H. J.

EYSENCK
UPOTREBA
I ZLOUPOTREBA
PSIHOLOGIJE
Naslov izvornika
Uses and Abuses of Psychology
H. J. Eysenck, 1953.
Penguin Books Ltd, Harmondsworth, Middlesex, Engleska
Aksiomi utvreni dokazivanjem ne mogu dosta-
jati za stjecanje novih spoznaja budui da pro-
finjenost prirode kudikamo nadilazi profinje-
nost dokaza.
Francis Bacon
SADRAJ
Uvod
Prvi dio: Testiranje inteligencije
1 to zapravo mjere testovi inteligencije?
2 Primarne mentalne sposobnosti
3 Bistro je dijete odraslo
4 Opada li naa nacionalna inteligencija?
Drugi dio: Psihologija u slubi zvanja
i zanimanja
5 Od svakog prema sposobnostima
6 Koritenje testova u selekciji studenata
7 Procjenjivanje ovjeka
8 Rad, produktivnost i motivacija
Trei dio: Abnormalno ponaanje
9 Normalnost, spolnost i klasna pripadnost
10 Djelovanje psihoterapije
11 Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks
12 to ne valja u psihoanalizi?
etvrti dio: Drutveni stavovi
13 Nacionalni stereotipovi i nacionalni karakter
14 Psihologija antisemitizma
15 Gallupove ankete i javno mnijenje
16 Psihologija i politika
.
.
Muradif Kulenovi:
Eysenck ili umijee psihologa
3
15
36
62
80
96
116
131
151
167
183
198
209
230
247
267
284
297
UV O D
Jednom je u asu nadahnua Clemenceau izjavio da je
rat preozbiljna stvar da bi se njome bavili iskljuivo ge-
nerali. Zadnjih godina jaa uvjerenje da je znanost pre-
ozbiljno podruje da bi se njime bavili iskljuivo znan-
stvenici. ivot suvremenog ovjeka, od roenja do smrti,
uvjetovan je i odreen silama i otkriima koja su njemu
samome toliko nerazumljiva da ih on, naprosto, sma-
tra udima. Kad se radi o fizikalnim otkriima ili
silama, takve su izjave ve uobiajene fraze. Kad je, me-
utim, rije o drutvenim znanostima i njihovoj primje-
ni, a osobito o najnovijem napretku psihologije, malen
broj ljudi shvaa do koje mjere ta otkria oblikuju nji-
hov ivot.
Ipak, svakog je od nas, u nekom razdoblju naeg ivo-
ta, na jedan ili drugi nain, posjekao ma primijenjene
psihologije. Odluke o kolovanju djece donose se na
temelju testova inteligencije pomou kojih se dijete te-
stira u njenoj dobi od jedanaest ili dvanaest godina;
itav se suvremeni sistem obrazovanja zapravo temelji
na relativno novim psiholokim otkriima i teorijama.
Mladi ljudi u vojsci, rasporeuju se po rodovima djelo-
mino i na temelju psiholokih testova, rezultati kojih
mogu ponekad biti odluni i u njihovu napredovanju
do oficirskog ina. Nai novi upravljai vii slojevi
dravnih inovnika biraju se prema novom tipu me-
toda za selekciju. Profesionalno usmjeravanje i naini iz-
bora odreenog ovjeka za odreeno radno mjesto utje-
u na ivot i rad tisua ljudi. Brojni slomovi ivaca,
obiljeje suvremenog drutva, dijagnosticiraju se i lijee
metodama koje su, toboe, psiholoke. Stavovi se ocje-
njuju Gallupovim i drugim anketama, a rezultati tih is-
pitivanja, od kojih su neka vrile i same vladine agen-
cije da bi dole do injeninog stanja, pomau pri
polaganju zakonodavnih i politikih temelja. Kad je u
pitanju reagiranje javnosti, tada i stvaraoci radio pro-
grama i razliitih komercijalnih proizvoda uzimaju u
obzir brojke dobivene takvim ispitivanjima. Psiholozi
prouavaju optimalne radne uvjete, optimalan raspored
odmora, metode poticanja na rad, irenje glasina, uzro-
ke nemira u industrijskoj proizvodnji i druge mnogobroj-
ne kritine toke u politikim i drutvenim organizmima.
Njihovog pomnog ispitivanja nije poteeno ni starije
stanovnitvo te se intelektualni i emocionalni ivot sta-
rijih osoba sve intenzivnije prouava, e da bi se na te-
melju rezultata tih istraivanja poduzele akcije.
Ovaj kratki i nepotpuni pregled pokazuje koliko psi-
hologija ve mijenja na ivot. Revolucija koja je zapo-
ela gotovo neprimjetno, ali ijih se poetaka dananji
etrdesetogodinjaci i pedesetogodinjaci sjeaju, vjero-
jatno e na na nain ivota utjecati jednako snano ili
ak i snanije no u svoje vrijeme industrijska revolucija.
Poeci ove nove revolucije prilino se jasno naziru.
Nova znanstvena otkria na polju testiranja inteligencije
to su ih uinili Binet, Spearman i Stern podvrgnuta su
presudnom testu praktine primjene u amerikoj vojsci
za vrijeme prvog svjetskog rata. Trijumfalni je uspjeh
tih otkria jednom za sva vremena postavio psihologiju
za neophodnog pomonika u svim postupcima odabira-
nja. Moda e itaoca zanimati to su sve vojne vlasti
bez okolianja zatraile od psihologa koji su sastavljali
testove inteligencije. Testovi bi trebali omoguiti da
se odaberu i odrede natprosjeno inteligentni pojedinci
eljni da napreduju ili dobiju specijalan zadatak, da
se odaberu i preporue oni pojedinci koji su po inte-
ligenciji toliko inferiorni da nisu sposobni za redovnu
vojnu obuku, ve ih treba rasporediti u 'razvojne bata-
ljone', izgradnju organizacija jednolike duevne sna-
ge ili odreenih intelektualnih sposobnosti, odabira-
nje pojedinaca za razliite tipove vojnih slubi ili za spe-
cifine zadatke, eliminaciju onih pojedinaca koji su
intelektualno toliko inferiorni da se ne mogu upotrije-
biti ni u kakve svrhe.
Upravo je uspjeh testova inteligencije u rjeavanju tih
tekih zadataka postao razlogom kasnijeg razoaranja.
Tisue entuzijasta bez ikakva poznavanja znanstvenih
naela provjeravanja inteligencije, no eljnih da iz no-
vog modnog hira izvuku maksimalnu materijalnu ko-
rist, pokuavaju vojne metode testiranja primijeniti u
industriji i trgovini. Postavljeni su zahtjevi bili nemo-
gui, pa je uslijedila neizbjena reakcija. Velik broj in-
teligentnih ljudi nije mogao odvojiti ito od pljeve, ili
istinskog znanstvenika od arlatana eljnog brze i lake
zarade pa je na psihologiju poeo gledati sa skep-
ticizmom koji je kasnije prerastao u neprijateljstvo. S
takvim su stavom doekali i nove tvrdnje i nove poslje-
dice razvoja psihologije.
Da bi se to neprijateljstvo nadilo bio je potreban
jo jedan rat koji je sa sobom donio goleme probleme
selekcije i omoguio psiholozima da jedanput zauvijek
dokau da su njihove metode superiorne svim drugim
metodama. Dokaz je bio toliko jasan i razoruavajui
da su na kraju gotovo sve zaraene drave poele koris-
titi psiholoke metode selekcije. Svatko tko iole poznaje
konzervativne krugove vojnog rukovodstva bilo koje ze-
mlje shvatit e da je ovo prihvaanje, premda uinjeno
nerado i s oklijevanjem, znaajnije od bilo kakvog do-
kaza. Koritenje psiholokih selektivnih metoda nasta-
vilo se i u doba mira pa je ak i proireno na druga, jed-
nako konzervativna podruja kao to je, na primjer, dr-
avna sluba.
Na alost, ne postoji jamstvo da se ono to se jedanput
dogodilo nee ponoviti. Entuzijasti potaknuti uvjerenjem
pravinosti koje temelje na nekakvom svojem sustavu
nekritiki pokuavaju protegnuti te metode na podruja
za koja one nisu podesne. Uvijek iznova obeavaju ne-
to to se u ovom trenutku ne moe ispuniti. Posve se
lako moe dogoditi da inteligentan laik, prevaren u
svojim nadama, zajedno s loim odbaci i dobro i da
grijehe nadriznanstvenika pripie onima koji su muko-
trpno izgraivali istinsku znanost.
Ta je opasnost gorua i stoga to na ovom podruju
vrag nikada ne spava. Graanima demokratskog dru-
tva treba jasnim i nedvosmislenim jezikom izloiti sa-
danje stanje na ovom znanstvenom podruju: to se u
ovom asu moe uiniti, a to ne, kakav razvoj treba oe-
kivati i to e se vjerojatno dogoditi u bliskoj budu-
nosti. Bez takvog se znanja izmeu graanina i znan-
stvenika stvara opasan jaz koji spreava jednog da na
najbolji mogui nain upotrijebi doprinos drugoga. Ti-
me se nerazumijevanje koje je tako dugo mutilo njihove
meusobne odnose samo produbljuje. Psiholozi su, na
alost, iz raznoraznih razloga odbijali da piu za bilo koga
drugoga osim za same psihologe. Popularna su izlaganja
svojih dostignua radije preputali ljudima bez znanstve-
nog obrazovanja potrebnog da bi se stajalo na vrstom
tlu i nesposobnim da umjesto Postoji izvjesnost kau
Mi to ne znamo. Tako je popularizirana psihologija
obino pothranjivala ili pretjerani optimizam ili teki
skepticizam.
Ovu sam knjigu napisao elei, da barem donekle, is-
pravim tu neravnoteu. Misaona nit koja se provlai
kroz sva poglavlja vidljiva je ve u naslovu. U svakom
poglavlju razmatram primjenu psiholokih otkria na
drutvene probleme. U nekim su sluajevima dokazi o
postojanju odreenog stepena korisnosti toliko uvjerljivi
da ne bi bilo uputno savjetovati drutvu da tu korisnost
zanemari. U nekim sluajevima postoji dovoljan broj do-
kaza na temelju kojih se moe kazati da je odreena me-
toda ili tehnika u svojem sadanjem obliku beskorisna
te da je treba ili odbaciti ili poboljati do neprepoznat-
ljivosti. U nekim sluajevima jedino je mogue kazati
da je nae znanje nedovoljno i da ne moemo zakljuiti
je li odreeni postupak koristan ili nije. U tom sluaju
treba hitno poduzeti daljnja istraivanja. U ovoj sam
knjizi obraivao podruja na kojima gotovo da vie i
nema sumnji. Malen je broj psihologa koji se, nakon te-
meljitog prouavanja dokaza, nee sa mnom sloiti. Neki
se eventualno nee sa mnom sloiti u nebitnostima ili
e moj prikaz smatrati nepotrebno kritikim i konzer-
vativnim.
Ova e izjava podnijeti da je malo proirim. Veina
psihologa radi na nekom od primijenjenih podruja, tj .
u kolstvu, industriji, vojsci, na klinikama i slinim in-
stitucijama. Odluke mogu donositi jedino na temelju
dokaza koji su im dostupni. Oni e prihvatiti svako mo-
gue rjeenje za koje postoji ma i malo vea vjerojat-
nost. Takav je stav i nuan i pravilan odluku treba
donijeti, ona ne moe ekati dok se ne otkriju nove
injenice. To, meutim, nije put kojim ide znanost. is-
tog znanstvenika zanima iskljuivo dobivanje tonog
odgovora; on ima i pravo i dunost da kae da se na
temelju onog to danas znamo ne mogu donijeti konani
zakljuci. Primijenjenog znanstvenika, uvjerenog da je
odreena tehnika savreno prikladna za neko podruje
rada, moe takav stav ponekad i naljutiti, on je meu-
tim, najbolja zatita od prerane kristalizacije lane pra-
vovjernosti.
Eksperiment e moda bolje ilustrirati ovu dihotomiju.
Jedan je ameriki istraiva testirao skupinu istih i
skupinu primijenjenih psihologa. Test je u stvari bio
stari trik zrna graka pod naprstkom ispitanik mo-
ra otkriti pod kojim je od tri naprstka skriveno zrno
graka. Eksperimentator najprije objanjava o emu se
radi, zatim kradom odstranjuje graak tako da ispita-
nik ne moe nikako dati toan odgovor i eka da vidi
koliko e ponavljanja biti potrebno da bi ispitanik otkrio
da zrna nema. U sluaju koji navodim dogodilo se upra-
vo ono to je eksperimentator i oekivao. Skupina pri-
mijenjenih ve je nakon estog ponavljanja izjavila da
graak vjerojatno ni ne postoji. ista je skupina do
istog zakljuka dola mnogo mukotrpnije trebalo je
trik ponoviti vie od dvanaest puta.
Oito je da ni jedna skupina nije u svoj zakljuak
mogla biti posve sigurna. U oba se sluaja radilo o vje-
rojatnosti. Skupina se primijenjenih zadovoljila do-
noenjem odluke na temelju vjerojatnosti koja bi se ve-
ini ljudi inila posve adekvatnom (vjerojatnost da je
odluka pogrena bila je samo 1 : 10). Grupa istih do-
nijela je svoj zakljuak tek kad je ponavljanjem elimi-
nirala svaku razumnu sumnju vjerojatnost da su i-
sti pogrijeili bila je samo 1 : 200. Oba su naina reak-
cije primjerena problemima s kojima se pojedina grupa
suoava. Primijenjenog znanstvenika moe prilino oz-
lovoljiti odbijanje i nespremnost kolege da njegove omi-
ljele stavove i metode prihvati bez potanke dokumenta-
cije i dokaza. isti e znanstvenik kriti ruke nad ola-
kim prihvaanjem postupaka i pretpostavki za koje ne-
ma dovoljno dokaza, a postojei su proturjeni. U stva-
ranju ove dihotomije vjerojatno igraju ulogu i inioci
koji odreuju linost, ali i razliite potrebe onih za koje
ove dvije skupine znanstvenika rade jedni za poslo-
davce i klijente, drugi, uglavnom, za svpje kolege.
Razlika izmeu istih i primijenjenih psihologa
moe nas, naravno, odvesti i dalje no to smo namjera-
vali. Otkria znanstvenika u kuli od bjelokosti mogu
ponekad po korisnosti daleko nadmaiti doprinose nje-
govih kolega koji rade u darmaru proizvodnje. Kao pri-
mjer za to mogu se navesti Seashorova istraivanja slu-
nih iluzija u prvom desetljeu ovog stoljea. Seashore je
i sam smatrao da je njegov posao ist, daleko od
svake prljave pomisli praktine primjene. Slune su
iluzije, inae, u mnogom pogledu sline mnogo poznati-
jim vizualnim iluzijama (npr. produivanje ili skraiva-
nje duine strelicama ili neuobiajena upotreba perspek-
tive tako da izgled narisanog vara oko).
I doe rat, a s njim i prijetnja u obliku podmornica..
Budui da nije bilo mehanikih detektora, ratni su se
brodovu morali oslanjati na specijalne osmatrae koji
su sjedili u trupu broda, oslukujui umove strojeva
podmornica i nastojali odrediti odakle buka dolazi. Us-
koro se otkrilo da pritom, a upravo zbog slunih ilu-
zija, dolazi do sistematskih greaka, pa su pozvali Seas-
horea i zamolili ga da razvije metode kojima bi se te
greke mogle otkloniti. Tijekom nekoliko presudnih mje-
seci njegova su neprimjenjiva otkria odolijevala pri-
jetnji podmornica. Za to su vrijeme usavrene meha-
nike naprave, pa nepouzdani ljudski faktor nije vie
bio potreban.
Iz ovoga se vidi da ne treba zamiljati da su ista i
primijenjena psihologija jedna drugoj oprene, ve da
ih treba smatrati sredstvima koja ruku pod ruku vode
boljem znanstvenom razumijevanju i veoj drutvenoj
korisnosti. U zadnje se vrijeme na alost dogaa da jedna
s drugom gube korak. Razloge ne treba daleko traiti.
Gorui drutveni problemi (selekcija ljudi za razliite po-
trebe drutva, neprilagoenost, voenje omladine, obra-
zovanje, pa ak i pitanja rata i mira) nestrpljivo ekaju
rjeenje. Rjeavanje tih problema toliko je hitno da je
primjena, na neki nain, pretekla znanost. U silnoj elji
da pomognu mnogi psiholozi zaboravljaju da je efikasna
samo ona pomo koja se temelji na znanstvenoj podlozi.
Budui da nisu voljni da svoju intuitivnu izvjesnost i
hvale vrijedne namjere podvrgnu nepristranoj znanstve-
noj provjeri, oni su, iako jo svojataju presti vezan uz
polje znanstvenog rada, to polje odavno napustili.
Prije nego to prijeem na glavnu temu ove knjige,
elio bih raistiti jo neke pojmove. Moda e biti dobro
ukratko nabaciti po emu se bitno razlikuju psiholog, psi-
-ijatar i psihoanalitiar, jer mnogima razlika meu tim
profesijama nije posve jasna. Psiholog je ovjek koji se
bavi znanstvenim prouavanjem ljudske naravi. On po-
-jeduje sveuilinu diplomu koja potvruje da je svla-
dao temelje svoje znanosti. Samim tim on jo ne zado-
voljava uvjete za rad u praksi, a ni uvjete za istraivaki
rad. Za prvo su potrebni postdiplomski teajevi, a za
drugo dvogodinji studij (na sveuilitu) koji zavrava
stjecanjem doktorata. Psihijatar je lijenik koji se na
odreenim postdiplomskim teajevima specijalizirao za
lijeenje duevnih poremeaja. Vei dio njegove dodatne
obuke sastoji se od predavanja s podruja psihologije.
Glavni je zadatak psihijatra lijeenje duevnih i ivanih
bolesti nastalih iz najrazliitijih uzroka. Psihoanalitiar
je obino psihijatar koji se specijalizirao za jedan odre-
eni oblik lijeenja, tj . za psihoterapiju. On u osnovi pri-
hvaa Freudovo uenje. Malen je broj psihoanalitiara
koji nisu lijenici, no izgleda da to postaje anomalija
upravo nae zemlje.* Odnos izmeu psihologije i psihi-
jatrije moemo si predoiti kao odnos izmeu fiziologa
i lijenika s tim da je u ovoj usporedbi psihoanalitiar
lijenik koji se specijalizirao za lijeenje jednog odre-
enog tipa bolesti.
Ponekad se te tri vrste znanstvenika meusobno ne
slau, a dogodi se da se ak i sukobe. Na primjer, u
Sjedinjenim Amerikim Dravama kliniki psiholozi esto
i sami lijee pacijente. To ponekad rade pod nadzorom
psihijatra, a ponekad i ne. Mnogi psihijatri s punim
pravom na tu pojavu gledaju s negodovanjem i istiu
da ovjek nije duh u truplu i da se bolest duha ne
moe lijeiti izolirano od trupla. ovjek je integrirana
cjelina u kojoj se duevne i tjelesne sposobnosti meu-
sobno isprepleu, pa lijeenje u rukama nestrunjaka (tj.
nekoga tko nije lijenik) moe biti opasno. Sa svoje strane
opet, psihoanalitiari esto daju proroke izjave o sud-
bini svijeta, uzrocima rata i mira, o uzrocima nemira
u industrijski razvijenim zemljama ili prirodi nacional-
nih razlika. Takve izjave obino poivaju na rasklimanim
temeljima mate njihovih neurotinih pacijenata. Neupu-
enima u strogost znanstvene metodologije, psiholozi s
pravom zamjeraju tu bezbrinu invaziju svojeg terito-
* Misli na Veliku Britaniju (prim. prev.).
rija. Ipak, u cjelini gledano, meu grupama postoji sklad-
na suradnja utemeljena na podjeli odgovornosti.
Posve je, meutim, sigurno da bi se psiholozi, psihija-
tri i psihoanalitiari sloili u jednom pitanju i to ba
u onom koje bi ovjek s ulice vjerojatno osporavao, nai-
me u predvidivosti ljudskog ponaanja. Kad se radi o
fizikalnoj znanosti, predvidivost je za veinu nas posve
obina stvar tu udesnu tonost gotovo da smatramo
samu po sebi razumljivom. Kad se, meutim, radi o
tome da se pomou znanstvenih metoda predvidi ljudsko
ponaanje, veina e nas ustuknuti. Drae nam je da
smo, na neki nain, gospodari svoje sudbine, a s ne-
lagodom odbijamo i samu pomisao da je nae ponaanje
podvrgnuto opim pravilima i zakonima (koji u stvari
i omoguuju predvianje). Ipak, s pravom se istie da
mnoge svakodnevne odluke donosimo ba na temelju
pretpostavke o predvidivosti ljudskog ponaanja i da su
naa predvianja ljudskih akcija esto tonija od naih
predvianja na fizikalnom planu. Mnogo se ee dogaa
da ljudi zakasne zbog mehanikog kvara na vlaku ili
autobusu nego zbog toga to se voza zaustavio i poao
brati tratinice. U ljudskom ponaanju ima toliko pra-
vilnosti da se ono, bez daljnjega, moe znanstveno prou-
avati. Da li je ljudsko ponaanje p o s v e determinirano
pitanje je izvan opsega rasprave koja se temelji na i-
njenicama.
Kad psiholoke eksperimente i zakljuke elimo opi-
sati popularnim terminima, nailazimo na potekoe koje
su jednake onima to ih mora svladati fiziar ako eli
jasno prikazati to radi. Fiziar rezultate svojeg rada opi-
suje matematikim terminima koji se ponekad ni uz
najveu ingenioznost ne mogu pretoiti u obian jezik.
U slinoj se situaciji nalazi i psiholog. Rezultati do kojih
je on doao toliko su usko vezani uz matematiku i sta-
tistiku da je njihovo adekvatno razumijevanje nemo-
gue bez barem povrnog poznavanja ovih grana zna-
nosti. Za mnoge laike statistiar je jednostavno ovjek
koji povlai pravac (matematiki definiran pravac) od
nesigurne pretpostavke do neminovnog zakljuka. Za psi-
hologa, statistiar je ovjek koji mu daje neophodan
alat bez tog alata psiholog ne bi mogao razmrsiti slo-
eno meudjelovanje injenica s kojima se susree na sva-
kom koraku. Moe se, naravno, dogoditi da koristei
statistiku doemo i do pogrenih zakljuaka, no to mo-
emo sprijeiti jedino daljnjim uenjem i jo boljim ra-
zumijevanjem statistike. Pogreno je miljenje da je ocr-
njivanjem moemo izbjei; protivljenje statistici vrlo
esto samo ukazuje na slabu i neefikasnu statistiku.
Kako da psiholozi i fiziari svladaju taj zajedniki hen-
dikep u saobraanju? Fiziar je ovdje u povoljnijem po-
loaju. Malen je broj ljudi koji sebe smatraju strunja-
cima na njegovu podruju ili ak misle da znaju vie
od njega. Osim toga, njegova znanost uiva toliki pre-
sti da se njegove tvrdnje prihvaaju i bez bjelodanih
dokaza. Poloaj psihologa posve je drugaiji. Malen je
broj onih koji mu u dnu srca ne zamjeraju to to sebe
smatra boljim poznavaocem ljudske prirode od njih i
koji ne misle da o ljudima znaju daleko vie od ono-
ga to pie u bilo kojoj znanstvenoj knjizi. Gotovo nitko
nije spreman da njegove tvrdnje prihvati bez eksplicitnog
dokaza, a teko njemu ako mu se dokaz sastoji (to je
neizbjeno) od sloenih eksperimenata i matematikih
formula. Ove ve nakon letiminog pregleda, obino bi-
vaju odbaene zbog nerazumljivosti, a od psihologa se
trai da tvrdnju dokae ne spominjui ak ni same me-
tode od kojih se dokaz sastoji.
Gdje god se to moglo, nastojao sam iz knjige izbaciti
teak i sloen matematiki tekst. I matematiku i statis-
tiku uspio sam gotovo potpuno izbjei. To, naravno, zna-
i da mnoge tvrdnje nisu dokazane s dovoljnom tonosti,
pa molim itaoca da prije no to pone s kritikom, uzme
u obzir uvjete pod kojima je autor ove knjige radio.
Jedino to mogu savjetovati itaocu koji nije zadovoljan
ovim objanjenjem, jest da konzultira strunu literaturu
i da se sam upozna s tamo navedenim injenicama. Pri-
tom e mu moda postati jasno da se suvremenom psi-
hologijom ne moe ovladati bez viegodinjeg pohaanja
teajeva iz matematike i statistike, fizike, kemije, gene-
tike, sociologije, ekonomije, fiziologije, neurologije, ana-
tomije, biologije i mnogih drugih znanosti koje su u iz-
ravnoj vezi s psihologijom. Pravo na kritiku znanstvenih
rezultata i teorija treba kupiti znanjem, a ne olako
prisvajati.
Da bih ilustrirao kakva je vrsta kritike esto uperena
protiv psihologije, ispriat u dogaaj koji je na mene
ostavio prilino snaan dojam. Jednog su lana Vlade
njezina velianstva upitali to misli o odreenom testu
za selekciju. On je svojim odgovorom uspio pokazati
plitko miljenje, krajnje neznanje i pristrane metode do-
kazivanja karakteristine za politiare koji se poinju
baviti znanou. Maui papirom na kojem je bio test,
proitao je iz njega jedno pitanje koje oito nije imalo
nimalo veze sa svrhom kojoj je test trebao posluiti.
Temeljei svoje tvrdnje na oevidnoj neprikladnosti pi-
tanja, ministar je izjavio da svatko moe vidjeti da su
takvi testovi beskorisni, pa je on zato protiv njihova uvo-
enja u dosadanji sistem selekcije.
U ovom sluaju treba raistiti slijedee pojmove.
Test o kojem je rije sastojao se od odreenog broja
relevantnih pitanja, tj . pitanja iji odgovori ine temelj
za poduzimanje akcije, i odreenog broja pitanja koja
slue za kamuflau, tj . imaju ulogu da prikriju svrhu
testa. Ministar je citirao upravo jedno takvo pitanje, pa
njegova oita relevantnost ili irelevatnost prema svrsi
testa nikako ne moe biti razlogom za odbacivanje testa
u cjelini. ak i kad bi navedeno pitanje bilo jedno od
relevantnih, o njegovoj se vrijednosti ne moe zakljui-
vati samo na temelju itanja. Zadatak testa koji mjeri
svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju ve je eo ipso
dobar zadatak, zadatak koji to ne ini lo je. Bilo bi,
naravno, vrlo zgodno kad bi se vrijednost nekog zadat-
ka u testu mogla odrediti povrnim pregledavanjem, no
to je, na alost, nemogue. Da bi se utvrdila vrijednost
danog testa, ili zadatka u testu, potrebne su godine pre-
danog rada. Rezultati takvog temeljitog istraivanja obi-
no pokazuju da su naoko privlani zadaci i testovi esto
bezvrijedni, dok su naizgled manje privlani zadaci us-
pjeni.
ak i relevantno pitanje koje nije diskriminativno (tj.
ne mjeri svojstvo po kojem se ljudi bitno razlikuju)
moe u upitniku imati svoje mjesto. Ono moda mjeri ne-
ko od svojstava koje bitno utjee na odgovore drugih
pitanja. Dogaa se, na primjer, da ljudi, umjesto da na
pitanja u testu odgovaraju istinito i kako najbolje znaju,
nastoje ostaviti dobar dojam; stoga se esto umee spe-
cijalni skup pitanja koja mjere ovu sklonost i omogu-
uju eliminaciju njezina utjecaja iz stvarnog testa.
Ovu sam zgodu ispripovijedao zato to je ona u sva-
kom pogledu tipina za nehajan odnos prema psiholo-
kim metodama koje se esto odbacuju bez obzira na
injenice. Kao primjer za to mogu posluiti i napisi o
testovima inteligencije koji se pojavljuju u dnevnom tis-
ku. injenice su ili iskrivljene do neprepoznatljivosti ili
potpuno zanemarene, a miljenje novinara cijeni se vie
od miljenja ljudi koji su na polju testiranja inteligen-
cije stjecali iskustva gotovo itav svoj radni vijek. Na
golemu sloenost problema nitko se i ne obazire, a umje-
sto detaljnih diskusija dolaze slogani i polovine istine.
Stoga nije udo to veina ljudi ne zna kakav stav valja
zauzeti prema psihologiji i to je smatra mjeavinom
magije i arlatanstva. Cilj je ove knjige da pokae da
psihologija nije ni jedno ni drugo. Ona je jednostavno
mlada znanost u razdoblju formiranja, nedovoljno raz-
vijena da bi odgovorila na pitanja koja joj esto po-
stavljaju, no dovoljno razvijena da, za neke probleme,
ponudi rjeenje. Vee razumijevanje javnosti za ono i-
me se bavi, pretpostavka je njezina daljnjeg napretka.
to zapravo mjere testovi
inteligencije?
Zbog sve veeg koritenja testova inteligencije, a osobito
zbog njihove upotrebe u kolama, sve vei broj ljudi
shvaa vanost pitanja: to zapravo mjere testovi in-
teligencije? Raspon odgovora protee se od odgovora
u stilu: Inteligenciju, naravno. (vjerni poklonik) do Ni-
ta osim majmunarija! (nepopravljivi skeptik). ak i psi-
holozi malice problijede kad uju to pitanje bilo da
im je ono upueno iz redova ljudi zabrinutih za sudbinu
ljudskog mozga, ili lanova udruenja za odgoj i obra-
zovanje, bilo da im ga postavljaju obini sugovornici.
Takva reakcija nije toliko posljedica nepoznavanja pra-
vog odgovora, koliko posljedica spoznaje sloenosti pro-
blema. Kako je svaki znanstveni pojam neodvojiv od
itavog procesa mjerenja i teorijske strukture u koju
pristaje, nuno je da nas odgovor na jedno jedino izo-
lirano pitanje ne moe zadovoljiti, tovie, moe nam se
initi posve proizvoljnim. To je logina posljedica zane-
marivanja veeg broja varijabli koje na odgovor utjeu.
Ako ne elimo napisati itav udbenik pun eksperimental-
nih podataka i nerazumljive matematike stenografije,
Gramovih matrica i Kroneckerovih delta, ne moemo dati
toan odgovor. Ono to moemo uiniti jest, da u op-
segu jednog kratkog poglavlja, damo razumno potpun
odgovor, no i to, meutim, samo ako je italac spreman
prihvatiti matematiku kao datost.
PRVI DIO - Testiranje inteligencije
1
Prije svega, moramo se dakle odrei jedne veoma ra-
irene predrasude, a to je miljenje da se znanstveni poj-
movi odnose na predmete i pojave koji zaista postoje.
Prema tome miljenju, vjetina znanstvenika sastojala
bi se samo u tome da ve postojee datosti izdvoji i iz-
mjeri. Tako se, na primjer, obino misli da predmeti ima-
ju duljinu; tu injenicu znanstvenik najprije otkriva, a
zatim se daje na posao mjerenja. Slino tome, obino se
misli da ljudi posjeduju inteligenciju, a znanstvenik koji
je to otkrio samo tu inteligenciju mjeri. To bi zapravo
znailo da znanstveni pojmovi i zakoni postoje u prirodi
nezavisno o ovjeku i sve to je potrebno da bismo ih
otkrili jest marljivo traganje. Ovaj nadasve popularan
pogled na znanost posve je pogrean. Thurstone ovako
opisuje pravo stanje stvari:
Svaka znanost ivi u uvjerenju (ili barem u nadi), da
se pomou ogranienog broja pojmova ili idealnih kon-
strukcija, moe obuhvatiti neogranien broj pojava. Ta
vjera i jest motivacija znanosti. Zanijekati je, znailo bi
potvrditi primarni kaos prirode, pa prema tome i uza-
ludnost znanstvenih napora. Konstrukcije kojima obuhva-
amo prirodne pojave ovjekovo su djelo. Otkriti znan-
stveni zakon jednostavno znai nainiti shemu zajedniku
odreenom skupu prirodnih pojava, shemu koja se te-
melji na zajednikim svojstvima tih pojava i tako ih po-
jednostavnjuje i ini lake razumljivim. Ideja o 'neza-
visnosti znanstvenih zakona' pogrena je ba kao i mi-
ljenje da je znanstvenik jednostavno sretnik koji se spo-
takao na neke od tih zakona. Znanstveni zakon nije dio
prirode, on je samo sredstvo za njezino razumijevanje.
Nunost ovog upozorenja bit e nam jasnija ako se
vratimo svojem primjeru duljine ili visine. Mjerimo li
visinu nekog ovjeka ili duljinu metalne ipke ljeti, bro-
jevi koje emo dobiti bit e vei od onih koje bismo do-
bili zimi. Mjerimo li odreenu udaljenost polaganjem me-
talne ipke, vidjet emo da e ta udaljenost varirati u
skladu s temperaturom u trenutku mjerenja. Na temelju
velikog broja mjerenja, racionalno donosimo zakljuak
koji tada zovemo prirodnim zakonom i koji (u ovom
specijalnom sluaju) glasi: Tijela se na toplini ire, a na
hladnoi skupljaju. Zakon nam je pomogao da pojedno-
stavnimo svoj opis prirode i da tako pojednostavnjenu
prirodu bolje razumijemo. Prema tome, visina neke oso-
be nije neto apsolutno; to je konstrukcija do koje smo
doli sluei se znanstvenom teorijom i jo mnogim poj-
movima koji, naizgled, s njome nemaju nikakve veze.
Slino tome, inteligencija nije neto to se u prirodi
moe izdvojiti i izmjeriti. To je jednostavno pojam kojim
se sluimo pri opisivanju ljudskog ponaanja. Ako se
psihologija eli zvati znanou, tada glavni predmet nje-
zina istraivanja mora biti ljudsko ponaanje. Oito je
da se pojedinci meusobno razlikuju po rezultatima koje
postiu u golemom broju najrazliitijih djelatnosti. Upra-
vo kao to fizika da bi opisala kretanje materijalnih
tijela, postulira postojanje fizikalnih sila, tako i psiho-
logija mora postulirati postojanje (ili nepostojanje) od-
leenih sposobnosti kao primarnih uzroka uspjeno iz-
vrenih zadataka.
Ova izjava moe posluiti kao upozorenje onima koji
tvrde da je inteligencija sposobnost stjecanja znanja, ili
sposobnost apstraktnog rezoniranja, brzina i dubina raz-
miljanja, ekvivalent mudrosti ili kombinacija navedenog
(ili neeg posve drugog). Zastupnici ovih i mnogih sli-
nih tvrdnji, obino nastavljaju kritikom testova inteli-
gencije i kau da je oito da ovi ne mjere navedena
svojstva te da posve sigurno ne mjere ni inteligenciju.
Ponekad je dobro imati na umu izreku Thomasa Hob-
besa: Rijei su za mudra ovjeka etoni, a za budalu
novci. Iako se, naime, mudrost, dubina razmiljanja ili
sposobnost uenja ne mogu definirati, a ni mjeriti na
bilo koji prihvatljiv nain, opasno je izjednaavati ih s
inteligencijom ili davati izjave o tome u kojoj se mjeri
ona moe mjeriti postojeim testovima inteligencije. Ta-
kav nain razmiljanja dovodi do semantike zbrke. On,
posve nepotrebno, ini problem jo sloenijim nego to
U stvari jest, a objektivni tono odreeni standard po-
mou kojeg elimo ispitati adekvatnost svojih testova,
zamjenjuje neodreenim izrazima.
Ne treba posebno dokazivati da se laici, u svojoj defi-
niciji inteligencije, ne slau. No jednako je tako oito,
da se ni psiholozi meusobno ne slau kad treba dati
formalnu, verbalnu definiciju. To ne mora znaiti, a i
ne znai da oni pritom ne misle na isto. Zatraimo li od
politiara, vlasnika garae i domaice da definiraju od-
reeni pojam X, dobit emo, vjerojatno, tri posve razli-
ita odgovora: uzrok neslaganja sa mnogim bliskoisto-
nim zemljama, pogonsko sredstvo za automobile i
sredstvo za uklanjanje mrlja. To su, eto, tri posve
razliite definicije onoga to bi veina ljudi nazvala ben-
zinom. Ova razliitost definicija ukazuje samo na to da
ni jednu od njih ne moemo uzeti kao standardnu mje-
ru svojih testova. Takav bi izbor bio posve proizvoljan i
u suprotnosti sa znanstvenim metodama. Stoga moramo
krenuti drugim putem i pozvati u pomo ono to obino
zovemo praktinom definicijom.
Za razliku od verbalne, praktina je definicija takva
definicija koja uspostavlja praktian kriterij i koja pre-
ma opem miljenju, sadri ono to elimo definirati,
iako ne u njegovu istom obliku. Svatko e se sloiti da
nam je inteligencija potrebna da bismo uspjeli u koli ili
na sveuilitu, da bismo bili uspjean oficir ili poslovan
ovjek, ili da bismo se uspjeno bavili bilo kakvim inte-
lektualnim radom. Jednako je tako ope miljenje da su
mentalna defektnost kakvu vidimo kod ispodprosjene
djece ili neshvaanje jednostavnih radnji unato gorlji-
vom nastojanju i velikom naporu, pojmovi suprotni veli-
koj inteligenciji. Oito je da su za uspjeh na podrujima
ljudskih djelatnosti, osim inteligencije, potrebni jo neki
inioci kao na primjer: dobri uitelji, prave veze, srea,
upornost i stabilnost, no isto je tako oito da je najva-
nija inteligencija. Prema tome, trebalo bi oekivati da e
na testovima inteligencije dobre rezultate postii ljudi
koji su uspjeli u koli, proizvodnji, trgovini, na sveui-
litu ili u raznim mnogobrojnim profesijama i zanima-
njima. Naprotiv, treba oekivati, da oni koji nisu u tome
uspjeli nee postii takve rezultate. Ako se ipak dogodi
da netko tko je na testu postigao velik broj bodova, ne
uspije u poslu kojim se bavi, pokuavamo njegov ne-
uspjeh objasniti emocionalnom nestabilnou ili nekom
drugom slinom smetnjom. S druge strane, uspije li netko
tko je na testu postigao izrazito slabe rezultate, pretpo-
stavljamo da je bio izuzetno marljiv, ili da je imao do-
bre veze ili bilo kakve prednosti na neintelektualnom
planu. injenice potvruju ove pretpostavke. U kasnijim
u poglavljima detaljno pokazati koliko je uspjeh u koli,
koledu i ivotu uope, usko povezan s rezultatima testo-
va inteligencije. Osim toga, obino postoji korelacija iz-
meu tih rezultata i ocjene inteligencije koju su o nekom
dali njegovi uitelji, profesori, supervizori, efovi i ope-
nito ljudi u poziciji da ocijene njegove sposobnosti. Sto-
tine studija o tome iznose vrlo sline podatke. S prakti-
nog stanovita ovi su pokazatelji posve dovoljno oprav-
danje za koritenje testova inteligencije pri selekciji i
planiranju budunosti. Sa znanstvenog stanovita, meu-
tim, mnogo toga ostaje nepotpuno.
Pokuat u objasniti to je, vjerojatno, glavni razlog
te nepotpunosti. Pretpostavimo da elimo pomou metra
usporediti visinu dvojice ljudi. Rezultat mjerenja morao
bi biti isti bez obzira na to koji smo, od postojeih me-
tara upotrijebili (recimo da je X vii nego Y). Ako je X
vii od Y-a, a Y vii nego Z, mjerenje bi moralo potvrditi
da je i X vii nego Z. Kad ne bi bilo tako, s pravom bismo
mogli sumnjati u tonost svojih mjerenja i morali bismo
pomnije razmotriti uvjete pod kojima su ona izvrena.
Ako se raskorak ne moe pripisati uobiajenim pogreka-
ma do kojih nuno dolazi pri svakom fizikalnom i men-
talnom mjerenju, tada naem nainu mjerenja nedostaje
ono to psiholozi zovu unidimenzionalnou. Uvjet uni-
-imenzionalnosti je pri svakom naunom mjerenju to-
liko vaan, da ga treba detaljnije razmotriti.
Pretpostavimo da se poslovina deva pokuava provui
kroz poslovine iglene ui. elimo li predvidjeti ishod
tog vrlo hazardnog pothvata, moramo znati visinu i i-
rinu deve, kao i visinu i irinu uice na igli. Kad bi nam
te unidimenzionalne veliine bile date, mogli bismo s pri-
lino velikom tonosti predvidjeti to e se dogoditi. No
pretpostavimo sada, da znamo samo veliinu deve, tj .
njezinu visinu pomnoenu s njezinom irinom i velii-
nu uice dobivenu na isti nain. Tako dobivena velii-
na viedimenzionalna je mjera koja nam daje veoma ma-
lo podataka. Deva, na primjer, moe zaglaviti i ako je ui-
ca igle vea od nje (tj. uica moe biti veoma duga i
uska). Iz ovog se primjera vidi da su predvianja koja se
ne oslanjaju na unidimenzionalno mjerenje mnogo neto-
nija od predvianja koja se na takvim mjerenjima temelje.
U navedenom smo primjeru pretpostavili da je veli-
ina pojam do kojeg smo doli dogovorom, tj . dogovo-
rili smo se da emo visinu pomnoenu sa irinom sma-
trati veliinom. Drugim rijeima, pretpostavili smo da
znamo odreene dvije dimenzije, kao i to to treba s
njima uraditi. No uzmimo primjer u kojem skupina lju-
di procjenjuje veliinu skupine deva. Netko e, u svo-
joj ocjeni uzeti u obzir samo visinu, a irinu e potpuno
zanemariti. Netko e uiniti obrnuto. Netko e opet po-
traiti kompromis izmeu ta dva ekstrema, a netko e se
ravnati prema raspoloenju, pa se jedanput priklanjati
jednoj, a drugi put drugoj metodi. elimo li, na temelju
takvih ocjena, neto predvidjeti, nae e predvianje biti
tonije no to to doputaju zakoni vjerojatnosti, no sa
stanovita tonog mjerenja i uspjenog predvianja, ci-
jena koju smo platili zato to pojam veliine nismo
razloili na njegove osnovne dimenzije, bit e vrlo visoka.
Prvobitni pojam inteligencije, ili bolje reeno, ono
to su pod inteligencijom smatrali pioniri na tom pod-
ruju istraivanja, moe se usporediti s pojmom velii-
ne. Metode mjerenja i testovi inteligencije bili su,
u stvari, mjere veliine. Znanstvenici nisu tono znali
od kojih se unidimenzionalnih komponenata ta veliina
sastoji, a nisu se slagali ni u njihovu izboru. Zadovolja-
vali su se injenicom da njihovi testovi daju prihvatljive
praktine rezultate i nisu se obazirali na kritiku koja je
smatrala da njihov nain mjerenja nema racionalnog
temelja i da su rezultati do kojih dolaze esto proturjeni.
Osoba A moe, na primjer, na Stanford-Binetovom testu
biti bolja od osobe B, B bolji od osobe C na Porteusovom
testu labirinta, a C bolji od osobe A na Vojnom alfa
testu. Moe se pokazati da takvi rezultati nisu posljedica
sluajnih greaka koje su pri mjerenju neizbjene. Je-
dino razumno objanjenje jest da svaki od nabrojenih
testova mjeri drugu kombinaciju istih ili razliitih fun-
damentalnih dimenzija. Stoga te staromodne testove in-
teligencije, unato njihovoj uspjenosti, treba podrobnije
analizirati. Takva analiza neminovno vodi, kako tonijem
mjerenju, tako i eliminaciji navedenih nepodudarnosti.
Stoga je pomalo neobino to nije odmah i provedena u
djelo.
Jedan od razloga neprihvaanja takve analize bila je
i konzervativnost potroaa testova inteligencije. Ui-
telji, psihijatri, socijalni radnici i drugi korisnici testova
navikli su se na pojam kvocijenta inteligencije* (uobia-
jena je kratica I. Q.) i poeli su ga smatrati mjerom
* I. Q. ili kvocijent inteligencije jest omjer mentalne i kro-
noloke dobi neke osobe pomnoen sa 100, tj.
mentalna dob
I. Q. = -------------------- x 100. Mentalna se dob djeteta definira
kronoloka dob
djetetovom sposobnou da rjeava zadatke koje moe lijeiti pro-
sjeno dijete dane dobi. Dijete koje bez potekoa rjeava pro-
bleme koje moe rijeiti 50 posto devetogodinjaka ima mentalnu
dob 9, bez obzira na svoju kronoloku starost. Ako ono, u tom
trenutku ima, recimo, 9 godina, tada su njegove sposobnosti
prosjene, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/9 x 100 = 100
(kvocijent inteligencije prosjenog djeteta jest i po definiciji 100).
Ako djetetova kronoloka dob iznosi 6 godina, tada je dijete,
oito, veoma bistro, a njegov kvocijent inteligencije vrlo velik,
I. Q. = 9/6 X 100 = 150. Ako dijete ima 12 godina, ono je zaosta-
lo, a kvocijent inteligencije mu je I. Q. = 9/12 x 100 = 75. Samo
jedno od 200 djece ima kvocijent inteligencije vei od 150, a
manji od 60. Otprilike polovina sve djece ima kvocijent inteligen-
cije izmeu 90 i 110. Kvocijent inteligencije duevno nerazvijene
djece esto je manji od 70. No taj nas broj moe zavarati, pa se
dijagnoza mentalne dafektnosti samo djelomino temelji na te-
stovima inteligencije.
ovjekove ope inteligencije. Kvocijent inteligencije ti-
pina je mjera za veliinu, no budui da je u praksi
veoma korisna, mnogi ljudi ne vide taj nesumnjivi ne-
dostatak. Drugi, jednako snaan razlog jest nespremnost
veine ljudi, a na alost i mnogih psihologa, da svladaju
matrinu algebru i druge matematike metode pomou
kojih se inteligencija moe razloiti na svoje sastavne
dijelove. No najglasnije prigovore stavljaju oni koji sma-
traju da im pojam kvocijenta inteligencije omoguava
da ovjekovu intelektualnu snagu u cjelini ocijene bolje
no to bi to mogli sluei se analitikim mjerama. Nema
nikakve sumnje o tome da nam veliina kazuje vie o
devi, nego samo njezina visina i to usprkos tome to
veliina nije tono odreen pojam, pa se kao takva
ne moe ni tono izmjeriti (nasuprot tome visina to
jest). No, kombinirajui visinu i irinu saznajemo o
devi najvie, a time smo dobili i na strogosti definicije
i na tonosti mjerenja. Slino tome, ako neije intelek-
tualne sposobnosti moramo izraziti jednom jedinom broj-
kom, tada emo se posluiti neim to nalikuje kvocijentu
inteligencije. Ipak, mislim da bi protiv takvog jednobroj-
anog izraavanja trebalo uvijek estoko protestirati i
uporno tvrditi da nam treba vie od jednog broja, tj. ono-
liko brojeva koliko polje inteligencije ima dimenzija. Na
sreu, ne postoji razlog zbog kojeg bismo se morali ogra-
niiti na samo jedan broj , pa e naa slika neije inteli-
gencije biti vie profil s jasno izraenim jakim i slabim
tokama, nego jednostavan prosjek.
ak ni takav opis nee biti potpun. To je injenica ko-
jom se mjerenje inteligencije esto pokuava diskrediti-
rati, pa je stoga moramo poblie razmotriti. Pritom nam
moe pomoi ova Thurstoneova misao:
. . . ako sposobnosti, per definitionem, uzmemo za pri-
marne uzroke individualnih razlika u uspjehu, tada ljud-
ska djela na najrazliitijim podrujima ljudske djelatno-
sti, moraju biti funkcije ogranienog broja sposobnosti.
Posljedica toga jest i opis pojedinca na temelju tog ogra-
nienog broja sposobnosti. To je suprotno zabludi prema
kojoj se ljudi ne smiju klasificirati ili etiketirati samo
zato to na svijetu ne postoje dva jednaka ovjeka. Sva-
ko poopenje u znanstvenom opisivanju povlai za sobom
odreeni gubitak: individualne konstrukcije znanosti ni-
kad ne mogu biti posve u skladu s individualnim isku-
stvima . . . Sa stanovita neposrednog iskustva, znanstveni
opis nuno je nepotpun. Znanstvena konstrukcija uvijek
je okruena i mnotvom iskustvenih nebitnosti. Mislim
da to ba i jest karakteristika znanosti i da je kao takvu
treba i priznati (imajui, naravno, uvijek na umu ope
prihvaeno miljenje da je nauni opis neke osobe bez-
vrijedan, ukoliko se pritom ne uzme u obzir tako zvana
totalna situacija). Prouavanje ljudi ne postaje znan-
stvenije time to nastoji biti potpuno, niti je bezvrijed-
no zato to je ogranieno. Sa stanovita zdravog razuma,
znanstveni opis ovjeka-pojedinca jednako je nepotpun
kao i znanstveni opis bilo kojeg drugog predmeta ili po-
jave.
Nije teko pronai primjere prigovora o kojima govori
Thurstone. Tako se na primjer, esto izjavljuje da je
tjeskoban ovjek hendikepiran, jer osjeaj tjeskobe one-
moguava njegovoj inteligenciji da doe do izraaja, pa
testovi ne daju tonu sliku njegovih stvarnih sposob-
nosti. No mi ionako inteligenciju ne moemo mjeriti
izdvojeno, moramo uzeti u obzir itavu ispitanikovu li-
nost. Izdvojiti inteligenciju iz cjelovitosti emocionalnih
potreba, iskustava i motivacija jest atomiziranje koje
nuno daje lanu sliku. No zar u fizici, i to s poprilino
uspjeha, ne inimo upravo to? S istim bismo pravom
mogli kazati da je metalna ipka hendikepirana ako
njezinu duljinu mjerimo zimi pa ona je ljeti mnogo
dulja. Ono to je tono jest da duljina i temperatura
nisu nezavisne varijable, pa elimo li da na opis bude
razborit i logian, moramo poznavati i obje ove veliine
i funkcionalni zakon koji ih povezuje. Jednako tako sa-
svim je mogue da izmeu inteligencije i tjeskobnosti
postoji odreeni odnos, te da one djeluju jedna na drugu.
Rjeenje nije u nalaenju neke globalne veliine koja
e se temeljiti na njihovoj kombinaciji, ve u pronalae-
nju tonog zakona koji ih povezuje (i koji se moe ma-
tematiki izraziti). Da bismo to uinili, moramo svaku od
ovih veliina izmjeriti posebno. Tjeskobnost moemo
mjeriti jednako tono kao i inteligenciju (vidi poglavlje
10). Postoje, naime, razliite eksperimentalne metode ko-
j ima se tjeskoba moe poveati, pa utjecaj njezina po-
rasta moemo vidjeti na rezultatima testova inteligencije.
Takoer moemo prouavati ljude koji pate od tjeskobe
i pratiti eventualne promjene rezultata postignutih na
testovima u sluajevima kad se tjeskobnost smanjuje.
Ono to se zasad iz takvih eksperimenata moe zakljuiti
jest da je tjeskoba, pri rjeavanju problema u testovima
inteligencije, mali hendikep, i da testovi zahtijevaju ko-
rekciju jedino u ekstremnim sluajevima, tj . onda kad je
utjecaj tjeskobe izuzetno snaan.
O meusobnom djelovanju inteligencije i emocional-
nih, kao i ostalih intelektualnih aspekata linosti, vjero-
jatno, postoji mnotvo slinih pretpostavki. No postoja-
nje tog meusobog djelovanja ne bi smjela biti pre-
preka mjerenju sposobnosti. To bi nas, ba naprotiv,
trebalo potaknuti da pretpostavku pomno provjerimo i
pronaemo najtonije mogue zakone kojima ovaj me-
usobni utjecaj podlijee. Skup pojmova s kojima radi-
mo samo je prva aproksimacija; lako se moe dogoditi
da emo tijekom rada mnoge od njih odbaciti i nado-
mjestiti novima. U principu mislim da emo pojmove
kojima emo se najvie koristiti, kao i nain na koji su
oni meusobno povezani, uspjeti otkriti samo strogom
i detaljnom analizom.
Kakva e vrsta analize razbiti pojam veliine inteli-
gencije na unidimenzionalne varijable. Jedna od metoda
jesu takozvani rajbti-eksperimenti koji se izvode
sjedei za radnim stolom i duboko razmiljajui. Rezulta-
ti takvih eksperimenata obino su brojni tomovi knjiga.
Grubo reeno, to i jest ono to su filozofi inili tijekom
itave povijesti, a iz toga je, kao najvanije saznanje
proistekla doktrina o sposobnostima. Ona kae da o-
vjek ima velik broj sposobnosti koje mu omoguuju da
izvrava najrazliitije zadatke (sposobnosti su, na pri-
mjer, pamenje, zamiljanje, razmiljanje, itd.). esto
se smatralo da su sredita tih sposobnosti u odreenim
dijelovima mozga, a frenolozi* su ili ak tako daleko da
su tvrdili da opipavanjem izboina na lubanji mogu od-
rediti koje su sposobnosti upadljivo, a koje slabo razvi-
jene. Geografske karte mozga, sa jasno oznaenim pod-
rujima sposobnosti, bile su jedno vrijeme veoma popu-
larne, a itanjem karaktera na takav nain, mnogi su
se obogatili. U pekulacije ovakve vrste bili su ponekad
uvueni ak i ozbiljni znanstveni radnici. Danas, povijest
ovog pokreta moe posluiti jedino kao opomena protiv
slinih smicalica u suvremenom ruhu.
Danas su i psihologija sposobnosti i frenologija prili-
no diskreditirane, djelomino zbog oite apsurdnosti
objanjavanja pamenja pomou sposobnosti pamenja
(dokaz da takva sposobnost postoji opet je injenica da
smo neto upamtili), a djelomino zato to je usavrava-
njem elektrine stimulacije mozga, meu ostalim, poka-
zano da pacijent prilikom stimuliranja ljubavnog pod-
ruja ne kree, pohotljivo kliui, u pohod na medicin-
ske sestre, ve samo mie nonim palcem. Psihologija
sposobnosti, ipak je ostavila traga u svakodnevnom go-
voru, pa ak i u sistemu obrazovanja. Kad silimo djecu
da ue latinski, da bi stekla smisao za logiku ili da
pamte povijesne datume da bi popravila memoriju, po-
naamo se u skladu s psihologijom ije su filozofske pret-
postavke nadiene, a tvrdnje odluno pobijene ekspe-
rimentima izvrenim u ovom stoljeu.
Moda bi bilo najbolje da paljivo pogledamo razliite
tipove testova koji danas postoje na tritu i da se upi-
tamo po emu se oni meusobno razlikuju. Panju e
nam, najprije, privui materijal od kojeg je test sa-
injen. Neki se testovi slue rijeima, neki brojevima,
drugi vizualnim apstrakcijama ili crteima, a neki i
* Frenologija je nauka koja po obliku lubanje zakljuuje o
ovjekovim duevnim osobinama (prim. prev.).
stvarnim predmetima kao to su, na primjer, arene koc-
ke, slagalice i tome slino. Mogue je da neki ljudi lake
barataju jednim, a drugi drugim materijalom. Imamo,
dakle, ve jednu smjernicu u traeju naih, pretpostav-
ljenih, sposobnosti.
Zatim bismo mogli razmotriti mentalne operacije,
potrebne da bi se izvrio dani zadatak. U jednom se testu
moe, recimo, od ispitanika traiti da naui sadraj
odreenog danog teksta, u drugom da neto upamti, u
treem da donese induktivan sud, dok ponekad glavni
ispitanikov zadatak moe biti i posve perceptualne pri-
rode. Ova je vrsta klasifikacije, a priori, tea od one prve
(klasifikacije prema materijalu), jer o mentalnim proce-
sima koji se odvijaju prilikom bilo kojeg mentalnog ina,
ne znamo gotovo nita.
Trei bi se mogui pristup mogao temeljiti na razlici
izmeu brzine i dubine. Neki od testova zahtijevaju brz
i eventualno povran odgovor, dok drugi mjere dubinu
naeg rasuivanja, a ne njegovu brzinu. Mnogi kritiari
testova inteligencije napadali su upravo tu slabu toku
i isticali da testovi zanemaruju dubinu na raun brzine.
Tri su, dakle, puta kojima moemo krenuti pri analizi-
ranju testova inteligencije; moemo traiti razlike u ma-
terijalu, u mentalnim procesima i u onom to bismo,
u nedostatku boljeg izraza, mogli nazvati kvalitetom.
Mogu li se ove hipoteze provjeriti, potvrditi ili pobiti i
ako se mogu, onda na koji nain? Najuobiajeniji i u
praksi najefikasniji jest statistiko-eksperimentalni po-
stupak nazvan faktorska analiza. Ona se temelji na vrlo
jedostavnom principu.
Podvrgnemo li veu skupinu ljudi razliitih zanimanja,
stavova, nejednakog drutvenog porijekla i poloaja itd.,
odreenom broju testova koji mjere tako zvanu inteli-
genciju, tada emo prema rezultatu svakog od tih testo-
va moi ljude svrstati u niz. Na poetku niza bit e naj-
bolji, na kraju najgori ostali e biti negdje izmeu.
Ako dva testa mjere isti mentalni proces pomou isto-
vrsnog materijala, a kvaliteta obaju testova je kon-
stantna, tada bi nakon testiranja, poredak ljudi u oba
niza morao biti isti. Sluajne greke pri mjerenju mogu
taj poredak malo poremetiti (na nepredvien nain), ali
u cjelini gledano, nae je oekivanje razumno i praksa ga
potvruje. Dva testa, koji zadovoljavaju navedene uvjete,
daju ponekad ak i gotovo identian niz.
Uzmemo li sada dva testa koji se u nekim aspektima
razlikuju bilo da su sastavljeni od materijala razli-
itog tipa, ili da se pri njihovu rjeavanju koriste razliiti
mentalni procesi, ili da zahtijevaju brzinu ili dubinu raz-
miljanja. Tada e se, naravo, i poredak ljudi nakon testi-
ranja razlikovati. im su razlike u testovima vee, tim e
se i poredak ljudi u nizu vie razlikovati. Konano emo,
u konstrukciji testova, doi do toke u kojoj e se dva
niza toliko razlikovati, da znajui rezultat to ga je netko
postigao na prvom od njih, neemo moi predvidjeti
njegov uspjeh na drugom testu. Ili, drugim rijeima, im
je slinost u izboru materijala, mentalnih procesa i kva-
litete izmeu dva testa vea, tim je vea i vjerojatnost
da e ispitanik na oba testa postii slian rezultat. Obrat-
no, ako se razlika (u ova tri aspekta) meu testovima po-
veava, ta se vjerojatnost smanjuje.
Ovi, prilino magloviti pojmovi slinosti ili razlike
mogu se prevesti na precizan matematiki jezik pomou
takozvanog koeficijenta korelacije. Raspon toga koefi-
cijenta kree se od 1, ime se oznaava potpuno slaga-
nje, do 0 koja oznaava nepostojanje bilo kakvog odnosa.
Kadikad se zna desiti i da koeficijent ispadne negativan,
npr. u sluaju kad netko vrlo dobro rijei zadatke testa A,
a slabo ili nikako zadatke testa B (ili obratno). No kad
je rije o testovima inteligencije, takvi koeficijenti rijetko
se pojavljuju (gotovo nikada). Znaenje koeficijenta bit
e nam jasnije, ako pogledamo nekoliko primjera. Znamo
da su visoki ljudi obino i tei od niskih korelacija
izmeu visine i teine iznosi 0,6. To je negdje u sredini
izmeu savrene korelacije i nepostojanja bilo kakve ko-
relacije. Korelacija izmeu visine i inteligencije iznosi
samo 0,2. To je tako malen broj da se iz njega na teme-
lju visine ne moe nita zakljuiti o inteligenciji (iako se
vidi neznatna tendencija porasta inteligencije s visinom).
Izmeu duljine lijeve i desne ljudske ruke korelacija je
0,98, dakle vrlo bliza savrenoj korelaciji. No duljina
ljudskog nosa ne stoji, na primjer, ni u kakvom odnosu
prema duljini ljudskog stopala.
Sada, postavljenu hipotezu, moemo i drugaije formu-
lirati. Moemo kazati da meu testovima, koji su slini
u materijalu, procesima i kvaliteti, postoji visok
nivo korelacije, dok je meu testovima koji se u ova tri
aspekta razlikuju, korelacija slaba. im je slinost vea
korelacija je bolja im su razlike vee korelacija je
slabija. Vrijedi i obrat ove tvrdnje, tj . im je bolja kore-
lacija tim je i slinost meu testovima vea, im je ta
korelacija slabija, slinost je manja. Ovako formulirana
tvrdnja korisnija je u praksi, jer ono to u praksi mjeri-
mo jest korelacija izmeu testova. Na temelju veliine
korelacije zakljuujemo koliko su testovi meusobno sli-
ni ili koliko se jedan od drugoga razlikuju. Taj proces
dedukcije prilino je sloen, no bez obzira na to, veina
je znanstvenika, kad se radi o prirodi glavnih mentalnih
sposobnosti ili mentalnih procesa potrebnih za rjeavanje
problema u testovima, usvojila vrlo sline stavove. Do-
sad se, dodue, panja najvie posveivala razlikama u
sposobnostima baratanja razliitim tipovima materijala
i razlikama u efikasnosti pojedinih mentalnih procesa.
Sve do nedavno gotovo da nitko i nije prouavao odnos
brzina, dubina.
Glavni faktori* koje su psiholozi uspjeli izdvojiti do-
* Povrno gledano, ovi su faktori vrlo slini sposobnostima
koje sam tako strogo kritizirao na poetku ovog poglavlja. Glav-
na razlika izmeu ova dva pojma lei u nainu na koji su nastali.
Pojam sposobnosti nastao je nesistematskim promatranjem i
verbalizacijom odreenih stereotipova (i predrasuda koje su u
to odreeno vrijeme vladale). Faktori su paljivo definirani na
temelju eksperimentalnih i statistikih procesa, a u skladu sa
znanstvenim metodama. Mjestimina slinost ne bi smjela za-
magliti ove temeljne razlike. Da bi se to izbjeglo, faktori se esto,
umjesto rijeima, oznaavaju slovima (u zagradi kraj svakog
faktora).
bili su slijedee nazive: verbalna spretnost (V), verbalna
tenost (W), spretnost u baratanju brojevima (N), pro-
storni zor (S), percepcija (P), memorija (M) i sposobnost
induktivnog zakljuivanja (I). Malo je teko te sposobno-
sti opisati bez primjera testova na kojima se temelje
definicije ovih faktora. Stoga sam, u poglavlju 2, naveo
primjere, za odreene faktore karakteristinih zadataka.
Veina zadataka vrlo je laka, a italac e ubrzo i sam
uvidjeti da bi oni mogli biti i sloeniji i kako bi se mogli
uiniti sloenijim. U dobrom testu moraju, naime, biti
zastupljeni svi stupnjevi teine. Prilikom testiranja, da-
ju se, naravno, i detaljne upute, a i nekoliko slobodnih
minuta u kojima ispitanik moe provjeriti da li je shvatio
to se od njega trai.
Navedenih je sedam faktora, relativno, ali ne i potpuno
nezavisno. Onaj tko uspjeno rijei testove koji se odnose
na jedan faktor, obino uspjeno rijei i testove koji se
odnose na druge faktore (ta je tendencija, ipak, neto sla-
bija nego kad se radi o testovima iste vrste). Moda
bismo tu univerzalnu tendenciju uspjenog rjeavanja
razliitih zadataka mogli identificirati s naim, hipote-
tikim pojmom inteligencije. Razmotrimo detaljnije
razliite faktore kako bismo otkrili koji se od njih mjere
testovima za ije je rjeavanje potrebno ono to obino
zovemo intelektualnom kvalitetom. Mislim da e se
veina ljudi sloiti u tome da testovi koji mjere faktor
induktivnog zakljuivanja zahtijevaju najvie inteligen-
cije, testovi koji mjere verbalne i numerike faktore, ne-
to manje, dok ostali zahtijevaju znatno manje inteligen-
cije. I korelacija meu testovima potvruje ovakav su-
bjektivan i a priori stav. Zajedniko je svojstvo (tj. visok
stupanj korelacije) najizraenije kod testova koji mjere
induktivno zakljuivanje, manje izrazito kod verbalnih i
numerikih testova, a najneizrazitije kod prostornih testo-
va i testova pamenja. Time smo doli do openitog za-
kljuka da je inteligencija svojstvo na kojem se temelje
(iako ne u jednakoj mjeri) sve intelektualne operacije.
Osim toga opeg svojstva koje moemo zvati inteligen-
cijom, ili opreznije, jednostavno oznaiti slovolm g,
postoje i razliite vrlo specifine sposobnosti koje nam
omoguavaju efikasno baratanje specifinim materijalom
ili efikasno koritenje odreenog mentalnog procesa.
Vjerojatnost da su nabrojeni faktori (njih sedam) i jedini
faktori koji se mogu izolirati posve je neznatna. Najno-
viji radovi ukazuju na mnotvo drugih. Ovih je sedam,
meutim, dosad najbolje definirano i proueno, pa emo
ih stoga uzeti kao predstavnike ostalih.
Dosad nismo jo nita kazali o brzini rjeavanja pro-
blema kao ni o dubini razmiljanja. Za psihologa je to
nesigurno tlo, djelomino i zato to interes za taj odnos
godinama jedva da je postojao, pa se na njegovu is-
traivanju nije ni radilo. Taj je problem tek nedavno
pobudio panju, a budui da su neka od njegovih eks-
perimentalnih rjeenja vrlo zanimljiva i vana, pokuat
u ih ukratko objasniti. Pritom u se sluiti otkriima D.
Furneauxa, kao i pojmovima koje je on definirao. On je,
uostalom, bio i prvi koji je predloio neka rjeenja tog
tekog i sloenog problema.
Da bih objasnio ono to elim, morat u se posluiti
primjerom. Neka to bude odreeni tip zadatka u testu
inteligencije, recimo nizovi slova na str. 56. ove knjige.
Pretpostavimo da smo konstruirali vei broj razliitih
zadataka istoga tipa i razdijelili ga reprezentativnom
uzorku stanovnitva. Pretpostavimo da smo za rjeava-
nje tih zadataka dali proizvoljno mnogo vremena. Na
temelju broja ljudi koji su uspjeno rijeili odreeni za-
datak moemo odrediti teinu tog zadatka. Ako neki za-
datak uspjeno rijei 90 posto ljudi iz naeg odabranog
uzorka, moemo taj zadatak smatrati relativno lakim; ako
ga uspjeno rijei samo 10 posto ljudi iz uzorka, zada-
tak je, relativno, teak. Ako sada test sainjen od zada-
taka svih nivoa teine primijenimo na drugi uzorak
populacije, tada svaki ispitanik u tom uzorku moe
odreeni zadatak ili tono rijeiti, ili pogreno rijeiti,
ili odustati od rjeavanja, tj . taj odreeni zadatak pre-
skoiti. Veina testova inteligencije daje konanu ocjenu
na temelju broja tonih odgovora danih u zadanom vre-
menskom intervalu. Stoga ta ocjena ovisi o sva tri na-
ina rjeavanja problema, tj. o tonom i pogrenom rje-
avanju i o preskakanju. elimo li analizirati doprinos
brzine, moramo odrediti udio svakog pojedinog naina
ili, drugim rijeima, moramo pokuati razmrsiti neraz-
mrsivo. To zahtijeva mjerenje vremena potrebnog za
rjeavanje svakog pojedinog problema. Mislim da je sva-
kom odmah jasno da se dijeljenjem broja tonih odgo-
vora s ukupnim potrebnim vremenom ne moe dobiti
nikakav razuman prosjek (neki e ljudi, na primjer,
trebati mogo vremena za dobivanje pogrenog odgovora,
ili e podosta vremena provesti mozgajui o problemu
od kojeg e konano odustati, dok drugi nee time gubiti
vrijeme).
Kad izmjerimo vrijeme potrebno za rjeavanje svakog
pojedinog problema, moemo grafiki prikazati vrijeme
potrebno odreenom ispitaniku za rjeavanje zadataka
odreenog nivoa teine. Takav grafiki prikaz vidimo
na slici 1A. Takoer odmah vidimo i to a vrijeme po-
trebno za rjeavanje ne raste proporcionalno s porastom
nivoa teine. Tu potekou moemo izbjei ako upotrije-
bimo logaritam nae mjere vremena (log vrijeme). Tada
se odnos izmeu nae dvije varijable (nivoa teine i
logaritma vremena) moe prikazati pravcem (slika 1B).
Grafikon prikazuje rezultate trojice ispitanika, Alfe, Bete
i Game. Vidimo da su sva tri pravca jednako nagnuta
prema horizontalnoj osi, ili drugim rijeima, da su para-
lelna. Taj, neobino vaan, eksperimentalni zakljuak ni-
smo mogli predvidjeti. Iz njega se vidi da smo mjere-
njem doli do jedne univerzalne konstante (tj. univerzal-
ne za nau kulturu). Ako pomislimo da su nad njezinim
nepostojanjem oajavale generacije psihologa, tada nje-
zina vanost postaje jo oitija.
S dijagrama B moemo odmah proitati da je ispita-
nik Alfa, na svim nivoima teine, bri od ispitanika Beta,
koji je opet na svim nivoima teine bri od ispitanika
Gama. Gama moe rijeiti samo zadatke koji nisu tei
od odreenog, vrlo niskog, nivoa teine. Beta ve uspi-
jeva rijeiti zadatke srednje teine, a Alfa rjeava ak i
vrlo teke zadatke. Bilo bi zgodno kada bismo toku u
kojoj se pravci alfa, beta i gama sijeku s horizontalnom
koordinatom (ta toka odreuje veliinu brzine kojom
Alfa, Beta i Gama rjeavaju najjednostavnije zadatke
zadatke koje moe rijeiti gotovo svatko) mogli identi-
Slika 1
ficirati s brzinom rjeavanja problema svih nivoa teine,
a najvii nivo teine do kojeg Alfa, Beta i Gama mogu
doprijeti s dubinom njihova shvaanja. To se, na alost,
ne moe uiniti i to iz dva razloga. Razumno je, naime,
oekivati da uspjeh na testu ne ovisi samo o brzini, ve
i o spremnosti ispitanika da trai odgovor drugim
rijeima o onom to zovemo upornou. Kad bi naa
tri ispitanika bila krajnje uporna i voljna da se do-
voljno dugo pozabave svakim od zadanih problema, tada
bismo njihove rezultate mogli prikazati crtkanim pro-
duecima duina koje prikazuju stvaran postignuti re-
zultat. Tako bi ak i relativno tupi ljudi, voljni da us-
A
traju dovoljno dugo vremena, uspjeli rijeiti relativno
teke probleme, dok relativno bistri ljudi, nesposobni
da problemu posvete vie vremena ne bi rijeili ni rela-
tivno lake probleme.
Za ovu teorijsku tvrdnju ne samo da ne manjka do-
kaza, ve je ona, tovie, i posve u skladu sa svakodnev-
nim iskustvom i zdravim razumom: vrhunski intelektual-
ni domet jest produkt brzog mentalnog rada i uporne
marljivosti. Budui da smo se posluili logaritamskom-
skalom, treba drati na umu da je duina vremena po-
trebna tupom ovjeku za rjeavanje tekog problema,
neproporcionalna teini toga problema (misli se, narav-
no, na linearnu proporcionalnost). Dok e njemu za tei
problem trebati mjeseci upornog rada, bistar e ovjek,
isti problem, rijeiti za svega nekoliko minuta. Ipak, ta
dva faktora (brzina i upornost) relativno su nezavisna, pa
stoga o dubini ne moemo govoriti kao o korisnom uni-
dimenzionalnom psiholokom pojmu. Dubina se obino
identificira s najviim nivoom teina kojeg ispitanik mo-
e dosei. Jasno je da je ona sloen pojam koji ovisi o
jednostavnijim pojmovima brzine i upornosti. Zanimlji-
vo je da jedan od tih elementarnih faktora (upornost)
uope i nije intelektualna kvaliteta prije bi se moglo
kazati da je on funkcija organizacije linosti i njezina
emocionalnog integriteta. Gledano samo sa spoznajne
strane, brzina mentalnog funkcioniranja primarna je de-
terminanta intelektualne snage. Postoje dobri razlozi za
identificiranje te brzine sa o, tj . opom mentalnom spo-
sobnosti ili inteligencijom.
ak ni ovakva kombinacija brzine i upornosti ne uzima
u obzir svu sloenost procesa rjeavanja problema. e-
sto se dogaa, a tu eksperimetalni dokazi podupiru sva-
kodnevno iskustvo, da napiemo pogrean odgovor pod
dojmom da je on ispravan (barem jednako tako esto
kao to odustajemo od daljnjeg rjeavanja problema).
Ovo opaanje uvodi u nau analizu neto kao nehaj.
Moda ta rije ba i ne opisuje posve adekvatno ono
to se dogaa, iskustvo je meutim pokazalo da ba zbog
Slika 2
TESTOVNI MATERIJAL
Zakljuivanje
Pamenje
Opaanje
ovakvog postupka kojim se netona rjeenja prihvaaju
kao tona, a tona odbacuju kao netona, netko tko je
i brz i uporan postie relativno slabe rezultate.
Furneaux je pokazao da injenice koje smo ovdje ukrat-
ko saeli i odnosi koji meu njima vladaju (neke od tih
odnosa nismo navodili jer se mogu izraziti jedino u
obliku matematikih formula) vode do prilino plauzibil-
ne hipoteze o prirodi procesa koji se u mozgu odvijaju
prilikom rjeavanja problema. Prema toj hipotezi, uoeni
problem uzrokuje u mozgu niz zbivanja koji imaju za
posljedicu itav lanac pokusnih rjeenja. Ta pokusna
rjeenja ne dopiru nuno do nae svjesne razine, svako
je od njih jednostavno osobit nain organizacije jednog
dijela modane strukture. Brzina kojom se ti pojedini
oblici organizacije stvaraju, razaraju i iznova oblikuju
jest temelj na kojem se zasniva pojam mentalne brzine.
Mozak testira adekvatnost svakog pokusnog rjeenja ne-
kom vrstom mehanizma povratne sprege (feed-back) ka-
kvim se slue i elektronski raunari (to je najvjerojatnija
pretpostavka). U toj fazi procesa igra odreenu ulogu ne-
haj ili nemarnost ili tehnikim rjenikom reeno, gre-
ka. Moe se, naime, dogoditi da pokusno rjeenje koje
zadovoljava samo neke od traenih uvjeta otkoi meha-
nizam testiranja i dovede do pogrenog odgovora. Uko-
liko do toga ne doe, proces stvaranja pokusnih rjeenja
nastavlja se sve dok ispitanik ne pronae toan odgo-
vor, ili dok zbog toga to nije dovoljno uporan, ne
odustane od rjeavanja jednog i ne pree na drugi pro-
blem.
I tako smo, zanemarivi pritom neke sloenije aspek-
te, okonali potragu za odgovorom na pitanje: to za-
pravo mjere testovi inteligencije? Dobro i na analiti-
kim principima konstruiran test mjeri brzinu mentalnog
funkcioniranja koja je, izgleda, temelj intelektualne efi-
kasnosti. On takoer mjeri nau sklonost prema brojevi-
ma, rijeima, crteima ili nekim drugim tipovima testov-
nog materijala, kao i to koji nam mentalni proces naj-
vie lei (pamenje, opaanje, zakljuivanje, itd.). U
testu nuno dolaze do izraaja i neintelektualne kompo-
nente linosti, kao na primjer upornost koja igra vanu
ulogu u odreivanju neije efektivne inteligencije, tj .
spremnosti i sposobnosti da se rjeavaju sve tei i sve
sloeniji problemi. Ovi razliiti odnosi shematski su pri-
kazani na slici 2. Loe sainjen test mjerit e sve ove
razliite dimenzije kao jednu zbrkanu cjelinu iz koje se
ne moe izluiti doprinos to ga svaka od tih dimenzija
daje konanom kvocijentu inteligencije. Dobro konstrui-
ran test, ili bolje reeno, niz testova mjerit e svako od
ovih svojstava posebno, ime e se dobiti bolji uvid u is-
pitanikove jake i slabe toke, a time i mogunost boljeg
predvianja onoga to on moe postii u budunosti.
Oiti praktini uspjesi ak i slabih testova mogu poslu-
iti kao pokazatelji onoga to e se moi postii kad
praksa dostigne teoriju. Ve postoje neki dokazi o tome
da analitiki testovi udvostruuju ili ak utrostruuju
tonost predvianja starijih testova.
2
Primarne mentalne sposobnosti
Ovo se poglavlje gotovo iskljuivo sastoji od primjera
testova koji ilustriraju raspravu o prirodi inteligencije
u prvom poglavlju ove knjige. U ovaj sam ih tekst uvr-
stio prije svega zato to teorijska diskusija o pojmovima
kao to su, na primjer, sposobnost percepcije ili ver-
balna tenost malo govore onima koji ne poznaju na-
in na koji se ti pojmovi mjere i definiraju. Profesor
Thurstone iji je pionirski rad na ovom polju omoguio
da se prouavanje inteligencije postavi na zdravije te-
melje, ljubezno mi je odobrio da ovdje reproduciram
zadatke iz njegovih testova.
Treba imati na umu da to nisu potpuni testovi, nego
samo zadaci od kojih obino prvi, ili prvih nekoliko ilu-
striraju instrukciju koju treba primijeniti na daljnje za-
datke u testu. Gdjegdje je ovim uputama dodan i primjer
na kojem ispitanik moe provjeriti da li je uputu shva-
tio. Ovi primjeri zadataka bit e za veinu italaca posve
laki. Mislim da e itaoci shvatiti da se mogu konstrui-
rati i mnogo tei zadaci, kao i to da se test moe sloiti
tako da odgovara svakom intelektualnom nivou od ni-
voa petogodinjaka do nivoa briljantnog sveuilitarca.
Za one koji e moda osporavati nain na koji su tes-
tovi grupirani, moram iznova naglasiti da to grupiranje
nije proizvoljno, ve posljedica rezultata to su ih na
testovima postizale velike skupine ljudi.
(1) VERBALNA SPRETNOST (v)
TEST POSLOVICA
Ovaj test provjerava vau sposobnost razumijevanja onoga
to itate. Proitajte poslovicu A.
A. Jedri kad vjetar duva.
Dvije i samo dvije od dolje navedenih reenica imaju goto-
vo isti smisao kao poslovica A. Naite te dvije izjave.
____V_____ eljezo se kuje dok je vrue.
___________Kad si u Rimu, ponaaj se kao Rimljanin.
____V_____ Sui sijeno dok sunce sja.
___________ Nemoj da ti j edro bude vee od broda.
Oznaku (v) smo stavili kraj prve i tree izjave jer one imaju
gotovo isto znaenje kao poslovica A.
U slijedeoj skupini reenica, oznaite izjave koje imaju
slino znaenje kao poslovica B.
B. Bez muke nema nauke
Bez alata nema zanata.
__________ Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije.
___________ U mutnoj se vodi riba lovi.
___________ Od jednog udara dub ne pada.
VERBALNA KLASIFIKACIJA
U stupcu broj 1 navedena su imena nekih ivotinja. U stupcu
broj 2 nabrojeno je nekoliko komada pokustva. Stupac
broj 3 sadri i rijei koje oznaavaju ivotinje i rijei koje
oznaavaju pokustvo. Polica je komad pokustva i nakon
nje dolazi broj 2 to znai da pripada drugom stupcu. Ovca
je ivotinja i nakon nje dolazi broj 1 to znai da pripada
prvom stupcu. Ostalim su rijeima brojevi 1 i 2 pridrueni
na jednak nain:
Rijeima u stupcu 3 pridruite brojeve 1 ili 2.
