onakovi, kako je Bog htio da budu roditelji svome porodu: to jest, da otac bude uistinu ocem, a majka pravom majkom. Po njihovoj njenoj ljubavi i postojanoj briljivosti postat e djeci oinska kua, makar i u velikoj oskudici i usred ove doline suza, kao neki trag onoga blaenog raja, u koji je Stvoritelj ljudskog roda bio smjestio prve ljude. Poradi toga e takoer lake uspjeti, da svoju djecu uine savrenim ljudima i savrenim kranima, da ih proniknu nepatvorenim duhom i osjeanjem katolike Crkve, te im usade onu plemenitu ljubav prema domovini, na koju nas obvezuje djetinja privrenost i zahvalnost. Tako skoro preminuli Pijo XI, U obinom smislu poinje se odgajanje djeteta od onog asa, kad se rodilo. I boravljenje djeteta pod majinim srcem, kad je s njome najue sjedinjeno, postavlja temelje cijelome ivotu. I ti bi asovi bill osnov srei ovjeanstva, kad bi svaki ovjek mogao o svojoj majci rei, to je rekao neki pisac o svojoj:12 Majka dala mi ivot i eksistenciju. Devet mjeseci poivao sam u tihoj izbici pod njezinim srcem. Tada je ona neprestano na me mislila, za me se molila, mene ekala. Kako je morala biti na oprezu, da mi to ne nakodi. Mene je radi mnoge tekoe pretrpjela i mnogo se ega
asti Isp. 1 1 Isp. 1 2 Kod
9 10

connubii od 31. XII. 1930. Gal. 6, 9. Efe. 4, 13. Hardy Schilgena, S. J. Junge Helden, str. 61.

morala odrei. I najzad sam se rastavio pod njezim srcem u najveim mukama. Svoj je ivot stavila na kocku, da meni dade ivot. Ali kako je bila radosna, kad me po prvi put uzela u svoje naruje, privila na svoje srce i poljubila. I tada me je prvih mjeseci hranila svojim mlijekom. Ujedno mi je, dok jo bijah nejak i ne mogoh si pomoi, iskazivala usluge, koje se ne bih nikad usudio traiti od drugoga. Koliko skrbi, strpljivosti, nesebinosti, portvovnosti, da besnenih noi stojalo je, dok pomalo ne odrastoh i sam si mogoh' pomoi. Koju ljubav i dobrotu mi je uvijek iskazivala! Kako me je milo i prijazno uvijek gledala! Uistinu zdrava, ista, mirna majina krv, dok joj je dijete pod srcem, a poslije njezino mlijeko, nijesu samo dobra hrana za djetinje tijelo, nego su takoer izvrstan temelj i za duevni ivot djeteta, budui da su dua i tijelo ovjeka u najuoj vezi, inei jednu ovjeju narav, I poslije imaju se roditelji brinuti za sve ono, to je potrebno djetetu za njegov tjelesni ivot: za hranu, odijelo, stan, imajui uvijek na pameti, da je tijelo samo sredstvo dui, da je tijelo krtenog eljadeta hram Duha Svetoga, ud tajanstvenog tijela Kristova, da e to tijelo uskrsnuti od mrtvih. Naroito su osjetila organi, koji slue dui. Zato e roditelji sve uiniti, da ta osjetila, naroito oko, uho i organi za govor, budu zdrava i da se primjereno razviju. I nikako ne e dopustiti, da djeca vide, uju, to bi im moglo koditi i odvratiti ih od Boga i njegove ljubavi. Sve to djeca vide, uju, doive i u najranijoj mladosti, ostavlja u njima raspoloenje, da se to opet obnovi. I tako im mogu slike utisnute u duu u najranijoj mladosti poslije biti izvor najteim napastima. Kako je dakle bezumno, kad roditelji govore: dijete jo nita ne zna, ne razumije, ne moe mu nakoditi. Da, sad jo ne razumije, ali e poslije razumjeti, a ono, to je vidjelo ili ulo, osjetilo javljat e se u njegovoj svijesti. To je nekako tako, kao to sve ostaje na filmu, to je ispred njega prolo, pa se poslije nebrojenoput ponavlja.

Za ilustraciju reenoga navodim nekoliko alosnih primjera, to mi ih napisala, na moju molbu, jedna obrazovana ena. Naalost takovi se primjeri danas mnogoput, moda i svaki dan, ponavljaju. Evo, kako pripovijeda spomenuta gospoa: Jednom su neki roditelji (katolici) pripovijedali za zabavu drugih ovaj sluaj: njihova trogodinja djevojica pribivala je uveer jednomu razgovoru odraslih. Govorilo se o slikama u jednom njemakom ilustriranom listu (Uhu ili Magazin ili kako se ve zovu svi ti listovi, to se tako esto nalaze i u naim katolikim domovima). Drugog jutra igrala se djevojica sa svojim lutkama. Krojila je lutki haljinicu. Bilo joj je malo sukna, pa je morao dio tijela ostati nepokriven. I djevojica kao da hoe utjeiti svoju lutku ree: nita zato, zna ovako gospoda vole. Dijete je samo ponovilo, to je uhvatilo iz

