BOGUMILSKI MRAMOROVI Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije Eseji V, Zora, Zagreb, 1966. . .

Miroslav Krlea (Zagreb, 7. juli 1893. Zagreb, 29. decembar 1981.), knjievnik i enciklopedista, jedan od najveih jugoslavenskih i hrvatskih pisaca 20. vijeka.

Bosanski nadgrobni spomenici prate tok nae likovne civilizacije od IX stoljea pa do pada Bosne, zemlje patarenske, godine 1463. Bosna je bila manihejska i bogumilska vjekovima, i ona je to ostala

sve do svoje politike katastrofe pod papom Piom II, humanistikim laureatom i transkim biskupom Enejom Silvijem Piccolominijem. Bosna je bila refugium haereticorum zapadnoevropskog manihejskog svijeta, sjedite manihejskog Antipape i moralno-intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse. Ovi bosanski nadgrobni spomenici, koji nam poganski prkosno govore o ivotnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, ivotinja i bilja, oit su dokaz jakog artistikog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljeima. Prvi, koji je tim nadgrobnim spomenicima u XIX stoljeu posvetio ozbiljnu panju, bio je Knez Aleksander Sapieha, proputovavi nae krajeve i posjetivi Dubrovaku Republiku godine 1802 -1803. U Wrocavu (godine 1811) Knez Sapieha objavio je svoj putopis: Podre po krajach soviaskich s opirnim opisom nekropola u Cisti, Lovreu i Radimlji. Aleksandru Sapiehi pao je u oi i bizaran oblik ovih bosanskih spomenika, koji podsjeaju na krov posmrtne kue, i on je dao opis ovih skulptura koje nam simbolino predstavljaju vjenost ivotnog ritma, svakoj zaglupljujuoj misli o smrti uprkos. Sapieha osjetio je poetsku inspiraciju koja nam s ovih spomenika govori o ljepoti ptica slinih Ibisu, o sablasnim privienjima fantastinih ivotinja, o rijekama koje teku obasjane svjetlou zvijezda, mjeseca i nebeskih sunaca, o oklopima vitekim, o turnirima, o kacigama, o konjima i o oruju, o trci gazela, medvjeda, pasa i kurjaka kroz beskrajnu mnoinu uma, pejzaa i daljina, uokvirenih dekorativnim konopom slavenskih mrtvakih sanduka.

Steci na Bjelanici, selo Trnovo, XIV XVI vijek. Snimljeno 17. juna 2012. Foto: Makdizdar.ba

Aleksander Sapieha opisao je nekropole oko Stolca i Radimlje utvrdivi najosnovnije elemente ove problematike. On je uznastojao objasniti simboliki smisao tih likova, opisao je heraldiko znaenje pojedinih detalja, usporedio te neobine oblike sa elementima sjevernjake plastike na obalama Baltika, pronaavi neke slinosti s egipatskim i partskim dekorativnim pogrebnim motivima. Poslije Katalinia, zatim bekog lijenika Francuza Amija Boua (1794-1881): La Turquie dEurope i Recueil ditinraires dans la Turquie dEurope (1854), zatim Francesca Cusanija: La Dalmazia, le isole

Ionie e la Grecia, visitate nell anno 1840, detaljniji opis nekropola dao je uveni egiptolog Sir John Gardner Wilkinson godine 1844. Sa perspektivom uena arheologa, koji vlada bogatom materijom u prostoru izmeu Helade i Nila, Wilkinson je opisao nekropole kod crkve sv. Spasa na vrelu Cetine, kod Vrlike, kod Doljana, apljine, Poljica i Imotskog, i prvi je odredio da ti slavenski spomenici spadaju u doba ranog Srednjeg vijeka, svakako prije provale Turaka u ove krajeve u XV stoljeu. Od vrela Cetine do Hercegovine Wilkinson je opisao oblik, veliinu, ornamentiku i dekorativne motive od nekoliko stotina sarkofaga, pa kao i njegovi prethodnici Benedikt Kuprei, fra Vinjali i A. Fortis, i on je utvrdio, da je lokalna narodna predaja oko pojedinih nadgrobnih motiva jo uvijek iva. (Prie o svatovskom groblju, o smrti pojedinih junaka, o sukobu prosaca, o smrti mlade nevjeste itd.) Od Wilkinsona do Jireeka literatura o stecima narasla je kvantitativno. Komparativnim prouavanjem proirio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odraavaju elementi one drvene praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu.