1
krava
konj
ptica
pas
2
stol
stolica
ormar
svjetiljka
3
polica
ovca
fotelja
krevet
maka
magarac
2
1
2
2
1
1
1
rastrgati
muiti
gristi
tipati
2
patiti
boljeti
plakati
tucati
3
onesvjetiti se
raspeti
zgnjeiti
stenjati
rezati
kukati
-----------
-----------
-----------
-----------
----------
----------
VERBALNE RELACIJE
Proitajte slijedei red rijei:
1-noga: 2-cipela 3-ruka: 4-palac 5-glava 6-rukavica
7-prst 8-stisak 6
Prve dvije rijei, noga i cipela, stoje u odreenom odnosu
-cipela se nosi na nozi. Idua je rije ruka. Koja od nave-
denih rijei stoji prema ruci u istom odnosu kao noga prema
cipeli. Odgovor je rukavica jer se rukavica nosi na ruci. Zato-
smo na oznaenom mjestu napisali broj ku 6.
U idua dva zadatka treba nai rije koja se prema treoj
rijei odnosi kao druga prema prvoj i u zato odreen prostor-
upisati odgovarajui broj .
1-riba: 2-voda 3-ptica 4-plavo 5-crvenda 6-ocean
7-nebo 8-visoko
1-gradonaelnik: 2-grad 3-kapetan 4-brod 5-privatno
6-ope 7-trgovina 8-porunik
----
----
(2) VERBALNA TENOST (w)
PREMETANJE SLOVA
Slova u svakom redu treba poslagati tako da daju ime neke
ivotinje. U prvom sluaju skup slova dmedjve moe se po-
slagati tako da daje rije medvjed koju smo i napisali u za
to predvien prazni prostor. U iduem redu slova asp mogu
se poredati tako da daju ivotinju pas. Na isti nain skup
slova kmaa daje rije maka.
IVOTINJE
dmdjve medvjed
asp pas
kmaa maka
Slova u svakom redu treba poslagati tako da se dobije ime
j edne ptice:
PTICE
tkaap
narav
strebaj
-----
-----
-------
PRONALAENJE RIJEI
U prazan prostor dolje upiite to vie rijei koje poinju
slovom s, a zavravaju slovom 1. Duljina rijei nije va-
na. To mogu biti lina imena ili imena rijeka i gradova, kao
i rijei stranog porijekla.
U prva su tri reda, primjera radi, takove rijei ve upisane.
Nastavite upisivati rijei koje poinju sa s a zavravaju
sa 1.
1. sol
2. sokol
3. sandal
4.
5.
STVARANJE RIJEI
Upotrebljavajui iskljuivo slova koja se nalaze u rijei
G-E-N-E-R-A-C-I-J-A, nainite to vie novih rijei. Nove rijei
mogu biti duge ili kratke, to mogu biti lina ili geografska
imena, kao i rijei stranog porijekla. Pojedino se slovo smije
upotrebljavati samo onoliko puta koliko se puta pojavljuje u
rijei G-E-N-E-R-A-C-I-J-A.
U prva tri reda dani su primjeri takovih rijei. Nastavite!
G-E-N-E-R-A-C-I-J-A
1. igra
2. energija
3. cijena
4. ___________
5.
(3) NUMERIKE SPOSOBNOSTI (n)
NUMERIKI KOD
U ovom se testu od vas trai da se koristite sistemom koji se
temelji na dvadeset simbola umjesto deset uobiajenih cije-
lih brojeva. Svaki od brojeva izmeu 0 i 19 ima svoj od-
reeni simbol koji je dolje naznaen. Vidimo da je simbol
kojim se oznaava broj jedan, toka, a simbol za broj pet,
crtica. Broj devet predstavljen je simbolom koji se sastoji
od crtice i od etiri toke. Nula je predstavljena simbolom u
obliku slova U.
Ako je broj vei od devetnaest, simboli se kombiniraju tako
da se stavljaju jedan iznad drugoga. Kako se to radi pokaza-
no je u primjeru 2. Gornji simbol treba pomnoiti sa dvade-
set, a donji sa jedan, a dobivene rezultate treba zbrojiti. Pro-
uite dobro primjer 2!
Ako je broj vei od 399, tada su za njegovo zapisivanje
potrebna tri simbola. Gornji treba pomnoiti sa 400, srednji
sa dvadeset, a donji sa jedan i dobivene rezultate zbrojiti.
Kako se to radi pokazano je u primjeru 3.
Istom metodom rijeite est iduih zadataka!
Prostor za
raunanje
Odgovor Prostor za
raunanje
Odgovor
RAUNANJE
Na tabeli su tri prazna mjesta na koja treba upisati odgova-
rajue brojeve. Podatke koji su za to potrebni, treba uzeti iz
tabele.
ARITMETIKI PROBLEMI
U ovom je testu dano nekoliko aritmetikih problema i nji-
hova mogua rjeenja. Za svaki problem imamo etiri odgo-
vora od kojih je jedan, i samo jedan, toan. Od vas se trai
da pronaete toan odgovor. Kraj njega, na za to predvie-
nom prostoru, stavite oznaku kvaice kao to je to uinjeno
u prvom primjeru. Raunati moete na praznom prostoru, no
ne gubite vrijeme nastojei izraunati toan odgovor.
U prvom primjeru treba izraunati produkt dvaju brojeva.
Odmah se vidi da je prvi broj, po veliini, vrlo blizu broj u 4,
a drugi broju 7. Budui da je 4 x 7 = 28, rjeenje mora biti
negdje oko broja 28. To smo rjeenje i oznaili.
7,563327
14,012468
28,133051
56,103378
4,12395 x 6,82187 =
U dolje navedenom primjeru vidimo da je brojnik blizu
broju 30, a nazivnik blizu broju 6. Budui da je 30: 6 = 5,
oznaili smo rjeenje najblie broju 5.
4,4278
5,1819
6,9271
8,4293
(29)
2
=
755
841
865
901
Budui da znadete, da jedan od odgovora mora biti toan,
moete se u njegovu nalaenju posluiti trikom. Kako, na
primjer, pogoditi koliko je 29 X 29? Znamo da je 30 X 30
= 900. Takoer znamo da je 9 X 9 = 81, pa prema tome rjee-
nje mora zavravati brojem 1. Iz toga slijedi da je toan
odgovor 841.
Naite i oznaite tono rjeenje u dolje navedenim zadaci-
ma. Nastojte se sluiti najkraim moguim putem. Ne gubite
vrijeme na provjeravanje jedan je odgovor sigurno
toan.
3,01224 X 4,86537
2,621
6,782
14,656
21,387
6,5654
10,6327
91,7136
134,6973
7.698
9.875
13.561
20.679
53,29736
5,01258
1351 + 8271 + 72 + 3 + 51 +
2 + 1 + 13 + 9 + 4+23 +
8 + 19 + 22 + 4 + 6 +16
(197)
2
=
11.569
23.417
38.809
62.187
------------------------------------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------------------------------------
=
-------------------------------------------------------------------------------------
(4) PROSTORNI ZOR (s)
RUKE
U ovom ete testu vidjeti itav niz crtea koji prikazuju ruke,
Neki od njih prikazuju desnu, a neki lijevu ruku. Ispod
svakog crtea su dva prazna kvadrata.
Ako je na crteu desna ruka, stavite oznaku u desni kva-
drat, a ako je na slici lijeva ruka, onda u lijevi kvadrat, kao
to je to uinjeno na crteu dolje.
Stavite oznaku u odgovarajui kvadrati!
Test sadri dvadeset redova od po sedam likova.
Evo jo jednog zadatka. U svakom redu podvucite likove
koji su jednaki prvom liku u tom redu.
Trebalo je podvui trei i etvrti lik. Oni su jednaki
prvom liku.
Na slici je sedam likova. Podvucite likove koji su jednaki pr-
vom liku u redu.
Na slici je sedam likova. Podvueni su oni likovi koji su
jednaki prvom liku (misli se jednaki u gore objanjenom
smislu).
Slijede dva razliita lika. Ne moemo ih pomicanjem (ne
odvajajui ih pri tom od povrine na kojoj lee) dovesti
u poloaj da padnu jedan na drugog. elimo li to, moramo
ih odvojiti od povrine na kojoj lee.
Na crteu su dva jednaka lika u obliku slova L. Svaki lik ima
na svojem vrhu rupu. Ne odvajajui ih od povrine na kojoj
lee, moemo ih pomicanjem dovesti u poloaj da padnu
jedan na drugog.
LIKOVI
ZASTAVE
Na prvom crteu su dvije jednake zastave. Ne odvajajui ih
od povrine na kojoj lee, moemo ih pomicanjem dovesti u
poloaj da padnu jedna na drugu.
Budui da su zastave u traenom smislu jednake, stavili smo
crticu kraj slova J.
Na slici dolje su dvije razliite zastave. Ne moemo ih, ne
odvajajui ih od povrine na kojoj lee, pomaknuti tako da
padnu jedna na drugu.
Budui da su zastave razliite, stavili smo crticu kraj slova R.
Uinite to isto na crteima dolje. Pokuajte zastave pomica-
njem, ne odvajajui ih od povrine papira, dovesti jednu na.
drugu. Ako je to mogue, stavite crticu kraj slova J, a ako
nije crticu kraj slova R.
Na prvoj je slici trebalo staviti crticu kraj slova J, a na drugoj
kraj slova R.
Test sadri etrdeset i osam zadataka.
(5) SPOSOBNOST PERCEPCIJE (p)
IDENTINI BROJEVI
Na vrhu prvog stupca brojeva nalazi se broj 634. Svaki put
kad se broj 634 ponovo pojavi u prvom stupcu, mi ga podvu-
emo. U drugom je stupcu podvuen broj 876 jer se on nalazi
na vrhu toga stupca. U treem je stupcu podvuen broj 795,
koji se nalazi na vrhu treeg stupca.
Broj na vrhu svakog stupca pojavljuje se u tom istom
stupcu jo jedan ili dva puta. Pronaite taj broj to bre
moete i svaki ga put podvucite.
634
693
850
634
513
398
696
634
574
628
634
876
643
328
932
879
375
470
697
876
294
982
795
583
795
189
342
795
896
247
319
468
543
423
837
115
423
528
969
274
423
627
423
962
279
363
643
279
375
470
887
699
291
983
585
374
282
663
539
314
475
576
374
S50
677
846
ITANJE U ZRCALU
Pogledajte ove dvije rijei
Prva je rije maka. Druga je rije takoer maka, ali tis-
kana u zrcalnom odrazu (s desna na lijevo).
Dolje su dva reda rijei. U prvom su redu rijei tiskane
s lijeva na desno, a u drugom te iste rijei tiskane s desna
na lijevo.
Dolje su dva stupca rijei. Prva rije, na vrhu svakog
stupca, tiskana' je s lijeva na desno. Ispod nje su etiri ri-
jei tiskane u obrnutom smjeru, tj . u zrcalnom odrazu.
Jedna od te etiri rijei jednaka je rijei na vrhu stupca.
Nju smo u svakom stupcu podvukli.
U svakom od ovih stupaca podvucite rije koja je jed-
naka rijei na vrhu stupca.
Test sadri pedeset stupaca od po etiri rijei.
LICA
U ovom nizu lica jedno se lice razlikuje od ostalih. To
je razliito lice precrtano.
Pogledajte dobro i uoite zato je precrtano lice u sredini.
Usta na tom licu, razlikuju se od ustiju na druga dva lica.
Evo jo jednog niza lica. Precrtajte lice koje se razlikuje od
ostala dva.
Trebalo je prekriiti zadnje lice u redu.
U svakom redu precrtajte lice koje se po neem razlikuje
od ostala dva.
Test sadri ezdeset reda od po tri lica.
(6) INDUKTIVNO ZAKLJUIVANJE (r)
TAJNO PISMO
U prvom stupcu, pod naslovom Rijei, nalaze se tri rijei:
dar, dan, i rad. U drugom stupcu te su iste rijei napisane
tajnom ifrom svako je slovo zamijenjeno brojem. Treba
pronai slovo koje odgovara odreenom broju. Redoslijed
rijei u prvom i drugom stupcu nije isti. U trei stupac
treba napisati rijei onim redom kojim one dolaze u taj-
nom pismu.
Rijei Tajno pismo
dar 3 8 6
dan 5 8 3
rad 3 8 5
Prijevod
Problem moemo rijeiti na nekoliko naina. Evo j edne mo-
gunosti:
Pogledajmo paljivo rijei u prvom stupcu. Vidimo da
dvije rijei poinju istim slovom. Rijei dar i dan poinju
slovom d. U tajnom pismu dva puta se na poetku po-
javljuje broj 3. Stoga 3 odgovara slovu d. Upiite d
na odgovarajue mjesto u prijevodu.
Trea rije poinje slovom r, pa prema tome broj 5
odgovara slovu r. Upiite r na odgovarajue mjesto u
prijevodu.
Slovo u sredini svake rijei jest a. Broj u sredini svake
rijei napisane tajnim pismom jest broj 8. Stoga 8 odgo-
vara slovu a. Upiite a u sredinu svake rijei u treem
stupcu.
Ostala je nepotpuna samo jo rije dan, pa stoga broj
6 mora odgovarati slovu n. Upiite n u preostali prostor
u prvom redu treeg stupca.
Poredak rijei u treem stupcu jest: dan, rad, dar.
Rijei Tajno pismo
vrt 8 0 9
rat 5 2 8
lav 4 2 9
Evo jo jednog primjera. Tajno pismo ovog primjera razli-
kuje se od tajnog pisma u prvom primjeru. Pronaite koje
slovo odgovara kojem broju. Rijei napiite na odgovaraju-
a mjesta u treem stupcu.
Da li ste primijetili da prve rijei zavravaju slovom t?
Broj koji se na zadnjem mjestu pojavljuje dva puta jest
broj 9. Stoga broju 9 odgovara slovo t. Upiite t u od-
govarajue polje.
Rijei rat i lav imaju u sredini slovo a. Broj koji se u
sredini pojavljuje dva puta jest broj 2. Upiite a u od-
govarajue polje.
Sada moete prepoznati rije rat. Druga rije koja zavr-
ava slovom t je vrt. Napiite je. Prema tome, prijevod dru-
ge rijei mora biti lav, a tako i jest jer prema rijei vrt,
broju 8 odgovara slovo v. Redoslijed rijei u treem stup-
cu glasi: vrt, lav, rat.
Evo jo jednog primjera. Naite slova koja odgovaraju
brojevima i upiite ih u polja treega stupca. Pomozite si
tako, da najprije odredite koji broj pripada slovu o koje
se pojavljuje u svakoj rijei (dakle tri puta). Vidi se da
slovu o pripada broj 5, dakle broju 5 odgovara slovo o.
Upiite o u odgovarajua polja treeg stupca. Dalje ra-
dite sami.
Rijei Tajno pismo
osa 8 5 1
nos 2 5 3
bol 5 3 9
Prijevod
Redoslijed rijei u treem stupcu mora biti: bol, nos, osa.
Prijevod
Pokuajte sami rijeiti idui problem. (Slovo b se u prvom
stupcu rijei pojavljuje samo jedanput. Pronaite broj koji
se u drugom, stupcu pojavljuje samo jedanput i rjeenje
slijedi).
Rijei Tajno pismo
sob 4 2 7
sok 4 2 9
kos 7 2 4
Redoslijed rijei u treem stupcu jest: sok, sob, kos.
Dolje su jo dva problema za vjebu. Prevedite rijei na-
pisane tajnim pismom i redom ih upiite u trei stupac.
Rijei Tajno pismo
san 2 4 6
lan 8 3 2
sol 8 4 6
Prijevod
Prijevod
Rijei Tajno pismo
luk 2 3 9
alt 2 4 9
lak 3 2 8
Prijevod
NIZOVI SLOVA
Proitajte ovaj niz slova
a b a b a b a b
Idue slovo u nizu bilo bi a. Upiite a u prazno polje.
Sada proitajte ovaj drugi niz slova i odredite koje je
slovo na redu. Upiite ga u prazno polje.
e a f a g a h a
Trebalo je upisati slovo i.
Proitajte dolje napisane nizove i u prazno polje upiite
slovo koje dolazi.
g h g h g h g h
a a b b c c
a b z c z d z d z
Trebalo je upisati slova g, d i e.
Vjebajte na dolje navedenim primjerima. U svako polje
upiite odgovarajue slovo.
a a a b b b c c c d d
a u b v a u b v a u b
a b m c m d m d m
a b c a b c a b c d
RAZLIKE U SKUPINAMA SLOVA
Proitajte ove skupine slova
U tri se skupine slovo A pojavljuje po dva puta. Cr-
-o smo podvukli treu skupinu u kojoj se slovo A ne po-
javljuje dva puta.
Evo slinog problema. Tri skupine, od ove etiri, po ne-
emu su sline. Koje su to skupine?
AABC
ACAD ACFH AACG
CVRM TUVZ OPRS
EFGH
U drugoj, treoj i etvrtoj skupini slova su poredana abe-
cednim redom u prvoj skupini nisu. Podvucite prvu
skupinu da biste je oznaili kao razliitu.
Izmeu tri, od dolje navedene etiri skupine slova, postoji
odreena slinost. Podvucite skupinu koja se razlikuje od
ostale tri.
KABC KEFG LOPR KUVZ
Tri skupine poinju slovom K. Trebalo je podvui treu
skupinu.
Evo jo jednog primjera. Podvucite skupinu slova koja se
po neem razlikuje od ostale tri.
EGHI MPRS HJKL TVZ
Trebalo je podvui drugu po redu skupinu. Izmeu slova
M i P je razmak od tri slova.
Problemi koje treba rjeiti slini su ovima. U svakom redu
treba pronai i podvui skupinu koja se po neemu razli-
kuje od ostale tri.
AAAB
HGFE
STT
EFGI
AAAM
OPRS
IJKI
GHIK
AAAR
MRVZ
FGHF
JKLM
AATV
VUT
OPRO
RSV
(7) MEMORIJA (m)
PREPOZNAVANJE LIKOVA
Paljivo pogledajte ove likove tako da ih moete prepoznati
kad ih opet vidite.
Kraj lika kojeg ste prepoznali stavite oznaku
polje.
u prazno
Na isti nain pogledajte ove likove, tako da ih moete pre-
poznati meu likovima na iduoj stranici.
U stvarnom testu na slici ima dvadeset likova koje treba
prepoznati u skupini od ezdeset likova narisanih na poseb-
nom listu.
PRVO I ZADNJE SLOVO
Svakom predmetu dolje pridruen je broj. Broj pridruen
rijei kutija jest 66, broj pridruen rijei stolica je 21 i
tako redom. Od vas se trai da se sjetite broja svakog pred-
meta. Na iduoj stranici imena predmeta napisana su dru-
gim redom. Kraj svakog predmeta napiite njegov broj .
Ako vam pisanje moe pomoi da bolje zapamtite, moete
parove prepisati u prazna polja na desnoj strani. Paljivo
itajte i nastojte upamtiti dok vam se ne kae da prestanete.
Ponite odmah. Ne ekajte ni na kakav znak.
Predmet Broj Predmet Broj Predmet Broj
kutija 66
stolica 21
lepeza 92
svjetiljka 77
Ne okreite ovu stranicu.
Predmet
Stolica
svjetiljka
kutija
lepeza
Broj
21
U prvom redu napisan je odgovarajui toan broj. Nado-
punite stupac. Ponite odmah.
Stvarni test sadri petnaest parova predmet-broj.
IMENA
U svakom redu dolje napisano je po j edno ime i po j edno
prezime. Imena treba upamtiti tako da se, kad vidite pre-
zime, moete sjetiti imena. Na iduoj su strani napisana
samo prezimena i to redoslijedom razliitim od ovoga ovdje.
Od vas se trai da dopiete imena.
Ako vam, pri pamenju, pomae pisanje, moete imena
i prezimena prepisati u prazna polja na desnoj strani. Po-
nite odmah. Rei e vam se kada da prestanete.
Ime Prezime
Zdenka Ceri
Ivan Plea
Vera Ivezi
Ante Kova
Ime Prezime
U prvom redu, uz prezime je napisano odgovarajue ime.
Dopunite stupac.
Prezime
Ivezi
Ceri
Kova
Plea
Ime
Vera
U stvarnom testu treba upamtiti dvadeset imena i napisati
ih uz odgovarajua prezimena.
3
Bistro je dijete odraslo
Danas rezultati testova inteligencije, kojima je podvrg-
nut velik broj djece u dobi od jedanaest godina, esto
odluuju o njihovu buduem zanimanju, ili utjeu na
njihov ivot na neki drugi nain. S pravom se moemo
pitati koliko vrijede rezultati takvih testova, tj . moe-
mo li se na njih osloniti kad je u pitanju djetetova
budunost. Ovaj vrlo vaan problem bitno se razlikuje
od problema kojim se obino zamjenjuje, a taj je pro-
nalaenje korelacije izmeu inteligencije i profesionalnog
uspjeha za danu grupu. Navest u nekoliko primjera koji
e ovu razliku bolje objasniti (esto se dogaa da je i
psiholozi zanemare). Pretpostavimo da smo, u vojsci,
podvrgli testu inteligencije tisuu kandidata za oficirski
in. Nakon toga sve smo ih poslali u OCTU* na vje-
bu. Neki e tamo otpasti, a neki e nastaviti sa kolo-
vanjem. Vezu, odnosno korelaciju, izmeu testovima iz-
mjerene inteligencije i uspjeha u OCTU moemo lako
izraunati, pa stoga i odrediti mogu li ti testovi poslu-
iti za predvianje uspjeha u OCTU.
Uzmimo sada drugi primjer. Pretpostavimo da smo te-
stirali inteligenciju sinova vojnih oficira. Bili su to dje-
aci od oko est godina, a njihovi su ponosni roditelji
eljeli da im sinovi uspiju u vojnoj karijeri. Pretposta-
* OCTU kratica za Officer Cadets Training Unit, u prijevo-
du Jedinica za obuavanje oficira-kadeta (prim. prev.).
vimo takoer, a to je i vrlo vjerojatno, da su se sva dje-
ca, kasnije, odluila za vojnu karijeru i da su, nakon
ponovnog testiranja, upuena u OCTU (drugi put su
djeaci testirani neposredno prije odlaska u jedinicu).
Test kojem su bili podvrgnuti u dobi od est godina mo-
e posluiti za predvianje rezultata tog drugog testa, a
isto tako i za predvianje uspjeha u OCTU. Ako se
kvocijent inteligencije ove djece nije u meuvremenu iz-
mijenio (izmeu dva testa prolo je prosjeno etrnaest
godina), tada je oito, da su za predvianje uspjeha u
OCTU, oba testa jednako vrijedna (jer u biti daju
jednake rezultate).
No ako se kvocijent inteligencije iz godine u godinu
mijenja, tada na temelju rezultata koje smo dobili testi-
ranjem estogodinjaka, neemo moi predvidjeti ni re-
zultate koje e na testovima postii dvadesetogodinjaci,
kao ni njihov uspjeh u OCTU. Ako je kvocijent inte-
ligencije konstanta, tada je mjerenje neije inteligencije
(pomou testa inteligencije), u danom trenutku, i odre-
ivanje odnosa njegove inteligencije prema inteligenciji
ostalih iste dobi, u stvari isto to i predvianje tog od-
nosa u budunosti. No ako kvocijent inteligencije i nije
konstantan, testovi inteligencije mogu se koristiti za od-
reivanje odnosa neije inteligencije prema inteligenciji
ostalih koji pripadaju istoj dobnoj skupini. Dobivena
mjera tada, naravno, vrijedi samo za dani trenutak, tj .
rezultat testa inteligencije ne moe biti indikator budu-
ih uspjeha ili neuspjeha. Stoga je vano utvrditi koliko
je kvocijent inteligencije konstantan.
Mnogim ljudima takvo istraivanje izgleda nepotrebno,
tovie suvino. Navikli su sluati da se kvocijent inte-
ligencije, tijekom ivota, ne mijenja, pa da stoga i ne
treba praviti razliku izmeu testova, koje emo radi lak-
eg snalaenja, zvati testovima za mjerenje inteligencije
i testova za predvianje inteligencije. Na alost, dokazi
nas upuuju u suprotnom smjeru. Dokazi su dobiveni na
temelju veeg broja eksperimenata meu kojima su Dear-
bornov i Rothneyev ve klasini. Velike skupine djece
testirane su svake godine iznova deset godina uzastopce,
pa su se tijekom tog razdoblja mogle promatrati even-
tualne promjene kvocijenta inteligencije. Na temelju tri-
desetak takvih studija doneseni su slijedei zakljuci:
Korelacija izmeu rezultata dvaju uzastopnih testira-
nja izravna je funkcija meu testiranjem proteklog vre-
mena. Kod vrlo pouzdanog i dobro konstruiranog testa,
kao to je to na primjer Stanford-Binetov test (vjerojat-
no najee upotrebljavan test inteligencije) moemo oe-
kivati da e korelacija izmeu rezultata dvaju uzastopnih
testiranja biti 0,95, ako je meu testiranjem prolo neko-
liko, a najvie tjedan dana. Ako izmeu testiranja pro-
e cijela godina, korelacija e pasti na 0,91, a ako pro-
u dvije godine, na 0,87. Sa svakom daljnjom godinom
korelacija opada za 0,4, tako da e nakon tri godine
iznositi 0,83, nakon etiri 0,79, a nakon deset godina
svega 0,55. Kad se radi o predvianju, korelacija od 0,55
izrazito je slaba. Predvianje koje bi se temeljilo na
sluajnosti, tj. na bacanju dinara, bilo bi slabije za sve-
ga 10 posto. To ba nije sjajan rezultat.
Uzgred treba napomenuti da je raspon dobnih sku-
pina, za koje vrijede ove brojke, prilino ogranien. Za
dobnu skupinu estogodinjaka predvianje je znatno
netonije od onog na kojeg ukazuju brojke, a na te-
melju testiranja djece koja jo nisu navrila dvije godine
ne moe se ba nita zakljuiti o inteligenciji koju e
ona posjedovati kao odrasli ljudi. Situacija je neto bo-
lja za dobnu skupinu tro- i etverogodinjaka, ali su koe-
ficijenti tako maleni da su u praksi neupotrebljivi. Sve u
svemu, testiranje inteligencije prije navrene este go-
dine (ili najmanje pete), trebalo bi izbjegavati jer moe
kod roditelja pobuditi uzaludnu nadu ili nepotreban
strah. S druge strane, razumno je oekivati da e na-
kon navrene petnaeste ili esnaeste godine ivota, tes-
tiranje dati prilino tonu procjenu razvoja inteligencije
ak i za iduih trideset ili vie godina. Ocjenjuje se, da
se nakon razdoblja adolescencije, a uz uvjet da ne doe
do tjelesnih ozljeda sredinjeg ivanog sustava, moe
oekivati korelacija od 0,8.
Moe li se, racionalizacijom ovih podataka, dobiti ne-
ka vrsta opisne hipoteze? Anderson je pokazao da je to
mogue, a vidjet emo da njegove ideje daju opaenim
injenicama razuman okvir. Zamislimo djetetove sposob-
nosti kao neki fond koji raspolae odreenim iznosom
funti ili dolara. Tijekom djetinjstva, kako se inteligen-
cija razvija, u fond se ulae novac, tako da je u asu
kad dijete postaje odraslo, on pun. Pretpostavimo da dje-
tetove sposobnosti, ili rjenikom nae analogije, koliinu
novca u fondu, moemo tono izmjeriti. Tada pretpos-
tavka o konstantnosti kvocijenta inteligencije zahtijeva
da koliina novca koju svake godine uplaujemo u fond
(a koja odgovara poveanju djetetovih sposobnosti) tako-
er bude konstantna veliina proporcionalna iznosu koji
se u fondu ve nalazi. Tako e, na primjer, djeca koja
su u asu testiranja u svojem fondu imala 20, 60 ili 120
novanih jedinica, fondu svake godine dodavati respek-
tivno 2, 6 i 12 jedinica.
Druga je mogunost da poveavanje fonda za svaku
godinu nije ni u kakvom odnosu prema ve postojeem
fondu. To znai da se moe dogoditi da dijete s malim
fondom svoj fond povea za vei iznos od djeteta s ve-
likim fondom. Izgleda da se upravo to dogaa, ime bi
se mogli objasniti i opaeni rezultati.
Dok je dijete veoma maleno i sposobnosti su mu ogra-
niene, pa vrijednost prirasta fonda moe, po apsolut-
noj veliini, biti jednaka veliini samoga fonda. No ako
su te dvije veliine (fond i prirast fonda) meusobno ne-
zavisne, tada je oito da na temelju veliine fonda dvogo-
dinjeg djeteta ne moemo predvidjeti veliinu fonda tro-
godinjaka (prirast fonda moe biti velik i nepoznat
iznos). S rastom djeteta raste i njegov fond sposobnosti
pa veliina prirasta, u odnosu na veliinu fonda, biva
sve manje i manje znaajna. Kad dijete doraste do ado-
lescencije, tj . kad postane mladi momak ili djevojka,
fond je pun i vie mu se nita ne dodaje. Budui da
prirast sposobnosti u odnosu na fond sposobnosti, po-
staje zanemarivo malen, inteligenciju koju e dijete imati
kad odraste predvidjet emo tim tonije im je dijete
u asu mjerenja inteligencije starije.
Iz ovog se razmatranja vidi da postojei testovi inte-
ligencije zasnovani na pretpostavci konstantnosti kvoci-
jenta inteligencije mogu vrlo tono izmjeriti intelektual-
ne sposobnosti u danom trenutku. Pokuamo li, meutim,
pomou njih predvidjeti budue uspjehe male djece, re-
zultat je vie nego slab. Stoga se sam od sebe namee
zakljuak da su za mjerenje sadanjih djetetovih spo-
sobnosti i za predvianje njegovih buduih sposobnosti
potrebna dva testa jedan za odreivanje veliine fon-
da, a drugi za mjerenja najvjerojatnije veliina njegova
prirasta.
Problem je teak i sloen. elimo li ocijeniti sadanju
djetetovu inteligenciju, dovoljno je da dobivene rezultate
usporedimo s rezultatima druge djece iste dobi. No e-
limo li odrediti kolika e njegova inteligencija biti za
deset godina, moramo, na poetku i na kraju tog de-
setgodinjeg razdoblja, izmjeriti inteligenciju itave jed-
ne dobne skupine. Jasno je da je to tee i administra-
tivno i financijski. Ipak, to je uinjeno i dobiveni su od-
reeni nedvojbeni rezultati. Zadaci prvog testa inteligen-
cije koji prilino dobro mjere djetetovu inteligenciju u
danom trenutku nisu prikladni za mjerenje pokazatelja
njegove budue inteligencije. I obratno: zadaci koji ne
daju gotovo nikakve informacije o djetetovoj sadanjoj
inteligenciji mogu dati vrlo tone informacije o njego-
voj buduoj inteligenciji. Iz toga se vidi da je mo-
gue sainiti testove koji e predvidjeti kolika e
biti djetetova inteligencija za, recimo, deset godina, no
oni e se podosta razlikovati od testova kojima se slu-
imo danas veina dananjih testova mjeri inteligen-
ciju u sadanjem trenutku. Vidimo da nas mit o kon-
stantnosti kvocijenta inteligencije lako moe zavesti na
pogrean put. Predvidjeti neiju inteligenciju u budu-
nosti zamaniji je pothvat no to su to zamiljali pioniri
na polju psihologije. Da bi se moglo s izvjesnim pouzda-
njem rei koliki e kvocijent inteligencije imati mali Ivica
kad odraste i da li e Marica i kao odrasla ena biti
mentalno defektna, trebat e u istraivanja uloiti jo
mnogo truda i napora.
S ovakvim prigovorima lako se moe i pretjerati. Oi-
to je da su dananji testovi inteligencije na podruju
odreivanja inteligencije odraslih i starije djece sasvim
zadovoljavajui, kao i to da nisu prikladni za odreiva-
nje inteligencije djece izmeu est i deset godina. Za
djecu mlau od est godina oni su posve neupotrebljivi.
Unato tim nedostacima, bit e zanimljivo pogledati ba-
rem jednu studiju provedenu s ciljem predvianja bu-
dunosti velike skupine veoma inteligentne djece. Ter-
man i njegovi suradnici mjerili su njihovu inteligenciju
na poetku eksperimenta da bi zatim pratili njihov raz-
voj tijekom dvadeset i pet godina. Pri ocjenjivanju te
studije treba imati na umu, da su testovi kojima su se
sluili bili jedni od prvih, i uglavnom inferiorni testo-
vima kojima se sluimo danas. U njima dolaze do izra-
aja sve sloenosti i potekoe o kojima sam upravo go-
vorio. italac e se moda iznenaditi kad vidi da je
svim tekoama usprkos i pomou neistesanog orua
kojim su se znanstvenici sluili prije etvrt stoljea, do-
bivena tona prognoza budunosti te velike skupine izra-
zito darovite djece.
Terman si je stavio u zadatak da otkrije mentalne i
fizike crte karakteristine za intelektualno natprosjenu
djecu kao i osobine njihove linosti. Takoer je elio
vidjeti u kakav se tip odraslog ovjeka razvija tipino
darovito dijete. Razliitim postupcima, izmeu 250 000
kolske djece odabrano je 1500 djece, koja su po svojem
kvocijentu inteligencije, spadala u vrhunskih jedan po-
sto. Kvocijent inteligencije svakog odabranog djeteta iz-
nosio je najmanje 140, a najvei je imala jedna djevoj-
ica (vie od 200). O djeci je sakupljen i velik broj naj-
razliitijih podataka. Njihovi su roditelji ispunili upit-
nik od dvanaest stranica te odgovorili na pitanja o raz-
voju svoje djece, okolnostima njihova roenja, nainu
hranjenja, dobi u kojoj su progovorili i prohodali, bo-
lestima koje su preboljeli, o njihovim nervnim simpto-
mima, eventualnoj kod kue dobivenoj poduci itd. Slian
upitnik s pitanjima o napredovanju i ponaanju djece
u koli, ispunili su i uitelji djece. Svako je dijete teme-
ljito lijeniki pregledano te su prikupljeni podaci o nje-
govu vidu, sluhu, ishranjenosti, dranju tijela, stanju zu-
bala, neurolokom stanju, radu srca i plua itd. Izvreno
je trideset i sedam antropolokih mjerenja, a svako je
dijete podvrgnuto i trosatnom testiranju u koli ste-
enog znanja. Slika je upotpunjena ispitivanjem karak-
tera i specifinih interesa, podacima o knjigama proita-
nim u razdoblju od dva mjeseca kao i ocjenom sredine
u kojoj je dijete raslo (dobivenom od znanstvenih surad-
nika na terenu).
Iako su pri odabiranju oba spola imala jednake anse,
djeaci su brojano nadmaivali djevojice u omjeru
115:100. Terman energino nijee postojanje pristra-
nosti prilikom testiranja. Inae, s prilinom sigurnosti
moemo ustvrditi da djeaci nisu, u prosjeku, intelektu-
alno superiorni djevojicama. To je pokazano i velikim
brojem komparativnih studija iz kojih se takoer moe
zakljuiti da je u djeaka raspon inteligencije vei nego
u djevojica, tj. meu njima ima vie vrlo bistrih ali i
vrlo tupih pojedinaca. Ovu tvrdnju potkrepljuju i istra-
ivanja koja je Thomson vrio u kotskoj na sluajnim
uzorcima populacije iste starosne dobi. Gotovo se uvijek
pokazalo da su kolebanja u inteligenciji vea u djeaka
nego u djevojica. S tim je u skladu i ope poznata i-
njenica da meu mukarcima ima vie genijalnih i vie
mentalno defektnih pojedinaca nego meu enama, prem-
da bi se to moglo jednako dobro objasniti i povijesnim
i drutvenim razlozima.
Rezultati mjerenja tijela i lijenikog pregleda opovr-
gavaju rasprostranjeno miljenje da su izrazito inteli-
gentna djeca obino hendikepirana na nekom drugom
podruju. Taj je stav poznat kao teza o kompenzaciji
prema kojoj je inteligentno dijete zaostalo u rastu, bo-
leljivo, nespretno, napeto, nervozno i preozbiljno, a uz
to jo ima i upala prsa, sputena ramena i nosi naoale.
S druge strane, prema istoj pretpostavci manje inteli-
gentno dijete kompenzira tupost svojim karakternim
svojstvima, svojim zdravljem i tjelesnom graom. Ter-
manovi podaci odluno pobijaju takvo miljenje. Nada-
rena djeca u njegovoj grupi esto su po visini i teini,
kapacitetu plua, irini ramena i miinoj snazi, nad-
maivala i najvie amerike standarde, pa prema tome
i prosjenu djecu. Nadarena su djeca bila zdravija a
nervozne navike, tikovi i mucanje bili su meu njima
jednako esta pojava kao i meu prosjenom djecom
odgovarajue dobi. Ti se podaci uklapaju u iri model i
pokazuju da umjesto zakona kompenzacije vrijedi zakon
korelacije; inteligentna djeca nadmauju manje inteli-
gentnu u gotovo svim poeljnim svojstvima koja je Ter-
man mjerio.
Skupina darovitih je i u koli postizala daleko bolje
rezultate od svojih vrnjaka. Obrazovanje nadarenog dje-
teta u cjelini bilo je za 44 posto iznad norme, ili dru-
gim rijeima, kolsko znanje darovitog djeteta i od nje-
ga za 44 posto starijeg prosjenog djeteta bilo je jed-
nako.
Na intelektualnom polju interesi darovite djece bili
su daleko iri od interesa prosjenog djeteta, a na dru-
tvenom planu neto malo iri. Na polju aktivnosti in-
teresi darovite i prosjene djece bili su gotovo identini.
Djeca su podvrgnuta i razliitim objektivnim testovima
karaktera i linosti, a njihovi su uitelji dali svoje mi-
ljenje o njihovim mentalnim, moralnim i socijalnim ka-
rakteristikama. Sve su ocjene pokazivale da su darovita
djeca i na tim podrujima iznad prosjeka. To se osobito
odnosilo na svojstva koja proizlaze iz htijenja, kao to
je na primjer snaga volje, upornost, elja za isticanjem,
samopouzdanje, smotrenost i opreznost, a u manjoj mjeri
i na emocionalna svojstva kao to su smisao za humor,
veselost, optimizam i postojanost raspoloenja. To se
odnosilo i na moralna svojstva kao to su savjesnost,
istinoljubivost, velikodunost, obzirnost, nesebinost i
suosjeanje s drugima. Pokazalo se da su darovita djeca
esto superiorna i na drutvenom polju. Ona su esto
voe velikih grupa u kojima su i omiljena jer i sama
vole velike grupe i nisu tata.
Tonost ovih ocjena potvruju i neki objektivni tes-
tovi. Tako je, na primjer, prema procjenama uitelja, 67
posto nadarene djece nadmaivalo prosjeno dijete u po-
zitivnim emocionalnim karakteristikama, a taj isti po-
stotak dobiven je i na temelju testa emocionalne stabil-
nosti. I drugi su objektivni testovi pokazali da darovita
djeca nadmauju prosjenu. U usporedbi sa sluajnim
uzorkom djece inteligentni djeaci i djevojice bili su ma-
nje skloni hvalisanju ili precjenjivanju vlastitog znanja;
takoer su se pokazali dostojnijim povjerenja kad su bili
u prilici da prevare; njihova lektira, izbor omiljelih li-
nosti i drutveni stavovi bili su, u cjelini, zdravi. Na svim
testovima karaktera daroviti devetogodinjaci postizali su
rezultate jednake rezultatima prosjenih dvanaestogo-
dinjaka.
Poslije est godina itav je postupak ponovljen, te se
pokazalo da se slika skupine u cjelini nije bitno izmije-
nila. Grupa je jo uvijek bila intelektualno vrlo supe-
riorna s tim da se kvocijent inteligencije djeaka neto
malo smanjio, a kvocijent inteligencije djevojica neto
vie smanjio. Na temelju statistike takva se regresija pre-
ma prosjeku mogla i oekivati. Uspjesi koje su djeca po-
stizala u koli bili su jo uvijek znaajni, a darovita je
grupa nadmaivala prosjeno dijete odgovarajue dobi
i u svim ispitanim mentalnim, fizikim i karakternim
svojstvima.
Ispitivanje grupe nastavljalo se u odreenim vremen-
skim razmacima, a zadnje je izvreno etvrt stoljea na-
kon prvog. Prosjena dob grupe bila je tada oko tride-
set i pet godina, pa je trebalo ocijeniti to su pripadnici
grupe postigli kao odrasli ljudi. Pokazalo se da se gru-
pa u odnosu na svoje vrnjake ni za etvrt stoljea nije
bitno izmijenila. Ponemo li s najobjektivnijim tipomi
podataka, naime, s tjelesnim mjerama, nalazimo da su
daroviti mukarci visoki prosjeno 180,3 centimetra to
je vie od prosjeka regruta u vojsci Sjedinjenih Ameri-
kih Drava koji iznosi 170,7 centimetara, kao i od pro-
sjene visine studenata (173,2 cm). I darovite ene bile
su vie od nedarovitih, brojani odnos bio je 165,0 cen-
timetara naprema 162,5 centimetara.
Iako je ope zdravstveno stanje teko izravno izmje-
riti, izgleda da je darovita skupina bila prilino zdrava,
jer Terman svoj izvjetaj o zdravlju zakljuuje izjavom
da je darovita skupina barem jednako zdrava kao i pro-
sjena, ako ne od nje i zdravija. Takoer je superiorna
u visini i teini, a ima i manji broj tjelesnih nedosta-
taka.
Za itaoca je mentalno zdravlje moda ipak neto za-
nimljivije od fizikog. Kao dio hipoteze o kompenza-
ciji esto se kae da su izrazito inteligentni ljudi neu-
rotini ili drugaije duevno poremeeni. Poznata izreka
da su genijalnost i ludilo usko povezani uporno egzistira
unato potpunom nedostatku dokaza. Opa mentalna
prilagodba navedene darovite skupine ocijenjena je na-
kon njezina dvadesetpetogodinjeg praenja. Prema men-
talnoj prilagoenosti ljudi se mogu klasificirati u tri ka-
tegorije, na (1) dobro prilagoene, (2) neprilagoene i
(3) izrazito neprilagoene. Ispitanici koji su dospjeli u
treu kategoriju podijeljeni su u dvije potkategorije, na
one koji (3a) nisu patili od psihoze i na (3b) psihotine.
Kriterij za klasifikaciju u potkategoriju (3b) bio je iv-
ani slom koji je zahtijevao bolniko lijeenje.
Budui da u rezultatima prema spolu nije bilo nikak-
vih razlika, Terman nije odvojio mukarce od ena. Po-
kazalo se da je 81 posto svih pripadnika skupine bilo
dobro prilagoeno, 15 posto neprilagoeno, 3 posto izra-
zito neprilagoeno bez psihoze, a 1 posto (tonije 0,81%)
izrazito neprilagoen i psihotian. Takova je klasifikacija
izvrena 1940. godine; do 1945. broj sluajeva u katego-
riji (3) porastao je na 4, odnosno 1,29 posto.
Usporedni brojevi* teko su dostupni, a i tada samo
u sluaju da se radi o mentalnoj bolesti. Usporedba nada-
renih ispitanika s tablicama oekivanja nainjenih na te-
melju ispitivanja stanovnitva iste starosne dobi poka-
zuje da je tendencija prema mentalnoj bolesti kod na-
darenih ispitanika obaju spolova bila neto malo ispod
tog oekivanja (za 1940. i 1945. godinu). Terman tvrdi
da se u sluajevima svih stupnjeva mentalne neprilago-
enosti, ukljuivo kategoriju (3b) iznenaujue veliki dio
ispitanika znatno oporavio ili posve ozdravio. Smatra se
da je u tom poboljanju superiorna inteligencija igrala
znaajnu ulogu. Budui da se ova tvrdnja ne temelji na
usporednim istraivanjima, upuujem itaoca na poglav-
lje Djelovanje psihoterapije u kojem su izneseni doka-
zi da je taj brzi oporavak prije pravilo, nego li iznimka
i to za sve bolesnike bez obzira na njihovu inteligenciju.
Izmeu mentalne prilagodbe i kvocijenta inteligencije u
djetinjstvu Terman nije pronaao nikakvu korelaciju, ali
je otkrio da je broj neprilagodbi obrnuto razmjeran ko-
liini obrazovanja (i tu je korelacija dosta slaba).
Bilo bi zgodno kad bismo se mogli osloniti na rezul-
tate testova inteligencije kojima su ispitanici testirani u
prosjenoj dobi od trideset godina. No usporeivanje
kvocijenta inteligencije oteano je oitim statistikim po-
tekoama. Kvocijent inteligencije definiran je kao omjer
mentalne i kronoloke dobi, pa ima smisla samo za
djecu jer njihova mentalna dob raste pari passu s nji-
hovom kronolokom dobi. Jasno je da se takva defini-
cija ne moe primijeniti ondje gdje se mentalna dob ne
mijenja, tj . poslije esnaeste, ili ondje gdje ona opada
kao, recimo, nakon etrdesete. Osim toga iako za mje-
renje djeje inteligencije postoje standardizirani testovi
(bez obzira na veliinu djeje inteligencije) za odrasle
takvih testova gotovo da i nema, a oni koji postoje nisu
standardizirani na sluajnom uzorku populacije. No sve
se te potekoe mogu svladati statistikim metodama o
* Misli na brojeve dobivene komparativnim studijama (prim.
prev.).
kojima ovdje ne bih govorio. Neka bude dovoljno da ka-
em da je Termanova ocjena kvocijenta inteligencije od-
raslih ispitanika iznosila oko 134. Vidi se da se prosjeni
kvocijent inteligencije njegove skupine smanjio za 17.
Terman smatra da su uzroci tome greke u mjerenju,
injenica da testovi inteligencije za djecu i odrasle ne
mjere istu funkciju, promjene do kojih dolazi sazrijeva-
njem linosti kao i utjecaj sredine i obrazovanja. Prema
njegovoj procjeni prva dva navedena faktora uzrokuju
polovinu toga pada, dok se pad za preostalih devet ili
deset bodova ima pripisati procesu sazrijevanja ili utje-
caju okoline. Apstrahiramo li greke u mjerenju i ne-
mogunost da se testovima izmjeri ista funkcija, kvoci-
jent inteligencije opada za svega pet do deset bodova.
To su, naravno, samo prosjeni podaci, a pojedina djeca
pokazivala su i mnogo vee promjene u jednom ili dru-
gom smjeru. U cjelini uzevi vidimo da su originalni tes-
tovi s prilino uspjeha predvidjeli budui intelektualni
status testirane djece.
Takoer se ne bi moglo rei da nisu uspjeli predvidjeti
to e djeca postii na polju obrazovanja. Oko 90 posto
darovitih mukaraca i 86 posto darovitih ena upisalo se
u koled, a diplomiralo je 70, odnosno 67 posto. To je oko
osam puta vie od kalifornijskog prosjeka. Prosjene ocje-
ne u koledu takoer su im bile iznad prosjeka, no nisu
uvijek dostizale visinu kakvu bismo oekivali od tako iz-
razito inteligentnih studenata. Oni koji su diplomirali na
koledu postizali su kao djeca na testovima inteligencije
neto bolje rezultate od onih koji nisu uspjeli diplomirati.
Neto vee razlike u kvocijentu inteligencije naene su
izmeu onih koji su se u koledu osobito istakli i onih
koji su bili prosjeni ili tovie slabi.
Bit e zanimljivo pogledati i to su nadarena djeca po-
stigla kasnije na profesionalnom podruju, kao i to ko-
liko su zaraivala u usporedbi sa svojim vrnjacima. e-
trdeset i pet posto pripadnika Termanove skupine steklo
je struno zvanje postotak za sedam i pol puta vei od
kalifornijskog prosjeka. Dvadeset i est posto pripadalo
je profesionalnim i veim poslovnim grupama to je opet
vie od kalifornijskog prosjeka koji iznosi samo 8 posto.
S druge strane, samo 6 posto darovitih radilo je poslo-
ve kvalificiranih radnika, pisara ili sitnih trgovaca (kali-
fornijski prosjek bio je 32 posto). Zanimanjima koja
nisu zahtijevala ni naobrazbu ni neku specifinu sposob-
nost bavilo se manje od 10 posto pripadnika nadarene
skupine, dok se takvim zanimanjima bavilo 18 posto sve-
ukupnog stanovnitva Kalifornie. Vidimo, dakle, da je
struno zvanje steklo gotovo osam puta vie ljudi, no to
bi se moglo oekivati da je izbor tih ljudi bio sluajan.
U usporedbi sa ostalim fakultetski obrazovanim ljudi-
ma daroviti su i profesionalno bili neto uspjeniji
71 posto darovitih i otprilike 51 posto svih fakultetski
obrazovanih graana Kalifornije uspjeli su se popeti na
sam vrh profesionalne ljestvice. Zakljuujemo da su da-
roviti ljudi, bili oni fakultetski obrazovani ili ne, zauzi-
mali poloaje i preuzimali odgovornost i vodstvo mnogo
ee od obinih fakultetski obrazovanih graana. Go-
dine 1940. kad je u Sjedinjenim Dravama vladala neza-
poslenost broj nezaposlenih meu darovitima nije iz-
nosio ni 1 posto. Istodobno je u itavoj Kaliforniji bilo
nezaposleno 11 posto svih za rad sposobnih mukaraca.
Terman je usporeivao kvocijente inteligencije koje su
mukarci na raznim radnim mjestima imali kao djeca i
kao odrasli ljudi. Razlika u kvocijentu inteligencije bila je
u djetinjstvu neznatna; struna zanimanja odabrali su
oni iji je kvocijent inteligencije iznosio 153,2, polustru-
na zanimanja i svijet velikog biznisa oni iji je kvocijent
inteligencije iznosio 152,6, a djeca s kvocijentom inteli-
gencije 150,3 uglavnom su se odluila za administraciju,
trgovinu na malo ili kvalificirani rad. Ostale nie kate-
gorije zajedno kao djeca su imale prosjek od 146,8. In-
teligencija skupine odraslih bila je u znatno uoj vezi s
njihovom klasifikacijom prema radnim mjestima pro-
sjeni rezultati vrhunskih strunjaka bili su znatno vii
od prosjenih rezultata ostalih grupa. To je sasvim u
skladu s pretpostavkom da su testovi inteligencije dobro
sredstvo za mjerenje sadanje intelektualne sposobnosti,
ali ne i za tono predvianje te sposobnosti u budunosti.
Ono to vrijedi za mukarce vrijedi i za ene. Izmeu
njihova sadanjeg radnog mjesta i kvocijenta inteligen-
cije to su ga imali u djetinjstvu nije bilo gotovo nikakve
veze, no izmeu radnog mjesta i rezultata na testovima
inteligencije za odrasle, ona je postojala. ene u vrhun-
skim profesijama kao i one koje su predavale na koledi-
ma bile su upadljivo superiornije. Na drugom mjestu bila
su zvanja kao to je socijalni rad, knjievni rad, knjini-
arstvo, njega bolesnika itd., a na treem uiteljska zva-
nja. Rad u uredima i domainstvu bio je na zadnjem
mjestu.
Daroviti mukarci i ene zaraivali su vie od ostalih
fakultetski obrazovanih graana odgovarajue dobi koji
su opet zaraivali vie od sluajnog uzorka kalifornijskih
mukaraca i ena. Srednji godinji prihod mukaraca iz-
nosio je 1940. godine tono hiljadu funti, brojka koja za
otprilike stotinu funti premauje prihod prosjenog fa-
kultetski obrazovanog graanina. U godini 1945. prihod
vei od 2 500 funti bio je meu darovitim mukarcima
osam puta ei nego to bismo mogli oekivati da su oni
odabrani sluajno. Gotovo polovica svih darovitih muka-
raca zaraivala je vie od 2 000 funti, prihod to ga je
imalo samo sedam posto svih obitelji u Sjedinjenim Ame-
rikim Dravama.
Iz ovoga se jasno vidi da su daroviti mukarci i ene
radili na boljim poslovima i zaraivali znatno vie od
ostalih fakultetski obrazovanih osoba, a pogotovo vie
od prosjenog kalifornijskog graanina. Djelomian uz-
rok tome mogla bi biti i injenica da su i oevi natpro-
sjene skupine radili na vanijim i odgovornijim radnim
mjestima. Treba, meutim, naglasiti i to da je broj stru-
nih zvanja meu darovitim mukarcima bio vei od toga
broja meu njihovim roditeljima, to bi se lako moglo
objasniti utjecajem sredine.
U pitanjima braka i dobi stupanja u brak darovita
se grupa nije znatno razlikovala od ostalog stanovnitva.
Njezini su pripadnici sklopili, dodue, neto vei broj bra-
kova u koje su stupili neto mlai od ostalih fakultetski
obrazovanih graana. Do 1945. godine 14 posto muka-
raca i 16 posto ena rastavilo se od svog branog druga.
Iako se ini da su ti brojevi znatno manji od oekivanog
prosjeka, ne moe se nita sa sigurnou tvrditi jer Ter-
man nije uspio prikupiti tone podatke. Da su daroviti
ljudi pri odabiranju branog druga veoma selektivni vidi
se iz injenice da su njihovi brani drugovi u prosjeku
barem jednako inteligentni kao i osobe koje su dobile
fakultetsko obrazovanje. No daroviti nisu imali samo
natprosjene brane drugove, ve i natprosjeno inteli-
gentnu djecu (kvocijent inteligencije njihove djece izno-
sio je, u prosjeku, 128). Meu tom djecom bilo je 28 puta
vie djeaka i djevojica s kvocijentom inteligencije ve-
im od 150, nego u skupini sluajno odabrane djece. Iz-
gleda da su daroviti i u braku bili neto malo sretniji
kao i da su se bolje spolno slagali od nedarovitih, no o
tome ne postoje posve toni podaci. Istraene kontrolne
skupine nisu, naime, bile reprezentativni uzorci itavog
stanovnitva.
Dosad smo o uspjehu govorili kao o iskljuivoj funkciji
inteligencije. To, meutim, sigurno nije istina. Osim sre-
e, povoljnih prilika i porodine tradicije za uspjeh in-
teligentnog djeteta neobino je vana i emocionalna sta-
bilnost. Taj je faktor za inteligentno dijete jednako vaan
kao i za prosjeno ili tupo dijete. Terman je to dokazao
itavim skupom usporedbi. Ograniavajui se na mukar-
ce u svojoj odabranoj skupini (uspjeh ena esto je po-
sljedica vanjskih okolnosti, a i tee ga je procijeniti) tri
su Termanova suradnika ispitala ivotnu situaciju 730
nadarenih mukaraca starijih od dvadeset i pet godina
i na temelju toga, neovisno jedan o drugome, ocijenili
njihov uspjeh u ivotu. Za kriterij uspjeha uzet je stupanj
do kojeg je ispitanik iskoristio svoje natprosjene inte-
lektualne sposobnosti. Prema postignutom uspjehu mu-
karci su podijeljeni u tri skupine. U prvu skupinu stav-
ljena je petina mukaraca koji su postigli najvei uspjeh,
u drugu 60 posto onih koji su postigli osrednji uspjeh,
a u treu petina onih koji su u ivotu najmanje uspjeli.
Svaku od ekstremnih skupina, oznaenih slovima A i C,
sainjavalo je 150 ljudi. Srednja dob, kao i raspon go-
dina starosti bili su u obje grupe vrlo slini. Rezultati
dobiveni istraivanjem obadviju grupa usporeeni su sa
oko dvije stotine podataka sakupljenih izmeu 1922. i
1940. godine. Pripadnici grupa A i C bili su u osnovnoj
koli gotovo jednako uspjeni, prosjene su im ocjene
bile otprilike iste, a grupa A postizala je neto bolje re-
zultate na testovima steenog znanja. Razlike meu gru-
pama pojavile su se u srednjoj koli, da bi u koledu
dostigle neoekivane razmjere. Zastraujui neuspjeh pri-
padnika C skupine ne bi se mogao pripisati slabljenju nji-
hovih intelektualnih sposobnosti tim vie to su intelek-
tualne razlike izmeu pripadnika grupe A i pripadnika
grupe C bile jo uvijek relativno malene.
Opaene razlike mogle bi se pripisati mentalnom zdrav-
lju. Treba, naime, naglasiti da je ve u djetinjstvu gotovo
trostruko vei broj pripadnika grupe C patio od malih
ili izrazitih simptoma nervoze. Pripadnici grupe A su
ve i u toj ranoj dobi nadmaivali pripadnike grupe C
u smotrenosti, opreznosti, samopouzdanju, upornosti,
snazi volje i elji za isticanjem. Slino vrijedi i za ocjenu
prilagodbe mladih ljudi obiju skupina. U skupini C je dva
puta vie neprilagoenih i devet puta vie izrazito neprila-
goenih. Ovi podaci zanimljivi su i vani. Osamnaest go-
dina prije ove klasifikacije na temelju uspjeha, uitelji
i roditelji zamijetili su razlike i slinosti koje e kasnije
karakterizirati skupine A i C. Oito je da pri predvianju
uspjeha u ivotu moramo uzeti u obzir i neke druge, a ne
samo intelektualne kvalitete.
U pogledu drutvene prilagodbe skupina C bila je znat-
no slabija od skupine A. U skupini A bilo je mnogo vie
pojedinaca koji su u srednjoj koli i koledu ispoljavali
svojstva voe; broj sklopljenih brakova bio je vei u
skupini A, a broj rastava u skupini C (vie nego dvo-
struko vei). Brakovi pripadnika skupine A bili su sret-
niji, a isto vrijedi i za njihove ene.
Slaba prilagoenost pripadnika grupe C odrazila se i u
njihovoj estoj nezaposlenosti kao i u estim promjena-
ma posla (posao su mijenjali iz nezadovoljstva i slinih
razloga, a ne zato da bi napredovali). Trostruko vei broj
pripadnika C skupine izjavio je da bezvoljno i iz navike
radi svoj posao i da bi vie volio raditi neto drugo, to
pokazuje da nisu odabrali odgovarajue zvanje. Terman
smatra da je tome uzrok djelomino i njihovo nesnala-
enje u drutvenoj sredini.
Ocjene koje su o pripadnicima obiju grupa dali njihovi
roditelji, njihove ene, znanstveni suradnici na terenu,
kao i oni sami pokazuju da je skupina A mnogo upornija,
da ima vie samopouzdanja i da se lake koncentrira na
cilj. Njezini pripadnici rjee pate od osjeaja manje vri-
jednosti, a nadmauju pripadnike skupine C i u izgledu,
dranju tijela, privlanosti, ivahnosti, panji, radozna-
losti, originalnosti i ljubaznosti. Ono po emu su se,
meutim, pripadnici skupina A i C najvie razlikovali bio
je snaan poriv drutvenog prilagoavanja u skupini A.
Sve su to pokazatelji iz kojih se vidi da je za uspjeh u
ivotu veoma vana i emocionalna stabilnost.
Osvrnemo li se na hipotezu o ludom geniju, moramo
naglasiti da se ispitanici iji je kvocijent inteligencije iz-
nosio vie od 170 (dakle potencijalni geniji) po neu-
rotskim simptomima ili mentalnoj prilagodbi nisu nimalo
razlikovali od ostalih pripadnika grupe, a isto vrijedi i
kad se radi o drutvenom prilagoavanju obaju spolova.
Sve u svemu izgleda da se ispitanici s najviim kvocijen-
tom inteligencije mogu sredini prilagoditi jednako lako
kao i ispitanici s manjom inteligencijom.
Ovi se podaci ne mogu uopiti u hipotezu o istinskom
geniju kakvim e ga priznati kasnije generacije, no isto
tako ne potvruju ni popularno miljenje o vezi izmeu
genijalnosti i ludila.
Ovaj prikaz Termanovog monumentalnog djela poka-
zuje da se ak i relativno grubim testovima iz vremena
prvog svjetskog rata mogu prilino tono predvidjeti pro-
fesionalni uspjesi. Iz diskusije na poetku ovog poglavlja
moemo zakljuiti da se pomou testova specijalno kon-
struiranih za predvianje mogu postii jo bolji rezultati.
To je vrlo vaan podatak. Ljudi esto napadaju testove
inteligencije kao igrake bez veze s onim to u ivotu
smatramo vanim. Takav prigovor teko da bi mogao
izdrati objektivnu teorijsku kritiku, no najbolji nain
njegova otklanjanja svejedno ostaje postizanje rezultata
slinih ovima koje smo ovdje ukratko izloili. Nijedno
sredstvo pomou kojeg se uspjeh u budunosti moe pred-
vidjeti barem jednako dobro kao pomou starog Bine-
tovog testa ne moemo bez razmiljanja odbaciti kao
beskorisno. Moemo priznati njegove manjkavosti kao i
to da ga jo treba znatno usavriti. Ipak na dananjem
stupnju razvoja za predvianje ne postoji bolja metoda
od dobro konstruiranog testa inteligencije i njegove stru-
ne interpretacije u svjetlu dostupnih psiholokih i sta-
tistikih spoznaja (koja se odnose na predvianje). Oito
je da bistro dijete ija je bistrina provjerena testom in-
teligencije odrasta u inteligentnog ovjeka i da, ne spri-
jei li ga u tome emocionalna nestabilnost ili neprilago-
enost sredini, postaje uspjean strunjak ili poslovni
rukovodilac.
4
Opada li naa nacionalna
inteligencija?
Posljednjih dvadeset godina odgovorni psiholozi zvone
na uzbunu i oajni izjavljuju da inteligencija ove nacije,
kao i veine Zapadnih nacija, opada. Ta se njihova tvrd-
nja temelji na neobino jednostavnom nizu zakljuaka.
Poinje se s pretpostavkom da je inteligencija svojstvo
koje se veim dijelom nasljeuje. Zatim se prelazi na
poznatu injenicu da inteligentni ljudi obino imaju
manji broj djece od manje inteligentnih osoba. Potraje li
to due vremena dolazi do izumiranja inteligentnih ljudi
u populaciji (sve manje ljudi s genima koji prenose veli-
ku inteligenciju), pa postepeno opadanje inteligencije po-
staje neizbjeno. Ponekad se iznose dokazi kojima se eli
pokazati da je do tog pada ve dolo, tvrdi se, na pri-
mjer, da se posljednjih godina poveao broj mentalno
defektnih. Neki se od tih pokazatelja temelje na velikom
broju eksperimentalnih rezultata i stoga se ne mogu
olako odbaciti. Ako se pokae da su u pravu, imamo
pred sobom problem u usporedbi s kojim su pad dolara
i prijetnja inflacije samo beznaajne nezgode.
Prije no to klonemo duhom pogledajmo jo jednom
injenice ili jo bolje, njihove mogue posljedice. Prva
tvrdnja dokaza odnosi se na nasljeivanje inteligencije.
O njoj su fiziolozi mnogo raspravljali, ali je zasad nisu
uspjeli uvjerljivo dokazati. Prvi su istraivai obiavali
navoditi sluaj amerikog vojnika koji je jedno dijete
imao s mentalno defektnom, a jedno sa zakonitom e-
nom. Oba su djeteta imala potomstvo i dok su potomci
s majine strane bili normalni, bogobojaljivi a donekle i
poslovno i profesionalno uspjeni Amerikanci, vanbrani
su potomci bili tupa djeca, sklona kriminalu i prostitu-
ciji. Vei broj bio je i mentalno defektan. Takva poro-
dina stabla nuena su kao dokaz nasljeivanja inteli-
gencije usprkos injenici to je gotovo nemogue vratiti
se stoljeima unazad ili dokazati mentalnu defektnost
vojnikove nezakonite ene, koja nije bila temeljito lije-
niki pregledana, da o tome kako se pri iznalaenju po-
rodinog stabla takvog tipa mogu potkrasti i vee greke
i ne govorimo. Oevidno je da pobornici miljenja da je
inteligencija determinirana sredinom u ovoj pripovijesti
nalaze za svoj stav jednako mnogo dokaza kao i oni koji
vjeruju da je inteligencija nasljedna osobina. S vreme-
nom je postalo jasno da slinost u inteligenciji izmeu
roditelja i djece nema nikakve veze s pitanjem da li se
inteligencija nasljeuje ili ne. Ta se slinost moe jed-
nako dobro objasniti i nasljeivanjem i utjecajem sre-
dine, pa moramo potraiti uvjerljivije dokaze.
Razliite u tu svrhu smiljene metode neu potanko
izlagati jer je veina jednako nesavrena kao i metoda
porodinog stabla. Izloit u samo one koje izgledaju
uvjerljive i najveim skepticima. Prva od njih je tako
zvana metoda blizanaca, u kojoj nam priroda pomae
svojom dovitljivou. Znamo da postoje dva tipa bliza-
naca. Jednojajani blizanci raaju se iz jednog jedinog:
oploenog enskog jajaca koje se rascijepi na dva dijela
i razvije u dva odvojena i neovisna ljudska bia. Osobine
jednojajanih blizanaca su identine. Drugi tip blizanaca
nastaje ako se u maternici sluajno nau dva jajaca i
budu oploena sa dva razliita muka spermatozoida.
Tada se raaju dva odvojena i neovisna ljudska bia me-
usobno nimalo slinija od djece istih roditelja koja nisu
roena istovremeno. Drugim rijeima, oni imaju samo
50 posto jednakih nasljednih osobina. Ovi dvojajani
blizanci mogu biti istog ili razliitog spola jednojaj-
ani blizanci uvijek su, naravno, istoga spola.
Iako to esto nije lako, uvijek je mogue sa sigurnou
odrediti da li su blizanci jedno - ili dvojajani. To se radi
ispitivanjem krvnih grupa i uzimanjem otisaka prstiju
kao i raznim drugim fizikalnim mjerenjima. Postoji, do-
due, i sasvim mala vjerojatnost da dvojajani blizanci
budu meusobno toliko slini da na temelju ispitanih
osobina budu proglaeni jednojajanima.
Dokaz koji se zasniva na postojanju blizanaca poiva,
uglavnom, na tome to se s blizancima, bez obzira na to
da li su jedno - ili dvojajani, u obitelji obino jednako
postupa. U veini sluajeva oni dobivaju iste intelektual-
ne poticaje, pohaaju iste kole, itaju iste knjige, imaju
iste prijatelje, razgovaraju s istim ljudima itd. Stoga do
razlika meu jednojajanim blizancima moe doi jedino
pod utjecajem sredine. Razlike izmeu dvojajanih bli-
zanaca nastaju i pod utjecajem sredine kao i pod utje-
cajem nasljednih osobina. Kad u determiniranju inteli-
gencije nasljeivanje ne bi igralo nikakvu ulogu, tada bi i
razlike meu dvojajanim blizancima nastajale iskljuivo
zbog utjecaja sredine. Drugim rijeima razlike izmeu
jednojajanih i dvojajanih blizanaca bile bi jednake.
(Zahvaljujui relativnoj jednostavnosti situacije izrekli
smo dokaz u obliku jednostavne jednadbe).
S porastom vanosti nasljednih osobina u odreivanju
djeje inteligencije morale bi rasti i razlike izmeu dvo-
jajanih blizanaca (u usporedbi s jednojajanima). Sli-
nost meu blizancima moe se izraziti i pomou koefi-
cijenta korelacije koji se kree od nule, za nepostojanje
korelacije, do jedinice, za potpunu identinost. Mjerimo
li inteligenciju jedno- i dvojajanih blizanaca, pazei pri-
tom da uzimamo samo istospolne dvojajane blizance,
kako bismo ih lake usporedili s jednojajanima, nalazi-
mo da korelacija izmeu jednojajanih blizanaca iznosi
0,95, a izmeu dvojajanih samo 0,65. Korelacija izmeu
jednojajanih blizanaca otprilike je jednaka veliini ko-
relacije izmeu rezultata dvaju uzastopnih testiranja jed-
nog te istog djeteta, ako izmeu prvog i drugog testiranja
nije prolo vie od osam dana. Drugim rijeima jedno-
jajani blizanci slini su u najveoj moguoj mjeri. Dvo-
jajani blizanci nisu ni izdaleka toliko slini. Iz toga
neizbjeno slijedi da je utjecaj naslijea na inteligenciju
veoma snaan. Doprinosi naslijea i sredine mogu se u
ovom sluaju ocijeniti, i strunjaci se slau da se 80 posto
inteligencije nasljeuje, dok je preostalih 20 posto deter-
minirano sredinom. Kasnije emo razmotriti koliko je
ova tvrdnja razumna, a sada emo prei na drugu metodu
dokazivanja.
Radi se o takozvanoj metodi siroeta. Sluaj blizanaca
posluio nam je kao primjer nasljeivanja identinih
osobina; u sluaju siroeta imamo posla s djecom ija
okolina gotovo da se i ne mijenja. Svatko tko je ikad
posjetio sirotite s uasom e se sjetiti potpune identi-
nosti ivotnih uvjeta, hrane, kolovanja i opeg postupka.
Uzmemo li djecu koja su u sirotitu provela skoro itav
ivot, tada bi prema pretpostavci o utjecaju sredine na
inteligenciju, sva ta djeca morala biti jednako inteligent-
na sva su rasla u istim uvjetima. Budui da su toj djeci
dostupne iste knjige i isti asopisi, da se drue s istim
drugovima i da ih poduavaju isti uitelji, ta se identi-
nost sredine odnosi osobito na intelektualnu stranu
njihova razvoja. Kad bi za intelektualne razlike meu
djecom bila odgovorna sredina, tada se u ovoj za svu
djecu gotovo identinoj sredini, djeca meusobno ne bi
smjela razlikovati. No ako se inteligencija uglavnom na-
sljeuje, i intelektualni uspjesi djece bit e veoma razli-
iti. Neka od njih bit e bistra, inteligentna i uspjena,
dok e druga biti itupa, glupa i nee dobro uiti. Veina
e ih biti negdje izmeu te dvije krajnosti. Usporedimo
li prosjek inteligencije unutar takve jedne ustanove s
prosjekom inteligencije izvan njezinih zidova, vidimo da
su razlike ili veoma malene ili da uope ne postoje. Dru-
gim rijeima djeca u sirotitu meusobno se razlikuju
ba kao i sva ostala djeca. Tu injenicu teko je pomi-
riti s hipotezom o utjecaju sredine, ona dapae podupire
dokaz metode blizanaca.
Trea metoda dokazivanja ovisi o pojavi koja esto
(gotovo uvijek) prati naslijee, a rijetko ili nikad utjecaj
sredine. To je pojava regresije. Ve je Galton primijetio
da su sinovi i keri visokih roditelja iako obino visoki,
neto malo nii od svojih roditelja, dok su sinovi i keri
niskih roditelja, iako po visini ispod prosjeka, ipak neto
malo vii od svojih roditelja. Drugim rijeima djeca izra-
zito visokih ili izrazito niskih roditelja vraala su se
prema prosjeku ukupnog stanovnitva. Visina djece viso-
kih roditelja oscilirala je negdje na polovici izmeu visine
roditelja i prosjene visine svih Engleza i Engleskinja.
Kasnije je pojava regresije opaena i u drugim sluajevi-
ma u kojima naslijee igra vanu ulogu, a izgleda da je
najizrazitija u sluaju nasljeivanja inteligencije.
To se moe pokazati usporeivanjem inteligencije ro-
ditelja i djece u odreenim drutvenim slojevima ili pro-
fesionalnim kategorijama. Kvocijent inteligencije pripad-
nika najviih profesionalnih kategorija i dravne uprave
iznosio je oko 150, kvocijent inteligencije njihove djece
bio je neto vei od 120. Kvocijent inteligencije niih
profesionalnih kategorija i tehnikih rukovodilaca iznosio
je oko 130, a kvocijent inteligencije njihove djece oko 115.
Visoko kvalificirani radnici i administrativni slubenici
imali su prosjean kvocijent inteligencije 118; njihova dje-
ca oko 109. Prosjeni kvocijent inteligencije kvalificiranih
radnika iznosio je 108; njihove djece 104. Na drugom
kraju ljestvice kvocijent inteligencije odraslih pacijenata
duevnih bolnica kree se oko 55, dok kvocijent inteli-
gencije njihove djece iznosi, u prosjeku, 70. Povremeni
primaoci socijalne pomoi, tj . ljudi koji i raditi mogu
samo povremeno, imaju kvocijent inteligencije oko 80, a
njihova djeca oko 90. Prosjeni kvocijent inteligencije
nekvalificiranih radnika iznosi otprilike 86, a njihove dje-
ce oko 92. Polukvalificirani radnici imaju kvocijent inte-
ligencije 97, a njihova djeca 98. Namjerno sam prikazao
pojavu regresije na primjeru razliitih drutvenih sloje-
va, jer je tako moemo lake uoiti, iako ona, naravno
postoji i u jednom te istom drutvenom sloju (razlike u
inteligenciji meu pripadnicima istog drutvenog sloja
mogu biti vrlo, vrlo velike).
Pojava regresije teko da bi se mogla objasniti utje-
cajem sredine. Ono to pobornici te hipoteze u biti tvrde
jest da su djetetove intelektualne sposobnosti odreene
intelektualnim poticajima njegove okoline, kao i hiljada-
ma drugih utjecaja kojima je izloeno u ranom razdoblju
svojega razvoja. Kad bi to bilo tako, djeca viih rukovo-
deih i profesionalnih kategorija morala bi po intelektual-
nim sposobnostima nadmaivati roditelje ili im barem
biti ravna. Ta su djeca, naime, dobila najbolje mogue
obrazovanje, a njihova ih je kulturna sredina, takoer
najbolja u naem drutvu, neprestano poticala na inte-
lektualni rad (prednosti koje njihovi roditelji moda i
nisu imali). No ono to u stvarnosti vidimo, porazan je
pad inteligencije upravo takve djece, a esto i razoarane
i nesretne roditelje i njihova neispunjena oekivanja (oe-
kivali su da e sredina koju su mogli priutiti svojoj djeci
pozitivno djelovati na njihove sposobnosti i inteligenciju).
S druge strane trebalo bi oekivati da e primaoci soci-
jalne pomoi i pacijenti duevnih bolnica imati djecu ija
e inteligencija biti jo manja od njihove. No dogaa se
upravo suprotno. Premda ta djeca ive u sredini siro-
manoj poticajima, a esto i u nezamislivo loim opim
uvjetima, ona su zaudo upadljivo bistrija od svojih
roditelja.
Pojava je, donekle, paradoksalna. Obino o naslijeu
mislimo kao o faktoru odgovornom za slinost izmeu
roditelja i djece. Tako je gledanje, meutim, ako ne
pogreno, a ono jednostrano. Roditelji i djeca samo dje-
lomino dijele isto naslijee. Djetetove nasljedne osobine
u velikoj su mjeri odreene faktorima koji kod roditelja
ne dolaze do izraaja. Drugim rijeima dijete esto na-
sljeuje od roditelja ono po emu se od njih razlikuje.
Na toj se injenici temelji i jedan drugi dokaz vaan
zato to se odnosi na kritiku testova inteligencije u cje-
lini. esto se, naime, uje da testovi inteligencije toliko
ovise o sredini, kolovanju, intelektualnim poticajima itd.
da favoriziraju neke drutvene slojeve, a neke opet za-
postavljaju. Prema hipotezi o utjecaju sredine na inteli-
genciju morala bi izmeu rezultata postignutih na testo-
vima i pripadnosti drutvenom sloju postojati vrlo dobra
korelacija. To, meutim, nije sluaj. Ta korelacija u Ve-
likoj Britaniji i Americi iznosi svega 0,3, to grubo reeno
znai da pripadnost drutvenom sloju djeluje samo na
jednu desetinu rezultata postignutog na testu inteligen-
cije. Tako slaba korelacija izmeu po utjecaju nedvojbe-
no najsnanije sredine koja danas postoji u ljudskom
drutvu i rezultata testova inteligencije odluno pobija
hipotezu o utjecaju sredine jer se njome ne moe objas-
niti ime je determinirano preostalih 90 posto ljudske
inteligencije. Ovaj se dokaz esto iznosi u manje strogoj
ali zato dojmljivijoj anegdotskoj formi, naime u izreci
da mentalno defektni roditelji obino raaju izrazito in-
teligentnu, a genijalni roditelji mentalno defektnu djecu.
Nerazmjer je i suvie est a da bi se mogao zanemariti,
teko ga je objasniti utjecajem sredine, a upadljivo lako
utjecajem naslijea. Isti je dokaz sadran i u injenici
da su razlike u inteligenciji meu pripadnicima istog
drutvenog sloja mnogo vee od tih razlika meu pripad-
nicima razliitih drutvenih slojeva. Ni ta se injenica
ne da objasniti utjecajem sredine.
Relativni doprinosi utjecaja sredine i naslijea ovje-
kovoj inteligenciji mogu se dobro vidjeti kod usvojene
djece. Kod njih nasljedni faktori djeluju na inteligenciju
na jedan (majke usvojene djece su gotovo uvijek tupe,
a esto i mentalno defektne), a okolina na posve drugi
nain (roditelji koji usvajaju obino su izabrani zahva-
ljujui natprosjenoj inteligenciji i mogunostima da pru-
e djetetu dobre uvjete za razvoj). Inteligenciju djeteta
koje je u svom novom domu provelo nekoliko godina
moemo usporediti s inteligencijom njegove majke, kao
i pomajke i vidjeti kojoj je od njih dijete po inteligenciji
slinije. Naalost, takav je tip eksperimenta veoma teko
izvediv. Osim toga, djetetov je otac obino nepoznat, pa
ne moemo ocijeniti njegovu inteligenciju. On je esto
pripadnik vieg profesionalnog stalea, pa postoji vjero-
jatnost da je dijete od njega naslijedilo i vii stepen in-
teligencije. Taj faktor moe uravnoteiti, a i nadjaati
majinu tupavost to e se pokazati u dobroj, ali lanoj
korelaciji izmeu djetetove inteligencije i inteligencije
njegovih novih roditelja. ak i ako je otac poznat, on
esto nee da surauje i ne doputa da mu se izmjeri in-
teligencija. Tako smo opet suoeni s istim problemom,
dodue u njegovu blaem obliku jer se, ponekad, inteli-
gencija moe procijeniti i bez formalnog testa.
Nastojanjem da djecu smjeste u odgovarajuu sredi-
nu, agencije za udomljivanje djece stvaraju mnogo vee
potekoe. Ako znadu da djeca imaju relativno dobre
nasljedne osobine ili ako vide da su bistra i inteligentna,
daju ih na usvojenje ljudima koji su i sami vrlo inteli-
gentni. S druge strane djecu koja izgledaju tupa i za koju
se zna da bi mogla naslijediti loe osobine daju na usvo-
jenje u manje poeljnu sredinu. Rezultat takvog postupka
je lana korelacija izmeu inteligencije usvojenog djete-
ta i roditelja koji su ga usvojili. Interpretiramo li rezul-
tate istraivanja imajui na umu ove injenice, vidimo
da ipak postoji prilino dobra korelacija izmeu inteli-
gencije djeteta i inteligencije njegove prirodne majke.
Iako se ne bi moglo rei da su rezultati istraivanja ko-
nani, izgleda da oni ipak ukazuju na utjecaj nasljednih
faktora.
Veina je studija, meutim, pokazala da postoji i dosta
dobra korelacija izmeu inteligencije usvojenog djeteta i
inteligencije roditelja koji su ga usvojili. Toj dobroj ko-
relaciji teko je nai uzroke, koji kao to sam ve nagla-
sio, mogu leati u utjecaju sredine no i u nekim drugim
utjecajima koji izmiu naoj kontroli i tako stvaraju la-
nu sliku o odnosu inteligencije usvojenika i roditelja koji
su ga usvojili.
Na kraju bih elio neto rei o jednom dokazu koji se
temelji na pokusima sa ivotinjama, pa ga pobornici
miljenja da ljudska inteligencija nikako ne moe biti
nastavak ivotinjske nee smatrati nimalo uvjerljivim.