razgovora odraslih. Roditeljima se to toliko svidjelo, da su svuda priali. Druga jedna djevojica od etiri godine, inae dobro i milo dijete, poela je jednom pjevati pred djecom nekakovu pjesmu . . . U poetku nijesam toliko ni obraala panje pjevanim rijeima. Odjednom ujem, da se radi o jednoj naoj svetici. Dijete je ne znajui pjevalo pjesmu, u kojoj se na najgnusniji nain spominjala ta naa svetica. Odmah smo maloj zabranili dalje pjevati, ali ona nije htjela da prestane. Bila je ponosna, to zna cijelu pjesmu napamet. Kad smo je pitali, tko ju je nauio tu pjesmu, rekla je: pa to je na gramofonu. Naa sluavka uvijek metne tu plou, pa sam je nauila. Djeca i sama umeu ploe s varijetskim dvoznanim alama i napjevima, koje su naravno roditelji nabavili za svoju zabavu. Pa radio. Koliki mladii uvode sami u kuu radio, pa po cijele veeri sluaju sve, na to se samo namjere. A ega sve ne bude u radiju! Pod krinkom nauke razailju se predavanja protiv Boga, vjere, udorea. Prenose iz nonih lokala razvratnu muziku i pjev. Koji otac, koja majka kontrolira to njezino dijete slua na radio? O novinama ne treba ni govoriti. To ve smatraju roditelji za najnedunije tivo. Novine lee svuda na dohvat mladenakoj ruci, a iz njih se diu otrovne pare i obavijaju mlade Sue. Jedan mali konobar u ljetnoj bai donio je sav uaren novine jednoj uiteljici: itajte, to pie danas o Kurtenu. Naravno da su se novine o tom sluaju raspisale nadaleko i iroko. Ne pie se danas opirno o lijepim i plemenitim stvarima. A istom kino! Evo za ilustraciju sadraja jedne od posljednjih predstava (naime u jednom gradu pred nekoliko godina), koja nije bila zabranjena za mlade: ena sumnjive prolosti udaje se za staroga pomorskog kapetana, koji preuzima teku slubu na jednom svjetioniku u oceanu. Njoj dojadi samoa i ona poinja preljub s odvratnim jednim mornarom, koji joj obeaje da e je odvesti u veliki grad. Meutim dospijeva na svjetionik brodolomac, mlad ovjek, koji je kradljivac i pronevjeritelj. Ona opet poinja preljub, sad iz ljubavi, kako vele u filmu. Dolazi do najbrutalnijih prizora izmeu te dvojice mukaraca i ene, dok konano ona ne ubije mornara. Ali sada dolazi pri svretku ono najljepe i najmoralnije!! U jednom nonom zabavitu susree nju njezin zakoniti mu i ona mu pria, kako je ivot teak, pa mora ovako da zasluuje hljeb, dok izae iz tamnice njezin vjerenik, onaj pronevjeritelj, kojega su meutim uhvatile vlasti. Ona sanja o toj buduoj srei, glazba zavruje s eznutljivom melodijom i treba uvjeriti gledaoca, kakova e biti srea jedne preljubnice i ubice, koja kao prostitutka eka na svoga vjerenika! Zar nije sadraj ovog filma skovan u samom paklu?! Kad ovjek izae, misli, da je bio u ludnici. Kakova zbrka u pojmovima morala, kakova uasna perverznost u miljenju i naziranju. Dakle ljudska se srea ne treba vie da zie na vrstim temeljima udorednih zakona, ona moe biti sazidana i na samom mulju, na ljeinama i na trulei. To kao da je postao apostolat kina, u koji za-

lazi dnevno tolika naa mlade. Ali gore od toga filma, koji je ipak jedan mrtvi, izvjetaeni dogaaj, dojmio me se jedan vlastiti doivljaj. On mi je pokazao ve zrele plodove otrovnog sjemena. Iza dugo godina dola mi je pria ista gospoa u posjete jedna moja uiteljica iz osnovne kole. Dola je sa svoje dvije kerke, jednoj je bilo esnaest godina, a drugoj jedno devet. Ona je imala jo i najstarijeg sina, koji je bio ve namjeten u istom provincijskom gradiu, u kome je i ona slubovala. Taj sin, kao da joj bio sav ponos i dika. O njemu je neprestano pripovijedala. Meu ostalim onako mimogred, priala je o njemu i ovo: njezin je sin zavolio tamo nekakvu siromanu djevojku, namjetenicu u jednom uredu. I jednoga dana doao je majci s vijeu, da se misli eniti, da mora oeniti onu djevojku. Mora, tko to veli, rekla je majka. On je odvie mlad, djevojka je siromana, time bi samo unitio cijelu svoju karijeru! Kako je samo tako naivan, pa da misli da mora odmah oeniti djevojku, jer se ona osjea majkom. Pa tome se moe pomoi. I ta majka, uiteljica, dala je svome sinu novaca, da poalje tu svoju vjerenicu u grad lijeniku, da se ta stvar uredi! I stvar se uredila! ,1 pomislite, mene je ta njegova budalatina, stajala 2.000 D.,' rekla mi je smijeei se uiteljica-majka, pred svojim dvjema kerkama. Dugo se nijesam mogla otresti neugodnog osjeaja, to ga je na mene ostavio taj posjet. Koliko nemoralnih momenata ima u tom sluaju! I ta je uiteljica-majka sigurno svrila uiteljsku kolu u jednom samostanu. Najuasnije je to, to ona nije bila, barem kako se ine takovi ljudi, nimalo svijesna tomu upravo zloinakom postupanju. Ona moe biti ide i u crkvu, ispovijeda se i prieuje i sigurno je uvjerena, da je nevina ena i majka! Tako sam vjerno iznio, to mi napisala pomenuta obrazovana ena, uiteljica. I neprestano tee gnoj iz kina, radija, novina, ilustriranih listova . . . u due nae mladei. tovie i oni, koji su profesionalni odgojitelji, uitelji i uiteljice, vode nau mlade po raznim izlobama, kao na pr. po izlobi Pola vijeka hrvatske umjetnosti! A kad se dogodi kakav skandal, kao ovih dana s onim jadnim djeakom, stanu svi farizejski prevraati oima i uditi se, kako je strana opakost ljudi! Ali, ta se udite, to je samo plod sjemena, koje se neprestano svuda sije. Drukije nije ni mogue. I svaki e dan biti gore. I nestat e nas, kao to je nestalo svih pokvarenih i izmodenih naroda. A ta poduzimaju roditelji protiv uasnog kvarenja mladei? Nita! Ili da, alju ih u kina, a odvraaju od crkve i molitve! Samo naprijed tako, pa e se doivjeti uasni dani' Kad bi roditelji svi samo na to pazili, da djeca nita zla ne vide i ne uju, bila bi to samo negativna strana odgoja. Nije dovoljno kriti njivu od draa i korova, nego je treba i izorati i zasijati dobrim sjemenom. I kad bi se ostalo pri tom, da dijete samo ovaj vidljivi svijet spoznaje, da o njemu mata, stvara pojmove i sudove, bilo bi pogane, i njegovo spoznavanje povrno. Poslati dijete u ivot, koje ne umije itati u stvorenju divno ime Boje,