Steci na Bjelanici, selo Trnovo, XIV XVI vijek. Snimljeno 17. juna 2012. Foto: Makdizdar.ba

Artistikom vrijednou ovih reljefa nije se sistematski pozabavio jo nitko. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, esto grubi, tako da ve svojom surovou djeluju monumentalno kao ploe kojima je zadatak da traju stoljeima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog. Jedan dio tih sarkofaga, i to u omjeru od 30 posto, izraen je dekorativno, u bogatoj reljefnoj ornamentici, usred koje se javljaju figuralne kompozicije esto nejasnog znaenja. Jedan od glavnih motiva te zagonetne instrumentacije je ljudska ruka. Ljudska ruka javlja se od dordonjskih spilja do Helade (kao to je poznato) kao vaan rekvizit nadgrobnih spomenika. Mirno, tomistiki sklopljena na sredovjenim sarkofazima, ljudska ruka ivi od gotike do suvremene pariske kole kao glavno pomono sredstvo, da nam se ljudski lik protumai i

priblii upravo pomou ovog, za portret pojedinca esto mnogo vanijeg detalja od ostalih dijelova nae ovozemaljske pojave. Ove viteke, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se oprataju od nas na odlasku za Aheront u ritualu rimskoga pozdrava uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobraajaca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teke desnice, to nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava tko bi to znao i mogao da kae? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, o ne su se ispruile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoe da posvjedoe pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vijekovima.

Steci na Bjelanici, selo Trnovo, XIV XVI vijek. Snimljeno 17. juna 2012. Foto: Makdizdar.ba

Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima kleala sklopljenih ruku u molitvi pred smru, i nema ni jedne u proskinezi pred velianstvom bizantinskih ili rimskih bogova i boanskih namjesnika. Ove ruke na oklopima i na grbovima, ruke s maevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita govore nam simbolinim znaenjem vitekih sredovjenih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svima moralnim autoritetima svoga vremena. ne priznavajui nikakve moralne hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wiclifa ili Husa ili Luthera dvjesta i trista godina ranije. Ornamentika i natpisi (narolto izvanredan osjeaj za harmonian raspored grafike mase tekstova u irilici), heraldika ili arhitektonika slijepih kolonada, sve su to neispitani problemi, koji oekuju svoju analizu. Od ovih bosanskih skulptora poznato nam je oko stotinjak imena. Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u harmonine nizove, koji nam se danas usred bosanskih uma i planina u svojoj gordoj samoi javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili peat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog.

Za steke oko Trebinja, Popova polja i Bilee mislili su Hoernes i Asbth da su nastali pod uplivom romanike, koja je mogla da se pojavi i kao moda vremena kakva je vladala izmeu Zadra i Dubrovnika na istonoj morskoj obali, ali ti tumbani obelisci sa slijepim romanskim lukovima, ve samim tim faktom, to su naglavce postavljeni i kao takvi jednistveni, dokazuju nam samo to, da su ti artisti imali i smionosti da je manifestiraju na svoj individualni i originalni nain.
Written by: Redakcija Oznake: esej

Miroslav Krlea

BOGUMILSKI MRAMOROVI Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije Eseji V, Zora, Zagreb, 1966. . .

Miroslav Krlea (Zagreb, 7. juli 1893. Zagreb, 29. decembar 1981.), knjievnik i enciklopedista, jedan od najveih jugoslavenskih i hrvatskih pisaca 20. vijeka.