Premda samo malen broj biologa zastupa takvo antropo-
centrino gledite, treba priznati da se podaci dobiveni
eksperimentiranjem na ivotinjama ne mogu uvijek iz-
ravno prenijeti na ljude treba ih, najprije, osobito
pomno ispitati. Imajui to na umu, navest u Tryonov
pokuaj laboratorijskog uzgoja bistre i tupe pasmine ta-
kora. Pritom je sasvim jednostavno postupio. Sluio se
testom tranja kroz labirint takor mora nauiti ka-
ko da se kroz sloeni labirint probije do hrane
(nagrade). takori se znatno razlikuju po brzini uenja i
sposobnosti eliminacije pogrenih okuka. Test je prili-
no slian takozvanom Porteusovom testu labirinta kojim
se na klinikama esto testiraju djeca i gdje se od djeteta
trai da olovkom zacrta put kroz labirint. Pomou testa
labirinta Tryon je odabrao najinteligentnije i najneinteli-
gentnije takore. Meusobno ih je odvojio, a zatim do-
pustio krianja samo meu pripadnicima iste skupine.
Tako je dobio poetne bistre i tupe pasmine. Kasnije je
vrio krianje najboljih u pasmini bistrih i najgorih u
pasmini tupih. U sedmoj generaciji skupine su se po
uspjehu tranja kroz labirint toliko razlikovale da su sve
bistre ivotinje postizale mnogo bolje rezultate od svih
tupih ivotinja. Kad bismo mogli kvalitetu koja osi-
gurava uspjeno tranje kroz labirint identificirati s in-
teligencijom, imali bismo ovdje neposredan dokaz nje-
zina nasljeivanja.
to dokazuje ovaj eksperiment? Ponekad se bez oko-
lianja kae da je kod ljudi 80 posto inteligencije odre-
eno nasljednim faktorom. Naalost, ovakva je tvrdnja
besmislena, i da bi barem neto znaila treba je dopuniti.
Prije svega ono to nas zanima i nije inteligencija ve
razlike u inteligenciji. Oito je, naime, da se inteligencija
kao takva, tj . sposobnost inteligentne akcije u potpunosti
nasljeuje. ovjek se od pua ili kamena i razlikuje ba
zahvaljujui utjecaju naslijea, no ovdje nas ne zanima
taj za sve ljude karakteristian apsolutni standard. Mi
bismo samo htjeli objasniti razlike izmeu dvaju ljudskih
bia. elimo li stoga da naa definicija neto znai, treba
rije inteligencija zamijeniti izrazom razlike u inteli-
genciji.
Drugo, nije razumno govoriti o ljudima kao cjelini jer
relativna vanost naslijea i sredine u mnogome ovisi o
specifinim uvjetima koji vrijede za neku odreenu sku-
pinu. Tvrdnja da je dano svojstvo nasljedno, ne znai da
ono ne podlijee utjecaju sredine. Geni (nosioci nasljed-
nih osobina) veoma razliito reagiraju na uvjete u svojoj
okolini. Tako, na primjer, gigantski gen u vonoj muici
uzrokuje njezin porast za 75 posto, no samo u sluaju ako
ima dovoljno hrane. Ako se larvama ne daje dovoljno
hrane, gigantske se muice po svojoj veliini nee nimalo
razlikovati od normalnih. Neke druge muice posjeduju
gen abnormalnog abdomena, ali ta abnormalnost dolazi
do izraaja samo u vlanoj okolini. Iz toga se vidi da u
jednoj vrsti sredine (obilje hrane, vlanost) nasljedne
osobine dolaze do izraaja potpuno, tj . utjecaj naslijea
iznosi 100 posto. U drukijoj sredini (smanjena koliina
hrane, suha okolina) doli bismo, meutim, do posve
drugog zakljuka.
Primijenimo li ovo razmatranje na inteligenciju, zaklju-
ujemo da e u zemlji u kojoj svi imaju jednake mogu-
nosti obrazovanja utjecaj nasljednih faktora na indivi-
dualne razlike u inteligenciji biti mnogo izraeniji nego
u zemlji u kojoj to nije sluaj. Stoga brojka od 80 posto
moe biti razumna procjena za Englesku ili Ameriku,
ali nas moe zavarati ako su u pitanju Kina ili Japan.
Ova e nam tvrdnja biti jo jasnija ako je primijenimo
na neku fizioloku varijablu kao to je, na primjer,
visina, jer tu nema neslaganja u metodama mjerenja.
O tome da su razlike u visini odreene nasljednim fak-
torima nema nikakve sumnje. Taj utjecaj naslijea bit
e gotovo stopostotan u sredini gdje za svako dijete ima
dovoljno hrane. U nekoj drugoj sredini gdje dovoljno
hrane ima samo za neke, dok neki skapavaju od gladi,
bit e samo 80 ili ak samo 60 posto visine odreeno
nasljednim faktorima. U toj igri nasljeivanja i sredine
utjecaj jednog mijenja se ovisno o utjecaju drugog. Sto-
ga ne moemo dati konanu definiciju kojom bi bio izra-
en njihov relativan doprinos inteligenciji. Moemo dati
jedino grubu procjenu za odreeni skup ljudi koji ive
u odreenim tono definiranim uvjetima. Ovisno o uvje-
tima procjena e varirati. U skladu s tim izjavu da
je 80 posto ljudske inteligencije determinirano nasljed-
nim faktorima treba dopuniti informacijom da ona vrije-
di za uvjete obrazovanja i drutvene prilike koje danas
vladaju u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Amerikim Dr-
avama. Taj postotak je za veinu drugih zemalja neto-
an.
Sad moemo oprezno zakljuiti da su danas u Velikoj
Britaniji razlike u rezultatima testova inteligencije vie
uvjetovane nasljednim faktorima, a manje sredinom i
da e postepeno izjednaavanje uvjeta obrazovanja kao
i smanjenje drutvenih razlika taj doprinos naslijea
vjerojatno jo i poveati (drugim rijeima smanjit e se
vanost sredine). S druge strane izgleda da je u mnogim
zemljama utjecaj sredine veoma znaajan. Klasne raz-
like i nejednaki uvjeti obrazovanja odraavaju se, naime,
i na rezultatima testova inteligencije. Mislim da se s ovim
miljenjem ne bi sloio samo malen broj psihologa.
Moramo se pozabaviti jo jednim skupom injenica
koji je relevantan za na opi problem, a to je navodna
razlika u plodnosti izmeu bistrih i tupih. Iznijet u
rezultate istraivanja koja je vrio R. B. Cattell na sku-
pini u kojoj je bilo 3.734 djece od kojih su neki i-
vjeli u gradovima, a neki na selu. Cattell je testirao
inteligenciju ovih desetogodinjaka, a zatim ih je grupi-
rao prema njihovom kvocijentu inteligencije. Takoer
je ispitao koliko svako dijete ima brae i sestara. Evo
njegovih rezultata. Djeca s kvocijentom inteligencije iz-
nad 130 potjecala su iz obitelji sa, prosjeno, 2,35 djece
(u gradu) i 1,80 djece (na selu). Za djecu s kvocijentom
inteligencije izmeu 120 i 130 ti su brojevi iznosili
2,92 odnosno 2,31. Silazei ljestvicom vidimo da su
djeca s kvocijentom inteligencije izmeu 110 i 120 u gradu
i na selu potjecala iz obitelji sa prosjeno 2,76 odnosno
2,62 djece. Za djecu s kvocijentom inteligencije izmeu
100 i 110 ti su brojevi iznosili 3,00 odnosno 3,27, a za
djecu s kvocijentom inteligencije izmeu 90 i 100 3,60
odnosno 3,72. Za djecu iji se kvocijent inteligencije
kretao izmeu 80 i 90 ti su brojevi 4,13 odnosno 4,21.
Djeca sa dna ljestvice (kvocijent inteligencije izmeu 70
i 80) potjecala su iz gradskih obitelji sa 3,93 djece ili
seljakih obitelji sa 4,72 djece. Pogledamo li bolje ove
brojeve, vidimo da je natalitet u vrlo tupim obiteljima
gotovo dvostruko vei od nataliteta u vrlo bistrim obite-
ljima. Treba dodati da u ovoj studiji nisu uzeti u obzir
mukarci i ene bez djece koji mogu biti, a esto i jesu
natprosjeno inteligentni (na primjer uitelji i ene koje
su se posvetile profesiji).
Ne moe se rei da je korelacija izmeu broja djece
i nedostatka inteligencije uvjetovana iskljuivo pripad-
nou drutvenom sloju, jer premda je istina da se u ta-
kozvanoj radnikoj klasi obino raa vei broj djece
nego u srednjoj klasi, pokazano je da inteligentni ljudi
i unutar iste drutvene grupacije obino imaju manji
broj djece od manje inteligentnih (jedna takva studija
provedena je meu rudarima koji rade u rudarskom
oknu). Prema tome, ta se tendencija moe smatrati ne-
pobitnom injenicom. Korelacija izmeu inteligencije i
slabije plodnosti je, dodue, prilino slaba (koeficijent
korelacije iznosi svega 0,2), no njezino postojanje doka-
zano je tolikim brojem kontroliranih eksperimenata i
pomno izvedenih studija da se u nj vie ne moe sum-
njati.
Moe li se na temelju ovih injenica (da je inteligen-
cija nasljedna i da inteligentni ljudi raaju manje djece)
zakljuiti da se prosjena inteligencija Britanaca smanju-
je? U poznatom eksperimentu, izvrenom na otoku Wight,
Thomson je to pokuao dokazati. Testirao je 1084 djece
u dobi od deset godina (gotovo sve desetogodinjake na
otoku) i ispitao koliko svako dijete ima brae i sestara.
Zatim je nainio slijedeu tablicu. U prvom stupcu na-
veden je broj obitelji, u drugom broj djece u obitelji,
a u treem prosjean kvocijent inteligencije te djece.
A B C
Broj obitelji
115
212
185
152
127
103
88
102
Broj djece
u obitelji
1
2
3
4
5
6
7
8+
Kvocijent
inteligencije
106,2
105,4
102,3
101,5
99,6
96,5
93,8
95,8
Vidimo da s poveanjem broja djece kvocijent inteligen-
cije i ovdje opada.
Prijeimo sada na Thomsonov otroumni dokaz. Pret-
postavimo li da testirano dijete predstavlja prosjek svo-
je brae i sestara, moemo na temelju ovih podataka do-
nijeti dvije ocjene. Jedna je jednostavan prosjeni kvo-
cijent inteligencije skupine testirane djece. Budui da
ona sva imaju deset godina, prilino je sigurno da svako
od njih potjee iz razliite obitelji, pa nam dobiveni broj
moe pokazati kolika bi bila inteligencija djece na otoku
Wight kad bi svaka obitelj imala samo jedno dijete (tj.
kad ne bi postojala tendencija da manje inteligentne obi-
telji imaju vie djece). Taj broj iznosi 101,04. Iz poda-
taka u ovoj tablici moe se dobiti i broj koji nam kazuje
kolika je stvarna prosjena inteligencija djece na otoku
Wight. Pri toj drugoj procjeni uzima se u obzir inje-
nica da u podruju nieg kvocijenta inteligencije nala-
zimo brojno vee obitelji. Taj drugi kvocijent inteligen-
cije iznosi 98,98. Razlika od 2,06 moe se smatrati ocje-
nom pada inteligencije u ovoj generaciji, a uzrok toga
pada su razlike u plodnosti izmeu inteligentnih i manje
inteligentnih odnosno tupih roditelja.
Na temelju mnogih slinih tablica donesene su i druge
procjene, koje se u cjelini nisu mnogo razlikovale od
Thomsonove. Moglo bi se rei da je Thomsonova pro-
cjena rezultat rada kakav psiholozi na terenu smatraju
prihvatljivim. Pretpostavimo li da je ta procjena dobra
i da e se pad inteligencije nastaviti, moglo bi se do-
goditi da e do kraja stoljea broj djece podobne za
kolu pasti na polovicu sadanjeg, dok e se broj malo-
umnih udvostruiti. Opi kvocijent inteligencije umanjit
e se, u prosjeku, za pet bodova. Ta nadasve ozbiljna
posljedica mogla bi znaiti i kraj zapadne civilizacije.
Treba li vjerovati iznesenim brojevima?
Navedeni dokaz ima jedan veliki nedostatak. Konstrui-
rali smo ga ne poznavajui nain nasljeivanja inteli-
gencije. Psiholozi nasljedni mehanizam esto toliko po-
jednostavne da njihove predodbe o njemu prestaju biti
u skladu sa spoznajama suvremene znanosti. Ne moe
se dovoljno naglasiti da je svako razumno predvianje
nemogue bez detaljnog poznavanja mehanizma preno-
enja intelektualne sposobnosti. Penrose je, na primjer,
pokazao (pritom se, dodue, sluio modelom vrlo male
vjerojatnosti) da navedeni podaci ne opovrgavaju mo-
gunost stabilne ravnotee intelektualnog standarda sta-
novnitva. Zakljucima izvedeni dokazi, osobito ako se
ne temelje na tonom poznavanju mehanizama o kojima
se radi, u znanosti su uvijek opasni, a esto i pogreni.
To, naravno, ne dokazuje da inteligencija ne slabi, ali
nas upozorava da takvu tvrdnju ne smijemo prihvatiti
kao injenicu.
esto se previa da se kod nasljeivanja radi o indi-
vidualnim razlikama, tj . o kolebanjima u itavoj grupi.
Uspon i pad inteligencije naroda odnosi se na odreeni
apsolutni standard. Iako pojmovi o kojima se radi u
upravo izreenim reenicama nisu identini, u dokazu se
njima sluimo kao da jesu. Isto je tako, na primjer, usta-
novljeno da u kolske djece, izmeu visine i broja la-
nova u obitelji, postoji negativna korelacija to jest
tla rastom nii ljudi imaju vei broj djece. Budui da
je visina u velikoj mjeri odreena nasljednim faktorima,
trebali bi stanovnici Toronta, gdje su ova mjerenja izvr-
ena, bivati sve nii i nii rastom. Mjerenja su, meu-
tim, pokazala suprotno srednja visina mlaih gene-
racija u Torontu je u porastu.
Moda se neto slino dogaa i na podruju inteligen-
cije. I Thomson i Cattell ponovili su svoje eksperimente
od prije petnaest godina i sline testove podijelili skupi-
nama djece iz istih krajeva zemlje. Ta sveobuhvatna is-
traivanja kao i neka istraivanja izvrena u Sjedinjenim
Amerikim Dravama ne pokazuju nikakav pad inteligen-
cije. ini se ak da pokazuju njezin mali porast. Mo-
emo li na temelju toga odbaciti hipotezu o opadanju na-
cionalne inteligencije? Naalost, ti se podaci ne mogu
smatrati konanima, pa ni osobito relevantnim. Zna
se, naime, da dijete ako poznaje test od prije, postigne
na njemu za nekoliko bodova bolji rezultat. Nema ni-
kakve sumnje o tome da se stanovnitvo meu kojim
su istraivanja vrena u zadnjih 15 godina bolje upo-
znalo s testovima (ta se pojava zove navikavanje na
test), pa treba oekivati da e porast nastao tim pozna-
vanjem vie nego uravnoteiti mali pad koji predska-
zuje hipoteza o opadanju nacionalne inteligencije.
Da ta pretpostavka nije nerazumna moe se i izravno
dokazati. Thomson je naao da je porast (na testu in-
teligencije postignutog broja bodova) u krajevima u ko-
jima su testovi inteligencije ee koriteni vei od tog
porasta u krajevima u kojima su oni malo koriteni.
Osim toga, izvjesnu ulogu odigrala je, moda, i izvje-
banost. Vernon je pokazao da mnogi testovi koji se da-
nas upotrebljavaju u kolama osjetljivo reagiraju na iz-
vjebanost, a nema sumnje o tome da su posljednjih go-
dina, autoriteti na podruju obrazovanja pribjegli uvje-
bavanju testova inteligencije. I to je moda povisilo pro-
sjene rezultate testiranja djece. Navikavanje na test i
izvjebanost nisu jedini aspekti problema. Treba uzeti
u obzir i to da su Thomson i Cattell testirali samo djecu
izostavivi neoenjene, neudate i one bez djece. Te, re-
lativno velike skupine, mogle bi odluno izmijeniti pred-
vieno djelovanje i tako objasniti stvarne nalaze. Ono
to moemo rei jest da izravna eksperimentalna istra-
ivanja sadre prevelik broj nepoznatih faktora, pa iz
njih ne moemo izvui nikakav pouzdaniji zakljuak. Ona
ne podupiru nau originalnu hipotezu, no ne bi se moglo
rei ni da joj proturijee.
to onda moemo zakljuiti iz naih podataka? Mislim
da je jasno da smo suoeni s vrlo ozbiljnim problemom.
Postoje dokazi na temelju indicija, pa iako nisu ba
uvjerljivi ne moemo ih ni odbaciti. Stoga izgleda razum-
no zatraiti od vlade da financira sveobuhvatna dugo-
rona istraivanja koja e to pitanje rijeiti jednom zauvi-
jek. U takvim bi istraivanjima trebalo, naravno, izbjei
gore istaknute manjkavosti. Potekoe kao to su izvje-
banost i navika na test mogu se nadii namjernim uvje-
bavanjem djece u rjeavanju testova inteligencije sve
dotle dok se njihovi rezultati ne prestanu poboljavati.
Mislim da odluan napor pri stvaranju takvog istraiva-
kog projekta ne bi naiao na vee protivljenje, a ni na
nepremostive tekoe. U usporedbi s ozbiljnosti pro-
blema i golemom vanosti oekivanih rezultata, trokovi
istraivanja izgledaju neznatni. Drutvenim se znanosti-
ma esto predbacuje da ne daju odgovore na pitanja sli-
na pitanju koje smo postavili u ovom poglavlju. To je
zasad i istina, ali ne zato to znanstvenici koji se bave
drutvenim znanostima ne bi bili dovoljno otroumni
oni bi s lakoom mogli izvriti i smisliti potrebne ekspe-
rimente nego zato to drutvo odbija da ih materi-
jalno podri ak i u najneznatnijem eksperimentu. U
vremenu u kojem se na fizikalna istraivanja troe mili-
juni, drutvene znanosti ne bi smjele biti u toliko pod-
reenom poloaju da moraju moljakati za iznose, koji
su u usporedbi s drutvenom vanosti problema nitavni.
Od svakog prema sposobnostima
Iako ova prastara socijalistika parola, kao uostalom ni
veina parola, nema neko dublje znaenje, za mnoge je
ljude ona ipak izraz jedne duboko ukorijenjene elje. Ona
se, naime, temelji na pretpostavci da se ljudi po spo-
sobnostima razlikuju, da je svatko sposoban za neto i
da bi mu, u idealnom drutvu, trebalo omoguiti da tu
svoju sposobnost razvije. Zanimljivo je da suvremena
psiholoka istraivanja potvruju ovu pretpostavku. Na
njoj se zasnivaju metode profesionalnog usmjeravanja,
kao i postupci selekcije za odreeni posao toliko vani
u suvremenoj industrijskoj psihologiji.
Nadam se da e iduih nekoliko primjera predoiti
itaocu velike razlike u sposobnostima ljudi koji imaju
isto zanimanje, tj . rade na istom radnom mjestu. Meu
peraima podova, na primjer, bolji radnici za isto vri-
jeme operu dvostruko vei broj podova od slabijih rad-
nika. Dok dobar radnik dnevno opere oko 500 podova,
slab u prosjeku, opere jedva 250. Slian odnos izmeu
dobrih i slabih radnika vlada i u tkalakoj industriji.
Jedna studija pokazuje da neki radnici rade brzinom od
130 uboda u minuti, dok drugi naine jedva 62 uboda
u minuti (prosjena brzina proizvodnje izraena brojem
uboda u minuti dobivena je mjerenjem koliine tkanine
proizvedene iz potke i nekih drugih konstanti). Najslabiji
tkalci zaraivali su na sat manje od polovine zarade
najboljih, pa su sa stanovita poslodavca najbolji ostva-
DRUGI DIO - Psihologija u slubi izbora zanimanja
5
rivali dvostruko vei profit od najslabijih, a ukupne tro-
kove proizvodnje smanjivali na polovicu.
U oba ova primjera odnos najboljih prema najslabijima
iznosio je otprilike dva naprama jedan. Takav razmjer
naen je u mnogim sluajevima (vozai taksija koji rade
u slinim uvjetima, radnici na strojevima za pletenje en-
skih arapa itd.). Neki drugi brojevi ukazuju na to da
individualne razlike mogu biti i vee. Tako je, na pri-
mjer, najbolji svjetla lica pet puta efikasniji od svog
najslabijeg druga. U cjelini uzevi industrijski se psiho-
lozi slau da su meu normalnim ljudima najbolji radni-
ci, u prosjeku, tri do etiri puta efikasniji od svojih naj-
slabijih drugova.
Ovaj zakljuak vrijedi, naravno, samo za jednu vrstu
aktivnosti. ovjek koji je na jednom podruju briljantan,
moe na drugom biti prosjean, a na treem posve zaka-
zati. Korelacija izmeu uspjeha na razliitim podrujima
aktivnosti relativno je slaba, to ukazuje na injenicu da
su za raznovrsne poslove u industriji potrebne i razliite
sposobnosti i da je za ovjeka nadasve vano da otkrije
koja mu vrsta posla najbolje odgovara. To je stanovite
profesionalnog usmjeravanja. Poznavanje radnikovih spo-
sobnosti vano je i za poslodavca, jer e se njegova pro-
izvodnja znatno poveati ako na svakom radnom mjestu
zaposli odgovarajueg ovjeka. Odgovoriti na pitanje koji
e od mnogih kandidata najbolje obavljati dani posao
zadatak je psihologa koji se bave selekcijom ljudi za od-
reeni posao.
Pritom nije nuna pretpostavka da su potrebne spo-
sobnosti uroene. Vjerojatno bi hipotezu da se vei broj
individualnih razlika, barem kad se radi o sposobnostima
potrebnim za rad u industriji, u naem drutvu ne stjee
utjecajem sredine nego nasljeuje bilo lako dokazati. No
da bi se uvidjela potreba za profesionalnim usmjerava-
njem i postupcima selekcije za odreeni posao, to i nije
potrebno dokazivati. Da su takvi postupci selekcije po-
trebni pokazuje ve sama injenica da meu ljudima po-
stoje izrazite razlike. Kako su one nastale nije sada toli-
ko bitno.
Treba istai da smo se dosad bavili samo sposobnosti-
ma niega reda. Postoje, meutim, pokazatelji na temelju
kojih moemo pretpostaviti da je kod sloenih djelatno-
sti razlika izmeu najboljih i najslabijih jo vea (tovie,
im je djelatnost sloenija tim su i razlike vee). Tenis i
ah, na primjer, mnogo su sloenije djelatnosti od usja-
jivanja lica. Nema sumnje da su razlike izmeu dobrog
i loeg tenisaa ili ahiste mnogo vee od razlika izmeu
dobrog i loeg usjajivaa lica ili peraa podova. U skla-
du s tim razlike izmeu dobrog i loeg fiziara morale
bi biti jo vee. No budui da su, u naem drutvu, po-
stupci selekcije ogranieni uglavnom na jednostavnije i
elementarnije tipove rada i na sveuilinu selekciju (o to-
me e biti rijei u iduem poglavlju), ovdje u raspravlja-
ti iskljuivo o industrijskim poslovima navedene vrste.
Poemo li od pretpostavke da je potrebno da ljudi rade
posao koji je u skladu s njihovim sposobnostima, tovi-
e i u skladu s njihovim temperamentom, interesima i
linosti uope, moramo se zapitati kako se ta selekcija
vri u praksi. Odgovor glasi: gotovo uvijek intervjuira-
njem kandidata. O metodi intervjua i njenim razliitim
aspektima napisani su mnogi radovi, a da bi italac vidio
zato psiholozi obinom intervjuu uvijek pretpostavljaju
svaki objektivan test, ja u ih ovdje ukratko saeti.
Metodu intervjua meu prvima je istraio Binet, inae
stvaralac modernog testa inteligencije. On je zamolio tri
uitelja da intervjuiraju istu djecu i ocijene njihovu in-
teligenciju (ocjena se, dakle, trebala temeljiti na in-
tervjuu). Binet izvjetava da su eksperimentom dobivena
dva rezultata od kojih je svaki, kasnije, jo nekoliko puta
provjeren. Svaki je uitelj bio uvjeren da je donio toan
sud. No sudovi jednog uitelja gotovo su se posve razli-
kovali od sudova drugih dvaju. Obje su ove posljedice
vane. Iz prve se vidi zato je intervju, unato svim manj-
kavostima i danas najomiljenija metoda za odabiranje
osoblja (i u industriji i drugdje). Ispitiva uvijek misli da
je tono procijenio linost i sposobnosti kandidata, i ako
nitko ne ospori njegovo miljenje, niti ga podsjeti na nje-
gove promaaje, biva uvjeren u svoje boansko sve-
znanje. ovjek uvijek iznova sreta osobu koja priznaje da
je metoda intervjua manjkava, no neizbjeno dodaje da
je ba on iznimka u tom opem pravilu i da je njegov
sud nepogreiv. (Nepotrebno je isticati da je eksperimen-
talnim putem provjereno da se ti ljudi po sposobnosti
procjenjivanja linosti, nimalo ne razlikuju od ostalih).
Drugi rezultat je vaan jer nam ukazuje na mogunosti
istraivanja metode intervjua i bez dugotrajnog praenja
ispitanika koje je obino potrebno za provjeravanje me-
todom intervjua donesenog suda. Da bi se provjerilo jesu
li ispitivai izvrili dobar izbor, treba rad skupine kandi-
data koje su oni savjetovali pratiti godinama i vidjeti
koliko je tko uspio u odabranom zanimanju. To je muko-
trpan i dugotrajan posao. Mnogo je jednostavnije zaklju-
ivati ovako: Ako ispitivai mogu tono predvidjeti bu-
dunost kandidata, njihovi sudovi moraju biti identini.
Ako se ispitivai meusobno ne slau, jasno je da ne mo-
gu svi biti u pravu, a ako je kao to se esto dogaa,
neslaganje potpuno, tada je najvjerojatnije da su svi
pogrijeili (uz dva, tri mogua, ali malo vjerojatna izu-
zetka). Procjenjivanje valjanosti intervjua ispitivanjem
njegove pouzdanosti uobiajena je i esto vrlo uspjena
metoda.
Pouzdanost i valjanost su tehniki izrazi koji se odnose
na sve vrste mjerenja u psihologiji. Ako je mjerenje po-
uzdano, tada ponavljanjem mjernog postupka neemo
dobivati proturjene rezultate. Prema tome ispitivai ni-
su pouzdani (njihovi su sudovi esto proturjeni). Mje-
renje je valjano ako tono mjeri ono to treba da mjeri.
Jasno je da mjerenje ne moe biti valjano ako nije
pouzdano, no obrat ne vrijedi. Mjerenje, naime, moe
biti pouzdano, a ne biti valjano. Rezultat ponovlje-
nih mjerenja moe biti i jednak i toan, ali mi
mjerimo neto, to je u odnosu na veliinu koju treba
predvidjeti, irelevantno. Visinu, na primjer, moemo mje-
riti s velikom pouzdanou, no ona kao pokazatelj uspje-
ha u veini industrijskih zanimanja nije valjana.
Binet je svoje eksperimente vrio u laboratoriju, a ne
u industrijskoj sredini. Prvo takvo istraivanje u indu-
strijskoj sredini izvrio je Scott kad je od estorice iskus-
nih kadrovika zatraio da intervjuiraju 36 kandidata za
posao prodavaa. Kandidate je trebalo poredati prema
prikladnosti za taj posao. Ni jedan kandidat nije ni u
jednom od est tako dobivenih stupaca bio na istom mje-
stu (drugim rijeima svaki ga je kadrovik drukije oci-
jenio). Ovih est kadrovika nije se moglo sloiti u ocjeni
28 kandidata ni u najgrubljim crtama, kae Scott (tj.
ak ni u tome da li tu dvadeset i osmoricu treba svrstati
pri vrhu ili pri dnu skupine). Iz tog se vidi da predvi-
anje na temelju intervjua nije pouzdano, pa prema to-
me ni valjano. U jednom drugom eksperimentu Scott je
zamolio 13 rukovodilaca da rangiraju prodajne sposobno-
sti dvanaestorice mukaraca i dobivenu listu usporedio s
ocjenama koje su ta dvanaestorica dobila na temelju in-
tervjua. Prosjena korelacija izmeu tih dviju ocjena jed-
va da je bila bolja od sluajne. U treem eksperimentu
20 poslovoa i trojica kadrovika-istraivaa intervjuiralo
je ista 24 kandidata. Neslaganja su i opet bila vie nego
upadljiva.
Studiju koja se uvijek iznova citira i spada meu naj-
poznatije na tom podruju nainio je Hollingworth. U
njegovu eksperimentu dvanaest je iskusnih poslovoa
(u trgovini) intervjuiralo 57 kandidata. Rangiranje kandi-
data poslovoe su izvrile neovisno jedan o drugom, a
ocjene koje je svaki kandidat dobio znatno su ovisile o
ispitivau. Jednog je kandidata, na primjer, jedan poslo-
voa stavio na esto, a drugi na pedeset i esto mjesto.
Jedan kandidat bio je kod jednog poslovoe na prvom, a
kod drugog na posljednjem mjestu.
Bespredmetno je pregledavati nekoliko stotina studija,
jer su one, zapravo, samo ponavljanja ovakvih i slinih
eksperimenata. Psiholozi se gotovo jednoglasno slau u
lome da metoda intervjua nije ni pouzdana ni valjana.
Neki izvjetaji u kojima su joj oni naizgled skloni ne mo-
gu izdrati metodoloku kritiku u samom postupku
dolo je do ozbiljnih propusta. Takav je primjer Clarko-
va studija u kojoj je na temelju intervjua predvian
uspjeh studenata tijekom studija. Izgledalo je da su oba
istraivaa koja su sudjelovala u eksperimentu priblino
tono predvidjela to e se dogoditi. Kasnije je ustanov-
ljeno da je intervjuiranje vreno pri kraju semestra i da
je studentima postavljeno pitanje kako stoje s ispitima,
to su studenti, naravno, vrlo dobro znali. Prema tome
oni koji su ih ispitivali jednostavno su ponovili ono to
je svaki student mislio sam o sebi.
Uvjerljivi dokazi manjkavosti metode intervjua u pro-
cjenjivanju neije sposobnosti za odreeni posao doveo
je do revizije na intervju postavljenih zahtjeva. Danas sve
ee ujemo da intervju nije alternativa testu sposobno-
sti nego njegova nadopuna. Pomou njega trebalo bi po-
datke oprezno skupiti u jednu jedinu ocjenu na temelju
koje bi se mogle predvidjeti sveukupne sposobnosti, zna-
nje i potencijalni uspjeh kandidata na poslu. To znai da
bi intervju trebalo smatrati alternativom metodi koja se
sama od sebe namee svakom statistiki obrazovanom
psihologu formulaciji matematike jednadbe zasno-
vane na opaenoj tonosti svakog testa posebno.
Pretpostavka na kojoj se temelji takav nain upotrebe
intervjua nije nerazumna, no ni ovako koriten, intervju
nije ispunio oekivanja. U jednom od iduih poglavlja
navest u neke od dokaza koji to pokazuju, a ovdje u se
zadovoljiti navoenjem jedne jedine studije u kojoj se
metoda intervjua direktno usporeuje sa statistikom
metodom. Dvije velike skupine kandidata testirane su
istim nizom testova. Zatim je polovina kandidata oda-
brana na temelju statistikog prosjeka na testovima po-
stignutih rezultata, a polovina na temelju intervjua. Pri
donoenju ocjene ispitivai su se mogli posluiti i rezul-
tatima testova, a ocjenu su mogli donijeti i neovisno o
tim rezultatima. Suprotno oekivanju, ocjene pri kojima
su uzete u obzir i sve informacije dobivene intervjuom i
rezultati testova bile su manje tone od ocjena dobivenih
uzimanjem statistikih prosjeka rezultata testova. Razli-
ka u tonosti iznosila je vie od 30 posto. Na temelju
velikog broja slinih istraivanja u kojima je sudjelovalo
skoro etrdeset hiljada ispitanika zakljueno je da ispi-
tivaevo miljenje o kandidatu, njegovim interesima i li-
nosti moe relativno malo pridonijeti boljem predvianju
uspjeha predvienog na temelju rezultata testova, pa ak
moe tu ocjenu uiniti i manje realnom. Moramo dakle
i opet zakljuiti da je, kad se radi o predvianju, vrijeme
utroeno na intervjuiranje izgubljeno. Intervju ne samo
da ne poveava tonost predvianja, nego ga tovie mo-
e i umanjiti.
Ograniimo li podruje upotrebe metode intervjua, i-
ni se da dobivamo neto bolje rezultate. Sjeam se jednog
svog predavanja odrao sam ga pred grupom industri-
jalaca. Jedan od njih mi je poslije priao i kazao mi da
iako uvijek rado slua o beskorisnosti intervjua, posje-
duje vrste dokaze njihove uspjenosti. Kad sam ga za-
molio da mi te dokaze iznese, s ponosom je izjavio da je
sebi za tajnicu odabrao djevojku koja je na svim testo-
vima selekcije postigla izrazito slabe rezultate i danas
dodao je slavodobitno ona je moja ena. Nitko ne
sumnja da je za poslove u kojima je vaan osobni kon-
takt, poeljno da se osobe koje e zajedno raditi prije
toga sretnu (susret moe biti u obliku formalnog ili ne-
formalnog intervjua) samo na temelju rezultata testo-
va ne moe se predvidjeti kako e se dva ovjeka slagati.
Takvo gledite osobito je odluno zastupala skupina
psihologa odgovornih za selekciju oficira koje je trebalo
zadrati u poslijeratnoj amerikoj vojsci. Oni su smatrali
da ve ako treba u postupak selekcije ukljuiti i intervju,
onda taj intervju mora dati svoj specifian doprinos.
Time su mislili da intervjuom treba dobiti informacije ili
veliine koje se ne mogu dobiti ili izmjeriti drugim me-
todama ili tehnikama. Stoga su se sloili da se pitanja
intervjua nee odnositi na inteligenciju, obrazovanje, ka-
rakterne crte i iskustvo. Intervju nee posluiti ni za
dobivanje cjelovite slike na temelju tih faktora, jer je
i tu statistika mnogo preciznija. Kad se utvrdilo to se
sve moe bolje uiniti drugim metodama, u intervjuu su
ostala samo pitanja koja su se odnosila na meuljudske
odnose, tj . na sposobnost postupanja s ljudima. Time
to je intervju dobio specifian i jedinstven zadatak, do-
bivena je tonija ocjena te sposobnosti. Osim toga, nije
se gubilo vrijeme ni energija na irelevantna pitanja. U
ovom su sluaju rezultati pokazali vrlo veliku pouzdanost
i iznenaujue veliku valjanost.
Iako je ovaj uspjeh zanimljiv i vaan, on nije presudan
za primjenu intervjua kao selektivne metode u industriji
gdje meuljudski odnosi, uglavnom, nisu naroito bitni.
Intervju u industriji mogao bi posluiti jedino za odabi-
ranje predradnika i nadglednika poslova u kojima je
vaan nain postupanja s ljudima. Za veinu zanimanja u
industriji sposobnost za posao daleko je, meutim, va-
nija od sposobnosti postupanja s ljudima, a o tome da je
metoda intervjua posve neprikladna za ocjenjivanje spo-
sobnosti potrebnih za odreeni posao, nema nikakve
sumnje.
Odbacimo li, dakle, intervju, za ocjenu sposobnosti
potrebnih za neko odreeno zanimanje ili zvanje ostaju
nam samo psiholoki testovi. Konstruiran je velik broj
takvih testova, danas se oni naveliko koriste, a velik broj
studija i istraivanja pokazuje koliko oni vrijede. Krite-
riji prema kojima ocjenjujemo potencijalni uspjeh na
poslu znatno se razlikuju, to je i razumljivo. Neki testo-
vi mjere koliinu ili kvalitetu proizvedene robe, a neki
opet broj proizvoda s grekom, broj polomljenih proiz-
voda, broj nesrea na radu, duljinu vremena provedenog
na istom poslu, osobnu stabilnost, brzinu napredovanja
u zvanju, zaradu i razne druge inioce.
Nain konstrukcije i vrednovanja serije testova za se-
lekciju radnika za odreeni posao, najbolje emo shvatiti
na nekoliko primjera. (Apstraktna diskusija svakog po-
jedinog koraka zamorna je i dosadna). Primjere sam,
uglavnom, uzeo iz starije literature zato to se na njima
najbolje moe vidjeti da ti rani eksperimenti nisu bili
samo neuspjeli pokuaji, ve radovi iji su se rezultati
kasnije s uspjehom primjenjivali. Namjerno nisam oda-
brao samo najuspjenije studije, nego one koje su za
postupak selekcije, kad ga vri vrstan istraiva, naj-
karakteristinije. italac e s lakoom ove primjere pri-
mijeniti na zvanja i zanimanja koja sam dobro poznaje.
U prvom se primjeru radi o selekciji operatera-elektri-
ara za rad na relejnim stanicama. Na velike daljine pre-
nosi se uvijek visokonaponska elektrina energija, jer je
takav nain prenoenja najekonominiji. U relejnim sta-
nicama napon se transformira i do potroaa stie elek-
trina struja neusporedivo nieg napona. Relejna je sta-
nica opremljena transformatorima koji reguliraju napon,
velikim brojem mjernih instrumenata i drugih zatitnih
i rotacionih aparata. Dunost operatera-elektriara koji
radi na relejnoj stanici je da se brine za njezin pravilan
rad, da uklanja kvarove na postrojenjima i oitava mjer-
ne instrumente. Pritom se slui mnogobrojnim sklopka-
ma. Vrlo je vano da potrebnu sklopku pritisne u pravo
vrijeme, to jest da se pri spajanju pojedinih strujnih
krugova ne zabuni. Posljedice njegove greke mogle bi
biti kobne. Neoekivani nestanak elektrine energije u
bolnici za vrijeme operacije moe uzrokovati ak i paci-
jentovu smrt. No i mnoge operacije u industriji ovise o
neprekidnosti procesa, te se moe dogoditi da zbog i
najmanjeg prekida struje moramo otpisati itav proiz-
vod pa ak i itavo postrojenje. Osim to e uzrokovati
nesree i nezgode, gubitke i tetu koja moe nastati i na
vrlo skupim postrojenjima same relejne stanice, operater
nepanjom moe i sam sebe ozlijediti ili ak i usmrtiti.
Svi operateri-elektriari koji rade na relejnim stanicama
dobiju, dodue, potrebnu obuku, ali veliki broj njihovih
greaka na poslu ukazivao je na njezinu nedostatnost. Da
bi se taj propust nadoknadio, pozvan je 1927. godine Vi-
leles, jedan od najpoznatijih industrijskih psihologa u
SAD, koji je temeljito analizirao zanimanje operatera-
-elektriara na relejnim stanicama, a zatim predloio
testove za selekciju za taj posao kompetentnih ljudi.
Viteles je najprije detaljno analizirao sve poslove u
relejnoj stanici. Za to mu je trebalo nekoliko mjeseci ra-
da iji je rezultat bila lista najvanijih sposobnosti po-
trebnih za zadovoljavajui rad na relejnoj stanici. Na
prvo mjesto Viteles je stavio sposobnost uenja i pam-
enja tonog redoslijeda sloenih operacija ukapanja i
iskapanja koje operater mora poznavati, a na drugo
tono izvravanje uputa i sposobnosti koritenja pozna-
vanja tehnike ukapanja i iskapanja. Trea po redu bi-
la je sposobnost brzog shvaanja verbalnih ili pismenih
uputa. Na etvrtom mjestu bila je istrajnost u rjea-
vanju problema i odustajanje od traenja rjeenja tek
kad operater shvati da problem ne moe rijeiti sredstvi-
ma koja mu stoje na raspolaganju. Peti zahtjev nije bio
nita manje vaan: sposobnost procjene i analize novo-
nastalog problema, na primjer, lociranja i otklanjanja
kvara. Poslije nje dolazila je sposobnost koordinacije
veeg broja razliitih radnji, sposobnost uoavanja deta-
lja u shemi, potrebne sklopke, ampermetra itd., dok je
na zadnjem mjestu bila sposobnost pamenja lokacije
pojedinih strojeva i instrumenata u relejnoj stanici, po-
znavanje njezine elektrine mree itd..
Viteles je zakljuio da nastavljanje preciznog rada u
kritinim trenucima ovisi o svojstvima temperamenta.
Meu njima najvanija je neustraivost, tj . sposobnost
odolijevanja strahu, j er prestraen ovjek ne moe usred-
srediti panju, treba vie vremena da ukloni uzrok opas-
nosti, gubi sigurnost i samopouzdanje (to moe potrajati
i kad je uzrok straha ve uklonjen).
Na temelju svoje analize Viteles je konstruirao dva
skupa testova jedan za provjeravanje mentalnih spo-
sobnosti, a drugi za ispitivanje kandidatovog tempera-
menta. Za rjeavanje prvog skupa testova bili su dovoljni
olovka i papir zadaci testova su provjeravali inteligen-
ciju, sklonost prema mehanici i slino. U drugom skupu
od etiri testa pojedini zadaci bili su slini problemima
koji se pojavljuju pri radu u relejnoj stanici (operacije
ukapanja i iskapanja, baratanje sklopkama), a tim
testovima provjeravala se i sposobnost kandidata da
shvati uputu i da je slijedi, kao i njegova sposobnost
odupiranja monotoniji i tjelesnom umoru.
Kad je odluio koje e testove upotrijebiti, Viteles se
dao na posao da pokae kako su oni i pouzdani, tj . da e
pojedini kandidati pri svakom testiranju postii otprilike
jednak broj bodova. Zatim je trebalo pokazati da su testo-
vi valjani. Skupinu od 84 operatera-elektriara od kojih
je svaki radio na relejnoj stanici vie od godine dana
podijelio je u tri skupine: najbolju, prosjenu i najslabi-
ju. Kriterij za tu klasifikaciju bilo je miljenje poslodav-
ca. Po godinama starosti i duljini bavljenja istim zani-
manjem skupine su bile gotovo identine. Pokazalo se da
se ocjena poslodavca dobro slagala sa brojem greaka
koje su operateri-elektriari poinili u danom vremen-
skom razdoblju. Najbolji operateri bili su odgovorni sa-
mo za 23 posto greaka, prosjeni za 52 posto, a najslabiji
ak za 77 posto greaka. Na dan 30. rujna 1928. naj-
slabiji operateri grijeili su osam puta vie od najboljih
i tri puta vie od prosjenih. Stoga ovakvu podjelu mo-
emo smatrati opravdanom.
Sve tri skupine operatera testirane su Vitelesovim tes-
tovima selekcije i evo to je naeno: Operateri iz najsla-
bije skupine postigli su, u prosjeku, 54 boda, a iz prosje-
ne 69 bodova. Prosjek najbolje skupine iznosio je 81 bod.
Kandidat koji je elio ispuniti uvjete za rad na relejnoj
stanici morao je na ovom testu postii najmanje 75 bo-
dova. Da se pri unajmljivanju operatera (iz skupine koju
je Viteles prouavao) potivao ovaj kriterij, posao bi do-
bilo 71 posto najboljih i samo 8 posto najslabijih ope-
ratera.
Otada se selekcija operatera-elektriara za rad na re-
lejnim stanicama vrila pomou psiholokih testova. Prvi
takav test primijenjen je u praksi 1. travnja 1928. godine.
Uspjeh je bio oevidan broj greaka znatno je opao.
Tijekom godine 1926, 1927. i 1928. poinjeno je pri radu
u relejnim stanicama 36 odnosno 35 i 35 greaka.
Nakon uvoenja postupka selekcije, broj se greaka upad-
ljivo smanjio. U 1929. godini taj je broj iznosio 20, u 1930.
18, u 1931. 12, a u 1932. samo 4. Vidimo da je za manje
od pet godina broj greaka smanjen za gotovo 90 posto.
Uzmemo li u obzir goleme trokove koje zajednica snosi
zbog svake greke u radu na relejnoj stanici, mala suma
novca utroena na istraivanje moguih postupaka selek-
cije viestruko se isplatila.
Viteles se, uglavnom, sluio standardnim testovima koji
se mogu kupiti gotovi. Za neka zanimanja, meutim, mo-
raju industrijski psiholozi sami konstruirati testove za
selekciju. Takvi su testovi na primjer potrebni za pro-
vjeravanje sloenih sposobnosti potrebnih za vonju. Po-
stupak testiranja je slijedei: Kandidat sjedi pred apara-
turom za mjerenje brzine reakcija. Ta aparatura ima dvi-
je ruice koje se mogu pomicati neovisno jedna o drugoj
i dvije none papuice. Na svaki vidni ili sluni podraaj
kandidat mora reagirati na tono propisan nain, tj . po-
vlaenjem jedne ili obiju ruica ili pritiskanjem jedne ili
obiju papuica. Podraaji se, naravno, ne emitiraju ni-
kakvim utvrenim redom, a s vremena na vrijeme uba-
cuju se i signali na koje ne treba reagirati. Provjerava se
da li te smetnje usporavaju reakcije kandidata. Kad su
tim testom testirani vozai za koje se znalo da su sigurni,
pokazalo se da oni uvelike nadmauju vozae kojima se
esto dogaaju nezgode. Test je zatim uveden kao rutin-
ski postupak pri unajmljivanju vozaa u gradu Milwau-
keeju i uslijedilo je smanjenje broja nezgoda sa 14,1 na
0,6 posto (podaci za godinu 1924. odnosno 1925).
Osim to je smanjen broj nezgoda, smanjio se i broj otka-
za i uzimanja novih vozaa na posao, to znai da je ma-
nji broj vozaa napustio svoje radno mjesto. Postotak
vozaa koji se na poslu zadrao due vremena popeo se
sa 62 na 75 posto.
Ne treba misliti da su se uvoenjem psiholokih testo-
va bavili samo Amerikanci. Da bih pokazao da to nije
tako, navesti u dva primjera istraivanja izvrenih u
Evropi. Berlinski vozai tramvaja, na primjer, odabrani
su pomou niza testova od kojih su neki bili slini opi-
sanima. Usporeivanjem skupine poetnika koji nisu bili
testirani, sa skupinom koja je primljena na temelju re-
zultata testova, otkrilo se da su psiholoki neispitani po-
etnici imali 50 posto vie nezgoda od poetnika koji su
proli psiholoki test. Usporeujui broj nezgoda prije i
poslije uvoenja testova kao rutinskog postupka selek-
cije, naeno je da je broj teih nezgoda pao sa 1,6 na 1,1,
a broj lakih sa 42 na 29 (brojevi vrijede za milijun pre-
enih kilometara). Poetnici primljeni na temelju testova
uili su dvostruko bre od onih u skupini netestiranih,
tedjeli su elektrinu energiju i paljivije baratali vozi-
lom. Posljedica toga bilo je smanjenje potronje elektri-
ne energije i trokova popravaka. Procijenjeno je da se
uvoenjem psiholokih postupaka selekcije godinje ute-
di 12 milijuna maraka.
Primjenom psiholokih testova znatan se iznos utedio
i u Parizu (150 000 franaka i to u vrijeme kad je franak
jo dobro kotirao na svjetskom tritu). Broj kandidata
za zanimanje vozaa tramvaja ili autobusa, koji su tije-
kom ili nakon zavretka obuke otpali zbog nesposobnosti
smanjen je sa 20 na 3. Vozai primljeni na temelju re-
zultata testova uzrokovali su 16,5 posto manje nezgoda
od vozaa koji nisu proli kroz postupak selekcije. Time
se godinje utedjelo jo 130 000 franaka.
Ponekad se ne moe tono predvidjeti kakve e kva-
litete biti potrebne za dani posao. Moglo bi se, na primjer,
pogoditi da e vozau taksija koristiti brze reakcije. I
zaista, psiholoki je test pokazao da su vozai s najveim
brojem nezgoda reagirali najsporije. Pokazalo se meu-
tim, da su i oni s najbrim reakcijama uzrokovali velik
broj nezgoda. To bi se moglo objasniti njihovim pretje-
ranim samopouzdanjem i nepotrebnim izvrgavanjem opas-
nostima. No, ma kakvo bilo objanjenje, svaku psiho-
loku hipotezu na kojoj se temelji postupak selekcije tre-
ba uvijek i empirijski provjeriti. Uz takvu mogunost pro-
vjere nije teko konstruirati testove selekcije ni za jedan
posao. Ali vratimo se primjeru vozaa taksija. Snow je
pokazao da je u skupini vozaa koji nisu zadovoljili na
testu svaki voza imao, u prosjeku, po jednu nezgodu,
dok je u skupini onih koji su na testu zadovoljili taj
broj iznosio svega 0,20. U skupini vozaa koji nisu za-
dovoljili, dvostruko ih je vei broj imao po jednu, a ak
trostruko vei broj po dvije nezgode.
Dosad smo primjere uzimali sa podruja rada u in-
dustriji i transportu, a sad emo razmotriti zanimanje
slubenika. Uzet emo primjer daktilografa i stenografa.
O'Rourke je konstruirao test za predvianje njihove efi-
kasnosti. Devedeset i devet posto onih koji su na testu
postigli najbolje rezultate bili su natprosjeno dobri rad-
nici. Takvu ocjenu dobilo je samo 4 posto onih koji su
na testu postigli najmanji broj bodova. Isti psiholog sa
suradnicima sainio je i niz testova za selekciju kandi-
data za zanimanje potara. Pokazalo se da je u preselek-
cijskim danima samo 50 posto zaposlenih na tom poslu
nadmaivalo potreban dani kriterij, a nakon uvoenja
testova taj se broj popeo na 93 posto. Prije uvoenja
testova 25 posto potara smatrano je slabim radnicima,
a nakon to je uveden postupak selekcije, niti jedan.
Sve to relativno su stari izvjetaji iz amerike i evrop-
ske prakse. itaoca e moda zanimati slian rad na tlu
Velike Britanije za vrijeme drugog svjetskog rata. Postup-
ci za selekciju tada su se ve naveliko upotrebljavali.
Moda je za nas najzanimljiviji broj uspjeha i neuspjeha
u skupinama koje su istovremeno obuavane, no u koji-
ma su pripadnici jedne odabrani psiholokim metodama,
a pripadnici druge raznim drugim metodama. Kao to u
svojoj knjizi O selekciji u britanskoj vojsci (podaci su
uzeti iz te knjige) istiu Vernon i Parry: Broj neuspje-
ha . . . u jednim i drugim grupama ukazivao je na ne-
sumnjiv pozitivan doprinos postupaka za selekciju.
Tako je meu vozaima odabranim starim metodama bilo
30 posto slabih radnika, dok je meu onima koji su oda-
brani novim metodama slabih radnika bilo samo 14 po-
sto. Za pisare odnos je bio 11 naprama etiri posto, a za
radiooperatere 7 naprama 0,5 posto. U dvije najvee prou-
ene skupine u kojima su obuavani operateri za speci-
jalne zadatke od operatera koji su odabrani novim meto-
dama nije uspjelo samo 7 posto. U skupini operatera
koji su odabrani starim metodama bilo je 60 posto ne-
uspjeha.
S posebnim zanimanjem odabrani su kandidati za zva-
nja zanatlija i mehaniara. Pomou etiri razliite me-
tode odabrano je 10 000 kandidata za zvanje zanatlije u
vojsci koji su zatim upueni na etveromjesenu obuku
(1942. godine). Od kandidata koje je preporuila artilje-
rijsko tehnika ili tehnika sluba 19,2 posto nije uspjelo
stei zvanje, od onih koji su se sami javili 19,6 posto, a
od onih koji su ve bili polukvalificirani radnici pa ih je
pozvalo Ministarstvo rada, 19,4 posto. Broj neuspjeha u
skupim koja je odabrana psiholokim metodama iznosio
je 11,1 posto.
Slini brojevi mogli bi se navesti i za druge slube.
Broj neuspjeha meu brodskim mehaniarima i monteri-
ma opao je sa 14,7 na 4,7 posto. Uvoenje psiholokih
metoda nije samo smanjilo broj neuspjeha, ve je to je
moda jo vanije, omoguilo da se izmeu svih morna-
rikih regruta odabere najvei mogui broj kandidata i
to ne na utrb ostalih mehanikih slubi koje su u to vrije-
me takoer trebale ljude.
Bilo bi besmisleno nabrajati primjere iz kojih se vide
poboljanja za pedeset, pa i za nekoliko stotina posto-
taka. Takoer je nemogue proitati tisue, o postupcima
selekcije, objavljenih izvjetaja, a ne stei miljenje ili
dapae vrsto uvjerenje da kompetentni psiholozi psiho-
lokim metodama selekcije postiu spektakularne rezul-
tate.
Ta posljedica primjene psihologije u industriji ne treba
nas iznenaditi. Individualne razlike u sposobnostima za
odreenu vrstu rada tako su velike, a broj sposobnosti
potrebnih za odreeni specifian posao tako malen da
bi se dobri rezultati postigli ak i relativno jednostavnim
i neanalitikim metodama.
Situacija se mijenja kad sa problema selekcije za od-
reeni posao, preemo na problem profesionalnog usmje-
ravanja. Tu se od nas ne trai da izmeu velikog broja
kandidata odaberemo one koji su za odreeni posao naj-
sposobniji, nego da otkrijemo kakav bi posao odreenoj
osobi, s obzirom na njezine sposobnosti i afinitete, naj-
bolje odgovarao. Oevidno je da je to mnogo tee. Umje-
sto da provjeravamo posjeduje li kandidat sposobnosti
potrebne za dano zanimanje, moramo procijeniti njegove
sposobnosti za velik broj poslova. Time se broj potrebnih
testova poveava za nekoliko tisua puta. Umjesto da
se bavimo jednim specifinim zanimanjem o kojem se
lako mogu sakupiti informacije, moramo se baviti karak-
teristikama hrpe razliitih zanimanja koja su, da stvar
bude gora, esto zakrabuljena istim imenom. Opi naziv
lijenik moe se odnositi na kirurga, lijenika ope
prakse, psihijatra, povjesniara medicine, urednika Lan-
ceta* i predsjednika lijenike slube londonskog opin-
skog savjeta. Ova zanimanja, pa prema tome i za njih
potrebne sposobnosti, meusobno se razlikuju u najve-
oj moguoj mjeri. Rije tajnica moe oznaavati ne-
koga tko radi vrlo povjerljiv i struan posao za koji je
potrebna izrazita inteligencija i inicijativa, ali i djevojku
koja vei dio vremena provodi u ogovaranju i kuhanju
aja. ak i kad bi se postojea zanimanja mogla uredno
poredati i kraj svakoga od njih zapisati njegovi speci-
fini zahtjevi, nae znanje o sposobnostima i tempera-
mentu potrebnom za uspjeh u bilo kojem od tih zani-
manja toliko je manjkavo, da bez jednog doista sveobu-
hvatnog istraivanja ne moemo nita predvidjeti. Po-
datke imamo samo o dvadesetak ili tridesetak zanimanja
od postojeih nekoliko tisua meu kojima treba oda-
brati posao koji e kandidatu najbolje odgovarati. Na
alost, nema razumne nade da e se u blioj budunosti
taj broj znatnije poveati.
Jedan od glavnih razloga razmjerne nerazvijenosti pro-
fesionalnog usmjeravanja moda je i injenica da ono
* Ugledni britanski lijeniki asopis (prim. prev.).
nikom ne donosi neposrednu materijalnu dobit. Kao to
smo vidjeli selekcija za odreeni posao u industriji vie
se nego isplati. U svim navedenim primjerima kompanije
za koje su istraivanja vrena zaradile su u godini dana
mnogostruko vie nego to je istraivanje stajalo. Pro-
fesionalno usmjeravanje isplati se u obliku osobne
sree i produktivnosti pa je ve samim tim i te kako
drutveno korisno. No, ovakva dugorona planiranja ri-
jetka su u naim drutvenim i politikim razmiljanjima.
Istraivanja na tom podruju dosad su poduzimale isklju-
ivo privatne organizacije koje ne dobivaju potporu od
vlade (na primjer Nacionalni institut za industrijsku psi-
hologiju).
Usprkos tekoama, profesionalno usmjeravanje ak i
u tom ranom razdoblju razvoja i bez potrebnih vanih
saznanja, pokazuje uspjehe koje u takvim uvjetima ne
bismo oekivali. Navest u samo jedan primjer bir-
minghamski pokuaj profesionalnog usmjeravanja. U
tom eksperimentu sudjelovalo je 1639 djece iji je razvoj
praen tijekom dviju ili etiriju godina (napredak 603
djeteta praen je 4 godine). Djeca su podijeljena u dvije
skupine, eksperimentalnu i kontrolnu. Eksperimentalnu
skupinu su u izboru zvanja savjetovali psiholozi, a kon-
trolnu slubenici agencije za zapoljavanje kao to je to
uobiajeno. Efikasnost savjeta prosuivana je na temelju
nekoliko razliitih kriterija (ocjena poslodavca, duljina
vremena provedenog u istom poslu itd.). U objema sku-
pinama bilo je djece koja su posluala savjet psihologa
ili agencije za zapoljavanje, kao i takve djece koja to
nisu uinila. Pogledajmo najprije eksperimentalnu skupi-
nu. Poslije dvije godine velika veina djece (tonije 90
posto) koja su odabrala zanimanje koje su im savjeto-
vali psiholozi bila je sa svojim poslom zadovoljna. Meu
onima koji nisu posluali savjet psihologa bilo je samo
26 posto zadovoljnih. Poslije etiri godine taj je postotak
iznosio 93, odnosno 33 posto. Prema tome meu djecom
koja su zanimanje odabrala u skladu s rezultatima psiho-
lokih testova bilo je trostruko vie zadovoljne djece
nego u skupini koja nije posluala psihologov savjet.
U kontrolnoj skupini situacija je posve drukija. Meu
djecom koja su odabrala ono to im je savjetovala agen-
cija za zapoljavanje nakon dvije i nakon etiri godine
bilo je 64 posto zadovoljnih, a meu djecom koja se u
izboru zanimanja nisu oslanjala na savjete agencije, 76
odnosno 78 posto. Ako iz ovih podataka moemo ita za-
kljuiti, onda samo to da su neposluna djeca bila svo-
jim poslom zadovoljnija od djece koja su posluala savjet
slubenika agencije za zapoljavanje.
Slino je bilo i s duljinom vremena provedenom na
istom poslu. U eksperimentalnoj skupini djeca iji je po-
sao, prema ocjeni psihologa, bio u skladu s njihovim spo-
sobnostima nisu esto mijenjala posao. Na istom je poslu
due od dvije godine provelo 60 posto, a due od etiri
godine 46 posto djece. Za djecu koja se pri odabiranju
zanimanja nisu rukovodila miljenjem psihologa ti bro-
jevi iznose respektivno 11 i 11 posto. Od djece koja su
posluala slubenika agencije za zapoljavanje na istom
se poslu 37 posto zadralo due od dvije godine, a 27 po-
sto due od etiri godine. Od djece koja su odbacila su-
gestiju agencije 33 posto je isti posao zadralo dvije, a
26 posto etiri godine. Dakle, u kontrolnoj skupini dulji-
na vremena provedenog na istom poslu nije uope ovisila
o preporuci agencije. U eksperimentalnoj skupini ovis-
nost o miljenju psihologa vie je nego upadljiva. Ovaj
je eksperiment izvren prije nekih dvadeset i pet godina*
pod pokroviteljstvom Nacionalnog instituta za industrij-
sku psihologiju. Na dobivene rezultate sve do drugog
svjetskog rata jedva da je itko obraao panju. Tada su
se u vojsci poeli koristiti i postupci selekcije za odreeno
zanimanje kao i metode profesionalnog usmjeravanja.
Moda bi trebalo kazati nekoliko rijei o jedinstvenom
poloaju postupaka selekcije u vojsci. Kod selekcije za
odreeno zanimanje strunjak koji taj posao obavlja in-
* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine (prim. prev.).
diferentan je prema sudbini odbijenih kandidata, a kod
profesionalnog usmjeravanja nastoji pomoi mladim lju-
dima da odaberu zvanje ili zanimanje u najveem mogu-
em skladu s njihovim sposobnostima i interesima. Kad
psiholog taj isti posao obavlja u vojsci, nalazi se u sasvim
drugaijem poloaju. Tu je on u situaciji koju bi fiziari
nazvali zatvorenim sistemom mora nai posao za
sve mukarce i ene koji su pozvani u vojsku, a ne moe
one najnesposobnije ostaviti nezaposlene. Osim toga ne
moe odabirati ljude samo za jedan odreeni posao ne
vodei rauna o potrebama drugih, jer bi time mnoge va-
ne slube liio sposobnih i kvalificiranih ljudi. Upravo
to se deavalo na poetku rata kad su neki rodovi i jedi-
nice postupcima selekcije regrutirali najsposobnije lju-
de, a ostali su se morali zadovoljiti onima koji su pre-
ostali.
Stoga se pokazalo da je bitno imati takav sistem selek-
cije koji e odravati ravnoteu izmeu sposobnosti svih
regruta i potreba razliitih vojnih jedinica. Zahvaljujui
vrlo sloenim statistikim metodama takva je ravnotea
konano postignuta i to je vjerojatno najvei uspjeh bri-
tanske industrijske psihologije u vrijeme rata. Nije ne-
vjerojatno da e psiholozi budunosti itavo drutvo sma-
trati zatvorenim sistemom, te nastojati potrebe industrije
i inidividualne sposobnosti meusobno uskladiti, tj . po-
stii za obje strane prihvatljiv kompromis. Time bi se
ublaile posljedice djelovanja zavoda za zapoljavanje od
kojih veina danas radi nasumce, a graani bi bili pro-
duktivniji i zadovoljniji odabranim zanimanjem.
Ja ne plediram za takav razvoj, niti ga pretskazujem.
Svjestan sam, da kao znanstvenik, ne poznajem dovoljno
drutvene i politike prilike, te o potekoama na tim
podrujima ne mogu raspravljati. Mislim da injenice
nedvojbeno pokazuju da bi se prikladnim metodama se-
lekcije proizvodnja mogla znatno poveati. Postupci se-
lekcije drutveno su i politiki neutralni. Moe ih ko-
ristiti tiranin da bi poveao efikasnost robova; njihova
upotreba u slobodnoj demokraciji vodi veoj produktiv-
nosti i srei. elimo li da se psiholoke metode selekcije
u ovoj zemlji ee koriste, trebat e prije svega izmijeniti
stav prema industrijskoj psihologiji. Teko je vjerovati
da e drutvo odbiti mo koju mu nudi moderna znanost
samo zato to se boji da se ta mo ne bi zloupotrijebila.
6
Koritenje testova u selekciji studenata
U Velikoj Britaniji sve donedavno selekcija studenata
nije bila neki ozbiljan problem. Ona je, naravno, posto-
jala, no vie kao namjerno ograniavanje broja studena-
ta, a ne kao nuno iskljuivanje potencijalnih brucoa.
Posljedica toga bila je da meu onima kojih se to ticalo
gotovo i nije bilo nezadovoljnih. Glavni kriterij selekcije
bio je, oito, dohodak, a budui da se on moe objektivno
izmjeriti, sistem je, unutar drutvenih i etikih ograni-
enja ovog specifinog pogleda na svijet, sasvim dobro
funkcionirao.
Za razliku od Velike Britanije, Sjedinjene Amerike Dr-
ave gdje se uvijek nastojalo mladim ljudima omoguiti
da steknu vie obrazovanje, mnogo su se ranije i s njima
svojstvenim realizmom suoile s problemom selekcije stu-
denata. Djelomian razlog je i taj to su Sjedinjene Dra-
ve dugo vremena imale po stanovniku deset puta vie stu-
denata od Velike Britanije. Posljednjih godina i kod nas
se za svako mjesto na sveuilitu javlja dva do stotitu
kandidata, pa smo i mi u slinom poloaju (nemogue je
dati tone podatke o broju uenika koji se ele upisati
na sveuilite, jer se mladi dovitljivci prijavljuju na
nekoliko fakulteta istodobno). Osobito je velik pritisak
na medicinskim fakultetima na koje se eli upisati znat-
no vie uenika nego to ih fakultet moe primiti. Kako
nema izgleda da e se takvo stanje popraviti, morat emo
jo godinama vriti svjesnu selekciju kandidata koji se
ele upisati na nae ustanove vieg obrazovanja.
U ovom poglavlju neemo raspravljati o tome koliko
je takva selekcija poeljna. S pravom se moe tvrditi da
svakome tko se eli dalje obrazovati i time obogatiti svoju
linost treba to i omoguiti (bez obzira na njegove spo-
sobnosti, temperament itd.). No moda se jo s veim
pravom moe rei da veina ljudi zbog ograniene inteli-
gencije ne moe svladati sveuilini studij, te da zajed-
niko uenje inteligentnih studenata i studenata ija je
inteligencija ispod prosjene ini od nauke farsu. O tom
pitanju zasad ne treba raspravljati dok smo mi ivi
samo e malen broj kandidata uivati plodove vieg obra-
zovanja. Ekonomija je neumoljiv poslodavac s jasno iz-
raenim zahtjevima. Prema tome, granice unutar kojih
treba rjeavati problem tono su zacrtane. Najprije se
moramo zapitati kakve metode selekcije danas upravlja-
ju sudbinom tisua naih najinteligentnijih i najsposob-
nijih mladih ljudi i ena. Iako to nikad nije podrobnije
ispitano, moe se sa sigurnou kazati da se uglavnom
radi o intervjuima koji se djelomino temelje na dosa-
danjim uspjesima, preporukama upravitelja kole itd.
Tijekom vlastite, letimine istrage naiao sam i na druk-
ije kriterije autoriteti kod upisa na jedno sveuilite
smatrali su, na primjer, da je kandidatov rukopis dovo-
ljan pokazatelj njegove sposobnosti za studij. Ipak mi-
slim da je to bio izniman sluaj i da se tako nezadovolja-
vajue metode rijetko primjenjuju. Ono to je takoer
sigurno jest da se danas ni na jednom britanskom sve-
uilitu pri selekciji studenata ne koriste psiholoki testo-
vi. To nas moe i iznenaditi, pogotovo kad vidimo po-
zitivno ameriko iskustvo. Svrha i glavni zadatak ovog
poglavlja jest da usporedi vrijednost psiholokih testova
s vrijednou metoda selekcije kojima se danas koristimo.
Prije nego li to uinimo, pogledajmo na trenutak po-
sljedice danas uobiajenih postupaka selekcije studena-
ta u Britaniji. Na temelju podataka to su ih objavili
razliiti univerziteti izraunao sam da je prosjeni kvo-
cijent inteligencije studenata negdje izmeu 125 i 130.
Meu pojedinim sveuilitima postoje, naravno, velike
razlike. Takve razlike postoje ak i meu pojedinim fa-
kultetima. Studenti medicine obino su u prosjeku manje
inteligentni od studenata umjetnosti i znanosti, studenti
matematike i filozofije nadmauju po inteligenciji stu-
dente povijesti i jezika itd. Uzmemo li u obzir poznatu
distribuciju inteligencije stanovnitva i broj studenata
na sveuilitima, moemo pokazati da na sveuilite sti-
e samo polovica svih uenika koji bi po svojoj inteli-
genciji to i zasluili. Drugim rijeima inteligencija velikog
broja studenata manja je od inteligencije mnogih graa-
na koji se nisu upisali na sveuilite. Kad bi se na sve-
uilite mogli upisati samo najinteligentniji, najmanji bi
kvocijent inteligencije primljenih kandidata morao izno-
siti 135. Usporedba te veliine sa sadanjim prosjenim.
kvocijentom inteligencije, koji iznosi 127, ukazuje na ne-
sposobnost sveuilita da privue velik broj veoma inte-
ligentnih uenika.
Amerike brojke su, naravno, drugaije. Tamo se pro-
sjeni kvocijent inteligencije kree negdje oko 110 to
meu ostalim znai da je inteligencija etvrtine svih stu-
denata manja od prosjene. U SAD postoje koledi na
kojima je prosjena inteligencija studenata manja od pro-
sjeka inteligencije za itavu zemlju. Mislim da je nepo-
trebno isticati da se to ne odnosi na poznata amerika
sveuilita kao to su Harvard, Yale, Princeton itd. in-
telektualni standard studenata tih sveuilita ravan je
engleskom prosjeku. Manja inteligencija amerikih stu-
denata donekle odraava i njihovu brojnost; ne moe se
broj studenata udeseterostruiti, a da se pritom znatno
ne snizi prosjeni kvocijent inteligencije. Djelomino je
to i odraz amerikog stava prema sveuilitu kao pro-
duenju srednje kole i odvajanju njegovih drutvenih
funkcija od edukativnih zadataka. Brojeve navodim samo
zato da bi se vidjelo da postupci koji su savreno priklad-
ni za Sjedinjene Drave ne moraju to biti i za Veliku
Britaniju i da zbog tako razliitih uvjeta nije lako stva-
rati analogije.
Imajui to na umu pogledajmo rezultate amerikih
eksperimenata. Ve poetkom ovog stoljea bilo je po-
kuaja da se za mjerenje inteligencije studenata upotri-
jebe psiholoki testovi. Na alost, ta prva mjerenja zasni-
vala su se na pogrenoj pretpostavci da je inteligencija
povezana s ovjekovim fiziolokim reakcijama. Nije u-
do to je korelacija izmeu na testovima postignutih re-
zultata i uspjeha na sveuilitu bila veoma slaba. Tim
prvim testovima mjerili su se refleksi i druge neuralne
manifestacije. Danas znamo da je veza izmeu njih i
inteligencije, ako uope postoji, posve neznatna. Tek kon-
strukcijom testova za vojne potrebe dobila su i sveui-
lita adekvatnije mjere inteligencije (tj. mjere koje nisu
bile fizioloke prirode). Tim su testovima testirane sto-
tine hiljada studenata, da bi zatim o rezultatima toga
testiranja uslijedila prava bujica izvjetaja i strunih na-
pisa.
Zakljuci psihologa uglavnom su slini. Studenti kao
cjelina postiu na testovima inteligencije mnogo bolje
rezultate od ljudi koji ne studiraju. Dobri studenti po-
stiu bolje rezultate od slabih studenata kao i od onih
koji jedva prolaze. Studentov uspjeh na zavrnom ispitu
moe se prilino tono predvidjeti na temelju rezultata
testova kojima je bio podvrgnut prilikom upisivanja u
koled. Tonost toga predvianja varira od jednog sve-
uilita do drugog. U nekim je sluajevima jedva vea od
sluajnosti, u drugima gotovo savrena. Za to postoji
nekoliko razloga koje emo ovdje navesti jer su, meu
ostalim, i pouni.
Koledi se prije svega razlikuju po homogenosti svojih
studenata. Negdje meu studentima postoje upravo go-
leme razlike u inteligenciji, dok su drugdje svi studenti
manje vie podjednako inteligentni. Oito je da je pred-
vianje tim lake i tonije im su razlike u inteligenciji
meu studentima vee. Ono je mnogo tee kad su studenti
po tom svojstvu meusobno slini. Drugi razlog, donekle
u vezi s prvim, jest taj da sva sveuilita ne poklanjaju
jednaku panju sudu donesenom na temelju testova in-
teligencije. Neka sveuilita ga ne koriste za selekciju
studenata, ve u savjetovanju studenata pri upisivanju
kolegija. Druga se opet pri odabiranju studenata strogo
pridravaju rezultata testova inteligencije. Veina sveu-
ilita nastoji izbjei obje ove krajnosti. Predvianje je
obino najtonije ako se rezultati testova inteligencije
uope ne uzmu u obzir, jer se u tom sluaju na sveuilite
mogu upisati i tupi i inteligentni uenici, pa je sastav
studenata vrlo heterogen. Heterogenost studenata odabra-
nih iskljuivo na temelju rezultata testova inteligencije
mnogo je manja, pa se njihov konani uspjeh ne moe
predvidjeti s tolikom tonosti. Pri statistikoj obradi i
usporeivanju inteligencije studenata dvaju sveuilita
treba te razliite stavove uzeti u obzir.
Trei razlog variranja tonosti predvianja u vezi je s
tipom zavrnog ispita. Objektivan tip ispitivanja koji se
sve ee primjenjuje u Sjedinjenim Dravama, obino je
u vrlo dobroj korelaciji s predvianjima na temelju re-
zultata testova inteligencije. Kod nas, u Velikoj Britaniji,
na zavrnom se ispitu gotovo uvijek pie esej o nekoj
odreenoj temi. Studentov uspjeh na takvoj vrsti ispita
ne moe se ba tono predvidjeti na temelju rezultata
testova inteligencije, tj . korelacija izmeu uspjeha na tak-
vom tipu zavrnog ispita i rezultata testova inteligencije
prilino je slaba. To je moda i zato to su objektivni
tipovi ispita i test inteligencije zapravo meusobno veo-
ma slini. I pri provjeravanju studentova znanja objek-
tivnim nainom ispitivanja i pri provjeravanju njegove
inteligencije testom inteligencije dolazi do izraaja ono
to bismo mogli nazvati usitnjenou (naziv ba nije
laskav). U oba sluaja student, u kratkom vremenskom
razdoblju, mora dati odgovore na velik broj posve speci-
finih pitanja od njega se ne trai da svoje znanje iz-
razi u obliku neke strukturalne cjeline.
Ta dva naina ispitivanja (objektivni tip ispita i pisa-
nje eseja) etvrti su razlog opaenih razlika u tonosti
predvianja. Jasno je da tonost prognoze u cjelini ne
moe nadmaivati pouzdanost onoga to se predvia. Dru-
gim rijeima ako je samo ispitivanje nepouzdano, tada
ni najsavreniji mjerni instrument ne moe dati tonu
prognozu. Poznato je da je pisanje eseja nepouzdan na-
in provjeravanja znanja. Kod takvog ispita konana
ocjena toliko ovisi o ispitivaevoj linosti i njegovim pred-
rasudama da se zna dogoditi da dva ispitivaa posve raz-
liito ocijene isti rad. Pouzdanost ispitivanja pisanjem
eseja provjerena je nekoliko puta i pokazalo se da je
meusobno slaganje ispitivaa ipak bolje od sluajnog.
No ne i toliko bolje da bismo na temelju njihovih ocjena
mogli biti sigurni u ispitanikove sposobnosti. U jednoj
takvoj studiji neki su ispitivai jedan te isti esej smatrali
nezadovoljavajuim, neki prosjenim, a neki izvanrednim
i dostojnim pohvale. U jednoj drugoj studiji glavni je
ispitiva, oajan zbog slabe kvalitete eseja koje je tre-
bao ocijeniti, ocjeni jednog eseja dodao opasku primjer
kako ne treba raditi. Esej je zabunom dospio do drugog
ispitivaa koji ga je pozitivno ocijenio.
Treba priznati da je veina navedenih istraivanja izvr-
ena u kolama, a ne na sveuilitima. Svejedno je, me-
utim, malen broj iskusnih ispitivaa koji tvrde da je
njihova ocjena jednako pouzdana kao i ocjena donesena
na temelju objektivnog testa. Totalna pouzdanost ispiti-
vanja uvelike varira od koleda do koleda, jer ovisi o
objektivnosti i sposobnosti ispitivaa, broj u radova koje
oni moraju ocijeniti i o mnotvu drugih inilaca. U cje-
lini uzevi izgleda da pri dobrom voenju ispita pisanjem
eseja na pouzdanost konane ocjene ukazuje koeficijent
korelacije od oko 0,8; pri slabom voenju ispita on moe
pasti na svega 0,6, pa ak i na manju veliinu. Razumljivo
je da ove vrijednosti ograniavaju tonost prognoze; ak
ni najsavreniji mjerni instrument ne bi uspjeh na ispi-
tu mogao predvidjeti bolje nego to bi ocjene ispitivaa
A mogle predvidjeti kako e, isti rad, ocijeniti ispitiva
B. Kad usporeujemo ove stvarne nedostatke naina ispi-
tivanja pisanjem eseja s navodnim nedostacima ispita
objektivnog tipa, dobro je sve to imati na umu. Sreom,
sa stanovita selekcije, tip prihvaenog naina ispitiva-
nja moe se smatrati danim, pa je nae miljenje o nje-
mu irelevantno.
Peta varijabla koja utjee na nejednaku tonost pred-
vianja je duljina vremena u kojem psiholog mora izvr-
iti svoja istraivanja. Ako testiranje treba obaviti za sat
vremena, nerazumno je oekivati da e prognoza biti
jednako tona kao i kad ono moe trajati etiri pa i pet
sati. Vrijeme je esto presudno, osobito elimo li saznati
i neto vie od grube procjene inteligencije (na primjer
diferencijalnu prognozu, tj. da li kandidat A ima sklo-
nosti prema umjetnosti ili prema znanosti i da li e kan-
didat B uspjeti na medicinskom ili nekom drugom fa-
kultetu. Takva prognoza zahtijeva vie vremena).
Zadnja i moda najvanija varijabla koja utjee na to-
nost predvianja je istraivaeva strunost. Dogaa se
da ljudi koji su u praksi koristili psiholoke testove i bili
njima nezadovoljni kasnije otkriju da testiraje nije vri-
la struna osoba, tj . da ga je vrio netko tko nije detaljno
poznavao sam proces testiranja i tko se nije znao sluiti
sloenim statistikim metodama potrebnim da bi se po-
sao dobro obavio. Pogreno je pretpostavljati da svatko
tko je diplomirao psihologiju moe pokrenuti i do kraja
provesti postupak selekcije. Za to su osim iskustva, po-
trebne i neke druge kvalifikacije, pa na tom podruju
amater nema to traiti. Prije nego li osudimo bilo kakav
postupak selekcije treba vidjeti to strunjak moe nji-
me postii. Odbacivanje postupka selekcije zbog njegove
nestrune, amaterske primjene posve je neopravdano.
Uzmemo li u obzir samo studije u kojima su istraiva-
nja vrili strunjaci i u kojima su podaci pravilno sta-
tistiki obraeni, vidimo da su zakljuci meusobno vrlo
slini i da nema nikakve sumnje o tome da se pomou
testova moe pouzdano i valjano predvidjeti uspjeh stu-
denata na sveuilitu. To je istina za SAD, no vrijedi li i
za Veliku Britaniju? Kod nas, na alost, nije izvren neki
vei broj ispitivanja, no uinjeno pokazuje da se nave-
dena razmatranja mogu primijeniti i na selekciju stude-
nata u naoj zemlji. Nae studije takoer su pokazale
da se na temelju rezultata testova inteligencije moe pri-
lino dobro predvidjeti uspjeh studenata na ispitima. Kod
nas je tonost prognoze neto manja, to je, budui da je
homogenost studenata vea, i trebalo oekivati. No raz-
lika u tonosti tako je malena da je u praksi moemo
zanemariti.
Pogledajmo sada kakav je kod nas odnos izmeu pro-
gnoze na temelju testova i prognoze na temelju uobia-
jenih intervjua. U jednoj izvrsnoj dugoronoj studiji
obavljenoj u Londonu, usporeena je tonost prognoze na
temelju uobiajenih postupaka: intervjua, eseja ili krat-
kih pismenih sastavaka s tonosti prognoze na temelju
niza testova za selekciju. Ispitivai koji su intervjuirali
kandidate mogli su se posluiti ocjenom pismenog dijela
zavrnog ispita u srednjoj koli, kao i rezultatom koji je
kandidat postigao na prijemnom ispitu na sveuilitu.
Glavni cilj intervjua bila je ocjena kandidatove sposob-
nosti za odreeni studij. Osobita je panja posveena
opoj inteligenciji, ve steenom obrazovanju, iskustvu,
interesima i motivima kao i linosti i karakteru kandi-
data. Ispitivai su bili iskusni i struni ljudi kakvi se
obino uzimaju za taj posao, najvjerojatnije ni malo sla-
biji od ispitivaa na bilo kojoj drugoj ustanovi.