znai poslati u ivot analfabeta, koji ne umije proitati ime svoga Oca.18 Ali, kad roditelji djeci na temelju znanja, to ga djeca imaju o svojem ocu i majci, stanu govoriti o nebeskom Ocu, koji im dao zemaljske roditelje, njima i svima ljudima, koji daje sve, i bez kojega ne bi nita bilo, tad se djeje znanje iri i razvija dobivajui sasvim drukiji lik. Pa kad roditelji dalje pripovijedaju svojoj djeci, kako imamo biti dragome Bogu zahvalni, a da, naalost, ima i nezahvalnih ljudi. Na to se onda nadovee grijeh prvih ljudi, zatim prijeka potreba Otkupitelja. Pa se svraa djeja panja od ovog svijeta na onaj drugi poslije smrti, koji ne e nikad prestati, na ivot zanavijek srean u nebu ili nesrean u paklu. Sve su to istine, koje su kranski roditelji strogo duni pouavati svoju djecu, A to su umjele nekad osobito majke i bake, koje nijesu znale ni itati ni pisati. Danas ne umiju obrazovane ene! A ne umiju zato, jer im je dua puna ljubavi do uitka ovozemnih dobara, a za ljubav Boju nema mjesta u njihovim samo mesnatim srcima. Djeci su na sv. Krstu ulivene u duu kreposti nadnaravne vjere, ufanja i ljubavi prema Bogu, kao i druge nadnaravne kreposti i darovi Duha Svetoga. Ako se te kreposti i darovi pouavanjem i vjebanjem u njima nikako ne razvijaju, tad slabe, blijede, a moe da ih i nestane. Strasti ih zague. Kranski roditelji ne e nikad prerano poeti, ako budu govorili djeci o vjerskim stvarima, dakako nainom za djecu najprikladnijim. I ako djeca nejaka jo slabo razumiju vjerske stvari svojim razumom, ipak ih svojom duom, koja tei za Bogom, nekako osjeaju, veoma esto mnogo bolje od odraslih. A njihovo umno razumijevanje razvijat e se brzo, ako im bude srce isto i nepokvareno. Vjersko pouavanje, koje se veoma rano otpoelo, ima se sve vie proirivati i produbljivati, naroito danas, kad se sve urotilo protiv vjere. Zato nikako ne valja, ako roditelji prestanu s vjerskom obukom, kad dijete pode u kolu. Oni imaju i dalje budnim okom bdjeti nad poukom svoje djece, osobito vjerskom. Pa ako sami ne znaju i ne umiju nadoknaditi dananje nedostatke vjerske obuke u kolama, moraju se pobrinuti, da budu njihova djeca temeljito obuavana u vjerskim istinama. U jednu ruku treba da alju djecu u crkvu, kad se u njoj daje pouka, naroito za mlade. U drugu e ruku nastojati, da njihova djeca itaju knjige i listove, koji e im njihovo znanje uvrivati i usavrivati. Isto e tako slati djecu u vjerska drutva i na vjerska predavanja. Roditelji e samo takovim radom moi djecu dovoljno opremiti vjerskim znanjem, koje im je danas prijeko potrebno. Do odgoja spoznajnih moi mnogo stoji, ali jo vie stoji do odgoja uvstva i volje. Od osobite je vanosti, da se u domu odgoji uvstvo. I kod odraslih ljudi mnogo odluuje uvstvo, a pogotovu kod djece.
13

Kardinal Faulhaber,

Zeitfragen und Zeitaufgaben,

313

str.

109,

Istinito, dobro i lijepo spoznajemo, ali nam se te stvari i mile, doimaju se nae due. Tako mi i svoj ivot u prvom redu radosno osjeamo. Ljubimo taj ivot. Ljubimo i onoga, koji nam taj ivot dao. to se ljubi, ono se hoe to bolje upoznati i htjeti. Kako je svrha kranskog odgoja da uini ovjeka slinim Kristu, mora da se u djeteta raspiri ljubav do Krista. Ako osjetnost, osjetni nagoni prevladavaju u djetetu, tad je njegovo uvstvo ili, kako obino velimo, srce iskvareno. Dijete tad samo ljubi ono, to uzrokuje osjetne ugodnosti, uitke. Za sve ono, to je nadosjetno, naroito to je nadnaravno, nema osjeaja ni smisla. A vrlo je velika pogibao, da se dijete uprav poda osjetnim stvarima, jer u djeteta pretee osjetnost nad duhovnou. Zato valja najprije paziti, da se ne bude osjetne tenje, strasti, nego ih treba suzbijati. A kad se takove tenje pobude, tad ih ne valja zadovoljavati, a kamo da se jo raspiruju. Djeca su na pr. sklona na slatku hranu, da odvie jedu, u ne vrijeme, ili na neljudski nain. Ta se sklonost mora svesti u prave granice. Trebat e odricanja. To isto vrijedi i za druge tjelesne potrebe, kao to su stan i odijelo. Dom e djecu priuavati na red, tonost, urednost, zadovoljstvo, mir, prijaznost, umjerenost, ednost, stidljivost, strpljivost. Na taj e se nain u djece pobuivati ugodna uvstva zbog svih tih stvari. Vanjtina nije samo izraaj unutarnjosti, nego ona i vodi unutarnjosti. No nije dosta da se samo bude ugodna uvstva zbog dobrih, plemenitih stvari, nego e trebati pobuivati i neugodna uvstva zbog nelijepih, nepristojnih, runih stvari, kad o njima uju, da ih drugi ljudi poinie ili po nesrei sami to takovo uinie. Tako e djeca biti i odvratnou, ogavnou oboruana protiv svega onoga, to ovjeku ne dolikuje. Kako smo grijehom skloni na osjetnost, moe da osjetnougodno osjeanje prevlada svako duhovno uvstvovanje. Zato je od prijeke potrebe, da se zarana ponu buditi uvstva za duhovne stvari. Ne i v i o v j e k s a m o o kruhu, n e g o o s v a k o j r i j e i , t o i z l a z i iz u s t a B o j i h (Mt. 4, 4). Djecu, mlade treba oduevljavati za istinito, dobro, kreposno, lijepo, za rtve, pregaranja, za dobra vjenoga ivota. Odgajanje uvstava poinje majka. Ljubei dijete budi u njemu uvstvo ljubavi. Kao to dijete sie mlijeko majke, tako pije ljubav s njezina oka. Oko se djetinje sastaje s majinim okom. I kad dijete u njemu gleda, osjea ljubav, skrb majinu, tad i malo njegovo srce radosno igra. Kako je naprotiv strano za djetinje srce, kad dijete u oku majinu vidi, da majka za nj ne mari, da ga ne ljubi, da je ono samo njezin teret. To je mraz za uvstvovanje djeteta. Taj ga mraz doprati i do hladna groba. Kako je lijepo ono, to se pripovijeda o Leonidi, ocu Origenovu! Kad bi mali Origen zaspao dolazio bi njegov otac tiho do njegove kolijevke, i poljubio bi njegova prsa, u kojima stanuje