Bogumilski skulptori, slobodni od svake artistike manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti nain, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici ivjeli su u izolaciji bosanskih planinskih uma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prauma trajao je tri nedjelje. Sjeverni slovjenski doljaci, pred zidinama bogatog antemurala talasokratskog bizantinskog dalmatinskog temata, meso za galije mletake i lomae latinske i grke, u panici pred svime to je za ove heretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u ideolokom vakuumu barbarske nepismenosti, kao to se to misli na temelju nepoznavanja najosnovnijih kulturnohistorijskih fakata ovoga perioda. Nepodreivanje artistikim manirama svoga vremena samo je jedna od bogumislkih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobino ivo, esto mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi bogumilski umjetnici bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetnikog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su mu naelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao. Slobodni od svake lane konvencije svoga vremena, bogumilski skulptori su stvarali na nain o kome miljenja mogu biti podvojena, ali da taj nain nije bio njihov vlastiti i kao takav jedinstven, to se ne bi moglo ustvrditi. Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bogumislke nain nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artistike pobune ili revolucije, kao to je to sluaj s bogumilskim vjerskim protulatinskim i protugrkim nonkonformizmom, to ne znamo. Smatrajui Svetoga Oca avolom, oni su, vjerovatno, i cezaropapistike umjetnike formule prezirali kao ikonoklasti latinskog i grkog likovnog duha. Crkva rimska nije se sa svojih dvadesetak naroitih poslanika i poklisara, kardinala, legata i inkvizitora za etiristo godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu jedne biskupske crkve. U raznim interregnumima takve su se katedrale poinjale graditi desetak puta, ali su jalovi napori svravali s ruenjem objekata jo u temeljima. Moda su to bile samo sporavivenze, dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih praslovjenskih skulptorskih pokoljenja, tko bi to mogao danas da kae pod izvjesno? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i mogue. Za objanjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih rijei: nordijski, vikinki motivi, praslovjenska plastika, gotiki fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kiklopske zagonetke, misterij

antikih sarkofaga u bizarnim varijantama, lunarna, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski barljefi, derivat romanike, obelisci postavljeni na glavu, vencijanska dekorativna ornamentika, aborigene ilirske tajne itd., itd. Osamdesetih godina prolog stojea, poslije austrijske okupacije Bosne, kao turske provincije, kada se iz centralnoevropske imperijalistike perspektive uznastojalo, da se estetska mjera s politikom tendencijom omalovaavanja spusti do barbarskog minimuma uroenike primitivne inferiornosti, govorilo se o bogumislkim mramorovima sa viim prezirom, kao to se tada pisalo i mislilo o zaostalosti barbara na Balkanu. Da su balkanski, dinarski ili ilirski barbari dali rimskoj Imperiji vie od trideset imperatora, oligarha i konzula, to se zaboravilo, a sama ta fakta rodila se u prvim sveslovjenskim inspiracijama ve u Cinquecentu, kada su se slovjenski propagandisti na Jadranu osjeali jo uvijek superiorni ji latinskom svijetu na Zapadu. Da li je ova plastika doista barbarska u primitivnom smislu ovoga pojma? Radi se o naivnim i svjeim opaanjima jedne umjetniki djevianske zemlje (terra vergine), koja je za itav svijet do danas ostala nepoznatom zemljom. Radi se o naroitoj koncepciji svijeta i ivota, o itavoj jednoj bogumilskoj kozmogoniji, o kojoj mi danas, naalost, ne znamo mnogo, a i ono neznatno, to nam je o njoj poznato, to smo doznali po inkvizicionom materijalu rimske kurije, koja je ratovala protiv bogumilske hereze duhovnim i materijalnim maem vie od etiristo godina. Ova histerina retorika lomae i sjekire nije, dakako, bogumilskoj plastici mogla posvetiti nikakve naroite estetskomorfoloke panje, jer smatrajui bosansku kugu svojim najopasnijim neprijateljem, ona se kao propaganda javlja u ulozi krvnika, a ovi, kao to je poznato, nijesu nikada bili skloni da rjeavaju estetsku problematiku. Da li je ova plastika nadarena? U smislu zapadnoevropskih konvencija, od lateranskih i ravenskih mozaika do Boetija i svetog Tome Akvinskog, od Iacoponea da Todi do Cimbuea, svijet bogumislkih mramorova na tako je ogromnoj distanci, te bi svako usporeenje ispalo jalovo. Ova bosanska umjetnika planeta ne kree se u svijetu mediteranskog sistema: Stabat Mater Dolorosa, a da je bila odiozna bizantinskoj vlasteli i junoslovjenskim barunima Rasciae i Serviae, to se vidi iz antibogumilskih formula Duanova zakonika, na primjer, koji ih iskorjenjuje ognjem i maem. Animalna, svjea, neukroena, ova plastika penje se do monumentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom solipsizmu preivjelo okrutni i pakleni memento mori crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupuje tek pod protektoratom Alahovim. Oko davnih bogumilskoh spomenika trajale su neohelenistike varijacije duentistikog slikarstva po srpskim pravoslavnim zadubinama, gradile su se gotike katedrale i romanike bazilike od Porea i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaka krv od Is tre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo ime, to je moglo da vrijedi kao import iz zapadnjakih ili bizantinskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije ostavila nam je tumbane obeliske sa slijepim arkadama, tajanstvene grobove u sintetikom obliku izmeu bosanskog korva i nordijske posmrtne kue, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda, isprepletenih u besperspektivnoj fantastinosti i u vertikalama udestvenih bareljefa, u ingenioznom ostvarenju sna i privienja. Protiv poganskih motiva te skulpture grmjela je anatema najvieg moralnog i estetskog autoriteta itavog svijeta, stoljeima. Ze posljednjih osamdeset godina svelo se znaenje ove umjetnosti na pojam bastardnog folklora, koji se u tekstilu i u drvu raa u agrarnim junoslovjenskim zonama s prirodnom jednostavnou primitivne puke poezije. Izvan svake je sumnje, da du pojedine