Usporedbom intervjua s testovima inteligencije dolo
se do spoznaja slinih onima u amerikoj praksi. Poka-
zalo se da intervju nije prikladna metoda prognoziranja,
dok test inteligencije to jest. Korelacija izmeu intervjua
i testa inteligencije bila je negativna, to drugim rijei-
ma znai da su ispitivai esto odabirali manje inteligent-
ne kandidate. Osim toga ve bi se i na temelju kandidato-
vog pismenog rada na zavrnom ispitu u srednjoj koli
kao i rezultata koji je postigao na prijemnom ispitu, a
ispitivai su se mogli posluiti i jednim i drugim, relativ-
no dobro mogao predvidjeti njegov uspjeh na zavrnom
ispitu na sveuilitu. Ako ita, intervju je smanjio to-
nost te prognoze. Podaci iz ove engleske studije potpuno
se slau s rezultatima eksperimenata izvrenim u Ame-
rici: intervju je kao metoda za predvianje uspjeha ili
neuspjeha sveuilinih studenata neupotrebljiv, dok je
prognoza na temelju testa inteligencije prilino pouzdana
i unutar odreenih razumnih granica vrlo tona.
Protivnici testiranja ponekad istiu da za uspjeh na
studiju nije dovoljna samo inteligencija, ve da su po-
trebna i odreena svojstva karaktera odnosno linosti.
To je vjerojatno istina. No iz toga se ipak ne moe za-
kljuiti da je intervju kao metoda selekcije bolji od testi-
ranja. Taj pogreni zakljuak temelji se na tri pretpo-
stavke od kojih ni jedna nije u skladu s injenicama.
Prva je da ispitiva moe s odreenim stupnjem tonosti
ocijeniti neiji karakter i linost. Dokaze koji to opovr-
gavaju iznio sam u jednom od prolih poglavlja pa ih
neu ovdje ponavljati. Nitko tko je prouio literaturu ne
moe sumnjati da je intervju kao metoda za otkrivanje
svojstava linosti krajnje nepouzdana, a da o njegovoj
valjanosti ne moe biti ni govora. Intervjuirajui istog
kandidata, dva ispitivaa esto dolaze do posve suprotnih
zakljuaka od kojih ni jedan nije u skladu s injenica-
ma. Veina ljudi koji se ponose svojim poznavanjem ljud-
ske prirode i svojim ispitivakim sposobnostima nerado
prihvaa ovu jednostavnu istinu. No elimo li zakljuke
na injeninim, a ne na emotivnim temeljima, ne moemo
odbaciti dokaze velikog broja savjesno obavljenih istra-
ivanja. Ma koliko karakter i linost bili vani, sigurno je
da intervju nije podesna metoda za njihovo ocjenjivanje.
Druga pogrena pretpostavka jest da ljudi odbacuju
odreeno sredstvo zato to ono moe posluiti samo za
neke, a ne i za neke druge svrhe. Mislim da nitko razu-
man ne bi to uinio. Sluimo se ekiem usprkos inje-
nici to njime ne moemo prepiliti drvo ili izmjeriti ja-
kost elektrine struje. Ne vidim zato bismo odbacili test
inteligencije zato to on mjeri inteligenciju, a ne i neka
druga vana svojstva. Jedva da e itko poricati da je
inteligencija vaan atribut dobrog studenta. To, naravno,
ne znai da je ona i jedini takav vaan atribut, iz ega
opet ne slijedi da su testovi inteligencije beskorisni. Po-
uzdano se zna da uenik koji na testu inteligencije ne
postigne odreeni minimalni broj bodova nee uspjeti na
sveuilitu. Okrutno je dopustiti mu da to pokua i ne
uspije, ba kao to je okrutno sposobnom ueniku one-
moguiti daljnje kolovanje zato to na sveuilitu nema
dovoljno mjesta. Time se, naravno, ne tvrdi da velika
inteligencija nuno osigurava uspjeh. Od uspjeha lake je
predvidjeti neuspjeh dovoljno je da uenik na testu
inteligencije postigne slab rezultat. Takav rezultat nedvo-
smisleno ukazuje na nedostatak odreene sposobnosti
apsolutno potrebne za polaganje ispita. Izvrstan rezultat
pokazuje samo da uenik posjeduje sposobnosti potreb-
ne za polaganje ispita, no ne i da e on ispite doista i
poloiti (to e se dogoditi samo ako prione uz knjigu).
Predvidjeti razloge zbog kojih uenik nee ispuniti oe-
kivanja neobino je teko. Moda e morati zaraivati
za ivot pa se stoga nee moi posvetiti studiju; moda
e pretrpjeti ivani slom i patiti od tjeskobe i emocio-
nalnih poremeaja to e mu smetati pri radu; a moda
e pobjei s profesorovom enom i biti izbaen sa sve-
uilita. Sve se to dogaalo i onemoguavalo inteligent-
nim studentima polaganje ispita. U skladu s tim nitko
nee tvrditi da su testovi inteligencije nepogreivi. Oni
jednostavno, s prihvatljivom tonosti, mjere jedan vaan
element uspjeha.
Pogrena je i trea pretpostavka da se karakter i li-
nost mogu procijeniti iskljuivo metodom intervjua. Tre-
ba naglasiti da danas postoje metode za mjerenje onih
crta karaktera i linosti koje su presudne za uspjeh. Po-
znavanje tih svojstava ini prognozu znatno tonijom.
Kvalitete kao to su upornost, interes, elje i emocionalna
stabilnost mjere se testovima koji se primjenjuju uglav-
nom individualno, ali se mogu primijeniti i grupno. U ve-
em broju istraivanja takvim se grupnim testiranjem s
prihvatljivom tonosti predvidio uspjeh ili neuspjeh. Po-
kazalo se, na primjer, da je uspjean student uporan,
emocionalno stabilan i da su mu elje u skladu sa stvar-
nosti. Njegov jednako inteligentan kolega koji ispite po-
lae slabo ili nikako, emocionalno je nestabilan, nije
uporan, a njegove elje bilo da su prevelike bilo pre-
skromne, nisu u skladu s njegovim mogunostima. Takva
vrsta testova jo je u povoju pa treba oekivati da e
se u blioj budunosti usavriti. No, ak i u sadanjoj
fazi razvoja oni su u predvianju efikasniji od intervjua
te ih stoga moemo smatrati vrijednom dopunom isto
intelektualnog tipa testa koji slui iskljuivo za mjerenje
inteligencije.
Zakljuujemo li nepristrano i u skladu s injenicama,
moramo uvidjeti da je tonost prognoze na temelju inter-
vjua nedovoljna (barem kad se radi o kolovanju), da je
predvianje na temelju testova inteligencije daleko efikas-
nije i da najnoviji razvoj testova linosti i karaktera poka-
zuje da pomou psiholokih testova uspjeh na studiju ve
sada moemo relativno uspjeno predvidjeti.
Zato se onda ti testovi ne koriste na britanskim sveu-
ilitima? Koliko sam uspio shvatiti razlozi su slijedei:
Prije svega se istie kako testovi inteligencije, kao uosta-
lom ni bilo kakvi drugi testovi nisu nepogreivi. Budui
da na temelju njih stvorena prognoza nije 100 posto to-
na, mogu se na temelju takve prognoze donijeti i pogrene
odluke. To se ne moe osporiti. Ipak, mislim da se iz toga
ne moe nita zakljuiti ni o upotrebi testova inteligen-
cije. Metodu testiranja treba usporeivati s drugim me-
todama selekcije, a ne s nekim imaginarnim savrenim
standardom. Iako postupak testiranja nije savren, on je
mnogo pouzdaniji od ostalih postupaka selekcije. Nema
nikakve sumnje o tome da e se prilikom selekcije u uvje-
tima koji su izvan nae kontrole initi greke; primit e
se uenici koji e kasnije biti slabi studenti, a odbiti oni
koji bi drutvu u intelektualnom pogledu, mogli samo
pridonijeti. Pokazano je meutim da je na sadanji si-
stem selekcije manjkav jer se temelji na metodama koje
nisu mnogo pouzdanije od bacanja dinara (pismo-glava).
Testovi inteligencije, iako nesavreni, omoguuju pro-
gnozu koja je daleko bolja od sluajne. Izraunao sam
da danas na sveuilitu ne uspije diplomirati 15 posto
svih studenata primjena testova inteligencije smanjila
bi taj broj na 2 do 3 posto (naravno uz postojei kriterij
ispita i omjer kandidata i na sveuilitu slobodnih mje-
sta). Moe se izraunati i da bi se uz nepromijenjen kri-
terij ispita broj odlinih studenata mogao udvostruiti.
To naravno, ne znai da se prilikom selekcije pomou
novih metoda nee initi greke, no sigurno je i znanstve-
no provjereno da e njihov broj biti znatno manji.
Ovdje treba naglasiti da e konstantna upotreba novih
postupaka selekcije dovesti do smanjenja broja poetnih
greaka, jer e se s vremenom greke uoavati i isprav-
ljati, a uvodit e se i nove, tonije metode predvianja.
Britanski psiholozi nee na tom podruju stei nikakvo
iskustvo, ako ih sveuilita ne podre. To, na alost, dosad
nije bio sluaj. Jedno ili dva istraivanja koje je omogu-
ila Nuffieldova fundacija iznimka su u tom opem pra-
vilu. Protivnici uvoenja testova selekcije na naa sveui-
lita koji istiu da se prilikom prognoze na temelju tih
testova ine greke, ne shvaaju izgleda da upravo oni
oteavaju uklanjanje tih greaka.
Drugi dokaz protivnika testova ve smo donekle raz-
motrili. On se odnosi na navodna svojstva karaktera i
linosti idealnog studenta, tj . na svojstva koja bi on mo-
rao posjedovati uz inteligenciju i neovisno o njoj. Taj je
argument teko oboriti jer se temelji na pretpostavkama
o ljudskoj prirodi i ispitivaevoj sposobnosti koje se ne
mogu kritiki i eksperimentalno provjeriti. Ve sam ista-
kao da ma kakva bila ta navodna karakterna i tempera-
mentna svojstva, intervju nije podesna metoda za nji-
hovo procjenjivanje. Za to uostalom postoje i nepobitni
dokazi.
Trei se prigovor odnosi na atomistiku i statistiku
prirodu selekcije pomou testova. Tvrdi se da mnogi stu-
denti ne vole da o njihovoj budunosti odluuju statisti-
ke funkcije izvedene iz na testovima postignutih rezultata.
Smeta ih to je ovjek ispitiva zamijenjen bezlinim
raunskim strojem. No iz iskustva znamo, a iz eksperi-
menata se vidi da su primljeni studenti uvijek zadovoljni
postupkom selekcije kojim su odabrani. Ako su odabrani
metodom intervjua, smatraju ispitivaa sposobnim i
otroumnim jer je uspio proniknuti u njihovu duu i
spoznati njihovu neizmjernu nadarenost. Ako su odabrani
pomou objektivnih testova, dive se domiljatosti istra-
ivaa koji je njihove nesumnjive intelektualne kvalitete
uspio tako precizno izmjeriti. Odbijeni kandidati obino
kau da je ispitiva bio zlurada stara budala koja im je
svojom tupavou, svojim predrasudama i nepoznava-
njem ljudske prirode onemoguila da pokau to znaju.
Uenici odbijeni na temelju postignutog rezultata na testu
tvrde da je test salonska igra koju nitko razuman ne mo-
e smatrati ozbiljnom i koja nikako ne moe mjeriti
istinske intelektualne sposobnosti. Mislim da se na ove i
sline izjave uenika ne treba mnogo obazirati, tim vie
jer su oni prije selekcije o svemu potanko obavijeteni
(ili bi barem to trebali biti).
Bilo kako bilo malen broj ljudi smatra da bi se se-
lekcija trebala vriti na temelju rezultata jednog jedinog
ili ak i niza testova. Testovi bi trebali biti samo dio po-
stupka selekcije u kojem bi trebalo uzeti u obzir sve
dostupne i vjerodostojne podatke o kandidatu (izvjetaj
njegovog razrednika, lijeniki nalaz i informacije dobi-
vene intervjuiranjem kandidata posluit e dobivanju cje-
lovitije slike). Vano je, meutim, da se nakon selekcije
prati uspjeh prihvaenih kandidata da bi se vidjelo ko-
liko su razliite metode pridonijele tonosti prognoze.
Tada bi se ubudue moglo inzistirati na korisnijim po-
dacima, dok bi se oni manje korisni mogli zanemariti ili
posve odbaciti.
Jasno je da se taj posao ne moe raditi uzgred, te da
ga ne mogu obavljati nestrunjaci. Konstrukcija testova,
osobito kad su potrebe za njima tako velike da svake
godine treba konstruirati nove, teak je i dugotrajan po-
sao. U SAD su osnovane organizacije koje taj posao obav-
ljaju za skupine od nekoliko sveuilita. Mislim da bismo
i mi trebali tako postupiti, jer je malen broj sveuilita
koja bi sama mogla finansirati potrebna istraivanja. Ni-
malo ne sumnjam da bismo pritom naili na znatne admi-
nistrativne tekoe. No budui da je u interesu studenata
da dobiju najbolji mogui sistem selekcije, ne bi trebalo
tedjeti napore u njihovu svladavanju.
Dosad smo o testovima inteligencije govorili samo kao
o jednoj od metoda selekcije. Pogreno je, meutim, pret-
postavljati da se podaci dobiveni testiranjem mogu samo
tako iskoristiti. U nedavno izvrenom sveobuhvatnom
istraivanju pokazalo se da su sveuilita u Americi re-
zultate testova koristila na pedesetak razliitih naina.
Ovdje u navesti samo neke od njih. Na temelju rezultata
testova lako se, na primjer, otkrivaju studenti koji nisu
ispunili oekivanja (tj. oni iji uspjesi misu u skladu s
njihovim intelektualnim sposobnostima), pa im se moe
savjetovati kako da poboljaju svoj nain rada. Osim to-
ga studenti se esto ele specijalizirati i trae savjet od
svojih profesora. Oito je da e savjeti na temelju objek-
tivnih spoznaja o studentovoj inteligenciji, interesima i
linosti biti mnogo korisniji od subjektivnih savjeta koji
esto nemaju veze sa stvarnosti. Rezultati testova inteli-
gencije mogu se koristiti i prilikom upisivanja postdi-
plomskog studija kao i prilikom odabiranja zanimanja
po zavretku studija. Posao koji e student dobiti ovisit
e, naravno i o uspjehu postignutom na ispitima, korisno
je meutim preporukama i sugestijama dodati i izvjetaj
o stvarnim sposobnostima kandidata. Uporan i manje
inteligentan student moe, naime, postii jednak uspjeh
kao i njegov vrlo bistar, ali nemaran kolega. Poznavajui
i njihov uspjeh i njihove sposobnosti nastavnik o njima
stjee potpuniju sliku.
Na nekim amerikim sveuilitima rezultat postignut
na testu inteligencije nije kriterij za upis na sveuilite.
S uenicima koji na testu postignu izrazito slab rezultat
iscrpno se razgovara te im se ukazuje na vjerojatnost
neuspjeha. Uenicima koji se ne bi uklapali u odreenu
intelektualnu sredinu i koji bi nakon jedne ili dviju go-
dina postali beznadni sluajevi omoguuje se da donesu
razumnu odluku i povuku svoju prijavu. Ujedno im se
pomae da izbjegnu beskorisne napore. Izvanredno je
vano to to uenik, nakon razgovora, svojevoljno odu-
staje od studija mehanika prisila sveuiline uprave
u takvim je sluajevima mnogo manje podesna.
injenicama koje sam iznio u ovom poglavlju elio
sam pokazati samo to da su testovi inteligencije veoma
dobra metoda za predvianje uspjeha na sveuilitu; ka-
ko ih upotrijebiti u odreenim uvjetima ovisi o mnotvu
specifinih inilaca, o kojima budui da ih nije lako
poopiti, neemo ovdje ni raspravljati. Na amerikim se
sveuilitima testovi inteligencije koriste na razliite na-
ine to je dobro za razvoj same tehnike testiranja. to
vei broj razliitih eksperimenata omoguit e, naime,
da se stare, nadiene tehnike zamijene novim i boljim.
Mislim da se iz dosad reenog moe zakljuiti da je
uvoenje psiholokih metoda selekcije nadasve poeljno
te da taj posao uvijek treba povjeriti kvalificiranim psi-
holozima. Greke se naravno ne daju izbjei, no bit e
ih manje nego danas, a nee biti ni tako velike. Osim
za selekciju studenata rezultati testova inteligencije mo-
gu se iskorisiti pri rjeavanju najrazliitijih studentskih
problema. injenice nisu dosad ni jednom osporile vri-
jednost testovima inteligencije one tovie nepresta-
no ukazuju na nove mogunosti njihove primjene. Kae
se da od asa roenja znanstvenog izuma do asa nje-
gove praktine primjene najee proe pedesetak go-
dina. To to je od uvoenja testova inteligencije, koji su
se pokazali valjanom i korisnom mjernom metodom, pro-
lo otprilike pedeset godina, moemo moda smatrati
dobrim predznakom.
7
Procjenjivanje ovjeka
esto se uje pogreno miljenje da su metode odabira-
nja zasnovane na psiholokim testovima relativno nove.
To je, meutim, posve neistinito. U povijesti mnogih ze-
malja nalazimo zapise o mudrim i besmislenim metoda-
ma selekcije. Moda jedna od najstarijih takvih metoda
opisana je u Bibliji; u ratu protiv Mianaca Gideon se
posluio dvostepenim postupkom selekcije. Prvo Gideo-
nova metoda bila je neka vrsta psihijatrijskog reeta
kojim je uglavnom trebalo odbaciti anksiozne i depresiv-
ne ratnike. Izgleda da je proitan proglas otprilike ovak-
vog sadraja: Tko se boji i strahuje, neka se vrati.
Djelovanje proglasa nije izostalo jer Dvadeset i dvije
tisue ljudi iz naroda vrati se, a ostade ih deset tisua.
Veina suvremenih komandanata ne bi dopustila tako
drastino smanjenje broja ratnika. Ali Gideon se tu nije
zaustavio, on je ak preao na drugu fazu selekcije u
kojoj se posluio testom psiholoke spremnosti. Naj-
lake ga je opisati navodei izravno Bibliju:
Jahve ree Gideonu: Jo je previe naroda. Po-
vedi ih na vodu, i ondje u ih iskuati. Za koga ti ka-
em: ,Neka ide s tobom', taj e s tobom ii. A za koga
ti kaem ,Neka ne ide s tobom' taj nee ii.
Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu ree: Ko-
ji bude laptao vodu jezikom kao to lape pas, stavi ga,
na stranu. Koji klekne da pije, odvoji ga na drugu
stranu.
Onih koji su laptali vodu jezikom prinosei vodu
rukom ustima bijae tri stotine, a sav je ostali na-
rod kleknuo da pije.
Tad Jahve ree Gideonu: Sa one tri stotine ljudi koji
su laptali vodu ja u vas izbaviti, i predat u Miance u
vae ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kui.
Ovaj se Gideonov test po svojoj koncepciji i izvedbi
razlikuje od testova za selekciju studenata i radnika o
kojima smo raspravljali u prethodna dva poglavlja. No
on je veoma slian postupcima i testovima to ih pred-
lau neke od suvremenih psiholokih kola jer smatraju
da ortodoksne metode odabiranja atomiziraju ljudsku
prirodu. Miljenje da treba ii za cjelovitijom ocjenom
zasluuje da ga podrobnije ispitamo.
Na podruju selekcije obino se poinje s pretpostav-
kom da su za dani posao potrebne sposobnosti A, B i C,.
karakterna svojstva X, Y i Z i temperament tipa a.
Dosljedno pretpostavci konstruiramo testove koji e pro-
vjeravati te sposobnosti, karakterna svojstva i tip tempe-
ramenta, i primamo na posao ljude koji na tim testovima
postignu najbolje rezultate. Njemaki vojni psiholozi u-
no su osporavali vrijednost takvog naina rada. Mislei
da razlaganje ovjekove prirode na sposobnosti, svoj-
stva itd. iskrivljuje cjelovitost kandidatove linosti, na-
stojali su promatranjem kandidata u sloenoj situaciji
dobiti cjelovitu sliku o njemu i njegovim reakcijama.
Svoja predvianja i selekciju zasnivali su na tim opim
dojmovima, a ne na numerikim i kvantitativnim rezul-
tatima testova.
Njemaki vojni psiholozi dovodili su svoje kandidate -
ponekad u neobine, a esto i u duhovite situacije. Od
kandidata bi, na primjer, zatraili da to vie razvue
vrstu metalnu oprugu. im je on snanije potezao, tim
jaa bivala je elektrina struja koja mu je prolazila ti-
jelom. Dok se on tako muio, skrivenom je kamerom sni-
man izraz njegova lica. Na duljinu razvuene opruge
nije se uope obraala panja gledalo se na njegovo
ponaanje u cjelini, meu ostalim i na njegov izraz lica.
Pretpostavka na kojoj se temelji takva vrsta testa sama
po sebi nije ni nerazumna ni neprihvatljiva. No njema-
ki su vojni psiholozi previdjeli da razumnost i prihvat-
ljivost ne ine hipotezu i dokazanom, i time poinili pre-
sudnu greku. Trebalo je provjeriti da li su kandidati
odabrani postupkom selekcije koji se na toj pretpostavci
zasniva zaista bolji od odbijenih kandidata, a Nijemci,
kao uostalom ni Japanci koji su se sluili slinim meto-
dama, nisu to nikada uinili. Stoga o korisnosti tih me-
toda ne moemo nita rei. Znamo samo to da su mnoge
od njih vrlo nepouzdane, tj . da e dvoje ljudi istu si-
tuaciju razliito ocijeniti. Da nepouzdani podaci ne mogu
biti valjani poznati je statistiki aksiom.
Bez obzira na to britanski su ratni odbori za odabi-
ranje osoblja (W O S B)* preuzeli njemake metode
i prilagodili ih uvjetima u naoj zemlji. O tome to se
time postiglo govorit emo u drugom dijelu ovog po-
glavlja. Ovdje to spominjemo prvenstveno zato to je iste
metode i principe kasnije preuzeo jedan ogranak Strate-
ke slube Sjedinjenih Amerikih Drava (OSS).** Ta
amerika vojna ustanova koja je neka vrsta mjeavine
britanske vojne kontraobavjetajne slube (M. I. 5), Her-
culea Poirota i Hromog Dabe, mnogim je itaocima si-
gurno poznata. Velik je, naime, broj ratnih filmova u
kojima se slave njezini podvizi. Suoeni s potrebom re-
grutiranja velikog broja ljudi naj razliitijih sposobnosti
i to ljudi visokog morala i mentalne spremnosti, inteli-
gencije, potenja i hrabrosti, osoblje strateke slube
SAD odluilo je da odabiranje povjeri skupini psihologa.
Ovdje emo potanko opisati njihov nain rada u jednom
od brojnih logora za selekciju. Psiholozi su preuzeli
* Kratica za War Office Selection Board (prim. prev.).
** Kratica za Office of Strategic Services (prim. prev.).
Simoneitove ideje koje su pod nazivom Wehrpsychologie*
potaknule razvoj njemakih metoda za selekciju, a time
utjecale i na postupke kojima su se sluili britanski ratni
odbori za odabiranje osoblja. Nain njihova rada naj-
bolje emo shvatiti ako pogledamo to se s kandidatom
zbivalo od asa njegova prvog kontakta sa agencijom
za selekciju pa do konane odluke o njegovoj sudbini.
Svakog su kandidata najprije intervjuirali u Washing-
tonu, a zatim obavijestili da e kroz postupak selekcije
proi incognito, tj. ne pod svojim pravim imenom. Kan-
didat je morao odabrati novo ime i izmisliti biografiju.
Upozoren je da svoj pravi identitet ne smije otkriti ni
u kojem sluaju. Zatim je morao obui vojniku uni-
formu koja je trebala izbrisati sve drutvene i obrazovne
razlike izmeu njega i ostalih kandidata. Predvee su ga,
zajedno s drugim kandidatima, prebacili u logor za se-
lekciju. Tamo su veerali i tijekom veere imali priliku
da se meusobno upoznaju i da upoznaju lanove ocje-
njivakog tima (na svakog kandidata dolazio je otprilike
jedan lan tima).
Poslije veere kandidati su pristupili veem broju pis-
menih testova inteligencije i linosti, a morali su is-
puniti i upitnik s pitanjima iz linog ivota. Na kraju
su svi podvrgnuti testu opaanja i zakljuivanja slinom
jednoj poznatoj drutvenoj igri. Kandidata su uveli u
sobu u kojoj je neki ovjek toboe ostavio svoje stvari.
Na temelju njih trebalo je rekonstruirati ovjekovu tje-
lesnu pojavu, karakter i linost. Nakon toga kandidati
su ili spavati da bi se sutra odmorni suoili s novim
izazovima.
Ujutro su podijeljeni u skupine od po sedam ravno-
pravnih lanova (tj. skupine bez voe) i odvedeni do
plitkog i oko dva i pol metra irokog potoka. Na jed-
noj obali leao je teak kamen, a na drugoj deblo. Obje
su obale bile obrasle drveem, a po obali na koju je
grupa dovedena leale su razbacane daske (nijedna do-
voljno duga da premosti rjeicu), uad, jedna kolotura
* Psihologija odbrane (prim. prev.).
i bure bez dna. Reeno im je da je pred njima bijesna
bujica koja rui sve pred sobom tako da se nita ne
moe uvrstiti na dno potoka. Oni su se toboe vratili
sa zadatka i moraju kao deblo maskiran osjetljivi dalji-
nomjer prenijeti na drugu obalu. Natrag moraju do-
nijeti sanduk kapica sa oroza vatrenog oruja, tj . kamen.
Pri tom mogu upotrijebiti sav zateeni materijal. Nitko
nije imenovan voom, to je i razumljivo, jer se eljelo
provjeriti hoe li se netko sam od sebe nametnuti grupi.
Kandidati su se razliito ponaali. Neki su davali ne-
prihvatljive savjete, drugi opet mnogo priali, iako ih
nitko nije sluao, a neki su pristupili izvoenju vlasti-
tih zamisli. Psiholozi su promatrali grupu i ocjenjivali
energinost, poduzetnost, inteligenciju i tjelesnu spret-
nost i snagu svakog kandidata, kao i njegove kvalitete
voe i odnos prema drugim kandidatima. Kad se ko-
nano pokazalo tko je voa, on je odmah uklonjen (re-
eno mu je, na primjer da je pogoen metkom iz snaj-
perske puke) i grupa je, opet bez voe, morala nasta-
viti zadatak i nai sebi drugog vou.
Da bi se provjerila tonost zakljuaka donesenih na
temelju izvravanja jednog zadatka, grupi su postav-
ljeni sve novi i novi zadaci. U nekim od njih dolazile su
do izraaja fizike, a u nekima intelektualne kvalitete,
kao na primjer u razgovoru o odreenoj temi.
Neto kasnije svaki je kandidat sam suoen s posve
razliitim tipom testa. Prividno se testirala sposobnost
kandidata da sa dva pomagaa od drveta sagradi od-
reen jednostavan model. Pokazan mu je materijal, obja-
njeno to treba raditi i pozvani pomagai. To su zapravo
bili mlai lanovi ocjenjivakog tima kojima je reeno da
ne sluaju i ne izvravaju kandidatove naredbe, ve da
mu unutar odreenih vjerojatnih granica, postavljaju
prepreke i da ga kao toboe sluajno ometaju u radu.
Ta su dva lana po tradiciji dobila imena Kippy i
Buster. Kippy je bio pasivan i trom i nije radio nita
to mu se ne bi izriito naredilo. Zastajkivao bi s ru-
kama u depovima, smetao ili bio zabavljen nekim vla-
stitim beznaajnim poslom. Buster je opet bio agresi-
van, uurbano je trkarao naokolo, nastojao nametnuti
svoje miljenje, davao nepraktine savjete, spremno izra-
avao nezadovoljstvo i uporno kritizirao kandidatove sla-
be toke. Bezbrojni su naini zagoravanja ivota oficiru
na dunosti i Kippy i Buster su ih do kraja iskoristili.
Uz njih kao pomagai nijedan kandidat nije uspio sa-
graditi model u predvienom vremenu.
Ponaanje kandidata paljivo se promatralo. Deavalo
bi se, na primjer, da se kandidat razbjesni i udari jed-
nog ili oba pomonika, da se ozlovolji i odustane, da
se pokua otarasiti sumnjivih pomagaa i sam obaviti
posao ili da pomagae pokua udobrovoljiti i pridobiti.
Zatim su bili na redu intervjui, pa testovi pamenja,
mehanikog shvaanja itd. Uvee je uprilien intervju
stresa kojim se eljela provjeriti kandidatova sposob-
nost podnoenja velikih intelektualnih napora i emocio-
nalnih napetosti. Napetost se stvarala brzim i nemilo-
srdnim unakrsnim ispitivanjem u neugodnim uvjetima
s ciljem da se otkriju pogreke u pripovijesti koju je
kandidat morao smisliti za svega nekoliko minuta. Kan-
didata bi, na primjer, uveli u sobicu u kojoj je naao
pismenu poruku da ga je noni uvar vidio kako u vla-
dinim uredima u Washingtonu prelistava tajni dosije.
uvar je znao da on nije slubenik agencije koja je u
zgradi imala svoje prostorije. Za nekoliko minuta u-
var bi ga i uhvatio i on mu je morao rei tko je (uza
se nije imao nikakvih dokumenata), i nai uvjerljivu iz-
liku za svoje akcije. Pritom je morao paziti da ne oda
svoj pravi identitet (itavo razdoblje testiranja proivio
je pod izmiljenim imenom).
Za izmiljanje svoje prie imao je na raspolaganju
samo dvanaest minuta. Zatim bi ga odveli u podrum i tu
na trenutak zaslijepili svjetlou reflektora. Podrum je
bio mraan iza reflektora jedva se nazirala skupina
inkvizitora. Kandidat je morao sjesti tako da mu svjet-
lost pada izravno na lice i podnijeti otro, pronicavo i
krajnje neugodno unakrsno ispitivanje. Bez obzira na
njegovo dranje na kraju bi mu neizostavno kazali da
je na testu propao. Budui da je kandidat znao da je
to jedan od odluujuih testova, pretpostavljalo se da
e ga takva obavijest poraziti.
Neposredno nakon intervjua stresa kandidat se mo-
rao javiti jednom lanu ocjenjivakog odbora na drugom
kraju zgrade. Ovaj bi ga srdano doekao, uinio sve da
se kandidat osjea ugodno, a zatim se pretvorio u su-
osjeajnog sluaoca. Ova lana srdanost trebala je od
kandidata izmamiti priznanje.
Drugog dana bio je na redu test vodstva u kojem
se od kandidata trailo da igra ulogu voe, kao i itav
niz testova kojima se provjeravala mo zapaanja, spret-
nost u postavljanju pitanja, sposobnost terenskog snala-
enja itd. Tog dana odrana je i preponska utrka. Dru-
gog jutra, poslije doruka, kandidatima se obratio vo-
ditelj itavog projekta. Istog su dana svi poslani na-
trag u Washington. Vrijeme izmeu testova kandidati
su provodili u dugim i povjerljivim razgovorima tijekom
kojih im je bilo doputeno da otkriju vlastiti identitet.
Svrha tih razgovora bila je stjecanje to potpunije slike
o kandidatu.
U itavom je projektu sudjelovao velik broj promatra-
a koji su svoje zakljuke pokuali saeti u neku vrstu
opisa linosti. Nastojao se izbjei atomistiki pristup,
pa se nije zahtijevalo donoenje ocjene o svakom od pro-
matranih svojstava posebno (tj. rangiranje kandidata
prema uspjehu na pojedinim testovima). Pokualo se do-
i do neke vrste opisa linosti s kojim bi se slagali svi
ocjenjivai. Preporuka se donosila na temelju toga opisa.
Teko je pokazati koliko je takav postupak koristan.
Podaci o efikasnosti odabranih regruta na stvarnim za-
dacima zatraeni su od njihovih komandanata, od ko-
lega s kojima su suraivali i od ispitivaa koji su s njima
razgovarali prilikom prekomande. Zbog nepouzdanosti i
ne-valjanosti kriterija ocjenjivanja kao i zbog sree koja
je za uspjeh tajnog agenta veoma vana, nijedna od ovih
metoda nije se pokazala zadovoljavajuom. ak i izvr-
stan kandidat moe, na primjer, pokleknuti pod muka-
ma i time poveati broj neuspjelih, dok vrlo slab kan-
didat moe sluajno izbjei opasnosti i postati junak da-
na. Usprkos tim i drugim potekoama ovakva su kasnija
ispitivanja pokazala da je prognoza u svim sluajevima
bila bolja od sluajne (ponekad i znatno bolja), pa iako
nam hitno trebaju savrenije tehnike procjenjivanja, iz.
objavljenih se podataka vidi da je Strateka sluba SAD
relativno dobro obavila svoj posao.
Jedna je stvar, meutim, uvidjeti da je neki postupak
relativno uspjean, a posve druga sloiti se s teorijskim
osnovama na kojima se on zasniva. Moda su metode
i teorije kojima se sluila Strateka sluba SAD i prido-
nijele uspjehu procesa odabiranja, no treba naglasiti da
se ona osim novim sluila i starim provjereno valjanim
tehnikama koje su se pokazale korisnima i u situacijama
atomistiki orijentiranog programa (na primjer tes-
tovima inteligencije, razumijevanja rijei i bogatstva rje-
nika, kao i nekim drugim pismenim testovima). Stoga je
lako mogue da je uspjeh postignut zahvaljujui starim, a
ne novim tehnikama, atomistikom, a ne cjelovitom pri-
stupu. Izvjetaj o projektu ne daje odgovor na to pitanje.
Da je prognoza donesena na temelju svakog testa po-
sebno i da su rezultati svakog pojedinog testa brojano
izraeni i statistiki obraeni, dobili bismo prognozu bez
primjesa subjektivnog miljenja koju bismo mogli us-
porediti s prognozom koja se prvenstveno zasniva na in-
tuiciji. Mislim da bi meusobna usporedba efikasnosti
razliitih testova, kao i usporedba efikasnosti razliitih
naina kombinacije rezultata testova statistikog (ato-
mistikog) naina i cjelovitog (intuitivnog) naina bila
veoma pouna. injenica da se sve navedeno propustilo
uraditi ukazuje na nesklonost prema znanstvenim doka-
zima i kraljevski prezir prema strpljivom provjeravanju
karakteristian za intuitivne psiholoke kole. U itavom
se izvjetaju vidi kako uvjerenja, pozivanje na zdrav
razum i navodni vii principi zamjenjuju dokaz i pro-
vjeru.
Sreom ne moramo nita zakljuivati na temelju tih
manjkavih podataka. Relativnu korisnost atomistikog i
cjelovitog pristupa moemo ocijeniti na temelju nedav-
nih radova Kelleya i Fiskea, psihologa koji su odabirali
kandidate za postdiplomski studij klinike psihologije.
Projekt je inicirala Sluba ratnih veterana pri vladi SAD.
Oekujui meu bivim vojnicima vei broj neurotskih
i drugih mentalnih poremeaja, Udruenje je zapoelo
s izgradnjom bolnica i klinika za njihovo lijeenje. Bu-
dui da se pojavio problem kadra, odlueno je da se obu-
hvatnim programom stipendija, kao i obeanjem sigur-
nog posla, privue to vei broj psihologa koji ele spe-
cijalizirati kliniku psihologiju. Sveuilita su bila zatr-
pana prijavama. Za malen broj mjesta natjecao se velik
broj kvalificiranih psihologa. Odabiranje je pred svako
od sveuilita stavljalo gotovo nesavladive potekoe, pa
se stoga nekoliko njih udruilo i nainilo program selek-
cije koji je na svojem podruju ispunio oekivanja.
Psiholozi odgovorni za projekt nisu poli od apriorne
pretpostavke da je atomistiki pristup superioran cjelo-
vitom ili obratno. Umjesto toga odluili su da sakupe
dovoljan broj podataka za ocjenu relativne vrijednosti
obaju naina rada. Ta je odluka utjecala na postavljanje
itavog eksperimenta, koji je bio donekle slian eksperi-
mentu koji je izvrila Strateka sluba SAD, s tim da je
mentalni aspekt bio vaniji od fizikog (to je i razum-
ljivo). Iz iskustva O S S-a i W O S B-a preuzet je
detalj ladanjske kue, tj . zajednikog ivota kandidata
i ocjenjivaa u odvojenoj sredini tijekom razdoblja od
nekoliko dana. Takoer su zadrane njihove tehnike pro-
matranja i intervjuiranja kao i uobiajeni tipovi objek-
tivnih pismenih testova. Mislim da je nepotrebno po-
navljati potankosti iz kandidatova ivota u ladanjskoj
kui. Stoga u opisati samo one testove koji se razlikuju
od ve nabrojenih. Jedan od njih je test izraavanja
kretnjama u kojem je kandidat morao bezglasno izraziti
misli i osjeaje u netom proitanoj pjesmi. Drugi je test
igranja uloga. Studenti bi najprije proitali upute prema
kojima je jedan morao, na primjer, igrati upravitelja
kole, a drugi nastavnika o ijem su neprimjernom sek-
sualnom vladanju uporno kolale glasine. Studenti su tre-
bali, pred estoricom promatraa, odigrati scenu u kojoj
upravitelj poziva nastavnika na odgovornost.
U program je ukljuen i test s kockama vrlo slian
igri. etiri ovjeka moraju esnaest specijalno nainje-
nih cementnih kocaka odreenog oblika i boje i vrlo
tekih, poslagati u grupe tako da se u jednoj grupi nau
po boji i obliku sline kocke. Mjerio se ukupan broj
kretnji potrebnih za izvravanje toga zadatka. Pojedini
pokret smio je trajati najvie trideset sekundi i njime
se smjela prenijeti samo jedna kocka. Ovaj je test sli-
an testu skupine bez voe s neto izraenijom inte-
lektualnom kvalitetom. Iako se opa postava eksperi-
menta nije mnogo razlikovala od projekta Strateke slu-
be SAD, podaci dobiveni ovim eksperimentom posve su
razliito obraeni. U programu Strateke slube zakljuci
doneseni na temelju rezultata jednog testa utjecali bi na
donoenje zakljuaka na temelju drugih testova, a ocjena
svakog ocjenjivaa na miljenja njegovih kolega. To je
onemoguilo ocjenjivanje vrijednosti svakog testa poseb-
no tako da se dobivena cjelovita interpretacija morala
ili u cijelosti prihvatiti ili odbaciti. Kelley i Fiske postu-
pili su posve drukije. Njihova se prognoza temeljila na
svakom testu posebno, a tek su onda rezultati pojedinih
testova kombinirani na odreeni nain. Tako se tijekom
itavog eksperimenta moglo pratiti koliko je pojedini test
pridonio tonosti prognoze i meusobno usporediti cje-
lovit i atomistiki pristup rjeavanju problema.
Zanimljivo je pogledati to je od eksperimenta oe-
kivao ocjenjivaki tim. Veina je lanova tima bila uvje-
rena da e se u postupku selekcije najkorisnijim po-
kazati intervju, jer je kao metoda najcjelovitiji i najela-
stiniji. Nakon njega po korisnosti dolazili su testovi
linosti i drugi nekvantitativni testovi, a tek na kraju
objektvni testovi i uspjeh kandidata u koli. Drugim rije-
ima psiholozi koji su posve sigurno bili meu najspo-
sobnijima u dravi, smatrali su da je cjelovit pristup bo-
lji i bili su mu skloniji. Usporedba kasnijih dostignua
odabranih kandidata s prognozama njihova uspjeha (na
temelju jednog i drugog pristupa) nije, meutim potvr-
dila njihovo miljenje. U predvianju najuspjenijim i
za prognozu najvanijim pokazali su se objektivni testovi
i kandidatov uspjeh na studiju; najslabijim su se poka-
zali testovi linosti i intervjui. im je kandidatov portret
bio vjerniji, tj. im ga je sainjavao vei broj dojmova
i izvjetaja, tim je i prognoza na temelju tog portreta
bila slabija. Prognoza na temelju jednog jedinog pisme-
nog testa, koji se za nekoliko penija mogao poslati po-
tom, pokazala se tonijom od prognoze na temelju slo-
enih i skupih postupaka omiljelih meu osobljem
OSS-a.
Koliko je takav rezultat bio neoekivan? Dio izvjeta-
ja o selekcijskim metodama OSS-a mogao je svakako
potai na razmiljanje i najoduevljenije zagovornike cje-
lovitog pristupa. Postupak selekcije OSS-a trajao je tri
dana, ali je u jednom od logora iz tehnikih razloga pro-
veden za samo jedan dan. Budui da je u tom jednom
danu o svakom kandidatu dobiven i mnogo manji broj
vrijednih informacija, trebalo je oekivati i slabiju pro-
gnozu. U stvarnosti se dogodilo upravo suprotno. Pove-
anje tonosti prognoze na temelju jednodnevnog po-
stupka bilo je znatno i statistiki znaajno. Kandidati po-
slani u ovaj logor i procjenitelji koji su ovdje radili ni
po emu se nisu bitno razlikovali od kandidata i pro-
cjenitelja u ostalim logorima. Osoblje OSS-a moralo
je zakljuiti da prevelik broj podataka smanjuje tonost
prognoze. Da su bili dosljedni uvidjeli bi da ta injenica
obara itavu teoriju cjelovitog pristupa i na njemu
zasnovanih metoda odabiranja. Umjesto toga, jednostav-
no su izjavili da se nadaju da e daljnja istraivanja ri-
jeiti tu nezgodnu proturjenost.
Uzmemo li u obzir sve dostupne injenice, proturje-
nost nestaje sama od sebe. Za uklapanje pojedinih in-
formacija u jedinstvenu cjelinu ljudski mozak nije naj-
idealniji mehanizam. U tom pogledu on se ne moe mje-
riti ni s raunarima, ni sa statistikim formulama. Lako
skree sa zadane teme i njegova razmiljanja, iako sama
po sebi zanimljiva, gube vezu s problemom predvianja.
Ne moe obuhvatiti velik broj linearnih i nelinearnih
veza koje treba postaviti u meusoban odnos tako da
daju najtoniju moguu prognozu. Procjenitelj moe
stvoriti sliku kandidata koja e zadovoljiti njega sa-
moga, no ta je slika na alost daleko od istine i ne omo-
guava nikakvo tonije predvianje. Ovdje bismo u jed-
nom irem smislu mogli ponoviti sve to je ve reeno
o metodi intervjua: odnos izmeu subjektivne uvjereno-
sti i tonosti prognoze obrnuto je proporcionalan ili dru-
gim rijeima im je netko uvjereniji da je u pravu nje-
gova je prognoza tim slabija. Iako mnogi ljudi ne osje-
aju potrebu da tu subjektivnu sigurnost provjere, mi-
slim da se iz dosad reenog vidi da se greke, netonosti
i neuspjesi u procjenjivanju ovjeka mogu izbjei jedino
uvoenjem valjane i objektivne mjere.
U usporedbi sa slikovitim pa ak i pomalo besmisle-
nim metodama amerike strateke slube, britanska se
praksa odabiranja oficirskog kadra doima trezveno i
konzervativno. No budui da su i u SAD i u Britaniju
poticaji stigli iz istog izvora, britanski pristup odabiranju
nije bio nita manje cjelovit i protivan atomizmu i
analizi. I ovdje se praksa, umjesto na dokazima, temelji
na vrstom uvjerenju, provjera zanemaruje, a prednost
daje verbalnom dokazivanju i opem utisku. Ukratko u
opisati nastanak i razvoj Ratnih odbora za selekciju ofici-
ra, jer mislim da e djelomino zbog golemog utjecaja
tih odbora, a djelomino zbog nekritikog prihvaanja
postupaka i metoda kojima su se oni sluili, takav opis
biti pouan (kod primjene postupaka i metoda koji su
se u krutoj vojnoj strukturi pokazali korisnima treba
biti nadasve oprezan, jer one ne moraju biti podesne
za primjenu u industriji i ostalim privrednim granama).
Kao to to esto biva vojska se poela oslanjati na
psihologiju tek kad je postalo upadljivo jasno da tra-
dicionalni postupci dovode do katastrofalnih posljedica.
Na poetku rata oficiri su se regrutirali meu mladiima
koji su zavrili neku srednju kolu (ili poloili odgova-
rajue ispite) i koji su istodobno obuavani i u korpusu
za obuku oficira. Selekciju je vrila komisija ispitivaa
pri vojnoj komandi i to jednostavnim intervjuom od ko-
jih dvadesetak minuta. No ubrzo je postalo jasno da
takva tradicionalna metoda odabiranja oficira doivljava
slom. Broj odabranih kandidata koji nije uspio svladati
obuku u jedinici za obuku oficira ( OCT U) postao je
zastraujui. Nedovoljan broj sposobnih oficira bio je
uzrokom opadanja morala meu vojnicima koji su se
sve rjee dobrovoljno javljali na zadatke. Da stvar bude
gora, psihijatrijski je pregled oficira koji su na dunosti
pretrpjeli ivani slom, otkrio da mnogima meu njima
nije ni trebalo povjeravati zapovjednitvo. Javnost se
zabrinula, a u parlamentu su se poela postavljati pi-
tanja.
Razlozi sloma tradicionalnih metoda mnogobrojni su.
Glavni je vjerojatno razliito drutveno porijeklo ispi-
tivaa i ispitanika. Sve do drugog svjetskog rata oficiri
su se uglavnom regrutirali iz istog drutvenog sloja, a
metode odabiranja preutno su se zasnivale na zajed-
nikom drutvenom porijeklu ispitivaa i ispitanika. Sve
dok je taj osnovni uvjet bio ispunjen intuitivni sudovi
ispitivaa o ispitanicima bili su prihvatljivi. Produiva-
njem rata postepeno je iscrpljen rezervoar kandidata
takvog tipa i oficiri zadueni za selekciju imali su pred
sobom mlade ljude ija im je linost kao i uvjeti pod
kojima su rasli i odgajani bila strana i nepoznata. Su-
dovi komisije poeli su se temeljiti na posve nevanim
iniocima, ispitivai su optueni da ne posveuju kandi-
datima dovoljno vremena, da principi kojih se u radu
pridravaju nisu jasni i da na njihove odluke utjee dru-
tvena pripadnost kandidata.
Odgovor na optube bilo je osnivanje W O S B-a u
ljetu 1942. godine koji su trebali ispraviti sve navedene
nedostatke. Naglasak je stavljen na raznovrsnost naina
provjeravanja sposobnosti primjenom veeg broja stan-
dardnih situacija iz stvarnog ivota, intervjua i pisme-
nih testova. Odbor za reetanje sainjavala su vojna
lica (predsjednik je bio etni oficir s rangom pukovnika),
jedan psihijatar i odreeni broj psihologa.
W O S B je nastao u trenutku kad su tradicionalne
metode zakazale i bio je pozvan da ublai krizu. Trebalo
je da vojsci osigura dovoljan broj sposobnih oficira i
da poticanjem vojnika da se dobrovoljno javljaju na
zadatke, podigne njezin moral. Koliko je taj posao bio
opsean vidimo iz podatka da su odbori u tri godine
pregledali sto hiljada molbi za specijalne zadatke. Ka-
kvima su se pokazale nove metode?
Iz pouzdanih se pokazatelja moe zakljuiti da su bile
daleko bolje od starih. Ratni odbori za selekciju oficira
( WOS B ) radili su neko vrijeme rame uz rame sa
starim vojnim komisijama pa su se vojnici koje su jedni
i drugi slali na zadatke mogli meusobno usporeivati.
Meu kandidatima koje su odabrali Ratni odbori bilo
je 35 posto natprosjenih, dok je meu kandidatima koje
je preporuila vojna komisija takvih bilo znatno manje
(22 posto). Postotak prosjenih odabranih kandidata bio
je manje vie jednak, ali su zato Ratni odbori prepo-
ruili samo 25 posto ispodprosjenih kandidata, a vojne
komisije, koje su se sluile starim metodama, ak 37
posto. Razumljivo je da se te razlike mogu i drukije
objasniti. Moglo bi se, na primjer, tvrditi da su Ratni
odbori mogli birati izmeu veeg broja boljih kandi-
data ili da su odabirali manji broj kandidata igrajui
uvijek samo na sigurnu kartu. injenice, meutim, ne
podupiru ova nagaanja. Ratni odbori za selekciju ofi-
cira svoj su posao obavljali bez sumnje bolje od starih
vojnih komisija.
Oba svoja zadatka (odabiranje dovoljnog broja sposob-
nih oficira i poticanje dobrovoljaca) Ratni su odbori us-
pjeno izvrili. Veina odabranih kandidata smatrala je
postupak selekcije primjerenim i nepristranim te je za-
hvaljujui njihovim pozitivnim izvjetajima porastao
broj dobrovoljaca. Stoga moemo rei da su se psiho-
loki postupci selekcije u kritinom drutvenom trenutku
pokazali nezamjenjivima. Pitanje da li su koriteni i
najbolji mogui postupci i nije li se teorijsko uvjerenje
u cjelovitost ljudske linosti isprijeilo na putu prema
jo boljim rezultatima, ostaje meutim otvoreno. Iz sa-
kupljenih se podataka vidi da su sudovi Odbora bili
vrlo nepouzdani tj . da su Odbori u svojim procjenama
polazili od razliitih kriterija, tako da je jedan mogao
istog kandidata primiti, a drugi odbiti. U jednom od
eksperimenata dva odbora ocjenjivala su svaki po dvije
skupine kandidata. Miljenje ispitivaa jednog i drugog
odbora poklapalo se samo u 60 posto sluajeva to se
smatra znatnim razilaenjem. U drugom pokusu skupina
je kandidata proizvoljno podijeljena na dva dijela i sva-
ki je odbor dobio jednu polovicu uzorka. Jedan je W O
S B u svojoj polovici naao 48 posto odgovarajuih
kandidata, a drugi samo 33 posto takvih. Razliitost
kriterija ovih dvaju odbora oevidna je. Takva nepouz-
danost teko da se moe tolerirati u postupcima selekcije
koji odluuju o sudbini velikog broja ljudi, no ona je
popratna pojava cjelovitih i intuitivnih metoda za
procjenjivanje ovjeka. Malo je vjerojatno da se bilo
kakva metoda koja se zasniva na ljudskim sudovima u
pouzdanosti i tonosti moe pribliiti objektivnim testo-
vima i statistikom nainu obrade rezultata tih testova.
Protuargument koji se sam od sebe namee jest da
iako objektivni testovi pouzdanije mjere ono to ve
mjere, oni ipak nisu podesni za ostvarivanje krajnjih
ciljeva postupka selekcije. Ilustrirat u to primjerom
koji je toliko ekstreman da izgleda besmislen. Visinu
na primjer moemo tono i pouzdano izmjeriti, ali je
ne moemo uzeti za kriterij odabiranja vojnih oficira.
Ovaj prigovor neopravdan je iz dva razloga. Prije svega
moe se pokazati da su objektivni testovi u skladu s ci-
ljevima postupaka selekcije, i da su tovie, prognoze na
temelju rezultata objektivnih testova tonije od prog-
noza dobivenih metodama cjelovitog pristupa. To poka-
zuje i navedeni primjer selekcije klinikih psihologa.
Drugi primjer za to moemo uzeti iz rada samih Ratnih
odbora; oni itavim nizom najrazliitijih postupaka nisu
uspjeh kandidata predvidjeli ni s tonosti s kojom ga je
predvidio jedan jedini test inteligencije. Iz rada odbora
naalost nema vie primjera, jer su zbog teorijskih pred-
rasuda, svi sudovi i rezultati testova ujedinjeni u za-
mrenu cjelinu (isto je uinilo i osoblje OSS-a). Stoga
je nemogue izraziti doprinos svakog testa posebno i
usporediti atomistiki i cjelovit pristup. Usprkos tome
dosad sakupljeni podaci i provedena razmatranja jasno
pokazuju neophodnost objektivnih testova u selekciji
vojnih oficira.
itaocu se ovo inzistiranje na strogoj eksperimentalnoj
valjnosti i statistikoj provjeri rezultata kao postupcima
suprotnim intuitivnom i subjektivnom, procjenjivanju i
dokazivanju verbalnim rezoniranjem, moe initi pretje-
ranim, tim vie uzmemo li u obzir da se i cjelovit pri-
stup na djelu pokazao efikasnim. Da bi se ta sumnja ot-
klonila treba razmotriti jo jedan veoma vaan vid po-
stupka selekcije. Opet e biti najzgodnije da to uinimo
na primjeru. Kad su Ratni odbori za selekciju oficira
osnovani sjedio je u njima priblino jednak broj vojnih
strunjaka i psihologa. Vojni su se krugovi od samog po-
etka protivili zapoljavanju psihologa koji nisu bili vojna
lica, tako da od 1946. naovamo, usprkos suprotnom mi-
ljenju psihologa i psihijatara koji savjetuju ministar-
stvo rata, odbore sainjavaju iskljuivo pripadnici vojske.
Taj korak unazad uinjen je uglavnom zato to ljudi
odgovorni za rad prvobitnih WO S B-a nisu prikupili
dovoljan broj dokaza kojima bi se mogli suprotstaviti
svojim kritiarima. Bez vrstih dokaza dobivenih strogim
znanstvenim metodama jedino to moemo suprotsta-
viti miljenju nestrunjaka jest miljenje psihologa, pa
ako nestrunjaci tvore dio utjecajnog sistema kao to je
vojska, njihovi e stavovi bez sumnje prevagnuti. To je
jo jedan razlog zbog kojeg se ne smijemo zadovoljiti
subjektivnim dojmovima i uvjerenjima na temelju ne-
provjerenih pretpostavki o ovjekovoj cjelovitosti. Ui-
nimo li to neemo, u asu kada to bude potrebno, moi
neoborivo dokazati nadmo svojih postupaka i smjerova.
Iako su Ratni odbori za selekciju oficira samo polovi-
no prihvatili znanstvene metode i kriterije, ipak je nji-
hov rad iroko odjeknuo i van vojnih krugova. Poslje-
dice tog odjeka bile su mnogobrojne. Tako su, na pri-
mjer, dravni inovnici ija je dunost da ispitaju kva-
lifikacije kandidata za mjesta u administraciji centralne
vlade, kao i u diplomatskoj slubi, odluili da sistem psi-
holokog ispitivanja u ladanjskoj kui prilagode vla-
stitim potrebama. U skladu sa svojom odlukom osnovali
su organizaciju i piskavim nazivom C I S S B*. Bio
je to dio programa odabiranja mukaraca i ena za rad
u dravnoj administraciji u zemlji i u ogranku A di-
plomatske slube (to je ogranak iz kojeg se regrutiraju
najvaniji diplomatski i konzularni slubenici). Novi se
nain odabiranja odvijao u tri etape. Najprije se pro-
vjeravala opa intelektualna sposobnost. Na tim testovi-
ma aritmetike, opeg obrazovanja i inteligencije otpadalo
bi skoro 40 posto kandidata. Oni koji su tu prvu etapu
uspjeno apsolvirali prolazili bi kroz drugu, da bi na
kraju s preporukom stigli pred selekcijsku komisiju koja
ih je intervjuirala.
Tijekom veeg dijela svojeg postojanja C I S S B je
radio u kui do koje se vlakom iz Londona moglo stii
za tridesetak minuta. Obino su istodobno testirane po
tri skupine od po sedam kandidata. Svaku skupinu ocje-
njivala su dva slubenika dravne administracije i jedan
psiholog. Vrlo temeljit program testiranja i procjenji-
vanja sastojao se od osam elemenata. To su bili: osob-
na povijest, izvjetaji uitelja, vojnih oficira i bivih
poslodavaca, intervjui, upitnici, rezultati prijemnih ispi-
ta, testovi inteligencije, testovi linosti i uobiajeno pro-
vjeravanje snalaenja u situacijama stvarnog ivota.
* Kratica za Civil Service Selection Board, u prijevodu Odbor
za selekciju dravnih slubenika (.prim. prev.).
Te su situacije uglavnom sline onima koje sam ve
opisao samo to su prilagoene potrebama dravne i
diplomatske slube. Kandidati se dovode u niz konkret-
nih situacija u kakvima se mogu nai tijekom svojeg
rada u tekoj i odgovornoj dravnoj slubi. Od njih se
trai da se suoe s veinom drutvenih, politikih i eko-
nomskih problema neke odreene zajednice. Da bi kan-
didatov poloaj bio to stvarniji, svi kandidati, kao to
je to obiaj u dravnoj slubi, moraju prouiti podebele
memorandume.
Rad odabranih kandidata praen je nekoliko godina
tako da se zna koliko su oni na svojem poslu uspjeli.
Iako a priori izmeu prognoze i njihovih konanih do-
stignua ne bismo oekivali dobru korelaciju (ako ni zbog
ega drugog a ono zbog toga to je veina kandidata izra-
zito inteligentna pa se na temelju testova inteligencije
koji danas spadaju meu najpouzdanije testove kandidati
teko mogu rangirati), injenice ne potvruju tu pesi-
mistiku pretpostavku. Prognoza je svojom tonou iz-
nenadila i same psihologe ija je zasluga jo vea ako
se ima u vidu nesiguran kriterij uspjeha u dravnoj slu-
bi. Tako su na tom podruju ljudske djelatnosti suvre-
meni postupci procjenjivanja dokazali svoju vrijednost i
oitu nadmo nad starijim metodama.
Mislim da bi ovdje bilo zgodno razmotriti neka od
uzgrednih otkria u radu C I S S B-a, j er ona imaju
ope znaenje. Naeno je, na primjer, da su meu kan-
didatima omiljeli postupci koji su naizgled pronicavi, tj .
koji im se intuitivno ine razumnima i u vezi s njiho-
vim buduim zanimanjem. Prema postupcima koje ne
mogu racionalno objasniti i koji im u odnosu na budui
posao izgledaju irelevantni pokazuju ak i neprijatelj-
stvo. Reeno vrijedi i za slubenike na visokim polo-
ajima, lanove parlamenta i druge vane linosti koje
povremeno posjeuju jedinice za selekciju i blagonaklono
izraavaju svoje miljenje. Na alost, naizgled pronicavi
testovi obino su najmanje valjani to se odraava i na
temelju njih donesenoj prognozi. Osim to su nepouz-
dani i skupi za njihovo je izvoenje potrebno i mnogo
vremena (Ratni odbori i C I S S B najvie su vremena
posvetili takvim testovima).
To veoma oteava psihologov poloaj. S jedne strane
on se moe koristiti naizgled pronicavim metodama koje
e se bez sumnje dopasti i ispitanicima i parlamentu od-
govornim organizatorima testiranja. Tako stvoren povo-
ljan dojam ubrzo biva naruen rezultatima kakve i treba
oekivati od bezvrijednih metoda. S druge strane psiho-
log se moe sluiti testovima i postupcima za koje zna
da su prikladni i valjani i pomou kojih se postiu naj-
tonije mogue prognoze. Time e, meutim, izazvati
neprijateljstvo ispitanika i nezadovoljstvo svojih poslo-
davaca. Izgleda da je statistiko i eksperimentalno vred-
novanje testova i zadataka testova iroj publici jo ne-
poznata metoda, pa kad za nju uju teko je prihvaaju.
Iz ovog orsokaka psiholog obino nastoji izai kom-
promisom, tj . koritenjem i jednih i drugih metoda (tj.
slui se i metodama koje su doista valjane iako tako
ne izgledaju kao i naizgled pronicavim postupcima sum-
njive vrijednosti). To vjerojatno i nije tako loe ako se
ini svjesno i ako se pritom zna koje rezultate treba
uzeti u obzir pri stvaranju prognoze. Ako meutim, kao
to se to neizbjeno dogaa, psihologa zamjenjuju ne-
strunjaci koji smatraju da im on vie nije potreban,
poinje se davati prednost naizgled pronicavim testovima
ija je valjanost jednaka nuli ili ak i negativna, a va-
ljani se testovi sve ee izostavljaju. Selekcija je izra-
zito struan posao koji osim sposobnosti zapaanja i
preciznog tehnikog znanja zahtijeva i znanstveno po-
tenje i matematiko obrazovanje. Neznatne izmjene koje
nestrunjak smatra nevanima mogu se katastrofalno
odraziti na tonost prognoze.
Opasnost je osobito velika ako metode selekcije koje
su se pokazale valjanima u vojsci i dravnoj slubi pre-
uzmu industrijska i trgovaka poduzea i ponu se nji-
ma sluiti u odabiranju osoblja za odgovorna radna mje-
sta. Psiholoki postupci selekcije mogu se prilagoditi po-
trebama industrije i trgovine, ali bez strune pomoi is-
kusnog psihologa takva prilagodba nee ispuniti oeki-
vanja.
Iz reenog se vidi da elimo li ocijeniti svojstva po-
trebna dobrom oficiru ili dravnom slubeniku, tj . pri-
jeemo li s jednostavnih sposobnosti na sloenija svoj-
stva i skupove svojstava moramo rjeavati znatno tee
probleme. Budui da njihova rjeenja nisu oevidna u
njihovu se traenju sluimo razliitim metodama. Jedna
od njih uobiajeni je znanstveni postupak atomistike
analize i eksperimentalne provjere, a druga put cjelovite
spoznaje. Eksperimenti su pokazali da su oba ova na-
ina znatno bolja od starih metoda i da je atomis-
tika prognoza na temelju objektivnih testova tonija
od prognoze donesene na temelju naizgled pronicavih
testova kojima se slue intuitivni psiholozi. O tome hoe
li se ove metode primijeniti i na podruja izvan vojske i
dravne slube odluit e budunost. Ono to danas
znamo jest da emo se jedino najstroim potivanjem
znanstvenih pravila izdii iznad intuitivnih predrasuda
i subjektivnih naklonosti.
8
Rad, produktivnost i motivacija
Industrijski psiholozi koji se bave poboljanjem uvjeta
rada, poveanjem produktivnosti kao i pitanjima poti-
caja i motivacije nastoje danas sa svoje struke sprati
ljagu koja je posljedica njezinih mladenakih ludorija.
Pod dinim imenom znanstveno upravljanje industrij-
ska je psihologija uspjela meu radnicima stei tolik
broj neprijatelja da je danas strunjak za efikasnost
na radu najomraeniji lik industrijske pozornice. Iako
je ta mrnja povijesno opravdana i razumljiva, danas
ipak ne bi smjela postojati. Tamo gdje postoji upozo-
rava na nemaran odnos prema istinskim i golemim do-
prinosima znanosti na navedenim podrujima.
Znanstveno se upravljanje rodilo u glavi F. W. Taylora,
amerikog ekscentrika u najboljoj engleskoj tradiciji.
On se klanjao efikasnosti u svim njezinim oblicima, ali
je u svojem oboavanju ipak otiao korak dalje od ve-
ine svojih suvremenika. U bejzbolu je uveo overhend,
nain dodavanja lopte koji se danas smatra standardnim
udarcem i nainio teniski reket u obliku lice jer je
smatrao da je taj oblik efikasniji od uobiajenog. Za raz-
liku od veine ekscentrika Taylor je odluio da svoje teo-
rije i eksperimentalno provjeri pa je svojim reketom
osvojio ameriko nacionalno prvenstvo.
Kad je ovaj apostol efikasnosti bacio pogled na in-
dustriju, uasnulo ga je rasipanje i neefikasnost koju je
tamo ugledao. Odmah je odluio da to ispravi i s tim
ciljem stvorio plan od tri toke koji u bitnim crtama i
danas moemo smatrati manifestom industrijskog psi-
hologa. Prva je toka toga plana glasila: Zaposli samo
dobre ljude! Pod dobrim Taylor nije mislio moralna
svojstva. Premda je bio Kveker, nikada nije mijeao mo-
ral i efikasnost. Mislio je na ljude koji su naslijedili i
uenjem i vjebom usavrili za odreeni posao potrebne
sposobnosti. O tom smo vidu selekcije opirno rasprav-
ljali u petom poglavlju ove knjige, pa ovdje to neu
ponavljati.
Druga toka plana odnosila se na obuku. Kad ste oda-
brali ljude, kae Taylor, temeljito ih obuite. to je
time mislio objasnit emo kasnije. U treoj toki plana
radi se o motivaciji: Kad ste ljude odabrali i obuili,
stimulirajte ih veom zaradom. I ovu emo toku kas-
nije potanko razmotriti. Zasad emo samo istai da je
Taylor dobro uoio tri glavna problema industrijske psi-
hologije (selekciju, obuku i motivaciju), pa iako su nje-
gova rjeenja daleko od savrenih, njegova je formu-
lacija jo uvijek prihvatljiva.
Kao pravi eksperimentalni duh Taylor je usporeiva-
njem rezultata koje je postigao svojim metodama i re-
zultata postignutih uobiajenim metodama nastojao do-
kazati svoje tvrdnje. Od Bethlehem eliane dobio je
dozvolu da ispita proces utovara i istovara lijevanog
eljeza. U tvornici koju je odabrao za svoj pokus taj
je posao obavljalo 75 radnika od kojih je svaki dnevno
prebacio 12,5 tona lijevanog eljeza. Ta se koliina sma-
trala prihvatljivom, a inovnici i predradnici nisu vje-
rovali da se ona moe poveati. Radnici su u prosjeku
zaraivali jedan dolar i pedeset centi na sat.
Taylor se dao na posao slijedei svoju prvu maksimu:
Zaposli samo dobre ljude. Kao pokusni kuni posluio
mu je Holananin iz Pennsylvanije po imenu Schmidt
izabran zbog velike tjelesne snage kao i zbog svoje lako-
mosti (stimulacija veom zaradom) i voljnosti da tono
uradi ono to mu se kae (temeljita obuka). Taylor
je iskuao sve mogue varijacije metoda za utovar i isto-
var lijevanog eljeza. Schmidt je upotrebljavao lopate raz-
liite veliine, nosio razliite koliine eljeza sa stova-
rita izravno u vagon ili ih prebacivao u nekoliko navra-
ta. Konano je Taylor naao to je traio najefikas-
niji nain prenoenja lijevanog eljeza. Iz dana u dan
Schmidt je umjesto uobiajenih 12,5 prenosio 47,5 tona
lijevanog eljeza. Taylor je gotovo uetverostruio pro-
duktivnost svog pokusnog kunia. Kad je rezultat saop-
io direktorima kompanije, oni mu nisu vjerovali. Nije
im, meutim, dugo trebalo da shvate uzbudljive mogu-
nosti koje predlae ovaj mladi fanatik.
Kad su njegove metode selekcije, obuke i stimula-
cije primijenili na svoje radnike koji su tovarili lije-
vano eljezo, otkrilo se da za taj posao umjesto pet
stotina treba samo sto i etrdeset ljudi. Zarada na poslu
zadranih radnika poveala se za 60 posto (sa jednog
dolara i petnaest centi na jedan dolar i osamdeset i pet
centi na sat). Kompanija je godinje utedjela 75.000
dolara i odmah postala najgorljiviji zagovornik znan-
stvenog rukovoenja. Postojala je samo jedna kvaica.
Traenom brzinom mogao je raditi samo jedan od sva-
kih osam radnika. Ostali su morali ili nai drugi posao
ili se upisati u vojsku nezaposlenih. Stoga nije udo
to su se radnici estoko protivili taylorizmu i putem
svojih sindikata nastojali svim raspoloivim sredstvima
sprijeiti prodiranje novih metoda u svoje tvornice. Tay-
lor nikada nije shvatio zato je odjednom postao tako
nepopularan, a njegovo ime sinonim za neljudskost nad-
glednika robova. Pionir na svojem podruju, smatrao
je da se s ljudskim biem moe postupati jednako kao
s bilo kojim drugim dijelom tehnike opreme. Iako su-
vremena psihologija ne ponavlja ovu greku, djeca mo-
raju okajati grijeh otaca; mnogi voe sindikata sma-
traju da industrijski psiholog i danas iri nepsiholoke
zamisli prvih pobornika efikasnosti rada.
Taylorov istinski doprinos industrijskoj psihologiji nje-
govo je otkrie takozvanih metoda za minimizaciju vre-
mena. Uzmemo li bilo koji posao i promatramo kako ga
razliiti ljudi obavljaju, vidimo da se njihovi pokreti
meusobno razlikuju. Neki ljudi rade brzo i metodino,
a alat uredno slau tako da im je pri ruci kad zatre-
ba. Drugi rade sporo i nasumce, nikada ne mogu pro-
nai potreban alat i uope ostavljaju utisak nespretnosti.
Veina je ljudi negdje izmeu ova dva ekstrema. Taylor
je predloio da se svaki posao potanko proui kako bi
se pronaao najzgodniji nain na koji treba poslagati
alat i potreban materijal, i da se tono izmjeri vrijeme
potrebno za svaku operaciju. Od tako naenih elemenata
trebalo je sastaviti najbolju metodu.
Dani posao najprije treba ralaniti na jednostavne ele-
mentarne pokrete, meu njima uoiti one koji su bes-
korisni i odbaciti ih. Zatim treba prouiti kako svaki
radnik iz eksperimentalne skupine izvodi potrebne kret-
nje i pomou toperice odabrati one kretnje koje su
najbre i najefikasnije; opisati svaki pokret i pridruiti
mu vrijeme potrebno za njegovo izvoenje; odrediti
koliko vremena otpada na neizbjene zastoje, nezgode i
prekide (kod dobrog radnika); i odrediti vrijeme potreb-
no za odmor kao i razmake u kojima se treba odmarati
da bi se izbjegao tjelesni zamor. Navedene korake Taylor
naziva analizom rada. Iza nje dolazi konstruktivan rad
koji se sastoji od slaganja elementarnih pokreta u sku-
pine i njihovog uklapanja u radnu okolinu.
Kasnije je Taylorov prvobitni plan usavren. Za to
je naroito zasluan poneto ekscentrini psiholog Gil-
breth iji je ivot prikazan u filmu Na tucet jeftinije.
On je identificirao i imenovao sedamnaest najeih
pokreta u industrijskim zanimanjima i poslovima (na-
zvao ih je therbligzima, rijeju nastalom obratnim ita-
njem njegova prezimena). Prema Gilbrethu radnik u in-
dustriji mora 1) traiti, 2) nalaziti, 3) odabirati, 4) pri-
hvaati, 5) natovareno prenijeti, 6) postaviti na odre-
eno mjesto, 7) skupljati, 8) upotrijebiti, 9) rairiti, 10)
pregledavati, 11) locirati, 12) sputati, 13) prazno preni-
jeti, 14) odmarati se i 15) planirati. Tome treba jo do-
dati 16) neizbjene zastoje i 17) zastoje koji se mogu
izbjei. Svaki od ovih elemenata rada u industriji ozna-
en je kratkim simbolom, a zatim je pomou tih sim-
bola nainjen dijagram toka odreenog procesa (tj. utvr-
en je toan slijed pojedinih elemenata kao i njihovo
vremensko trajanje). Gilbreth i njegova ena koja mu
je pomagala, u svojim su se nastojanjima da tono zabi-
ljee sve pokrete pri odreenom poslu, sluili najnovi-
jim izumima kao to je fotografija i film, to je u od-
nosu na grube Taylorove metode bitan napredak.
to se time postiglo? Prije svega rasprena je svaka
sumnja u korisnost i potrebu analize rada. Jedna je
studija, na primjer, pokazala da djevojke koje slau ma-
rame pri slaganju svake marame naine izmeu dvade-
set i trideset kretnji. Analizom rada i minimiziranjem
vremena taj je broj smanjen na deset, a prosjeni se
dnevni uinak poveao za 3.000 marama (sa 1.800 na
4.800 komada). Za 88 posto poveao se uinak u glazi-
ranju okolade, za 100 posto u stavljanju papira u ku-
tije paste za cipele, za 200 posto u glaanju metala i za
200 posto u glaanju lica kad se za taj posao poeo
upotrebljavati sitnozrni korund.
Da bismo bolje shvatili kako mora postupiti psiholog
kad treba obraditi neki odreeni posao, pogledajmo jo
jedan detaljniji primjer. Bit e to Gilbrethova klasina
studija zidarskog posla. Zidarstvo je jedno od najstari-
jih zanimanja, a u Gilbrethovo je doba spadalo i meu
najkonzervativnija. Metode polaganja cigle, zidarski alat
i materijal nisu se mijenjali stotinama godina. Gilbreth
koji je u mladosti i sam neko vrijeme radio kao zidar,
potanko je analizirao sve pokrete pri polaganju cigle,
kao i alat kojim su se zidari pritom sluili. Zatim je
odredio toan poloaj zidarevih stopala u odnosu na
zid, kutiju sa bukom i hrpu cigala. Time su iz procesa
rada izbaeni koraci koje je zidar inio do gomile s ci-
glama i natrag. Gilbreth je naao i optimalnu visinu
kutije sa bukom i gomile cigala i u skladu s tim pro-
jektirao specijalne skele i na njima stol na koji se mo-
gao sloiti sav potreban materijal. Odreen je i radnik
koji je visinu skela prilagoavao rastu zida za sve zidare
koji su zid gradili. Time su cigla, buka, ljudi i zid ne-
prekidno ostajali u propisanom poloaju. Zidari se nisu
vie morali sagibati zbog svake cigle i svake lopatice
buke. Tek kad uzmemo u obzir da se svaki zidar tije-
kom pisane povijesti dnevno sagibao u prosjeku hiljadu
puta i da je pritom svoju teinu (prosjeno 78 kilogra-
ma) i teinu cigle (vie od 2 kilograma) dizao i sputao
za vie od pola metra, moemo pravilno ocijeniti golemu
utedu energije koju je omoguio ovaj jednostavan izum.
Od ostalih Gilbrethovih poboljanja treba spomenuti
slaganje cigala po duini u specijalne drvene okvire tako
da ciglu u ruci ne treba okretati, uoavanje najzgodni-
jeg mjesta za postavljanje toga okvira i izum specijal-
nih metoda za mijeanje buke koju treba nainiti tak-
vom da se cigla na nju moe zalijepiti rukom bez do-
datnog tuckanja. Svojom detaljnom i mukotrpnom stu-
dijom Gilbreth je broj kretnji potrebnih za polaganje
svake cigle uspio smanjiti sa 18 na 5. Zatim je uprili-
io zidanje 30 centimetara irokog zida s tim da je s obje
strane trebalo obraditi mjesta gdje su cigle spojene bu-
kom. Taj standardni zadatak izvrile su dvije skupine
zidara skupina zidara koje je Gilbreth obuio i zidari
koji su radili na stari, uobiajeni nain. Pokazalo se da
se Gilbrethovom metodom moe poloiti 350 cigala na
sat, dok se uobiajenom metodom za isto vrijeme moe
poloiti samo 120 cigala. Ne treba ba imati bujnu matu
da bi se uvidjelo koliki je to dobitak za drutvo u kojem
gotovo neprestano vlada nestaica stanova i radne snage
u graevinarstvu.
Kako bismo zornije prikazali jo neke posljedice psiho-
lokih istraivanja u industriji, navest emo jo jedan
primjer. Ovaj put se radi o poboljanju kvalitete i pove-
anju koliine u proizvodnji kuglinih leajeva. Primje-
na novih metoda omoguila je da 35 djevojaka obavlja
posao za koji ih je prije trebalo 120, i da se usprkos ve-
oj brzini rada radi preciznije. To su prednosti sa sta-
novita poslodavca. Kako su na izmjene reagirale dje-
vojke koje su posao obavljale? Zarada im se, u prosje-
ku, poveala za 80 do 100 posto, a radno vrijeme skra-
tilo sa 10,5 na 8,5 sati dnevno s tim da su subotom radile
samo polovinu toga vremena. Uvedena su i etiri odmo-
ra tako da se zdrava djevojka nije mogla premoriti. Dje-
vojke su smatrale da su te prednosti vie nego nado-
knadile sve nedostatke. Vidimo, dakle, da je promjena
koristila i radnicima, i poslodavcu i drutvu.
U dosad navedenim primjerima bila je rije samo o
vrlo jednostavnim motorikim kretnjama u industrijskim
poslovima. U eksperimentu koji emo sada opisati radi
se o posve razliitom tipu ljudske djelatnosti, naime o
brzini itanja sveuilinih studenata. Oekivali bismo da
su studenti u tome prilino vjeti, no u stvarnosti se po-
kazalo da veina njih ita toliko sporo da ih to spreava
u postizanju uspjeha u studiju. Nepotrebno micanje us-
nama popraeno tendencijom da se proitano i uje,
regresivni pokreti oiju koje se vraaju na proitano jer
je ostalo neshvaeno, esto netremino gledanje u poje-
dine dijelove retka i sline greke, koje se uzgred reeno,
mogu lako ispraviti, odgovorne su za injenicu da je br-
zina itanja veine studenata nekoliko, pa ak i neko-
liko desetaka puta manja od njihovog individualnog ma-
ksimuma. Popratna pojava pravilnog itanja koje se lako
ui odgovarajuom analizom i vjebom, bila su i vea do-
stignua studenata na akademskom planu.
Analiza se ne mora ograniavati na jednostavne ili
sloene kretnje pojedinca. esto je izvanredno korisno
prouiti ponaanje ljudi koji zajedniki rade na istom
zadatku. Ako kretnje pojedinca nisu skladne i svrsishod-
ne, skupina takvih pojedinaca bit e jo neefikasnija (to
je gotovo aksiom). Tekoe organizacije moda su naj-
uoljivije na nogometnom igralitu gdje se mnogi poku-
aj izjalovi zbog prekinute suradnje. Na koju vrstu ana-
lize mislim bit e najjasnije iz primjera. Uzeo sam ga
iz radova psihologa koji su prouavali jednu vojnu sku-
pinu u vojsci zemlje ije e nam ime ostati nepoznato.
Da je vojna obuka povijesna prethodnica Taylorovih i
Gilbrethovih metoda minimizacije vremena i pokreta, do-
bro je poznato. Ciljevi vojne obuke i spomenutih meto-
da veoma su slini. Na temelju analize odreenog posla,
recimo punjenja topa i pucanja iz njega, odluuje se
koliko e ga ljudi obavljati i to e svaki od njih raditi.
Ta se odluka unosi u prirunik za vojnu obuku i od
tog asa svaka topnika momad na isti nain puni top
i puca iz njega (barem teorijski). Za vrijeme rata efi-
kasnost obuke detaljno je analizirana, pa je tom prili-
kom paljivo promotren i rad jedne topnike momadi.
Za pucanje iz topa prema pravilima bilo je potrebno de-
set vojnika. Njihove kretnje od asa prve zapovijedi do
kraja vjebe tono su biljeene.
Otkria su bila zanimljiva. Neki su vojnici radili svega
nekoliko sekundi, a ostatak su vremena provodili stojei
naokolo. Nijedan vojnik nije radio dulje od polovine
ukupnog vremena. Jedan vojnik nije radio ba nita.
Njegova je dunost bila da dri oficirovog konja, no de-
talj da je konja progutao tehniki napredak nije se od-
razio na obuku. Reorganizacija obuke pokazala je da je
za pucanje iz topa dovoljno pet ljudi, i da se najbolji re-
zultati postiu ako se na tom poslu izmjenjuju dvije mom-
adi sa po pet vojnika. One su mogle pucati iz topa
skoro dvostruko bre od jednog tima od deset ljudi
obuenih na zastarjeli nain.
Ovaj istinit dogaaj sadri pouku koja u suvremenoj
povijesti nikako nije jedinstvena. Zastarjele, rasipnike
metode koriste se sve dok to netko ne uoi i nedostatak
ne ispravi. Premda nam se moe uiniti da je za to po-
trebno samo malo zdravog razuma, oduevljeni pogreni
amaterski napori samozvanih strunjaka i zanemari-
vanje vanih psiholokih varijabli mnogo je pridonijelo
nepovjerenju koje danas industrija gaji prema psiholo-
giji. Da bi se nadiene metode brzo i uspjeno zami-
jenile novima potrebno je znanje i iskustvo, pa je sva-
kako najbolje da se taj zadatak povjeri industrijskom
psihologu.