Duh Sveti. Ako roditelji, naroito majke, ljube i tuju svoju djecu, koju im je dao nebeski Otac, tad e ta dva vana uvstva preliti u due svojoj djeci. I kad bude dijete slualo svoje roditelje, gdje govore o Ocu nebeskom, koji tako ljubi svijet, da je i Sina svoga jedinoroenoga dao za nj, da ne propadne, nego da se spasi, i kad bude pri tom gledalo, kako se roditeljske oi are i suzama rose, tad e i malo nevino djetinje srce zavoljeti dragog Boga, osobito u Isusu, koji se za ovjeka rtvovao. Pa kad se djetetu pokae, kako je mogu Bog, da na njegov mig sijevaju munje, tutnje gromovi, trese se zemlja, tad e se u njegovoj dui buditi uvstva strahopotovanja prema takovu svemoguem Biu. To e strahopotovanje dijete pokazati i u tom, da mrzi na sve, ime se Svemogui vrijea. I kad se djetetu pripovijedaju sva dobra, to ih Bog ini, to ih njemu uinio. Kad budu majke onako otprilike govorile, kako je govorila ona majka Makabejka svojim sinovima, kad se opaki Antioh dao da ih udari na strahovite muke. Govorila je ta srana majka ovako: Ja ne znam, kako ste nastali u mojem majinom krilu: jer nijesam vam ja dala duh i ivot, i ude svakog vas nijesam ja sama zdruila, nego mnogo vie Stvoritelj svijeta, koji je uredio postojanje ovjeka, i koji je postavio poetak svim stvarima, i on e vam opet milosrdno vratiti duh i ivot, kao to vi sad na sebe ne pazite radi njegovih zakona (2 Mak. 7, 22. 23.). I kad je doao na red njezin najmlai sin, stane je Antioh nagovarati mnogim rijeima, da sklone sina, kako bi spasio svoj ivot, tad se ta jaka ena obrati sinu i ovako mu progovori: Sine moj! imaj smilovanja sa mnom, koja sam te devet mjeseci pod srcem nosila, i tri godine dojila i hranila te i podigla te do te dobi. Molim te, dijete, pogledaj na nebo i na zemlju i na sve, to je na njima, i promisli, da je to sve Bog od nita stvorio, kao i ovjeji rod; pa e se zbiti, da se ne e bojati toga krvnika, nego e postati dostojan drug svojoj brai; uzmi smrt, da te opet po jednakom milosru zadobijem zajedno s tvojom braom (Mak. 7, 2729.), Kad budu tako govorile i kranske majke, tad e i kranska djeca zahvalno i junaki govoriti, kako je rekao i sin te Makabejke: Dok jo ona to govorae, ree mladi: to jo ekate; ne pokoravam se zapovijedi kraljevoj, nego zapovijedi Zakona, to nam je dan po Mojsiju (ibd. 30). Djeci se ima rei, kako Bog ljubi one, koji su dobri, koji sluaju dragog Boga; a opet kazni one, koji su zli, koji kre Boje zapovijedi. I djeca, kad sluaju roditelje, to Bog zapovijeda, tad sluaju dragog Boga. Osobito se lako djeja srca zagriju za ljubav prema Isusu. Ako im se pripovijeda ivot Isusov, tamo od jaslica pa sve do kria na Golgoti, djeca e u sebi proivljavati itave skale najplemenitijih uvstava. Sve se to moe lijepo spojiti s crkvenom