bogumilske nekropole s masom od po pet stotina mramornih monolita graene kao jednistvena i rafinirana arhitektonska kompozicija, koja grandioznou svoje osnovne zamisli prelazi svaku efemernost folklorne primjene. Ova skulptura je tnedenciozna i propagandistika. Ona ne priznaj e kult smrti. Ona naelno, bogumilske, upravo materijalistiki negira zaglupljujuu misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kakve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan bogumilski lik ne klei pred autoritetom religioznih nadzemaljskih i ovozemaljskih simbola. Pred nama su nadgrobni spomenici naivnih i istih evanelista, laika, koji nijesu do svoje propasti priznali nikakve crkvene hijerarhije, smatrajui umorstvo najveim grijehom, a cezaropapizam avolskom negacijom svih aneoskih principa. Uslijed demonstrativno naglaene areligioznosti njenih motiva govorilo se o toj skulpturi kao o dokumentima primitivnosti Herodotovih skitskih galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, kamo su se spasavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se potuje sloboda savjesti i uvjerenja. Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta ve dravno organizirana laika pastva, koja je u meunarodnim omjerima izmeu Lombardije i albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. Inkvizitori stoljeima optuuju ove heretike zbog seksualnoh ekscesa, promiskuiteta i incesta. Istina je, koju moemo provjeriti vlastitim oima, da su ova umjetnika svjedoanstva strogo puritanska. Dinamika ivotnog ritma, koji nam gotovo lirski suptilno progovara iz ovoga kamena, sve je prije nego mraan i dijaboliziran pesimizam, o kome nam govore stare kronike, opisujui bogumile kao uklete lutalice, koje truju svijet svojim beznadnim i razornim nihilizmom. Bogumilsko umjetniko djelo nije imitacija prirode. Neotupljene konvencijom, konture ovih reljefa su u rafiniranoj igri svjetlosti mekane kao hod srne, i ovi jahai, obasjani mjeseinom, djeluju dematerij alizitano kao pojave tihog i zaboravljenog sna. ovjek ima osjeaj, da stoji nad ruevinama jedne davno potonule Atlantide, koja nam progovara kroz nejasnu koprenu tajanstvenih doivljaja o stvarima danas potpuno nepoznatim. U ovoj skulpturi otvaraju se prostori zakarpatskih i azijskih daljina, ona nam die zavjese nad izgledima sve do Kavkaza i Perzije. Ovi uznemirujui detalji gotovo suvremene postimpresionistike tehnike, ova bogata partitura puna lirizma, ovaj kompendij znanje i moralne svijesti, sve nam to dokazuje jedan neobino visok umjetniki potencijal, koji djeluje sugestivno. Ako je istina, da je izmeu dogaaja i doivljaja u umjetnikostvaralakom smislu ogroman raspon, pun najfantastinijih mogunosti, onda ovi umjetnici svakako nijesu bili kopisti artistikih kodeksa svoga vremena. Moda ti spomenici zaista i nijesu otkria nego samo imitacije danas nama nepoznatih izvora, ali ako je tako, to ne znai, da se time smanjuje artistika vrijednost ove skulpture, koja nam u samoi bosanskih uma go vori o tome, da je s ovom srednjovjekovnom naom civilizacijom propalo mnogo vie nego to nam je do danas bilo poznato.