Usprkos nesumnjivom uspjehu u poveanju produktiv-
nosti taylorizam su esto napadali. Neki od prigovora
koji su mu upueni odnose se na njegovu tehniku, a ne-
ki opet na drutvenu stranu. Pogledajmo najprije prve.
Kritiari taylorizma tvrde da ovjekovi pokreti ine
povezanu cjelinu model i da se novi model ne
moe nainiti izdvajanjem najboljih pokreta iz razliitih
modela. Ba kao to umjetniko djelo razloeno na ele-
mente gubi svoju bit (jer je neto vie od pukog skupa
dijelova koji ga sainjavaju), tako i cjelina pokreta raz-
bijena na sastavne dijelove gubi svoju efikasnost. Myers
to ovako izraava: Najbolji nain izvravanja neke ope-
racije u industriji ne nastaje kombinacijom odabranih
elementarnih pokreta razliitih osoba. Stil je nadasve va-
an. Organizam ini njegova organiziranost. Osobnost je
nedjeljiva, jer se upravo po tom meusobnom odnosu
koji ini nedjeljivu cjelinu ovjek i razlikuje od pukog
skupa dijelova (da ne kaemo od stroja).
Slinu kritiku doivio je i pojam najbolje mogue
metode. Metoda koja je pri izvravanju nekog zadatka
najbolja za jednog, ne mora biti najbolja i za drugog
ovjeka; pojam najbolje metode nespojiv je s individual-
nim razlikama. Cochetova se igra razlikovala od Tilde-
nove, a Perryjeva od Budgeove. Da li bismo kombinaci-
jom Tildenova servisa, Budgeova bekhenda, Perryjeva
forhenda i hladnokrvne analitike Cochetove taktike do-
bili idealan najbolji nain igranja tenisa?
Iz ovih teorijskih prigovora gotovo da bi se moglo
zakljuiti da se produktivnost ne moe poveati na na-
in na koji su to uinili Gilbreth i Taylor. injenice, me-
utim, dokazuju suprotno. Da se minimizacijom vreme-
na i pokreta produktivnost moe znatno poveati, nepo-
bitno je dokazano stotinama studija. Analiza nas, na-
ravno, moe i predaleko odvesti, pa stoga treba uzeti u
obzir i druge faktore. No teinu sakupljenih dokaza nit-
ko ne moe zanijekati, ba kao to nitko ne moe takvu
analizu smatrati besmislenom. Malen broj psihologa da-
nas prihvaa pretjeranosti kakvima su u analizi bili skloni
njezini pioniri, ali ipak ni jedan ne odbacuje analizu u
cijelosti.
Pogledajmo sada drugu vrstu kritike, tj . prigovore s
drutvenog i politikog stanovita. Radnici, na primjer,
esto ne ele da se s njima postupa kao s objektima
istraivanja i pokusnim kuniima. Boje se da e takva
istraivanja omoguiti ubrzanje industrijskih procesa ko-
je e se tetno odraziti na njihovo zdravlje. Misle da e
ih ta brzina toliko iscrpiti da nee moi uivati u pred-
nostima vee zarade. Ponekad istiu da se poveanjem
proizvodnje zarada poveava samo za kratko vrijeme,
jer se uskoro novi standard poinje smatrati prosjenim.
Zaradu esto smanjuje i prva gospodarska kriza. Sve te
razumljive zamjerke posljedica su gorkih iskustava. Ipak,
one se zapravo ne odnose na samo znanstveno istraiva-
nje proizvodnje, ve na zloupotrebu rezultata toga istra-
ivanja.
To je, bez sumnje, openitiji problem s kojim su suo-
ene sve grane znanosti. Bakterioloke spoznaje mogu, na
primjer, pridonijeti razvoju lijenitva ili bakteriolokog
rata. Poznavanje strukture atoma moe posluiti za do-
bivanje energije u mirnodopske svrhe i za konstrukciju
atomske bombe. Znanstvena su otkria sama po sebi neu-
tralna, a kako ih drutvo primjenjuje ovisit e o nje-
govu drutvenopolitikom sistemu. Diktator e ih ko-
ristiti da bi poveao produktivnost rada svojih robova.
U slobodnoj demokraciji one mogu olakati ljudima po-
sao i poveati njihovu zaradu. To, naravno, ne znai da
e tada u slobodnoj demokraciji svi ljudi biti sretni, ali
uklanjanje prijetnje inflacije, steaja i dravnog dugo-
vanja svakako e pridonijeti sigurnosti i zadovoljstvu
svakog pojedinca. Neprijateljstvo radnika prema meto-
dama za poveanje produktivnosti shvatljivo je, pa i do-
nekle opravdano, unutar izrabljivakih drutvenih odno-
sa, no tamo gdje radniki sindikati dre uzde u svojim
rukama ono je ne samo kratkovidno ve i tetno (esto
su najsnanije pogoeni ba sami radnici).
Koliko industrijska psihologija moe koristiti radnici-
ma moda se najbolje vidi iz niza istraivanja o duljini
radnog vremena provedenih poetkom ovog stoljea. Ona
su presudno utjecala na skraivanje radnog dana sa 10
na 8 sati i radnog tjedna sa 60 na 44 sata i nepobitno
dokazala da prosjena proizvodnja na sat ovisi o duljini
radnog dana. im je on bio dulji, koliina u jednom satu
proizvedene robe bila je manja i obratno im je radni
dan bio krai koliina za sat proizvedene robe bila je
vea (taj obrat vrijedi samo do odreene granice). To
se pravilo moe poopiti i na itav radni tjedan, a po-
sljedice njegove primjene najoitije su u istraivanjima
koja su u Engleskoj poetkom prvog svjetskog rata pro-
vedena u tvornicama municije.
Na poetku rata zbog iznenadne i oajnike potrebe za
municijom radno je vrijeme poveano znatno iznad uo-
biajenog. Budui da nije uslijedilo oekivano povea-
nje proizvodnje, poeli su se istraivati uzroci ove naiz-
gled paradoksalne situacije. Otkrilo se da se smanje-
njem broja radnih sati sa 58,2 sata na 50,6 sati tjedno
proizvodnja u jednom satu poveala za 39 posto, dok
se ukupna proizvodnja poveala za 21 posto. Vidimo da
je smanjenje radnog vremena dovelo do poveanja pro-
izvodnje. Isto se dogodilo i u jednoj drugoj tvornici u
kojoj su ene pravile upaljae za bombe (posao koji se
smatra umjereno tekim). Kad je broj radnih sati sma-
njen sa 66 na 48,6 sati tjedno, proizvodnja u jednom
satu poveala se za 68 posto, a ukupna proizvodnja za
15 posto. Do poveanja proizvodnje nije dolo nepo-
sredno iza promjene duljine radnog vremena, jer se ka-
ko to Myers dobro kae, ljudski organizam naviknut na
odreeni radni raspored ne moe trenutno prilagoditi
novim uvjetima. Tek kad im se prilagodi, a to moe
potrajati, moi e na njih pozitivno reagirati.
Predugaak radni dan, uobiajena karakteristika indus-
trije viktorijanskog doba, ne samo da iscrpljuje radnika,
ve je i neekonomian. Ipak, odnos izmeu duljine
radnog vremena i koliine proizvedene robe nije linearan.
Nekoliko se puta pokazalo da postoji toka koju ne smi-
jemo prekoraiti; smanjimo li duljinu radnog tjedna is-
pod minimuma od 40 ili 35 sati, dnevna proizvodnja ne
samo da prestaje rasti, ve poinje opadati. Uzroci tome
razliiti su i brojni (naruavanje uobiajenog radnog rit-
ma, nedovoljno vremena za zagrijavanje za posao, stav
prema kratkom radnom vremenu itd.). Granina toka
nije ista za sve industrijske grane i sva zanimanja, a ovisi
i o spolu radnika. Da bi se odredilo i za radnika i za po-
slodavca optimalno radno vrijeme, treba u svakom po-
sebnom sluaju izvriti odgovarajua istraivanja.
Taylor je, zaslijepljen ljudskim strojarstvom previ-
dio neke od najvanijih varijabli, pa iako je otvorio novo
podruje istraivanja, nikada ga nije uspio potpuno ra-
zumjeti. Dubreil u svojoj knjizi Roboti i ljudi o tome
kae: Taylorov je genij zastao na pragu novog svijeta
iju vanost oito nije shvaao. Nije bio svjestan unu-
tarnje snage radnikove due, kao ni njezinih nutarnjih
poriva kojima moemo upravljati samo ako ih oslobodi-
mo. Nakon jednog neuspjelog eksperimenta ta se spo-
znaja, inae u uskoj vezi s treom tokom Taylorova pla-
na (motivacija veom zaradom) dramatski nametnula i
industrijalcima i psiholozima. To je dovelo do itavog
niza danas ve klasinih istraivanja poznatih pod ime-
nom eksperiment Hawthorne. Taj su naziv dobila jer
su izvrena u Hawthorne tvornici kompanije Western
Electric.
Psiholozi su ve prilino dugo razmiljali o moguno-
stima poboljanja uvjeta rada. Navedene studije o dulji-
ni radnog vremena samo su mali dio nastojanja na tom
podruju. Psiholozi su ispitivali utjecaj osvjetljenja, tem-
perature, vlanosti zraka i drugih fizikalnih inilaca i si-
stematskim promjenama tih varijabli pokuavali odre-
diti optimalne uvjete rada. Dobar pokazatelj tih uvjeta
obino je bila koliina proizvedene robe. Bolji uvjeti
poveavali su produktivnost radnika, dok su je loi uvje-
ti smanjivali. Iako su takva poveanja rijetko bila znatna,
ipak su ukazivala na vanost radne sredine.
Kad je otkriveno da jae osvjetljenje pozitivno utjee
na poveanje proizvodnje, oekivalo se da e se i dalje
sve odvijati u skladu s gore navedenim principom. Poka-
zalo se, meutim, da je smanjenje intenziteta osvjetljenja
meu radnicima uzrokovalo promjenu stava oni su ve-
im naporom vie nego kompenzirali pogoranje uvjeta
rada. Istraivai koji su oekivali suprotno, zapanjili su
se. To ih je potaklo da preispitaju i druge mogue uzroke
poveanja proizvodnje, a ne samo one koje su dotada pri-
hvaali bez dubljeg razmatranja.
Izveli su eksperiment u kojem je sudjelovalo est dje-
vojaka koje su radile na poslu sastavljanja relejnih in-
strumenata. Djevojke su vie od dvije godine radile u
posebnoj, specijalno opremljenoj prostoriji za testiranje,
odvojene od ostalih radnica. Uvjeti njihova rada nepre-
stano su se mijenjali, no to nije nimalo utjecalo na nji-
hovu produktivnost ona je od poetka do kraja ekspe-
rimenta neprestano rasla ak i onda kad bi se uvjeti rada
pogorali. Dok je eksperiment trajao, djevojke su bile
vrlo zadovoljne i porastao im je interes za posao. Tako-
er su manje izostajale s posla broj izostanaka sma-
njio se za skoro 80 posto. Iz razgovora s djevojkama, kao
i na temelju paljivog promatranja vidjelo se da je po-
veanje produktivnosti posljedica promjene stava. Prije
svake izmjene uvjeta rada eksperimentatori su se savje-
tovali s djevojkama i biljeili njihovo miljenje. Osim
toga djevojke nisu radile pod strogim i teko podnolji-
vim nadzorom. Sve je to, izgleda, pridonijelo promjeni
njihove drutvene orijentacije koja se u odnosu na iz-
mjene materijalnih uvjeta okoline pokazala stabilnom i
koja je presudno utjecala na ponaanje djevojaka na
poslu.
Izvjetaji o Hawthorne eksperimentu obiluju izjavama
radnika iz kojih se jasno vidi da je produktivnost u uskoj
vezi sa zadovoljstvom na poslu i da je stav radnika pre-
ma poslodavcu neobino vaan inilac motivacije. Radnik
koji osjea da je samo zavrtanj golemog mehanizma i ko-
ji vjeruje da ga poslodavac smatra zamjenjivim dijelom
ljudskog postrojenja, kao i radnik iji se interes za po-
sao svodi na iekivanje plae, vjerojatno e svoju pro-
duktivnost ograniiti na neophodni minimum. Ako rad-
nika uvjere da ga njegov poslodavac cijeni i da se po-
duzeem upravlja u skladu s njegovim interesima, on e
vjerojatno dati sve od sebe i nastojati dosei maksimum
produktivnosti. Pritom je, naravno, vano da ga posao
koji obavlja i zanima. Iz ovoga svi koji upravljaju nacio-
naliziranim poduzeima, kao i oni koji su odgovorni za
slobodno poduzetnitvo mogu izvui pouku. Za pove-
anje produktivnosti nije dovoljno poveati samo meha-
niku efikasnost u radu treba uzeti u obzir i stavove
radnika. Najbolji se rezultati, naravno, postiu ako rad-
nik ciljeve poduzea osjea kao svoje. Taylor je, zane-
marivanjem aspekta meuljudskih odnosa, kritiarima
pruio obilje mogunosti da napadnu njegovo djelo. e-
limo li njegov doprinos iskoristiti danas, u demokratskom
drutvu, moramo misliti i na iri interes radnika kao i
na njihove individualne karakteristike i razlike.
Taylorovo isticanje ekonomskih inilaca u motivaciji
radnika gotovo da je potpun promaaj. Ekonomski mo-
tivi, iako vani, ni izdaleka nisu najvaniji. To je poka-
zao i velik broj razliitih studija na podruju industrij-
ske psihologije. Iako se ortodoksni kapitalisti i ortodoks-
ni marksisti zaudo slau u tome da su ekonomski mo-
tivi najsnaniji, ako ne i jedini faktori u motivaciji rad-
nika, sami radnici (u jednoj tipinoj amerikoj studiji)
stavljaju na prvo mjesto mogunost napredovanja na
poslu. Zatim slijedi stalnost zaposlenja, mogunosti
primjene vlastitih ideja, mogunosti uenja i dobar
ef zahtjev u kojem su saeti psiholoki stavovi o
kojima smo govorili u ovom poglavlju. Na ljestvici koju
su nainili sami radnici dobra zarada dolazi tek iza
mogunosti da se koristi drutvu, a za njom slijede
dobri uvjeti rada, prikladno radno vrijeme i ist
i lak posao. Ovi podaci sami o sebi dovoljno govore.
Ne treba misliti da su oni karakteristini za Sjedinjene
Amerike Drave. I u Britaniji je veina radnika u razli-
itim industrijskim granama izjavila da im je najvanije
da ih posao zanima. Zatim su po vanosti slijedile
mogunosti unapreenja i sigurnost, pa tek onda za-
rada i radno vrijeme. Dosta esti poticaji za prihva-
anje nekog posla bili su i drutvena strana toga posla
kao i odmor. Iz ovog se jasno vidi da ni britanskim
radnicima ekonomski inioci nisu najvaniji.
Ne bih elio da italac stekne dojam da psiholozi svo-
jim znanjem mogu rijeiti sve probleme industrije, pa
ak ni da ono to znaju mogu odmah neposredno i us-
pjeno primijeniti gdjegod i kadgod se za to ukae po-
treba. O tajnovitim silama koje oblikuju nae ponaanje
i na koje mislimo kad govorimo o poticajima i moti-
vima (znamo takoer da politiari i drugi ljudi od
djela neznalaki i bezuspjeno nastoje njima manipuli-
rati). Ipak, nismo vie na poetku, a rezultati primjene
ak i ovako manjkavog znanja ohrabruju. Industrija bu-
dunosti bit e vjerojatno demokratskije organizirana,
meu radnicima e biti vie jednakosti, a odnosi izmeu
radnika i upravitelja bit e humaniji. Ukratko, pristup
radu bit e vie psiholoki, a manje ekonomski.
Nestajanje ekonomskog ovjeka u zadnje je vrijeme
zabiljeio vei broj pisaca. Neto je manji broj onih koji
su shvatili da se izmijenio pristup ljudi prema drutve-
nim i politikim problemima i da se njihov stav temelji
na stvarnom (injeninom) poznavanju ljudske prirode,
a ne na predrasudama i uvjerenjima sumnjive vrijedno-
sti. Izgleda da su politike partije iscrpile snage koje su
ih nekada motivirale i da trae nove ideje i pokretake
zamisli. Nee li ih moda nai u realnoj ocjeni mogu-
nosti, sposobnosti, stavova i motiva ljudi koji sainja-
vaju drutvo? Danas kad su miljenja partija o tome
kakvi moraju biti drutveni ciljevi manje vie identina,
ne bi li odluku o podesnosti sredstava za postizanje tih
ciljeva trebalo prepustiti znanosti? Drutveni se proble-
mi, barem u naelu, mogu rijeiti na isti nain kao i fi-
zikalni i kemijski, ali i njihovo rjeavanje zahtijeva rad
i umni napor. Uostalom nismo ni atomsku teinu zlata,
veliinu mjeseca ili spektar vodika otkrili jednostavnim
prebrojavanjem, pa ne moemo pretpostaviti da e se ta
metoda pokazati efikasnom u pronalaenju inilaca pro-
duktivnosti rada i motivacije ili u rjeavanju nekih dru-
gih psiholokih problema. Komunizam privlai mnoge
ljude ba zbog svoje prividne znanstvenosti i ne bismo
smjeli dopustiti da lane racionalizacije i doktrinarsko
miljenje Marxovog dijalektikog materijalizma zami-
jene istinsku znanost i iscrpu oduevljenje toliko po-
trebno za stvaranje moderne demokracije. Jedan od glav-
nih doprinosa psihologije modernoj misli upravo je uka-
zivanje na neiscrpne mogunosti objektivne znanosti.
Izrada programa za rjeavanje drutvenih problema na
temelju rezultata takve znanosti obiman je zadatak ije
e izvravanje uposliti mnoge mozgove u novim teorij-
skim i eksperimentalnim istraivanjima.
Normalnost, spolnost i klasna pripadnost
Rije normalnost sve se ee uje i vidi u govoru i dje-
lima psihijatara, psihologa, psihoanalitiara, sociologa i
drugih znanstvenika koji se bave prouavanjem ljudskog
ponaanja. Zapravo toliko esto da nas to pomalo i brine.
Razlog nae zabrinutosti vrlo je jednostavan normal-
nost je jedna od onih rijei koja svakom ovjeku moe
znaiti neto drugo. Kad se radi o ljudskom ponaanju,
nitko jo nije dao njezinu tonu definiciju. Ipak, moemo
kazati da izraz ima dva glavna i mnotvo sporednih zna-
enja, i esto se dogaa da ga isti autor upotrebljava as
u jednom as u drugom smislu.
Ma kako manjkavo opisani, ti su pojmovi toliko vani
da emo ih jo jednom ukratko razmotriti. Dva najea
smisla termina normalan bit e odmah jasna svakom
tko malo razmisli. Normalno je ono to je svojstveno
ponaanju veine ljudi. Moglo bi se rei da je to sta-
tistika definicija normalnosti. ovjek je normalno visok,
ako njegova visina ne odstupa isuvie od prosjeka, a
normalno teak ako nije ni mnogo tei ni mnogo laki
od veine ljudi iste visine. Ovaj smisao rijei normalan
potpuno je jasan, jednostavan i razumljiv. No usprkos
tome nije lako rei to je normalno za svojstva kao to
su, na primjer, inteligencija, ljepota ili zdravlje.
Pogledajmo, najprije, inteligenciju. Kvocijent inteli-
gencije statistiki normalnog ovjeka morao bi se kretati
negdje oko prosjeka; ni mentalno defektan ovjek s kvo-
TREI DIO - abnormalno ponaanje
9
cijentom inteligencije 60, ni genije s kvocijentom inteli-
gencije 180, prema statistikoj definiciji normalnosti, ni-
su normalni. Statistiki normalna osoba nije ni lijepa
ni runa. Ljepotica je statistiki jednako abnormalna kao
i izrazito runa ena. Ta dvosmislenost dolazi najbolje do
izraaja kad se radi o zdravlju. Normalan je onaj tko je
prebolio prosjean broj bolesti, pretrpio prosjean broj
lomova i umro od neke uobiajene bolesti. Svatko tko
itav ivot ni od ega ne boluje i doivi duboku starost,
po ovom je kriteriju, izrazito abnormalan.
Ipak, tako ne gledamo ni na zdravlje, ni na ljepotu, pa
ni na inteligenciju. U takvim sluajevima obino stati-
stiku normu zamjenjujemo idealnom. Kaemo da je
netko normalan ako je on blizu idealu velike inteligen-
cije, izrazite ljepote ili stalnog zdravlja. Idealna norma
moe biti statistiki vrlo rijetka, i moe se ak dogoditi
da je u odabranom skupu stanovnitva nitko ne ispu-
njava.
Ova dva smisla esto se brkaju, osobito kad se radi o
duevnom zdravlju. Kad psihoanalitiar kae da nitko
nije normalan, on ima na umu idealni pojam normal-
nosti. italac esto shvaa da se radi o statistikoj nor-
malnosti, pa odgovara da je takva izjava proturjena i
apsurdna. Smisao rijei normalnost ovisi o kontekstu.
No sjetimo li se uvijek njezina semantikog korijena,
nee nam biti teko izbjei zablude.
Rije normalan ima jo jedan smisao koji je odigrao
vanu ulogu u razvoju psihologije. Normalnim zovemo
ono to smatramo prirodnim. Tako na primjer smatramo
normalnim da mujak vlada, a ena se pokorava; hetero-
seksualnu privlanost smatramo normalnom, a homosek-
sualnu abnormalnom. To svoje miljenje neemo mno-
go izmijeniti ak ni kad saznamo da je u nekim zajedni-
cama u staroj Grkoj homoseksualnost bila statistiki
ea od heteroseksualnosti, ili da su kod nekih naroda
(na primjer u drevnom Egiptu) ene bile agresivnije od
mukaraca. S druge strane ne moe se rei ni da je do-
minacija mukaraca idealna ili poeljna u bilo kojem
apsolutnom smislu. Mi vie nekako osjeamo da je pri-
roda ta koja odreuje ponaanje mukaraca i ena, i da
je bez obzira na sve statistike ili idealne norme, pona-
anje u skladu s tim njenim tobonjim ciljevima nor-
malno, a odstupanje od tih ciljeva abnormalno.
To to neke oblike ponaanja smatramo prirodnim i
bioloki uroenim nije nelogino. Ta tendencija, meu-
tim, esto se zasniva na pogrenoj identifikaciji prirod-
nog s onim to je u drutvu uobiajeno. Tendencija da
ono to nam je poznato i prisno smatramo prirodnim
(instinktivno uroenim) moe se vidjeti i u naem pro-
suivanju ivotinja. Tako, na primjer, smatramo da je
za make normalno da love i jedu mieve i takore. Po-
nekad moda ne odobravamo kad dobro uhranjena ma-
ka bez stvarne potrebe za hranom ubija ptice i druge
ivotinje, no tjeimo se time da joj je to priroeno, pa
stoga i prirodno i normalno. Postoje, meutim, prilino
uvjerljivi dokazi koji pokazuju da nije tako.
elei to pokazati, ameriki je psiholog Kuo izvrio
eksperiment s maiima odgajao ih je u razliitim
uvjetima. Odvojivi ih od majke, hranio je jedne mlije-
kom i razrijeenom hranom, a druge mesom. Te su dvi-
je skupine ivjele u potpuno izoliranoj sredini. Jednu
skupinu maia odgajao je zajedno s mladim takorima,
a jednu su na uobiajeni nain odgajale majke-make.
Dvije skupine, jedna hranjena mlijekom i razrijeenom
hranom, a druga mesom, mogle su iz svojih kaveza pro-
matrati kako se po sobi eu mievi i takori. Kad su
maii odrasli, Kuo je promatrao kako e se svaki od
njih ponaati zatvoren u sobi sa nekoliko takora. Po-
naanje maaka upadljivo se razlikovalo. Sve make od-
gojene na uobiajeni nain ubijale su i jele takore.
Make odrasle u izolaciji i hranjene razrijeenom hra-
nom i mlijekom nisu za lov, ubijanje ili jelo mieva i
takora pokazivale ni najmanje interesa. Reakcije maa-
ka odgojenih u ostalim skupinama bile su negdje u sre-
dini izmeu ove dvije krajnosti, no kod svih je postojala
neprirodna, i abnormalna tendencija da takore ne srna-
traju hranom. Principijelnu tonost Kuove pretpostavke
da hvatanje takora nije maki uroena pa stoga ni za
njih prirodna aktivnost, ve steena navika koja se lako
moe eliminirati prikladnim odgojem, potvrdio je ovakav
eksperiment jo nekoliko puta.
Dokazi koje su skupili antropolozi prouavanjem razli-
itih plemena, jednako su impresivni. Uzmimo, na pri-
mjer, univerzalan stav (tj. univerzalan za nau speci-
finu kulturu) da su mukarci agresivni i roeni da vla-
daju, a ene krotke i pokorne. Takvo ponaanje, meu-
tim, daleko je od univerzalnog. Kod Arapesha, plemena
koje ivi u planinama Nove Gvineje, i mukarci i ene
pokazuju svojstva koja bismo mi nazvali enskim. la-
novi plemena ne ispoljavaju ni agresivnost, ni elju za
vlau, a u zajednici ne vlada natjecateljski duh, ve uza-
jamno povjerenje i ljubav. Ne istiu se ni starosne ni
spolne razlike. ak se ni djeca u igri ne takmie, a kad se
potuku, odrasli odmah interveniraju. Ako se ijedna dru-
tvena zajednica danas pribliila idealu besklasnog dru-
tva, onda je to pleme Arapesha. Stoga ih promatrai
esto nazivaju velikom sretnom porodicom.
Nasuprot Arapeshima ljudodersko pleme Mundugu-
mor, takoer s Nove Gvineje, ispoljava iskljuivo muke
osobine. I mukarci i ene su agresivni, nasilni, okrutni,
nagli i estoki i uvijek spremni za tuu. Dijete se raa
u neprijateljski svijet u kojem ga majka rano odbija od
prsiju, tue, a desi se da ga i ubije. Majka iz plemena
Mundugumor ne pokazuje ni najmanje znakove navod-
nog materinskog instinkta koji mi smatramo prirodnom
i normalnom crtom enstvenosti.
Kod plemena Tchambuli nalazimo potpunu zamjenu
spolnih uloga (naravno s naeg stanovita). ena je do-
minantni partner koji upravlja, a mukarac nema veih
odgovornosti i o njoj je emocionalno ovisan. ena je ta
koja sebi bira spolnog partnera. Jedna prema drugoj e-
ne se odnose drugarski, dok su mukarci makasti, sum-
njiavi i ne vjeruju jedan drugome. Budui da ekonom-
ski ovise o enama, mukarci su povueni i pokorni. Ta-
koer su veoma osjeajni i bave se umjetnou i drugim
enskim poslovima (oni, na primjer, tkaju). Mogli bismo
navesti jo dosta primjera drutvenih zajednica u koji-
ma postoje stabilni, iako nama neprirodni i abnormalni
modeli ponaanja, no ne bismo mogli kazati da su pri-
padnici tih zajednica u bilo kojem pogledu nesretniji ili
nezadovoljniji od nas.
Ovi primjeri pokazuju da je pojam normalnosti i u sta-
tistikom i u prirodnom smislu relativan. Izgleda, ipak,
da je normalno u prirodnom smislu gotovo isto to i
statistiki normalno. Prirodnima smatramo pojave koje
su toliko este da nam se ine univerzalnima. Ponekad,
naravno, moemo o toj uestalosti donijeti i pogrean
sud; prema Kinseyevim ispitivanjima, na primjer, vie od
30 posto ispitanih mukaraca barem se jednom u ivotu
upustilo u aktivan homoseksualni odnos. Mislim da ta
brojka nadmauje procjene veine ljudi.
Antropoloke studije i pokusi sa ivotinjama pruaju
sa znanstvenog stanovita uvjerljive dokaze o relativnosti
mjere normalnosti. Mnogi ih ljudi, ipak, u cjelini odba-
cuju tvrdei da ono to vrijedi za ivotinje i primitivce
nikako ne mora biti istinito i u naem civiliziranom
drutvu. Zato u navesti jo jedan primjer iz kojeg se
vidi relativnost naeg pojma normalnosti, i to primjer
iz nae vlastite drutvene sredine. Budui da su moderne
kulture neobino sloene i dokazi e biti detaljniji od
antropolokih i komparativnih dokaza. Razlozi tome bit
e, uskoro, oiti.
Odabrao sam primjer iz Kinseyevog izvjetaja O spol-
nom ponaanju mukarca gdje je obraeno spolno po-
naanje srednjih slojeva i radnike klase u Americi. Sli-
na studija vjerojatno bi i na tlu Velike Britanije otkrila
postojanje slinih razlika. No budui da o tom nemamo
eksperimentalnih dokaza, mudro je drati na umu da je
ispitivanje izvreno u SAD i da navedeni brojevi i odnosi
ne moraju u cjelini vrijediti i u uvjetima kakvi vladaju u
Engleskoj.
Kinseya je prije svega zanimalo ljudsko spolno pona-
anje. On ga definira na vrlo prozaian nain i time daje
povoda za kritiku psihoanalitiarima i svima koji i u
naim najbezazlenijim akcijama vide hirove spolnosti.
Takvi prigovori ukazuju na mogunost daljnjeg istrai-
vanja; oni nimalo ne umanjuju vrijednost monumental-
nog Kinseyevog djela stvorenog unutar ogranienja koja
je Kinsey sam priznao. On, uglavnom, ispituje one spolne
aktivnosti pojedinca koje svoj vrhunac dostiu u spolnom
orgazmu. Prema Kinseyu postoji pet glavnih naina po-
stizanja vrhunca spolnog uitka ili orgazma. To su: sa-
monadraivanje (masturbacija), snovi koji dovode do
orgazma, heteroseksualno milovanje do orgazma (bez
snoaja), heteroseksualni snoaj, homoseksualni snoaj i
openje sa ivotinjama i drugim vrstama. Postoje i dru-
gi naini postizanja orgazma, no oni su prilino rijetki i
kao ventili veih skupina stanovnitva nikad nisu inili
znaajniji postotak.
Svi podaci skupljeni su izravnim intervjuiranjem ispi-
tanika i potjeu iz prve ruke tj . skupio ih je ili sam
Kinsey ili njegovi suradnici. Ispitano je oko 12.000 mu-
karaca, a odgovori 5.300 mukaraca statistiki su obra-
eni.
Neobino je zanimljiv (i pouan) i sam nain na koji
je Kinsey skupljao podatke, tj . njegove metode intervjui-
ranja i uspostavljanja kontakta s ljudima. Intervjuirani
su ljudi najrazliitijih zanimanja: izmari, psihijatri, pro-
stitutke, sveenici, kockari, advokati, novinski urednici i
svodnici. Sam intervju mora da je bio iscrpljujui do-
ivljaj. Rafali pitanja slijedili su jedan za drugim, ispi-
tivai su unakrsnim ispitivanjem provjeravali tonost od-
govora i jedva da su ispitaniku doputali da koju inje-
nicu zanijee. Kinsey smatra da ispitaniku treba onemo-
guiti da kratkom negacijom Ne zanijee svoje sudjelo-
vanje u bilo kom obliku spolne aktivnosti. Na pitanje
tipa 'Jeste li ikada tako postupili' lako je odgovoriti 'Ne',
kae Kinsey. Stoga uvijek treba postavljati pitanje Kad
ste prvi put tako postupili. Takva formulacija donekle
oteava davanje negativnog odgovora i ostavlja dojam
da se, ma kakav odgovor bio, ispitiva nee iznenaditi.
Stoga je vjerojatnost negiranja manja.
Kinsey je pripreme za intervju vrlo ozbiljno shvaao.
Pri tom je iao tako daleko da je ak izmislio specijalni
kod za zapisivanje odgovora, ime je bila zajamena nji-
hova tajnost (kod je poznavao samo Kinsey i njegovi
suradnici). Vjerujui da je neophodno obuhvatiti sve mo-
gue tehnike u svakom od moguih tipova spolnog po-
naanja, nauio se sluiti i spolnim rjenikom skupina
koje je intervjuirao. Ne treba posebno napominjati da
za veinu tipova spolnog ponaanja, kao i za stotine mo-
guih koitalnih poloaja i desetke razliitih tehnika u
homoseksualnom odnosu postoje specijalni izrazi i eli li
ispitiva razumjeti ispitanika i uspostaviti s njim iole
prisniji kontakt, on ih mora poznavati.
Podaci dobiveni intervjuiranjem razvrstani su prema
spolu, rasi, branom stanju, kulturnom porijeklu, nivou
obrazovanja, zanimanju, zanimanju roditelja, seljakom
ili gradskom porijeklu i vjerskoj i geografskoj pripadno-
sti. Zatim su podaci statistiki obraeni. Budui da nas,
u prvom redu, zanimaju razlike izmeu srednje i radni-
ke klase, klasifikaciju prema ostalim kriterijima spomi-
njat emo samo ako ona s nekog odreenog aspekta ras-
vjetljava pitanje kojim se bavimo. Kinsey smatra da je
drutveni nivo djelomino odreen obrazovanjem, a dje-
lomino zanimanjem, ali kako ova dva naina razvrstava-
nja daju u biti jednake rezultate, u daljnjem emo ih
tekstu identificirati.
Kinsey svoje zakljuke saima ovim rijeima: Dobive-
ni podaci pokazuju da se modeli spolnog ponaanja me-
u pripadnicima razliitih drutvenih slojeva u istom
gradu, a ponekad i meu pripadnicima drutvenih sloje-
va iste zajednice, mogu upadljivo razlikovati. Podaci po-
kazuju da se spolni modeli takvih drutvenih grupacija
mogu jedan od drugog jednako razlikovati kao i spolni
modeli razliitih rasa u udaljenim dijelovima svijeta.
Zakljuak smo vidjeli, a sad pogledajmo dokaze. Uku-
pan broj u tjednu doivljenih orgazama otprilike je jed-
nak meu pripadnicima svih drutvenih slojeva. Kod svih
se takoer vidi razumljivo prirodno opadanje toga broja
s poveanjem broja godina, od maksimuma od oko 5
orgazama tjedno u dobi izmeu esnaeste i dvadesete do
otprilike 2 tjedno izmeu etrdesete i etrdeset i pete.
Kad je meutim rije o oblicima spolnog iivljavanja,
razlike meu pojedinim drutvenim slojevima vrlo su iz-
razite. Kinsey je meusobno usporedio fakultetski obra-
zovane mukarce, mukarce koji su zavrili srednju i
one koji su zavrili samo osnovnu kolu. Uzmimo, na
primjer, skupinu neoenjenih mukaraca izmeu esna-
este i dvadesete godine ona je u mnogoemu tipina
i za ostale skupine o kojima su sakupljeni podaci.
U toj dobnoj skupini masturbacija je spolni ventil 29
posto ispitanika s osnovnom kolom, 37 posto ispitanika
sa srednjom kolom i 66 posto fakultetski obrazovanih
ispitanika; izbacivanje sjemena u snu ini 5 posto svih
spolnih ventila u skupini s osnovnom kolom, 6 posto u
skupini sa srednjom kolom, a 16 posto u fakultetski
obrazovanoj skupini. Respektivne veliine za milovanje
do orgazma iznose 2, 3 i 5 posto. Vidimo da su o ova tri
oblika spolnog iivljavanja fakultetski obrazovani ispita-
nici bili aktivniji i od ispitanika sa srednjom i od ispita-
nika s osnovnom kolom (koji su se najmanje sluili tim
vrstama spolnih ventila). To se odraava i u ukupnim
postocima. Masturbacija, izbacivanje sjemena u snu i
milovanje do orgazma ine ukupno 87 posto svih seksual-
nih ventila fakultetski obrazovane skupine, 46 posto svih
spolnih ventila skupine sa srednjom kolom i samo 36
posto svih spolnih ventila skupine s osnovnim obrazova-
njem.
Preemo li na druga tri oblika spolnog iivljavanja,
slika se mijenja. Dva od njih relativno su nevana. Sodo-
miju (openje sa ivotinjama) kao spolni ventil koristi
samo 1 posto ispitanika i u srednje i u osnovno obrazo-
vanoj skupini i ni jedan fakultetski obrazovan ispitanik.
Homoseksualnost je spolni ventil za 7 posto ispitanika s
osnovnom kolom, 11 posto ispitanika sa srednjom ko-
lom i za samo dva posto ispitanika s fakultetom. Mnogo
su vaniji predbrani spolni odnosi, koje Kinsey dijeli
na odnose s drugaricama tj . djevojkama iji je drutveni
poloaj jednak ispitanikovom, i na odnose s prostitut-
kama. Postotak odnosa s drugaricama i prostitutkama
iznosio je 51 odnosno 6 posto u skupini s osnovnim obra-
zovanjem, 39 odnosno 3 posto u srednje obrazovanoj i 9
odnosno 1 posto u fakultetski obrazovanoj skupini. Pred-
brani i homoseksualni odnosi i kontakti sa ivotinjama
inili su zajedno 65 posto spolne aktivnosti ispitanika
s osnovnim obrazovanjem, 54 posto spolne aktivnosti
ispitanika sa srednjim, a samo 12 posto spolne aktiv-
nosti ispitanika s fakultetskim obrazovanjem.
Vidimo da se po nainu spolnog iivljavanja fakultet-
ski obrazovana skupina bitno razlikovala od ostalih dvi-
ju. Studenti su svoje spolne aktivnosti ograniavali uglav-
nom na masturbaciju, izbacivanjem sjemena u snu i milo-
vanje ili peting* (90 posto), dok je koitus inio samo
10 posto njihove spolne aktivnosti. Glavni oblik spolnog
iivljavanja skupina koje su ostale na nivou srednjeg ili
osnovnog obrazovanja, bio je direktni koitus koji je inio
oko dvije treine njihove spolne aktivnosti. Brojke po-
kazuju da su se modeli spolnog ponaanja ovih dviju
skupina znatno razlikovali. No ovi podaci, iako zanimlji-
vi, ine samo dio dokaza. Treba vidjeti kako su studenti
i pripadnici radnike klase vrednovali pojedine spolne
ventile i koje su od njih smatrali normalnim.
Kinsey je naao da se u niim drutvenim slojevima
masturbacija prezire i smatra abnormalnim i perverznim
nadomjestkom za drutveni spolni odnos. Veina djeaka
u tim slojevima, dodue masturbira, no prestaje gotovo
odmah poslije prvog iskustva snoaja. Osjeaj da je mas-
turbacija perverzna radnja racionalizira se tvrdnjom da
* Od engleskog glagola to pet milovati, maziti. Izraz peting
udomaio se i u seksolokoj i popularnoj literaturi neengleskog
jezinog podruja (prim. prev.).
ona teti tjelesnom zdravlju. Takav stav niih drutvenih
klasa slian je stavu nekih primitivnih naroda i u njemu
nisu naglaene toliko moralne vrijednosti koliko poruga
i prezir prema drutvu neprilagoenim lanovima koji,
da bi se spolno zadovoljili, moraju pribjegavati mastur-
baciji. Studenti, dodue, nisu smatrali da je masturbacija
poeljna i preporuljiva, no mislili su da ona ipak nije
toliko nemoralna kao vanbrani heteroseksualni odnos.
Premda se stavovi studenata i manje obrazovanih ispi-
tanika prema masturbaciji prilino razlikuju, razlike su
i vee kad je rije o petingu ili spolnim odnosima izvan
braka. Moral fakultetski obrazovanih ispitanika zahtijeva
da djevojka, pa i momak sauvaju djevianstvo do uda-
je, odnosno enidbe. Predbrano milovanje (peting) u
ovoj dobnoj skupini populariziraju i brani prirunici
svojim isticanjem vanosti predsnoajnih tehnika u spol-
nim odnosima u braku. Mlaa generacija misli da e to
predbrano iskustvo pridonijeti boljem spolnom slaganju
u braku. Peting je, prema tome, kompromis izmeu pri-
hvaanja moralnog kodeksa (izbjegavanja predbranih
odnosa, uvanje djevianstva) i spolne slobode nespojive
s boljim obiajima viih drutvenih slojeva.
U niim slojevima drutva, osobito meu najneobra-
zovanijima, predbrani spolni odnosi nisu nikakav tabu.
Dapae, smatraju se prirodnim, neizbjenim i poeljnim.
S druge strane tabu su svi nadomjesci jednostavnog izrav-
nog koitusa. U petingu se koristi mnotvo tehnika koje
su pripadniku niih drutvenih slojeva neprihvatljive i
koje on smatra neprirodnim, nepoeljnim i abnormalnim.
O moralu se ba mnogo ne raspravlja predbrani spol-
ni odnosi smatraju se neim to je samo po sebi ra-
zumljivo. Evo to o tome kae sam Kinsey: Predbrani
spolni odnosi toliko su uobiajeni da u nekim zajedni-
cama niih drutvenih slojeva meu ispitanicima s osnov-
nom kolom nije bilo ni jednog mukarca koji ve u
dobi od esnaest ili sedamnaest godina nije imao spolne
odnose s djevojkama.
Model ponaanja odreen stavom prema predbranim
odnosima esto se, nakon sklapanja braka, prenosi na
vanbrane veze. Nii drutveni slojevi, uglavnom, sma-
traju vanbrane spolne odnose prirodnima i prihvatlji-
vima ak i na samom poetku branog ivota. Tek godina-
ma, vanbrane veze postepeno bivaju sve rjee. Kod
fakultetski obrazovanih mukaraca proces je upravo obra-
tan. Budui da su se nekoliko godina uzdravali od homo-
seksualnih odnosa, nastavljaju s uzdravanjem i u braku
i rijetko se uputaju u vanbrane veze (moda ba zbog
tog uzdravanja ne uspijevaju uspostaviti zadovoljavajui
seksualni odnos s vlastitom enom, pa esto nastavljaju
masturbirati i u braku). Tek se stariji fakultetski obra-
zovani ljudi ee uputaju u vanbrane spolne odnose
broj takvih odnosa najvei je kod pedesetogodinjaka.
Vidimo da su stavovi i ponaanje gornjih i radnikih
slojeva u mnogo emu suprotni. Pripadnici gornjih slo-
jeva poinju s uzdravanjem i idealima djevianstva i
monogamije da bi kasnije od njih odstupili i stvarali
vanbrane spolne veze. Dok su mladi, mukarci iz rad-
nike klase preziru ideale monogamije i djevianstva i
uputaju se u velik broj vanbranih odnosa, da bi se s
godinama tim idealima sve vie pribliili.
Premda su ove brojke zanimljive, one ipak nedovoljno
rasvjetljavaju razliite pojmove normalnosti spolnog
ponaanja. U tom pogledu najpouenije su izjave ispita-
nika, tj. njihovo miljenje o ovoj ili onoj spolnoj tehnici.
Kao primjer, uzet emo najprije stav prema golotinji.
Poznato je da se razni narodi razliito odnose prema
golom enskom tijelu. Kinsey istie da jednake razlike
postoje i izmeu razliitih slojeva istog drutva. Tako
je, za gotovo sve fakultetski obrazovane mukarce, golo-
tinja sastavni dio spolnog odnosa. Njima je nerazumljivo
zato bi netko redovito radije opio obuen. Meu mu-
karcima s najniim stupnjem obrazovanja samo manjina
preferira golotinju pri spolnom inu. Za njih je golotinja
neto mnogo nepristojnije od samog odnosa. Kinsey na-
vodi sluaj mukarca koji je imao odnose s nekoliko sto-
tina ena i koji je naglasio da nikad nije propustio da
ima odnos sa enom osim jedanput kad se djevojka
prije snoaja poela svlaiti. Nikad ne bih opio s takvom
bestidnicom.
Ve sam spomenuo i razliite stavove prema vanbra-
nom petingu. Takvi se stavovi obino prenose i u brak
gdje fakultetski obrazovan mukarac, uvjeren da enu
treba osjetilno stimulirati, smatra peting nunom pri-
premom za snoaj i preduvjetom simultanog orgazma.
Treba dodati da to njegovo miljenje podravaju i brojni
spolni prirunici. Pripadnici niih drutvenih slojeva ri-
jetko se uputaju u spolnu igru njima je uvlaenje
uda bitna i jedina opravdana radnja u spolnom odnosu.
Zanimljivo je opaziti da preliminarni rezultati Kinseyeva
ispitivanja o spolnom ponaanju ena pokazuju, da us-
prkos preporukama branih prirunika, ene u niim
drutvenim slojevima ee doivljavaju zadovoljavajui
orgazam.
Poljubac kao erotska tehnika uobiajen je u srednjem
drutvenom sloju, dok se pripadnici niih drutvenih
slojeva nerado ljube i ak smatraju poljubac gadljivim.
Meu fakultetski obrazovanim ispitanicima prevladava
ljubljenje unutranjih dijelova usta pritom nitko ne
misli da bi to moglo biti nehigijenski. Ta skupina u svo-
jim erotskim igrama prihvaa uzajamni dodir ustima,
premda rijetko i nerado pije iz zajednike ae. Nasuprot
tome pripadnik nieg drutvenog sloja, koji bez razmi-
ljanja pije iz zajednikog lonia prikaena o kantu za
vodu i upotrebljava zajedniki pribor za jelo i pie, sma-
tra oralne kontakte prljavim i besramnim izvorom za-
raze.
Dva se drutvena sloja razlikuju i u stavu prema vari-
jacijama poloaja u spolnom inu. Najuobiajenija va-
rijacija u kojoj je mukarac dolje, a ena gore u niim
se drutvenim slojevima smatra pravom perverzijom.
Kinsey istie jo jednu zanimljivost. Mukarci koji su
se na drutvenoj ljestvici popeli ili spustili obino ne za-
dravaju model spolnog ponaanja sloja koji naputaju,
ve prihvaaju spolne obiaje sloja u koji ulaze. To po-
kazuje sloenost inilaca o kojima ovisi na pojam nor-
malnog. On se oito ne moe svesti na jednostavne poj-
move brojenja ljudi niti na prihvaanje nekog apstrakt-
nog ideala.
Upustio sam se u opsenu diskusiju pojma normal-
nosti jer sam elio pokazati da i za njega vrijedi princip
relativnosti i da ak ni unutar iste povezane drutvene
zajednice ne moraju postojati vrsti, apsolutni ideali po-
naanja. To ne znai da neke vjerske ili druge zajednice
ili grupacije nemaju tono propisane norme ponaanja ili
da ne znaju kakve bi one trebale biti. Ostaje, meutim,
injenica da univerzalne norme ponaanja ne postoje.
Prihvaanje takve stvarnosti, ima vane posljedice na po-
lju lijeenja, socijalnog rada i prava.
Na tim podrujima ljudske djelatnosti pravila stvara-
ju mukarci i ene gornjih drutvenih slojeva koji i savje-
tuju pripadnike niih drutvenih slojeva i nastoje im
pomoi. Kad ljudi koji po svom zvanju i zanimanju pri-
padaju viem drutvenom sloju, pokuavaju predvidjeti
ponaanje pripadnika nieg sloja, esto zbog razliitih
spolnih stavova dolaze do sukoba. Tako se, na primjer,
savjeti lijenika, psihologa, psihijatara, medicinskih se-
stara, psihoanalitiara, branih savjetnika i drugih koji
rade na klinikama, o tome kako postupiti u seksualnoj
sferi, uglavnom temelje na shvaanju braka i spolnog po-
naanja uobiajenom u drutvenom sloju iz kojeg savje-
todavac potjee. To nikako nisu norma ponaanja dru-
tvenog sloja kojem pripada ovjek kome treba pomoi.
Lako je zamisliti kako moe djelovati sugestija branog
savjetovalita da se produi predsnoajna igra, da se pri-
je spolnog sjedinjenja koriste razliite tehnike za stimu-
laciju, te da se prije orgazma koji treba da je istovremen
malo prieka. Ovakav model spolnog ponaanja moda
odgovara savjetodavcu, no velik dio stanovnitva smatrat
e ga abnormalnim i perverznim.
Nastavnici i drugi drutveni radnici u slinom su polo-
aju. Kinsey navodi sluaj neudate nastavnice koja je
predloila da se mladi izbaci iz kole, a i mladi i dje-
vojka javno osramote zato to su imali spolni odnos.
Da je nastavnica znala za sline doivljaje etvrtine mla-
dia u razredu, moda bi se drugaije postupilo.
Nedostatak osjeaja za stvarnost najvie upada u oi
u pravnom zakonodavstvu koje se odnosi na spolno po-
naanje. Kinsey je procijenio da bi stroga primjena po-
stojeih zakona vie od 95 posto svih mukaraca poslala
ravno u zatvor. Meu mukarcima koji zbog spolnih
prekraja sjede po kaznenim ustanovama relativno je ma-
len broj onih ije se ponaanje (zbog kojeg su dospjeli
u zatvor) bitno razlikovalo od ponaanja veine muka-
raca u naem drutvu. Kad bi se zakon do kraja primi-
jenio, moralo bi 5 posto stanovnika izdravati preosta-
lih 95 posto koji bi dane provodili u prisilnom neradu.
Sreom izmeu zakona i ljudi postoje posrednici, na
primjer, milicajci odgojeni u skladu s obiajima koji vla-
daju u radnikom sloju drutva. Stoga se, na primjer,
zakon to ga je fakultetski obrazovan zakonodavac donio
protiv predbranih spolnih odnosa rijetko primjenjuje u
praksi jer je milicajcu teko kazniti mladia za in koji
je bio sastavni dio njegova vlastitog odrastanja. Osim
toga milicajac zna da bi u tom sluaju morao kazniti i
veinu poluodraslih mladia iz sredine u kojoj ivi.
Jo jednoj skupini treba preporuiti da dublje razmisli
o posljedicama razliitog shvaanja normalnog i prirod-
nog. To je skupina ljudi koji piu knjige o budunosti
braka i daju savjete o tome kako da se ova sveta usta-
nova popravi. Proitavi paljivo najmanje dvadeset tak-
vih knjiga, od kojih su mnoge napisali ugledni filozofi i
dravnici, zakljuio sam da se gotovo sve temelje na
pretpostavci da je ovjekov kvocijent inteligencije barem
180, da su svi ljudi veoma obrazovani, da se pridravaju
izvanredno visokih moralnih naela i da su svi slini
autoru kao beskonana zbirka jednojajanih blizanaca.
Da nije tragino, bilo bi zabavno naglasiti da su sve to
bili ozbiljni pokuaji rjeavanja ozbiljnog problema. Ka-
ko moemo i pomisliti da bismo mogli znati to treba biti,
prije nego to spoznamo ono to jest i kako je to to
jest nastalo. elimo li na tom doista tekom podruju
ita razumno kazati, moramo savjesno usporediti nain
ivota razliitih naroda, razliite klase unutar iste etni-
ke skupine, pa ak i ovjeka i ivotinje.
Hoe li ovo iznoenje nagomilanog znanja pridodati na-
oj spoznaji vie od uvenog etverostiha to ga je William
James zapisao u snu pod utjecajem droge, neizvjesno je.
Eksperimentirajui s razliitim metodama djelovanja na
svijest, slavni je filozof nekoliko puta sanjao da mu se
otkrila tajna ivota, ali kad se probudio nije se vie ni-
ega sjeao. Stoga je odluio da sve odmah u snu zapie
to mu je i uspjelo. Kad se probudio, urno je dograbio
papir i proitao da tajna ivota, odnosno ono to je on
zapisao, glasi ovako:
Higama, hogama
ena je monogamna.
Hogaman, higaman
mukarac je poligaman.
Filozof je bio razoaran, premda je teko vidjeti zato.
U ovoj kitici ima vjerojatno vie istine nego u veini
filozofskih rasprava.
Stvarna opasnost od reformatora braka nije u tome
to e njihovi prijedlozi biti prihvaeni; ak i fakultetski
obrazovani ljudi znaju o ivotu dovoljno da bi shvatili
uzaludnost savjeta koji se ne moe prihvatiti. Vie se
treba bojati preutnog slaganja u tome da su stvarni po-
daci nepotrebni i da oni koji nude svoje skice o budu-
nosti braka ne trebaju na tom podruju imati znatno
iskustvo. Takav stav zauzimaju i kritiari i ira javnost.
U skladu s njim postupila je ak i Kraljevska komisija
kad je umjesto da imenuje istraivaki tim sastavljen od
sociologa, psihologa i psihijatara koji bi na temelju skup-
ljenih podataka i dosadanjeg znanja postavili hipoteze
i znanstvenim metodama te hipoteze provjerili, zatraila
miljenje velikog broja pojedinaca i raznih zainteresira-
nih skupina. Kad je ulog ljudska srea, mislim da malen
novani iznos potreban za osnivanje stalne ustanove koja
bi prouavala ljudsko spolno ponaanje normalno i
abnormalno ne bi smio nedostajati.
10
Djelovanje psihoterapije
Broj mentalnih poremeaja danas je ve zastraujui. S
druge strane, malen je broj ljudi koji shvaa kakve bi
to moglo imati posljedice. U Velikoj Britaniji i SAD go-
tovo polovicu svih bolnikih kreveta zauzimaju duevni
bolesnici. Svaki trideset i peti stanovnik tih zemalja ba-
rem e jednom u ivotu u svojem lijenikom nalazu i-
tati da je duevno bolestan. Od obrazovanih bijelih re-
gruta amerike vojske etrnaest posto biva ih odbaeno
zbog psihikih smetnji, a tome treba jo dodati i velik
broj ivanih slomova u ratu. etvrtina svih ljudi (neki
kau ak i 50 posto) koji se obraaju lijeniku zbog tje-
lesnih bolova, u stvari pati od psihikih poremeaja. Nije
udo to je lijeenje ili ublaivanje tih poremeaja jedan
od glavnih ciljeva dananje medicine.
Neke djelotvorne metode lijeenja ne mogu se danas
primjenjivati u modernim demokratskim dravama. To
su, naime, metode koje su se primjenjivale u koncentra-
cionim logorima. Opaeno je da u koncentracionom logo-
ru nestaje veina neurotskih simptoma neposrednost
smrti nadvladava sve tjeskobe i histerine obrambene me-
hanizme. Vjerojatno izmeu visine materijalnog ivotnog
standarda i broja neuroza postoji izrazito dobra korela-
cija. U Americi je to ve poprimilo oblike pomodarstva.
Moderno je, osobito meu pripadnicima gornjeg sred-
njeg stalea, imati svoga psihijatra i njegovo miljenje
s vremena na vrijeme citirati.
Broj neurotinih bolesnika u nekoj zemlji teko je pro-
cijeniti, jer on moe ovisiti i o visini nivoa lijenike slu-
be. U nekim nerazvijenim zemljama neuroze se uope ne
lijee, ili se dijagnosticiraju kao tjelesne bolesti. Time
se stvara pogrean dojam da ljudi u tim zemljama od
njih manje obolijevaju od stanovnika zemlje gdje se taj
tip bolesti dijagnosticira i lijei. Stoga su usporedbe go-
tovo nemogue. Isto vrijedi i za procjenu broja oboljelih
unutar iste zemlje.
No bez obzira na to, nitko ne sumnja da smo suoeni s
vrlo ozbiljnom pojavom. Mnogi ljudi neurozu jo uvijek
smatraju stanjem kvalitetno razliitim od nesumnjivog
zdravlja, i smatraju da se neurotik od njih kvalitativno
razlikuje ba kao i ovjek koji je slomio ruku ili boluje
od raka. Takvo je miljenje pogreno i neznanstveno, to-
nije reeno predznanstveno. Pomalo nas podsjea na
zastarjelo shvaanje da su ljudi ili genijalni ili normalni
ili mentalno defektni, tj. da se mogu klasificirati u ove
t ri meusobno potpuno nezavisne kategorije. Danas zna-
mo da se to ne moe jer je inteligencija kontinuirana va-
rijabla koja se protee od najizrazitije mentalne defekt-
nosti do najvee genijalnosti. Jednako tako ni neurotiar
nije ovjek izvan ovjeanstva. Njegovo je mjesto na jed-
nom kraju kontinuirane distribucije koja se od izrazito
stabilne, emocionalno zrele osobe, preko prosjenog ov-
jeka, protee sve do nezrelog, nestabilnog potencijalnog
neurotiara. Izloena dovoljnoj koliini stresa, veina e
ljudi podlei i razviti izrazito neurotske simptome; nezreo
i nestabilan ovjek, naravno, prije od stabilne, emo-
cionalno zrele osobe.
Iz reenog slijedi da veina ljudi koji pate od lakih
ili teih neuroza, nije po duevnim bolnicama i utoiti-
ma, nego ovdje, meu nama. Istraivanja su pokazala
da je u prosjenom uzorku normalnog stanovnitva 10
posto ljudi ozbiljnije, a 20 posto lake emocionalno po-
remeeno. No i posljedice blaih emocionalnih smetnji
osjeaju se na drutvenom, branom ili profesionalnom
planu ivota, pa se i ljudi koji od njih pate esto obra-
aju lijeniku.
To su injenice koje se odnose na veliinu problema.
Moe li psihoterapija imalo ublaiti patnje neurotiara?
Psihoterapija bi se mogla definirati kao sistematsko i
istrajno istraivanje neurotskih procesa verbalnim me-
todama, naravno, sa ciljem da se bolesniku pomogne da
ojaa svoju linost i da se uklopi u drutvto. Psihotera-
peuti se pritom, uglavnom, slue Freudovim ili psihoana-
litikim metodama kao i itavim nizom manje-vie eklek-
tinih* metoda (tim drugim metodama slue se psihi-
jatri nefrojdovci). Oba ova oblika psihoterapije naveliko
se upotrebljavaju. Budui da se svake godine tim meto-
dama lijee stotine tisua pacijenata, dostupan je i velik
broj informacija o njihovoj efikasnosti. U literaturi s
toga podruja nalazimo podosta zanimljivih injenica.
Izvjetaji o mentalnom zdravlju pacijenata koji su
kao izlijeeni ili djelomino izlijeeni napustili bolnicu
ili privatnu ordinaciju psihijatra, prilino su brojni. Re-
zultat lijeenja obino se vrednuje izrazima izlijeen,
gotovo izlijeen, djelomino izlijeen i neizlijeen
(ponekad se koriste i drugi termini). U veini sluajeva
autori ni ne pokuavaju definirati ili poblie objasniti
to im ti izrazi znae, a i sud o tome koji termin primije-
niti na kojeg pacijenta vrlo je subjektivan. Prema tome
takve sudove treba krajnje oprezno prihvaati.
Ako ih uzmemo zdravo za gotovo, vidimo da se auto-
ri uglavnom slau u procjeni prosjenog broja izlijee-
nih bolesnika. Psihijatri koji se slue eklektikim meto-
dama terapije navode da im ozdravljuju dva od trojice
pacijenata, dok oni koji se koriste psihoanalizom uspije-
vaju izlijeiti ili djelomino izlijeiti samo polovinu svo-
jih pacijenata. Ta razlika nastaje i zbog toga to se i
pacijenti koji prekidaju psihoanalitiku terapiju, a tak-
vih je dosta, ubrajaju u neizlijeene. Ako njih izostavi-
mo, odnos izmeu izlijeenih i neizlijeenih pacijenata
* Metode koje se ne temelje na jedinstvenoj i cjelovitoj teoriji
(prim. prev.).
psihoanalitiara takoer je dva naprama tri. To znai da
je vrlo vjerojatno da e neurotiar koji se lijei psihote-
rapijom ozdraviti. Brojke daju nade.
Ipak, ne moemo ih smatrati dokazom efikasnosti psi-
hoterapije. Nain zakljuivanja post hoc, ergo propter
hoc esto dovodi do neistinitih zakljuaka. Iako pobolj-
anje slijedi terapiju, ono ne mora biti njezina poslje-
dica. Takva bi tvrdnja bila lana ili barem djelomino
neistinita. Opaeno je, naime, da se velik broj bolesnika
koji boluju od neuroze, sam od sebe oporavlja. Takva
spontana ozdravljenja prilino su esta. Svaka duevna
bolnica s dugom listom ekanja doivjela je da joj neu-
rotian, nakon recimo est mjeseci ekanja, napiu da
su se i bez lijeenja dovoljno oporavili.
Od tih bismo ljudi lako sastavili kontrolnu skupinu, a
oito je da je ona potrebna. lanovi kontrolne skupine
moraju biti odabrani tako da budu to sliniji lanovima
eksperimentalne skupine. Kontrolna skupina u kojoj
nitko ne bi bio lijeen psihoterapijom postala bi osnova
na kojoj bi se mogao mjeriti uspjeh u lijeenju eklekti-
kim ili psihoanalitikim metodama u eksperimentalnoj
skupini. Na alost dosad nijedan psihijatar niti psihoana-
litiar nije broj izlijeenih pacijenata usporedio s brojem
oporavljenih bolesnika u eventualnoj kontrolnoj skupini.
Stoga se moramo osloniti na dvije studije iz drugog izvo-
ra. U prvoj od njih praeno je oporavljanje neurotinih
pacijenata u amerikim dravnim bolnicama. U njima su
bolesnike koji su bolovali od neuroze zapravo samo u-
vali, a ne i lijeili. Neki od bolesnika lijeeni su neto
malo psihoterapijom u bolnici u koju su prvi put prim-
ljeni, ali ta je terapija bila toliko nedostatna da se ni-
kako ne bi mogla smatrati sistematskim i upornim istra-
ivanjem. Broj bolesnika koji su se u dravnim bolni-
cama sami od sebe oporavili kao osnova za usporeiva-
nje s takvim brojem u drugim skupinama svakako nije
idealan. Prije svega psihoneurotiki bolesnici koji dolaze
u dravne bolnice doista su teko bolesni. Malen broj
kreveta i nedostatak materijalnih sredstava ograniavaju
primanje u bolnicu samo na najtee sluajeve. Osim toga
ljudi koji se lijee u dravnim bolnicama obino potjeu
iz nieg drutvenog, ekonomskog i obrazovnog sloja nego
pacijenti u bolnicama u kojima se lijee bolesnici iz nae
eksperimentalne skupine. Trei inilac kojeg pri uspore-
ivanju dviju skupina treba uzeti u obzir, razliitost je
kriterija prema kojima se sudi da li je bolesnik ozdravio.
Nekog tko je kao izlijeen otputen iz dravne bolnice
privatni lijenik moda ne bi smatrao izlijeenim kri-
teriji u privatnim bolnicama vjerojatno su otriji. Ima-
jui na umu ta tri ogranienja, vidimo da se opet od tri
bolesnika posve ili djelomino oporave dva, i da je pre-
ma tome postotak oporavljenih pacijenata barem jednak
postotku oporavljenih meu neurotiarima koji se lijee
psihoterapijom.
Na drugu procjenu koja nam moe posluiti kao osno-
va za usporeivanje moemo se moda osloniti s vie
povjerenja. Ona je dobivena promatranjem pet stotina
bolesnika koje su od psihoneuroza lijeili iskljuivo li-
jenici ope prakse. Sluajevi su uzeti iz kartoteke ame-
rikog osiguravajueg drutva Equitable Life, a uzeti
su u obzir samo oni bolesnici koji su prije no to su
podnijeli zahtjev za potporu bolovali od neuroze naj-
manje tri mjeseca. Budui da u razdoblju od ta tri mje-
seca nisu mogli obavljati nikakav posao kojim bi stjecali
kakav takav dohodak, s pravom ih moemo smatrati
tekim bolesnicima. Redovito su ili svojim lijenicima
ope prakse koji su ih umirivali i lijeili savjetima, seda-
tivima i sredstvima za jaanje ni jedan lijenik nije
svog pacijenta pokuao lijeiti psihoterapijom. Tijekom
lijeenja lijenici su nekoliko puta izjavili da se pacijenti
ne mogu baviti nikakvim djelatnostima koje bi im omo-
guile da zarade za ivot, a to je potvrdila i kontrola
osiguravajueg drutva. Bolesnicima je stoga dodijelje-
na bolesnika potpora i lako je mogue da je ta injenica,
uklanjanjem jednog od poticaja ozdravljenja, produljila
trajanje bolesti. Evo to o tome kae autor izvjetaja iz
kojeg sam uzeo podatke: Stoga ne treba oekivati da
e posljedice lijeenja u ovoj skupini biti tako povoljne
kao u skupinama u kojima je ekonomski faktor bio je-
dan od poticaja rjeavanja neurotskog sukoba.
Razvoj bolesti praen je tijekom pet ili vie godina
(ponekad i deset godina). Kriteriji oporavljenosti bili su
barem jednako strogi kao kriteriji veine psihijatara i
psihoanalitiara i od ovih znatno eksplicitniji. To su bili
1) povratak na posao i ekonomska prilagodba u trajanju
od najmanje pet godina, 2) nikakve ili neznatne mentalne
potekoe i 3) uspjena drutvena prilagodba. Na temelju
tih kriterija naeno je da se u prve dvije godine oporavilo
72 posto bolesnika. U treoj godini oporavilo se jo 10,
u etvrtoj 5, a u petoj godini jo 4 posto bolesnika. Iz
ovoga slijedi da je u razdoblju od 5 godina ozdravilo vie
od 90 posto pacijenata. Uzmemo li da je za usporeivanje
najprihvatljivije dvogodinje razdoblje, nalazimo da su
se i u ovom uzorku bez psihoterapije oporavila dva od
tri neurotiara.
Ova kontrolna skupina daleko je od savrene, jer ne
moemo biti sigurni da su promatrani sluajevi bili iden-
tini sluajevima u eksperimentalnoj skupini. S druge
strane ova kontrolna moe posluiti kao komplement
kontrolnoj skupini pacijenata amerikih dravnih bolni-
ca. Sainjavali su je dobrovoljni nehospitalizirani paci-
jenti visokog drutvenog ekonomskog poloaja (uglavnom
rukovodioci, profesori, slubenici i drugi ljudi sa zva-
njima). Stoga moemo smatrati da se manjkavosti obiju
kontrolnih skupina meusobno potiru i ostaje injenica
da se u obje skupine spontano oporavio jednak broj
bolesnika.
Ve smo kazali da se meu pacijentima koji boluju od
neuroza i koji se lijee psihoanalizom ili eklektikom psi-
hoterapijom oporavlja oko dvije treine pacijenata. Jed-
nak ih se broj oporavlja i meu neurotiarima koji se ne
lijee psihoterapijom nego se o njima brinu njihovi lije-
nici ope prakse ili bolnice u kojima je lijeenje ograni-
eno na uvanje. Mislim da se na temelju ovih podataka
o korisnosti psihoterapije nita ne moe zakljuiti. Na
alost vrlo se lako moemo prenagliti u jednom ili dru-
gom smjeru, tj . zakljuiti da je psihoterapija kao metoda
lijeenja neurotiara potpuno bez vrijednosti ili da su
izneseni podaci toliko manjkavi da uope ne zasluuju
da ih razmotrimo. Podaci, dodue, jesu manjkavi, ali su
jedini koje posjedujemo. elimo li opravdati suvremenu
psihoterapijsku praksu, moramo ih uzeti u obzir, a ako
to uinimo zakljuak je neizbjean. Sakupljeni podaci ne
dokazuju da je psihoterapija bezvrijedna, ali ne ukazuju
ni na njezine pozitivne posljedice. Moda bi ih adekvat-
nije i temeljitije izvreno istraivanje i otkrilo, no dok
ga netko ne izvri moramo se zadovoljiti starom kotskom
presudom: not proven*
Mislim da bi bilo zanimljivo pogledati kako bi se takvo
temeljitije istraivanje moglo izvriti. Prije svega, na-
ravno, treba inzistirati na kontrolnoj skupini, a bolesnici
u kontrolnoj i eksperimentalnoj skupini moraju biti oda-
brani na temelju jednakih kriterija. esto ujemo da to
nije u skladu s moralnim principima. Moemo li ovjeku
koji pati uskraivati lijek pa ma kako nepouzdan i neis-
pitan on bio? Na sreu s tom se dilemom ne moramo
izravno suoiti. U veini bolnica postoje duge liste eka-
nja tako da velik broj bolesnika mora ekati na lijeenje
eljeli to oni ili ne. Sve to strogost eksperimentalne me-
tode zahtijeva jest da se meu tim ljudima odabere odre-
eni broj bolesnika i to u skladu s principima sastavlja-
nja uzoraka. Uope se ne radi o tome da se bolesnici koji
bi se inae lijeili osude na dugo razdoblje ekanja
za kontrolnu skupinu posluili bi oni bolesnici koje neko
vrijeme ionako nitko ne bi lijeio. Mislim da se sa sta-
novita humanosti tome ne moe prigovoriti. Pitanje je,
osim toga, koliko je humano pobuivati lanu nadu i
putati ljude da troe vrijeme i novac na terapiju ije je
djelovanje nepoznato.
Pretpostavimo, dakle, da imamo eksperimentalnu sku-
pinu koja se lijei psihoterapijom i kontrolnu skupinu
* "Nije dokazano" (prim. prev.).
koja se lijei nekom drugom metodom ili se uope ne li-
jei. Pripadnici skupina ne smiju se znatnije razlikovati
po starosnoj dobi, obrazovanju i drutvenoekonomskom
poloaju, a ako je mogue ni po tipu i teini svoje bo-
lesti. U obje skupine treba da je podjednak broj muka-
raca i ena. I jednu i drugu skupinu treba testirati psiho-
lokim i fiziolokim testovima, zabiljeiti to bolesnici
misle sami o sebi i sakupiti podatke koje bi o njihovom
ponaanju dali njihovi roaci, odjelne sestre i ljudi koji
su s njima u neprestanom dodiru. Poslije lijeenja boles-
nika eksperimentalne skupine trebalo bi sve te postupke
ponoviti i naene razlike eventualno pripisati djelovanju
psihoterapije.
U ovoj kratkoj skici olako sam preao preko presudne
toke, a ta je tona procjena linosti ili promjena u li-
nosti. Bez nje je itavo istraivanje bezvrijedno. Vidovi
pacijentove linosti mogu se promijeniti, a prije nego
ita zakljuimo treba sve te promjene uoiti. Tako se,
na primjer, pacijent moe subjektivno osjeati bolje,
ali postati prava napast za svoju okolinu. Izgleda da se
to esto dogaa nakon kirurkih zahvata u eonim renje-
vima mozga, pa zato ne moemo globalno procijeniti ko-
liko se pacijent oporavio. Osim toga samo se po sebi ra-
zumije, da je globalna slika pacijentova stanja mnogo
nepreciznija od detaljne slike svake pojedine promjene
njegove linosti, a upravo je takve promjene teko uoiti
i procijeniti. (Miljenje pacijenata o njima samima kao
i ocjenu njihova ponaanja u principu je lako dobiti,
premda je i za to ponekad potrebno podosta vjetine).
Uobiajilo se da sva ta svojstva ocjenjuje bolesnikov
psihijatar. Takvom se postupku moe tota zamjeriti.
Prije svega, takve su subjektivne ocjene veoma nepouz-
dane, tj. ocjene jednako kompetentnih i znanstveno pot-
kovanih ljudi esto se meusobno znatno razlikuju. No
ocjena koja nije pouzdana ne moe biti valjana, a na te-
melju nepouzdanih i nevaljanih podataka ne moe se ni-
ta zakljuiti. Psihijatri su uz uspjeh ili neuspjeh u lije-
enju svojih pacijenata esto i emocionalno vezani, a ako
i nije tako, tu mogunost ipak ne moemo posve isklju-
iti. Posljedica emocionalne vezanosti nesvjesno je iskriv-
ljavanje podataka koje pri ocjenjivanju treba izbjegavati
(to naravno nije uvijek i dokraja izvedivo). Zato se pri
procjeni linosti moramo koristiti nekom drugom me-
todom. Dosad se najobjektivnijom a vjerojatno i najva-
ljanijom pokazala metoda objektivnih testova. Budui
da su ti testovi veini ljudi koji se ne bave psihologijom
relativno nepoznati, razmotrit emo, ukratko, naela na
kojima se zasnivaju.
to mislimo kad za nekoga kaemo da je tjeskoban?
Mislimo da lako crveni, esto bez i najmanjeg povoda,
da mu srce ubrzano kuca, ruke drhte, usta se sue, da mu
je probava poremeena itd. To su objektivne injenice.
Otkriveno je da one, gotovo uvijek, prate verbalne izjave
o strepnji, tjeskobi, bezrazlonom strahu, potitenosti itd.
Izmeu dijagnoze anksioznosti i njezinih tjelesnih zna-
kova postoji uska veza, jednako kao to postoji odnos
izmeu tjelesnog osjeaja vruine i njezina fizikalnog
mjerenja toplomjerom.
Usporedimo li skupinu veoma tjeskobnih ljudi sa sku-
pinom ljudi koji su smireni i sabrani, moemo lako po-
kazati da se te dvije skupine razlikuju po mnogim objek-
tivnim mjerama gore navedenih fiziolokih znakova. Iz-
mjerimo li na primjer broj otkucaja srca ljudi u obje
skupine dok se odmaraju, a zatim iznenada ispalimo me-
tak iz zrane puke, srce tjeskobnih ljudi poet e lupati
znatno bre i tee e se umiriti od srca ljudi koji su smi-
reni i sabrani. Izmjerimo li svim ljudima miinu nape-
tost za vrijeme teeg mentalnog rada, vidjet emo da je
ona kod tjeskobnih ljudi vea.
lanove obiju skupina moemo podvrgnuti i testu gal-
vanskog otpora koe. Elektrini otpor koe svakog o-
vjeka mijenja se s njegovim uzbuenjem. Mjerimo ga ta-
ko da kroz ispitanikov dlan putamo slabu elektrinu
struju. Postavimo li tada ispitaniku neko neugodno pita-
nje ili mu, na primjer, kaemo da stavi ruke u zdjelu s
ledenom vodom, ili ga upozorimo da pripazi jer e osjetiti
elektrini ok, vidimo da se otpor koe tjeskobnog ispita-
nika naglo smanjuje i da mu je potrebno due vremena
da bi se vratio u normalno stanje. Kod smirenog, ne-
tjeskobnog ovjeka otpor koe sporije opada i brzo se
vraa u poetno stanje.
To su samo neki od objektivnih naina kojima moe-
mo mjeriti svojstva kao to je, recimo, tjeskoba. U no-
vije vrijeme to se radi i metodom uvjetnog refleksa koju
danas veina ljudi poznaje, barem u principu. Dademo li
psu komad mesa, procurit e mu sline. Ako tada, tijekom
odreenog duljeg razdoblja, uvijek prije nego to mu
dademo meso, pozvonimo, vidjet emo da e psu poeti
curiti sline im pozvonimo, ak i ako mu pritom ne da-
demo meso. Bezuvjetni podraaj meso koji se ne-
prestano javljao uz uvjetni podraaj zvono oito
je svoju mo izazivanja reakcije curenje sline pre-
nio na uvjetni podraaj.
Kod ovjeka je tee stvoriti takve navike. Najee se
za to koriste dvije metode metoda refleksnog trepta-
nja i takozvani psihogalvanski refleks. Ako nam je na
oko usmjeren zamah vjetra, prirodno je da trepnemo.
To treptanje moe se tono izmjeriti bilo tako da po-
krete oka neprekidno snimamo, bilo da na oni kapak
privrstimo konac koji aktivira pero na povrini rotira-
jueg bubnja. Ako prije zamaha vjetra uvijek pozvonimo,
moemo konano postii da ispitanik trepe im uje
zvono (opet je uvjetni podraaj zvono zamijenio
bezuvjetni podraaj zamah vjetra).
Ve smo kazali da je psihogalvanski refleks zapravo
smanjenje otpora koe kad kroz nju prolazi elektrina
struja. Do tog smanjenja dolazi zbog iznenadnih i emo-
cionalno uzbudljivih podraaja. Ako, na primjer, ispita-
nik slua niz rijei za redom i ako se u tom nizu s vre-
mena na vrijeme, u nepravilnim razmacima pojavljuje
rije krava uz koju ispitanika podvrgavamo elektri-
nom oku koji uzrokuje psihogalvanski refleks, nakon
nekog vremena psihogalvanski e refleks uzrokovati i
sama pojava rijei krava.
Nepobitno je dokazano da lakoa kojom nastaje uvjet-
ni refleks ovisi o stupnju tjeskobnosti. Uvjetni refleksi
stvaraju se lake kod tjeskobnih ljudi nego kod smirenih
i sabranih. Osim toga tjeskoban je ovjek sklon poopa-
vanju podraaja. Taj tehniki izraz oznaava pojavu
uvjetnog refleksa ak i ako se uvjetni podraaj malo raz-
likuje od prvobitnog (tj. od podraaja na temelju kojeg
je nastao uvjetni refleks). Naviknemo li psa da slini na
zvuk od 216 titraja u sekundi on e sliniti i ako iznenada
zauje zvuk od 340 ili 580 titraja u sekundi. to se novi
zvuk jae razlikuje od prvobitnog, to je i uvjetni refleks
slabiji sve dok, konano, kad razlika postane prevelika
posve ne iezne. Gradijent od podraaja slinih prvo-
bitnom koji uzrokuju snanu reakciju do podraaja koji
se od prvobitnog razlikuju i koji uzrokuju slabu ili ni-
kakvu reakciju, kod smirenih, netjeskobnih ljudi mnogo
je strmiji nego kod tjeskobnih osoba. Drugim rijeima
tjeskoban ovjek i na podraaje koji se razlikuju od prvo-
bitnog reagira nesmanjenom estinom.
Nesposobnost razluivanja karakteristina za tjeskob-
ne ljude jasno se vidi i u jednoj drugoj vrsti eksperime-
nata. U njima se ispitanik navikava da na zvuk A oe-
kuje elektrini ok, a da na zvuk B taj ok izostane. Ne-
tjeskoban ovjek lako naui razlikovati ta dva zvuka i
nakon nekog vremena samo na zvuk A reagira smanje-
njem otpora koe. Diskriminacija tjeskobnog ovjeka
mnogo je slabija i on na oba zvuka reagira znatnim sma-
njenjem otpora koe.
Pod diskriminacijom ovdje, naravno, ne mislim na
svjesno razluivanje. Upitate li tjeskobnog ovjeka da li
je uo zvuk A ili B, on e na to pitanje posve tono odgo-
voriti. Uzrok njegovih potekoa ne lei u njegovoj ne-
sposobnosti opaanja to se naroito dobro vidi iz novi-
jih psiholokih djela o takozvanoj subcepciji. Da bismo
lake shvatili o emu se radi ilustrirat u taj pojam jed-
nim eksperimentom. Ispitiva, koristei pritom takozvani
tahistoskop (instrument koji pokazuje slike ili slajdove
u vrlo kratkim vremenskim razmacima) pokazuje ispita-
nicima napisane rijei, obino njih desetak. Pokazuje ih
proizvoljnim redom i toliko brzo da ispitanici ne stignu
uvijek prepoznati pokazanu rije. Kad za odreenog ispi-
tanika pronae brzinu na koju ovaj moe djelomino
tono reagirati, ispitiva ga navikava da psihogalvanski
reagira na samo pet od deset danih rijei. Zatim opet
proizvoljnim redom pokazuje ispitaniku svih deset rijei
i trai od njega da svaku proita. Zanimljivo je da ispita-
nik gotovo uvijek refleksno reagira na rije vezanu uz
psihogalvanski refleks premda pritom esto tvrdi da je
vidio neutralnu rije. Drugim rijeima, iako na razini
svjesne percepcije, mislei da vidi neutralnu rije, ispi-
tanik grijei, njegov ivani sustav ispravno reagira na
rije kao na uvjetni podraaj. Kod neurotinih i tjeskob-
nih ispitanika uvijek iznova nailazimo na takav raskol
izmeu svjesnog opaanja i nesvjesne emocionalne reak-
cije.