godinom. Budei ljubav do Isusa, ne valja zaboraviti ni njegove presvete Majke BI. Dj. Marije, ni anela uvara ni sveca, ije ime dijete nosi. Kransko uvstvo ispunjeno je ljubavlju k Bogu, ljubavlju k svemu, to je istinito, dobro i lijepo. Obuhvata sve ljude, pae i neprijatelje. Sve to dijete treba nauiti i iskusiti ve u roditeljskoj kui. Od osobite je vanosti, da roditelji naue svoju djecu sasvim se predati svemoguemu Bogu i pouzdati se u njegovu Oinsku Providnost. Ta se uvstva predanosti i pouzdanja u djece lako bude, jer se djeca posve pouzdavaju u svoje roditelje. Treba samo ta uvstva prema roditeljima dii i upraviti ih prema Bogu. Kako predano moli David: Gospodin je pastir moj, i niim ne oskudijevam, on me odmara na zelenom panjaku. On me vodi na tihu vodu, krijepi duu moju (Ps. 22, 1. 2). Pa kad i nevolje nahrupe na ovjeka, kransko e srce s pouzdanjem moliti: U tebe se, Gospodine, ufam: a da ne budem postiden do vijeka, po pravdi svojoj izbavi me... Jer ti si jakost moja i utoite moje. Izvedi me iz ove zamke, koju mi tajno postavie, jer si ti zatitnik moj. U ruke tvoje preporuujem duh svoj (Ps. 30, 1. 5. 6,). I da najgore navali, opet kransko srce ne e klonuti, jer Ali se vrsto uzdamo i radije volimo otputovati od tijela, i stanovati kod kue kod Gospodina (2. Kor. 5, 8). Ta uvstva predanosti Bogu ine duu ljudsku vedrom, i daju joj ono predragocjeno raspoloenje, s kojim gleda u svijet, pa i u tamnu budunost. Naprotiv koji nemaju toga duevnog raspoloenja, koji se oslanjaju samo na ovaj svijet, koji prolazi, tima se magli pred oima i zemlja im se izmie ispod nogu, pa znaju i ruku dii na svoj ivot. Kako je alosno, kad danas i mladi ljudi, jo djeca, poinjaju samoubistva. Izgubie s vidika vjenost, a zemaljtina grubo im ranjava jo od naravi poletnu duu! A to biva sve zato, to nijesu nauili u roditeljskom domu podnositi tekoe predajui se nebeskome Ocu, koji zna sve i najgore upotrijebiti za ovjekovu sreu. Istina, i kransko srce dre, plae, kri se i kida zbog nevolja i zala, a naroito zbog grijeha, svojih i tuih, ali i sva ta alost nije tupa, oajna, nego djetinja, zdruena s ufanjem u Boje Milosre, jer s r c a s k r u e n a i p o n i e n a , B o e , ne e p r e z r e t i (Ps. 50, 19.). Pored spoznajnih moi i uvstva treba da obitelj osobito usavruje, odgaja volju. Um, uvstvo i volja ine organiko jedinstvo. 1 ve time, to se jedna od tih moi odgaja, posredno se odgaja i druga. Mi samo u teoriji moemo pomenute moi rastavljati i o njima napose raspravljati, ali one su u ivotu povezane u jednu cjelinu. Ako volja ne vri neto, to razum upoznaje dobrim, krivo je uvstvo. Ono moe nesamo loe utjecati na volju, sklanjajui je na svoju stranu, nego moe djelovati i na sam um, odvraajui ga

od onih misli, koje se protive uvstvu, a svraajui njegovu panju na misli, koje nekako prividno opravdavaju uvstvo. Kako je dakle sudbonosna mo uvstva, naroito kod mladei! Kod djeteta htijenje smjera najprije na osjetne stvari, tjerano osjetnim tenjama. One su korov due. Takove su tenje, da neke barem spomenem: tenja za osjetnim uivanjem, sebinost, tenja za blagom, tvrdoglavost, prkos, osveta, pravdavtvo i t. d. Sve te naopake tenje valja ispravljati, davati im pravi smjer, upravljajui ih prema pravim dobrima; ili ih valja, koliko ne idu za loim stvarima, svoditi na pravu mjeru i nain. Kako u djece vie pretee psihinoosjetni ivot nego umni, ima razumna kranska volja roditelja nadomjestiti umno htijenje djece. Volja roditeljska ima biti pravilo za djeji ivot i rad. Zato e roditelji djeci samo ono dopustiti, to je razborito. Navest u ovdje jedan primjer, koji moe sluiti kao tip i za druge stvari. U djece je osobito jaka tenja za jelom. Ta je tenja dobra, izvire iz same naravne potrebe djejega tjelesnog ivota. Ali ona moe postati zla, ako nije podlona razumu. Roditelji davat e djeci dovoljno jesti, ali ne e nikako dopustiti, da djeca teei za hranom, zadovoljavaju samo svoje ugodne osjete, nego da zadovolje zbiljske tjelesne potrebe. Stoga e im davati hranu u obrocima i u odreeno vrijeme. Pazit e na to, da djeca ne jedu tako, te se ini, da su nerazumne ivotinje. Ako se u djeci tenje za jelom svedu na pravu mjeru i uglaen nain, bit e olakano ureivanje i suzbijanje drugih tenja. Kao to neureena osjetnost tjera na prodrljivost, tako ona budi i druge neuredne tenje: prkos, osvetu, lijenost, pravdavtvo, i t. d. Sve te neuredne tenje su bune, revolucije osjetnosti protiv duha. Roditelji brino e nastojati da djecu navikavaju na posao, na pregaranje, na podnoenje neugodnosti. Rei e tko: djeca jo pravo ne razumiju vrijednosti svih tih stvari, pa zato one nemaju ni vrijednosti za djecu. To je nekakva dresura. Psiholozi to ne e rei. Djeca naime vrei volju svojih roditelja pomalo stjeu oblik, formu, kalup kreposti. Poslije e taj oblik, kalup ispuniti. Unijet e u nj razumijevanje, ljubav, vjernost. Nijesu li pak za svojeg djetinjstva stekli pomenutog oblika kreposti, poslije e, kad poodrastu, vrlo teko doi i do oblika i do sadraja kreposti. Napokon treba da i to spomenem, kako u djece ipak nije samo isti oblik, nego ima i sadraja, dakako u onom opsegu i poimanju, koji su prema stupnju razvitka, na kojem se dijete nalazi. Osobito treba da roditelji razvijaju u svojoj djeci ove kreposti. Na prvom je mjestu poslunost. Neposlunost je neprestana buna proti Bogu i Bojemu redu. Pustiti djeci na volju da rade to ih je volja, znai predati, izruiti ih osjetnosti. I djeca, koja nijesu sluala svojih roditelja, bit e kad odrastu prevratnici drutvenog reda i lutke svojih tenja i strasti. Neposluh u obitelji je kola za boljevitvo.