Vratimo se sada, nakon ove digresije, na pitanje od
kojeg smo krenuli. Vidjeli smo da miljenje psihijatra o
promjenama tjeskobnosti njegova pacijenta iz vie raz-
loga ne moemo prihvatiti. Moramo ga zamijeniti objek-
tivnim mjerenjima slinim onima o kojima smo maloas
govorili. Moramo pronai reakcije na stres i osujeivanje
koje se oituju u pacijentovoj napetosti i u radu njegova
autonomnog ivanog sustava (dio ovjekova ivanog
sustava koji upravlja disanjem, radom srca, snabdijeva-
njem krvlju, probavom i drugim procesima koji ne pod-
lijeu naoj volji; usko je vezan uz ljudske emocionalne
reakcije i njihovo izraavanje). Moramo izmjeriti brzinu
kojom nastaju uvjetni refleksi, otkriti dolazi li do znat-
nijeg poopavanja podraaja i do oteenja sposobnosti
razluivanja. To su samo neke od velikog broja objektiv-
nih mjera kojima se moemo posluiti u istraivanju hi-
poteze da psihoterapija smanjuje tjeskobnost.
Namjerno sam razmotrio samo jedan odreeni simp-
tom to vrijedi za tjeskobu vrijedi i za sve druge
simptome na koje psihoterapija navodno utjee. Bilo
kako bilo, uvijek poinjemo s prilino nejasnom pre-
dodbom o onome to elimo otkriti. Tu nejasnu ideju
neprestano usavravamo i nastojimo dobiti neku opera-
tivnu definiciju, tj . definiciju koja se sastoji od odreene
radnje koju drugi s istim rezultatom mogu ponoviti; i
tako postepeno naa veoma subjektivna poetna zamisao
poinje stjecati svojstva egzaktne definicije i za znanost
karakteristinog mjerenja.
Kolika je vjerojatnost da e se utjecaj psihoterapije
uspjeti izmjeriti objektivnim metodama mjerenja? Po-
stoje prilino pouzdani pokazatelji iz kojih se vidi da su
neurotske reakcije uglavnom nasljedne te da ljudi, pod
utjecajem stresa, klonu zbog svojstava svog ivanog su-
stava na koji psihoterapijom ne moemo znatnije djelo-
vati. Freudovi se sljedbenici protive takvom stavu i kao
to je ope poznato tvrde da je glavni inilac u nasta-
janju neuroze sredina, a naroito porodica u prvih pet
godina ovjekova ivota. Ovakav se stav temelji na zablu-
di i to zabludi koja u psihologiji ima slavnu prolost.
Na temelju te iste zablude pobornici nasljeivanja inteli-
gencije, vidjevi da su djeca po inteligenciji obino sli-
na roditeljima, zakljuili su da se ona nasljeuje, dok su
pobornici utjecaja sredine tu istu injenicu tumaili utje-
cajem sredine (inteligentni roditelji svojoj su djeci stvo-
rili sredinu podesnu za razvoj, a tupi su roditelji pro-
pustili da to uine). Prolo je nekoliko godina dok obje
strane nisu konano shvatile da je slinost inteligencije
izmeu djece i roditelja u odnosu na nasljeivanje ili
sredinu, sama po sebi neutralna.
Izgleda da psihoanalitiari nisu iz toga nita nauili.
Oni i dalje uporno tvrde da u razvoju linosti korelacija
znai i neizbjenu uzronu povezanost. Tako, na primjer,
frojdovci vjeruju da je pesimistiki stav donekle poslje-
dica ranog odbijanja od prsiju, dok je optimizam uzro-
kovan dugotrajnim dojenjem. Iz nekih se pokazatelja
zaista moe zakljuiti da postoji korelacija izmeu doje-
nja i pogleda na ivot te da su od prsiju rano odbijena
djeca neto pesimistinija i konzervativnija od djece koja
su dugo dojena. Takvo ponaanje, meutim, ne mora biti
uvjetovano utjecajem sredine. Jednako tako moemo
pretpostaviti da pesimistine potitene majke raaju pe-
simistinu potitenu djecu, tj . da se ta svojstva naslje-
uju. Takoer se moe pretpostaviti da pesimizmu sklo-
ne i potitene majke djecu ranije odbijaju od prsiju jer
ih ne ele ili ne mogu dojiti. Prema tome vidimo da opa-
enu korelaciju moemo jednako lako objasniti i nasljei-
vanjem i utjecajem sredine, a slinom bismo metodom
bez tekoa oborili mnoge dokaze kojima frojdovci podu-
piru svoje hipoteze. Umjesto jednostranog tumaenja u
biti dvosmislenih podataka eljeli bismo izravne dokaze
(onakve kakve, na primjer, dobivamo prouavanjem jed-
no i dvojajanih blizanaca. Izgleda da ti dokazi snano
podupiru miljenje da se neurotine predispozicije na-
sljeuju).
Ako su neuroze nasljedne, kako je onda mogue da
toliki broj neurotiara ozdravlja? Kako neurotiari, oni
koji se lijee psihoterapijom, kao i oni koji se uope
ne lijee mogu ozdraviti ako neuroze uzrokuju nasljedni
faktori? Radi se o tome da moramo paljivo razlikovati
neurotinost ili nasljeenu emocionalnu nestabilnost zbog
koje pod utjecajem stresa dolazi do neurotskih simpto-
ma, a na kraju i do ivanog sloma, od neuroze koja je,
posljedica djelovanja emocionalnog stresa na neurotski
predisponiran ivani sustav. U krajnje napetoj i tekoj
situaciji od neuroze moe oboljeti i emocionalno sta-
bilan ovjek, dok za neurozu snano predisponiran ovjek
koji ivi u uravnoteenoj i ugodnoj sredini ne mora od
nje oboljeti. Odnos neurotinosti i neuroze moe se uspo-
rediti s odnosom inteligencije i obrazovanja. Veoma inte-
ligentan ovjek moe zbog pomanjkanja obrazovnih usta-
nova ili nekih drugih vanjskih uzroka ostati neznalica,
dok netko tko je ogranien moe specijalnom podukom
i vjebom stei minimalnu koliinu znanja. Uroeni se
faktori vjerojatno ne mogu izmijeniti psihoterapijom,
kao ni bilo kojom drugom tehnikom koja kirurki ne za-
hvaa sredinji ivani sustav. Ipak, moemo se nadati
da e bolji uvjeti ivota ublaiti utjecaj nasljednih fak-
tora, ba kao to moemo oekivati da e bolji sistem
obrazovanja mnogim ljudima omoguiti da steknu zna-
nje primjereno njihovim sposobnostima.
11
Psihoanaliza, navika i uvjetni refleks
Ve due vremena nitko ne osporava tvrdnju psihoanali-
tiara da jedino njihova teorija moe objasniti prisut-
nost i oblike neurotskih simptoma, kao ni tvrdnju da je
ona jedini prihvatljiv oblik terapije. Usprkos tome to
psihijatri takve izjave prihvaaju nadasve oprezno i to
je lijeenje fizikalnim metodama znatno uznapredovalo,
ostaje injenica da se veina neurotskih poremeaja da-
nas lijei psihoterapijom.
U posljednje vrijeme raste nezadovoljstvo takvim sta-
njem. To to psihoterapeuti ne mogu dokazati djelotvor-
nost svojih postupaka (o emu je ve bilo govora) samo
je jedan od razloga tog nezadovoljstva. Drugi je stvara-
nje teorije uenja kojom se takoer mogu objasniti mno-
ge neurotske pojave. Teorija poiva na vrstim temelji-
ma, a broj dokaza koji je podupiru svakim je danom sve
vei. Sve donedavno ova alternativna hipoteza nije se
praktino primjenjivala, pa se stoga i nije mogla izravno
usporediti s Freudovom teorijom. No budui da se danas
primjenjuje sve ee, razmotrit emo taj novi pristup
jednom zaista starom problemu. Radi se o poremeaju
enureze ili nehotinog mokrenja koji ljudi pokuavaju
rijeiti ve tisuama godina.
Ve Plinije izvjetava o narodnim lijekovima kojima su
zabrinuti roditelji lijeili djecu koja nisu mogla zadra-
vati mokrau. Bolesnika su hranili kuhanim mievima,
obinim mokricama, a davali su mu i mokrau ustrojenih
svinja. Preporuivalo se i noenje istog rublja na krte-
nju. Te poneto neobine metode upotpunjene su tijekom
novije povijesti lijenitva specijalnim dijetama, injek-
cijama, lijekovima i hormonima, operacijama, elektri-
nim i drugim stimulacijama i kontradiktornim savjeti-
ma (na primjer preporuke da se spava na leima i da se
spava na trbuhu). Veina tih metoda donekle je i djelo-
tvorna u rukama onih koji u njih vjeruju, no uspjeh u
cjelini relativno je slab.
Freud je, kao to se moglo i oekivati, u prouavanje
enureze uspio uvesti seksualni element, te je tvrdio da
kad god enuresis nocturna nije posljedica epilepsije,
tada je nadomjestak za polucije. Neki psihijatri sma-
trali su enurezu histerinom pojavom putem koje se du-
boko ukorijenjene tjeskobe pretvaraju u tjelesne simp-
tome. Ovakav i slini psihijatrijski stavovi doveli su do
opeg miljenja da je enureza psihiki poremeaj te da
ga treba lijeiti psihoterapijom. U cjelini, uspjeh u lije-
enju bio je vrlo slab. Na sreu kod veeg broja djece
simptomi esto sami od sebe nestaju. Kao primjer na-
vodim sluaj psihijatra koji je enurezu smatrao poreme-
ajem dinamike linosti i koji je od te bolesti uspijevao
izlijeiti svega polovinu svojih pacijenata.
Pobornici shvaanja da je kontrola mokranog mjehu-
ra problem teorije uenja smatraju enurezu posljedicom
greke u uenju. Polazei od naela uvjetnog refleksa
Mowrer ovako zakljuuje: Kod neurotinog djeteta ire-
nje mokranog mjehura ne dovodi do buenja, ve do
refleksnog oputanja sfinktera, a time i do mokrenja.
Trebalo bi izumiti mehanizam koji bi dijete probudio
u trenutku kad rastegnut mokrani mjehur uzrokuje
refleksno oputanje sfinktera. Mowrer savjetuje da se
primijeni prilino jednostavan instrument iji se rad za-
sniva na elektrolitskim svojstvima urina. On je izumio
specijalni tip dueka koji se sastoji od dviju bronanih
reetaka odvojenih i omotanih debelim materijalom ve-
like sposobnosti upijanja. Kombinacija je laka, trajna
i udobna. Dok je duek suh izmeu reetaka nema elek-
trinog kontakta. im na njega padne urin, koji trenutno
biva upijen, kontakt je uspostavljen, strujni se krug za-
tvara, zvonce zvoni i budi dijete prilikom ina mokrenja.
Tada dijete odlazi u kupaonicu gdje radnju moe dovriti.
Prema naelima nastajanja uvjetnog refleksa esto bu-
enje zvonom u asu irenja mjehura trebalo bi konano
dovesti do buenja samo zbog irenja mjehura, tj . do
buenja bez zvonjave. Budui da je bezuvjetni po-
draaj (zvono) zamijenjen uvjetnim (irenje mjehura),
treba oekivati da e se dijete, nakon odreenog broja
pokuaja, probuditi prije nego to se pomokri. Kau da
se ovom metodom koja se primjenjuje ve od poetka na-
eg stoljea (i prije Mowrera) postiu izvanredno dobri
rezultati. Mowrer izvjetava o stopostotnom uspjehu, a
i ostali koji su se njome sluili tvrde da je neobino dje-
lotvorna. Neki istiu da su opazili i druge pozitivne pro-
mjene pacijentove linosti i da ni u jednom sluaju nije
dolo do supstitucije simptoma. Ovo treba naglasiti
zato to se ponekad uje da svaki pokuaj izravnog lije-
enja enureze uzrokuje neku drugu vrstu simptoma.
Mowrer s pravom istie da je razlika u stavovima iz
kojih proizlaze ove dvije metode (psihoterapija i metoda
koja se zasniva na naelu uvjetnog refleksa) trajni uzrok
neslaganja izmeu kliniara i odgajatelja. Specijalist koji
se uglavnom bavi terapijom neprestano gleda loe poslje-
dice odgoja pa stoga o njemu nema pozitivno miljenje.
Odgajatelj, ovlaten da prenosi prihvaene vrijednosti i
tradicionalne oblike kulture, veoma cijeni svoje zvanje i
smatra ga nadasve vanim. Razlike u stavovima dovode
do meusobnih optubi. Specijalist optuuje odgajatelja
za brutalnost i sadizam, dok odgajatelj odvraa da je
specijalist idealista koji ne poznaje stvarnost. Tako opse-
an problem ne moemo ovdje razmatrati. Moemo samo
konstatirati, da danas u naoj kulturi, specijalist sve
ee zamjenjuje odgajatelja. To se ne ini ni svjesno ni
namjerno, a ni zato to su injenice pokazale da je jedan
pristup bolji od drugog. Razlozi tome emocionalne su i
iracionalne prirode.
Podruje je jo prilino neistraeno, a sam problem,
budui da njegovo rjeavanje zahtijeva u biti spoznaju
o prirodi neuroze, jedan je od najvanijih s kojima su se
psiholozi dosada susreli. Mowrer, na primjer, upozorava
da se velik dio dananje psihoterapije temelji na pretpo-
stavci da je neuroza jednostavno posljedica pogrenog ili
pretjeranog i prisilnog uenja. U skladu s tim dosta se
vremena provodi u nastojanju da pacijent shvati stvar-
nost, tj. u nagovaranju da obavi radnju X koju je dugo
smatrao opasnom, a koja to zapravo nije. Drugim rijei-
ma nastoji mu se razliku izmeu tada i sada uiniti
to oevidnijom. Pacijent mora sam uvidjeti da su se
uvjeti izmijenili i da su stavovi, radnje i uvjerenja koja
su moda u jednom razdoblju njegova ivota bila oprav-
dana i potrebna, sada nepotrebna i beskorisna.
Ovom opem miljenju Mowrer suprotstavlja neuroti-
arovu nesposobnost uenja. On istie da dijete mora
usvojiti golemu koliinu posrednog znanja koje nazivamo
kulturom. Neke dijelove te kulture ono lako svladava jer
slue rjeavanju neposrednih problema, kultura se me-
utim sastoji i od elemenata koje dijete teko prihvaa.
To su uglavnom moralne zabrane nune za skladno funk-
cioniranje grupe, ali djetetu strane i besmislene. Za nj
su one jednostavno prepreke na putu do zadovoljstva.
S ovog stajalita kultura se izjednauje s odricanjem,
ograniavanjem i rtvom. Ona prisiljava ovjeka da umje-
sto u sadanjosti ivi u budunosti. Mowrer smatra da
to znanje nije lako stei, da su prepreke i tekoe velike
te da je neurotiar ovjek koji ih nije uspio svladati.
Drugim rijeima to je ovjek koji u svoju linost nije
uspio ugraditi dio kulturnog naslijea.
Razlike izmeu ova dva stajalita vrlo su izraene i
jasno je da, elimo li lijeiti neurotiara, moramo oda-
brati jedno ili drugo. Ta su stajalita, naime, temelji razli-
itih pristupa lijeenju. Freud zastupa kliniki, a Mowrer
odgojni pristup. Budui da nemamo dovoljno eksperi-
mentalnih dokaza, teko je odluiti koji je od ova dva
pristupa bolji, pa su stoga eksperimenti u lijeenju enu-
reze veoma vani i za podruje praktinog rada. Iako
uspjeh odgojnog, a relativan neuspjeh terapijskog pri-
stupa u lijeenju enureze ne moemo neposredno poop-
iti i na lijeenje drugih poremeaja, oni barem poka-
zuju da i za hipoteze koje se bitno razlikuju od Freudo-
vih i psihoanalitikih postoje stvarni i uvjerljivi dokazi
te da bi mogunosti lijeenja koje se ne zasnivaju na
nekoj odreenoj Freudovoj pretpostavci objavljenoj svi-
jetu na kraju prolog stoljea, trebalo temeljitije ispitati.
Premda sam neto vie govorio o enurezi, ne treba
misliti da se lijeenje stvaranjem navike moe primije-
niti samo na takvu vrstu poremeaja. Drugi primjer lije-
enja stvaranjem uvjetnog refleksa nalazimo u lijeenju
alkoholiara. Zamisao da se potreba za alkoholom po-
niti umjetno podstaknutim gaenjem pojavljuje se u
jednom ili drugom obliku rano u ljudskoj povijesti. Pli-
nije, na primjer, navodi velik broj metoda koje su se
koristile u njegovo vrijeme. Moderne metode lijeenja al-
koholiara koriste za izazivanje gaenja lijekove kao to
je, recimo, emetin hidroklorid (injekcija uzrokuje muni-
nu i povraanje). Proces navikavanja zapoinje uvoenjem
pacijenta u prostoriju u kojoj nema niega to bi moglo
zaokupiti njegovu panju. Terapija se provodi ujutro jer
pacijenti natate i odmoreni bolje reagiraju. Najprije se
pacijentu dade nekakav preliminarni lijek, a zatim
injekcija emetin hidroklorida. Neposredno prije oeki-
vanog napada povraanja pacijent vidi i kua omiljena
alkoholna pia i osjea njihov miris. Sve zajedno traje
oko pola sata i ponavlja se svakodnevno pet ili est dana.
Zatim u razmaku od etiri do dvanaest tjedana slijedi oko
est jednodnevnih postupaka koji slue uvrivanju po-
stignutog stanja i stava. Takvo lijeenje traje obino oko
godinu dana, a ponekad se jednodnevni postupci ponav-
ljaju i tijekom idue godine.
Takva primjena uvjetnog refleksa teorijski je posve
opravdana. Uvjetni podraaj alkohol pacijent po-
vezuje s bezuvjetnim podraajem injekcijom emetina,
tako da se nakon veeg broja ponavljanja bezuvjetni re-
fleks (povraanje) javlja kao reakcija na uvjetni podra-
aj (miris i okus alkohola, kao i na sam pogled na nj).
Dosadanji su rezultati prilino ohrabrujui i u cjelini
bolji od rezultata psihoterapije. To je, dakle, jo jedno
podruje gdje ponovno uenje i vjebanje moe razoriti
vrsto ukorijenjene navike.
Navikavanje je ipak samo jedna od mnogih metoda za
razaranje navika, koje su dio psihologove ratne spreme.
Jedna od tih metoda, koja tamo gdje se moe primijeniti
daje vrlo zadovoljavajue rezultate jest metoda zamjene.
elimo li se, na primjer, osloboditi navike A, moemo je
zamijeniti navikom B koja koristi iste motorike puteve
kao i navika A i time je osujeuje. Samo se po sebi ra-
zumije da navika B mora biti nekodljiva. Ne moe se,
na primjer, istodobno puiti i vakati guma, pa e navika
vakanja gume automatski smanjiti broj popuenih ciga-
reta. im se guma za vakanje pojavila na tritu, proiz-
voai cigareta su se zabrinuli i njihove uzbuene reak-
cije ukazuju na mogunost uspjeha u razaranju navika
zamjenom.
Ta metoda ima, meutim, i neka nezgodna svojstva.
U prvom redu nova navika moe biti gora od prvobitne;
mnogi ljudi smatraju vakanje gume manje poeljnim
od puenja. Osim toga neki ljudi uspijevaju, barem teo-
rijski, spojiti i proturjene aktivnosti. Nitko tko je ikad
vidio teksakog kauboja kako vae gumu, pui, pripovi-
jeda, jede i pije viski istovremeno, nee biti ba uvjeren
u proturjeno djelovanje ovih oralnih djelatnosti. Da
stvar bude gora obino je teko nai naviku-zamjenu ko-
jom ovjek eli zamijeniti staru naviku. Zbog svih tih
razloga korisnost metode zamjene prilino je ograniena.
To se nikako ne bi moglo kazati i za treu vrstu meha-
nizma za razaranje navika, naime, za sugestiju. Iako ne
moemo rei da razumijemo princip na kojem se ona
osniva, velik broj injenica razbija sve nae sumnje o
njezinoj potencijalnoj moi. U jednom od tipinih ekspe-
rimenata usporeena je djelotvornost sugestije s djelo-
tvornou ortodoksnih naina odstranjivanja bradavica.
Kontrolna skupina djece lijeena je uobiajenim nainom,
a eksperimentalna je skupina podvrgnuta sugestiji. Na
velikom bi se komadu papira narisala djetetova ruka sa
bradavicom na njoj, a zatim bi se uz odreeni hokus
pokus oko te bradavice crtali sve manji i manji krugovi
sve dotle dok bradavica ne bi nestala sa slike. Takav
postupak koji se temelji na sugestiji jednako kao i u-
vena metoda kojom se Tom Sawyer koristio u Huckle-
berry Finnu, pokazala se daleko djelotvornijom od orto-
doksne terapije vie je bradavica uklonjeno sugesti-
jom nego priznatim, pravovjernim nainima lijeenja
koji su se primjenjivali u kontrolnoj skupini djece.
Da bi sugestija bila djelotvorna, ona ne mora biti
svjesna. To je pokazano jednim vrlo zanimljivim ekspe-
rimentom i uvelike zabrinulo ozbiljne ljude. Radilo se o
navici grickanja noktiju od koje se veoma teko odvika-
vamo. U eksperimentu je odreen broj djece razdijeljen
proizvoljno u dvije skupine eksperimentalnu i kon-
trolnu. Nita se nije poduzelo da bi se djeca u kontrolnoj
skupini odvikla od ove rune navike. Skupine su spavale
u velikim meusobno odvojenim prostorijama i proma-
trane mjesec dana da bi se vidjelo djelovanje terapije na
djecu u eksperimentalnoj skupini. Terapija je zapravo
bila veliki elektrini gramofon na koji je, kad bi djeca
zaspala, stavljena ploa s rijeima: Neu gristi nokte;
runo je gristi nokte; neu vie nikada gristi nokte i
tako dalje u beskraj. Ploa je stavljena tek kad su sva
djeca pozaspala i skidana s gramofona ujutro prije no
to se itko od njih probudio. Na kraju eksperimenta ni
jedno dijete nije kazalo da je tijekom noi ita ulo. Ipak
djelovanje sugestije bilo je upadljivo. Broj djece koja su
prestala gristi nokte bio je u eksperimentalnoj skupini
daleko vei od broja takve djece u kontrolnoj skupini.
Vidimo da stvarnost dostie pustolovne i neobine mata-
rije Huxleyevog Hrabrog novog svijeta.
Sugestija se najee primjenjuje zajedno s hipnozom,
a pritom se osobito koristi pojava poznata pod imenom
posthipnotike sugestibilnosti. Ta neobina pojava po-
znata je ve vie od stotinu godina. Kaemo li ovjeku u
hipnotikom transu da e, kad se probudi izvriti neku
odreenu radnju, on e to gotovo uvijek i uraditi. Mo-
emo mu, na primjer rei da izie iz prostorije, uzme
kiobran, donese ga i u odreenom trenutku (kad otkuca
pet sati ili kad eksperimentator buno obrie nos) otvori
pred gledaocima. Kad ga kasnije, upitamo zato je to
uinio, on svoje ponaanje nastoji opravdati racionalnim,
poluprihvatljivim objanjenjima. Tako e, recimo, kazati
da je skupini ljudi koja je raspravljala o praznovjerju
elio pokazati kako on nije praznovjeran, pa je iziao i
donio kiobran. Svakom tko poznaje stvarne motive, tj .
posthipnotiku sugestiju, ti su izgovori zanimljivi i to
prije svega zato to su slini lanim motivima koje ljudi
esto navode da bi opravdali postupke ijih poticaja za-
pravo nisu svjesni, ili radnje koje nisu ba vrlo asne.
Posthipnotika sugestija moe biti veoma snana. Jed-
nom je prilikom ovjek, koji je dosta znao o hipnozi, pri-
stao da bude hipnotiziran. Kad su ga hipnotizirali, ree-
no mu je da e ga probuditi i da e deset minuta kasnije
hipnotizer buno obrisati nos. Naj taj znak on mora
ustati sa stolice na kojoj sjedi, prei na drugi kraj sobe
i tamo sjesti na drugu stolicu. U zakazano vrijeme hipno-
tizer je zaista obrisao nos, a ispitanik je, uznemireno,
izjavio: Osjeam kao da me netko prisiljava da preem
na drugu stolicu. Mogao bih se kladiti da je to posljedica
posthipnotike sugestije i zato ba neu to uiniti. Zatim
je nekoliko minuta razgovarao s prisutnima, te konano
iznenada ustao, otiao na drugi kraj sobe i sjeo na drugu
stolicu. Vidimo da, ak i kad smo potpuno svjesni post-
hipnotike sugestije i kad se protiv nje borimo, moramo
ponekad, na kraju popustiti.
Ovaj tip sugestije psiholozi su pokuali upotrijebiti za
odvikavanje od loih navika. Ako nekog hipnotiziramo i
kaemo mu da e u budue pri pogledu na alkohol osje-
ati muninu, stravu i gaenje, on e kad se probudi,
to zaista i doivjeti. Na alost, snaga sugestije s vreme-
nom opada da bi, konano, potpuno izblijedjela. Poslije
nekoliko dana trebalo bi pacijenta iznova hipnotizirati,
to meutim, iz razliitih razloga nije ni praktino ni
preporuljivo.
Premda se djelovanje posthipnotike sugestije s vre-
menom gubi, iz nekih se pokazatelja vidi da ono moe
biti i zapanjujue dugotrajno. Tako je, na primjer, za-
biljeen istinit sluaj u kojem je hipnotiziranom ovjeku
reeno neka za godinu dana, tono u podne, napie hipno-
tizeru dopisnicu odreenog sadraja. Iako ovjek nije
bio svjestan sugestije, on ju je tono izvrio. Prema to-
me izgleda da metoda posthipnotike sugestije mnogo
obeava. To to u mogunosti njezine primjene nismo
skloni vjerovati, povezano je s pogrenim asocijacijama
koje rije hipnoza budi u mnogima od nas. Javno prika-
zivanje i arlatanstvo iznijeli su hipnozu na zao glas, pa
je malen broj ljudi spreman staviti na kocku svoj ugled
i izvriti potrebne eksperimente koji bi pojavu posthipno-
tike sugestibilnosti izdigli iz kategorije neobinih za-
nimljivosti i uvrstili je u red korisnih spoznaja.
Osim koritenja uvjetnog refleksa, zamjene i sugestije
za odvikavanje od navike postoji jo jedna metoda. Iako
nam se na prvi pogled moe initi paradoksalnom, ona se
vrsto zasniva na psiholokim principima. Jedan takav
oiti princip jest da je bit navike automatsko nesvjesno
ponavljanje. Pjesnik koji je opisao stonogine muke kad
nastoji pokrenuti jednu od svojih bezbrojnih nogu pot-
puno je to shvatio. Dok se stonoga ravnala po navici, ne
pazei kako hoda, sve je bilo u redu. im je pokuala
model vlastitog kretanja svjesno ponoviti, beznadno se
zaplela i nije se mogla maknuti s mjesta. To, u mnogo
blaem obliku, vrijedi i za ljudsko kretanje. Ako italac
pokua strati niza stepenice svjesno pazei na svaki ko-
rak i odluujui gdje e tono staviti nogu, ubrzo e se
slomljene noge nai na dnu stepenita i sam se na sebi
uvjeriti u vanost nesvjesnih navika. Isti princip primje-
njuje i dosjetljivi igra golfa kad panju protivnika na-
stoji skrenuti na detalje udarca. Dok lopticu udaramo
automatski, sve ide glatko, ali im postanemo svjesni za-
maha, on prestaje biti navika i postaje nova i teka rad-
nja. Drugim rijeima naviku moemo razoriti ako je time
to pomno pazimo na sve njezine potankosti, izdignemo
iz podruja nesvjesnog ponavljanog ponaanja.
Kako se taj princip primjenjuje u praksi? Dunlap ga
je koristio za odvikavanje od navika koje su odolijevale
svim drugim nainima lijeenja. Tako je, recimo, dijete
koje je uporno grizlo nokte moralo svaki dan to svjesno
initi pred psihologom. Teki pua koji se nije mogao
odviknuti od puenja, takoer je dan za danom sjedio
pred psihologom sat vremena, i pazei na svako uvla-
enje dima i na svaki osjet u grlu i ustima, puio ciga-
retu za cigaretom. Oba pacijenta su se ubrzo odviknula
od svojih navika i izgleda da ih nisu iznova stekli. Dunlap
je svoje metode primijenio i na druga podruja i pokazao
da iako savjet da uporno i svjesno inite upravo ono od
ega se nastojite odviknuti zvui paradoksalno, oni koji
ga posluaju postiu izrazito dobre rezultate. Na alost,
taj se princip nije dublje istraivao (ba kao ni sugestija)
i to uglavnom zbog sveproimajue vjere u psihoterapiju
tako karakteristine za suvremenu psihologiju i psihi-
jatriju. Usprkos bezbrojnim neuspjesima u lijeenju al-
koholiara, neurotiara, narkomana i onih koji grizu
nokte, psihoterapeuti i dalje uporno tvrde da se jedino
njihovim metodama moemo odviknuti od ove vrste na-
vika. Sreom javljaju se znaci kritinijeg pristupa psiho-
terapiji, te se moemo nadati da e takav pristup potai
eksperimente iz kojih e se vidjeti to se moe uiniti
pomou ostalih metoda. Ovdje opisani postupci zamje-
na, sugestija, ponavljanje i stvaranje umjetnog refleksa
imaju vrstu teorijsku osnovu pa e se svaka nova spo-
znaja o procesima na kojima se navedene metode temelje
sigurno odraziti i na djelotvornost lijeenja.
Lijeenje e vjerojatno biti jo uspjenije, a podruje
na koje se navedene metode mogu primijeniti ire, pri-
mijenimo li dvije, pa ak i tri metode istodobno. Psiho-
terapija e tada biti korisnija kao dopuna ovih funda-
mentalnih metoda nego kao njihova zamjena. Neki tera-
peuti koji su opisali metode kojima su se sluili za odvi-
kavanje svojih pacijenata od nekih navika napomenuli
su da bi psihoterapija trebala pratiti lijeenje. To staja-
lite izgleda prihvatljivo. Odvikavanje od svake duboko
ukorijenjene navike stvara napetosti koje pacijent ne mo-
e podnijeti bez pomoi iz vana. Svakako treba eksperi-
mentalno ispitati da li tako stvorene napetosti djeluju
na pacijentovu ivanu stabilnost. Zasad je sigurno da se
navike koje su posljedica emocionalne neprilagoenosti
i koje obino prate neurotske poremeaje, a prema mi-
ljenju nekih ine ak i njihovu jezgru, mogu uspjeno
lijeiti novim metodama. Njihova je korisnost ve po-
kazana, a njihovo e teorijsko opravdanje vjerojatno
objasniti njihov uspjeh.
Ne moe se porei da su Freudove teorije neobino sna-
no utjecale na psihoterapiju, literaturu, pa i na sveukup-
nost zakona, narodnih i drugih obiaja koje obino nazi-
vamo zajednikim imenom seksualni moral. Iako mo-
ralisti sumnjaju u korisnost toga utjecaja, veina je lju-
di, nakon poetnih i vjerojatno neizbjenih povika, psiho-
analizu spremno pa ak i oduevljeno prihvatila. Takvo
prihvaanje nije posve u skladu s psihoanalitikim ue-
njem po kojem bismo prema psihoanalizi trebali pruati
otpor i osjeati neprijateljstvo. Takav otpor i neprijatelj-
stvo nalazimo danas gotovo iskljuivo u redovima psiho-
loga i antropologa, tj . meu ljudima koji su teorije i
tvrdnje psihoanalitiara profesionalno i pomno prouili.
Rijei psihologija i psihoanaliza postale su meu ne-
strunjacima gotovo sinonimi, a u knjievnom su svijetu
Freudovi izrazi i pojmovi toliko potpuno prihvaeni da
se neki suvremeni romani ni po emu ne razlikuju od
povijesti psihijatrijskih sluajeva.
Izgleda da je to, u znanosti, jedinstven sluaj. Ni u
jednoj drugoj njezinoj grani neemo naii na hipoteze i
teorije koje strunjaci odbacuju, a iroke mase prihva-
aju. U povijesti se to dogodilo svega nekoliko puta.
Tako je, na primjer, sluaj Lisenko pokazao da i u ge-
netici vox populi moe biti vox dei. Posljedica toga bila
je ekskomunikacija istinskih znanstvenika koji nisu pri-
hvaali tvrdnje za koje nisu postojali dokazi, iako su se
12
to ne valja u psihoanalizi?
one svidjele nestrunim sucima. Slino se desilo i sa
heliocentrinom teorijom javnost je podupirala milje-
nje da je zemlja sredite svijeta, iako su se svi pozvani
da o tom sude jednoglasno slagali u suprotnom.
Izjednaujui psihoanalizu s popularnim miljenjem,
ne okreemo li svijet naopake? Zar nije Freud bio ve-
liki inovator ba kao i Galileo i Darwin? Nije li i njega
ba kao i njih razuzdana svjetina najprije kamenovala
i priznala mu znanstvene zasluge tek nakon mnogih go-
dina proganjanja? Moda ovaj paradoks i nije tako para-
doksalan kao to nam se na prvi pogled ini.
Upravo kao to bilo kojem drugom skupu pojava mo-
emo pristupiti na dva naina, tako postoje i dva pristu-
pa psihologiji. Eddington ih je saeo u svojem uvenom
primjeru stolova osjetilnom stolu koji vidimo i koji
moemo dodirnuti, koji ima teinu i debljinu i dio je
nae svakodnevne okoline, i znanstvenom stolu koji se
sastoji od elektrona i protona, dakle u biti od niega
ispresijecanog elektrinim nabojima koji se kreu veli-
kim brzinama. Znanstveni stol prihvaamo na temelju
fiziarevog autoriteta. Uvjerili smo se, naime, da se fizi-
areve prognoze obino obistine. Veina nas, ipak nije
dosljedna i radije ima posla s osjetilnim entitetima za
koje misli da ih razumije. Tako, na primjer, vidimo da je
zemlja ravna i da se sunce okree oko nje kao i to da od
svinjskog uha ne moemo nainiti svilenu torbicu. Kad
injenini dokazi postanu nepobitni, takav svoj stav ne-
rado i protiv volje mijenjamo te prihvativi novi, potajno
eznemo za starim dobrim vremenima.
Isto, samo izraenije dogaa se i u psihologiji. Njema-
ki su je filozofi jasno razgraniili. Oni razlikuju pojam
verstehende* psichologie od pojma erklaerende** psicho-
logie, tj. psihologiju u svakodnevnom smislu rijei koja
nastoji ljude razumjeti od naune psihologije koja nasto-
* Na njemakom jeziku onaj koji razumije. Rije je nastala od
glagola verstehen razumjeti (prim. prev.).
** Na njemakom jeziku onaj koji objanjava. Rije je nastala
od glagola erklaeren objasniti (prim. prev.).
ji objasniti njihovo ponaanje. esto se kae da psiho-
logija ima dugu prolost, ali kratku povijest. Dugu pro-
lost ima popularna psihologija svakodnevice koja je pisci-
ma, filozofima i svima onima koji rade s ljudima odu-
vijek sluila kao pomagalo. Vrsta psihologije koja obja-
njava pojavila se tek pri kraju prolog stoljea, pa pre-
ma tome ima kratku povijest. Budui da se ove dvije
vrste psihologije esto zamjenjuju, posvetit emo jo ne-
koliko rijei svojstvima po kojima se one meusobno
razlikuju.
Teko da bi se moglo rei da u svojim odnosima pre-
ma ljudima postupamo nasumce. Iskustvo nas ui da
od odreenog tipa ljudi oekujemo odreene reakcije, a
reakcije svojih poznanika, bliskih prijatelja ili lanova
porodice moemo gotovo uvijek tono predvidjeti. Znamo,
na primjer, da Mary ima navike usidjelice pa pred njom
ne treba pripovijedati masne viceve, a da je Joan nona
ptica uvijek spremna za zabavu. Na Dicka se moemo
osloniti i toliko je poten da s njim ne treba ni pokua-
vati razmotriti naine i sredstva za osloboenje od pore-
za na prihod, ako ti naini i ta sredstva nisu potpuno
u skladu sa zakonom. Nasuprot njemu Fred uvijek ide
prijekim putem te e vjerojatno jednog dana pretjerati
i nai se u zatvoru. Dolores je luda za mukarcima i
laka; Mac je tedljiv i fanatik anglikanske crkve; Jim
nema osjeaja za novac i sve promatra sa znanstvenog
stajalita, a Dolly je vjerna ena ponosna na svoje odlike
domaice. Kad je rije o ljudima koje dobro poznajemo
skloni smo takvim i slinim poopenjima u skladu s ko-
jima se i ponaamo. Moemo se ak i ponositi svojim
razumijevanjem ljudske prirode i tonou svojih su-
dova. esto vjerujemo da takve sudove moemo stvoriti
na prvi pogled, a mnogi od nas idu tovie tako daleko
da vanjske tjelesne znakove, kao to su na primjer, neiz-
raena brada, crvena kosa ili jevrejski nos, smatraju ne-
pogreivim pokazateljima ovjekova karaktera. Iako su
takvi sudovi nastali uglavnom nesvjesno, spremni smo
braniti ih do posljednjeg daha.
Svakodnevno slino sudimo i o materijalnim fizikalnim
pojavama. Kaemo da su predmeti teki ili laki, zrak
vlaan ili suh i oekujemo da u zrak baeni predmeti
padnu opet na zemlju. Iznenadili bismo se kad nas voda
ne bi smoila ili sunce ogrijalo. Sustav takvih i slinih
oekivanja, koja se na nau sreu najee ispunjavaju,
izgradili smo na temelju iskustva.
Neki fizikalni pojmovi mogu nam izgledati slini poj-
movima svakodnevnog ivota. Takvi su, na primjer, po-
jam vremena i pojam prostora. Vano je, meutim, uo-
iti da fizikalni i svakodnevni pojmovi, iako naizgled
slini, nikako nisu identini. U Scholiumu koji prethodi
djelu Principia Newton istie da svoje uobiajene poj-
move vremena i prostora, tj . vrijeme i prostor kako ih
osjeamo, ne smijemo zamijeniti sa stvarnim ili mate-
matikim vremenom i prostorom; svatko tko to uini
neobrazovana je neznalica. Fizika ne pokuava razum-
jeti svakodnevne pojave i opisati ih uobiajenim rijei-
ma, premda se na svojim poecima tim metodama slu-
ila; ona nastoji prirodne pojave objasniti pomou ope-
nitih zakona (ne treba posebno isticati da takvi zakoni
objanjavaju i svaku specifinu individualnu pojavu).
Isto vrijedi i za psihologiju. Pobornik psihologije ra-
zumijevanja nastoji intuitivno shvatiti mehanizam o-
vjekova duha i pritom se slui svojim zdravorazumskim
poznavanjem ljudske prirode. Znanje je mogao stei pro-
matranjem samoga sebe, kao i introspekcijom, promatra-
njem drugih ljudi u razliitim situacijama pa ak i ita-
njem Shakespeareovih djela ili modernih romana. Da je
njegova intuicija esto zapanjujue pronicava i tona,
ne moe se porei. Takva vrsta znanja, utemeljena na
iskustvu, a vjerojatno i na uroenom daru i interesu za
ljude, korisna je u mnogim zanimanjima, a psihijatru,
kadroviku, drutvenom voi i politiaru gotovo neophod-
na. Takve psiholoke spoznaje, bez obzira na svoju vri-
jednost i korisnost, nemaju s psihologijom kao znanou
nikakve veze, ba kao to lakoa baratanja materijalnim
stvarima nema nikakve veze s fizikom i nije fiziaru
neophodna sposobnost. Na temelju promatranja usudio
bih se izjaviti da mnogi veliki psiholozi nisu znali itati
ljudske motive i ciljeve, kao to ni mnogi veliki fiziari
nisu mogli popraviti karburator svojih kola ili obian
osigura. esto ujemo kako bi psiholozi morali dobro
poznavati ljudsku prirodu. Upotreba tog izraza u ovom
smislu potpuno je neopravdana psiholog o ljudskoj
prirodi ne zna nita vie od ostalih ljudi, a ako je
mudar nee dopustiti da ga zanesu tvrdnje o njegovu
sveznanju.
Ako psiholog kao znanstvenik ne pokuava razumjeti
ljude, to on onda zapravo radi? On bi elio stvoriti su-
stav opih znanstvenih zakona kojima bi se moglo objas-
niti ljudsko ponaanje. Pritom iz svakodnevnog govora
uzima rijei kao to su, na primjer, inteligencija, emoci-
ja, svojstvo, tip, sposobnost itd., upravo kao to fiziar
iz tog istog govora uzima rijei prostor, vrijeme, teina,
masa i mnoge druge. Pogreno je, meutim, neprecizne,
nejasne i loe definirane izraze kojima se obino sluimo
izjednaavati s preciznim, tono definiranim i jasnim
znanstvenim pojmovima. Premda slinosti, pa i izvjesne
podudarnosti postoje, one ni u kom sluaju nisu pot-
pune.
To esto dovodi do nesporazuma. Psiholog, na primjer,
izjavi da je inteligencija nasljedna i kad kae inteligen-
cija misli na tono odreen skup mjerljivih pojava. Ne-
strunjak smatra da se izjava odnosi na njegov vlastiti
pojam inteligencije koji se obino znatno razlikuje od
psihologovog, pa njegove primjedbe s psihologovom izja-
vom u stvari uope nemaju veze. Psiholog se teko moe
suprotstaviti takvoj vrsti kritike, jer svi izrazi kojima se
slui imaju specifine konotacije koje bi trebalo najpri-
je objasniti (esto i sloenim matematikim metodama)
i koje se mogu shvatiti jedino u okviru sustava milje-
nja iji su dio. To ponekad, osobito zbog neoekivanosti,
moe biti i pogubno te prepirka izmeu strunjaka i ne-
strunjaka zna trajati satima, a da se stavovi protivnika
nimalo ne priblie. Znanstvene su izjave veoma sloene
i njihov smisao bitno ovisi o itavom nizu injenica, pret-
postavki i teorija. Bez potankog poznavanja svih tih inje-
nica, pretpostavki i teorija svaka je rasprava bespred-
metna.
Kakve sve to veze ima s psihoanalizom? Moda e biti
najbolje da kratko i dogmatski izjavim kako smatram da
psihoanaliza pokuava razumjeti, a ne nastoji objasniti,
da je ona prema tome u biti neznanstvena i da o njoj
moe govoriti samo izrazima uvjerenja i vjere, a ne
rjenikom provjere i dokaza. Svoju je veliku popularnost
meu nestrunjacima i stekla zahvaljujui svojoj ne-
znanstvenosti koja je ini lako razumljivim i podesnim
sredstvom za razumijevanje ljudi. Moram naglasiti da
je to samo konstatacija, a nikako i vrijednosni sud. Reli-
gija i umjetnost takoer su neznanstvene discipline koje
su izgleda upravo zanemarivanjem znanstvenih istina
mnogo pridonijele ljudskoj srei. Kazati da su one ma-
nje vrijedne od znanosti znailo bi primijeniti ljestvicu
vrijednosti koja je sama po sebi subjektivna i neznanstve-
na. Prosuditi da li je dana disciplina znanost moemo i
bez pozivanja na njezinu vrijednost. Za to nam treba
samo definicija znanstvene metode, tj . kriterij koji odlu-
uje koliko je neka metoda znanstvena i s kojim se svi
slaemo. Takva definicija i takav kriterij postoje i svatko
ih moe proitati u djelima logiara i filozofa znanstvene
metodologije. Oni koji ta djela poznaju, znaju da se ona,
unato nebitnim neslaganjima, u glavnim tokama meu-
sobno slau.
Slino misle i mnogi psihoanalitiari te priznaju da
se njihova praksa u mnogim vanim vidovima razlikuje
od ortodoksnih znanstvenih postupaka. Jung je samo je-
dan od velikog broja analitiara koji su svjesno odba-
cili znanstvenu metodologiju, a prihvatili subjektivnost,
intuiciju i nesvjesno shvaanje. O tom ovdje ne mo-
emo raspravljati. Oni koji trae religiju, vjeru, ljepotu
ili neke druge neznanstvene vrijednosti ne treba da se
boje znanstvene kritike. U tom svojem traganju ne smi-
ju, naravno, tvrditi da su otkrili znanstvene istine nitko
ne moe odbacivati metode, a svojatati rezultate. Zelja
da se iz oba svijeta uzme ono to je najbolje, iako meu
analitiarima esta, ne moe se logiki obraniti. Analiti-
ari koji priznaju neznanstvenost svojih metoda mogu,
naravno, u svojim pretpostavkama, slutnjama i intuitiv-
nim spoznajama biti u pravu, a esto to i jesu. To me-
utim ne mora biti zasluga psihoanalize. Mnogi ljudi koji
za psihologiju i za psihoanalizu nikada nisu uli zapa-
njujue pronicavo otkrivaju ljudske motive i ciljeve. Pra-
vilno prosuditi poseban sluaj nije nuno znak znanstve-
ne vrijednosti ili ispravnosti neijih pogleda, teorija ili
pretpostavki (skoro bismo mogli rei da vrijedi obratno,
tj . da neslaganje u posebnom sluaju toliko diskreditira
teoriju da je moramo zamijeniti novom ili barem bitno
preinaiti).
Premda mnogi analitiari poriu svaku namjeru znan-
stvenosti, to se za veinu njih nikako ne moe rei. Oni u
svojim djelima tvrde da ono to zastupaju ne samo da je
korisno, zanimljivo, uzbudljivo i otroumno nego je i
istinito u znanstvenom smislu rijei. Tako je mislio i
sam Freud, a veina se njegovih sljedbenika slae s tim
njegovim stavom. Stoga moemo primijeniti kriterij znan-
stvenosti i vidjeti da li psihoanaliza, kao znanost, ispu-
njava svoja obeanja.
Mnogi e analitiari na ovom mjestu odmah protesti-
rati. Gorljivo e tvrditi da su tradicionalni pojmovi o to-
me to je znanstvena metoda i znanstvena istina nepo-
trebno uski te da njihovi dokazi, premda se proteu van
granica ortodoksne znanosti nisu zato nita manje znan-
stveni. Drugim rijeima poevi s tvrdnjom da su psiho-
analitiki zakljuci znanstvene istine koja nas zanima
prije svega zato to takve istine, zbog njihove tonosti,
cijenimo, psihoanalitiar odmah zanemaruje injenicu da
su znanstvene istine tone zato to smo do njih doli
odreenim specifinim metodama i mijenja znaenje
pojma znanstveno tako da on ukljuuje i otkria o ko-
jima je rije. Navika suptilnog mijenjanja definicije po-
znata je i esta u politici. Predefiniranjem koje mijenja
njezino znaenje rije demokracija postaje oznaka za
diktaturu. Veliki sveenik svih koji se bave ovom vrstom
razbibrige bez sumnje je Humpty Dumpty ija je rasprava
o znaenju rijei slava klasian primjer stvaranja se-
mantike zbrke.
Ne znam to misli kad kae 'slava', ree Alisa.
Humpty Dumpty se prezrivo nasmije. Naravno da ne
zna, ako ti ja ne kaem. elio sam rei da je to za tebe
porazna vijest. Ali, 'slava' ne znai 'poraznu vijest',
usprotivi se Alisa. Kad ja upotrebljavam tu rije, ree
prezrivo Humpty Dumpty, onda ona znai ono to ja
elim ni vie ni manje od toga. Pitanje je, ree Alisa,
moe li jedna jedina rije oznaavati toliko razliitih
stvari. Pitanje je, ree Humpty Dumpty, tko je gospo-
dar, i to je sve.
Poznati predstavnik ovakvog naina zakljuivanja,
gospoa Baker Eddy redefinirala je znanost rijeima
religije i tako dobila kransku znanost. Komunisti
redefiniraju znanost terminima Marxova dijalekti-
kog materijalizma i dobivaju narodnu demokraciju s
diktaturom proletarijata. Hiromant koji ita sudbinu
iz dlana redefinira znanost rijeima vjetine kojom za-
rauje za ivot i tako dolazi do pojma znanstvenog pro-
ricanja sudbine. to zapravo znai tvrdnja da je psiho-
analiza znanost ne moemo odrediti ako rijei znanost
ne pridamo znaenje koje joj je pripisivala veina ljudi
koji su se bavili povijeu znanosti i njezinom praksom.
To je vano pitanje. Da li je psihoanaliza znanost u nekom
drugom smislu stvorenom samo zato da bismo na nj
mogli pozitivno odgovoriti u ovom nas se sluaju ne tie.
Na kakvim se dokazima temelji psihoanaliza? Uglav-
nom na klinikim, a ne na eksperimentalnim. Razliite
stavove kliniara i zagovornika eksperimentalnih metoda
dokazivanja razmotrio sam u uvodu pa ondje reeno ne-
u ovdje ponavljati. Dovoljno je prisjetiti se da je kli-
niki rad esto bogat teorijama i hipotezama, ali oskudan
provjerom i dokazima. Samom klinikom metodom za-
pravo i ne moemo dobiti nikakve dokaze i to zato to
se istrauje sa ciljem da se pomogne pacijentu, a ne sa
ciljem da se ispita priroda. ak i kad se eksperiment za
provjeravanje dane hipoteze paljivo planira, esto je go-
tovo nemogue iskljuiti utjecaj sporednih inilaca i izo-
lirati eljeni uinak. U klinikoj praksi takva je izolacija
nezamisliva. Ponekad izricana tvrdnja da se psihoana-
litike pretpostavke provjeravaju na kauu (misli se na
kau na kojem pacijent lei za vrijeme analize) ukazuje na
pogreno shvaanje pojma znanstvene provjere. Freu-
dove hipoteze ne moemo provjeriti na kauu jednako
kao to vrijednost Newtonovih ili Einsteinovih teorija ne
moemo odrediti spavajui pod jabukom.
Na kakve se jo dokaze (osim na klinike) pozivaju
Freud i njegovi sljedbenici? Dvije su glavne vrste takvih
dokaza. Prva se odnosi na cjelovitost skupa hipoteza,
teorija, naina lijeenja i klinike prakse koji ine su-
vremenu psihoanalizu. Takav cjelovit sustav iskonstrui-
ranih umnih tvorevina ima u znanosti jedinstvene pred-
nosti, ali sadri i velike opasnosti. Prednosti zato to se
razliiti dijelovi sustava meusobno podupiru; opasnosti
zato to je njihovo tumaenje, zbog psihoanalitiarevih
predrasuda, obino pristrano. Kako tumaenje opaenog
ini vei dio psihoanalize, ta je opasnost naroito
izraena.
Nju pojaava jedna druga osobitost psihoanalize, koja
je u znanosti jedinstvena i podsjea na postupke drevnog
reda Ignacija Loyole. Prije nego to pone s praksom
svaki psihoanalitiar mora i sam proi psihoanalizu u
kojoj se sve njegove radnje, snovi i matanja objanja-
vaju Freudovim terminima. Tijekom te psihoanalize, ko-
ja je sastavni dio njegove studije, izmeu njega i njego-
va uitelja nastaje snana emocionalna veza. Ona ga ini
unaprijed sklonim da sva uiteljeva tumaenja nekriti-
ki prihvati i time ga spreava u objektivnom i ne-
pristranom prosuivanju analitikih pojmova. Da ta
opasnost nije imaginarna potvruje i priznanje po-
znatog psihoanalitiara Glovera koji pobija stav jed-
nog drugog Freudovca i smatra ga opasnim i tet-
nim. Glover kae da psihoanalitiar o kojem je rije
zagovara taj odreeni stav jer je tijekom vlastite analize
pod vodstvom heretika stekao emocionalnu sigurnost
u pravilnost heretikova miljenja. Ali to vrijedi za jed-
nog vrijedi i za drugog, pa ako su stavovi sljedbenika
Melanie Klein emocionalno obojeni (zbog psihoanalize
kojoj se svaki psihoanalitiar podvrgava na zavretku
studija), ne moemo li isto kazati i za stavove Glovera i
njegovih sljedbenika? Ad hominem argumenti ovakve
vrste ustaljena su znaajka freudovskog naina dokazi-
vanja. Oni ni psihoanalizi ni psihoanalitiarima nisu ko-
dili samo zato to nemaju nikakve znanstvene vrijednosti.
Rijetko smo svjesni koliko ta emocionalna pristra-
nost nastala tijekom analize psihoanalitiara na kraju
njegova studija, odvaja psihoanalitiara od kritiara.
Freud i sam kae da se uenje psihoanalize temelji na
bezbroj opaanja i iskustava i da nitko tko ta iskustva
i opaanja nije ponovio na sebi ili na drugima nije pozvan
da o njima sudi. Drugim rijeima da bismo Freudov su-
stav mogli kritizirati moramo u nj najprije vjerovati.
Mislim da takav zahtjev nikako nije u skladu s princi-
pima znanosti.
Neto slino izjavili su i Jungovi sljedbenici. Jolanda
Jacobi, na primjer, tvrdi da su teorijski pojmovi i obja-
njenja samo donekle sredstvo za shvaanje Jungova su-
stava miljenja. Onaj tko taj sustav eli do kraja razum-
jeti mora njegovo djelovanje iskusiti na vlastitom jastvu.
Podsjetimo li se da postoji najmanje petnaest razliitih
i meusobno proturjenih analitikih sistema koji za-
htijevaju neto slino, jasno je da o tim sistemima nitko
ne moe kompetentno suditi. Nitko, naime, nema ni do-
voljno vremena ni dovoljno novaca da se podvrgne toli-
kom broju meusobno nespojivih naina psihoanalize.
Tvrdnje da Freudove hipoteze ine dio sustava ne
dokazuju prema tome, ba nita. Razliiti sustavi Freu-
dovih sljedbenika ne slau se meusobno u osnovnim
pitanjima, iako se svi oslanjaju na kliniko iskustvo.
Budui da se svi temelje na dokazima dobivenim na
kauu kako prosuditi njihove proturjene tvrdnje? Ako
se jedini dokazi sastoje od klinikog iskustva i ako su
ta klinika iskustva oevidno proturjena, tada moramo
pozvati u pomo vjeru, objaviti da problem nema rjee-
nja ili potraiti prihvatljivije dokaze. Kad freudovci tvrde
da su simboli u snovima njihovih pacijenata upadljivo
slini simbolima koje je opisao Freud, a Jungovci s istim
arom da njihovi pacijenti sanjaju u simbolima slinim
onima koje navodi Jung, tada konanu odluku moemo
donijeti tek na temelju veeg broja eksperimentalnih do-
kaza. Osim ako se ne odluimo za posve drugaije rje-
enje i otkria obiju kola ne pripiemo osjetljivosti pa-
cijenata koji su svoje izjave i tumaenja prilagoavali
oekivanju svojih psihijatara.
Takav eksperimentalni injenini tip dokaza druga je
vrst psihoanalitikih dokaza koje moramo osobito pomno
promotriti. Da bih ilustrirao potrebu takvog razmatranja,
navest u jedan dokaz iz Freudovih djela. Odabrao sam
ga zato to sam uvidio da se uvijek snano doima slu-
aoca ili itaoca. Freud eli dokazati pretpostavku da su
svi snovi u stvari samo ispunjenje elja i kao dokaz na-
vodi doivljaje istraivaa nepoznatih dijelova Zemlje i
drugih ljudi koji su gladujui u svojim logorima sanjali
hranu. Potreba za hranom stvara elju za hranom, a san
uvijek spreman da nam elje ispuni donosi kilogram
narezaka i tortu od jagoda. Tu, dakle, psihoanalitika
hipoteza ima podrku ljudi izvana (tj. ljudi koji nisu
psihoanalitiari), pa zahtjevi znanosti izgledaju zadovo-
ljeni.
Dopustite da ovaj dokaz iskaem neto formalnije. Na
temelju paljivog promatranja snova velikog broja paci-
jenata stvaramo pretpostavku da su snovi ispunjenje
elja. Na temelju te pretpostavke dalje zakljuujemo da
ljudi koji gladuju sanjaju o hrani. Uspijemo li pokazati
da je to zaista tako, svoju smo hipotezu potkrijepili i-
njenicama. Uspijemo li pokazati da nije tako, hipoteza je
pogrena. Freud, meutim, ne navodi nikakve eksperi-
mentalne dokaze. On se oslanja na pripovijesti iz druge
ruke, znai nuno selektivne i nepotpune, pa prema tome
i bezvrijedne. Sreom postoje noviji izvjetaji o kontro-
liranim eksperimentima gladovanja i to eksperimentima
u kojima su uesnici izgubili gotovo etvrtinu svoje tje-
lesne teine. Njihovi su snovi pomno zabiljeeni i uspo-
reeni sa snovima ljudi koji su dobro hranjeni. Otkrilo
se da gladni ispitanici hranu ne sanjaju ee od sitih.
Iz ovog i slinih eksperimenata se vidi da su Freudovi
anegdotski dokazi vrlo neuvjerljivi i da ne podupiru
njegovu pretpostavku o prirodi i svrsi sna, kao i to da
noviji eksperimenti tu pretpostavku opovrgavaju.
Gotovo sva paljiva eksperimentalna istraivanja Freu-
dovih poopenja dovela su do slinih otkria. J. Orlansky,
R. R. Sears i mnogi drugi prouili su literaturu koja se
bavi eksperimentalnom provjerom Freudovih dokaza i
zakljuili da na svaku Freudovu dokazanu hipotezu do-
laze dvije koje se ne mogu potkrijepiti injenicama ili su
ak njima protivne. Kad se radi o znanstvenim hipote-
zama, to i nije tako lo prosjek, ali svakako preslab da
bi posluio kao temelj golemoj Freudovoj graevini. Po-
grenost tolikog broja hipoteza obara itav Freudov su-
stav. Mnogo se toga, dodue, dade spasiti i prenijeti u
novije sustave opisivanja linosti. Istina je da psiholo-
gija mnogo duguje i da e jo godinama dugovati smio-
nom geniju koji je u filozofsku i prilino akademsku dis-
ciplinu udahnuo novi ivot. No ma koliko cijenili Freu-
dove hipoteze i spoznaje, moramo se pomiriti s inje-
nicom da je psihoanaliza kao samodostatan sistem poi-
manja ljudske prirode mrtva, iako vjernici jo uvijek
oboavaju njezin balzamirani le.
to psihoanaliza uzvraa u debati u kojoj su injenice
na strani protivnika? Ona, prije svega, tvrdi da su njezini
terapijski postupci djelotvorni, pa teorije i pretpostavke
na kojima se temelje ne mogu biti potpuno pogrene.
Dokaze o djelotvornosti psihoterapije razmotrio sam u
jednom drugom poglavlju ove knjige, pa se moemo pod-
sjetiti kako oni nimalo ne potkrepljuju tvrdnju da psi-
hoterapija ublauje duevne patnje neurotiara. Budui
da su ti dokazi najee miljenja psihoterapeuta o
uspjenosti lijeenja pacijenata, obino su i tehniki
manjkavi, a vrijednost im je sumnjiva. To to od tri
psihoterapeutova pacijenta dva obino ozdrave ne moe-
mo smatrati zaslugom psihoterapije, jer jednak postotak
neurotinih bolesnika ozdravlja i bez ikakve terapije.
Drugi dio psihoanalitiareve obrane odnosi se na svima
koji su prouavali polureligiozne sisteme (od biblijskog
proricanja do dijalektikog materijalizma) dobro pozna-
to svojstvo. Radi se o tome da se izvorne tvrdnje zaodje-
nu dvosmislenim, openitim i sloenim rjenikom tako
da se iz njih nita ne moe sa sigurnou zakljuiti. Tu-
maenje postaje nuno, pa se javlja niz samozvanih
strunjaka od kojih svaki izjavljuje da je on jedini koji
poznaje istinu izvornika i koji tu istinu moe povezati
sa suvremenim problemima i miljenjem. Kao to istie
Albert Ellis (i sam analitiar) formulacije analitike teo-
rije toliko su neodreene da se ne mogu provjeriti to
upravo ohrabruje analitiare u njihovu pribliavanju
opasnim ponorima misticizma. On upozorava na inje-
nicu da je analiza privukla velik broj mistino usmjere-
nih ljudi i za to navodi etiri glavna uzroka: a) analiza
se nije strogo pridravala znanstvenih principa, ve je
svojim tovateljima doputala da krenu stranputicom,
b) privukla je u redove svojih pobornika velik broj neu-
rotiara ija je potreba za mistinim i neloginim uvjet
njihova opstanka u sivoj svakidanjici, c) doputala je ne-
precizne uopene formulacije samo korak udaljene od mi-
sticizma, pa ak i takve koje se mogu protumaiti misti-
nim izrazima i d) esto je gajila kultove i prolazila razdo-
blja mranjatva, to je karakteristino za mistiku, a ne za
znanost. Bilo kako bilo, ne moe se porei da Freudove
teorije nisu jednostavne. ak ni njegove hipoteze nisu iz-
ravne izreke na temelju kojih moemo doi do provjerlji-
vih zakljuaka. One su vrlo zamrene, neodreene obiter
dicta koje zahtijevaju tumaenje i koje se teko mogu
znanstveno dokazati ili oboriti. Ta mogunost protuslov-
nih tumaenja ini ih praktino neranjivima. Pokae li
se da su zakljuci izvedeni na temelju psihoanalitikih
hipoteza pogreni, moemo uvijek tvrditi da smo u za-
kljuivanju pogrijeili jer hipotezu nismo pravilno shva-
tili, te da bi neko drugo tumaenje hipoteze bilo u
skladu sa eksperimentalno potvrenim injenicama.
Trei dio psihoanalitiareve obrane majstorski je tak-
tiki potez. Psihoanalitiar se tu slui pojmom reaktivne
formacije koji tumai prema potrebi situacije. Taj po-
j am doputa da netko tko bi se teorijski morao ponaati
u skladu s modelom A toliko odstupi od toga modela
ponaanja da se zapravo ponaa u skladu sa suprotnim
modelom Z. Tako, na primjer, netko tko bi zbog navod-
nih doivljaja u djetinjstvu trebao biti bojaljiv, zahva-
ljujui reaktivnoj formaciji postupa nepokolebljivo i
napadaki. Vidimo da je hipoteza dokazana bez obzira na
to da li je taj netko bojaljiv ili agresivan. Tvrdei da su
naizgled introvertirani ljudi zapravo ekstravertirani, a
naizgled ekstravertirani ljudi nesvjesno introvertirani,
Jung se koristi slinim mehanizmom. To mu omoguava
da objasni svaki tip ponaanja pozivajui se jedno-
stavno na svjesni ili nesvjesni dio pacijentove linosti.
Upravo ta osobina analitike misli glavni je argument
analitiareve obrane njome se moe objasniti svaka
reakcija iako se nijedna ne moe predvidjeti. Znanost se,
meutim, ne sastoji od objanjenja ex post facto ve od
prognoze koja se moe provjeriti. Budui da nam psiho-
analitiki pojam reaktivne formacije nimalo ne pomae
u prosuivanju veeg broja alternativa kao ni u njihovu
razluivanju, posve je beskoristan. Takvi su pojmovi u
biti ad hoc hipoteze koje neizbjeno objanjavaju indi-
vidualne sluajeve jer su s tim ciljem i stvorene. No oni
se ne mogu uklopiti ni u kakav sistematian okvir i upra-
vo zato to ih je lako izrei, a teko dokazati znanstvenici
ih najradije izbjegavaju. Ako za objanjenje svakog
novog sluaja moramo stvoriti ad hoc hipotezu, kao to
u biti rade psihoanalitiari, nikad neemo nadii sada-
nju fazu razvoja u kojoj sve moemo objasniti, ali nita
predvidjeti.
Dosad smo analitiki pristup kritizirali openito. Mo-
da bi bilo zgodno prei na posebne sluajeve i iznijeti
konkretne prigovore psihologa suvremenoj psihoanalizi.
Prvi takav prigovor jest da se psihoanalitiki zakljuci
temelje na nepouzdanim podacima, tj . prije svega na ana-
litiarevoj introspekciji i pacijentovim verbalnim izja-
vama. Takvi su podaci krajnje subjektivni i uzrokuju
potekoe koje znanstvenik, meutim, ipak moe svla-
dati. itav se analitiki proces (tj. svaki sastanak paci-
jenta i psihoanalitiara) moe, na primjer, doslovno zabi-
ljeiti. Roger i drugi neanalitiki orijentirani znanstve-
nici pokazali su da, za praenje toka lijeenja, kao i u
vrednovanju terapeutovih hipoteza, takve biljeke mogu
biti neprocjenjivo korisne. One osim toga mogu posluiti
i kao kontrola izrazito slabog terapeutovog pamenja.
Oslanjajui se iskljuivo na vlastito pamenje, terapeut
lako postaje selektivan i biljei samo ono to je u skladu
s njegovim unaprijed stvorenim miljenjem. Prema tome
njegov izvjetaj ne sadri itavu istinu, ve samo njezin
odabrani dio (do kojeg se obino dolazi promatranjem ne-
kolicine odabranih pacijenata). Iz takvih se podataka ne
moe nita openito zakljuiti, meu ostalim i zato to
psihoanalitiar nikad ne provjerava ne pobijaju li moda
njegovi vlastiti podaci njegove pretpostavke i ne potkrep-
ljuju li moda teorije razliite od Freudove.
To ne bi bilo tako opasno kad bi podaci koje analitiar
iznosi bili barem izravne biljeke onoga to se zbilo na
sastanku analitiara i pacijenata. No budui da psiho-
analitiari ni tako odabrane podatke ne odvajaju od svo-
je interpretacije oni tim podacima obino prejudiciraju
ishod. italac koji poznaje Freudova djela, ili djela nje-
govih sljedbenika, moi e u svakom pojedinom tamo na-
vedenom sluaju i sam provjeriti kakav je odnos inje-
nica i njihova tumaenja. Wittels u svojoj biografiji
Freuda priznaje da Freudova osebujna istraivaka me-
toda ni j e. . . podnosila ogranienja i stroge definicije.
Spoznajom sebe samoga Freud je uspio shvatiti psiho-
loke pojave, pa njegova djela od samog poetka nose
peat snanog unutarnjeg osvjedoenja. U komentaru
ovog odlomka Ellis istie da iako je unutarnje osvjedo-
enje bez sumnje hvale vrijedna osobina proroka, ono
znanstvenika samo optereuje. Psihoanalitiari koji pi-
u knjige u kojima nerazloivo sjedinjuju verbalne izvje-
taje i njihovo tumaenje vjerojatno nas ba zbog tog
svojeg unutarnjeg osvjedoenja u istinitost svojih tvrdnji
nastoje uvjeriti nestrpljivim dokazivanjem. Bilo bi sva-
kako mnogo bolje kad bi te svoje tvrdnje mogli potkri-
jepiti injenicama.
Psihoanalitiari pretjeruju u uopavanju svojih zaklju-
aka. Freudova se impozantna graevina temelji na ver-
balnim izjavama stotinjak dobrostojeih bekih neuroti-
ara. Umjesto da svoje zakljuke ogranii na ljude iji
je uzorak promatrao, kako se to radi u znanosti, Freud
ih proiruje na sve ljude, svuda i uvijek. Drugim rijei-
ma on misli da je, prouavanjem jednog krajnje nerepre-
zentativnog uzorka ljudi, otkrio univerzalne istine. Ono
to vrijedi za njegove neurotine pacijente (pretpostaviv-
i na as da su njegova opaanja tona, a pretpostavke
ispravne) ne mora vrijediti i za zdrave stanovnike Tro-
briand otoja. Malinowsky je pokazao (i svoju tvrdnju
bogato ilustrirao primjerima) da su Freudove teorije
snano uvjetovane kulturom te da se prilikom primjene
na ostale skupine ljudi moraju znatno izmijeniti. To to
se Freudove teorije mogu primijeniti na dobro stojee
graane (a najvjerojatnije samo na neke od njih), ne
znai da se mogu primijeniti i na radniku klasu. O
tome sam nadugako govorio u jednom drugom poglav-
lju, pa ne bih to ovdje ponavljao. Osim toga nije pogri-
jeio samo Freud. Veina njegovih sljedbenika revnosno
je oponaala njegov primjer, pa se ono to navodno vri-
jedi samo u jednom osobitom sluaju esto poopavalo
na itavo ovjeanstvo. Prije nego li se to uini, tj . prije
no to se bilo kakvo otkrie proiri i van okvira proma-
trane skupine, treba pokazati da je takvo proirenje
opravdano.
Psihoanalitiari svoje navodne principe primjenjuju
na ope drutvene pojave bez za to potrebnih dokaza.
ak i kad bi se Freudove teorije i hipoteze mogle primi-
jeniti na ljude kao pojedince, pitanje je bi li se njima
mogle objasniti drutvene pojave kao to su rat, indu-
strijski nemiri ili umjetniko stvaralatvo. Mnogi su ana-
litiari ipak to pokuali, te su svoje teorije proirili tako
da one obuhvaaju gotovo sve drutvene probleme, na-
ravno uvijek samo teorijski, tj . bez ikakvog pozivanja
na injenice, a obino i bez skromnosti znanstvenika koji
izrie pretpostavku. Ta se sumnjiva nagaanja prikazuju
kao injenice i drutvu se preporuuje da se ponaa u
skladu s njima. Primjer takvog pretpostavljanja dat u
u iduem poglavlju pod naslovom Nacionalni stereoti-
povi i nacionalni karakter. Takve primjere nije nimalo
teko nai. Sam sam u jednom ozbiljnom slubenom do-
kumentu proitao miljenje da su nemiri u rudnicima i
nezadovoljstvo rudara djelomino uzrokovani nesvjesnim
sukobom koji nastaje u rudarevoj linosti kad zabada
pijuk (faliki muki simbol) u majku zemlju (simbol
majke). Budui da nestrunjaci obino ne razlikuju psi-
hologiju od psihijatrije i psihoanalize, takve nategnute za-
misli iznose sve tri na zao glas. Premda se ni jedan ozbi-
ljan psiholog ne bi sloio s takvim i slinim stavovima,
ovakve izjave psihoanalitiara rue i ugled psihologije.
I sam Freud je upozoravao na opasnosti nekritikog
psihoanaliziranja svih i svakog. Na alost njegovi sljed-
benici nisu uvijek sluali njegove trezvene savjete.
Rijetko se deava da istraivanja kojima se ele provje-
riti Freudove hipoteze dovedu do odluke. Takva istrai-
vanja obino samo ilustriraju predrasude. Tako, na pri-
mjer, pretpostavka da rastureni domovi uzrokuju neuro-
ze moe dovesti do eksperimentalno provjerene injenice
da neurotiari esto potjeu iz rasturenih domova. Ta
injenica, naravno, nije presudna ako se ne pokae da
ljudi koji ne pate od neuroza uglavnom potjeu iz urav-
noteenih i toplih domova. Ovaj drugi dio eksperimenta
frojdovci gotovo nikad ne izvre. Brojke koje je objavila
amerika vojska zaista pokazuju da velik broj neuroti-
ara potjee iz rasturenih domova. One, meutim, poka-
zuju i to da iz rasturenih domova potjee i jednako velik
broj normalnih i osobito dobro prilagoenih vojnika.
Iz njih se zapravo vidi da rastureni dom u nastajanju
neuroze ne igra nikakvu ulogu.
Zanemarivanje kontrolne skupine koja ini negativni
pol induktivnog zakljuivanja karakteristino je za froj-
dovski nain izvoenja pokusa. Frojdovci uvijek iznova
izjavljuju da je odreeni, najee proizvoljan, niz do-
ivljaja karakteristian za prve godine u ivotu neuroti-
ara skoro nikad ne nastoje pokazati da ljudi koji ne
pate od neuroza u prvim godinama ivota ne doivljavaju
nita slino. Analitiar e na to odvratiti da je, uostalom,
svaki ovjek neurotian, osim naravno, onoga koji je
psihoanaliziran u skladu s pravilima Freudove teorije
(ili Jungove, ili Stekelove ili Adlerove to e ovisiti o to-
me tko je od njih za analitiara lik oca), pa su stoga ti
doivljaji univerzalni. Oito je da ovakav argument do-
kazuje i vie no to je potrebno. Moda mi svi i jesmo
neurotini, ali su neki od nas to vie, a neki manje i ono
to nas zanima upravo su uzroci tih individualnih razli-
ka. Ako su razlozi koje navode frojdovci univerzalni, tada
pomou njih ne moemo objasniti zato jedan ivano
oboli dok drugi svoje potekoe svladava ne pokazujui
neurotske simptome.
Pri dokazivanju tvrdnji injenicama psihoanalitiari
ne opravdavaju svaki korak, tj. neke od moguih pret-
postavki smatraju ve dokazanima. Vratimo se na trenu-
tak tvrdnji da rastureni domovi uzrokuju neuroze i pret-
postavimo da je nepobitno dokazano da neurotian ee
potjeu iz rasturenih domova od zdravih ljudi. Tvrditi na
temelju toga da je rastureni dom uzrok neuroze tipian
je primjer drevne logike zablude post hoc, ergo propter
hoc. Statistiari je nazivaju prelaenjem sa korelacije na
uzrone veze. Iz gore navedenih podataka mogli bismo
zakljuiti jedino to da izmeu neuroza i rasturenog do-
ma postoji stanovita korelacija. Ta korelacija nam, na-
ravno, nita ne kazuje o uzrocima promatrane pojave.
Frojdovci je objanjavaju utjecajem sredine, no ona bi se
jednako dobro dala objasniti i utjecajem naslijea. Ako
se, naime, predispozicija prema neurozi nasljeuje, tada
neurotini roditelji imaju neurotinu djecu. Meu neuro-
tinim roditeljima brakovi se rastavljaju prilino esto
tako da njihova djeca odrastaju u rasturenim domovima.
U skladu s tim nalazimo da neurotian se uznemiruju-
om uestalou potjeu iz rasturenih domova i to ne zato
to rastureni dom uzrokuje neurozu nego zato to neu-
roza roditelja uzrokuje i rastureni dom i (putem naslije-
a) neurozu kod djeteta. Ne tvrdim da je ova druga
hipoteza vjerojatnija od frojdovske (iako se iz veeg bro-
ja pokazatelja vidi da se predispozicija prema neurozi i
emocionalna nestabilnost nasljeuju). Ono to me zabri-
njava je spokojno prelaenje preko nefrojdovskih hipo-
teza kojima bi se pojave o kojima se radi mogle barem
jednako dobro objasniti. U znanosti se napreduje pobi-
janjem suprotnih hipoteza pomno kontroliranim dokazi-
ma, a ne izbjegavanjem istinitih injenica i nehajnim, da
ne kaem namjernim, prihvaanjem nedokazanih pret-
postavki. Kad uvidimo da injenice koje psihoanalitiari
navode esto nisu ba najvjerodostojnije, tj . da su one
zapravo projekcije analitiarevih vlastitih elja, bit e
nam jasno zato znanstvenici analitiki opis ljudske pri-
rode smatraju samo briljantnim nagaanjem.
Protiv takvih metoda istraivanja i naina dokazivanja
ne prosvjeduju samo psiholozi. Mnogi ortodoksni psihi-
jatri u svojim su osudama jednako strogi. Elliot Slater
spretno saima itav problem rijeima: Sve je vei broj
psihoanalitiara sklonih da zanemare ili umanje djelo-
vanje genetikih inilaca, tako da se oni u psihijatriji
sve rjee spominju. Iako je ta tendencija izraena i u
Velikoj Britaniji, ona nigdje nije tako snana kao u Sje-
dinjenim Amerikim Dravama. Umjesto da prouavaju
psihoze i neuroze, konstituciju i sredinu, psiho- i fizio-
genezu, to bi podstaklo skladan razvoj psihijatrije, prak-
tini su se radnici gotovo iskljuivo posvetili psihotera-
piji, psihoanalizi, drutvenoj psihijatriji, kadrovskoj se-
lekciji, grupnoj terapiji kao i antropologiji, sociologiji i
politikoj teoriji. Takav je jednostrani razvoj nezdrav.
Moda neemo pretjerati ako kaemo da smo svjedoci
vremena u kojem antiznanstvene tendencije stjeu sve
vei broj pobornika. Te nove kole jednostavno ignorira-
ju uobiajena pravila znanstvenog zakljuivanja, gomila-
ju hipoteze ne potujui princip ekonominosti, a nezgod-
ne injenice uope ne razmatraju. Objanjenja koja vri-
jede za ponaanje nekih lanova skupa prenose na itav
skup; tumaenja u skladu sa svojim teorijama, a koja
bi mogla biti istinita smatraju dokazanima, a na mogue
se alternative uope ne obaziru, tj . ne trae jasne dokaze
na temelju kojih bismo ih mogli prihvatiti ili odbaciti.
Na kritiku izvana nitko ne obraa panju i samo po-
sveeni imaju rije. Izjave su dogmatine, neskromne
i neoprezne (skromnost i oprez uvijek su bile osobine
znanosti). Takvi mentalni mehanizmi obino prate rast
neke vjerske sekte, a ne napredak nauke.
U ovom smo poglavlju uli dosta kritike koju sam
iznio samo zato to me budunost psihologije zabrinjava.
Ma koliko psiholozi nastojali izbjei odgovornost za sta-
vove psihoanalitiara, drutvo esto previa razliku iz-
meu znanstvene izjave zasnovane na injenicama i stro-
go logikom i statistikom nainu zakljuivanja i obiter
dicta vrsti izjava nastalih na temelju pretpostavljanja,
o kojima smo maloas govorili. Kad se jednog dana uvidi
njihova besmislenost, na zao e glas izii itava psiho-
logija i psihijatrija, a ne samo skupina odgovornih.
Ne bih elio da italac pomisli kako osuujem psiho-
analizu u cjelini. Kao i veina psihologa smatram da je
Freud provjetrio umalu i pranjavu akademsku atmosfe-
ru psihologije devetnaestog stoljea, i to, naravno, cije-
nim. Njegov briljantni duh otvorio je vrata koja nitko
vie ne eli zatvoriti, a iz njegovih otroumnih spoznaja
potekla je prava bujica teorija i hipoteza kojima e se
baviti jo generacije istraivaa. Sve se to moe cijeniti,
a da se pritom ne prihvati njegov stav u cjelini i ne iz-
gubi vlastito kritiko miljenje. Bez obzira na Freudov
golem doprinos psihologiji, njegovi se stavovi ne mogu
prihvatiti kao otkrivenja vieg autoriteta, jer u njima
ima i dosta onoga to ne valja. Ispraviti Freudove greke
zadravi pritom njegove genijalne spoznaje zadatak je
znanstveno usmjerene psihologije. Odgovor na pitanje
u naslovu ovog poglavlja to ne valja u psihoanalizi?
jednostavan je i glasi: Psihoanaliza nije znanost. Samo
ako i u psihoanalizi primijenimo tradicionalne metode
znanstvenog zakljuivanja i eksperimentalnog provjera-
vanja, moemo se nadati da emo ponjeti plodove geni-
jalnosti njezina osnivaa.
Nacionalni stereotipovi i nacionalni
karakter
Nedavno se u nekolicini engleskih novina pojavio la-
nak uzet iz sovjetskog asopisa Odeskije novosti u ko-
jem se opisuje dananji tipini britanski oficir. Prihodi
toga sretnika broje se tisuama, a esto i desecima tisua
godinje. On o tome ne vodi nikakva rauna, jer je za
voenje rauna ionako nesposoban. Plaa koju dobiva
od vlade jedva da mu dostaje za mirise i odijela. En-
gleski oficiri, naroito oni mlai, bogati su i ne rade ama
ba nita. Dane i noi provode u raskonim i sjajnim
klubovima, a nije nikakvo udo da prosjeni oficir obi-
no ima i po dvije prijateljice istodobno gospoicu iz
visokog drutva i djevojku iz baletnog ili opernog ko-
ra. Britanski oficiri nose raskone, uz tijelo tijesno
pripijene uniforme, a sa profesionalnog su stajalita
najnesposobniji oficiri u Evropi.
Ovim oitim glupostima mogli bismo se smijati kad
one ne bi osvjetljavale jednu univerzalnu sklonost ljudi
svih rasa i nacija sklonost prema razmiljanju u ste-
reotipovima. Ona je osobito izraena u stavovima prema
drutvenim i nacionalnim pitanjima. Rije stereotip uze-
ta je iz tiskarskog rjenika i prvobitno se odnosila na
kalupe od mekog kartona veliine novinske stranice za
tiskarska slova. U takav kalup se lijeva otopljeno olovo
i dobiva se olovna ploa koja slui za tiskanje novinskih
stranica. Walter Lippmann, poznati ameriki kolumnist
prvi je primijenio izraz stereotip i na podruje ideja
ETVRTI DIO - Drutveni stavovi
13
uvidio je, naime da postoje mentalni procesi koji nae
iskustvo oblikuju u krute modele. Lippmann istie da
u veini sluajeva mi najprije definiramo, pa tek onda
vidimo, a ne obratno (tj. najprije gledamo, pa tek onda
definiramo). U sveopoj vrevi svijeta opaamo najee
ono to je naa kultura za nas ve definirala, a opaeno
usvajamo u obliku stereotipova vlastite kulture.
Stereotipan nain promatranja svijeta oevidno je opa-
san. Budui da stereotipovi nisu u skladu sa stvarnou,
njihovo ozbiljno shvaanje moe dovesti do velike ne-
volje. Shvate li Rusi ozbiljno sliku britanskog oficira
koju su donijele Odeskije novosti, mogli bi se pri
usporeivanju stereotipa sa stvarnosti neugodno izne-
naditi. No stereotipovi imaju i svoje prednosti. Oni nam
omoguuju da o svijetu stvorimo vie ili manje dosljed-
nu predodbu, pa iako ona moda i nije potpuna, ipak je
slika jednog mogueg svijeta kojem smo se svojim obi-
ajima, ukusima, sposobnostima, udobnostima i nadama
prilagodili. U tom svijetu ljudi i stvari imaju svoje od-
reeno mjesto i ponaaju se na oekivani nain. U njemu
se dobro osjeamo i snalazimo njegovi smo lanovi.
U njemu nalazimo ari poznatog i nama normalnog, po-
znajemo njegove udubine i izboine, drugim rijeima zna-
mo kako die.
Na stereotipove, vjerojatno, najee nailazimo kad se
radi o nacionalnim razlikama (i naravno ne samo tada).
Svi mi imamo mentalne predodbe o odreenim skupi-
nama ljudi i pripisujemo im odreene uniformne karak-
teristike. Ponekad takve slike nalazimo i u crtanom hu-
moru. Kapitalista s vreom zlata, sa cilindrom na glavi
i u jutarnjem haljetku koji, na stranicama Daily Wor-
kera nogom gazi lica siromaha, jednako je stereoti-
pan kao i neobrijani boljevik, koji s bombom u ruci
prijeti da digne u zrak Parlament, na stranicama Daily
Expressa. Skupinama usidjelica, svekrva, punica, poli-
tiara, gangstera, idova, nacista, radnika, seljaka, ro-
enih Londonaca, vozaa taksija i autobusnih kondukte-
ra, kao i svim ostalim veim drutvenim skupinama uvi-
jek se pripisuju neke stereotipne, tj . nepostojee ili ne-
primjerene osobine.
Izgleda, ipak, da su stereotipovi najotporniji na po-
druju nacionalnih razlika, te da ih je tu gotovo nemo-
gue iskorijeniti. To je moda i zbog toga to nas kod
veine drugih grupa stvarnost donekle zauzdava, dok u
sluaju nacija moemo svoje naklonosti i netrpeljivosti
racionalizirati ne obazirui se na injenice. Ne bi se
moglo rei da u stereotipovima misle samo neobrazovani
i neuki ljudi. Mnogi su ueni profesori napisali tomove
knjiga o nacionalnim osobinama razliitih nacija osla-
njajui se pritom gotovo iskljuivo na stereotipne pred-
rasude i prolazne hirove mode. Tako se, na primjer,
militarizam koji se danas pripisuje Nijemcima prije sto-
tinu godina pripisivao Francuzima, a prije njih panjol-
cima. Danas panjolce uglavnom smatraju lakim, vod-
viljskim karakterima, a nitko i ne pomilja da bi Fran-
cuz mogao biti vojnik par excellence kako se to mislilo
na poetku devetnaestog stoljea. Popularne matovite
tvorevine od prije dvije stotine godina prikazuju ve-
ane kao ratoboran narod, a danas ih smatramo primje-
rom strpljive miroljubivosti. Dobro je reeno da se zbog
jednog pojedinca ne moe osuditi itava nacija, no na
temelju promatranja pojedinca ne moe se ona ni opi-
sati. to vrijedi za itavu naciju vrijedi i za njezine
sastavne dijelove imamo stereotipne poglede na ka-
rakter Iraca, Velana i kota, ili Prusa, Bavaraca i Be-
ana. Oni vjerojatno nisu nimalo realniji od stereotipa
koji se odnose na itave nacije.
Sadraj stereotipa lako se moe eksperimentalno is-
traiti. Najjednostavnije je zapitati skupinu ljudi o to-
me to misle o osobinama Nijemaca, Talijana, Ameri-
kanaca itd. Rezultati takvih studija obino su u skladu s
naim oekivanjima. Ljudi iste nacije prilino se slau
u ocjeni osobina druge nacije, a ponekad i razliite na-
cije jednako misle o nekoj treoj naciji. Tako se, na pri-
mjer, Amerikanci i Englezi slau u stavovima prema os-
talim nacijama, pa ak, iako neto manje i u miljenju
o sebi samima. Nijemce, na primjer, smatraju znanstveno
orijentiranima i marljivima. Osim toga Amerikanci ih sma-
traju temeljitim, inteligentnim, efikasnim, muzikalnim,
nadarenim za matematiku i velikim nacionalistima. En-
glezi ih smatraju oholim, agresivnim i pretjeranim nacio-
nalistima. I Englezi i Amerikanci dre Talijane pobo-
nima, naglim, nadarenim za slikarstvo, lako razdralji-
vim, strastvenim, muzikalnima, brbljivima, osvetoljubi-
vima, lijenima, nepouzdanima i prljavima. Jo gore su
proli Crnci. Njih smatraju praznovjernima, lijenima,
lakomislenima, neukima, razmetljivima, muzikalnima,
aljkavima, nepouzdanima, prljavima i pobonima.
Irci su proli neto bolje. Iako su i oni poboni i la-
komisleni, dre ih i naglima, svadljivima, duhovitima,
marljivima, agresivnima, ratobornima i nacionalistiki
raspoloenima. I Amerikanci i Englezi vjeruju da su i-
dovi lukavi, potkupljivi, marljivi, inteligentni, gramzljivi,
astohlepni, otroumni, uporni i odani porodici. Engle-
zi, kao to se to moglo i oekivati, osjeaju prema Kine-
zima neto vie naklonosti od Amerikanaca. Englezi mi-
sle da su Kinezi marljivi, utivi, inteligentni, skloni me-
ditaciji i odani porodici, dok ih Amerikanci dre luka-
vima, praznovjernima, konzervativnima, neukima i la-
ljivima. Na stereotip Japanaca znatno je djelovao drugi
svjetski rat. Dok su ih prije rata smatrali inteligentni-
ma, naprednima, marljivima, otroumnima i sklonima
meditaciji, danas o njima misle kao o okrutnim i pod-
muklim fanaticima koji su ipak jo uvijek skloni me-
ditaciji i marljivi. Morat e, vjerojatno, proi jo dosta
vremena prije no to Japanci u oima Engleza i Ame-
rikanaca vrate svoj stari ugled. Turcima se loe pie!
Oni su, navodno, okrutni, podmukli, senzualni, prljavi,
laljivi, lukavi, svadljivi, osvetoljubivi i praznovjerni, a
sve nedostatke nadoknauju svojom velikom pobono-
u. Nepotrebno je isticati da su Francuzi profinjeni, brb-
ljivi, nadareni za slikarstvo, strastveni i duhoviti, dok
su Rusi marljivi, snani, hrabri, nepovjerljivi i napredni.
Englezi o sebi misle da su asni, suzdrljivi, inteligent-
ni, konvencionalni i da vole tradiciju. Amerikanci se za-
udo s njima u tome slau i dodaju da su Englezi pro-
finjeni, utivi, poteni, marljivi, pretjerano nacionalis-
tiki raspoloeni, i jedva se usuujem to napisati, da
nemaju smisla za humor. Amerikanci sebe smatraju mar-
ljivima, inteligentnima, asnima, ambicioznima, napred-
nima, veselima i sklonim uicima. Osim toga misle da
su materijalisti i da su praktino usmjereni. Englezi se
slau da su Amerikanci uicima skloni materijalisti, ali
ih osim toga smatraju i velikodunima, brbljivima i naj-
ee hvalisavima.
Englezi i Amerikanci slino misle vjerojatno zato to
njihovi stereotipovi potjeu iz istih knjiga, filmova i dru-
gih kulturnih medija. Nije vjerojatno da bi se miljenja
panjolaca, Turaka ili Rusa slagala s ovdje navedenima.
Ako je suditi po onome to Nijemci piu, prosjean je
Englez spretan i bezobziran licemjer koji nadljudskom
dosjetljivou i sposobnou predvianja na neki udno-
vat nain uvijek uspijeva pobijediti; ovjek koji svoju
nesposobnost u trgovini nadoknauje opasnim i nedo-
linim lukavtinama, nemilosrdan, proraunat i uobraen
oportunist koji uvijek unaprijed zna to e se dogoditi.
Ova slika Engleza koju smo uzeli iz jednog lanka Ha-
rolda Nicolsona nimalo ne nalikuje predodbi koju on
sam ima o Englezima. Francuski portret Engleza pri-
kazuje neelegantnog, nedotjeranog, glupog, osornog i suz-
drljivog ovjeka izrazito crvena lica. Izgleda da Fran-
cuzima na nacionalni obraz smeta vie nego ita dru-
go. Oni to crvenilo pripisuju uzimanju prevelikih koliina
loe kuhanog mesa (biftek!) (O tempora, o mores!) Zbog
toga su Francuzi skloni da nas smatraju barbarima i pro-
stacima. Francuzi se s Nijemcima slau samo u jednom
i jedni i drugi su uvjereni da su Englezi licemjerni...
Treba rei da oni koji tako misle, vjerojatno, nikad u
ivotu nisu vidjeli pripadnika nacionalne skupine o i-
jim karakteristikama tako uvjereno govore. Potpuno ne-
poznavanje injenica nimalo ih ne spreava da svoje sta-
vove gorljivo brane, pa im tovie, ak i pomae da u
njih ne posumnjaju. Stereotipovi zapravo i nisu opasni
zato to su pogreni. Moda je istina da su idovi u
prosjeku, odaniji porodici, Amerikanci skloniji hvalisanju,
Crnci muzikalniji, Irci nagliji, a Nijemci marljiviji od
ostalih nacionalnih skupina. Ono to stereotipove ini
opasnima jest potpuno pomanjkanje bilo kakvih dokaza
i oslanjanje na neodreeno i neprovjereno miljenje utje-
lovljeno u prolaznim novinskim lancima i jednako pro-
laznim filmovima.
Stereotip neke nacije u danom trenutku povoljan je
ili nepovoljan, ve prema tome u kakvom svjetlu tu
naciju promatramo. Prema popularnosti koju uivaju
u nekoj zemlji nacije moemo poredati u niz. I ovdje
se engleska i amerika javnost meusobno slau stav-
ljajui sebe kao i Irce, Francuze, veane i Nijemce na
prvo mjesto; Junoamerikance, Talijane, panjolce,
Grke, Armence, Ruse i Poljake u sredinu, a Meksikance,
Kineze, Japance, Turke i Crnce na dno. Ne zna se kako
bi nacije poredali drugi, no sigurno je da bi se taj po-
redak znatno razlikovao od navedenog.
Stereotipovi slini opisanima odreuju i nae drutve-
no i politiko miljenje. esto umjesto na stvarne pri-
jedloge politikih partija reagiramo na njihove parole.
To je jasno pokazano u studiji u kojoj su farmeri i rad-
nici u Sjedinjenim Amerikim Dravama upitani za koga
namjeravaju glasati, koju partiju preferiraju i da li odo-
bravaju ili ne odobravaju programe pojedinih politikih
stranaka. Otkrilo se da su farmeri i radnici protiv ko-
munistike i socijalistike partije i njihovih kandidata
iako se slau ba sa njihovim programima, a ne s pro-
gramima njihovih konzervativnih protivnika. Znai da
su zbog svojeg stereotipnog miljenja o socijalizmu ti
ljudi zapravo glasali protiv mjera koje odobravaju.
Pouzdanim i tonim mjerenjem radikalizma i konzer-
vativizma slian je rezultat dobiven i u Velikoj Britaniji.
Naeno je da se ljudi koji su glasali za konzervativce,
liberale i laburiste po tim osobinama gotovo nimalo ne
razlikuju. Neki koji su glasali za konzervativnu partiju
bili su po svojim stavovima znatno manje konzervativni
od nekih koji su glasali za laburiste. Iz toga se vidi
da se njihovo povjerenje u partiju nije temeljilo na
slaganju s njezinim stavovima prema vanim drutvenim
ili politikim pitanjima ve na stereotipovima tih par-
tija. Takoer se esto moe vidjeti da ljudi koji otvoreno
igou faizam misle jednako kao i sami faisti. Ono s
im se oni ne slau zapravo je konvencionalni stereotip
faiste. Bit faizma oni prihvaaju bez negodovanja.
Ima li ta tendencija miljenja u stereotipovima veze
s ostalim dijelovima linosti ili s nekim odreenim dru-
tvenim ili politikim stavovima? Postoje prilino uvjer-
ljivi dokazi da barem u ovoj zemlji* tu tendenciju ee
pokazuju konzervativci, dok liberali i socijalisti rjee mi-
sle u stereotipovima. Sklonost prema stereotipnim stavo-
vima takoer je esta kod takozvane autoritativne li-
nosti o emu emo nadugako govoriti u iduem po-
glavlju.
Dosad smo razlike u nacionalnom karakteru proma-
trali iskljuivo sa stajalita karikiranih stereotipova. Uka-
zuje li ita na stvarne nacionalne razlike i mogu li se
one objasniti razumnim i prihvatljivim uzrocima? Neki
koji su se time bavili pokuali su dati barem neku eks-
perimentalnu definiciju nacionalnih razlika, pa iako je
tako na ovom podruju nastao vei broj teorija, ne
moe se kazati da se znatnije napredovalo. Budui da
su antropoloki dokazi o razlikama izmeu pojedinih ple-
mena prilino prihvatljivi, u novije se vrijeme antro-
poloke metode nastoje primijeniti i na vee i sloenije
skupine koje zovemo civiliziranim nacijama. Jedan emo
takav pokuaj odmah razmotriti, no prije nego li to ui-
nimo elio bih navesti dva kratka opisa dviju primitivnih
skupina i time pokazati kakvi su dokazi koje moemo oe-
kivati od antropologije. Oba se opisa mogu primijeniti
na jednu od velikih stereotipnih rasprava koje na poli-
* Misli se na Veliku Britaniju (prim. prev.).
tiki ivot ine zanimljivim na raspravu o prednosti-
ma natjecanja i suradnje. Nai e primjeri pokazati to
se deava kad se bilo koji od tih principa dovede do
krajnjih granica.
Na jednoj od tih granica su Zuni, skupina Pueblo In-
dijanaca u Novom Meksiku, koji su natjecanje kao dru-
tvenu snagu stavili izvan zakona i meu kojima se osob-
na poduzetnost kanjava jer, prema njihovu miljenju,
stvara anarhiju. Zuni obeshrabruju svaki pokuaj isti-
canja i svako nastojanje stjecanja moi i doimlju se sta-
loeno, skromno i dobroudno. Takoer vole obrede pri
kojima pleu i uvijek se ravnaju prema za svaku priliku
tono odreenim pravilima. Individualizam ne postoji jer
se itav ivot temelji na obredima i potovanju polureli-
gioznih pravila kojima je odreeno to treba poduzeti
u svakoj prilici. Osjeaji se smatraju elementom koji
unosi razdor, pa se stoga izbjegavaju ak i prilikom
krajnje jednostavnih obreda enidbe ili razvoda. ena
koja se eli razvesti od mua jednostavno prieka trenu-
tak kad on nije u kolibi, skupi njegove stvari u zamo-
tak koji stavi pred vrata, a vrata zatvori. Kad se mu
vrati kui i vidi da je razveden pokunjeno se odulja ne
pokazujui nikakve osjeaje. Taj nedostatak osjeaja spre-
ava pripadnika plemena Zuni i u tome da se sam ubije
u nepostojeoj natjecateljskoj borbi nema onih koji
gube pa stoga ni potrebe za oduzimanjem vlastitog i-
vota. Velik broj samoubojstava meu bijelim ljudima
Zufii smatraju dokazom svoje kulturne nadmoi.
Pleme Dobuana s Nove Gvineje primjer je druge kraj-
nosti. U tom plemenu natjecanje je vrhovni zakon. Do-
buane njihovi susjedi smatraju svojevoljnima, podmu-
klima, borbenima i nepovjerljivima. Pleme je podijelje-
no u skupine prema mjestu stanovanja, a svaka od tih
skupina opet se sastoji od podskupina ili ratnih jedi-
nica. No i u samoj jedinici nema plemenskog jedinstva.
Nitko ni sa kim nije prisan jer jedan neprestano cilja
na posjed drugoga, ili barem taj drugi misli da se svatko
eli domoi njegova posjeda. ak i brak postaje pozor-
nicom natjecateljske borbe. Mu i ena godinu dana
provode u muevu selu gdje sa enom postupaju kao s
robinjom, tuku je, primoravaju da radi najgore poslove
i nastoje joj to vie zagoriti ivot. Iduu godinu oboje
provode u eninu selu gdje mu postaje rob kojeg zlo-
stavljaju i tuku. Kad je ena na taj nain dobila zado-
voljtinu, oboje opet sele u muevljevo selo gdje se ko-
medija nastavlja.
Svaka djelatnost kojom se Dobuani bave je natjeca-
teljska, a itav im se ivot temelji na magiji. Dok je
obred nepromjenljiva sila koja u drutvenu zajednicu
unosi ravnoteu, magija unosi razdor, neoekivana je i
nepredvidiva. Magija dokida sve prirodne zakone; ako
krava ugine, onda to nije zato to je bila bolesna ili
stara nego zato to se netko, u neprekidnoj borbi za
presti, okoristio magijom. Zadatak oteenog Dobuana
je prema tome, da krivca pronae i da mu maginim
protuudarcem nanese jo veu tetu. U skladu s tim ma-
gija i ini potrebni za njezino izvravanje veoma se cijene,
a arobne moi spadaju meu najvredniju imovinu.
Ovo su opisi antropologa koji pripadaju kulturolo-
koj koli, a iz njih se vidi da ni oni nisu uspjeli iz-
bjei stereotipan nain miljenja. Vrlo je vjerojatno da
meu samim pripadnicima plemena Dobuana, kao i meu
pripadnicima plemena Zuni postoje razlike u ponaanju
koje bi se mogle zabiljeiti i statistiki obraditi. Upad-
ljivo jedinstvo slike u oba se opisa, vjerojatno, postie
poznatom metodom zanemarivanja onoga to stri. Me-
u Dobuanima sigurno ima pojedinaca, a moda i ita-
vih skupina koji odbijaju sudjelovanje u natjecanju i
koje njihovi suplemenici smatraju malo udnim. Slino
tome i meu Zunima, vjerojatno, postoje natjecanju sklo-
ne osobe koje neprestano treba opominjati, a ponekad
i izbaciti iz zajednice ili ak i ubiti. Ipak, uza sve te
nune ograde, ne moemo sumnjati da izmeu plemena
Dobuana i plemena Zuni postoje istinske i korjenite
razlike, pa kad bismo te skupine mogli smatrati naci-
jama, postojanje nacionalnih razlika bilo bi dokazano.
Bilo bi lako propovijedati kako bismo mi danas iz
ovih primjera mogli izvui pouku, a mnogi antropolozi-
-pisci, naravno to i ine i ukazuju na posljedice pretje-
rivanja bilo u suradnji, bilo u natjecanju. Mi se time
neemo baviti nego emo razmotriti to se dogaa kad
se takav nain miljenja i promatranja prenese na slo-
enije podruje nacionalnih razlika, tj . na razlike meu
skupinama ljudi koje smatramo civiliziranima. Osvrnut
emo se na knjigu Geoffreya Gorera o Amerikancima i
to prije svega zato to je njegovo djelo znatno utjecalo
na mnoge ljude koji su nekritiki prihvatili njegove za-
kljuke.
Ton knjige osjea se ve u predgovoru. Gorer izjav-
ljuje da je njegovo djelo posljedica najmanje sedmogo-
dinjeg iskustva, kao i posljedica susreta, ljubavi i pri-
jateljstava, svaa i nesporazuma, utivih pregovora i uz-
grednih dogodovtina od kojih se sastoji ivot u Sjedi-
njenim Dravama. Prema tome ve na poetku vidimo da
se djelo temelji na zabiljekama osobnog iskustva, a ne
na openitim istinama, pa zato, kako su to neki kritiari
naglasili, spada u novinarstvo, a ne u znanost. Velik
broj poopenja na temelju osobnih doivljaja, nimalo
ne mijenja ovakav sud o djelu. Znanost zahtijeva vie
od poopenja ona trai provjeru, a iz Gorerovog se
izvjetaja ne vidi ak ni to da je svjestan potrebe pro-
vjeravanja svojih poopenja.
U skladu s psihoanalitikom praksom Gorer poinje od
pretpostavke o odnosima unutar porodice. Njegova pret-
postavka temelji se na navodnoj injenici odbaenog
oca. Koristei se podatkom da su mnogi Amerikanci
djeca doseljenika, Gorer pokuava dokazati da ta djeca
preziru i odbacuju svoje oeve zbog njihova neameri-
kog ponaanja i njihovih tekoa u stapanju s pravim
Amerikancima. Djeca, naravno, idu u amerike kole, ue
amerike obiaje i poistovjeuju se s amerikom kultu-
rom. im je otac uspjenije odgojio svoju djecu kao
Amerikance . . . tim je njegova otuenost za njih vei
izvor srama i bruke, a njegov utjecaj kao uzora i voe
manji.
Budui da je i majka u Americi stranac, oekivali bis-
mo da i ona biva odbaena, ali to se, izgleda, ne slae s
Gorerovom hipotezom. Ma kakvi bili njen jezik i obi-
aji, majka zadrava vanost kao izvor hrane, ljubavi
i pomoi. Gorer to tvrdi ne navodei nikakvih dokaza,
iako bi ih lako mogao dobiti intervjuiranjem dobro oda-
branog uzorka od nekoliko stotina Amerikanaca prve
generacije. Njegova se tvrdnja temelji iskljuivo na po-
trebama njegove pretpostavke. Poevi s odbaenou
oca, Gorer brzopleto zakljuuje da se Amerikanci su-
protstavljaju autoritetu ba zbog tog svojeg odbacivanja
prvobitne i u djetinjstvu najvanije autoritativne linosti.
Roenje amerike republike Gorer poistovjeuje s u-
venim Freudovim prvobitnim prizorom (primal scene)
u kojem podjarmljeni sinovi zajedniki ubijaju tiranskog
oca. Poraeni svojim zloinom i bojei se da jedan od
njih ne zauzme mjesto umorenog oca, oni objavljuju spo-
razum o pravnoj jednakosti koji se temelji na zajedni-
kom odricanju od vlasti i povlastica koje je uivao otac.
Tako je nastala ideja ravnopravnosti i mrnja autoriteta
za koje Gorer misli da su svojstvene Amerikancima.
Gorer takoer smatra da je, zbog odbacivanja oca i
neodbacivanja majke, majka postala vaniji roditelj u
amerikoj obitelji i to, kako on kae, zato to nije bilo
nikog drugog tko bi popunio ispranjeno mjesto glave
porodice. To to je amerika majka preuzela vei dio
odgovornosti u odgoju djece uzrokovalo je osobitost
amerike svijesti koja preteno sadri enska svojstva.
Budui da majka ui dijete disciplini, nagrauje ga i
kanjava, dijete dunost i lijepo ponaanje povezuje s
utjecajem ene. Uloga keri je, prema tome, laka i
jednostavna, dok sin hoda unaokolo nosei u sebi maj-
ine etike opomene i zabrane. Pravila ponaanja koja
je stvorila ena on osjea kao nametanje, kao ustupke en-
skim zahtjevima, a ne kao neto to je samo po sebi
dobro. Oita posljedica toga poistovjeivanja morala
sa enstvenou je injenica da se na podrujima ljudske
djelatnosti koje se vie bave stvarima, a manje ljudima,
moralna pravila ne primjenjuju. To prije svega vrijedi
za poslovni svijet u kojem ena gotovo da i nema.
Mislim da je italac iz reenog shvatio teinu Gore-
rova dokaznog materijala, pa ostatak knjige neu navo-
diti. Umjesto toga razmotriti u malo podrobnije znan-
stvenu vrijednost njegovih metoda dokazivanja i to na
nekoliko specifinih primjera. Gorer, na primjer kae,
da se amerike ene uglavnom pridravaju krutog ras-
poreda hranjenja djece i da ne obraaju panju na po-
trebe dojeneta (on i sam smatra da takav raspored
hranjenja nije primjeren potrebama malog djeteta). Zbog
takvog naina hranjenja veina amerike djece odmah
spoznaje doivljaj gladi i strah od gladi. No na tome
se ne zavrava. Strah od gladi ostaje, iako u preruenom
iracionalnom obliku. Njegovi se sipmtomi vide u strahu
Amerikanaca da e u Americi zavladati oskudica, pa
moda i glad ako se hrana, materijalna dobra ili novac
budu izvozili i u pretjeranoj strepnji kad se radi o na-
cionalnom budetu.
To su ozbiljne posljedice, nikako i jedine. Krut raspo-
red hranjenja odreuje i izgled i ponaanje odraslih
Amerikanaca. Nakon to je zadovoljno nabrojio neke od
posljedica takvog naina hranjenja, Gorer istie da se
zbog toga u suvremenoj Americi u erotici vie cijene
enske grudi nego enske noge. Dobro razvijene grudi u
tijesno pripijenoj odjei smatraju se ak erotinijima
od golotinje. Gorer to dokazuje injenicom da su mnoge
filmske zvijezde stekle slavu zahvaljujui tijesno pripi-
jenim puloverima i da je film Izopenik nacionalnu
slavu postigao na grudima glavne junakinje. Razmak
izmeu dojki najvaniji je cilj erotske radoznalosti, pa je
u skladu s tim na vei broj engleskih filmova u kojima
su junakinje nosile kostime iz vremena restauracije*
* Epoha restauracije razdoblje od prvog parikog mira 1814.
do srpanjske revolucije 1830, poznato po svojoj reakcionarnoj
politici i dubokim dekolteima enskih haljina (prim. prev.).
stavljen cenzorov pravokutnik. Gorer dodaje da i to
to veina amerikih mukaraca pije mlijeko ima sim-
bolino znaenje.
Ovaj Gorerov dokaz ne smijemo shvatiti ni kao paro-
diju, ni kao burlesku ma koliko to eljeli. Ma koliko
nam se inilo da takav dokaz uope ne zasluuje ko-
mentar, posvetimo mu ipak jo nekoliko redaka. Pogle-
dajmo kakve su njegove posljedice i kakav je dokazni ma-
terijal. Poimo od injenice da lijepe enske grudi pri-
vlae prosjenog Amerikanca i da su tajanstveni pu-
tevi amerike cenzure. Ja nimalo ne sumnjam u njihovu
vjerodostojnost. Pitanje je, meutim, jesu li one poslje-
dica navodno krutog rasporeda hranjenja. To bi znailo
da izmeu rasporeda hranjenja, cenzura i djelovanja en-
skih grudi na prosjenog Amerikanca postoji uzrona
veza. No tada bi stanovnici zemalja u kojima se ene ne
pridravaju krutog rasporeda hranjenja morali, prema
tim dijelovima enskog tijela biti ravnoduni, a cenzori
tih zemalja doputati prikazivanje obnaenih enskih
grudi. Nitko tko poznaje borbu sa cenzurom u Velikoj
Britaniji ili u ostalim evropskim dravama nee se s
tim sloiti. Nastojanja flimskih zvijezda da otkriju, nai-
laze na pokuaje moralista da sakriju, pa iako u toj borbi
pobjeuju as jedni, as drugi, teko da bi se te po-
bjede i ti porazi mogli pripisati rasporedu hranjenja u
djetinjstvu.
O tome koliko mukarce pojedinih zemalja zanimaju
enske grudi teko je mjerodavno govoriti. Premda je
tema zanimljiva i premda e je mnogi kandidati za
doktore nauka vjerojatno obraditi, danas o naklonosti
mukaraca prema enskim nogama ili grudima ni u
Evropi ni u Americi ne postoje pouzdani podaci. Pri-
hvatljivost Gorerovih tvrdnji svatko mora ocijeniti na
temelju vlastitog iskustva.
U itavoj pripovijesti najzanimljivije je zapravo to to
Gorer pronalazi korelaciju izmeu dogaaja koje veina
ljudi obino ne povezuje (raspored hranjenja u djetinj-
stvu i spolne naklonosti odraslog ovjeka prema stanovi-
tim dijelovima enskog tijela). Pretpostavka da takva
korelacija postoji nije ba vjerojatna. Ipak, uzmemo li
je ozbiljno, mogli bismo njezino postojanje lako provje-
riti. Mogli bismo, na primjer, intervjuirati stotinu mu-
karaca othranjenih krutim rasporedom hranjenja i sto-
tinu mukaraca kojima su davali hranu kad su bili
gladni (mukarci u toj kontrolnoj skupini ne bi se po
godinama, drutvenom porijeklu i inteligenciji smjeli
znatnije razlikovati od mukaraca u eksperimentalnoj
skupini) i saznati to ih na enskom tijelu najvie pri-
vlai. Goreru, naravno, ne pada na pamet da uini tako
neto. On svoju hipotezu iznosi kao injenicu, nita ne
provjerava i na temelju odabranih, uzgred skupljenih
podataka izvodi dalekosene zakljuke. Kad tu i tamo
iznese poneku injenicu, ona je obino sumnjive vri-
jednosti. Tako, na primjer, izjavljuje da svi Amerikanci
vjeruju u osnovnu jednakost amerikih graana, a kao
dokaz navodi nekoliko anketa u kojima su reprezenta-
tivne skupine Amerikanaca odgovarale na pitanja o svo-
joj drutvenoj pripadnosti. U svakoj od tih anketa oko
etiri petine graana izjavilo je da pripada srednjem
drutvenom sloju, tj. graanskoj klasi. Evo to Gorer
o tome kae: Iako je s objektivnog stajalita takva
ocjena drutvene pripadnosti bezvrijedna, subjektivno
ona otkriva mnogo t oga. . . Sedam osmina svih stanov-
nika Sjedinjenih Drava vrsto vjeruje u osnovnu jed-
nakost svih amerikih graana, u jednakost koju razlike
u prihodima nastale zbog razliite marljivosti i vjetine
tek neto malo mijenjaju. Na temelju kriterija meu-
sobnog druenja i sklapanja brakova ameriko se sta-
novnitvo, meutim, moe podijeliti u tri drutvena
sloja.
Ispitajmo paljivo ovaj dokazni materijal. Anketu na
koju se Gorer poziva izvrio je u veljai 1940. godine
asopis Fortune. Reprezentativnom dijelu stanovnitva
jedne vee zajednice postavljeno je pitanje o pripadnosti
gornjem, srednjem ili niem drutvenom sloju. Osam je
posto ispitanika izjavilo da pripada gornjem, 79 posto
srednjem, a osam posto niem drutvenom sloju. Ostali
su kazali da ne znaju kojem drutvenom sloju pripadaju.
Meu bogatijim graanima 75 posto ih je mislilo da
pripada srednjem drutvenom sloju, dok je meu siro-
manijima to smatralo 70 posto graana. ini se da
ove brojke podupiru Gorerovu tvrdnju.
Na alost pri ispitivanju se potkrala velika greka, i
vjerujem da ju je svatko tko poznaje govorne oblike
Amerikanaca i Engleza odmah uoio. Izraz nii dru-
tveni sloj nije izraz koji e veina ljudi upotrijebiti u
odnosu na sebe. U troslojnoj drutvenoj strukturi o ko-
joj govori Gorer izrazi gornji i srednji sloj iroko su
prihvaeni, dok takozvani nii sloj naziva sebe radni-
kom klasom. Prema tome zakljuci na temelju ankete
asopisa Fortune nisu pouzdani i ne moemo ih pri-
hvatiti. To je jasno pokazao R. Centers otkrivi da ljudi
kad mogu birati izmeu pripadnitva gornjem, srednjem
i niem drutvenom sloju i radnikoj klasi samo u jedan
posto sluajeva izjavljuju da pripadaju niem drutve-
nom sloju, a u 51 posto sluajeva kau da pripadaju
radnikoj klasi. Centers istie da e takvi odgovori ubrzo
raspriti sve tvrdnje o tome kako Amerikancima nije
vana klasna pripadnost i oboriti brzoplete tvrdnje u
stilu Amerikanci su srednji drutveni sloj.
Iz ovih se podataka vidi da je Gorerova prvobitna tvrd-
nja o vjeri Amerikanaca u jednakost pogrena, pa se na
tako pogrenoj tvrdnji zasniva velik dio njegove knjige.
U dokazivanju svojih postavki Gorer se slui i podacima
za koje se zna da su netoni dobiveni su naime anke-
tama asopisa Fortune koje vrve tehnikim grekama.
Obino vrijedi suprotno od onog to objavi asopis For-
tune. to je, dakle, postalo od brae koja su potpisala
ugovor o jednakosti i o otporu prema autoritetu? Go-
tovo nita. Umjesto toga vidimo klasnu strukturu u
kojoj su ljudi posve svjesni svojeg poloaja i svojeg od-
nosa prema ostalim ljudima.
Ovo je samo jedan primjer od mnogih u kojima se i-
njenice protive Gorerovim pretpostavkama. No Gorer ni
ne pokuava razmotriti injenice. Njima se slui samo
da bi ilustrirao svoju hipotezu kad su one s njom u
skladu ili kad se mogu takvima prikazati. Goreru je naj-
vanija teorija. injenice su vane samo utoliko ukoliko
podupiru dijelove te teorije. Ako je ne podupiru, Gorer
ih zanemaruje, a ako ne postoje, tim bolje lake je
stvarati hipoteze i teorije. italac sada vidi zato mnogi
znanstvenici smatraju da Gorerovo djelo ima novinar-
ski, a ne znanstveni karakter.
Umjesto da pokuaju otkriti stvarne nacionalne raz-
like, tj. injenice na temelju kojih bismo mogli pretpo-
staviti uzroke tih razlika, a tada svoje zakljuke pro-
vjeriti uobiajenim znanstvenim metodama, Gorer i dru-
gi pripadnici iste kole zamjenjuju stare stereotipove no-
vima. Oni na osnovi unaprijed stvorenog psihoanalitikog
miljenja dokazuju postojanje uzroka koje pritom iznose
bez ikakvog pokuaja empirijske provjere, tj. kao inje-
nice. Ako je tako, zato toliko raspravljamo o njihovim
doprinosima socijalnoj znanosti? Iako se sa znanstvenog
stanovita takav nain rada moe zanemariti, on ipak u
razvoju psihologije igra vanu ulogu.
Prije svega italac koji nije strunjak na tom podru-
ju lako e pomisliti da su argumenti i tvrdnje izneseni u
djelima takve vrste istinski doprinosi znanosti. Zbog
toga e tobonje injenice shvatiti ozbiljno, pa moda i
svoje ponaanje izmijeniti u skladu s njima. Iz nekih
se pokazatelja vidi da su pisci ove kole u tonost svojih
psiholokih analiza Rusa ili Japanaca uspjeli uvjeriti ne-
ke politiare i odgovorne voe drutva, pa kako se te
analize temelje na podacima slinim onima na kojima
se zasniva Gorerovo djelo o Amerikancima, vjerojatno
je da e djelovanje tih politiara i voa biti pogreno us-
mjereno. Stereotipovi su slabi putokazi na putu akcije.
Razloge za iroko prihvaanje pseudopsiholokih djela
ovog tipa ne treba daleko traiti. Pievi su opisi skladni
jer ne uzimaju u obzir tvrdoglave injenice, a pisac se,
crpei iz stereotipova i slaui se s predrasudama ita
laca, oslobaa mnogih ogranienja koja optereuju ru-
kopis opreznog znanstvenika. Takvi se autori obraaju
javnosti novinarskim tehnikama uvjeravanja, a ne znan-
stvenim tehnikama nepristranog iznoenja injenica i
opreznog zakljuivanja. Nije ni udo da mnogi ljudi
osjeaju kako su, najzad, pronali rjeenje zagonetke
koja ih je godinama muila.
Druga posljedica takvih djela jo je ozbiljnija. Kri-
tini itaoci, osobito oni znanstveno obrazovani, takvu
e vrstu knjiga itati s nevjericom i potvrditi svoje uvje-
renje da psihologija nije i ne moe biti znanost. Takvi
itaoci obino ne znaju da takva i slina djela ni u kojem
sluaju nisu karakteristina za drutvene znanosti, nego
da, naprotiv, zanemaruju njihova pravila i izruguju im
se. Drutvene se znanosti esto poistovjeuju s takvim
nainom rada i zato se u cijelosti odbacuju.
Na kraju treba rei jo i to da lani novac istiskuje
pravi Greshamov zakon ne vrijedi samo u ekonomiji
nego i u drutvenim znanostima, pa je tako, u oima
javnosti, olako teoretiziranje istisnulo teak, a esto i mu-
kotrpan i dugotrajan znanstveni rad. O tome da se na-
cionalne razlike mogu empirijski prouiti nema nikakve
sumnje. tovie, takva e istraivanja za budui razvoj
ujedinjenih nacija kao i za efikasno izvravanje odluka
internacionalnih organizacija, biti nadasve vana. Takva
istraivanja nitko, meutim, nee ni poduzeti ni finan-
cirati sve dotle dok ljudi na vlasti budu vjerovali da se
toan odgovor moe dobiti teoretiziranjem u fotelji ili
da drutvene znanosti na takva pitanja ionako ne mogu
odgovoriti. Budui da Gorerovo djelo kao i djela njemu
slinih ohrabruju ovakve tetne stavove, ona zapravo
zloupotrebljavaju psihologiju. Umjesto da stereotipne
naine razmiljanja o nacionalnim razlikama zamijene no-
vima koji e se zasnivati na injenicama, ona zapravo sa-
mo starim stereotipovima dodaju nove. Sve dok takvi
stereotipovi ne budu zamijenjeni injenicama, treba uvi-
jek iznova naglaavati da o nacionalnim razlikama ne
postoje nikakvi prihvatljivi dokazi.
14
Psihologija antisemitizma
Malen je broj tema drutvene psihologije o kojima se
pisalo vie nego o antisemitizmu. Veina autora na taj
problem gleda s povijesnog ili sociolokog stajalita, dok
drugi opet piu kritike i etike lanke i knjige koje opo-
minju. U ovom poglavlju ograniit emo se na strogo
psiholoki pristup. Time ne elim porei vanost drugih
pristupa, ali parafrazirajui dobro poznatu frazu
UNESCO-a da predrasude nastaju u glavama ljudi sma-
tram da e eksperimenti na podruju psihologije predra-
suda iz novog ugla osvijetliti povijesne i socioloke spo-
znaje.
Ponimo, dakle, s tvrdnjom da je u Britaniji, a i u
drugim zemljama prilino rairen stav prema idovima
koji bismo mogli nazvati antisemitizmom. U Sjedinjenim
Amerikim Dravama, jednako kao i u Velikoj Britaniji
broj ljudi koji prema idovima nisu neprijateljski ras-
poloeni, koji ih ne osuuju i koji im barem nisu nesklo-
ni, jedva da ini etvrtinu ukupnog stanovnitva. Taj
antisemitski stav nije svuda jednako izraen. Meu ti-
pinim pripadnicima engleskog srednjeg sloja oko 12
posto ljudi smatra da idovi iskvare sve ega se pri-
hvate, a oko 31 posto vjeruje da idovi ugroavaju
ostalo stanovnitvo. S druge strane stanovit broj ljudi
misli da su idovi nadmoan tip ljudi. Tako, na primjer,
6 posto Engleza srednjeg drutvenog sloja vjeruje da su
idovi preivjeli progone zbog svojih divljenja vrijednih
kvaliteta. Usprkos tako razliitim miljenjima veina se
ljudi prilino slae kad se radi o osobinama karakte-
ristinim za idove. U Velikoj Britaniji idove smatraju
(postotak stanovnitva koji tako misli naznaen je u
zagradi): lukavima (59 posto), potkupljivima (38 posto),
marljivima (35 posto), inteligentnima (32 posto), odanim
porodici (30 posto), gramzljivima (28 posto), upornima
(27 posto), religioznima (22 posto), astohlepnima (21 po-
sto), brbljavima (14 posto), drutvenima (12 posto), pre-
tjeranim nacionalistima (12 posto) i nadarenima za mu-
ziku (11 posto). Vidimo da su neki od ovih pridjeva po-
hvalni, a neki nisu. Da se stereotip idova ne sastoji is-
kljuivo od negativnih crta, vidi se iz podatka da se i-
dovima gotovo nikada ne pripisuje sklonost raspravlja-
nju, agresivnost, oholost, hvalisavost, kukaviluk, okrut-
nost, fanatizam, lakoumnost, neukost, naglost, glasnost,
lijenost, naivnost, strastvenost, svadljivost, osvetoljubi-
vost, glupost, praznovjernost, aljkavost, podlonost su-
gestiji, nepouzdanost, sklonost oponaanju i nedostatak
smisla za humor. Kao to smo vidjeli u poglavlju Nacio-
nalni stereotipovi i nacionalni karakter sve su to navod-
no osobine nekih nacionalnih i rasnih skupina.
Da li je stereotip idova opravdan? Jesu li navedene
osobine zaista ee i izraenije u idova nego u pripadni-
ka neidovske rase koji su jednako inteligentni, obrazo-
vani i potjeu iz istog drutvenog sloja? Na alost, o psi-
holokim osobitostima idova ima veoma malo podataka.
Prilikom testiranja testovima inteligencije pokazalo se
da su idovi neto malo inteligentniji od slinih skupina
arijaca, no uzrok tome ne mora biti njihova uroena
inteligencija ve moe biti njihov tradicionalni poriv pre-
ma viem obrazovanju koje neizbjeno utjee na verbal-
nu sposobnost. Jedino drugo svojstvo po kojem se idovi
znatnije razlikuju od pripadnika neidovske rase je agre-
sivnost. Ljudi koji ih dobro poznaju smatraju idove
agresivnijim od Arijaca. No i tu bismo pogrijeili kad
bismo tvrdili da je ta osobina uroena itavoj idovskoj
rasi. Nekoliko je studija pokazalo da su idovi koji su
bili progonjeni i koji su zbog svoje rase esto nailazili
na neprijateljstvo i prezir, agresivniji od idova koji
nisu imali takvih iskustava. Drugim rijeima agresivni
je idov, vjerojatno, posljedica antisemitizma, a ne nje-
gov uzrok.
Ovih nekoliko injenica zajedno s jo nekoliko irele-
vantnih podataka koji se odnose na vei broj ljevorukih
i specifinu raspodjelu krvnih grupa, jedino su na to
se moemo osloniti odgovarajui na pitanje po emu se
idovi razlikuju od neidova. Rezultati istraivanja na
ovom podruju bili bi nadasve zanimljivi i vrlo vani.
No budui da istraivanja, koja bi odluila da li uzrok
antisemitizma lei u samom idovu kao pojedincu ili u
idovima kao skupini, nisu jo izvrena, razmotrimo li-
nost antisemita.
Nae se prvo pitanje svakako mora odnositi na speci-
finost reakcije antisemitizma. Moramo se zapitati da li
je antisemitizam specifina reakcija nepovezana s osta-
lim osobnim stavovima ili je ta osobina samo dio kom-
pleksa miljenja o velikom broju raznih problema, tj .
dio cjelovitog pogleda na svijet? Odgovor je, na sreu,
potpuno odreen i jednostavan.
Sveobuhvatna istraivanja u Sjedinjenim Amerikim
Dravama i Velikoj Britaniji nedvojbeno su pokazala da
je antisemitizam usko vezan s nekim drugim drutvenim
stavovima. Da bismo dokazali ovu tvrdnju, pogledajmo
najprije kako se antisemitizam mjeri, jer emo tek tada
moi shvatiti njegov odnos prema ostalim drutvenim
pitanjima.
Prvi korak pri konstrukciji mjernog instrumenta sasto-
ji se u sakupljanju velikog broja izjava o stavovima pre-
ma skupini o kojoj se radi. Takve se izjave dobivaju
intervjuiranjem, nalaze se u knjigama i asopisima, kao
i u novinama i u raznim drugim izvorima. Pritom treba
paziti da se one zapiu tono onako kako su izvorno
dane. Kad odbacimo izjave koje su istovjetne ostaje nam
njih nekoliko stotina. Tih se nekoliko stotina daje na
itanje velikoj skupini sudaca koji moraju biti slini
ljudima iji e se stavovi zapravo mjeriti. Svaki sudac
dobiva sve izjave napisane na odvojenim listovima papi-
ra i od njega se trai da izjave poreda u skupine prema
stupnju antisemitizma (recimo u jedanaest skupina koje
obuhvaaju sve stavove od krajnjeg antisemitizma, pre-
ko neutralnog stava do jasno izraenog prosemitizma).
Kad svaki sudac zavri svoj zadatak, izjave kod kojih se
svi suci, ili barem velika veina, ne slae u stepenu nji-
hova antisemitizma, tj . ne mogu odluiti koliko su one
pro ili antisemitske, odbacuju se. Jasno je, naime, da
izjave koje italac moe protumaiti i u jednom i u dru-
gom smislu ne mogu uvijek izazvati potrebnu reakciju.
Ostaje, dakle, velik broj izjava u ocjeni kojih se suci
uglavnom slau. Meu njima se odaberu, recimo, 24
izjave koje obuhvaaju podruje o kojem se radi, a kre-
u se od vrlo antiseimtskih do krajnje prosemitskih. Za-
tim se na arak papira tiskaju proizvoljnim redom, a sva-
koj se pridoda pet moguih odgovora (odluno se sla-
em, slaem se, nisam siguran, ne slaem se i odluno se
ne slaem). Takva se lista podijeli lanovima uzorka sta-
novnitva koje treba testirati. Rezultat testa je odreeni
pro ili antisemitski stav. Da bismo razjasnili o emu se ra-
di, pogledajmo jednu takvu tipinu ljestvicu (navedena
ljestvica esto je koritena u Velikoj Britaniji).
MILJENJA O IDOVIMA
U ovom upitniku nai ete 24 razliita miljenja o idovi-
ma. eljeli bismo znati da li se sa svakim od njih slaete
ili ne. Ispod svake izjave nai ete pet moguih stavova:
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem se,
odluno se ne slaem. Podvucite stav koji je najsliniji va-
emu. Molimo vas da ne preskoite ni jednu izjavu, ma ko-
liko vam bilo teko da se odluite. Vai e stavovi ostati
anonimni. Molimo Vas da se ne potpiete.
Hvala na suradnji!
1) Neprijateljstvo prema idovima plod je nesporazuma.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
2) idovi monopoliziraju sve na utrb Engleza.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
3) idovi su zbog svoje vjere izolirana drutvena skupina.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
4) Da bi postigli ono to ele, idovi ne prezaju ni pred
prevarama.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
5) idovi su poteni, drutveno korisni i rodoljubivi kao i
bilo koja druga nacionalna skupina.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
6) Postoje dobri i ravi idovi j ednako kao to postoje
dobri i ravi Englezi.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
7) idovi u cjelini ne mogu se smatrati odgovornima za
nedjela manjine koja ne potuje zakone i obiaje ove
zemlje.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
8) idovi iskvare sve ega se prihvate.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
9) Nema razloga za miljenje da su idovi po prirodi gori
i nepoteniji od ostalih ljudi.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
10) Iako je nesklonost prema idovima posljedica predra-
suda, ipak se moe donekle opravdati.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
11) idovi su mentalno i moralno nadmoni veini drugih
nacija i rasa.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
12) U ovoj zemlji idovi imaju prevelik utjecaj i mo.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
13) idovi ovu zemlju dre u samrtnom stisku.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
14) idovi su preivjeli progone zbog svojih mnogih div-
ljenja vrijednih osobina.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
15) idovi su gramzljivi, bezobzirni i ugroavaju sredinu u
kojoj ive.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
16) idovi su odani zemlji u kojoj ive jednako kao i drugi
graani.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
17) idovima nedostaje tjelesna hrabrost.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
18) idovi ugroavaju svaku naciju i zemlju u kojoj ive.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
19) idovi u cjelini pristojni su i poteni.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
20) idovi bi trebali zanemariti svoje obiaje i postati pro-
sjeni graani ove zemlje.
odluio se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
21) U najbolje plaenim zanimanjima ima previe idova.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
22) Ne moe se oekivati da e se Zidovi ponaati bolje
prema drugima sve dok se ti drugi ne ponu bolje po-
naati prema njima.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
23) Od svih ljudi na Zemlji idovi su najnedostojniji.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
24) Opasnost od idova se preuveliava.
odluno se slaem, slaem se, nisam siguran, ne slaem
se, odluno se ne slaem
Podaci dobiveni na temelj u slaganj a ili nesl aganj a s
velikim broj em ovakvih izjava omoguavaj u nam da od-
govori mo na postavl j eno pitanj e o t ome da li je anti-
semi ti zam opi stav ili skup specifinih miljenja. Tako,
na primjer, jedan ovjek misli kako su idovi potkup-
ljivi, ali ne i pretjerano moni, dok drugi smatra da i-
dovi ovu zemlju dre u smrtnom stisku, ali i da su odani
zemlji u kojoj ive i njezinim graanima. Logiki je mo-
gue vjerovati da u najbolje plaenim zanimanjima ima
previe idova kao i to da su idovi u cjelini pristojni
i poteni; da idovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj
i mo, ali i da su preivjeli progone zbog svojih mnogih
divljenja vrijednih osobina. Drugim rijeima, ako nije
logiki proturjeno, neije miljenje o idovima moe
istodobno biti i pohvalno i nepovoljno, pa ne moemo
govoriti o antisemitizmu kao o opem stavu kad se jedno-
stavno radi o odreenom broju specifinih pogleda.
Ima, meutim, ljudi koji o idovima misle tako nepo-
voljno da se slau s izjavama koje su logiki nespojive.
Tako, na primjer, isti ovjek moe vjerovati da su idovi
kao skupina previe zatvoreni, tj . da se drue iskljuivo
meusobno, a ne i s pripadnicima arijske rase, ali da su
istodobno i nametljivi i da se svim silama nastoje sto-
piti sa stanovnicima zemlje u kojoj ive. U jednoj studiji
izvrenoj sa ciljem da se proue takvi proturjeni stavo-
vi konstruirane su dvije ljestvice za mjerenje dviju su-
protnih osobina jedna je mjerila povuenost idova,
a druga njihovu nametijivost. U prvoj su se ljestvici na-
lazile izjave o tome kako se idovi nisu asimilirali sa sta-
novnicima zemlje u kojoj ive, kako su tamo jo uvijek
tuinci, kao i optube da su zatvoreni u klanove i da se
nedovoljno obaziru na skupine stanovnika neidova s
kojima se susreu. Izjave druge ljestvice optuivale su
idove da se pretjerano nastoje stopiti sa stanovnicima
zemlje u kojoj ive i da s previe ara sudjeluju u rjea-
vanju njezinih problema. U tim se izjavama kae da i-
dovi kad se prilagoavaju uvjetima drutva u kojem ive,
zapravo samo oponaaju arijce i time skrivaju vlastito
idovstvo; nastojanja idova da se pridrue razliitim
organizacijama uzrokovana su eljom za ugledom i utje-
cajem, kao i radoznalou i potrebom da se istrauje pa
i uhodi. Ulazak u vladu ili u arijsko susjedstvo samo
uvruje idove u nastojanju da vladaju i upravljaju;
njihovo se ovjekoljublje temelji na sebinim motivima,
a kultura na preuzimanju i upijanju kulture zemlje u
kojoj ive (to se, naravno, dogaa zbog nedostatka vlasti-
te kulture). Logiki gledano stavovi izraeni u navedenim
ljestvicama meusobno su suprotni. Ipak, velik broj onih
koji su zastupali miljenja izraena u prvoj ljestvici od-
luno se slagao i sa stavovima iznesenim u drugoj. To je
vrlo uvjerljiv dokaz postojanja antisemitizma openito.
Osim toga odmah se vidi i to da se takav stav temelji na
osjeajima, a ne na logici i da tovie dovodi do logike
proturjenosti.
Dosad smo razmatrali samo predrasude protiv idova.
No one su, vjerojatno, samo dio ope sklonosti etnocen-
trizmu, tj. vjerovanju da je vlastita nacija ili drutvena
skupina nadmona svim ostalim nacijama ili drutvenim
skupinama. Pretpostavka da je to tako posve je oprav-
dana mnogo je puta opaeno da antisemiti ravo go-
vore i o Crncima i o obojenim rasama openito, kao i o
svim nacijama i rasama kojima ne pripada sam antisemit.
To se protee ak i na drutvene slojeve, tj . antisemita
ocrnjuje svaki onaj drutveni sloj kojemu sam ne pri-
pada. Takoer esto smatra da su ene manje vrijedne
od mukaraca.
To je otkrie vano jer pokazuje da se ne moemo ba-
viti antisemitizmom kao izoliranom pojavom. Predrasude
prema idovima na neki su nain samo uzgredne tamo
gdje idova nema njihovo mjesto zauzimaju neke druge
skupine. idovi su zapravo samo izlika, a predrasude pre-
ma njima nastaju neovisno o njihovu ponaanju. Tu se
radi o jednom posve openitom procesu u psihologiji
antisemitizma. Prema tome, ako elimo razmotriti anti-
semitizam, moramo proiriti predmet svoga izuavanja i
pozabaviti se etnocentrizmom u cjelini.
No ni to jo nije dovoljno, jer ni etnocentrizam nije
izolirana pojava nego posljedica jo openitijih uvjerenja
i stavova. Najvaniji kompleks stavova koji je povezan
s etnocentrizmom i antisemitizmom, vjerojatno je pogled
na svijet koji obino nazivamo konzervativizmom. U jed-
noj anketi skupini konzervativaca, liberala i socijalista
u Velikoj Britaniji koji se nisu razlikovali ni po dobi ni
po spolu ni po obrazovanju, postavljeno je pitanje: Mi-
slite li da su idovi drutveno korisni, poteni i rodolju-
bivi kao i svi ostali graani? i pitanje: Mislite li da su
idovi u ovoj zemlji isuvie utjecajni i moni? etrdeset
posto konzervativaca smatralo je da su Zidovi drutveno
korisni, poteni i rodoljubivi graani, a to isto je mislilo
58 posto liberala i 67 posto socijalista. Drugim rijeima
konzervativci su bili znatno vei antisemiti od liberala,
a ovi opet vei antisemiti od socijalista. Na drugo pitanje
pozitivno je odgovorilo 68 posto konzervativaca, 52 posto
liberala i 39 posto socijalista. Ovi brojevi koji se nimalo
ne razlikuju od rezultata slinih istraivanja u Velikoj
Britaniji i Americi jasno pokazuju bliskost antisemitizma
i konzervativnih politikih stavova.
U istoj anketi postavljen je i velik broj drugih pitanja
od kojih su mnoga u odnosu na antisemitizam bila veo-
ma diskriminativna. Otkriveno je da antisemiti smatraju
da su ljudi ija boja koe nije bijela po prirodi manje
vrijedni od bijelaca, da je rat neizbjena posljedica ljud-
ske prirode, da ljude s tekim nasljednim manama ili
bolestima treba prisilno sterilizirati, da se prema zloin-
cima ne postupa dovoljno strogo i da bismo ih trebali
kanjavati, a ne lijeiti, da su ljudi kojima savjest ne
doputa da se bore u ratu izdajice svoje zemlje i da s tim
u skladu treba s njima postupati, da u kole ne treba
uvoditi spolni odgoj, da sklapanje brakova izmeu bije-
laca i obojenih treba sprijeiti kad god je to mogue,
da se svi ljudi ne raaju s jednakim sposobnostima, da
rodoljublje u suvremenom svijetu nije sila koja djeluje
protiv mira, da zloin i nasilje treba kanjavati bieva-
njem i da bi vjersko obrazovanje u kolama trebalo biti
obvezatno, da u odgoju djece treba potovati princip da
je batina u raju izrasla, da ene po inteligenciji, organi-
zacionim sposobnostima itd. nisu jednake mukarcima,
da smrtna kazna nije surova i da je stoga ne treba
ukidati, da je Japancima okrutnost priroena i da e za
dvadeset i pet godina buknuti novi rat. Iz ovih se odgo-
vora vidi da su antisemiti, osim to su etnocentrini tako-
er i konzervativni, rodoljubivi, religiozni, antifeministi-
ki raspoloeni i sadistiki agresivni (to se moe zaklju-
iti iz njihova odnosa prema bievanju, smrtnoj kazni
itd.).
Nezavisna istraivanja u Sjedinjenim Dravama snano
su potkrijepila ovakav sud, a otkrila su i jo neke poka-
zatelje antisemitizma. Naeno je da izmeu antisemitiz-
ma etnocentrizma i devet odreenih skupina svojstava
postoji prilino dobra korelacija. Prvu skupinu tih svoj-
stava mogli bismo nazvati konvencionalizmom ili sli-
jepim prihvaanjem konvencionalnih graanskih vrijed-
nosti. Taj se stav moe saeti reenicom ne treba javno
initi ono to ostali ne odobravaju ak ni onda kad smo
svjesni da smo u pravu. Drugu skupinu mogli bismo
oznaiti skupnim nazivom pokoravanje autoritetu j er
se radi o poslunosti idealiziranom moralnom autoritetu
skupine kojoj antisemita pripada. Stav prema tom auto-
ritetu posve je nekritiki to se vidi iz izjave da ova
zemlja treba manje zakona i narodnih zastupnika, a vie
hrabrih, neumornih i predanih voa kojima ljudi mogu
vjerovati. Za treu skupinu svojstava karakteristina je
autoritativna agresivnost ili tendencija da se trae,
osuuju, odbacuju i kanjavaju ljudi koji ne prihvaaju
konvencionalne vrijednosti. Kao primjer takvog stava
moemo navesti miljenje da je homoseksualnost osobi-
to gnusan prijestup koji treba strogo kanjavati.
U etvrtoj skupini svojstava koja bi se mogla skupiti
pod zajednikim nazivom antiintracepcije radi se o
suprotstavljanju svemu to je subjektivno, suosjeajno i
matovito. Intracepcija je tehniki izraz kojim se ozna-
ava prevlast osjeaja, mate, teorije i elja, tj . bitno
subjektivan ljudski stav suprotan ekstracepciji ili ten-
denciji ograniavanja stvarnim fizikalnim uvjetima koji
se mogu jasno opaziti, kao i opipljivim objektivnim i-
njenicama. Sr antiintracepcije sadrana je u izjavi da
se u koledima previe naglaavaju intelektualni i teorij-
ski problemi, a da se nedovoljno ukazuje na ivotnu
praksu i na vrlinu jednostavnosti.
Idua se skupina svojstava odnosi na praznovjerje i
stereotipove, tj. na vjeru u mistino odreenje sudbine
pojedinca i na miljenje u krutim kategorijama. Kao pri-
mjer takvog stava moe posluiti reenica: Premda mno-
gi ljudi astrologiju ismijavaju, njome se moe mnogo
toga objasniti.
Zatim dolazi vjerovanje u snagu i izdrljivost, zapra-
vo zaokupljenost odnosima dominacije i poslunosti, sna-
ge i slabosti i voe i sljedbenika i, naravno, poistovjei-
vanje s likovima monika. Pobornici toga miljenja obi-
no izjavljuju da ljudi danas ive neprirodno i pretjera-
no udobno. Oni dre da bismo se trebali vratiti funda-
mentalnijem, ,krvavijem' i djelatnijem nainu ivota.
Sedma skupina osobina mogla bi se saeti izrazima
destruktivnosti i cinizma ili openito neprijateljstvom
prema ljudskoj vrsti (najee izraeno rijeima). to se
time misli vidi se iz izjava da bez obzira na vanjsko
ponaanje mukarci od ena ele samo jedno i da
uzmemo li pravo, ovjek radi samo zbog vlastite koristi.
Zadnje dvije skupine svojstava koje bismo, zajedni-
kim imenom, mogli nazvati sklonostima prema projek-
ciji manifestiraju se u miljenju da su ljudi bezumni,
a ivot opasan i u projekciji vlastitih nesvjesnih emocio-
nalnih poticaja i spolnih sukoba, tj. u pretjeranom bav-
ljenju svime to je u vezi sa spolnou. Ljudi s takvim
sklonostima najee izjavljuju da uglavnom nismo
svjesni koliko na na ivot utjeu tajne urote politiara
i da su spolne orgije starih Grka i Rimljana u usporedbi
s onim to se danas dogaa u ovoj zemlji, i to ak i u
krugovima gdje to ne bismo oekivali, djeja igra.
Ako antisemitski raspoloeni ljudi navedene stavove
ee zauzimaju od ljudi koji nisu skloni etnocentrizmu,
tada bi se na temelju odgovora na pitanja sadraja sli-
nog sadraju koji smo maloas naveli (navedeni su sadr-
aji meusobno nezavisni) morao moi predvidjeti stepen
neijeg antisemitizma i etnocentrizma. Pokazalo se da je
to doista mogue i da je prognoza prilino tona. Iz istra-
ivanja koja su izvrena u Sjedinjenim Amerikim Dra-
vama, Velikoj Britaniji, Njemakoj, vedskoj i drugim
evropskim zemljama vidi se da su antisemitizam i etno-
centrizam zapravo iste gore list, tj . posljedica faizma
ili autoritatizma. Budui da ljudi za koje se zna da su
faisti esto misle u navedenim kategorijama, nedvojbe-
no je da izmeu njih postoji stanoviti odnos. Izraz auto-
ritatizam skovan je s ciljem da se upozori na neke teo-
rijski vane osobitosti tog skupa drutvenih stavova. Ma
koji izraz odabrali (tj. duh faizma ili autoritatizam)
jasno je da se radi o neem bitno vanom u socijal-
noj psihologiji.
U objanjavanju porijekla tog istodobnog zastupanja
svih nabrojenih drutvenih stavova mogla bi nam pomoi
pretpostavka o vezi izmeu drutvenog stava i linosti.
Da takva pretpostavka nije posve neprihvatljiva pokazao
je prije nekoliko godina S. Crown otkrivi da su antise-
mitizmu skloni ljudi emocionalno nestabilniji i neuroti-
niji od ljudi koji nemaju nita protiv idova. Jedna je
sveobuhvatna anketa pokazala da emocionalno nestabil-
ni ljudi lake prihvaaju predrasude od ljudi koji su emo-
cionalno stabilni. To je kasnije potvrdila i studija, u ko-
joj je tijekom odreenog vremenskog razdoblja, meto-
dom psihoanalitikog intervjua prouavana manja sku-
pina ljudi.
Ipak autoritativnu linost i sloeni skup etnocentrinih,
faistikih stavova ne moe se opravdati iskljuivo emo-
cionalnom nestabilnou. Trebalo bi poi od specifinijih
pretpostavki i pokuati ih provjeriti izravnim prouava-
njem ljudi koji na testovima autoritatizma postiu ve-
lik i malen broj bodova. Skupina amerikih istraivaa
to je i uinila, i njihova otkria s nekoliko su strana osvi-
jetlila takozvanu autoritativnu linost. Ovdje emo
ukratko iznijeti rezultate njihova istraivanja.
Psiholozi navedenog istraivakog tima posluili su se
vrlo jednostavnim postupkom. Skupine ljudi koji su od-
govarajui na pitanja upitnika (pitanja su se odnosila na
devet nabrojenih i opisanih osobina) postigli velik broj
bodova usporedili su s ljudima koji su na takvim upit-
nicima postigli izrazito malen broj bodova. Rezultati uspo-
redbi na temelju intervjua, upitnika i psiholokih testova
bili su upadljivo neproturjeni. elimo li razmotriti ko-
nani zakljuak, bit e, vjerojatno najbolje da svoja otkri-
a samemo u nekoliko toaka.
Prije svega nalazimo da se ljudi s velikim brojem bo-
dova od ljudi s malim brojem bodova razlikuju po svoj-
stvima koja bismo mogli nazvati potiskivanjem i svjes-
nou. Otkriveno je, a to je i najznaajnije otkrie itavog
istraivanja, da nepristrani ljudi bre postaju svjesni vlas-
titih neprihvatljivih sklonosti i poticaja i da ih sprem-
nije prihvaaju. Nasuprot tome ovjek optereen predra-
sudama izbjegava da se s njima suoi, pa ih stoga i ne
moe ugraditi u svoju linost. Nepoeljne misli i osobine
potiskuje iz svijesti, dok ih ovjek neoptereen predra-
sudama ostaje svjestan i prihvaa ih kao dio svoje li-
nosti. Sklonosti koje se potiskuju jesu uglavnom strah,
slabost, pasivnost, spolni poticaji i napadako raspolo-
enje prema likovima autoriteta, najee roditeljima.
Ta tendencija potiskivanja ovakvih osjeaja uzrokuje
drugu skupinu osobina po kojima se ovjek koji postie
velik broj bodova razlikuje od onoga koji postie malen
broj bodova (radi se naravno o testu autoritatizma) mogli
bismo obuhvatiti zajednikim nazivima sklonosti prema
eksternalizaciji (materijalnom) i sklonosti prema inter-
nalizaciji (duhovnom). ovjek optereen predrasudama
nesvjesno se slui projekcijom, mehanizmom koji je
Freud prvi opisao i ije je postojanje, kasnije, i eksperi-
mentalno dokazano. Radi se o sklonosti da se vlastite
osobine pripisuju drugim ljudima i to, naravno one
osobine koje nisu hvale vrijedne pa ovjek nerado pri-
znaje da ih sam posjeduje. Tako, na primjer, krtac nee
rei ni misliti da je on sam krt, ve da su takvi drugi
ljudi. Pristran ovjek projicira na druge vlastita svojstva
koja potiskuje (nije on neprijateljski i prijetei raspolo-
en nego drugi) i kod drugih estoko osuuje nedostatke
koje sam posjeduje (npr. slab ovjek osuuje sve slabie).
Drugi je vid eksternalizacije izbjegavanje introspekcije
ili samoispitivanja, kao i svake neugodne spoznaje ope-
nito to dovodi do suavanja sadraja svijesti. Osim toga
velik se dio energije troi na potiskivanje nepoeljnih
sklonosti u podsvijest kao i u borbi za uspjeh i njegove
vanjske znakove to ide na utrb meuljudskih odnosa i
zadovoljstva u samom radu. Relativna nesposobnost za
drutveni ivot moe se ispoljavati u konvencionalnom
uskogrudnom odnosu prema ljudima, ili u ovisnosti o
njima, kao to je to sluaj u konzervativnoj podgrupi
skupine s velikim brojem bodova, ili u bezobzirnosti i
elji da se manipulira ljudima, kao to se to deava u
prijestupnitvu sklonoj podgrupi iste skupine. Tipini
pripadnik skupine ljudi koji na testu autoritativnosti po-
stiu velik broj bodova takoer se rijetko preputa osje-
tilnosti ili pasivnim uicima kao to su, na primjer, na-
klonost i ljubav, drugarstvo, umjetnost itd. Duhovna za-
dovoljstva on nadomjeta pokretljivou, kao i nepresta-
nom aktivnou i stjecanjem materijalnih dobara.
S druge strane nepristran ovjek, svjestan vlastitih
drutveno neprihvatljivih sklonosti, ne projicira te sklo-
nosti na druge, ve ih nastoji uklopiti u svoju linost.
Obino mu je stalo do istinskih vrijednosti, do ostvarenja
intelektualnih ili estetskih ciljeva i do toga da bude dru-
tveno koristan. Njegova samodostatnost, kao i njegova
sposobnost sudjelovanja u drutvenom ivotu veoma je
izraena. Za razliku od pripadnika skupine s velikim bro-
jem bodova iji su napori usredsreeni na prilagoavanje
vanjskom svijetu i na postizanje moi i uspjeha, takav
ovjek nastoji ostvariti unutarnji sklad i postii samo-
ostvarenje. Posljedica te vee okrenutosti prema sebi,
odnosno prema duhovnom vea je kreativnost i mato-
vitost na spoznajnom kao i na emocionalnom polju.
Polazei od nepostojanja unutarnjeg, duhovnog arita
dolazimo do idue bitne razlike izmeu pristranog i ne-
pristranog ovjeka. Par suprotnih osobina po kojima se
oni meusobno razlikuju je i konvencionalnost i iskre-
nost. Meu pripadnicima autoritativne skupine i oni koji
su skloni konzervatizimu i oni koji su skloni prijestupni-
tvu najee prihvaaju konvencionalne vrijednosti i
pravila. Da bi odredili to je dobro, a to zlo oslanjaju se
ili na autoritete ili na javno mnijenje, dakle, uvijek
trae podrku izvana. To prilagoavanje vanjskim vri-
jednostima najbolje se vidi u odnosu pristranih ljudi
prema roditeljima, kojima se ovjek optereen predra-
sudama stereotipno divi, koje ne moe ni kritizirati i
kojima se ne moe izravno suprotstaviti. Iz razgovora s
njim esto, meutim, saznajemo da je on prema rodite-
ljima zapravo neprijateljski raspoloen, ali da to nepri-
jateljstvo potiskuje i time spreava razvoj iskrenih i sr-
danih odnosa. Nasuprot tome vea iskrenost nepristra-
nog ovjeka odraava se i u njegovu otvorenom i kriti-
kom stavu prema roditeljima. Budui da se smatra rodi-
teljima dorastao, on se ne ustruava kazati to misli,
to ne mora utjecati, a obino i ne utjee, na srdanost
njihovih odnosa.
U shvaanju spolnih uloga vidi se slina razlika. Muka-
rac optereen predrasudama takoer je i konvencionalan.
Sebe smatra djelatnim, odlunim, grubim, energinim,
neovisnim i uspjenim (drugim rijeima pobjednikom u
ivotnoj borbi), a enu pasivnom i poslunom. Njegove
vanbrane spolne odnose obino ne prate osjeaji, a od
zakonite ene zahtijeva, prije svega, konvencionalnu vrli-
nu dobre domaice. U cjelini gledano spolnost je kod
njega u slubi drutvenog statusa. Pristran mukarac na-
stoji se istai osvajanjem velikog broja ena (status mu-
kosti) ili time to e oeniti enu iz dobre kue (dru-
tveni status). ovjek koji nije optereen predrasudama
u vezi sa suprotnim spolom trai, prije svega, drugarstvo,
prijateljstvo i osjetilnost. Slino tome nepristrana ena
se u izboru partnera prvenstveno rukovodi zajednikim
interesima i ljubavlju, dok se ena optereena predrasu-
dama hvata za sliku konvencionalne enstvenosti. Ona
mukarca toboe slua i ulaguje mu se, a zapravo je pre-
ma njemu neprijateljski raspoloena i nastoji ga izrabiti.
Razlike u emocionalnim reakcijama povezane su s idu-
im parom suprotnih svojstava koja emo radi lakeg
razumijevanja oznaiti kao usmjerenost prema moi i
usmjerenost prema ljubavi. Konvencionalni ljudi skloni
su da se dive moi i da za njom tee. Relativna nespo-
sobnost za naklonost i ljubav, zajedno s osjeajem ugro-
enosti sile pristranog ovjeka da tei ka moi u njezinu
izravnom ili neizravnom obliku (tj. vezujui se za one u
ijim je ona rukama) . . , Stoga u takvih ljudi esto nala-
zimo osobinu koju bismo najbolje mogli opisati kao ,pre-
velik realizam', tj. kao sklonost da se sve i svatko iskoristi
kao sredstvo za odreeni cilj. Mukarac optereen pred-
rasudama esto takav bezobzirni oportunizam smatra
atributom mukosti.
Nasuprot tome ovjek koji je na testu autoritatizma
postigao malen broj bodova u druenju s drugim ljudima
trai ljubav i naklonost. Osim toga emocionalno se vezuje
i za svoj rad. Iako, naravno, prema priznanju nije rav-
noduan, njegove su djelatnosti samo rijetko iskljuivo
sredstva za postizanje cilja. One esto postaju same po
sebi izvorom uitka i zadovoljstva, ako ve ne izravno,
onda neizravno time to su drutveno korisne. . . . Najzad
tu je i interes za umjetnost i filozofiju koji pridonosi ve-
em unutarnjem bogatstvu, a time i manjoj tenji ka
moi i drutvenom poloaju.
Zadnja skupina svojstava po kojima se pristrani ljudi
razlikuju od nepristranih mogla bi se saeti izrazima
krutost i elastinost. Prvi se objanjava potrebom krutih
obrambenih mehanizama koji e neprihvatljive sklonosti
i poticaje potisnuti u podsvijest. Budui da tako potisnu-
te sklonosti i poticaji nisu izgubili svoju dinamiku sna-
gu, neprestano postoji opasnost da e, popusti li obram-
beni zid, izroniti na povrinu svijesti. Izgleda da potiski-
vanje vie teti nego pomae u njihovu svladavanju. Ta-
ko oslabljen ego stalno je u opasnosti da ga potisnute
sile posve ne unite. Da bi se mogao oduprijeti tolikoj
prijetnji mora pojaati obrambene mehanizme, koji ma
kako jaki bili nikad ne mogu potpuno sprijeiti nenadane
i nekontrolirane provale potisnutih impulsa. Time je za-
arani krug zatvoren. Na potiskivanje tih instinktivnih
impulsa troi se velik dio energije, no oni iako potisnuti,
ostaju bitno neizmijenjeni. Taj se proces, popraen pro-
jekcijom i eksternalizacijom kao i pomanjkanjem unu-
tarnje snage i individualizma, nikad ne moe odvijati
uravnoteeno i jednoliko i jedino ga vrsta, kruta, jedno-
stavna i stereotipna spoznajna struktura moe sprijeiti
da ne dovede do potpunog sloma linosti. Ljudi kod kojih
je etnocentrizam snano izraen u tako su velikom broju
skloni da iskustva ukalupljuju stereotipnim kategorija-
ma da se to moe smatrati njihovom opom karakteri-
stikom . . . ovjek koji je na testu etnocentrizma postigao
izrazito malen broj bodova u svojim je emocionalnim i
spoznajnim prilagodbama mnogo elastiniji. To se odra-
ava i u njegovoj nesklonosti prema pretjeranoj glorifi-
kaciji ljudi ili dogaaja, kao i u njegovu boljem poimanju
biti sloenih drutvenih i meuljudskih odnosa i sve-
srdnijem prihvaanju psihologije i drutvenih znanosti
koje te odnose prouavaju.
U svom pokuaju da opiem etnocentrinu, predrasu-
dama optereenu i autoritativnu linost sluio sam se
psihoanalitikom terminologijom koja esto ne samo da
je teko razumljiva ve i nerazmrsivo zaplee injenicu i
teoriju. Mislim, meutim, da se u ovom sluaju vrijedi
pomuiti jer se takav opis u bitnim crtama slae s rezul-
tatima velikog broja objektivnih istraivanja. Prije nego
li te rezultate vrednujemo, ponovit emo to pritom tre-
ba imati na umu.
Prije svega navedeni podaci ukazuju samo na sklonosti.
Navedeni modeli linosti predrasudama optereenih i ne-
pristranih ljudi ni izdaleka nisu univerzalni, pa stoga
linost, iako odgovorna za dio predrasuda ne moe biti
odgovorna za sve. Osim toga dosad smo govorili samo o
krajnje pristranim i krajnje nepristranim ljudima; ono
to vrijedi za njih ne mora nuno vrijediti i za nekog tko
ima poneku predrasudu kao ni za nekog tko je samo
relativno nepristran. Mnogi ljudi izgovaraju antisemitske
i etnocentrine parole, a da nisu o njima nikada raz-
miljali. Kao papige ponavljaju tue miljenje bilo zato
to su sami isuvie glupi da bi shvatili to govore, bilo
zato to je takav stav uobiajen u sredini u kojoj ive.
Budui da uz miljenja koja ponekad iznose nisu emo-
cionalno vezani, ne moe se ni takav njihov tobonji stav
objasniti strukturom njihove linosti. U ovu kategoriju
vjerojatno spada velika veina verbalnih antisemita.
Treba oekivati da e gore opisana struktura linosti biti
osobito izraena kod malog broja fanatika koji zapravo
i jesu voe i stoga opasniji od poslunog stada koje
ih slijedi.
Na treem mjestu treba spomenuti to da je dosad vei-
na istraivaa prouavala autoritativnu linost u termi-
nima antisemitizma i faizma. Iz nekih se pokazatelja,
meutim, vidi da je krutost stavova, osebujna crta li-
nosti etnocentrika, svojstvena i komunistima. Nadmo
radnike klase za njih je aksiom jednako kao to je nad-
mo buroazije aksiom za faistu, koji je u nadmo svoje
domovine nad ostalim dravama jednako uvjeren kao i
komunist u inferiornost vlastite zemlje u odnosu na
SSSR. Za komuniste onaj na kome se lome kola nije
idov nego kapitalist. Budui da smo dosad razmatrali
psihologiju antisemitizma ee smo se susretali s kon-
zervativnom autoritativnom linosti nego s drugim nje-
zinim predstavnicima. No bilo bi pogreno misliti da ni-
ta slino ne postoji i na politikoj ljevici.
Najzad treba navesti i miljenja nekih kritiara koji
istiu da se ispitivanjem verbalnih izjava ne moe nita
saznati ni zakljuiti, jer ono to netko kae ne mora biti
isto to taj netko i radi. Uvjerenje da su djela vanija
od rijei pa stoga treba promatrati ponaanje, a ne ver-
balne izjave, toliko je raireno da mu moramo posvetiti
nekoliko rijei.
Svatko, naravno, moe prikriti svoje pravo miljenje i
tvrditi da misli neto to zapravo ne misli. Opasnosti za-
kljuivanja na temelju neijeg ponaanja nisu, meutim,
nita manje. Ne moemo, na primjer, tvrditi da je netko
religiozan samo zato to ide u crkvu; na to ga moe poti-
cati elja da se prilagodi sredini ili da je impresionira
kao i elja da u crkvi upozna ljude koji bi mu eventualno
mogli koristiti. Onaj tko na svoj prozor zalijepi plakat
Glasajte za konzervativce moda to ne radi zato to se
slae s njihovom politikom, nego zato to se boji da bi
otkrivanjem svojih simpatija prema socijalistima mogao
doivjeti neugodnosti. ovjek koji nije nimalo antisemit-
ski raspoloen moe sudjelovati u opem pokolju bespo-
monih ljudi iz straha da ga netko ne bi prijavio. Ver-
balne izjave nisu, naravno, pouzdan pokazatelj neijih
stavova, ali i neije nas akcije mogu u zakljuivanju za-
vesti na pogrean put. Da bi se vidjelo da li djela i ver-
balne izjave odraavaju neije prave stavove, treba uvijek
potraiti objektivan dokazni materijal.
To se moe uiniti na nekoliko naina od kojih je mo-
da najuvjerljivija metoda ponavljanja. Ako ponovljeno
ispitivanje razliitih drutvenih i nacionalnih skupina da-
de sline neproturjene rezultate, nije vjerojatno da je
ta jednoglasnost miljenja posljedica namjernog laganja.
Budui da su razliiti istraivai u istraivanju doli do
rezultata u biti slinih onima o kojima smo govorili u
ovom poglavlju, vjerojatnost njihove openite istinitosti
vrlo je velika.