Poslunost, to je roditelji imaju zahtijevati od svoje djece, treba da je sve razboritija i religioznija. Neka djeca sluajui roditelje i druge poglavare znaju, da to Bog hoe! Isprva su sluajui vrili volju Boju nesvijesno, kasnije e je vriti svijesno. Od odlune je vanosti za odgoj i krepost zahvalnosti. Biti zahvalan znai spoznavati i osjeati svoju zavisnost od drugoga. Nezahvalnost je sebinost i oholost. Djeca nezahvalna su i surova. Roditelji e zahtijevati od svoje djece, da se zahvaljuju njima i drugim ljudima, kad to dobro prime. Hvala lijepa! Bog platio! Gdje se to ne uje s djetinjih usta, znak je zanemarenog odgoja. Zahvalnost djece prema ljudima bit e roditeljima most, preko kojega e djecu voditi do zahvalnosti prema Bogu, od kojega je sve to jesmo i to imamo. Zahvaljujui ljudima posredno zahvaljujemo samome Bogu, koji nam iskazuje dobroinstva i po svojim stvorovima. Na narod to vrlo lijepo izrie. Kad se naime kome kae: hvala! tad onaj, kome se hvala izrekla, odvraa: Bogu hvala! Krani svoju hvalu Bogu kazuju i kad se mole prije i poslije jela. Zato treba djecu priuiti, da vre molitve prije i poslije jela, to najbolje biva, kad se svi zajedniki mole. Neka se djeci ne dopusti jesti, da se ne bi barem prekriila. Samo ivotinja staje jesti bez molitve, jer moliti ne umije, budui da je neumno stvorenje. Mati e i svoje nejako dijete prekriiti sama svojom rukom prije i poslije jela ili jo bolje drei ruicu djeteta, njome nainiti kri. Takove male vjebe estoput odluuju ovjejom sreom. Zahvalnost rodit e i uslunou. Jo hou samo spomenuti neke kreposti, u kojima treba djecu osobito vjebati. To su: miroljubivost, podnoljivost, krotkost, uljudnost, radinost, istinoljubivost, a nada sve krepost istoe. Kad se djeca vjebaju u razliitim krepostima, neka se ne zaboravi istaknuti pravi razlog: Boga radi.
RODITELJE TREBA ODGOJITI

Sveti Otac Pijo XI. u svojoj Enciklici govori i o odgajanju kranske obitelji, i preporuuje za taj kuni odgoj Antonijanovu raspravu: O kranskom odgoju djece. A svraa panju samo na jednu stvar. Ovako govori: Ali zato hoemo, asna brao i ljubljeni sinovi, da na osobiti nain svrnemo vau panju na dananje alosno nazadovanje obiteljskog odgoja. Za slube i zvanja vremenitog ivota, koja su zacijelo manje vana, vre se prije duge nauke i brino spremanje, dok su danas za slubu i temeljnu dunost odgoja djece mnogi roditelji, koji su previe zagrezli u vremenite brige, spremni malo ili nita. Da se oslabi utjecaj obiteljske okoline pridolazi injenica, to se danas tako rekavi posvuda ide za tim, da se djeca uvijek sve vie udalje od obitelji ve od najnjenijih godina, i to pod razliitim izgovorima, bili oni gospo-

darski, industrijski, trgovaki, politiki. Ima pae jedna zemlja, gdje se djeca trgaju iz krila obitelji, da je u udruenjima i kolama bez Boga po skrajnim socijalistikim teorijama odgoje (ili da se i.stinitije kae, nagrde i izopae) u bezbonosti i mrnji, obnavljajui tako pravi i najstraniji pokolj nevinih. Zaklinjemo stoga ljubavlju Isusa Krista pastire dua, neka upotrijebe svako sredstvo, u poukama i katekizaciji, usmeno i snanim irenjem knjiga, da podsjete kranske roditelje na njihove preteke dunosti; i to ne toliko teoretski i openito, koliko praktiki i pojedinano upozorujui ih na pojedine dunosti s obzirom na vjersko, moralno i graansko odgajanje, i na najzgodnije metode, kojima e uz primjer, koji im daju svojim ivotom, taj odgoj uspjeno ostvariti. Sii u te praktine pouke nije smatrao nedostojnim ni Apostol naroda u svojim poslanicama, napose u onoj Efeanima, gdje meu drugim stvarima opominje: ,0 c e v i ! ne r a z d r a u j t e d j e c e s v o j e ' (6,4). A to razdraivanje nije toliko plod prekomjerne strogosti, koliko poglavito plod nestrpljivosti, nepoznavanja prikladnih naina za korisno karanje, a takoer plod danas ve previe openitog poputanja obiteljske stege, zbog ega u mladiima rastu neukroene strasti. Zato neka paze roditelji, a s njima i svi drugi odgajatelji, da se pravo slue vlau, koju im je dao Bog, iji su u pravom smislu zamjenici, ne za svoju udobnost, nego ispravno odgajanje djece u svetom i sinovskom strahu Bojem ,poetku mudrosti', na kojem se jedinom vrsto temelji potovanje vlasti, bez koje ne moe postojati ni red, ni mir, ni ikakovo blagostanje u obitelji i u drutvu. Samo o d g o j e n i roditelji, kao i svi drugi odgojitelji, mogu s uspjehom odgajati. to koriste sve lijepe rijei i pouke, ako ih ne potvruje i roditeljski ivot! Djeca, a i odrasli, slijede redovito ono, to vide, a malo ono, to samo uju. Neka imaju odgojitelji na umu onu Apostolovu opomenu, to je upravlja svom ueniku Timoteju (I. 4, 12): Budi i z g l e d v j e r n i c i m a : u rijei, u vladanju, u ljubavi, vjeri, u istoi. Tita pak ovako opominje (2, 7): u s v e m u sam s e b e p o d a j za i z g l e d d o b r i h djela. Zaista, kad bismo imali dobrih uistinu kranskih roditelja, imali bismo i dobru djecu, mlade, jer ako je k o r i j e n s v e t , to su i g r a n e (Rim. 11, 16).

Time bih mogao svriti ovo svoje predavanje. Ali, kako se na koncu ovakih predavanja obiava ukratko sve ponoviti, to se reklo, htio bih i ja na svretku dati vam sliku, koja bi obasjala cjelokupni obiteljski odgoj. Tu mi dobro dolazi duhovni reflektor etnologa Dr. Vilima Schmidta, to ga daje u svojoj ve spomenutoj knjizi Liebe, Ehe, Familie na str. 105129. Htio bih da tu sliku ponesete sa sobom kuama svojim, pa da vam esto dozove u svijest divno djelo Boje, kransku obitelj.

OPA SLIKA KRANSKE OBITELJI

Obitelj je z a j e d n i c a i v o t a . Djeca su u ivoj najtjenjoj vezi sa svojim roditeljima, nesamo dok su u oinskom domu, nego i onda, kad ostave roditeljsko svoje ognjite, da osnuju novo. Obiteljska zajednica ivota nije samo duboka, nego i iroka obuhvatajui i najneznatnije stvari i dajui im svoje veliko obiljeje, znaenje. Pogledajmo malo pojedina podruja te zajednice. Evo ih. Obitelj je g o s p o d a r s k a z a j e d n i c a i v o t a . Gospodarstvo obuhvata sve, to tjelesni ivot podraje, titi, unapreuje: hranu, odijelo, stan. To su obine i vrlo prozaine stvari. Ali u obitelji imaju svoje duboko znaenje. Obitelj dobiva novi ivot iz ruke Boje sa svojim sudjelovanjem. Taj ivot treba uzdravati. I u najstarijoj obitelji mu je hranu dobavljao, ena pripravljala, u domu se zajedniki troila. Tako neka bude i danas! Djeca e gledati, kako im roditelji ivot uzdravaju, pa e njihova srca zahvalno kucati za svoje hranitelje. I neka se cijela obitelj barem jedamput u danu nae kod zajednikog stola. Nigdje jela tako ne prijaju, nego kad ih je majina ruka pripravila, ljubav zainila i pojela se uz oca i majku. No obitelj nije samo gospodarska zajednica, nego je i u prvom redu d u e v n a z a j e d n i c a iva veza dua. To je ljubav, koja spaja lanove obitelji: mua sa enom, roditelje s djecom. Ve oko ognjita i stola postaje obitelj duevna zajednica, koja usreuje njezine lanove, I samome Bogu mili se ta zajednica: Blago svima, koji se boje Gospodina, koji idu putovima njegovim. ena je tvoja kao rodna loza na zidovima kue tvoje. Sinovi su tvoji kao mladice maslinove oko stola tvojega. Evo tako e biti blagoslovljen ovjek, koji se boji Gospodina (Ps. 127, 1. 35). I kod nas ima jo i danas otvorenih ognjita, oko kojih se kupi cijela obitelj. Kod takovih se ognjita grije nesamo tijelo nego razgovorom i dua. Pria se o pokojnom djedu i pokojnoj baci, o narodnim junacima, o svetima i sveticama Bojim. Nijeste li nikad vidjeli, ili barem uli pripovijedati, ili ste itali, kako djeca zajedno s roditeljima, pa moda jo s djedom i bakom, sjede na niskim klupicama oko ognjita, a djed ili baka pria o starim dobrim vremenima i ljudima. Djeci se lica zaarila, zjenice rairile, oi hoe gotovo iskoiti iz onica. Svaka se rije duboko zasaduje u djetinje due. Tako se nigdje drugdje ne slua, ne pazi, ne osjea, ne proivljuje. Zaista obitelj je duevno ognjite, na kojem se kreu misli, bude uvstva, stvaraju odluke. Duevnu obiteljsku vezu unapreuju i radosti i alosti, to snalaze ili cijelu obitelj ili pojedinog njezina lana. Obitelj je i d r u t v e n a z a j e d n i c a . Duevna zajednica obitelji oituje se i izvana. Obitelj ini za sebe posebno drutvo. lanovi se obitelji nalaze u istom domu, vide, uju, govore.