Jednako je vana i injenica to se zakljuci na temelju
tih hipoteza mogu i provjeriti. Uzmimo jedan takav pri-
mjer. Vidjeli smo da su stavovi predrasudama opteree-
nog ovjeka openito krui od stavova nepristranog o-
vjeka. Konstrukcijom mjere krutosti i njezinom primje-
nom na ljude koji su na etnocentrino-autoritativnoj
ljestvici vrlo nisko ili vrlo visoko, moglo bi se to i strogo
eksperimentalno provjeriti. Jedna je takva mjera i do-
bro poznati test inteligencije u kojem se od ispitanika
trai da iz velikog suda izvadi odreeni broj litara vode.
Pritom se moe posluiti sa tri manja suda od kojih ni
jedan nije odgovarajue veliine tako da, da bi dobio e-
ljenu koliinu, mora vodu lijevati iz jednog suda u drugi.
Test krutosti sastavljen je od niza takvih problema.
Prvih osam mogu se rijeiti na principijelno isti nain,
tj. istim redoslijedom u biti slinih koraka. Zatim dolaze
dva problema koji se osim na takav uhodani nain mogu
rijeiti i mnogo jednostavnijim putem. Budui da se elas-
tian ovjek, vjerojatno, nee pridravati krutog modela
nastalog rjeavanjem prvih osam problema, treba oeki-
vati da e on taj jednostavniji put pronai. Jedanaesti se
problem uope ne moe rijeiti slino kao prvih osam, a
dvanaesti i trinaesti opet se mogu rijeiti na dva naina
na poznati sloen i na jednostavan. Krutost se mjeri
brojem odstupanja od poznatog sloenog naina rjea-
vanja pri rjeavanju zadnjih pet problema. Prema pret-
postavci morali bi ljudi skloni etnocentrizmu i autorita-
tizmu biti vrlo kruti, a jedan je dobro kontrolirani
eksperiment pokazao da je upravo tako. Prema tome ima-
mo neovisan dokaz istinitosti nae pretpostavke.
Sve u svemu moe se kazati da sve ove razne niti do-
kazivanja ine vrsto povezano tkivo. Premda e se ono,
vjerojatno, izmijeniti u mnogim vanim pojedinostima,
ve se danas moe primijeniti u praktinoj borbi protiv
antisemitizma. Mjere te borbe nisu predmet psihologije,
pa o njima neemo ovdje raspravljati.
15
Gallupove ankete i javno mnijenje
Stara izreka vox populi, vox Dei vrijedi, izgleda, i za dik-
taturu i za demokraciju. Diktatori koji, kao na primjer
Mussolini, ne potuju volju veine stanovnika, osueni
su na neuspjeh jednako kao i dravnici demokratske zem-
lje ako ne rade u skladu sa stvarnim ili imaginarnim inte-
resima ljudi od kojih oekuju podrku na iduim izbori-
ma. Stoga su politiari, vojskovoe i dravnici od davnina
uvijek nastojali saznati to o njima misle ljudi o kojima
ovisi njihova sudbina.
Ne smijemo, naravno, misliti da su to inili zato da bi
svoju politiku prilagodili miljenju veine. Najee ih je
zapravo zanimalo da li treba pojaati propagandu sa ci-
ljem da se miljenje javnosti usuglasi s njihovim. Kad
voa osjeti da javno mnijenje nee podrati odreenu
akciju, moe narediti da se poduzmu koraci koji e ga
izmijeniti u skladu s njegovim eljama. Tako je, na pri-
mjer, Hitler, elei zabraniti Komunistiku partiju Nje-
make, naredio da se zapali Reichstag.
Ma kakva bila svrha, elja da se sazna miljenje i stav
javnosti univerzalna je i snana. itav se mehanizam de-
mokracije (izbori, referendumi itd.) u stvari i temelji na
pretpostavci da je mogue saznati to javnost misli. Sve
donedavno tome je sluila iskljuivo intuicija ili subjek-
tivne ocjene takozvanih strunjaka. Jasno je da glasa-
nje na izborima, tj . naa odluka o tome kojoj emo se
stranci prikloniti, ne ovisi samo o jednom miljenju te
stranke, ve o velikom broju stavova prema mnotvu
najrazliiti]ih drutvenih problema. Uvjerenja i poglede
jedne partije glasa teko moe razluiti jedne od drugih.
On se, na primjer, moe slagati s konzervativcima kad
se radi o izmjeni carinskih propisa, a s laburistima kad
je rije o nacionalizaciji ili jednakoj plai za jednak
rad. Ove finije podjele nee se odraziti u njegovu glasa-
nju i sigurno je da e, ma kako glasao, glasati i protiv
vlastitog miljenja.
Potreba da se saznaju pogledi i stavovi ovjeka s ulice
dovela je do razvoja tehnika ispitivanja javnog mnije-
nja. Prije njihova postojanja takve su se ocjene dobivale
promatranjem veliine i raspoloenja masa koje su dola-
zile sluati politike govore, ispitivanjem sadraja izjava
partijskih radnika ili pristaa odreenog kandidata, iz
pisama koja su politikim asopisima pisali itaoci itd.
Prva tehnika za ispitivanje javnog mnijenja izgleda da je
bila pokusno glasanje koje su na poetku ovog stoljea
provodile amerike novine tako da su jednostavno pitale
ljude o njihovim glasakim namjerama. Daljnjem razvoju
tehnike pridonijela je i takozvana agitacija potom ko-
ju su prije otprilike stotinu godina uveli neki poljopri-
vredni asopisi i koju je konano preuzelo i Ministarstvo
za poljoprivredu SAD. Ispoetka se radilo o sakupljanju
podataka o usjevima da bi se kasnije prelo na sakuplja-
nje miljenja o raznim drugim problemima. Najpoznatiji
je primjer takvog rada niz anketa koje je izvrio asopis
Literary Digest. Tijekom dvadesetih i tridesetih godina
ovog stoljea taj je asopis svojim glasakim ceduljama
u obliku dopisnica uspostavio vezu sa milijunima ame-
rikih graana. Pitanja se nisu odnosila samo na politike
izbore ve i na probleme kao to su prohibicija i New
Deal.
Ti rani pokuaji predvianja na temelju ispitivanja jav-
nog miljenja bili su ponekad u svojim prognozama vrlo
toni. Tako je, na primjer, Literary Digest 1932. godine
predvidio broj glasova za Roosevelta sa grekom manjom
od 1 posto. Uspjesi slini ovom bili su, ipak, relativno
rijetki, tj . prognoze su u velikom broju sluajeva bile iz-
razito loe. Zapravo je nezadovoljstvo tom netonou
i dovelo do razvoja modernoga naina ispitivanja javnog
mnijenja koje se danas esto poistovjeuje s imenom
Gallupa.
Problem s kojim se suoava svatko tko eli saznati to
javnost misli o odreenim pitanjima relativno je jedno-
stavan. Kratko reeno sve to on mora uiniti je da ljude
izravno upita to misle. Tako bi instinktivno postupio i
nestrunjak i tako danas, naravno u neto savrenijem
obliku, postupaju i ispitivai javnog mnijenja. Ipak, oni
pritom moraju razmotriti i rijeiti tri problema: problem
uzimanja uzoraka, tj . koga pitati, problem intervjuiranja
ili to pitati i problem tumaenja, tj . to zakljuiti na
temelju dobivenih podataka.
Pogledajmo najprije mogue naine uzimanja uzoraka.
Obino elimo saznati miljenje velike skupine ljudi, na
primjer miljenje svih odraslih stanovnika britanskog
otoja, i obino ne moemo ispitati svakog pripadnika
te skupine. Sreom stav itave skupine moemo saznati
ispitivanjem njezina relativno malenog uzorka. Budui da
se radi o malom uzorku on prije svega mora biti reprezen-
tativan, tj . mora reprezentirati itavo stanovnitvo. Dru-
gim rijeima u uzorku se mukarci i ene, stari i mladi,
radnici i graani moraju pojavljivati s jednakom uesta-
lou kao u ukupnom stanovnitvu. Oito je zato mora
biti tako. Ako, na primjer, mukarci i ene o neem ne
misle jednako, tada emo na temelju uzorka sainjenog
od samih mukaraca dobiti potpuno pogrenu predodbu
o miljenju itave skupine. Uzorak moe biti sluajan
(vjerojatnost da e biti odabrani u uzorak jednaka je za
sve pripadnike skupine ije miljenje treba saznati) ili
slojevit (ljudi se odabiru u unaprijed odreenim razmje-
rima). U oba je sluaja nadasve vano da uzorak bude
reprezentativan, jer jedino na temelju takvog uzorka mo-
emo neto zakljuiti.
Dobar primjer onoga to se moe dogoditi kad uzorak
nije reprezentativan je anketa koju je 1936. godine pro-
veo ve spomenuti asopis Literary Digest. Razaslavi,
kao i obino, svoje glasake cedulje-dopisnice, Literary
Digest je na postavljeno pitanje primio dva milijuna
odgovora. Ipak, u prognozi broja stanovnika koji e gla-
sati za Roosevelta pogrijeilo se za itavih 19 posto. Na-
kon tog neuspjeha Literary Digest je prestao anketirati
svoje itaoce. Sjetimo se da je samo etiri godine ranije
(1932) anketa Digesta prognozirala Rooseveltovu po-
bjedu s grekom manjom od 1 posto, s pravom se moe-
mo zapitati to se za etiri godine izmijenilo. Literary
Digest je svoje glasake cedulje-dopisnice poslao, uglav-
nom, ljudima srednjeg sloja, odnosno onima koji i itaju
asopise takvog tipa, koji posjeduju telefone i kola i
iji bi se politiki pogledi u cjelini mogli opisati kao
konzervativni. Oni, prema tome, nisu sainjavali repre-
zentativan uzorak stanovnitva, ve tovie, jedan vrlo
pristran uzorak. Godine 1932. to nije bilo vano, jer u to
vrijeme razlike izmeu dviju glavnih politikih stranaka
Sjedinjenih Amerikih Drava demokrata i republika-
naca nisu bile toliko izraene. Tada se demokrati jo
nisu smatrali liberalima, niti republikanci konzervativ-
cima. Obje su stranke u svojim stavovima bile jednako
konzervativne, pa je zbog toga postotak glasaa pri-
padnika graanske klase koje je anketirao Digest i koji
su glasali za Roosevelta bio otprilike jednak postotku
Rooseveltovih glasaa meu ukupnim stanovnitvom.
Stoga je prognoza Literary Digesta bila prilino dobra.
No Roosevelt je svojim New Dealom izmijenio politiku
pozornicu, liberalizirao demokratsku stranku i time pri-
vukao radniku klasu. Istodobno su se i republikanci,
kao protivnika politika stranka, poeli poistovjeivati
s konzervativnim nainom miljenja ime su odmah stekli
podrku srednjih, graanskih slojeva. Do godine 1936. ta
podjela meu partijama postala je djelomino i podjela
meu drutvenim slojevima, pa je Literary Digest ispi-
tujui samo jedan drutveni sloj, tj . graansku klasu, pro-
gnozirao pobjedu republikanskog kandidata Landona,
iako je on s obzirom na broj pristalica imao mnogo ma-
nje izgleda da postane predsjednik Sjedinjenih Drava.
Iste godine kad je Literary Digest tako strahovito
promaio, i to usprkos tome to je anketirao dva mili-
juna ljudi, Gallup je ispitivanjem mnogo manjeg uzorka
(3 tisue ljudi) prognozirao Rooseveltov povratak. To je
pokazalo da je sastav uzorka vaniji od njegove veliine.
Gallup je, naime, svoj uzorak sainio prema pravilima
reprezentativnog uzimanja uzoraka. Praktina potvrda
nadmoi takvog naina rada nad ranijim nekontrolira-
nim metodama uzimanja uzoraka razuvjerila je one koji
ne vjeruju statistikim argumentima. Treba, meutim,
svakako naglasiti da je potreba reprezentativnog uzima-
nja uzoraka dokazana iskljuivo teorijskim i statistikim
metodama davno prije promaaja ankete asopisa Lite-
rary Digest. Teoriju uzoraka matematiari su detaljno
razradili, pa se greka u prognozi, kad je uzorak poznat,
moe ocijeniti jednostavnim formulama.
Kako se zapravo uzimaju uzorci? Dva su glavna naina
uzimanja uzoraka prema kvoti i uzimanje uzoraka pre-
ma podruju. Veina dravnih agencija za ispitivanje
javnog mnijenja slui se prvim nainom. Svaki ispitiva
mora ispitati stanovit broj ljudi unaprijed odreenih,
specifinih osobina. Mora, na primjer razgovarati sa tri
mukarca starija od pedeset godina, pet ena koje su
mlae od trideset godina itd. Iako se ta metoda zbog svoje
jednostavnosti i jeftinoe nairoko primjenjuje, ona ima
i nedostataka. Ispitiva mora sam prosuditi starost svo-
jih ispitanika, kao i njihovu drutvenu pripadnost itd., a
to nije uvijek lako. Moe, naravno, ovjeka koga intervjui-
ra izravno zapitati koliko mu je godina i kojem drutve-
nom sloju pripada, no ljudi upravo na ta dva pitanja ne
odgovaraju uvijek tono (ene su obino sklone sakri-
vanju godina, a mukarci zamiljenom uspinjanju na
drutvenoj ljestvici). Agenciju moe prevariti i sam ispi-
tiva, koji si moe skratiti posao i odgovore sam izmisliti,
ili ispitanike pogreno prosuditi. Takvi se propusti, vje-
rojatno mogu eliminirati odgovarajuom obukom i pri-
mjerenom plaom kao i uzimanjem u obzir izvjesnih ispi-
tivaevih osobina prilikom njegova izbora. Bilo kako bi-
lo greke u prognozi na temelju uzorka prema kvoti
mnogo su vee od greaka koje bi se mogle opravdati sta-
tistikom teorijom uzoraka. To ne bi bilo tako vano
kad bi te greke bile sluajne. One, meutim, ukazuju na
izrazitu pristranost koja se u svim zemljama gdje se vri
anketiranje ispoljava u precjenjivanju broja glasova za
kandidate konzervativne graanske klase i potcjenjiva-
njem tog broja za kandidate socijalista i radnike klase.
To se vrlo jasno vidi na primjeru Sjedinjenih Amerikih
Drava gdje je na izborima 1948. godine Truman postao
predsjednik usprkos suprotnom uvjeravanju agencija za
anketiranje.
Prosjena greka u izbornoj prognozi na temelju anke-
ta danas se kree negdje oko 3 posto, pa iako ta brojka
djelomino ovisi o izbornom sistemu zemlje, ali je u svim
zemljama u kojima su dosad vrena takva ispitivanja,
u cjelini, iznenaujue konstantna. Greka od 3 posto
moe nam se uiniti neznatnom, no efikasnost metoda an-
ketiranja lako je precijeniti. Uspjeh svih metoda za predvi-
anje moe se provjeriti usporeivanjem tih metoda s
nekim jednostavnim nainom prognoziranja. Jedan od
njih je, na primjer, praktino pravilo koje nam kazuje
da e glasovi na ovim izborima biti podijeljeni jednako
kao i na prethodnim. Prognoza na temelju ankete trebala
bi biti bolja od ovakve. U Americi je prognoza na temelju
navedenog pravila, u razdoblju za koje se mogu praviti
usporedbe (1936 1948), gotovo jednako dobra kao
prognoza na temelju ankete. Moda je to i zbog toga to
u tom razdoblju nije bilo hitnijih politikih promjena
u Engleskoj takva usporedba pokazuje da su prognoze
na temelju ankete neto tonije. Ma s koje strane gledali,
nema nikakve sumnje o tome da bi se naini uzimanja
uzoraka mogli i morali usavriti, premda e njihovo usa-
vravanje biti prilino skupo.
Mnogo bolje rezultate od uzorka prema kvoti daje ta-
kozvana metoda uzimanja uzoraka prema podruju. Pod-
ruje na kojem treba ispitati miljenje stanovnika razdi-
jeli se u okruge, a ovi opet u nastanjene jedinice. Sluaj-
nim odabiranjem izabere se nekoliko nastanjenih jedi-
nica i u njima nekoliko osoba koje treba intervjuirati
(izbor ovaj puta nije preputen ispitivau). Kako je to
zapravo metoda sluajnog uzimanja uzoraka, ona je teh-
niki superiorna uzimanju uzoraka prema kvoti. Nedosta-
tak joj je u tome to je vrlo skupa. Ispitiva koji obavlja
posao mora ii iz jednog dijela grada u drugi, i ako ispi-
tanik nije kod kue mora dolaziti ponovo sve dok ga ne
nae. Ne moe umjesto njega ispitati nekog drugog iz
jednostavnog razloga to se ljudi koji esto nisu kod
kue u mnogome razlikuju od onih koji to jesu. Tako je,
na primjer, u jednoj anketi kojom je trebalo procijeniti
broj ljudi koji e obraivanjem vrtova pobjede smanji-
ti nestaicu hrane u ratu, otkriveno da je postotak ko-
paa vei meu ljudima koji su bili kod kue kad je
ispitiva doao prvi put nego meu onima koje je uspio
nai kod kue tek nakon nekoliko pokuaja. tovie, im
je na nekom podruju ispitiva, da bi pronaao svoje
ispitanike kod kue morao ee dolaziti, tim je i posto-
tak ljudi spremnih da obrauju vrt, bivao manji.
Vladine agencije u Sjedinjenim Amerikim Dravama i
Velikoj Britaniji slue se ovom metodom uzimanja uzo-
raka prema podruju jer na temelju tako dobivenih po-
dataka donose vane odluke, pa je tonost podataka bitna.
Gallup i druge agencije za anketiranje su dosad izbjega-
vale uzimanje uzoraka prema podruju budui da tonost
nije toliko vea da bi opravdala poveanje trokova.
Kad smo odabrali uzorak, treba odluiti kakva pitanja
postaviti i kako ih postaviti. Prije svega treba nastojati
da pristranost ne utjee na rezultate. Prvi problem s ko-
jim se moramo suoiti takvo je oblikovanje pitanja da ga
ispitanik, ma kako neinteligentan i neuk bio, razumije.
Iako to moe izgledati jednostavno, u stvarnosti je slo-
eno i teko. Ilustrirat u to primjerom iz kojeg se vidi
da na tom podruju mogu promaiti ak i iskusni stru-
njaci. Jedna amerika vladina agencija za ispitivanje jav-
nog mnijenja anketirala je Crnce u Junim dravama o
tome da li treba oporezovati profite, i na vlastito iznena-
enje otkrila da se Crnci tome snano protive. Budui
da su siromaniji ljudi uglavnom skloni oporezivanju
profita, iz Washingtona su na Jug poslali strunjaka da
ispita stvar. Ubrzo je stigao i njegov izvjetaj u kojem
je javljao da Crnci u Bibliji ne nalaze opravdanja za opo-
rezivanje proroka*! Ovaj istinit dogaaj moe ilustrirati
potekoe s kojima su suoeni strunjaci pri oblikovanju
pitanja. Da bi se ustanovilo da li ljudi pitanja razumiju,
vjerojatno je najbolje primijeniti takozvanu tehniku
predtesta, tj . postaviti skup pitanja malom uzorku sta-
novnitva s iskljuivim ciljem da se provjeri jesu li ona
razumljiva. Takav predtest se ponavlja sve dok ne dade
zadovoljavajue rezultate.
Razumljivost pitanja nije sve. Da bi odgovor na pitanje
neto znaio, ono se mora odnositi na ispitanikova posto-
jea miljenja i stavove. U protivnom, odgovori e biti
besmisleni. Nedugo iza rata jedna agencija za ispitivanje
javnog mnijenja postavila je pitanje: Mislite li da bi
grkom kralju uri trebalo dopustiti da se vrati u zem-
lju? To to je 60 posto ispitanika na pitanje odgovorilo
sa da, protumailo se kao podrka konzervativcima u
borbi za vlast koja je tada bjenjela u Grkoj. Istodobno
je u jednoj nezavisnoj anketi postavljeno sasvim druga-
ije pitanje, naime: Jeste li ikad uli za Grkog kralja
uru?. Ispostavilo se da samo malen broj ljudi znade
neto o ovom monarhu. Prema tome je velik broj pozi-
tivnih odgovora na prvo pitanje bio samo odraz sklonosti
da se kae ako je momak grki kralj, zato se, doavola,
ne bi vratio u Grku, a ne pokazatelj naklonosti prema
jednoj ili drugoj strani grke politike pozornice. U na-
stojanjima da saznaju postojee stavove anketari moraju
paziti kako ne bi stvorili pseudostavove, a time i lanu
sliku javnog mnijenja.
* Engleska rije prophet prorok ita se slino kao i rije
profit profit (prim. prev.).
ak i kad su pitanja jasno oblikovana i kad se odnose
na stvarne svima poznate probleme, treba imati na umu
jo neke detalje. Treba, na primjer, paziti u kakvom je
kontekstu pitanje postavljeno. Kako kontekst u kojem
je pitanje postavljeno moe utjecati na odgovor vidi se
iz idueg primjera. Prije nego to je Amerika ula u rat
dva uzorka amerikih graana upitana su da li se ameri-
ka vojska u ratu treba pridruiti Nijemcima ili Englezi-
ma. I jednom i drugom uzorku postavljena su dva pi-
tanja, ali drugaijim redoslijedom. Prvom uzorku ljudi
postavljena su pitanja: Treba li amerikim graanima
dopustiti da se pridrue engleskoj armiji? i Treba li
amerikim graanima dopustiti da se pridrue njemakoj
armiji?, a drugom uzorku ista ta pitanja samo obrnutim
redom. U prvom uzorku na prvo je pitanje sa da odgo-
vorilo 45 posto ispitanika, a u drugom uzorku 22 posto
ispitanika. U prvom uzorku na drugo je pitanje pozitivno
odgovorilo 31 posto ispitanika, a u drugom 40 posto ispi-
tanika. Vidimo, dakle, da su ovisno o redoslijedu pitanja
dobiveni sasvim drugaiji brojevi.
Lako se vidi to se ovdje dogodilo. Amerikanci su, u
cjelini, bili naklonjeniji Englezima, pa su na prvo pitanje
Treba li amerikim graanima dopustiti da se pridrue
engleskoj armiji? uglavnom odgovorili sa da. Suoeni
sa slinim pitanjem u odnosu na njemaku armiju odgo-
vorili su slino, no ne zbog simpatije prema amerikoj
ratnoj maineriji, nego zbog amerike neutralnosti (to
se odrazilo i na broju pozitivnih odgovora). Kad je na
prvom mjestu bilo pitanje: Treba li amerikim graa-
nima dopustiti da se pridrue njemakoj armiji?, najpri-
rodniji odgovor Amerikanaca bio je ne, pa su zbog neu-
tralnosti SAD jednako odgovorili i kad se pitanje odno-
silo na englesku armiju.
Na odgovore ispitanika znatno djeluje i ono to se u
pitanju eksplicitno ili implicitno podrazumijeva. Na pi-
tanje Treba li poeti razmiljati o miru? koje je jedna
agencija za ispitivanje javnog mnijenja postavila sredi-
nom rata, potvrdno je odgovorilo 81 posto ispitanika. Ali
kad je smisao pitanja bio izriit, tj. kad je pitanje glasilo
Treba li najprije pobijediti pa tek onda misliti na mir?,
samo je 41 posto ispitanika smatralo da na mir treba
misliti odmah. Jasno je, dakle, da u pitanju sadrane
implicitne tvrdnje znatno djeluju na odgovor.
Trei se problem javlja kad se radi o pitanjima na koja
odgovor moe biti u skladu s nacionalnom politikom i
tekuim stereotipovima ili se njima protiviti. Na pitanje
takvog tipa ispitanici mogu, umjesto da kau ono to
misle, odgovoriti onako kako to smatraju drutveno pri-
hvatljivim. To se jasno vidi iz ovog eksperimenta. Dvjema
skupinama ljudi postavljeno je pitanje: Mislite li da
idovi u ovoj zemlji imaju prevelik utjecaj i mo? U
jednoj su skupini ispitivai sami zapisivali odgovore, dok
su pripadnici druge skupine mogli svoj odgovor napisati
na papiri i ubaciti ga u kutiju koju je ispitiva nosio sa
sobom i na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo taj-
no. U skupini intervjuiranoj uobiajenim nainom sklo-
nost antisemitizmu priznalo je 56 posto ispitanika, a u
skupini u kojoj se tajno glasalo 66 posto ispitanika.
Razlika od 10 posto isuvie je velika da bi bila sluajna
i ukazuje na tendenciju davanja drutveno prihvatljivih
odgovora na izravno postavljena pitanja.
Tom sklonou ispitanika da odgovaraju onako kako
im se ini da ispitiva misli moe se, djelomino, objasniti
navodna ispitivaeva pristranost. U jednom eksperimentu
koji je izvren u Sjedinjenim Amerikim Dravama prije
nego to je Amerika ula u rat postavljeno je pitanje o
pomoi Engleskoj. Najprije su sami ispitivai kazali to
misle o tome, a zatim su s tim njihovim stavom uspore-
eni rezultati njihova ispitivanja. Ispitivai koji su bili
skloni pomoi Englezima sakupili su 60 posto potvrdnih
odgovora, a ispitivai koji su eljeli da Amerika ostane
neutralna samo 44 posto takvih odgovora. Iako se ispiti-
vai vjebaju u nepokazivanju vlastitih stavova, jasno je
da se oni ipak odraavaju u odgovorima njihovih ispita-
nika.
Ispitivau je teko, a ponekad i nemogue, ne odati
to sam misli. Njegov naglasak, obrazovanje i pripadnost
drutvenoj klasi na neki nain ve predodreuju odgo-
vore njegovih ispitanika. Tako je, jednom prilikom, sku-
pina Amerikanaca upitana to misli o radnikim sindi-
katima. Meu pripadnicima radnike klase, koje je inter-
vjuirao ispitiva pripadnik graanske klase, za radnike
sindikate izjasnilo se 41 posto radnika. Kad je ispitiva
i sam pripadao radnikoj klasi, pozitivan stav prema rad-
nikim sindikatima pokazalo je 56 posto radnika. Oito
je da su ispitanici oekivali da e ispitivai pripadnici
radnike klase biti za radnike sindikate, a ispitivai pri-
padnici graanske klase protiv njih, pa su u skladu s tim
svojim oekivanjem i odgovorili.
Pristranost je teko izbjei. U nastojanjima da je iz-
bjegnu agencije za ispitivanje javnog mnijenja slue se
razliitim metodama. Mogu, na primjer, ispitati dva uzor-
ka ljudi i to tako da u svakom postave isto no drugaijim
rijeima izreeno pitanje. Ako su odgovori slini ili jed-
naki, zakljuak je da formulacija pitanja nije utjecala na
odgovor. Ako se to ne dogodi, treba postupak ponoviti s
drugaije formuliranim pitanjem. to se tie pristranosti
samih ispitivaa lako je saznati to oni misle i s tim u
skladu korigirati odgovore ispitanika onih ispitivaa ija
se miljenja meusobno razlikuju. Premda je sve to mo-
gue, rijetko se primjenjuje, jer agencije za ispitivanje
javnog mnijenja obino smatraju da su takva dodatna
istraivanja skupa i ne bezuvjetno potrebna. elimo li
izbjei najgrublje greke, moemo se, u nedostatku re-
zultata upravo opisanih istraivanja, osloniti na vodstvo
strunjaka, no propusti u ispitivanju svih moguih uz-
roka greaka u svakoj prilici sa znanstvenog stajalita
znatno smanjuju pouzdanost podataka.
Dosad smo govorili o tome koga i kako treba pitati.
Sad emo se pozabaviti s osnovnim problemom tumae-
nja podataka. Nekim podacima, naravno, i ne treba tu-
maenja. Prognoza ishoda politikih izbora koja nam ka-
zuje da e za kandidata A glasati 60 posto, a za kandidata
B 40 posto biraa nema nikakve znanstvene vrijednosti.
Ona je zanimljiva samo kao novinska vijest, koja nam
danas, i to ne posve tono, kae ono to emo sutra iona-
ko tono znati. ak ni tvrdnja da takve prognoze poka-
zuju openitu tonost anketa nije znanstveno opravdana.
Anketom se mogu moda saznati neije glasake namje-
re, ali se moda ne moe saznati to netko misli o ozako-
njenju bordela ili postojanju Boga.
Tumaenje je odluujue kad se radi o opim drutve-
nim problemima kao to je, recimo, antisemitizam. Uzmi-
mo, na primjer, odgovore na ve itaocu poznato pitanje
Mislite li da idovi imaju u ovoj zemlji prevelik utjecaj
i mo?. Izgleda da tako misli 66 posto stanovnitva Bri-
tanskog otoja. Moe li se iz toga zakljuiti da je 66 posto
stanovnika antisemitski raspoloeno? Oevidno je da je
odgovor ne. Da smo, na primjer, pitali Slaete li se s
miljenjem da idovi sve monopoliziraju na utrb Engle-
za? dobili bismo drukiji postotak. Vidimo da se, ovisno
o formulaciji pitanja, antisemitizam stanovnika Velike
Britanije kree od 3 do 80 posto, kao i to da je ovakav
nain prosuivanja opeg drutvenog stava pogrean.
Izgleda da potekoe u tumaenju nastaju zbog navike
agencija za ispitivanje javnog mnijenja da o rezultatima
ispitivanja izvjetavaju u postocima da, ne i ne
znam odgovora na pojedino pitanje. Moda e nam to
biti jasnije na jednoj usporedbi. Pretpostavimo da elimo
saznati prosjenu visinu stanovnika neke zemlje. Mjere-
nje moemo poeti time to emo veem broju ispitivaa
dati tapove jednake duljine, zatraiti od njih da njima
izmjere reprezentativan uzorak stanovnitva i izvijeste o
tome koliko je stanovnika visoko kao tap, koliko vie,
a koliko nie od njega. Tako bismo dobili skup odgovora
slinih onima kakve dobivaju agencije za ispitivanje jav-
nog mnijenja, tj . nali bismo, na primjer, da je 70 posto
stanovnika vie od tapa, 5 posto po visini jednako tapu
i 25 posto nie od tapa. Kad, meutim, ne bismo znali
tonu visinu tapa, ta nam injenica ne bi nita govorila
o prosjenoj visini stanovnika. Sam izraz visina tapa
podrazumijeva itav niz mjerenja, tj. sistem mjerenja
duine, pa ako takav sistem mjerenja ve postoji, bilo bi
jednostavnije, a i tonije izmjeriti stvarnu visinu svakog
lana uzorka i dobiti rezultat u obliku broja centimetara.
S antisemitizmom je slino kao s visinom. Ne znamo
li stepen antisemitizma danog pitanja, poznavanje postot-
ka stanovnitva koje na to pitanje odgovara potvrdno, ne
kazuje nam gotovo nita o rairenosti antisemitizma. Ono
to nam treba nije jedno jedino pitanje i postotak da,
ne i ne znam odgovora na to pitanje, ve ljestvica kao
ona prikazana u poglavlju Psihologija antisemitizma.
U takvoj bi ljestvici prosjena antisemitska izjava odgo-
varala upotrebi metra u naem primjeru. Nema sumnje
da bi izjave poredane u odreenu ljestvicu vrijednosti
(tj. izjave vrijednost kojih se mjeri tom ljestvicom vri-
jednosti) itaoci novina tee mogli shvatiti, no time bi
sadanji izvjetaji agencija za ispitivanje javnog mnije-
nja dobili i nekakvu znanstvenu vrijednost.
Ova razmatranja u cjelini ne odnose se, naravno, na
praktinu korist ankete. Ona, meutim, znatno smanjuju
njezinu vanost sa stajalita drutvene znanosti. (Dopri-
nosi ankete znanosti neznatni su). Iako izvjesna poope-
nja na temelju anketom dobivenih podataka mogu biti i
vana kao, na primjer, otkrie da u unutarnjoj politici
demokratske drave prevladava miljenje radnike klase,
dok u njezinoj vanjskoj politici graanska klasa ima sna-
niji utjecaj, ona su prije iznimka nego pravilo. Veina
otkria do kojih se dolo metodama anketiranja odnose
se na izjave o pojedinim specifinim injenicama: tj. da
je u odreenoj prilici odreeni dio odreenog uzorka sta-
novnitva na odreeno pitanje odgovorio potvrdno.
Istina je da su injenice sirovina znanosti, ali znanost
zahtijeva mnogo vie od samih injenica. Izvan okvira
teorije ili hipoteze koju one potkrepljuju ili pobijaju,
injenice nisu osobito vane. Stoga je pogreno vjero-
vati da je ispitivanje javnog mnijenja znanstveno vrijed-
no samo zato to donosi injenice u iju se istinitost mo-
emo pouzdati. Kad bi se te injenice mogle uklopiti u
neki openit sustav ili teoriju, bile bi nadasve vane, no
budui da njima samo ponekad moemo potkrijepiti ne-
ku od teorija, malen je broj strunjaka za socijalnu psi-
hologiju ili sociologiju koji te rezultate mogu iskoristiti.
Ispitivanje javnog mnijenja, kao i organizacije koje se
time bave (na primjer Agencija za drutvena anketiranja
britanske vlade, emisija Miljenje slualaca radio
BBC-a, kao i mnoge amerike vladine agencije koje mi-
ljenja i stavove o velikom broju pitanja nastoje saznati
tehnikom ankete i uzimanja uzoraka) moramo stoga pro-
suivati sa praktinog stajalita. to zapravo rade agen-
cije za ispitivanje javnog mnijenja bit e nam jasno iz
nekoliko primjera sluajno odabranih meu velikim bro-
jem takvih primjera u literaturi. Neki se odnose na ne-
bitne sadraje, dok su drugi veoma vani. Prvi je primjer
uzet iz rada Agencije za drutvena anketiranja britanske
vlade ta je agencija osnovana za vrijeme rata. Od svog
osnivanja do danas neprekidno je radila i to, uglavnom,
za potrebe raznih ministarstava koja su svoju politiku
eljela uskladiti s drutvenom situacijom. Tako je, na
primjer, 1948. godine iskrslo pitanje broja ratnih me-
dalja koje je trebalo iskovati. Pravo na 20 milijuna me-
dalja imalo je sedam milijuna ljudi. Trebalo je ocijeniti
koliki e broj onih koji na medalje imaju pravo te me-
dalje i zatraiti. Agencija za drutvena anketiranja pro-
cijenila je da e medalje zahtijevati samo 35 posto ljudi
od onih koji na njih imaju pravo i pogrijeila pritom sa-
mo za 1 posto medalje je zatrailo 34 posto ljudi.
Vlada je, oslanjajui se na procjenu agencije, naruila
mnogo manji broj medalja no to bi inae bilo potrebno,
i time utedjela izmeu sto i stopedeset hiljada funti.
Tim su se iznosom mogli platiti trokovi rada agencije
za drutvena istraivanja za itavu godinu.
Drugi se primjer odnosi na upotrebu telefonskih ime-
nika, a uzet je iz rada iste agencije. Pretplatnici na irem
podruju Londona uvijek su dobivali dva telefonska ime-
nika imenik Londona i imenik njegove okolice. Vlada
se, elei utedjeti papir, tisak i posao, jednog dana zapi-
tala jesu li ti imenici zaista neophodni. Od agencije za
drutvena anketiranja zatraila je da ispita mogu li se
telefonski imenici okolice Londona ne uruiti pretplat-
nicima i hoe li to znatno poveati broj poziva slubi te-
lefonskih informacija. Budui da je rezultat ispitivanja
bio pozitivan, imenici za okolicu Londona su povueni.
Pokazalo se da je to mudra odluka i uteda od nekoliko
tisua tona papira i od gotovo dvjesto tisua funti.
Bezbroj je primjera ovakve vrste i svaki od njih poka-
zuje da se ponaanje velikih skupina ljudi moe pred-
vidjeti i u skladu s tim predvianjem drutveno i poli-
tiki djelovati. Drutvena politika koja se osniva na na-
gaanju skuplja je od drutvene akcije koja se temelji na
znanju, i ne samo skuplja nego i neefikasnija. Agencije
za ispitivanje javnog mnijenja kakva je, na primjer, spo-
menuta agencija za drutvena anketiranja daju takvo zna-
nje uz minimalnu cijenu. elimo li svoju drutvenu i po-
litiku djelatnost planski uskladiti s drutvenom situa-
cijom, moramo agencije koje sakupljaju takve podatke
znatno proiriti. Kad ve trgovaka poduzea troe toliko
novaca na ispitivanje trita, tj . na pokuaje da otkriju
to je ono to prodaje njihov proizvod, tada bi i vlada
o ijem radu ovisi sudbina itave zemlje morala svoje
akcije temeljiti na najveem moguem broju podataka.
Primjer koji emo sada navesti vaan je na jedan drugi
nain. Uzet je iz rada jedne specijalne vojne agencije u
Sjedinjenim Amerikim Dravama, a pokazuje kako mje-
renje miljenja moe biti vrlo korisno. Na kraju rata svi
ameriki vojnici eljeli su biti im prije demobilizirani
i vratiti se kuama. Kriterij po kojem se u demobilizaciji
ravnala vrhovna komanda bio je tako oevidno lo i ne-
pravedan da je meu amerikim trupama u Evropi i Aziji
gotovo izbila otvorena pobuna. Tada su pozvani u pomo
psiholozi i ostali drutveni znanstvenici koji su na te-
melju miljenja svih zainteresiranih izradili sistem bodo-
va kojim se trebao odrediti redoslijed demobilizacije. Za
kratko vrijeme intervjuiran je velik broj vojnika i nai-
njen sistem bodova prema opem miljenju svih kojih
se to neposredno ticalo. Demobilizacija je poela tei
glatko, pravednim redom, ime je izbjegnut nered koji
bi bio poguban ne samo za amerike unutarnje odnose ve
i za svjetsku politiku situaciju onoga vremena.
Sada bismo mogli ukratko saeti glavne zakljuke ovo-
ga poglavlja. Upotrebom odgovarajuih metoda uzimanja
uzoraka i intervjuiranja mogu se prilino tono saznati
stavovi i miljenja ljudi o velikom broju pitanja. Rezul-
tati postignuti tim metodama pokazali su se vanima u
praksi demokratskog planiranja. Mislim da neemo pre-
tjerati ako kaemo da su one, zbog svojstvenosti gleda-
nja u budunost, politikom tijelu ono to su oi ovjeku.
Nema sumnje o tome da e se u bliskoj budunosti ovakve
i sline tehnike naglo razviti i zamijeniti slutnje znanjem,
a nagaanja statistikom.
Zaokupljeni praktinim pitanjima pobornici takvih
tehnika zanemarili su njihovu znanstvenu provjeru kao
i njihovu ulogu u konstrukciji znanstvenih hipoteza. To,
na alost, nije najsretnije odabran put razvoja razvoj
znanosti najbri je tamo gdje ista i primijenjena znanost
koraaju ruku pod ruku, i jedna potie napredak druga
Na podruju odreivanja drutvenih stavova razmjena
je tekla jednosmjerno. Teorijski znanstvenici su smislili
metode, statistike formule i tehnike koje su praktini
radnici zatim primijenili. To je, uglavnom, bilo sve to
su oni uinili teorijskim znanstvenicima za uzvrat nisu
dali gotovo nita. Nepostojanje dvosmjernog toka razmje-
na uzrok je tome to je danas drutvena znanost vie
teorijska i slabo povezana sa stvarnou. Uska suradnja
teoretiara i praktiara dovela bi do plodnijeg razvoja i
na praktinom podruju. Za manjkavu suradnju krivi su,
donekle, i oni koji se bave anketiranjem u praksi, a naj-
vie, vjerojatno, oni ija je dunost unapreivanje dru-
tvenih znanosti u ovoj zemlji. U Velikoj Britaniji ne po-
stoji, na primjer, katedra za socijalnu psihologiju, ni sve-
uilini odsjek koji bi se bavio novim otkriima na ovom
vitalno vanom polju. Moramo se gotovo iskljuivo osla-
njati na eksperimente izvrene u Sjedinjenim Amerikim
Dravama gdje je suradnja izmeu prakse i sveuilita
mnogo bolja, a javna podrka drutvenim znanostima
snanija. Mnogo se govori o tome kako je razvoj fizike
izmakao ljudskom nadzoru i da bi neto slino trebalo
postii i u drutvenim znanostima, tj . kad se radi o samom
ovjeku i njegovoj okolini. Vladina i sveuilina politika
u Velikoj Britaniji za sada ne pokazuje da se o tome
ozbiljno misli, jer bi se inae na sveuilitima osnivali
barem odsjeci za drutvene znanosti. To bi potaklo in-
teres javnosti za istraivanja koja bi se vrila na takvim
odsjecima ime bi i sama istraivanja postala kvalitetnija.
Bez podrke javnosti drutvene znanosti mogu samo na-
zadovati, a oni koji psiholozima i sociolozima predbacuju
to nemaju lijeka za sva drutvena zla, mogli bi misliti na
to da znanstvenik koji se bavi drutvenom znanou ne
moe raditi u vakuumu i da bez nune podrke javnosti
ne moe napredovati na svojem podruju rada.
16
Psihologija i politika
Iz dosad reenog je jasno da psiholoka otkria esto
snano utjeu na politika pitanja i sukobe. Veza izmeu
politike i psihologije moe biti izravna, kao kad se, na
primjer, radi o Gallupovim anketama kao pokazateljima
ishoda politikih izbora pri emu kandidat koji nema
anse da pobijedi obino optuuje anketare za pristra-
nost, a njegov protivnik ih hvali zbog stroge znanstvene
objektivnosti. Utjecaj psihologije na temelje politikog
miljenja i djelovanja, meutim, daleko nadilazi sitne
stranake prepirke.
Politike se stranke, ukoliko nisu samo grabeljive sku-
pine koristoljubaca, obino pridravaju nekih osnovnih
naela i ispovijedaju neka temeljna uvjerenja. Ta naela
i uvjerenja u uskoj su vezi s odreenom predodbom o
ljudskoj prirodi, njezinoj stalnosti i promjenjivosti, o
principima ovjekove motivacije i o metodama kojima se
ljudi mogu voditi i nadzirati. esto stavovi politikih stra-
naka nisu izriiti ve samo implicitni. Ponekad ih onaj
tko ih zastupa smatra tako oevidnim da o njima uope
ne eli raspravljati, a svakog tko se u tome s njim ne
slae smatra neuraunljivim.
Na pokuaje da se njihovi aksiomi ispitaju u svjetlu
znanstvenih injenica politiari esto reagiraju estoko i
traumatino. Najupadljivije primjere takvih sukoba iz-
meu znanosti i politikog creda nalazimo, vjerojatno, u
zemljama gdje vlada diktatura. Tako su, na primjer, u na-
cistikoj Njemakoj svi dokazi o tome da arijci nisu
nadmoni ostalim rasama, pa da ak kao takvi i ne po-
stoje, bezobzirno uniteni. Udbenici su iznova napisani
u skladu s politikim diktatima, a nezavisni znanstvenici
koji su odbili da se prostituiraju lieni su sredstava za
ivot. Neki od tih dogaaja tragini su, dok su drugi opet
komini. Poznati psiholog koji je u predhitlerovskim da-
nima degenerike opisao kao plavokose urno je otkrio
da su degenerativni tipovi, zapravo, tamnokosi. Ako zna-
nost ima svoje junake, ima i svoje klaunove. I jedni i dru-
gi se otkrivaju u sukobu izmeu znanosti i politike.
Vladajua dogma sukobila se sa znanou i u SSSR-u.
Uvjerenje da su svi ljudi roeni jednaki, te da se utjeca-
jem sredine mogu po volji mijenjati, lako dovodi do po-
ricanja vanosti nasljednih inilaca. Kad se provjerene
injenice usprotive dogmi, politiari rijetko mijenjaju
dogmu oni gotovo uvijek nastoje porei injenice. U
diktaturi se takvo politiko negiranje protee i na samo
pravo znanstvenika na ivot, a ne samo na njegovo pravo
obavljanja nezavisnih istraivanja. Rad testologa ili
pedologa, tj . ruskih znanstvenika koji su se u mjerenju
individualnih razlika sluili mentalnim testovima prekinut
je 1936. godine odlukom Centralnog komiteta KP SSSR-a.
U odluci je, meu ostalim, pisalo da CK KP SSSR-a sma-
tra kako su teorija i praksa takozvane pedologije pseudo-
znanstvene i antimarksistike. Stavovi pedologa temelje
se, prvenstveno, na najvanijem ,zakonu' suvremene pe-
dologije koji govori o ovisnosti djetetova razvoja o bio-
lokim i drutvenim iniocima i o utjecaju naslijea i
nekakve nepromjenljive sredine. Taj duboko reakciona-
ran ,zakon' protivi se naelima marksizma i njegove prak-
se socijalistikog stvaralatva. . . . Takva je teorija mogla
nastati samo kao posljedica nekritikog prenoenja sta-
vova neznanstvene buroaske pedologije u sovjetsku pe-
dagogiju. Poznato je da buroaska pedologija ima za cilj
ouvanje vladajue graanske klase, pa stoga nastoji do-
kazati kako postojanje izrabljivakih klasa opravdavaju
njihovi naroiti talenti i naroita prava. Time se implicira
da je radnika klasa ili ,ljudi nieg porijekla' emocio-
nalno i fiziki nesposobna.
Na kraju podueg dokazivanja u slinom stilu iznose
se inter alia i ove odluke: 1. da se prekine svaka veza
pedologa sa kolom i uklone svi pedoloki udbenici, 2. da
se na institutu za pedologiju i na tehnikim visokim ko-
lama zabrani uenje pedologije kao posebne grane zna-
nosti, 3. da se knjige o teoriji suvremene pedologije koje
su do sada objavljene kritiki napadnu u tampi i 4. da
se pedolozi koji to ele preusmjere na podruje pedago-
gije kao uitelji. Taj sukob koji je u biti bio povezan s
poznatom aferom Lisenko, zapravo je unitio sovjetsku
psihologiju; ostalo je samo nejako pastore psihologije-
bez vlastitih naela ili metoda.*
Zanimljivo je to to se u odluci priznaje da stvarni uz-
roci protivljenja pedologiji nisu znanstveni dokazi ne-
objektivnosti u pedologiji koritenih metoda, a ni ne-
dostatak injenica kojima bi se mogli potkrijepiti njezini,
rezultati. Zloin pedologa bio je samo taj to su njihovi
zakljuci proturjeili marksistikim naelima i njihovoj
primjeni u socijalistikom stvaralatvu. Ta je politika
dogma jedino sredstvo kojim se obaraju tvrdnje ovih ra-
nih ruskih psihologa. To, naravno, u povijesti nije jedin-
stven sluaj prije tri stotine godina religioznom se
dogmom pobijala Kopernikova i Galilejeva heliocentrina
teorija.
Bilo bi, meutim, pogreno zakljuiti da psihologija,,.
budui da se sukobljava s krajnjom ljevicom, nailazi na.
podrku politike desnice. Nita nije dalje od istine. U
SAD gdje je socijalna psihologija, vjerojatno, razvijenija
nego u bilo kojoj drugoj zemlji psihologe openito sma-
traju opasnim crvenim i boljevicima. Sam izraz
drutvena znanost trn je u oku konzervativnim poslov-
nim ljudima koji trae da kongres poduzme akciju protiv
komunistikog utjecaja na sveuilitima. Izgleda da je
* Ova je knjiga prvi put objavljena 1953. godine, dakle u vrijeme
kad je SSSR prolazio teku krizu staljinizma. Od tada se u sov-
jetskoj psihologiji mnogo toga izmijenilo (prim. prev.).
psihologija pepeljuga znanosti. Ekstremna ljevica i des-
nica je igou, a u demokratskim zemljama, gdje bismo
oekivali da e naii na dobrodolicu, jedva da je podnose.
Koji su razlozi ove ope netrpeljivosti prema drutvenim
naukama?
Politiari svih uvjerenja gledaju na psihologiju s nepo-
vjerenjem ne zbog njezina eventualnog saveznitva s od-
reenom politikom strankom ve zbog njezinih pokuaja
da stereotipno miljenje i nepokolebljivo pristajanje uz
dogmu zamijeni injeninim dokazima i znanstvenim za-
kljucima. Politiar je navikao uti da se dogmi suprot-
stavlja contra dogma. Kad neto dokazujemo provjere-
nim injenicama, liavamo ga njegova omiljenog oruja.
Nije udo da politiar ismijava pristup (i suprotstavlja
mu se) zbog kojeg jednog dana moe ostati bez posla.
Razlika izmeu politikog i psiholokog pristupa bit e
nam jasnija na primjeru. Pogledajmo raspravu koja se u
Velikoj Britaniji prije nekoliko godina vodila o duljini
trajanja obaveznog kolovanja. Pritom su se naravno ko-
ristili i argumenti koji s psihologijom nemaju nikakve
veze. Jasno je da studij psihologije ne osposobljava psiho-
loga da se struno pozabavi ekonomskom stranom toga
problema. Psihologa su upitali to misli zato to je izgle-
dalo da bi dodatna godina kolovanja veoma koristila
velikom broju djece. Ono to treba istai jest da su ljudi
koji su eljeli da se kolovanje produi, kao i oni koji to
nisu eljeli, problem pokuavali rijeiti jednostavnim fiat,
tj . pukim izjavama da e to djeci koristiti i da to djeci
nee koristiti. Na to bi se pitanje, meutim, lako moglo
odgovoriti na osnovi postojeih znanja ili barem na osno-
vi podataka koji bi se dobili pravilno izvrenim eksperi-
mentalnim ispitivanjem. Zato u raspravi baratati milje-
njima kad se moe baratati injenicama?
No na injenice se politiar, uglavnom, ne obazire, osim
ako se na injenini pristup ne eli izriito osvrnuti.
Obino prigovara ovim rijeima: Vi tvrdite da se meto-
dama drutvene znanosti mogu otkriti injenice kojima
e se donekle rasvijetliti problemi s kojima smo suoeni.
Ta vaa tvrdnja ne izgleda opravdana. Zamolili smo znan-
stvenike koji se bave drutvenim znanostima da nam
savjetuju to da poduzmemo u odreenim situacijama.
Zapitali smo ih, na primjer, kako smanjiti broj izosta-
naka u rudnicima ugljena. Oni nam ili uope nisu od-
govorili ili su se bijedno izgovarali kako to podruje nisu
istraivali, ili su njihovi odgovori bili besmisleni ili ne-
podesni za bilo kakvu akciju. Nita nam ne bi bilo drae
od odgovora na naa pitanja. Na alost, ta mnogo hva-
ljena drutvena nauka izgleda ne moe na njih odgovoriti.
Svakako nastavite sa svojim istraivanjima. U meuvre-
menu mi moramo raditi i ne moemo ekati rezultate
vaih eksperimenata.
Iako su ovo naizgled razumne rijei, one su takve zaista
samo naizgled. Da bismo bolje shvatili to se njima za-
pravo kae, razmotrimo to se u slinim situacijama do-
gaa u drugima znanostima. Uzmimo kao primjer proiz-
vodnju atomske bombe. Fiziari izjavljuju, iako u to ne
mogu biti sigurni, da bi daljnja viegodinja istraivanja
i gradnja vrlo skupih postrojenja moda omoguila proiz-
vodnju atomske bombe. Politiari to smatraju poeljnim
i fiziari poinju rjeavati brojne probleme u vezi sa svo-
jim zadatkom. Trokovi vrtoglavo rastu i nakon nekog
vremena bomba je proizvedena. Istraivanje se, meutim,
nastavlja i u iduih deset godina taj prvi vrlo nesa-
vren model treba, naime, tehniki usavriti. Izmeu ovog
primjera i naeg primjera izostajanja s posla treba uoiti
ove razlike: 1. od psihologa se trai da odmah odgovori
na postavljeno pitanje, a fiziaru se doputa da prije toga
nekoliko godina eksperimentira, 2. za preliminarna kao i
za kasnija istraivanja fiziaru stoje na raspolaganju go-
tovo neograniena materijalna sredstva, dok psiholog mo-
ra raditi bez gotovo ikakve materijalne podrke i 3. fiziar
ono to prouava moe neometano promatrati kad god
zaeli, dok psihologa obino paljivo spreavaju u njego-
vim nastojanjima da uspostavi kontakt s rudarima, od-
nosno sa skupinom koju promatra.
Sad je jasno zato psiholog u ovoj situaciji ne moe
uspjeti. Kad bismo fiziaru kazali: elimo da nam ka-
ete ima li na Antarktiku izvjesnih metala. Zabranjujemo
vam da tamo odete ili da razgovarate s ljudima koji su
tamo bili. Za svoja istraivanja neete dobiti nikakvu
materijalnu potporu, a odgovoriti morate odmah, on
bi se teko pod tim uvjetima prihvatio posla o kojem
je rije.
Priznamo li, dakle, da su zbog uvjeta pod kojima psi-
holozi moraju raditi, zahtjevi koje politiari postavljaju
psiholozima besmisleni, pogledajmo kakvi bi se zahtjevi
smatrali prihvatljivima. Uzmimo opet problem izostaja-
nja s posla i pretpostavimo da ga drutvo zaista eli ri-
jeiti. Trebalo bi, najprije, osnovati istraivaki institut,
ako je mogue pod pokroviteljstvom Savjeta za drutve-
na istraivanja o osnivanju kojeg se ve godinama uza-
ludno raspravlja, u kojem bi mogli raditi najbolji stru-
njaci za drutvene znanosti u zemlji. Institut bi trebao
usko suraivati sa sveuilitima. Materijalna sredstva
kojima bi raspolagao morala bi biti dovoljna (ovaj put
iznimno) da omogue sveobuhvatna istraivanja u skladu
s teorijom uzoraka i statistikom procjenom podataka.
Istraivaima bi se moralo dopustiti tovie, trebalo bi ih
ohrabriti da razgovaraju s rudarima, voama sindikata,
upraviteljima rudnika i svima onima koji rade u rudar-
stvu. Nitko ih ne bi prisiljavao da spaavaju neiji dobar
glas; naglasak bi bio na znanstvenoj nepristranosti i na
postojeim injenicama, kao i na prihvatljivim preporu-
kama koje bi na temelju njih nastale. Moglo bi se ekspe-
rimentirati do mile volje. Ako bi se, na primjer tijekom
rada nametnula hipoteza o decentralizaciji i boljoj kon-
troli samih rudara nad upravom, tj . o stvaranju radni-
kih odbora kao sredstvu borbe protiv izostajanja s posla,
ona bi se eksperimentalno provjerila barem u jednoj ili
dvije jame. Nitko, naravno, ne moe jamiti da e se pro-
blem rijeiti, ali u svjetlu iskustava sakupljenih rjeava-
njem slinih problema, vjerojatnost uspjeha nije malena.
Moda e trebati osnovati i nekoliko istraivakih orga-
nizacija, a ne samo jednu. Budui da danas u Velikoj
Britaniji drutvene znanosti studira veoma malen broj
studenata, trebat e se pobrinuti za znanstveni kadar.
Moda bi bilo dobro da se studenti stipendijama potaknu
na upisivanje studija psihologije i sociologije, a moda
ak i to da se osnuje katedra za socijalnu psihologiju ili
eksperimentalnu sociologiju (i jedno i drugo e, vjero-
jatno, biti potrebno). Da bi italac shvatio kako su ovi
planovi gotovo neizvedivi, mogao bih navesti bezbroj po-
tekoa s kojima e se sresti oni koji ih ponu provoditi.
Ostaje, meutim, tvrdoglava injenica da su se drutvene
znanosti u mnogim prilikama pokazale dostojnim svojeg
imena. Moda je malodunost najsigurniji put do neuspje-
ha u ivotu nacije kao i u ivotu pojedinca.
Iako je nepostojanje materijalne potpore i drugih sred-
stava za rad ozbiljna prepreka razvoju drutvene znano-
sti, jo je pogubnija injenica da mnogi inteligentni ljudi
drutvene znanosti neozbiljno shvaaju i gledaju na njih
s porugom i podsmijehom. Tako se ponaaju prvenstveno
zato to vide da dravni slubenici, voe sindikata, politi-
ari, poslovni i drugi ljudi od djela znaju to rade i ne
trebaju pomo akademskih, tj. ipso facto sanjalakih
i nepraktinih tipova. Drugi uzrok takvog stava lei u
naizgled beznadnoj nepravilnosti ljudskog ponaanja ko-
je se odupire ukalupljivanju u znanstvene zakone. Znan-
stveno ispitivanje ljudskog ponaanja proturjei zdravo-
razumskim pojmovima slobodne volje i slinim krilati-
cama, pa se stoga smatra apsurdnim i smijenim.
Kad injenice iziu na vidjelo, tj. kad se pokae da su
intervjui praktinog poslovnog ovjeka vie nego bes-
korisni, ili da su prognoze ishoda izbora iskusnih poli-
tiara i novinara beznadno pogrene (kao to se to, na
primjer, dogodilo 1945. godine kad je Gallupova anketa
prognozirala pobjedu laburista, a strunjaci tvrdili da
e veina glasaa glasati za konzervativce), miljenje lako
kree u suprotnom pravcu, i psihologu se pripisuju a-
robne moi spoznaje i shvaanja za koje on nikada ne
tvrdi da ih posjeduje. U psihoterapiji esto nailazimo na
takvu mjeavinu poruge straha i oboavanja. Svaka je
nova znanost prijetnja uhodanim nainima miljenja, i
povijest uvijek iznova pokazuje takve dvosmislene reak-
cije na gotovo sve novine.
Primjeri poruge ee mi padaju na um nego primjeri
oboavanja, no dovoljno je sjetiti se iroko prihvae-
nog miljenja, za koje ne postoje ama ba nikakvi dokazi,
da e se psiholokim postupcima rijeiti svi problemi kri-
minalistike i da e psihoterapijom izlijeen kriminalac
nastaviti ivot kao koristan i poten graanin. Miljenje
da ne bi bilo ratova kad bi se svatko u mladosti psiho-
analizirao jednako je raireno i neopravdano. Ta vjera u
arobnu mo psihologije vjerojatno smeta njezinu na-
pretku ba kao i izravno odbacivanje. Ni u jednom se slu-
aju ne priznaje da je psiholog znanstvenik koji provje-
rene znanstvene metode primjenjuje na nova podruja i
u skladu s tim nitko ga ne ohrabruje da svoja istraivanja
vri tamo gdje je to jedino mogue u rudniku, radio-
nici, logoru, zatvoru, tvornici ili u razliitim udruenjima.
Vrlo, vrlo polako takva se klima mijenja. Privatna in-
dustrija, osobito ona u SAD, poinje uviati neograniene
mogunosti kontrole i prognoze koje nudi drutvena zna-
nost, i u toj se zemlji oruane snage, dravna sluba, pa
i sama vlada (putem anketiranja) slue psiholokim me-
todama selekcije, prognoze i ispitivanja javnog mnijenja.
Nema sumnje o tome da e utjecaj psiholokih metoda u
navedenim podrujima ubrzo porasti. U SAD se broj psi-
hologa zaposlenih u industriji, u vladinim agencijama kao
i u raznim drugim praktinim i primijenjenim poslo-
vima poveava iznenaujuom brzinom, a poeci takvog
razvoja mogu se zamijetiti i u Velikoj Britaniji. Neznanje,
strah i druge emocionalne prepreke prihvaanju znanstve-
nog pristupa esto spreavaju najveu moguu primjenu
psiholokih otkria. Treba se nadati da e ire poznava-
nje metoda drutvenih znanosti s vremenom ukloniti ove
zapreke. Danas je u SAD malen broj studenata koji di-
plomiraju, a da nisu sluali kolegij psihologije. Kad po-
mislimo da su meu tim golemim brojem ljudi i budui
voe i strunjaci u proizvodnji, upravljanju dravom, me-
dicini, pravu i bogosloviji, moemo s povjerenjem rei da
generacije koje dolaze nee psihologiju smatrati uljezom
ve poznatim prijateljem i pomonikom. Bila bi teta da
Velika Britanija koja je prednjaila u razvoju psihologije
(doprinosom poznatih psihologa kao to su Galton, Spear-
man i McDougall) proigra priliku da sudjeluje u etvi
plodova.
Bilo bi pogreno misliti da psihologija moe utjecati
na politiku samo u neposrednim, praktinim aspektima.
Drugi naini njezina utjecaja moda su jo vaniji i fun-
damentalniji. Kao to smo istakli na poetku ovog po-
glavlja politike se filozofije, barem djelomino, temelje
na ope prihvaenom miljenju o ljudskoj prirodi, pa
ukoliko psihologija doprinosi njezinu boljem shvaanju,
ona djeluje i na politiku filozofiju. Govorili smo o su-
kobu koji je u SSSR-u izbio izmeu politikog uvjerenja
stvorenog na osnovi pretpostavke o jednakim sposobno-
stima svih ljudi i znanstvenih injenica o nejednakosti
ljudskih sposobnosti i utjecaju naslijea. Pogledajmo
sada koliko su pretpostavke na kojima se temelji poli-
tika demokracija u skladu sa znanstvenim injenicama.
Godinama sam studentima koji su na odsjeku za izvan-
redni studij Londonskog sveuilita koji su upisali kole-
gij socijalne psihologije, meu ostalima, postavljao i ovo
pitanje: Koji bi oblik vladavine bio najpodesniji a) kad
bi po sposobnostima svi ljudi bili jednaki i b) kad bi se
ljudi po sposobnostima razlikovali i kad bi te razlike bile
uroene? Vie od 90 posto odgovora glasilo je da bi idea-
lan oblik vladavine u prvom sluaju bila demokracija,
a u drugom autokracija ili diktatura. Pretpostavimo li
da su drugu alternativu potkrijepile i injenice, tj. da
znanstvena istraivanja pokazuju da se ljudi raaju s ne-
jednakim sposobnostima, moramo zakljuiti da je naa
vjera u demokraciju samo iluzija? Moemo li, s druge
strane, prihvatiti injenicu da je diktatura u Rusiji u skla-
du s vjerom u ljudsku jednakost i odbaciti sve dokaze o
protivnom, meu njima i miljenje 95 posto izvanrednih
studenata Londonskog sveuilita?
injenica da i SSSR i SAD propagiraju vjeru u ljudsku
jednakost ne bi nas smjela zbuniti. Ako nas Rusi uvje-
ravaju u neograniene mogunosti ovjekova usavrava-
nja kao i u bitnu jednakost svih ljudi, ne smijemo za-
boraviti da i Amerikanci kau da je jedan ovjek dobar
kao i drugi, ako ne i bolji od njega. Moda su se u za-
kljuku o poeljnosti diktature u sluaju da ljudi po
sposobnostima nisu jednaki potkrale neke greke i moda
bismo, da ih nismo poinili, donijeli posve drukiju
odluku.
Prije svega oni koji tvrde da nejednakost prirodno vodi
diktaturi obino pretpostavljaju da e voe ili diktatori
biti najinteligentniji lanovi drutva. U povijesti vidimo,
meutim, da se to rijetko dogaa, a na temelju psiholo-
kih eksperimenata moemo zakljuiti da je to vrlo ne-
vjerojatno. U prolosti gotovo da i nije bilo izrazito in-
teligentnih i nadahnutih diktatora. Kvocijent inteligen-
cije najboljih meu njima iznosio je oko 130, tj . bio je
znatno ispod kvocijenta inteligencije stvarnih intelektual-
nih divova. Eksperimenti su pokazali da drutvo obino
vode oni koji su neto malo inteligentniji od svojih su-
graana, ali ne i previe bistri; interese, nain miljenja
i dokazivanja djeteta ili odraslog ovjeka iji kvocijent
inteligencije iznosi 160 i vie velika veina ljudi uope
ne razumije. Osim kad se radi o iskljuivo intelektualnim
pitanjima, vrlo inteligentan ovjek nee biti izabran za
vou ba kao ni netko vrlo glup. Prema tome vodstvo
u drutvu nikako nije sinonim za sposobnost ba na-
protiv gotovo je sigurno da e u njoj bezobzirni ljudi koji
su na vlasti, a vlasti su se i dokopali zahvaljujui svojoj
bezobzirnosti istisnuti inteligentnije od sebe. U povijesti
je mnogo takvih primjera, a neki su od njih sasvim svjei.
Iako u diktaturi najsposobniji nikada nisu voe, to se
ne bi moglo kazati ni za suvremenu demokraciju. Primjer
za upravo reeno niz je tragikominosti koje su se dogo-
dile kad je u politiku arenu uao John Stuart Mill. Mi-
slim da nitko tko je ikada pratio govore lanova britan-
skog parlamenta ili amerikog senata nee poricati kako
ti ljudi ne poznaju ak ni elementarne injenice, kako su
im govori esto proturjeni i siromani idejama, a inte-
lektualno shvaanje skueno. U utrci za mjesta u vladi
ili parlamentu demokratske zemlje velika je inteligencija
optereenje (odnosno smetnja) ba kao i u diktaturi. Za
uspjeh u toj utrci potrebne su osobine kojima se mogu
pridobiti mase, a ne inteligencija. Usprkos suparnitvu
stranakih mainerija, u demokraciji inteligencija na kra-
ju ipak ee dolazi do izraaja nego u krutom sistemu
diktature. Vjerojatno bi sistem starih Grka koji su svo-
je visoke inovnike birali kockom za inteligentnog ovje-
ka bio jo povoljniji, jer kocka nema predrasuda prema
inteligenciji.
Postoje li, barem teorijski, naini izbora politikog vo-
e koji bi bili bolji od ovdje skiciranih? Malen je broj
psihologa koji su se usudili o tome nagaati, no mnogi
bi se od njih vjerojatno sloili s miljenjem Paula Horsta
da je najvii cilj psihologa koji se bave mjerenjem i
procjenjivanjem moe biti samo razvoj tehnika i instru-
menata koji e omoguiti drutvu da do kraja iskoristi
injenicu da ljudi po sposobnostima nisu jednaki. Iako
e nam se Horstova preporuka moda na prvi pogled ui-
niti neobinom, ona ipak zasluuje da o njoj razmislimo.
Jedna od oitih mogunosti koje on predlae je prihva-
anje sistema kojim se slue pri odabiranju vladinih slu-
benika (izbor na temelju psiholokim metodama provje-
renih sposobnosti, napredovanje na temelju uspjeha u
radu). Horst predlae da se taj sistem proiri testovima
strunog znanja. Zato ne bi senatori i kongresmeni
Sjedinjenih Amerikih Drava pokazali svoje poznavanje
prirodnih znanosti, ekonomije, sociologije, politikih
nauka, kao i drugih znanstvenih podruja na kojima se
zasniva dobro zakonodavstvo. Moda bi bilo dobro za-
traiti i od predsjednikog kandidata da pokae barem
minimum poznavanja sila koje utjeu na zdravlje nae
nacionalne strukture. Tada bismo problem poboljanja
strukture predstavnika vlasti mogli izravno rijeiti inzi-
stiranjem na mjerenju relevantnih individualnih razlika
i na tome da se za inovnike u vladi odaberu samo naj-
bolji.
To bi, naravno, znailo da bi se mjesta u dravnoj i
javnoj slubi popunjavala ispitima i testovima, a izbori
postali samo povijesna injenica. Horst, svjestan da je to
zbog ljudske sentimentalnosti i emocionalnosti u praksi
gotovo neizvedivo, predlae jo jedno rjeenje. Druga bi
se alternativa sastojala u tome da donekle proizvoljno
odredimo koje e se funkcije popunjavati ispitima, a
koje izborima, i da pritom uzmemo u obzir i individual-
ne razlike meu biraima i samo najsposobnijima omo-
guimo da glasaju. U prvom sluaju ispite bi polagali
kandidati, a u drugom glasai ime bi se postiglo da iz-
bori ostanu slini sadanjima.
Ma to mislili o ovom prijedlogu, injenica je da nitko
ne smatra da zahtjev svjedodbe o pismenosti nije u
skladu s demokratskim nainom upravljanja dravom,
pa prijelaz sa pismenosti na znanje i sposobnosti moda
i nije tako revolucionaran kao to izgleda. Nekoliko go-
dina osobno sam istraivao drutvene stavove pomou
upitnika u kojem je, meu ostalim, stajalo i ovo pitanje:
Mislite li da samo ljudima odreenog minimuma inte-
ligencije i obrazovanja treba dopustiti da glasaju? U
gradskoj graanskoj sredini konzervativci tako misle u
55 posto sluajeva, liberali u 47 posto sluajeva, dok se
socijalisti s time ne slau iako se prijedlogu i ne protive
onako snano kako bismo to oekivali (39 posto ih smatra
da bi to bilo dobro). Odgovor radnike klase u cjelini
nije bio tako pozitivan, iako se s prijedlogom sloila znat-
na manjina.
Na to pitanje slino su odgovorili i Amerikanci, Nijem-
ci i veani iz ega se vidi da ni ljudi u tim zemljama
nisu posve zadovoljni tipom politiara kakvog namee
sadanji politiki sistem.
Horst se konano odluuje za kombinaciju svojih pri-
jedloga. Shvatimo li individualne razlike zaista ozbiljno
i iskoristimo li ih pri pronalaenju ljudi najsposobnijih
za upravljanje dravom, zakljuujemo da bi moda bilo
dobro kombinirati oba pristupa. Kandidat bi, dakle, pri-
je nego to mu dopuste da se kandidira, morao poloiti
kvalifikacioni ispit, a birai bi morali poloiti takav od-
govarajui ispit prije nego to im se dopusti da glasaju.
Ove zamisli ne treba, naravno, preozbiljno shvatiti. One
su zapravo tako oevidno manjkave da se ni od koga ne
moe traiti da se njima pozabavi. Ipak ne treba ih ni
olako odbaciti kao bolesnu uobrazilju znanstvene fan-
tastike. Je li na politiki sistem ba toliko savren da
ga ne bismo mogli usavriti? Jesmo li sigurni da najspo-
sobniji i najkvalificiraniji uvijek uspijevaju doi na utje-
cajne poloaje i stei politiku mo? Ukoliko na oba ova
pitanja ne moemo odgovoriti bezuvjetno potvrdno, pri-
jedloge za mogua poboljanja treba razmotriti i suditi
o njima kao to i zasluuju.
Iznio sam samo jedan primjer iz kojeg se vidi kako
istraivanja na podruju suvremene psihologije mogu
utjecati na politiku. Paljiv e italac i sam na stranama
ove knjige nai primjere koji se mogu primijeniti na nae
politiko razmiljanje. Nadam se da e uvidjeti da ne-
precizna, nepotpuna i nejasna predodba kakvu psiho-
logija danas ima o ljudskoj prirodi nije u skladu s po-
stavkama samo jedne politike stranke. Vjerojatnije je
da su i ljeviari i desniari spoznali neke psiholoke isti-
ne koje, meutim, istiu na tetu ostalih jednako vanih
istina. Oito je da bi sinteza stavova bila poeljna, no ona
nikako ne bi smjela biti neka srednja vrijednost suprot-
nih miljenja ve organski rast zasnovan na nezavisnom
i nepristranom znanstvenom istraivanju zakona ljudskog
ponaanja. Svima koji sumnjaju u korisnost psihologije
na tom podruju zbog navodne neizvodivosti njezinih pri-
jedloga ili zbog njezine stvarne znanstvene nezrelosti,
moda bih mogao odgovoriti kao i Faraday u uvenoj
prilici kad je prvi put izloio mali model dinama koji je
upravo izumio. Tom zgodom jedna ga je dama upitala:
Zgodna stvarica, gospodine Faraday, ali emu slui?
Gospoo, odgovorio je veliki ovjek, emu slui di-
jete?
Muradif Kulenovi
EYSENCK ILI UMIJEE PSIHOLOGA
Nimalo ne pretjerujemo ako ve na poetku napisa o psi-
hologu H. J. Eysencku upozorimo da se radi o jednom od
najvjetijih a dijelom i veoma spornih znanstvenika koji
djeluju u sferi velike tradicije bihevioristikih teorija psiho-
patologije i kognitivnih teorija linosti. H. J. Eysenck napi-
sao je mnogo knjiga i bezbroj rasprava, obiao je mnoge
zemlje, predavao na veini znamenitih sveuilita u svijetu,
osporavao mnoge teorije, i sam je bio osporavan, ali uza
sve to ne pokazuje znakove umora niti umanjuje svoju zna-
tielju za psiholoke preokupacije ovjeka i drutva u ko-
jem ivi. Sluao sam njegova predavanja u Londonu 1974.
godine i tada sam se uvjerio u njegovu dosjetljivost, svje-
inu i veoma visprena reagiranja na neposredne upadice,
kritike ili pohvale prisutnih slualaca.
Eysenck (Stalno boravi u Londonu, gdje radi i predaje mla-
dim naratajima. Po svojim knjigama, koje su prevedene na
sve velike svjetske jezike, poznat je u znanstvenim krugo-
vima, a svojim smjelim tvrdnjama i obradama bitnih psi-
holokih ljudskih tema pribliio se i irim laikim krugo-
vima. Meu najznamenitije njegove dosad objelodanjene knji-
ge ubrajaju se: Dimenzije linosti, Znanstvena studija
linosti, Ustrojstvo ljudske linosti, Psihologija politike,
Dinamika tjeskobe i histerija, Smisao i besmisao u psi-
hologiji, injenica i izmiljotina u psihologiji.
Prema miljenju nekih njegovih dobronamjernih kritiara,
on zastupa visok stupanj znanstvene strogosti u izvoenju
psiholokih eksperimenata. On je veoma kritian prema
promaenim razmiljanjima o aktualnostima i sadanjosti
koja su prezentirana pod koprenom psihologije.
Sluao sam a i itao veoma otre reakcije na neke njegove
tvrdnje i interpretacije podataka dobivenih u pokusima, a
isto tako i zamjerke o navodnom njegovom utimavanju
i friziranju dobivenih podataka kojima je nastojao potvr-
diti svoje pretpostavke. No uza sve to nema sumnje da je
Eysenck, jo uvijek, j edan od najplodnijih i najutjecajnijih
psihologa u svijetu javnog saobraanja. Nisam saznao da
je bilo koji od njegovih brojnih radova preveden na na
jezik. O njemu u naim sredinama nitko nije posebno pi-
sao, ali ga zato esto spominju i navode pr i obradi raznih
psiholokih problema (kao i u nekim psiholokim pa i filo-
zofskim studijama.
Na aktualnost i u nekim vidovima veliku znanstvenu vri-
jednost Eysenckove prisutnosti u psiholokim istraivanji-
ma, u nas je prvi upozorio Borislav Stevanovi u predgo-
voru knjizi Psiholoki tipovi od C. G. Junga.* Vrijedno
je spomenuti da je Eysenck oivio Jungovo uenje o psiho-
lokim tipovima i na taj nain aktualizirao njegovu misao.
Eysenck je veoma otar kritiar njemake idealistike psi-
hologije i ve uobiajenih literarnih metoda u psihijatriji,
psihologiji linosti i klinikoj psihologiji usto je protiv
svih metoda koje nisu zasnovane na znanstvenom provje-
ravanju.
Eysenaka ubrajaju imeu najagresivnije svjetski poznate
psihologe u osporavanju psihoanalize, iako priznaje neke nje-
ne posebne teorije zauzvrat, i on je veoma esto na ni-
anu psihoanalitike kritike. No bez obzira na ove arke,
psihoanalitiar David Malan, danas vjerojatno jedan od naj-
znaajnijih znanstvenika u podruju evalvacije ishoda psi-
hoterapijskih lijeenja, istie, dodue na svojim predava-
njima, da je Eysenck najzasluniji za inauguriranje znanstve-
nog, egzaktnog procjenjivanja rezultata psihoterapije, dok se
mnogi slau da je najproduktivniji psiholog linosti-, ako ne
u svijetu a ono sigurno u Velikoj Britaniji, gdje je proua-
vanjem individualnih razlika i njihovim tumaenjem stekao
estoke neprijatelje u sredinama i grupama od kojih se
to najmanje moglo oekivati.
Znanstveno izuavanje individualnih razlika predstavlja je-
dinstvenu temu koja objedinjuje Eysenckovu psiholoku zna-
tielju. Problem individualnih razlika see duboko u povi-
jest; poznata su prouavanja grkih filozofa jo iz estog
* K. G. Jung: Psiholoki tipovi, Matica Srpska, Novi Sad, 1977.
stoljea prije n. e. koji su pokuali racionalno odrediti pri-
rodne inioce koji sudjeluju u oblikovanju naravi i indi-
vidualnih razlika.
Eysenck je teorijski, eksperimentalno i istraivanjem raz-
nih izvora ispitao sve znaajnije probleme iz oblasti indivi-
dualnih razlika, on je ponudio mnoga rjeenja na temelju
strogo prikupljenih podataka. Njegovi doprinosi odnose se
i na prirodu i ustrojstvo linosti, porijeklo linosti, odnos
inteligencije i linosti, duevne bolesti, kriminal, javljanje
i oitovanje spolne naklonosti, politika uvjerenja.
Neprilike za ovog autora nastale su najvie u vezi s ana-
lizom individualnih razlika na osnovi sloenih statistikih
tehnika, a najvie u vezi s izuavanjem i interpretacijom
prirode i porijekla rasnih razlika, zbog ega je u nekim
sredinama postao ozloglaen i izloen poruzi. Neki, kako
pie Richard Kirby, samozvani antirasisti i fiziki su na-
pali Eysencka.
Kada bismo ukratko saeli znaajke Eysenckova rada, mo-
gli bismo istaknuti tri podruja njegova intelektualnog, istra-
ivakog i znanstvenog pothvata: prvo, panju zasluuje po
svojem beskompromisnom zalaganju za znanstvenu empirij-
sku psihologiju koja se sastoji od eksperimentalno provje-
renih i opih zakona ljudskog ponaanja i koja nam mogu
pruiti korisna predvianja. Drugo, njegov vlastiti napor u
tom istom smislu, napor koji je urodio otkriem osnovnih
dimenzija linosti od kojih je veoma poznata introverzija
ekstroverzija. Tree se odnosi na primjenu njegove teo-
rije linosti u lijeenju poremeaja ponaanja. Njegov su-
stav lijeenja zasniva se na bihevioralnom pristupu poj-
mu to ga je u kliniku psihologiju uveo sam Eysenck.
Zanimljivo je spomenuti da je Eysenckov rad postao po-
znat ne samo po radovima objavljenim u znanstvenim publi-
kacijama i lancima kojih broj dosee 500 bibliografskih je-
dinica, ve i njegovim veoma jasnim predstavljanjem i ob-
razlaganjem istraivane grae i zornim i savreno j asnim
objanjenjima kojima se obraa itaocima, naroito onima
koji predstavljaju iroku italaku publiku.
Iako knjiga Upotreba i zloupotreba psihologije ne pre-
doava i ono najbolje to je napisao Eysenck, ona ipak do-
bro ukazuje na osobnu znatielju i iroko podruje tema
kojima autor poklanja panju. U njima se zrcali njegov na-
in rada i miljenja ikoji zasluuje da se bolje upozna, a
u pojedinim vidovima i primijeni pri ralambi pojedinih
psiholokih zbivanja u ljudskoj jedinki i drutvu na ra-
zini ponaanja i kognitivnih funkcija. Djelo H. J. Eysencka
veoma dobro i vjerno potvruje irinu prisutnosti i primije-
njenosti psihologije koja zauzima veoma udno mjesto u
dananjem svijetu: njeni pronalasci i otkria izdano se
primjenjuju u klinikama, industriji, u odgoju i u oruanim
snagama gotovo svih modernih zemalja, dok su istovremeno
obrazovani ljudi oprezni i veoma kritiki prema zakonima
ljudskoga ponaanja to su ih otkrile psihologija, psihija-
trija i psihoanaliza. Nerijetko i u prilinom broju ljudi su
sumnjiavi prema primjeni znanstvenih metoda u proua-
vanju ljudskih bia.
Prevedena knjiga Upotreba i zloupotreba psihologije jed-
na je od onih knjiga koje pokuavaju razradom sloenih
problema u psihologiji umanjiti skepticizam uenih i obra-
zovanih ljudi prema otkriima i spoznajama koje donose
discipline psiholoke znanosti.