Dom je tvrava toga obiteljskog drutva. I on je nauspjenije sredstvo, da obitelj dri na okupu. Dom je za ukuane pravo utoite. Ali, ako u domu ne odzvanja djejim smijehom, tad je on tamnica, grobnica, makar bila sva od mramora i zlata. I ako propadnu sva kraljevstva na ovoj zemlji, ipak e ostati jedno kraljevstvo: obitelj. Otac je kralj, mati kraljica, djeca podanici. I nijedan se kralj tako ne slua i ne tuje, kao to slua i tuje otac - kralj u obitelji. I nijedna se kraljica tako ne ljubi, kako se ljubi mati kraljica. A kad bi se i to kraljevstvo oborilo, kao to to nastoje neprijatelji Boji, tad je oboreno i ovjeanstvo. Obitelj je dalje u d o r e d n a z a j e d n i c a . Duevna i drutvena zajednica nuno je i udoredna, kola kreposti. Obitelj odgaja za ivot i red. Tu se vie ui gledanjem, primjerom, ivotom, nego rijeima. U domu je ivot, a ne teorija, U njemu su ive cijelosti, a ne mrtve pojedinosti. Vjeran, poten, postojan rad oca obitelji, pa njegovi napori i tekoe iva su slika, to je djeja dua neprestano, dan za danom, upija. Tihu, ljubeznu, portvovnu brigu majke djeca udilj prate, osjeaju. Da, ivot upaljuje ivot. Druga je vanost u toj stvari, to obitelj djeluje dugo, postojano, postupno, mirno. To uprav daje nezamjetljivu snagu i uprav zato gotovo snagu, kojoj se ovjek ne moe oteti. U obitelji se ivot ui ivei. U njoj je pravi ritam ivota: rad odmor razgovor; radni dani blagdani; red sklad. Zato i ljudi, koji su imali dobar kuni odgoj, potpuni su ljudi, ljudi reda i sklada, stoga zadovoljni i sreni. Ne podlijeu burama i olujama vota. Danas ima veoma mnogo rastrganih, nesrenih ljudi, s toliko urbe, nemira, a bez plana i cilja ili s previe planova i ciljeva. Jadnici ne imahu domaeg odgoja. Beskunici i u palaama! Obitelj je kola kreposti nesamo za djecu, nego i za same roditelje. Roditelji odgajajui svoju djecu razvijaju u sebi sve one kreposti, koje su potrebne za dobar kranski odgoj. Ljubav i predanje, s kojima se rtvuju za svoju djecu, divno usavruje njihove due. Nejako dijete ublauje oevu tvrdou, majku, moda prije malko lakoumnu, ini ozbiljnom, portvovnom. to bi bilo od ovjeanstva, kad ne bi bilo toga blagog utjecaja djeteta na odrasle! Zatim roditelji postaju sve savjesniji, briljiviji, sve se vie mue za svoju djecu. A onda, kad roditelji gledaju, kako im se djeca sasvim predaju, kako k njima u svima zgodama i nezgodama diu svoje oi, sve im je to mona pobuda, da od sebe iskleu to bolje ljude, u koje mogu da bez straha gledaju nevini djeje oi. Tako pripovijeda Schmidt ovu dirljivu zgodu. Neka mala djevojica, koja je obiknula uvijek s majkom moliti veernju molitvu, jedne veeri, kad zaposlena majka nije dolazila, vikne, joj: Mama, moliti. Neto zlovoljno odvrati joj majka: Reci ocu, neka on s tobom moli. Otac, otac? ree mala ta on i ne zna moliti! Dijete nije nikad vidjelo oca moliti, zato i zakljuuje, da on ne zna moliti. Ocu su te djetinje rijei teko pale na srce, i on posta zamalo ovjek molitve.
'ivot 1939/5-6 21

321

Ali i korov, koji staje nicati u djejim duama, opaaju roditelji sa alou, i moda u tom korovu vide korov svojih dua. A to e im jo vie govoriti, da budno bde nad svojom djecom, da svojim sadanjim nastojanjem i ivotom to bolje na djecu utjeu. Kad govorim o tom uzajmninom odgojnom djelovanju izmeu roditelja i djece, valja da spomenem, kako je taj utjecaj to bolji, to vie ima djece u obitelji. Roditelji imajui malo djece razmaze ih, a isto tako malen broj djece ne razvija sve one divne kreposti u roditelja, kao to su na pr. radinost, staranje, postojanost, vjernost, strpljivost, iroka ljubav. No i djeca odgajaju djecu, i opet to bolje, to ih je vie. Gdje je mnogo djece u obitelji, ona su dareljiva, nesebina, podnoljiva, strpljiva, uljudna i t. d. Eto tako je brojna obitelj velik blagoslov Boji, izvrsno odgajalite kranskih kreposti i savrenstva. Spreavati brojnost djece jest nesamo zloinstvo, nego i velika nesrea za obiteljski odgoj. Obitelj je r e l i g i j s k a i v o t n a z a j e d n i c a . Sve one obiteljske zajednice, to smo ih spomenuli, treba da su proete, proniknute najsvetijom religijskom zajednicom. Ona je temelj i kruna svim ostalima. Bez toga temelja ne mogu se kako treba i trajno vriti sve one esto teke zadae, to ih stavljaju ostale zajednice. Religijska je zajednica kruna, jer bi bez nje sve ostale bile nesavrene, krnje. U tu svetu religijsku zajednicu stupie brani drugovi sklopivi sakramenat braka. U tu zajednicu ulaze djeca i prije nego su krtena, a pogotovu poslije. Nije dovoljno, da pojedini lanovi obitelji vre svoje vjerske dunosti, svaki za sebe, nego ih treba vriti i obitelj kao obitelj. Cijela obitelj neka moli zajedniki svoju jutarnju i veernju molitvu. Ako se to ne moe, neka barem jedno na sedmicu ovre zajedniki svoju veernju molitvu. Isto tako kod zajednikog stola neka se zajedniki izmole molitve prije i poslije jela. Prva sv. Ispovijed i sv. Priest, pa sv. Potvrda djece treba da su sveanosti za itavu obitelj. Cijela obitelj, koliko se moe, neka se kod takovih zgoda ispovjedi i priesti. Cijela e obitelj pribivati sv. Misi, sudjelovati kod procesija i drugih vjerskih priredaba. U kui e biti raspelo na najodlinijem mjestu. Zidove e resiti svete slike. Svetom e se vodom kropiti ukuani. Osobito e nedjelja biti dan tjelesnog odmora i religijske posvete nesamo pribivanjem sv. Misi, nego duhovnim itanjem i razgovorom. Moe se rei, da je uprav nedjelja osobiti obiteljski dan, kad obitelj proivljava svoju duevnu, udorednu i religijsku zajednicu ivota. Nada sve je vano, da u obitelji gospoduje vjerski duh. U duhu vjere treba da obitelj promatra i sudi sve stvari. Duh ufanja ne zaboravlja vjenosti. Duh pak ljubavi Boje proima svU koliku obiteljsku ljubav. Sve pomenute zajednice obitelji najljepe i najdublje proivljavale se u sv. nazaretskoj obitelji. Zato e ta sv. Obitelj lebdjeti vazda pred oima kranskoj obitelji.

Bogoljub Strii D. I.